FUTURA 002

SADRAJ UVODNIK................................ UVODNIK......................................2 C.M. KORNBLUTH: DIO SLAVE....................................3 .................................... VERNOR VINGE & JOAN D. VINGE: TORBAREV NAUNIK....................27 ............. TERRY PRATCHETT: FANTASTINO SVJETLO 2. dio d ...56

UVODNIK

U prvom FUTURINOM uvodniku smo vam obeali da emo uzimati u razmatranje svaku vau ozbiljnu i argumentiranu primjedbu. U meuvremenu smo ih uli nekoliko. Rezultat moete vidjeti ako paljivije razgledate FUTURU. Stavili smo godine prvog objavljivanja pria i malo sredili neke tehnike detalje oko izgleda asopisa. Jedna od primjedbi se odnosila i na nedostatak bilo kakvih informacija o priama i piscima. Pa zbog toga: Vernor i Joan Vinge su mu i ena, ali dosta rijetko piu zajedno. On je poznat po svojoj noveli ISTINITA IMENA i romanu MIROVNI RAT. Njoj je vjerojatno najpoznatiji roman SNJENA KRALJICA. Iako je isprva Joan bila popularniji i priznatiji pisac, zadnjih godina raste Vemorova popularnost, dok njena pada. Cyrila M. Kornblutha bi trebali poznavati svi ljubitelji znanstvene fantastike. On je jedan od one dvojice koji su napisali SVEMIRSKE TRGOVCE, odnosno REKLAMOKRACIJU, kako je onda bila nazvana. DIO SLAVE se takoer bavi trgovinom u svemirskim okvirima. Terry Pratchett je nepoznato ime na naim prostorima. Meutim, njegova serija romana o Disku je vrlo popularna i u njegovoj Britaniji i u Sjedinjenim Dravama. Za kraj urednike rijei, evo neto to vjerojatno jako dugo niste uli. Nagrade NEBULA za 1991. godinu dobili su: - roman - STATIONS OF THE TIDE - Michael Swanwick - novela - BEGGARS IN SPAIN - Nancy Kress - noveleta- GUIDE DOG - Mike Conner - pripovijetka - MA QUI - Alan Brennert - scenarij - TERMINATOR 2: JUDGEMENT DAY - James Cameron i William Wisher

C.M. KORNBLUTH:

DIO SLAVE
"That Share of Glory", 1952.

Mladi Alen, jedan od tisue u blagovaonici je odsutno jeo dok je ita mrmorio u savrenoj tiini dvorane. Sluajno je dananja lekcija bila popis rijei pomorskog naroda s jedne planete Thetisa VIII. "Tlon - brod", mrmorio je ita. "Rtlo - nekoliko brodova, broj nepoznat." "Long - nekoliko brodova, broj poznat, uvijek modificiran glavnim brojem." "Ongr - brod u skupini brodova, uvijek modificiran rednim brojem." "Ngrt - prvi brod u skupini brodova; izuzetak od ongr." Jedan brat laik tiho doe do Alena. "Rektor te poziva", proape on. Alen nije imao vremena za paniku, iako je to bila uobiajena reakcija novaka na Rektorov poziv. On klizne iz blagovaonice, zakorai na sjeverni hodnik i iskorai kod svoje elije, minutu kasnije i etvrt milje dalje. Na brzinu, ali vrlo pomno, presvue se iz svojeg sumornog habita u heraldiku odoru, u sobici koja je imala jednostavnu stolicu, stoli za umivanje, stol i par pritiskivaa za papir.. Alen, trijezan mladi, nije bio svjestan da je prekrio bilo koji odjeljak kompliciranog Pravila Reda, ali je bio svjestan da je to mogao uiniti i ne znajui. Ovo je moda, pomisli on, zadnji put to vidim ovu eliju. Pogleda po sobici, nadao se da to nee biti i zadnji put; pogled koji se zaneseno zadrao na stalku za kolutove, gdje su stajali: Nicholson o marsovskim glagolima, Novi oksfordski rjenik venerijanskog, tekih est kolutova Deutsche - Ganymedische Konversazionslexikona, davno objavljenog u dalekom Leipzigu. Tu su bili i noviji radovi: Jezici galaksije - pokuaj klasifikacije, Saeta gramatika cefejskog jezika, Rjenik veganskog II sa samo-izgovorom - deseci djela, i, naravno, istroeni kolut starog Machiavellijevog Vladara. Dosta toga! Alen poelja svoju urednu bradicu i stupi na juni hodnik. Na slijedeem krianju prebaci se u istoni hodnik i nekoliko minuta kasnije je bio pred Rektorovim laikim tajnikom. "Bolje da ponovi lyranske nepravilne glagole", ree tajnik bez potovanja. "Unutra je neki trgovac koji trai jeftinog heralda za neko prevarantsko putovanje na Lyru VI."

Ovako je, bez ceremonije, Alen doznao da ga nee izbaciti iz Reda, nego da e biti promaknut u kalfu. No, kako herald i treba, nije nikakvim znakom odao svoje ogromno olakanje. Ipak, posluao je tajnikov savjet i ponavljao svoj lyranski. Kad je bio usred deklinacije koja se primjenjivala samo na neive stvari, Rektorov glas - i to kakav blag glas! - doplovi kroz tajnikov interkom. "Poaljite novaka, Alena", ree Majstor Herald. Konano namjetanje odore i mladi ue u Rektorov ogromni ured, gdje je iznad stola plamtio dijamantima napravljeni peat Reda. Tu je bio i neki stranac; po svoj prilici onaj trgovac -crnobradi mukarac, ija robusna graa se nije ba lako podvrgavala njegovom veganskom platu. Rektor ree: "Novae, ovo e biti kruna tvog truda, ako bude prihvatljiv za ...?" On se pristojno okrene trgovcu, koji razdraeno slegne ramenima. "Meni je svejedno", zarei crnobradi. "Netko jeftin, netko tko zna spiku onih lopova, lyranskih nakupaca dragulja, iznad svega, netko odmah. Trokovi me deru dan za danom dok mi brod lei na uzletitu. A kad budemo u svemiru, moja imbecilna posada e nesumnjivo tratiti litar za litrom mog neprocjenjivog goriva. A kad sletimo, oni prevaranti Lyranci e, bez sumnje, dovriti moje propadanje tako to e me izvarati i za onu sitnu dobit koju se nadam ostvariti. Dobri majstore heralde, dajte da dobijem ovu bebu jeftino i ja u vam rei do vienja." Rektorove upave obrve se namrteno spuste. "Trgove", ree on zvuno, "naa misija galaktike utilitarne kulture se ne bavi tvojom marginom dobiti. Traim da provjeri ovog mladia i, ako vidi da je sposoban, da ga uzme kao svog heralda na putovanje. On e te sluiti dobro, jer je nauen da su trgovina i rijei, njen medij, veze sjedinjenja koje e jednog dana sjediniti cijeli kozmos u jedno jedino ovjeanstvo. Nemoj zamiljati da su Koled i Red heralda samo pomo u tvojoj trgovakoj avanturi." "Vrlo dobro", zarei trgovac. Obrati se Alenu, na loem lyranskom: "Deko, kako kae vegansko kamenje od tri vatre da lyranske ene vole, dou kupe, kupe opet?" Alen kratko odgovori: "Veganski vatreni dragulj je najomiljeniji na Lyri, a naroito meu njenim enama, kad je usaen u iroku staklenu grivnu za gleanj, ako je velik, i kad je postavljen u lyranski uzorak "sretne petice" na staklenom prstenu za palac, ako je mali." Bilo mu je drago, jako drago, to je naletio - i zapamtio, na neumoljivi nain Reda - na roman koji se kratko bavio lyranskom trgovinom draguljima. Trgovac ga mrko pogleda i prebaci se na cefejski - oito njegov materinji jezik. "To je bilo skroz dobro reeno, heralde. Sad mi reci ima li petlje da bude za pljucom, u sluaju da nas presretnu oni lopovi, takozvani sakupljai carine iz Eyolfovog carstva, kad budemo prolazili prema Lyri?" Alen je znao da je Rektorov pogled na njemu. "Plemenita misija naeg reda", ree on, "zabranjuje mi da u irenju kozmike utilitarne civilizacije upotrijebim bilo koje oruje osim istine. Ne, majstore trgove, neu biti za tvojim topovima."

Trgovac slegne ramenima. "Dakle, moram uzeti ono to mi daju. Dobri majstore heralde, reci mi cijenu." Rektor ree nemarno: "Ovo prvenstveno smatram kao misiju vjebe za naeg novaka; pristojba e biti nominalna. Recimo dvadeset i pet posto tvoje neto dobiti po uzlijetanju s Lyre, to e procijeniti kalfa-herald Alen." Trgovev urlik bijesa odjekne u kupoli ogromne sobe. "To nije poteno!" zarie on. "Tko osim vas lopovskih podlaca s vaim Redom i vaim dr-ih-dok-su-mladi i vaim godinama vjebanja moe nauiti jezike galaksije? Kako moe pristojni trgovac zauzet dobitkom i gubitkom, nauiti priati jezik svake rase izmeu Siriusa i Vree ugljena? Nije poteno! Nije poteno i to u govoriti do zadnjeg daha!" "Umri vani ako su ti nai uvjeti neprihvatljivi", ree Rektor. "Red se ne cjenka." "Dobro to znam", uzdahne trgovac slomljeno. "Trebao sam se drati vlastitog sustava i tvornice tiftova mog dobrog oca. Ali ne! Morao sam naletjeti na pravu priliku za kupovinu dragulja na Vegi! Dosta ovog - donesite mi svoj ugovor, pa u ga potpisati." Rektorove upave obrve se podignu. "Nema ugovora", ree on. "Uzajamno povjerenje izmeu heralda i trgovca je kamen temeljac na kojem e se izgraditi kozmiko prijateljstvo i sloga." "Uz dvadeset i pet posto za neoblizano tene", promrmlja za sebe crnobradi, na cefejskom. Ni jedan od njegovih uitelja se nije igrao savjetnika dok je Alen, s peatom kalfe-heralda na elu, pakirao stvari i praznio svoju eliju. Pretpostavljao je da znaju kako je dvadeset godina vjebe ili uinilo svoje ili nije. Trgovac je bio manje mudar dok je vodio Alena na uzletite gdje je ekao brod. "Tajna uspjenog pogaanja", vano je govorio svom heraldu, "jest u voljnom poputanju. Ovo ti se moe initi kao paradoks, ali to je istinski klju mog uspjeha u ostvarivanju dobiti od trgovine tiftovima mog dobrog oca. Tajna je u poputanju uz alosno divljenje svom protivniku - ali samo u nevanim pojedinostima. Malo se posvaa oko datuma isporuke ili uvjeta kredita, a onda mu pusti po njegovom. Ali, ne poputa ni za dlaku na cijeni koju si traio, osim ako..." Alen ga je pustio da blebee dok su se vozili meu vanjskim zgradama Koleda. Bilo mu je drago to auto nema krova. Po prvi put su mu skidali eir, to su heraldu duni oni nii po poloaju, i ozbiljno kimali glavom u pozdrav oni jednaki njemu. Petogodinji postulanti, vidjevi mu peat na elu, trgali su svoja pokrivala za glavu kominom brzinom; drugi novaci, par sati ranije jednaki, otkrivali su se kao da je sam Rektor. I trgovac je poeo primjeivati ceremonijal. Kad ih je, uz konani pozdrav, vratar laik pustio kroz velika vrata na vanjskom zidu, trgovac, pomalo iritirano, ree: "ini se da imaju visoko miljenje o tebi, deko." "Bolje je obraati mi se sa 'heralde'", ree Alen smireno.

"Kuga spopala i Koled i Red! Misli da ja ne poznajem manire? Naravno, zovem heralda "heralde", ali bit emo dugo zajedno zatvoreni, a ti e raditi za mene. to e se dogoditi brodskoj disciplini ako ti se ja budem morao klanjati?" "Nee biti problema", ree Alen. Crnobradi frkne i estoko nagazi na gas. "To je moj brod", ree on konano. Zvjezdana pjesma. Registriran na Vegi - to nam moe pomoi u prolazu kroz Eyolfovo carstvo, iako me kota i previe u mitu. Osam lanova posade, lijenih, bezvrijednih nitarija - Argh! Mogu li vjerovati oima?" Auto se zaustavi, kao da je naletio na zid, pred brodom, a crnobradi je u sekundi bio na ljestvama i uao kroz vrata broda. Namjestivi odjeu, Alen krene za njim. Naao je trgovca kako estoko kori kapa od makine zato to koristi svemirski pogon za grijanje broda; trgovac je vidio lelujanje toplog zraka iznad krmenih ispuha. "Za to, glupane", vritao je cmobradi, "imamo stvar poznatu kao elektricitet. Jesi li ikad uo za to? Jesi li svjestan da je glavni strojar odgovoran i za efikasno i ekonomino koritenje pogonskog mehanizma svog broda?" Kapo, Cephejac zaplaenog izgleda, sa olakanjem ugleda Alena i skine svoju otrcanu kapu. Herald ozbiljno kimne, a trgovac iritirano prekine. "Ne treba nam nikakvo klanjanje i previjanje tijekom putovanja", oglasi se on. "Naravno da ne, gospodine", ree kapo. "Naravno da ne. Samo sam poelio heraldu dobrodolicu na brod. Dobrodoli na brod, heralde. Ja sam kapo Elwon, heralde. I drago mi je to imamo heralda s nama." Potajni pogled prema trgovcu. "Ja sam putovao i sa heraldima i bez njih, pa mogu rei da se stvarno osjeam sigurnije kad ste vi na brodu." "Moete li me odvesti u moje prostorije?" upita Alen. "Vae..." pone trgovac, zapanjeno. Kapo ga prekine, "Sredit u vam kabinu, heralde. Imamo neke pregrade koje mogu namjestiti blizu krme, za jednu udobnu prostorijicu, nita veliko, ali najbolje to ovako mali brod moe ponuditi." Trgovac se stropotao u sjedalo kad je kapo pourio prema krmi, a Alen za njim. "Heralde", ree kapo, donekle u neprilici, nakon to je naao dva lana posade i rekao im to da rade, "morate ispriati naeg dobrog majstora trgovca. On je nov na meuzvjezdanim stazama i jo uvijek se ne snalazi. Zajedno emo ga jo i nauiti neemu." Alen je pregledavao sobicu napravljenu za njega - zadovoljavajua prostorija, to je omoguavala privatnost koja mu pripada. Otpusti kapa i lanove posade kimanjem glave i smjesti se na leaj. Ispod eljezne smirenosti, kojoj su ga uvjebali, osjeao se uplaeno i usamljeno. Naizgled ak ni stari Macchiavelli nije nudio ni utjehu ni savjet: "Nita nije tee poduzeti,

opasnije sprovoditi ili neizvjesnijeg uspjeha, nego vodstva u uvoenju novog poretka", govorilo je Poglavlje est. Ali, to je govorilo Poglavlje Dvadeset i est: "Gdje je volja velika, tekoe ne mogu biti velike." Zvjezdana pjesma nije bila sretan brod. Jeziava krtost crnobradog visjela je nad posadom poput olujnog oblaka, ali se Alen pretvarao da je ne primjeuje. Redovno je dva sata dnevno hodao od pramca do krme i pozdravljao lanove posade na njihovim jezicima, pa se povlaio u suzdranost koju je Red zahtijevao - iako je udio da ih pozdravi kao ovjek ovjeka, jede s njima, traa o njihovim rodnim planetarna, prolim nedjelima to su ih dovela na krtu Zvjezdanu pjesmu, uje njihove nade za budunost. Pravila Koleda i Reda Heralda odredivala su drugaije. Prihvaao je otkrivanje glava posade uz kimanje glavom i pokuavao biti zadovoljan zato to prema njemu osjeaju sve vee strahopotovanje, koje je ilo od snanog potovanja heraldske vjetine kod kapa Elwonado praznovjernog tovanja istaa Jukkla. Jukkl je bio priprosti primjerak s jedne planete dekadentnog Siriusovog sustava. Prelazio je normalnu neurednost muke posade na teretnjaku - neurednost koju Alen nije mogao dijeliti. Mnoge budne sate proveo je zakljuan u svojoj sobici, polirajui metalne stvari i istei i peglajui svoje odore. Herald nikad ne bi svojim izgledom smio pokazati da dijeli smrtnike slabosti. Sam crnobradi je malo popustio, do toke kad je i on mrko dodirivao svoju kapu. Ovo vjerojatno nije toliko bilo iz strahopotovanja prema Alenovim prouenim manirima koliko potovanje za pronicljivo i poput munje brzo pregledavanje poslovnih knjiga koje je herald obavio - apsurdno kompliciranih knjiga, s desecima rauna za biljeenje jednostavnog postupka kupovanja dragulja jeftino na Vegi i zakupljivanja broda u nadi da e ih skupo prodati na Lyri. Komplicirane knjige i rauni koji se preklapaju priali su svoju priu, ali je zbog njih bilo vrlo lako oitati daleko vei broj trokova nego to ih stvarno ima. Alen nije pao u tu zamku. Peti dan poslije polijetanja, kapo Elwon zakuca, s potovanjem ali uurbano, na vrata Alenove sobice. "Ako biste htjeli, heralde", urno ree on, "moete li doi na most?" Alenu srce poskoi u grudima, ali on ozbiljno ree, "Moja se meditacija ne smije prekidati. Pridruit u vam se na mostu za deset minuta." I deset je minuta metodino latio potamnjelu kariku u masivnom zlatnom lancu kojim je privrivao svoj brodski plat "meditirao". Prebacio je plat preko sebe prije nego to je izaao; poziv je zvuao kao da se sprema neto to zahtijeva punu odoru. Trgovac je hodao amo - tamo i pjenio se. Kapo Elwon nesretno je listao kroz svoju knjigu uzoraka. Astrogator Hufner je bio za navigacijskim kompjuterom, iscrtavajui putanje i opet ih briui. Jedan brzi pogled pokazao je Alenu da su sve to putanje za veliku brzinu i bjeanje. "Heralde", ree trgovac mrko, "uli smo u domet neijeg detektora." Pokae palcem prema crveno osvijetljenom signalu. "Oekujem da nas ubrzo dostignu. Jeste li spremni zaraditi svojih dvadeset i pet posto dobitka'" Alen prijee preko neuljudnosti. "Jeste li opremljeni za kolor video, trgove?" upita on. 7

"Jesmo." "Tada sam spreman za svog klijenta uiniti to mogu." Alen sjedne u vezistovo sjedalo, kriomice pogledavi jo uvijek prazan ekran. Odraz lica ga je ohrabrio, iako je elio da se sjetio poeljati svoju bradicu. Jedno drugo svjetlo bljesne i Hufner ostavi kompjuter da proui plou detektora. "Velik, snaan i pribliava se", ree on kratko. "Sad nas trai usmjerenim detektorima. Isputa puno energije..." Zvunik audio veze brod-brod oivi. "Koji ste vi brod?" zapita ih glas na Veganskom. "Mi smo carinska krstarica Eyolfovog carstva. Koji ste vi brod?" "Neka ljudi zauzmu poloaje kod pljuca", ree tiho trgovac kapu. Elwon pogleda Alena, koji odmahne glavom. "Oprostite gospodine", ree strojar, ispriavajui se. "Herald..." "Mi smo teretnjak Zvjezdana pjesma, veganska registracija", ree Alen u mikrofon, dok je trgovac grcao. "Nosimo veganske dragulje na Lyru." "Stigli su nas", ree astrogator oajno, oitavajui instrumente. Video veza brod-brod se ukljui, pokazujui bahato lice etvrtaste brade, iznad kojeg je bila otrcana mornarika kapa. "Ba Lyra? Imamo mi svoje planove za Lyru. Sad ete stati..." zapone asnik na ekranu, prije nego to je primijetio Alena. "Ispriavam se, heralde", ree on srdano. "Heralde, hoete li molim vas zatraiti od gospodara broda neka stane da se mi ukrcamo i pretraimo ga? elimo odrediti i prikupiti carinu. Svjesni ste, naravno, da vae vozilo prolazi kroz Carstvo." Njegov naglasak veganskog isto je smrdio po Algolu IV. Alen ree na tom opskurnom jeziku, "Nismo toga bili svjesni. Jeste li vi svjesni da izmeu veganskog sustava i Carstva postoji reciproni trgovinski sporazum, koji specificira da se teret u veganskim brodovima carini samo ako je odreen za luke unutar Carstva?" "Govori algolski, je li? Vas heralde ne potcjenjujem, ali nemoj planirati da e se iz ovog izvui laima. Da, svjestan sam nekog takvog sporazuma. Mi emo se ukrcati na va brod, kao to sam rekao, pa odrediti i prikupiti carinu. Ako, na alost, bude bilo neke greke, naravno, slobodno vam je da se obratite Carstvu zbog naknade tete. Sada se zaustavite!" "Nemam namjeru lagati. Govorim sveanu istinu kad kaem da emo se boriti do zadnjeg ovjeka protiv svakog vaeg pokuaja da se ukrcate i opljakate nas." Alenov je um estoko jurio po katalogu planetarnih obiaja koje je Pravilo zahtijevalo da naui. Algol IV - neto oboavanja predaka; tovanje majke; borba noevima prsa o prsa; laskavi pozdravi, "Da nikad ne obori slabijeg neprijatelja"; narodni junak Gaarek nepravedno optuen da je ubio bogalja i prognan, ali to je bila neprijateljska urota... 8

Sjenka uznemirenja prijee licem asnika dok je Alen improvizirao: "Vi ete nas, naravno, sve ubiti. Ali prije nego to se to dogodi ja u poslati poruku u Koled i Red Heralda, sa injenicama ovog sluaja, uz posebni zahtjev da se izvijesti vaa obitelj. Mislim da e se vae ime pamtiti koliko i Gaarekovo - naravno, ne na isti nain; Algolijanac ija je krstarica sa stotinu ljudi zbrisala skoro nenaoruani teretnjak sa osam lanova posade." asnikovo lice potamni od bijesa. "Ti vrae!" zarei on. "Ne uvlai moju obitelj u ovo! Doi u na brod i boriti se s tobom, ovjek na ovjeka, ako ima eluca za to!" Alen odmahne glavom sa aljenjem. "Pravila mog Reda zabranjuju pribjegavanje nasilju", ree on. "Jedino dozvoljeno oruje je istina." "Mi dolazimo na brod", ree asnik mrko. "Naredit u svojim ljudima da ne povrijede tvoje ljude. Mi emo samo prikupiti carinu. Ako tvoji ljudi budu pucali prvi, moji e ljudi imati nareenja da ne uine nita, samo da ih razoruaju." Alen se osmjehne i izgovori par reenica na algolskom. asniku se otpusti eljust i on, nakon krae stanke, zagrake, "Razrezat u te na komadie. Ne moe to govoriti o mojoj majci, ti..." i ispljune neke od rijei koje je Alen bio izgovorio. "Smiri se", ree ozbiljno herald. "Ispriavam se za svoje gadljive i ne-heraldske primjedbe. Bio bi me ubio da si mogao; pokrenuo sam reakciju koju je u tebe usadila tvoja kultura. Isto mogu uiniti i s tvojim ljudima koji dou na ovaj brod. U svakoj ljudskoj rasi postoji nepodnoljiva uvreda koja se mora osvetiti krvlju." "Poalji svoje ljude na moj brod, s nareenjima da ne ubijaju, ako eli; ja u ih nagnati na ubilaki bijes. Mi emo biti masakrirani, ti e biti kriv, pa e biti osramoen i odrei e te se cijela tvoja planeta." Alen se oajniki nadao da su mornarike posade Carstva onako barbarske i nedisciplinirane kakav im je glas... Oito jesu, a ponosni Algolijanac se nije usudio riskirati. Svojim materinjim jezikom, on opet prosike, "Ti vrae!", pa se prebaci na veganski. "Teretnjae Zvjezdana pjesmo ", ree on sumorno, "otkrio sam da je moj svemirski lokator pogrijeio i da niste na podruju Carstva. Moete nastaviti." Astrogator pokraj ploe detektora ree, ne vjerujui, "Otputa se. Maknuo se od nas. Ubrzava. Heralde, to ste mu rekli?" Meutim, reakcija crnobradog je bila ugodnija. Bez rijei, trgovac skine kapu. Alen primi pozdrav na znanje ozbiljnim kimanjem glave, prije nego to je krenuo nazad u svoju sobicu. Dobro je, pomisli on, da trgovac ne zna kako sam mu i brod i ivot bezuvjetno obeao za borbu do smrti protiv krstarice sa stotinu ljudi. Glavna svemirska luka Lyre bila je puna rupa i pukotina, ali su prizemljili prilino dobro. Alen, u punoj odori heralda, sie iz Zvjezdane pjesme da pozdravi aicu lukih slubenika. "Ima metala na brodu?" upita jedan od njih.

"Ne za prodaju", ree herald. "Imamo veganske dragulje, veinom trovatrene." Znao je da na ovoj dosadnoj maloj planeti nema metala i da stanovnici, napravivi od neizbjenog vrlinu, imaju predrasuda o njihovom uvozu. "Neka vam posada prebaci teret u carinsko spremite", ree luki slubenik, prouavajui papire Zvjezdane pjesme. "I svi ekajte ovdje." Svi su - osim Alena - vukli oznaene vree i kutije dragulja u pokazanu nisku graevinu od cigle. Trgovcu je dozvoljeno da spremi pregrt u dep kao uzorke, prije nego to je spremite zapeaeno - kompliciran postupak. Cigla je zazidana preko drvenog zasuna koji je zatvarao drvena vrata, malo gline je naneseno preko cigle i u nju je udaren luki peat. Mehaniar s neim nalik keramikoj let-lampi punoj ugljenog praha prolazio je plamenom preko glinenog peata sve dok ovaj nije zasjao naranasto-crveno i to je bilo to. "Heralde", ree luki slubenik, "recite trgovcu da se ovdje potpie i ostavi otiske prstiju." Alen proui dokument; bio je to jednostavni identifikacijski obrazac. Crnobradi potpie pruenim tranim perom i ostavi otiske prstiju na dokumentu. Poslije dva tjedna u svemiru jedva da mu je i trebala tinta na prstima. "Sad mu recite da emo predati dragulje na njegov potpisani zahtjev sa otiscima prstiju onim lyranskim graanima kojima ih proda. I objasnite da je ovakav zaobilazni sustav potreban da bi se izbjeglo krijumarenje metala. Molim vas da skinete sav metal sa sebe i spremite ga na brodu. Onda emo i brod zapeatiti i postaviti strau oko njega dok ne budete spremni za odlazak. alimo to emo vas morati pretraiti prije nego vas pustimo, ali ne moemo dopustiti da nam ekonomiju poremeti neodgovorno uvoenje metala." Alen nije do tada shvatio koliko je situacija loa. Nakon temeljite pretrage koja se protegla i na zapljenu zaboravljenih satova i pribadaa, luki slubenici promijene snop trgoveve veganske valute s podlogom u uraniju u lyranske novanice s podlogom u radnim satima. Crnobradi izvri djelominu isplatu posadi, poeli im dobar izlaz i ree da se pojave u luci sutra u zalaz sunca, jer je mogue da e onda krenuti. Alen i trgovac vozili su se u grad u nevjerojatnom vozilu iji je stroj bila keramika turbina. Voza ih, kad su bili sigurni na otvorenoj cesti, kradomice upita imaju li kakvog metala kojeg se ele rijeiti. Trgovac otro upita na svom loem lyranskom: "to ti radi ti ima metal? Gdje proda, kako upotrijebi?" Voza, u skladu sa opom tendencijom, podigne glas i sam pone strancima govoriti loim lyranskim: "Crna burza znanstvenici plate puno, puno za mali komad metal. Ue, koriste za gradi. Politiari prave zakon nema metal, ta mene briga politiari? Ali, vi ne kaete, gospoda?" "Neemo rei", ree Alen. "Meutim, nemamo metala za tebe." Voza slegne ramenima.

10

"Heralde", ree trgovac, "to se vama ini od ovoga?" "Nisam znao da je to politiko pitanje. Mi se bavimo osnovnim uzorcima ljudskog ponaanja, ne svakodnevnim izraavanjima tih uzoraka. Ova planeta nema tekih metala, to znai da primitivnim Lyrancima nisu bili dostupni metali. Laki metali se ne pojavljuju u jednostavnim oblicima ili lako djeljivim spojevima. Lyranci su nastavili po keramikoj umjesto metalnoj liniji, a ini se da su do izvjesne toke sasvim dobro prolazili. Naravno, nema elektriciteta, ni zrakoplovstva, a nema ni svemirskog leta" "I", ree trgovac, "prirodno je da se ljudi koji prave ove koije i onu let-lampu koju smo vidjeli, bezglavo plae da e netko uvesti metal i izbaciti ih iz posla. Tako da je prirodno da donesu zakone kojima se to zabranjuje." "Prirodno", ree herald, otro gledajui trgovca. Ali se crnobradi tren kasnije vrati u svoj prijanji lik. "Bezonost," zarei on. "Pokuavaju ovjeku rei to moe, a to ne moe uvoziti, kad on sam vidi pristojnu priliku da ostvari mali dobitak." Voza ih je iskrcao kod jednog pansiona. Ta je kua bila napola napravljena od drveta, to je izgledalo razmetljivije nego rasprostranjenija cigla. Podovi su bili staklene ploe, zbog trenja izbrazdani. Alen je uzeo dvokrevetnu sobu s pogledom. "to je ona stvar?" upita trgovac, gledajui to se vidi. Ta stvar je bila neka graevina to se izdizala iznad kamenih i poploanih krovova gradia - prvo dvadeset i pet metara okrugli toranj od cigle, a onda jo petnaest metara drvo. Dok su ga prouavali, na vrhu se izdigne par uiju i pone divlje mahati. "Semafor", ree Alen. Minutu kasnije, crnobradi saalno zapita iz kupaonice, "Kako pusti vodu iz slavine? Dodirivao sam je na sve strane i nita se nije dogodilo." "Morate ovo okrenuti", ree Alen, pokazujui. "A ta stvar -otro je povuete dolje, drite i onda pustite." "Barbarstvo", promrmlja trgovac. "Barbarstvo." Postarija slukinja im je dola pokazati kako da rastegnu leajeve i upitala ih imaju li sluajno komadi metala njoj za suvenir. Oni je otpuste i, radije nego da se sputaju u javnu blagovaonicu, naprave objed od vlastitih zaliha i pou na spavanje. Ide dobro, pomisli Alen pospano; ide ba jako dobro. Probudi se naglo, ali se niti ne pomakne. U sobi je bilo mrano, a blizu njega su se uli potajni, kradomini slabi zvukovi. Kroz glavu mu proleti stotinu misli o lyranskom izdajstvu i prijevarama. On malo otvori oi i vidje neki lik ocrtan u slabom svjetlu velikog prozora. Ako je provalnik, onda je vrlo nespretan.

11

Na drugom se leaju zauje mekoljenje trgovca. S priguenim urlikom, koji je zvuao kao "Lopovske nitarije!" crnobradi se otisne s leaja ka uljezu. Meutim, noge mu se zapletu u konope leaja i on padne trbuhom na pod. Provalnik, ako je to bio provalnik, nije glatko i efikasno jurnuo prema vratima. Uspravio se kod prozora i rezignirano rekao, "Ne trebate se plaiti. Neu pruati otpor." Alen se digne s leaja i pomogne trgovcu da se osovi na noge. "Rekao je da se ne eli boriti", ree trgovcu. Crnobradi zgrabi uljeza i strese ga kao takora. "Dakle, lupe je i kukavica!" zabui on. "Dajte nam svjetla, heralde." Alen otkrije sporu ibicu, puhanjem je rasplamsa, uz kripanje napumpa tlanu baklju, sve dok mlaz ugljenog praha nije poeo izlaziti iz mlaznice, pa je onda pripali. Jo desetak pritisaka i od mlaznice se irilo dovoljno topline da odri tlani ciklus. Tijekom svega ovoga, trgovac je ispitivao na loem lyranskom, "to radi ovdje, lopov? Koji razlog krade naa soba?" Herald donese iteu tlanu lampu do prozora. Uljezovo lice nije bilo nezdravo, neurotino lice kriminalca. Mrave crte lica govorile su o disciplini i razmiljanju. "to si htio ovdje?" upita Alan. "Metal", ree uljez jednostavno. "Mislio sam da bi mogli imati komadi eljeza." To je bio prvi put da je Lyranac spomenuo odreeni metal. Naravno, upotrijebio je vegansku rije za ejjezo. "Ti si osobit", primijeti herald. "Zato eljezo?" "uo sam da ima izvjesne osobine - moda mi vi moete rei prije nego to me predate policiji. Da li je istina, kako smo uli, da e komad eljeza, iji su kristali jakim udarcem usmjereni, jako privlaiti drugi komad eljeza silom proporcionalnom u odnosu na udaljenost meu njima?" "To je istina", ree herald, prouavajui ovjekovo lice. Ono je sjalo od uzbuenja. Alen namjerno doda, "To se usmjeravanje lake i jednolinije obavlja stavljanjem komada eljeza u elektrino polje - to jest, u prostor koji okruuje prolaz struje elektrona kroz vodi." Mnoge od rijei koje je upotrijebio bile su veganske; nije bilo lyranskih rijei za "elektrino", "elektron" ili "vodi". Uljezovo lice se opusti. "Pokuavao sam svladati koncept o kojem govorite", prizna on. "Ali, to mi je neshvatljivo. Propitivao sam druge meuzvjezdane putnike i oni su se dodirnuli toga, ah ja to ne mogu shvatiti... Ali, hvala vam, gospodine; bili ste vrlo pristojni, neu vam stvarati probleme dok pozivate strau." "Predajete se lako", ree Alen. "Za znanstvenika i prelako. Ako vas predamo strai, bit e sasluanja i svjedoenja i ega sve ne. Vrijeme na vaoj planeti nam je ogranieno; sumnjam da moemo imalo odvojiti za vae pravne procese."

