Takav poraz osmanska vojska do tada nije pretrpjela ni u jednom boju, pa je to sultana

Murata mnogo naljutilo i arko je elio da se Bonjanima osveti.

Zbog tekog poraza od strane Bonjana kod Bilee, Osmanlije su vrili opsene
pripreme za rat kako bi im se osvetili. Meutim, ni Bonjani nisu sjedili skrtenih
ruku, nego su sklopili savez sa Srbima radi borbe protiv Osmanlija. Murat je sakupio
veliku vojsku, a zimovao je u Plovdivu kako bi na proljee mogao lahko pokrenuti
vojsku na neprijatelja.
Knez Lazar je bio prvi na udaru Osmanlija, pa je traio pomo od susjednih vladara.
Upozoravao je druge ako bi sultan zauzeo Srbiju, od njega ne bi bile poteene druge
drave, nego bi i one dole na red. Zato je savjetovao da se svi udrue i prema svojim
mogunostima pomognu mu u borbi protiv Osmanlija.
Najvei ugled i vojnu mo imao je bosanski kralj Tvrtko I Kotromani, bio je iznad
ostalih vladara i njemu je po dvorskom ceremonijalu i obiaju pripadalo prvo mjesto
meu hrianskim vladarima".
Veliku slavu je stekao zbog velike pobjede nad Osmanlijama kod Bilee. Od poetka
je podsticao Lazara na neposlunost, podizanje pobuna i stvaranje pometnje.
Kralj Tvrtko i knez Lazar su podsticali i pozivali i vladare drugih drava na borbu
protiv Osmanlija.
Smatrali su da je poraz Osmanlija 1388. godine u Bosni doveo do naglog slabljenja
osmanske drave. Njihovom pozivu su se odazvali vladari Ugarske, Vlake, Albanije,
Poljske, esi i Bogdanske, te su tako skupili vojsku od oko 200.000 vojnika.
Nakon to je upotpunio pripreme za rat, knez Lazar je poslao svog poslanika da
pozove sultana na megdan.
U proljee 1389. godine sultan Murat je krenuo u pohod. Kada je osmanska vojska
stigla u blizinu Kosova Polja, pourila je kako bi zauzela to bolji borbeni poloaj.
Sultan je izabrao Evrenos - bega i Pau Jigita sa nekoliko boraca da budu
prethodnica i naredio im da zauzmu put koji je vodio kroz klanac.
Trideset srpskih vojnika uvalo je tjesnac, ali je Evrenos - beg ubio osmoricu, dok su
ostali pobjegli. Osmanska vojska je bila manja od vojske saveza balkanskih drava,
pa je zato sultan razmiljao i savjetovao se sa svojim vojskovoama o nainu borbe i
ratovanja. Neki su predlagali da bi trebalo u borbi koristiti kamile, jer se neprijateljski
konji boje kamila. Meutim, princ Bajazid je bio protiv tog prijedloga i rekao da su uz
Boiju pomo uvijek pobjeivali neprijatelje.
Ova junaka izjava Bajazida dala je veliku podrku i samopouzdanje sultanu. Svi
lanovi sultanskog vijea su jednoglasno odluili da krenu u borbu prsa u prsa.No
uoi bitke, sultan je uputio dovu Bogu (Allahu d..) da mu pomogne protiv
neprijatelja. U snu mu se ukazao melek i saoptio da mu je Uzvieni Stvoritelj primio
dovu.
No uoi borbe su se sastale voe evropskih drava koje su uestvovale u pohodu
protiv Osmanlija i raspravljale o nainu borbe protiv njih. Svaki od njih je obeao
veliku nagradu onome ko zarobi ili ubije sultana Murata. Vojska je bila tako
rasporeena da je knez Lazar bio postavljen u centar vojske. Vuk Brankovi na desno

krilo, a bosanski vojvoda Vlatko Vukovi je sa Bonjanima bio na lijevom krilu.

Sultan Murat se nalazio u centru vojske, na desno krilo je postavio sina Jildirim
Bajazida, a na lijevo krilo drugog sina Jakub elebiju. Dvije hiljade preciznih
strijelaca odredio je u prethodnicu vojske i smatrao da e to biti od velike koristi, jer
protivnika vojska nije bila dovoljna vjeta u gaanju strijelom.
Borba je otpoela 15. juna 1389. (na pravoslavni praznik Vidovdan 15.6. po julijanskom
ili 28.6. po gregorijanskom kalendaru) tako to je Evrenos - beg naredio strijelcima da
probojnim strijelama gaaju neprijatelja.
Meutim, bosanska vojska je snano navalila na strijelce lijevog krila i kopljima su ih
jako pritijesnili. Red po red osmanske vojske su unitavali ispred sebe i tako su je
najzad razbili. Osmanski konjanici i pjeaci su se povlaili i stigli u samu pozadinu
vojske.
Mnogo je osmanskih vojnika stradalo u tom okraju, ali su takoe veliki gubici bili i
na strani Bonjana. Nakon ovog poetnog uspjeha, vojvoda Vlatko Vukovi je poslao
svog glasnika da saopti radosnu vijest kralju Tvrtku I Kotromaniu.
Bosanski kralj je bio jako obradovan radosnom vijeu, pa je dalje proslijedio i irom
Evrope. Kada je princ Bajazid Jildirim vidio poraz na lijevom krilu osmanske vojske,
odmah je pojurio prema potuenoj vojsci. Isukao je svoj ma i svom snagom krenuo je
na neprijatelja. Kada su ostale vojskovoe vidjele ovaj hrabri podvig princa Bajazida,
dobili su nevjerovatnu snagu i svi su slono pritekli mu u pomo.
Nakon toga, situacija na bojitu se postepeno mijenjala u korist osmanske vojske.
Jednim munjevitim juriom savladali su svih sedam neprijateljskih vojskovoa i za
kratko vrijeme razbili su glavninu vojske.
Vojvoda Vlatko Vukovi se sa svojom vojskom povukao iz borbe. Mnogu vojnici su
potraili spas u bijegu svojim hitrim konjima. Meutim, osmanski konjanici su mnoge
od njih pristigli i sabljama isjekli. One uglednije su hvatali i vezali u zarobljenike
lance da bi kasnije za njih mogli dobiti bogati otkup.
Tako su osmanski vojnici na Kosovu Polju postigli veliku pobjedu, to je jako
obradovalo sultana Murata.
Meu zarobljenicima bio je i srpski vojskovoa Milo Kobili. Za vrijeme bitke
osmanski vojnici su ga oborili s konja i tukli, ali ga nisu usmrtili. U tom trenutku on se
nalazio u blizini sultana Murata. Zaputio se prema sultanu molei i preklinjui govorio
"Imam da kaem jednu tajnu sultanu i da spustim svoje blijedo lice pred svijetlo lice
sultanovo". Sultanova straa ga je odbijala i sprijeavala mu pristup sultanu, ali sultan
koji je bio poznat po svojoj dobroti i predusretljivosti, dozvolio je da mu prie i iznese
svoju elju. Meutim, Milo je u svom rukavu sakrio otrovni handar i kada je priao
sultanu da poljubi sultanovu nogu, snanim udarcem zario je handar sultanu u
stomak. TU su osmanski vojnici uhvatili Miloa i odmah ga tu likvidarali.
Bitkom na Kosovu je zapeaena dalja sudbina srpske drave.
Stanje u Bosni nije se mnogo promijenilo bitkom na Kosovu.

