Edgar Wallace LAKRDIJA

Urednik Miroslav Kutanjac

Likovna oprema Sreo Dragan
Tehniki urednik eljko Kozari
Slog Purple Point
Izdava
Mladinska knjiga Zagreb, Zagreb, 1991.
Gospodin Stratford Harlow nije bio dentlmen koji bi se esto morao uriti. Kao pravi
pripadnik dokonog stalea, esto je bio u prilici da dangubi pa je razvio sklonost izuzetnoj
ljubopit-Ijivosti.
Imao je sve znaajke potrebne ovjeku koji vri opaanja, zanimale su ga i najobinije
pojave, a u svojim je prouavanjima uivao neometan sentimentalnou, jer je ta slabost
pogubna za ispravno rasuivanje.
Leonardo da Vinci mogao je stajati kraj stratita, upotrijebivi jezivi podij kao radni stol, na
kojemu bi skicirao hropac zloinaca osuenih na patnju. Premda gospodin Harlow nije bio
veliki ljubitelj slikarstva, cijenio je Leonarda. I sam je bio u stanju zastati i gledati prizore
od kojih bi prosjena osoba zadrhtala i pourila s tog mjesta, no isto se tako (ak i u
velikoj urbi) mogao zaustaviti kako bi prouio sastav boja jesenjeg sutona i to ne s
pjesnikim ushitom, nego je, za svoje zadovoljstvo, ralanjivao i tu vrst ljepote.
Bio je krupan ovjek od etrdeset osam godina, svijetle kose i proelav. Na glatko
izbrijanom licu nije bilo bora, a njena mu je put bila besprijekorna. Vodnjikavo plave oi
ne smatraju lijepima, a oi gospodina Harlowa su tako blijede da su se mnogi osjetljivi
ljudi zaprepastili kad su ga prvi put ugledali, jer zakljuili su da je slijep. Nos mu je bio
velik i dug, iste debljine od ela do vrha. Opis u putovnici tvrdio je da su mu usta "puna".
Usnice su mu bile izrazito crvene, a inilo se da ih skuplja ak i kad su mu usta mirovala.
Osobni opis upotpunjavali su okrugla brada s rupicom na sredini i neobino male ui.
Njegov jaki automobil bio je parkiran uz rub ceste, tako da su dva stranja kotaa stajala
na travnatom obrubu, a gospodin Harlow je sjedio s rukom na upravljau i gledao povorku
ljudi u polju. U takvim trenucima dubokog razmiljanja, u glavi gospodina Stratforda
Harlowa raale su se sjajne zamisli, a veliki
\
bi se planovi ocrtavali niotkuda, kao da dolaze s onu stranu uobrazilje. Zaudo, zatvori su
na njega uvijek nadahnjujue djelovali.
Poljem se vukla kolona od po dva dobro raspoloena, suncem opaljena zatvorenika u
prugastim kaputiima i hlaama, a predvodio ih je mravi straar, s pukom propisno "o
desnom ramenu". Gospodin Harlow je primijetio da vie ne primjenjuju stari nain
obiljeavanja zatvorskih povratnika tako to bi im kape ukraavali s toliko tajanstvenih
slova abecede koliko su puta osuivani, pa se sjetio kako je negdje proitao daje to
ukinuto.
Tup! Tup! Tup!
Zatvorenici su izali na asfaltiranu cestu i kretali su se prema njemu. Straar-predvodnik
sumnjiavo je pogledao dobro odjevenog neznanca, no robijai se nisu doimali postidcni,
a niti smeteni injenicom daje netko svjedok njihove bruke. Naprotiv, zauzeli su
razmetljivo dranje, kao da su svjesni da pruaju neobian prizor, vrijedan promatranja.
Prva dvojica su postrance pogledali znatieljnika i prijateljski mu se nacerili, jedan od
slijedeih robijaa je uinio isto, ali drugi nije gledao ni lijevo ni desno. Namrtio se, tanka
su mu usta zadobila podrugljiv izraz, a jedno rame je podigao kao da prijezirno i prkosno
slijee, a gospodin Harlow je shvatio da taj pokret nije upravljen samo znatieljnom
gledaocu, nego svim slobodnim ljudima na svijetu, iji je gospodin Harlow bio predstavnik.

Okrenuo se na sjedalu i gledao kako kolona marira kroz ulaz, "Slavoluk oaja", i nestaje
kroz metalna vrata koja nije mogao vidjeti.
Pritisnuo je papuicu za gas i napravio polukrug. Strpljivo je manevrirao dugom asijom,
dok je nije okrenuo natrag, u smjeru Princetowna. Tavistock i Ellenbruv mogu priekati
jedan dan, pa, bude li potrebno i cijeli tjedan, jer mu je na um pala sjajna zamisao, koju bi
trebalo uobliiti i slijediti.
Tiho je zaustavio automobil pred hotelom "Duchy", a niz stepenice dotri portir.
- Neto nije u redu, gospodine?
- Ne, odluio sam ostati jo jedan dan. Mogu li dobiti apartman? Ako ne, posluit e bilo
koja soba.
Doznao je da jo nisu iznajmili apartman pa je rekao neka mu gore odnesu mali koveg.
Onda je zakljuio da bi se Ellenburv mogao dovesti automobilom i utedjeti mu put preko
movare, a i dosadan dan u Tavis-tocku.
Krenuo je prema telefonu, pa je za pet minuta zauo Ellen-burvjev zabrinuti glas.
- Doite u Princetown. Odsjeo sam u "Duchvju". Ne dozvolite da netko primijeti da se
poznamo. Upoznat emo se u predvorju, poslije ruka.
Gospodin Harlow je, za stolom odakle je imao pogled na neuredni trg pred "Duchvjem",
upravo bio usred skromnog ruka, kad je vidio da stie Ellenburv, mali, mravi, ivani
ovjek s rijetkim, sijedim zaliscima. Posjetilac je ubrzo uao u prostranu blagovaonicu, u
prolazu se brzo osvrnuo, trgnuo se ugledavi gospodina Harlowa, a onda je sjeo za
najblii stol.
U blagovaonici je bilo malo gostiju. Dvije su se grupe dovezle automobilima iz Torquaya
pa su sad ruali jedni nasuprot drugih, u kutovima prostorije i glasno razgovarali. Za
drugim stolom bio je postariji ovjek sa zdepastom suprugom, a za treim djevojka, koja
se doimala kao daje posve izdvojena od svega. ene su gospodina Harlowa zanimale
samo ako su bile imbenici u nekom problemu, ili sastavni dijelovi istraivanja, no
svakako je nastojao svrstati sve stoje vidio pa je na svoj hladnokrvni nain primijetio daje
goa lijepa i zato nesvakidanja, jer veina ljudi odslikava izrazitu opreku izmeu
skromnih uliica u predgrau u kojima stanuju i sivih poslovnih sredita, gdje zarauju za
ivot.
Jednom prilikom stajao je na uglu prometne ulice u Mid-landsu i dvanaest sati prouavao
uestalost ljepote kod ena. Premda su onuda, za cijelo to vrijeme, urile tisue, vidio je
samo jednu poprilino lijepu djevojku i dvije koje nisu bile ^oe. Zato mu se inilo udno
da tu, postrance od njega, sjedi p Ivlana, tovie, doista nesvakidanje lijepa djevojka.
Premda joj nije vidio oi, ono stoje opazio bilo je savreno, a i put joj je, ako ga vid nije
varao, bila bez mane. Nije joj vidio kosu, skrivenu pod crnim eiriem, no svidjelo mu se
kako se koristi rukama. Bio je uvjeren da se promatranjem ruku moe zakljuiti o duhu
neke osobe. Stas joj je - kako se kae? Gospodin Harlow napui usnice. Rijenik mu je
bio hladan i toan, lien ushienih uzleta. Moda "draestan" stas! Ponovno je skupio
usnice. Da, draestan, no je li to posve prikladna rije ... Zadubio se u jezine istananosti, a dok je
mozgao, malo je podigla glavu i pogledala ga. Bila je privlana ve iz profila, ali sada...
"Krasna je, sloi se Stratford Harlovv, sam sa sobom, "no glas joj zacijelo moe izluditi
ovjeka".
Pa ipak, odluio je da riskira razoaranje. Za nju se zanimao posve nepristrano. U
njegovom su ivotu samo dvije ene, jedna mlada, a druga stara, igrale vane uloge, no i
o njima je mogao nepristrano razmiljati. Nisu inu se sviale, niti su mu bile odbojne,
nego se prema njima odnosio kao prema egzotinim vazama, kojima se mogao diviti,
premda nisu bile posebno korisne.
U tom trenutku doao je konobur da uzme prazan tanjur. - Gospoica Rivers tiho je
odgovorio na pitanje gosta. - Mlada dama je jutros stigla, a posljednjim se vlakom vrua u

Plvmouth. Dola je nekome u posjetu. - Znuujim je pogledao gospodina Harlowa, koji

podigne guste obrve.
- U zatvoru? - upitao je snienim glusoin.
Konobar potvrdi glavom. - Svojem ujuku...Arthuru Inglu, onom glumcu.
Gospodin Harlow kimne. Ime mu je bilo mutno poznato. Ingle?... Struak cvijea iz kojega
je ispao cvijet... i prehlaeni sudac. Pokuao je obnoviti sjeanje povezivunjem predodbi.
Bio je u sudnici Old Bailev, kad je sudac odloio struak koji svaki sudac nosi, a taj je
obiaj potekao u davnini, kud je rukovet bilja navodno titila njegovo gospodstvo od
zarazne njugejtske groznice. Kad je sudac poloio struak na stol, iz sredine su, pisaru
na glavu, ispala dva mala cvijeta bedrinca. Sad se sjetio! Ingle! Asket-sko lice izoblieno
od bijesa. Ingle, glumac koji je krivotvorio, varao i naposljetku dolijao. Stratford Harlovv se
tiho nasmije, jer se sjetio ne samo imena, nego i tog ovjeka, u jutros ga je vidio kako,
namrten, slijee jednim ramenom dok se s ostalim robijaima vukao preko polja. Dakle,
to je Ingle. A bio je glumac.
Gospodin Harlow se vratio u Princetovvn upravo zato da dozna tko je taj zatvorenik. Kad
je podignuo pogled vidio je da djevojka brzo odlazi iz prostorije, pa je ustao i polako
krenuo za njom, no predvorje hotela bilo je prazno. Smjestio se u naj-zabaeniji kut,
pozvonio da mu donesu kavu, a onda je zapalio cigaretu. Ubrzo je uao Ellenburv, no u
tom trenutku Harlowa je zaokupilo neto drugo. Kroz prozor je vidio da se gospoica
8
Rivers udaljava preko trga, u smjeru potanskog ureda, pa je ustao, izaao iz hotela i
krenuo za njom. Kad je uao u potu, upravo je kupovala marke, a ugodno se iznenadio
otkrivi da joj glas posjeduje kakvou koja se samo moe poeljeti.
ovjek u dobi od etrdeset osam godina ima odreene prednosti pa uspijeva pronai
povoljne prilike i kad bi se mladi od dvadeset osam godina zacijelo posve smeo.
- Dobro jutro, mlada damo. I vi ste goa hotela, je li? Izgovorio je to s osmijehom koji bi
se mogao protumaiti kao
oinski. Dobacila mu je pogled, a usnice su joj se trgnule. Odvie se olako smijei,
pomislio je, a da bi njezin posjet imao tako tuan povod.
- Da, ruala sam u Duchvju, ali nisam ondje odsjela. Grozan gradi!
- Nije posve lien ljepote - pobuni se gospodin Harlovv. Spustio je na pult novi od est
penija, uzeo vozni red
mjesnih vlakova, poekao da djevojci izbroje sitni, a onda joj se pridruio na izlazu iz
pote.
- A ima i romantinih dijelova - nastavio je prekinuti razgovor. - Pogledajte, primjerice,
Feathers Inn. Tu su zgradu svojim trudom podigli francuski ratni zarobljenici.
S mjesta na kojem su stajali mogli su vidjeti samo vrh jednog od velikih dimnjaka zatvora.
Primijetila je da je bacio pogled u tom smjeru i zatresao glavom. - Ona druga zgrada je,
dakako, grozna! Grozna! Pokuavam skupiti hrabrost i ui, ali nekako nisam u stanju.
- Imate li ondje... - nije zavrila pitanje.
- Prijatelja, da. Prije mnogo godina bio mi je vrlo drag prijatelj, ali jadnik nije mogao ii
ispravnim putom. Nejasno sam obeao da u ga posjetiti, no pomisao me uasava. Zapravo, nijedan prijatelj gospodina Harlowa nije amio u zatvoru.
Zamiljeno gaje pogledala.
- Ba i nije tako strano. Ve sam bila ondje - rekla je, niim ne pokazavi da joj je
neugodno. - Ujak mije u zatvoru.
- Doista? - U glas je unio najprikladniju mjeru suosjeanja i razumijevanja.
- Posjeujem ga drugi put u etiri godine. Naravno, mrzim to i bit u sretna kad se zavri.
Obino je prilino... naporno.
Polako su hodali prema hotelu.
9
- Za vas je to svakako grozno. Tako suosjeate s tim jadnicima...

Njezin gaje smijeak prilino zaprepastio. - To me ba jako ne potresa. Vjerojatno je

okrutno rei, ali ne potresa me. Izmeu ujaka i mene - oklijevala je - nema naklonost^ no
jedini sam mu rod pa se brinem o njegovim poslovima. -inilo se da joj ponovno
nedostaju rijei objanjenja. - I o novcu kojeg ima, a prilino gaje teko zadovoljiti.
Njezine su rijei kod gospodina Harlovva pobudile veliko zanimanje, jer takav preokret
nije mogao ni pretpostaviti.
- Bilo bi strano da mi je drag, ili da on mene voli - nastavila je, zastajui na poetku
stubita. Kako stvari stoje, razgovaramo samo poslovno i to je sve.
Prijateljski mu je kimnula i prva ula u hotel. Gospodin Harlow je dugo stajao na vratima,
zurei u prazno, jer duboko je mozgao, a onda se otetao do kave koja se ve ohladila i
sa ivanim je ovjeuljkom, koji gaje ekao, zapodjeo razgovor o vremenu i ljetini.
Ostali su posve sami. Grupe s automobilima izale su u bunom neredu, a kad je Harlow
stigao, stari gospodin i njegova stara zdepasta supruga, upravo su se iz hotela zaputili na
izlet.
- Je li sve u redu, Ellenburv?
- Da, gospodine Harlow - odgovori kratki usrdno. - Sve je savreno skladno i tip-top.
Sredio sam tubu to su je francuski osiguratelji podnijeli protiv drutva Rata i...
Naglo je zamuknuo. Gospodin Harlow je slijedio pogled njegovih rairenih oiju pa je i on
pogledao kroz prozor.
Niz ulicu se, prema eljeznikoj stanici, kretalo osam zatvorenika, no za razliku od ljudi
koje je jutros sreo, ovi su bili lisicama vezani za sjajni, elini lanac koji se protezao kroz
malu povorku. Gledajui ih, gospodin Harlow pokae rukom.
- Nije ba vedar ni ugodan prizor - prokomentirao je. Za vrijeme govornikih istupa, glas
mu je bio pun i vrlo vrst. - Pa ipak, mislim da su se debelokoni stanovnici Princetovna
navikli na takve prizore. Pretpostavljam da te ljude prebacuju u drugi zatvor. Jeste li kad
razmiljali kako biste se osjeali da ste, recimo, na elu te skupine, vezani lancima kao
divlja zvijer...
- Zaboga, prestanite! - javi se kratki promuklo. - Ne govorite, ne govorite o tome!
10
Prekrio je lice drhtavim rukama. - Uasavao sam se dolaska ovamo - priznao je, jedva
ujno. - Nikad prije nisam bio... Automobil je proao kraj onog stranog ulaza i umalo sam
se onesvijestio.
Gospodin Harlow, koji je pazio na vrata, snishodljivo se nasmijei. - Nemate se ega
bojati, dragi moj Ellenburv -utjeio je sugovornika oinskim glasom. - U neku ruku sam
vam oprostio prijestup. U neku ruku - paljivo je naglasio. - Ne znam bi li i sudac zauzeo
isto gledite. Zakon poznajete bolje od mene. No jedno je sigurno: Slobodni ste, vai su
dugovi plaeni, novac koji ste ukrali klijentima vraen je, a imate dohodak koji je, da se
tako izrazim, zadovoljavajui.
Niski ovjek kimne i uini pokret kao da neto guta. Pro-blijedjela su mu ak i usta, a kad
je uzeo au vode, ruka mu se tako tresla daje morao spustiti au.
- Vrlo sam zahvalan - rekao je. - Vrlo, vrlo zahvalan... Oprostite, to me je prilino
uznemirilo.
- Prirodno - promrmlja gospodin Harlow.
Iz depa je izvadio notes, polako ga je i paljivo otvorio, a onda je pet minuta pisao, dok
gaje niski odvjetnik gledao. Kad je zavrio, istrgnuo je list i pruio ga preko stola.
- elim znati sve o tom ovjeku, Arthuru Inglu - rekao je. - Kad mu istie presuda, gdje
ivi, bilo u Londonu ili drugdje, kakva su mu sredstva za ivot i posebno, zato je ljut na
cijeli svijet. Ne znam razlog, ali nekako sumnjam daje prilino jak. Isto tako, zanimalo bi
me gdje mu radi neaka. Primijetit ete da sam, na papiru, iza njezinog imena stavio
upitnik. Hou znati tko su joj prijatelji, kako provodi slobodno vrijeme, a vrlo mi je vano i
njezino novano stanje.

- Razumijem. - Ellenburv paljivo stavi papir u otrcanu lisnicu, a onda se naglo trgne, kao
stoje esto inio. - Neto sam zaboravio, gospodine Harlow - ree on. - Prolog me
ponedjeljka u mom uredu na Lincoln's Inn Fieldsu posjetila policija.
Zadnje dvije rijei izgovorio je kao da se ispriava, jer je na neki nain odgovoran za
takvu posjetu. Gospodin Harlow svrne pogled blijedim oima na sugovornika i dugo je
prouavao njegovo lice, prije nego stoje upitao: - Kakvim povodom?
11
- Nije mi ba jasno - odgovori Ellenburv, koji je obiavao izrazom lica u trenutku oslikati
osjeaje o kojima bi govorio. - Prilino sam se zbunio. - Lice mu se zgrilo u izraz
unezvjere-nosti. - Znate, gospodin Carlton nije iznio jasan razlog.
- Carlton? - upita Harlovv, neuobiajeno brzo. - To je ovjek iz ministarstva vanjskih
poslova, je li?
Eilenburv potvrdi glavom.
- Pa?
- Doao je zbog poara izazvanog gumom. Sjeate se poara u tvornici United
International? Zanimalo ga je je li Rata osigurala izgorjelu robu, a, dakako, odgovorio sam
da to, koliko znam, nismo uinili.
- Ne govorite "mi",
upozori ga Harlovv blago - nego da to nije uinio Sindikat Kata.
Odvjetnik ste koji radi za neimenovane klijente. 1?
- Toje bilo sve - ree Ellenburv. - Neodreeno je govorio.
- Uvijek je neodreen - prekine ga Harlow, sa slabim osmijehom - i uvijek bezobziran,
zapamtite to, Ellenburv. Nii inspektor James Carlton je najbezobzirniji ovjek koji je ikad
radio u Scotland Yardu. Jednog dana bit e beznadno upropaten, ili neizbjeno
unaprijeen. Uvelike mu se divim. Nijednu osobu na svijetu tako ne cijenim zbog
inteligencije, otroumnosti i... bezobzirnosti. Njegove su teorije vrijedne div- ljenja, a
istodobno zbunjuju. A to znai da su ispravne. estitost je vrednota koja najvie zbunjuje,
jer ako ovjek ispravno postupa, nikad ne moete predvidjeti to e uiniti. Mislim da sam
izgovorio neto nalik epigramu, Ellenburv, pa bi bilo dobro da ga pribiljeite, jer ako ikad
dobijete zadau da napiete moju biografiju, imat ete materijala da sve jasno prikaete. Pogledao je na sat. - U petak, u jedanaest sati naveer, bit u u Park Laneu, pa vam
mogu posvetiti deset minuta - izjavio je.
Ellenburv je ivano motao prste.
- Nije li to rizik... za vas, mislim? - upitao je odjednom. - Moda sam glup, ali nije mi jasno
zato vi... Pa, zato riskirate. S toliko novaca...
Gospodin Harlovv se zavalio na podstavljenoj stolici, a oi su mu malo zaiskrile, kao da
se zabavlja.
- Da imate milijune, to biste uinili? Povukli biste se iz posla, dakako. Sagradili ili kupili
krasnu kuu... a onda?
12
- Ne znam - odgovori stariji ovjek neodreeno. - Moete putovati...
- Englezi na dva naina zamiljaju sreu: jedan je putovanje, a drugi mirovanje! Ili
bezglavo jure, ili raju! Mogao bih se oeniti, ali ne elim. Mogao bih imati veliku talu
trkaih konja, ali prezirem trke. Mogao bih ploviti jahtom, ali mrzim more. to ako se
zaelim uzbuenja? elim ih. Umjetnost ivljenja je u umjetnosti pobjeivanja. Zabiljeite
to. U emu se sastoji srea u kartanju, konjima, golfu, enama, ili u bilo emu to vam
padne na pamet? Rei u vam: U tome da pobijedite najboljeg sudionika. To tvrde
Amerikanci. U emu je uitak planinarenja, istraivanja, znanstvenih otkria? Da radite
bolje od nekog drugog, da poete dalje i stavite nogu na glavu onome tko osvoji drugo
mjesto.
Otpuhnuo je oblak dima kroz otvoren prozor i poekao da povjetarac raspri magliasti,
prozrani veo na komadie, a onda ga pretvori u nita.

- Ako ste milijuna, ili se spustite u samog sebe i postanete zvijer, ili izaete iz sebe pa
gnjavite prijatelje. Ako ste Napoleon, zaigrat ete na kartu vlasti, ako ste Leonardo, igrat
ete u znanje... ulog nije ba bitan, nego je vano igrati. Ostvarenje donosi uitak, bilo da
ste lopticu za golf poslali dalje nego va protivnik, ili ste doline Flandrije prekrili leevima
svojih neprijatelja. Ja tee pronalazim uzbuenja, nego veina ljudi. Milijuna sam.
Sterling i dolari su moji vojnici, a imam povlasticu da sam odreujem ratna pravila i na
svoj nain vodim pohode. Vie me nita ne pitajte!
Mahnuvi rukom prema vratima, dozvolio je sugovorniku da se udalji, pa je, malo poslije,
Ellenburvjev iznajmljeni automobil buno tropotao uz brdo i proao kraj ulaza u zatvor.
Gospodin Ellenburv je napadnim pokretom okrenuo glavu na drugu stranu.
13
2.
Otprilike osam mjeseci poslije toga, na obali Temze dolo je do prometne nezgode.
Djevojka u utom kinom ogrtau i ovjek s vozakom kapom na glavi, imali su neto
zajedniko - iz raznih su razloga svakako nastojali za najkrae mogue vrijeme prijei
najopasniji dio obale. Skupljala se izmaglica, koja je najavljivala da e se, prije nego to
se veer pretvori u no, zgusnuti u pravu maglu, a kroz nju je sipila neugodna kiica i
glatku povrinu ceste pretvarala u takav rizik za mogue osiguranike, da ga ne bi
prihvatilo nijedno ugledno osiguravajue drutvo.
Blatobran starog forda zahvatio je Aileen Rivers malo ispod lijevog lakta pa je odjednom,
protiv volje, izvela niz baletskih figura, a onda je nosom udarila o sjajno bijelo dugme i
nimalo se dostojanstveno spustila na koljena, pred zapanjenog policajca. Podigao ju je,
pogledao, vrstim je pokretom pomuknuo na stranu i priao automobilu ija se karoserija
tuno popela uz svinutu ulinu svjetiljku.
- to se dogaa? - upita policajac strogo i potrai biljenicu.
Mladi s vozakom kapom obrie uprljano, lice, tim pokretom jo vie razmaze prljavtinu,
a onda brzo upita: - Je li djevojka ozlijeena?
- Pustite sad djevojku, nego da vidimo vau vozaku dozvolu.
Ne osvrui se na taj autoritativni zahtjev, mladi prie Aileen, kojoj je bilo neugodno zbog
okupljene gomile znatieljnika, a upravo je uvjeravala nekoliko starih dama da nije
ozlijeena. Dokaz je bio to stoji na nogama.
- Miite nonim prstima - poui je ena promuklog glasa. - Ako se ne pokreu, slomljena
vam je kima.
Djevojka nije izvela taj pokus, jer se u tom trenutku visoki mladi (u svjetlu to gaje
unaokolo bacala ulina svjetiljka, nije se doimao tako mlad) progurao u sredite
znatieljne skupine.
14
- Niste ozlijeeni, jeli? - upitao je zabrinuto. - Vjerujte, strano mi je ao! Nisam vas vidio
dok se niste stvorili ispred automobila.
- Morali biste biti paljiviji, gospon! Mogli ste nekog ubiti! - posavjetovao gaje, ali i ukorio
glas iz gomile.
- Recite mi ime, molim.- Stavio je ruku u dep, pronaao staru kuvertu i poekao.
- Doista nije potrebno. Uope nisam ozlijeena - izjavi ona, ali i on je bio uporan.
Zabiljeio je ime i adresu, a upravo kad je zavrio s pisanjem, izmeu znatieljnika je
izronio sablanjeni pozornik.
- ujte - rekao je glasom u kojem su se mijeali ljutnja i predbacivanje - ne moete samo
tako pobjei dok razgovaram s vama, prijatelju! Stanite mirno i pokaite mi tu dozvolu.
- Jeste li vidjeli plavu limuzinu? - upita mladi. - Bila je tik ispred mene kad sam udario u
svjetiljku.
- Pustite sad plave limuzine - odgovori policajac hladno, ali ogoreno. - Da vidim vozaku
dozvolu.

Mladi je iz depa izvadio i na dlanu drao predmet nalik na vozaku dozvolu, no bilo je
to neto drugo.
- to izvodite? - upita policajac razdraeno.
Zgrabio je knjiicu s platnenim koricama, otvorio je i upravio svjetlo baterijske svjetiljke na
tekst.
- Hm! - prokomentirao je. - ao mije, gospodine!
- Nije to nita - odgovori James Carlton, nii inspektor Scotland Yarda. - Poslat u
nekoga da ukloni taj kr. Jeste li vidjeli limuzinu?
- Da, gospodine, bila je malo ispred vas. Imala je ulubljeni rezervoar.
Carlton se nasmije. - I to ste vidjeli? Neu vas zaboraviti, pozornice. Bolje da djevojku
kui poaljete taksijem... ili ne, sam u je otpratiti.
Aileen gaje ula, ali nije pokazala oduevljenje. - Mnogo bih radije pola pjeice - rekla je
odrjeito.
Odluno ju je poveo podalje od znatieljnika, koji su se poeli razilaziti. Kad su ostali
nasamo, koliko su u tom trenutku mogli biti, predstavio joj se, rekavi: - Zapravo sam
policajac - a ona gaje zaueno pogledala.
15
ak ni u esto varljivoj magli nije se doimao kao policajac, nego vie kao automehaniar,
kojemu posao ne ide odvie dobro. Na glavi je imao plavu vunenu kapu koja mu je
pokrivala ui, stari kaput engleskog kroja dosezao mu je do koljena, a pod pazuho je
stavio rukavice za automobiliste, crne od maziva.
- Ipak jesam - rekao je vrstim glasom, kao daje i rijeima izrazila uenje. - Policajac
sam, ali ne obian, nego inspektor. Istina, nii inspektor, ali drim do svog poloaja.
- Zato mi sve to priate?
Ve je domahnuo taksiju, a sad je otvorio vrata.
- Mogli biste imati primjedbi, kad bi vas pratio obian policajac, - odgovorio je vedro - ali
zbog mog visokog poloaja ne treba vam drugi pratilac.
Ula je u taksi, ne znajui bi li se nasmijala ili zaplakala, jer ju je lakat zapravo bolio vie
nego stoje htjela priznati.
- Rivers... Aileen Rivers - zamiljeno e on, dok je taksi oprezno vozio obalom. - Na vrhu
mi je jezika, ini mi se da u se svakog trenutka sjetiti, ali ne znam gdje sam uo za vas.
- Da moda pogledate moj dosje u Scotland Yardu...? - predloila je, pomalo ljutita zbog
njegove drskosti.
- Pomislio sam da to uinim - glasio je mirni odgovor. - Ali Aileen Rivers? Ne, ne mogu se
sjetiti.
No, dakako, sjetio se. Znao je daje neaka Arthura Ingla, koji je nekad glumio u
Shakespeareovim dramama, a sad je izdravao kaznu od pet godina, zbog izuzetno
vjetog niza prevara i krivotvorenja. No Carlton je bio bezobziran, kao to ga je gospodin
Harlow opisao. Njegova sposobnost izmiljanja daleko je nad-maivala obinu crtu
kreativnosti, a nije se ustruavao spustiti se do sitnih lukavtina, usprkos injenici daje
primio obrazovanje dentlmena, a za razvoj njegova duha potroena je po- zamana
svota, pa bi morao bolje razlikovati ispravne postupke od nepodoptina.
- Blok zgrada Fotheringav - uhvatio se za umrljanu bradu.- Kako otmjeno!
Odjednom se razljutila i okrenula se prema njemu. - Prihvatila sam da me otpratite,
gospodine... - uvredljivo je zastala.
- Carlton - promrmlja on - kao poznati hotel, no nisam u srodstvu s vlasnikom kluba. I to
mije slava! Htjeli ste rei...
16
- Htjela sam rei da nita ne govorite. Veeras ste se svojski potrudili da me ubijete, pa
biste me barem mogli pustiti da na miru izdahnem.
Provirio je kroz prozor, u maglu.

- Na uglu Westminster Bridgea jedna starica prodaje cvijee. Mogli bismo zastati i kupiti
vam struak. - Onda je brzo dodao: - Jako mi je ao, pa vas vie nita neu pitati, niti u
komentirati vae otmjeno prebivalite.
- Ne stanujem ondje - reklajekaodasebrani. - Ponekad odlazim i brinem se da se stan
uredno odrava. Pripada... mom roaku koji je u inozemstvu.
- U Monte Carlu? - promrmljao je. - Ba prekrasno mjesto! Rien ne vaplus! Faites
vosjeux, monsieurs et mesdames! Osobno vie volim San Remo. Vedro nebo, plavo
more, zeleni breuljci... sve je kao na posteru na eljeznikoj stanici. - Naglo se udaljio od
teme: - Kad ve govorimo o plavetnilu, sretni ste da vas nije zahvatila plava limuzina.
Jurila je bre od mene, ali ima bolje konice. U magli sam joj udario u rezervoar, ali ak se
ni onda nije zaustavila.
U mraku je skupila usnice. - Zloinac je bjeao od policije, pretpostavljam? Izuzetno
romantino!
Mladi se smijuljio. - Krivo pretpostavljate. Bio je to milijuna koji je urio na gozbu u
gradu. A jedina je krivina tuba koju mu mogu smjestiti da na koulji nosi velike
dijamantne ukrase, no to smatram vie prijestupom protiv dobrog ukusa, nego protiv
zakona ove zemlje, neka je blagoslovljena.
Taksi je usporavao, a voza se nagnuo na stranu, kako bi vidio gdje su.
- Stigli smo - zakljui Carlton, otvori vrata taksija koji se jo kretao, pa iskoi.
Automobil se zaustavio pred ulazom u zgradu Fotheringav.
- Velika hvala to ste me dopratili kui - ree Aileen usiljeno uljudno, a onda je dodala, s
primjesom zlobe: - Jako sam uivala u razgovoru.
- Trebali biste tek uti moju tetku - odgovori on. - Njezin nain govora je doista pjesniki!
Gledao je za njom sve dok nije nestala u mraku, a onda se vratio do taksija.
17
- U Scotland Yard - rekao je jednostavno - i riskirajte malo, osine brzine! Zlo mi je od
vonje nalik na tango, pa sad ubacite malo jazza.
Voza je posluao, riskirao i bez nezgoda stigao pred sumorni ulaz u policijsku centralu.
Jim Carlton prijateljskim mahanjem pozdravi narednika za stolom pa se, preskaui po
dvije stepenice, popne do svog malog ureda. Obino se nije posebno brinuo za osobni
izgled, ali kad je bacio pogled na malo ogledalo koje je ukraavalo zid iznad umivaonika,
zastenjao je.
Upravo je marljivo nastojao sprati mazivo, kad se navratima pojavi sjetno lice inspektora
Elka. - Ide na zabavu? - upitao je natmureno.
- Ne - odgovori Jim, sapunajui se. - Volim se esto umivati.
Elk mrcne, sjedne na rub tvrde stolice pa polako i pomno pretrai depove.
- U unutranjem depu kaputa - ree Carlton, nerazgo-vjetno zbog sapunice. - Uzmi
samo jednu, prebrojio sam ih.
Elk duboko uzdahne, izvadi dugu konatu kutijicu, uzme cigaru i zapali je.
- Cigare vie nisu kakve su bile u mom djetinjstvu -prokomentirao je, potcjenjivaki je
gledajui. - Za est penija mogao si kupiti pravu Havanu. Prijeko, u New Yorku, svi pue
cigare. No to si mogu priutiti, jer policajci dobivaju plau od koje mogu ivjeti.
Carlton ga pogleda preko runika. - Nikad nisam vidio da si kupio makar jednu cigaru izjavio je polako. - A jeftinije ih ne moe ni dobiti, jer uzima ih besplatno.
Inspektor Elk se nije uvrijedio. - U svoje vrijeme napuio sam se dobrih cigara - rekao je. U uredu javnog tuioca, prijeko, u doba gospodina Gordona, momka koji je pohvatao
"abe", to jest, uinili smo to zajedno - paljivo se ispravio.
- abe? O, da, sjeam se. Gospodin Gordon je imao dobre cigare, je li?
- Prilino dobre - odgovori Elk oprezno. - Ne bih rekao da su tvoje gore, ali nisu ni bolje. A onda je, ne promijenivi ton, upitao: - Jesi li uhvatio Stratforda Harlowa?
Jim Carlton napravi grimasu gaenja. - Reci mi neto zbog ega ga mogu priklijetiti zatrai on.

18
- Izraunali smo da vrijedi deset milijuna - glasio je odgovor. - Nitko nikad nije na poten
nain zaradio deset milijuna.
Jim Carlton okrene sad isto, mokro lice prema kolegi. - Tri je naslijedio od oca, dva od
jedne, a milijun od druge tetke. Harlowi su oduvijek bili bogata obitelj, a u posljednjih
deset godina spali su na neudate tetke. U Americi je imao brata, koji mu je ostavio osam
milijuna dolara.
Elk uzdahne i poee se po tankom nosu. - A k tome je i u Rati - poalio se.
- Dakako daje u Rati! - podrugljivo e Jim. - Ellenburv ga prikriva, ali da to i ne ini, u
djelatnosti Rate nema nita protuzakonito. ak i kad bi priznao daje povezan s njima, to
ne bi bio prijestup.
- O! - uzvikne Elk, iskazavi mlako neslaganje.
U poslovanju Sindikata Rata nije bilo nieg potajnog ni mutnog. Registriranje kao javno
drutvo, uredi su bili u zgradi West-shire, u ulici Old Broad, u sreditu Londona, a
njujorki se ogranak smjestio u Wall Streetu. Sindikat Rata objelodanio bi svaki zakljuni
raun, zapoljavao je osoblje od deset pomonika, od ega su trojica ostvarivali dodatnu
zaradu, jer nastupali su kao direktori drutva, a predsjedavao je umirovljeni pjeadijski
pukovnik. Glavnica je bila zauujue mala, no sredstva sindikata bila su ogromna. Kad
je Rata, 1924. godine, pokupovala gumu, kroz njezine bankovne raune prolazili su
ekovi do pet milijuna funti. Zapravo, u knjigama se pojavio svaki cent ukljuen u tu veliku
transakciju, osim pedeset tisua dolara, koje je netko isplatio Lee Hertzu i dvojici njegovih
prijatelja.
U petak poslije podne Lee je stigao iz New Yorka, a u nedjelju ujutro kompaniju United
International, za proizvodnju gume, obavio je dim. U dobro organiziranom poaru
uniteno je skoro osamnaest tisua tona gume, ija je cijena, za dvadeset etiri sata,
skoila osamdeset, a za tjedan dana dvjesto posto. Jer velike zalihe, koje su trite
odravale stabilnim, nestale su za tren oka, a Rata Inc. izvukla je profit.
Centrala u New Yorku javila je Scotland Yardu.
"Vjeruje se da su Lee Hertz, Jo Klein i Philip Serrett dobro poznati kao krijesnicepotpaljivai u Londonu stop Vidjeti
19
izvjetaj NY 9514 a poslali smo vam ga 7 listopada 1923 s opisom stop Postoji mogunost
da ih povezete s poarom u United Inter-nationalu."
Lee je, kad gaje Scotland Yard uspio pronai, u Parizu igrao svoju poznatu ulogu
amerikog gospodina koji mirno razgleda grad.
- ini mi se da neto nije u redu - ree Elk, s uivanjem otpuhujui dimove cigara.
Imamo Ratu, koja kupuje gumu, bez truna izgleda da cijena naraste. A odjednom, puf!
Izgorjela je etvrtina rezei'vnili zaliha u zemlji, pa cijene i dionice rastu. Rata ih je
mjesecima kupovala. Jesu li znali da e United zagristi u prainu?
- Mislio sam da se moda dogodio nesretan sluaj - ree Jim, koji tako to nikad nije
pomislio.
- Nesretan sluaj, kao stoje moja baka najbra atletiarka! - odgovori Elk, bez
uzrujavanja. - Zalihe su potpaljene na tri mjesta, a vatrogasci su pronali benzin. Dan
prije toga, s nonim uvarom pio je ovjek koji odgovara opisu Joa Kleina, a uvar se
kune da vie nikad nije vidio tu ptiicu Joa, no vjerojatno lae. Ljudi kao on, lau jo bolje
nego to piju. Deset milijuna, a ako iza Rate stoji Harlow, u poslu s gumom zaradio je i
vie od toga. Svuda su nalozi da se kupuje. U Torontu, Riju, Calcutti... svaki slobodan
komadi gume podignut je s trita. Onda izbije poar i cijene rastu! Mogu rei samo...
U tom trenutku na stolu je prodorno zazvonio telefon, pa Jim Carlton podigne slualicu.
- Netko vas treba, inspektore - obavijesti ga deurni. uo je kljocaj, uslijedila je tiina, a
onda uznemireni glas
ree: - Mogu li razgovarati s gospodinom Carltonom?

- Moete, gospoice Rivers.

- Oh, vi ste, je li? - Laskalo mu je olakanje u njezinom glasu. - Pitam se biste li doli do
stambenog bloka Fotheringav, broj 63?
- Neto nije u redu? - upitao je brzo.
- Ne znam, ali vrata jedne sobe su zakljuana, a sigurna sam daje netko unutra.
20
Kad su dva detektiva izali iz dizala, djevojka je stajala na otvorenim vratima stana. inilo
se da se, ugledavi Elka, malo smela, ali Jim Carlton ga je predstavio kao prijatelja i
rjeitim pokretom pokazao da to to je doveo pratioca nije znak netaktinosti.
- Pretpostavljam da sam trebala pozvati policiju, ali ima... pa, odreenih razloga zato to
nisam uinila - rekla je.
Jim je nekako nije mogao zamisliti tako uznemirenu. Otkrie ju je vjerojatno uzdrmalo, a
dok je objanjavala, govorila je jedva suvislo.
- Dolazim ovamo da pokupim ujakova pisma. On je u inozemstvu... ime mu je Jackson izjavila je, bez daha. - Unajmila sam dvije ene da svakog etvrtka dou pospremiti stan.
Nemam vremena, jer radim u uredu.
Elka su ostavili da zuri u bakrorez na zidu hodnika, pa se Carltonu pruila prilika da cijelu
stvar uini malo lakom, premda isprva donekle neugodnom za djevojku.
- Gospoice Rivers, va ujak je Arthur Ingle - poeo je ljubazno, a ona je pocrvenjela. Posve je razumljivo da ne elite svima objaviti tu injenicu, ali smatrao sam da vam
moram rei da mi je to poznato, kako bih vam utedio mnogo nepotrebnih... - zastao je,
oito u nedoumici kako da se izrazi.
- "Lai" je rije koju traite - nadopunila gaje, iskreno. - Da, ovdje je stanovao gospodin
Ingle, ali pod imenom Jackson. Jeste li to znali? - upitala je zabrinuto.
Potvrdio je glavom.
- Ondje su ta vrata - pokazala je.
Stan je bio neobinog oblika. Iz vrlo prostrane blagovaonice s niskim, drvenim krovom i s
oplatom na zidovima, vodila su troja vrata, a djevojka je objasnila da je iza jednih
kuhinjica, druga vode u spavau sobu, a trea u prazan stan, koji je ujaku sluio kao
svojevrsno skladite. Pokazala je upravo ta vrata.
21
Jim okrene kvaku, no bila su zakljuana, pa se sagnuo i provirivi kroz kljuanicu,
ugledao otvoren prozor, a iza njega ukastu maglu.
- Jesu li ta vrata obino otkljuana?
- Uvijek - naglasila je. - Ponekad istaice dou prije nego to se vratim. Veeras su
zakasnile, a ja sam uranila.
- Kamo vode ova vrata?
- U kuhinju.
Krenula je ispred njega, otvorila vrata i ula u malu, bespri jekorno istu prostoriju. Jedini
prozor bio je u ravnini s onim kojeg je vidio kroz kljuaonicu. Pogledao je dolje, u mranu
prazninu, vidio da je ispod prozora uska izboina i prebacio nogu preko okvira, ali
djevojka gaje grevito zgrabila za ruku.
- Ne smijete ii, poginut ete - dahnula je, a on se zadovoljno nasmijao, jer gotovo da i
nije bilo opasnosti.
- Prilino cijenim svoje sposobnosti - umirio ju je, u trenutku se prebacio, zgrabio donji
dio okvira susjednog prozora i uvukao se u sobu.
Nije vidio nita osim tamnih obrisa tri kovega, naslaganih jedan na drugi. Upalio je
svjetlo, osvrnuo se i pogledao kr. Stare kutije i kovezi koji su, kako je pretpostavljao, bili
sloeni nekim redom, dovueni su na sredinu prostorije, kako bi iezli provalnik imao
mjesta za svoj posao.

Sef je bio uvuen u zid, pa je bilo vie prostora, a zjapio je otvoren. Na podu ispred njega
leao je nepravilni metalni krug, kojeg je s vrata, malom let-lampom, izrezao provalnik, a
lampu je ostavio. Dotaknuvi metalni krug, Carlton se uvjeri da je jo vru.
Otkljuao je vrata sobe i pustio unutra Elka i djevojku.
- Dobar posao - prokomentira Elk, jer se nepristrano i iskreno divio vjetini ljudi izvan
zakona. - Sef je prazan! Nije ostao ni papiri! Tobby Haggitt, ili Lew Yakobi jedini su ljudi u
Londonu koji su to mogli izvesti.
Kad je ula rijei "dobar posao", djevojka je rairila oi. Jim je primijetio daje vrlo blijeda,
ali je pogreno protumaio razlog.
- Sto je bilo u sefu? - upitao je.
Odmahnula je glavom. - Ne znam. ak nisam ni znala da sef postoji. Bit e strano ljut
zbog toga.
Carltonu je bilo jasno da govori o odsutnom Inglu.
22
- Jo neko vrijeme nee ni doznati... - poeo je, ali je prekinula njegove umirujue rijei:
- Pustit e ga slijedei tjedan, u srijedu.
Elk se zamiljeno poee po bradi i pretpostavi: - Netko je to znao, a on nije imao ortaka.
Arthur Ingle je doista radio sam. Ni prijatelji iz njegovih glumakih dana nisu sumnjali da
je varalica, a prijevarama se bavio dvanaest godina, prije nego to je bio uhvaen i
osuen. Meu lanovima svoje druine slovio je kao lo platia i bezobzirni upravitelj, no
nitko nije ni slutio da je taj glumac, nadaren za karakterne uloge, zapravo tvrtka "Lobber i
Syne, draguljari iz Clerkenwella", a sluio se i drugim lanim imenima, koja su mu
omoguila prave zlatne etve.
- Niste vi krivi - utjei je Carlton, a djevojka se nije bunila kad ju je blago potapao po
ramenu. - Nema smisla da se zbog toga zabrinjavate.
Elk je, na svjetlu, pregledavao let-lampu.
- Kladim se da je Tobbvjeva - zakljuio je i otiao do prozora. - To je njegov potpis. U
usporedbi s njim, najvjetiji maor-provalnik prava je makica koja se igra klupkom vune!
Izboine pred prozorima za Tobbvja su prostrane prometnice. Moe zastati i turpijati nokte
na nekoliko centimetara irokom, trulom pjeenjaku.
Identitet provalnika Jima je manje zabrinjavao nego djevojku. Mozak mu je bio nalik na
raunalo, pa mu je, glede provale, glavom prostrujalo stotinu mogunosti, stotinu
pretpostavki i objanjenja, ali nijedno ga nije posve zadovoljilo.
Osim ako...
Neusporedivi Harlovv pretvarao mu se u opsesiju. No otkrivanje tajni osuenog varalice
nije moglo donijeti ogromnu svotu, a Carlton ni na trenutak nije povjerovao da je u sefu
bilo novaca. Ingle nije bio tip zlikovca koji bi ondje sakrio svoje bogatstvo. Vjerojatno je
bio toliko pametan da otvori tuce bankovnih rauna na izmiljena imena, a na svaki je
poloio odreenu svotu.
Vratili su se u blagovaonicu s oplatom. Stanje zainteresirao Jima jer je ukazivao na
raskoan ivot i profinjeni ukus. Bit e da je namjetaj kotao tisue funti. Onda se sjetio
daje Arthur Ingle osuen na temelju samo tri optube, jer za brojne druge pri23
jevare, koje su mu zacijelo donijele ogromni dobitak, ili nije bilo dokaza, ili su bili odvie
klimavi da bi se odrali. A stanje rezultat pothvata uspjenijih od onih za koje je Artur Ingle
osuen!
- Dobro poznajete ujaka? Odmahnula je glavom.
- Bolje sam ga poznavala prije mnogo godina - odgovorila je - kad je bio glumac, prijo
nego to je... pa, prije nego to se obogatio! Jedini sam mu ivi rod. - Podigla je glavu i
osluhnula. Netko je pokucao na vanjska vrata.
- Moda je istaica - pretpostavila je, otila niz hodnik i otvorila vrata.

Vani, na prostirau, stajao je visok ovjek, autoritativnog dranja, a doimao se vrlo

otmjeno u dobro skrojenom veernjem odijelu i lijepoj, premda zastarjeloj kapi. Na
snijeno bijeloj koulji svjetlucali su i prelijevali se dijamanti, a iskrila mu se i dugmad na
prsluku. No bilo je to u skladu s neim sirovim u njemu, pa se takvo razmetanje djevojci i
nije uinilo neprikladno. No neto se u njoj zgrilo pred pogledom njegovih blijedih oiju.
Obuzeo ju je udan, neobjanjiv osjeaj da je pred njom neka nezemaljska sila. Nekako
se skupila pred njegovom vrlo izraenom nadmonou, kao to bi se osjeala da se
nala suelice tigru.
- Zovem se Harlow... sreli smo se u Dartmooru - predstavio se, uz smijeak, pokazavi
pravilne zube. - Mogu li ui?
Od zaprepatenja nije mogla odgovoriti, no netko je to uinio umjesto nje.
- Samo uite, Harlow - otegnuto e Jim Carlton. - Rado bih uo vae prve dojmove o
Dartomooru. Je li to mjesto doista tako izuzetno, kao to priaju?
24
4.
Djevojci se inilo da se gospodin Harlow sjajno dri pred tim bezobraznim ovjekom. Bio
je blag, gotovo dobrohotan, kao da Jima Carltona smatra dobrom alom. Bio je to veliki
Harlow! Upoznala ga je u Princetownu.
Niste mogli raditi u poslovnom sreditu Londona a da ne ujete o Harlowu, njegovim
pothvatima i uspjesima. Vani bankari govorili su o njemu suzdravajui dah. Novac mu je
bio odvie pokretan a da ne bi bio opasan, tekao je amo -tamo, prouzrokujui prave
poplave, koje su ee imale ruilaki nego blagotvoran uinak. Ponekad se inilo da su
njegova sredstva nestala u podzemne peine, no ubrzo su ponovno provalila, u jo veim
i razornijim koliinama, pa su kroz stara podruja urezivala nove putove, a onda su se
povukla, ostavljajui iza sebe pusto i rasulo.
Dakako, ula je i za policijsku stanicu. Kad se gospodin Harlow zanimao za opu
dobrobit, inio je to temeljito i na nimalo ustaljen nain. Njegova pisma novinama o
znanosti upravljanja kaznionama bila su najbolja koja su se, o toj temi, pojavila u tisku.
Ministrima i efovima policije dosaivao je svojim zamislima o uzornoj policijskoj stanici, a
kad su njegovi oduevljeni prijedlozi odbijeni, uinio je ono na to se nije odvaio jo
nijedan filantrop, makar koliko mu na srcu lealo ope dobro. Kupio je slobodno zemljite
u ulici Evory (odakle se do Park Lanea moe baciti kamen) i na njemu, uz troak od sto
tisua funti, sagradio uzornu policijsku stanicu, a onda je zgradu darovao visokim
policijskim slubenicima. Stanica je doista bila uzorna i to u svakom pogledu. Prostorije
za policajce, na katu, spadale su u najbolje te vrste na svijetu, a ak su se i elije
odlikovale udobnou, premda su, prema pravilima, u njih stavili krevete od dasaka.
Poklon su neko vrijeme smatrali udesnim. asopisi su o njemu objavljivali aljive lanke,
a karikaturisti su se zbog toga izrugivali vladi.
25
U poslovnom sreditu Harlowa vie nisu smatrali ekscentrikom, nego su govorili da je
prepreden i na njegovu ga tetu usporeivali s ocem. Pomalo su ga se i bojali. Novac mu
je bio odvie pokretan, a to im nije ulijevalo sigurnost.
Sa smijekom je kimnuo Jimu Carltonu, neko vrijeme netremice gledao nesretnog Elka, a
onda je rekao:
- Nisam znao da ste se upoznali s mojim prijateljem Carl-tonom. Nadam se da nisam de
trop? - upitao je promijenivi ton.
Glas i dranje govorili su jasnije nego da je doista postavio pitanje: "Pretpostavljam da
vas je policija posjetila zbog vaeg ozloglaenog ujaka?"
Djevojka je shvatila neizgovoreno pitanje, a Jim gaje predosjetio jo prije nego stoje
posjetilac promijenio ton.
- Dogodila se provala, pa nas je gospoica Rivers pozvala - objasnio je.
Harlow je promrmljao da mu je ao i izrazio je suut.