12

Trgovac pusti uljezovo rame i promrmlja, "Zato ne pita da mi ima eljezo, ja tebi kaem ne. Traili, traili, odnese sve metal. Mi ne policija tebe. Meni ao bolio ti ruke. Evo za tebe." Crnobradi izvadi aku dragulja uzoraka i izabere veliki trovatreni kamen. "Ti ne bude ljut mene", ree, stavljajui ga u Lyranevu aku. "Ne mogu..." ree znanstvenik. Crnobradi mu zatvori aku oko kamena i zarei, "Ja dam, ti uzme. Moda za kupi eljezo, ha?" "Tako je", ree Lyranac. "Hvala vam obojici, gospodo. Hvala vam..." "Ti idi", ree trgovac. "Ti idi, mi opet spavamo." Znanstvenik se dostojanstveno pokloni i napusti sobu. "Bogovi svemira", opsuje trgovac. "Kad pomisli dajukkl, ista na Zvjezdanog pjesmi, zna vie o elektricitetu i magnetizmu nego ovakav pametan ovjek." "A to je klju za fiziku", glasno je razmiljao Alen. "Ovdje je znanstvenik stalno u slijepoj ulici, jer su svi njihovi materijali izolatori! Staklo, glina, caklina, drvo." "Ba udno", zijevne crnobradi. "Jeste li vidjeli kako sam ga zgrabio kad sam stao na noge? Jesam brz, ha? Laku no, heralde." Trgovac se frkui opet uvue u leaj, ostavivi Alena da ugasi itavo svjetlo i pokrije sporu ibicu njenim perforiranim poklopcem. U javnoj kuhinji za doruak su imali nekakvu peenu pticu. Alen je, zbog svojih pravila, morao odbiti crno vino koje je ilo s njom. Trgovac ga je gutao odobravajui. "Razuman, iako nazadan narod", ree on. "A sad, ako biste se kod uprave raspitali gdje se skupljaju oni lopovi, nakupci dragulja, moemo poeti s naim poslom i moda otii sutra u zoru." "Tako brzo?" upita Alen, skoro se zaboravivi, tako da je zamalo pokazao iznenaenje. "Moj najam Zvjezdane pjesme, dobri heralde - traje jo trideset dana, ali, to se ne moe pokvariti u svemiru? A onda bi mi kazne oderale i ono malo dobitka kojeg bi mogao imati." Alen je doznao da je Gromegova Taverna trnica dragulja, pa su krenuli taksijem na turbinski pogon kroz ciglom poploane ulice. Taverna je bila turobni, cigleni ambar, malih prozora, u kojem su krupni mukarci dokoliarili uz zidove; najednom su kraju bih stolovi, a na drugom je bila otvorena kuhinja. Dvadesetak manjih mukaraca otrog lica sjedili su za stolovima, pijuckali vino i brbljali. "Ja sam kalfa-herald Alen" oglasi Alen jasno, "i imam na prodaju veganske dragulje." Tiina je bila razraeno bezbrina, a onda jedan od nakupaca pljune i frkne, "Veganski dragulji. Droga na tritu. Odnesite ih, heralde." "Doite metre trgove", ree Alen na lyranskom. "Nakupci dragulja na Lyri ne ele vau robu." On krene prema vratima.

13

Jedan od nakupaca pozove mlako, "Dobro, ekajte tren. Ja nemam boljeg posla; poto ste preli sav taj put, pogledat u vau robu." "Odajete nam poast", ree Alen. On i crnobradi sjednu za ovjekov stol. Trgovac izvue aku uzoraka, znaajno ih prebroji, pa ih poloi na stol. "Dakle", ree nakupac dragulja, "ne znam da li da budem zabavljen ili uvrijeen. Ja sam Garthkint, nakupac dragulja - ne prodava staklenih kuglica. Ipak, neu se uvrijediti. Pie za vaeg namrtenog prijatelja, heralde? Znam da vi to ne uivate." Pie je ve bilo na stolu, donio ga je jedan od ogromnih uvara. Alen doda Garthkintov vr vina trgovcu, pristojno objanjavajui: "Na rodnom Cepheusu mog trgovca, smatra se au za gosta da pije ono to je njegov domain odloio i nita drugo. aroban obiaj, zar ne?" "aroban, iako je nehigijenski", promrmlja nakupac dragulja -i nije ni taknuo pie koje je bio naruio za crnobradog. "Ne razumijem ni rijei od toga to govorite - previe kieno. Je li me ovaj mali takor pokuavao drogirati?" upita trgovac na cephejskom. "Ne", ree Alen. "Samo vas je pokuao opiti." Na lyranskom objasni Garthkintu, "Dobri trgovac je govorio da eli odmah otii. Ja sam se slagao s njim." "Dobro", ree Garthkint, "moda mogu uzeti par vaih dida. Za nekog mladia koji eli jeftin prsten." "Prelazi na stvar", ree Alen trgovcu. "Krajnje vrijeme", frkne crnobradi. "Trgovac me zamolio da vas obavijestim", ree Alen, prebacujui se na lyranski, "da ne moe prodavati u koliinama manjim od pet stotina dragulja." "Kompaktan jezik, taj cephejski", ree Garthkint, prikiljivi oi. "Zar nije?" sloi se mirno Alen. Kaiprst nakupca dragulja otkotrlja jedan naroito lijepi trovatreni iz hrpice dragulja na stolu. "Pretpostavljam", ree on mrzovoljno, "da se ovo mora nazvati najboljim u cijeloj toj gomili. Volio bi znati koja je cijena za pet stotina dragulja, jednakih ovome po kvaliteti i veliini." "Ovo je", ree Alen, "dobrome trgovcu prvo putovanje na vau ugodnu planetu. On eli da ga se upamti i da mu se poeli dobrodolica u svakoj od buduih brojnih prilika kad se bude vraao. Zbog toga je postavio apsurdno nisku cijenu, raunajui dobru volju vanijom od uspjena putovanja. Dvije tisue lyranskih kredita." "Apsurdno", frkne Garthkint. "Ne mogu sklopiti posao s vama. Ili ste bezumno pohlepni ih su vas bijedno zaveli kad su vam govorili o vrijednosti vae robe. Mene dobro poznaju po milosru; pretpostavit u da je ovo drugo sluaj. Vjerujem da vas nee puno snuditi kad 14

vam kaem da pet stotina ovih mutnih, premalenih, nepravilnih objekata ne vrijedi vie od dvije stotine kredita." "Ako ste ozbiljni", ree Alen, uz naglaeno iznenaenje, "ne bismo ni sanjali da vam se nameemo. Uz taj broj koji spominjete, moemo i ne prodavati, nego se s robom vratiti na Cepheus i dati ove dragulje djeci za pekule. Dobri nakupce draguljima, ispriajte nas za oduzimanje toliko vremena i puno vam hvala na toploj gostoljubivosti u pogledu vina." Prebaci se na cephejski i ree: "Sad se cjenkamo. Dvije tisue i dvije stotine. Dignite se; kreemo prema izlazu." "to ako nas pusti?" zaguna crnobradi, ali se digne na noge i krene prema vratima, dok se Alen dizao. "Moj trgovac dijeli moje aljenje", ree herald na lyranskom. "Zbogom." "Dobro, ostanite trenutak", ree Garthkint. "Dobro sam poznat po mekom srcu prema strancima. Milostiv ovjek bi mogao dii cijenu sve do pet stotina i prihvatiti neizbjeni gubitak. Ako se jednog dana vratite s podnoljivom koliinom pravih dragulja, moglo bi mi vrijediti to ete se sjetiti tko se prema vama ponaao tako dobrohotno i dati mi pravi izbor." "Plemeniti Lyrane", ree Alen, naizgled skoro savladan osjeajima. "Neu lako zaboraviti tvoju kombinaciju otroumnosti i milosra. To je lekcija trgovcima. To je lekcija i meni. Neu inzistirati na dvije tisue. Prerezat u grlo poslovnom poduhvatu svog trgovca i smanjiti cijenu na tisuu i osam stotina kredita, iako se pitam kako u mu se usuditi to rei." "to se sad dogaa?" upita crnobradi. "Pet stotina i tisuu osamsto", ree Alen. "Moemo opet sjesti." "Gore, dolje - gore, dolje", promrmlja trgovac. Oni sjednu i Alen ree na lyranskom: "Moj trgovac neoekivano odobrava smanjenje. On kae, s 'Bolje izgubiti neto, nego sve' - stara poslovica na cephejskom jeziku. I zabranjuje svako daljnje smanjivanje." "Dajte sad", pone se dodvoravati nakupac. "Budimo svjetski ljudi. ovjek mora malo popustiti i malo uzeti. Svatko zna da ne moe uvijek biti po njegovom. Ponudit u dobrih, okruglih osam stotina i sloit emo se na tome, ha? Pilquise, donesi nam pero i tintu!" Jedan od krupnih uvara stvori se kraj njih s tintarnicom i tranim perom. Garthkint je izvadio carinski obrazac iz svoje tunike i uurbano ga ispunjavao, specificirajui veliinu, broj i vatru dragulja to mu se trebaju predati. "Koliko je sad?" upita crnobradi. "Osam stotina." "Uzmite!"

15

"Garthkinte", ree Alen, pun aljenja, "uli ste vrstinu i odlunost u glasu mog trgovca? to mogu uiniti? Ja samo govorim za njega. On je teak ovjek, ali moda ga mogu kasnije uvjeriti. Nudim vam dragulje za upropatavajuu cijenu od tisuu i petsto kredita." "Podijelite razliku", ree Garthkint rezignirano. "Pogoeno na tisuu sto i pedeset", ree Alen. To je crnobradi razumio. "Dobro obavljeno!" zabui on na Alena i otpije gutljaj iz Garthkintove ae vina. "Neka upie "Vrea osamnaest" na svoj papir. U njoj je pet stotina dragulja ove gradacije." Nakupac izbroji dvadeset i tri novanice od pedeset kredita, a crnobradi potpie dokument i ostavi otiske prstiju na njemu. "Sad", ree Garthkint, "molim vas, ostanite ovdje dok se ja ne provozam do svemirske luke po svoje vlasnitvo." Tri-etiri uvara se iznenada nau sasvim blizu. "Otkrit ete", ree Alen suho, "da nai standardi trgovakog morala nisu nita nii od vaih." Nakupac se pristojno osmjehne i ode. "Tko e biti slijedei?" upita Alen po prostoriji. "Ja u pogledati vae dragulje", ree drugi nakupac, sjedajui za stol. Kad se probio led, nagodbe su ile bre. Alen je uspio prodati desetak vrea dok se njihov prvi kupac nije vratio. "U redu je", ree on. "Bili su nas varali, ali vai dragulji su onakvi kakvi ste rekli. estitam vam, heralde, na tvrdoj, potenoj pogodbi." "To znai", ree Alen, pun aljenja, "da sam trebao traiti vie." uvari su opet ljenarili po kutevima i nisu vie izgledali onako prijetee. Oko podneva su objedovali i nastavili prodavati svoju robu. U zalaz sunca, Alen je odrao konanu aukciju da poisti preostale vree, pa su ga nagovarali da ostane na veeri. Trgovac, brojei ogromni sveanj lyranskih novanica, odmahne glavom. "Trebali bi krenuti prije zore, heralde", ree on Alenu. "Vrijeme je novac, vrijeme je novac." "Vrlo su uporni." "A ja sam vrlo vrdoglav. Zahvalite im i krenimo prije nego mi neto povea trokove." Neto se i pojavilo - gradski straar krvavog nosa i raspukle usne. On zapita heralda, "jeste li vi odgovorni za cephejskog manijaka poznatog kao Elwon?" Garthkint doklizi do njih i promrmlja Alenu na uho, "Pazite kako odgovarate!"

16

Alenu nije trebalo upozorenje. Njegovo naukovanje je ukljuivalo i lyranske pravne koncepte - a na ovoj nazadnoj planetici, proetoj mnogim ostacima feudalizma, 'odgovoran' je pokrivalo veliko podruje. "to je kapo Elwon uinio?" uzvrati on. "Ovo to vidite", turobno odvrati straar, pokazujui svoje rane. "I isto jo trojici prije nego to smo ga odvukli iz unitene toionice vina, pa u zamak. Jeste li vi odgovorni za njega?" "Dajte da na tren popriam s mojim trgovcem. Hoete li u meuvremenu malo vina?" Dade znak i jedan od uvara donese vr. "Nema problema. Koristit e mi", odgovori gradski straar. "U nevolji smo", ree Alen cmobradom. "Kapo Elwon je u zamku-zatvoru zbog pijanstva i razuzdanog ponaanja. Po lyranskom zakonu, vi kao njegov poslodavac smatrate se odgovornim za njegovo ponaanje. Morate platiti njegove globe ili odsluiti njegove kazne. Ili ga se moete odrei, to se smatra neasnim, ali ponekad neizbjenim. Za plaanje njegove globe ili sluenje njegove kazne, imate prvi pravo na njegove usluge, bez plaanja naravno, to se ne moe provesti van Lyre." Crnobradi se malo oznojio. "Doznate od policajca koliko bi dugo to moglo trajati. Ne elim ostaviti Elwona ovdje, a elim da uzletimo to je prije mogue. Malo ga zadravajte dok ja ne obavim neke poslove." Trgovac se povue u kut sve mranije taverne, pozivajui za sobom Garthkinta i jednog od uvara, dok se Alen vratio straaru. "Dobri uvaru mira", ree on, "hoete li jo jedan?" Htio je. "Moj trgovac eli znati kakve e se kazne vjerojatno dosuditi nesretnom kapu Elwonu." "Ostavit e ga u frci, ha?" upita straar pomalo ratoborno. "Ba finog gospodara imate!" Jedan od nakupaca za stolom, ga podri. "Ako vi stranci niste spremni odrati svoje obaveze, zato uope ovdje dolazite? to e se dogoditi s poslom ako gospodar moe poslati svog ovjeka da krade i vara, a onda kae, nemojte kriviti mene - to je on napravio!" Alen strpljivo objasni, "Na drugim planetarna, dobri Lyranci, veza gospodara i radnika nije toliko jaka da bi radnik posluao ako mu se naredi da ide krasti ili varati." Oni odmahnu glavom i ponu mrmoriti. To je bilo neuveno. "Dobri straaru", produi herald, "moj se trgovac ne eli odrei kapa Elwona. Moete li mi rei kolika e odteta biti potrebna - i koliko e dugo trajati taj posao?" Straar je naimao trei vr, kojeg je Alen neupadljivo naruio. "Teko je rei" oteano progovori straar. "Za moje povrede, ja bih zahtijevao najmanje stotinu kredita. Ostala

17

tri lana strae, koje je va luak izudarao, ne bi traila nita manje. Toionica vina ima najmanje pet stotina kredita tete. Vlasnik je pretuen, ah, naravno, to nije vano. "Nema zatvaranja?" "O, ibanje, naravno." Alen se trgnuo prije nego to se sjetio da je "ibanje" nekoliko malodunih, simbolinih udaraca laganom ibom po pokrivenim ramenima "Ali nema zatvaranja. Njegovo visokorodstvo, sudac Krarl, ne dri noni sud. Sudac Krarl je reformator koji voli novotarije, strane. On tvrdi da je globa nepravedna - da omoguava bogataima da poine zloin i prou nekanjeno." "Ali, zar nije tako?" upita Alen, skrenut s teme sebi usprkos. Oko njega se zauje saalni smijeh. "Gledajte, vi", ljubazno objasni jedan nakupac. "Dobri straar pretrpi napad, ludi Cephejac ili njegov gospodar se oglobi, straaru se plate njegove povrede. Kakva je pravda za straara ako ludog Cephejca zakljuaju u eliju, bez globe?" Straar zakima glavom, odobravajui. "Dobro reeno", ree on nakupcu. "Srea pa noni sud dri sudac stare kole, Njegovo Visokorodstvo, sudac Treel. Strog, ali poten. Trebali bi ga uti! "Pedeset kredita! Stotinu kredita i ibanje! Opljakao brod, ha' Dvije tisue kredita!"" Straar opet poprimi svoj vlastiti glas i ree sa strahopotovanjem, "Za umorstvo, nikad ne dosuuje manje od deset tisua kredita! " A ako ubojica ne moe platiti, znao je Alen, postaje "javni teret", "odgovoran dravi" odnosno, rob. Naravno, ako moe platiti, onda ga putaju. "I Njegovo Visokorodstvo, sudac Treel", nastavi on, "sudi veeras? Da li je mogue da se pojavimo pred njim, platimo globe i odemo?" "Sigurno, strane. Bio bih budala kad bih ekao do jutra, zar ne bih?" Vino je straaru i previe olabavilo jezik, to je on oito shvatio. "Dosta ovog", ree on. "Da li va gospodar asno prihvaa odgovornost za Cephejca? Ako je tako, doite sa mnom, vas dvojica, i zavrit emo s tim." "Hvala, dobri straaru. Dolazimo." Alen otie do crnobradog, sada samog u kutu i ree, "Sve je u redu. Moemo platiti - oko tisuu kredita - i krenuti." Trgovac promrmlja mrano, "Bila lyranska jurisdikcija ili ne, ovo se odbija od Elwonove plae. Prokleta budala!" Zveketali su kroz polumrane gradske ulice u kolima na turbinski pogon, straar je sjedio sprijeda s vozaem, a trgovac i herald odostraga. "Neto gori", ree Alen trgovcu, njuei zrak. "Ova smrdljiva koija..." otpone crnobradi. "Ups", ree on i pone lupati po svom plastu. "Pustite mene, trgove", ree Alen. On preokrene plat, oblie palac i protrlja po prstenu iskri, koji se irio na nekoliko centimetara svilene podstave. I otro pogleda ono to je

18

zapoelo mali poar. Nepravilno pokrivena spora ibica koja je virila iz neke sprave u tobolcu, nesumnjivo runog oruja. "Kupio sam ga od jednog njihovog uvara dok ste vi pregovarali s policajcem", objasni zbunjeno crnobradi. "trebalo mi je vremena dok me nije shvatio. Onaj Garthkint mi je pomogao." Petljao je s perforiranim poklopcem spore ibice, zavrui ga vre. "Bijedna zamjena za oruje", nastavi on, paljivo namjetajui plat preko njega. "Okida nije okida, a osigura nije osigura. Nekoliko puta pritisne okida, da postigne tlak, i malo zraka izae vani, da se ibica rasplamsa. Onda otkrije ibicu i nategne kokot. To spusti strelicu u cijev. Onda stisne osigura, to otpuhne ugljenu prainu u komoru za opaljivanje, a isto tako okrene sporu ibicu na dodirnu rupu. Puf, i ode strelica, ako nisi zaboravio neki od postupaka ili ih uinio krivim redom. Na sreu, imam i no." Potape se po potiljku i ree, "Ovi ih nose ovdje. Mali tok izmeu lopatica - prekrasno za brzo izvlaenje i bacanje, iako te otkriva malo vie nego to bih volio. No je crno staklo. Velianstvena otrica i dobra ravnotea." "A lyranski lopovi su znali da me imaju. Sedam tisua pet stotina kredita za no i pitolj ako ga tako mogu nazvati - i korice. Bilo bi pravo da im ja zatvorim Elwona, prokletu budalu. Ipak, bolje je da ga otkupimo i ne ostavljamo uvrijeene za sobom, ha, heralde?" "Neusporedivo bolje", ree Alen. "A mene zadivljuje to ste i pomislili na oslobaanje iz zatvora orujem. to ako kapo Elwon bude morao odsluiti par dana u zatvoru? Da li bi to bilo gore nego da sebi zauvijek sprijeite povratak na ovu planetu i ocrnite imena svih trgovaca s Lyrom? Trgove, ne nadajte se da ete moi otpisati kredite za oruje kao pravovaljane trokove putovanja. Neu to dozvoliti kad vam budem zakljuivao raune. To je ludost na koju ste potroili osobna sredstva, barem to se Koleda i Reda Heralda tie." "Gledajte", prigovori crnobradi. "Vi navodno irite utilitarnu civilizaciju, je li tako? to je utilitarno u tome da jednog lana svoje posade ostavim ovdje?" Alen nije obraao panju na djetinjasti argument i povue se u ljutitu utnju. to se tie civilizacije, mrano se pitao da li je ovakvo putovanje i njegova uloga u tome uope njen relevantni dio. Da li su objede istinite? Da li su Koled i Red jednostavno skupina bena, kojima upravljaju cinini starci pohlepni na luksuz i mo? Takve mu misli ve odavno nisu dolazile. Bio je previe zaposlen da bi se njima bavio, punei glavu jezicima, nainima ivota raznih zajednica, obiajima, osnovnim kulturnim obrascima stotina galaktikih naroda - a zbog ega? Tako da ovaj tu moe ostvariti dobitak i da Koled i Red uzmu etvrtinu tog dobitka. Ako civilizacija bude dolazila na Lyru, morat e doi u obliku metala. Ako Lyranci ne ele metal, natjeraju ih da ga uzmu. to govori Machiavelli? "Glavni temelji svih drava jesu dobri zakoni i dobro oruje; a kako ne moe biti dobrih zakona kad drava nije dobro naoruana, slijedi da tamo gdje su dobro naoruani, imaju i dobre zakone." Bilo je udno to su uitelji blatili jednu tako poticajnu ideju, naglaavajui, umjesto toga, duhovni integritet nenaoruanog Koleda i Reda - a moda i nije. Uasavalo ga je razoarenje koje je osjeao. 19

"Zamak", ree straar preko ramena, i njihova se kola tropoui zaustave pred velikom, ali nezanimljivom, ciglenom zgradom od etiri kata. "Ti eka", ree trgovac vozau kad su izali. Prui mu dvije novanice od pedeset kredita. "Ti eka, dobije, puno, puno vie novac. Razumije, eka?" "Ja ekam dosta puno", vikne voza oduevljeno. "Ja ekam sav dan, svu no. Ti prekrasan gospodar. Ti veliki, veliki gospodar, ja ekam..." "U redu", zarei trgovac, prekinuvi ga. "Ti eka." Straar ih provede kroz ulaznu dvoranu, osvijetljenu itavim tlanim lampama, koju je nemarno uvalo nekoliko livriranih mukaraca s buzdovanima. Straar otvori vrata jedne osrednje, dobro osvijetljene sobe u kojoj je bilo dvadesetak ljudi, pogleda unutra i oajniki zajei. Odlinik na stolici koja je izgledala poput prijestolja ree otro, "Jesu li to ti zvjezdani putnici? Dobro, nemojte tamo stajati. Uvedite ih!" "Da, Vae Visokorodstvo, sue Krarl", ree straar nesretno. "Ovo je krivi sudac !" zasike Alen trgovcu. "Ovaj dosuuje zatvorske kazne!" "Uinite to moete", ree crnobradi mrko. Straar ih dovede do odlinika na stolici i pokae im par niskih tronoaca, pokloni se stolici i povue u dno sobe. "Vae Visokorodstvo", ree Alen, "ja sam kalfa-herald Alen, herald za trgovako putovanje..." "Govorite kad vam se obratim", ree sudac otro. "Gospodine, uz uobiajenu drskost bogatstva, ostavili ste nas da ekamo. Ne shvaam to osobno; to se moglo dogoditi sucu Treelu, kojeg - na va oiti oaj - zamjenjujem zbog nagle bolesti, ili bilo kojem drugom sucu. Ali kao uvredu naoj pravdi, to ne moemo previdjeti. Gospodine, smatrajte se ukorenim. Zauzmite svoja sjedala. Straaru, dovedi Cephejca." "Sjedite", promrmlja Alen trgovcu. "Ovo e biti loe." Straar dovede kapa Elwona, mutnog pogleda, raerupanog i ukraenog s nekoliko modrica. On uputi Alenu i trgovcu posramljeni cerek dok ga je njegov uvar posjedao na tronoac pokraj njih. Trgovac mu bijesno uzvrati pogled. Sudac Krarl promrmlja na brzinu: "Neka otpone borba izmeu stranaka u ovoj raspri; neka nitko ne posumnja u nae nepristrano odredivanje pobjednika; progovorite sada ako ete pustiti da mi prosuujemo. Dakle? Govorite, straari!" Straar koji je doveo trgovca i heralda progovori sa dna sobe, "Ja se preputam prosudbi Njegovog Visokorodstva." Ostala tri straara i jedan istueni graanin, vlasnik toionice vina, redom promrmljaju, "Preputam se prosudbi Njegovog Visokorodstva."

20

"Heralde, govorite za optuenog", odree sudac. Dobro, pomisli Alen, mogu pokuati. "Vae Visokorodstvo", ree on, "gospodar kapa Elwona se ne preputa prosudbi Vaeg Visokorodstva. On je spreman boriti se s drugim strankama u ovoj raspri ili s njihovim gospodarima." "Kakva je ovo drskost?" vrisne sudac, skoivi sa svojeg prijestolja. "Barbarski obiaji drugih svijetova ne vrijede u ovom sudu! Tko je govorio o borbi..." On naglo zatvori usta, oito naglo shvativi da je on govorio o borbi, u arhainoj frazi koja je potjecala iz poetaka pravde na ovoj planeti. Sudac opet sjedne i ree Alenu, ve mirniji, "Krivo ste shvatili puku formalnost. Ponuda nije bila ozbiljna." Oito ni njemu samom se nije svidjelo kako to zvui, ali nastavi, "sad recite, "Preputam se prosudbi Vaeg Visokorodstva", pa moemo nastaviti. Vama na znanje, suenje borbom se ve mnoge generacije nije upranjavalo na naoj prosvijetljenoj planeti." Alen ree pristojno, "Vae Visokorodstvo, ja sam stranac i nisu mi poznati mnogi obiaji Lyre, ali na Koled i Red Heralda me dobro pouio osnovnim naelima vaeg prava. Sjeam se da jedna od vaih najpotovanijih pravnih izreka glasi: "Najvei zloin ovjeka protiv ovjeka je umorstvo; najvei zloin protiv ovjekova drutva je krenje obeanja"." Duboko pocrvenjevi, sudac zarei, "Namjeravate li se o pravu prepirati sa mnom, vi strane klizavog jezika? Namjeravate li mene optuiti za veliki zloin krenja obeanja? Vama na znanje, obeanje se sastoji od ponude da se uini neka stvar, ih od nje suzdri, uz nagradu za uzvrat. Mora postojati pet elemenata, obeavatelj, obeanik, ponuda, sadraj i nagrada." "Ako ete oprostiti strancu", ree Alen, iznenada osjetivi vrsto tlo pod nogama, "tvrdim da ste ponudili strankama u sukobu vae usluge u odreivanju pobjednika." "Prazan argument", mrkne sudac. "Ba kao to ponuda sa sadrajem od nekog nikome za neku nagradu nije obeanje, ili kao to ponuda bez sadraja nekog nekome za nagradu nije obeanje, tako ni moja ponuda nije obeanje, jer se ni o kakvoj nagradi nije govorilo." "Vae visokorodstvo, mora li nagrada biti od obeanika obeavatelju?" "Naravno da ne. Trea stranka moe osigurati nagradu." "Onda ja s potovanjem tvrdim da je vaa ponuda bila obeanje, jer trea stranka, vlada, osigurava vama nagradu od plae i poloaja, kao uzvrat za nuenje vaih usluga sukobljenima." "Straari ispraznite sobu od nezainteresiranih osoba", ree promuklo sudac. Dok se to obavljalo, Alen na brzinu obavijesti trgovca i kapa Elwona o tijeku stvari. Crnobradi se naceri na spomen tunjave pet protiv jednog, a strojar je izgledao prestraeno. Kad su se vrata zatvorila, ostavivi njih devet unutra, sudac ree ogoreno, "Heralde, gdje ste nauili takve vraje trikove?"

21

Alen mu odgovori: "Moj Koled i Red su me dobro poduili. Slina je situacija bila i na planeti zvanoj Engleska tijekom razdoblja poznatog kao Viktorsko. Suenje borbom je ve dugo bilo zastarjelo, kao i ovdje, ali se nikad nije ukinulo - kao i ovdje. Jedan parniar je dobio beznandnu parnicu objavivi izazov svom suparniku i pojavivi se na odredenom mjestu u punom oklopu. Njegov suparnik je ignorirao izazov i tako izgubio parnicu, jer se nije pojavio na roitu. Engleski diktator, neki Disraeli, je na brzinu sazvao svoj parlament da ukine suenje borbom." "I tako", glasno je razmiljao sudac, "mene u mojoj vlastitoj sudnici optuuju za velezloin, ako ne dozvolim vama petorici da reete jedan drugog i odluite tko je pobjednik." Vlasnik toionice pone blebetati da je on miroljubiv ovjek i da nema namjeru dopustiti da ga na komade razree ovaj crnobradi, krvoedni zvjezdani putnik. On samo eli svoj novac. "Tiina!" odree sudac. "Naravno da nee biti borbe. Hoe li ti, prodavau, i vi straari, hoete li se povui ako primite zadovoljavajue financijske nadoknade?" Hoe. "Heralde, moete se cjenkati s njima." etiri straara su ustrajali na svom zahtjevu za sto kredita po glavi, pa su ih i dobili. Prestravljeni toioniar se oporavio i zahtijevao je tisuu. Alen objasni da je njegov crnobradi gospodar s jednog grubog i impulsivnog svijeta i moda nee moi obuzdati svoj bijes kad mu on, Alen, prevede zahtjev pa bi, zanemarivi posljedice, mogao njega, prodavaa vina, zdrobiti u kau. Cijena se strmoglavi na razumnih pet stotina, to je i plaeno. Toioniar dobije suevu dozvolu za odlazak i uzmakne, klanjajui se. "Vidite, trgove", Alen ree crnobradom, "da je bilo nepotrebno kupovati oruje, kad je rije..." "A sada smo", ree sudac uz podrugljiv osmijeh, " tu dilemu rijeili. Straari, uhvatite ovu trojicu zvjezdanih putnika i vodite ih u kaveze." "Vae Visokorodstvo!" vrisne Alen, razbjenjen. "Novac vas nee izvui iz ovoga. Optuujem vas za izdaju." "Optuba je zastarjela..." pone herald usijano, ali prekine kad je shvatio strategiju osvete. "Da, jest. A jedan od njenih zastarjelih lanaka je i onaj da o svim optubama za izdaju mora suditi parlament na redovnom zasjedanju, kojeg nee biti jo dvije stotine dana, Vi ete biti osloboeni i mene e moda ukoriti, ah, moje mi glave, dvije stotine dana alit ete to ste napravili budalu od mene. Vodite ih." "Izmiljena optuba protiv nas. Zatvor na dvije stotine dana", ree Alen brzo trgovcu, dok su se straari pribliavali,

22

"Zato kupovati oruje?" naruga se crnobradi, pokazujui zube. Lijeva ruka mu se trgne gore, pa dolje, crna pruga projuri zrakom - i suca crni no prikuje za prijestolje, probivi mu grlo, dok mu je cerek trijumfa jo uvijek titrao na usnama. Trgovac je, jo i prije nego to je no pogodio, izvadio nespretni pitolj, poklopca skinutog s raarene ibice i nategnutog kokota. Mora da ga je napumpao i nategnuo pod platem, pomisli Alen umrtvljeno, dok je i bez uputa govorio straarima, "Stanite kraj zida i okrenite se." To su i uinili. Htjeli su ivjeti, a nacereni crnobradi, koji je trzajem ruke suca pretvorio u mrtvo meso, bio je zastraujui lik. "Dobro uinjeno, Alene", ree trgovac. "Uzmi im buzdovane, Elwone. Dva za tebe, dva za heralda, Alene, ne prepiri se! Morao sam ubiti suca prije nego podigne uzbunu - nita osim smrti ne bi uutkalo njegovu sortu. Moda e i ti morati ubiti prije nego se izvuemo iz ovog." On doda nespretni pitolj kapu Elwonu i ree, "Dri im ga za leima To to izgleda kao osigura je okida. Opali strelicu u prvog koji pokua pobjei. Alene, reci onome na kraju da se okrene i polako doe k meni." Alen to napravi. Crnobradi brzo skine ovjeka, razdere i povee njegovu odjeu u konope, pa ga zavee i zaepi mu usta. Drugi su dobili isto za manje od deset minuta. Trgovac spremi oruje u korice, pa otkotrlja straare van vidika, da se ne vide s vrata sudnice. Uzme svoj no i obrie ga o suevu koulju. Alen mu je morao pomoi da stavi tijelo iza visokog naslona prijestolja. "Sakrijte te buzdovane", ree crnobradi. "Mirna lica ''Idemo." Oni izau, jedan po jedan, otvarajui vrata tek toliko da mogu proi. Alen, zadnji u redu, ree jednom od livriranih straara, "Njegovo Visokorodstvo, sudac Krarl, ne eli biti uznemiravan." "To je neto novo?" upita sardonino pandur. Spusti aku na heraldovu ruku. "Juer mi je oitao bukvicu kad sam mu donio au vode, a koju je sam traio. Sramotno uznemiravanje, nazvao me, a sam je traio vodu. to mislite o tome?" "Strano", ree Alen uurbano. Odvoji se od pandura i dostigne trgovca i strojara u ulaznoj dvorani. Dokonjaci i besposliari su buljili u njih dok su ili prema kolima koja su ih ekala. "Ja ekam!" ree im glasno voza. "Ja ekam dugo, puno. Ti plati jo, jo?" "Mi plati jo", ree trgovac. "Ti krene." Voza izvadi tinjajui komad truda, zapali tlanu baklju, podigne poklopac otvora na podu da bi doao do keramike turbine i zagrije je bakljom. Nekoliko je minuta kriputavo pumpao, drugom rukom okreui zamanjak, prije nego se rotor poeo sam okretati. Spustio se poklopac, putnici se popeli na sjedita. "Svemirska luka", ree Alen. Uz kripanje kao od krede po ploi, voza promijeni brzinu i oni krenu. Kroz sve ovo, crnobradi je ignorirao izbezumljena promrmljana pitanja kapa Elwona, koji nije htio imati nikakve veze sa umorstvom, naroito umorstvom suca. "Ti sjedni tamo", zarei trgovac, "i svako se malo osvrni, pa pogledaj da li nas slijede. Nemoj uzbuniti

23

vozaa. A ako dodemo do svemirske luke i uzletimo bez problema, dri svoju priu za sebe." On se smjesti u zadnje sjedite sa Alenom i zapadne u mranu utnju. Mladi herald je osjeao previe strahopotovanja prema ovom strancu, tako nenadano vjetom probranim oblicima nasilja, a da bi ga ispitivao. Doli su do svemirske luke bez problema, i nali posadu u carinskom skladitu, koje su ispraznili nakupci dragulja s nalozima. Posada je zapalila vatru da se ugrije. "elimo odmah otii", ree trgovac lukom slubeniku. "Moete h promijeniti moju lyransku valutu?" Slubenik pone zamuckivati, ispriavajui se, da je kasno i blagajna zapeaena za tu no... "To je u redu. Promijenit emo je na Vegi. Vratit e vam se. Opozovite svoje uvare i otpeatite nam brod." Otili su za slubenikom do Zvjezdane pjesme na pisti. Slubenik slomi peat svojim buzdovanom, dok mu je tlanom lampom svijetlio jedan od uvara. Alen se kroz sve to jako znojio. Kad su krenuli preko piste, vidio je neto nalik dvama zelenim zvijezdama nisko na obzorju prema gradu. One se iznenada ponu u sitnim lukovima trzati uvis i jedna prema drugoj. Semafor! Signalni asnik u zgradi luke uprave e to isto gledati - ali, inilo se da nitko na pisti, prezauzet rutinom odlaska, nije primijetio. Svjetla su se micala amo-tamo. Alen nije znao kod i gorko je to alio. Poslije dvadesetak signala, svjetla se postave u poloaj 'odmor', a luki slubenik je verglao pravila za uzlijetanje: smjer, visina iznad naseljenih mjesta, dozvoljena atomska goriva u atmosferi - Alen je vidio kako netko iz upravne zgrade kree preko piste prema njima. Straari su se naslanjali na neka dugaka oruja poslovnog izgleda. Alen se neupadljivo odvoji od skupine oko Zvjezdane pjesme i uputi preko mrane piste u susret liku koji je dolazio. Pribliivi mu se, on tiho pozdravi na lyranskom, upotrijebivi potasniki pozdrav. "Narednie", ree signalni asnik tiho, "idite i povucite ljude na par metara od zvjezdanih putnika. Recite im da brod ne smije otii, da moraju pokrivati strance, i pucati ako..." Alen je oamueno stajao iznad mlitavog tijela signalnog asnika. A onda brzo opet sakrije batinu i odeta se nazad do broda, pitajui se da li je Lyrancu razbio glavu. Vrata su bila otvorena i posada je ulazila. On je bio zadnji. "Brzo ih zatvorite", ree on trgovcu. "Morao sam..." "Vidio sam te", frkne crnobradi. "Semaforska poruka?" Radio je dok je govorio, i metalna vrata se zatvore. "Astrogatore i strojaru, preuzmite", ree on. "Svi u svoje leajeve", naredi astrogator Hufner. "Uzlijeemo istog trena"

24

Alen se povue u svoju sobicu i vee se na leaju. Uzlijetanje ga je zagluilo, protreslo mu kosti i, kao i obino, poteno mu se smuilo. Nakon odreenog razdoblja, koje se inilo dugim nekoliko sati, sigurno su i glatko ubrzavali u svemiru, pa mu se munina smanjila. Crnobradi pokuca, ue i odvee ga. "Spreman za zakljuivanje knjiga?" upita trgovac. "Ne", ree Alen slabano. "Moe i ekati", ree trgovac. "Knjige su ionako najmanje vaan dio. Krenuli smo u straan rat." "Rat? Jesmo?" "Rat izmeu Eyolfovog Carstva i Vege. U sjeditima raznih kancelara i trgovinskim misijama je stalno kruio tra da obje vlade udno gledaju Lyru, da imaju planove za proboj u njenu ekonomiju dostavljanjem metala planeti bez metala - silom ako bude potrebe. Alene, mi smo uklonili ispriku uz koju bi Eyolfovo Carstvo i Vega pokuali zgrabiti Lyru i neizbjeno doli u sukob. Lyra sada dobija svoje metale, i to bez imperijalistikih petljanja." "Nisam ih vidio", ree herald bezizraajno. "Pitao si se zato toliko urim otii s Lyre i zato ne elim tamo ostaviti Elwona. Zato to su nai veganski dragulji vrlo neobini dragulji. Ja nisam tehniar, ali koliko sam shvatio, to su pravi dragulji obraeni da prouzroe izvjesne rezultate otprilike u ovo vrijeme." Crnobradi pogleda svoj runi kronometar i ree sanjarski, "Lyra dobija metal. Gdje god je jedan od naih dragulja, keramika se raspada na sastavni aluminij, silicij i kisik. Fluks i caklina se raspadaju na kalcij, cink, barij, natrij, krom i eljezo. Zgrade se mrve, hlae padaju, jer se keramike kope na remenovima dezintegriraju..." "To znai kaos!" usprotivi se Alen. "To znai civilizaciju i mir. Ruan sukob je bio na pomolu." Crnobradi zastane i namjerno doda, "Gdje im ni vlasnitvo ni ast nisu dirnuti, veina ljudi ivi zadovoljno." "Vladar, Poglavlje devetnaest. Vi ste..." "Nae je putovanje imalo jo jednu vanu svrhu", ree trgovac kesei se. "Tebe e ovo zanimati." On prui Alenu dokument koji je imao peat Koleda i Reda u zaglavlju. Alen proita, oamuen, "Ispitiva Devetnaest Rektoru... konano ocjenjivanje novaka..." Pun ponosa se zadri na odjeljku koji je opisivao kako je "hladnokrvno i jako snalaljivo" nadmudrio krstaricu Carstva, "spremno se prilagoavajui u osjetljivoj situaciji koja je zahtijevala ne samo fiziku hrabrost, nego i brzo prisjeanje, procjenu i primjenu jedne manje planetarne kulture."