Meutim, angaovanje bosanske vojske na istoku imalo je za posljedicu poputanje i

gubljenje poloaja na zapadu. Rokove odreene dalmatinskim gradovima u proljee
1389. godine niko nije ni pomiljao da potuje.
Zauzetost bosanske vojske na Kosovu iskoristio je Sigismundov ban Ladislav
Loonci koji je u julu 1389 godine preoteo od Tvrtka grad Klis.
Kralj Tvrtko je opet morao da svoje akcije u Dalmaciji zapone, napadima i
pustoenjem gradskih teritorija. U septembru je stradalo podruje Zadra sve do
gradskih zidina. Sigismundov ban Loonci je napadao i opsjedao samostan Vranu,
uporite Ivania Paline. Tu su u novembru 1389. godine odigrale borbe koje su
zavrene poetkom decembra pobjedom bosanske vojske i sramnim bjekstvom njenih
neprijatelja.
Uskoro je povraen Klis, pa je kralj Tvrtko opet bio u prilici da zahtijeva od
dalmatinskih gradova da mu se potine.
Dalmatinski gradovi su shvatili da se ne mogu oduprijeti bosanskom kralju, pa su u
aprilu 1390. godine stupili u pregovore, tokom kojih su pokazali spremnost na
predaju.
Uskoro nakon toga, dalmatinski gradovi su pristali da prihvate Tvrtkovu vrhovnu
vlast, tako da je u maju bosanski kralj, pored ranije osvojenih Klisa, Omia i
Ostrovice, pod svojom vlau imao Split, Trogir, ibenik, Bra, Hvar i Korulu,
odnosno cijelu Dalmaciju osim Zadra i Dubrovnika.
Tvrtko je u pogledu uslova imao za sve gradove sasvim jednostavnu liniju, potvrivao
im je oblik autonomjie i sve privilegije koje su imali u vrijeme kralja Ludovika.
On se pojavljivao kao zakoniti nasljednik ranijih gospodara gradova i nije uvodio
nikakve novosti. U prvoj polovini juna 1390. kralj Tvrtko je u Sutjesci izdao svoje
povelje gradovima.
Tvrtko se smatrao kraljem Hrvatske i Dalmacije, pa je i njih uvrstio u svoju titulu.
U toku 1390. godine javlja se u nekim sauvanim latinskim aktima kao dei gratia
Rassie, Bosne, Dalmatie, Croatie, Maritimeque etc. rex". O Tvrtkovoj kratkoj
vladavini nad Dalmacijom i Hrvatskom sauvano je vrlo malo podataka. Na
teritorijama u hrvatskom zaleu Tvrtko nije onako potovao zateeno ureenje kao u
dalmatinskim gradovima.Jedan sauvani podatak pokazuje da je pod svojom vlau
oko Zrmanje, bio uveden Bosanski danak od jednog dukata godinje po ognjitu. Tvrtko
je stupio u tjenje odnose sa austrijskim hercegom Albertom i bio na putu da se orodi
sa Habsburzima.Krajem ljeta 1390. godine oekivalo se da e biti sklopljen neki brak
izmeu bosanskog kralja i austrijske herceke porodice, ali nije poznato ta je iz te
kombinacije proizalo.
Krajem januara 1391. godine doao je na Tvrtkov dvor poslanik kralja Sigismunda da
pregovara o miru. Ugarski kralj je u ovim pregovorima bio u slabijem poloaju, tako
da je mir bio mogu jedino po cijenu njegovih znaajnih ustupaka. Meutim, nije nam
poznato kako su zavreni pregovori, jer je oko 10. marta 1391., kralj Tvrtko umro.

KRALJ DABIA (STJEPAN) KOTROMANI (1391 - 95.)

Tvtka I nije naslijedio njegov sin Tvrtko II, vjerovatno iz razloga to je bio premlad,
pa je 1391. godine kraljevsku vlast preuzeo najstariji lan porodice Kotromani,
Stjepan Dabia (1391 - 95.).
Nije poznato u kakvom je stepenu srodstva sa Tvrtkom bio novoizabrani kralj.
U jednom pismu Dabia nazivaTvrtka svojim starijim bratom, ali brojni primjeri
pokazuju da se takve izjave ne smiju uzimati doslovno.
U poetku njegove vladavine uspio je da sauva neokrnjenu veliku dravnu teritoriju
naslijeenu od Tvrtka.
Osim toga, kraljevska vlast je bila dovoljno mona da zadri u pokornosti bosansku
vlastelu i da ne dozvoli jaanje njenih pozicija.
O stabilnosti Dabiinog poloaja na kraljevskoj poziciji dovoljno govori injenica da
je uspjeno odbio osmansku provalu, koja se zbila vjerovatno u proljee 1392. godine.
Poslije Tvrtkove smrti, sve oiglednije je isticao svoja prava na Hrvatsku i Dalmaciju
veoma mladi Ladislav Napuljski.
On je sredinom ljeta 1391. godine imenovao Ivania Horvata za svog glavnog
namjesnika u Ugarskoj, a bosansku vlastelu, brau Hrvoja i Vuka Vukia, za banove
hrvatsko dalmatinske.
To je moralo stvoriti izvjesnu zategnutost koja je dola do izraaja u daljim odnosima
meu bosanskim velikaima, voama hrvatskog plemstva i u stavu Bosne prema dva
tabor i angaovana u borbi za ugarski prijesto.
Najmanje se osjeala aktivnost Sigismunda Luksemburkog.
Jedno vrijeme je bio zauzet na drugim stranama, a u jesen 1391. pokuao je da svojoj
borbi protiv Bosne da formu krstakog rata.
Izmolio je od pape Bonifacija IX za sebe i svoje ratnike oprotajnice sline onima koje
se daju uesnicima krstakih pohoda, obrazlaui to potrebom da se sa orujem u ruci
odupre hereticima i izmaticima to borave, u Bosni i napadaju njegova kraljevstva
Dalamciju i Bosnu.
Nema sauvanih podataka da li je dolo do pokretanja pohoda protiv Bosne.
U proljee 1393. godine se znalo da izmeu Bosne i kralja Sigismunda vlada primirje.
Prve tri godine poslije Tvrtkove smrti ne pokazuju da je Bosna izgubila snagu i ugled
meu okolnim dravama, ve naprotiv, da je u optoj politikoj konstelaciji, koja se
nije bitno izmijenila,sauvala svoju raniju ulogu.
Meutim, unutranji razvoj bosanske drave pokazivao je znakove kretanja u drugom
pravcu.
Dok je za Tvrtkove vladavine preovladavala snaga vladara, pod njegovim
nasljednikom se postepeno, ali sigurno sve jae afirmisala vlastela.
Samostalno istupanje se najranije zapaa kod porodice Sankovia, ije su se zemlje
nalazile u susjedstvu Dubrovnika.
Vojvoda Radi i upan Beljak su nastavili politiku svog oca kaznaca Sanka, pa su
stupili u neposrodne odnose sa Dubrovnikom. Dubrovani su odmah nakon Tvrtkove
smrti donijeli odluku da uputi poslanike brai Sankoviima traei od njih da im
ustupe plodnu upu Konavle. Sankovii su pristali i sporazum je sklopljen za vrlo
kratko vrijeme.