- estitam vam to ste se dokopali najotroumnijeg ovjeka u policiji -obratio se uljudno

djevojci. - A estitam i policiji - pogledao je Jima - to vas je izvukla iz ministarstva
vanjskih poslova, gdje niste imali prilike pokazati svoje sposobnosti, gospodine Carlton,
ako mogu biti tako slobodan da izrazim svoje miljenje.
- Jo sam u ministarstvu - odgovori Jim. - Ovaj posao obavljam u slobodno vrijeme. ak i
policajci imaju pravo na zabavu. Kako vam se svidio Dartomoor?
Neusporedivi Harlow se tuno nasmijei. - Vrlo dojmljiv i vrlo tragian - odgovorio je.Dakako, mislim na Princetown, gdje sam proveo nekoliko dana.
Aileen je ekala da uje razlog posjeta, jer unato uznemirenosti i zlim slutnjama,
zanimalo ju je kakav je hir tog velikog magnata doveo u stan osuenika.
Polako je pogledavao nju i detektiva, a Jim je i sad ispravno protumaio to Harlow eli.
Oima je dao znak Elku pa su otili u skladite.
- Palo mi je na pamet - ree Harlow - da sam moda u poloaju da vam mogu ponuditi
odreenu pomo. Moda vam moje ime nije posve nepoznato. Zovem se Stratford Harlow.
Kimnula je i kratko odgovorila: - Znam to.
26
- Rekli su vam u Duchvju, je li? - inilo se da je osjetio olakanje to ga poznaje. - Tu
sam zbog vrlo delikatnog razloga, ali palo mi je na pamet... Mnogo puta, otkako smo se
sreli, zatekao sam se kako mislim na vas, da bih vam moda... mogao pronai dobar
posao. Va je poloaj, ne zamjerite mi to to govorim, pomalo tragian. Veza s... mmm...
kriminalcima, ili ljudima koji imaju kriminalne dosjee, umrtvljujue djeluje ak i na najbolju
narav.
Nasmijeila se. - Drugim rijeima, gospodine Harlow -rekla je tiho - imate dojam da loe
stojim, pa biste mi htjeli olakati ivot?
Oduevljeno ju je pogledao. - Tono.
- To je vrlo ljubazno od vas, izuzetno ljubazno - rekla je, kao da to i misli - ali imam vrlo
dobar posao u uredu odvjetnika.
Blagonaklono je nagnuo glavu, a ona je nastavila: - Gospodin Stebbings je vrlo dobar
prema meni.
- Gospodin...? - Glava mu se trgnula na stranu. - Stebbings... iz tvrtke "Stebbings, Field i
Farrow"... valjda nije on! Do prije nekoliko godina bili su moji odvjetnici.
I to joj je bilo poznato.
- Prilino dobri ljudi, premda pomalo staromodni - prokomentirao je.- Onda ste svakako
uli gospodina Stebbinsa da govori o meni.
- Samo jednom - priznala je. - Vrlo je uzdran ovjek i nikad ne razgovara o klijentima.
Harlow se zamiljeno ugrize za usnicu. - Izvrstan momak! esto sam se pitao jesam li
pogrijeio to mu vie nisam povjerio voenje mojih poslova. Volio bih da mu to
spomenete kad ga vidite. Razumio sam da radite u uredu sindikata Novih knjinica.
Nasmijeila se njegovim rijeima.- udno to ste to spomenuli. Ured im je na Lincoln's Inn
Fieldsu, ali do onoga u kojem radim.
- Ah - rekao je. - Sad razumijem kako je dolo do greke. Moj prijatelj koji i vas poznaje nastavio je brzo - vidio vas je kako ulazite u... mmm... ured pa se oito zabunio.
Nije joj rekao tko je njihov zajedniki prijatelj, a djevojku to nije jako zanimalo, pa nije ni
pitala.
Ovaj put netko je jae pokucao na vrata.
27
- Oprostite - ispria se Aileen. - To su moje istaice, a jedna od njih prilino naginje tome
da mi pria svoje nevolje. Moda u vas morati ostaviti da ekate.
Pourila je iz prostorije, a Harlow zauje kako se otvaraju vrata, jer su se Jim Carlton i Elk
vratili u blagovaonicu.
- Vrlo ljupka mlada dama - izjavi Harlow.
- yrlo - sloi se Jim kratko.

- ene me ba jako ne zanimaju.- Neusporedivi Harlow ukloni tanku nit pamuka sa svoje
besprijekorne kape i baci je na pod. - Teko mije slijediti nain na koji razmiljaju. Ktome
su i emocionalne... ponesu ih trenutni strahovi i obziri.
Iz hodnika su se uli glasovi, a jedan je bio visok i alio se: - ... S tom maglom i svim tim,
gospoice, srea je to smo uope stigle.
Dvije loe odjevene pojave prole su mimo otvorenih vrata, a Aileen je ila za njima.
- Pretpostavljam da ne poznajete Ingla, gospodine Harlow? - Jim je prouavao fotografiju
na okviru kamina. - Dugogodinji prevarant, bistar, ali vrlo hirovit i u samoj svojoj aknutosti. Vjeruje u revoluciju i sve te stari... krv, giljotinu, kola s osuenicima, cijela kutija
puna trikova...
Neto ga je navelo da se okrene.
Gospodin Stratford stajao je na sredini prostorije i vrsto se drao za rub stolia da ne
padne. Lice mu je bilo blijedo, unezvje-reno, oduljilo se, a u vodnjikavim oima ogledala
se takva uasnu-tost kakvu Jim Carlton nikad prije nije vidio. Elk je priskoio, uhvatio ga
je kad se zanio i odveo do velike sofe, na koju se Stratford Harlow skljokao, a onda se
sagnuo naprijed i prekrio lice rukama.
- O, Boe! - uzviknuo je, polako se njiui, sjedne strane na drugu, a onda se svom
teinom stropotao na pod.
Div se onesvijestio.
28
5.
- Male neprilike sa srcem - objasni Harlow sa smijekom, kad je spustio au vode. Jako mi je ao to sam vam prouzroio takve nevolje, gospoice Rivers. Ve godinama
nisam imao napad.
Jo je bio blijed, ali izuzetno se uspjeno svladavao pa mu ruka, kad je spustio au, nije
zadrhtala.
- Fiju! - svilenom se maramicom njeno potapao po elu i ustao, siguran na nogama.
Elk je bio zaokupljen marljivim otresanjem mrlja od praine s koljena, a sad je podigao
pogled. - Bit e bolje da vas ja odvezem kui, gospodine Harlow - predloio je.
Magnat odmahne glavom. - To je posve nepotrebno... posve - odgovorio je. - Pred
zgradom me eka automobil, a znam i lijek za takve ivane potrese! Nije rije o drogi nasmijeio se.
Elk gaje ipak otpratio do automobila.
- Hoete li rei mom oferu da me odveze u elektranu na Charing Crossu? - zamoli
Harlow, a zahtjev je bio tako neobian daje Elk, dugo nakon stoje automobil nestao u
magli, stajao na ploniku, pitajui se to tog multimilijunaa vodi na takvo mjesto.
U elektrani su oito poznavali gospodina Harlowa, jer njegovu posjetu nisu smatrali
nimalo neobinom. Inenjer koji je stajao na vratima, odmaknuo se, pustio ga da ue u
prostranu prostoriju sa strojevima, a onda mu je donio stolicu. Magnat je tu sjedio pol
sata, a brujanje dinama, zujanje i tutnjava tolikih strojeva umirujue su djelovali na njega i
kao melem stiavali njegovo nespokojstvo.
I prije je dolazio ovamo, da smisli sjajne planove, koji su se najbolje oitavali u ozraju
elektrane. Nita nije djelovalo tako poticajno kao velianstvenost i snaga ogromnih
kotaa, ritam vezivnog remenja, koje je poniralo i dizalo se, zasjenjena svjetla nad
mramornom kontrolnom ploom i sveopa buna ujednaenost. Tu je mogao uivati u
iluziji nezadrivosti, koja se tako savreno prilagoavala njegovu raspoloenju. Bile su to
ne29
minovne posljedice neizbjenih uzroka. Osjeaj da je blizu samog srca moi, nadahnjivao
je. Ta uzviena dvorana za njega je bila hram boanstv a.
Prolo je pol sata, sat, prije nego to je ustao, duboko udahnuvi, a veliko lice polako je
ozario osmijeh.

- Hvala, Hariy, hvala.

Rukovao se s uvarom i u tvrdu aku radnika utisnuo neto utavo. Poslije nekoliko
minuta ve se vozio bljetavo osvijetljenim Piccadillv Circusom, a mogao je prijateljski
pozdraviti treperava i sjajna svjetla, s ijeg je izvora doao, a ije je blistanje iskazivalo
tovanje elinom boanstvu.
Kako bismo gospodina Harlowa mogli potpuno razumjeti, najprije ga moramo upoznati.
Stratford Selwyn Mortimer Harlow roenje u obitelji od pet izuzetno bogatih lanova.
Majka mu je umrla tjedan dana poslije poroda, a otac kad su malom Stratfordu bile tri
godine, pa su dijete povjerili brizi tetke Mercy, usidjelice koju su ak i njezini milosrdni
roaci smatrali "udnom". Djeak nije bio ba najboljeg zdravlja, pa ga nisu poslali u
kolu, nego su njegovo obrazovanje prepustili teti, neizmjerno bogatoj eni, koja je, kako
je u ivotu nita drugo nije zanimalo, ljubomorno uvala povlasticu da se brine o djeaku.
Uplitanje lanova obitelji, izazivalo je kod nje napade bijesa. Njezine dvije sestre samo su
je jednom posjetile, a to se zavrilo scenom koju je mlaa sestra, gospoica Alice, jo
godinama spominjala u mnogim razgovorima.
Glavna posljedica svae izmeu gospoice Mercy i njezinih neudatih sestara bila je daje
zatvorila dvorac Kravellv i sa svojom se slukinjom, gospoom Edwins, preselila u mali
ljetnikovac u Teignmeuthu. Tu je ivjela sedam godina a da je roaci nisu uznemiravali.
Odatle je prela u Scarborough, gdje je provela tri godine i otila u Bornemouth. Redovito
je, svaki mjesec, pisala sestrama i bratu neenju u New York, a stil se pisama nije ni po
emu razlikovao.
Gospoica Mercy Harloiv alje srdane pozdrave i eli ustvrditi da je djeak dobrog
zdravlja i prima primjereno obrazovanje u najvanijim predmetima, kao i temeljitu poduku
o naelima protestrantske vjere.
30
Zaposlila je staratelja, bradatog mladia sa sveuilita u Ox-fordu, po imenu Marling, a tu
se injenicu udostojala spomenuti bratu s kojim se nije posvaala. Do uiju tete Alice
doprla je pria koja je dovela u sumnju prikladnost gospodina Marlowa da oblikuje
savitljivi duh djeaka, jer bilo je rijei o manjem skandalu u Oxfordu. Gospoica Alice
smatrala je svojom dunou da to opie u pismu, a poslije dueg vremena primila je
odgovor:
Gospoica Mercy Harloiv srdano zahvaljuje gospoici Alici Harloiv na obavijesti i u znak
odgovora eli ustvrditi da je provela temeljitu i pomnu istragu glede optubi odaslanih na
raun gospodina Saula Marlinga /B.A.Oxon/, no uvjerila se da se gospodin Marling ponio
na najasniji nain i nije uinio nita zbog ega bi sebi morao predbacivati, ili to bi ga
uinilo neprikladnom osobom da upravlja obrazovanjem djeaka.
To se dogodilo godinu dana prije smrti gospoice Mercy. Kad je priroda uzela svoj danak,
pa je Stratfordova teta ovaj svijet zamijenila drugim, gospoica Alice pourila je u
Bornemouth /kamo se njezina sestra odavno preselila/, a u malom, zabaenom
ljetnikovcu blizu Christchurcha pronala je visokog, dostojanstvenog, dvadeset
trogodinjaka, odjevenog u ne ba otmjenu crninu. Nije tugovao, nego se njegovoj teti,
naprotiv, inilo da prilino vedro prima osloboenje od vrlo stroge stege gospoice Mercy.
Bradati uitelj je otiao /kako je kroz suze objasnila gospoa Edvvins, sluavka/ dva
tjedna prije smrti Stratfordove tetke.
- A da nije otiao, - izjavila je Alice ljutito - otpustila bih ga po kratkom postupku! Guili su
djeakov razvoj! Nije u stanju izgovoriti ni rije u svoju korist!
Odran je sastanak kojemu je prisustvovao i obiteljski odvjetnik, pa su se lanovi upoznali
sa Stratfordom. Sloili su se da bi djeaku trebali dati stan u Park Laneu i dodijeliti mu
postarijeg ovjeka, u kojemu bi se poznavanje svijeta udruilo s ob-dravanjem vjere.
Takvu su osobu nali u liku veleasnog Johna Barthursta, biveg mornarikog sveenika.
Gospou Edwins su poslali u mirovinu, a poetak Stratfordova samostalnog ivota
31

proslavili su veerom i odlaskom u kazalite, na predstavu "Char-leyeva tetka", no tu je

urnebesnu farsu mladi od poetka do kraja pratio s kamenim izrazom lica.
Starateljstvo je trajalo skoro godinu dana, a onda je tihi mladi odjednom ivnuo, otpustio
iskusnog i pobonog pratioca, predavi mu ek na tisuu funti, pozvao gospou Edvvins
da mu vodi kuanstvo te kupio i preuredio kuu vojvode od Greenharta, u Park Laneu.
Od tog se trenutka ime gospodina Harlowa poelo pojavljivati u vanim transakcijama.
Obiteljsko bogatstvo palo mu je u krilo. Gospoica Mercy bila je basnoslovno bogata, a
imetak mu je ostavila do zadnjeg novia, s izuzetkom od "100 funti za Lucy Edwins u
znak priznanja za vjernu slubu, a znam da tu svotu nee smatrati premalom, kad se
uzmu u obzir velike usluge koje sam joj uinila od godine 1891. do 1897". Onda je umrla i
gospoica Henrietta, a kad je, poslije njezine smrti, sve isplaeno, preostao je velik dio od
dva milijuna funti. Gospoica Alice ostavila je jo vie, a ujak neenja je u New Yorku
umro u razmjernom siromatvu i ostavio bijednih esto tisua.
Gospodin Harlow je stanovao u prilino runoj trokatnici, podignutoj na izdvojenom
zemljitu, moda najvrednijem u Park Laneu, premda ulaz zapravo nije bio u toj otmjenoj
ulici, nego u pokrajnjoj. Kljuem je otvorio vrata i uao u predvorje. Pred njim je bila
knjinica. Na stolu je stajalo nekoliko pisama, koja je brzo pregledao, a otvorio je samo
jedno. Pisao mu je Ellenbury, a u to se vrijeme gospodin Harlow ljutio na odvjetnika, koji
mu je dao krive obavijesti o Aileen Rivers, pa je magnat ispao budala.
Paljivo je proitao pismo, spustio ga u vatru i gledao kako je pocrnjele
"Koristan ovjek, ali malo odvie zabrinut. Moda sam pogrijeio to sam ga drao u
takvoj napetosti. Moram malo olabaviti", zakljuio je. U pomonika je morao uliti malo
svog pouzdanja. Ellenburyjeve slabosti bile su prevelika elja da zadovolji i odvie
prisutan strah od neuspjeha.
Pritisnuo je dugme od slonovae na stolu, sjeo, ispruio ruku prema zidu, gurnuo ustranu
plou i odande izvadio malu, crnu bocu, sifon i au. Nalio je samo toliko whiskyja da
pokrije dno ae za vodu, a onda ju je do vrha napunio sodom. Napolje ispio, kad je
domaica, gospoa Edwins, ula bez kucanja. Bila je to
32
visoka ena, ukastog lica i prodornih crnih oiju, a u dranju joj nije bilo sporosti ni
oronulosti, kakva se moe oekivati kod osobe od blizu sedamdeset godina.
- Zvonio si? - Glas nekadanje sluavke gospoice Mercy bio je otar i jasan kao zvuk
trube.
S rukama na leima stajala je ispred stola i netremice gledala poslodavca.
- Jesam - odgovorio je, ponovno razgledavajui pisma. - Je li sve u redu?
- Sve - potvrdila je glasom nalik na zvuk trube i isto tako prodornim.
- Ne bi li slukinja mogla boraviti u kui? - upitala je zatim. - Malo predugo radim. Juer
sam u krevet otila tek u jedan sat, a morala sam ustati u sedam da ih uvedem.
Bilo je neobino to nitko od posluge nije spavao u zgradi na broju 704, u Park Laneu. U
cijeloj zemlji nije bilo tako velike, ni tako otmjene kue, gdje bi cjelokupna posluga, od
batlera do pomonice u kuhinji "spavala vani". Pred prijateljima se gospodin Harlow
izgovarao daje prostor odvie dragocjen za sluge, ali tome je sam proturjeio, jer je
iznajmio skupu kuu u ulici Charles, kako bi ondje smjestio poslugu.
- Ne, smatram da nije potrebno - rekao je, skupivi usnice. - Mislio sam da to shvaa.
- Mogla bih umrijeti, ili se nou razboljeti, - poali se slukinja mirno - a to bi onda bilo s
tobom?
Nasmijeio se i raspoloeno odvratio: - Mislim da bi se postavilo pitanje to e biti s
tobom. Nita se nije dogodilo?
Razmislila je prije nego stoje rekla: - Netko se javio i to je bilo sve, no priat u ti kasnije.
inilo se da ga to zabavlja. - Javljaju mi se mnogi ljudi. U redu, budi tajanstvena.
Ustavi, izaao je iz sobe, a ona je krenula za njim. U predvorju je bio mali lift, dovoljno
prostran za dvoje, ali nije htjela ui.

- Doi u pjeice - rekla je, a on se nasmijao.

- Maloas si se alila da si umorna - podsjetio ju je, dok je zatvarao reetkasta vrata pred
dizalom.
Pritisnuo je najgornje dugme, pa se lift brzo i tiho popeo do zadnjeg, treeg kata, gdje je
magnat izaao u etvrtasti hodnik, sa sagom na podu. Iz hodnika su vodila dvoja vrata.
Tiho pjevuckajui, poekao je da se domaica pojavi iza zavoja stubita.
33
- Pa ti si atletiarka! - rekao je vedro, iz depa uz trzaj izvukao lanac s kljuevima,
odabrao mali klju i otvorio vrata nalijevo.
Bio je to veliki, umjetniki namjeten apartman, a osvjetljavali su ga arulja iznad karnia i
dvije stajae svjetiljke s crvenim sjenilima. U jednom kutu stajao je kieni drveni krevet
lakiran crvenim lakom i ukraen zlatnim kineskim slikarijama. Za stilskim stoliem kraj
jednog prozora prekrivenog tekim zastorom, sjedio je ovjek, visok gotovo kao Harlow, a
neki neznanac bolje bi ga pogledao zbog velike glave nalik na kupolu i duge brade zlatne
boje, u kojoj nije bilo sjedina usprkos njegove dobi, jer bio je star otprilike kao Harlow.
itao je, podboivi bradu mravom rukom, a pogled mu je bio prikovan za knjigu koja je
leala na stolu, pa je podigao oi tek kad mu se pridolica obratio.
- Zdravo, Marling! - pozdravi Harlow blago.
ovjek se zavali na stolici i automatskim pokretom zatvori knjigu, obiljeivi mjesto gdje je
stao tankim noem za papir, s drkom od konjaine kore.
- Dobra veer - pozdravio je jednostavno.
- Vrijeme je za etnju, ha? - Magnat pogleda prema drugim vratima u prostoriji.
- Da, pretpostavljam da jest - odgovori ovjek i ustane. Na sebi je imao kuni haljetak od
plavog baruna, a bio je u
papuama od crvenog safijana. Pogled mu je odlutao na zatvorenu knjigu, kao da mu se
ne svia to su ga prekinuli u itanju.
- Horacijeve Ode - objasnio je. - Engleski prijevod, ali pun greaka.
- Da, da - nasmijei se Harlow. - Prilino je kasno za Horacija.
Domaica je uspravno i ukoeno stajala na vratima, pre-kriivi ruke, a pogled tamnih
oiju uprla je u poslodavca.
- Znate li tko ste, prijatelju? - upita Harlow.
Bradati poloi bijelu ruku na elo i odgovori: - Ja sam Saul Marling, diplomirani student iz
Balliola.
Harlow kinine. - I... to jo?
Njegov sugovornik ponovno podigne ruku do ela nalik na kupolu. - Zaboravio sam...
Kakav apsurd! Rije je o neemu to sam vidio, je li? - upitao je zabrinuto.
34
- O neemu to ste vidjeli - potvrdi magnat - malo prije nego stoje umrla gospoica
Mercy.
Bradati uzdahne. - Umrla je posve iznenada. Bila je vrlo ljubazna prema meni, u svim
mojim nevoljama. Strahovito brzo! Obiavala je sjediti na stolici i razgovarati s vama, a
onda se jedne veeri, poslije jela, naprosto sruila.
- Na pod - kimne Harlow, gotovo veselo. - Ali neto ste vidjeli, je li tako? - podsjeao je
sugovornika. - Boicu i neto plavo. Probudite se, Marling! Sjeate se boice i neeg
plavog?
ovjek odmahne glavom. - Ne ba jasno... Bilo je to prije nego to ste me vi i gospoa
Edwins odveli. Popio sam bijeli prah... itao je kao ljekoviti praak... a onda...
- Otili ste u provinciju - ponovno se nasmijei magnat. - Bili ste bolesni, jadno mome, pa
smo vam morali neto prepisati da vas umirimo. Dobro ste?
- U glavi mi je pomalo zbrkano... - glasio je poetak odgovora, ali Harlow se glasno
nasmije, gotovo ga s naklonou uhvati pod ruku i povede uz strme stepenice. Na vrhu su
bila jo jedna vrata, a Harlow ih otkljua. Izali su na krov kue, na iroku, ravnu

asfaltiranu terasu, s ogradom koja je sezala do prsa. Pol sata su, ruku pod ruku, etali s
jednog kraja na drugi, a vii ovjek je cijelo vrijeme govorio.
Magla je bila gusta, a uline svjetiljke doimale su se kao mutne, ute mrlje svjetla.
- Hladno? Rekao sam vam da stavite al, glupi mome! - Harlow je govorio dobroudno
ak i kad se ljutio. - Doite, sii emo.
U sobi je zakljuao vrata i s odobravanjem se osvrnuo po udobnom stanu. Podigao je
jednu od osam knjiga, koje su leale na stolu, jo umotane u ambalau izdavaa, jer su taj
dan stigle.
- itanje izgrauje cijelog ovjeka... no vidjet ete da su augustovski ljetopisi pomalo
teki ak i za diplomiranog studenta s Oxforda, ha? Laku no, Marling, dobro spavajte.
S gospoom Edwins je izaao u hodnik i zakljuao vrata. Otrim mu je pogledom
prouavala lice i utjela dok joj se nije obratio.
- Dobro mu je - izjavio je.
- Je li? - grubo je iskazala neslaganje. -Kako mu moe biti dobro, kad ita i pie?
- Pie? - upitao je brzo. - A to?
35
- O, samo naklapanja o Rimljanima, ali reenice su lucidne. Magnat je mrtei se,
razmislio. -To nita ne znai. Ne
stvara nam neprilike.
- Ne - sloila se kratko i nastavila: - Zabrinuta sam, no miran je. Tko je gospodin
Carlton?
Harlow dahne. - Je li bio ovdje?
Potvrdila je glavom. - Da... poslijepodne. Pitao me jesam li prijanja slukinja gospoice
Mercy, koja je zacijelo umrla prije nego to se rodio.
- Vara se, stariji je. A onda?
- Smatrala sam daje to neobino, ali rekao je daje dobio zadatak da pronae gospodina
Saula Marlinga.
- Tko mu je dao taj zadatak?
Izrazom lica pokazala je da nema pojma. - Ne znam, ali bila je to slubena istraga.
Pokazao mi je isprave. Iz Eastbournea su. Rekla sam mu daje Mailing umro. "Gdje je
umro?", upitao je. "U Junoj Americi", odgovorila sam.
- U Pernambucu - naglasi magnat - u epidemiji kuge. Hm! Pametan... i bezobziran.
Hvala.
Gledala je kako ulazi u dizalo i sputa se, a onda je otila u drugu sobu, u koju se ulazilo
s hodnika. I ta je prostorija bila udobno namjetena. Upalila je svjetlo i otvorila veliku
torbu od satiniranog platna, izvadila nezavrenu arapu, namjestila ple-tee igle pa su joj
se ubrzo micali i okretni prsti, ali i usnice.
- Pernambucvo... u epidemiji kuge - govorila je.
36
6.
Aileen Rivers stanovala je u Bloomsburvju, pa je imala tu pogodnost da se ne mora dugo
voziti na posao. Provela je nemirnu no, a i taj dan bio je pun neprilika. Njezin neposredni
ef, gospodin Stebbings, nije doao na posao zbog prehlade, a njegov mlai ortak, s
kojim se tog dana neprestano susretala, bio je mrzvoljan i neugodan ovjek, a imao je
obiaj da zametne vane dokumente i da za njihov nestanak okrivi prvu osobu koja naie.
U est naveer s uzdahom je olakanja zakljuala stol, zadovoljna to e, poslije lagane
veere, rano lei. Kroz prozor je vidjela da je uz rub plonika parkiran mali automobil, a
isprva je pomislila da pripada nekoj stranci pa se, dok je silazila stubitem staromodne
zgrade u kojoj je bio ured, ne ba ugodno iznenadila kad se neki mladi zaputio prema
njoj, preko irokog plonika, skinuvi eir.
- Oh, vi ste! - uzviknula je, pomalo razdraeno.

- Mi smo, ili bolje, ja sam, jer ne vidim pratioce - potvrdi Jim Carlton. - A obraate mi se
uvredljivim tonom - nastavio je strogo.- Elk i ja imamo pravo razgovarati s vama u svako
doba, bilo pogodno ili ne, nou i danju.
- Ali to vam uope mogu rei? - upitala je ogoreno. - O provali znate sve, jer
pretpostavljam da govorite o tome.
- Da, o tome. Posve je oito da ne znate nita o radu policajaca. Pretpostavljam da
zamiljate kako u Scotland Yardu kau: "Oho, dolo je do provale u Victoriji. Vrlo
zanimljivo! No nitko nita ne zna, pa se neemo osvrtati". Imate krivo!
- Odvie sam gladna a da bih avrljala.
- To sam i mislio - glasio je odgovor. - Na King's Crossu je skromni restaurant, gdje sole
au bonne femme zavrijeduju jesti samo osobe ista srca.
Oklijevala je, a onda je pomalo mrzovoljno pristala. - U redu. Je li to va automobil?
Smijean je.
- Automobil uope nije smijean - protuslovio joj je dostojanstveno - a nije ni moj. Posudio
sam ga.
37
No je bila vedra i zvjezdana, u zraku se osjeao nagovjetaj mraza, a premda to djevojka
nikako ne bi glasno priznala, godila joj je kratka vonja do pokrajnjeg ulaza velikog
restauranta punog gostiju, koji su uivali u raznim vrstama dobre hrane.
- Rezervirao sam stol -ree on, vodei je kroz redove ljudi koji su marljivo vakali, do
skrovitog zakutka u produetku sale.
U restaurantu je vladala ugodna prisnost. Ruiaste stolne svjetiljke djelovale su
umirujue pa je mogla na miru pogledati svog pratioca. Zapravo, tog vrlo napornog dana,
djelomino ju je smetalo i to to se ne moe sjetiti kako Jim tono izgleda. Nije joj bio
odbojan, ak se mutno sjeala daje privlaan, no smatrala je da mu je nos prekratak. Kad
ga je bolje pogledala, dola je do zakljuka da je i s tim dijelom lica sve u redu. Oi su mu
bile plave, a sad se doimao neto stariji nego stoje isprva pomislila. Prema njemu se
potcjenjivaki odnosila dobrim dijelom i zato to gaje smatrala mladim.
- Sad moete postaviti sva grozna pitanja - dopustila mu je, skidajui rukavice.
- Kao prvo, -poeo je - to vam je Harlow ponudio, kad sam se sino tako uviavno
povukao?
- To nema veze s provalom - smjetaje odgovorila. - Ali rei u vam, jer nije tako vano.
Ponudio mi je posao.
- Gdje? - brzo e on.
Odmahnula je glavom. - Ne znam. U razgovoru nismo doli do toga. Rekla sam mu da
sam posve zadovoljna kod gospodina Stebbingsa, koji je, usput, prije bio odvjetnik obitelji
Harlow.
- Jeste li mu to rekli? - Jim se sa zanimanjem nagnuo naprijed.
- Pa, nisam... nego je on rekao meni, premda sam to, dakako, ve znala. Sjetio se im
sam spomenula prezime Steb-bings.
- Je li ga se to dojmilo? - upitao je poslije stanke, a ona se nasmijala.
- Doista ste smijeni! Ozbiljno gospodine... - potcjenjivaki je zastala.
- Carlton - promrmljao je. - Kao naziv hotela, ali nisam u rodu s vlasnikom kluba.
- Tu poalicu ste sino ispucali - podsjetila gaje.
38
- Ponavljat u je svake veeri, kad se budete pretvarali da ste mi zaboravili ime! Time
priznajete krajnje neznanje, kakvo sebi danas ne moe priutiti nijedna mlada ena. Ja
sam jedan od najglasovitijih ljudi u Londonu.
- ini mi se da sam i to ve ula od vas - lagala je. - A sad mi ozbiljno recite, gospodine
Carlton...
- Zapamtili ste! - promrmljao je.
- ... Sto elite znati o provali?

- Nita - odgovorio je drsko. - Zapravo, utedio sam vam mnogo neprilika, jer sam
centrali iznio sve pojedinosti koje su im potrebne. Va ujak sutra izlazi. Jeste li znali?
- Sutra? - zaudila se i osjetila strepnju.
- Elk e se sastati s njim i malo mu ublaiti srdbu. Pretpostavljam da e se jako naljutiti?
- Pobjesnit e - uznemireno e djevojka. Uzdahnula je i dodala: - Bit e mi vrlo drago kad
"izae", kako ste se izrazili. Plaa mi dvije funte tjedno da se o svemu brinem, ali sasvim
mi je dobro i bez tog novca.
- Arthur Ingle bi se trebao stidjeti to vas je uvukao u krug svjetla, koji tako jarko obasjava
ljude izvan zakona - rekao je. - O vaem ujaku elim znati samo jedno, a moda ete mi
moi rei... Je li bio veliki pekulant?
- Ne vjerujem, premda zapravo ne znam. Nikad mi nije govorio o kakvim ulaganjima. To
hoete rei?
- Upravo to.
Bilo mu je teko sroiti slijedee pitanje a da je ne uvrijedi:
- Razgovarali ste s njim i usuujem se rei da ste, u odreenoj mjeri, raspravljali o
njegovim poslovima. Moda je od mene nisko to traim da iznevjerite njegovo povjerenje,
a ni na trenutak ne pretpostavljam da ete to uiniti. Je li ikada govorio o vrlo unosnim
ulaganjima u inozemstvu... o amerikoj eljeznici, ili argentinskim vrijednosnim papirima?
Odmahnula je glavom, jo prije nego stoje zavrio pitanje.
- Nikada - odgovorila je.- Mislim da o tome ne zna mnogo. Sjeam se da mi je, kad sam
ga prvi put posjetila u Dartmooru, rekao da ne dri do ulaganja u dionice. Dakako,
poznato mije da je bogat, ali to i vi znate, pa smatram da je rije o ukradenom novcu to
gaje...
- ... Sakrio, da.
39
Doimao se vrlo ozbiljno. Prvi put ga je takvog vidjela i prilino joj se svidio.
- Samo jo jedno pitanje. Znate li da je na bilo koji nain povezan s tvrtkom Rata?
A kad je izjavila da za tu tvrtku nikad nije ula, njegove je ozbiljnosti nestalo. - I to bi bio
cijeli upitnik, s prvom stranom i poleinom!
Zavalio se u stolicu, kako bi napravio mjesta zdepastom konobaru,koji je na stol stavljao
jelo.
- Sole au bonne femme izvrsno e prijati umornoj zaposlenoj djevojci. Hoete li k tome
uzeti vino, limunadu sa sodom, ili samo dobru, staru vodu?
Ponovno je poeo zbijati ale. Vie nije spominjao njezinog ujaka, a premda se raspriao
o sebi, govorio je zanimljivo, jer ticalo se njegova posla, a posao u Scotland Yardu po
zanimljivosti je drugi na svijetu. Za vrijeme rata bio je asnik dodijeljen Odsjeku tajne
slube, a bio je jedan od tri policajca u Scotland Yardu, koji nikad nisu patrolirali ulicama.
Stanovao je u svom klubu.
- Moram vam dati telefonski broj, ako me ikad budete trebali. - Navrljao je adresu i broj
na poleinu jelovnika i otkinuo taj komadi.
- Zato bih vas trebala?
- Ne znam. Naprosto osjeam da bih vam mogao zatrebati. Spadam u poklonike
predosjeaja. Znate li stoje to?
Mogla je pretpostaviti.
- Slutnje su mi specijalnost, telepatija mi je esto ulo, a upravo imam predosjeaj... no
moda grijeim. Nadam se daje tako.
Nekoliko puta je - kriom, kako se djevojci uinilo - bacio pogled na sat, pa ipak, kao da je
namjeravo propustiti sastanak, jer zatezao je s kavom, sve dok Aileen nije naglo zavrila
ugodnu veeru tako to je navukla rukavice.
- Nisam vas mnogo ispitivao o vama - rekao je dok ju je vozio kui. - Takva mije
nepristojnost vrlo odbojna, ali, koliko sam razumio, niste udati... ni zarueni? - upitao je,
kao da unaprijed i odgovara.

Nije se zbunila. - Nemam oboavalaca, - odgovorila je - a nadam se da to priznanje nee

ohrabriti vragolaste policajce!
40
Dugo se smijao. - Ta vam je dobra! - pohvalio ju je naposljetku. - "Vragolasti policajci" se
upotrebljavaju za posebne prilike. Vi ste prva ena...
- utite! - upozorila gaje.
- ...koju sam sreo, s istinskim smislom za humor - zakljuio je. - ao mije to su vas moje
rijei razoarale.
- Nisu me razoarale. Oekivala sam da ete rei neto banalno. Stanujem u treoj kui
lijevo... Hvala.
Bez pomoi je izala iz automobila, pruila mu ruku, a vidjevi daje pogledao mimo nje,
prema vratima kue, rekla je: - Broj 163, ali ne morate mi pisati, osim da mi saopite neto
o radu policije. Laku no!
Jim Carlton se smijeio cijelim putem do Whitehall Gar-densa, a na tu je zabavnu veeru
mislio i dok ga je posluitelj vodio u radnu sobu Sir Josepha Levtona, ministra vanjskih
poslova, ije je ime poznato svima koji imaju putovnice.
Bio je to mrav ovjek, isposnikog lica, a u novinskim se karikaturama pojavljivao vie od
svih poznatih ljudi u Engleskoj.
Kad je Jim uao, naklonivi se, ministar ga pogleda preko ruba velikih naoala s ronatim
okvirom. - Sjednite Carltone. - Pritisnuo je upija na pismo koje je pisao, pomno ga sloio
u kuvertu, lijepim je rukopisom napisao adresu, a onda se obratio posjetiocu: - Upravo
sam se vratio iz inozemstva. Jeste li ve dolazili?
- Ne, sir.
- Hm! - Udobnije se namjestio na podstavljenoj stolici, sastavio vrke prstiju i preko ruba
naoala ponovno paljivo pogledao detektiva.
- Pa, kako se stvar razvija? - upitao je i dodao: - Primio sam brzojave koje ste mi poslali.
udno... vrlo, vrlo udno. Uhvatili ste ih?
- Neke od njih, sir - odgovori Jim. - Velik dio prepiske Sindikata Rata odvija se drugim
putovima. Ali dosta toga pokazuje da se Rata sprema za veliki udar. Pretpostavljam daje
svako vee posredniko poduzee u svijetu dobilo sline upute.
Sir Joseph otkljua ladicu stola, otvori je, pa izvadi listove papira, privrene velikom
mjedenom spajalicom. Polako ih je okretao. - Misim daje ovo slikovito - zakljuio je.
Bila je to poruka, adresirana na Sindikat Rata u Wall Streetu.
41
Spremite se da dolje spomenute obveznice prodate po snienju od petnaest posto.
Slijedio je dug popis koji se protezao preko dvije stranice, a uz svaku glavnicu stajalo je
koliko obveznica treba prodati.
- Da - ree sir Joseph, zamiljeno gladei mali bijeli brk. - Vrlo neobino i znaajno! Kao
to ste naveli u pismu, ratna prijetnja smjesta bi utjecala upravo na te obveznice. Ali s kim
emo se to, zaboga, boriti? Situacija na kontinentu nikad nije bila bolja. Marokansko
pitanje je rijeeno. Proitali ste govor to sam ga sino odrao u ministarstvu?
Jim kimne.
- Kaem vam - nastavi sir Joseph - da sam paljivo izbjegavao svaki neopravdani
optimizam, ali pregledao sam stanje od Kine do Perua i na obzoru ne vidim nikakav
oblak.
Imate li neprilika s Amerikom... jer ini mi se da se sjeam da sam vidio neto o njihovom
mandatu u Junim morima?
Sir Joseph se nasmijei. - Ameriku uvijek moete izostaviti kao mogui izvor neprilika glasio je odgovor. - Prepirat emo se preko novina, ali prava razlika izmeu amerikog i
britanskog mentaliteta ista je kao i izmeu republikanskog i demokratskog. S
Amerikancima nikad neemo biti arki prijatelji, kao to se ni u Sjedinjenim Dravama

republikanci nee arko sprijateljiti s demokratima. No razlika meu nama samo je u

gleditu.
- A Rusija? - pretpostavi Jim.
Ministar odmahne glavom. - Ne moete se svaati s bolesnim djetetom, makar koliko bilo
zloesto, a, zapravo, nai se odnosi poboljavaju.
Jim Carlton isprui ruku, uzme papire i paljivo ih proita.
- Mislim - ree sir Joseph, a oi mu zasvjetlucae - da duboko u sebi zamiljate neku
avolsku zavjeru, koja bi svijet bacila u rat. Je li tako? Tajni agenti, prebacivanje tajnih
planova, sastanci maskiranih, visokih diplomata u podrumima?
- Nita tako romantino - nasmijei se Jim. - Ne, tu kolu nisam pohaao. Znam kako
izbijaju ratovi. Rastu kao oluje, iz magle koja se skuplja na barutinama i livadama.
Nazovite ih "nadolazei oblaci nacionalnih predrasuda" i imat ete grubu sliku.
42
- Hajde, gospodine Carlton, tko je va savreni zavjerenik? Siguran sam da znam. Mislite
da Harlow stoji iza Rate i da je skovao pakleni plan za izazivanje komeanja u narodima?
- Mislim da Harlow stoji iza veine velikih nemira - odgovori Jim polako. - Ima previe
novaca, ne moete li mu dio oduzeti?
- inimo to moemo - odgovori ministar suho - ali on je jedan od nekolicine bogataa u
Engleskoj koji sakupljaa dodatnog poreza mogu pogledati u oi i nikad ne ustuknuti pred
njim.
Jim se vratio u Scotland Yard da porazgovra s Elkom, ali doznao je da je taj pametni
policajac ranije te veeri otiao u Devonshire, gdje se, kad Ingle izae iz zatvora, trebao s
njim sastati i otpratiti ga u grad, Inspektor Elk taj zadatak zacijelo nije dobio zbog Aileen,
niti je zatvorenika namjeravao uviavno pripremiti na novosti o provali.
Isprva su smatrali (a to se pokazalo krivo) daje provaljeno zbog odreenog razloga i po
planu, te daje lopov riskirao kako bi doao do neke vrijedne stvari. Zbog iznenadne
pojave Harlowa u stanu, malo poslije provale, Carlton je bio uvjeren da magnatov dolazak
ima veze s kraom iz sefa. Harlow je trebao biti na sveanoj veeri u gradu, jer Jim gaje
cijeli taj dan slijedio i znao je kamo se bogata zaputio. tovie, ime mu se pojavilo u
novinama, gdje je stajalo da je Harlow prisustvovao veeri. Pa ipak, sat poslije prometne
nezgode na obali, pojavio se u Fotheringavu, a nije se udostojao iznijeti razlog odlaska s
veere, premda je Jim bio siguran da Harlow zna da ga slijede.
U rano jutro, inspektor Elk stajao je na malom, vjetrovitom kolodvoru u Princetownu. U to
vrijeme, u vlaku koji je ekao na stanici bilo je vrlo malo putnika: nekoliko radnika na putu
do mjesta gdje su radili, trgovaki putnik koji se zadrao preko noi i vjerojatno se veselio
udobnosti u Plvmouthu - i to je bilo sve. Do polaska je preostala jo minuta, a policajac je
ve pomislio da je uzalud tako rano ustao, kad je ugledao kako se pribliavaju dvije
prilike, zatvorski uvar i mravi ovjek u plavom odijelu koje mu je loe pristajalo. uvar je
uao u prostoriju gdje je bila blagajna, vratio se s kartom i predao je mravku.
- Zbogom, Ingle - rekao je uvar i pruio ruku, a bivi osuenik ju je nevoljko prihvatio.
43
Uao je u vagon i okrenuo se da zatvori vrata, no u tom se trenutku popeo i Elk. Ingle
gaje smjesta prepoznao, a oi su mu zadobile vrlo sumnjiav izraz.
- Oho! to vi hoete? - upitao je grubo.
- Hej, tako mi svega, pa to je Ingle! - uzvikne Elk naoko zapanjen. - Gle, gle, gle! Ne ini
mi se da je prolo pet godina...
- to hoete? - ponovi Ingle.
- Ja? Nita! U zatvoru sam se raspitivao o prijatelju jedne od tih ptiica, ali znate kakvi
su... izgubljen trud, da se tako izrazim - odgovori Elk, zapalivi cigaru i pruajui kutiju
sugovorniku.
Ingle uzme smeu cigaru, pomirii je, ljutito odgrize jedan kraj, a detektiv mu pripali. Vlak
se ve kretao, pa ih vie nitko nee uznemiravati.

- Da vidim: Neki dan sam uo neto o vama... Stoje to bilo?

- Elk se uhvati za elo, glumei zbunjenost. - Sjetio sam se! - uzviknuo je. - Izvrena je
provala u va stan.
Njegov sugovornik ispusti cigaru. - Provala? - povikaoje.
- Stoje ukradeno?
- Netko je otvorio sef u vaem skladitu...
Ingle skoi i stisne zbue, a oi su mu zasjale. - Sef! - gotovo je zavritao. - Otvorili su sef,
prokletnici! Nisu zadovoljni to su me na pet godina poslali u taj pakao, nego me ele
opet uhvatiti, jeli?
Elk gaje pustio da bjesni, sve dok Inglov glas nije preao u promuklo brbljanje.
- Nadam se da niste izgubili novac?
- Novac? - zarei Ingle. - Mislite li da sam jedan od onih koji stavljaju novac u sef? Znate
to sam izgubio! - Ispruenim prstom optuio je detektiva: - To ste vi momci uinili! Dakle,
zato ste tu, ha? Hoete me epati na vratima zatvora, je li?
- O, joj, dobri ovjee! - uvrijeeno e Elk. - Ne znam o emu govorite! Slobodni ste kao
to sam i ja. Mogli biste otii iz vlaka, slobodni kao ptica, kad se ne bismo kretali. - Onda
je upitao: - to su to zdipili?
Njegovom sugovorniku je dugo trebalo da se pribere. - Ako ne znate, neu vam rei odgovorio je. - Jednog dana... - zakripao je zubima, a oi su mu fanatino zasjale. - Vi i
vama slini nazivate me lopovom! - govorio je brzo i ponovno podigao glas. - Obiljeili ste
me i strpali u zatvor... odvojili me od ljudi...
kao parazita, gubavca! A zato? Jer sam pobrao malo pokradenog vrhnja! Jer sam uzeo
neto novca otetog od znojnih tijela i slomljenih srdaca! Novac je moj, moj! - bijesno je
gledao i udario se koatom akom u prsa. -Pripadao je meni... mojim prijateljima, onim
ljudima ondje! - pokazao je unatrag, gdje se, iza breuljka, dizala sumorna zgrada
zatvora. - Uzeo sam ga od masnih i debelih i to mi je drago! Njihove e jezive ene ostati
bez jednog dragulja, a njihovi e robovi istiti jedan automobil manje!
- Izvrstan govor - promrmlja Elk dobrhotno.
- Vi? to ste vi? Sluga vae klase - podrugljivo e Ingle. - Unajmljeni tamniar, koji puni
zatvore!
- Posve tono - odvrati detektiv, sluajui ga zatvorenih oiju.
- Ako su nali te dokumente, imaju o emu razmiljati, ujete li? To e im pokvariti san! A
ako smatraju da u njima ima hukanja na pobunu, voljan sam se vratiti u Princetown.
Elk brzo otvori oi. - O, to je bilo? - upitao je razoarano.
- Revolucionarne stvari?
Ingle kratko kimne.
- A mislio sam daje neto vrijedno - ogoreno e detektiv.
- To su smijene zamisli, je li Ingle?
- Vama jesu, ali meni ne! -odree bivi robija. -Mrzim Englesku! Mrzim Engleze! A i sve
pripadnike srednje klase, svinje koje se glupo smij ulje, zadovoljne sobom! Mrzio sam ih
jo kad sam bio izgladnjeli glumac, a oni su sjedjeli u dvorani, s podrugljivim osmjesima
na debelim licima - gotovo se guio.
- Mnogo se toga moe rei u obranu debelih - zamiljeno e policajac. - Uzmite samo
Harlowa, premda ga ne biste nazvali debelim.
- Harlow! - uzvikne njegov sugovornik prezirno. - Jo jedno od vaih boanstava novca!
Onda se neega sjetio, jer je iznenada zautio.
- Boanstava novca... - podsjeti ga Elk.
- Ne znam - Ingle zatrese glavom. - Moda nije ono to se ini da jest. Ondje unutra trzajem glave pokazao je unatrag
- kau da je nitkov, koliko je dug! Ali ne pljaka siromane. Otkida velike komade kolaa
od debelih.