25

Uz ne toliko ponosa proita da je, "...sklon pompoznim manirima, donekle smijenima kod nekog njegove starosti, premda ne i nekorisnima u dominiranju posadom..." I, "...visoko profitabilna prodaja naih dragulja; poduhvat od nemale vanosti jer se, ipak, Koled i Red moraju sami izdravati." I, "... preao konanu i krucijalnu prepreku uz duevni nemir, ako ja mogu prosuditi, ali preao ju je. Poslije nekih dvadeset godina indoktrinacije nerealnim nenasiljem, mladi je, suoen sa situacijom gdje nita osim nasilja ne bi posluilo, tono procijenio, i primijenio nasilje u obliku batine po glavi lyranskog signalnog asnika, dakle pokazao sposobnost za uenje i zdrav razum koliko dragocjen, toliko i rijedak." I, konano, jednostavno, "Preporuuje se za uenje." "Uenje?" zagrcne se Alen. "Hoete rei da ima toga jo?" "Za veinu nema, deko. Za veinu nema. Najvei dio nas i jest ono to se ini: prepredeni, prijeko potrebni dodaci trgovini, koji se plae pucnjave i koji nas odravaju svojim postocima od trgovine. Trebaju nam ti postoci i trebaju nam heraldi koji se plae pucnjave." Alen polako odrecitira, "Medu drugim zlima koja pripadaju nenaoruanosti, zbog nje te i preziru." "Poglavlje etrnaest", ree crnobradi mehaniki. "Dvadeset godina im ostavljamo takve tragove na uzglavlju, a oni ih niti ne primijete. Oni koji to uine - jo uenja." "Hou li nauiti bacati no poput vas?" upita Alen, istovremeno i privuen i zgaen idejom. "U slobodno vrijeme, ako eli. Uglavnom e biti etika i moral, tako da e moi odvagnuti vrijednost stvari kao to je bacanje noa." "Etika! Moral!" "Poeli smo kao misionari, zna." "To svatko zna. Ali velika utilitarna reforma..." "Neki od nas", ree crnobradi suho, "misle da to nije bila ni velika, ni utilitarna, ni reforma." Ta je ideja oamuivala. "Ali mi irimo utilitarnu civilizaciju!" usprotivi se Alen. "Ili, ako to ne radimo, koji je smisao svega toga?" Crnobradi mu ree, "Svi imamo razliite motive. Jedan je iskreni utilitarijanac; drugi je kockar - sretan je kad je u opasnosti, a puls mu ekia. Opet drugi je ponosan i voli prevariti ljude. Ne samo nekolicina smatraju sebe slugama ovjeanstva. Pustit u te da se sada malo odmori." On se digne. "A vi?" upita Alan, oklijevajui.

26

"Ja? Nai e me u Poglavlju dvadeset i est", naceri se crnobradi. "A moda e nai i nekog drugog." Zatvori vrata za sobom. Alen u pamenju prijee poglavljem, zbunjen, sve dok...to je to. To je bilo udno i neizbjeno poznato, kao da je oduvijek znao da e to naglas izgovarati u tijesnoj sobici na tronom svemirskom brodu: "Bog nije voljan sve uiniti i tako nam oduzeti nau slobodnu volju i onaj dio slave koji nam pripada."

VERNOR VINGE & JOAN D. VINGE

TORBAREV NAUNIK
"The Peddler" s Apprentice, 1975.

Lord Buckry I od Fyffea lijeno se izvalio na svom prijestolju i gledao svoja dva sina kako vjebaju borbu u praznoj Audijencijskoj dvorani. Bodei su bili drveni, ali je suparnitvo bilo pravo, pa je manji djeak bio u nepovoljnijem poloaju. Lord Buckry je potezao svoju teku zlatnu naunicu; mravi, smeokosi Hanaban je bio njegov potajni favorit. Djeak se uvrgnuo na oca i izgledom i nainom razmiljanja. Gospodar Ravnica bio je visok mukarac, a raskutrana smea kosa ve mu je poela na sljepoonicama sijediti. Plave oi na mravom, lisijem licu jo su uvijek promatrale nelagodnom otrinom, premda su godine iskustva skrivale njegove misli. Vie od dvadeset godina je prolo otkako je osvojio vlast nad svojim zemljama; nije bez razloga toliko dugo zadrao nesigurno mjesto lorda. Oi su mu bljesnule rijetkim odobravanjem kada je Hanaban kriknuo, "Trae, vidi ono!" i, kad mu se brat, zbunjen, okrenuo , vrsto ga opalio po grudima. "Imam te!" vrisne Hanaban oduevljeno. Trae napravi grimasu gaenja. Otac im se zasmijulji, ali mu se lice nenadano promijeni kad je do njega dopro zvuk metea izvan komore. Na drugom kraju dvorane, teka ostakljena vrata se naglo otvore; glasnik Ravniar se otrese straara, prijee visokom dvoranom punom odjeka i poleti se nakloniti, a puka mu ispadne na pod i zazvekee. "Vae gospodstvo!"

27

Lord Buckry pucne prstima; djeca mu razrogaenih oiju nijemo pobjegnu iz dvorane. "Dii se!", ree on nestrpljivo. "Koji je ovo klinac?" "Vae gospodstvo." Glasnik pridigne pranjavo lice, u sebi se lecnuvi na Bransko razvlaenje svog lorda. "uju se vijesti da su morska kraljevstva digla jo jednu vojsku. Prelaze obalne planine i "To nije mogue. Poistili smo ih, nema ni pola godine." "Po obali imaju jako puno ljudi, Vae gospodstvo." Konjanik ustane, pun isprike. "A Jayley Sharkstooth je ovog puta sklopio pakt s Junim zemljama." Lord Buckry se ukoi. "Koliko se ja mogu sjetiti, stalno su jedni drugima skakali za vrat." namrti se, nateui svoju naunicu. "Jedino im je zajedniko.... .ja. Prokletstvo!" Rastreseno je sasluao jahaev izvjetaj, pa naglo ustao, otpustivi ovjeka tek poslije toga. Kad su se taka vrata kliznuvi zatvorila, on je ve prolazio pokraj okna za izlaz balistikog vozila, neupotrijebljenog vie od trideset godina i grabio prema dizalu. Njegove branske izme mekih potplata nisu pravile nikakva zvuka na hladnom uglaanom podu. S balkona zamka mogao je vidjeti veliki dio svoga posjeda, bogate, sasvim ravne obradive zemlje u dolini irokoj stotinu milja - zemlje koje su i Jug i Zapad bili gladni. Polja su bila tamna od uzorane zemlje, spremna za proljetnu sjetvu; nije bilo vrijeme za dizanje vojske. Bio je siguran da su njegovi neprijatelji toga svjesni. Dan je bio izuzetno bistar i na istonim krajevima obzorja mogao je vidjeti sivo-purpurni zid planina: Gorje, u kojem je njegovo rodno mjesto - i neto sada jo vanije. Suhi mu vjetar raupa kosu dok se u mislima vraao trideset godina; suncem opaljene ake stisnu se na glatkoj, prastaroj zeleno-crnoj ogradi balkona. "Prokleti bili, gospodine Jagged", ree on u vjetar. "Gdje je sad vaa magija kad mi treba ?" Torbar je doao u Darkwood Corners sa istoka, na sedamnaesti rodendan Wima Buckryja. Bilo je rano ljeto i Wim je jo uvijek mogao vidjeti odbljesak sunca na snijegu borovima obraslog brda iznad Cornersa; duboki snijeg na viim brdima se konano topio, slijevajui se niz vododerine to su najvei dio godine suhe, pretvorivi potok Littlebig u hladnu, raspjevanu bujicu to je odnosila zemlju ispod koliba na sjevernoj strani ceste. Jo prije samo tjedan dana na Istonom je prolazu lealo vie od trideset stopa snijega. Na mjetane se spustilo neto nalik tiini kad su vidjeli kako torbar vue svoje taljige niz istonu cestu prema Cornersu. Kola su bila skoro deset stopa visoka i petnaest dugaka, sa izrezbarenim, jarko obojenim drvenim bokovima koji su se iznad kotaa naglo savijali prema vani i spajali s krovom sa zabatima. Wim se od uda zablenuo kad je vidio kotae, tanke poput vrbovih iba, a ipak promjera veeg od pet stopa. Pod teinom taljiga tonuli su i vie od pola stope u blato ceste, ali su prosijecali kroz njega bez otpora, ne ostavljajui koloteinu. Usprkos tome, torbar se skoro napola presavio od napora vuenja svoga tereta. Frajer je bio nizak i teak, koe puno tamnije nego to je Wim ikada vidio. Zailjena crna brada strila je pod odlunim kutem dok je teturao po izbrazdanom putu, do lanaka u blatu. Iznad listova, obraena koa hlaa sjala je crno i isto. Nekoliko krofuloznih pasa 28

oprezno je njukalo oko njega, pratei njegovo klipsanje posred ceste; on ih je ignorirao kao to je ignorirao i buljenje mjetana. Wim gurne svoj prazni vr prema Ounzeu Rumpsteru, najbliem vratima krme. "Jo", ree on. Ounze opsuje, digne se sa stepenica i nestane u krmi. Wim ni trenutka nije skidao pogleda s torbara. Kad je tamnoputi ovjek stigao do proirenja ceste u sreditu gradia, povue kola u blatnu kaljuu, gdje je prije stajala kua udovice Henley dok je potok Littlebig nije odvukao i unitio. Stranac je sada svima privukao panju. ak je i gradski kova ostavio svoju vatru i stajao na svojim vratima, buljei niz ulicu u torbara. Torbar im je okrenuo lea kad je nogom oslobodio konicu na boku oslikanih kola i ekao da se namjesti u blatu. Vratio se do prednjeg dijela taljiga i okrenuo mali kota smjeten u drvenoj oplati: tiska plava zastavica iznikne s vrha zabata i ustro zavijori; odreita i metalna zvuka, zvidukava se melodija zauje iz kola. Zvuk isprazni krmu i dovede ostatak stanovnitva Comersa na ulicu. Ounze Rumpster je skoro pao niz drvene stepenice u urbi da vidi izvor glazbe; tromo sjedne, pruajui napunjen vr Wimu. Wim ne obrati panju na njega. Kad se torbar ponovo okrenuo gomili tajanstvena glazba prestane, a potok jako zabui u nastaloj tiini. Tad im iznenaujui bas malog mukarca zatutnji u uima, "Jagit Katchetooriantz je moje ime, a fina kovana roba je moj zanat. Igle, sjekire, otrice - trebaju vam?" On povue zasun na bonoj strani kola i jedna ploa klizne odatle, otkrivajui redove sjajnih otrica za noeve i igala tako finih da je Wim mogao vidjeti samo bljetanje gdje su odraavale sunevu svjetlost. "Samo naprijed narode. Pogledajte, opipajte. Recite mi koliko vam vrijede." Nije bilo potrebe da ponavlja svoj poziv - u sekundi su ga okruili. Dok su se mjetani nabijali oko njega, on se popne na malu stepenicu postavljenu na boku kola, tako da se jo uvijek mogao vidjeti iznad gomile. Wimovi momci su bili na nogama; ah on je sjedio nepokretno, s napetim izrazom na otrom licu. "Sjedajte", ree on, taman dovoljno glasno. "Oi su vam skoro ispale iz glave. Jako brzo bi nas oderali da ovdje neto pokuamo. Ima ih previe. Sjedaj!" Postrance nogom udari najblieg, Bathecara Henleyja, u gleanj; svi sjednu. "Daj mi taj tvoj veliki prsten, Sothead." Mlai brat Ounzea Rumpstera ga bijesno pogleda, pa izvue aku naikanu draguljima iz prljavog vunenog rukava. "ta si tako napasan odjedanput, Wime?" Mrzovoljno ispusti prsten u Wimovu ruku. Wim se bez odgovora okrene i doda masivni komad zlata Bathecarovoj bucmastoj, svjetlokosoj djevojci. "U redu, Emmy, odi do kola i pogledaj ako nam moe kupiti par otrica za noeve - ne predugih, recimo, otprilike ovolikih." On pokae prstima. "I otkrij kako su privrene na stalak." "Sigurno, Wime." Ona se pridigne sa stepenica i odmijea po blatnoj cesti do gomile kod torbarevih kola. Wim napravi grimasu i pomisli kako joj je crvena pletena haljina, koju je Bathecar donio, moda ipak premalena. Torbarevo hvaljenje robe se nastavljalo, skoro sasvim priguivi zvuk potoka Littlebig: "Samo probajte svoje otrice protiv mojih, prijatelji. Samo naprijed. Nisi ni ogrebo moju, 29

vidi? E, sad, koliko to vrijedi, prijatelji? Uzimam zlato, srebro. Ili rukotvorine. A treba mi i konj - izgubio sam svoga kad sam se sputo niz one smrznute staze." Mahne rukom prema Istonom prolazu. Mjetani su sad bili vrsto nagurani jedan uz drugoga, a svaki je ekao priliku da iskua sjajni metal i dade ponudu koja bi privukla torbarevu panju. Emmy se strunjaki uvukla u masu; za nekoliko je sekundi Wim mogao vidjeti njenu crvenu haljinu na samom elu gomile. Sretno je pipala robu, natjeui se sa ostalima za torbarevu panju. Hanaban Kroy pomakne tjelesinu na tvrdoj drvenoj stepenici. "Tri zlatna prasca da je stranac odozdol sa zapada. Doo je sa istoka samo da nas natjera na prie. Nitko ne pravi onakve noeve istono od prolaza." Wim blago kimne. "Moglo bi bit." Promatrao je torbara i pipkao svoju debelu zlatnu naunicu, napola skrivenu u upavoj smeoj kosi. S druge strane ceste, trgovac se poeo pogaati s etvoricom. Mnogi su mjetani htjeli trampiti krzna ili samostrijele, ali Jagita Katchetooriantza to nije zanimalo. Time se njegova potencijalna klijentela znaajno smanjila. Jo dok je ivo raspravljao sa onima ispod sebe, njegove brze tamne oi prelete po ulici, primijete bandu kod krme i za jedan dugi, hladan trenutak probodu Wima pogledom. Torbar digne nekoliko otrica sa stalka i prui ih nekome dolje, oito zauzvrat primivi neki metal. Emmy je dobila najmanje dvije. Tada on digne ruke, traei tiinu. "Narode, stvarno mi je krivo to sam upao ovako naglo, kada niste bili spremni za mene. Dajte da sada prestanemo, pa da opet sutra probamo, kada budete mogli donijeti ono to imate za trampu. Moda u ak uzeti i neto krzna. A dovedite i konje, ako hoete. Kad ovako vidim kolko mi treba konj, dau dvije, moda i tri sjekire za dobrog konja ili mazgu. U redu?" Nije bilo. Nekoliko je frustriranih mjetana pokualo otrgnuti robu sa stalka. Wim primijeti da nemaju uspjeha. Trgovac povue pritegu na prednjoj strani kola i stalak se obrne unutra, vrativi izrezbarenu drvenu oplatu na vanjsku stranu. Dok se gomila razilazila, Wim ugleda Emmy, koja je prigrlila dva noa i komad tiskane tkanine, kako jo uvijek gorljivo razgovara s torbarom. Torbar odmota nekakav srebrnasti lanac sa struka, provue ga kroz kotae taljiga, pa omota oko oblinjeg stabla. Onda se zaputi za Emmy preko ceste. Ounze Rumpster frkne. "E, to ti je jak lanac. Kladim se da ga skroz lako mo prekinuti." "Mo biti...." Wim opet kimne, ne sluajui. Bijes mu pretvori oi u plavi led kad je Emmy dovela torbara pravo do stepenica krme. "Oh, Bathecar, vidi ove fine igle to mi ih je gospodin Ketchatoor prodo." Sothead s mukom ustade. "Ti glupa mala ... mala ... Rekli smo ti da kupi noeve. Noeve! A ti si od mog prstena kupila igle!" On zgrabi tkaninu iz Emmynih ruku i pone je derati.

30

"Eej...!" Emmy ga pone lupati akama u nemonom bijesu, grabei za svojim blagom. "Bathecar, neka prestane!" Bathecar i Ounze povuku Sotheada nazad i vrate tkaninu i igle. Emmy napui usta, "Velika ui." Wim se namrti i otpije, pogleda prikovanog za torbara. Tamnoputi je mukarac stajao gledajui jednog pa drugog lana bande, ruku oputenih uz bokove, blago nasmjehnut; mirne crne oi nisu nita proputale. Takve oi ne spadaju na lice debelog torbara. Wim se nelagodno promekolji, uboden iznenadnom nesigurnou. Otrese je. Koliko prilika ima ovdje gore, pa da krene u osvajanje kad ishod nije siguran ... Ustane i prui ruku. "Wim Buckry mi je ime, gospodine Ketchatoor. Prostite zbog Sotheada; stalno je pijan, stvarno." Torbar je morao malo dignuti ruku da bi se s njim rukovao. "Ljudi me uglavnom zovu Jagit. Drago mi je. Gospoica Emmy mi kae da se vi i vai ljudi ponekad najmite u zatitu ljudi ko to sam ja-" Iza njega Bathecar Henley je stajao otvorenih usta. Emmy se blesasto naceri; svako je malo dokazivala da nije tako glupa kako izgleda. Wim kimne pametno. "Da, a sigurno i vrijedi imat nau zatitu. Po ovim brdima se viaju lopovi, ali veina e se ukloniti pred est dobrih lukova." Pogledom okrzne Sotheada "Pet dobrih lukova." "Onda dobro." Debeljukasti malian se dobrostivo osmjehne, i na trenutak se Wim zapita kako je uope mogao vidjeti bilo to smrtonosno na tom licu. "Volio bih vam dat neto posla." I tako su sili s visokih brda. Bilo je rano ljeto, ali je u Goiju vie bilo nalik neobuzdanu proljeu. Pod bljetavim plavim nebom se posvuda po zemlji irilo zelenilo, gurkajui prljave hrpice poluotopljena snijega i otkrivene ploe prastarog granita. Puni, brzi potoci pjevali su niz planinske udoline, bacali se u vodopade i brzace to su vodu pretvarali u bijelu pjenu i rastezali je u svjetlucave velove, jedva in duboke iznad stanca. Nazupani vrhovi obrubljeni ledenjakom bili su sve dalje za njima, a dan ipak nije postajao topliji; hladna je voda svugdje odravala zrak svjeim. Torbar i njegovih est "zatitnika" slijedili su krivudavu stazu kroz duboku, hujeu, borovu umu, proaranu planinskim livadama na kojima je bljetavo zvjezdoliko cvijee cvalo, a niske upe trave su im zamarale glenjeve. Prolazili su kraj movara koje su ak i u toj svjeini vrvjele budnim komarcima, a Wimove visoke mokasine su ljapkale po mekoj vlanoj zemlji. Meutim, krajem popodneva druina je stigla do staze u Vjetijoj jaruzi i put je postao laki za konja upregnutog u trgoveva kola. Negdje ispred njih je Ounze Rumpster iao u prethodnici; sa strana su stupali debeli Hanaban, Bathecar i Shorty, dok je Sothead Rumpster, skoro trijezan, drao zalaznicu. U Gorju su ak i pljakai - naroito pljakai putovali oprezno. Najvei dio dana Wim je putovao bez rijei, sluajui protok vode, vjetar, cvrkutanje ptica u borovima - pokuavajui uti zvuk ljudske izdaje. Meutim, inilo se da su sami. Vidio je jednog seljaka na etiri milje od Darkwood Cornersa i od tada, nikoga.

31

Juer ga je torbar ispitivao o tom podruju, i o tome koliko ima ljudi u okolici Cornersa, to rade da bi preivjeli. inilo se da je razoaran kad je uo da su to veinom siromani, ratrkani seljaci i traperi, rekavi da je njegova roba zanimljivija bogatim graanima. Wim bez oklijevanja odgovori kako je on jedan od rijetkih Brana koji su se spustili u Veliku dolinu, sve do velianstvenog grada FyfTea; i kako e mu biti vie nego drago da ga povede do Ravnice - za izvjesnu cijenu. Ako malo pohlepe bude skrivalo njihove prave namjere, utoliko bolje. A torbarev predujam, udne, draguljima optoene srebrne kugle, samo su dodale iskrenost njihovom zanimanju za njegove budue planove. Wim pogleda torbara koji je hodao pored arenog zaprenog konja. Izbliza, stranac se inio jo udnijim nego izdaleka. Ravna crna kosa je na vratu bila podiana nevjerojatno precizno; Wim se pitao da nije stavio lonac na glavu i rezao oko njega. I mirisao je udno; ne neugodno, ali vie kao stare borove iglice nego kao ovjek. Srebrna nit izvezena po torbarevoj mekoj konoj koulji bila je finija nego to je to Wim ikada vidio. Tu bi koulju bilo lijepo imati - Wim odsutno potegne petlje od perli i uglaanog metala to su visile na njegovoj iznoenoj lanenoj koulji. Iako nizak i teak, stranac je hodao ustro i inilo se da se ne umara; u stvari, postajao je sve prijateljskije raspoloen i sve priljiviji kako je popodne prolazilo. Ali, kada su stigli do Vjetiije jaruge opet je zanijemio, prvo gledajui neobinu glatkou staze, pa goli kamen stanac to se pruao du nje. Hodali su nekih pola milje kad Wim, sam od sebe, progovori: "Ovo se zove Vjetiija jaruga. Postoji jedna pria, kako su ljudi nekada imali magiju da lete zrakom u udnim spravama. Jedan od njih je ovdje negdje izgubio svoju magiju - jo do prije dvadest godina postojalo je jedno mjesto gdje si mogao vidjeti kosti i komadie elika, kau, skroz zarale. Neki kau da ni ova staza kroz jarugu nije prirodna." Jagit ne odgovori, nego je hodao pognute glave, iljaste crne brade poloene na prsa. Po prvi put otkako su zapoeli putovanje inilo se da je izgubio zanimanje za krajolik. Konano ree: "Kolko ti se ini da je prolo otkad se ta letea sprava sruila ovdje?" Wim slegne ramenima. "Moj dida je uo priu od svog dida." "Hmm. I to je sva... magija o kojoj si uo prie?" Wim odlui da torbaru ne pria o onom to je znao o Fyffeu. To bi moglo maliana prepasti i natjerati da se vrati nazad, i izazvati prerani sukob. "Ma imamo vjetica u ovim brdima, ko to je rodica udovice Henley, ali veina od njih su lanjaci - barem one to sam ih ja vidio. Osim njih i nesree to kau da prati grijehe" -cerek mu trne ustima "eto, ne znam nikakvu magiju. ta ste oekivali?" Jagit odmahne glavom. "Neto vie nego piljivu propalu vjeticu, to je sigurno. to vie ovog kraja vidim, to vie znam da to nije ono mjesto na koje sam krenuo." Slijedeu milju su hodali u tiini. Staza je probijala granitni greben; Wim na trenutak ugleda Hanabana visoko s lijeve strane, uporedo s kolima. Lica crvenog od napora, on im kratko mahne, pokazujui da nema problema. Wim mu uzvrati signal, i vrati se svojim mislima o udnovatom malianu kraj sebe. Nekako se stalno prisjeao jueranjeg Hanabanovog kukanja, "Wime, onaj mali mi smrdi na trulo. Ja kaem da ga ostavimo pod hitno", i nelagode koja mu se uvukla u glavu. Ljut i na sebe, koliko i na sve ostale, on je 32

odsjekao, "Frka, Hane? Ako je frajer udan, ne znai da ima zlo oko." I znao da nije uvjerio ni sebe ni Hana ... Osjetivi moda kamo vodi njegova tiina, ili moda iz nekog drugog razloga, torbar opet pone govoriti. Ovog puta nije govorio kamo ide, nego o sebi i otkuda dolazi - iz mjesta zvanog Sharn, zemlje takvih nevjerojatnih uda da bi se Wim, da je priu uo od nekog drugog, nasmijao. Jer, Sharn je zemlja gdje vladaju pravi arobnjaci, gdje je elina letea naprava neobina samo zbog svoje obinosti. Sharn je ogromna zemlja - ali i grad, grad bez ulica, jedan jedini sjajni razumni kristal koji izaziva nebo kopljima svjetla. A ljudi Sharna su svojom magijom postali nalik bogovima; nose odjeu nalik pauini, u munji jure preko neba, a grom ih slijedi, govore jedni drugima, a miljama su udaljeni. Naseljavaju se ispod toplih mora na svojim granicama, klima ih slua i ostaju mladi do kraja ivota. A njihova magija ih ini stranim ratnicima i monim osvajaima, jer im za ubijanje treba jedva neto vie od pomisli i kimanja glavom. Ako ih planina uvrijedi, mogu je u trenu unititi. Wim pomisli na svoje gorje i strese se, dotaknuvi kotanu drku noa privrenog uz nogu. Jagit je u Sharn stigao iz jo udaljenije zemlje na istoku, i puno primitivnije. Ostao je i nauio to je mogao od sharnske magije. Roba koju je donio u Sharn bila je popularna i imala visoku cijenu; tijekom vremena koje je proveo u toj zaaranoj zemlji prikupio je manju zbirku slabijih shamskih arolija. Onda je otiao, da potrai trite za tu robu neku zemlju gdje je magija poznata, ali ne tako dobro kao u Sharnu. Kad je torbar zavrio svoju priu, Wim vidje da je sunce skoro stiglo do grebena brda na zapadu. Hodao je jo nekoliko minuta, kiljei u zalaz sunca, traei tragove izgubljenog Sharna. Staza je zaokretala za devedeset stupnjeva, i kretala niz jednu udolinu. Napola skriven u sve dubljim sjenama to su se irile po zemlji, nesigurni drveni most prelazio je potok. Iza mosta su se borovi penjali zamraenom padinom do iznenadnog sunca. Du grebena, ne vie od milje udaljenog, deset ili dvanaest ogromnih, samotnih stabala odraavalo je svjetlost, diui se visoko iznad ume. "Gospodine Jagged, vi ste najbolji laljivac kojeg sam sreo." Wim tvrdoglavo proguta strahopotovanje, osjeti torbarev obeshrabrujui pogled na licu, kad je pokazao preko doline. "Odmah iza onog grebena emo veeras stati. Mjesto se zove Gaj djedova. Moda niste nikada vidli tolko velka stabla u Sharnu!" Torbar se zagleda u zalazee sunce. "Moe biti", ree on."Ipak, sigurno bih volio vidjeti takva stabla." Sa osunanog predjela su se spustili u sve vei mrak. Wim na tren ugleda Ounzeov visoki ojani eir kad je ovaj izaao iz sjene na drugoj strani doline, no, nije se vidio niti jedan drugi lan druine. Wim i torbar su bili prisiljeni da siu sa staze u Vjetijoj jaruzi, pa su konj i kola tee prolazili; meutim, stigli su do ruba Gaja djedova za manje od pola sata, proli kraj jednog od visokih stabala, pa kraj drugog i treeg. Patuljasti, tanki borovi su se prorijedili i konano nestali. Pred njima su bila samo stabla djedovi, upavih i izbrazdanih debala obojenih crvenastim zlatom zamirueg svjetla. Vjetar koji je zajedno s 33

njima preao dolinu, grmljavina potoka iza njih, svi su se zvukovi izgubili u katedralskoj tiini gaja djedova, ostavivi samo prohladni, mirni zrak i zlatna stabla. Wim stane i zabaci glavu da bi makar nazreo najnie grane, s njihovim zlatno-zelenim iglicama prodorna mirisa. Ovo je bila njihova zemlja, a on je znao ne jednu priu o tome kako stabla zemlju uvaju, dre napasna stvorenja daleko, odravaju zrak svjeim, tlo mirisnim i cijelo ljeto pomalo vlanim. "Ovamo." Hanabanov se prigueni glas zauje s lijeva. Oni zaobidu stablo debelo dvadeset stopa i nadu Hanabana i Bathe-cara, kako potpaljuju malu vatru trijeem to su ga donijeli sa sobom - Wim je znao da je kora stabala djedova skoro nezapaljiva. Sitni plamen osvijetli ogromnu mranu jamu iza njih: uplje deblo jednog prastarog stabla djeda, to je stvaralo ivu peinu-sklonite za tu veer. Kad su pojeli i smijenili strae, sunce je ve zalo. Wim ugasi vatru, pa je jedino svjetlo dolazilo od mladog mjeseca koji je slijedio sunce prema zapadu. Torbar nije uinio nita da pripremi leaj, primijeti Wim, sve vie iritiran. Sjedio je torbar prekrienih nogu u sjeni svojih kola; nepokretan i obuen u tamni kaput zbog hladnoe, bio je gotovo sasvim nevidljiv, meutim, Wim je mislio da malian gleda u nebo. Njegova tiha nepokretnost se duljila, sve dok Wim nije pomislio da e se morati pretvarati da spava prije nego torbar zaspe. Konano, Jagit ustane i ode do zadnje strane kola. Otvori jedan sitni poklopac i izvadi dva predmeta. "ta je to?" upita Wim, i znatieljan i sumnjiav. "Samo malo bezopasne magije." Torbar postavi jednu od sprava na zemlju, nekakav dugaki tap s drkom na jednom kraju. Wim mu prie, dok je ovaj prinosio drugi predmet oku. Ta druga naprava izgledala je puno sloenije. Svjetlucala se, skoro iskrila na slaboj mjeseini, a Wimu se uini da vidi ogledala i udne skale sa strane. Sitnije mjehuri plutao du jedne strane naprave, u jednoj cijevi. Torbar je kroz spravu zurio prema aci blijedih zvijezda to su se vidjele izmeu stabala. Konano vrati napravu opet u kola i digne tap. Wim ga je oprezno promatrao dok je hodao prema upljem deblu; tap je previe sliio na oruje. Jagit je neto petljao po hvatitu tapa i neko se nezemaljsko zavijanje odjekne kroz gaj. Vritanje utihne, ali je Wim bio siguran da se sada prednja strana tapa okree. Jagit ga prisloni na mjeseinom posrebrenu koru upljeg debla i vrh tapa pone bez napora ulaziti u masivno deblo. Wimov glas malo zadrhta. "To ... to tamo je neka vaa sharnska magija, gospodine Jagged?" Torbar se tiho zasmijulji, zavravajui svoj eksperiment. "Teko. Sharnska arolija je puno lukavija, puno jedostavnije izgleda. Ovo ovdje su jednostavne ini za itanje Znakova." "Hm." Wim se kolebao skoro vidljivo, znatielja mu se borila sa strahom. U upljem stablu je bila duboka, precizna rupa. Ako je frajer udan, Hane, ne znai da ima zlo oko ... Wim instinktivno napravi figu. Zato to je izgledalo da torbar moda i nije najvei laljivac na svijetu; a to znai... "Moda je bolje da provjerim kako su se deki smjestili."