Meutim, prvi pokuaj Republike da doe u posjed ove upe zavrio se potpunim
neuspjehom, poto nije voeno rauna o tome da se dobije potvrda od kralja i vlastele.
Dubrovani su raunali da e u Bosni poslije smrti kralja Tvrtka I nastati takve prilike
da mogu posao oko kupovine Konavala obaviti samo sa neposrednim gospodarem ove
upe, Radiem Sankoviem.
Radi im je poveljom od 15. aprila 1391. godine, prodao traenu upu.
Dubrovnik je sa svoje strane bio spreman da nagradi predusretljivost svojih susjeda.
Sankoviima je obeano 1000 perpera stalnog godinjeg danka za Konavle, te
vjerovatno i sve ostalo to su davali zauzvrat kod teritorijalnih ustupaka: dubrovako
plemstvo, kuu i dio novosteenog zemljita. Meutim, u Bosni je ovakav postupak
naiao na odluan otpor. Bosna je reagovala dosta sporo, ali vrlo odluno.
Od aprila do decembra 1391. godine odlagana je odluka ili njeno izvrenje, a onda su
vojvoda Vlatko Vukovi Kosaa i knez Pavle Radenovi, svakako po ovlaenju
kralja Dabie i sve Bosne, napali Sankovie, oduzeli im sve posjede, a Radia
poslali kralju Dabii u Bosnu, gdje je nekoliko godina bio zatvoren u tamnici.
Sami Konavli podijeljeni su izmeu Vlatka Vukovia i Pavla Radenovia.
Historijat neuspjelog ustupanja Konavala je u punoj mjeri simptomatian, jer
pokazuju kakve su bile tenje bosanskih velikaa za samostalnou, ali dajo nije bilo
sazrelo vrijeme za takvu politiku.
Meutim, nain na koji je kanjavanje Sankovih sinova izvreno, snagom dvojice
velikaa koji su postali novi gospodari spornog zemljita, pokazuje koliko se stanje od
Tvrtkovog vremena izmijenilo. Samostalnije djelovanje velikaa se opaa i na drugim
stranama.
Vuk Vuki, koji je zajedno s bratom Hrvojem nosio bansko dostojanstvo u Hrvatskoj
i Dalmaciji u ime napuljskog kralja, doao je u sukob sa nasljednicima Ivania
Paline, zahtijevajui da svoje gradove Ostrovicu i Vranu predaju Bosni.
U maju 1393. godine se oekivalo da e se bosanski i ugarski kralj sastati u akovu,
te da dotadanje primirje zamijene pravim mirom. Meutim, do tog sastanka nije
dolo, pa se odnosi izmeu Dabie i Sigismunda nisu jo izvjesno vrijeme bitno
izmijenili.
Vojvoda Hrvoje Vuki iz Donjih Krajeva, doskora vjerni pristalica Ladislava
Napuljskog, uspostavio je u avgustu 1393. veoma bliske odnose sa kraljem
Sigismundom.
Jednom poveljom je obeao vjernost i vjernu slubu kralju Sigismundu i kraljici
Mariji protiv svakog, izuzev kralja Dabie.
Jasno se vidi koliko je lahko mogu bio i rascjep meu velikaima okupljenim oko
bosanskog dvora.
Poetkom juna 1394. godine je dolo do sukoba izmeu kralja Dabie i Ivania
Horvata.
Dabia je naredio vlasteli i svojim podanicima sa Braa, Hvara i Korule da pomognu
opsadu Omia, koju je vrio knez iz Huma Ivan Radivojevi.
Raskid izmeu bosanskog kralja i velikaa sa vodama hrvatskog plemstva najvie je
odgovarao kralju Sigismundu, koji je ve od aprila te godine sakupljao vojsku za rat u
donjim krajevima" to je znailo oblasti Slavonije, Hrvatske i Bosne.

Razdor izmeu svojih protivnika Sigismund je iskoristio da ih slomi jedna za drugima.

Prvo je istisnuo Horvate iz njihovog uporita Dobora, grada iznad rijeke Bosne blizu
njenog ua, a zatim ih je zarobio, vjerovatno u drugoj polovini juna 1394. godine.
Uskoro nakon toga u logoru kod poruenog Dobora, Sigismundu se priklonio i kralj
Dabia, koji se odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom i prepustio ove zemlje
ugarskom kralju.
Dabia i bosanska vlastela su se usaglasili, s tim da poslije Dabiine smrti, Sigismund
postane bosanski kralj. Na osnovu jedne Sigismundove povelje izdate u akovu 11.
jula 1394. godine saznajemo da je ugarski kralj za uzvrat kralju Dabii podario titulu
upana omoske upanije.
U ljeto 1394. godine Bosna je vidno ispoljila znake svoga opadanja.
Velike tekovine Tvrtkovog doba su za kratko vrijeme unitene. Bosna je vraena u
svoje stare granice, a njen uticaj u politici na Balkanu je oslabljen.
U proljee 1395. godine Dabia je iz Huma molio da mu se poalje ljekar.
Umro je 8. septembra 1395. godine, a naslijedila ga je njegova udovica Jelena.

KRALJICA JELENA (1395-1398.)