- Ako je tako, nemam to rei. Na strani je reda i zakona - primijeti detektiv blago. - ovjek
koji poklanja policijske stanice kao boine darove ne moe biti posve lo.
44
45
Kad je vlak uao u stanicu Plvmoutha, inspektor Elk se ve posve uvjerio da od
sugovornika nee vie nita doznati. Otiao je u telegrafski ured i poslao kratku, izraajnu
poruku Jimu.
Revolucionarne stvari. Nita vano.
Sjeo je u vlak kojim je u London putovao i gospodin Ingle, ali s njim je kupe dijelio samo
pol sata, kad je, nakon to je vlak protutnjao kroz Rath, uao i sjeo kraj biveg osuenika,
a oito je bio dobrodoao, jer Ingle je poeo razgovarati.
- Jeste li vidjeli moju neakinju? Zna li za provalu? Mislim da ste mi rekli, ali bio sam tako
ljut da se ne sjeam. - A kad mu je Elk sve do u tanine ispriao: - Harlow! Zastoje doao?
Kaete da je Aileen sreo u Dartmooru? - Namrtio se i odjednom se udario po koljenu. Sjeam se tog momka. Izvalio se u automobilu, kraj ceste, kad smo se taj dan vraali iz
polja. Dakle, to je bio Harlow! Dobro poznaje Aileen? - upitao je sumnjiavo.
- Upoznali su se u Dartmooru, to je sve to znam.
Ingle je, na sebi svojstven nain, slegnuo ramenima. - Pretpostavljam da tri za njom?
Lijepa djevojka. Kod ljudi poput njega novac nije u pitanju. Dovoljno je odrasla da se brine
za sebe, bez moje pomoi.
I tako je taj optimist prepustio Aileen Rivers njezinoj sudbini.
46
7.
Poslao je brzojav u Plvmouth i zamolio je da ga te veeri posjeti u njegovu stanu, pa je
stigla upravo kad je zavravao s obrokom to gaje sam pripremao.
- Da, uo sam za provalu - rekao je, prekinuvi je usred pitanja. - Hvala Bogu, nisu
odnijeli nita to bi njima bilo vrijedno makar novia! Zato si pozvala policiju?
Zaprepastio se kad je odgovorila: - A koga sam mogla pozvati, lijenika?
Sreo ju je prvi put otkako je izaao iz zatvora. Upute kako da se brine o stanu poslao joj je
kriom, po osueniku koji je otputen iz zatvora, a za vrijeme kratkih posjeta uglavnom su
razgovarali o poslu.
- to ovjek obino radi kad otkrije provalu? - zanimalo ju je. - Pozvala sam policiju,
dakako da jesam!
Bijesno ju je gledao, ali nije ustuknula, nego je on prvi oborio pogled. - Onda je valjda u
redu - primiro se i dodao: - Pozna Harlowa, jeli?
- Da, srela sam ga u Dartmooru.
- Prijatelj ti je?
- Nita vie od tebe - odvratila je, pa se po drugi put zapanjio.
- Ne elim se svaati s tobom, a ne vidim zato bi trebala biti bezobrazna - odsjeno e
on. - Bila si mi korisna, ali ni ja ba nisam bio krt. Harlovv ti je prijatelj...
- Posjetio me je ovdje, u noi provale, kako bi mi ponudio posao - odgovorila je, ne
pokazujui da se sve vie ljuti. - Srela sam ga u Princetownu, a ini se da smatra da mije,
zbog srodstva s tobom, prilino teko pronai zaposlenje.
Tiho je promrmljao neto nerazumljivo, a uinilo joj se daje nekako zaplaila tog
grubijana, premda to nije namjeravala.
- Vie mi nee biti potrebna. - Izvadio je novanik, otvorio ga i uzeo novanicu. - Neka
to bude posebna nagrada - rekao je. - Ne namjeravam te i dalje plaati.
Oekivao je da e odbiti i nije se prevario.
47
- Je li to sve? - upitala je, ne prihvativi novanicu.
- To je sve.

Pozdravila je, naklonivi se, okrenula se i otila do vrata. - Veeras e doi spremaice
da srede stan - obavijestila gaje. - S jednom od njih trebao bi se dogovoriti da ostane, ali
pretpostavljam da ima svoje planove.
Otila je prije nego stoje dospio odgovoriti. uo je kako su se za njom zalupila vrata a
onda je novac stavio u lisnicu i to bez aljenja, jer, ako emo pravo, gospodin Arthur Ingle
je, usprkos svojim irokim politikim pogledima, bio vrlo krt.
ekao gaje velik posao, morao je razvrstati i otvoriti stare kutije, a iz neobinih skrovita
izvaditi dokumente i biljeke. Sjedalo velike sofe, na kojoj je Aileen esto ekala da
istaice zavre posao, otvaralo se kao poklopac. Unutra je pohranio dokumente, a u
elinoj kutiji raune, koje policajci moda ne bi nali, ak ni da su, u vrijeme kad su ga
uhvatili, znali za taj stan i pretraili ga.
Ingle je politiki bio vrlo aktivan. Nije bio poslunik, iji bi se pogledi u svemu slagali s
partijskima, nego jedan od onih estokih, fanatinih mislilaca koji nesvjesno ine sr
pokreta. Njegova pobuna protiv cijelog svijeta bila je iskrena, a i u najjednostavnijim
vezama uzroka i posljedica vidio je nepravdu. Nije bio lopov zbog svojih gledita, nego su
mu ona naprosto opravdavala njegov prezir prema zakonu i drutvenim obvezama.
Boravak u zatvoru samo gaje uvrstio u odreenim uvjerenjima, a nije ga uinio ni boljim
ni gorim. Bilo je proturjeno to se gnuao svojih zatvorskih kolega, jer te ljude u njihovim
zlodjelima nisu po- kretale njegove visoke pobude. Drutvo kanje-nika smatrao je
prljavim. Mrzio je i kapelana, a samo je jedno bie, na tom stranom mjestu, u njemu
pobudilo ostatke osjeaja naklonosti. Bio je to stari, slijepi konj u zatvorskoj tali, a inilo
se da mu je vid oduzela sama Providnost, kako ne bi bio svjedok ponienja njemu
nadreenih bia, koja su gacala po prostoru za etnju, ili su se, okovani kao zvijeri, teko
vukli uzbrdo i prolazili kroz vrata.
Ingle je valjda jedini bio zahvalan kad bi se za njim zatvorila vrata elije, a u bravi se
okrenuo klju. Na sve to, na pokvarenost tih dugogodinjih kanjenika, njihove razgovore,
hvalisanja, grozne stvari o kakvima je muno i govoriti - nije se mogao osvrnuti a da ne
osjeti muninu. Zapravo se ne bi ni potrudio
48
ispruiti ruku, ako bi mogao otvoriti vrata elija i pustiti drutveni talog, premda je tvrdio
kako mu je zadaa da pomae takvim ljudima.
Zavrivi posao, zapalio je cigaretu, paljivo je stavio u cigar-luk od jantara, namjestio
jastuke, legao na sofu, puio i razmiljao, sve dok ga nije prekinula zvonjava telefona, pa
je morao ustati.
Zauo je posve nepoznati glas: - Je li to gospodin Ingle?
- Da - odgovorio je kratko.
- Hoete li prinijeti rtvu svojim principima? - glasilo je zapanjujue pitanje, a Ingle se
gorko nasmijei.
- Da, barem onima koji su jo preostali. to hoete? Mogao bi to biti stari prijatelj, kojemu
je trebalo novaca, pa
e razgovor biti kratak, jer Arthur Ingle nije imao budalastih predrasuda o milosru.
- Moemo li se veeras sastati nasuprot vjebalitu konjike strae?
- Hoete rei, u parku? - upita zapanjeno Ingle. - Tko ste vi? Prije nego nastavite, rei u
vam da nisam sklon zapostavljanju svojih poslova, kako bih se sastajao s neznancima.
Veeras sam prilino umoran.
- Zovem se... - Stanka. - Harlow.
Ingle nije mogao zadrati uzvik. - Stratford Harlow? -upitao je, s nevjericom.
- Da, tako je.
Nastala je duga stanka, koju je prekinuo Ingle: - Prilino udan poziv, ali valjda nije
isprazan. Kako mogu biti siguran da ste Harlow?
- Za deset minuta nazovite me kod kue - odgovori glas. - Hoete li doi?
Ingle je oklijevao. - Da, doi u - rekao je naposljetku. - U koliko sati?

- Tono u deset. Neu vas pustiti da ondje ekate, u hladnoj noi. Moete sjesti u moj
automobil, pa emo se nekamo odvesti.
Ingle, u nedoumici, spusti slualicu. Bio je oprezan, pa je poslije deset minuta nazvao broj
kojeg je naao u imeniku, a odgovorio mu je isti glas.
- Jeste li zadovoljni?
- Da, doi u... u deset.
49
Sastanak je ugovoren za dva sata, a istaice su se pojavile tek u devet, jer je Aileenim
izriito rekla da dou kasnije. Stan su pospremale i ujutro, paje djevojka smatrala da e
biti bolje, ako ih pozove poslije veere. Dao im je upute, dogovorio se s njima za sutra i
otiao u blagovaonicu, kako bi razmislio o neobinom pozivu Stratforda Harlowa. Stoje
vie razmiljao, manje mu se ilo na sastanak. Naposljetku je sjeo za pisai stol, izvadio
papir i napisao poruku:
Dragi gospodine Harloiv,
Bojim se da u vas morati razoarati. Kanjenik sam na uvjetnoj slobodi, pa sam u takvom
poloaju da sebi ne mogu dozvoliti ni najmanji rizik. Iskreno u vam priznati da pomiljam
kako sve to moe biti podvala koju mi spremaju moji prijatelji policajci, pa smatram da bi
bilo, najblae reeno, glupo, kad bih poduzimao daljnje korake, dok ne doznam to tono
elite, ili barem dok ne dobijem pismeni dokaz da ste me upravo vi nazvali. Srdaan
pozdrav, Arthur Ingle.
Stavio je pismo u kuvertu, napisao adresu, a u kutu je velikim slovima dodao: "Osobno
uruiti. Hitno", Ali ni sad nije bio zadovoljan. Priao je telefonu s namjerom da nazove
opinskog raznosaa, ali nije podigao slualicu. Sve to pobudilo je njegovu znatielju.
Morao je doznati - i to im prije - zato Stratford Harlow poziva ovjeka koji je upravo
izaao iz kaznionice u Dartmooru. I zato bi se tajno sastajali? Netko tako ugledan kao
Harlow ne bi se osramotio, ak ni da ga je pozvao u kuu. Odjenom se odluio, bacio je
pismo na stol, otiao u spavau sobu i presvukao se u tamno odijelo.
Kad je odjenuo kaput, ve je doao do zakljuka da dobro postupa. Dvije istaice radile
su u kuhinji, pa je otvorio vrata kako bi im dao zadnje upute. Mlaa je kleala, s etkom u
ruci, okrenuvi prema njemu dugo, ispijeno lice, preko kojeg su padali tanki pramenovi
sivocrne kose.
- Izlazim. Ne morate me ekati. Zavrite posao i doite sutra prije osam ujutro - osorno se
obratio tim beznaajnim pripadnicama proletarijata, zalupio vrata i siao niza stubite,
osjeajui dah pustolovine, koji gaje gotovo pomlaivao.
50
Sat na zgradi konjike strae odbijao je petnaest do deset kad je doao na etalite
Birdcage i krenuo samotnom stazom, usporedo irokom vjebalitu. Nije bilo razloga za
urbu, paje etao oputeno, ali dovoljno brzo da se zagrije i da netko ne pomisli da je
skitnica, koji moe potpasti pod udar zakona. Kad je kraj njega proao policajac, sjetio se
da se nije prijavio u stanicu, paje poeo proklinjati sustav koji ga je nevidljivim lancem jo
drao prikovanog za Dartmoor.
Zakljuio je da poziv na sastanak ne moe biti namjetaljka. Teko da bi ovjek tako
znaajan kao Harlow pristao da poslui kao mamac, a premda se ogoreno rugao policiji,
duboko u sebi Ingle zapravo nije vjerovao u zatvorsku legendu o nevinom ovjeku kojeg
policija hvata u zamku pomou lukave urote.
Pod ulinom svjetiljkom pogledao je na sat. Bilo je pet do deset, pa je otetao putom kojim
je doao i zastao upravo nasuprot vratima u luku ulaza na vjebalite konjike strae. U
tom se trenutku iz smjera Westminstera pojavila limuzina koja je tiho vozila uz plonik.
Zaustavila se pred njim, a vrata su se otvorila.
- Hoete li ui, gospodine Ingle? - upitao je tihi glas, paje bivi osuenik bez rijei uao,
zatvorio vrata i utonuo u mekano sjedite, kraj Stratforda Harlowa, kojeg je odmah
prepoznao, a ije je ime, ak i u Dartmooru, bilo simbol za basnoslavno bogatstvo.

Automobil je ubrzo zaokrenuo u Mali, prema Buckingham-skoj palai, a onda je preko

Cornera zaao u Hyde Park. Tu je usporio, a Stratford Harlow je poeo govoriti.
Cijeli sat su se polako vozili u krugu. Padala je susnjeica, a nedugo poslije njihova
ulaska park je posve opustio. Dok je sluao zapanjujui prijedlog svog sugovornika, Inglu
se inilo da sanja.
No on je barem mogao sluati udobno se smjestivi, a inspektor Jim Carlton, koji se
opasno skutrio na stranjem dijelu velikog automobila, nije bio te sree. Susnjeica gaje
skroz promoila, bilo mu je hladno, a prislukiva to gaje privrstio za stranju stranu
automobila nije mu mogao prenijeti taj izuzetno vaan razgovor, kroz konjsku dlaku i kou
sjedala.
51
Arthur Ingle stigao je kui malo poslije jedanaest. Bilo mu je drago to su istaice otile,
jer premda ih je smatrao priglupim, primitivnim seljankama bez mate, ipak su mogle
opaziti i nekako protumaiti sjajni pogled i veliko oduevljenje svog poslodavca.
Skuhao je kavu, sjeo za stol i poeo pisati biljeke. Jednom je ustao, otiao u spavau
sobu, upalio svjetlo nad toaletnim stoliem i pet minuta zurio u svoj lik u ogledalu. Kao da
je bio zadovoljan onim stoje vidio, jer se nasmijeio, vratio se i ponovno poeo pisati.
Smijeak mu nije silazio s lica, a jednom se i glasno nasmijao. Oito se dogodilo neto to
gaje uvelike razveselilo.
52
8.
Moete li me, molim vas, posjetiti u vrijeme ruka? - A.R.
Jim Carlton je u nedoumici gledao slova "A.R.", a onda je shvatio daje "A" inicial Aileen, a
prije je mislio da se njezino ime pie se "E". Poruku je u Scotland Yard donio raznosa,
pol sata prije nego stoje Jim stigao. Detektiv je djevojku doslovno ekao pred vratima, a
kad je izala, inilo se da joj je posebno drago to ga vidi.
- Vjerojatno ete se jako ljutiti to sam vas pozvala zbog tako beznaajne stvari - rekla je
-a imate mnogo posla...
- Neu vam priznati kako me se dojmio va poziv - prekinuo ju je - jer biste me smatrali
neiskrenim.
- Vidite, jedini ste policajac kojeg poznam i to ne ba dobro, no mislila sam da vam neu
biti na smetnju. Gospoa Gibbins je nestala, ni sino, a ni preksino nije se vratila kui.
- Vrlo zanimljivo - izjavi on. - A njezin mu se plai najgoreg?
- Nema mua, udovica je. Njezina gazdarica je jutros dola k meni. Vrlo je uznemirena.
- A tko je gospoa Gibbins?
- Sad ete se jako naljutiti na mene - odgovorila je, uz slab osmijeh. - Gospoa Gibbins je
jedna od ena koje spremaju stan mog ujaka. Izgleda razmjerno jadno, a ima i neurednu
kosu. Prilino sam zabrinuta, jer nema prijatelja. Kad sam jutros nazvala ujaka, odgovarao
mije gotovo ljubazno, a rekao je da se nije pojavila juer, a ni danas.
- Moda joj se dogodila kava nesrea - bilo je prvo stoje pretpostavio.
- Nazvala sam sve vee bolnice, ali nitko nije uo za nju. Isto su mi rekli i u ubonici.
Molim vas, uputite me to da uinim. Stvar je tako beznaajna da u skrueno pretrpjeti
svaku grubu primjedbu koja vam padne na pamet.
Nije ga zanimala gospoa Gibbins, jer sluaj usamljene ene koja netragom nestane tako
je obian u ivotu svakog velikog grada, da ga pomisao o istrazi nije oduevljavala. No
Aileen se
53
jako zabrinula pa bi bilo runo kad bi olako primio njezinu molbu. Zato je, kako je imao
slobodan dan, otiao u Stanmore, etvrt iznajmljenih stanova u Lambethu, siromanom
predgrau na obali rijeke i osobno se raspitao.
Od neuredne gazdarice doznao je da gospoa Gibbins tu ivi ve pet godina i daje dobra,
trijezna, potena ena, koja nikad ne izlazi, nema prijatelja, ivi od funte tjedno, a novac

joj, svaka tri mjeseca, alje daljnji roak. Upravo slijedeeg ponedjeljka trebala je primiti tu
svotu. Glavna vrlina bila joj je daje poetkom svakog tjedna uredno plaala stanarinu, pa
s njom nije bilo neprilika.
- Neete se buniti ako pregledam njezinu sobu? Gazdarica nije imala nita protiv,
pokazala mu je put, a to
to jebila prisutna pri policijskom pretresu, ulijevalo joj je osjeaj autoriteta.
Jima je uvela u malu, besprijekorno istu sobu otraga, u kojoj je bio krevet, a u kutu neka
vrst ormara grube izrade, privrenog na zid i prekrivenog jeftinim zastorom. Tu je bila
siromana garderoba nestale ene - dvije suknje, laki ljetni kaput, koji je vidio i bolje dane
i vjerojatno njezin najbolji eir. Detektiv pone otvarati ladice, no jedna je bila zakljuana.
Otvorio ju je kljuem iz svog svenja, stoje zadivilo gazdaricu. U ladici je bilo cijelo enino
bogatstvo: obraunska knjiica potanskog ureda, s upisanih 27 funti, etiri nove
novanice od po funtu, te izlizana torbica sa slomljenim zatvaraem. U njoj je naao
nekoliko dirljivih dokaza vjene enske tatine - masnu pudri-jeru, dva ili tri komada
jeftinog nakita, a u podstavi je napipao smotani papir, koji tu nije dospio sluajno, nego je
bio paljivo uiven, kako se Jim uvjerio kad je torbicu odnio na svjetlo. Izvadio je depni
noi, prerezao avove i izvadio ono stoje smatrao presavijenim komadom papira. Kad ga
je otvorio, vidio je da je rije o dva lista.
Gazdarica nagne glavu ustranu, kako bi vidjela to pie, ali detektiv opazi njezin pokret.
- Biste li sili - upitao je uljudno - i u korpi za smee pokuali pronai...
- U kanti za smee - ispravila gaje.
- ... U onome to imate, kuvertu kakvog pisma adresiranog na gospou Gibbins.
54
Kad se vratila, ne pronaavi nita, papiri su ve nestali, a Jim Carlton je sjedio na uskom
rubu prozora i s cigarom meu zubima tako pomno prouavao izlizani sag daje gazdarica
bila uvjerena kako je ponaao krvave mrlje.
- Ha? - trgnuo se iz sanjarenja. - Ne moete pronai? ao mi je. to sam vas ono zamolio
da donesete? A, da, kuvertu. Hvala, naao sam je u torbi.
Zakljuao je ladicu, jo jednom se osvrnuo po sobi i siao niz klimave stepenice.
- Ne mislite valjda da se udavila? - upita gazdarica drhtavim glasom.
- Ne. Zato? Je li ikad prijetila da e izvriti samoubojstvo?
- Jadnica se ve neko vrijeme osjeala vrlo nesretna. - ena obrie suzu s obraza, a Jim
zaueno primijeti daje mjesto koje je protrljala pregaom vidljivo ie.
- Ne, mislim da nije poinila samoubojstvo - odgovorio je. - Mogla bi se pojaviti. Ako doe,
hoete li mi poslati brzojav?
Napisao je svoje ime i adresu na komad papira, to ga je pronaao u depu i dao joj
novac za brzojav.
- Znam da neto nije u redu - uvjeravala gaje gazdarica na rubu plaa, - Prljava igra, ili
tako neto. Donijela je tkaninu da napravi haljinu. U kuhinji je, stigla je tek preksino.
Pokazala mu je neotvoreni paket.
- Moja neaka je juer ujutro dola da joj pokae kako da iskroji haljinu - nastavila je - ali,
dakako, gospoa Gibbins se nije vratila kui, a moja neaka ivi u Peckhamu, put je dug
i...
- Da, tako je - ree Jim rastreseno.
Poao je niz bunu ulicu, uao u mali automobil koji ga je ekao na njezinom kraju i
polako vozei, preko Westminsterskog se mosta vratio u ured.
Elk je otiao, a da ga je Jim i naao, nije bio raspoloen za vijeanje. Na stolu je rairio
papire koje je uzeo iz torbe gospoe Gibbins, paljivo ih proitao i zapisao nekoliko
pojedinosti, a onda je presavio listove i stavio ih u lisnicu. Slijedei sat proveo je
diktirajui pisma osobama za koje bi ovjek pomislio da e ih najmanje zanimati nestanak
istaice.

Aileen nije oekivala da e ga taj dan ponovno vidjeti pa se iznenadila i to ak ugodno,

kad je uao u ekaonicu ureda i poslao
55
da ga najave. Upravo je htjela otii, a pomonik, nestrpljiv da i on odmagli, krivo je
protumaio rumenilo na njezinom licu.
- Zbog vas u doi na vrlo lo glas, gospodine Carlton - primijetila je kad je s detektivom
izala na ulicu.
- Jesam li vam rekao da mi je ime Jim, ili zapravo James? - upitao je. - Hoemo li otii na
brzi obrok? Znam jedno mjesto u Sohou...
- Ne, mislim da u kui...
- Htio sam porazgovarati o naoj gospoi Gibbins - rekao je aljivim glasom, premda mu
nije bilo do ale. - A u policiji sam ostavio poruku da me u tom restaurantu mogu pronai,
ako me budu trebali.
- Ima li kakvih novosti? - upitala je pokajniki, pa je pretpostavio da je ve posve
zaboravila istaicu. No barem se nije protivila kad joj je pomogao da ue u automobil, a
nije imala primjedbi niti na njegov izbor restauranta, koji ba nije bio ist.
Upravo su ulazili, kad je Jim zauo da ga netko zove po imenu. Okrenuo se i ugledao
ovjeka iz centrale.
- Ovo je dolo malo poslije vaeg odlaska, sir.
Detektiv proita poruku, a navrljala ju je osoba koja je odgovorila na telefonski poziv.
- Vratit u se za jedan sat - rekao je i pridruio se djevojci, koja gaje ekala u predvorju.
Kad su sjeli, poeo je: - Moram vas pitati je li gospoa Gibbins bila u stanu one veeri kad
je izvrena provala u sef vaeg ujaka?
Razmislila je. - Ne, nije, ili barem nije trebala biti. Sjeate se da je dola poslije. Otvorila
sam joj vrata.
- O! - prokomentirao je, a djevojka se namrtila.
- to znai to "O"? - a onda je brzo dodala: - Ne mislite valjda daje ona provalila?
- Ne, ne mislim - odgovorio je vrlo ozbiljnim glasom, pa se upitala to mu je. - Recite mi
neto o njoj. Je li bila obrazovana?
Aileen odmahne glavom. - Ne, bila je polupismena. Napisala mije dosta poruka i to jedva
itljivih. Rukopis joj je bio... pa, vrlo originalan.
- O! - ponovio je, a djevojka pomisli da bi ga mogla ispljuskati.
56
- Pa, tako je to! - izjavio je naposljetku. - Ne vjerujem da e ak ni va ujak, usprkos svom
dobro poznatom ovjekoljublju, pustiti koju suzu. Bila je nitko i nita... slamka koju je
podigao vjetar i odnio je tko zna kamo! Ustajalo voe, pod metlom pometaa. Strano, je
li? Pomislite samo! Ubrzo e se napuniti sva kina i kazalita, a ljudi e se od srca smijati
alama i lakrdijama komiara. U palai e poeti veliki bal, a noas e sretni mukarci i
ene plesati na stotinama plesnih podija. Koga briga za gospou Gibbins?
Govorio je vrlo ozbiljno, a samo trenutak prije bio je gotovo veseo.
- Smrt ene bez prijatelja je sitnica. - Ogoreno je pro-trljao nos. - No da vam kaem i
neto krupno, Aileen! - nastavio je, podigavi prst i gledajui je. - Zbog gospoe Gibbins
pokrenulo se osamnaest tisua londonskih policajaca, a bude li potrebno, u pomo e im
doi cijeli odred garde. Svi e traiti kao jedan i nee mirovati ni danju ni nou, dok ne
pronau ovjeka koji je toj jadnici zadao udarac i bacio njezin le u vodu Regent's
Canala!
Napolje ustala, ali joj je pokretom dao znak da sjedne.
- Pokvario sam veeru i vama i sebi - ispriao se.
- Mrtva? - proaptalaje. Potvrdio je glavom.
- Ubijena?
- Da, mislim da jest. Nekoliko minuta prije nego to sam otiao iz ureda, izvukli su je iz
kanala, a ima znakova koji pokazuju da ju je netko udario tupim predmetom. Tu vijest

primio sam prije nego to sam uao. Sto je radila blizu ceste Edgware, recimo u parku
Regenz? Trebalo joj je moda dva dana da dotle dopluta.
Pojavio se konobar i stao mu sa strane, ekajui narudbu. Djevojka odmahne glavom.
- Ne mogu jesti.
- Dva omleta - narui Jim. - To nije jelo, nego se naprosto prehranjujete.
57
Arthur Ingle proao je kroz neugodno policijsko ispitivanje, ali o gospoi Gibbins znao je
jo manje nego njegova neaka - zapravo, nije znao ba nita.
- Vidio sam je, ali je ne bih mogao prepoznati.
Izjava se slagala s onim to su ve znali, pa su dva detektiva, koji su ispitivali Ingla, s njim
popili whisky sa sodom, a onda su otili.
Gazdarica gospoe Gibbins nije mogla nita dodati onome stoje dan prije ispriala niem
inspektoru Carltonu.
Jim je osobno posjetio dobru enu i to iz posebnog razloga. Jutros je, "tono kao sat",
trebala doi kuverta s tromjesenim deparcem, a gazdarica je bila usplahirena, jer pisma
nije bilo.
- Ne, gospodine, nikad nije dolazilo preporueno, zbog toga se i osjeam tako nespretno.
- (Rije "nespretno" u tim je okolnostima zvuala smijeno.) - Ljudi bi mogli pomisliti... Ali
moete sami pitati potara, gospodine.
- Ve sam ga pitao - nasmijei se Jim. -Recite mi, odakle su stizala pisma? Bit e da ste
nekad vidjeli ig.
Zaklinjala se da ga nije vidjela, jer ne samo da nije bila ljubopitljiva, nego je smatrala da
su toj mani doprinijele jeftine novina. Nije objasnila vezu izmeu popularnog tiska i
ljubopit-ljive naravi, jer je oito smatrala da je ta veza svakome jasna.
Inspektor mjesne policije iz ormara i ladica izvadio je sve predmete koje je mogao ponijeti
sobom, ukljuujui i torbicu.
- Rekla sam im da ste u torbici vidjeli papir, gospodine, ali nije ga mogao pronai, iako je
sve pretraio.
- Nije ni mogao nai nikakav papir - lagao je Jim.
Bio je u vrlo kakljivom poloaju. Iz istrage, koja bi mogla postati vrlo ozbiljna, povukao je
vaan dokaz. Sad je mogao uiniti samo jedno, pa se na to i odluio. Po povratku u
Scotland Yard zatraio je razgovor sa starjeinama, objasnio im je svoj postupak, iskreno
im iznio svoje sumnje i zatraio da povuku dokaz do kojeg je doao. Vijeanje je
odgoeno, kako bi mogao biti prisutan i predstavnik ureda javnog tuioca, ali naposljetku
su postupili kako je Jim predloio, pa je, na kraju sudske istrage o Annie Maud Gibbins,
porota donijela otvorenu presudu, to znai da su
58
utvrdili samo daje ena "pronaena mrtva", a nisu izrazili miljenje o tome kakva ju je
sudbina snala. Mudra presuda, jer nijedan lan porote, pa ak ni mrtvozornik, a niti
lijenici koji su svjedoili uz brojne ograde, nisu imali pojma kako se ugasio ivot gospoe
Gibbins, istaice.
59
9.
Osoba na koju se Aileen Rivers ljutila bila joj je najblia - ivjele su u istoj sobi i /da
upotrijebimo otrcanu frazu/ pod istom kapom, jer osoba koja ju je ivcirala bila je ona
sama, pa je zbog toga djevojka zapala u vrlo konfuzno stanje. A na samu sebe se ljutila
ne samo zato to ve tjedan dana nije vidjela Jamesa Carl-tona, nego i zato stoje ta
injenica uope uznemiruje. Vrli odvjetnik, gospodin Stebbings, zaao je u godine kad
vie nije primjeivao istanane nijanse ozraja u svom uredu, no ak je i on uvidio da
ponaanje njegove najmilije namjetenice vie nije uobiajeno. Upitao ju je kako se osjea
i predloio joj da uzme tjedan dana dopusta, kako bi otila u Margate. Stebbins je
automatski predlagao odlazak u to mjesto, jer gaje smatrao najboljim lijekom za sve

duhovne i tjelesne boljke i to zato stoje, jednom davno, u tom oavarajuem gradiu
ozdravio od jakog kalja. No sad nije bilo doba godine za posjet Margatu, niti se djevojci
putovalo.
- Sjeam se - gosodin Stebbings podigne nekoliko debelih naslaga brade i zamiljeno
pogleda u strop - da sam prije mnogo godina predloio gospoici Mercy Harlow da... hm!
Sjetio se da Aileen ne zna tko je Mercy Harlow pa joj to ime nita ne znai, a nije mogao
pojmiti do kakvih se visina podigao jo ivi lan obitelji Harlow.
- Nekad ste radili za Harlowe, je li tako, gospodine Stebbings?
- Da - odgovori njezin ef oprezno. - Bila je to... mmm... velika odgovornost. Nije mi bilo
ao kad je mladi gospodin Strat-ford preao drugim odvjetnicima.
Vie nije nita dodao, no i ono to je rekao, za njega je bilo mnogo, a djevojka je,
zahvaljujui sluajnosti kakve se u ivotu svakodnevno dogaaju, ponovno naila na trag
obitelji Harlow.
Stebbingje radio na slubenoj potvrdi oporuke, koja je iznijeta na sudu, ali ju je osporio
daljnji roak preminuloga. Glavno je pitanje bilo je li, u proljee 1902. godine, sastavlja
oporuke jednom od brojnih nasljednika dao odreenu svotu novca kako bi je iznio iz
zemlje. Aileen je morala pogledati raun, jer je novac
60
navodno isplaen posredstvom odvjetnika. Upisanu svotu pronala je bez velikih
potekoa, a onda je pregledala cijeli spisak ne bi li nala jo koji podatak, kad joj je prst
zastao na rijeima:
"Harlow - Mercy Mildred".
"Harlow - Stratford Selwyn Mortimer."
Posve razumljiva znatielja navela ju je da okrene slijedee stranice, pa je etvrt sata
mozgala nad raunima stroge i ekscentrine, davno umrle ene, gospoice Mercy, a onda
je ugledala zapis: "L. Edvvins, 125 funti." etiri mjeseca kasnije upisano je: "L. Edwins
183 funte 17s 4d." Znala je za Edwinsovu i vidjela je kopiju oporuke gospoice Mercy
Harlow, jer je dokument pronala poslije susreta u Dartmooru kad se nakratko zanimala
za poslove milijunaa.
Pregledala je i Stratfordov raun koji je bio vrlo mali. Magnat oito nije isplaivao putem
odvjetnika. Da je bilo prilike, od svog bi efa zatraila daljnje obavijesti, premda je bila
gotovo sigurna da ne bi bila zadovoljna njegovim odgovorima.
Kako o svemu tome nije mogla doznati nita vie, Aileen je ponovno obuzeo u to vrijeme
najei osjeaj ljutnje i ogorenosti na samu sebe to se toliko bavi Jamesom Carltonom.
Znao je njezinu adresu, a izriito mu je spomenula kuni broj. Istina, rekla mu je da joj se
javi samo ako bude slubenih vijesti. Nekim je udom nisu pozvali da svjedoi u sudskoj
istrazi, pa je pomislila /a imala je pravo/ da se upravo on pobrinuo da je ne smetaju
pozivom. No ak ni time nije mogao opravdati to ju je cijeli tjedan zapostavljao.
"Smijeno", korio ju je pametniji dio nje same, "jedva ga i pozna! Samo zato to je bio
ljubazan prema tebi i dvaput te je zvao na veeru /obadva puta vie-manje slubeno/,
oekuje da se ponaa kao da ste zarueni!"
No ona nestana Aileen Rivers na to je samo podigla nos i nije se posramila.
Dakako, mogla bi mu pisati, jer je imala dosta razloga, pa je i poela pismo, o onda je ak
i onoj drugoj Aileen postalo jasno da se nepristojno ponaa.
Prola je subota, a onda i nedjelja. Preko vikenda je ostala kod kue, ako bi...
Posjetio ju je u nedjelju naveer. Bilo bi pretjerano rei daje ve izgubila svaku nadu, ali
vie nije oekivala da e se Jim pojaviti.
61
- Bio sam u provinciji - objasnio je.
Razgovarali su u dnevnoj sobi jer je gazdarica odredila da se tu mogu primati posjete.
- Moete li izai? Jeste li veerali? Odgovor na drugo pitanje bio je potvrdan.
- Onda izaimo u etnju. No je lijepa. Moemo negdje popiti kavu.

Svakako gaje morala upozoriti da mnogo toga uzima zdravo za gotovo, no nije to uinila.
Otila je na kat, odjenula kaput, stavila eir pa su ubrzo etali trgom Bloomdburv.
- Prilino sam zabrinut za vas - priznao je.
- Doista? - iskreno se zaudila.
- Da, zabrinut sam. Niste li mi jednom rekli da vam je gospoa Gibbins obiavala priati
svoje nevolje? Ili ste govorili o nekoj drugoj eni? - U glasu mu se osjeala strepnja.
- Govorila sam o gospoi Gibbins. Ponekad mi se povjeravala.
- Je li vam ikad priala o svojoj prolosit?
- O, ne - brzo e djevojka. - Najvie o svojoj majci koja je umrla prije etiri godine.
- Je li vam rekla njezino ime? Mislim, majino?
- Louisa - odgovori smjesta Aileen. -Strahovito ste tajanstveni, gospodine Jamese
Carltone. Kakve to ima veze s jadnom gospoom Gibbins?
Nikakve, osim to se zvala Annie Maud, a pisma s novcem, koja su stizala svaka tri
mjeseca, bila su adresiranana "Louisu". Kennet Road 14, Birmingham, a na poti su
ispravljali adresu. Jutros j e dolo pismo.
- Jadnica - ree djevojka tiho.
- I jest.
Kad se uzme u obzir da su se tek kratko vrijeme poznavali, zauujue gaje dobro
razumjela. Primjerice, mogla je pogoditi kad Jim razmilja o neem drugom, jer naglo je
podigao glas.
- Nije li to udno? Sjeate se kako sam vam govorio o osamnaest tisua policajaca,
odredu garde i cijelom mnotvu ljudi? Sad su svi oni uznemireni jer se majka gospoe
Gibbins zvala Louisa! To otkrie /nisam vas trebao ni pitati, jer sam znao/ dokazuje dvije
stvari: Najprije, da je gospoa Gibbins prije petnaestak godina poinila zloin, a onda i to
daje sad umrla po drugi put.
62
Odjednom se opustio i tiho se nasmijeio. - Nemojte ni govoriti - rekao je. - Znam koji lik iz
asopisa oponaam! Sve je to vrlo zamreno. Jesam li vas pozvao na kavu, ili na veeru?
- Na kavu.
U popularnom restaurantu, kamo su uli, bilo je odvie gostiju pa, nakon to su poslueni,
nisu oklijevali da izau odande.
etali su ulicom Coventrv, kad polako proe automobil. Voza je bio u veernjem odijelu,
a vidjeli su blijesak dijamantne dugmadi i crveni vrh cigare.
- Nitko osim velianstvenog Harlowa ne bi mogao tako svjetlucati - primijeti Jim. - to tu
radi, tako kasno?
Automobil zaokrene udesno, na trg Leicester i krene niz ulicu Orange, polako i sveano,
kao da se vozi kralj, ili kao da predvodi velianstvenu povorku. I Jim i djevojka pomislili su
isto.
- Zapravo bi se trebao voziti s glazbenicima!
- I meni je to palo na pamet - nasmije se Aileen. - One noi kad je doao u stan jako sam
se uplaila. Mislim, u trenutku kad sam mu otvorila. A ba me nije lako prestraiti. inio mi
se tako velik, snaan i bezobziran da se neto u meni zgrilo pred njim!
Krenuli su opustjelim Long Acreom. Bilo je prerano da se skupe prodavai s kolicima pa
na ulici nije bilo nikoga. Odjednom djevojka otkrije da je Jim Carlton labavo dri za ruku.
Jako je mahao, kao to to rade djeca kad se dre za ruke. Ona ozbiljna Aileen zatvorila je
oi i pravila se da ne vidi.
- Prema vama osjeam veliko prijateljstvo - ree Jim promuklo. - Ne znam zato, ali tako
je. A ako ponete govoriti o "vragolastim policajcima", nikad vam neu oprostiti.
Odjednom se iz pokrajnje ulice pojavilo troje ljudi koji su buno i estoko razgovrali i
polako koraali prema njima. Jim se osvrne. Na ulici je vidio jo samo jednog prolaznika
koji je iao u suprotnom smjeru, a prije nekog vremena proao je mimo njih.

- Mislim daje bolje da prijeemo cestu - ree Jim, uzme djevojku pod ruku i, ubrzavi
korak, gotovo je odvede na drugu stranu.
Svadljiva trojka krenula je natrag, a Jim se zaustavi.
- Hou da otrite do drugog kraja Long Acrea i dovedete policajca - uputio ju je tiho. Hoete li to uiniti? Trite!
Posluno se okrenula i otrala, a kad je nestala, jedan od trojice prijetei krene prema
Jimu.
63
I
- Stoje to? - rekao je glasno. - Ne moemo li se svaati a da se vi ne umijeate?
- Ostani gdje si, Donovane - upozori ga detektiv. - Poznam te i znam to hoe.
- Zgrabi ga! - zauo se bijesni glas, a Jim izvadi dvanaest ina dugu palicu, koju je nosio
u depu i zamahne na najbliega. Primivi udarac, napada se srui kao pokoen. U tom
su se trenutku na detektiva bacila njegova dva prijatelja, a Jimu je bilo jasno da se bori,
ako ve ne za ivot, onda barem kako bi se zatitio od ozljeda koje bi ga onesposobile na
nekoliko mjeseci.
Palica se ponovno spustila, pa je i drugi napada posrnuo. Onda niz Long Acre dojuri
taksi, a na svakoj papuici stajao je po jedan policajac...
- Ne, ne u ulicu Brow - uputi ih Jim, kad je sve bilo gotovo. - Vodite ih u Cannon Row.
U taksiju je hrabra Aileen bila na rubu plaa.
- Pogodio sam to hoe - ree Jim dok su se vozili kui. - Ta isplanirana ulina tunjava
jedan je od najstarijih trikova na svijetu.
- Ali zato? Zato su to uinili? Jesu li to vai stari neprijatelji? - pitala je, unezvjerena.
- Jedan od njih jest - glasio je odgovor. - Donovan. - Paljivo je izbjegao odgovoriti na
druga pitanja.
Harlow se nije sluajno provezao u svom skupom automobilu. Niz ulicu Orange se toboe
uputio u klub Vira's, ali znao je preicu kojom je, kroz St. Martin's Lane, dospio do Long
Acrea, pretekavi dvoje etaa. No detektivu je bilo jasno da motre na nj ega i dj evojku, a
te su ga veeri slij edili od trenutka kad j e izaao iz kluba gdje je stanovao, pa sve do
mjesta sukoba.
Nije bilo teko prozrijeti razlog napada, ak i kad se iskljui vrlo daleka mogunost da je u
vezi sa smru gospoe Gibbins, a tu je pretpostavku Jim morao odbaciti, ili pak
povjerovati da Harlow ima natprirodne moi.
Otpratio je djevojku do stana i vratio se u Scotlan Yard, gdje gaje ekao brzojav
birmingemske policije, a glasio je:
Va upit 793 poinje: Gospoa Louisa Gihbins umrla 18. veljae 1921. Pismo koje je
redovito primala svaka tri mjeseca i na kojem je adresa izmijenjena na gospou Gibbins iz
Stanmore Rentsa, Lambeth, uvijek je imalo potanski ig
64
Nonvooda. Ta injenica provjerena je kod stanara pokojne gospoe Gibbins u ovom
gradu. Pravo ime Annie Maud Gibbins je Smith. 3. oujka 1910. udala se za Jamesa
Smitha, eljeznikog radnika, zaposlenog u eljeznici Midlanda. Mu jojjepoginuo u ratu,
5. srpnja 1915. Hooge. Kraj.
Velik dio poruke Jimu nije govorio nita novo, ali podatak o potanskom igu Norwooda
bio je dragocjen, jer je u tom predgrau ivio Ellenburv.
No prije nego to je krenuo po tragu, punu pozornost Jima Carltona privuklo je neobino
ponaanje Arthura Ingla, koji je odjednom postao pustinjak, prekinuo svako openje s
vanjskim svijetom, zakljuao se u svoj stan i posvetio se prouavanju filmova.
65
10.
Slijedeih dana Jim Carlton je imao mnogo posla, a u tjedan dana samo je jednom
pronaao vremena za posjet Aileen, koja mu je ispriala da upravo proivljava manje

neugodnosti. U zgradu u kojoj je stanovala uselio se novi stanar, mladi atletske grae, a
uzeo je sobu upravo ispod njezine. Divljenje prema djevojci izraavao je tako to ju je, na
pristojnoj udaljenosti, svakog jutra slijedio na posao.
- Ne bih marila, ali posebno se trudi da bude blizu ureda kad izlazim na ruak i kad
poslije posla odlazim kui.
- Je li vam se kad obratio? - zanimalo je Jima.
- O, nije, vrlo je pristojan, ne govori ak ni za vrijeme obroka.
- Podnosite ga - poui je Jim, a oi mu zaiskrie. - To je jedna od nevolja to ih mora
proi razmjerno privlana osoba.
Onda je otiao porazgovarati s djevojinim novim oboa-vaocem.
- Pomalo ste nespretni u praenju, Browne - upozorio je kolegu. - Morali ste pronai
nain da je nadlgedate a da ne budete primijeeni.
- Jako mije ao, gospodine - odgovori detektiv Brown, pa je od tog trenutka zadatak
praenja obavljao manje primjetno.
Bilo je znaajno da ni na jednom od svojih dnevnih obilazaka Jim nije vidio Arhura Ingla.
Detektiv je namjerno odlazio u restaurante i na druga mjesta to ih je Ingle nekad esto
pohaao, a ni sad se ne bi ustruavao da i dalje dolazi zato jer se sramio, ili nije htio
susretati stare prijatelje i poznanike koji su ivjeli u okviru zakona. Naprotiv, ponosio se
svojim pothvatima, jer je umovao posve izvrnuto, pa je sebe vidio kao javnog
dobroinitelja. No nitko ga nije sreo, ak ni "drugovi", kojima se inae rado obraao u
zaputenim dvoranama Sohoa, nisu ga imali ast vidjeti, ili uti njegov govor.
- Gotovo se ini daje preao u tabor kapitalista - izjavio je jedan od njih.
66
- Nisam primijetio da su na Piccadillvju izvjesili zastave - odgovori Jim.
Jedne je noi prolazio ulicom sa stranje strane stambenog bloka Fotheringav, a kad je
pogledao gore, vidio je da iza zelenog zastora sobe na katu gori jarko svjetko. Stan
Arthura Ingla bilo je lako nai po uskoj izboini pred prozorom, a sad osvjetljeno
spremite bilo je etiri prozora udaljeno od stubita za sluaj poara.
Pratio gaje Elk, pa mu je Jim iznio to namjerava, ali njegov kolega nije bio oduevljen.
- Poet e vritati kako ga policija proganja - upozorio je. No Jim nije odustao, nego se
popeo dizalom, premda ga je
slubenik koji je vozio dizalo, pokuao odvratiti rijeima: - Mislim da gospodin Ingle nije
kod kue. - /Pod tim su imenom poznavali Ingla./ - Prije sat vremena doao je neki
gospodin i dvaput pokucao, ali nije dobio odgovor.
- Ja u jae pokucati.
No premda je kucao i zvonio, ni sad se nitko nije javio. Ipak, dok je na otvoru sanduia
za pisma oslukivao zvoni li u stanu telefon, mogao se zakleti da je unutra uo tihe
korake. Zato se Ingle skriva?
Dakako, postojala je mogunost da bivi robija priprema nekakav novi pohod, ali iz svog
iskustva s prevarantima Jim je znao da se prijestupnici te vrste nikad ne skrivaju kad
planiraju pothvat.
Hodnik je bio prazan, pa je inoaM ekati a da slubenik u dizalu ne posumnja. Ponovno
se sagnwi osluhnuo, a sad je zauo zvuk koji ga zbunio - zujanje kao da se brzo okree
zupasti kota. Negdje je ve uo takav zvuk, ali nije se mogao sjetiti gdje, ni to je to
bilo, a tiho zujanje kao daje dopiralo kroz zatvorena vrata...
Vidjevi da dolazi dizalo, priao je vratima, no otilo je na gornji kat, netko je izaao, a
onda se kabina vratila kat nie, gdje je bio Jim.
- Nije vam odgovorio, je li, gospodine? - upita slubenik zadovoljno, kao da se ispunilo
njegovo zloguko proroanstvo. - Ovih dana ne eL nikoga primiti. Znate, ne izlazi ni jesti.
- Ima poslugu, je li?
67

- Samo istaicu - izjavi njegov sugovornik potcjenjivaki, dok su se polako sputali. Imao je dvije, ali je jedna... - Ispriao je o gospoi Gibbins. - Druga dolazi svakog jutra, ali
ne ostaje due od sat. Ide u kupovinu, a onda odlazi. Mislim da se gospodin Jackson
sprema na neto neobino - dodao je, otvarajui vrata, jer su stigli u prizemlje.
- Kako to mislite "neto neobino"?
ovjek se poee po glavi. - Ne znam tono. Prije otprilike etiri dana netko je doao s
velikom, crnom kutijom, u kakvoj nose filmove...
Filmovi!
Sad je Jim shvatio. uo je upravo to - zujanje filmskog projektora!
- Odnio ju je gore i ostavio. Pitao sam ga je li se gospodin Jackson poeo baviti filmom,
ali nije mi odgovorio. Mislim, ovjek koji je donio kutiju. Naravno, kad bih bio siguran da u
stanu dri celuloid, morao bih ga prijaviti. Takve se stvari ne smiju unositi u zgradu...
No rastreseni Jim nije ni sluao, jer ga je otkrie zapanjilo. Svatko ima skrivenu slabost,
ali premda bi Inglu mogao pripisati svakakve muice, biveg zatvorenika nije smatrao
strastvenim ljubiteljem filma.
Elk ga je ekao vani, s ostatkom cigare meu zubima i s velikim, smotanim kiobranom u
ruci. Jim mu je ukratko ispriao stoje doznao.
- Filmovi! - uzvika^Elk, odmahujui glavom. - Nikad ne bih pomislio da e na toTpasti!
udno kako svi ti lopovi imaju razne slabosti, ovakve ili onakve. Poznavao sam
najbistrijeg europskog obijaa sefova, koji bi riskirao da ga uhvate samo da bi odigrao
partiju ping-ponga! A drugi tip, po imenu Moses, koji je imao najbolju lopovsku druinu u
Engleskoj...
Jim neuviavno prekine iznoenje njegovih uspomena.
- Hajde da obiemo zgradu i jo jednom pogledamo s druge strane.
Kroz tamnozelene zastore jasno su vidjeli da i sad gori jarko svjetlo, ali ubrzo se ugasilo.
Zurei u prozor, Jim je ugledao odsjaj drugog svjetla. Dakle, upravo se u toj prostoriji
gospodin Ingle bavio svojom novom razbibrigom.
68
Jim pogleda stubite za sluaj poara. Morao bi se verati po zidu, ili bi moda jednim od
svojih kljueva mogao otvoriti dvorina vrata. No nije ih ni trebao nasilno otvarati jer nisu
bila zakljuana, pa je uao u poploano dvorite, odakle su eljezne stepenice vodile na
krov. U podnoju je iznad njih bila eljezna preka, premda nije bilo jasno emu slui.
- Moda i ona titi od vatre - prokomentira Elk - ili je tu, kako bi se spotakli oni koji u
poaru posve ne izgore. Popet emo se? Jim potvrdi glavom, a inspektor Elk krene za
njim, od od-morita do odmorita, do kata na kojem je bio Ingov stan. Jim se bez rijei
prebaci preko ograde i oprezno balansirajui na uskom kamenom rubu napipa i zgrabi
okvir najblieg prozora. Osoba s jakim ivcima lako je mogla napredovati od jednog
prozora do drugog, a opasnost je prijetila izmeu njih, jer se tu Jim morao osloniti na svoj
osobiti osjeaj ravnotee. Elk je sa strepnjom gledao kako se njegov kolega, stisnut uza
zid, centimetar po centimetar pribliava cilju. Tim opasnim putem detektiv je postrance
priao prozoru iza kojega se ulo neumorno zujanje projektora.
Istog trenutka kad se dokopao cilja, Jimu je postalo jasno da se uzalud trudio. Iza zastora
na prozoru vidio je mali, ukljueni projektor i treperavo svjetlo, a i prilika Arthura Ingla
jasno se ocrtavala u odsjaju nevidljivog ekrana. Upravljao je projektorom i gledao film, a
detektiv je odmah vidio da su Inglu potrebne usluge brijaa, jer mu je lice bilo prekriveno
neurednim bijelim maljama, a siva kosa bila mu je duga i raupana.
Ali kakav film je tako paljivo gledao? Jim nakrene glavu, ali na lijevoj strani prozora
zastor je bio navuen do samog okvira. Nije mu preostalo nita drugo nego da se vrati, pa
se poeo tiho pomicati prema stepenicama.
Ve je preao pol puta, kad je doivio ok. Osjetio je kako mu kameni oslonac poputa
pod nogama, a onda se rub odlomio i pao u dvorite. Jim pomisli da bi to mogao biti samo
truli komad, ali je dalje krenuo opreznije. Ako se rub otkine pod njegovom teinom dok

bude prolazio izmeu prozora, nita ga nee spasiti od smrti, no nije smio razmiljati o
takvom zavretku pustolovine.
Doavi do prozora koji je bio najblie eljeznim stepenicama, upravo je oprezno pipao
nogama, kad je, bez upozorenja, pod njim puknuo uski rub. Jim je uspio zgrabiti drveni
prozorski okvir, a ve je slijedeeg trenutka visio, s nogama u zraku. uo je
69
F
kako Elk uzrujano ape i vidio daje kolega prema njemu gurnuo drku kiobrana, no bila
je predaleko pa je znao daje nee moi dohvatiti.
Imao je samo jo jednu nadu: skinuo je meki, pusteni eir, stavio u njega ruku i udario po
staklu prozora. Od udarca je gotovo izgubio ravnoteu, ali kad je poistio komadie
razbijenog stakla, vrsto se uhvatio za okvir prozora i povukao se prema gore. I drugo
staklo razbio je na isti nain, pruio ruku unutra, s naporom okrenuo zasun, gurnuo okvir
prozora koji se dizao okomito i ubrzo se ubacio u sobu, gdje je zastao i osluhnuo.
Razbijanje stakla oito nije uznemirilo stanare, pa je to javio uzrujanom Elku.
- Ne znam iji je stan - proaptao je. - Nai emo se ispred zgrade.
Na prstima je preao sobu, pipajui naao prekida i okrenuo ga. Vidio je daje u maloj
spavaoj sobi, u koju ve odavno nije ula spremaica, jer je po namjetaju i pokrivaima
sloenim u podnoju kreveta pao debeli sloj praine. Ipak, prostorija je bila lijepo
namjetena i to u stilu koji se dobro slagao s ureenjem drugih dijelova Inglova stana.
Bivi robija oito jo nije zaao u ovu sobu.
Jim oprezno otvori vrata. Blagavaonica je bila mrana, a iz spremita je dopiralo
neprestano zujanje projektora.
Bi li zadovoljio znatielju, izloivi se opasnosti da ga Ingle otkrije? Moda bi se isplatilo.
Dok je razmiljao o tome, u blagovaonici je prodorno zazvonio telefon pa se detektiv
povue i za sobom zatvori vrata. uo je kljocaj, kad je Ingle upalio svjetlo.
- Halo! Da, Jackson... O, to ste vi! Nadam se da me zovete iz govornice? Dobro! Da, sve
je u redu... Da, uo sam ga, ali samo na radiju. Morat u otii na sastanak. Dobar je
govornik? IJa! I ja sam! Na to da oarava sluaoce... mogu se nasmijati! Menije dvije
minute klicalo etiri tisue ljudi. Ne brinite... ne, hvala, imam novca koliko mi je potrebno.
S treskom je spustio slualicu, ugasio svjetlo i zatvorio vrata spremita.
Oarava sluaoce? Koga je to trebala oarati slatkorjeivost gospodina Arthura Ingla?
70
Detektiv je poekao da projektor ponovno pone zujati, a onda se na prstima otuljao
preko prostorije, u predsoblje. Pao je u veliku napast da proviri i pogleda filmsku
projekciju, ali kad bi to uinio, Ingle bi ga sigurno primijetio, a kao i svi detektivi, Jim se
uasavao optube za "policijsko proganjanje".
Upalio je baterijsku svjetiljku i osvijetlio stol kako bi mogao pronai kakav trag. Ugledao je
debelu kuvertu s natpisom kompanije Cunard. Nije bila otvorena, ali mogao je pogoditi
sadraj. Gospodin Ingle je razmiljao o posjeti Sjedinjenim Dravama, ili moda Kanadi.
Zujanje projektora je prestalo. Brzo je izaao u hodnik i za sobom tiho zatvorio vrata. Dok
je silazio stubitem, dizalo se penjalo na kat, pa Jim nikomu nije morao objanjavati
udnu injenicu da je jo tu. Strpljivi Elk je, ekajui ga, skakutao kako bi se zagrijao
ispuhujui dimove zadnjih nekoliko centimetara cigare.
Sreom, Jimov klub bio je udaljen samo petnaestak minuta hoda. Dok su ili kroz park,
Elk upita: - Uao si u stan starog Ingla, je li?
- Valjda, ako ti se tako ini.
- U ijoj glumi uiva, gleda li Mary ili Douga? Nerado priznajem, ali kino mije omiljeno
mjesto za spavanje. Ilije gledao obrazovne filmove?
- to bih dao da doznam! - odgovori Jim i prenese kolegi telefonski razgovor to gaje
nauo.