34

Kako torbar nije odgovorio, Wim se okrene i ustro ode. Barem se nadao da to tako i izgleda; osjeao je elju da potri. Proao je Ounzea, napola skrivenog iza divovskog panja. Wim ne ree nita, ali mu mahne da nastavi nadzor nad torbarem i njegovim kolima Ostatak druine stajao je i ekao kod jednog osrednjeg stabla djeda, skoro sto jardi od upljeg debla, na mjestu koje su dogovorili sino u Darkwood Cornersu. Wim se tiho kretao preko elastinog tla, zaobilazei ostatke nekada sigurno najveeg stabla u gaju: diva od etiristo stopa, kojeg su bolest i godine oborile. Veliki disk smrskanog korijenja dizao se u zrak vie od trideset stopa, pa je Wim izgledao poput patuljka dok se teko sputao pokraj Hanabana. Bathecar Henley proape: "Ounzea i Sotheada sam ostavio ko straare." Wim kimne glavom. "Nije ti ni vano. Neemo ni taknuti tog torbara." "ta!" Bathecarov uzvik je bio glasan od iznenaenja. Glas je samo malo spustio kad je nastavio, "Jedan ovjek? Strah te jednog ovjeka?" Wim prijeteom gestom upozori na tiinu. "uo si me. Hanaban je bio u pravu - taj Jagit je prokleto i previe opasan. On je vjetac, ima zlo oko. A ima tamo i neki no koji moe skroz prorezati stablo djeda! A kako pria, to je najmanje ..." Promrmljane psovke drugih ga prekinu. Samo je Hanaban Kroy bio nijem. "Ti si lud, Wime" ree Shortyjeva ogromna sjenka. "Danas smo pjeaili petnaest milja. A ti nam kae da je to bilo za nita! Lake bi bilo iviti od zemljoradnje." "Jo uvijek emo dobiti neto, ali izgleda da emo morati neko vrijeme ii poteno. Raunam da emo ga voditi dolje, recimo do poetka lisnate ume, a onda sa lijepo i molim vas traimo pola onog to nam je obeo u Cornersu." "Ja vraki sigurno neu sljediti nikog tolko daleko u Dolinu." Bathecar se namrti. "Dobro, onda, mo se jednostavno okrenuti, pa nazad. Ja vodim ovu bandu, Bathecare, nemoj mi to zaboraviti. Ve smo neto dobli od ovog dogovora, one srebrne kugle ta nam ih je dao ko predujam ..." Neto uini sss, pa onda tuk : Hanaban se isprui prema naprijed i srui izvan sjene stabla, na mjeseinom obasjanu zemlju. Iz grla mu je virila strijela iz samostrijela. Dok su se Wim i Bathecar batrgali prema zaklonu u natrulom korijenju, Shorty se digne i zarei, "Onaj prokleti torbar!" To ga je kotalo ivota; tri strijele udare u njega dok je stajao, i on se srui preko Hanabana., Wim je uo kako im se napadai pribliavaju, buno i samouvjereno. Koliko je mogao vidjeti, svi su bili naoruani samostrijelima; njegovi deki nisu imali nikakve anse uz takav odnos. Uvue se dublje u otro korijenje i osjeti kako mu se jedan od niza perli kida i perle prosipaju preko ake. Iza njega Bathecar skine samostrijel s ramena i napne ga. Wim se osvrne, a tada, na jedan otkucaj srca, vidje kako srebrena bjelina mjeseinom oslikanog krajolika plamti plavim bljetavilom proaranim otrim sjenama. On zatrese

35

glavom, oamuen i zauen; sve dok mu zadivljenost iz glave nisu istjerali iznenadni krici. Pone psovati i moliti se u isto vrijeme. No, tada su ve njegovi napadai stigli do sruenog stabla. Wim je uo kako guraju ruke u korijenje, pa se povue izvan dohvata njihovih noeva. Izbliza se zauje jo jedan krik i neki glas zamijeti, "Hej, Rufe, dohvatio sam ono kopile to je upucalo Rockera prolu jesen." Jedan drugi glas odgovori, "To onda ini pet. Svi osim torbara i Wima Buckryja." Wim zadri dah, znojei se. Prepoznao je drugi glas - Axl Bork, najstariji od brae Bork. Zadnje dvije godine, Wimova je banda potkradala klan Borkova, a do veeras ih je njegov brz duh uvao od Borkove osvete. Ali veeras - kako je veeras tako pogrijeio? Proklet bio torbar! uo je kako se ruke uvlae medu korijenje, sad ve blie. Tada ga neki prsti naglo uhvate za kosu. On se izvue, ali se jo jedan par aka pridrui prvima, uhvativi ga za kosu, pa onda za kragnu prnjaka. Grubo su ga izvukli iz zamrenog korijenja i bacili na zemlju. On se iskoprca na noge, ali ga udare nogom u trbuh prije nego je mogao utei. S mukom hvatajui zrak, padne nazad na zemlju. Osjeti kako mu trgaju no iz korica; tri nejasna lika su se uzdizala nad njim. Najblii mu tekom nogom stane na kria i ree: "Dakle, Wim Buckry. Samo mi lei mirno, deko. No je bila dobra, iako nismo uhvatili onog torbara. Pohlepa ti je malo udarila u glavu, deko. Moji su roaci pobili do jednog iz tvoje bande." Njihov ga je smijeh iva derao. "Petnaest minuta i napravili smo ono ta nismo mogli dvije godine." "Lew, ti odvedi Wima do onog upljeg stabla. Kad naemo tog torbara, malo emo se pozabaviti s njima dvojicom." Wima povuku na noge, pa udare nogom, tako da se prostro preko Hanabanova i Shortyeva tijela. On se uskobelja na noge i potri, samo da ga spotakne i opali nogom drugi Bork. Kad je stigao do upljeg debla, desna mu je ruka beskorisno visila, a jedno mu je oko bilo zaslijepljeno vruom ljepljivom krvlju. Borkovi su pokuavali ponovo potpaliti logorsku vatru. Trojica su stajala oko njega na tom treperavom svjetlu; sluao je kako ostali pretrauju medu stablima. Oajniki se udio kako to da ne mogu nai jedna kola na otvorenom zemljitu, kad su nali svakog od njegovih deki. Jedan od mlaih roaka - jedva stariji od petnaest godina zabavljao se preko volje, gurajui zapaljene grane Wimu u lice. Wim zamahne rukom, promai, pa konano jedan od ostalih Borkova izbije gorue drvo djeaku iz ruke; Wim se sjeti da Axl Bork zadrava pravo da se prvi bori protiv onih koji su bandi pali u ruke. Wim odmigolji od vatre i nasloni se na suho, ilavo deblo upljeg stabla, oamuen od bola i oaja. Jednim je okom mogao vidjeti kako se drugi Borkovi praznih ruku vraaju iz potrage. Izbrojio je, sve skupa, est Borkova, ali pri slabom svjetlu vatre nije im mogao razaznati crte lica. Jedini kojeg bi zasigurno prepoznao bio je Axl Bork, a njegovog krljavog lika nije bilo. Dva pripadnika klana prou kraj njega u mrak upljega debla, uo ih je kako se sputaju na sve etiri i puu na drugu stranu krivine na kraju tog prolaza. Torbar se mogao tamo

36

sakriti, ali bi njegova kola ispunila ulaz u upljinu. Wim se opet zaudi zato Borkovi ne mogu pronai ta kola; pa opet poeli da ih nikad nije ni vidio. Ona dva mukarca izau iz stabla taman kad je Axl doepao u sve manji krug svjetlosti vatre. Kusasti bandit bio je najmanje etrdeset godina star, ah u tih etrdeset godina je izgubio svoj dio borbi, pa je hodao malo pognut; Wim je znao da mu bezoblini eir skriva bezdlaku lubanju izbrazdanu oiljcima, a ak i s jednom udubinom. Najstariji Bork proe jako blizu vatre, nemarno nabacivi prainu i nesagorivu koru na zamiruu vatru. "Okej, di ste za pasa magarca vi abini sinovi gledali? Stali ste na sve strane oko stabla, nabili ste na no do jednoga iz one proklete Buckryeve bande osim Wima. Zato niste nali tog torbara?" "Otio je, Axl, otio." inilo se da djeak koji se igrao Wimom misli kako je to otkrovenje. Meutim, Axl nije bio impresioniran, pa ga opali nadlanicom, tako da je djeak odletio u stablo. Jedan od obrisa progovori oklijevajui. "Nemoj misliti da nije istina kad ti to kaem, Axl ... al ja sam gledo ravno u ovo uplje stablo kad si ti kreno sa ostalima. Mogo sam vidjet torbara jasno ko tebe sad, stajo je pravo kraj svojih kola i konja. A onda skroz iznenada, nekakav plavi bljesak - ja ti kaem, Axl" , to je bilo bljetavo - i minutu nisam mogo vidit nita, a kad sam opet mogo, ma nije bilo ni dlake od tog stranca." "Hmm." Stariji Bork prihvati priu bez iskazivanja bijesa. Poee se ispod lijeve ruke i poe, vukui noge, oko vatre prema Wimu. "Ode, ha' Samo tako. Zvui ko da je ba pravi plijen ..." Iznenada prui ruku i uhvati Wima za kragnu, pa ga povue prema vatri. iroki sputeni obod eira bacao je na njegovo lice uplju crninu, nekako straviniju od bilo koje stvarnosti. Vidjevi Wimov izraz, on se kretavo nasmije i ne okrene lice prema vatri. "Dugo ve, Wime, ti elim dati lekciju. Ali sad mogu mjeati poso i gut. Jednostavno emo te paliti prst po prst, sve dok nam ne kae di ti je prijatelj zapalio." Wim jedva prigui cviljenje koje mu je poelo izbijati iz grla; Axl Bork mu pone gurati zdravu ruku, palac po palac, prema vatri. Wim je htio vrisnuti istinu, da im kae kako ga torbar nikad nije upoznao sa svojom magijom. Meutim, znao je da istinu nee prihvatiti nita vie nego bi prihvatili njegove krike za milost; jedini izlaz bila je la - lagati bolje nego ikad. Prie koje mu je torbar u toku dana ispripovijedao izrone iz pamenja i uoblie mu rijei. "Samo naprijed, Axl Zabavi se. Znam da sam mrtav. Al' ste i vi svi ..." Stisak na ramenima i vratu je ostao vrst, ali ga vornata aka vie nije gurala prema vatri. Osjetio je kako mu se aka pri u vrelom zraku iznad eravice. On oajnikom silom odgurne bol na isto mjesto kamo je odgurnuo strah i zanemari je. "ta mislite, zato ja i moji momci nismo cijeli dan prstom takli tog torbara? Samo zato da upadnemo vama u zasjedu?" Smijeh mu je bio pomalo histerian. "Istina je da smo crkli od straha! Taj stranac je vjetac, previe je opasan da ga napadne. Moe ti ui ravno u glavu, smutiti te, natjerati da vidi ono ega jednostavno nema. Moe te ubiti, samo te pogleda onako nekako zlo. Ma ta ..." - i doe mu prava inspiracija - "ma to, mogao je ak ubiti jednog od tvojih bezobraznih roaka, pa sad stoji tu i pravi se da je Bork, a vi nikada neete ni znati, sve dok vas ne ubije ..."

37

Axl opsuje i utisne Wimovu ruku u eravicu. Iako je to oekivao, Wim se nije mogao suzdrati; vrisak mu je bio glasan i vritav. Nakon trenutka dugog poput vjenosti, Axl mu izvue ruku iz vreline. Kretnja raari eravicu, izvue konaan plamsaj zlog crvenkastog plamena iz eravice prije nego to se vatra sasvim ugasila, ostavivi samo slabe rubinske toke da se natjeu s mjeseinom. Jedan dugaki trenutak nitko ne progovori; Wim se ugrize za jezik da ne zajei. Jedini zvukovi bih su slabo utanje vjetra, stotinama stopa visoko, u lisnatim kronjama stabala djedova - i frktaj konja negdje u blizini. "Ej, mi nemamo konja", ree netko nelagodno. Sedam ljudskih likova stajalo je u ogromnoj, irokoj sjeni upljeg stabla, ocrtani slabim srebrom zalazeeg mjeseca. Borkovi su stajali vrlo mirno, promatrajui jedan drugoga - a onda Wim shvati ono to su oni morali tek sad primijetiti: trebalo je biti osam roaka Bork. Nekako je torbar tijekom napada eliminirao jednog, tako tiho, tako brzo, da je gubitak proao neprimijeeno. Wim se strese, iznenada se sjetivi nestvarnog plavobijelog svjetla i stvari koje je upravo pripisao torbaru. Ako se jednog Borka moe ubiti tako lako, zato ne dva? A u tom sluaju .... "On je tu, pravi se da je jedan od vas!" vrisne Wim, napuklim glasom. I mogao je skoro osjetiti kako se njihova strava odbija amo-tamo, od jednog do drugog, rastui - sve dok se najnii obris nije slomio i otrao na mjeseinu. Preao je samo nekih dvadesetak stopa prije nego ga je oborila strelica iz samostrijela u lea. Jo dok se bjegunac ruio na meku, srebrenu zemlju, opali drugi samostrijel i jo jedan od brae padne mrtav preko Wimovih nogu. "To je bio Clyne, ti... vrau!" Du kruga se jo nekoliko lukova spusti s ramena. "Stani sad!" zavie Axl. Pet je Borkova ostalo stajati; dva su se tijela ispruila nepokretno na zemlji. "Torbar nas je zaarao. Moramo zadrati pamet i vidjeti za kojeg se od nas on pretvara." "Al, Axl on nije samo preruen, vidjeli bi koji je ... on - on nas moe prevariti da mislimo da je bilo koji!" Prikovan leom, Wim je mogao vidjeti samo pet sjenki na pozadini noi. Lica su im bila skrivena od svjetla, a nezgrapna odjea je prikrivala sve razlike. Ugrize se za usne da ne bi ispustio ni najmanji zvuk bola; sad nije bilo vrijeme da Borkove podsjea na Wima Buckrija - ali mu agonija iz ake krene pulsirajui uz ruku, dok nije osjetio kako strana vrtoglavica grabi i odnosi zamueni svijet i glava mu se ovjesi... Opet otvori oi i ugleda samo tri ovjeka na istini. Jo su dvojica umrla; najsvjeiji le jo se uvijek trzao na zemlji. Axlov glas je bio vritav od bijesa. "Ti ... udovite! Prevario si nas da se meusobno poubijamo!" "Ne, Axy, moro sam strijeljat u njega. To je bio torbar, kunem ti se. Okreni ga. Gledaj! Pogodio je Jana poslije nego si ti reko da stanemo."

38

"Vjetac!" krikne trei glas. "Svi su mrtvi ... !" Dva se samostrijela spuste i istovremeno opale. Dvojica ljudi padnu. Axl je jedan dugi trenutak stajao nijem i usamljen meu mrtvima. Mjesec je konano zaao, a svjetlo zvijezda bilo je slabo i blijedo kroz zaljuljane grane stabla djeda visoko iznad. Wim je leao miran kao smrt, svjestan mirisa krvi, znoja i spaljenog mesa. I zvuka koraka, sve bliih. Pun munine od straha on digne glavu i ugleda niski zdepasti lik Axla Borka. "Jo si tu? Dobro." Noga u crnoj izmi mu odvalja mrtvo tijelo s nogu. "Dobro, deko, bolje da me pusti da pogledam tu ruku." Glas je pripadao Jagitu Katchetooriantzu. "Ah." Wim se pone tresti. "Ah. Gospodine Jagged ...jeste to ... vi?" Svjetlo se pojavi u ruci torbara koji je doao iz Sharna. Wim se onesvijesti. Rano je jutro ispunilo Gaj djedova pranjavim tracima svjetla. Wim Buckry je sjedio naslonjen na ulazu u uplje stablo, nespretno pijuckajui iz alice neeg vrueg i gorkog to je drao u previjenoj ruci. Druga mu je ruka bila zataknuta za pojas, da bi se zatitilo iaeno desno rame. Nijemo je promatrao kako torbar timari arenog zaprenog konja; deseti put pogleda po osunanom gaju, gdje niti jedan znak sinonjih dogadaja nije nagrivao vedru spokojnost dana. Sad mu se njegova strava inila nestvarnom, poput runa sna i on se pitao da li je to jo nekakva vjetiarija, poput ovog pia to mu je olakavalo tjelesne bolove. On spusti pogled na osuene mrlje krvi to su mu uprljale hlae. Ja u se pobrinuti za ostatke, rekao je torbar. To je stvarnost, ba tako - svi Borkovi. I svi njegovi deki. Na trenutak se eznutljivo sjeti nakita koji je s njima otiao pod zemlju; pa se lecne od dubljeg osjeaja gubitka. Torbar se vrati do logorske vatre i nabaca zemlju preko nje. On nije imao problema u paljenju. Wim privue noge; tamne oi upitno se zagledaju u njegovo sumorno lice. "Gospodine Jagged" - nije bilo ni traka ruganja u tituli - "ta vi elite od mene?" Jagit otrese prainu sa svoje kone koulje. "Eto, Wime - mislio sam, ako si ti sposoban za to, moda bi htio nastaviti s naim dogovorom." Wim digne previjenu ruku. "Ne bi bilo ba puno zatite, od jednog bogalja." "Ali ja ne poznajem put kroz ovu Dolinu, a ti zna." Wim se nasmije s nevjericom. "Ja raunam da bi vi mogli preletjet preko mjeseca na metli i ne bi vam trebala karta. A vraki sigurno vam ne treba zatita! Zato ste nas uope uzeli sa sobom, gospodine Jagged?" Jad i shvaanje ga naglo otrijezne ... "Stalno ste znali, jel tako? ta se mi spremamo uinit. Uzeli ste nas sa sobom da moete pazit na nas i da nas moda prepadnete. Eto, vie me neete morati paziti. Ja - mi smo se ve bili predomislili, jo i prije nego to se dogodilo ono s Borkovima. Dogovarali smo se da vas odvedemo dolje onako kako smo rekli, skroz poteno." "Znam." Torbar kimne glavom. "Jesi li ikad uo onu staru poslovicu, Wime: "Dvije glave su bolje nego jedna".? Nikad ne zna; moda e jednom stvarno trebati." 39

Wim skrueno slegne ramenima, a pitao se gdje li je torbar uo ovu 'staru poslovicu'. "Dobro ... jutros nije bilo bolje ponude." Ostavili su stabla djedove i nastavili se sputati prema Velikoj Dolini. Od poetka jutra okruivale su ih borove ume, ali kako se pribliavalo podne, Wim je primijetio da je crnogorica ustupila pred hrastovima i platanama, da je zrak izgubio hladnou i najvei dio vlage. Pred kraj dana mogao je izmeu stabala nazrijeti zeleno i jantarno prostranstvo dna Doline, pa ga pokae torbaru. Jagit kimne, naizgled zadovoljan, i vrati se besciljnom pjevuckanju, za koje je Wim sumnjao da prikriva vraije misli. On opet nakratko pogleda okruglog, zdepastog trgovca, zadnjeg ovjeka na svijetu za kojeg bi netko posumnjao da posjeduje magijske moi. Zbog toga su moda i bile tako uvjerljive ... "Gospodine Jagged? Kako ste ono napravili? Mislim, zaarali Borkove." Jagit se osmjehne i odmahne glavom. "Dobar arobnjak nikad ne govori kako. to moda, ali nikada kako. Mora promatrati i sam dokuiti kako. Tako se postaje dobar arobnjak." Wim uzdahne i namjesti ruku ispod pojasa. "Raunam da onda ni ne elim znati." Torbar se zasmijulji. "Poteno," Wim je ostatak dana potajice promatrao svaki njegov pokret. Poslije veernjeg jela, torbar opet provede neko vrijeme kraj svojih kola u mraku. Wim je, izvaljen kraj vatre, vidio sjaj arobnjakova tapia, ali ovog puta se ni ne makne da vidi to se dogaa, samo je napravio figu kao mjeru opreza. Neaktivnost mu je ostavila previe drugih stvari za razmiljanje. Uporno je zurio u vatru, a aka ga je svrbjela. "Raunam da e nam sutra trebati sat vremena da siemo na dno doline. Onda, kae da krenemo na sjeverozapad, dok ne dodemo do Fyffea?" Wim se trgne na zvuk torbarevog glasa. "O ... je, reko bi. Krenite na sjever i svaka e vas cesta odvesti tamo; sve idu u Fyffe." "Sve ceste vode u Fyffe?" Torbar se neoekivano nasmije i une kraj vatre. Wim se pitao to je smijeno. "Odavde vam svako moe pokazat put , gospodine Jagged. Mislim da u ujutro, ja krenut nazad; ja ... mi nismo nikad raunali i ovolko daleko. Mi brani ne volimo puno silazit u Ravnicu." "Hm. ao mi je to to ujem, Wime." Jagit gurne jo jednu granu u vatru. "Ali, nekako sam mislio da si ti stvarno bio u Fyffeu?" "Pa, je. Bio sam .. skoro." On digne pogled, iznenaen. "Prije tri, etiri godine, kad sam bio jedva momi, s mojim starim i jo nekim drugim ljudima. Vidite, moj dida je bio kova u Darkwood Cornersu i negdje je nabavio puku -" I on se uhvati kako torbaru pria stvari koje svatko zna, a i stvari koje nikad nikom nije rekao: kako je njegov djed otkrio barut, kako su se Gortaci urotili da zbace lordove u Fyffeu i uzmu bogatu obradivu zemlju doline za sebe. I kako su im konjanici izali u susret, s pukama i magijom, kako su jantarna polja bila razrovana i crvena i kako mu je aa umro kad mu je puka kune izrade eksplodirala u lice. Kako se djeak, okrvavljen i stisnutih usana, sam vratio u

40

Darkwood Corners i ispunio mjetane strahom od Lorda i lordova Fyffea ... Sjedio je, bolno uvrui zlatnu naunicu. "I ... uo sam kako priaju da dolje imaju crnu magiju koju nismo ni vidli, tako da dre sve Ravniare pod arolijom ... Moda bi opet trebali razmislit o tome dal da idete dolje, gospodine Jagged." "Zahvaljujem ti na upozorenju, Wime." Jagit kimne. "Ali, ja u ti rei - ja sam trgovac po zanatu, i po sklonostima. Ako ne mogu prodati svoju robu, nema svrhe da postojim, a ne mogu svoju robu prodavati u ovim brdima." "Ne plaite se da e vas htjet zaustavit?" Torbar se osmjehne. "Pa, sad, nisam to rekao. Njihova magija nije dorasla Sharnu, u to sam prilino siguran. Ali, to je nepoznanica ... Tko zna - moda e oni biti moje najbolje muterije: lordovi su obino slobodni sa svojim novcem." On pogleda Wima s neim nalik potovanju. "Ali, kao to kaem, dvije glave su bolje nego jedna. Ba mi je ao to nee poi. Moda ujutro moemo srediti raune..." Ujutro je torbar upregao konja u kola i krenuo dolje u Veliku Dolinu. Niti ne shvativi zato, Wim Buckry je krenuo s njim. Poetkom dana napustili su ugodno zaklonite zadnje hrastove ume, krenuli preko valovitih breuljaka, punih zrelih trava, sve dok nisu udarili jednom izbrazdanom stazom prema sjeveru. Wim skine svoj prsnik i raskopa koulju, a njegova blijeda Gortaka koa crvenjela je pod suncem Doline, koje se dizalo. Tamnoputi torbar u konoj koulji mu se osmjehne, a Wim se sjeti, naljuen, da on sigurno uiva u vruini. U podne su stigli do beskrajnog zelenog samtastog ruba obraene Ravnice, i uz trzaj izbili na poploanu cestu. Jagit klekne i pritisne prstom elastinu povrinu prije nego to su krenuli dalje. Wim se nejasno sjeao meke ceste, za Gortake noge bizarna luksuza, koja se protezala sve do Fyffea; sada je primijetio kako je na mjestima cesta izlokana vremenom i uredno zakrpana glatkim kamenom. Torbar je malo govorio s njim, samo je pjevuckao, oito s namjerom da pronae znakove magije Ravniara. Dobar arobnjak promatra ... Wim se prisili na prouavanje napola zaboravljenog krajolika. Poluzrela polja i panjaci pokrivali su Dolinu do granica njegova vidika, nalik ogromnom, ivom poplunu od zlata i zelenila, prostrtom preko bogate crne zemlje. U daljini je mogao vidjeti blijedu izmaglicu nad poljima, i pitao se da li je to neki vjetiji trik ili samo vruina dana. A vidio je i Ravniare kako rade u poljima kraj ceste, uhranjeni i loe obueni; utavljena, spokojna lica pratila su njihov prolazak s rezigniranim nezanimanjem, kakav bi mogao oekivati od zaprene mazge. Wim se namrti. "Jako udan nedostatak znatielje, reko bi, vi ne bi? Torbar ga okrzne pogledom. "Bit e loe muterije." "Vidi ih!" prasne ljutito Wim. "Kako oni mogu uiniti sve ovo? Nisu nita bolji farmeri nego Gortaci; u brdima istroi ruke do kostiju da bi obradio zemlju, a dobije nita, kamenje ... A vidite njih, oni su debeli. Kako, gospodine Jagged?" "to ti misli kako oni to ine, Wime?" "Ja ..." Wim zastane. Dobri arobnjaci dokue ... "Pa ... imaju bolju zemlju." 41

"Istina." "I... postoji magija." "Postoji i sada?" "Vidli ste je ... oni potoci glatkog korita, ova cesta; to nije prirodno. Ali ... svi oni izgledaju ko da su zaarani, ba ko ta sam uo. Moe bit da samo lordovi Fyffea imaju svu magiju - njih se moramo uvat?" Wim napravi figu. "Moda je tako. Izgleda da e mi oni biti jedine muterije , ako se ovo ne promijeni." Torbarevo lice nije imalo nikakvog izraza. "Prestani praviti figu, Wime; to e te spasiti samo od potovanja obrazovanih ljudi." Wim rasplete prste. Jo je nekoliko minuta hodao prije nego je shvatio da torbar sada govori kao Ravniar, jednako savreno kao to je prije govorio kao Branin. Krajem poslijepodneva doli su do bunara, u jednom od zemljoradnikih sela koje se nalazilo u sreditu polja poput osovine u sreditu kotaa. Torbar zagrabi alicom iz vjedra, a onda Wim otpije gutljaj ravno iz vjedra. Okus gorkog metala mu ispuni usta i on ispljune u strahu, gledajui trgovca. Jagit je prolazio rukom preko - ne, isputao je neto u alicu - i dok je Wim promatrao, voda se pone pjeniti, pa nenadano poprimi jarko crvenu boju. Torbareve se crne obrve dignu od zanimanja i on polako izlije vodu na zemlju. Wim pobijeli i vrsto obrie usta rukavom. "Ima okus ko otrov!" Jagit odmahne glavom. "To ti nije okus otrova; rekao bih da je zemljoradnja samo malo zagadila vodu. Ali je voda drogirana." Promatrao je kako seljani, nepovezano mrmljajui, stoje oko njegovih kola. "Ovce", Wimu se lice iskrivi od gaenja. Torbar slegne ramenima. "Ali su svi zdravi bogati, i mudri ... dobro, barem zdravi i mudri ... zdravi ... ?" Krene prema njima da ponudi svoju robu. Kupaca je bilo malo. Kad se Wim vratio u kola, i pio ustajalu planinsku vodu iz bave na kolima, uo je kako malian opet mrmlja, kao da ara, "Fyffe ... Fyffe ... Dyston-Fyffe, zovu ga ovdje ... District Town Five? ... Ne moe biti." Torbar se namrti, zaboravivi na sve oko sebe. "Ali opet, a zato ne bi...?" Ostatak dana, torbar je zadravao svoje misli u sebi, udno mrk, tek povremeno psujui na nekom nerazumljivom jeziku. A te noi, dok su logorovali, i dok je Wimov umorni mozak nevoljko proivljavao gubitak jedinih prijatelja , Wim se zapita da li i taj mrani nijemi stranac s druge strane vatre dijeli njegovu samou; torbar je uvijek stranac, ak i ako je arobnjak. "Gospodine Jagged, jel ikad poelite i kui?" "Kui?" Jagit nakratko digne pogled. "Ponekad. Moda veeras. Ali doao sam tako daleko, da mi se ini kako bi to bilo nemogue. Da se vratim, nieg ne bi bilo." Iznenada mu je lice kroz vatru izgledalo jako staro. "Ono to ga je inilo domom, nestalo je prije nego to sam otiao ... Meutim, moda u ga opet nai, negdje drugdje, dok putujem." "Je ..." Wim kimne, razumijevi i vie i manje nego to je shvaao. Umota se u deku, udno utjeen, i vrsto zaspe. 42

Manja su ga uda stalno salijetala na njihovom putovanju, kao i pitanje "Zato?"; sve dok Jagitovo podsticanje nije pretvorilo njegovo praznovjerno strahopotovanje u drsku znatielju, zbog koje bi se torbar katkada i namrtio, iako je nikad nije komentirao. Sve do treeg jutra, kad je Wim konano objavio, "Sve je trik, ako to moe prozrijet, ba ko one vjetice u brdima. Sve ima razlog. Ja mislim da nema magije!" Jagit ga pogleda dugakim, blagim pogledom, a inilo se da sablast one noi u Gaju djedova treperi u tamnim oima. "Misli da nema, ha ?" Wim ivano spusti pogled. "Postoji magija, ba tako, Wime; ovdje je svuda oko tebe. Samo to je sada gleda arobnjakim oima: Zato to postoji razlog iza svega to se dogaa; moda i ne zna koji je, ali on postoji. A to znati ne ini neku stvar manje arobnom, ili udnom, ili stranom - samo je ini lakom za prihvaanje. To treba imati na pameti, gdje god bio ... A dri na pameti i da je malo znanja opasna stvar." Wim kimne, ukoren, pa osjeti kako mu se ui are kad je torbar promrmljao, "Isto je tako i s malo neznanja ..." Poslijepodne treeg dana im se ukazao Fyffe, jo uvijek nejasna treperava mrlja na obzorju. Wim se osvrne preko beskonanog zelenila prema planinama, no, one su od njega bile skrivene utom Ravniarskom izmaglicom. kiljei prema gradu, postao je svjestan da je strah, koji je doao s njim u Veliku Dolinu, smanjio, a ne poveao dok su ili poznato-nepoznatom cestom za Fyffe. areni zapreni konj je glasno frktao u vreloj, pranjavoj tiini, a Wim shvati da mu torbar sa svojim kolima punim magije daje njegovu novopronaenu hrabrost. Wim se osmjehne, razgibavajui svoju opeenu aku. Jagit se nikada nije ispriao za ono to je uinio, ali Wim nije bio takav licemjer da to i oekuje u takvim okolnostima. A torbar mu je premazao rane melemima, tako da su modrice poele blijedjeti, a koa na oigled zacjeljivati. To je skoro bilo ... Wimove se misli prekinu kada se spotaknuo na jednom izlo kanom mjestu na cesti. Grad je, puno blii, ravnoduno leao medu poljima u sve duljim sjenkama vrelog poslijepodneva. Wim se pitao u kojem je polju njegov otac - pa naglo pone razmiljati o onome to je naprijed, primijetivi da je grad bez zidova ili drugih znakova obrane. Zato? Moe biti da se ne moraju niega plaiti ... Osjeti kako mu se tijelo koi od starih uasa. Meutim Jagitovo prijanje mrano raspoloenje je izgleda nestajalo s pribliavanjem cilju, kao da se na neto vrsto odluio. Ako je torbar samouvjeren onda e i Wim biti. Pogleda grad arobnjakim oima; tada mu padne na pamet da egzotiniji izazov vjerojatno nikad nije posjetio lordove Fyffea. Uli su u Fyffe, a iako je torbar izgledao skoro razoaran, Wim je pokuao prikriti svoje blejanje unaokolo, ali s malo uspjeha. Zgrade od tekog kamenja i drveta sa svih su strana pritiskale potaracane ulice, dizale se po dva i tri kata, te mu zaklanjale pogled na polja. Du ulice su bile poredane trgovine; prozori od malih okana i oguljeni naslikani znakovi su oglaavali njihove zanate. Na katovima iznad trgovina, pretpostavi Wim, ive 43

ljudi. Od vremena potamnio kamen plonika dobio je utore od koraanja bezbrojnih nogu, a sama pomisao na toliko ljudi - 5000, procijenio je torbar - na toliko malom prostoru, natjerala ga je da se strese. Prolazili su pokraj sumorno obuenih, uhranjenih mjetana i seljaka koji su dovravali dnevno trgovanje u svjeini poslijepodneva. Wim bi nauo odlomke ponekad i estokog cjenkanja, ali je primijetio da grad pokazuje jedva neto vie zanimanja za njega i torbarevu bizarnu pojavu, nego to su to inili ljudi koje su sretali tijekom putovanja. Barem bi djeca trebala ii za jarko obojenim kolima - nejasno ga je uznemiravalo da je vidio jedva koje dijete, i ovdje i drugdje, a ona koju je vidio drala su se blizu roditelja. ini se da torbarev posao nee proi ovdje nita bolje nego to je u brdima. Ko prasci u svinjcu ... On svrne pogled niz ulicu, pa se osvrne. "Gdje su svi prasci?" "to?" Torbar ga pogleda. "isto je. Sav ovaj narod tu ivi, a nema nikakvog smea. Kako to moe biti, ako ne dru prasce da ga pojedu? Al ja ne vidim nikakve prasce. Nit - skoro nijedno dijete." "Hmmm." Torbar slegne ramenima, osmjehnuvi se. "Dobra pitanja. Moda emo ih morati postaviti lordovima Fyffea." Wim odmahne glavom. A ipak je morao priznati da u gradu, usprkos svoj neobinosti, nije vidio nikakve magije niti snanije niti mranije nego to je vidio na poljima. Moda lordovi Fyffea nisu tako strani kako prie govore; njihovi ratnici nisu bili zaarani, nego samo bolje naoruani. Ulica je naglo zaokretala i pred njima su se zgrade otvarale u trg, ispunjen natkrivenim tandovima javne trnice. A iza toga - Wim stane i upilji se. Iza toga, znao je, stoji obitavalite lordova Fyffea. Zgrada dvostruko masivnija od svake koju je vidio, a njeni crno-zeleni zidovi s pilastrima su odraavali trg poput nekog mranog, zloudnog ogledala. Zgrada je imala vrstou neeg to je izraslo iz zemlje, neku stalnost zbog koje je i sam grad izgledao prolazno. Sad, znao je, gleda kuu za magiju koja je moda ravna torbarevoj i sharnskoj. Pokraj njega, Jagit se osmjehivao iroko i neitljivo. "Prostite, gospodo", torbar zaustavi jednu enu s djetetom, "al mi smo stranci. Kako se ta zgrada zove?" "Kako, pa to je Vladina kua." ena je izgledala tek blago iznenaena. Wim se divio njenim glenjevima obuenima u duge arape. "Vidim. A to to oni rade tamo?" Ona odsutno odvue curicu dalje od kola. "Tamo su guverneri. Narod ide tamo s peticijama i slinim stvarima. Oni - vladaju, pretpostavljam. Lissy, ne diraj tu pranjavu ivotinju." "Hvala vam, gospodo. A mogu li vam pokazati..." "Ne danas. Doi dijete, zakasniemo."