Nakon smrti kralja Dabie 8. septembra 1395. godine, naslijedila ga je njegova
udovica Jelena. Kraljica Jelena (1395-98.), udovica Dabiina, mogla je doi na vlast
samo po odluci vlastele, nikakav red naslijea nije joj mogao davati pravo na to.
Za vrijeme njene vladavine dolo je do slabljenja centralne vlasti u srednjovjekovnoj
Bosni. Jelenina vladavina je ostavila dovoljno prostora za samostalno djelovanje
ojaale i samosvjesne vlastele.
Uporedo sa slabljenjem centralne vlasti dolo je do jaanja moi velikaa koji su
nastojali da steknu to veu samostalnost.
Najmonije velikake porodice bile su: Hrvatinii, Pavlovii- Radenovii, Hranii Kosae.
Najbolji dokaz slabljenja sredinje vlasti, a jaanja velikaa jeste injenica da su se na
bosanskom prijestolju za trideset godina promijenila etiri vladara, te da je krupna
vlastela sama smjenjivala i postavljala kralja.
Proces jaanja moi bosanske vlastele i formiranja samostalnih feudalnih oblasti
zapoeo je za vladavine kraljice Jelene, a okonan je u prvoj deceniji XV vijeka.
Povelja kraljice Jelene Dubrovanima iz 1397. godine u kojoj se savjetuje sa
najmonijom vlastelom vojvodom Hrvojem, knezom Pavlom, vojvodom Sandaljem,
tepijom Batalom, ali i s inemi mnozimi vlasteli i vlasteliii, zorno ukazuje na
promjene u odnosima izmeu vladara i njegovih podanika.
S obzirom da kraljica nije imala dovoljno snage da sprijei jaanje i koncentraciju
moi kod najmonije bosanske vlastele, pa je dolo do uzurpacije odreenih
vladarskih prava, kao to je bilo ubiranje carina.
Vojvoda Hrvoje Vuki je nesumnjivo bio prva linost u Bosni za vrijeme Jelene.
Dubrovani su se prvo njemu obratili s ciljem od Bosne steknu Nove Zemlje.
Dubrovani su prve pokuaje da pokrenu pitanje Novih Zemalja uinili preko svoga
zatitnika, Ugarske.
Dvadeset estog (26.6.) juna 1396. godine Vijee umoljenih je donijelo odluku da se
zamoli kralj Sigismund (Zigmund) za posredovanje kod vojvode Hrvoja Vukia,
kako bi ovaj podupro njihovu molbu.
Sama injenica da se Dubrovani prvo obraaju Hrvoju, dovoljno govori o njegovom
velikom uticaju u Bosni. On je predstavljao drugu generaciju svoje porodice, koja se
isticala u politikom ivotu Bosne.
Jo za vrijeme Tvrtka naslijedio je svog oca Vukca u dostojanstvu vojvode.
Ve je pod vladavinom Dabie djelovao samostalno, vezujui se prvo za napuljski
dvor, zatim za Sigismunda Luksemburkog, ali je ostao lojalan prema bosanskom
kralju. Za Jelenine vladavine bio je najugledniji velmoa.
Teritorije kojima je neposredno upravljao bile su vjerovatno jo uvijek ograniene na
stare porodine upe i gradove u Donjim Krajima.
Knez Pavle Radenovi je pripadao vlasteoskom rodu iz istone Bosne, iz kojeg se tek
Pavlov otac Raden Jablani prvi javlja u bosanskim izvorima.
Pripadali su krugu plemstva toliko uglednog da je svoje mlade lanove slao na dvor.
Za kneza Pavla se izriito kae da je kao dijete ivio na dvoru kralja Tvrtka I.
Kao svjedok na poveljama javlja se ve od 1380. godine, ali se njegova vea aktivnost
osjea tek u doba kraljice Jelene.

Poto je zajedno s Vlatkom Vukoviem 1391. godine zauzeo Konavle i dobio svoj dio,
njegov uticaj se proirio sve do morske obale, pa je doao u blii dodir s
Dubrovanima.
Bio im je veoma vaan, prije svega zbog sigurnosti trgovaca u istonobosanskim
trgovima, te zbog dobijanja Konavala.
Primili su ga zbog toga 1397. godine za svog graanina i Pavle Radenovi je u svojoj
zakletvi obeao slobodu i bezbjednost dubrovakim trgovcima.
Ovo je drugi put da bosanski velika svojim aktom daje ono to su ranije davali
iskljuivo kraljevi.
Sandalj Hrani Kosaca je naslijedio zemlje i vojvodsko dostojanstvo, koje je, inae
ranije nepoznatoj porodici Kosaa pribavio vojvoda Vlatko Vukovi za vrijeme Tvrtka
I.
Sandalj je svoga strica vjerovatno naslijedio za vrijeme kralja Dabie, ali se njegova
aktivnost i to veoma velika, primjeuje tek od 1395. godine. Sandalj se aktivno
mijeao u pregovore sa Dubrovanima oko isplate svetodmitarskog dohotka, izgleda
da je u jednom navratu traio da se isplauje njemu.
Daleko vanija je bila njegova, u najveoj mjeri samostalna politika prema Zeti.
Koristei borbu koja je izbila izmeu Radia Crnojevia, gospodara Gornje Zete i
ura Stracimirovia, on je u aprilu ili maju 1396. godine zauzeo Budvu.
Njegova vlast nad Budvom trajala je pune dvije godine i nazivao se Budue et Zente
dominus".
Nepoznato je ta je Sandalju davalo osnova da vlada Zetom.
Umjesto kralja, sada je nosilac ekspanzije prema Zeti bio osamostaljeni velmoa,
kojem se ukazala prilika da osvajanjem na ovoj strani ojaa svoju mo i podigne
ugled.
Osim toga, uspio je da se nametne i Kotoru vrhovnog gospodara.
Sandalj je tada morao biti dosta mlad, te se oslanjao na Hrvoja Vukia s kojim se
rodbinski povezao, oenio je Jelenu (Katarinu), kerku Vuka Hrvatinia, brata
Hrvojevog.
Proces osamostaljivanja nije ogranien samo na najutjecajnije linosti, ve je Jelenina
vladavina pruila priliku i drugoj vlasteli da se osamostali.
Oko donje Neretve su vanu ulogu igrali Radivojevii.
Stara vlasteoska porodica Nikolii u Popovu polju je daleko vie djelovala na svoju
ruku.
U ovo doba se u izvorima pojavljuju i predstavnici vlasteoskih porodica iz Podrinja
Zlatonosovia i Dinjiia.
Meutim, sitnija vlastela je pala pod vlast krupnije vlastele. Tako su Nikolii potpali
pod vlast Sandalja Hrania, a Radivojevii podlegli Kosaama.
Proces pretvaranja krupne bosanske vlastele u oblasne gospodare zavren je tako to je
bosanska vlastela na sopstvenim posjedima potpuno zamijenila vladara.
Vlastela je od vladara dobivala upe, gradove i sela, to je predstavljalo poetnu
osnovu za uzdizanje veine bosanskih velikaa.
Kod uzdizanja vlastele bitnu ulogu su imale line vrijednosti u vojnim i politikim
poslovima, a ne smiju se zanemariti ni brane obaveze.
Izuzev Sandaljevog mijeanja u Zeti, Bosna je u godinama poslije Dabiine smrti bila
sasvim pasivna prema susjedima.