- Nikako mi nije jasno je li Arthur "crveni" jer je divljak, ili je divljak jer je "crveni" - mozgao
je Elk. -On je pomalo dili... kako se kae... dilitanta -krivo je izgovorio - eto, to je! Pravi
"crveni" su brojni, ali mnogo je onih koji su im se prikrpali, u nadi da e netko od
"drugova" razbiti prozor draguljarnice, a oni e utei s plijenom. Mnogi nisu ni svijesni da
su "crveni". Uzmi samo^ovjeka koji uzgaja pele. Naprosto eka da dobre, kapitalistike
pele nagomilaju zalihe meda, a onda im se okomi na bankovni raun...
Tako je filozofirao cijelim putem kroz park.
- Gotovo mije ponestalo pretpostavki - poali se Jim.
- A to ti misli, Elk?
- Mislim na pivo - odgovori inspektor rastreseno dok su se penjali stubitem kluba.
71
A putem do bara, kamo su se zaputili da popiju kavu, primijetio je: - ini se da se sprema
za neki tos, kako bi brzo doao do novaca. Ali, Gospode, nemogue je slijediti
razmiljanja ljudi kao to je Ingle! K tome je i glumac i zato je jo hirovitiji. Najvjerojatnije
e drati predavanja na temu "Mojih pet godina u paklu". Svi oni to rade.
Jim u nedoumici odmahne glavom.- Ne znam kako da shvatim tu njegovu strast za
filmom.
- Dekadentan je - odgovori Elk jednostavno. - Kaem ti da sve te ptiice zastrane, ovako
ili onako.
Nad njih se nadnio konobar.
- Pivo - narui Elk usrdno.
No je bila vrlo hladna i unato tome to su brzo hodali, Jim je bio sretan kad se naao u
udobnom klubu. Noas se nije namjeravao vratiti u Scotland Yard, pa se opratao s Elkom
na izlazu na Pali Mali, kad ga je vratar kluba obavijestio da ima hitan telefonski poziv. Jim
je uao u kabinu i zauo glas jednog od glavnih inspektora:
- Cijelu veer vas pokuavam nai. Jedan uvar parka smatra daje pronaao mjesto s
kojeg su gospou Gibbins bacili u kanal.
- Recite mu da u odmah doi - brzo e Jim, a onda se vrati Elku i prenese mu poruku.
- Zar ti detektivi-amateri ne mogu neto pronai po svjetlom Bojem danu? - tuio se Elk
gorko. - Pol deset, a hladno k'o vrag! Ba pravo vrijeme za njukanje po kanalima!
Ipak, navaljivao je da poe s prijateljem. - Tebi bi neto moglo promai - gunao je, dok je
taksi, u kojem je vladao propuh, vozio na sjever. - Nema moje sposobnosti zapaanja i
zakljuivanja. Uostalom, kladim se da gubimo vrijeme. Pokazat e nam neku vodurinu i
rei da su je najvjerojatnije tu bacili.
- Kanal je zaleen - nasmijei se Jim. - Zapravo, zaledio se dan nakon to je pronaen
le.
Elk neto tiho promrmlja, ali Jim nije mogao razabrati buni li se protiv runog vremena, ili
lijenih uvara parkova.
Ispred ureda zoolokog vrta nije ih ekao uvar nego inspektor. Ono to je jo
poslijepodne otkrio uvar je prijavio tek kasno naveer. Inspektor ue u taksi kako bi im
pokazao put, pa su se odvezli natrag, do mosta kojim se, preko kanala, ilo do Avenue
72
Roada. Tu dio ceste Circla od kanala odvaja petnaestak metara irok pojas trave i drvea.
Taj travnati obrub ljeti se pretvara u djeje igralite, a djeca se jako vole sputati niz strmi
obronak do obale, premda je sam kanal od parka odvojen ogradom od icom povezanog
kolja, pa se je preko te prepreke nemogue popeti. Na igralite se s ceste ulazi kroz
eljezna vrata, nasuprot mosta, a ona se, kako je inspektor objasnio, nou zakljuavaju.
- Ponekad ih netko zaboravi zakljuati - izjavio je - a sjeam se da su me dan poslije
nestanka te ene obavijestili da su vrata ujutro nali otvorena.
Oprezno ih je poveo niz strminu, prema ogradi uz obalu kanala. Zaputili su se grubom
stazicom koja je vodila uz obalu, a zemlja je bila posve smrznuta.

- Jedan je od uvara danas poslijepodne pregledao ogradu - nastavi inspektor - pa je

opazio da je otrgnuta od jednog potpornja. Poslije ju je netko opet ispravio i to tako vjeto
da se oteenje nije primijeivalo.
Doli su do tog mjesta, a kad je jako svjetlo obasjalo ogradu, vidjeli su daje oteenje
veliko. ica i kolac bili su slomljeni, pa se ograda, kad ju je inspektor samo malo gurnuo,
tuno naherila prema kanalu. Stao je na nju, pa je zakripjela i polegla, tako da se lako
moglo prii obali.
- uvar je pomislio da su ogradu otetili djeaci, ali onda je ugledao eir.
- Kakav eir? - brzo upita Jim.
- Ostavio sam ga kako ga je uvar pronaao, da ga vidite.
- Preavi snopom svjetla po bunju, vii inspektor osvijetli zguvani smei predmet koji
je zapeo izmeu dvije grane grma. Jim skine alosni trag nasilja - smei, pusteni eir,
koji je na vrhu bio isprljan i poderan, a inilo se da je spao u borbi, pa je zbog jesenje boje
bunja ostao neprimijeen.
- Ima jo neto - ree inspektor. - Vidite li? Najprije sam upravo to potraio, ali vi ete,
gospodo, svakako bolje od mene shvatiti vanost tog otkria.
Pokazao im je otisak pete u smrznutom zemljitu, a kraj njega jo jedan, udni, plosnati
otisak stopala, ispresijecan brojnim crtama.
- Netko je nosio cipele s gumenim donom - zakljui Elk, sputajui se na koljena.- Ovdje
je dolo do borbe. Vidite daje peta iskrenuta ustranu, a...
73
- Stoje to? - javi se odjenom Jim.
Svjetiljkom je obasjao smrznutu baricu, ali Elk nije vidio nita osim sivobijele povrine.
Njegov prijatelj iz depa izvadi noi i pone razbijati led, a sad je i Elku bilo jasno daje
Jimovu pozornost privukao komad papira, ili tonije, kuverta utisnuta u blato. Kad je Jim
podigao smrznutu kuvertu, na njoj su ugledali otisak potpetice koja ju je sabila u mokru
zemlju. Jim lagano ostrue led i blato, pa proita dva reda. Prvi je bio u gornjem lijevom
kutu, debelo potcrtan:
Osobno uruiti. Hitno.
itljiv je bio samo jedan red adrese, no jasno se vidjelo ime "Harlow".
Svoj nalaz odnijeli su u inspektorov ured, pa su ispred vatre odmrznuli kuvertu. Ubrzo je
papir omekao a s njega se dizala para. Jim otvori kuvertu i paljivo izvadi sadraj.
Dragi gospodine Harloiv.
Bojim se da u vas morati razoarati. Kanjenih sam na uvjetnoj slobodi, pa sam u takvom
poloaju da sebi ne mogu dozvoliti ni najmanji rizik. Iskreno u vam priznati dapomiljam
kako sve to moe biti podvala koju mi spremaju moji prijatelji policajci, pa smatram da bi
bilo, najblae reeno, glupo, kad bih poduzimao daljnje korake, dok ne doznam to tono
elite, ili barem dok ne dobijem pismeni dokaz da ste me upravo vi nazvali. Srdaan
pozdrav, Arthurlngle.
Pogledali su se. - To je vrhunac svega - izjavi Elk.
- Kakvo je tvoje miljenje, Carltone?
Jim je, s kuvertom u ruci, stajao leima okrenut vatri i mrtio se.
- Ne znam... Da pokuam... Ve mi j e poznato da j e Harlow zakazao sastanak s Inglom,
koji je pristao, a onda se predomislio i napisao to pismo. No Harlow ga oito nije otvorio,
tovie, vjerojatno ga prije sastanka nije ni primio, jer, koliko znam, a prehlada je dokaz
da sam pomno istraivao, ta dva momka sreli su se ispred vjebalita konjike strae, a
onda su se skoro cijeli
74
sat vozikali po parku. Ali pretpostavimo da Harlow ima udjela u smrti te nesretne ene... a
tko zna zato ju je ubio!... Bi li nosio sobom neotvoreno pismo i ostavio ga da ga pronae
prvi policajac koji njuka unaokolo?

Spustio se na stolicu i stavio glavu meu ruke. - Sinulo mi je! - uzviknuo je ubrzo, a oi su
mu zasjale od uzbuenja.- Znam barem dio, ako ne i cijelu priu... Jadna gospoa
Gibbins bila je jako zaljubljena u Williama Smitha, eljeznikog radnika.
Elk je zurio u njega. - Govori budalatine - prokomentirao je.
75
11.
Aileen Rivers pokuala je posjetiti svog ujaka. Nazvala gaje i upitala moe li doi do
njega.
- Zato? - glasilo je nepomirljivo pitanje.
Djevojka bi sastanak mogla zatraiti samo iz nekog vrlo hitnog razloga, pa mu je to
smjesta dala na znanje.
- Poslali su mi veliki raun za preureenje tvog stana. Sjea se da si htio da se to obavi,
ujae Ingle. Dekorateri smatraju da sam ja poslodavac...
- Poalji mi raun, platit u ga - prekinuo ju je.
- Nisam sigurna da su sve stavke tone... - poela je, ali ju je i sad prekinuo: - Nije vano.
Poalji raun i platit u ga. Dovienja.
Uz mali smijeak spustila je slualicu, jer se oslobodila dunosti da zakazuje novi
sastanak.
Aileen Rivers je povremeno osjeala veliku zahvalnost zbog injenice da joj u ilama ne
tee ni kap krvi gospodina Ingla. Oenio se sestrinom njezine majke, a rodbinska veza
postojala je samo na papiru, kao to je to posebno naglasila Jimu Carltonu kad ju je te
veeri posjetio. A njegovom se dolasku vrlo obradovala, premda je jasno izjavio da ga nije
dovelo iskljuivo zadovoljstvo to e je ponovno vidjeti.
Morao se raspitati o gospoi Gibbins, no djevojka je smatrala da su njegova pitanja
pomalo nesuvisla. inilo se da ga posebno zanimaju obavijesti o naravi preminule, o
tome kako je obavljala svoj posao te je li se rado prihvaala zadataka koji obino ne
spadaju u dunost istaice. Aileen je na svako pitanje odgovorila iscrpno i tono, a kad je
zavrio, rekla je:
- Neu pitati zato vas sve to zanima, jer vjerojatno imate vrlo jak razlog. Ali mislila sam
daje istraga okonana.
Odmahnuo je glavom. - Nijedna istraga o ubojstvu nije okonana dok ne otkriju i ne
objese ubojicu - rekao je jednostavno, a Aileen je zadrhtala.
- Dakle, rije je o ubojstvu.
76
- Mislim da jest, ali Elk se ne slae. ak su se i miljenja lijenika na sudu razilazila.
Postoji daleka mogunost daje doivjela nesretan sluaj. - Onda je blago upitao: - A kako
je va paljivi susjed?
- O, gospodin Brown? - nasmijeila se. - Ne znam to se dogodilo, ali otkako sam s vama
razgovarala, jedva ga i viam. Da, jo stanuje u zgradi. Razoarala se to je ostao tako
kratko, premda je to zapravo ne bi trebalo smetati, jer gosodin Stebbing je pripremao
godinji obraun, pa je iz ureda donijela toliko materijala da bi mogla raditi do ponoi.
Ipak ju je obuzela tuga to se tako brzo oprostio. Premda nije bila raspoloena za rad, za
stolom je sjedila do jedan, a onda je spustila pero, otvorila prozor, nagnula se van i prije
odlaska na poinak, neko vrijeme udisala svje zrak. Nebo je bilo vedro, osjeao se mraz,
nije bilo ni traga magle, koju su najavile veernje novine, a ulica Coram bila je neobino
tiha i djelovala je umirujue. Bila je to jedna od mirnih noi u Londonu, a tiinu je
naruavala samo udaljena buka kotaa, jer su cestom Theobald prolazili automobili i
taksiji. Pogledala je uz i niz ulicu, a opustjeli plonik kao daje pozivao. Kako je predugo
sjedila u istom poloaju, ukoila se i osjeala se skvrena, pa je zakljuila da bi bilo ne
samo poeljno, nego i nuno da petnaestak minuta proee. Navukla je kaput, stavila
eir i tiho se, da ne uznemiri druge stanare, spustila niza stepenice.

Na prvom odmoritu doivjela je iznenaenje. Vrata stana njezinog paljivog susjeda

zjapila su irom otvorena, a doavi do njih vidjela je mladia u naslonjau, glave sneno
sputene. Meu zubima je imao lulu, a ruke je neprivlano sklopio na trbuhu. Nije prola
dovoljno tiho, pa se trgnuo i uspravio se u naslonjau.
- Hej! - zagraktaoje, budei se. - Izlazite li? Njegova ju je bezobratina zapanjila.
- I ja sam namjeravao proetati - obavijestio ju je, nespretno ustajui. - Ne vjebam
dovoljno.
- Htjela sam poslati pismo i to je sve - odgovorila je, osjetivi se ponienom, jer se, dok ju
je paljivo gledao, morala pretvarati da sputa nepostojee pismo u listovnu ulonicu
stoje bila ondje.
Brzo je prola kraj mladia koji je stajao na vratima, otpuhujui velike oblake dima iz lule i
gotovo je potrala stubitem, ljuta stoje dopustila daje omete takva sitnica.
77
Za vrijeme doruka od njega nije bilo ni traga, ali dok se penjala stepenicama ureda,
sluajno se osvrnula i razdraeno primijetila da mladi besposlici na kraju trga, a oito ga
zanima samo arhitekura lijepe stare palae koja je oblikovala ugao tog bloka, a koja je
bila sagraena u stilu kraljice Anne.
No kao da je bilo sueno da taj dan bude emocionalno vrlo naporan za Aileen Rivers.
Upravo je sreivala stol, spremajui se da ode kui, kad je pozvonio gospodin Stebbings.
Ula je s olovkom i biljenicom.
- Ne, ne pismo. Imam neobinu molbu - ree odvjetnik, gledajui nekamo iza nje. - Vrlo
neobinu, a ipak posve prirodnu. Sekretarica mog prijanjeg klijenta... prehladila je grlo, ili
tako neto. Biste li poslije veere otili k njemu da vam izdiktira nekoliko pisama.
- O, naravno, gospodine Stebbings - odgovorila je, iznenaena to se njezin ef toliko
ispriava.
- Sad nije moj klijent, kao to sam vam, mislim, rekao - nastavi valjani gospodin
Stebbings, kao da se obraa lusteru.
- A nisam siguran ni da bih ga elio za klijenta. Samo...
- Gospodin Harlow? - dahnula je, a on ju je pogledao, spustivi oi.
- Da, gospodin Harlow, Park Lane broj 904. Smeta vam? Odmahnula je glaovm. - Ne. Poslije kratke borbe sa
sobom, pristala je. - Da, svakako u otii. U koliko sati?
- Predloio je u devet. Odgovorio sam da je to prilino kasno, ali objasnio je da je s nekim
dogovorio da se sastanu na veeri. Jako mu je stalo - doda Stebbings, ponovno
pogledavi u strop - da sve bude to diskretnije.
- A to to? - upitala je zaueno.
- Ne znam. - Odvjetnik je ponekad bio beznadno neodreen. - Nekako mislim daje
tajnovit zbog sadraja pisma, ili, s druge strane, ne eli da itko dozna da alje vano
pismo zbog kojega bi morao zatraiti posebne usluge stenografkinje. Naravno, rekao sam
mu da se moe pouzdati u vau diskreciju... Hvala, to bi bilo sve.
U svoj mali ured vratila se s neugodnim osjeajem da se obvezala da e jedan sat
provesti nasamo s ovjekom koji je, prilikom zadnjeg susreta, u njoj pobudio strah. Pitala
se bi li sve, ispriala Jimu Carltonu, no onda joj se pomisao da ga obavjetava o svim
sitnim dogaajima, svim odlascima i dolascima, uinila
78
apsurdnom. Znala je da Jim ne voli Harlowa, pa ak sumnja da je bogata umijean u
nedavni napad na Long Acreu, a djevojka nikako nije htjela pothranjivati takve
predrasude. Ponekad je vjerolomno pomiljala da Jim pomalo naginje senzacionalistikim gleditima.
Zato mu nije poslala poruku, a u devet sati pozvonila je na vratima kue gospodina
Harlowa.

Magnata nije vidjela jo otkako je doao u stan njezinog ujaka. Jednom se automobilom
provezao mimo nje i Jima, ali samo gaje detektiv prepoznao.
Znatieljno se pitala hoe li ponovno stei dojam moi koja j'e iz Harlowa zraila prilikom
one veernje posjete, hoe li joj srce i sad jae zakucati pod slinim naletom straha, ili e
se, kad se ponovno pojavi pred njom, magnat smanjiti do pravih razmjera, pa e se
naprosto doimati kao ekscentrik.
Nije oekivala da e joj osobno otvoriti. Na sebi je imao crni frak, a iroki, dugi skutovi
pomalo su podsjeali na sveeniku odoru. Posebno je primijetila kako je odjeven: imao je
veliki, bijeli ovratnik, kravatu od teke, crne svile koja se doimala utirkanom i prsluk s
dva reda dugmadi, preko kojega se u polukrugu protezao debeli zlatni lanac depnog
sata. Harlow je posjedovao dostojanstvenu osobitost glavnog sluge nekog vojvode, a kao
daje bio na isti nain nesvjestan svoje otmjenosti. Ali kamo je nestao njezin prijanji
strah?...
Nije ni primijetila daje polako odmahnula glavom.
Njegova je osobnost bila vrlo jaka, dominantna, despotska, drao se dostojanstveno i
samosvijesno, no ipak joj vie nije bio nalik na boanstvo. Gotovo se razoarala. Pa ipak,
daje ugledala onakvog Harlowa kakvog je zamiljala, moda mu se ne bi usudila ui u
kuu.
- Kako ljubazno od vas! - uzviknuo je, pomaui joj, dok je nespretno skidala teki kaput. Ai Stebbings je vrlo ljubazan! Moja tajnica je oboljela od gripe, a nikako ne volim
unajmljivati ljude iz raznih agencija.
Otvorio je knjinicu, uao i poekao, drei rub vrata. Zakoraknuvi unutra, poskliznula se
na sjajno uglaanom podu i pala bi da je domain nije uhvatio, neoekivano jakim
stiskom. Nastojei se pribrati, stala mu je suelice, a u njegovim oima ugledala je neto
nalik na uasnutost, no samo na trenutak, jer se odbljesak brzo pojavio i nestao.
79
- Pod je grozan - rekao je uznemireno. - Ve su trebali stii ljudi iz "Herransa" da postave
sag.
Poela se nesuvislo ispriavati zbog svoje nespretnosti, ali ju je prekinuo.
- Ne, ne, ako niste naviknuti da posebno pazite kad hodate po tom podu...
Ozbiljno se zabrinuo, ali se, na sebi svojstven nain, brzo pribrao. - Moram napisati vano
pismo, izuzetno znaajno. A strano sam lo pisac! Diktiranje je okrutna navika, jer onaj
tko diktira postaje rob tipkaice!
Dranje mu se moglo opisati kao srdano i neusiljeno. Aileen je dobila dojam da se njezin
domain uope ne trudi da zabljesne gou, no promakli su joj sladunjavao smijuljenje i
spoj ulagivanja i nadutosti, kojim srednjovjeni poslovni ovjek na- stoji ostaviti dojam na
novu, privlanu stenografkinju. Istodobno je bio i osoran, ali i uljudan. Imala je osjeaj
daje stavlja na mjesto - no vrlo precizno - na onu stepenicu gdje je i pripadala, ni vie, a
niti nie.
- Imate knjigu? Dobro! Hoete li sjesti za moj stol? Jedan sam od onih koji eu unaokolo
dok diktiraju. Udobno ste se smjestili? A sada...
Paljivo je, slovo po slovo, naveo ime i adresu. Pismo je bilo upueno pukovniku Harrvju
Mavburghu, Wall Street, broj 9003.
Dragi moj Harry, poeo je, a dalje je diktat tekao glatko. Dikcija mu je bila pomalo spora,
ali jasna. Nijednom mu nije nedostajala rije, niti se gubio u praumi naknadno umetnutih
misli. Pri kraju pisma, izdiktirao je:
... europska situacija ostaje stabilna, a svi su izgledi da e, u slijedeih nekoliko mjeseci,
trgovina oivjeti. Barem ja nikad neu povjerovati da e tako nevana stvar kao stoje
bonska afera prouzroiti i najmanje zadjevice izmeu nas i Francuza,
Sad se sjetila da je itala o tom incidentu, svai izmeu doasnika u francuskoj vojsci i
nabusitog britanskog pukovnika, koji je doao u Bonn.
80

Dogaaj je bio tako nevaan da su, u Donjem domu, podrugljivo ismijali ljubopitljivog
poslanika koji je postavio pitanje o tome. Bilo je udno stoje ovjek Harlowa ugleda
smatrao vrijednim uope spomenuti taj incident.
Zastao je, tipajui se za bradu i zamiljeno zurei u nju. Pogledala je njegove blijede oi i
odjednom primijetila da mu se dranje nekako neuhvatljivo promijenilo.
Blijede oi kao da su bile dublje usaene, inilo se da su se uvukle, ostavljajui dva
nabora koja su kvarila besprijekorno glatku put. No moda se prevarila, jer neometano ga
je prouavala pa je vidjela pojedinosti koje su joj promakle kad se s njim, zapanjena,
susrela u stambenom bloku Fotheringav.
- Da - rekao je polako, kao da sam sebi odgovara na pitanje. - Mislim da to mogu rei.
Hoete li mi proitati to ste napisali?
Proitala je zabiljeke, a kad je zavrila, nasmijeio se i tiho je pohvalio:
- Sjajno. Zavidim gospodinu Stebbingsu na tako djelotvornoj mladoj dami.
Otiao je do stolia, podigao pisai stroj i odnio ga do stola.
- Papir i indigo nai ete u najgornjoj ladici, desno - uputio ju je. - Hoete li me poekati
kad zavrite s pisanjem? Neu biti odsutan due od dvadeset minuta.
U nekoliko minuta poslije njegova odlaska prepisala je pismo u dvije kopije. Morala je
razmisliti o nekim stvarima, pa je sjela, sklopivi ruke u krilu i prela pogledom po
prostoriji.
Bogataki sjaj gospodina Harlowa neupadljivo se ogledao u ureenju sobe. Namjetaj, pa
ak i police za knjige koje su prekrivale zidove, bili su izraeni u stilu Carstva. Sve je
proimao osjeaj bogatstva, a ipak, nita se nije moglo nazvati odvie kienim, usprkos
zlatnim i kristalnim svjenjacima, raskonim, debelim sagovima i svilenom damastu.
Pogled joj je odlutao do kamina u kojem se gasila crvena eravica. Na bijelim ciglama
obloenom ognjitu, pred vatrom je leao mali svitak papira, a usljed vruine, rastvorio se
u zguvanu loptu. Vidjela je daje neto navrljano olovkom.
"Marling."
81
Paljivo je proitala rije jer joj se isprva uinilo da pie "Martin". Njezin slijedei postupak
ju je i samu okirao kad se pokrenula, jer sagnula se, podigla papir, izravnala ga i brzo
proitala, kao da mora zadovoljiti znatielju prije nego to se njezin osjeaj pristojnosti
pobuni i zaustavi je.
Doista moram zatraiti pribor za pisanje. Molim da mi to ostavite. Kako mogu pripremiti
ljetopis? Marling.
Na vratima se okrenula kvaka, pa djevojka brzo gurne zguvani papir u torbicu, koja je
stajala otvorena na stolu i zatvori je trenutak prije nego stoje u sobu ula gospoa
Edwins, kamenog lica.
Velike, mrave ruke sklopila je pred sobom i prila stolu za kojim je sjedila djevojka, a vie
je zraila podcjenjivanjem, nego to gaje glasno izrazila.
- Dakle, vi ste ta mlada ena - ustvrdila je.
- Ja sam ta mlada ena - nasmijei se Aileen, koja je imala obzira prema starosti.
Domaica ju je tiho i paljivo gledala, pa je djevojci postalo pomalo neugodno. - Vi ste
pisarica?
- Tipkaica, da. Tajnica sam gospodina Stebbingsa.
- Stebbings! - uzvikne gospoa Edwins neoikivano otro i glasno. Odjenom joj se izraz
lica udno promijenio. Tako se zapanjila daje otvorila i oi i tanka usta. - Stebbings?
Odvjetnik? On vas je poslao ovamo?
Djevojka je na trenutak bila odvie preneraena da bi odgovorila, no onda je rekla: - Da...
Gospodin Harlow je zamolio da doem jer mu je tajnica oboljela...
- O, dakle, to je! - uzvikne starica s vidljivim olakanjem. Djevojka se odjednom sjetila da
je to zacijelo gospoa Ed-

wins, ona L. Edwins koju je pokojna Mercy Harlow spomenula u oporuci. Moda je
uznemirena ena osjetila to njezina sugovornica misli, jer se brzo predstavila:
- Ja sam gospoa Lucy Edwins, kuepaziteljica gospodina Harlowa.
Aileen promrmlja uobiajenu uljudnu frazu, pitajui se to slijedi. No oito nije slijedilo
nita, jer se ena brzo osvrnula po sobi, a onda je dostojanstveno izala, s rukama jo
sklopljenim
82
pred sobom. Djevojka osjeti kajanje, pa sama sebi uputi prijekor. Njezina je ogorenost
bila razumljiva jer je pomislila daje znatieljna pomonica u kuhinji, koja ita pisma svoje
gazdarice i gura nos u tajne zakljuanih ladica, pravi primjer dolinosti, u usporedbi s
osobom koja umilja daje dama a pretrauje korpu za otpatke svog privremenog
poslodavca. Htjela je baciti papir u vatru, ali je, dakako, smjesta pronala opravdanje za
svoj postupak, pa je u svoju obranu odluno zakljuila da papir mora predati Jimu
Carltonu jer se mutno prisjeala imena "Marling". Poslije desetak minuta u sobu polako
ue Harlow. Uz kljo-caj je za sobom zatvorio vrata i zaustavio se pred njom, na istom
mjestu gdje je stajala i gospoa Edwins kad ju je hladno prouavala.
- Dolazila je moja domaica, je li?
- Da. - Pitala se kakav e biti nastavak.
- Moja je domaica - poeo je polako - najneurav-noteenija enska osoba koju sam ikad
upoznao! K tome je i najnepovjerljivija ena za koju uope znam, a i najdosadnija koju u,
vjerojatno, ikad upoznati. - Nije skidao pogled s njezinog lica. - Zanima me znate li zato
sam vas pozvao?
Od tog se pitanja malo trgnula.
- Nemojte odgovoriti da ste doli napisati pismo! - nasmijeio se. - Zapravo nisam
namjeravao pisati nikakvo pismo! Bio je to samo izgovor da ovamo doete sami, na
kratak razgovor. A vrlo mije drago to niste problijedjeli i niste se vidljivo uzrujali. Da sam
primijetio neto takvo, otvorio bih vam vrata i uljudno vam poelio laku no.
Poekao je da djevojka odgovori.
- Ba ne razumijem to hoete, gospodine Harlow.
- Doista? Bojao sam se da ete... krivo razumjeti! Koraao je gore-dolje knjinicom, s
rukama pod skotovima
fraka, a glavu je podigao, pa se inilo da ga jako zanima vijenac na stropu.
- elio bih uti vae miljenje, gledite, a ne mogu ga dobiti od bilo koje obine osobe. Vi
niste obini. Niste ni izuzetno nadareni, oprostite na iskrenosti. ena ste i to moda
zaljubljena, a moda i ne, ne znam, ali ste normalno bie. Ne elite nikome sluiti.
Naglo je zastao i pogledao je, pokazujui prema vratima.
- Zakljuana su - obavjestio ju je.
83
- U kui osim mene i domaice nema nikoga. Telefon, vama nadesno, iskljuenje. Vrlo mi
se sviate!
Ponovno je zastao i s odobravanjem kimnuo.
- Malo ste pocrvenjeli, a to je znak da ste se naljutili. Ne tresete se, no to moe doi
poslije. Hoete li biti tako dobri da pozvonite, a zvono je... da, upravo tu.
Automatski ga je posluala, a vrata su se gotovo smjesta otvorila i uao je visoki sluga.
- Poekajte u blagovaonici za poslugu dok mlada dama ne ode, Thomase. Imam pismo
koje bi trebalo odnijeti na potu.
Sluga se pokloni i izae, a Harlow se ponovno nasmijei.
- To pobija moje izjave da su vrata zakljuana i da smo sami u kui. Sad ve mislim da vas
poznajem, a prije nisam bio siguran. I naravno, ne sviate mi se ba toliko, nego ste mi
simpatini. Ako osjeate elju da nazovete Carltona, telefon je ukljuen.
- Hoete li mi, molim, objasniti to sve to znai? - zatraila je tiho.

Sad je stajao kraj stola i prstima skoro neujno bubnjao po povrini. - Znai da vas ve
poznajem - glasio je odgovor - pa s vama mogu posve otvoreno porazgovarati. Biste li se,
uz veliku novanu naknadu, udali za ovjeka koji me vrlo zanima?
Odmahnula je glavom, a ini se da sugovornik ak i njezino odbijanje smatra povoljnim
znakom.
- Sjajno! Niste mi odgovorili da vas vrijeam, ili da se ne biste mogli udati radi novca,
nema kliea iz romana i filmova! Razoarali biste me da ste tako to rekli.
Aileen je odjednom uvidjela neto zbog ega je posumnjala u svoj zdrav razum. Taj ovjek
joj se sviao, vjerovala je da je iskren. Moda se bavio nepotenim poslovima, no u to se
podruje nije razumjela, a u manje tajanstvenoj oblasti meuljudskih odnosa bio je posve
u redu. S njim se, zaudo, osjeala sigurnom, pa se ak i pomalo zabrinula, kao osoba
koja je prisiljena promijeniti ukorijenjene nazore jer je uvidjela da su joj dosadanji nain
razmiljanja nametale predrasude.
Lice mu je bilo ulno, a Jim joj je rekao da tako plave oi obino imaju veliki generali, ili
poznati ubojice. Njezin se istanani ukus bunio protiv debelih usnica i mesnatog nosa, pa
84
ipak, vrsto je stajala na zemlji, meu ljudima, pa nije traila natovjeka, niti heroja.
Smatrala je da nitko nije ni posve dobar, a niti posve lo, osim u neuvjerljivim kazalinim
komadima.
- Pitam se, bih li mogao pogoditi o emu razmiljate? Obuzelo ju je nepovjerenje, je joj se
inilo da Harlow, na neki
tajanstveni nain, moe itati misli.
- U sebi ste rekli: "Zanima me je li doista tako veliki nitkov, kako tvrde Carlton i drugi?" A
kako ete me proniknuti? To je vrlo teko, ne zato to bih bio veliina, nego je podruje na
kojem djelujem ogromno. Gospoice Rivers, nadao sam se da niste zaljubljeni.
- Mislim da nisam - odgovorila je.
- to znai da jeste. Htio sam da se udate za osobu prema kojoj osjeam veliku
naklonost, a ima najugodniju narav na svijetu. To je neto to sam stvorio iz pometnje,
kaosa, sjajnog svjetla i tajanstvenih zvukova. Govorim kao boanstvo, no istina je. Ve
godinama traim prikladnu enu. - Nagnuo se preko stola i upitao, tie: - Da vam neto
povjerim?
Premda to niim nije pokazala, vidio je daje zanima.
- Da ste odgovorili potvrdno, moj bi posao bio zavren. Sebino je od mene, ali
zadovoljan sam to niste rekli "da". Da ste to uinili, sve bi se stropotalo u prainu, sav
sjaj Velianstvenog Harlowa! U prainu i sjeanje na promaaj!
Na trenutak je pomislila da je pijan i da joj je to dosad promaklo. No bio je posve trijezan i
oito vrlo lucidan.
- udno, je li? Sviate mi se. I Carlton mi je simpatian. Bezobziran je, ali dobar. eka
vas pred kuom, zajedno s vaim susjedom, gospodinom Brownom, koji vas je slijedio
dovde.
Dahnula je od zaprepatenja.
- I on je detektiv. Carlton se boji za vas, sumnja da sam skovao zastraujue planove. Melodino se nasmijao. - Moda u jednom biti u prilici da vam pomognem. Rado bih vam
dao milijun, da vidim to biste uinili s novcem.
Ispruio je ruku, a djevojka je prihvatila bez oklijevanja. -Niste mi rekli za koga bih se
trebala udati?
- Za ovjeka sa zlatnom bradom! - nasmijao se. - Oprostite mi na maloj ali!
Unezvjereno je izala iz kue, a na stubitu je naglo zastala i zapanjeno uzviknula. Na
ploniku je stajao Jim Carlton, a s njim je doista bio djevojin susjed, gospodin Brown.
85
Harlow je poekao da njegova goa za sobom zatvori vrata i upravo je ulazio u dizalo
kad se iz smjera blagovaonice za poslugu jpojavila domaica ukastog lica.

- Stoje htjela ta djevojka? - zanimalo ju je.

- Slobodu djelovanja - glasio je odgovor.
- Ne razumijem ni pol takvog govora - poalila se. - Ne bih se zaudila daje pijun.
- Tebe nita ne bi zaudilo, draga moja - primijetio je, s rukom na reetki dizala.
- A meni se, naprotiv, vrlo svia. - Pomirio se s tim da e morati porazgovarati. - Pitao sam
je hoe li se udati.
- Za tebe? - gotovo je zavritala.
- Ne. - Trzajem glave pokazao je prema stropu i prekinuo njezin uni komentar. - Nisam
lud, nego vrlo otrouman. Mogu se suoiti s istinom, a to je najotroumnije to itko moe
uiniti. Idem posjetiti Saula Marlinga.
Njezin prodorni glas dopirao je ak i za dizalom. - Fantastina besmislica!... Gubitak
vremena!
Za sobom je zatvorio vrata Marlingova stana i s uzdahom olakanja utonuo u naslonja.
ovjek s bradom se osvrne. Lice mu je bilo zaklonjeno iltom, a rukom je podboio bradu.
- Danas ju je zgrabilo - primijetio je, mudro kimajui. - Bila je vrlo gruba kad sam se
poalio na ribu.
- Dovraga s njezinom grubou! - Harlow se uspravi u naslonjau kao da e ustati, ali se
predomislio. - Morate dobiti sve to elite, dragi Saule, inae u napraviti strku! to
itate?
Marling okrene knjigu, kako bi se prisjetio naslova.
- "Tumaenje snova" - odgovrio je.
- Freud! Bacite to u koaru za otpatke! - prijezirno e Harlow.
- Ne razumijem ba dobro - prizna njegov sugovornik.
- ovjek koji moe tumaiti snove drugih, moe protumaiti i njihove misli - poui ga
bogata. - Sanjao sam o vama, Marling. Sanjao sam i enu za vas, ali nije hijela ni uti za
tu vezu.
- enu! - preneraeno e Marling, tako se uzrujavi da su mu ruke drhtale. - Ne treba mi
ena, to znate!
Harlow zapali cigaru. - Da, a znam i to da ni ona ne eli mua. Snovi, ha? - Nasmijao se
kao za sebe, a sugorovnik ga je znatieljno gledao.
86
- Sanjate li ikada? - upitao je gotovo patetino plaho.
- Ja? Gospode, pa da! Sanjam o alama.
Marling nije razumio odgovor. Taj je snani ovjek i prije govorio o "alama", a kad ih je do
u tanine razradio, nisu zabavljale nikoga, osim samog gospodina Harlowa.
Neobino je obiljeje engleskog kriminalca da neki svoj mrani pothvat (ili pothvate) nikad
ne opisuje razmetljivim rijeima. Sve vrste zloina, a osobito one izvrene protiv neke
osobe, naziva "alom". ovjek koji opljaka blagajnika, "naalio se s njim", varalica se
"ali" sa rtvom, a kraa u nekom skladitu opisuje se na isti nain.
Stratford Harlow je nekad uo da netko upotrebljava taj izraz i nikad ga nije zaboravio. Ta
atrovaka rije odgvarala je njegovom shvaanju vlastitih pothvata - dobra ala kod
njega bi pobudila isti osjeaj.
Jednom je pisao velikom proizvoau gume i ponudio otkup svih zaliha po cijeni koja je
ukljuivala znatan profit za onoga tko prodaje. Tvrtka i njezine podrunice namirisale su
hitnu kupnju pa je cijena gume umjetnim putem narasla. ekao je tri mjeseca i kupovao
svugdje, ali od ujedinjenih poduzea, a jedne su noi njihove zalihe rasvijetlile nebo nad
Mersevem.
To je doista bila uspjela ala! Harlow se danima smijuljio i to ne samo zato stoje zgrnuo
ogromno bogatstvo, nego je morala biti rije o ali, ili novac ne bi imao nikakvu vrijednost.
- Ne sviaju mi se vae ale - izjavi Marling ozbiljno.
- Onda vam ih ne bih trebao priati - ree Harlow, suzdravajui se da ne zjevne - ali
pred vama nemam tajni, Saule. A ale rado ispitujem u svjetlu vaeg besprijekornog

potenja. Kad biste se smijali slatko kao ja, strano bih se zabrinuo. Doite da proetamo
po terasi na krovu, pa u vam ispriati najbolju alu. Poinje s veerom prireenom u ovoj
kui, a zavrava s nekim tko e zaraditi dvadeset milijuna i zauvijek sretno ivjeti.
87
*#*
Tek poslije uoljivog nekanja, Aileen je pokazala papir to ga je pronala u kaminu
knjinice gospodina Harlowa. Bila je tuno svijesna injenice da ju je taj krupni ovjek
postavio na mjesto kamo je i pripadala, ali ona nije ondje ostala, nego se spustila u
porazne dubine nepristojnosti. Harlow moda i jest sve ono to o njemu misli Jim, ali, na
svoj nain, posjeduje odreenu veliinu.
Kad je to zakljuila, osjetila je daje vrijeme da svom pratiocu preda papir.
- Neu se opravdavati - rekla je. - Uinila sam neto grozno, a neu rei ni da sam pritom
mislila na vas. Na to me je navela samo vulgarna znatielja.
Zastali su pod ulinom svjetiljkom, a Jim rairi papir i proita poruku. - Marling! - uzviknuo
je. - Gospode!
- Sto vam je? - Zapanjio ju je uinak navrljanih rijei na detektiva. Vrlo paljivo presavio
je papir i stavio ga u dep.
- Marling, Ingle, gospoa Gibbins - nabrojao je na svoj uobiajeni aljivi nain. - Sastavite
mi djelie te slagalice i ako ste u stanju, zahtjev tog gospodina Marlinga da mu ostave
pribor za pisanje, poveite s vaim ozloglaenim ujakom koji je arko zavolio film, uklopite
djeli koji predstavlja gospou Gibbins i njezinog voljenog Williama Smitha, objasnite
odreeno pismo, koje nije nikad otposlano, niti je stiglo na odredite, a ipak je pronaeno
u smrznutoj barici... skoro sam rekao "slagalici"... pa od svega toga sastavite razumljivu
sliku.
- O emu to, zaboga, priate? - upitala je, ne shvaajui. Odmahnuo je glavom. - Ne
znate? Ne zna ni Elk. Nisam
siguran daje i meni samom jasno, ali elio bih da su slijedeih desetak dana ve za nama.
88
12.
Aileen je bila ljuta a da ni sama ne bi mogla objasniti zato. - Shvaate li da ste strahovito
tajanstveni? - upitala je, gotovo osorno. - Uvijek sam smatrala da su tajanstveni detektivi
opsjena koju su stvorili senzacionalistiki pisci.
- Sve misterije su opsjena - odgovorio je razmetljivo. Doli su do ulice Oxford.
- Jeste li kad bili u Donjem domu? - upitao je odjednom. Zanijekala je glavom. - Nisam.
- Onda doite. Vidjet ete prizore zabavnije od filmskih, ali ut ete malo toga to nije
bolje reeno drugdje.
Dom je zasjedao, ali djevojka je samo povrno pratila razvoj dogaaja, jer je pripadala
veini graana koji se iz godine u godinu sve vie udaljuju od politike i ne mare za njezine
zavrzlame. Za razliku od nje, Jim je bio izuzetno dobro obavijeten o politikim prilikama,
pa joj je, na tu temu, odrao kratko predavanje, rekavi da prijanji tvrdi, hitri duh stranke
sve vie posustaje, a birai su postali tako promjenljivi da njima vie ne moe upravljati
nikakva politika mainerija. Neoekivani rezultati nedavnih naknadnih izbora potvruju
tu, za stranake voe, vrlo neugodnu injenicu. Aileen je doznala i to da je sadanja vlada
pri kraju snaga, usprkos veinskoj pobjedi. U Kabinetu je dolo do razdora, a buntovnike
struje potkopavale su vladajuu stranku.
Djevojku to nije ba jako zanimalo. Ali ulaz u Donji dom bio je vrlo dojmljiv. Velianstvene
zgrade, iroko stubite, predvorje puno uurbanih prilika, iji su koraci i glasovi odjekivali,
te zagonetna dogaanja iza zakljuanih vrata najednom kraju - sve to je u djevojci
pobudilo zanimanje kakvo jo nije osjetila.
Jim je nestao i vratio se s ulaznicom. Popeli su se stubitem i uli na jednu od galerija.

Aileen se isprva razoarala. Prostorija je bila mnogo manja nego to je oekivala, a

govorio je neki blijedi, elavi ovjek, koji se polako njihao i jednolinim, otunim glasom
razglabao o tome daje vlada propustila uiniti ovo i ono za Kanal Basingstoke. U
89
Domu je bilo samo nekoliko zastupnika, a uglavnom su razgovarali, ili sluali jedni druge,
oito ni ne primjeujui govornika. Na prednjoj klupi sjedila su tri postarija gospodina i
vijeali, primaknuvi glave. inilo se da samo predsjedavajui, na stolici s baldahinom,
paljivo slua zastupniko izlaganje.
No dok je gledala, prostorija se poela popunjavati. Slijevala se beskrajna povorka ljudi,
koji su zauzimali mjesta na klupama, a u prolazu su se saginjali kako bi izmijenili nekoliko
rijei s ve pristiglima. Govornik je jo naklapao, a onda Jim djevojci stisne ruku i kimne.
Iza stolice predsjedavajueg pojavio se ovjek kojega je smjesta prepoznala. Bio je to sir
Joseph Lavton, ministar vanjskih poslova, odjeven u veernje odijelo, a umjesto obinog
smokinga, nosio je sako od crnog baruna. Spustio se na prednju klupu, na sebi
svojstven nain dotaknuo uski bijeli brk, a govornik je sjeo. Netko iz prednjih klupa ustao
je i postavio pitanje koje je djevojci promaklo. Sir Joseph skoi, drei se za revere sakoa
od baruna, a glavu je nakrenuo kao ljubopitljivi vrabac. Premda je Aileen sluala njegov
odgovor, malo je to ula. Glas mu je bio promukao, a karakteristian nain govora i
gestikulacije privukli su djevojinu pozornost. Jim je dotaknuo svoju pratilju.
- Sii u i porazgovarati s njim. Hoete li me poekati u predvorju? - proaptao je, a ona
se sloila, kimnuvi.
Poslije desetak minuta ministar vanjskih poslova izaao je, mahanjem pozdravio detektiva
i rukovao se s njim.
- Pa, kakve su novosti? - upitao je kad su uli u njegov ured. - Ponovno Harlow, ha?
Neto se mrano i zloslutno dogaa u diplomatskim krugovima na kontinentu?
Nasmijao se svojoj ali, sjeo za veliki stol i napunio lulu duhanom iz limenke koja je tu
stajala.
- Harlow! Harlow! - rekao je dobroudno, ali i nestrplivo. - Svi mi govore o njemu.
Porazgovarat u s tim momkom. U utorak prireuje veeru, pa sam obeao da u svratiti
na putu u Dom.
- Koji je povod naveo za sveanu veeru? - zanimalo je Jima.
Ministar se nasmije. - On vam je, moe se rei, tajni diplomat. Sredio je malu, ali vrlo
neugodnu svau, koja je mogla eskalirati na Balkanu... a sve se zapravo svodilo na
prepirku dvaju krvoednih razbojnika... pa za ambasadore tih dviju drava prireuje veeru, s palminom granicom pomirenja. Neu moi prisustvovati veeri,
ali poslije u doi na prijem. Pa - upitao je odjednom - kakve vijesti nosite?
- Doao sam uti, a ne donijeti vijesti, sir Joseph - glasio je odgovor. - Onaj poznati oblak
se iri?
- Pah! - uzvikne ministar nestrplivo. - Oblak!
- Bonski incident - podsjeti ga Jim, a sir Joseph plane.
- Nije bilo nikakvog incidenta! Rije je outakmici u prostakom vrijeanju izmeu starog,
uobraenog tapskog pukovnika i bezobraznog teneta, francuskog doasnika! Francuzi
su kaznili mladia, a pukovnika je smijenilo ministarstvo obrane. I to je kraj takozvanog
incidenta.
Ubrzo se Jim pridruio djevojci i doznao da Parlament nije ostavio veliki dojam na nju.
Moda je bilo krivo njezino raspoloenje, ali ovaj put Jim je bio pomalo dosadan, jer je
preostalo vrijeme to su ga proveli zajedno uglavnom govorila ona, a pratilac joj je
odgovarao jednoslonim rijeima, ili je utio. Dovoljno ga je dobro upoznala, pa je
posumnjala da se dogodilo neto neoubiajeno i nije pokuala zadirkivanjem prekinuti
njegovu utnju.
Na vratima zgrade u kojoj je stanovala, upitao je: - Neete se buniti ako Brown ostane na
zadatku?