44

Torbar se nakloni u simpatinom oajanju dok je ona odlazila. Wim uzdahne, a torbar odmahne glavom. "Poinjem misliti da je ovdje slabo trite za sharnska uda. Moda sam jednom i sam sebe nadmudrio. Izgleda da jedino mogu posjetiti te tvoje lordove Fyffea; moda jo uvijek imam par stvari koje bi ih mogle zanimati." Oi mu se stisnu dok je procjenjivao prizor s druge strane trga. Na frktaj neodobravanja od Wima, Jagit se osvrne i mahne prema sve duljim sjenama. "Svejedno, sad je prekasno za poetak prodaje. to kae da samo pogledamo ..." Iznenada zauti. Wim se okrene, prilazila im je grupa od pol tuceta mukaraca kiselog lica; voa je na eiru tvrdog oboda nosio grb kojeg se Wim sjeao. Skidali su puke s ramena. Wimovo je pitanje zamrlo kad su tiho okruili kola, i odvojili ga od torbara. Milicajac se obrati Jagitu, s malom dozom prezira. "Guverneri..." Wim uhvati cijev najblie puke i odbaci njena vlasnika u ovjeka do njega. Puku mu je istrgnuo i opalio njom po glavi treeg zblenutog straara. "Wime!" On se smrzne na zvuk torbarevog glasa, pa se okrene. ''Pusti puku." Torbar je, ne pruajui otpor, stajao pokraj kola. A tri preostale puke bile su uperene u Wima Buckryja. Lica punog ljutitog osjeaja izdanosti, Wim baci puku na zemlju. "Vei seljainu ... Guverneri ele progovoriti par rijei s vama dvojicom, torbaru, ko to sam govorio. Doi ete s nama." Voa milicije je mirno stajao par koraka odvojen, dok su se njegovi straari dizali na noge. Wim se lecne kad su mu ruke grubo vezali sprijeda, ali na straarevom izmodrenom licu nije bilo osvetoljubivosti. Kad su ga gurnuli naprijed da hoda uz torbara, on ogoreno promrmlja: "ta niste upotrijebli svoju magiju!" Jagit odmahne glavom: "Bilo bi loe za posao. Ipak, lordovi Fyffea su doli k meni." Wim namjerno napravi figu dok su se penjali uz crno-zelene stube Guvernerske kue. Sati su se beskonano protezali u bezlinoj sobi bez prozora, u kojoj su ih ostavili da ekaju, a Wim se brzo umorio od buljenja u jednoline zidove i bezdimne svjetiljke. Torbar je sjedio igrajui se stvaricama koje su mu ostale po depovima; ali Wim je sebi usprkos poeo drijemati kad su se straari konano vratili da ih odvedu na dugo odgaanu audijenciju kod lordova Fyffea. Straari su ih ostavili sa usamljenim mukarcem koji se smijeei pridigao od ogromnog uto-smeeg radnog stola kad su oni uli u sobu zelenih zidova. "Eto, konano!" Mukarac je bio negdje pri kraju pedesetih godina i obuen obino, poput mjetana, negdje Wimove visine ali tei, prosjede kose. Wim je vidio da na nasmijeenom licu nema nimalo one tuposti kakva je vladala licima onih koji su ih zarobili. "Ja sam Charl Aydricks, predstavnik Svjetske vlade. Ispriavam se to ste morali ekati, ali ja ... nisam bio u gradu. Pratili smo vae napredovanje sa odredenim zanimanjem." Wim se pitao za kog vraga ovaj siromaki guverner sebe smatra, kad tvrdi da je Ravnica cijeli svijet. Baci pogled kraj Aydricksa po neupeatljivoj, svjetiljkama osvijetljenoj sobi. Na guvernerovom radnom stolu primijetio je jedini znak lordovskog bogatstva do sada 45

udnu kuglu sa intarzijama od metala, uglavnom plavu, ali sa smeim i zelenim mrljama, postavljenu na zlatni stalak. S vie se zanimanja zapitao gdje bi mogli biti ostali lordovi Fyffea; Aydricks je bio sam, ak i bez straara ... Wim se iznenada sjeti da togod ovaj ovjek nije, on je arobnjak, nita manje nego torbar. Jagit se pristojno nakloni. "Jagit Katchetooriantz, vama na slubu. Trgovac po zanatu i polaskan ovim zanimanjem. Ovo je moj naunik..." "... Wim Buckry." Guvernerov procjenjivaki pogled se neoekivano prebaci na Wima "Da, sjeamo te se, Wime. Moram rei kako sam iznenaen to te opet vidimo ovdje. Ali i zadovoljni - htjeli smo te dobiti u ruke." Izgled prevelikog zanimanja prijee Aydricksovim licem. Wim enjivo odmjeri zatvorena vrata "Molim sjednite." Guverner se vrati za svoj radni stol. "Rijetko imamo tako ... intrigantne posjetitelje ..." Jagit mirno sjedne, a Wim padne u drugu stolicu, iznenada slabih koljena. Kad se smjestio u mekanu stolicu, osjeti kako ga neto pritie nadolje, pa skoi na noge poput uplaenog drijebeta, samo da ga ta sila vrati nazad u sjedite. Zadihan, osjetio je kako pritisak poputa kad se poraen opustio. Jagit ga suutno pogleda prije nego to je opet pogledao guvernera; Wim je vidio kako se torbarevi prsti nemono trzaju na rukohvatu. "Sigurno nas ne smatrate prijetnjom?" Glas mu je bio blago izrugivaki. Guvernerova ljubaznost nije dopirala do oiju. "Znamo za sile koje ste koristili u Gaju djedova" "Ma to kaete! Tome sam se i nadao." Jagit susretne guvernerov pogled i zadri ga. "Oito je konano prisutna izvjesna tehnoloka sofisticiranost. Trgovao bih nekim predmetima koji bi vas mogli zanimati ..." "Moete biti sigurni da e imati nau panju. Meutim, da budemo poteni jedni s drugim, hoemo? Niste torbar nita vie nego to sam ja; niste ako radite ono to smo vidjeli. Da ste stvarno doli sa istoka - otkuda bilo - ja bih to znao; naa komunikacijska mrea je odlina. U rezervatu 'Gorje' ste se jednostavno pojavili niotkuda. U stvari, ni iz jednog mjesta na ovoj zemlji, je li tako?" Jagit ne ree nita, pogleda punog oekivanja. Wim je uporno piljio u hrapavo zelenilo zida, pokuavajui zaboraviti da je svjedok raspravi vjetaca. Aydricks se nestrpljivo promekolji. "Ni iz jednog mjesta na ovoj zemlji. Naa mjeseeva kolonija je odavno nestala; to znai niti jedna planeta u ovom sustavu. to ostavlja Izgubljene kolonije - doli ste sa jednog od carskih svjetova kolonija, iz drugog zvjezdanog sustava, Jagite; a ako ste oekivali da ete nas nakon toliko vremena iznenaditi, pogrijeili ste." Jagit pokua slegnuti ramenima "Ne ... iskreno, nisam to oekivao. Ali nisam oekivao ni ovo ostalo; stvari se uope ne odvijaju onako kako sam planirao ..."

46

Wim je, nijem i zauen, nevoljko sluao. Postoje li svjetovi osim njegovog, samo iskre u crnom prostranstvu zemljine noi? Da li je onda tamo Sharn sa svojim udima, iza neba, gdje ljudi kau da je raj ... "... Oito", govorio je guverner, "vi ste prijetnja koja e unititi sve precedente, prijetnja Svjetskoj vladi. Zato jer je ovo svjetska vlada i odravala je mir i stabilnost milenijima. Na svemirski obrambeni sustav se brine za to - uljezi ne remete taj mir. Barem do sada; vi ste prva osoba koja je prodrla u na sustav, a mi niti ne znamo kako ste to uinili. To elimo znati ... moramo znati, Jagite, a ne koga predstavljate, ne gdje, ak ni zato, nego kako . Ne moemo dozvoliti da nam bilo to narui stabilnost." Aydricks se nasloni na stol, a ruka mu se zatitniki zatvori oko stalka udne metalne kugle. Njegova je ljubaznost posvema nestala, a Wim osjeti kako mu nade tonu, shvativi da guverner zna svaku torbarevu tajnu. Jagit nije bio nepogreiv i ovog je puta dozvolio da upadne u zamku. Meutim, Jagit nije izgledao uznemireno. "Ako toliko cijenite svoju stabilnost, onda bih rekao da je vrijeme da je netko narui." "To se moglo i oekivati." Aydricks se zavali u stolicu, a izraz lica mu se opusti u preziru. "Ali vi neete biti taj. Deset tisua godina smo usavravali na sustav, i u tom razdoblju ga nitko nije uspio naruiti. Mi smo konano stavili toku na sve one milenije razarakog nemara na ovom svijetu ..." Deset tisua godina ...? Dok je Aydricks govorio, Wim se upinjao da shvati i drugu istinu koja je upala samo korijenje njegova razumijevanja; Jer, povijest ovjeanstva je redala udo za udom nezamislivim tisuama godina, kroz ogromne cikluse ispunjene manjim ciklusima. Civilizacija je dosezala visove gdje je svaki san postajao stvarnost i ovjeanstvo slalo izdanke meu zvijezde, samo da opet propadne, zbog vlastite ludosti, u ponore gubitka gdje bi ljudi zaboravljali svoju ljudskost, a stvarnost postajala mora. Onda bi se ciklus opet pokrenuo i vremenom bi ovjeanstvo doseglo nove visove, koje, paradoksalno, nikada nije uspijevalo odrati. Ljudi su se uvijek, usred stvaranja, inili nesposobnima oduprijeti impulsima za unitavanje, te su uvijek pronalazili nova sredstva za potpuno unitenje. Sve do kraja posljednjeg velikog ciklikog carstva, kada je jedna grupa unutar vladajue klase vidjela kako je nova propast neizbjena, i uinila sve da to sprijei. Silom su doveli svijet u novi poredak, poredak bezobline stabilnosti na niskoj razini, i tu se zaustavili. " ... I zbog nas je to stanje, bez sukoba i patnji, trajalo deset tisua godina, nepromijenjeno. Doslovno nepromijenjeno. Ja sam jedan od izvornih utemeljitelja Svjetske vlade." Wim s nevjericom pogleda nasmijeeno, obino lice; naao je oi fanatika i nevjerojatnu starost. "Dobro ste ouvani", ree Jagit. Guverner prasne u poten smijeh. "Ovo nije moje prvobitno tijelo. Koristei nau kompjutersku mreu, moemo nae pamenje prebaciti netaknuto u tijelo " nasljednika": nekog iz ope populacije, mladog i punog potencijala. Sve dok je osoba tog pojedinca kompatibilna, vea cjelina je upija, i on nam daje novu ivost. Zbog toga sam i pratio 47

Wima; on ima karakterne crte koje bi ga trebale uiniti odlinim guvernerom." Onaj osmijeh prevelikog zanimanja se opet pokae na guvernerovom licu. Wimove sputane ruke se stisnu u ake - nevidljivi pritisak ga opet potisne u sjedite, pokislog lica. Aydricks ga je, zabavljen, promatrao. "Tehnoloka inicijativa i osobna agresivnost su kljuni faktori koji vode do nestabilnog drutva. Kako moramo, da bi odrali stabilnost, te faktore u populaciji potisnuti, drimo kontrolne grupe na koje ne utjeemo - kao to su oni u brdima, Gortaci - i koje nam daju pouzdan izvor tipova osoba kakve nam trebaju. No, sustav kao cjelina je stvarno vrlo dobro zamiljen. Naa kompjuterska mrea nam osigurava trajnost, s tehnologijom, komunikacijama, i ... izvorima moi, koji su nam potrebni za odravanje stabilnosti. Mi zauzvrat osiguravamo trajnost kompjutera, jer uvamo znanje koje omoguava njegovo daljnje funkcioniranje. Nema nikakvog razloga zato taj sustav ne bi trajao vjeno." Wim pogleda torbara, traei neki znak umirenja; meutim, naao je smrknutost koja ga natjera da se okrene kad je Jagit rekao, "I vi mislite da bih to dostignue ja trebao cijeniti: to to ste deset tisua godina, zbog vlastitih ciljeva, manipulirali sudbinom svakog bia na ovoj planeti, i to to namjeravate raditi i dalje, do u beskonanost?" "Ali to je za njihovo dobro, zar to ne vidite? Mi za to ne trarimo nita, nikakvu dobit, nikakvu nagradu, samo znanje da se ovjeanstvo vie nikad nee moi sunovratiti u barbarstvo, da je taj ciklus razarakog nemara, uspona i pada, na zemlji konano zaustavljen. Ljudi su sigurni, njihov je svijet stabilan, znaju da e biti sauvan za budue generacije. Da li bi va svijet mogao isto ustvrditi? Pomislite na godine koje su sigurno prole dok ste putovali ovamo - da li e uope postojati civilizacija u koju ete se vratiti?" Wim osjeti kako se Jagit prisiljava na oputanje; torbarev se osmijeh ponovo pojavi, pun ironije. "Meutim, ostaje injenica da je ciklus uspona i pada prirodni poredak stvari ivot i smrt, ako to tako elite nazvati. On ovjeanstvu prua priliku da dosegne nove visove, a starom poretku prua istu smrt. Stazis je koma -nema padova, ali nema ni uspona, nema izbora. Nekako mislim da bi Sharnu bila draa ista smrt od ovoga ..." "Sharnu? to vi znate o starom carstvu?" Guverner se nagne naprijed, a ljubaznosti opet nestane. "Sharn ...?" Wimova zbunjenost se raspline u zraku. "Oni znaju sve o Sharnu, iz kojeg ja dolazim. Kristalni grad trulog srca, Igre trojice. ak su i vidjeli trendove koji su vodili prema ovome, iako nisu imali pojma da e se to pokazati ovoliko uspjenim." "Dakle, ovo postaje sve zanimljivije." Guvernerov glas otvrdne. "Uzevi u obzir da nitko izvana ne bi ni smio ni mogao poznavati zadnje godine carstva. No, ne sumnjam da emo ovako samo otvarati nova pitanja. Mislim da je vrijeme da dobijemo i neke odgovore." Wim se zguri dublje u stolicu, vizije muenja strelovito su mu punile glavu. Meutim, guverner samo izae iza svog stola, proe kraj Wima uz pogled koji je nagovijetao glad, pa stavi bljetavu izrezbarenu traku od metala na Jagitovu glavu. 48

"Mogli biste se iznenaditi onim to ete dobiti." Jagitovo lice je ostalo mirno, ali Wim pomisli kako mu je napetost stisla glas. Guverner se vrati u svoju stolicu. "O, mislim da nee biti iznenaenja. Samo sam vas povezao s naom kompjuterskom mreom ..." Jagit se naglo ukoi od iznenaenja, pa se uz poluosmijeh smiri; meutim, Aydricks je ipak vidio promjenu. "Kada vam jednom ue u um, vrlo teko ete moi ita sakriti. To je brzo i uvijek efikasno; premda, naalost, ne mogu garantirati da neete poludjeti." Torbarev osmijeh izblijedi. "Jako civilizirano", ree on tiho. Uzvrati Wimov upitni pogled. "Dakle, Wime, sjeti se to sam ti pokazao. A figa nije pomogla, je li tako?" Wim odmahne glavom. "ta god kaete, gospodine Jagged ..." Sumnjao je da se vie nikad nee niega sjetiti. Torbar iznenada zasope, oi mu se zatvore i tijelo omlitavi u sjeditu. Gospodine Jagged ...?" Ali, odgovora nije bilo. Ostavi sam, Wim se omamljeno pitao kakva je to stravina arolija u metalnoj kruni, i hoe li boljeti kad mu kompjuter - togod to bilo -proguta duu. "Pratite li? Svi okruzi? Izravna veza, da." inilo se da guverner govori stolu. Zastao je kao da slua, pa se zapilji u prazno. Wim se kao vrea fatalistiki izvali u stolici. Proao ga je i uas, na ovu dvojicu u transu nije obraao panju - a nisu ni oni na njega. Tiina se nastavljala u zelenoj sobi. Onda svjetlo u sobi zatreperi i na tren se prigui. Wim razrogai oi osjetivi kako postojani nevidljivi pritisak malo slabi, pa se vraa s povratkom svjetla.Guverner se namrti, jo uvijek zapiljen u prazno. Wim pone, bez uspjeha, uvrtati vezanim rukama. Kako god magija radila u ovoj sobi, upravo je bila prestala raditi. Ako opet prestane, on e biti spreman ... Pogleda Jagita. Je li to osmijeh ...? "Ovdje Okrug osamnaest. Aydricks, to je ovo?" Wim se strese. iva glava crvenokosog mladia, bez tijela, upravo se pojavila u mrlji iznenadnog svjetla kraj zida. Guverner se, mirkajui, okrene prema sablasti. "Prijem nam postaje sve loiji. Ovi podaci ne mogu biti toni, kae da je on ..." Sablasno lice zatreperi i glas se utopi u zvuku slinom zvuku juree vode. " ... to, to ne valja sa slanjem? Je li on povezan izravno? Sad ne dobijamo nita ..." Jo dva lica - jedno staro, koe jo tamnije od torbareva, a drugo sredovjena ena pojave se na zidu, protestirajui. I Wim shvati da gleda druge lordove Fyffea - a i svijeta - ovdje, a ipak ne ovdje, njihovom magijom prebaene s dalekih krajeva zemlje. Crvenokosa sablast zakilji na Wima, koji se lecne pred ljutitim, staro-mladim oima, pa se okrene prema Jagitu. Mrtenje se uvrsti, pa postane zbunjeno i konano pretvori u nevjericu. "Ne, to je nemogue!" "to to?" Aydricks je imao izmuen izgled. "Znam tog ovjeka."

49

Crnokosa ena se okrene kao da ga moe vidjeti. "Kako to misli da..." "I ja znam tog ovjeka!" Pojavi se jo jedno tamno lice. "Iz Sharna, iz carstva. Ali ... poslije deset tisua godina, kako moe biti isti ... Aydricks! Sjeti se ovjeka za Primitivne umjetnosti, bio je slavan, proveo je ...", glas se zamuti, " ... mora ga izbaciti iz komunikacijskog sustava! On zna kodove kom-sata, moe ..." Sablasno se lice potpuno dematerijalizira. Aydricks divlje pogleda nepokretnog torbara, pa preostale guvernere. Wim vidje kako se pojavljuju nova lica, a jo jedno lice nestane; isti ovjek... "Zaustavi ga, Aydricks!" enin se glas digne. "Unitie nas. Mijenja komunikacijske kodove, prekida veze!" "Ne mogu ga prekinuti!" "Sad je uao u moju vezu, gubim kon ..." Crvenokosa sablast nestane. "Zaustavi ga, Aydricks, ili emo spaliti Fyffe!" "Jagged! Pazi!" Wim se napinjao da se oslobodi svojih nevidljivih okova kad je vidio da guverner mrkom odlunou posee za obojenom metalnom kuglom na stolu. Znao je da Aydricks namjerava razbiti torbaru glavu, a bespomono tijelo u stolici ga ne moe zaustaviti. "Gospodine Jagged, probudite se!" Wim oajniki isprui noge dok je Aydricks prolazio; guverner se spotakne. Jo jedno lice nestane sa zida, a svjetla se pogase. Wim klizne iz stolice, slobodan, nespretno pipajui gdje mu je no kojeg vie nije imao. Pod sve mutnijim pogledom sablasti u zidu, Aydricks je teturao prema Jagitu. Wim zgrabi Aydricksa za noge ba kad se svjetlo vratilo, uhvativi ga za gleanj. Guverner se okrene, psujui, da ga udari nogom, no, Wim je ve bio na nogama, odskoivi od zamahnutog tekog kipa. "Aydricks, zaustavi torbara!" Pun iznenadnog gnjeva, Wim prodae, "Prokleti bili, ovaj put ga neete zaustavit!" Kad se guverner okrenuo na drugu stranu, Wim mu se baci na leda, poremeti mu ravnoteu, i dohvati zavezanim rukama Aydricksa oko glave. Aydricks se upirao da ga zbaci, ispustivi kuglu kad se bacio unazad da napadaa pribije uza stol. Zaderavi kimom o rub stola, Wim zajei i izgubi ravnoteu. Dok je padao, digne koljenu; zau se otro krak kada je guverner pao kraj njega i ostao nepomino leati. Wim se digne na koljena; prastare oi ga probodu optubom i strahom, "Ne. O, ne. " Oi se zastakle. Tjedan dana poslije svog sedamnaestog rodendana, Wim Buckry je ubio deset tisua godina starog ovjeka. I tako, ne znajui, pomogao unititi jedno carstvo. Soba je bila tiha; i posljednji od likova guvernera nestao je sa zida Wim se polako digne na noge, usta zgrenih u grimasu gaenja. Sva magija na svijetu nije ovom vjecu uinila nita dobra. Prie jo uvijek nepominom Jagitu, podigne ruke da skine metalnu krunu i prekine aroliju. Pa zastane, iznenada nesiguran u sebe. Hoe li prekidanje arolije probuditi torbara ili e ga ubiti? Moraju se maknuti odavde; ali, Jagit se nekako borio

50

protiv arolija, toliko je shvatio, i ako ga sad zaustavi ... Ruke mu se opuste, stajao je neodluno, i ekao. I ekao. Ruke mu opet posegnu za metalnom trakom, drhtave od neodlunosti; trgnu se nazad kad mu se Jagit iznenada osmjehnuo. Tamne se oi otvore i torbar sjedne u stolici, skidajui njeno, i uz uzdah, metalnu traku s glave. "Drago mi je to si ekao. Vjerojatno nikad nee znati koliko drago." Wimov cerek postane stvaran i pun olakanja. Jagit se nesigurno digne na noge, pogleda Aydricksovo tijelo i odmahne glavom; lice mu je bilo izmueno. "Rekoh da bi mogao pomoi, je li tako?" Wim je flegmatino stajao dok mu je torbar, star kao sam Sharn, razvezivao konope na oderanim zapeima "Rekao bih da je na posao zavren. Spreman si da odemo odavde? Nemamo puno vemena" Wim na to krene prema vratima, otvori ih, i nae se oi u oi s nepozvanim straarem u predvorju. Wimu se aka spoji s razjapljenom gubicom; straaru popuste koljena i padne na pod, onesvijeten. Wim je dizao straarevu puku kad se Jagit pojavio uz njega, mahnuvi mu da krenu niz polumrani hodnik. "Gdje su svi?" "Nadamo se da su kui u krevetu; sad je etiri i pol ujutro. Ne bi smjelo biti nikakvih uzbuna." Wim se blesasto nasmije. "Ovo je lake nego ute od Borkova!" "Jo nismo pobjegli; moda je ve prekasno. Ona lica na zidu su pokuavala baciti... komad sunca na Fyffe. Mislim da sam ih zaustavio, ali nisam siguran. Ako uspjeh nije potpun, ne elim to otkriti na tei nain." On povede Wima niz iroko stubite, u praznu dvoranu gdje su se preko dana sakupljali podnositelji peticija. Wim krene preko poda koji je odzvanjao, ali ga Jagit pozove nazad, kiljei prema neem na zidu. Krenuli su niz jedno drugo stubite u mrak, voeni torbarevim maginim svjetlom. Na dnu stubita put im preprijee vrata, vrsto zatvorena. Jagit poprimi jadan izgled, a onda zraka njegova svjetla naglo postane plava; on bljesne njime po metalnoj ploi na vratima. Vrata kliznu u stranu i on proe kroz njih. Wim krene za njim u tijesnu, blago osvijetljenu sobicu, skoro popunjenu s tri debelo podstavljena sjedala oko udnog stola. Wim primijeti da su vrsto prikovana za pod i iznenada osjeti klaustofobiju. "Sjedaj ovdje,Wime. Hvala bogu to sam bio u pravu i to je ova kula balistiki izlaz. Privei se, jer emo ovo upotrijebiti." On pone pritiskati osvijetljenu dugmad na stolu pred sobom. Wim se petljao s remenjem, bilo ga je strah zapitati se to to torbar misli da oni rade, kad su teka unutarnja vrata odsjekla sobu od vanjskog svijeta. Zato nisu izali iz zgrade i ne bjee? Kako moe ovo ... Neto ga pritisne u jastuk sjedita, poput njene, uporne ruke. Prvo je pomislio da je ovo jo jedna zamka; no, kako se pritisak nastavljao, shvati da je ovo neto novo. A onda, pogledavi pokraj Jagitova napeta lica, vidje da su umjesto praznim zidovima sada okrueni zvjezdanim nonim nebom. Nagne se naprijed a ispod nogu mu je bio grad Fyffe, sa svakim otkucajem srca sve manji, nestajao u sve veoj tami. Vidio je ono to vidi orao ... letio je. Opet se zavali u sjedite, pruajui noge 51

po utjenoj tvrdoi nevidljiva poda, tek da naglo otkrije kako mu ga noge vie ne dodiruju. Tijelo mu je plutalo napinjui remenje, lake od ptice. Dok je zurio u neoekivane zvijezde, pobjegne mu sitan zvuk uenja i nevjerice. I ugleda kako neko bljetavilo jaa na neprozirnoj crti obzorja, irei se i puzei prema gore, sekundu po sekundu, briui zvijezde krhkim nijansama zore. Sunevo plameno lice proguralo se pokraj ruba svijeta, natjeravi ga da primiri, diui se tajanstvenom brzinom i strahovito bljetavo u nebo to se tvrdoglavo crnjelo od noi. Konano se cijela suneva kugla otkrila i nastavila penjati u ponono nebo, dok je Wim du obzorja sad vidio rastegnutu tanku prugu nebeskog plavetnila, kojoj je u sreditu jo uvijek zaostajao limunski sjaj zore. Iznad te crte, sunce je u mraku nosilo iljastu krunu od jedne zvijezde koja je potamnjivala sve ostale, a ispod toga je Wim mogao vidjeti kako se svijet na rubu obzorja pomie u dan. A obzorje nije bilo sasvim ravno, ve se sa strana blago krivilo prema dolje ... Ispod nogu mu je jo uvijek bio krajnji mrak koji je progutao Fyffe. On uzdahne. "Kakav prizor." Jagit se odmakne od zasjajenog stola, lebdei malo iznad svog sjedita, sa umornim osmjehom na licu. "I vi ga vidite?" promuklo ree Wim. Torbar kimne. "I ja sam se onaj prvi put tako osjeao. ini se da je tako svakome. Svaki put kad civilizacija dosegne let u svemir, ponovo bude nagraena ovim prizorom." Wim ne ree nita, nesposoban da nae rijei. Prizor zakrivljena obzorja jedva se zamjetljivo promijenio, a i dok je promatrao dogaala se daljnja promjena - sunce se poelo, polako, ali primjetno, pomicati unazad na svom putu, jo jednom tonuti prema toki zore koja ga je rodila. Ili, iznenada spozna on, nazad klize oni, sa sjajnih visina opet u mrak svog svijeta. Wim je ekao dok se sunce nije spustilo sa crnog i tueg neba, zalo tamo gdje je i izalo, i dok mu se rumenilo nije ponovo pretopilo u no, kad je Wimu rub svijeta opet zaklonio pogled. On padne na svoje sjedite, kao da ga je svijet ponovo uzeo pod svoje, a zvijezde se iznova pojave. Teak trzaj, nalik udarcu, zatrese sobicu, a onda svako kretanje prestade. Wim je sjedio mirno, ne shvaajui, kad su vrata kliznula natrag u mrak i daak hladnog i otrog zraka ispunio u sobicu. Iza vrata je opet bio mrak, ali on je znao da to nije no u nekom hodniku. Jagit je umorno petljao po svom remenju. "Kui isti dan ..." Wim nije ekao, nego se, tjeran nagonom, oslobodio i otiao do vrata. Kada je shvatio da vie nisu u razini zemlje, s trzajem se zaustavio. Noge mu nau ljestve, a kad je stupio sa najdonje preke, uo je i osjetio hrapavo pomicanje ljunka. Jedini drugi zvukovi bili su uzdisanje ledenog vjetra i zapljuskivanje vode. Kad su mu se oi privikle, rekle su mu ono to su ostala ula ve znala - daje kod kue. Ne u Darkwood Cornersu, nego negdje u njegovom okrutno krasnom Goiju. Zubate sjenke vrhunaca dizale su se sa svih strana, zakrivajui zvijezde, no, druge su zvijezde sjale na glatkim vodama jezera; blago su podrhtavale, kao to je i on drhtao na hladnom vjetru, mokar od znoja ispod svoje tanke koulje. Stajao je na ruevinama nekog planinskog prijelaza, negdje iznad linije stabala, a na istoku je urez izmeu vrhova otkrivao ruiasto-sivu boju nadolazeeg dana. 52

Iza sebe je uo Jagita, pa se okrenuo i vidio da se torbar polako sputa niz stepenice na zemlju. S vanjske strane, arobnjakova komora je imala oblik zaobljenog puanog metka. Jagit je nosio ukradenu straarevu puku, naslanjajui se na nju kao na tap za hodanje. "Dakle, moja me navigacija jo nije iznevjerila." Protrljavi oi, on se rastegne. Wim se prisjeti kako je, jako davno, primijetio neto o prelijetanju mjeseca na metli, pa opet pogleda zoru, koja je sada napredovala formalno i miroljubivo po sve svjetlijem nebu. " Tu smo doletjeli, jel tako, gospodine Jagged?" Zubi mu zacvokou. "Ko ptica. Samo ... odletjeli smo ravno sa svijeta." Wim stane, pun strahopotovanja prema vlastitu otkriu. Na trenutak ivot pun praznovjerne strave vrisne kako on nema prava znati stvari koje je vidio, ili vjerovati u njih ... Rijei mu provale u prkosnoj bujici. "To je to. Pravo sa svijeta. I... i to je sve istina; ja sam uo kako je svijet okrugo ko kamen. Mora bit istina, da ima drugih svjetova, to ste tamo rekli, s ljudima ba ko ovi tu; ja sam to vidio, sunce je ba ko sve druge zvjezde, samo je vee ..." On se namrti. "Ono je ... blie? Ja..." Jagit se cerio, a zubi su mu se bijelili u bradi. "arobnjak, prva klasa." Wim opet pogleda u nebo. "Pa da nije bolje od svih ..." ree on tiho. A onda, pogoen praktinijim stvarima, on ree, "ta sa onim sablastima. Oe li krenut za nama?" Jagit odmahne glavom. "Ne. Mislim da sam te sablasti upokojio prilino postojano. Promijenio sam kodne rijei u njihovom komunikacijskom sustavu. Dobar dio je sad neupotrebljiv. Kompjuterska mrea im je razbijena, a mora da im je svemirski obrambeni sustav sasvim propao, jer nisu unitili Fyffe. Rekao bih da je Svjetska vlada gotova. Jo to ne znaju, a moda i nee otii jo koju stotinu godina, ali na kraju e nestati. Njihov velianstveni "stabilizirajui" stroj konano ima kamen u zupanicima ... oekujem da ovuda vie nee koristiti svoju magiju." Wim razmisli o tome i onda pogleda pun nade u Jagita. "Vi ete uzet vlast tamo, gospodine Jagged? Upotrijebit svoju magiju na onim Ravniarima? Mogli bi..." Torbar odmahne glavom. "Ne, plaim se da me to jednostavno ne zanima, Wime. Htio sam samo prekinuti vlast onih drugih arobnjakih vrsta na ovome svijetu; a to sam ve uinio." "Onda ... oete re da ste sve ovo uinli, riskirali nam glave, za nita? Ko ta ste rekli, jer nije bilo u redu da oni koriste svoju magiju na ljudma koji ih ne mogu zaustavit? Uinli ste to za nas ... a niste htjeli ba nita? Sigurno ste ludi." Jagit se nasmije. "Pazi, ja to ne bih tako rekao. Kazao sam ti ranije: sve to ja elim jest da vidim nove prizore i prodam svoju robu. A Svjetska vlada je bila loa za moj posao." Wim susretne torbarov pogled, pa neodluno okrene glavu. "Gdje ete sad i?" Napola je oekivao da odgovor bude, "Vraam se tamo iznad neba". "Nazad u krevet." Jagit ostavi balistiko vozilo i pone se penjati uz krevitu padinu nad jezerom; mahnuo je Wimu da ga slijedi.

53

Wim krene za torbarom, teko diui u rijetkom zraku, sve dok nisu stigli do velike hrpe sruenih stijena pred strmim granitnim zidom. Tek kad su stupili ravno pred njega, shvatio je da su doli do ulaza u peinu skrivenu meu stijenjem. Primijetio je da otvor ima udnu simetriju; a inilo se i da u mraku svjetluca nekakva duga nalik izmaglici. Buljio je u nju ne shvaajui, i trljao promrzle ruke. "Odavde dolazim, Wime. Ne sa istoka, to si ve shvatio, ili iz svemira, kako je guverner mislio." Torbar pokae glavom prema mranom ulazu. "Vidi, Svjetska vlada smjestila me na potpuno krivo mjesto - pretpostavili su da sam mogao doi jedino iz nekog mjesta van njihove kontrole. Meutim, ja sam, u stvari, cijelo vrijeme bio na zemlji; ova mi je peina dom pedeset i sedam tisua godina. Unutra postoji jedna vrsta magije koja me "arolijom'' uspava na pet ili deset tisua godina. A u meuvremenu se svijet mijenja. Kad se dovoljno promijeni, ja se probudim, i izaem ga vidjeti. To sam radio u Sharnu, prije deset tisua godina; donio sam umjetnika djela iz jednog ranijeg, primitivnog razdoblja; Bila su popularna, pa sam postao pomalo i slavan. Tako sam doao do moje nove robe - moje sharnske magije - da je odnesem negdje drugdje, kad se stvari opet promijene. "To je bio problem sa Svjetskom vladom - prekinuli su prirodne cikluse povijesti o kojima ovisim, i to me je izbacilo iz sinhronizacije. Od stabilnosti su napravili takvu znanost da su mogli stvari drati statinima pedeset ili sto tisua godina. Deset ili petnaest tisua, i ja sam se mogao vratiti ovamo i nadekati ih, ah pedeset tisua je bilo jednostavno predugo. Morao sam opet pokrenuti stvari ili bi mi unitili poslove." Wimova mata poklekne pred prizorom stoljea koja su ga dijelila od torbara, koja su dijelila torbara od svega to je ikada bilo ljudsko, ili bi moglo biti. Kakvo je vjerovanje potrebno, kakva vrsta ovjeka, da se s time suoi sam? A koje ga nagrade ili gubici tjeraju na to? Mora biti neto, neto to donosi korist... "Vie je stvari uinjeno, Wime, nego to su potomci Sharna i sanjali. Mene iznenauje svaki novi vrhunac na kojeg naiem ... Sad u te ostaviti. Bio si bolji vodi nego to sam oekivao; na tome ti zahvaljujem. Rekao bih da je Darkwood Corners prema sjeverozapadu, na dva tri dana putovanja odavde." Wim zastane, napola uplaen, napola pun elje. "Pustite me da idem s vama...?" Jagit odmahne glavom. "Odavde ima mjesta samo za jednog. Ali, ve si vidio koje udo vie nego veina ljudi; a mislim da si par stvari i nauio. Rekao bih da e biti puno prilika da sve to upotrijebi ovdje. Pomogao si da ti se promijeni svijet, Wime - to e uiniti za bis?" Wim je stajao, nijem od neodlunosti. Jagit digne puku i baci mu je. Wim je uhvati, i spor osmijeh, ispunjen mogunostima, zaiskri mu na licu. "Zbogom, Wime." "Zbogom, gospodine Jagged." Wim je promatrao kako torbar odlazi prema svojoj peini.

54

Kad je stigao do ulaza, Jagit zastane i osvrne se. "I, Wime ... u ovoj peini ima vie uda nego to si i sanjao. Nisam ovoliko dugo na svijetu zato to sam lak plijen. Nemoj pasti u napast da pljaka grob." Na trenutak, dok je zalazio u mrak, obris mu ocrta duga. Wim se nije micao od ulaza, sve dok ga konano hladnoa nije natjerala da krene i on se spusti niz sterilnu sivu ljaku padine. Ponovo je zastao kraj jezera, zakiljio prema litici iza arobnjakova metkolika vozila. Izlazee sunce preplavilo ju je zlatnim svjetlom, meutim sad nekako nije bio siguran niti gdje je peina. Uzdahne, zabaci puku preko ramena i pone dugo pjeaenje prema kui. Lord Buckry uzdahne kad su se uspomene povukle, a s njima i snana udnja da opet potrai torbarevu peinu; ta je udnja bila u njemu trideset godina. Postojala su rjeenja za svaki problem s kojim se suoio, ali nikada nije provjeravao Jagitovo upozorenje. Nije to bilo samo zbog rizika, iako je rizik bio i smrtonosan i dovoljan - to je bilo zbog spoznaje da koliko god postigao u ivotu, sve je to beznaajno, manje od nieg, u usporedbi s ovjekom iji je ivot trajao polovicu ivota samog ovjeanstva. U torbarevoj peini lealo je nemogue, i zbog toga je nikada nije ni pokuao prisvojiti. Umjesto toga okrenuo se moguem i od njega nainio injenice, oslanjajui se na sebe samog, i na udnovato jasna gledita koja mu je torbar ostavio. Svaki je problem rijeio sam, zato to je morao, a sada e sam morati rijeiti i ovaj. Piljio je prema dolje, sa iznenadnim posjednikim ponosom, na ljude na trgu, svoj grad Fyffe, sada okruen vrstim zidom ... Dakle, Zapad i Jug su se povezali, zbog jednog, samo jednog, razloga. To je na vagi opasno pretezalo nad puno starih mrnji, a ako neto ponovo vrati stari odnos ... Nekoliko glasina, dobro smjetenih, i opet e jedni drugima skoiti za vrat. Moda vojsku nee ni trebati podizati. Oni e mu rijeiti taj problem. A poslije toga... Lord Buckry se pone osmjehivati. Oduvijek je eznuo za posjetom moru.

