Professional Documents
Culture Documents
Freskobaldi - Ričerkari I Kancone
Freskobaldi - Ričerkari I Kancone
Barok 1
Fantazija (1608)
Rierkari i kanconi a la franeze (na francuski nain, u francuskom stilu) (1615
slube, koriene kao alternacija horu tokom pevanja magnjifikata, psalama i drugih formi. Te su
kompozicije nastale u liturgijske svrhe.
Najznaajnije forme koje je Freskobaldi pisao su kancone i rierkari. Prototip rierkara u
vokalnim anrovima je motet, dok je uzor za instrumentalnu kanconu bila ansona. Freskobaldi
je bio u kontaktu sa francuskim ansonama i stilom, to se vidi i u naznaci a la franeze u
rierkarima i kanconama iz 1615. godine. Tu se lako vidi kako su vokalne forme uticale direktno
na uspostavljanje ovih instrumentalnih formi. One ve poetkom XVII veka postaju autonomni
instrumentalni anr. Obe forme zadravaju strukturu od vie stavova, odnosno, odseka, ali je
eliminisanje teksta uspostavilo neka nova pravila. Dominantni prosede koji e se odmah
integrisati u ove novoosamostaljene forme jeste varijacioni postupak.
RIERKARI
Rierkar pod uticajem moteta moe biti na jednu ili na vie tema. Ako ima vie tema, onda
broj tema odgovara broju odseka, po motetskom principu. Svaki odsek poinje fugiranom
ekspozicijom teme. To je strogo fugirani, polifon rierkar. Drugi tip rierkara je rierkar
varijacija - sopra un soeto (na jednu temu). Varijacioni proces moe da se odvija na dva naina
- ili variranjem melodijski i ritmiki same teme, ili se tema uva u izvornom obliku ali joj se u
varijacionom procesu dodaju razliiti kontrasubjekti. Kasnije komponovani rierkari
Freskobaldija donose raliite novine i slobode, kako u pogledu kontrapunktske tehnike, tako i na
polju harmonskog jezika. Freskobaldi je veliki inovator na polju harmonije, naroito u pogledu
upotrebe hromatke. U tom smislu su veoma pozanti njegovi hromatski rierkari. Freskobaldi
pie rierkare alternativno, za embalo ili orgulje. Ali, rukopis rierkara je pre orguljski, pre
svega po pedalima, to je i logino, kako je i sam bio orgulja.
Rierkari mogu da se komponuju za manje ansamble od vie glasova, i to alternativno za pevanje
ili sviranje (kantare o sonare), to je preuzeto iz renesanse i predstavlja renesansno
instrumentalno-vokalno jednstvo.
Sluanje primera - Rierkari irolama Freskobaldija
1. Ricercar con quatro soggeti (rierkar na etiri teme)
2
U partituri su teme obeleene rimskim brojevima. Kontrapunktski rad je veoma sloen jer se sve
etiri teme eksponiraju u u 10 taktova. Ovo je strogo fugirani rierkar, sa sloenim fugiranim
tkivom. Vidi se uticaj motetskog stila u vrlo kratkim i prepoznatljivim temama u dugim notnim
vrednostima. Karakteristino je odsustvo metrikih promena - metrika stabilnost, kao i odsustvo
previe ukrasa, tu i tamo se javi poneka prolaznica i to je sve. to se tie samog tretiranja teme,
koriste se svi vidovi: imitacija, inverzija, variranje - postupci koji proistiu iz motetskog stila.
Harmonski jezik je analogan motetskom stilu: modalnost; eolski modus, javljaju se transpozicije
u radu sa temom i voica se javlja samo u zavrnim kadencama odseka, karakteristina je i
pikardijska terca na samom kraju. Na kraju rierkara su superponirane sve etiri teme. Sa temom
se radi tako to se ona mikro varira, uglavnom ritmiki, i transpozicijama na drugi stupanj uz
melodijske varijacije; tema zadrava svoje jasne konture.
augmentacija, II tema se ponaa kao stalni kontrasubjekt ovoj hromatskoj temi; II, III i IV tema
su dijatonske. III i IV tema se kasnije uvode, one se javljaju zajedno, one su u superpoziciji, kao
to se i I i II tema javljaju zajedno. Rierkar oscilira uzmeu D dorskog i d-mola
varijaciono kretanje drugih glasova. Ples je udruen sa ostinatom i varijacionim principom: tri
vana ekspresivna obrasca instrumentalne muzike su ovde udruena! Iako se ne zove hromatski
rierkar, Freskobaldi mnogo koristi hromatiku, to je deo njegove inovativnosti u harmonskom
smislu; harmonska sloenost se javlja i u drugim delima.