- Namjeravala sam porazgovarati o njemu - odgovorila je. - Zato sam pod prismotrom...
to je pravi izraz, je li?
- Smeta vam?
- Ne - odmahnula je glavom. -^ Prilino je zabavno.
- Smisao za humor je vrlo vana stvar - primijetio je, opratajui se.
Elk nije bio u Scotland Yardu. Jim ode do ceste Great East-ren, gdje je njegov kolega
stanovao, a prilino se zaudio to Elk ve sve zna o veeri koju prireuje Harlow.
- No doznao sam tek poslijepodne - izjavi Elk. - Da si bio u Yardu, rekao bih ti... sve je tek
juer pripremljeno. Ni mi ne bismo nita uli da Harlow nije zatraio da dva policajca
straare pred kuom. Brzo radi, taj Harlow. - Na Jima je upravio ozbiljni pogled malih
oiju. - Rei u ti jo neto, sinko. Rata je kupila novu poslovnu zgradu u ulici Moorgate.
Zaboravio sam kako se zove prijanji vlasnik... idov s irskim prezimenom. Bilo kako bilo,
Ellenburv je juer preuzeo i angairao dvaput vie osoblja. Moda bi s tim momkom
trebao porazgovarati.
90
91
- S tim momkom i namjeravam porazgovarati - odvrati Jim. - Stoje sad... odvjetnik, ili
financijski inovnik?
- Odvjetnik. Ali financije poznaje isto tako dobro kao i zakon. Imam dojam da je lopov.
Nikad nismo primili pritubu, premda se jednom prilikom aputalo o njegovom
financijskom poloaju. Nekad je zastupao vrlo udne ljude, a mislim da je izgubio novac
na burzi.
- ivi u Norvvoodu?
Elk kimne i naglasi: - U Norwoodu, odakle su stizala pisma za gospou Gibbins. udio
sam se da ve nisi porazgovarao s njim... Ili ne, zapravo nisam - dodao je. - Niti htio da
Harlow dozna da se bavi tajnom oko te Gibbinsove. - Zamiljeno je pogladio nos. - Aha,
to je! Ne pozna te. Moe ga posjetiti pod nekim izgovorom, ali morat e postupati
oprezno.
- Kako iz Norwooda dolazi u sredite grada?
Elk odmahne glavom. - Nije tip kakvog moe presresti u vlaku. Vozi iznajmljeni
automobil, za koji plaa Rata. Adresa mu je Rovalton House, stara kutija blizu Kristalne
palae. Ondje ivi sa enom... invalid je. Koliko znam, nema poroka, ako to nije ve sama
injenica da prijateljuje s Harlowom. A ne moemo mu priiti ni neto drugo. Ne radi u
Norvvoodu, ali ima mali ured na Theobald Roadu, a ako nazove, njegov e ti pomonik
rei da mu je vrlo ao, ali gospodin Ellenburv ne moe zakazati sastanak s tobom do
jeseni. No Ellenburv bi mogao neto rei, ako uspije doi do njega.
- Siguran si da Harlow i on zajedno rade?
- Zajedno rade? - Elk prijezirno, ali nepogreivo pljune u vatru. - Rekao bih da je to
sigurno. Kao braa su... do odreene mjere. Sjea li se policijske stanice koju je stari
Harlow darovao zahvalnoj naciji? Ellenburv je kupio zemljite i davao naloge graditeljima.
Dok zgrada nije zavrena, nitko nije znao da e to biti policijska stanica. Nakon to su
iskopali temelje i podigli zid do visine grudi, dolo je do trajka, jer su upoljavali strane
radnike, pa su ih sve morali poslati natrag, u Italiju, Njemaku, ili odakle su ve doli. Tu
smo uoili vezu s Ellenburvjem, ali tek poslije godinu dana doznali smo da radi za
Harlowa.
Jim odlui da e smjelo krenuti u akciju, ali odvjetnik se pripremio za takav posjet.
92
13.
Gospodin Ellenburv je stanovao u velikoj, mranoj kui izmeu Norvvooda i Anerleva,
koja je runo djelovala jo u doba kad su etverokutna zdanja, nalik na kutije, svjedoila o
udnom umovanju viktorijanskih arhitekata, a sadru su smatrali ne samo djelotvornim,
nego i umjetnikim postupkom, koji prikriva nedostatke u zidanju. Imala je oblik kocke, a

malo ispod sredita, na strani okrenutoj prema cesti, zavravalo je dugo kameno stubite,
ograeno balustradom. Na tri strane su, u pravilnim razmacima, ugraeni dugi prozori, a
osobit izgled zgrade upotpunjavali su drveni prozorski kapci.
Rovalton House dizala se na sredini zemljita veliine dva jutra, a imala je ruinjak,
livadu za kroket, povrtnjak, sjenicu u seoskom stilu i vodoskok iz kojega je polako curilo.
Unaokolo je bez reda stajalo nekoliko neukusnih kipova poznatih mitskih likova, a prije
mnogo godina mogli su se kupiti na mjesnoj izlobi, jer su se izlagai htjeli rijeiti kipova
koji su anatomski bili tako vjerno isklesani da su predstavljali "sablazan za mlade oi".
Kad su mu njegove brojne aktivnosti dozvolile da se na trenutak opusti, gospodin
Ellenburv je najradije boravio u prostoriji sa sumornim tapetama, koju su njegova ena i
posluga nazivali "radnom" ili "gazdinom" sobom. Bila je to visoka, neprikladnim
namjetajem pretrpana prostorija, zimi vrlo hladna i turobna. Okrugli i teki pisai stolovi i
sofa od konjske dlake, do koje se moglo doi samo ako se pomakne teki kartaki stol,
ostavljali su upravo toliko mjesta da Ellenburv sjedne, ali go-tovose nije mogao kretati.
Te je veeri u prosincu sjedio za pisaim stolom s rebrastim poklopcem i zamiljeno
grizao nokte, s izrazom duboke zabrinutosti na naboranom licu. Prerano je ostario, jer
cijeli se ivot borio da sredstva uskladi sa svojim tenjama. Volio je konje, ali ne tue,
kakvi se povremeno viaju na trkalitu, nego one koje ovjek uzgaja u vlastitoj tali i koji
na zvuk poznatog glasa pogledaju preko vrataca, konje kojima se moe navui sjajna
oprema, pa seoskom cestom rame uz rame vuku otmjenu koiju.
93
Svatko ima svoj san, a ve dvadeset godina glavni san gospodina Ellenburvja bio je da
ga u arenu izlobe konja dovezu dva brza riana, koji kimaju glavama i kaskaju visoko
podiui noge, a na odlasku ih prati klicanje gledalita, jer s uzda njegove zaprege vijore
se pobjednike trake. Uostalom, mnogi sanjaju i o beznaajnijim stvarima.
No nije imao sree ni s konjima, a niti s obitelji. Gospoa Ellenburv je bila invalid, premda
nijedan doktor nije mogao otkriti o kakvoj je bolesti rije. Pregledao ju je specijalist iz
West Enda, no samo je savjetovao da pozovu drugoga, a taj je predloio da uju miljenje
treega, koji je, im se pojavio, poeo postavljati pitanja. Jesu li njezin otac ili majka imali
privienja? Jesu li bili histerini? Smatra li gospoa Ellenburv da bi, ako se potrudi, svaki
dan mogla ustati iz kreveta, recimo, na pol sata?
Zapravo je gospoa Ellenburv u ivotu prola ono to prolazi veina ena: radila je i
etala, davala upute posluzi, prireivala manje zabave, ila u posjete i na kazaline
predstave, igrala kroket i tenis, a prije dvadesetak godina zakljuila je da nita nije
ugodnije od izleavanja u krevetu pa je postala invalid, ulanila se u tri knjinice i potanko
se upoznala sa pokvarenou u drutvu, kakvo opisuju knjievnici koji su, k tome, pravi
strunjaci za probleme neshvaenih ena.
Na odreeni nain, gospoin Ellenburv je bio posve zadovoljan s takvim stanjem stvari.
Kad se uvjerio da njegova ena, za koju je pokazivao toplo, prijateljsko zanimanje, nema
nikakvih bolova, zadovoljno se vratio ivotu neenje. Svako jutro, a i uveer /kui se nije
vraao pretjerano kasno/, doao je u njezinu sobu i pitao:
- Kako smo danas?
- Otprilike isto... ali nimalo gore.
- Odlino! Treba li ti to?
- Ne, hvala, imam sve.
Replike su se iz dana u dan malo mijenjale, ali razgovor se uvijek odvijao na isti nain.
Ellenburv se vratio kui poslije napornog dana u Rati. Obino je Sindikatom Rata
upravljao iz svog ureda, tovie, nikad prije nije se uoljivo angairao u bilo kakvom
pothvatu tvrtke, ali novi potez Harlowa imao je tako ogromne razmjere, da se Ellen-bruy
morao pojaviti na danjem svjetlu, pa premda je i prije svaka ugledna tvrtka u gradu
sumnjala daje povezan s Ratom, sad e
94

to postati opepoznata i za Ellenburvja vrlo bolna injenica. Potajno je potkradao svoje

klijente i sustavno vrio pronevjere, pa bi bez posredovanja i pomoi gospodina Harlovva
ve amio u Dartmooru, a sad ga je sramotno obiljeila otvorena veza s tvrtkom koju su
bez ustruavanja nazivali lopovskom.
No Harlow gaje stvorio, pa je Ellenburv bio njegov rob. Ta bolna rana na njegovom
samopotovanju nikad nije zacijelila. U trenucima oputenosti razmiljao je o svom
sramotnom poloaju. Harlowa je zduno i zlobno mrzio, premda zbog Ellenburvjeva
blagog, ispijenog lica nitko ne bi pomislio da moe gajiti takve osjeaje.
Stratforda Harlovva je smatrao utjelovljenim zlom, avolom koji je doao na zemlju i
mjedenim mu lancima okovao duu. U zadnje vrijeme snovi su mu zadobili drugi tijek.
Tonije, san je imao samo sredinji dio, bez poetka i kraja, a u njemu se uvijek
pojavljivao Harlow, kojeg su, uprotenog na samom vrhuncu uspjeha, okovanog vukli kroz
strana Trijumfalna vrata. Ellenburv je ondje uvijek zamiljao samog sebe, kako se ruga,
smije i prstom podsmjeljivo pokazuje ovjeka kojega je unitio, ili pak u pono bjei preko
La Mancha, a koveg mu je nabijen basnoslovnom svotom novca to gaje zdipio svom
gazdi.
Odvjetnik je grizao nokte.
Ubrzo e se u Ratu poeti slijevati novac, pa e Ellenburv provoditi dane u potvrivanju
ekova, raiavanju mjenica... mjenica...
Taj dokument moete uloiti u banku, gdje postane niz bro-java u bankovnoj ulonoj
knjiici. Ili ga pak moete pruiti preko pulta i u zamjenu primiti pravi novac. Ponekad je
gospodin Har-low vie volio tako postupiti - dolare je pretvorio u funte ster-linga, a njih u
vicarske franke, pa u florine, sve dok se posve zagubio trag prvobitne uplate.
Mjenice... ?
U sobi na katu leala je njegova ena, posve zaokupljena razotkrivajuim ispovjedima
izmiljene grofice. Gospoa Ellenburv je imala neto svog novca. Kua je bila njezina.
enine prihode mogao je poveati mudrim novanim poiljkama.
Mjenice...
Svijetloljubiaste, plave i crvene. "Isplativo po nalogu...", toliko tisua dolara, rupija, ili
jena.
95
Harlow se nikad nije mijeao u posao. Davao je tone upute kako treba postupiti s
novcem, na koje raune treba uplatiti - i to je bilo sve. Na kraju transakcije dobacio je
svom pomoniku tisuu ili dvije, kao to se psu baca kost.
Ellenburv nikad prije nije bio tako bogat. S upraviteljem banke mogao se susresti a da od
tjeskobe nije dobio greve u elucu, a kad bi vidio da stazom do kue koraa neznanac,
vie ga nije obuzimao zloslutan osjeaj, premda je neko u svim nepoznatim osobama
vidio slubenike zakona.
Na blagostanje se tako privikao da ga je smatrao prirodnim, pa se, osloboen drugih
briga, mogao posvetiti mrnji prema ovjeku koji mu je to bogatstvo omoguio.
Bio je rob - ili u najbolju ruku, kmet. Kad ga je Harlow pozvao prstom, morao je dotrati, a
kad mu je gazda otiao na put automobilom i u brzojavu koji je poinjao: "Srest emo se
u..." naveo kakvo vrlo udaljeno mjesto, odvjetnik je morao ostaviti posao i smjesta doi. I
to on, Franklin Ellenburv, osjeajan i vrlo nadaren ovjek, slubenik Visokog suda u palai
pravde, koji je diplomirao na glasovitom sveuilitu!
Nije udo stoje gospodin Ellenburv grizao nokte i mozgao o mjenicama, sunanim
barovima na otvorenom i likovnim galerijama koje je ve dugo namjeravao posjetiti, kad
se zasiti putovanja, mogao bi kupiti vilu blizu Firenze, s naranastim ukrasnim grmljem i
bujnom tropskom vegetacijom, koja grozdasto cvjeta izmeu bijelih zidova i tamnozelenih
aluzina.
- Neki gospodin eli s vama razgovarati, sir. Neugodno se naglo trgnuo iz sanjarenja. Razgovarati sa

mnom? - Sat na stolu pokazivao je jedanaest i petnaest. Svi su ukuani spavali, osim
umorne sobarice. - U ovo doba? Tko je? to hoe?
- Vani je, u velikom automobilu. Smjetaje skoio i istrao iz sobe. Harlow!
Kako je nalik na tu svinju da se nije udostojao ui, nego se ponaa kao gospodar koji
roba poziva do svojih koija!
- Jeste li to vi, Ellenburv?
Odvjetnik je prepoznao glas iz mranog automobila. - Da, gospodine Harlow.
96
- Ispitivat e vas o Gibbinsovoj i to vjerojatno ve sutra. Zacijelo e vas posjetiti Carlton,
jer je otkrio da su pisma dolazila iz Nonvooda. Zato ih niste slali iz grada?
- Mislio sam... mmm... pa, nisam to htio povezati s uredom.
- Ipak ste mogli koristiti potu u gradu. Ne pokuavajte zanijekati da ste slali pisma.
Recite daje gospoa Gibbins dugo bila sluavka u vaoj obitelji. Jednom ste mi rekli da je
za vas radila ena sa slinim imenom...
- Umrla je... - pone Ellenburv.
- To e vam olakati da laete - glasio je odgovor. - Tee li sve glatko u Rati?
- Sve, gospodine Harlow.
- Dobro.
Odvjetnik je stajao na dnu stubita i gledao za automobilom, sve dok crvena stranja
svjetla nisu nestala niz cestu.
Da, bio je to Harlow! Nita nije traio - samo je zapovijedao. Rekao bi: "Neka to bude
uinjeno" i uope nije sumnjao da e zapovijed biti izvrena.
Odvjetnik se polako vrati u radnu sobu i obavijesti sobaricu da moe na spavanje, a onda
je do sitnih sati prouavao red vonje na kontinentu: Madrid, Mtinchen, Cordoba,
Bukuret - sama oaravajua mjesta.
Prolazei kraj enine spavae sobe, uo je da ga zove, pa je uao.
- Noas mi nije dobro - dodijavala je. - Ne mogu spavati. Odgovorio je s nekoliko utjenih
rijei, a znao je daje sino
u deset sati pojela veeru od kakve bi se prejeo i ratar koji je cijeli dan radio na polju.
97
14.
Harlow je odvjetnika upozorio u pravi trenutak. Ba kao neki general, nadareno je
predviao poteze svojih neprijatelja. Slijedeeg jutra Jim je posjetio Ellenburvja u uredu
na Theobald Roadu, a kad ga je pomonik hladno odbio najaviti, detektiv je pokazao
posjetnicu.
- Odnesite to gospodinu Ellenburvju - rekao je. - Mislim da e pristati na razgovor.
Pomonik se ubrzo vratio i uveo ga u ured nalik na ormar, jer nije mogao biti vei od dva i
pol etvorna metra. Ellenbruv uzrujano ustane iza majunog stolia i prui detektivu
mlitavu, vlanu ruku.
- Dobro jutro, inspektore - pozdravio je. - Nemamo mnogo posjetilaca iz Scotland Yarda.
Mogu li upitati za razlog posjete?
- Raspitujem se o smrti ene po imenu Gibbins. Odvjetnik se nije trgnuo, nego je polako
sagnuo glavu. - Tu
enu su prije nekoliko dana izvukli iz kanala Regent's - rekao je. - Sjeam se sudske
istrage.
- Njezina je majka, Louise Gibbins, primala mirovinu od trinaest funti, a koliko sam
razumio, vi ste joj slali novac?
Jim je blefirao, kako bi se njegov sugovornik smeo i rekao neto ime bi se odao, no
zaudio se kad je Ellenburv ponovno sagnuo glavu i odgovorio:
- Da, posve tono. Poznavao sam njezinu majku, vrlo sposobnu staricu, koja je neko
vrijeme radila za mene. Bila je vrlo dobra prema mojoj dragoj eni, koja je invalid, pa sam

joj dodijelio novanu potporu za niz godina. Nisam znao daje mrtva, dok na sudu nije
odrana istraga o utapljanju istaice, pa sam se i sam raspitao.
- Novana potpora je obustavljena jo prije nego to se doznalo o utapljanju - ree
Carlton, kao da provjerava sugovornika, no ponovno je doivo poraz jer se odvjetnik i s
tim sloio.
- Dolo je do zakanjenja, a ne obustave, - rekao je, a novac sluajno nije doao u
uobiajeno vrijeme, jer, sreom ili nesreom, obolio sam kad ga je trebalo poslati. Istog
dana kad
98
sam ozdravio i poslao tu svotu, doznao sam za smrt gospoe Gibbins. Jasno je da je ta
ena, umjesto da me obavijesti da joj je majka umrla, zatajila tu injenicu kako bi sebi
pribavila novanu korist. Daje poivjela i da sam doznao za to, svakako bih je tuio zbog
pronevjere.
Detektiv je bio svjestan da je Ellenburv oekivao njegovu posjetu, pa je unaprijed paljivo
pripremio odgovore. Ako bi Jim i dalje navaljivao s pitanjima, Harlow ne bi samo sumnjao,
nego bio siguran o emu je rije. Morao je uvjerljivo zaokruiti ispitivanje, pa je to i uinio.
- Vjerujem daje to zadnje pitanje - izjavio je, s osmijehom. - ao mije to sam vas
uznemirio, gospodine Ellenburv. Nikad niste sreli gospou Annie Gibbins?
- Nikad - odgovori odvjetnik tako odluno daje bilo oito da govori istinu. - Uvjeravam vas
da nisam znao ni da postoji.
Poslije jednog odvjetnika, detektiv je, naravno, posjetio drugoga, tim prije to je ured
gospodina Stebbingsa bio u blizini, a Jima je privlaila injenica da e moda vidjeti
Aileen.
Zaudila se kad je uao u ured. - Gospodina Stebbingsa...? Zato, zaboga... - ali onda je
nastavila pokajniki: ao mi je. Nisam tako ljubopitljiva kao to se ini!
Gospodina Stebbingsa, pak, nita nije moglo zauditi, pa je odmah primio detektiva i
utke sasluao razlog njegova dolaska.
- Marlinga sam vidio samo jednom - odgovorio je.
- Bio je divlja, prilino nesreena osoba, a koliko znam, otiao je u Argentinu i nije se
vratio.
- Sigurni ste daje otiao u inozemstvo? - upita Jim. Kao odvjetnik, gospodin Stebbings
bio je odvie oprezan, a
da bi bilo to sa sigurnou ustvrdio.
- Kupio je kartu i po svoj prilici isplovio, jer mu je ime bilo na popisu putnika. Gospoica
Alice Harlow se raspitala. Mislim da se zduno trudila da se Marlingovo druenje s
Harlowom prekine jednom zauvijek. Bojim se daje to sve to vam mogu rei.
- Kakav je ovjek bio Marling? Da, znam da je bio divlji i pomalo smuen, ali je li osoba
kakvom bi Harlow mogao vladati?
Preko debelog odvjetnikova lica preleti jedan od rijetkih osmijeha. - Postoji li na svijetu
osoba kojom Harlow ne bi moga vladati? - upitao je ironino. - Slabo pratim dogaaje koji
su
99
izvan moje profesije, ali po onome to sam uspio doznati, zakljuio sam daje Harlow
prilian tiranin. Tu rije upotrebljavam u izvornom, povijesnom znaenju - pourio se
dodati.
Jim je taktino nastojao doznati vie o bogatau i prijanjem razdoblju njegova ivota.
Posebno ga je zanimala oporuka, jer kopiju je vidio u Somerset Houseu, ali odvjetnik je
ostao nepokolebljiv. Nagovijestio je da policija mora pribaviti sudski nalog, ili primijeniti
neki drugi zamreni pravni postupak, pa Steb-bingsu nee preostati nita drugo nego da
otkrije sve to zna o svom bivem klijentu, ali u protivnom...
Aileen nije bila u sobi kad je Jim uao, pa se neko vrijeme zadrao, u nadi da e se
djevojka vratiti, no imala je nekog posla s mlaim ortakom tvrtke /to je, mora se priznati, i

njoj samoj ilo na ivce/, pa je detektiv iz Bloomsburvja otiao s osjeajem da iz tih

razgovora nije izvukao sve to je mogao.
Na uglu Bedford Placea uz plonik je stajala sjajna limuzina, no Jim bi, duboko zamiljen,
proao mimo, da ovjek za volanom nije izvadio cigaru izmeu bijelih zuba i pozvao ga po
imenu. Detektiv se iznenaeno osvrne. Nikako nije oekivao da e naii na Harlowa, tako
rano ujutro i to u prozainom okruju ceste Theobald.
- Uinilo mi se da ste vi - vedro e bogata, koji je zraio srdanou. - Srea da sam vas
sreo.
- Za koga od nas je srea? - nasmijei se Jim, nasloni lakat na otvoreni prozor i pogleda
Harlowa u lice.
- Nadam se za obojicu. Uite, odbacit u vas kamo god ste krenuli. Moram vam uputiti
poziv i iznijeti prijedlog.
Jim otvori vrata i ue. Harlow je bio vjet voza. Provlaei se izmeu brojnih vozila
dospio je na trg Bedford, a onda je upitao:
- Je li vam po volji da se odvezemo k meni? Moda mi moete posvetiti malo vremena?
Detektiv kimne, pitajui se o kakvom je prijedlogu rije, ali za cijelo vrijeme vonje Harlow
je razgovor odravao na nivou beznaajnog avrljanja i nije rekao nita zanimljivo, sve
dok posjetioca nije uveo u krasnu knjinicu. Bacio je teki kaput i kapu na jednu od
crvenih sofa, zavrtio stolicu kao igru i postavio je blizu Jima.
100
- Netko vas je slijedio dovde - poeo je. - Vidio sam krajikom oka. ovjek iz Scotland
Yarda! Dragi moj, zakon vas smatra vrlo dragocjenim. - Nasmijao se. - Ali nisam ljut na
vas to mi ne vjerujete! Po mojoj teoriji, mnogo je bolje da policija prati tuce nevinih, nego
da krivac izbjegne da bude otkriven. Ali ponekad malo ivcira kad znate da paze na vas.
Dakako, mogao bih to smjesta prekinuti. Prodaju list Courier, pa bih ga mogao kupiti i jako
vam zagorati ivot. Mogao bih, isto tako, pokrenuti tuce ljudi da u Parlamentu postave
pitanje to dovraga hoete s tim. Zapravo, dragi moj Carltone, ima toliko naina da
slomim i vas i vaeg neposrednog pretpostavljenog da se sad svih ne mogu ni sjetiti.
Jim je imao neugodan osjeaj da to nije samo puko hvaljenje.
- Zapravo i ne marim - nastavi Harlow. - Malo me ljuti, ali me jo vie zabavlja. Gotovo
sam iznad zakona! Kako to glupo zvui! - Pljesnuo se po koljenu, a njegov je duboki
smijeh odjeknuo u prostoriji. - Ali naravno da sam iznad zakona i vi to znate! Ako ne
uinim neto vrlo glupo i tako nitavno da ak i policija shvati da krim zakon, ne moete
mi ba nita!
Zastao je i poekao komentar, ali Jim je pustio svog domaina da govori. U tom trenutku
uao je sluga, gurajui mali, pleteni stoli na kotaima, a iznenaeni Jim vidje da su na
njemu srebrni servis za aj, boca whiskyja, sifon i ae.
- Nikad ne pijem - objasni Harlow - premda bi moda bilo bolje da umjesto "nikad" kaem
"rijetko". Pijenje aja je vrlo kodljiva navika koju sam stekao u ranoj mladosti. - Podigao
je bocu. - Za vas...
- I ja u aj - odgovori detektiv, a Harlow nakrene glavu.
- Pretpostavljao sam da ete to rei - izjavio je, a kad je sluga otiao, odnio je alicu s
ajem do pisaeg stola i sjeo.
- Vrlo ste bistar mladi ovjek - poeo je naglo, a Jim razvue usta u skeptini osmijeh. Nekako bih elio da i priznate svoju veliku nadarenost. Mrzim oblik skromnosti koji se
izraava nipodatavanjem sebe. Otroumni ste. Pratio sam vau karijeru, a zainteresirao
sam se i za njezine poetke. Da ste obini policijski slubenik ne bih se bavio vama, ali vi
ste neto drugo.
Ponovno je zastao kao da oekuje da e mu sugovornik proturjeiti, ali Jim je utio i
nijednim se pokretom nije sloio s domainovom ocjenom, niti ju je odbio.
101

- to se mene tie, bogat sam - nastavi Harlow - pa ipak mije potrebna pomo, a vi mi je
moete pruiti. Niste ba imuni, gospodine Carlton? Mislim da vam prihodi, osim plae,
iznose oko dvjesto godinje, ili blizu te svote, a to je vrlo malo za osobu koja e, prije ili
poslije, osjetiti potrebu za domom, enom, obitelji... - Ponovno je napravio znaajnu
stanku, a ovaj put se javio Jim:
- Pa to predlaete, kako da ispravim takvo stanje? - upitao je.
Bogata se nasmijei. - Sarkastini ste, u vaem glasu osjeam porugu. Smatrate da ste
iznad razmiljanja o novcu pa si moete priutiti da se na to nasmijete. Ali, prijatelju,
novac je vrlo ozbiljna stvar. Nudim vam pet tisua funti godinje.
Ustao je, a Jim pomisli da tim pokretom eli naglasiti ponudu.
- Kakve bi mi bile dunosti? - upitao je tiho.
Harlow slegne irokim ramenima, a teki skutovi fraka poletjeli su unatrag, kad je ruke
gurno u depove hlaa.
- Da pazite na moje interese - odgovorio je gotovo grubo.
- Da svoju otru pamet upotrijebite kako biste poduprli moje ciljeve i da me zatitite kad
se poem... aliti! Volim ale, pa i neslane. Prizor odreenih osoba, koje se nemono
previjaju, tjera me na smijeh. Pet tisua godinje i plaanje svih trokova do bilo koje
granice. Volite li ii u kazalite? Pokazat u vam takvu dramu da ete se valjati od
smijeha. to kaete?
- Ne - odgovori Jim jednostavno. - Ba ne volim ale.
- Ne volite? - Njegov sugovornik napravi malu grimasu.
- Kakva teta! Mogli biste zaraditi i milijun. Ne elim vas navesti da uinite neto protiv
svojih principa, ali teta je.
Jim je imao osjetljivo uho, pa mu se uinilo da Harlow zbilja ali, ali bogata je urno
nastavio: - Cijenim vae gledite. Nemate elju ui u moju slubu. Ja sam vam, da tako
kaemo, antipatian?
- Vie volim posao obavljati na svoj nain - izjavi Jim. Harlow se iroko dobroudno
nasmijei. - Onda preostaje
jo samo poziv: Hou da doete na veeru i prijem, to ih prireujem za makedonske
delegate. Smatrajte to palminom granicom.
102
I detektiv se nasmijeio. - Rado u prihvatiti va poziv, gospodine Harlow - odgovorio je, a
onda gotovo bez stanke upitao: - Gdje mogu pronai Marlinga?
Tek to je to izgovorio, poeo je proklinjati svoju glupost. Uope nije namjeravao postaviti
tako blesavo pitanje, pa bi se mogao ispljuskati zbog glupe brzopletosti, kojom je, u
djeliu sekunde, izazvao kratki spoj u osjetljivom mehanizmu istrage.
Na licu Stratforda Harlowa nije se pomaknuo nijedan mii. - Marling? - ponovio je. Crne
su mu se obrve skupile kad se namrtio, a blijede su oi bezizraajno gledale detektiva. Marling? - upitao je po drugi put. - Gdje li sam uo to ime? Ne mislite valjda momka koji
mi je bio tutor? Gospode, kakvo pitanje! Nisam uo za njega otkako je otiao u Junu
Ameriku, ili nekamo.
- U Argentinu? - podsjeti ga Jim.
- Je li u Argentinu? Nisam siguran. Da, jesam... Pernam-buco... kolera... ondje je umro!
Napuio je donju usnicu i spremio se da prijee u napad.
- Zapravo, Marling i ja nismo ba bili dobri prijatelji. Sa mnom je vie-manje postupao kao
s djetetom, pa ga se ne mogu sjetiti bez negodovanja. Marling! To ime priziva vrlo
neugodna sjeanja! Niz nesretnih kuica s kienim, urednim vrtovima, s Marlingovim
groznim grkim i latinskim stihovima... diferencijalnim raunom i cijelim jezivim redom iba
takozvanog obrazovanja, kroz koje plahi mladi mora trati, a na kraju ostane isprebijan.
Zato pitate o Marlingu?
Jim je ve pripremio odgovor. Moda nee moi ispraviti ono to je pokvario, ali e se
barem utvrditi i vie se nee morati povlaiti.

- Primio sam upit od njegovog biveg kolege. - Rekao je ime, a tu je bio na sigurnom, jer
je spomenuo Marlingova vrnjaka koji je pohaao isti koled. Jimu nije bilo teko da tako
to izmisli, jer je jutro proveo pregledavajui stare popise studenata. No Harlowu ime
oito nije nita znailo.
- ini mi se da se sjeam daje Marling govorio o njemu - primijetio je. - Ali dvadeset i
neto godina je dugo vrijeme za takvo sjeanje. A vrlo je vjerojatno da sam podsvjesni
laov! Koliko znam, - odmahnuo je glavom - Marling je mrtav. Nemam apsolutni dokaz, ali
ako elite raspitat u se. Argentinska vlada uinit e gotovo sve to zatraim.
103
- Sretni ste - nasmije se Jim i isprui ruku.
- Pitam se je li tako? - Harlow gaje netremice gledao. - Pitam se! A zanima me i jeste li vi
srekovi, gospodine Carlton
- dodao je polako. - Ili ete postati?
Detektiv na to nije imao odgovor.
Upravo je zakoraio preko praga, kad ga je bogata pozvao.
- Dugujem vam ispriku - rekao je.
Jim pretpostavi daje rije o prijedlogu, to mu gaje domain maloas iznio, ali prevario se.
- Bio je to sirov i poniavajui postupak, gospodine Carlton, ali strastveno volim pokuse.
Takvi postupci bili su djelotvorni u doba naih predaka, a uvjeravao sam sebe da se
ljudska narav nije jako promijenila.
Detektiv je zbunjeno sluao. - Ne mogu vas slijediti u razmiljanju...
Harlow razvue usta u osmijeh, a blijede su mu oi na trenutak raspoloeno zaiskrile: Nije rije o tome da vi slijedite mene, nego da sam ja pratio vas. Sirov postupak. Jako se
sramim!
Jim je ve bio na pol puta do Scotland Yarda kad mu je sinulo rjeenje za tu tajanstvenu
ispriku. Stratford Harlow je izrazio aljenje za napad to su ga njegovi ljudi izvrili na Long
Acreu.
Detektiv zastane, poee se po glavi i glasno ree: - Taj ovjek me zabrinjava!
104
15.
Vijest da gospodin Stratford Harlow, u svojoj kui u Park Laneu, prireuje prijem za
balkanske izaslanike, nije bila od tako bitnog znaaja da bi zasluivala veliku panju
londonskog tiska. Odlomak od tri retka, pri dnu stupca, potvrdio je datum i vrijeme
odravanja. Pokazalo se da Jimu takav podsjetnik nije potreban jer je slijedeeg dana
kasnom potom dobio pismo s pozivom da svojim prisustvom obogati prijem.
- Mogli su te pozvati na veeru - dobaci Elk. - Pogotovo jer je besplatna. Kladio bih se da
ta ptiica ima kvalitetne cigare.
- Pii mu i zamoli kutiju, dobit e je - poui ga Jim, a njegov kolega mrcne.
- To se protivi strogim pravilima slube - prokomentirao je kreposne - Misli li da bih
dobio ako spomenem tvoje ime?
- Dobio bi cijeli havanski urod duhana - glasio je odgovor. - Mogu birati. Uostalom, bit e
dosta cigara za tebe, na prijemu.
- Za mene? - Elk se vidljivo oraspoloi. - Nije mi poslao pozivnicu.
- Ipak e ii - izjavi Jim odluno. - ivo me zanima kakav je to prijem. Mislim daje divno
to smo te divljake odvratili od meusobne pucnjave, ali ne vidim razloga za otmjenu
londonsku zabavu.
- Moda je naao djevojku, pa je eli pokazati - pretpostavi Elk usrdno.
- Ima pokvarenu matu - prokomentira njegov prijatelj. Kao i mnogi u Londonu, Jim je
tog tjedna naporno radio.
Svake noi je proetao s Elkom, a zaustavili bi se nasuprot nove zgrade Rate, u ulici
Moorgate. Sve su prostorije bile jarko osvijetljene, raznosai brzojava dolazili su i odlazili,

a od slubenika kojeg je ubacio u zgradu Jim je doznao da ak i Ellenburv, premda se

inae klonio pogleda javnosti, svakodnevno radi do tri ujutro.
Scotland Yard po cijelom svijetu ima mnoge ogranke, pa se, njihovom zaslugom, poeo
mutno ocrtavati sav doseg djelovanja Rate.
105
- Jo nisu nita prodali, ali e to uiniti - izvijestio je Jim svog efa u Yardu - a bit e to
najvea burzovna spekulacija na pad cijena to e je vidjeti naa generacija.
Dakako, njegov ef nikako nije volio bombastine izjave mladih ljudi.
- Kad bi obaranje cijena bio prijestup, uope ne bih imao susjeda - primijetio je hladno. U tome se okuao gotovo svaki burzovni meetar kojeg poznam. Obavijestili su me daje
trite zdravo i stabilno. Ako iza tog poteza stoji Harlovv, vjerojatno e izgubiti novac.
Zato ga ne posjetite i otvoreno ne upitate u emu je veliki tos?
Jim napravi blagu grimasu. - Veeras u ga vidjeti na prijemu, ali jako sumnjam da u
imati prilike izvesti neto ime bih zadobio njegovo povjerenje.
Elk nije bio pogodan pratilac u visoko drutvo. Na njegovu veliku alost, u cijeloj hijerarhiji
snaga Metropolitan policije nije bilo slabije obrazovanog ovjeka. Godinu za godinom, s
bolnom je neizbjenou padao na ispitima koji su donosili unapreenje u in inspektora,
a glave mu je dola povijest. Datumi stupanja na prijestolje kraljeva i kraljica te lukavih
ubojstava, bacali su ga u oaj. Naposljetku su mu zasluge na terenu osigurale in kojeg
mu ne bi moglo pribaviti njegovo knjiko znanje.
- Kako izgledam?
Doao je u Jimovu sobu, ulickan za prijem i sveano se okrenuo na petama kako bi
pokazao svu velianstvenost svog veernjeg odijela. Skutovi fraka bili su izguvani,
hlaama se pozabavio ista amater, jer su zaudarale na petrolej, a koulja je omekala i
poutjela od starosti.
- Najvie me zabrinjava bijeli prsluk - poalio se. - Moja mlada sluavka kae da se bijeli
prsluk nosi samo na vjenanju. Ali siguran sam da e to biti vesela zabava. I ti e obui
bijeli prsluk?
- Moda i hou - utjeno e Jim. - Sjajno izgleda, Elk!
- Mislit e da sam konobar, ali navikao sam se na to. Kad sam zadnji put bio na prijemu,
natjerali su me da posluujem pie. Velika koliina nije ni stigla do naruilaca!
- Hou da stalno bude na mjestu gdje te mogu nai - upozori ga prijatelj, nespretno
navlaei sako. - To bi moglo biti izuzetno vano.
106
- Kod bara - odgovori Elk lakonski. - Ako ga i tamo zovu buf- fit, bit u kod buf-fita!
Pred vratima bogataeve kue skupila se manja gomila ljudi. U cvijeem ukraeno
predvorje gosti su dolazili kroz natkriti prolaz od prugastog atorskog krila. Jim je
milijunaevu poslugu prvi put vidio u punom sjaju paradnih uniformi, s napudranom
kosom, svilenim dokoljenicama i lijepim kapama. Otmjeno odjeveni posluitelj uzeo je
njegovu pozivnicu i nije pitao tko je Elk, a inspektor je leerno proao kraj njega.
- Bijeli prsluci! - proaptao je. - Znao sam da je vesela zabava!
iroka vrata knjinice bila su otvorena i tu je gospodin Har-low primao goste. Veera je
zavrila, pa su povlateni u polukrugu stajali oko njega, a u grupi se najvie isticao
tamnoputi Bugarin, s velikim crnim brkovima.
- Bijeli prsluk, - promrmlja Elk - a bar je u kutu prostorije!
Harlow ih je ve ugledao, pa premda je Elk bio nepozvani gost, domain gaje toplo
pozdravio, a njegovom kolegije srdano pruio ruku.
- Jeste li vidjeli sir Josepha? - upitao je.
Jim se toga poslijepodneva sastao s ministrom vanjskih poslova i pitao ima li novih
planova, ali doznao je da sir Joseph, kao i prije, namjerava doi samo na prijem. Upravo
je o tome obavjetavao Harlowa, kad je na ulazu nastalo komeanje, pa je detektiv,
osvrnuvi se, vidio da ministar ulazi u prostoriju, zas-tajui na vratima da bi se rukovao s

prijateljem. Nosio je kaputi od crnog baruna, a duga, crna kravata neuredno mu je, kao
kod umjetnika, padala preko bijele koulje. Sir Josepha su podsmje-. ljivo opisivali kao
najgore odjevenog ovjeka u Londonu, ali usprkos neurednoj odjei, imao je izrazito
dranje otmjenog dentlmena.
Namjestio je cviker s ronatim okvirom, a dok je prilazio domainu dobacio je Jimu
prijateljski osmijeh.
- Bojao sam se da neu moi doi - rekao je svojim hrapavim glasom. - Zapravo, neki
glupi list pridao je veliku vanost smijenoj prii koja je prije nekoliko tjedana kruila
unaokolo, pa sam morao biti na dunosti kako bih odgovorio na pitanje.
107
- Prilino je kasno za pitanja, sir Joseph - nasmijei se Harlow. - Uvijek sam smatrao da
se na njih odgovara prije poetka pravog rada Parlamenta.
Ministar naglo kimne, na sebi svojstven nain. - Da, da - odgovorio je pomalo razdraeno
- ali kad je rije o politici, a lan me neslubeno obavijesti da namjerava postaviti takvo
pitanje, moe to uiniti u svako vrijeme.
Pokretom ruke odagnao je i Parlament i neugodna pitanja.
Jim je gledao kako Harlow i ministar zadubljeno i ozbiljno razgovaraju, a iz pokreta koje je
pravio sir Joseph, Jim zakljui da ministra jako pogaa tema rasprave. Ubrzo su, kroz
prepunu knjinicu, otili u predvorje, a poslije nekog vremena Jim ode za njima. Dao je
znak svom kolegi za barom, pa Elk urno obrie brk i pridrui mu se kod vrata.
Gosti su jo stizali, predvorje je bilo puno pa su se pridolice sporo kretali. U tom trenutku
otvorila su se pokrajnja vrata hodnika, a preko glava gostiju Jim vidje da sir Joseph i
Harlow izlaze na ulicu. Onda se bogata okrene i prie detektivima.
- Kratak posjet - rekao je. - Ali vrijedilo je!
Jim je izaao na stubite upravo kad je ministrov automobil skrenuo u Park Lane, pa
detektiv na trenutak opazi kako sir Joseph mae...
- Ostao je dovoljno dugo da bi potvrdio odlomak u jutarnjim novinama - zauo je glas
gospodina Harlowa - a zlonamjerni e pomisliti da sam samo to i htio. Valjda jo neete
otii?
- Zao mi je, ali i ja imam sastanak u Parlamentu - ree Jim raspoloeno, a Harlow se
nasmije.
- Razumijem. Ovdje ste bili na dunosti, ha? Pa, to je vrlo mudra mjera opreza. Sad
uviam da niste samo sretnik, nego ste i kratkovidni.
- Zato? - upita Jim tako otro da se njegov domain ponovo nasmijao.
- Rei u vam za nekoliko dana - odgovorio je.
Dva detektiva su poekala da im pozovu taksi, a u dvorite Parlamenta dovezli su se
upravo kad je automobil sir Josepha ulazio na parkiralite.
- Ne razumijem zato si me odvukao s te zabave, Carltone - gunao je Elk. - Sjeti se
onog prizora, a pogledaj ovo! Usporedi veseli Park Lane i prljavi, stari Westminster! - A
kad nije primio odgovor, zabrinuto je upitao: - Neto nije u redu?
108
- Ne znam, ali nekako osjeam da emo doivjeti potres i to je sve - ree Jim znaajno,
dok su ulazili u predvorje.
Slubenik je izjavio daje sir Joseph u sobi, ali da ga ne moe smetati. Jim potpie dozvole
za ulaz, pa su detektivi uli u salu i sjeli ispod galerije.
Parlament je bio prilino popunjen, no u vladinim klupama je sjedio samo pomonik
ministra koji se posve udubio u sadraj svoje aktovke. Malo prije nego to su Jim i Elk
uli, u Parlamentu su oito iznijeli prijedlog, pa su upravo objavljivali rezultat, jer je
slubenik itao stavke beskrajnog amandmana na zakonski nacrt o elektroprivredi, kad se
sir Joseph, odluno koraajui, pojavi iza stolice predsjedavajueg, teko se spusti na
klupu, popravi cviker s ronatim okvirom i pone itati sveanj biljeki to ih je donio.
U tom trenutku netko je ustao iz prednjih klupa opozicije.

- Gospodine predsjednie, javio sam se da bih visokopo-tovanom gospodinu postavio

pitanje o kojem sam ga slubeno obavijestio. Pitam je li visokopotovani gospodin vidio
izjavu objavljenu u Daily Megaphonu, o tome da su odnosi vlade njezinog velianstva i
francuske vlade zategnuti, to je posljedica bonskog incidenta? I hoe li rei Parlamentu
je li takva izjava, kao to je u novinskom lanku nagovijeteno, objavljena sa znanjem i uz
odobrenje ministarstva vanjskih poslova?
Sir Joseph polako ustane, skine cviker, ponovno ga stavi, uznemireno zgrabi revere
kaputia, nagne se preko aktovke i pone:
- Visokopotovani gospodin je ispravno obavijeten - izjavio je, a u sali nastade muk.
lanovi su se pogledavali zaprepateno i unezvjereno.
- Izmeu britanske i francuske vlade doista postoji napetost koju mogu opisati samo kao
ozbiljnu, zapravo tako ozbiljnu da smatram potrebnim obavijestiti premijera da se sva
boina odsustva u vojsci i mornarici ukidaju, da e se ponovno uvesti zakon o obrani i
da e se sve rezerve mornarice smjesta mobilizirati.
Nastupio je trenutak mrtve tiine, a onda se prolomilo negodovanje. Prema klupama vlade
zapuhao je uragan ogorenih pitanja. Naposljetku je predsjednik uspio smiriti zastupnike,
a sir Joseph je nastavio ozbiljnim, hrapavim glasom:
109
- Veeras nisam spreman odgovarati na daljnja pitanja pa moram zamoliti
visokopotovane lanove da se uzdre od suda do ponedjeljka, kad se nadam da u moi
dati izjavu u ime vlade Njezinog Velianstva.
S tim rijeima se okrenuo i izgubio iza stolice predsjedavajueg, ne osvrui se na pozive.
- Dobri Boe! - Jimu su problijedjele ak i usnice.
- To znai rat!
Elk, koji je bio zadrijemao, naglo se probudio i vidio da njegov prijatelj urno odlazi iz
sale. Krenuo je za njim niz hodnik, do ureda sir Josepha, a Jim pokuca na vrata. Nije bilo
odgovora, pa je okrenuo kvaku i uao.
Soba je bila mrana i prazna. urno je izaao u hodnik i obratio se slubeniku.
- Ne, gospodine, nisam vidio sir Josepha. Prije nekoliko minuta uao je u Parlament.
Kad se Jim vratio u hodnik, ondje se ve skupilo mnogo uzrujanih zastupnika. Premijer je
bio na zapadu Engleske, ministri mornarice i rata tog su poslijepodneva otili odrati
govor na nizu raznih skupova na sjeveru, a telefonske su linije bile zauzete, jer mnogi su
nazivali ostale lanove ministarskog vijea. Jim nije pronaao nikoga tko je sreo sir
Josepha nakon to je izaao iz Parlamenta, ali je naiao na policajca kojemu se inilo
daje ministra vanjskih poslova vidio u dvoritu. Jim se spusti u dvorite, gdje su potvrdili
tu obavijest. Sir Joseph je, prije nekoliko minuta, siao i pozvao taksi, premda ga je ekao
njegov automobil. Detektivi su gotovo otrali do Whitehall Gardensa, no ondje ih je ekao
jo jedan ok. Ministar nije doao kui.
- Jeste li sigurni? - upita Jim, s nevjericom, pomislivi da je sluga dobio upute da ne
puta nikakve posjetioce.
- Posve sam siguran, gospodine. Zato, je li se neto dogodilo - upita batler prestraeno.
Jim nije gubio ni trenutka na odgovor. U Whitehallu su pronali taksi i nedozvoljenom se
brzinom odvezli u Park Lane, jer su postojali izgledi, premda mali, da se ministar vratio
Har-lowu. Kad su doli do kue Greenhart, do njih su doprli zvui jazz orkestra. U
knjinici, a i u prostranoj sobi za primanje koja je gledala na Park Lane, uvelike se
plesalo. Poslije due potrage nali su Harlowa koji se oito zaprepastio jo vie od
drugih.
110
- Naravo da se nije vratio ovamo. Rekao mi je da ide u Parlament, a onda kui, na
poinak. to se dogodilo?
- Vidjet ete sutra u novinama - ree Jim osorno, a kad se odvezao do Parlamenta, vidio
je da zastupnici upravo izlaze iz zgrade jer je zasjedanje bilo prekinuto.