Krajem 1397. godine na Bosnu je upuena osmanska vojska na elu sa Bajazitovim

sinovima i knezom Stefanom Lazareviem.
U Bosnu je stigla u januaru 1398. godine izazivajui strah ak u dubrovakom
susjedstvu u Primorju.
Meutim, zbog jake zime s dubokim snijegom ova ekspedicija je propala.
Uskoro poslije osmanskog povlaenja dolo do znaajnih promjena u Bosni. U drugoj
polovini marta 1398., Dubrovani su prihvatili izbjeglice iz Bosne, premjestili su ih
radi bezbjednosti iz Stona u sam grad zbog toga to je Bosna bila u neslozi i
razdoru".
Nije mogue dokuiti ko se zavadio u Bosni, ali se tu odluivalo o sudbini kraljice
Jelene i Radia Sankovia. Radi je prije 19.maja puten na slobodu
Jelena je na vlast dola voljom plemstva, a takoe, njena je vladavina prekinuta
voljom plemstva. Jelena je 3. aprila 1398. godine primila od Dubrovana stonski
dohodak, to je siguran znak da tada jo nije bila naroito ugroena.
Na kraju su uz nju ostali samo Radivojevii.
Ve 20. maja iste godine nalazili su se u Dubrovniku poslanici kralja Ostoje.
Kratak vremenski razmak izmeu poslednje vijesti o Jeleni kao kraljici i pojave Ostoje
kao kralja, pokazuje da je na istom stanku obavljeno i njeno smjenjivanje i izbor
novog vladara.
Ostoji je davalo pravo na prijesto samo to to je bio lan dinastije Kotromania.

KRALJ OSTOJA (1398-1404.)

Rijetki su sluajevi u historiji srednjovjekovne Evrope da se vladar neke drave nakon
svrgavanja ponovo doe do kraljevskog prijestolja.
Da stvar bude interesantnija, u srednjovjekovnoj Bosni su dvojica vladara nakon
svrgavamo ponovo zasjeli na kraljevski prijesto, a to su kraljevi Ostoja i Tvrtko II.
Kraljica Jelena se vjerovatno zbog neeg zamjerila bosanskim velikaima, pa su je u
maju 1398. godine svrgnuli s prijestolja, a umjesto nje su za bosanskog kralja postavili
Ostoju.
Sama kraljica Jelena je ostala i dalje u zemlji, nazivala se ak kraljicom, ali se vratila
svom narodnom imenu Gruba. U bosanski politiki ivot se vie nije mijeala.
Linost novog kralja sasvim je slabo poznata. Sigurno je pripadao rodu Kotromania,
ali mu se prebacivalo da je niskog drutvenog poloaja.
Na prijesto su ga doveli velikai, koji su se zbog neega okrenuli protiv kraljice
Jelene. Izgleda da ih je predvodio vojvoda Hrvoje, koji se ponovo orijentisao prema
Ladislavu Napuljskom.
Samo se zna da je Ostoja krunisan u proljee 1399. godine, dok nam detalji tog ina
nisu poznati.
Za njegove vladavine Bosna je povela aktivnu spoljnu politiku, to je dovelo do
privremenog uspona. Bosna se tada svrstala na stranu protivnika Sigismunda, koji je
opet zapao u teak poloaj.
Situacija je postala slina onoj s kraja Tvrtkove vladavine, sline su bile i bosanske
ambicije, ali se situacija u zemlji znatno izmijenila.
Realnih uslova za ekspanziju prema Hrvatskoj i Dalmaciji vie nije bilo.
U poetku su se zadovoljili s dobijanjem samo jednog zemljita i to onog skromnijeg
du obale oko Slanog. Zbog napada Ugarske na Bosnu, pregovori su privedeni kraju
tek u decembru 1398. godine. Poveljom od 15. januara 1399. godine potvrdio im je
novi kralj ovaj posjed u batinu i u plemenito, ali, kako se u povelji izriito
naglaava s volom pae i s hotenijem vlastel i velmo kralevstva mi.
Pored kralja, zakleto se i trinaest najuglednijih velikaa, predstavnika barona
bosanskih.
Sauvana je ta povelja kralja Ostoje, kojom je ustupio Dubrovniku Nove Zemlje.
Dubrovani su itav posao obavili tako to su izbjegli plaanje stalnog godinjeg
tributa, kakav su plaali od ranije za Ston ili kasnije za Konavle. Oni su ponudili, a
Bosna je to prihvatila, da kralju i vojvodi Hrvoju dodijele nasljedno plemstvo
dubrovako i da svakom od njih daruju po jednu kuu u Dubrovniku u vrijednosti od
1.500 dukata. Potiskivanje Jelene i izbor Ostoje za bosanskog kralja iz temelja je
promjenio odnose Bosne i Ugarske Sigismunda Luksemburkog.
Bosanska vlastela nije ni pomiljala da ispotuje odredbe ugovora koje je prihvatio
kralj Dabia pod Doborom 1394. godine.
Sigismund je nakon poraza kod Nikopolja (1396.), pobune plemstva u Slavoniji i
tekoa s ugarskim velikaima, izgubio u znatnoj mjeri autoritet koji je ranije stekao.
Poloaj mu je bio veoma nesiguran, tako da se bosanski kralj i vlastela nisu morali
plaiti njegove reakcije.

Osim toga, podravali su Ladislava Napuljskog u borbi za ugarski prijesto, te su u

Osmanlijama pronali jakog saveznika koji je mogao priskoiti u pomo u sluaju
opasnosti.
Uprkos svemu Sigismund se nije odrekao svojih pretenzija u Bosni.
im je saznao za preokret u Bosni, namjeravao je da pokrenuti pohod protiv
bosanskog kralja i vojvode Hrvoja.
Sigismund je traio od svojih gradova, sauvano je jedno pismo upueno Trogiru, da
mu upute strijelce neophodne za borbu u bosanskim klancima i pod utvrenjima.
U pohod je krenuo tek u julu 1398. godine i usmjerio ga prema Hrvojevim zemljama
na zapadu. Nemamo dovoljno sauvanih obavijesti o ovom pohodu.
U svakom sluaju, moe se pretpostaviti da je bio neuspjean, jer se ve sredinom
avgusta ugarski kralj vraao iz pohoda. Neposredno nakon toga, uslijedio je bosanski
kontranapad.
Hrvoje je odmah poslije kraljevog povlaenja uao s vojskom u upu Dubicu, zauzeo
je i gospodario njome pune tri godine.
Tako se Sigismundov pokuaj da intervenie u Bosni, zavrio veoma porazno.
Protiv Bosne ie upuena jo jedna ugarska vojska u novembru, o njenom djelovanju
nemamo nikakvih obavjetenja, ali se s velikom vjerovatnoom moe pretpostaviti da
se i ovaj pohod zavrio neuspjeno.
Krajem 1398. godine. Ostoja je otiao na sjever, te je u januaru 1399. godine boravio u
Usori, va slavnoj naoj vojsci u Linici" (Lijenica je rijeka koja se ulijeva u rijeku
Bosnu - Maglaj).
Tek je u aprilu 1399.. skoro godinu dana nakon izbora za bosanskog kralja, dospio da
se krunie.
U to vrijeme Bonjani su ivo radili na uspostavljanju veza izmeu Osmanlija i
Ladislava Napuljskog.
U avgustu 1399., osmansko poslanstvo je preko Dubrovnika krenulo na drugu stranu
mora, a izgleda da je jedno i kasnije pokuavalo da prijee, pa je bilo zadrano.
Svakako su te aktivnosti bile uperene protiv Sigismunda i da je trebalo da obezbijede
podrku predstojeoj ofanzivi Ladislava i njegovih pristalica protiv Sigismunda.
Prilino vremena je prolo dok kralj Ostoja, Hrvoje i Ladislav nisu zapoeli odlunije
akcije. Sigismundove pristalice su tokom 1400. godine inili napore da se odbrane.
Meutim, Bonjani su tada bili moniji, tako da je susjedna hrvatska vlastela bila
prinuena da novcem otkupljuje svoju bezbjednost od Hrvoja. Od Pavla Zrinjskog se
trailo samo 200 dukata da bi bio ostavljen na miru, a kad to nije dao, strahovito su
mu opustoeni posjedi.
Ozbiljan preokret je nastupio tek kada je nezadovoljno ugarsko plemstvo u proljee
1401. godine zatvorilo Sigismunda.
Hrvoje i Ostoja su tad usmjerili svoje aktivnosti prema dalmatinskim gradovima. Ve
u junu 1401. godine, u ime kraljeva Ostoje i Ladislava, vojvoda Hrvoje je traio od
Zadra da istakne zastavu Anujaca obeavajui istovremeno punu zatitu gradu.
Zadar je poslije kraih pregovora prihvatio vlast Ladislava i postao njegovo glavno
uporite na istonoj obali Jadrana.
Kralj Ostoja i vojvoda Hrvoje su se na slian nain obratili i drugim gradovima, ali
nisu naili na povoljan prijem.