KANCONE
Kancona je pisana za solistike instrumente i baso kontinuo. Ima vie odseka, nekad i
desettak. Osnova kancone jeste smenjivanje karaktera u tim odsecima koji se brzo smenjuju.
Sutina kancone jeste kontrast afekata. U tom smislu kancona uspostavlja vezu sa vokalnom
5
muzikom. Moe biti politematska, ili opet, graena na variacionom principu. Dakle, kada se gubi
politematinost, varijacije stupaju na scenu. Varijanta kancone koja nastaje na obligo, poput onog
obliga u rierkaru, zove se onda kaprio, ali treba imati na umu da se ti anrovi veoma
proimaju na poetku baroka.
Kao to postoji rierkar varijacija, tako postoji i kancona varijacija kod Freskobaldija, u tom
sluaju se kontrast izmeu odseka smanjuje upravo varijacijama jedne te iste eme. Odseci su vrlo
esto preseeni ekspresivnim kadencama u adau, i mogu biti metriki slobodni. Karakteri
koji su esti u kanconi jesu plesni ili karakter popularnih pesama, dakle, tipina je leernost u
karakteru.
Zbirka Kanzone da suonare a uno, due, tre e quatro, libro primo (1628, ponovo izdate u Veneciji
1634) izraava zrelost kompozitora. To je ujedno i prva zbirka Freskobaldijevih kompozicija
koje on nije posvetio orguljama, odnosno instrumentima sa dirkama. Moe se rei da je ova
zbirka vrhunac kancone i zametak onoga to e prerasti u sonatu. U toj zbirci se moe videti u
celokupnom postupku komponovanja manifest novog koncertantnog stila. Kako se u naslovu
vidi, kancone su komponovane za od solo instrumenta, do vie instrumenata, a to variranje
efektiva je praeno variranjem stila, pa se moe nai stil u rasponu od konertato koji afirmie
virtuozitet i kontraste svih vrsta, do sloenijih kontrapunktskih kancona. Upravo to prisutstvo
kontrapunkta u kanconi predstavlja zametak sonate da kijeza.
1. Canzon secondo a canto solo "Detta la Bernardina" - kancona za solo glas uz kontinuo
6
Zasnovana je na smeni brzih stavova i ekspresivnih adaa. Smenjuju se polifoni allegro i adao u
kojem imitacije nema. Zajedno sa tempom, smenjuje se i metar, npr. 3/2 (plesni karakter), pa se
sa nastupom adaa vraa parni metar. Postoji i kontrast dinamike, i to na vrlo malom prostoru,
pola takta ili takt. Javlja se poetni daktil (duga-kratka-kratka) i silazni pasa od njega,to e
postati opte mesto u koncertantnom stilu kasnije. Sutina kancone je veliki broj kratkih
odseka koji kontrastiraju po svim parametrima, a sutina kontrasta jeste kontrast
karaktera. Evolucija koja od kancone vodi ka sonati i kasnije koncertu jeste u smanjenju
broja i poveanju duine odseka, i poveanju njihove samostalnosti. Zato su i
Freskobaldijeve kancone jako vane.
Od koncertatnih elemenata treba primetiti i sekvence, koje su vrlo este. Ono to je interesantno
jeste da su udruene sa imitacijom. Harmonski je interesantan niz zadrica koji se javlja kroz
celu lestvicu. Kancona je u harmonskom pogledu dosledna, u eolskom modusu in a; u
kadencama se javlja povien VI i VII.
1. Kancona a due, canto e basso
A due govori o broju solistikih glasova, plus trei glas baso kontinuo. Poveanjem broja glasova
smanjuuje se virtuozitet. Kree sporim uvodnim polifonim odsekom sa imitacionim
elementima, to predstavlja zametak sonate da chiesa. Zatim se smenjuju bri stavovi, sa
sporijim, kontrasti u metru, i sve gore navedeno. Prisutne su daktilske figure praene pasaima,
sekvence, zadrice (7-6). Ono to je prisutno, a ne treba da nas iznenadi jeste proimanje
trodelnosti i plesnih karaktera.