Dok je razgovarao sa zastupnikom kojeg je poznavao, ondje se zaustavio automobil, pa

su svi poeli pozdravljati ovjeka koji je izaao. Bio je to ministar financija, pognut, irokih
ramena, najistaknutiji lan ministarskog vijea.
- Da, uo sam sve o tome - rekao je tihim, hrapavim glasom. - Gdje je sir Joseph?
Mahnuo je Jimu, kojeg je poznavao, a onda se progurao kroz skupinu zastupnika i s
detektivom se zaputio niz hodnik, do svog ureda.
- Jeste li bili prisutni kad je sir Joseph govorio? - upitao
je- Da, gospodine - odgovori Jim.
- Recite mi to se dogodilo.
Ukratko, ali gotovo rije po rije, Jim Carlton ponovi za-prapaujui govor.
- Bit e da je poludio - prokomentira ministar ogoreno. - U cijeloj toj prii nema ni rijei
istine, osim... pa, neto se moglo dogoditi otkad sam ga zadnji put vidio.
- Moete li objaviti demant?
Gospodin Kirknoll se ugrize za usnicu. - Mislim da bih morao, jer je premijer odsutan, ali
ne mogu to uiniti dok ne vidim sir Josepha.
Jimu je neto palo na pamet. - Za njega se ne bi moglo rei daje neurotian, je li?
- Za nikoga manje nego za njega - ustvrdi ministar odluno. - Duevno je najzdravija
osoba koju sam sreo. Je li tu njegov tajnik?
Pozvonio je i poslao slubenika u potragu, a onda je pokuao dobiti telefonsku vezu s
odsutnim ministrima.
U Downing Streetu su se oito bacili u slinu potragu, ali do jedan ujutro nitko nije uspio
stupiti u vezu sa efom vlade.
- Pretpostavljam da ne moemo sprijeiti da vijest dospije u novine?
111
- Ve je u novinama - odgovori ministar financija lakonski. - Upravo sam dobio primjerke
prvih izdanja. Samo nebo zna zastoje to uinio! Sigurno je daje nanio straan udarac
vladi. Ne usuujem se ni pomisliti na druge posljedice.
- to mislite, kakav e biti prvi uinak govora sir Josepha? Ministar rairi ruke. - Trite
e, dakako, otii k vragu, ali
vie nas zanimaju reagiranja u Francuskoj. Na nesreu, francuski ambasador je u kratkoj
posjeti Parizu.
Jim je otiao dok je ministar, preko telefona, ivo brbljao s Parizom, a u tri sata ujutro,
detektiv je itao podrobni izvjetaj o jedinstvenom zastranjenju sir Josepha Lavtona.
Kasnija izdanja novina donijela su lanak od nekoliko redaka, tiskan masnim slovima:
"Ministar financija obavijestio nas je da se bonski incident nikad prije nije naao na
raspravi ministarskog vijea, a smatra se da nema ni najmanju vanost. Ministar financija
obavijestio nas je da ne moe objasniti neobinu izjavu sir Josepha Lavtona u Donjem
domu."
Jim je cijelu no doslovno sjedio pred Whitehall Gardensom, ekajui, ali bez velike nade,
da se sir Joseph vrati.-Doznao je da e premijer posebnim vlakom doi sa zapada zemlje
te daje ve demantirao govor ministra vanjskih poslova.
Tog je jutra otvaranje burze prouzroilo prizore kakvi se nisu vidjeli od izbijanja prvoga
svjetskog rata. Dolo je do ogromnog pada dionica, a ak su i bake reagirale na paniku.
Tako rano nije se moglo doznati to se dogodilo u New Yorku, jer u Engleskoj je bilo pet
sati vie od istonoamerikog vremena, pa je situacija u Wall Streetu postala jasna tek u
etiri poslijepodne. Dolo je do velike rasprodaje, pala je vrijednost svih znaajnih
dionica, a propast velike posrednike tvrtke i nekoliko samoubojstava bile su prve
posljedice o kojima se moglo doznati iz tiska. U Francuskoj je burza zatvorena u jedan, ali
velika se rasprodaja nastavila na ulici, a glasovite junoafrike dionice, koje su smatrali
pokazateljem stanja na burzi, pale su na najniu razinu.

To poslijepodne, u pet sati, objavljena je izjava za tisak, a potpisali su je britanski i

francuski premijeri:
112
"U tvrdnji da izmeu nae dvije zemlje postoji napetost nema nimalo istine. Bonski smo
incident, od poetka do kraja, smatrali beznaajnim, a britanski ministar vanjskih poslova
takav je govor mogao odrati samo u trenutku duevne poremeenosti, koja je za
aljenje."
Tog dana, Jima nisu zanimali burza ni pad dionica, a niti bogatstvo za koje je znao da ga
Harlow i njegovi ljudi skupljaju iz minute u minutu. Posvetio se iskljuivo nestanku sir
Josepha Lavtona.
Prijemu to gaje Harlow priredio prisustvovao je velik broj uglednih ljudi, a mnogi su bili
prijatelji nestalog ministra. Odluno su izjavili da se nije vratio u Park Lane, a bili su isto
tako sigurni da Harlow, poslije odlaska sir Josepha, nije izlazio iz kue. K tome, pred
vratima su straarila dva policajca, a i oni su bili sigurni da se sir Joseph nije vratio. Netko
je pretpostavio da se ministar povukao u ljetnikovac u Cheshireu. Pokrenuta je istraga, ali
doznalo se da je kuu i lovite unajmio bogati Amerikanac.
Kad se premijer vratio iz Pariza, kamo je, po povratku u London, smjesta odletio avionom,
Jim ga je posjetio i ustanovio daje ef drave jako zabrinut i vrlo umoran.
- Moramo pronai sir Josepha Lavtona! - izjavio je, uda-rivi akom po stolu. - Kaem
vam, Carltone, kao to sam rekao i vaim pretpostavljenima, daje nemogue da se sir
Joseph, ako nije poludio, javi za rije u Donjem domu i svijesno iznese potpunu neistinu,
nad kakvom bi se i sam zgraao. Jeste li vidjeli tog Harlowa?
- Jesam, gospodine - odgovori detektiv.
- Je li vam, kojim sluajem, rekao o emu su razgovarali? Moda o takozvanom bonskom
incidentu?
- Harlow tvrdi da su, u nekoliko minuta koliko je ministar vanjskih poslova proveo na
prijemu, razgovarali samo o Makedoniji i o niemu drugom. Doista, gospodine, ne vidim
kako bi mogli o bilo emu dugo raspravljati jer zajedno nisu proveli vie od nekoliko
minuta. ini se daje sir Joseph otiao u sobicu koja Harlowu slui za povj erljive
razgovore i ondj e j e popio au vina. Razgovarali su o prijemu, a sir Joseph je domainu
estitao stoje na veeru doveo posvaene strane. Harlow je izjavio da je razgovor bio
potpuno nezanimljiv.
113
Premijer je dugim koracima hodao po sobi, tako sagnuvi glavu da mu je brada gotovo
dodirivala prsa.
- Ne mogu to razumjeti, ne razumijem! - mrmljao je, a onda je naglo zapovijedio: - Naite
sir Johna Lavtona!
Time je razgovor bio zavren.
Jim je bio potresen i to jako, a u nedoumici se sjetio samo jednog sredstva za smirenje.
Nazvao je Aileen Rivers u ured i zamolio je da s njim izae u Automobilski klub, na aj.
Djevojka je odmah uvidjela da se Jim izravno bavi tajnom koja je zbunjivala ne samo
Englesku, nego i cijeli civilizirani svijet. No shvatila je i zato ju je pozvao, pa mu je bila
zahvalna to se upravo njoj obratio za potporu.
im su se sreli, poeo je raspredati priu o svojim neprilikama.
- Dakako, moda su ga oteli, ak bih rekao da je to vrlo vjerojatno, premda je put od
dvorita Parlamenta do Whitehall Gardensa vrlo kratak, a Whitehall je tako pun policije,
da je to gotovo nemogue. Dali smo oglas da traimo taksi vozaa koji ga je odvezao iz
Parlamenta, ali dosad nema odgovora.
- Moda su oteli i vozaa? - pretpostavila je. .
- Moda - odgovorio je pomalo tuno. - Volio bih da se ministri vanjskih poslova ne dre
kao boanstva koja se moraju voziti sama! Da je poekao samo par minuta, bio bih mu se

pridruio. - Onda je dodao, osmjehnuvi se. - Svoj teret prebacujem na vaa lea, a vidim
da prilino posrete pod njim.
- Nije tono - odluno mu je proturjeila. Malo je razmiljala, a onda je upitala: - Bih li
vam mogla pomoi?
Zurio je u nju zaueno, ali i kao da ga ta pomisao zabavlja. - Kako bi mi, zaboga, mogli
pomoi? Znam da zvui grubo, ali ba ne vidim...
Njegova ju je nevjerica vie ljutila nego vrijeala.
- Moda je vrlo uobraeno nuditi pomo policiji, - rekla je s prizvukom sarkazma - ali
nekako mislim da ste zbunjeni jer trite... kako se kae... nov kut gledanja?
- Zacijelo bi mi dobro dolo ak nekoliko kuteva gledanja -priznao je tuno.
- Onda u poeti tako to u vam pruiti barem jedan. Jeste li posjetili mog ujaka?
Otvorio je usta. Posve je zaboravio na Arthura Ingla i nijednom ga nije povezao s
ministrovim nestankom.
- Kakav sam glupan! - uzviknuo je.
Nije skidala pogled s njegova lica, pa se inilo da razmilja bi li se sloila s tim uzvikom,
no na pameti joj je bilo neto sasvim drugo.
- Spomenula sam ujaka jer me je jutros posjetio - rekla je.
- Zapravo, ekao me je kad sam izlazila na ruak. Vidjela sam ga prvi put otkako je doao
iz Devonshirea.
- Zbog ega je htio s vama razgovarati?
Tiho se nasmijala. - Doao je s vrlo neobinom ponudom... da mu vodim kuanstvo.
Doista, ponudio mije daleko veu plau od one koju primam kod gospodina Stebbingsa, a
rekao je da se nee buniti ako radim samo danju.
- Dakako, odbili ste?
- Dakako, odbila sam - ponovila je - ali se uope nije zbunio. Nikad ga nisam vidjela tako
prijaznog.
- Kako izgleda? - upita detektiv, prisjetivi se neobrijanog lica, koje je vidio kroz prozor.
- Vrlo otmjeno - glasio je zauujui odgovor. - Rekao mi je da se zabavlja gledajui
velike filmove koji su se pojavili otkako je otiao u zatvor. Iznajmio ih je i kupio mali
projektor. Vidite, znam da je jako volio film, ali ini se udno da se danima zatvorio u stan
da gleda filmove. Pitao je i za vas - kimnula je.
- Pitat ete zato se zanima za vas, a to je i meni palo na pamet. Oito uzima zdravo za
gotovo da smo vi i ja vrlo bliski prijatelji. Pitao me je tko nas je upoznao, pa sam
odgovorila sa smo se sreli na obali Temze i to zahvaljujui vaem nesretnom malom
automobilu.
- O mrtvima samo najbolje - ree Jim ozbiljno. - "Lizzie" je puknuo cilindar.
- A sad se pripremite na veliki ok - upozorila gaje.
- Pripremio sam se.
- Pitao je - nastavi djevojka, a oi su joj zasjale - smatram li da biste imali to protiv
sastanka s njim. Mislim da ste mu odjednom postali simpatini.
- Nikad nisam due razgovarao s tim gospodinom, - ree detektiv - ali taj emo propust
bez odlaganja ispraviti. Otii emo k njemu zajedno. Prirodno, izvui e preuranjeni
zakljuak da smo vjereni, ali ako moete podnijeti takvu mrlju na svom dobrom ukusu...
- Bit u hrabra - izjavi Aileen.
114
115
Gospodin Arthur Ingle se samo na trenutak smeo, kad je ugledao svoju neakinju i
ovjeka o kojem je cijelo poslijepodne razmiljao. Jim gaje prije toga sreo samo jednom,
nakratko, kad se raspitivao o gospoi Gibbins. Sad je bivi robija bio gotovo veseo.

- Gdje je prijatelj Elk? - upitao je s osmijehom. - Koliko sam razumio, nikad se ne kreete
jedan bez drugog, u ovim opasnim vremenima, kad unaokolo lutaju poludjeli ministri, a
nitko ne zna dan ni sat kad e ga mobilizirati! Dakle, vi ste gospodin James Carlton!
Otvorio je srebrnu kutiju s cigarama i gurnuo je prema Jimu, koji je paljivo izabrao.
- Pretpostavljam da vam je Aileen rekla da sam vas htio vidjeti? Pa, istina je. Pomalo sam
teoretiar, gospodine Carltone, i nekako mislim da je moja teorija ispravna. Pitam se bi li
vas zanimalo daje ujete?
Napadno je zanemario djevojku, osim to joj je primaknuo stolicu. - Raspitivao sam se pone taj nesvakidanji bivi robija - i otkrio sam da je sir Joseph upao u razne novane
potekoe. To ne zna ni premijer, a niti ministrov najbolji prijatelj, ali ima znakova da mu je
jako potreban gotov novac i daje njegovo imanje u Cheshireu pod hipotekom. Recite,
gospodine Carltone, smatrate li vjerojatnim daje cilj govora u Parlamentu bio izazivanje
gospodarske krize te da su sir Josephu debelo platili da odigra tu ulogu?
Dok je govorio, ispred sebe je sklopio ruke s isprepletenim prstima, a svaku je toku
naglaavao malim trzajem sklopljenih ruku, pa se, dok gaje gledao, pred oima Jima
Carltona podigla magla i smjesta je rijeio tajnu privatnih kino predstava zbog kojih je
gospodin Ingle tjedan dana proveo zakljuan u stanu. A kad je to rijeio, mogao je
raspetljati i sve druge tajne, osim sadanjeg boravita sir Josepha Lavtona.
utke je sluao kako Ingle nastavlja obrazlagati i proirivati svoju teoriju, a po zavretku,
detektiv odgovori uobiajenom frazom:
- Prenijet u vaa nagaanja pretpostavljenima.
Gospodin Ingle oito nije oekivao takav odgovor. Na trenutak se doimao kao da mu je
neugodno, a onda se nasmijao. - Mislim da se udite to sam na strani zakona i reda... a i
vladajue klase! Kad sam izaao iz zatvora, bio sam pomalo ogoren. Elk
vam je vjerojatno ispriao kakvu sam scenu napravio u vlaku. Ali razmiljao sam o nekim
stvarima, Carltone, pa sam zakljuio da mi ekstremna gledita ne koriste ni depu, a niti
duhu.
- Dakle - nasmijei se Jim - preobratit ete se i postati lan dobre, stare konzervativne
stranke?
- Ne znam hou li otii tako daleko, - odgovori Ingle otegnuto, kao da se zabavlja - ali
odluio sam se smiriti. Nisam ba siromaan, a za sve to imam, platio sam... u
Dartmooru.
Samo na trenutak u njegovu se glasu mogao osjetiti prizvuk prijanje ogorenosti. Glavom
je pokazao Aileen Rivers. - Uvjerit ete tu djevojku da bi mi trebala pruiti priliku,
gospodine Carltone? Shvaam njezino oklijevanje da vodi kuanstvo ovjeku kojeg bi
svakog trenutka mogli pomesti u hladovinu, a bojim se da posve ne vjeruje da sam se
popravio.
Dobrostivo se nasmijeio djevoci, a onda je pogledao Jima. - Ne biste lije mogli uvjeriti?
- Ako bih je mogao u bilo to uvjeriti - odgovori detektiv polako - to ne bi bilo ono to
predlaete.
- Zato? - htio je znati njegov sugovornik.
- Jer imate posve krivo - objasni Jim - kad kaete da vie nema opasnosti da vas pometu
u hladovinu. Naprotiv, opasnost nikad nije bila izraenija.
Ingle je utio. Usnice su mu se pomaknule, kao da e neto upitati, ali onda se nasmijao,
otiao je do stola i iz kutije uzeo cigaru.
- Neu vas zadravati - rekao je - ali grijeite, Carltone. Policija me zbog niega ne moe
optuiti. Mogu mi neto pod-menuti, kako bi me uhvatili, ali ak i za tako to, morat ete
biti otroumni.
Na izlasku iz zgrade, Jim se gorko obrati djevojci: - ini se da provodim dane
upozoravajui ljude koje bi najmanje trebalo upozoravati. Aileen, moete li mi u slobodno
vrijeme isplesti brnjicu? To bi mi jako pomoglo!

S djevojinog je gledita ta govorancija bila osobito znaajna, jer ju je prvi put nazvao po
imenu. Poslije, kad su se pribliili zgradi gdje je stanovala, upitala je: - Mislite li da ete
nai sir Josepha?
Odmahnuo je glavom i ozbiljno izjavio: - Jako sumnjam da je iv.
116
117
No njegove e se sumnje raspriti i to na najneoekivaniji nain. Te je noi pijani
komedija pocrnjelog lica, bendom udario po glavi policajca, a taj vulgarni dogaaj imao
je zapanjujui nastavak.
118
16.
Postoji posebna vrst zabavljaa, koja svoju nadarenost koristi za razonodu posjetilaca koji
u redu ekaju na sporednim ulazima londonskih kazalita, gdje su ulaznice jeftinije. Tu
esto moete vidjeti ovjeka koji kidanjem papira stvara fantastine oblike, ili pak
izvoae balada, svirae na kostima i neizbjenog, u crnca preruenog pjevaa.
Bilo je jedanaest sati naveer i lagano je snijeilo kad je policajac vidio da, na kraju ulice
Evory, neka prilika tetura nasred ceste, izlaui se velikoj opasnosti od automobila kojima
su se posjetioci vraali iz kazalita, pa je, u to doba noi, promet pri-ilino gust u etvrti
Mavfair. ovjek je oito popio vie nego stoje bilo dobro za njega, jer je iz petnih ila tulio
trenutno najpopularniju pjesmu i nespretno se pokuavao pratiti na bendu, to ga je
nosio oko vrata.
Londonski policajci su strpljivi i postojani, a daje posrua prilika bila manje buna,
moda bi samo proao i ne bi se mijeao, jer, po zakonu, pijanstvo nije prijestup, a da
biste postali prekritelj, morate biti nesposobni da se drite na nogama, izazivati mete, ili
spreavati policiju u obavljanju dunosti. Pozornik nije imao namjeru privesti bunog
etaa, nego se na sredinu ceste zaputio da ga upozori i utia, a onda je vidio daje buka
zapravo komedija crno obojanog lica, s neobinim, bijelim usnicama, smijenim, irokim,
tvrdim ovratnikom i u dugom kaputu. Na glavi je imao kapu studenta koleda, pa mu je to
upotpunjavalo opremu, zajedno s bendom, na kojemu je proizvodio zastraujue
zvukove.
- Hej, hej! - ree policajac blago.- Malo manje vike, mome!
Takva bi opomena najee bila dovoljna i pononu bi pticu pjevicu navela da se ispria,
ali skitnica je rairio noge, prkosno stao nasred ceste i poslao policajca u odreeno
mjesto, no ak se ni s tim nije zadovoljio, nego je zamahnuo bendom i uvara zakona
raspalio po ljemu.
119
- Sam si traio! - plane policajac i zgrabi prijestupnika u eljezni stisak.
Jim Carlton se sluajno naao u policijskoj stanici u ulici Evory kad je pozornik uveo
skitnicu, koji je pjesmom dokazivao da nije ba posve lien sluha, a bio je tako oito pijan,
da gaje Jim jedva pogledao. Razgovor s inspektorom na dunosti nije prekinuo ni da bi
bacio pogled na optubu protiv pridolice. Skitnicu su urno pretraivali, premda se
estoko opirao, a kad su naposljetku iz njega izvukli ime (odbio je rei adresu) policajci i
kljuar otpremili su ga niz dugi hodnik, odakle se ulazilo u elije.
Vrata elije broj sedam bila su otvorena, pa su unutra gurnuli skitnicu, a on se do
posljednjeg trenutka borio da zadri bendo.
- Od rjenika te ptiice, problijedio bi i vojnik! - prokomentirao je kljuar, kad se, briui
oznojeno elo, vratio u prostoriju za detektive.
Jim je doao kako bi sredio da mjesni policajci nadgledaju kuu Greenhart i zatraio
odreenu pomo u provedbi plana to ga je smislio, a kad su uveli ovjeka preruenog u
Crnca, ve bi zavrio posao u stanici, da inspektor s kojim je elio porazgovarati nije bio
odsutan. Jim se neko vrijeme motao onuda, razgovarajui o policijskom poslu, a onda je

posljednji put otiao do kue sir Josepha, gdje gaje ekao neizbjeni odgovor: U
Whitehall Gar-densu nisu primili nikakve vijesti o ministru vanjskih poslova.
Inspektor s kojim je htio porazgovarati u ulici Evory, mora se, u ulozi tuitelja, pojaviti na
redarstvenom sudu, pa se Jim slijedeeg jutra otetao onamo i uao kratko vrijeme nakon
stoje sudac zauzeo svoje mjesto. Jim ugleda kolegu iz ulice Evory, ali prije nego stoje
dospio iznijeti razlog dolaska, inspektor ga upita:
- Jeste li bili u stanici kad su sino priveli tipa s crnim licem?
- Da, sjeam se tog glasnog gospodina - odgovori Jim. - Zato?
Inspektor zbunjeno odmahne glavom. - Ne znam odakle mu to. Narednik ga je paljivo
pretraio, ali bit e da je negdje sakrio.
- to nije u redu? - upita Jim, samo napol zainteresirano.
- Droga - glasio je odgovor. - Kadjekljuarjutrosuaoi pozvao ga, jedva ga je probudio.
Zapravo, namjeravao sam pozvati slubenog lijenika jer nikad nisam vidio bolesnijeg
ovjeka!
120
Iz njega nisam mogao izvui ni rijei! Samo je sjedio na krevetu, s glavom u rukama i
stenjao. Morali smo ga tresti da bismo ga doveli do tamnikog automobila.
Prva dva suenja su brzo okonana, policajac je pozvao: -John Smiht! - a u sudnicu je
doteturao komedija crnog lica, jadne pojave i tako slab na nogama da su ga morali voditi
uza stepenice, do optuenike klupe s elinom ogradom. Sinonje veselosti je posve
nestalo, pa Jim osjeti kako ga obuzima veliko saaljenje prema nesretniku u apsurdnoj
odjei i s crnim, sjajnim licem.
Sudac pogleda preko naoala. - Zato tom ovjeku nisu omoguili da se umije, prije nego
to doe pred mene? - upitao je.
- Nismo ga mogli nagovoriti da bilo to uini, sir - odgovori kljuar - a nemamo krema za
skidanje takve minke.
Sudac je neto progunao, a onda do klupe za svjedoke doe napadnuti policajac i
zakune se da e govoriti istinu i samo istinu. Bilo je to uobiajeno svjedoenje, a sudac
ponovno pogleda pognutu priliku na optuenikoj klupi.
- to imate rei, Smith? - upitao je. Optueni nije ni podignuo glavu.
- Znate li neto o njemu? Vidim da na formularu optunice nema adrese.
- Nije nam htio rei adresu, asni sude - odgovori inspektor.
- Vratite ga u zatvor radi istrage.
Kljuar dodirne ruku optuenog, koji ga odjednom pogleda i unezvjereno se osvrne po
sudnici. - Mogu li pitati to ovdje radim? - rekao je promuklim glasom, a Jimu se gotovo
zamaglilo pred oima.
Jer ovjek crnog lica bio je sir Joseph Lavton!
121
17.
ak se i sudac zapanjeno trgnuo, premda nije prepoznao glas. Upravo je htio zapovijediti
da odvedu optuenog kad se Jim progurao do njegovog stola i proaptao nekoliko rijei.
- Tko? - uzvikne sudac. - Nemogue!
- Smijem li pitati - oglasi se ponovno zatvorenik - oemu je ovdje rije...? Doista ne
razumijem.
Onda se zanjihao i pao bi da ga kljuar nije uhvatio.
Sudac je ustao. - Odvedite ga u moj ured. Suenje se prekida na deset minuta - objavio je
i otiao iza zastora, u ured.
Nekoliko trenutaka kasnije uveli su mlitavog zatvorenika i polegli ga na sofu.
- Jeste li sigurni? Zacijelo grijeite, gospodine Carltone!
- Posve sam siguran daje on, premda su mu obrijali brk - potvrdi Jim, zurei u lice
onesvijetenog. - To je sir Joseph Lavton, ministar vanjskih poslova. Ne bih mogao
pogrijeiti, predobro ga poznajem.

Sudac poblie pogleda. - Gotovo sam uvjeren da imate pravo - priznao je - ali kako,
zaboga...
Nije dovrio reenicu, a ubrzo se vratio u sudnicu, gdje gaje ekalo jo posla. Jim je
poslao policajca u oblinju apoteku, po kremu, a kad je stigao sudski lijenik, skinuli su
minku, pa su se rasprile sve sumnje oko identiteta lanog Crnca. Bijela mu je kosa bila
obojena, brk obrijan, a koliko su mogli vidjeti, na odjei nije bilo nikakvog traga koji bi
mogao posluiti za identifikaciju.
Lijenik je zatvoreniku zavrnuo rukav i pregledao mu podlakticu. - Jako je drogiran zakljuio je, pokazujui vie tragova uboda. - Ne znam tono kakvu su drogu upotrijebili,
ali zakleo bih se da ima hvoscina.
Prepustivi sir Josepha lijenikovoj brizi, Jim pouri do telefona i ubrzo je razgovarao s
premijerom.
- Stiem za nekoliko minuta - ree preneraeni ef drave. - Pazite da nita od toga ne
dospije u novine. Hoete li, molim vas, rei sucu da bi mi uinio veliku uslugu kad to ne bi
spomenuo na sudu.
122
Sreom, u zgradi je bio samo jedan novinar koji nije primijetio nita sumnjivo, a lako su
izmislili odgovor na njegovo pitanje zato su zatvorenika odnijeli u suev ured.
Sir Joseph se jo nije osvijestio kad je stigao premijer. Bolnika kola, to su ih bili pozvali,
ve su stajala u malom dvoritu pa su, poslije uzaludnih pokuaja da ga navedu da neto
kae, ministra, umotanog u pokriva, prokrijumarili u dvorite i otpremili u bolnicu.
- Priznajem da nemam rijei - izjavi premijer oajnim glasom. - Crni pjeva... napada
policiju! Nevjerojatno! Kaete da ste bili u policijskoj stanici kad su ga doveli? Niste li ga
onda prepoznali?
- Ne, gospodine - prizna Jim. - Nije me ba zanimao. Uinilo mi se da je obini pijanac.
Ali o neemu bih se mogao zakleti: Kad su ga doveli u stanicu, nije bio drogiran.
Inspektor je primijetio da zaudara na whisky, no sir Joseph je bez ikakvih tekoa
izraavao negodovanje.
Premijer beznadnim pokretom rairi ruke. - Sve to nadilazi moje shvaanje. Nikako ne
razumijem to se dogodilo. Cijela je stvar udovina i nevjerojatna! Osjeam se kao da
sanjam.
im je premijer otiao, Jim se odveze u bolnicu, kamo su prebacili nesretnog ministra.
Inspektor iz ulice Evory otpratio je sir Josepha u bolnikim kolima, a sad je javio
zapanjujui podatak.
- to mislite da smo mu nali u depu? - upitao je.
- Vie me nita ne moe zauditi - odgovori Jim rezignirano. - to ste nali?... Versajski
ugovor?
Inspektor otvori notes i izvadi malu posjetnicu koja je bila prazna, osim to su na njoj
izgrebene rkanje, no netko je pokuao ispisati previe na tako maloj povrini, jer kad je
paljivo pregledao posjetnicu, Jim se uvjerio daje doista rije o pokuaju pisanja. Mogle
su se razabrati samo dvije rijei: "Marling" i "Har-low", napisane velikim slovima. Detektiv
uzme olovku i vrhom pone strugati po posjetnici, sve dok sitnim prahom nije prekrio
ogrebotine, pa su postale izraenije. No rkanje su jo bile neitljive, ak i uz pomo
praha olovke, a poruka je oito napisana iglom, koja je na dva mjesta probuila
posjetnicu.
- Prve rijei su "Tko god" - ree Jim iznenada. - "Tko god"... dalje slijedi "molim", a ini se
daje ta rije potcrtana...
123
Dugo je pregledavao ogrebotine, a onda je odmahnuo glavom. - Jasno se moe proitati
"Harlow" i "Marling". to mislite o tome, inspektore?

Njegov kolega uzme posjetnicu i zbunjeno je proui. - Ne znam to je napisano, ni kakvo

je znaenje - odgovorio je. - Upravo pokuavam dokuiti kako mu je ta posjetnica dospjela
u dep... Narednik se kune da je nije bilo sino, kad je pretraio zatvorenika.
124
18.
U jutarnjem izdanju novina pojavio se kratak odlomak: "Sir Joseph Lavton, ministar
vanjskih poslova, ozbiljno je bolestan i prebaen je u bolnicu."
No bilo je potrebno vie od tog jednostavnog odlomka da se na svjetskom tritu ponovno
uspostavi stanje kakvo je vladalo prije nego to gaje zastraujua prijetnja ratom sruila
kao kua od karata. Glavna tema svih vijesti i dalje je bila panika koju je u svijetu izazvao
ministrov govor. Veliki je ekonomist izraunao da pad vrijednosnih papira iznosi preko
100,000.000 funti sterlinga i premda se, barem kod nekih dionica, tendencija pada
usporava, bit e potrebno najmanje mjesec dana da se veina vrati na razinu prije
izbijanja panike. Neke su novine objavile razgovor s Harlo-wom, jer novinari nisu znali da
je, u odreenim krugovima, na bogataa pala sjenka sumnje.
- Mislim - izjavio je gospodin Stratford Harlow - da je uinak naglog pada cijena jako
pretjerano opisan. Na mnogo naina, takva panika na kraju ima blagotvorne posljedice,
jer pronalazi sve meke toke u financijskom ustrojstvu, slama slabe karike, pa je, na kraju,
sustav jai i zdraviji nego prije pada vrijednosti.
- Je li mogue da je pad vrijednosti namjerno izazvala skupina pekulanata?
Gospodin Harlow je s omalovaavanjem odbacio tu pomisao. - Kako bi ga mogli namjerno
izazvati, bez pristanka i pomoi ministra vanjskih poslova, jer je iskljuivo on, svojim
govorom, prouzroio takvu situaciju? Svakako je rije o okantnoj izjavi odgovornog
ministra. Sir Johseph je oito ve bio teko bolestan kad se obratio Donjem domu.
Nagovijeteno je da se umorio od pretjeranog rada, ali to god bio razlog, samo je
ministar izazvao gospodarsku krizu.
- Poznavali ste sir Josepha? Harlow je odgovorio potvrdno.
125
- Bio je u mojoj kui i to upravo u ovoj sobi, manje od etvrt sata prije nego to je odrao
govor, a mogu rei samo to da se doimao posve normalnim. Ako je bio bolestan, to se ni
po emu nije vidjelo.
Vrativi se problemu pada vrijednosti dionica irom svijeta, gospodin Harlow je rekao..."
Proitavi intervju, Jim se kiselo nasmijei. Harlow je rekao mnogo toga, ali jo je vie
propustio iznijeti. Nije govorio o grozniavom djelovanju Rata, gdje su, svake noi tijekom
Ijedna, svi prozori bili jarko osvijetljeni, niti je jednom rijei spomenuo da i sam ima
ogromne koristi od tog nesretnog, ak traginog govora u Parlamentu.
Taj je ovjek zbunjivao detektiva. Ako je, kao to je Jim vjerovao, iza panike stajao Harlow,
ako je njegov otar um smislio i na tajanstveni nain izazvao paniku u novarskim
krugovima - kakav mu je bio cilj? Ve je bio jedan od troje najbogatijih ljudi u Engleskoj.
Nije imao veliku industriju, pa mu njezina korist nije mogla posluiti kao izgovor. Isto tako,
nije imao nikakav velianstveni nacrt, kojeg bi trebalo ostvariti. Da je sanjao o novim
carstvima podignutim na divljim, nenastanjenim afrikim savanama, ili da je bio veliki
filantrop, koji je namjeravao izvesti sjajni pothvat za dobrobit ovjeanstva, ta bi
strastvena elja za zlatom bila razumljiva, premda se ne bi mogla opravdati.
No Harlow nije imao drugi cilj nego zgrtanje novca. Pokazao je nesebino zanimanje za
ope dobro kad je darovao svoju uzornu policijsku stanicu, a svakako se velikoduno
odazivao na molbe bolnica za sredstvima, ali nijedan od tih darova nije se, zapravo,
mogao ubrojiti u sustavno dobrotvorno djelovanje, niti u izrazitu brigu za ope
blagostanje. Bio je to ovjek bez drutvenih osjeaja, nije ga radovalo zadovoljstvo
blinjih, niti je njihova patnja u njemu izazivala suut. Ako je neto darivao, inio je to
hladno, ali bez razmetanja.

Istina, ponudio je da e na najviem vrhu Chiltern Hillsa sagraditi vjernu kopiju Partenona,
a bit e to nacionalni ratni spomenik, no ponuda je odbaena zbog nepristupanosti tog
mjesta. Kroz bogataeve zamisli protezala se odreena nakaznost, a Jim je sumnjao da
su ti planovi posve lieni sebinosti. Harlow gaje zbunjivao, jer detektiv nikako nije mogao
pronai nit koja bi ga odvela do unutranjosti i uma iza hladnih, plavih oiju.
126
Te noi je punih est sati prosjedio kraj kreveta onesvi-jetenog ministra vanjskih poslova,
pitajui se kakvu bi neobinu priu sir Joseph mogao ispriati. Kako je dolo do toga da
tumara ulicama, preruen u pijanog skitnicu, a lutanje je zavrilo prostakom tunjavom s
policajcem i boravkom u sumornoj zatvorskoj eliji? Je li imao kakvu tajnu slabost, a
Harlow je doznao za nju i iskoritavao ga? Je li ministar ivio dvostrukim ivotom, pitao se
detektiv, no odbacio je takvu pomisao. ivot sir Josepha bio je manje-vie otvorena
knjiga, a njegovo se kretanje u zadnjih nekoliko godina moglo pratiti iz dana u dan, prema
zapisima u dnevniku to ga je pribavila njegova tajnica, ili po priama kolega.
Dok je bdio, Jim je ponovno pokuavao odgonetnuti to pie na posjetnici, ali ni ovaj put
nije imao uspjeha. U straarenju kraj kreveta izmjenjivao se s inspektorom Wiltonom, iz
policijske stanice u ulici Evory. Lijenik ih je upozorio da bi ministar svakog trenutka
mogao doi k svijesti, pa premda je smatrao da bi krajnje posljedice drogiranja mogle biti
vrlo ozbiljne, nije iskljuio ni mogunost da se pacijent potpuno oporavi. Bolesnik se
nemirno prevrtao s jedne na drugu stranu, mrmljajui nepovezane rijei, koje su se
detektivu inile besmislenim, ali u tri i petnaest ujutro okrenuo se na lea, otvorio oi i
mirkajui preao pogledom po polumranoj sobi. Jim, koji je upravo prouavao
posjetnicu, u svjetlu lampe sa zaslonom, stavio je komadi kartona u dep i priao
krevetu.
Sir Joseph je zaueno zurio u njega i skupivi guste obrve, s naporom se pokuavao
svega prisjetiti.
- Halo - rekao je slabim glasom. - to se dogodilo? Jesam li razbio automobil?
- Nije se dogodilo nita ozbijno, sir Joseph - odgovori Jim blago.
Bolesnik ponovno prijee zauenim pogledom po praznim zidovima sobe, a onda mu se
oi spustie na bolesniki karton, koji je pokazivao visinu temperature. - Toje bolnica, jeli?
- Tako je - potvrdi detektiv.
Nastala je duga utnja, a onda se ministar poali: - Paklenski me boli glava. Moete li mi
dati da neto popijem, ili je zabranjeno?
127
Jim natoi au vode i prinese je bolesnikovim ustima, pridravajui ga oko ramena. Sir
Joseph je edno ispio au i s uzdahom olakanja klonuo na jastuk.
- Malo mi se vrti u glavi, ali zakleo bih se da se prezivate Carlton - rekao je.
- Da, tako se zovem, sir - potvrdi Jim, a ministar je jo malo razmiljao.
- Jesam li to slomio? - zanimalo ga je. - Automobilska nesrea, pretpostavljam? Rekao
sam tom glupom oferu da bude oprezan. Cesta je bila nalik na staklo.
Paljivo je pokrenuo najprije jednu, pa drugu nogu, a onda i ruke.
- Ba nita nije slomljeno, sir Joseph - utjei ga detektiv.- Doivjeli ste mali ok.
Ve je pozvonio lijeniku, koji je spavao u sobi ispod njih.
- ok, ha?... Ne sjeam se... Ah, Harlow! - Ponovno je skupio obrve. - Pristojan momak,
ali malo previe ulickan. Sino sam otiao do njega, je li?... Oni s Balkana? Da, da,
sjeam se! Prije koliko vremena je to bilo?
Jim mu nije htio rei da je Harlow priredio zabavu prije nekoliko dana.
- Da, da, sad se sjeam. Kamo sam otiao poslije toga... U Parlament, pretpostavljeni?
Mozak mije kao vunena lopta, koja se brzo okree.
Uao je lijenik, u kunom ogrtau to gaje prebacio preko pidame, a ministru se glava
ve prilino razbistrila, pa je smjesta pogodio tko je pridolica.
- Sasvim sam pri sebi, doktore. Stoje to bilo... kap?

- Ne, sir Joseph - odgovori lijenik. Izmjerio je pacijentu bilo i inilo se daje zadovoljan.
- Sir Joseph misli da je doivio sudar - primijeti Jim, znaajno pogledavi lijenika.
Bolesnik je bio vrlo slab, ali rasuivanje mu se nije pomrailo. - Stoje sa mnom? - upitao
je razdraeno, dok mu je lijenik stetoskopom oslukivao srce.
- Pitam se jeste li ikad uzimali droge?
- Droge! - otpuhne ministar. - Gospode! Kakvo pitanje! Ne uzimam ak ni lijekove. Kad
osjetim da mi nije dobro, posjetim osteopata, pa me on izlijei.
128
Lijenik se naceri, kao to to ini veina njegovih diplomiranih kolega, kad se spomene
osteopat, jer lijenika profesija spada u najkonzervativnije i najsumnjiavije.
- Onda vam neu dati takve lijekove - vjeto je zatakao svoje nespretno pitanje. - Srce
vam je jako, a puls pravilan. Sad vam treba malo sna i to je sve.
- I malo hrane - proguna sir Joseph. - Gladan sam kao vuk zimi!
Donijeli su mu porciju vrue, jake pilee juhe, a za pol sata mirno je zaspao. Lijenik
mahne Jimu da izae iz sobe.
- Mislim da vie nije opasno, pa ne morate biti s njim - rekao je. - Oporavlja se bolje nego
to sam mislio daje mogue. Vjerojatno nije rekao nita o svojim pustolovinama?
- Nita - odgovori Jim, a njegov sugovornik shvati da mu detektiv ne bi otkrio o emu je
rije, ak i da je sir Joseph opisao udne okolnosti pod kojima je otet i kako se pojavio na
redarstvenom sudu.
Rano slijedeeg jutra, Jim je otiao u ulicu Downing, premijeru u posjetu.
- Smatra daje, po odlasku iz Park Lanea, doivio prometnu nezgodu. Uope se ne sjea
govora u Parlamentu, a lijenici ne dozvoljavaju da ga posjetimo dok ne ojaa. Imam vrlo
ozbiljne sumnje glede jedne stvari, sir, pa bih to elio raistiti. A moda u pri
razrjeavanju morati izai izvan okvira zakona.
- Nije me jako briga kamo ete izai, - odgovori premijer - ali moramo doznati istinu! Dok
sve injenice ne budu poznate, oblak ne stoji samo nad sir Josephom, nego i nad cijelim
ministarskim vijeem. Izdat u upute da vam ostave potpuno slobodne ruke i podrat u
vas u svemu to budete uinili.
Poslije te ohrabrujue podrke, Jim je otiao u Scotland Yard kako bi dokazao istinitost
teorije koju je polako razradio tijekom gluhih nonih sati, a bila je tako fantastina daje
isprva ni sam nije posve ozbiljno shvaao.
129
19.
Tijekom samo jednog jutra poslano je etristo petnaest ka-blograma, a svi su bili
sastavljeni na isti nain:
"Po primitku ove upute, kroz poslovnicu banke Lombard, u ulici Carr, hitno poaljite
cjelokupni dobitak u Ratinoj transakciji 17. Potvrdite prijem. Rata."
Poruka je stigla u tri sata ujutro.
Upravitelj inozemnog odjela banke Lombard bio je stari prijatelj gospodina Ellenburvja i
ve je prije s njim suraivao. Sutradan poslijepodne odvjetnik se odvezao u banku i
posjetio upravitelja.
- Oekujem vrlo velike i hitne novane poiljke kroz banku Lombard, - rekao je - a trebat
e mi gotovina.
Upravitelj je uvijek imao kiseli izraz lica, a sad se jo vie smrknuo. - Rata,
pretpostavljam? udi me to imate veze s tim ljudima, gospodine Ellenburv. Mislim da
nemate pojma to se govori u Londonu...
Govorio je otvoreno, kao stari prijatelj, a odvjetnik je krotko sasluao.
- ovjek ne moe uvijek paljivo birati - odgovorio je. - Rat me je uvelike pogodio, pa od
neega moram ivjeti.

Rat je neoborivi argument, koji objanjava promijenjene okolnosti i slui kao dobro
opravdanje za nestalnost moralnih nazora. Upravitelj je suzdrljivo prihvatio gledite svog
sugovornika.
- Koliko je Harlow zaradio na toj prijevari? - upitao je, ponovno se posluivi povlasticom
prijatelja.
- Jednog dana u vam rei - odgovori odvjetnik zagonetno. - Stvar je u tome da oekujem
vrlo velike svote.
- U funtama sterlinga, ili u nekoj drugoj valuti?
- U svakoj koja je stabilna -izjavi Ellenburv.
Te je veeri stigla prva obavijest da su poslali novac - i to iz Johannesburga. Svota je bila
znatna, premda ne i ogromna. U noi su stigle uputnice iz New Orleansa, Chicaga, New
Yorka,
130
Toronta i Sidneva, pa su ih predali Ellenburvju. Telegrami su stalno dolazili, ali odvjetnik
se tek drugi dan potrudio preuzeti novac koji se gomilao u banci Lombard.
Ujutro tog dana, prije nego to se zaputio u grad, proetao je svojim oronulim posjedom.
Uvidio je da je vezan za Rovalton House, pa je gotovo poelio daje moe ponijeti sobom,
premda je zgrada bila runa, sumorna i izazivala je utuenost, ak se inilo daje i
povrtnjak napol istrunuo. Blijede sjene kupusa pogurile su se kao starci u koroti, meu
ostacima ubranog povra.
Preko te pustoi pribliavao se vrtlar, a preko ramena je prebacio vreu, kako bi se
zatitio od kie koja je sipila.
- Tu je hrpa kojom u zatrpati jamu - rekao je. - Juer je stigla.
Jama je ve trideset godina vrijeala oi. Bila je to duboka udubina na rubu povrtnjaka, a
gospodin Ellenburv je esto sanjao kako daje iskoristi. Namjeravao je napraviti ribnjak,
okruen rododendronima, ili bazen od bijelih ploica, s mramornim klupama, kako bi
kupa mogao sjediti i uivati na suncu, zaklonjen od znatieljnih oiju ruama koje bi se
penjale po drvenoj reetki. A sad je snovima doao kraj - jer e jamu zatrpati. Stajao je na
rubu rune rupe u zemlji. Dno je prekrivala voda, iz koje je virio rub petrolejske kante.
Sa strane se dizala hrpa smea: stare cigle, polovice cigala i ljunak - kr za zatrpavanje
rupe.
- Ja u je zatrpati... obeao sam sebi tu vjebu - ree Ellenburv, na trenutak
zaboravljajui da e od sutra u to doba biti posve dokon, pa e imati i previe vremena za
vjebe.
Nije mogao odvojiti pogled od sluzave jame. Dobro bi je popunio da u nju baci Harlowa i
gleda kako iz blata viri bo-gataevo debelo, blijedo lice.
Kad je osjetio da su mu se obrazi i vrat zacrvenjeli te da mu trnu udovi, nevoljko se
okrenuo i poao prema kui. ekao gaje automobil, kojeg mu je iznajmila Rata, a voza
mu je uljudno poelio dobro jutro i primijetio daje vrijeme loije nego ikada.
Ne odgovorivi, Ellenburv ue na doruak. Pogled na automobil nadahnjivao gaje.
131
Znao je za garau u kojoj se vozilo moglo iznajmiti, a da itko nije postavljao neugodna
pitanja. Jasnije reeno, u Londonu se mnogi bave neobinim poslovima, a trokovima ne
pridaju veliko znaenje. Istina, ne mogu kupiti odanost, ali spremni su platiti za diskreciju.
Cijenik garae "Nova" bio je znatno vii nego drugdje, ali svotu koju je muterija
preplatila, mogla je smatrati dobro uloenom, jer kad bi "Novu" posjetila policija da se
raspita tko je bio gospodin koji se doimao kao stranac, a od draguljara u West Endu
odvezao se s dijamantnim prstenom to gaje kupio pa su tek naknadno primijetili da je s
njim nestala i biserna ogrlica, u "Novi" su na takva pitanja odgovarali zauenim
pogledima, kao da nita ne razumiju. Isto tako, ne bi mogli prepoznati gospou koja se s
bogatim trgovcem iz Bradforda odvezla u Marlow, gdje gaje, drogiranog i bez prebijene
pare, ostavila na livadi, u visokoj travi.