55

TERRY PRATCHETT

FANTASTINO SVJETLO
"The Light Fantastic", 1986.

2.dio

Ipak, ledeni krajolik izvan kruga nije u potpunosti bio lien ivota. Skupina arobnjaka, koju je uzbunio Trymon, i dalje se pribliavala. No, to je promatrao i jedan mali samotni lik, zaklonjen prikladnom sruenom stijenom. Jedan od najlegendarnijih ljudi Diska s velikim je zanimanjem pratio dogaanja u kamenom krugu. Vidio je druide kako krue i pjevaju, vidio je glavnog druida kako podie srp ... Zauje se glas. "Molim vas! Oprostite! Smijem li neto rei?" Rincewind se ogleda, oajniki traei put za bijeg. Nije ga bilo. Twoflower je stajao pokraj kamenog rtvenika s jednim prstom u zraku i stavom pristojne odlunosti. Rincewind se prisjeti dana kada je Twoflower mislio da jedan govedar prejako tue svoju stoku, a njegova prodika o vanosti dolinog ponaanja prema ivotinjama je ostavila Rincewinda ozbiljno izgaenog i donekle izbodenog. Dniidi su promatrali Twoflowera s izrazom lica koji se obino uva za pobjenjele ovce ili nenadanu pojavu kie aba. Rincewind nije mogao dobro uti to Twoflower govori, ali je preko utihlog kruga doprlo nekoliko izraza poput "etniki narodni obiaji" i "orasi i cvijee". Tada mu prsti, nalik tapiima od sira, prekriju usta, izuzetno britka otrica noa ga bocne u Adamovu jabuicu, a neki mu vlani glas tik pokraj uha ree, "Ni glaa, il i mrtav ovjek." Rincewindove oi zakolutaju u svojim dupljama kao da hoe pobjei. "Ako ne eli da ita kaem, kako e znati da sam razumio to si rekao?", zaiti on. "Umukni i reci mi to to onaj drugi idiot radi!" "Ali vidi, ako moram utjeti, kako mogu . . ." No na njegovom grlu postane vrua traka bola, i Rincewind odlui staviti logiku na stranu. "Ime mu je Twoflower. On nije odavde." "Tako am i milio. Tvoj prijatelj?"

56

"Pa, imamo nekakav odnos gdje jedan drugog mrzimo, da." Rincewind nije mogao vidjeti svog zarobljivaa, ali, koliko je mogao osjetiti, tijelo mu je bilo napravljeno od vjealica. Osim toga, snano je mirisao po pepermintu. "Ima petlje, to mu prinajem. Ako e bude ponaao tono kako ti kaem, postoji mala mogunot da ne avri a rijevima namotanima na kamen." "Urrr." "Vidi, ovi ba niu ekumenki rapoloeni." U tom se asu, iz dune poslunosti prema zakonima uvjeravanja, pojavio mjesec, iako se iz potovanja prema raunskim zakonima nije nalazio ni blizu mjesta koje su mu stijene predvidjele. Na tom se mjestu, virei kroz poderane oblake, nalazila blistava crvena zvijezda. Stajala je tono iznad najsvetijeg kamena u krugu, sjajei se poput iskre u onoj duplji Smrti. Bila je neugodna i gadna i, Rincewind nije mogao ne primijetiti, malko vea nego prole noi. Okupljenim sveenicima otme se krik uasa. Masa s okolnih uzvisina poe se gurati prema naprijed; ovo je obeavalo. Rincewind osjeti da mu je drka noa skliznula u ruku, a ljapkavi glas iza njega upita, "Jei ikad prije napravio ovakvu tvar?" "Kakvu stvar?" "Upao u hram, pobio Sveenike, ukrao lato i paio djevojku." "Ne, u toliko rijei nisam." "To e radi ovako." Pet centimetara od Rincewindovog lijevog uha, jedan se glas izoblii u urlik babuna ija se noga zaglavila u klancu odjeka, i jedan mali, ali ilavi, lik projuri kraj njega. Pri svjetlu baklji Rincewind je vidio da se radi o vrlo starom ovjeku, od onih mravih koje obino opisuju kao "ile", potpuno elavom, s bradom skoro do koljena i nogama nalik akalicama, na kojima su proirene vene iscrtavale plan poveeg grada. Usprkos snijegu, nosio je samo iroki koni pojas, ukraen zakovicama, i izme u koje je bez tekoa mogao stati jo jedan par nogu. Dvojica najbliih druida se pogledaju i odvagnu svoje srpove. Dolo je do kratke guve i oni se, hropui, sklupaju na zemlji. U uzbuenju koje je uslijedilo, Rincewind se postrance primakne rtveniku, oprezno drei no da ne bi izazvao neeljene komentare. Nitko, u stvari, nije obraao panju na njega; druidi koji nisu pobjegli iz kruga, uglavnom oni mlai i miiaviji, skupili su se oko starca da prodiskutiraju cjelokupnu tematiku svetogra u odnosu na kamene krugove, ali sudei po krijetavom kikotu i hrskavim zvukovima, on je vodio glavnu rije u raspravi. Twoflower je sa zanimanjem promatrao borbu. Rincewind ga zgrabi za rame. 57

"Idemo", ree on. "Ne bismo li trebali pomoi?" "Siguran sam da bi samo smetali," urno ree Rincewind. "Zna kako je kad ti netko gleda preko ramena dok si zauzet." "Moramo barem spasiti mladu damu," odluno ree Twoflower. "No dobro, ali pouri!" Twoflower uzme no i pohita do rtvenika. Nakon nekoliko nespretnih poteza, uspije prerezati konope kojima je djevojka bila vezana. Ona sjedne i brizne u pla. "Sve je u redu ..." zapone on. "Vraga je u redu!" odbrusi djevojka, bijesno ga gledajui sa dva zacrvenjena oka. "Zato uvijek netko sve pokvari?" Ljutito ispuhne nos u skut svoje halje. Twoflower zbunjeno pogleda Rincewinda. "Hm, ini mi se da ne shvaate " ree on. "Mislim, upravo smo Vas spasili od sigurne smrti." "U ovim krajevima nije lako," ree ona. "Hou rei, ostati . .." pocrveni i snudeno pone uvrtati rub haljine. "Mislim, ostati . . . ne dopustiti da te ... ne izgubiti kvalifikacije . .." "Kvalifikacije?" upita Twoflower, zasluujui Rincewindov Pokal za osobu s najsporijim shvaanjem u cijelom multiverzumu. Djevojci se stisnu oi. "Sad sam ve mogla biti tamo gore s Boicom Mjeseca i piti medovinu iz srebrne zdjele," ree ona razdraeno. "Osam godina sam svaku subotnju veer ostajala kod kue, i sve to je baeno u smee!" Ona podigne pogled k Rincewindu i namrti se. U tom asu on neto osjeti. Moda je to bio jedva ujni korak iza njega, moda odraz nekog pokreta u njenom oku - no, on se naglo sagne. Neto prozuji kroz zrak tamo gdje je bio njegov vrat, i okrzne Twoflowerovu elavu glavu. Rincewind se okrene i ugleda vrhovnog druida kako se sprema na drugi zamah srpom, te vidjevi da nema nade za bijeg, oajniki zamahne nogom. Pogodio je druida ravno u koljeno. Dok je ovjek s krikom isputao svoje oruje, zauje se gadni mali mesnati zvuk, i on padne prema naprijed. Iza njega ovjeuljak s dugom bradom izvue ma iz njegovog tijela, obrie ga akom snijega, i ree, "Lumbago me ubija. Vi moete noiti blago." "Blago?" slabano izusti Rincewind. "ve ogrlice i otale gluposti. ve latne lane. Imaju ih mau. To u vam veenii", vlano ree starac. "Samo lani, lani, lani. Tko je ova djevojka?"

58

"Ne da nam da je spasimo," ree Rincewind. Djevojka prkosno pogleda starca kroz razmazanu minku. "Jebo ti to" ree i jednim pokretom je podigne, malo zatetura, vrisne od kostobolje i srui se. asak kasnije javi se iz svog leeeg poloaja. "Ne toj tu be vee, glupa kuko - digni me." Na Rincewindovo zaprepatenje, a svakako i na svoje, ona to i uini. Rincewind je u meuvremenu pokuavao osvijestiti Twoflowera. Ovaj je na sljepoonici imao ogrebotinu koja nije izgledala ba duboko, ali je malian bio u nesvjesti, lica ukoenog u blago zabrinut osmjeh. Disanje mu je bilo plitko i - udno. Bio je lagan. Ne manje teak, ve bez ikakve teine. arobnjak kao da je drao sjenu. Rincewind se prisjeti pria kako druidi koriste neobine i strane otrove. Naravno, isti ljudi tvrde i da kriminalci uvijek imaju blizu smjetene oi, da grom nikad ne udara dvaput u isto mjesto, i da kad bi bogovi htjeli da ljudi lete, onda bi im davali avionske karte. No, neto ga je u vezi Twoflowerove lakoe preplailo. Strano preplailo. On pogleda djevojku. Prebacila je starca preko ramena i uputila Rincewindu pokajniki poluosmijeh. Negdje u visini njenih kria zauje se glas, "Ima ve? Briimo odavde prije nego to e vrate." Rincewind smjesti Twoflowera ispod ruke i potri za njima. inilo se da mu nita drugo ne preostaje. Starac je bio privezao velikog bijelog konja za jedno suho drvo u snijegom pokrivenom klancu, neznatno udaljenom od kamenih krugova. Konj je imao mekanu i sjajnu dlaku, a opi dojam vrhunskog bojnog konja pomalo je kvario jastui za hemoroide, privezan za sedlo. "U redu, puti me. U biagama e nalazi boca nekog melema, pa ako nema nita protiv .. ." Rincewind prisloni Twoflowera to je ljepe mogao uz jedno stablo, pa pri mjeseini - i pri slabom crvenom svjetlu prijetee nove zvijezde - prvi put dobro pogleda svog spasitelja. ovjek je imao samo jedno oko; drugo je bilo pokriveno crnim povezom. Mravo mu je tijelo bilo mrea oiljaka i, trenutano, usijano od upale tetiva. Zubi su, oito, jo davno dali otkaz. "Tko si ti?" upita. "Bethan," odgovori djevojka, utrljavajui aku smrdljive zelene masti u stareva lea. Drala se kao osoba koja, da je upitate to e se dogoditi nakon to je junak na bijelom konju spasi od sudbine rtvovane djevice, vjerojatno ne bi ni spomenula meleme, ali poto vas oito snau melemi, odluila je to dobro obaviti. "Mislio sam na njega," ree Rincewind.

59

Jedno ga oko, sjajno poput zvijezde, pogleda. "Ime mije Cohen, deko." Bethanine ruke se prestanu micati. "Cohen?" upita. "Cohen Barbarin?" "Taj am." "ekaj, ekaj," ree Rincewind. "Cohen je onaj veliki momak s bikovskim vratom, ima prsne miie nalik vrei nogometnih lopti. Hou rei, on je najvei ratnik Diska, legenda za vlastitog ivota Sjeam se da mi je djed priao kako ga je vidio . . . moj djed mi je priao da . . . moj djed ..." On zamuca pod prodornim pogledom. "Oh," ree. "Oh. Naravno. Oprostite." "Da," ree Cohen i uzdahne. "Tako je, deko. Ja am ivot u vlatitoj legendi." "Bogova ti", ree Rincewind. "Koliko ti je tono godina3" "Oamdeeted am." "Ah ti si bio najvei!" ree Bethan. "Bardi jo uvijek pjevaju pjesme o tebi." Cohen slegne ramenima i jaukne od boli. "Nikad niam nita dobio od autorkih prava," ree. Sumorno pogleda u snijeg. "To je aga o mom ivotu. Oamdeet godina u polu, i to imam od vega toga? Kotobolju, uljeve, probavne metnje i totinu ranih reepata za orbe. orbe! Mrim orbe!" "Bethan nabere elo. "orbe?" "orbe," objasni Rincewind. "Da, orbe," nesretno ree Cohen. "ve to bog mojih nbiju. Nitko te ne hvaa ozbiljno kad nema ube, amo kau "jedi kraj vatre, djedie i umi malo or..." Cohen otro pogleda Rincewinda "Jako ti je gadan taj kaalj, deko." Rincewind okrene glavu ne bi li izbjegao Bethanin pogled. Najednom mu srce sie u pete. Twoflower se jo uvijek naslanjao na drvo, smireno nesvjestan i, koliko su to okolnosti doputale, prijekornog izgleda I Cohen ga se izgleda sjetio. Nesigurno ustane i odvue se do turista. Palcem mu podigne kapke, ispita pogled, opipa bilo. "Vie nije nama," ree. "Mrtav?" upita Rincewind. U konferencijskoj sali njegovog mozga desetak osjeaja ustane i pone vikati. Olakanje je govorilo punom parom, ali mu se ok ubaci u rije s pitanjem o prvenstvu, a tada se Zbunjenost, Strah i Gubitak ponu tui, to su prekinuli tek kada se Sram douljao iz susjedne sobe da vidi kakva je to galama. "Ne," zamiljeno ree Cohen, "nije ba.tako. Jednotavno -otiao." 60

"Kamo?" "Ne nam," ree Cohen, "ali milim da nam nekoga tko bi mogao imati mapu." Daleko na snjenom polju desetak crvenih tokica sjalo je u sjenkama. "Nije daleko," ree voa arobnjaka, kiljei u malu kristalnu kuglu. Iza njega nastane opi amor, koji je otprilike znaio da gdje god se Rincewind nalazi, ne moe biti dalje od ugodne vrue kupke, dobrog obroka i toplog kreveta. U tom asu jedan arobnjak koji se vukao odostraga zastane i ree, "Sluajte!" Svi osluhnu. uli su se tihi zvuci zime koja stee stisak oko zemlje, kripa kamenja, prigueno natezanje malih stvorenja u njihovim tunelima ispod snjenog pokrivaa. U udaljenoj umi poeo je zavijati vuk, ali mu je bilo neugodno kad mu se nitko nije pridruio, pa je prestao. Bio je tu i srebrni snjeni zvuk mjeseine. ulo se i soptanje estorice arobnjaka koji pokuavaju tiho disati. "Nita ne ujem . .." pone jedan. "Psst!" "U redu, u redu . . ." A onda su svi uli; slabano udaljeno krckanje, kao kad se netko jako brzo kree po zaleenom snijegu. "Vukovi?" upita jedan arobnjak. Svi pomisle na stotine mravih, gladnih tjelesa koja jure kroz no. "N ..ne," ree voa. "Zvuk je prejednolian. Moda je glasnik?" ulo se sve jae, ritmini hrskavi zvuk, kao kad netko vrlo brzo jede celer. "Ispalit u svjetlosni signal," ree voa. Uzme aku snijega, napravi grudu, baci je u zrak i zapali oktarinskim plamenom iz vrhova prstiju. Pojavi se kratki, estoki plavi bljesak. Zavlada tiina. Onda drugi arobnjak ree, "Blesane, sada ba nita ne vidim." To su zadnje uli prije nego to je neto brzo, tvrdo i buno iz mraka uletjelo medu njih i nestalo u noi. Nakon to su jedni druge iskopali iz snijega, sve to su nali bio je zgusnuti trag od otisaka malih nogu. Stotine malih otisaka, jedan blizu drugoga, usmjerenih ravno preko snijega, poput reflektorskog snopa. "Nekromantica!" uzvikne Rincewind. Starica s druge strane vatre slegne ramenima i iz nevidljivog depa izvue pil masnih karata. Usprkos dubokom mrazu, ugoaj unutar jurte naliio je kovaevom pazuhu, te se arobnjak ve estoko znojio. Konjska balega predstavljala je odlino gorivo, ali je 61

Konjski narod morao jo dosta toga nauiti o provjetravanju, poevi od samog znaenja rijei. Bethan se nagne u stranu. "to je to 'neka romantika'?" proape. "Nekromancija. Razgovaranje s mrtvima," objasni Rincewind. "Oh", ree ona, blago razoarana. Obrok se sastojao od konjetine, konjskog sira, konjskih krvavica, konjaka i slabog piva o ijem porijeklu Rincewind nije elio razmiljati. Cohen (koji je dobio konjsku orbu) objasni da se Konjska Plemena iz sredinjih stepa raaju u sedlu, to je Rincewind smatrao ginekolokom nemogunou, i da su naroito vjeti prirodnoj magiji, poto zbog ivota na otvorenim stepama brzo uviaju kako savreno nebo prijanja uz rubove zemlje, a to za sobom povlai duboke misli poput "Zato?", "Kada?" i "Zato za promjenu ne probamo govedinu?" Poglaviina baka kimne Rincewindu i razastre karte pred sobom. Rincewind je, kao to smo ve ustanovili, najloiji arobnjak na Disku: ba kao to se ribe ne vole motati po tukinoj bari, tako nijedna druga arolija nije htjela ostati u njegovoj glavi nakon to se tamo uselila arolija. No, jo uvijek je imao svoj ponos, a nijedan arobnjak ne voli vidjeti enu kako izvodi ak i jednostavnu magiju. Nevidljivo Sveuilite nikada nije primalo ene, mrmljali su neto o problemima s vodovodom i kanalizacijom, ali pravi razlog bio je neizgovoreni strah da bi ene, ako dobiju priliku da prtljaju s magijom, mogle u tome biti neugodno dobre . . . "Osim toga, ne vjerujem u Karok karte," promrmlja on. "Sve te prie kako su one destilat mudrosti univerzuma su hrpa gluposti." Prva karta, poutjela od dima i popucala od starosti, bila je... Trebala je to biti Zvijezda. No umjesto poznatog okruglog diska s grubim malim zrakama, vidjela se sitna crvena toka. Starica neto promrmlja i noktom zagrebe po karti, pa otro pogleda Rincewinda. "Nema veze sa mnom," ree on. Ona okrene Znaaj Pranja Ruku, Osmicu Osmerokuta, Nebeski Svod, Jezero Noi, etvorku Slonova, Asa Kornjaa, i -kao to je Rincewind i oekivao - Smrt. A i sa Smru neto nije bilo u redu. Trebala je to biti prilino vjerna slika Smrti na njegovom bijelom konju, i On je stvarno bio tu. Ali nebo je bilo crveno, a iza udaljenog brda pojavljivao se sitni lik, jedva vidljiv pri svjetlu lampi od konjskog loja. Rincewind nije morao odgonetavati tko je to, jer je iza lika bila kutija sa stotinama malih nogu. Prtljaga svuda slijedi svog vlasnika. Rincewind pogleda preko atora u Twoflowera, u blijedi oblik na hrpi konjskih koa

62

"On je doista mrtav?" upita Cohen to prevede starici, koja odmahne glavom. Ona posegne u drvenu krinjicu i pone premetali po raznim vreicama i bocama, te izvue zelenu boicu, koju isprazni u Rincewindovo pivo. On ga sumnjiavo pogleda. "Kae da je to neka vrta lijeka," ree Cohen. "Da am ja na tvom mjestu, ja bih to popio; ovdanji ljudi e naju urujati bog odbijanja gotoljubivoti." "Nee mi raznijeti glavu?" "Kae da je vrlo vano da to popije." "Pa, ako si siguran da je u redu. Okus piva sigurno ne moe pogorati." On malo otpije, svjestan da su sve oi uprte u njega. "Hm," ree. "U stvari, i nije tako lo . .." Neto ga podigne i baci uvis. Osim to je u drugom smislu jo uvijek sjedio pokraj vatremogao se tamo vidjeti, sve manji lik u krugu svjetlosti vatre, koji se i dalje brzo smanjivao. Figurice oko vatre napeto su gledale u njegovo tijelo. Osim starice. Ona je gledala ravno gore u njega i cerila se. * * * Stariji arobnjaci Krunog Mora uope se nisu cerili. Postajali su svjesni da su suoeni s neim potpuno novim i stranim: mladim ovjekom u osvajanju poloaja. Nitko od njih nije bio potpuno siguran koliko tono godina ima Trymon, ali je njegova rijetka kosa jo uvijek bila crna, a koa mu je imala votani izgled koji bi pri slabom svjetlu mogao proi kao cvat mladosti. est preivjelih glavara Osam Redova sjedilo je za dugim, ulatenim novim stolom u nekadanjoj radnoj sobi Galdera Weatherwaxa, pitajui se to je to kod Trymona to u njima budi elju da ga udare nogom. Nije da je bio ambiciozan i okrutan. Okrutni ljudi su glupi; arobnjaci su znali iskoristiti okrutne ljude, a bez sumnje su znali i kako shrvati tue ambicije. Ne moete dugo ostati mag osmog reda ukoliko niste vini nekoj vrsti mentalnog duda. Nije da je bio krvoloan, eljan moi ili naroito zao. Te osobine kod arobnjaka nisu neizbjeno mane. Openito uzevi, arobnjaci nisu nita pokvareniji od, recimo, odbora prosjenog Rotari Kluba, i svaki se dokopao vodeeg poloaja u odabranoj profesiji ne toliko pomou znanja magije, ve tako to nikad nije propustio priliku da iskoristi slabosti protivnika. Nije da je bio naroito mudar. Svaki se arobnjak smatra visoko cijenjenom robom kad je mudrost u pitanju; to ide uz njihovo zanimanje. Nije da je imao karizmu. Svi su oni znali nanjuiti karizmu, a Trymon je imao karizme koliko i paje jaje. To je to, u stvari . ..

63

Nije bio ni dobar ni zao ni okrutan ni ekstreman na bilo koji nain osim jednog, to je bezlinost uzdigao do statusa lijepe umjetnosti, i razvio um koji je bio pust, nesmiljen i logian poput obronaka Pakla. udilo je to to nijedan od arobnjaka, koji su u svom radu, u osami maginog osmerokuta susretali mnoge spodobe koje su rigale vatru, imale krila imia i pande tigra, nije nikada prije doivio takav osjeaj neugode kao kad je, deset minuta kasnije, u sobu uao Trymon. "ao mi je to kasnim, gospodo," slae, ivahno trljajui ruke. "Toliko stvari treba napraviti, toliko toga organizirati, siguran sam da znate kako je to." arobnjaci su se iskosa pogledavali dok je Trymon sjedao na elo stola i zaposleno vrtio po nekim papirima. "to se dogodilo stolici starog Galdera, onoj s rukohvatima u obliku lavljih apa i kokojim nogama?" upita Jiglad Wert. Nestala je, zajedno s veinom poznatog namjetaja, a na njenom mjestu nalazio se niz niskih konih stolica koje su izgledale nevjerojatno udobno, sve dok u njima niste proveli pet minuta. "Njoj? Oh, dao sam je spaliti," ree Trymon, ne diui pogled. "Spaliti? Ali to je bila neprocjenjiva magina rukotvorina, prava..." "ista starudija, plaim se" ree Trymon i dobaci mu usputni smjeak. "Siguran sam da pravim arobnjacima ne trebaju takve stvari. Ako dozvolite, skrenuo bih vam panju na dananji posao. " "Kakav je ovo papir?" upita Jiglad Wert iz Reda Prevaranata, maui spisom koji je naao ispred sebe, maui sve jae jer je njegova stolica, u njegovoj natrpanoj i udobnoj kuli, bila jo nakienija od one Galderove. "To je agenda, Jiglade" strpljivo ree Trymon. "A emu taj agent slui?" "To je spisak stvari koje moramo prodiskutirati. Vrlo jednostavno. ao mi je ako osjeate da..." "Nikad prije nam to nije trebalo!" "Mislim da moda i jest, samo niste koristili," ree Trymon glasom koji je odzvanjao razumnou. Wert se pokoleba. "Dobro, u redu," ree mrzovoljno, pogledom traei podrku oko stola, "ali to ovo tu znai..." zapilji se u tekst,"...nasljednik Greyhalda Spolda. To e biti stari Rhunlet Vard, zar ne? eka ve godinama." "Da, ali je li on dobar izbor?" upita Trymon. "to?"

64

"Uvjeren sam da svi shvaamo vanost dobrog vodstva," ree Trymon. "Vard je .. . eto, na svoj nain dostojan toga, ali..." "To nije naa stvar," ree jedan od arobnjaka. "Ne, ali bi mogla biti," ree Trymon. Zavlada tiina. "Mijeati se u poslove drugih redova?" upita Wert. "Naravno da ne," ree Trymon. "Samo smatram da bismo im mogli ponuditi... savjet. No, o tome emo kasnije ..." arobnjaci nikad nisu uli rijei "temelji moi", inae se Trymon ne bi tako glatko izvukao. Ali bila je oito da pomaganje drugima u osvajanju moi, ak i kad to znai vlastito jaanje, arobnjacima potpuno strano, koliko se njih ticalo, svaki arobnjak je sam. Na stranu prijetea paranormalna bia, svaki ambiciozni arobnjak ima pune ruke posla borei se s neprijateljima unutar vlastitog Reda. "Mislim da bismo sad trebali razmotriti problem Rincewinda," ree Trymon. "I zvijezde," doda Wert. "Ljudi su poeli primjeivati, znate." "Da, kau da bismo mi trebali neto poduzeti,"ree Lumuel Panter iz Pononog Reda. "Samo bih volio znati to." "Ah, to je lako," ree Wert. "Kau da bismo trebali proitati Octavo. Uvijek to kau. Loa etva? Proitajte Octavo. Krave bolesne? Proitajte Octavo. arolije e sve srediti." "Moda ima neeg u tome," ree Trymon. "Moj, mhm, pokojni prethodnik temeljito je prouio Octavo." "I mi smo," otro ree Panter, "i koja korist? Osam arolija moraju raditi zajedno. O, slaem se, ako nita drugo ne uspije, mogli bismo pokuati, ali Osam arolija moraju biti izgovorene ili zajedno ili nikako - a jedna od njih je u Rincewindovoj glavi." "A njega ne moemo nai," ree Trymon. "Tako stvari stoje, zar ne? Siguran sam da smo, svatko na svoju ruku, svi pokuali." arobnjaci se pogledaju, u neprilici. Konano se oglasi Wert, "Da. U redu. Karte na stol. Ja ga nikako ne mogu nai." "Pokuao sam s gledanjem u kristal," ree drugi. "Nita." "Ja sam poslao duhove pomonike" ree trei. Ostali se usprave. Ako je priznavanje neuspjeha na dnevnom redu, onda e bogme i oni jasno dati do znanja da su junaki skrahirali. "I to je sve? Ja sam poslao demone." "Ja sam pogledao u Ogledalo Previda." "Ja sam ga sino traio u runama M'hawa." 65

"elio bih istaknuti da sam ja pokuao i sa Znacima i s Ogledalom i sa utrobom mravlava." "Ja sam razgovarao sa zvijerima iz ume i pticama Zraka." "Uspjeno?" "Ma kakvi." "E pa ja sam ispitao same kosti zemlje, jest, i duboke stijene i planine." Zavlada ledena tiina. Svi su gledali u arobnjaka koji je upravo govorio. Bio je to Ganmack Treehallet iz reda asnih Vidovnjaka, koji se nelagodno promekolji u svojoj stolici. "Da, sa lagom, pretpostavljam," ree netko. "Nisam ni rekao da su mi odgovorili, je li tako?" Trymon pogleda oko stola. "Ja sam poslao nekoga da ga nae," ree. Wert frkne. "Prethodni pokuaji ba i nisu uspjeli, zar ne?" "Zato to smo se oslanjali na magiju, a Rincewind je na neki nain oito skriven magiji. Ali otisci njegovih nogu nisu skriveni." "Poslao si tragaa?" "Tako nekako." "Junaka ?" Wert je uspio nabiti mnotvo znaenja u tu jednu rije. Takvim tonom, u nekom drugom univerzumu, Junjak bi rekao "prokleti jenki". Razjapljenih usta arobnjaci pogledaju Trymona. "Da," mimo odgovori on. "Po ijem ovlatenju?" upita Wert. Trymon uperi u njega svoje sive oi. "Mojem. Nikakvo drugo mi ni ne treba." "To je - to je potpuno protuzakonito! Otkad to arobnjaci trebaju unajmljivati junake da im obavljaju posao?" "Otkako su arobnjaci otkrili da njihova magija nije dostatna," odgovori Trymon. "To su privremene tekoe, nita vie." Trymon slegne ramenima. "Moda," ree, "ali nemamo vremena provjeravati. Dokaite da sam u krivu. Pronaite Rincewinda gledanjem u kristale i prianjem sa pticama. to se mene tie, znam da moram biti mudar. A mudri ljudi postupaju onako kako to vremena zahtjevaju."

66

Svima je poznata injenica da se ratnici i arobnjaci ne slau, jer ovi drugi smatraju prve hrpom krvolonih idiota koji nisu u stanju istovremeno hodati i razmiljati, a oni prvi su prirodno sumnjiavi spram mukaraca koji puno mrmljaju i nose duge haljine. Ah, ako emo tako, kau arobnjaci, to onda mislite o svim onim ogrlicama sa zakovicama i nauljenim miiima u Poganskom Udruenju Mladia? A junaci na to odgovaraju, i to nam kae gomila mokljana koji se boje prii enama jer im onda, moete li vjerovati, iscuri svaka mistina mo. U redu, kau arobnjaci, sad bi bilo dosta, vi i vae pozerske kone gaice. O, da, kau junaci, bolje bi vam bilo . . . I tako dalje. Ova prepirka traje stoljeima, i ve je izazvala puno velikih bitki, poslije kojih su ogromne povrine zemlje ostale nenaseljive zbog magijskih harmonika. U stvari, junak koji je i u ovom asu galopirao prema Vrtlonoj ravnici nije nikad bio uvuen u tu raspru, ne zato to ga nisu ozbiljno shvaali, ve uglavnom zbog toga to je taj junak bio junakinja. I to crvenokosa. Postoji jaka tendencija da u ovoj fazi pisac pone pogledavati preko ramena na autora omota knjige, a zatim razvee o koi, izmama do pola bedra i golim otricama. Rijei poput "puna", "zaobljena", pa ak i "izazovna" uvlae se u priu, sve dok pisac nije prisiljen otuirati se hladnom vodom i malo prilei. to je, u biti, besmisleno, jer nijednoj eni koja je odluila zaraivati za ivot s maem u ruci ne pada na pamet izgledati kao neto s naslovne strane luksuznog kataloga za donje rublje namijenjenog specijaliziranim kupcima. O, dobro, u redu. Vano je istaknuti da iako bi Herrena, Kanirana Otrokonda, sjajno izgledala nakon temeljitog kupanja, detaljnog manikira i kupovine u Woo Hun Lingovom duanu Orijentalna Egzotika i Centar Borilakih Potreptina u Ulici junaka, ona je ipak bila razumno opremljena laganim verinim oklopom, mekim izmama i kratkim maem. izme su, priznajem, moda bile kone. Ali ne crne. S njom je jahala skupina crnomanjastih mukaraca, koji e ionako vrlo brzo poginuti, pa detaljni opis vjerojatno nije vaan. Nita u vezi s njima nije bilo izazovno. Ako ste ba zapeli, mogu biti obueni u kou. Herrena nije bila pretjerano zadovoljna s njima, ali to je bilo jedino to se dalo unajmiti u Morporku. Mnogi stanovnici su se u strahu od nove zvijezde iseljavali i kretali u pravcu brda. No Herrena se uputila u brda iz sasvim drugog razloga. Na rubu Ravnice nalaze se gole planine Trolovske kosti. Herrena, koja se ve godinama koristila iznimno jednakim mogunostima zapoljavanja, dostupnima svakoj eni koja zna natjerati ma da propjeva, oslanjala se na svoj nagon. Taj je Rincewind, prema Trymonovom opisu, takor, a takori vole skrovitost. U svakom sluaju, planine su bile daleko od Trymona, a bez obzira to je on njen trenutni

67

poslodavac, to je Herreni jako odgovaralo. Bilo je neeg u njegovom ponaanju od ega su je svrbjele ake. * * * Rincewind je znao da bi trebao paniariti, ali to je bilo teko jer, iako on toga nije bio svjestan, osjeaji poput panike, straha i bijesa tijesno su povezani s bukanjem u lijezdama, a sve Rincewindove lijezde jo uvijek su se nalazile u njegovom tijelu. Teko je bilo sa sigurnou utvrditi gdje se nalazi njegovo pravo tijelo, no kad bi pogledao prema dolje mogao je vidjeti tanku plavu crtu koja se pruala od onog to je, zbog ouvanja duevnog zdravlja, nazivao svojim glenjem u tminu koja ga je okruivala, pa je bilo logino pretpostaviti da se njegovo tijelo nalazi na drugom kraju te crte. Nije to bilo neko naroito dobro tijelo, on je prvi bio spreman to priznati, ali je za par komadia bio sentimentalno vezan, i najednom shvati da bi, kad bi se tanka plava crta prekinula, morao provesti ostatak ivo...postojanja motajui se oko spiritistikih planeta, pretvarajui se da je neija mrtva teta i radei sve ono to i ostale izgubljene due rade da ubiju vrijeme. Goli uas svega toga toliko ga je zapanjio, da je jedva osjetio kako su mu noge dodirnule tlo. Nekakvo tlo, u svakom sluaju; zakljuio je da to sasma sigurno nije ono tlo, koje, koliko se sjeao, nije crno i ne okree se na tako neugodan nain. Pogleda oko sebe. Strme otre planine pruale su se svuda oko njega ravno prema ledenom nebu punom okrutnih zvijezda, zvijezda koje se nisu javljale ni na jednoj nebeskoj karti multiverzuma, no i tu se nalazio zlokobni crveni disk. Rincewind zadrhti i skrene pogled. Zemlja ispred njega protezala je otro padala, a suhi vjetar je aptao preko kamenja ispucalog od mraza. Doista je aptao. Dok su mu sivi kovitlaci hvatali halju i upali kosu, Rincewindu se uini da uje glasove, nejasne i udaljene, kako govore "Jesi li siguran da su ono u orbi bile gljive? Osjeam se pomalo..." i "Ako se nagne vidjet e krasan prizor..." i "Ne paniari, to je samo ogrebotina..." i "Pazi kako okree taj luk, skoro si..." i tako dalje. On zatetura niz strminu, s prstima u uima, sve dok nije ugledao prizor koji je vrlo malo ivih ljudi vidjelo. Tlo se naglo sputalo oblikujui ogromni lijevak, punu milju u promjeru, u koji je, snano odjekujui, ulijetao aptavi vjetar dua mrtvih, kao da sam Disk die. No uski kameni izdanak nadvijao se nad rupom, zavravajui izboinom irokom stotinjak stopa.