Meutim, kada je u decembru 1401. godine tvrdi Klis pao u ruke Ivania Nelipia.
Hrvojevog zeta i pomagaa, pozicija gradova je naglo oslabila. Postali su daleko
popustljiviji, pa su u maju 1402. godine Trogir i ibenik priznali vlast Ostoje i Hrvoja.
Kao i u Tvrtkovo vrijeme, Bonjani su gradovima zajamili dotadanju autonomiju i
sva prava koja su uivali pod ranijim kraljevima.
Uskoro nakon toga se aktivnije umijeao u dalmatinske prilike i Ladislav, koji je
poslao svog admirala i namjesnika s nekoliko galija u Zadar.
Hrvoje i Ladislavljev admiral Aldemarisko zauzeli su poslije toga Vranu, tvravu
Ljuba - kod Knina i natjerali Split da se potini.
Ladislavljeve pristalice su jaale i u Ugarskoj, uprkos tome to se Sigimund krajem
1401. godine oslobodio zatoenitva i to je s malobrojnim pristalicama pokuavao da
se uvrsti u dravi.
Na stranu Ladislava je odluno stao tadanji papa Bonifacije IX.
Nakon neuspjenog pohoda u Hrvatsku. Sigismundovog bana Pavla Beenjija.
poetkom 1403. godine, Sigismundova situacija je postala kritina.
Veina plemstva u Ugarskoj bila je na strani Ladislava.
Uprkos takvoj povoljnoj situaciji, Ladislav je djelovao mlako i bojaljivo.
Poslije dugih priprema, najzad se poetkom jula 1403. godine odvaio da prijee u
Zadar da bi odatle zapoeo zauzimanje svoje kraljevine.
Tek kada je Ostoja zamijenio na bosanskom prijestolju kraljicu Jelenu, uspjeli su
Dubrovani da postignu svoj cilj i da dobiju primorje od Kurila do Stona.
Kod novog kralja Dubrovani su ponovo pokrenuli pitanje zemalja koje su traili jo
od njegovih prethodnika.
Sada su na svojoj strani imali i Radia Sankovia. Meutim, Dubrovani su u ovom
poslu daleko vie polagali u vojvodu Hrvoja, te su istovremeno pregovarali s njim i
kraljem Ostojom.
Dubrovani su i ovoga puta imali u vidu konavljansku upu i pojas zemljita od
dubrovake granice do Stona.
U gradu ga je saekao Hrvoje za koga se u kraljevoj okolini govorilo da je glavni
razlog" to su se Dalmacija i Hrvatska opredijelile za Ladislava.
Za vrijeme Ladislavljevog boravka u Zadru, u prvi plan su izbili ugarski crkveni i
svjetovni velikai, koji su pregovarali o krunisanju i traili da kralj doe u Ugarsku.
Meutim, Ladislav nije imao hrabrosti da poe dalje od Zadra.
S ugarskim velikaima se nagodio da u Zadru bude krunisan, iako je bilo oigledno da
takvo krunisanje bez prave krune i izvan zakonitog mjesta nee biti smatrano za
ispravno.
U to vrijeme Sigismund je kao i ranije otiao u eku da se tamo bori za prava svoje
kue. Malobrojne Sigismundove pristalice su imale u svojim rukama Budim i Stolni
Biograd (ugarska prijestolnica i krunidbenu mjesto), te su uspjele nanijeti nekoliko
poraza stranci Ladislava Napuljskog, to je navelo Sigimunda da se vrati u Ugarsku.
Sigismund je ostvario nekoliko manjih vojnih uspjeha, to je bilo dovoljno da zastrai
Ladislava i on se u oktobru poeo spremati za povratak u Italiju.
Tada je znaaj Bosne ponovo porastao. Jo jednom je kralj Ladislav imenovao Hrvoja
za svog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji, a uz to mu jo dodijelio titulu
hercega splitskog.
Dao mu je neposredno na upravu Split i ostrva Bra, Hvar i Korulu.