Poslije podne je doao automobil. Voza je bio zdepast ovjek s crnim brkovima, koji je po
ustima premetao vakau gumu i nije se zanimao za niije poslove osim svojih.
Gospodin Ellenburv se, s dva kovega, odvezao u banku, otiao u upravitelj ev ured i
raspitao se o uputnicama.
- Svota je ogromna! - obavijestio gaje upravitelj sveanim glasom. A jo e i narasti,
pretpostavljam? Novaca je toliko da gotovo brie sva naela.
- Naela? - Ellenburvju nije bilo jasno o emu to upravitelj govori.
- Naela o ispravnom i neispravnom... To je kao da obinim ravnalom hoete izmjeriti
katedralu svetog Pavla.
Odvjetnik je naginjao dijalektici, pa se nije mogao suzdrati a da ne filozofira: - Moralno
ponaanje nije stvar aritmetike. Ne moete ga izmjeriti ravnalom, nego kutomjerom. Deset
stupnjeva odstupanja od okomice, isto je tako velika greka pri podizanju stupa dvorinih
vrata, kao i kod kosog tornja u Pizi... Pretpostavljam daje iz Amerike stiglo sto dvanaest
tisua.
- Sto deset - ispravi ga sugovornik. - Teaj nam ne ide na ruku.
Ellenburv je novanice skupio u pet svenjeva i sloio ih u koveg.
132
- A sad emo pogledati uputnice iz June Amerike - ree upravitelj, otuno i strpljivo.
inilo se da svaku reenicu popraa uzdahom i da izraava negodovanje svaki put kad bi
mahnuo olovkom. - Valjda imate pravo, ali ini mi se da je, u oima drutva, neija krivica
obrnuto proporcionalna koliini novca to ga prigrabi.
- Prigrabi! - promrmlja gospodine Ellenburv, u znak prosvjeda.
- Dobro, recimo: "stavi u dep". Dosegnuvi granicu od milijun, preli ste toku kad
porota moe objektivno ocijeniti vae postupke. Pogledaju okrivljenika, pa njegov novac i
automatski odlue: "Nije kriv". O imovini bi trebalo donijeti nov paket zakona - poeti s
kaznama za okretanje milijuna, a zavriti s optubom protiv vlade jer dozvoljava rasipanje
svote od devet znamenki. A porotu bi trebalo sastaviti od knjigovoa i romanopisaca, koji
nikad nisu vidjeli pravi novac, a sanjaju o milijunima... Mislim daje tu osamdeset sedam
tisua devetsto.
Ellenburv brzo izrauna na malom raunalu, kakvog slubenici u banci upotrebljavaju za
provjeru vrijednosti teaja.
- Tono! - potvrdio je. - Nazori su vam udno izopaeni, prijatelju. Ukrao ovjek deset
centi, ili pet milijuna dolara...
- Banka Yokahame - upravitelj je sreivao papire.- Teaj jena je jedan i osam pet
esnaestina, a ini mi se da je jo juer bio dvadeset etiri. udno! Duboko u utrobi
zemlje sklizne rub stijene ili eksplodira prezagrijani parni stroj i to ima katastrofalni uinak
na trite! Harlbvv je u stanju izazvati mnoge potrese, gotovo gaje mogue staviti u
kategoriju vie sile... Za ovo u vam dati dolare, amerike.
- Posve u redu - sloi se Ellenburv, provjeravajui sve-njeve, koje mu je sugovornik
dodavao.
Sputao se mrak kad je iznio kovege i stavio ih u automobil. Bili su vrlo teki udno
kako papirnati novac moe biti teak - i nespretan!
Odvezao se u svoj ured na Theobald Roadu, a sad mu je bilo drago da je, kad su mu
ponudili izbor izmeu malog stana u prizemlju i veeg na prvom katu, uzeo manji.
Pomonika je rano poslao kui. Bio je petak, a pomoniku je dao dva tjedna dopusta i
plau unaprijed. Otkljuao je vanjska vrata i odvukao kovege u svoju privatnu prostoriju.
Tu su ga ekali putovnica i potpuno novi, veliki koveg. Prije nekoliko
133
tjedana Harlow mu je zapovijedio da nabavi paso za "gospodina Jacksona",koji se inae
zvao Ingle. Odvjetniku se nisu sviale male, svakodnevne prijevare, ali, kao i obino
posluao je i ak udvostruio prijestup, jer zatraio je jo jedan paso na ime koje je

zvualo sasvim drukije od njegovog, a poslao je svoju fotografiju snimljenu prije

dvadeset godina.
Sjeo je, drei pred sobom dva prepuna kovega. Osjeao je sve veu nelagodu, ali ne
zato to bi ga pekla savijest. Nijednom nije pomislio na gospou Ellenburv, osuenu na
boravak u krevetu, a ako mu je palo na pamet da svom poslodavcu ini nepravdu, ta ga
pomisao nije uznemiravala, nego veselila.
Teina i nezgrapnost tolike svote papirnata novca...
Na carini u Calaisu ili Havreu pretrait e mu prtljagu, pa e novac privui pozornost.
Mogao bi ga staviti na dno velikog kovega i poslati ga preporueno, potom. Ali
francuske eljeznice su na zlu glasu zbog estih kraa prtljage. Mogao bi, dakako,
otputovati Simplon ekspresom, ili Plavim vlakom - runu prtljagu u vlaku povrno
pregledavaju, a ako bi imao kartu za Monte Carlo, carinici bi bogatstvo u kovegu
smatrali ludou, ali ne bi se mnogo bavili njime.
No u ovo doba godine karte za Simplon i Rivijeru ekspres rasprodane su, kupe ne bi
mogao zakupiti ni uz pomo utjecajnih prijatelja.
Preostala je jo samo jedna mogunost: Polovicu novca ponijet e u kovegu, to vei dio
rasporedit e po depovima, a ostatak e potom poslati u razne hotele irom Francuske i
panjolske, gdje e odsjedati. Bit e to dug i dosadan posao. Otiao je u ured i donio
sveanj velikih kuverti. Ne smije ih slati preporueno, jer slubenici potanskih ureda u
tim latinskim zemljama posve se smetu kad imaju posla s hrpom preporuenih pisama.
134
20.
Sve to mu je bilo potrebno postavio je na dohvat ruke i poeo raditi. Ponestalo mu je
kuverti pa je potraio jo jedan sveanj, ali veliina nije odgovarala. Ugasio je svjetlo,
otiao u duan u susjedstvu, obnovio zalihe i vratio se. Ve je potroio pol novog svenja,
pa je na pisaem stolu stajala hrpa debelih kuverata, a upravo je ispisivao:
Hotel Riena Christina
Algeciras
kad je umalo povikao od straha, jer je netko pokucao na vrata, iznuta obloena zelenim
flanelom.
Kroz jajoliko staklo posjetilac je mogao pogledati u ured, a Ellenburvja su motrila dva
ozbiljna oka. Stisnuo je zube, skoio i s grimasom straha otvorio vrata.
Pred njim je stajala djevojka u dugom, plavom kaputu. Na ramenima i pustenom eiriu
sjale su joj kapljice kie. Odvjetnik nije ni primijetio da pada kia.
Zurila je u svenjeve novca u otvorenim kovezima i u hrpu kuverata. Aileen Rivers nikad
prije nije vidjela toliko novaca.
- No? - hrapavo zakrijeti Ellenburv.
- Pokuala sam pronai vaeg pomonika - rekla je. - Vrata su bila otvorena...
Otvorena? Tako se urio da nastavi posao s kuvertama da nije zatvorio vanjska vrata, pa
ak ni ona u uredu.
Prepoznao ju je. - Vi ste Stebbingsova namjetenica. to hoete?
Iz torbe je izvadila presavijenu kuvertu. Ugovori o zakupu, koji su pripadali gospoi Alici
Harlow, istekli su, a gospodin Stebbings je otkrio da omakom nisu ukljueni u ostavtinu.
Ellenburv je pokuavao proitati pismo i ne misliti na nepredvieni, moda pogubni razvoj
dogaaja... Dva oka virila su kroz jajoliko staklo... Vidjela je svenjeve novca u kovezima
u kuvertama...
- O! - uzviknuo je zbunjeno. - Razumijem... Neto u ugovorima o zakupu. Sutra u to
srediti.
135
- Gospodin Harlow zna - rekla je. - Nazvali smo ga rano poslijepodne, pa me je zamolio
da vas obavijestim i da veeras doem k njemu i iznesem pojedinosti.
Naglo je podigao glavu. - Sad... idete do Harlowa? - promucao je.

Prilino je neobina, ak vrlo neobina injenica da se cijelo poslijepodne radovala

posjeti. ovjeku koji ju je volio, djevojina elja da vidi bogataa mogla bi se uiniti
nevjerojatna, a to je i bila, no kad je gospodin Stebbings zamolio pomonicu, po obiaju
ne zavravajui reenice:- Pitam se bi li vam bilo teko... - smjesta je rekla: - Ne bi - i
pomislila kako je odvie brzo odgovorila.
Objektivno gledano, primamljivost Stratforda Harlowa doimala se udnovato i nedostojno,
no ista vrst oaranosti odvodi bojaljive ljude na rub vulkana, gdje drhte i zadivljeno zure
u rastopljenu lavu, koja iti i u mjehuriima se die ispod njih. Ipak, bilo je tu i neto vie
od toga, jer, za djevojku, Harlow nije bio samo izuzetno intenzivna osoba, nego je
djelovao i potpuno ljudski.
- Da, idem u Park Lane - potvrdila je.
Ellenburvju se inilo da mu je mozak posve otupio, izgubio svaku pokretnost i zaustavio
se, pa odvjetnik vie nije mogao jasno misliti.
- Sad idete k njemu...
Harlow se posebno potrudio da se s tom djevojkom sretne u Princetovvrm, raspitivao se
gdje ivi i radi, a kao razlog naveo je da se zanima za njezinog ujaka. No Ellenburv je iz
iskustva znao da postoji jo jedan razlog. Takva se prijateljstva vrlo brzo razvijaju. Ljudi
koji su u ponedjeljak neznanci, u subotu ve planiraju zajedniku budunost. Vrlo lijepa
djevojka... Kotaii u odvjetnikovoj glavi pokrenuli su se i zaas su se okretali punom
brzinom.
Harlowu e odmah ispriati stoje vidjela!
- Jeste li nali gospodina Ellenburvja? - pitat e bogata.
- Da, u dva kovega na stolu imao je ogromnu koliinu novca...
Mogao je zamisliti kako e brzo Harlow izvui zakljuke!
136
- ena mi je jako bolesna - kotaii su malo zakripali - jako bolesna. Ve dvadeset^
godina nije ustala iz kreveta. - Patetino je opustio usta.- udno je... da ste se upravo
pojavili. Jutros je pitala za vas.
- Za mene? - Aileen nije mogla vjerovati uima. - Ali ne poznajem je!
- Ona pozna vas... jo otkad ste bili dijete... Poznavala je vau majku, ili oca, ne sjeam
se. - Tu je bio na sigurnom zemljitu, premda se u to nije mogao pouzdati. - Neobino...
Namjeravao sam otii do Stebbingsa, da vas zamolim... Vratit ete se automobilom.
- Da veeras posjetim gospou Ellenbruv? - upitala je s nevjericom, a odvjetnik potvrdi
glavom.
- Ali... obeala sam da u otii do gospodina Harlowa.
- Ima vremena... To je molba starca i svijestan sam daje nerazumna.
Doista se doima star, oronuo i nesretan.
- Je li daleko?
Rekao joj je gdje je kua i opisao najblii put do nje. Jo nije znao to e se ondje
dogoditi, no imat e dosta vremena za razmiljanje. Uinit e neto strano! Najbitije je da
djevojku sprijei da ode Harlowu, koji joj je moda ljubavnik. Ellenburv je ve kupio kartu i
rezervirao kabinu, a ujutro e ranim vlakom otii iz Londona. A zato ne bi putovao preko
Ostenda? Nije se mogao odluiti i to ga je zbunjivalo.
- Mogu li nazvati gospodina Stebbingsa?
- Ja u to uiniti. - Zvuao je gotovo veselo. - Ali moete mi pomoi, mlada damo, da
spakiram ta dva kovega. Mnogo novaca, je li? Sve pripada Harlowu, sve Harlowu! Bistar
ovjek!
Kimnula je i poela slagati svenjeve novanica. - Da, vrlo bistar.
- Dobar momak?
utjela je u nedoumici, a Ellenbruv je bio uvjeren da djevojka prikriva ljubavnu vezu.
Harlow joj je oito bio drag, inae bi izrazila gnuanje prema njemu, jer se znalo da je
prijateljica Jima Carltona. Odvjetnik pomisli da je izbjegao stvarnu opasnost.

Zaboravila je daje Ellenburv obeao da e nazvati njezinog poslodavca, pa se toga sjetila

tek kad je automobil, koji je cijelo vrijeme ekao na pljusku, ve jurio niz Kingsway.
137
- Imam telefon kod kue - rekao je.
Doista je imao privatnu vezu s knjinicom gospodina Har-lowa, ali nikako nije namjeravao
nazvati.
Poguren u kutu, dok su ga kovezi to ih je smjestio do nogu, udarali po koljenima kada
bi automobil usporio ili ubrzao, govorio je o svojoj eni, no mislio je samo na djevojku kraj
sebe. Zakljuio je da je ona jedina osoba na svijetu koja bi ga mogla odati, jer samo je
ona znala da Ellenbruv ima dva velika kovega puna novca. Odvjetnik je svakako htio
zaboraviti upravitelje banaka, Harlovva i odreene pripadnike osoblja Rate, a izmeu
njega i divne budunosti isprijeila se samo ta krhka djevojka. Zamiljao je likovne
galerije, sunano svjetlo na prugastom atorskom krilu i mnogo cvijea koje se areni pod
plavim nebom, dok bi ovaj prljaiv grad esto zamraili oblaci, kia i magla, a itko je blato
prskalo prozore iznajmljenog automobila.
Pribliavali su se kui, pa je spustio prozor i nagnuo se van, na vozaevoj strani. - etvrta
kua u slijedeoj pokrajnjoj ulici. Stanite pred dvorinim vratima, nemojte zaci na prilaz i
nekoliko minuta poekajte prije nego to odete.
Gurnuo je tri novanice u ruku vozau, koji ih je pogledao u svjetlu upravljake ploe, a
inilo se daje zadovoljan.
- Nemate nita protiv da stanemo pred dvorinim vratima? - upita Ellenburv djevojku. Odatle put nije dug, a ena mije ivana i trza se na svaki zvuk...
Aileen se nije protivila. Kad su izali na blatnu cestu, ponudila se da ponese jedan
koveg, a odvjetnik se sloio. Teret je bio tei nego stoje oekivala.
- Pripada Harlowu, Harlowu! - promrmljao je Ellenburv, prolazei kroz runa dvorina
vrata, a glavu je sagnuo zbog jake kie. - Jedna od njegovih "ala!.
- Kako to mislite "ala"? - upitala je.
- Njegove... ale... teko... objasniti. - Vjetar je priguio pojedine rijei.
Ugledala je etvrtastu i beivotnu kuu.
- Nalijevo... ui emo sa stranje strane.
Staza posuta troskom vijugala je kao zmija izmeu opustjelih bokora. Aileen pred sobom
ugleda nekakvu onisku zgradu, a odvjetnik objasni daje to loionica konzervatorija.
- Pazite, dvije stepenice!
Zato, zaboga, u ovo doba noi ulaze u loionu? Odgovorio je na pitanje, premda ga nije
izrekla:
- Sigurnije... zakljuati... kovege! - povikao je.
Vjetar je preao u buru. Trgnula se kad je zasvjetlucala munja. Nikad prije nije vidjela
munju u prosincu. Ellenburv spusti kovege i pone petljati oko zarale brave, pa su se
vrata ubrzo otvorila, uz kripu nalik na jauk.
- Evo - rekao je, a djevojka ue za njim.
Kresnuo je ibicu i zapalio svijeu od nekoliko centimetara, u prljavom, malom, zatitnom
fenjeru, pa je mogla razgledati unutranjost zgrade. Bila je to rupa od cigala, bez prozora.
Pod je bio prekriven troskom i razbijenim loncima za cvijee. Na drvenoj klupi stajala je
hrpa sipke zemlje iz koje su nicali zeleni izdanci korova. Rava vrata pei zjapila su
otvorena, a i kraj njih je bilo troske, pepela i smea iz vrta.
- Priekajte, donijet u kovege.
Srce mu je tako tuklo da je jedva disao, ali, sreom, djevojka mu nije mogla vidjeti lice, jer
bi se jako uznemirila.
Teturajui je izaao, zalupio vrata, objesio zaralu lampu na stoer, popipao oko nogu,
naao lokot i privrstio ga, a onda se posrui popeo uz dvije stepenice i potrao prema
kui.

Morao je dugo sjediti na stubitu, dok se nije toliko smirio da je mogao ui. Osluhnuo je
na vratima prije nego to ih je otvorio, uuljao se na predvorje, tiho zatvorio vrata i na
prstima otiao u radnu sobu. Bio je skroz mokar i drhtao je. Kovezi su se presijavali kao
da su od lakirane koe. Skinuo je mokri kaput i pozvonio. Sobarica, koja se ubrzo
pojavila, zaudila se to ga vidi.
- Mislila sam, gospodine... - poela je, ali ju je prekinuo.
- Idi u moju sobu... ali vrlo tiho... i donesi mi svu odjeu da se presvuem. Gazdarici
moe rei da jo neko vrijeme neu doi na kat.
Potaknuo je slabu vatru, a kad se razbuktala, zagrijao je ruke. Sobarica se vratila s hrpom
odjee, ponudila da mu skuha aj, a onda je diskretno izala.
Poeo se presvlaiti kad mu je neto palo na pamet. Moda e se ponovno morati
presvui. Hlae mu nisu bile jako mokre, a oko jame u dvoritu bilo je mnogo blata. Te se
jame sjetio u automobilu. Okolnosti su mu ile na ruku.
138
139
Odjenuo je kuni ogrta i s police uzeo dvije knjige s naslovom "Kronika zloina", koje je
esto itao, a sadravale su izvjetaje o prljavim zlodjelima, ispriane bombastinim
stilom, jer je sakuplja ivio u rano viktorijansko doba. Svaki svezak bio je "ukraen s
pedeset dva Phizova crtea".
Nasumice je otvorio knjigu.
"... kad je rtva tlaenja mlada, lijepa i neduna ena, svaki e imalo osjeajan ovjek
riskirati ivot kako bi je izbavio oaja i bijede..."
Pogled mu je pao upravo na tu pounu reenicu. Ne uvidjevi ironiju, okrenuo je stranicu.
Maria Marten - ustrijeljena u hambaru! Druga ena ubijena je maem. Nestrpljivo je
okretao stranice, a u tom je trenutku poalio to tako slabo poznaje metode zloinaca.
Sjetio se da ima veliku sjekiru... ali gdje? Vani, pred kuhinjskim vratima! Dok je silazio
stubitem u kuhinju, mimoiao se sa sobaricom. Pred kuhinjskim vratima doista je naao
sjekiru, jer ju je tu jutros vidio. Gurnuo ju je pod kuni ogrta i odnio gore.
- Moe otii na spavanje - rekao je sobarici, a kad je popio aj, preko ramena je prebacio
mokri kaput i izaao u oluju.
Krajnje neugodno!... Zato ga nisu mogli pustiti da na miru ode... njega, sijedog starca,
kojemu je preostalo samo jo nekoliko godina ivota? Kad je pomislio na takvu nepravdu,
niz obraze su mu potekle suze. Kriv je Harlow! Prokleti Harlovv! Ta jadna djevojka nikome
nije uinila zlo - divno stvorenje, a mora umrijeti zbog Harlowa!
Nadlanicom je ljutito obrisao suze, maknuo lokot i otvorio vrata.
Svijea je dogorjela pa je jo samo svjetlucala, ali i u tom slabom svjetlu, prije nego to je
stijenj plaviasto zaplamsao i ugasio se, ugledao je blijedo lice djevojke, koja je stajala
sleena od uasa. Zajecavi, Ellenburv zamahne sjekirom.
140
21.
Kad je Elk to poslijepodne uao u ured svog prijatelja, zatekao je Jima kako usredoteno
prouava veliki plan grada, kojeg je rairio na stolu, a za tu ga je priliku oito nacrtao, ili
precrtrao, jer kad je dodirnuo papir, na rukavu mu je ostala mrlja zelene tinte.
- Kupuje nekretnine? - upita ga kolega. Jim paljivo smota papir i stavi ga u ladicu.
- Posao s nekretninama - nastavi Elk - najlaki je nain zarade za koji znam. Zbog toga
te ne mogu epati, a kad obavi posao, ne mora mu se vraati. Moj prijatelj je kupio
zemljite u Finchlevu i na njemu sagradio odmah useljive vile, a danas vozi svoj ford.
Poznajem i drugoga...
- Hoe li mi noas pomoi u maloj provali? - prekine ga Jim.
- Strunjak sam za provale - glasio je odgovor.
- Sjeam se da sam jednom...

- Nekad sam se mogao penjati kao maka - zamiljeno e Jim - premda nikad nisam vidio
da se maka penje uza zid kue i nikad mi nije bilo posve jasno zato provalnike zovu
"makama".
- Bolje da ih nazovu "gusjenice" - predloi Elk.
- One se mogu penjati po staklu, jer na velikim nogama imaju prianjalke, kao i muhe. To ti
je prirodopis. Gdje emo udariti?
- Upravo u Park Laneu - odgovori Jim. - Namjeravam istraiti otmjenu englesku kuu,
pradjedovski dvorac baruna Harlowa.
- Nisu ga valjda imenovali Vitezom? - upita Elk, koji je imao samo mutnu predodbu o
visokom plemstvu. - Premda ne vidim zato ne bi. Da je ... - spomenuo je glasovitu osobu
iz svijeta politike - na poloaju, Harlovv bi dosad ve postao vojvoda, grof, ili neto slino.
141
Jim je kroz prozor gledao gust promet na obali Temze, jer bilo je vrijeme najvee guve,
kad se ljudi vraaju s posla. Plju-tala je kia i puhao je jak vjetar. Nije bilo ni traga magli
koju je prognozirao meteoroloki zavod.
- Metereolozi su me razoarali - poalio se detektiv. - Ako ne bude magle, operaciju emo
morati odgoditi za sutranju no.
Elk je imao svoje miljenje o meteorolokom zavodu pa gaje opirno iznio, no rekao je i
neto ohrabrujue:
- Magla provalniku koristi koliko i povez preko oka, a kiu smatra darom s neba, jer
policajci se sklanjaju u kune vee i nitko ne njuka unaokolo.
Mlazevi kie ibali su obalu Temze kad je policijski automobil, s Jimom za upravljaem,
izaao kroz nadsvoeni ulaz, a na uglu Birdcage Walka jak nalet vjetra skoro ih je
prevrnuo. Vjetar ih je vie otpuhao, nego to su se odvezli do Hyde Park Cornera.
Kua na broju 704, u Park Laneu, bila je jedna od rijetkih koje su ne samo izdvojene,
nego i ograene zidom. Vlasnik se mogao pohvaliti i malim vrtom s dobro
uznapredovalom trenjom, iza naknadno sazidanog dijela kue, gdje je bila knjinica. Iz
mraka je izronio policijski narednik, specijalno dodijeljen na zadatak i preuzeo automobil.
Za dvije minute Jim i Elk prebacili su se preko zida, a za sobom su vukli ljestve s kukom,
koje su to poslijepodne posudili iz vatrogasne centrale.
Staklena kupola na stropu knjinice nije bila osvijetljena, pa su se bez potekoa popeli
na krov. Tu je Jim ostavio kolegu na strai. Bio je svijestan da nee imati nimalo lak
zadatak. Svi gornji prozori bili su zatvoreni zasunom, ili su imali kapke, ali to poslijepodne
poslao je zrakoplov da nisko preleti preko parka i snimi fotografije, pa je na krovu vidio
malu graevinu od cigle, koja je vjerojatno skrivala stubite, a kroz vrata se moglo sii na
donje katove.
Jim se dohvatio prvog prozora, a reetke su mu unekoliko olakavale penjanje. Maknuo je
kuku ljestava, ispruio ruku i zgrabio reetke na prozoru iznad sebe. Sreom, taje strana
kue bila u zavjetrini, pa mu vjetar koji je fijukao oko uglova nije jako smetao.
142
Za deset minuta naao se na ravnom krovu, a imao je cipele s pustenim donovima.
Izloen buri - pa mu je bilo drago da barem ograda prua zaklon - uputio se prema
etvrtastoj graevini od cigle, a zbog vjetra je hodao s naporom.
Kao to je i oekivao, u sui od cigle bila su vrata, s patentnom bravom, vjerojatno
zatvorena jo i zasunom. Osluhnuo je, ali uo je samo fijukanje vjetra, pa je nastavio
pretraivati krov, prelazei snopom svjetla jake baterijske svjetiljke malo iznad tla. Nije
pronaao nita, pa se vratio do stubita. Iz depa je izvadio konatu kutiju s alatom,
privrstio malo svrdlo u dra i gurnuo ga u drvo vrata. Svrdlo nije prodrlo duboko, kad je
udarilo u neto tvrdo. Vrata su bila pojaana elikom! Stavio je svrdlo u kutiju i popeo se
na krov sue, no ondje se morao uhvatiti za rub da ga vjetar ne bi bacio.
Bio je to vrst betonski krov, a da ga probije, trebao bi mu teak kovaki malj i
neogranieno mnogo vremena.

Moda na jednom prozoru nije bilo reetki, no Jim se nije sjeao da je tako to vidio.
Nagnuo se preko ograde i pogledao dolje, u pokrajnju ulicu, koja je Park Lane povezivala
s prometnicom, gdje je ostavio automobil. Nagnuvi se, vidio je kako neki ovjek ustro
prilazi vratima, otvara ih i ulazi. Detektiv je uo kako su se vrata zalupila. Oito je to bio
Harlovv, jer nitko drugi u hodu nije tako pokretao ramena. Ali stoje bogata radio vani, u
takvoj noi? Onda Jimu padne na pamet daje Harlow doao iz smjera garae.
uo je kako sat odbija jedanaest. to da uini? Kao da mu nije preostalo nita drugo
nego da se vrati Elku koji gaje ekao i prizna poraz, pa je odluio da e upravo to uiniti,
kad je kljocaj brave nadjaao fijuk vjetra, a onda Jim zauje bogataev glas. Harlovv je
dolazio na krov, pa se detektiv skutri u sjeni sue.
- ... Da, pada kia, naravno da pada, dragi moj. U Londonu uvijek pada. Ali ja sam izaao
po kii, a vi niste. Jao, kako je padala!
Premda su rijei zvuale svadljivo, Harlovv je govorio dobroudnim glasom, kao da
razgovara s djetetom.
- Imate li al? Eto, tako. Zakopajte kaput. Nemate ni rukavice. Kakva ste vi eprtlja!
- Doista mi ne trebaju rukavice - izjavi drugi glas. - Nije mi ni najmanje hladno. I, Harlovv,
mogu li vas ponovno zamoliti...
143
Rijei su postale nerazgovjetne jer su se udaljavali od detektiva, pa je pretpostavio da
eu kraj ograde. Ako Harlow nije imao svjetiljku, nee vidjeti ljestve. Jim se otulja oko
sue i proviri iza ugla. Ubrzo je razabrao dvije prilike, koje su polako etale prema njemu,
sagnuvi glavu zbog vjetra. Brzo se povukao u zaklon.
- ... Ne moete to dobiti. Previe itate i neu da mozak optereujete jo i pisanjem!
Budite razumni, dragi moj Marling...
Marling! Jimu zastane dah. Prili su mu tako blizu da bi, ako korakne i isprui ruku,
mogao dodirnuti blieg od njih dvojice.
Prilike su se ocrtavale iznad ograde, u odsjaju ulinih svjetiljki, pa je detektiv vidio da je
pratilac visok gotovo kao Harlow, ali je poguren. Letimino je vidio i bradu, koju je vjetar
nosio na sve strane. Vraali su se, pa su do Jima ponovno doprli glasovi, a odjednom se
zaulo struganje.
- Stoje to, dovraga? - uzvikne bogata.
Daleko ispod njih neto je prigueno zatropotalo, a Jima zazebe oko srca. Bit e da je
Harlow u prolazu gurnuo ljestve i sruio ih s ograde.
- Neto ste sruili - primijeti glas neznanca.
- Kao nekakva kuka - odgovoriHarlow, a Jim gaje mogao zamisliti kako zuri preko
ograde.- to je to bilo? - upitao je ponovno.
Jimu se ukazala dobra prilika. Mogao bi se otuljati uz rub zgrade, kliznuti kroz vrata - jer
je pretpostavljao da su otvorena - i pobjei. Poeo se tiho prikradati, a onda je vidio da
kroz otvorena vrata prodire svjetlo, u kojem bi ga svakako opazili, ako ne odabere
trenutak kad su okrenuti leima. Ali kao da se nisu namjeravali pokrenuti, nego su neko
vrijeme stajali i nagaali to je to Harlow sruio s kamene ograde.
- Vrlo udno - govorio je magnat - ne sjeam se da je jutros, kad smo doli, tu neto
stajalo. Hajde da siemo.
Prilika je izgubljena! Jim je stajao oslukujui kako koraci dvojice ljudi silaze stubitem, a
uo je i da su se vrata zalupila. Ostao je na krovu, bez mogunosti da se dokopa ulice.
Elku se nije mogao javiti a da ne riskira da ga otkriju. Iz depa je izvadio notes, urno
napisao poruku, istrgnuo papir i u njega zamotao bakreni novi. Bacio gaje, trudei se
da to bolje pogodi gdje bi mogao biti njegov kolega i uo je kako je novi zazveketao
kad je pao na zemlju. ekao je petnaestak minuta, ali odozdo nije bilo nikakvog znaka
daje Elk dobio poruku. Ponovno
144

je pokuao otvoriti vrata, premda se nije nadao da su otkljuana. Na njegovo

zaprepatenje, otvorila su se im je okrenuo kvaku. Je li ih Harlovv, u urbi, zaboravio
zakljuati? To nije bilo nalik na njega.
Jim jo vie otvori vrata i pogleda na stubite. Iz donje sobe dopiralo je blijedo svjetlo, a
vidio je kut pisaeg stola i dio crvenog saga. Tiho je siao vrstim stepenicama, koje nisu
zakripale pod njegovom teinom, a na dnu je, preko ograde, provirio u sobu.
Oito je bila prazna. Blizu zastrtog prozora stajao je veliki stol, malo dalje detektiv ugleda
lakirani krevet, a vrata su bila napol otvorena. Prostoriju je osvjetljavala samo svjetiljka na
stolu, pa Jim ue, pritisne prekida i utrne je.
Sad je ispod vrata vidio svjetlo na odmoritu. Provirio je, ali nita se nije kretalo. Stubite
pred njim sputalo se na donje katove. Predosjeaj mu je govorio da znaju daje u kui.
Nalijevo od odmorita bila su jo jedna vrata, a odmah je primijetio daje u bravi klju.
Osoba koja je otkljuala prostoriju i ula,uinila je to tako urno da nije izvukla klju. Jim
ugrabi priliku, munjevito se nagne, zgrabi klju, okrene ga i zakljua vrata, a iznutra je
zauo prigueni uzvik. Detektiv se naceri i na prstima sie niza stepenice.
Donje odmorite je bilo mrano, pa je napredovao uz pomo baterijske svjetiljke, paljivo
pipajui nogom, prije nego to bi zakoraio, sve dok nije dospio u slabo osvijetljeno
predvorje u kojem su se, prije samo nekoliko dana, okupili brojni ugledni, svima poznati
uzvanici. Nita nije uo pa je brzo otiao do vrata i zgrabio kvaku. U slijedeem trenutku
neto gaje odbacilo, kao da gaje udarila jaka, nevidljiva sila.
ok gaje paralizirao, pa je detektiv bez daha leao na podu. uo je kako se na katu
otvaraju vrata i kako netko ape. Bilo bi pogibeljno da opet dodirne kvaku, nabijenu
strujom. Ako bi se provalnik uspio uvui u magnatovu kuu, vrata su se pretvarala u
smrtonosnu klopku. No struja je zacijelo dolazila iz nekakvog prikljuka. U zidu je ugledao
dva bijela dugmeta, a u predsoblju je gorjelo svjetlo. Jim pritisne najgornje dugme, no
svjetlo se nije ugasilo. Bit e da je naao prikljuak! Vrhom prsta oprezno je dodirnuo
kvaku. Struja je doista bila iskljuena. Zaas se naao na ulici, a svoj je bijeg objavio tako
stoje svom snagom tresnuo vratima.
145
Pourio je do automobila i vidio da Elk jai na zidu i ivo razgovara s policijskim
narednikom.
- Upravo sam se uputio iza kue da vidim to je s tobom - ree Elk i skoi na plonik.
- Jesi li dobio moju poruku?
- Kakvu? uo sam daje neto palo, ali pomisio sam da si ispustio ljestve. Nisam ih
mogao nai.
Odavno je prola pono kad je voza zakoio pred ulazom u Scotland Yard. Jima je
zazeblo oko srca, jer je, uavi u predvorje, najprije ugledao Browna.
- Neto nije u redu? - upita detektiv.
- Gospoica Rivers nije se vratila kui - odgovori Brown. - Telefonirao sam Stebbingsu.
Rekao je daje mlada dama izala u est sati, da preda dva pisma, jedno Ellenburvju, a
drugo Har-lowu. Nazvao sam i Ellenburvja pa mije rekao da mu je gospoica Rivers, oko
est sati, predala pismo, a poslije je nije vidio.
Jim brzo razmisli.
- Malo poslije jedanaest! - uzvikne Elk. - Joj! To sam zaboravio!
- to?
- U to je vrijeme proao mimo nas i uao u garau. S prozora knjinice vidio sam
automobil. Nije bio njegov pa sam Harlowa prepoznao tek kad je ulazio kroz vrata na
kraju dvorita. A dugo je bio u garai. Kladim se...
Taj slabi trag smjetaje potaknuo Jima na akciju. U dva sata ujutro, upravo dok je
gospodin Harlow zavravao posljednju cigaru, posjetili su ga Jim Carlton i Elk i to uz
slubenu potporu, u obliku naloga za pretres.

- Kako zabavno! - prokomentira bogata turobno, ustane od stola i prui papir Jimu. Hoete li mi, tijekom slijedeih dana, dostaviti kopiju tog zanimljivog dokumenta? Volio bih
ga ukljuiti u svoju autobiografiju.
- tedite dah, Harlow! - odvrati detektiv grubo. - Na vam dolazak moe priiniti samo
manje neugodnosti. Neu vas privesti zbog skandala sa sir Johnom Lavtonom, a niti zbog
uboj-sta gospoe Gibbins!
- Niste samo jaki, nego ste i milostivi! - promrmlja Har-low. -Ubojstvo je runa rije.
Malo je problijedio, a kao da su mu se, otkako ga je Jim posljednji put vidio, na licu
urezale nove brazde i bore.
146
- Tko to govori o ubojstvu?
Zauvi otar glas, inspektor se okrene. Na vratima je stajala gospoa Edvvins, s
kamenim izraajem lica. Premda ju je prvi put vidio, detektiv ju je smjesta prepoznao, po
opisu to mu gaje dala Aileen. Domaica je ekala, uspravna i ukoena, sklopivi ruke
pred sobom, a grube crne oi zlobno su sjale. Doimala se gotovo zloslutnije i od samog
Harlowa.
- Tko to govori o ubojstvu? Htjela bih znati tko je ubijen - zahtijevala je.
Ali Harlow isprui ruku i uljudno odgovori: - Rije "ubojstvo" nije tvoj lagvort, Lucy
Edwins. Upropastit e te osjeaj za dramatino.
Na trenutak se inilo da ena nee posluati taj kraljevski pokret ruke. mirkajui, gledala
ga je prezirno i gotovo s mrnjom, no onda se okrenula, ukoena kao tap i nestala.
- A sada, gospodine Carltone, smirimo se kao to nam i dolikuje. to oekujete da ete
nai u ovoj kui? Pretpostavljam, neto vrlo vano.
- Pretpostavljate! - uzvikne Jim mrko. - Harlow, stavit u karte na stol i rei u vam to
elim pronai Ponajprije, Aileen Rivers, koja je veeras dola ovamo s pismom svog
poslodavca, a poslije je nitko nije vidio.
- Doista? - upita Harlow ozbiljno. - Mislim da hoete rei daje vi niste vidjeli...
- ekajte, nisam zavrio. U pola est vidjeli su da se od ureda gospodina Ellenburvja
odvezao automobil. U njemu je bila gospoica Rivers. Gdje je ona sada?
Harlow gaje netremice gledao. - Neu rei da ne znam, jer nepotrebne lai su glupe.
Polako je otvorio ladicu stola, izvadi sveanj kljueva i spusti ih na upija. - Moete
pretraiti svaku prostoriju u kui - dozvolio je. - A onda mi recite jeste li pametni kao ja!
U samoj knjinici nije trebalo dugo traiti. S Elkom za petama, Jim se stubitem popeo na
najgornji kat, a kad se naposljetku dokopao zadnjeg odmorita, ondje gaje, kraj vrata
malog dizala, ve ekao Harlow.
- Soba moje domaice - pokazao je. - Svakako prepoznajete vrata koja ste, prije nekoliko
sati, zakljuali.
- A ovo? - zanimalo je Jima.
147
Harlow okrene kvaku i otvori druga vrata. Bila je to soba koju je detektiv ve vidio, a u njoj
ni sad nije bilo nikoga.
- Poet emo od krova - ree Jim, popne se uskim stubitem i izae na ravni krov. Ovaj
put je ponio jaku svjetiljku, ali ni tu nije nita otkrio. Hodajui uz ogradu, obiao je terasu i
vratio se do Harlowa, koji je ekao na otvorenim vratima.
- Jeste li pronali tajno stubite? - Bogata je glumio utjelovljenu nedunost. - esta su u
Park Laneu, ali jo su novina u Pimlicu. Dotaknete oprugu, zaujete: "kljoc", a usko,
zavojito stubite vodi u jo tajanstveniju prostoriju!
Ne odgovorivi na tu sarkastinu primjedbu, Jim se zaputi niza stepenice. Iao je iz jedne
sobe u drugu, ali nije bilo ni traga od djevojke, a niti od bradatog ovjeka, pa detektiv
naposljetku sie u prizemlje.
- Imate li podrum? Htio bih vidjeti.

Harlovv otvori mala vrata u oplati predvorja. Nali su se u visokom, poploanom hodniku,
a na kraju su bili kuhinja i blagovaonica za poslugu. U jednom zidu bio je otvoreni,
nadsvoeni prolaz. Kameno stubite vodilo je u podzemni kat, koji se sastojao od tri
podruma, a dva su sluila kao skladite za vino.
- Nismo proli cijeli prostor podruma - primijeti Jim sumnjiavo, kad je zavrio s
pretragom.
- Nema vie prostorija - odgovori njegov pratilac, umorno uzdahnuvi. - Dobri ovjee,
kako ste sumnjiavi! Hoete li pogledati garau?
Detektiv poe za njim uz stepenice, pa kroz predvorje. Bio je svjestan da se Harlow
poigrava s njim, ali to ga, zaudo, nije uznemiravalo.
- Harlow, gdje je gospoica Rivers? Nagovijestili ste da
znate.
Njegov domain dobroudno nakrene glavu. - Ako mi dozvolite da vas povezem na vrlo
kratak put, mogu vam obeati da u raspriti sve vae sadanje sumnje.
Stajali su suelice jedan drugom a Harlow se okrenuo prema jakom svjetlu koje ih je
obasjavalo iz garae.
- Tvrdim da blefirate - izjavi Jim naposljetku. Bogataevo lice polako ozari osmijeh. - To
su ve mnogi
rekli - odgovorio je - a ipak, evo me, kao uvijek u ruci drim fle rojal. A^gdje su etoni
onih koji su tvrdili da blefiram?
148
Otvorio je vrata limuzine, pa Jim, poslije kratkog oklijevanja, ue, a Elk gaje slijedio.
Magnat zatvori vrata i izjavi:
- O policajcima imam visoko miljenje i shvaam da ste zbog mene ispali prilino glupi.
ao mije! Pria o pretposljednjoj ali Harlowa ostat e meu nama.
Priao je haubi automobila i sagnuo se kao da e upaliti motor, a onda je bez urbe otiao
do zida, podignuo ruku i u garai je zavladao mrak.
Jim je vidio to bogata namjerava, pa je pokuao otvoriti vrata automobila, ali bila su
zakljuana. Dok je prtljao oko prozora, pokuavajui ga spustiti, zauo je brujanje
nekakvog stroja, a automobil se poeo polako sputati kroz pod. Sputao se sve nie na
svojoj platformi, a kad je krov bio malo iznad razine poda, platforma se nagnula naprijed,
tako daje automobil blago kliznuo na nevidljivu koloteinu, muklo udario o gumene
odbojnike i zaustavo se.
Jim je spustio prozor i napol se provukao, kad su se hidraulini nosai pod platformom
naglo podigli i uz tup udarac zatvorili otvor nad njim. U slijedeem trenutku Elk se
oslobodio. Jim trzajem otvori vrata na vozaevoj strani, upali jaka prednja svjetla i obasja
malu prostoriju, kamo su se spustili.
Tu su stajala jo dva automobila, a jedan je posebno privukao pozornost detektiva - staro,
iznajmljeno vozilo, sivo od jo mokrog blata. Oito su se nali u posve obinoj podzemnoj
garai, premda Jim u privatnoj garai jo nikad nije vidio skupe ureaje, ka oto je
hidraulino dizalo. Zidovi su bili od klesanog kamena. Najednom kraju ugledao je niska,
eljezna vrata i to, koliko je mogao vidjeti, nezakljuana, privrena s dva elina
zasuna. Pomislio je da je to vjerojatno spremite za benzin, a to je potvrivao i poloaj
ispod dvorita, pred garaom.
Pogledao je kolegu. - I ti se osjea tako glupo? - upitao je ogoreno.
Elk odmahne glavom. - Nit' me ne moe navesti da se glupo osjeam, - glasio je vedri
odgovor - ali nikako nisam oekivao da e tako brzo doi kraj.
-Kraj?
Elkkimne. - Ali ni meni ni tebi... nego Harlowu! Gotov je... Znai li pretposljednja ono to
mislim?
149

Kolega mu je objasnio, a Elk se razvedri. - Mora zavriti jo jednu veliku igru? Kladim se
daje rije o najveoj ali na koju su policajci ikad ostali smrtno ozbiljni. I kaem ti...
Zautio je. Obojica su se okrenuli prema malim eljeznim vratima, jer zauli su slabo
kucanje, a Jimu je gotovo zastalo srce.
- Netko je iza onih vrata - primijeti Elk. - Nikad ne bih pomislio da stari Harlow upravlja
zatvorom.
Jim otri do eljeznih vrata i otvori ih, povukavi zasune - a na svjetlo dotetura
unezvjerena, neuredna pojava nekog starca. Detektiv ga na trenutak nije prepoznao.
Zatvoreik nije imao kaput, zguvani mu je ovratnik bio raskopan, a vidjevi izraz stareva
lica, policajci su se skamenili.
- Ellenburv! - dahne Jim.
Da, bio je to odvjetnik, ali doivio je nevjerojatnu promjenu otkako gaje Jim zadnji put
vidio. Zurio je irom otvorenih oiju u jednog pa drugog policajca, a onda je drhtavu ruku
podigao do usta.
- Gdje je? - proaptao je divlje. - Stoje uinio s njom? Jima presjee u prsima. - Tko?
Gospoica Rivers? Ellenburv je zurio u njega kao da se sjea glasa, ali ne prepoznaje
osobu pred sobom.
- Stebbingsova namjetenica! - zagraktao je.-Uzeo je sjekiru... Harlow! - Napravio je
pokret kao da udara sjekirom.
-Uh!... Ubio ju je!
Jim se morao pridrati za zid. Jako je problijedio i nije mogao govoriti, pa Elk nastavi
ispitivati sablasnu pojavu.
- Ubio ju je? Ellenburv kimne.
- Gdje...?
- Na kraju povrtnjaka... je rupa u zemlji. Moete nekog zakopati a da nitko ne primijeti.
Znao je za tu jamu. Nisam primijetio daje voza... Preruio se, imao je mali crni brk i cijeli
dan me je vozikao.
Elk blago poloi ruku na rame sugovornika, no odvjetnik ustukne, zajecavi.
- ujte, gospodine Ellenburv, morate nam rei sve to znate i pokuati se smiriti. Nitko
vas nee ozlijediti. Je li ubio gospoicu Rivers?
150
Odvjetnik potvrdi estokim kimanjem. - Sjekirom... i to mojom... Vidio sam kako lei na
podu loionice. Bila je jako lijepa i bijela, a vidio sam da ju je ubio, pa sam se vratio u
kuu, jer nisam htio... nisam htio... - stresao se i prekrio lice rukama - ... gledati je u onoj
rupi s vodom... zelenom vodom!... Uh!... Uh!
Nastojao je odagnati taj prizor, a dugim je prstima pravio pokrete kao da svira klavir.
- Vidjeli ste je ponovno? - upita Jim promuklo. Starac potvrdi.
- Gdje?
- Pozadi, u automobilu... gdje su bili i kovezi... Skvrena na podu, a preko nje pokriva.
Sjedio sam kraj tog vraga, a on je govorio! Tiho i mirno! Boe! Pomislili biste da nikad
nikoga nije ubio! Rekao je da e me povesti na odmor... gdje u ozdraviti. Ali znao sam da
lae... znao sam da taj vrag lae i da kuje nove karike u mom lancu. Tu me je zatvorio! gotovo je zavritao i drhtavim prstom pokazao otvorena vrata zatvora.
- Ellenburv, zaboga, pokuajte razmisliti! Je li Aileen Rivers iva?
Jim se skoro sruio kad je starac zanijekao glavom.
- Mrtva! - Odvjetnik je poeo kimati, potcrtavajui rije koju je ponavljao. - Mrtva, mrtva,
mrtva! Moja sjekira... bila je pred kuhinjskim vratima... Vidio sam kako ondje lei i bilo je
krvi...
- uj, Carltone - ree Elk otro. - Ne vjerujem u to! Taj tip je lud!
- Lud? Jesam li lud? - Ellenburv se udari u slaba prsa. - Ona je gore... vidio sam kako je
nosi... A ena sa utim licem i ovjek s bradom... prisilili su me da poem s njima. Dugo
su me ostavili tu, u mraku, a onda su me prisilili da poem s njima... Pogledajte!

Odvukao je Elka u mali zatvor. U prostoriji su detektivi ugledali krevet i ormar, a pod je bio
prekriven sagom. U dubini podruma ureena je prava mala soba za stanovanje!
Pipajui po zidu, Ellenburv pronae prekida, pa prostoriju obasja ruiasto svjetlo,
skriveno u kamenim zidnim ukrasima.
- Gledajte!... Gledajte!
Otvorio je vrata ormara, a na dnu su ugledali hrpu muke odjee: zguvanu sveanu
koulju, kaputi od baruna...
- Odjea sir Josepha! - zapanjeno e Elk.
151
22.
- Tu su ga zatoili - proape Ellenburv, kao da se boji i
zvuka svog glasa.
Na drugoj strani sobe Jim ugleda jo jedna elina vrata. Nisu imala zasuna, nego samo
malu kljuaonicu. Ali onda mu je neto odvratilo pozornost.
- Gledajte!
Uprijevi svom snagom, sitni je odvjetnik povukao ormar, koji se mogao izvui, kao vrata
na karama. Iza ormara bila su duguljasta vrata.
- Tu... Tim putem sam doao. Dizalo...
Elk osluhne i zauje udaljeno zujanje dizala koje se kretalo.
- U koju sobu ju je odveo? - upita Jim napeto. - Sve smo
pregledali!
- U sobu gospoe Edwins. Ondje je ormar za odjeu, ali stranja strana je lana. Iza
ormara je sobica... Zato je nisu stavili u jamu i sakrili je? Bilo bi bolje...
- Moramo izai odavde i to brzo - zakljui Elk i osvrne se ne bi li ugledao izlaz. - Toj se
pretposljednjoj ali jo nitko nije nasmijao, a ini se da bi moje roake mogla zaviti u crno!
Pokuao se popeti uz masni hidraulini potporanj, ali premda je, uz Jimovu pomo, uspio
dotaknuti platformu, od toga nije bilo nikakve koristi, jer platforma je bila od elika i
betona, a ni jedan ni drugi nisu poznavali mehanizam hidraulinog dizala. Upravlja je bio
izvan dohvata, pod zakljuanom elinom reetkom.
Mogli su izai samo kroz vrata iza ormara. Elk je pretraio automobil i krinju s alatom
ispod njega.
- Za neko vrijeme smo sigurni. Nee se usuditi pustiti plin, jer bi moglo doi do eksplozije,
a tako brzo nam ne moe pripraviti nikakvu drugu pogibelj. Carltone, jesi li neto primijetio
u kui?
- Mnogo toga, ali na to misli?
- Sjeti se da uope nismo vidjeli gospuu Edwins, ili Ed-wards, ili kako se ve zove,
nakon to ju je stari otjerao.
152
Jimu to nije palo na pamet. Premda su kuu pretraili od krova do podruma, vie nije vidio
smrknutu domaicu.
- Gdje je ona, mogao bi biti i onaj drugi tip... kako se zove... Marling? - pretpostavi Elk. - A
mislim da mi je prilino jasno gdje su bili... u malom dizalu!
Istina! Jim je vidio dizalo kad je Harlow, na najgornjem katu, doekao detektiva, ali poslije
toga je naprava nestala. Drugi su stanari kue vrlo lako mogli kliznuti s kata na kat,
skrivajui se pred potragom.
Vrata nisu mogli ni pomaknuti. Jim nije mogao uvrstiti polugu, a da mu je to i uspjelo,
vrata zacijelo ne bi popustila.
Moraju se pozabaviti ciglama, prekrivenim betonom! Samo taj dio zida nije bio od
kamena. Imali su sreu, jer su u svim automobilima pronali kutije s alatom. tovie, u
jednom su ugledali poveu dizalicu, pa su s nje skinuli elini dio i upotrijebili ga kao
polugu.

Na napete ivce Jima Carltona rad je djelovao kao melem, ali detektiv se jo vie
uznemiri svaki put kad bi mu pogled pao na blijedo Ellenburvjevo lice.
Odvjetnik se skutrio kraj kreveta, gledao ih i cijelo vrijeme mrmljao sebi u bradu. - Ne
moe izmjeriti principe ravnalom. Tako lijepa djevojka! I vrlo mlada! - a onda je poeo
tiho plakati.
- Pravi se da ga ne primjeuje - zarei Elk. - Nastavimo s poslom.
Morali su mukotrpno i teko raditi kako bi odstranili nekoliko centimetara betona, a
postojala je opasnost da e vlasnik kue uti lupanje. No za jedan sat oistili su tridesetak
centimetara tvrde buke i doli do cigala ispod nje. Sluei se odvijaem kao dlijetom,
uspjeli su olabaviti prvu ciglu i napraviti rupu. S drugom ciglom je ilo lake, a onda ih je
neto na dramatian nain upozorilo da moraju biti vrlo oprezni.
Jim je upravo stavljao oteeni vrh odvijaa u malu rupu na buki, kad netko prigueno
ree, kao da govori tik uz detektiva: - Pusti ih, neka ekaju do sutra.
Jim se trgnuo da je gotovo poskoio, jer je prepoznao bo-gataev glas.
Pa ipak, objanjenje je bilo jednostavno. Glas je dopirao niz otvor dizala, koji je posluio
kao megafon. uli su kako se zatvaraju vrata, pa do njih ponovno dopre zujanje
mehanizma.
153
Dizalo se zaustavi malo ispod njih, vrata se otvorie, a zahvaljujui dobroj akustinosti,
Jim zauje kako muki koraci tapkaju po poploanom podu predvorja.
Pomisao da imaju vremena do jutra bila je utjena. Naizmjenino radei i oslukujui,
olabavili su unutranju ciglu, izvukli je, a za njom jo jednu, pa su za pol sata napravili
nepravilnu rupu kroz koju se mogla provui vitka osoba, kao, primjerice, Jim. Uao je u
masni prostor za dizalo, a kako mrak nije probijao ni traak svjetlosti odozgo, detektiv se
spoticao o grede i uad. Ispruio je ruku u sobu, uzeo svjetiljku i pogledao je. Dno dizala
bilo je najmanje etiri metra iznad njega, a odozgo su visjela dva debela elektrina kabla,
koja su pokretala napravu. Ispruivi ruku detektiv jedva dotakne kraj najnieg ueta.
Javio je Elku to je otkrio, pa mu je kolega kroz rupu poeo dodavati sva sjedala
automobila to ih je mogao skupiti, a Jim je slagao jedno na drugo.
Balansirajui na hrpi, vrsto je zgrabio kabel i svom teinom ga povukao. Ue je izdralo.
Poeo se penjati i dokopao se eline preke, povezane s konicom, a onda je poeo
gurati pod dizala, u nadi da e u njemu pronai vrataca. No dizalo je oito bilo premalo
za takav ureaj. Pod nije popustio, a detektiv se ve dvoumio bi li skoio na sjedala, kad
je u predvorju zauo brze korake. Netko je teko dotapkao u dizalo i zatvorio vrata, a
slijedeeg trenutka Jim je brzo klizio prema gore. Na zadnjem katu dizalo se uz trzaj
zaustavilo, pa je detektiv umalo ispustio preku, premda je noge obavio oko kablova koji
su visjeli pod njim.
Gornji katovi nisu bili jednako visoki kao dva nia. Dok je Jim visio, koljeno mu je bilo na
razini vrha ulaza u dizalo na katu. Tu je bio prag, a ako bi ga detektiv uspio dohvatiti, lako
bi se popeo preko malih, reetkastih vrata. Vrijedilo je pokuati. Polako se spustio niz
kabel dok, maui nogama, nije dodirnuo uski dio poda izmeu ponora i ulaza. Onda je,
prikupivi svu snagu, skoio i zgrabio vrata visoka do prsiju, izgubivi oslonac pod
nogama. U trenutku je povratio ravnoteu i prebacio se.
Dok se tiho uljao uza stepenice, umalo ga je primijetila visoka ena, jer je stajala na
odmoritu, prislonivi uho na zatvorena vrata sobe u kojoj je Jim pretpostavljao da su
zatoili Aileen. Sa svog mjesta, skriven iza zavoja stubita uo je kako se Harlow
povienim glasom ali:
154
- Bilo je to tako vulgarno i teatralno! Ne ljutim se, nego sam uvrijeen! Pisati poruke na
posjetnici je glupo... I to pribadaom! Da sam samo znao...
ulo se kako netko usplahireno mrmlja u znak odgovora, a onda se Harlow odjednom
nasmije.