Na njemu se nalazio vrt, s vonjacima i cvjetnim lijehama, i prilino malom crnom kolibom. Do nje je vodila uska staza. Rincewind pogleda iza se. Svjetlucava plava crta jo je bila tu.

68

A i Prtljaga. uala je na stazi, promatrajui ga. Rincewind se nikada nije slagao s Prtljagom, uvijek mu je ostavljala dojam da joj se ne svia. Ah sad ga, po prvi put, nije bijesno gledala. Izgledala je prilino patetino, kao pas koji se upravo vratio kui sa ugodnog valjanja po kravljoj balezi, pa otkrio da se njegova obitelj odselila na drugi kontinent. "Dobro," ree Rincewind. "Doi." Prtljaga isprui noge i krene stazom za njim. Rincewind je iz nekog razloga oekivao da vrt na bedemu bude pun mrtvog cvijea, no on je u stvari bio vrlo brino odravan i oito ga je posadio netko sa smislom za boje, pod uvjetom da su te boje tamno purpurna, crna kao no i bijela kao mrtvaki pokrov. Zrakom se irio miris ogromnih ljiljana. Nasred svjee pokoenog travnjaka nalazio se sunani sat bez kazaljke. S Prtljagom za petama Rincewind se stazom od mramornih krhotina douljao do stranje strane kolibe i otvorio vrata. etiri konja ga pogledaju iznad svojih zobnica. Bili su topli i ivi i spadali su meu najbolje odravane ivotinje koje je Rincewind ikada vidio. Veliki bijeli konj imao je zasebni boks, a preko vrata je visjela srebrna i crna orma. Ostala tri bila su vezana uz jasle, kao da su upravo pristigli neki posjetioci. Promatrali su Rincewinda s mutnom ivotinjskom znatieljom. Prtljaga mu se zabije u gleanj. On se okrene i prosike, "Daj se makni!" Prtljaga se povue. Izgledala je zbunjeno. Rincewind na prstima ode do udaljenih vratiju, te ih oprezno odgurne. Vrata su se otvarala na poploani hodnik, koji je vodio do prostranog predvorja. uljao se leima vrsto priljubljen uza zid. Prtljaga se uspela na prste i nervozno skakutala za njim. Samo predvorje ... Rincewinda nije brinula injenica to je izgledalo vee no to se cijela koliba inila izvana; kako su stvari ovih dana stajale, posprdno bi se nasmijao onome tko tvrdi da nije mogue usuti litru u posudu od pola litre. Nije se radilo ni o dekoru, koji je bio iz ranog grobnog razdoblja i obilovao crnim zastorima. U pitanju je bio sat. Vrlo velik, bio je smjeten izmeu dva kruna drvena stubita ukraena rezbarijama takvih stvari kakve normalni ljudi vide samo nakon dobranog uivanja neeg protuzakonitog. Imao je izrazito dugo klatno, koje se njihalo uz sporo tiktakanje i silno ga uzrujavalo, jer je to bila ona vrsta namjernog, izazivajueg otkucavanja koje je jasno davalo do znanja da vam svaki tik i svaki tak otimaju po jednu sekundu ivota. Bio je to zvuk koji je davao

69

naslutiti da je negdje, u nekom hipotetskom pjeanom satu jo nekoliko zrna pijeska izmaklo ispod vaih nogu. Nije potrebno naglasiti da je uteg na klatnu bio u obliku noa, otar kao britva. Neto ga potape po kriima. On se ljutito okrene. "Sluaj, ti koferski sine, rekao sam ti. .." No, to nije bila Prtljaga. Bila je to neka djevojka - srebrnaste kose, srebrnastih oiju, poprilino zapanjena "Oh," ree Rincewind. "Hm. Zdravo?" "Jesi li ti iv?" upita ona. Bila je to vrsta glasa koju povezujemo sa suncobranima na plai, uljem za sunanje i hladnim koktelima. "Pa, nadam se," ree Rincewind, pitajui se da li mu se lijezde dobro zabavljaju, ma gdje bile. "Ponekad i nisam sasvim siguran. Kakva je ovo kua'" "Ovo je kua Smrti," ree ona "Ah," ree Rincewind. Prijee jezikom preko suhih usnica. "Pa, drago mi je da smo se sreli, no mislim da bih morao poi . . Ona zapljee rukama. "Oh, ne smije otii!" ree. "Ne posjeuju nas esto ivi ljudi. Mrtvaci su tako dosadni je li tako?" "Uh, da," svesrdno se sloi Rincewind. "Pretpostavljam da i nisu ba za razgovor." "Uvijek isto 'Dok sam ja bio iv...' i 'U moje su vrijeme ljudi doista znali disati...'," ree ona, poloivi mu malu bijelu ruku na miicu i smijeei mu se. "Osim toga, tako su staromodni. Nimalo zabavni. Tako utogljeni." "Ukoeni?" predloi Rincewind. Gurkala ga je prema nadsvoenom prolazu. "U potpunosti. Kako se zove? Ja se zovem Ysabell." "Mhm, Rincewind. Oprosti, ali ako ovo jest kua Smrti, to ti onda ovdje radi? Ne izgleda mi mrtvo." "Oh, ja tu ivim." Netremice ga je gledala. "Nisi valjda doao spasiti svoju neprealjenu ljubav? To tatu uvijek iznervira, kae da je dobro to nikada ne spava, jer da spava, stalno bi ga budilo trapa, trapa, trapa mladih junaka koji bi neprestano dolazili da izbave hrpu aavih djevojaka." "Znai, ima dosta toga, ha?" slabano ree Rincewind, dok su prolazili crno ureenim hodnikom. "Stalno. Ja mislim da je to vrlo romantino. Samo, kad jednom ode izuzetno je vano vie se ne osvrtati." "Zato ne?" 70

Ona slegne ramenima. "Ne znam. Moda pogled nije bog zna kakav. Jesi li i ti junak?" "Hm, ne. Ne kao takav. U stvari, uope nisam. ak i manje od toga. Samo sam doao potraiti jednog prijatelja," snudeno ree on. "Pretpostavljam da ga nisi vidjela? Niski debeljko, puno pria, nosi oale, smijenu odjeu?" Jo dok je govorio shvatio je da je izgleda previdio neto kljune vanosti. Zatvori oi i pokua se prisjetiti posljednjih par minuta razgovora. A onda ga to pogodi poput vree pune pijeska. "Tata ?" Ona skrueno spusti pogled. "U stvari sam usvojena," ree. "Kae da me je naao kad sam bila curica. Prilino tuna pria." Lice joj se razvedri. "No, doi i upoznaj se s njim neki prijatelji su mu doli veeras, sigurna sam da e te htjeti vidjeti. Privatno ne via puno ljudi. A ni ja, ako emo pravo," doda. "Oprosti," ree Rincewind. "Jesam li dobro shvatio? Priamo o Smrti, jel' tako? Visok, mrav, praznih onih duplji, spretan s kosom?" Ona uzdahne. "Da. Bojim se da mu izgled nije jaa strana." Iako je bilo tono, kao to smo ve istaknuli, da je magiji Rincewind bio isto to i bumbaru bicikl, ipak je imao pravo na jednu od privilegija dostupnih ljudima koji se bave tom vjetinom, a to je da e u trenutku smrti, Smrt osobno doi po njega (umjesto da zadatak prebaci na neko manje vano mitoloko antropomorfno utjelovljenje, kako je obino sluaj). Zahvaljujui uglavnom svojoj nedjelotvornosti, Rincewind je uporno proputao umrijeti u pravo vrijeme, a ako postoji neto to Smrt ne voli, onda je to netonost. "uj, vjerujem da je moj prijatelj jednostavno nekud odlutao," ree. "Uvijek to radi, pria njegovog ivota, drago mi je da smo se upoznali, moram ii..." No, ona je ve zastala pred visokim vratima tapeciranima purpurnim barunom. S druge strane dopirali su glasovi - jezivi glasovi, glasovi od one vrste koju puka tipografija nee biti u stanju prenijeti sve dok netko ne izumi slagarski stroj s efektom jeke i, po mogunosti, slova koja izgledaju kao neto to je izgovorio pu balavac. Evo to su glasovi govorili: "HOE LI TO, MOLIM TE, PONOVO OBJASNITI?" "Pa, ako baci bilo to osim aduta, Jug e moi dvaput adutirati, izgubivi tako samo jednu Kornjau, jednog Slona i jednu Veliku Arkanu, onda, ..." "To je Twoflower!" prosike Rincewind. "Svugdje bih prepoznao taj glas!" "SAMO TRENUTAK - KUGA JE JUG?" "Ma, daj, Morte. To je ve objasnio. to bi bilo kad bi Glad odigrala... to ono...vrativi adut?" Bio je to zadihani, vlani glas, sam po sebi zarazan.

71

"Ah, onda bi umjesto dvije mogao adutirati samo jednu Kornjau," gorljivo ree Twoflower. "Ali da se Rat na poetku odluio za otvaranje adutom, onda bismo se spustili za dva?" "Upravo tako!" "NISAM TO BA DOBRO RAZUMIO. DAJTE MI OPET OBJASNITE ONO O PSIHIKIM ZVANJIMA, INI MI SE DA SAM TO POEO SHVAATI." To je bio teki, uplji glas, kao kad dva olovna grumena udare jedan o drugog. "To je kada zove prvenstveno da bi zbunio protivnike, iako bi to, naravno, moglo zbuniti tvog suigraa. . Twoflowerov glas je nastavljao istim gorljivim tonom. Rincewind je tupo gledao u Ysabell dok su izrazi poput "ponovno prozvana boja", "dvostruki impas" i "grand slam" prodirali kroz barun. "Razumije li ti ita od ovoga?" ona upita. "Ni rijei," ree on. "Zvui strano komplicirano." S druge strane vrata teki glas ree: "REKAO SI DA LJUDI OVO IGRAJU ZBOG ZABAVE?" "Da, neki od njih su vrlo dobri u tome. Bojim se da sam ja samo amater." "ALI ONI IVE SAMO OSAMDESET ILI DEVEDESET GODINA!" "Ti bi to trebao znati, Morte," ree glas kojeg Rincewind jo nije uo, a svakako ga nije vie ni elio uti, naroito ne u mraku. "Bez sumnje je vrlo - zanimljivo. " "PODIJELI PONOVO, DA VIDIMO JESAM LI UAO U TOS." "Misli li da bismo trebali ui?" upita Ysabell. Glas iza vrata ree, "ZOVEM ... DEKA BARSKE KORNJAE." "Ne, oprostite, siguran sam da ste se zabunili, dajte da pogledamo Vae ..." Ysabell otvori vrata. Bila je to, u stvari, vrlo ugodna radna soba, moda pomalo sumorna, vjerojatno ju je za svog loeg dana uredio unutranji dekorater kojeg su muile glavobolja i udnja za postavljanjem pjeanih satova na svaku ravnu povrinu, a koji je uz to imao masu velikih, debelih, utih i izuzetno curkavih svijea kojih se elio rijeiti. Smrt Diska bio je veliki tradicionalist, te se ponosio osobnim usluivanjem muterija, i veinu vremena provodio u depresiji zato to nitko to nije cjenio. Isticao je da se nitko ne boji same smrti, ve bola i rastajanja i zaborava, i da je vrlo nerazumno okrenuti se protiv nekoga samo zato to ima prazne one duplje i ponosi se svojim poslom. Jo

72

uvijek upotrebljava kosu, naglaavao je on, iako su Smrti drugih svijetova ve odavno nabavile kombajne. Smrt je sjedio za, crnom ohom pokrivenim, stolom na sredini sobe, prepirui se s Glau, Ratom i Kugom. Twoflower je jedini digao pogled i primijetio Rincewinda. "Hej, otkud ti ovdje?" upita. "Pa, neki kau da je Stvoritelj uzeo aku - aha, to misli, hm, teko je objasniti, ja . . ." "Je li Prtljaga tu?" Drveni koveg se progura pokraj Rincewinda i legne ispred svog vlasnika, koji je otvorio poklopac, rovao unutra, pa izvadio jednu, u kou uvezanu knjiicu, koju urui Ratu, dok je ovaj lupao po stolu svojom oklopljenom akom. "Ovo je 'Nosehinger o pravilima kontraktiranja'," ree. "isto dobra knjiga, ima puno o dvostrukom impasu i o tome kako ..." Smrt zgrabi knjigu svojom koatom rukom i pone listati, nimalo svjestan prisutnosti dva ovjeka. "U REDU," ree, "KUGO, OTVORI NOVI PIL. UI U U SR OVOGA, PA MAKAR CRKAO, METAFORINO GOVOREI, NARAVNO." Rincewind dohvati Twoflower a i izvue ga iz sobe. Dok su trali niz hodnik, a Prtljaga galopirala za njima, on ree: "O emu ste to priali?" "Pa, imaju puno slobodnog vremena, te sam mislio da bi im se moglo dopasti," dahtao je Twoflower. "to, igranje kartama?" "To je posebni nain igre," ree Twoflower. "Zove se..." oklijevao je. Izraavanje mu nije bila jaa strana. "Na tvom jeziku to bi bila stvar koja se stavlja preko rijeke, na primjer," zakljui, "mislim." "Akvadukt?" pokua Rincewind. "Konop? Brvno? Brana?" "Da, mogue je . . ." Doli su do predvorja, u kojem je sat jo uvijek otkidao sekunde ivotima ovog svijeta. "I to misli, koliko dugo e ih to zabaviti?" Twoflower zastane. "Nisam siguran," ree zamiljeno. "Vjerojatno do posljednjeg aduta kakav zadivljujui sat.. ." "Ne pokuavaj ga kupiti," posavjetova ga Rincewind. "Mislim da se to ovima ovdje ne bi svidjelo." "Gdje 'ovdje'," upita Twoflower, pozivajui k sebi Prtljagu i otvarajui poklopac. 73

Rincewind pogleda oko sebe. Predvorje je bilo mrano i prazno, a visoki uski prozori su imali po sebi are od leda. On pogleda dolje. Tanka plava crta pruala se od njegovog glenja. Sad je vidio da je ima i Twoflower. "Mi smo na neki nain neslubeno mrtvi," ree. To je bilo najbolje to je mogao smisliti. "Oh," Twoflower nastavi prekopavati. "To te ne zabrinjava?" "Pa, stvari se na kraju uvijek nekako rijee, zar ne? Uostalom, ja duboko vjerujem u reinkarnaciju. U kojem bi se ti obliku volio vratiti?" "Ja ne ehm otii," odluno ree Rincewind. "Hajde, idemo odavde - oh, ne. Ne to." Twoflower je iz dubine Prtljage izvukao neku kutiju. Bila je velika i crna, s jedne strane je imala ruku, a sprijeda okruglim prozori, a imala je i remen, tako da se moe objesiti oko vrata, to Twoflower i uini. Bilo je prilika kad se Rincewindu ikonoskop prilino sviao. Vjerovao je, usprkos svim iskustvima, da je svijet u osnovi mogue razumjeti, i da bi mu, kad bi se samo mogao doepati prave kutije s mentalnim alatom, mogao skinuti poklopac i vidjeti kako funkcionira. Bio je, naravno, potpuno u krivu. Ikonoskop nije slikao tako da propusti svjetlost na posebno obraeni papir, kao to je on pretpostavljao, nego daleko jednostavnijom metodom: unutra je bio zatvoren mali demon, koji ima oko za boje i brz je s kiicom. Rincewind se silno uzrujao kad je to otkrio. "Nemamo vremena za slikavanje!" prosike on. "Neu dugo," odluno ree Twoflower, pa pokuca po boku kutije. Otvore se majuna vrata i vraiak promoli glavu. "Do vraga," ree. "Gdje smo to?" -.

"Nije vano," ree Twoflower. "Mislim da emo prvo sat," . Demon zakilji. "Slabo svjetlo," ree. "Tri proklete godine ako mene pitate." On zalupi vratima. Sekundu kasnije zauje se slabi zvuk struganja stolca koji vuku do tafelaja. Rincewind zakrgue zubima. "Ne mora sve slikavati, moe jednostavno zapamtiti!" povie. "To nije to," hladnokrvno e Twoflower. "Bolje je! Stvarnije je!" "Da zna da i nije. U godinama koje dolaze, dok budem sjedio pokraj vatre ..." "Zauvijek e sjedit pokraj vatre ako ne krenemo odavde!" "Oh, duboko se nadam da neete otii." 74 "

Obojica se okrenue. Ysabell je stajala u nadsvodenom prolazu, blago se smijeei. U ruci je drala kosu, kosu sa otricom poslovino britkom. Rincewind pokua ne gledati u svoju plavu ivotnu crtu; djevojke s kosom u ruci ne bi se smjele smijeiti tako neugodnim, znaajnim i pomalo suludim smjekom. "Tata je, ini se, trenutano zauzet, ali sam sigurna da vas ni u snu ne bi pustio da tek tako odete," doda. "Osim toga, ja onda ne bih imala s kim razgovarati." "Tko je ovo?" upita Twoflower. "Recimo da tu stanuje," promumlja Rincewind. "Recimo da je djevojka," doda. Zgrabi Twoflowera za rame i pokua ga dovesti do vrata u mrani, hladni vrt. Nije uspio, uglavnom zbog toga to Twoflower nije bio tip osobe s osjeajem za promjene izraza lica, i nekako nikada nije smatrao da bi neka opasnost mogla imati veze s njim.

"Oaran sam," ree on. "Jako Vam je lijepa ova kua. Zanimljiv barokni efekt s tim kostima i lubanjama." Ysabell se osmjehne. Rincewind je razmiljao: ako Smrt ikada proslijedi porodini posao, ova e biti ak i bolja - potpuno je skrenula." "Da, no moramo krenuti." "Ne dolazi u obzir, " ree ona. "Morate ostati i ispriati mi sve o sebi. Imamo puno vremena, a ovdje je tako dosadno." Ona pojuri u stranu i zamahne kosom prema svijetleim trakama. Kosa zavriti kroz zrak kao kastrirani maak - i naglo se zaustavi. Zauje se kripa drveta. Prtljaga je poklopcem priklijetila kosu. Twoflower zapanjeno pogleda Rincewinda. A arobnjak ga, promiljeno i sa zadovoljstvom, opali po bradi. Dok je malian padao unatrag, Rincewind ga uhvati, prebaci preko ramena i potri. Grane su ga ibale u zvijezdama osvjetljenom vrtu, a mala, dlakava i vjerojatno grozna stvorenja bjeala su od njega dok je oajniki grabio du slabane crte ivota koja je nezemaljski sjala na smrznutoj travi. Iz kue se zauje prodorni krik razoaranja i bijesa. On se odbije od stabla i pohita dalje. Sjeao se da je tu negdje staza. No u ovom labirintu srebrnog svjetla i sjenki, crveno obojenog stravinom novom zvijezdom ija se prisutnost osjeala ak i u ovom zagrobnom svijetu, nita nije izgledalo kako treba. Osim toga, ivotna crta je ionako ila u potpuno krivom smjeru. Iza njega se zauju koraci. Rincewind je hripao od napora; zvualo je kao Prtljaga, a on je ovog trena nije elio sresti, jer je moda krivo shvatila zato je udario njenog gospodara, a Prtljaga uglavnom grize ljude koji joj se ne sviaju. Rincewind nikada nije

75

imao petlje upitati kamo to odlaze ljudi nad kojima se zalupi teki poklopac; jedno je bilo sigurno - kad se koveg ponovo otvori, njih vie nema. U stvari, nije trebao brinuti. Prtljaga ga je lako prestigla, urno miui nogama. Rincewindu se inilo da se duboko usredotoila na tranje, kao da nasluuje to se nalazi iza nje, i to joj se nimalo ne svia. Ne osvri se, prisjeti se. Pogled vjerojatno nije naroito lijep. Prtljaga se zabije u neki grm i nestane. Trenutak kasnije Rincewind shvati zato. Prtljaga se prevalila preko ruba kamene izboine i padala prema ogromnoj rupi koja je na dnu, sad je to vidio, bila osvijetljena slabim crvenim svjetlom. Preko ruba kamena su se dvije svjetlucave plave crte protezale od Rincewinda u dubinu rupe. On neodluno zastane, iako to i nije potpuno tono, jer je vrsto odluio nekoliko stvari, kao na primjer da ne eli skoiti, i da se nikako ne eli suoiti s onim to se nalazi iza njega, i da je u duhovnom svijetu Twoflower poprilino teak, i da postoje gore stvari od smrti. "Reci mi dvije," promrmlja i skoi. Nekoliko sekundi kasnije stigli su konjanici. Nisu se zaustavili na rubu stijene, ve su jednostavno nastavili kroz zrak, zauzdavajui konje nad ponorom. Smrt pogleda prema dolje. "OVO ME UVIJEK IZNERVIRA," ree. "MOGU DATI UGRADITI OKRETNA VRATA." "to li su samo htjeli ?" upita Kuga. "Pojma nemam," ree Rat. "Igra je ipak dosta zgodna" "Da, da," sloi se Glad. "Vrlo zarazna" "IMAMO VREMENA ZA JO JEDNU RUKU", ree Smrt. "Rober," ispravi ju Rat. "KOJI ROBERT?" "To se zove rober," ree Rat. "U REDU, ROBER," ree Smrt. Podigne pogled prema novoj zvijezdi, premiljajui to bi to moglo znaiti. "MISLIM DA IMAMO DOVOLJNO VREMENA," ponovi pomalo nesigurno. Ve smo spomenuli pokuaje da se ulije malo potenja u izvjetavanje na Disku, kao i to da je pjesnicima i bardima bilo zabranjeno ugnjetavati uborom potoka i ruoprstim zorama, te su mogli rei da netko kuca na nebeska vrata samo ako su raspolagali slubenom izjavom domara.

76

I prema tome, iz odumirueg potovanja prema toj tradiciji, neemo rei da su Rincewind i Twoflower postali dva ledeno plava svjetlosna luka razapeta kroz mrane dimenzije, niti da se uo zvuk poput struganja udovine kljove, niti da im ivot proletio pred oima (Uostalom, Rincewindu je ivot toliko puta proletio pred oima, da je mirno mogao prespavati dosadnije dijelove), niti da ih je univerzum poklopio poput divovskog pudinga. Rei emo, jer je eksperimentom dokazano, da se uo zvuk kao kad o drveno ravnalo snano udari akustika vilica, natimana na Cis ili moda B, te da se javio nagli osjeaj potpunog mirovanja. To je bilo zbog toga jer su potpuno mirovali, i jer je bilo sasvim mrano. Rincewind shvati da neto nije u redu. Ta da je vidio svijetlo plave crte pred sobom. Opet se nalazio u Octavu. Pitao se to bi se dogodilo da netko otvori knjigu; da li bi se on i Twoflower pojavili kao slike u boji? Vjerojatno ne, zakljui. Octavo u kojem su oni, neznatno se razlikuje od obine knjige lancem privezane za svoj stalak u Nevidljivom Sveuilitu, i koja predstavlja puku trodimenzionalnu sliku multidimenzionalne stvarnosti, i... ekaj malo, pomisli on. Ja ovako ne razmiljam. Tko to razmilja umjesto mene? "Rincewind," ree glas slian utanju starih stranica. "Tko? Ja?" "Ti, naravno, tupane blesavi." Iskra prkosa nakratko plane u Rincewindovom izmuenom srcu. "Jeste li se uspjeli sjetiti kako je nastao univerzum?" zlobno upita. "Proiavanje Grla, zar ne, ili Uvlaenje Daha, ili eanje Po Glavi i Pokuaj Prisjeanja i Na Vrh Mi Je Jezika?" Jedan drugi glas, suh poput kresiva, prosike, "Bolje bi ti bilo upamtiti gdje si." Trebalo bi biti nemogue prosiktati reenicu koja ne skoro sadri sibilante, no glas je izveo vrlo dobar pokuaj. "Upamtiti gdje sam? Upamtiti gdje sam?" povie Rincewind. "Naravno da pamtim gdje sam, ja sam unutar proklete knjige i razgovaram s hrpom nevidljivih glasova, zato bih inae vritao?" "Pretpostavljam da se pita zato smo te opet doveli ovamo," ree mu jedan glas pokraj uha. "Ne." "Ne?" "to je rekao?" upita drugi bestjelesni glas.

77

"Rekao je ne." "Doista je rekao ne?" "Da." "Oh." "Zato?" "Stalno mi se dogaaju ovakve stvari," ree Rincewind. "Jednog trena padam s ruba svijeta, onda sam u knjizi, pa sam na leteoj stijeni, zatim promatram Smrt kako ui igrati Branu ili Brvno ili to ve jest, zato bih se onda bilo to pitao?" "Pa, mislili smo da e te zanimati zato ne elimo da nas bilo tko izgovori," ree prvi glas, svjestan da gubi inicijativu. Rincewind je oklijevao. Jedna misao mu prostruji glavom, velikom brzinom i okreui se na sve strane da je netko ne bi omeo. "Zato bi vas itko elio izgovoriti?" "Zbog zvijezde," ree arolija. "One crvene zvijezde. arobnjaci te ve trae; kad te nau htjet e izgovoriti svih osam arolija zajedno, da izmijene budunost. Oni vjeruju da e se Disk sudariti sa zvijezdom." "Hoe li?" "Ne ba, ali za ... to je to?" Rincewind spusti pogled. Iz mraka dotapa Prtljaga. U poklopcu joj je bio dugaak komad kose. "To je samo Prtljaga," ree on. "Ali mi je nismo pozvali!" "Nitko nju nigdje ne zove," ree Rincewind. "Ona se jednostavno pojavi. Neka vas to ne zabrinjava." "Oh. O emu smo ono razgovarali?" "O toj crvenoj zvijezdi." "Tako je. Vrlo je vano da ti-" "Halo? Halo? Ima li koga?" Skviavi glasi je dolazio iz kutije za slikanje objeene oko Twoflowerovog nepominog vrata. Vraiak-slikar otvori vrataca i zakilji prema Rincewindu. "Gdje smo ovo, gosparu?" upita.

78

"Nisam siguran." "Jo smo mrtvi?" "Moda." "Pa, nadajmo se da neemo nikamo gdje ima puno crnog, jer mi je te boje ponestalo." Vrataca se zalupe. Rincewindu proletje kroz glavu prizor u kojem Twoflower pokazuje svoje slike i govori neto poput "Ovo sam ja kako me mui milijun demona" i "A ovo sam ja s onim smijenim parom koji smo sreli na ledenim obroncima Podzemnog svijeta." Rincewind nije bio siguran to se dogada nakon prave smrti, nadleni se nisu izjanjavali; jedan preplanuli mornar iz Rubnih podruja tvrdio je da e otii u raj, gdje ima erbeta i hurija. Rincewind nije bio siguran to su to hurije, ali je nakon stanovitog razmiljanja doao do zakljuka da su to likoricijske cjevice za srkanje erbeta. U svakom sluaju, od erbeta mu se kihalo. "Nakon ovog prekida, nadam se da moemo nastaviti," odluno ree jedan suhi glas. "Izuzetno je vano da ne dozvoli arobnjacima da ti uzmu aroliju. Strane stvari e se dogoditi ako osam arolija bude izreeno prije vremena." "Samo elim da me svi ostave na miru," ree Rincewind. "Odlino, odlino. Znali smo da ti moemo vjerovati od asa kad si prvi put otvorio Octavo." Rincewind je oklijevao. "ekajte malo," ree. "Traite od mene da bjeim gdje god stignem, samo da se arobnjaci ne bi doepali svih osam arolija?" "Upravo tako." "Zato mi se jedna od vas uvukla u glavu?" "Tono." "Znate li da ste mi potpuno unitili ivot?" ree Rincewind estoko. "Mogao sam stvarno uspjeti kao arobnjak da me niste odluili upotrijebiti kao depnu knjigu arolija. Ne mogu se sjetiti niti jedne druge arolije, jer se previe plae ostati u istoj glavi gdje ste i vi'' "ao nam je." "Samo elim ii kui! elim se vratiti tamo gdje..." Rincewindu se ovlae oi "...gdje se moe osjetiti plonik pod nogama, i gdje neke vrste piva i nisu tako loe, i gdje se za veeru moe dobiti dobar komad prene ribe, po mogunosti s nekoliko velikih zelenih kiselih krastavaca, a moda ak i pita od jegulja i porcija morskih pueva, i gdje se uvijek moe nai topla tala za noenje, a ujutro se probudi na istom mjestu na kojem si i zaspao, i nema ove silne klime posvuda. Hou rei, nemam nita protiv magije, ali vjerojatno nisam pravi materijal za arobnjaka, ja samo hou kui''. "Ah mora . .." otpone jedna od arolija.

79

Ve je bilo prekasno. Nostalgija, mala elastina vrpca u podsvjesti, koja zna naviti lososa i goniti ga tri tisue milja kroz nepoznata mora, ili poslati milijune leminga veselim trkom natrag u postojbinu predaka, koje zbog sitne kvake pomicanja kontinenata vie nema nostalgija se uzburka u Rincewindu kao pononi riot od kampa, potee tankom sponom izmeu njegove izmuene due i tijela, ukopa se petama i potegne ... arolije su bile same u Octavu. To jest, same ako se ne uzme u obzir Prtljaga. One je pogledaju, ne oima, ve svijeu starom poput samog Diska. "A i ti moe ... u skokovima," rekoe one. "... i to jako." Rincewind je znao da to on govori, prepoznao je glas. Na trenutak je gledao kroz svoje oi, ali ne na neki normalni nain, ve kao to uhoda viri kroz oi izrezane na shci. Onda se povrati. "Jei li dobro, Rincewind?" upita Cohen. "Na kratko e inilo kao da i otplovio." "Doista si bio problijedio," sloi se Bethan. "Kao da ti je netko proetao po grobu." "Uh, da, vjerojatno ja osobno," ree on. Podigne ruku i prebroji prste. inilo se da su u uobiajenom broju. "Ahm, jesam h se uope pomakao?" upita. "Samo si gledao u vatru kao da si vidio duha," ee Bethan. Iza njih se zauje stenjanje. Twoflower je sjeo, drei se za glavu. Pogled mu se usredotoi na njih. Usne su mu se bezglasno micale. "To je bio stvarno udan... san," ree. "Kakvo je ovo mjesto? Zato sam ovdje?" "Pa," ree Cohen, "neki kau da je Stvoritelj ueo aku gline i.." "Ne, hou rei ovdje ," ree Twoflower. "Jesi li to ti, Rincewind?" "Da," odgovori Rincewind, doputajui mogunost sumnje. "Vidio sam neki... sat, koji... i neke ljude, koji..." ree Twoflower. Zatrese glavom. "Zato sve smrdi po konjima?" "Bio si bolestan," ree Rincewind. "Halucinirao si." "Da... pretpostavljam da jesam." Twoflower pogleda u svoja prsa. "Ali u tom sluaju, zato sam..." Rincewind skoi na noge. "Oprostite, jako je zaguljivo ovdje, moram na isti zrak," ree. Skine remen kutije za slikanje Twoflower s vrata i jurne prema otvoru atora. 80

"Nisam to primijetila kad je uao," ree Bethan. Cohen slegne ramenima. Rincewind je uspio odmaknuti nekoliko jardi od jurte, prije nego to je zupanik kutije za slikanje poe kljocati. Vrlo polako, kutija izbaci posljednju sliku koju je vrai izradio. Rincewind je zgrabi. Ono to je prikazivala bilo bi prilino stravino i pri dnevnoj svjetlosti. A pri ledenoj svjetlosti zvijezda, obojenoj crveno vatrama zlokobne nove zvijezde, sve je izgledalo jo stravinije. "Ne," tiho ree Rincewind. "Ne, nije bilo tako, tamo je bila jedna kua, i ona djevojka, i..." "Ti vidi ono to vidi, a ja slikam ono to ja vidim," ree vrai iz svog otvora. "Ono to ja vidim je stvarno. Za to su me uzgojili. Vidim samo ono to stvarno postoji." Jedna tamna sjena kripala je po smrznutom snijegu prema Rincewindu. Bila je to Prtljaga. Rincewind, koji ju je inae mrzio i nije joj vjerovao, najednom osjeti da je ona najnormalnija stvar koju je ikad vidio. "Vidim da si uspjela," ree Rincewind. Prtljaga zatropoe poklopcem. "U redu, no to si ti vidjela?" upita Rincewind, "jesi li se osvrnula?" Prtljaga ne ree nita. Na trenutak su utjeli, kao dva ratnika koja su pobjegla s mjesta pokolja i zastala da povrate dah i zdravu pamet. Tada Rincewind ree, "Doi, unutra gori vatra." Isprui ruku da potape Prtljagu po poklopcu. Ona nervozno kljocne i zamalo mu dohvati prste. ivot se vratio u normalu. Slijedei dan osvanuo je svijetao, vedar i hladan. Nebo je postalo plava kupola nasaena na bijelu plahtu svijeta, i cjelokupni dojam bio bi svje i ist kao reklama za zubnu pastu, da nije bilo ruiaste toke na obzorju. "ad e ve vidi i po danu," ree Cohen. "to je to?" Zagleda se u Rincewinda, koji pocrveni. "Zato svi mene gledaju?" upita. "Ne znam to je to, moda kometa ili neto slino." "Hoemo li svi izgorjeti?" upita Bethan. "Otkud da znam? Nikad prije nije me pogodila kometa." Jahali su jedno za drugim bljetavim snjenim poljem. Konjski narod je izgleda visoko cijenio Cohena, pa su im dali svoje konje i upute kako doi do rijeke Smarl, stotinu milja u pravcu ruba, a Cohen je raunao da se tamo moe nai brod koji bi Rincewinda i Twoflowera prebacio do Krunog Mora. Saopio je da e i on, zbog svojih promrzlina, poi s njima. Bethan je na to spremno izjavila da i ona ide, u sluaju da Cohenu treba togod istrljati.

81

Rincewind je bio pomalo svjestan da se tu pjeni neka kemija. Kao prvo, Cohen se potrudio poeljati bradu. "Mislim da joj se prilino svia," ree. Cohen uzdahne. "Da am amo dvadeet godina mladi," eznutljivo odgovori. "Da?" "Imao bih ezdeet sedam." "Kakve to veze ima?" "Pa - kako da ti objasnim? Dok am bio mladi i irio voju lavu po vijetu, volio am rvenokose i vatrene ene." "Ali." "A onda am malo otario i poeo traiti plavokose ene a Svjetovnim jajem u oku." "Oh? Da?" "A onda am jo malo otario i hvatio vrijednot tamnoputih ena estoke prirode." On zastane. Rincewind je ekao. "I?" upita. "I to onda? to sad trai u eni?" Cohen uperi suzno plavo oko u njega. "Strpljenje," ree. "Ne mogu vjerovati!" ree jedan glas iza njih. "Jaem s Cohenom Barbarinom!" Bio je to Twoflower. Od ranog jutra, otkad je doznao da udie isti zrak kao i najvei junak svih vremena, ponaao se kao majmun koji se dokopao kljua plantae banana. "Je li on to moda arkatian?" upita Cohen Rincewinda. "Ne. Uvijek je takav." Cohen se okrene u sedlu. Twoflower mu se ozareno nasmijei i ponosno mahne. Cohen se okrene i zagunda. "Ima li taj oi u glavi?" "Ima, ali ne funkcioniraju kao oi ostalih ljudi. Vjeruj mi na rije. Hou rei... eto, sjea li se jurte Konjskog naroda u kojoj smo sino bili?" "Da." "Bi li ti rekao da je bila pomalo mrana i masna i da je smrdjela kao teko bolesni konj?" "Krajnje preian opi, rekao bih."