Poslije Ladislavljevog odlaska, krajem oktobra 1403. godine, vlast nad Dalmacijom je
faktiki dola u ruke Bonjana.
Bosna se ovdje pojavila u onoj ulozi u kojoj je bila za vladavine Tvrtka I, meutim,
sada je bosanski kralj imao drugostepeno mjesto u itavoj bosanskoj aktivnosti.
S obzirom da je Hrvoje smatran za glavnu linost u Dalmaciji, takva situacija je nosila
u sebi opasnost od novih unutranjih sukoba.
Ratovanje Bonjana s kraljem Sigismundom 1398. godine i neprijateljstvo koje se
produilo dalje, nije ometalo dobre odnose izmeu Bosne i Dubrovnika.
Povremeno je dolazilo do manjih nesporazuma, koji su se regulisali izmjenom pisama,
pregovorima poslanika, bez naroitog zatezanja i tekoa.
Do krize je dolo tek kada se borba za ugarski prijesto u velikoj mjeri zaotrila i kad
su se Bosna i Dubrovnik nali u suprotnim taborima.
Sigismund ie poslije svoga osloboenja uputio poetkom 1402. godine dvojicu odanih
pristalica da u njegovo ime uzmu zakletvu vjernosti od primorskih gradova i tada su
mu Dubrovani jo jednom potvrdili svoju vjernost.
U Bosni je to bilo shvaeno kao da su bili protiv kralja Ostoje i vojvode Hrvoja, tako
da su uslijedila prebacivanja i protesti.
Dubrovaka vlada se branila da su ugarski poslanici obeali potovati sve zakone i
povlastice koje su imale od ugarskog kralja, a da protiv Bosne ti poslanici nisu nita
traili. Bonjani su zaista preko toga preli i kasnije vidimo da su se meusobni odnosi
normalizovali.
Hrvoje je od kapetana napuljskih galija izdejstvovao slobodni list" za Dubrovane, a
oni su barkama pomogli poetkom 1403. godine kralja Ostoju da snabdije itom tek
osvojeni Qmi. Tada su Dubrovani, na molbu bosanskih vlasteoskih porodica,
pokuavali da na Levantu porade na osloboenju i otkupu bosanskih plemia
zarobljenih poslije kosovske bitke.
U aprilu su Dubrovani pozivali kralja Ostoju i Hrvoja da dou u grad da vide svoje
kue, raunali su da e poziv biti prihvaen, a onda je dolo do naglog zaokreta.
Dva ugledna bosanska vlastelina Pavle Matrovi i Pavle Radii, koji je pripadao
rodu Kotromania, doli su u sukob sa Ostojom, pa su pobjegli iz Bosne i sklonili se u
Dubrovnik.
Ostoja se zbog toga naljutio na Dubrovane i optuivao ih da sa Sigismundom rade
protiv njega.
Poslao je svoje poslanike zahtijevajui da istaknu njegovu zastavu i prihvate njega kao
gospodara umjesto ugarskog kralja. Zatim je traio da mu vrate Slansko primorje,
istjeraju bosanske bjegunce i obaveu se da ih vie nikad nee primati.
Ukoliko se zahtjevi ne prihvate, kralj Ostoja je davao rok od 15 dana da se trgovci
povuku, da bi poslije toga otpoeo neprijateljstva.
Bosanski ultimatum je doao iznenada i zatekao Dubrovane nespremne.
Dubrovake vojne snage su bile isuvie nedovoljne za odbijanje jednog ozbiljnog
napada sa kopna. U prvi mah su se branili iskljuivo diplomatskim sredstvima.
Od Sigismunda se u trenutku izbijanja sukoba nisu mogli nadati nikakvoj pomoi.
Njihov poloaj je bio veoma teak, jer su na kopnu sa svih strana bili okrueni
zemljama bosanskih velikaa, dok su more kontrolisale galije Ladislava Napuljskog.
Bosna je kao cjelina, imala samo jedan rat sa Dubrovnikom za vladavine kralja Ostoje
na poetku XV vijeka.

Ovaj rat Ostoja nije mogao zapoeti na svoju ruku bez savjetovanja sa vlastelom i
njenog pristanka. Svakako u proljee 1403. godine odran je stanak na kojem je
doneena odluka da se zapone rat protiv Dubrovnika. O ovome imamo indirektnih
dokaza.
Kada je Republika nastojala da otkloni napad, uputila je kralju Ostoji svog poslanika.
kojemu je nareeno da usput posjeti i vojvodu Radia Sankovia i da mu izrazi svoje
uenje kako je poslanstvo kralja Ostoje moglo donijeti onakve poruke i da Bosna
sprema neto protiv Dubrovnika.
Takoe iz poruke Radiu Sankoviu od 7. jula 1403. godine vidi se da je sva Bosna
bila saglasna sa djelovanjem kralja Ostoje i da nije nita preduzimano bez njenog
pristanka.
Sandalj Hrani i Pavle Radenovi su obeali podrku gradu dok se Radi Sankovi
potpuno solidarisao sa Ostojom i pokrenuo pitanje svojih sela u Slanskom primorju.
On je i otpoeo neprijateljstva time to je sredinom juna 1403. godine uao s vojskom
u Nove zemlje i protjerao dubrovakog kneza.
Uskoro su mu se pridruili Sandalj Hrani i Pavle Radenovi.
Sandalj je u jednom dubrovakom pismu od 21. avgusta 1403. godine izriito naveden
kao na neprijatelj. Tada su se Dubrovani u potpunosti pouzdali u Hrvoja i
ponudili su mu tajno godinji danak od 500 dukata ako ih izmiri s Bosnom i sprijei
dalja neprijateljstva.
Hrvoje se zauzeo kod kralja Ostoje za Dubrovane, traio je da ih ne napada,
meutim, Ostoja nije odustajao od svog plana.
Poetkom jula izjavio je dubrovakom poslaniku da grad treba da povue ljude iz
Primorja, jer e uskoro doi s vojskom.
Zaista, 15. jula je provalio na dubrovaku teritoriju, pljakao i pustoio je gotovo do
gradskih zidina. Dubrovani nisu poklekli, ve su tada preduzeli ozbiljnije mjere u
pogledu daljeg ratovanja. Postoje domae stanovnitvo bilo nedovoljno, odluili su
uzmu strane najamnike.
Poetkom jeseni dubrovaki vojnici su poduzimali oruane napade izvan grada, pa su
izmeu ostalog napali Soko u Konavlima. U tim okrajima je poginuo s dubrovake
strane knez Slanog, a od Bonjana vlastelin Vukoslav Nikoli.
Dubrovani su odmah po izbijanju neprijateljstava sproveli privrednu blokadu Bosne,
na taj nain to su strogo zabranili svojim ljudima da ne smiju nita odnijeti i
prodavati stanovnicima Bosne, ali su dozvoljavali da se u Dubrovnik dovozi olovo i
da se bosanskim vlasima daje so.
Sandalj Hrani i Pavle Radenovi su se ve u avgustu ponaali kao da nisu u ratu s
Dubrovnikom, te su u prvoj polovini septembra preko patarena Vlatka poeli
razgovore o miru.
Vijesti o uspjehu kralja Sigismunda i povlaenju Ladislava Napuljskog iz Dalmacije
ohrabrile su Dubrovane, tako da su oni pootrili jo jae blokadu.
Na drugoj strani Bonjani su bili sve popustljiviji. U drugoj polovini oktobra 1403.
godine, kralj Ostoja i knez Pavle Radenovi su preko pisama ponudili primirje, ali su
kod Dubrovana naili na odbijanje.
Kralj Ostoja je zbog dubrovake blokade pokuao da bosansku trgovinu orijentie
prema Veneciji i da mletake trgovce to jae zaiteresuje za svoju zemlju.