- Dobro, dobro, budalasto ste mome, to je sve to mogu rei. Tako to vie nikad ne
smijete uiniti. Srea to policajci nisu uspjeli proitati rukopis.
Jim je gotovo zaboravio bradonju. Zauvi kako se otvaraju vrata, brzo je siao u
predvorje. Kazaljke malog srebrnog sata nad mramornim okvirom kamina pokazivale su
pet.
Dizalo se ponovno sputalo, a Jim je, pogurivi se u udu-bljenju, vidio kako krupna prilika
ulazi u knjinicu i za sobom zatvara vrata.
Detektiv je zaas uao u dizalo i pritisnuo najgornje dugme.
Ako je Aileen ovdje, nai e je - jer nije se usuivao ni pomisliti da mali odvjetnik, kojeg je
ostavio u garai, moda nije lud.
No je li djevojka tu... ali mrtva?
Zatvorio je oi da odagna jezivu sliku, koju je naslikao Ellen-bury... Sjekira... rupa u
zemlji!...
Upravo kad je stigao na zadnji kat, neto se dogodilo.
Jim nekoliko trenutaka nyo mogao shvatiti o emu je rije. Dva svjetla na stropu dizala
ugasila su se, a dolje je neto plaviasto zasjalo - detektiv vidje munjeviti bljesak.
Gurnuo je reetkasta vrataca koja su samo tu, na najgor-njem katu, dosezala od poda do
stropa. Nisu se ni pomakla. Udario ih je nogom, ali bila su od elika.
Po drugi put u razmaku od tri sata naao se u zamci! Tiho je opsovao kroza zube. uo je
kako se dolje otvaraju ulina vrata, a onda je nastala tiina.
-Elk!
Kolega mu je, iz dubine, muklo odgovorio.
- Iskopao je struju! Moe li se popeti u predvorje?
- Pokuat u!
Nemoan, kao u kavezu, Jim je zurio u vrata sobe gospoe Edwins jer su mu bila
suelice. Vidio je da se kvaka polako okree... polako
Gospoa Edwins? Dakle, ostala je u kui...
155
Vrata su se otkrinula... malo se otvorila... a iz sobe je izala
Aileen Rivers.
- Aileen! - povikao je, hrapavim glasom.
Gledala ga je, uhvativi se za reetkasta vrata, a Jim je na njih prislonio iscrpljeno lice.
- Vragolasti policijac - pozdravila ga je neslomljivo nestano, a onda je dodala: - Molim
vas... odvedite me kui.
- Tko vas je doveo ovamo? - upitao je, jedva vjerujui
oima.
- Dola sam dobrovoljno... Oh, Jime, to je drag ovjek!
- Boe! - uzdahne zatoenik dizala. - A ja to nikad nisam primijetio!
156
23.
Gotovo dvanaest sati prije tog dirljivog susreta, voza, koji je po ustima premetao gumu
za vakanje, naao se u neugodnom poloaju.
- Luak i onesvijetena ena! - zamiljeno e on. - Vrlo neugodno!
Sagnuo se, podignuo djevojku i prebacio je preko ramena, tako da je mlitavo visjela, a
slobodnom rukom uspravio je oa-muenog, starog odvjetnika.
- Udarili ste me! - cvilio je Ellenburv.
- iv si - odgovori voza uobraeno - a to je dokaz da te nisam udario.
- Guili ste me!
Voza nestrpljivo uzvikne, a onda ree: - Hajde, Modro-bradi!
Djevojka teka ezdesetak kilograma oito nije odvie opteretila vozaa, jer je tiho
zvidukao dok je koraao iza uplakanog odvjetnika, drei ga jednom rukom za ovratnik.

Popeli su se kamenim stepenicama i uli u predvorje. Stara sobarica provirila je iza ugla i
od zaprepatenja se gotovo stro-potala niz kuhinjske stepenice, jer se neto neobino
odigravalo u kui Royalton, gdje se inae nikad nita nije dogodilo.
Voza spusti djevojku u mali naslonja. Oi su joj bile otvorene, a osjeala se jako
bolesnom.
- Nita na svijetu ne osvjeava kao alica aja - poui je voza i tako dostojanstveno
pozove sobaricu da nije ni pogeldala pravog gazdu. inilo se da se odvjetnik sav skupio.
U ruci je jo drao mokru sjekiru i doimao se patetino.
- Mislim daje bolje da spusti sjekiru - ponuka ga voza blago.
Aileen je tek u tom trenutku postala svjesna njegova prisustva. Imao je udne crne
brkove, kao mor, a dok je govorio, micali su se gore -dolje. Dolo joj je da se nasmije, ali
znala je da bi, ako to uini, ve napol postala histerina. Pogled joj je odlutao do sjekire,
oruja opasnog izgleda. Drka je bila mokra i skliska.
157
Zadrhtala je i ponovno se usredotoila na vozaa koji je drao govoranciju, pa ju je to na
nekoga podsjetilo. Postalo joj je neugodno jer ju je on gledao.
- Morate mi pomoi, mlada damo - obratio joj se ozbiljno. Kimnula je. Vrlo rado bi mu
pomagla, jer je shvatila da samo
njemu moe zahvaliti to u tom trenutku jo die. Voza zakoluta oima i pogleda
Ellenburvja.
- O, kako mranu mreu pletemo ustvari, kad prvi put se uimo prijevari! - citirao je
prijekorno i uz bolnu grimasu str-gnuo s lica crne brkove.
- Hvala Bogu da ih vie nema! - prokomentirao je i privukao stolicu vatri. - Nekad sam
uinio veliku uslugu "Novi", pa je ta tvrtka platila dug i izgubila muteriju. Zato ne skine
kaput? S njega se die para.
Pogledao je sjekiru koja je stajala mokrom drkom prislonjena na kamin, a onda je
ispurio ruku, uzeo je na koljena i opipao otricu.
- Nije jako otra, alije strahovito djelotvorna - prokomentirao je i poloio veliku ruku na
odvjetnikovo rame, koji kao da se sve vie skupljao. - Ellenburv, dragi prijatelju, sanjao si!
Odvjetnik je utio.
- Gadni snovi, ha? Moja greka. Drao sam te u napetosti, a morao sam popustiti jo
prije nekoliko mjeseci.
- Vi ste Harlow? - javi se Ellenburv apatom.
- Da, ja sam Harlow. - Jedva se i osvrnuo na dva kovega, samo je bacio pogled na njih, a
onda ih vie nije primjeivao. - Velianstveni Harlow. Barun pljaka iz Park Lanea. Evo ti
dobrog naslova, ako ikad napie onu moju biografiju!
Okrenuo se djevojci i prijateljski se, toplo nasmijeio. Ellenburv se nije branio kad mu je
bogata skinuo mokri kaput i pokretom mu ponudio kuni ogrga.
- Skini cipele.
Starac je posluao, kao stoje uvijek sluao Harlowa.
- Kad odlazi?
- Sutra. - inilo se da mu je sugovornik izmamio priznanje jer se odvjetnik vie nije imao
snage braniti.
- Jedan koveg pun novaca dovoljan je svakom ovjeku - ree Harlow. - Riskirat u i
dozvoliti da ti prvi izabere.
- Novac je va! - gotovo povie Ellenburv.
158
- Ne, svaiji je. Novac pripada onome tko ga ima. To je moj nauk, premda mi teti. Otii
e u vicarsku i popeti se na najviu planinu. St. Moritz je dobro mjesto. Vrlo je
vjerojatno da si lud. Mislim da jesi. Ali ludilo se ne moe izlijeiti svako- dnevnim
druenjem s drugim luacima. Bilo bi glupo da te sakrijem u duevnoj bolnici, glupo i
zlobno. A vie nee pomiljati da ubija

, ljude. Ne-smije -misliti-na-ubijanje!

- Neu! - Starac je plakao, s tupim izrazom lica.
- Na prijatelj Ingle sutra odlazi na kontinent. Pridrui mu i se! Ako pone govoriti o
politici, povuci konicu za opasnost i daj ] ga uhititi. Ne znam kamo se zaputio. Mislim
da bi mogao poi bilo 1 kamo, osim u Rusiju...
i
Cijelo vrijeme dok je govorio, djevojka je osjeala da je zabrinut. U tom trenutku sobarica je unijela aj, pa se Harlow opustio.
l
- Popijte dok je vrue - zapovijedio je, a kad je sluavka
1 otila, pribliio se Aileen i snizio glas.
- Ne odgovara. Primijetili ste? Siguran sam da nema refleksa. Ne usuujem se
pokuavati, jer bi pomislio da ga napadam. Pogrijeio sam. Drao sam ga u prevelikoj
napetosti, u gru. Da sam malo popustio... hm! - Odmahnuo je glavom, napuio i opustio
usta, a onda je nastavio:
- Morat u vas oboje odvesti...vi biste mi mogli biti od velike pomoi. Ako svakako
namjeravate otii Carltonu i ispriati mu o... tome - glavom je pokazao obamrlog
odvjetnika kraj vatre - neu vas zaustavljati. Ionako samo u zavrnici.
- ega? - upitala je.
- Harlowa Lakrdijaa - glasio je odgovor. - Ne shvaate li? Ovdje je ovjek koji vas je
pokuao ubiti, luak. Zato? Jer je mislio da ste otkrili da hoe odmagliti. A tu je i Harlow,
koji se maskira kao detektiv iz asopisa, sa smijenim brkovima! Zato? Zamislite da
policija postavi sva ta pitanja. Ellenburv bi im, dakako, rekao mnogo toga, poneto
budalasto, ali poneto i razumno. Policajci su prilino otroumni, ne ba jako, ali prilino.
Namirisali bi... svakovrsne ale. elio bih, ako mogu, stei jedan dan prednosti. Biste li,
na jedan dan, doli u Park Lane?
- Rado - odgovorila je, a on se oduevio.
159
- To je kompliment vrijedan milijun funti - izjavio je. - Morat ete sjediti na podu
automobila, prekriveni pokrivaem, jer vas nitko ne smije vidjeti. Kako stvari stoje, ako
primijete da ste nestali, va e brzopleti oboavatelj... Rekli ste neto?
- Nisam - naglasila je.
- Ako dozna da ste nestali, imat u mnogo manje vremena od dvadeset etiri sata.
Pogledala je Ellenburvja i upitala: - to ete... s njim?
- Sjedit e do mene. Ne usuujem ga se ostaviti ovdje. Podignuo je koveg i odvagnuo
ga u ruci. - Biste li htjeli pol
milijuna? - upitao je uljudno.
Odmahnula je glavom. - Mislim da u tom novcu nema mnogo sree - odgovorila je, a on
se nasmijao.
- Oprostite! Upravo smiljam malu alu. Moda u vam je objasniti.
160
24.
Sve je ispriala Jimu dok ju je vozio kui, nakon to ga je iz dizala oslobodio policajac
kojeg je djevojka pozvala.
- Prilino je drag - ponovila je svoj sud o Harlowu, a kad se detektiv namrtio, stisnula mu
je ruku i nasmijala se. - Nekako ne vjerujem da ete ga privesti. Ako to uinite, dobro
pazite na njega.
Sjetila se ale gospodina Harlowa.
Kad su se, sat kasnije, brojni detektivi sjatili na broju 704, u Park Laneu, nali su samo
gospou Edwins, uspravnu i neukrotivu kao uvijek.
- Gospodin Harlow je jutros otputovao iz zemlje -obavijestila ih je, a kad su pretraili
kuu, nisu nali ni velianstvenog Harlowa, a niti bradonju po imenu Mailing.
- Uhitite mene! - rekla je domaica prijezirno. - Za privoenje starice zacijelo je potreban
vrlo otrouman policajac. Ali Lemuela neete uhvatiti.

- Lemuela?
Odala se. - Zvala sam ga Lemuel dok je bio dijete, pa ga i sad tako zovem - objasnila je
prkosno. - Sve e vas pobijediti, zapamtite to sam rekla!
Jo je mrmljala prijetnje, kad su joj dva detektiva pruili kaput i eir i odveli je u policijsku
stanicu.
Nekretnine gospodina Harlovva nisu se ograniavale na pied -a-terre u Park Laneu. Imao
je veliko imanje u Hamp-shireu, no rijetko gaje posjeivao, premda je za odravanje
upoljavao brojnu poslugu. Bilo je poznato da je vlasnik raskonog stana u Brightonu, a
mnogi su smatrali da negdje u Londonu ima jo stanova.
161
Stratford Harlow bio je dalekovidan mislilac, pa je planirao ne samo sutranji dan, nego i
slijedei. Vie od dvadeset godina ivio je sa spoznajom da je "lakrdija" dostojan
prijekora i da uvijek postoji mogunost, ako ne i vjerojatnost, da e njegova najvea ala
biti razotkrivena.
Zavisio je od milosti mnogih, jer samo sitni lopov moe raditi sam, pa je bogata nuno
zapoljavao ljude kojima se, u odreenoj mjeri, morao povjeriti. Ali samo je jedna osoba
znala cijelu istinu.
Njegov voza znao je dio, ali nije ni sanjao kako je u cijelosti. Ellenburvje magnata
smatrao pokvarenim pekulantom, aingle neprijateljem drutva, koji zasluuje divljenje. A
stoje sam Har-low mislio o sebi? Uporno je izvodio "ale", tom se rijei mogao opisati
svaki njegov postupak. No kad je Jima zatoio u dizalu, bio je svjestan da "ala" ide na
njegov raun. Mehanizam zakona se pokrenuo, pa ne bi koristilo da se bogata prikriva,
bjeei s jednog mjesta na drugo. Morao je izvesti veliki bijeg, ili bi propao!
Otiao je do stubita, zazvidao i ubrzo se pojavila gospoa Edwins, s visokim
bradonjom.
- Marling, malo emo se provozati - ree Harlow ljubazno.
- Istodobno ste mi problem i zadnja slamka spasa. Gotovo ste mi slomili vrat, a sad ste
jedino to mije preostalo. - Tiho se nasmijao. - Sloena situacija, je li?
- Kamo e? - Zanimalo je gospou Edwins.
Bogata ju je gledao svojim hladnim oima. - Vrlo si lju-bopitljiva i vrlo glupa - odgovorio
je. - A to je jo gore, nedostaje ti samosvladavanje i to me je gotovo upropastilo. Ali ne
krivim te. - Pokretom bijele ruke razrijeio ju je odgovornosti.
- Nazovi Reissa i reci da doveze automobil. Moda e ti odgovoriti da to ne moe uiniti.
ak bi mogla zauti i autoritativni
glas policajca.
Donja vilica joj se opustila. - Valjda ne misli...? - upitala
je brzo.
- Molim te, nazovi.
Drao se vrlo strpljivo i vedro. Nij e j e gledao, nego su mu oi, u kojima je iskrio smisao
za humor, poivale na ovjeku pred njim, kojemu je oito bilo neugodno.
- Nadam se da nisam uinio nita... - pone Marling.
162
- Nita, ba nita! - odgovori Harlow, izuzetno srdano. - Ve sam vam rekao i ponovno
vam kaem da se, s moje strane, nemate ega bojati. rtva ste okolnosti i niste stanju
uiniti nita loe. Prije bih umro nego dozvolio da pretrpite i najmanju ozli-jedu! Nepravda
mi nanosi bol. A ona vrst pravde koju obino nazivaju "pjesnikom", ulijeva mi duboko i
trajno duhovno zadovoljstvo. No? - grubo je upitao enu na vratima.
- to da radim s onom djevojkom?- odgovorila je pitanjem.
- Ostavi je na miru - razdraeno e bogata - i vrati je njezinim prijateljima im se ukae
prilika. Pomozi gospodinu Marlingu da odjene kaput, jer je no hladna. A daj mu i al, da
zatiti grlo... Dobro je!
Provirio je kroz prozor od mutnog stakla. - Reiss je dovezao

automobil. Pouzdan momak - rekao je i domahnuo bradonji pa

, su zajedno izali iz kue i brzo se odvezli. Gospoa Edwins je,
sklopljenih vorastih ruku, jo gotovo etvrt sata stajala u pusi tom predvorju i zurila u vrata kroz koja su izali, a jo se drala
vrlo uspravno i doimala se strogo.
Automobil se provezao kroz Mavfair, zaokrenuo u pokrajnju ulicu i zaustavio se. Bila je to
zgradu na uglu, a u prizemlju se smjestila banka. Zgrada je imala i pokrajnji ulaz, pa
Harlow otvori vrata i uljudno stane na stranu kako bi propustio pratioca. Dugim subitem
popeli su se do jo jednih vrata, koja je Harlow 1 otkljuao.
j
- Evo nas, dragi moj - rekao je, tiho zatvarajui vrata. To zovu stanom u kojem tedite na posluzi, a takve su suvremene nastambe skupi
arhitekti namijenili bogatim stanarima, koji su tako prokleto sitniavi da posluzi vau
hranu! Ovdje emo razmjerno mirno provesti tjedan ili dva.
- to se dogodilo? - upita Marling.
Magnat slegne ramenima. - Ne znam. Umiljam sebi da znam prepoznati neizbjenost, ali
nisam ba siguran. Vaa soba je ondje otraga. Imate li to protiv?
Marling je vidio da je stan raskoniji od onoga iz kojeg je otiao, a primijetio je i mnogo
knjiga. Uinilo mu se da je jedini nedostatak to su prozori prekriveni tankim nanosom
bijele boje, pa su neprozirni.
163
- To sam mjesto pripremio za vas prije dvije, ne, prije tri godine - ree Harlow. - Bojim se
da emo, tjedan ili dva, dok ne sredimo stvari, morati sami voditi kuanstvo.
Potapao je pratioca po ramenu.- Dobar ste momak. Ponekad poelim zamijeniti se s
vama. Vivit post funera virtus! Naalost, ja nemam vrlina, nego samo izjedajuu elju da
prouzroim da se kotai okreu.
Napuio je debele usnice, a onda je rekao, bez povoda: - Ona je doista vrlo lijepa
djevojka! Svakako... A ima i smisla za humor. Vrlo rijetka osobina kod ena!
- O kome to govorite? - upita bradonja, pomalo unezvje-reno.
- O onome stoje moglo biti - glasio je nemarni odgovor.
- ak ni negativci ne mogu biti lieni snova. Biste li ocijenili da sam pretjerano osjeajan,
Marling?
Bradonja odmahne glavom, a Harlow se dobroudno nasmije. - Vi ste udnovato poten
ovjek - priznao je, zadivljeno
- a mislim da ste jedino ljudsko bie na svijetu prema kojemu osjeam iskrenu naklonost.
Pratilac je zurio u njega irom otvorenih oiju, a Harlow je postojano izdrao taj pogled.
Govorio je istinu. Njegova jedina nona mora u proteklih dvadeset godina bila je da e se
taj jednostavni ovjek razboljeti, jer, da je dolo do takve katastrofe, Stratford Harlow
riskirao bi propast i sve neugodnosti da mu vrati zdravlje. Marling je bio jedina ala u
njegovu ivotu koju je shvaao ozbiljno.
Svakog jutra tijekom tri godine, raznosa je pod vrata bogataeva stana gurnuo po dvoje
novine, a onda bi ih bacala unajmljena istaica, koja je odravala stan. Isto tako, svakog
jutra je na prostirau pred vratima osvanula boca mlijeka, a i nju je odnijela istaica, koja
odsad vie nee dolaziti, jer onog jutra kad su stigli Harlow i njegov pratilac, primila je
pismo s porukom da njezine usluge vie nee biti potrebne. Pismo nije bilo potpisano
"Stratford Harlow", nego imenom pod kojim je poznavala svog poslodavca.
164
Prvi dan u stanu bio je dosadan. Harlow nije imao to raditi, a neaktivnost gaje ljutila.
Rano slijedeeg jutra siao je da uzme novine i mlijeko, a onda je, oputen, sjedio s
uskom cigarom meu zubima i dok se kraj njega hladila kava, itao o svom nestanku.
Nadzirali su luke, detektivi su pazili na sve aerodrome, a specijalna jedinica proeljavala
je London. Ta mu je fraza bila poznata. Specijalne jedinice iz policijske centrale provodile
su cijeli svoj vijek proeljavajui London, a grad se nije doimao nimalo ii.

Na tri stupca donijeli su prikaz o magnatu, pod naslovom "Velianstveni Harlow", no samo
su nagovijestili kakve e optube biti podignute protiv njega. Proitavi da su priveli
gospou Edwins, nije se uznemirio ni rastuio, jer je protiv nje cijeli ivot imao zamjerke,
kao i ona protiv njega. Uope nije mogla shvatiti njegovo gledanje na ivot. Pitala se
zato Harlow ne ivi u inozemstvu, u najraskonijem, egzotinom ozraju. Premda bi
opravdavala svaku nepodovtinu, nije mu mogla oprostiti to je marljiv i suzdran.
U novinama je pisalo da nije dala nikakvu izjavu, a Harlow je pretpostavljao da su se
policajci nasluali grdnji. U jednom su odlomku spomenuli i Marlinga:
"Policajci posebno nastoje stupili u dodir s ovjekom koji je kuu u Park Lancu napustio u
isto vrijeme kad i Harlow. Opisuju ga kao visoku osobu, prilino blijedog lica, s dugom,
utom bradom. Nitko od posluge nije ga nikad vidio. Moramo objasniti da je gospodin
Harlovv na udan nain organizirao voenje kuanstva. Cjelokupna posluga spavala je u
zasebnoj zgradi, koju je Harlow unajmio..."
Okrenuo je stranicu i pogledao sportski strip, jer humor Toma Webstera uvijek bi ga
oraspoloio. Onda je pregledao novosti s burze. Trite se brzo oporavljalo. Na rubu
stranice izraunao je dobitak i gotovo poeo presti od zadovoljstva.
Oko srca je osjeao ugodnu toplinu, premda je bjeao pred zakonom, pa su ga vrebale
svakovrsne, izuzetno opasne zamke i inilo se da e neizostavno krenuti sumornim
putom: najprije zatvor u Brixtonu, pa Pentonville, Wormwood Scrubbs, Dart-moor... ili
neto jo gore, jo mnogo gore!
Iz usta je izvadio cigaru i zadovoljno je pogledao. Gospoa Gibbins umrla je prirodnom
smru, premda e to biti teko dokazati. Bila je to zapanjujue jednostavna nesrea. U
prljavim
165
izmama, poskliznula se na uglaanom podu knjinice, a kad ju je podigao, vidio je daje
mrtva. Bilaje to ista istina. A i gospoica Mercy Harlow umrla je prirodnom smru, jer
mala zelena boica koju je Marling vidio nije sadravala nita opasno, nego samo lijek
kojeg je doktor dao Harlowu. Gospoica Mercy imala je srane napade, pa je na kraju
podlegla.
Ustao je, protegnuo se, s kiselim izrazom popio hladnu kavu i u papuama se leerno
otetao da obie Marlinga. Pokucao je na vrata, ali nije bilo odgovora. Okrenuo je kvaku i
uao.
Soba je bila prazna, a ni u kupaonici nije bilo nikoga.
Izaavi u hodnik, vidio je da su vrata stana otvorena, a isto tako i ulina.
Neko vrijeme je, s rukama u depovima i ugaenom cigarom u ustima, stajao na vrhu
stubita. Onda je siao, zatvorio vrata, otiao u dnevnu sobu, bacio cigaru u kamin,
zapalio drugu i sjeo da porazmisli, a elo mu se jako naboralo. Glasno je izgovorio
pomisao koja mu se nametala:
- Nadam se da e jadnik paljivo prelaziti ulice. Nije naviknut na promet!
No posvuda ima prometnika, koji e plahom bradonji pomoi da prijee cestu, a tako rano
jo nije vladala velika guva.
Ta ga je pomisao utjeila. Uzeo je novine i poeo usredotoeno itati o brakorazvodnoj
parnici Welburyjevih, kojoj su novinari posvetili gotovo cijelu stranicu.
166
25.
Aileen Rivers imala je dobar izgovor da ne ode u ured, ali uasavala ju je pomisao da e
njezin nedolazak izazvati zbrku, pa je, kad se u podne probudila, sama sebe uvjerila da
se osjea izvanredno.
Gospodin Stebbings ju je pozdravio kao da se samo vratila s ruka, ali i kao da je, u
njezinom odsustvu, posao jako trpio. Odvjetnik se drao tako uobiajeno da nitko ne bi
pomislio da su ga, prije nego to se djevojka pojavila u uredu, tijekom dvanaest sati
uznemiravali telefonski pozivi i posjete policajaca.

Sve do kasno poslijepodne, kad mu je donijela pisma na potpis, nije ni spomenuo njezinu
pustolovinu. Paljivo je potpisao svaki list, a onda je podigao glavu.
- James Carlton je iz vrlo cijenjene obitelji, prilino sam mu dobro poznavao oca.
uvi to, naglo je pocrvenjela i na trenutak se tako smela da se nije sjetila upitati
poslodavca kakve veze ima obitelj Jamesa Carltona s prozainim i zamrenim pismom na
temu zakupnine.
- Prirodno, jako se zabrinuo za vas - brbljao je gospodin Stebbings neobavezno. - Bio
sam u krevetu kad me je nazvao, a nikad nisam uo tako zabrinuti glas. udno, ali ovjek
obino ne povezuje pripadnike policijskih snaga s ljudskim osjeajima koji su nam svima
zajedniki, pa priznajem da sam se uvelike iznenadio, no, na odreen nain, bilo je to
ugodno iznenaenje! Jednom prilikom sam ga vidio, zgodan mladi, pa premda njegovo
zvanje ne donosi veliku zaradu, uinilo mi se da bi mogao usreiti svaku enu. - Zastao
je. - Akoje uope mogue usreiti ene - dodao je, jer je u njemu na povrinu ponovno
izronio enomrzac.
- Doista ne razumijem to hoete rei, gospodine Stebbings - odgovorila je, ramena i
pomalo rastresena, premda sebi nije htjela priznati da se jako uznemirila.
167
- Hoete li prepisati ovo pismo? - zamoli je poslodavac, ve zaboravivi zabrinute
detektive i porumenjele djevojke, pa se Aileen smjesta usredotoila na nejasno
starateljstvo to ga je Stebbingsova tvrtka upravo osporavala.
Smirila se, no to ju je otkrie pogodilo, pa ju je i dalje dralo u napetosti. Djevojku koja
otkrije daje zaljubljena, isprva obuzme neobian osjeaj utuenosti i usamljenosti, a ini
joj se da ga ne moe ni s kim podijeliti. to je vie mislila na Jima Carltona, u njoj se
uvrivalo uvjerenje da je naklonost jednostrana, da gubi vrijeme razmiljajui o ovjeku
koji za nju ne mari vie nego za druge djevojke to ih susree, te da je ljubav bolest koja
se najbolje lijei neobaziranjem i samosvladavanjem.
Mozgala je o tim, inae uobiajenim problemima, kad je zaula tiho kucanje na vratima. Uite! - pozvala je, kvaka se okrenula, a u ured je uao uznemireni ovjek - visok, bez
eira i ovratnika i neprimjereno odjeven. Nekoliko brojeva preveliki kaput zakopao je do
grla, imao je cipele, ali ne i arape, a ispod kaputa vidjele su se nogavice tamnoplave
pidame. ivano je pogladio dugu bradu i u nedoumici pogledao djevojku.
- Oprostite, gospoo - poeo je. - Je li tu ured tvrtke "Stebbings i Stebbings"?
Zapanjeno je ustala. - Da. elite li posjetiti gospodina Steb-bingsa?
Potvrdio je glavom, uznemireno pogledao vrata i zatvorio ih.- Ako mogu - odgovorio je.
- Koga da najavim?
Duboko je uzdahnuo. - Hoete li mu rei da s njim eli razgovarati gospodin Stratford
Harlow?
Od zaprepatenja je otvorila usta. - Stratford Harlow? Je li ovdje?
Ponovno jekimnuo. - Ja sam Stratford Harlow - glasio je jednostavni odgovor.
ovjek koji se, tijekom dvadeset tri godine predstavljao kao Stratford Harlow, pijuckao je
alicu kineskog aja, kad je netko pozvonio na vratima. Ispio je aj, zagrizao kolai i
svilenom
168
maramicom obrisao usta. Zvono se ponovno prodorno oglasilo. Gospodin Harlow ustane,
nasmijei se, obrie mrvice s kaputia, izae, u hodniku zastane kako bi s vjealice uzeo
kaput i eir, a onda se spusti niza stepenice i otvori vrata.
Na ploniku je stajao Jim Carlton, u pratnji trojice ljudi, koji su oito bili detektivi.
- Vas traim, Harlow - ree Jim.
- Oekivao sam da biste me mogli potraiti -odgovori bogata ljubazno. - Je li to va
automobil? - Potapao se po depovima. - Mislim da sam ponio sve to je potrebno
zatvoreniku. Ako hoete, moete mi staviti lisice, ali vie bih volio da to ne uinite. Ne
nosim oruje. Svakoga tko se orujem opire uhienju, smatram kukavikim divljakom! Jer

policajci vre svoju dunost, koja je ponekad bolna, a ponekad ugodna. Nisam posve
siguran kakva e biti vaa.
Elk otvori vrat automobila, a Harlow ue, udobno se smjesti u kut i upita: - Mogu li puiti?
Iz depa kaputa izvadio je cigaru, a Elk mu pripali, dok su se vozili prema ulici Evory.
- Neto bih vas htio pitati, Carltone - javi se magnat, napol okrenuvi glavu prema
ovjeku koji gaje uhvatio, a sad je sjedio kraj njega. - U novinama sam proito da paze na
luke i da su poduzete najrazliitije mjere predostroznosti kako ne bih otiao iz zemlje.
Pretpostavljam da e toj gospodi straarima smjesta dojaviti vijest da sam uhvaen? Vrlo
bi me smetala pomisao da tapkaju gore-dolje hladnim, vjetrovitim pristanitem i trae
ovjeka koji je ve priveden. To bi mi pokvarilo san.
- Obavijestit u ih - ree Jim, kuko bi mu ugodio.
- Dakako, nali ste Marlinga? Nije ozlijeen? To je pravo olakanje. Teko je zamisliti do
kakve pometnje moe doi u glavi ovjeka koji se povukao iz svijeta jo u doba konjskog
tramvaja i koija, a kad ponovno izae vidi da ulicama vrve pogibeljni automobili, koji
obino jure nedozvoljenom brzinom.
- Da, gospodin Harlow je u dobrim rukama.
- Zovite ga Mailing - zamoli njegov sugovornik. - To ime mora zadrati dok moja dvostruka
linost ne bude dokazana izvan svake sumnje. Olakat u vam posao i priznati da je on
Stratford Selwyn Mortimer Harlow.
169
Onda se, po svom obiaju, naglo udaljio od teme: - Ve odavno sam trebao otii i izazvati
vas da mi dokaete bilo kakvo krivino djelo. Ali sam vrlo znatieljna osoba i kad bi se
moja najvea elja ostvarila, bestjelesno bih lebdio u stanju iste svijesti i pratio razvoj
svijeta tijekom slijedeih dvjesto tisua godina! Rado bih vidio kakve e se nove nacije
podii, kakva e se nova mo proiriti Zemljom, kontinente koji e izroniti iz mora, dok e
stari potonuti. Dvjesto tisua godina! Nastat e novi Rim, Britanija e ponovno postati
barbarska, a ameriki kontinent nastanjivat e jo nezamisliva bia. Balzamirat e nove
Ptolomeje i faraone, koji nee ni sanjati da e njihove velianstvene grobnice prekriti
pijesak, pa e biti zaboravljeni dok ih ne otkopaju kako bi u njih zurili turisti, a plaat e
dva pijastera da bi zavirili.
Uzdahnuo je i otresao pepeo cigare na pod automobila. - Pa, zasad sam doao do kraja.
Sve sam vidio i znam u koju je pregradu pala brza loptica sudbine. Izuzetno zanimljivo.
im su stigli, odveli su ga u prostoriju za detektive. Kad su ga zatvorili u elini kavez,
sjajnim oima se osvrnuo unaokolo i tihim se glasom obratio Jimu:
- Moete li ikako sprijeiti novinare da opisuju, kako e se izraziti, "ironiju" mog boravka u
policijskoj stanici koju sam darovao naciji? Gotovo padam u napast da poklonim milijun
funti asopisu koji se uzdri od tako otrcanog komentara!
utke je sluao kako Elk ita optunicu i samo gaje jednom prekinuo:
- Sumnja se da je izazvao smrt gospoe Gibbins? Potpuno apsurdno! Ipak, neka
odvjetnici raiste tu optubu.
Tamniar mu poloi ruku na rame i odvede ga u eliju.
- Eto tako! - ree Jim, iskreno i glasno odahnuvi.
- Gdje je pravi Harlow! - zanimalo je Elka.
- U kui u Pari Laneu. Sve u vam ispriati. Sredio sam da policijski stenograf doe
veeras u devet.
U zakazano vrijeme, bradonja je sjedio u knjinici gospodina Harlowa i oklijevajui poeo
svoju nevjerojatnu priu.
170
26.

- Zovem se Stratford Selwyn Mortimer Harlow, a kao to znate, u djetinjstvu sam ivio s
tetkom, gospoicom Mercy Har-low, vrlo bogatom i ekscentrinom damom, koja je u
potpunosti preuzela brigu o meni i oko toga se posvaala s mojim drugim tetkama.
Ranog razdoblja svog ivota ne sjeam se ba jasno. Imam dojam, a Maiiing je to
potvrdio, da sam bio zaostalo dijete, to jest mentalno zaostao, a gospoica Mercy je jako
strepila zbog mog stanja i ivjela je u velikom strahu da u postati slabouman, a njezine
e sestre za to nekako okriviti nju. Taj strah ju je opsjedao, pa su me uklanjali svaki put
kad bi dolazili posjetioci. Nisam viao gotovo nikoga, osim gospoice Mercy, njezine
sluavke gospoe Edvvins i sluavkinog sina Lemuela, kojeg su, kako smatram, dvaput
predstavili pod mojim imenom, jer je bio vrlo zdravo dijete.
Nita ne znam o okolnostiin.-i njegova roenja, ali injenica je da ga nitko nije zvao
prezimenom Kdvvins, osim gospoice Mercy, a ona je to inila i nakon ;!o je dolo vrijeme
da djeak poe u kolu pa su morali pokazati krsni list, u kojem je stajalo ime njegova
oca, Marlingu.
Bio mi je jedini prijatelj u igri. Mislim daje preme meni osjeao iskrenu naklonost i daje
alio ; ;t .<>, kako je smatrao, umno ne napredujem. Gospa Edvvins je, ilee sina, bila
beskrajno ambiciozna, tedjelaje svaki novi, jer arko gaje eljela poslati u internat, a
kad je narastao (sam mi je to ispriao), uspjela je nagovoriti gospoicu Mercy da joj da
novac kako bi ga poslala u koled.
Ovdje moram naglasiti da me je o svemu tome obavjetavao uglavnom sam Marling...
udno je da ga nazivam imenom koje sam tako dugo nosio! U to vrijeme um mi je
svakako bio pomuen. Marling me je opisao kao sjetnog, bojaljivog djeaka, koji je dan
za danom provodio zamiljen i u tiini, a rekao bih daje taj opis posve toan.
171
Gospoicu Mercy je stalno proganjala pomisao da e njezini roaci otkriti to je sa mnom.
Zatvorila je kuu i otila ivjeti u manji ljetnikovac u provinciji, a kad bi njezine sestre
samo nagovijestile da je ele posjetiti, preselila bi se u neko udaljeno mjesto. Tijekom tri
godine, vrlo sam rijetko viao Marlinga, a onda mije, jednog dana, gospoica Mercy rekla
da e mi unajmiti odgajatelja. Zamisao mi se nije svidjela, ali kad je dodala da je rije o
Marlingu, bio sam izvan sebe od radosti. Kad nas je doao posjetiti u Bournemouth,
nisam ga prepoznao, jer je pustio dugu bradu zlatne boje, na koju je bio vrlo ponosan.
Dugo smo razgovarali, pa mi je ispriao neke svoje pustolovine i povjerio mi da je upao u
neprilike.
Samo se meni povjeravao, pa znam cijelu priu o gospoi Gibbins, kako su je zvali. Sreo
ju je dok je bila lijepa sobarica u slubi vieg proktora. Udvaranje je teko vrlo burno, a
jednog se dana u Oxfordu pojavila djevojina majka i zaprijetila da e sve rei proktoru,
ako Marling ne oeni njezinu ker. Ostvarenje te prijetnje unitilo bi Marlinga, jer bi inae
gospoica Mercy obustavila pokroviteljstvo, a sruile bi se i sve nade njegove majke, pa
nije udno da je izabran najlaki put. Tajno su se vjenali u Cheltenhamu, a ivjeli su u
seocetu nedaleko Oxforda.
Dakako, brale je pogubno djelovao na Marlinga. Nije volio djevojku, a ona gaje zduno
mrzila, kako samo neuka osoba moe mrziti ovjeka koji svojom profinjenou stalno
naglaava njezinu neotesanost. Posljedica toga bila je da ju je ostavio, a poslije tri godine
njezina majka javila mu je da mu je ena umrla. Zapravo, to nije bila istina. Marlingova
ena ula je u bigamni brak s ovjekom po imenu Smith, koji je poslije poginuo u ratu.
Rekli ste mi, gospodine Carltone, da u njezinoj torbici niste nali vjenani list.
U to vrijeme, zahvaljujui okolnostima koje u objasniti, Marling se dokopao velikog
bogatstva. Bio je vrlo velikoduan, ali djevojinoj majci davao je funtu tjedno i to, mislim, u
znak zahvalnosti za slobodu. Svakih nekoliko mjeseci redovito je primala novac i premda
je sumnjala tko je poiljalac, nije imala dokaza, pa se zadovoljila time da ubire prihod, koji
je, poslije, prijevarom preao na njezinu ker, a ona je, poslije majine smrti, ponovno
uzela djevojako prezime.

172
Marling je postao moj odgajatelj, a iskreno smatram da mi se, zahvaljujui njegovoj brizi...
gotovo bih mogao rei srdanom vodstvu.... zdravlje poboljalo, premda nikako nisam
posve ozdravio. A onda je gospoica Mercy dobila napad. Sjeam se da sam, izvan sebe
od oaja, Marlinga optuio da ju je ubio, jer sam vidio kako je sadraj zelene boice ulio u
au, koju je onda prinio blijedim ustima gospoice Mercy. Uvjeren sam da sam mu uinio
veliku nepravdu, a nikad me nije prestao podsjeati na tu zelenu boicu. Mislim da mije tu
zabludu pred oi stavljao kao postupak pri lijeenju, sve dok ne uvidim da sam pogrijeio.
Poslije smrti gospoice Mercy tako sam obolio da su me morali zakljuati u sobu i mislim
da je u to vrijeme gospoa Edwins predloila zamisao koju su kasnije ostvarili, a to je da
me Marling zamijeni. Zaudit ete se i neete vjerovati kad vam kaem da Marling toj eni
nije nikad oprostio to ga je na to navela. Jednom mi je rekao da ga je bacila u vee
ropstvo od onoga u kojem su mene drali, a vjerujem da je, sa svog stanovita, govorio
iskreno. urno su me otpravili u kuu u Berk-shireu, pa sam za zamjenu doznao tek
poslije nekoliko mjeseci, kad su me doveli u Park Lane. Ondje mi je rekao daje moje ime
Marling, a njegovo Harlovv. Obiavao je to ponavljati gotovo kao lekciju, dok se nisam
navikao na promjenu.
Mislim da mi nije bilo jako stalo. Sve vie su me zanimale knjige, a on je bio neumoran u
pokuajimu du pobudi moje zanimanje. Tvrdio je, posve tono, da me je spasio od
slaboumnosti, makar sam bio u zatoenitvu. Spokojstvo i bezbrian ivot, udobnost i
duhovno zadovoljstvo koje mi je omoguavao, bili su najbolja vrst lijeenja to sam ga
mogao dobiti. Upoznao me s patolokom stranom moje osobe, a itajui mi iz knjiga,
objanjavao je da ivim kako je najbolje mogue. Mogu ponoviti da je bio iskren.
inilo se da se oblak u mojoj glavi postupno rasplinjuje. Bio sam u stanju razmiljati
logino i dosljedno, a razumio sam i to itam. Sve sam jasnije shvaao da mi je uinio
veliku nepravdu. Da kaem istinu, tu injenicu nije nikad ni prikrivao. Uope, nita nije
skrivao, nego mi se potpuno povjeravao. Znao sam pojedinosti svakog pothvata to gaje
izveo.
173
Jedne noi vratio se kui strahovito uzrujan i rekao mi da je uo glas svoje ene! Otiao
je u stan ovjeka po imenu Ingle, a dok je bio ondje, pojavile su se dvije istaice.
Prepoznao je glas jedne od njih, pa mu je pozlilo.
U to je vrijeme zajedno s Inglom smiljao zapanjujuu prijevaru. Naumio je nita manje
nego da Ingle, koji je bio sjajan glumac, odigra ulogu ministra vanjskih poslova. Smislili su
da ministra dovedu u Park Lane, gdje bi ga drogirali, a na njegovo mjesto doao bi Ingle,
koji je, kako bi usavrio ulogu, cijeli tjedan prouavao filmove sa sir Josephom Lavtonom,
pa je usvojio mi-nistrovo dranje, a kako bi mu bolje prouio glas, kriom je doao na javni
skup na kojem je sir Joseph odrao govor. Zamisao je uspjela. Ministar je s Marlingom
otiao u sobu, popio au vina i smjesta ostao grogi... mislim da se tako kae. Pred
vratima je ekao ve prerueni Ingle, a Marling mi je rekao da je glumac izrazito slian
ministru. Ingle je izaao iz kue, odvezao se u Donji dom i odrao govor o ratu, poslije
kojega se sruilo trite.
No prije nego to se to dogodilo, na broju 704, u Park Laneu dolo je do tragedije. Oito,
kad se Marling obratio Inglu, glumac-robija pomalo se dvoumio bi li se odazvao. Isprva
je posumnjao daje rije o zamci i napisao je pismo u kojemu je otkazao sastanak. Poslije
se predomislio, ali je pismo ostavio na stolu, pa je istaica, vidjevi da na kuverti pie:
"Hitno" i "Osobno uruiti", zakljuila daje njezin poslodavac izaao i zaboravio pismo, a
kako je htjela biti korisna, sama ga je odnijela u Park Lane. Marling joj je otvorio i doivio
najvei ok u ivotu, jer ju je smjesta prepoznao. Pozvao ju je u knjinicu i tu se
poskliznula na parketu i pala, udarivi glavom u rub stola. Mogu posvjedoiti da su uinili
sve da je osvijeste. ak su i mene pozvali dolje da joj pomognem, ali bila je mrtva, pa se
postavilo pitanje kako da se rijee lesa.

Marling nikad nije prestao kriviti sam sebe to smjesta nije pozvao policiju i rekao istinu,
ali bojao se svoje ime dovesti u vezu s ovjekom koji je nedavno puten iz zatvora.
Naposljetku je, s gospoom Edwins, odnio le u Hyde Park, gdje su ga bacili u vodu.
Rekli ste mi da je bilo tragova borbe, ali nije tako. Otisci pripadaju gospoi Edvvins, a ne
preminuloj.
Marling nikad nije vidio pismo to gaje ena donijela, a bit e da joj je ispalo iz depa dok
su je, niz strminu, nosili do kanala. Poslije mije sve ispriao, a znam daje govorio istinu.
174
(Tu je gosodin Harlow prekinuo svoju priu, jer je pokazivao znakove umora, pa se dva
sata odmarao. Neto prije ponoi, sam je navaljivao da nastavi).
- Marling je svoja zlodjela smatrao alama i uvijek ih je tako opisivao. Mislim daje taj izraz
uobiajen meu zloincima, a jako mu se svidio. Glede sir Josepha, velika ala sastojala
se u naumu da ga vrate prijateljima. Vjerujem daje zamisao djelomino In-glova. Nabavili
su dva potpuno ista odijela, kakva nose pjevai prerueni u Crnce, pa su sredili da Ingle,
u odreeni sat, dospije u zatvor i bude smjeten u eliju o kojoj je Marling uvijek govorio
kao o "amcu za spaavanje"...
- "amac za spaavanje"? - prekine ga Jim brzo. - Zato ju je tako zvao?
- Rei u vam - nastavi gospodin Harlovv. -Sjeate se da je darovao policijsku stanicu, a
sagradio ju je samo pedesetak metara od ove kue. Poklonio ju je samo iz jednog
razloga: Ako ga ikad uhvate, dospjet e u tu stanicu!
- Sir Joseph je, drogiran, leao u sobi kraj podzemne garae, do trenutka kad su ga
svukli, obrijali mu brkove i namazali mu lice crnilom kakvo upotrebljavaju ulini pjevai.
Onda su ga odnijeli kroz mala vrata... kaete da ste ih vidjeli... pa niz hodnik do stubita
ispod elije. Zamjenu su lako izveli. Ako znate za tu tajnu, u svakoj eliji moete podii
krevet kao poklopac na kutiji, a pod krevetima su stepenice do prolaza koji vodi u
garau...
Jim odjuri u policijsku stanicu u ulici Evory.
- Hou vidjeti Harlovva, brzo! - zutraioje, zadihan.
- Dobro je. Spavuo je kad sam ga zadnji put obiao - obavijesti ga inspektor na dunosti.
- Odvedite me k njemu!
navaljivao je Jim nestrpljivo i poao za kljuarom niz hodnik,
do elije broj 0, pred kojom su se zasutavili.
Provirivi kroz mali otvor na vratima, kljuar odjednom uzvikne i otkljua bravu. Oelija je
bila prazna!
Kad su uli u garau, vidjeli su da nema tamnoplavog automobila, pa premda su ga
poslije nali naputenog na cesti Har-wich, Velianstveni Harlovv je nestao kao da ga je
zemlja progutala i nitko ga vie nikad nije vidio, no ponekad su s kontinenta dolazile
vijesti o operacijama ogromnih razmjera, kojima, kroz panjolske banke, upravlja
nepoznati bogata.
175
Velianstveni Harlow je najvei dio svog novca pohranio u panjolskoj, no kad je Jim
posjetio tu zemlju, nije se raspitivao.
Parovi na medenom mjesecu imaju vrlo malo vremena za istrage o zloincima.
- Da sam samo znao za tu vraju policijsku stanicu! - rekao je jednom prilikom, dok su
tumarali kroz Puerta del Sol.
Aileen je smjesta promijenila temu jer je znala da su leaji u zatvoru zapravo vrata u
slobodu.
Harlow je alu smatrao odvie uspjelom da bije zadrao za sebe, a povjerivi se djevojci
nije se izloio velikom riziku, jer je izuzetno dobro poznavao ljudsku narav.
Edgar Wallace LAKRDIJA
Urednik Miroslav Kutanjac
Likovna oprema Sreo Dragan
Tehniki urednik eljko Kozari

Slog Purple Point

Izdava
Mladinska knjiga Zagreb, Zagreb, 1991.
Za izdavaa Josip Fruk
Tisak Grafiki zavod Hrvatske
176
I
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb
820-31 = 862
WALLACE, Edgar
Lakrdija / Edgar Wallace ; [s engleskoga preveo Mladen Juri]. -Zagreb : Mladinska
knjiga Zagreb, 1991. - 176 str. ; 20 cm
Prijevod djela: The joker. ISBN 86-457-0166-9 911112123
8 7 -10-