Ponudio je Mleanima podgrade Omia ili koje drugo mjesto za stalni boravak
trgovaca, obeavao im monopol u trgovini i osloboenje od svih dadbina.
Mleani su se mnogo kolebali, pa je kralj Ostoja odustao od namjere da samo Mleani
kupuju i prodaju robu u Bosni, te se sve zavrilo na uobiajenoj privilegiji o slobodi
trgovanja i kraljevom odricanju od dadbina.
Uskoro poslije Hrvojevog imenovanja za hercega i namjesnika Ladislavljevog u
Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji, izbio ie antagonizam izmeu monog, hercega i
kralja koji se osjeao ugroenim.
Na jednom stanku odranom krajem oktobra ili poetkom novembra 1403. godine
Ostoja se javno raziao sa Hrvojem optuujui ga, izmeu ostalog, da je upravo on
kriv za rat protiv Dubrovnika.
Ovaj unutranji razdor imao je neposrednih reperkusija na politiku orijentaciju, poto
je Hrvoje bio uz Ladislava. Ostoja je nastojao da ostvari sporazum sa Sigismundom.
Razvoj situacije je iao na ruku Dubrovanima, pa su nastojali da prodube jaz i
smaknu po mogunosti Ostoju sa bosanskog prijestolja.
Dubrovani su Hrvoju predlagali da preuzme vlast u Bosni, a ukoliko on ne eli
poruivali su da ima boljih Kotromania od Ostoje, te su preporuivali Pavla Radiia.
Hrvoju je predlagana zajednika borba protiv Ostoje, meutim on to nije prihvatio, jer
je svoju ulogu vidio u tome da izmiri Dubrovnik s Bosnom.
Dubrovani su tada nastavili s aktivnijim ratnim dejstvima, pa su vjerovatno tada
uputili flotu u Neretvu i spalili trg Drijeva. Meutim, time nisu mnogo postigli, jer su
na diplomatskom polju doli u dosta nezavidan poloaj.
Posredstvom mavanskog bana Ivana Morovikog. Ostoja je najvjerovatnije,
poretkom 1403. godine, uspio da se izmiri sa Sigismundom.
Mavanski ban je prilikom ugovaranja mira prihvatio Ostojinu tezu da je Dubrovnik
kriv za rat zbog dranja odmetnika bosanskog kralja, tako da je od Ostoje zahtijevao
samo da dozvoli trgovanje Dubrovana u Bosni i da potuje granice iz vremena kralja
Tvrtka I.
Naravno, cijela Ostojina pria nije mogla da se odri, jer su Dubrovani raspolagali
pismima Ostoje i bosanskih velikaa sa zahtjevima (ultimatumom) koji su doveli do
rata.
Uporedo sa diplomatskim akcijama u Budimu, Dubrovani su odravali veze sa
Hrvojem ne odustajui od svog plana da se Ostoji osvete.
Krajem decembra 1403. godine Hrvoje se trudio da se izmiri sa Ostojom, pa je
zapoeo pregovore preko posrednika. Dubrovani su poruivali Kotoranima da su
Bonjani u velikom razdoru i da su se okrenuli jedan protiv drugog.
Oduzimanje vlasteoskih posjeda u redovnim prilikama, nije mogao vriti sam kralj bez
pristanka vlastele.
Jedan od najteih prigovora iznesenih protiv Ostoje kao kralja bio je nesumnjivo taj
to je unio pometnju u Bosnu naruavajui batinska prava vlastele. Dubrovani su
dobro znali da ovaj argument vrijedi kada su ga naroito isticali u svojim naporima da
odvoje vlastelu od Ostoje.
Afera sa vojvodom Pavlom Kleiem karakteristina je u tom pogledu, ne samo to
dokazuje da je optuba protiv kralja Ostoje bila opravdana, nego i po tome to je ovaj
morao na kraju priznati da je prekoraio granice svojih prava.
U ljeto 1403. godine Ostoja je oduzeo batine Kleiu i on je pobjegao u Dubrovnik.

Prisiljen razvojem dogaaja u Bosni, kralj je popustio i obeao da e mu vratiti

posjede, s tim da mu se nita nee dogoditi to ne bi, pored crkve, ispitala i vlastele
bosanska.
U ovom sluaju se starjeine Crkve bosanske javljaju kao arbitri u odnosima vladara i
vlastele. Djed Crkve bosanske je s krstianim koji su imali da odvedu Pavla Kleia u
Bosnu i vrate na njegove zemlje poslao u Dubrovnik pismo u kojem kae kako
najdosmo gospodina kralja da mu opet vrati jer mu je bilo bez krivine uzeto".
Ni tada nije dolo do pravog mira u Bosni, jer je sredinom januara 1404. godine tajno
sklopljen savez izmeu Hrvoja i Dubrovana protiv kralja Ostoje.
Meutim, poetkom marta ve se znalo da se Hrvoje izmirio sa Ostojom i da su meu
njima uspostavljeni normalni odnosi: Hrvoje je Ostoju prihvatio za gospodina", a
kralj njega za slugu".
Uz Hrvoja je tada bio i Sandalj Hrani, tako da se Bosna za trenutak bila izmirila.
Mirno stanje u Bosni je trajalo samo mjesec dana, jer je uskoro izbio novi raskol.
Krajem aprila kralj Ostoja je odrao stanak na kojem nisu uestvovali herceg Hrvoje i
vojvoda Sandalj.
Ve sredinom aprila Hrvoje je vaio kao odmetnik od kralja.
Ostoja je pokuao da ponovo vrati nekadanji ugled i mo kraljevskoj vlasti, te da se
ujedno oslobodi tutorstva od bosanskih velikaa.
Meutim, zbog takvih nastojanja Ostoja je neminovno doao u sukob sa najmonijom
bosanskom vlastelom, jer su se protivili jaanju centralne vlasti.
Meu bosanskim velikaima najveu mo i ugled imao ie Hrvoje Vuki Hrvatini
koji je od Ladislava Napuljskog stekao titulu hercega.
Pored njega i drugi velikai su toliko ojaali da je kralj bio nemoan da vrati ugled
poljuljanoj kraljevskoj vlasti.
Bosanska vlastela koja je bila uz Ostoju odluila je da prijee na Hrvojevu stranu iz
razloga to je kralj krio vjeru gospodsku i bespravno otimao batine vlasteli. U
maju 1404. godine dolo je do odluujueg obrauna izmeu kralja Ostoje i hercega
Hrvoja, koji se zavrio porazom i padom Ostoje.
Uz Ostoju tijesno je povezana sudbina voivode Radia Sankovia.
Nakon dolaska Ostoje na bosansko prijestolje. Radi je poslije viegodinjeg
zatoenitva bio osloboen, a nakon zbacivanja Ostoje, ponovo je bio zarobljen.
Opet je doao u ruke Sandalja Hrania koji je prigrabio sve zemlje i imanja
Sankovia. Tako ie ova porodica potpuno uklonjena iz politikog ivota Bosne,
oblasni gospodari su se oslobodili jednog konkurenta, a najveu korist iz toga je
izvukao Sandalj Hrani koji je svoju vlast proirio sve do Neretve.