82

"On se ne bi sloio. Rekao bi da je to bio velianstveni barbarski ator, okien krznima velikih zvijeri, koje su ulovili kosooki ratnici s ruba civilizacije, i da je mirisao po rijetkim i neobinim smolama, opljakanima od karavana koji idu bespuima . . . no, i tako dalje. Ne alim se," doda. "On je lud?" "Na neki nain. Ali lud s puno novaca." "Ah, onda ne moe biti lud. Bio am ja po vijetu; ako ovjek ima puno novaca, amo je ekentrian." Cohen se ponovo okrene u sedlu. Twoflower je priao Bethan o tome kako je Cohen sam samcat porazio zmijske ratnike kneza-vjeca S'belinde, i ukrao sveti dijamant s divovskog kipa Offlera, Krokodilskog boga. udan se osmijeh uoblii medu borama na Cohenovom licu. "Mogu mu rei da zaepi, ako eli," ree Rincewind. "Poluao bi te?" "Pa, i ne bi." "Neka blebee," ree Cohen. Ruka mu padne na drku maa, uglaanu desetljeima stiskanja. "Uostalom, sviaju mi se njegove oi," ree. "S njima gleda preko pedeset godina." Sto jardi iza njih, kroz meki snijeg je nespretno hopsala Prtljaga. Nitko nju nikad nije pitao za miljenje o bilo emu. Do veeri su stigli do ruba visokih ravnica, pa su se sputali kroz sumorne borove ume, koje je meava jedva malo zapraila snijegom. Bio je to krajolik pun ogromnih napuklih stijena, i dolina tako uskih i dubokih da dan u njima traje otprilike dvadeset minuta. Divlji, vjetroviti, gdje ovjek moe oekivati da e naii.. "Trolovi," ree Cohen, onjukujui zrak. Rincewind se zagleda oko sebe u crvenom veernjem svjetlu. Stijene koje su do sad izgledale savreno obine najednom poprime sumnjivo iv izgled. Sjene koje ne bi dvaput pogledao ponu izgledati stravino napuene. "Meni se trolovi sviaju," ree Twoflower. "Nije tono," odluno ree Rincewind. "Ne mogu ti se sviati. Veliki su i kvrgavi i jedu ljude." "Nije tono," ree Cohen, nespretno skliznuvi s konja i masirajui koljena. "To je vrlo rairena abluda. Trolovi nikada nikog niu pojeli." "Ne?"

83

"Ne, uvijek ipljunu ve komadie. Ne mogu probaviti ljude. Projeni trol ne trai nita vie od ivota do lijepe grude granita, po mogunoti ploiom vapnena za deert. uo am kad je netko tumaio da je to ato to su ilik . . . ilkaj . . ." Cohen zastane i obrie bradu, "napravljeni od kamena." Rincewind kimne. Naravno, trolovi nisu nepoznati u Ankh-Morporku, gdje se esto zapoljavaju kao tjelohranitelji. Predstavljaju dosta veliki troak dok ne naue emu slue vrata, te prestanu izlaziti iz kue tako da jednostavno ietaju kroz najblii zid.

Dok su skupljali drva za potpalu, Cohen nastavi, "Trolovi ubi, to u prave tvari." "Zato?" "Pravi dijamanti. Moraju biti. Jedino to moe odoljeti kamenju, a ipak im mora irati novo ubalo vake godine." "Kad smo ve kod zubiju .. ." ree Twoflower. "Da?" "Ne mogu a da ne primijetim ..." "Da?" "Oh, nita," ree Twoflower. "Da? Oh. Pourimo apaliti tu vatru, prije no to netane Svjetla. A onda," Cohenovo lice se snudi, "moemo skuhati malo juhe." "Rincewind je dobar u tome," gorljivo ree Twoflower. "On zna sve o travama i korijenju i slinim stvarima." Cohen uputi Rincewindu pogled koji je govorio da on, Cohen, u to ne vjeruje. "Pa, Konjki narod nam je dao malo uene konjetine," ree. "Kad bimo mogli nai neto divljeg luka i tih Stvari, mogli bi joj poboljati oku." "Ali ja . . ." zapone Rincewind, i odustane. U svakom sluaju, razmiljao je, znam kako luk izgleda, to je ona izduljena bijela stvar sa zelenim dijelom na vrhu, trebao bi biti prilino uoljiv. "Idem ja malo potraiti," ree. "Dobro." "Tamo u ono gusto, sjenovito ipraje?" "Moe, vrlo dobro mjeto." "Misli tamo gdje su one duboke vododerine i sline stvari?" "Rekao bih da je to upravo Savreni dio."

84

"Da, to sam i ja mislio," ogoreno ree Rincewind. Krene, pitajui se kako privlai luk. Osim toga, iako na tandovima na trnici vise u svenjiima povezani konopom, vjerojatno ne rastu u tom obliku, moda seljaci koriste pse tragae za lukom, ili pjevaju pjesme da privuku luk. Dok je besciljno eprkao po liu i travi, pojavi se nekoliko ranih zvijezda. Svjetlucave gljive, to su neugodno mirisale i izgledale poput branih pomagala za gnome, drobile su mu se pod nogama. Mala letea stvorenja su ga grizla. Druga stvorenja, na sreu nevidljiva, skakutala su ili gmizala pod grmljem, i prijekorno krijetala na njega. "Luk?" proape Rincewind. "Ima li tu luka?" "Ima ih nekoliko tamo, kraj one stare tise," ree neki glas pored njega. "Aha," ree Rincewind. "Odlino." Nastane duga tiina, u kojoj se ulo samo zujanje komaraca oko Rincewindovih uiju. On je stajao potpuno mirno. Niti oima nije micao. Konano ree, "Oprostite." "Da?" "Koje stablo je tisa?" "Ono malo, kvrgavo sa sitnim tamnozelenim iglicama." "Ah, da, vidim ga. Jo jednom hvala." Nije se ni pomaknuo. Konano glas leerno ree, "Mogu li Vam jo u neem pomoi?" "Niste stablo, je li tako?" ree Rincewind, jo uvijek zurei ravno ispred sebe. "Ne budite ludi. Stabla ne govore." "Ispriavam se. Stvar je u tome da sam u posljednje vrijeme imao sitnih problema sa stablima, pa znate kako je." "Ne ba. Ja sam kamen." Rincewindov glas jedva da se promijenio. "Fino, fino,"ree polako. "Dobro, odoh ja po taj luk." "Dobar tek." Oprezno i dostojanstveno, Rincewind poe dalje, opazi ispod grmlja busen konastih i bijelih biljaka, paljivo ih iupa i krene natrag. Nedaleko od njega nalazio se jedan kamen. No, kamenja je bilo posvuda, sam kostur Diska je ovdje bio blizu povrine. Zagleda se u tisu, tek toliko, u sluaju da je to ona govorila. Ali tisa, po prirodi vrlo samotno drvo, nije ni ula za Rincewinda, spasitelja stabala, a osim toga je i spavala. 85

"Ako si to bio ti, Twoflower, da zna da sam od poetka znao da si to ti," ree Rincewind. Glas mu najednom zazvui jasno i jako osamljeno u sve dubljem sumraku. Rincewind se prisjeti jedine stvari koju je o trolovima sigurno znao, a to je da se oni na suncu pretvaraju u kamenje, pa svatko tko zapoljava trolove za dnevne poslove mora troiti bogatstvo na zatitne kreme. No, kad bolje razmisli, nita nije znao o tome to im se dogaa nakon to sunce ponovo zae ... Posljednji traak danjeg svijetla iscuri iz krajolika. Najednom mu se uini da je sve puno kamenja. "Uasno se dugo zadrao s tim lukom," ree Twoflower. "to misli da li bismo ga trebali potraiti?" "arobnjaci e naju brinuti o ebi," ree Cohen. "Ne brini." Tu se lecne. Bethan mu je rezala nokte na nogama. "On i nije neki vrsni arobnjak," ree Twoflower, primiui se vatri. "Ne bih mu to rekao u lice, ali" - nagne se prema Cohenu -"Nikad nisam vidio da se bavi bilo kakvom magijom." "Dobro, sad emo drugu," ree Bethan. "Vrlo si ljubazna." "Imao bi doista lijepe noge, samo da se malo trudi oko njih." "Ne mogu e vie agnuti kao nekad," smeteno ree Cohen. "U mojoj brani ovjek nema priliku eto reti pedikera. udno, u tvari. retao am bebroj mijkih Sveenika, ludih bogova, vojnih diktatora, a nikad niti jednog pedikera. Pretpostavljam da to ne bi izgledalo kako treba - Cohen Protiv Pedikera ..." "Ili Cohen i Pedikeri Sudbine," predloi Bethan. Cohen zakikota. "Ili Cohen i Ludi Zubari!" nasmije se Twoflower. Cohen se naglo uozbilji. "to je tu Smijeno?" upita, a glas mu je ve navukao bokser. "Oh, hm, pa," ree Twoflower. "Tvoji zubi, vidi . .." "to je njima?" obrecne se Cohen. Twoflower proguta slinu. "Ne mogu ne primijetiti da nisu, mhm, na istoj zemljopisnoj toki kao i tvoja usta" Cohen ga je bijesno gledao. Zatim se pogrbi, pa je izgledao vrlo malen i star. "Itina, naravno" promrmlja. "Nii ti kriv. Teko je biti junak be ubiju. Nije vano ako bilo to drugo igubi, moe proi i s jednim okom, ali pokai im uta puna golih deni i nitko te vie ne potuje."

86

"Ja te potujem" ree Bethan odano. "Zato ne nabavi neke nove?" vedro upita Twoflower. "Da, hm, da am morki pa ili neto lino, putio bih da mi naratu novi," sarkastino odgovori Cohen. "Ma, ne, moe ih kupiti," ree Twoflower. "Pogledaj, pokazat u ti ...um, Bethan, hoe li se, molim te, okrenuti?" On saeka dok se ona nije okrenula, pa prinese ruku ustima. "Vidi?" upita. Bethan zauje kako je Cohen zapanjeno dahnuo. "Ti svoje ube moe ivaditi?" "O, da. Imam nekoliko kompleta. Oproti . . zauje se zvuk gutanja, a zatim Twoflower progovori normalnijim glasom, "Vrlo praktino, naravno." Sam Cohenov glas odraavao je strahopotovanje, odnosno onoliko strahopotovanja koliko je to bez zubiju mogue, to je u naelu ista koliina kao i sa zubima, ali zvui daleko manje dojmljivo. "Uope ne sumnjam," ree on. "Kad te zabole, ti ih amo ivadi i pusti ih da bole ami ebe, jel' tako? Nek' e mala gamad naui pameti, neka vide kako je to kad i am amat u bolovima!" "To i nije ba sasvim tako," paljivo e Twoflower, "Oni nisu moji, oni meni samo pripadaju ." "Znai, tavlja i u uta neije tude ube?" "Ne, netko ih je napravio, tamo odakle sam, nosi ih puno ljudi, to je . .." No, Twoflowerovo predavanje o zubarskim pomagalima nije se odralo, jer ga je netko udario. Mali mjesec Diska je s mukom prelazio preko neba. Zahvaljujui nematovitim i nedjelotvornim astronomskim rjeenjima Stvoritelja, svijetlio je vlastitom svjetlou i bio pretrpan probranim mjeseevim boicama, koje trenutano nisu obraale panju na dogaanja na Disku, ve su organizirale potpisivanje peticije protiv Ledenih Divova. Da su pogledale dolje, vidjele bi Rincewinda kako razgovara s hrpom kamenja. Trolovi su jedna od najstarijih ivuih vrsta u multiverzumu, a potjeu jo iz doba kad se cijela ta stvar sa ivim biima pokuavala pokrenuti bez gnjecave protoplazme. Pojedini trolovi ive dugo, hiberniraju ljeti i spavaju danju, poto im toplina smeta i usporava ih. Imaju fascinantnu geologiju. ovjek moe priati o tribologiji, moe spomenuti poluvodiki efekat neistog silikona, moe priati o divovskim trolovima prethistorije, koji sada ine veinu Diskovih najviih planinskih lanaca, i koji e izazvati dosta potekoa ako se ikada probude, no gola je injenica da bi trolovi odavno izumrli da nije Diskovog snanog i sveobuhvatnog maginog polja.

87

Na Disku jo nisu izmislili psihijatriju. Nitko nikada Rincewindu nije turnuo tintanu mrlju pod nos ne bi li otkrio ima li u njegovoj tikvi kakvih trulih sjemenki. Zato je jedini nain na koji je mogao opisati ponovno pretvaranje kamenja u trolove bilo nejasno blebetanje o tome kako najednom vidi razne slike dok gleda u vatru ili u oblake. U jednom asu, vidio bi savreno normalni kamen, a ve u slijedeem nekoliko bi pukotina, koje su se tu nalazile od samog poetka, poprimilo oblik ustiju ili iljastog uha. Trenutak kasnije, bez da bi se ita doista promijenilo, na tom bi mjestu sjedio trol, kezei se ustima punim dijamanata. Oni me ne bi mogli probaviti, ree Rincewind sam sebi. Bilo bi im strano zlo od mene. Nije mu to bila neka utjeha. "Znai, ti si arobnjak Rincewind," ree najblii. Zvualo je kao da netko tri po ljunku. "Ne znam ba. Mislio sam da si vii." "Moda je malo erodirao," ree drugi. "Legenda je strano stara." Rincewind se promekolji od neugode. Bio je prilino siguran da je kamen na kojem sjedi poeo mijenjati oblik, i da mu siuni trol - jedva neto vei od ljunka - drueljubivo sjedi na nozi i promatra ga s krajnjim zanimanjem. "Legenda?" upita. "Kakva legenda?" "Ona koja se prenosi s planine na ljunak od sumraka vremena," ree prvi trol. "Kad crvena zvijezda osvijetli nebo, Rincewind arobnjak doi e u potrazi za lukom. Ne grizite ga. Izuzetno je vano da mu pomognete da preivi." (Zanimljiva metafora. Za nonike trolove osvit vremena nalazi se, naravno, u budunosti.) Doe do stanke. "I to je sve?" upita Rincewind. "Da," odgovori trol. "Oduvijek nas je zbunjivala. Veina naih legendi puno je uzbudljivija. Bilo je zanimljivije biti kamen u davna vremena." "Da?" slabano ree Rincewind. "O, da. Zabave koliko hoe. Posvuda vulkani. Biti kamen u to doba neto je znailo . Nije bilo ovog besmislenog taloenja, ili si bio eruptivnog porijekla ili te nije bilo. Naravno, sve je to prolo. Danas ljudi sebe nazivaju trolovima, a u nekim sluajevima jedva da su od kriljca. ak i od krede. Ja se ba i ne bih napuhavao da ljudima sluim za crtanje, jel' tako?" "Tako je," ree Rincewind urno. "Apsolutno ne . . . ne. Ta, mhm, legenda. Kae da me ne smijete gristi?" "Tono!" ree mali trol na njegovoj nozi, "a ja sam ti rekao gdje je luk!"

88

"Prilino nam je drago to si naiao," ree prvi trol, Rincewind nije mogao ne primijetiti, najvei od sviju. "Pomalo smo zabrinuti zbog te nove zvijezde. to znai?" "Ne znam," ree Rincewind. "Izgleda da svi misle kako ja znam neto o tome, ali to nije tono . . ." "Nije da bi nam bilo krivo da nas rastali," ree veliki trol. "Tako smo, uostalom, i nastali. Razmiljali smo da bi to moda mogao biti kraj svega, a to ne izgleda dobro." "Poveava se" ree drugi trol. "Pogledaj je sada. Vea nego sino." Rincewind pogleda. Zasigurno je bila vea no sino. "Mislili smo da bi ti mogao neto predloiti" ree glavni trol, uz onoliko poniznosti koliko to doputa glas nalik granitnoj vodici za grgljanje. "Mogli biste skoiti preko Ruba," ree Rincewind. "U univerzumu sigurno ima puno mjesta kojima bi dobro dolo malo kamenja." "Sluali smo ve o tome," ree trol. "Sreli smo kamenje koje je to pokualo. Kau da lebdi oko milijun godina, onda postane vrlo vru i sagori, pa zavri na dnu velike rupe u krajoliku. To ba i ne zvui jako veselo." On ustane uz zvuk kotrljanja ugljena niz lijeb, te protegne svoje debele, kvrgave ruke. "Pa, reeno nam je da ti pomognemo," ree. "Treba li ti uiniti togod?" "Morao bih skuhati malo orbe," ree Rincewind, neodredeno mahnuvi lukom. Nije to bila jedna od junakijih i odijeitijih gesta koje je svijet vidio. "orbe?" upita trol. "I to je sve?" "Pa, moda jo malo dvopeka" Trolovi se pogledaju, otkrivajui dovoljno usnog nakita da se kupi jedan osrednji grad. Konano, najvei trol ree, "Dakle, orba." kriputavo slegne ramenima "Oekivali smo da e legenda biti, pa, malo vie ... ne znam, nekako sam mislio... ipak, pretpostavljam da to nije vano." On isprui ruku nalik grozdu okamenjenih banana. "Ja sam Kvarc," ree. "Ono tamo su Krizopras, Brea, Jaspis, i moja ena Beril - ona je malo metamorfina, ali tko danas nije? Jaspise, makni mu se s noge." Rincewind paljivo prihvati ruku, spremivi se na krckanje zdrobljenih kostiju. Nije ga bilo. Trolova ruka bila je gruba i s neto liajeva oko noktiju. "Ispriavam se," ree Rincewind. "Nikad se jo nisam susreo s trolovima." "Mi smo umirua rasa," tuno ree Kvarc, dok je druina putovala pod svjetlom zvijezda. "Mladi Jaspis jedini je ljunak u naem plemenu. Patimo od filozofije, zna."

89

"Da?" ree Rincewind, pokuavajui odrati korak. Skupina trolova kretala se vrlo brzo, ali i vrlo tiho; veliki okrugli likovi kretali su se poput utvara kroz no. Njihov prolazak oznaavalo je samo povremeno tiho skvianje nonih stvorenja koja ih nisu na vrijeme ula. "Da, da. Muenici filozofije. Svi mi kad-tad tako zavrimo. Kau da se jedne veeri pone buditi i pomisli 'emu sve ovo?', te se jednostavno ne probudi. Vidi one tamo gromade?" Rincewind ugleda nekakve ogromne oblike u travi. "Ona na kraju je moja strina. Ne znam o emu razmilja, ali nije se pomaknula dvjesto godina" "Oh, doista mi je ao." "Ah, dok smo mi tu nije se teko za njih brinuti," ree Kvarc. "U ovim krajevima nema puno ljudi. Znam da to nije tvoja greka, ali ini mi se da nisi u stanju razlikovati trola koji razmilja od obinog kamena. Mog prastrica su doslovce izrezali na kocke, zna." "To je strano!" "Da, jednog trena je bio trol, a ve slijedeeg ukrasni kamin." Zastali su ispred jedne Rincewindu poznate litice. Izgaeni ostaci vatre tinjali su u mraku. "ini se da je tu bila neka tua," ree Beril. "Svi su otili!" uzvikne Rincewind. On potri do ruba proplanka "Konji, takoer! ak i Prtljaga!" "Netko od njih je proputao" ree Kvarc, kleknuvi. "Ona crvena vodenasta tvar koju imate unutra. Pogledaj." "Krv!" "Tako se zove? Nikad mi nije bilo jasno emu slui." Rincewind je bauljao naokolo kao netko tko se potpuno poremetio, zavirujui iza grmova, u sluaju da se netko tamo skriva. Tako se i spotaknuo o zelenu boicu. "Gohenov melem!" zastenje. "On nikud ne ide bez njega!" "Pa," ree Kvarc, "Vi ljudi ipak moete neto uiniti, hou rei, kao kad mi ponemo usporavati i uhvatimo filozofiju, samo se vi raspadnete na komadie ..." "To se zove umiranje!" krikne Rincewind. "To je to. Oni to nisu uinili, jer nisu tu." "Osim ako ih netko nije pojeo!" uzbueno ree Jaspis. "Hmm," ree Kvarc, a "Vukovi?" ree Rincewind.

90

"Zgnjeili smo sve vukove iz ovih krajeva jo prije puno godina," ree trol. "To jest, Stari Djed ih je zgnjeio." "Nisu mu se sviali?" "Ne, jednostavno nije gledao kuda hoda. Hmm." Trol opet pogleda u zemlju. "Evo nekakvih tragova," ree on. "Poprilian broj konja." Pogleda u oblinja brda, gdje su gole litice i opasni grebeni nadvisivali mjeseinom obasjane ume. "Tamo ivi Stari Djed," ree tiho. Neto u nainu na koji je to rekao natjeralo je Rincewinda da odlui kako ne eli sresti Starog Djeda. "Opasan, je li?" osmjeli se. "Jako je star i velik i zao. Nismo ga vidjeli ve godinama," ree Kvarc. "Stoljeima," ispravi ga Beril. "Sve e ih zdrobiti!" doda Jaspis, skakuui po Rincewindovim nonim prstima. "Ponekad se deava da neki vrlo stari i veliki trol ode sam u brda, i...hm...i onda ga stijena preuzme, ako razumije to hou rei." "Nije valjda?" Kvarc uzdahne. "Ljudi se ponekad ponaaju kao ivotinje, je li tako? I trol ponekad pone razmiljati poput kamena, a kamenje ba i ne voli ljude." Brea, mravi trol hrapave povrine, potape Kvarca po ramenu. "Hoemo li za njima?" upita. "Legenda kae da moramo pomoi ovom gnjecavom Rincewindu." Kvarc ustane, malo razmisli, pa podigne Rincewinda za iju, te ga irokim kriputavim zamahom smjesti sebi na ramena. "Hoemo," odgovori odluno. "Ako sretnemo Starog Djeda pokuat u mu objasniti..." * * *

Dvije milje dalje kolona konja kaskala je kroz no. Tri su konja nosila zarobljenike, struno zaepljenih usta i vezanih ruku. etvrti je vukao gruba nosila, na kojima je nijemo leala Prtljaga, svezana i omotana mreom. Herrena tiho zaustavi kolonu i pozove jednog od svojih ljudi. "Jesi li sasvim siguran?" upita ga. "Ja nita ne ujem." "Vidio sam obrise trolova," ree on odrjeito.

91

Ona se osvrne oko sebe. Drvee se prorijedilo, bilo je puno sipina, a staza ispred njih vodila je ka golom, stjenovitom brdu koje je pri crvenoj zvjezdanoj svjetlosti izgledalo naroito neugodno. Ta staza ju je zabrinjavala. Bila je vrlo stara, no neto ju jest utabalo, a trolove treba dugo ubijati. Ona uzdahne. ini se da opredjeljenje za karijeru tajnice i nije tako lo izbor. Nije to bilo prvi put da su je obuzimale misli o loim stranama ivota ene-ratnika, a jedna od gorih bila je ta da te mukarci nikad ne shvaaju ozbiljno, sve dok ih ne ubije, a tada to ionako vie nije vano. Zatim sva ta koa od koje dobija osip, no koja spada u neunitivu tradiciju. Da i ne govorimo o svijetlom pivu. Hrunu Barbarinu ili Cimbaru Ubojici vjerojatno odgovara da cijele noi bane po otrcanim barovima, ali Herrena nije htjela niti uti za to, osim ako se ne slue prava pia u malim aama, po mogunosti s trenjicom. A tek toaleti... No, prevelika je da bude lopov, previe potena da bude ubojica, previe pametna da bude supruga i previe ponosna da se posveti jedinom preostalom dostupnom enskom zanimanju. Tako je postala ena-ratnik i nije bila loa, prikupivi pristojno bogatstvo koje je paljivo tedjela za budunost, za koju jo nije bila sigurna kako bi trebala izgledati, osim da e, ako se nju bude pitalo, zasigurno ukljuivati bide. Zauje se daleki zvuk cijepanja drveta. Trolovi nikad nisu shvatili zato bi stabla trebalo zaobilaziti. Ona ponovo pogleda brdo. Dva visoka zemljana nasipa su se protezala desno i lijevo, a ravno naprijed nalazio se kameni izboj gdje su bile - ona zakilji - neke peine? Trolovske peine. Moda je i to bolje od lutanja u noi. A im grane sunce, nee biti problema. Ona se nagne prema Ganciji, voi grupe plaenika iz Morporka. Nije joj se ba previe sviao. Istina je da ima miie vola i izdrljivost vola, no nevolja je u tome to izgleda ima i mozak vola. I podlost tvora. Kao i veina momaka iz Morporka veselo bi prodao vlastitu baku za ljepilo, a vjerojatno je to ve i uinio. "Idemo prema peinama, pa emo na ulazu zapaliti veliku vatru," ree ona. "Trolovi ne vole vatru." On joj uputi pogled koji je govorio da on ima svoje miljenje o tome tko bi trebao davati nareenja, no njegove usne rekoe, "Ti si gazda." "Tako je." Herrena se osvrne na troje zarobljenika. To je bez sumnje taj koveg - Trymonov opis bio je sasvim toan. Ali nitko od njih ne izgleda kao arobnjak. ak ni kao propali arobnjak.

92

* "Jao, jao," ree Kvarc.

Trolovi stanu. No ih obavije poput baruna. Jedna sova jezovito je hukala - bar je Rincewind pretpostavljao da se radi o sovi, poto nije bio najbolje upuen u ornitologiju. Moda je slavuj hukao, osim ako nije bio drozd. Iznad njih zalepra imi. U to je bio potpuno siguran. Bio je, osim toga, vrlo umoran i sav u modricama. "Zato jaue?" upita. On se zapilji u tminu. U brdima se vidjela daleka iskrica, koja je moda bila vatra. "Oh," ree on. "Ne volite vatru, zar ne?" Kvarc kimne. "Ona nam unitava supervodljivost mozga," ree, "ah tako mala vatra ne bi puno utjecala na Starog Djeda" Rincewind oprezno pogleda oko sebe, ne bi li primjetio nekog podivljalog trola. Ve je vidio to normalni trolovi mogu uiniti svakoj umi. Nisu oni po prirodi destruktivni, samo se prema organskoj tvari ponaaju kao prema neugodnoj magli. "Nadajmo se, onda, da je nee nai," ree on gorljivo. Kvarc uzdahne. "Nema anse," ree. "Zapalili su mu je u ustima" "Ovo je pokora!" stenjao je Cohen. Bezuspjeno je potezao okove. Twoflower ga je tupo gledao. Od pogotka iz Gancijine prake iskoila mu je na potiljku poprilina voruga, i nije ba bio siguran u neke stvari, kao, na primjer, u svoje ime i tako dalje. "Trebao am olukivati," ree Cohen. "Trebao am biti na opreu, a ne e zaglupljivati tim tvojim kako-e-ovu, vakaliama tvamo am poputio." Podigne se na laktove. Herrena i ostatak bande stajali su oko vatre na ulazu peine. Prtljaga je mirno i tiho leala pod svojom mreom u kutu. "Neto mije udno kod ove poine," ree Bethan. "to?" upita Cohen. "Pa pogledaj je. Jesi li ikada ranije vidio takvo kamenje?" Cohen se morao sloiti da je polukrug kamenja oko ulaza u peinu neobian; svaki kamen bio je vii od ovjeka, dobrano izlizan i iznenaujue ulaten. Isti takav polukrug nalazio se i na stropu. Cjelokupni dojam odgovarao je kamenom raunaju kojeg je napravio neki druid sa slabim znanjem geometrije i bez osjeaja za silu tee. "Pogledaj i zidove."

93

Cohen prikilji prema zidu kraj sebe. Bio je pun ila crvenog kristala. Cohen nije bio sasvim siguran, no inilo mu se kao da se u dubini stijene pale i gase tokice svjetlosti. Osim toga, osjeao se jaki propuh. Stalni povjetarac dopirao je iz crnih dubina peine. "Sigurna sam da je vjetar puhao u suprotnom pravcu kad smo ulazili," proape Bethan. "to ti misli, Twoflower?" "Pa, nisam strunjak za peine," ree on, "ali sam upravo razmiljao kako je onaj tamo stalg . . . ona stvar to visi sa stropa vrlo zanimljiva. Nekako gomoljasta, je li?" Svi je pogledaju. "Ne mogu tono odrediti zato," ree Twoflower, "ali mi se ini da bi bilo poeljno da nestanemo odavde." "O, da," posprdno ree Cohen, "amolimo ove ljude da na odveu i pute, ha?" Cohen nije proveo puno vremena u Twoflowerovom drutvu, inae se ne bi iznenadio kad je mali ovjek veselo kimnuo glavom, te progovorio glasnim, usporenim i paljivim glasom, koji je inae koristio umjesto stranih jezika koje nije znao govoriti: "Oprostite? Da li biste bili ljubazni pa nas odvezali i pustili? Tu je puno vlage i propuha. Jako mi je ao." Bethan iskosa pogleda Cohena. "Da li je to trebao rei?" "To je neto avim novo, ja ti kaem." I, doista, troje se izdvoji iz grupe okupljene oko vatre i doe do njih. Nisu izgledali kao da namjeravaju bilo koga odvezati. Dvojica mukaraca su, u stvari, izgledali kao ona vrsta ljudi koji se kad vide nekog vezanog ponu poigravati noevima, zbijati masne ale i ceriti se. Herrena se predstavi tako to isue svoj ma i uperi ga u Twoflowerovo srce. "Koji je od vas arobnjak Rincewind?" upita. "Imali ste etiri konja. Je li on ovdje?" "Hm, ne znam gdje je," ree Twoflower. "Otiao je traiti luk." "Znai da ste vi njegovi prijatelji i pa e vas doi traiti," ree Herrena. Ona okrzne pogledom Cohena i Bethan, pa se paljivo zagleda u Prtljagu. Trymon je izriito naglasio da ne smiju dirati Prtljagu. Znatielja je moda ubila maku, no Herrenina znatielja mogla je masakrirati opor lavova. Ona preree mreu i zgrabi poklopac kovega. Twoflower se lecne. "Zakljuano," konano ree ona. "Debeli, gdje je klju?" "Nema . . . nema kljua," ree Twoflower. 94

"Ali tu je kljuanica," naglasi ona. "Da, ali ako eli biti zakljuana, onda je zakljuana," s neugodom ree Twoflower. Herrena je bila svjesna Gancijinog cereka. Ona zarei. "Zahtijevam da se otvori. Gancia, pobrini se za to," ree ona i vrati se k vatri. Gancia izvue dugi, tanki no i nagne se tik do Twoflowerovog lica. "Ona zahtijeva da se koveg otvori," ree. Pogleda u drugog mukarca i naceri se. "Weems, ona zahtijeva da se koveg otvori." "Aha." Gancia polagano mahne noem Twoflowerovu ispred lica. "Gledaj," strpljivo ree Twoflower. "Mislim da ne razumijete. Nitko ne moe otvoriti Prtljagu sve dok je u zakljuanom raspoloenju." "O, da, zaboravio sam," zamiljeno ree Gancia. "Naravno, to je magina kutija, zar ne? S noicama, kau. Hej, Weems, ima li kakvih nogu s tvoje strane? Ne?" On prisloni no na Twoflowerovo grlo. "To me doista uzrujava," ree. "A i Weemsa. On ne govori puno, ali zato trga ljude na komadie. Zato . . . otvori . . . tu . . . kutiju!" On se okrene i udari koveg nogom, ostavljajui gadnu brazgotinu na drvetu. Zauje se slabani kljocaj. Gancia se naceri. Poklopac se polako, nezgrapno, otvori. Udaljena svjetlost vatre odraavala se na zlatu - na mnotvu zlata, na ipkama, lancima i dukatima, tekim i sjajnim u treperavim sjenkama. "U redu," tiho ree Gancia. On se osvrne na ljude oko vatre, koji nisu obraali panju na njega, ve su izgleda vikali na nekoga izvan spilje. Zatim sumnjiavo pogleda Weemsa. Njegove usne bezglasno su se pomicale pod neuobiajenim naporom mentalne aritmetike. Spusti pogled na no. A tada se tlo pomakne. "uo sam nekoga," ree jedan od mukaraca. "Tamo dolje. Medu onim - uh - stijenama" Iz tame doplovi Rincewindov glas. "ujte," ree. "Da?" odvrati Herrena.

95

"U velikoj ste opasnosti!" vikao je Rincewind. "Morate ugasiti vatru!" "Ne, ne," ree Herrena. "Krivo ste shvatili, vi ste u velikoj opasnosti. A vatra ostaje." "Tu ima jedan veliki stari trol..." "Svi znaju da trolovi bjee od vatre," ree Herrena i kimne glavom. Par njenih ljudi isue maeve i nestane u mraku. "Apsolutno tono!" oajniki je vikao Rincewind. "Samo to ovaj dotini trol ne moe pobjei." "Ne moe?" oklijevala je Herrena. Neto od uasa u Rincewindovom glasu ipak je doprlo do nje. "Da, zato to ste mu vatru zapalili na jeziku." A tada se tlo pomakne. Stari Djed polako se budio iz svog stoljetnog sna. Zamalo pa se uope nije probudio; u stvari, par desetljea kasnije sve se ovo ne bi moglo dogoditi. Kada trol ostari i pone ozbiljno razmiljati o univerzumu, obino nae neko mirno mjesto i prione dubokom filozofiranju, a nakon nekog vremena pone zaboravljati na svoje udove. Pone se kristalizirati na rubovima, sve dok nita ne ostane, osim iskrice ivota u velikom brdu s neobinim kamenim slojevima. Stari Djed jo nije dotle stigao. Trgnuo se iz razmatranja vrlo obeavajue analize znaenja istine, i otkrio vrui, pepelni okus na mjestu za koje se, nakon duljeg razmiljanja, sjetio da su mu usta. Poeo ga je hvatati bijes. Naredbe su se komeale du ivanih puteva od neistog silikona. Duboko u njegovom silikatnom tijelu kamenje je glatko klizilo niz posebne rasjedne linije. Drvee se ruilo, ledine pucale, dok su se prsti veliki kao brodovi rastezali i hvatali tlo. Dva ogromna odrona kamenja visoko na litici njegovog lica oznaila su otvaranje oiju nalik velikim skorenim opalima. Rincewind, naravno, nije mogao sve to vidjeti, poto su mu oi iskljuivo za dnevnu upotrebu, no vidio je da se cijeli mrani krajolik polako stresa i poinje uzdizati prema zvijezdama. Pojavilo se sunce. Ali ne i suneva svjetlost. Dogodilo se to da je uvena suneva svjetlost Diska, koja kao to smo ve rekli vrlo sporo putuje kroz snano magino polje Diska, njeno zapljusnula predjele oko Ruba i otpoela svoju blagu, tihu bitku protiv sila noi u povlaenju. Izlila se kao rastaljeno zlato preko uspavanog krajolika - bljetava, ista i, iznad svega, spora. (Netono, naravno. Stabla nisu planula, ljudi nisu naprasno postali bogati i izrazito mrtvi, a mora se nisu pretvorila u paru. Bolja poredba bi, u stvari, bila "ne kao rastaljeno zlato.")

96

Herrena nije oklijevala. S velikom prisebnou duha potri do ruba donje usne Starog Djeda i skoi, zakotrljavi se pri dodiru s tlom. Mukarci su je slijedili, psujui dok su padali na krhotine. Poput debelog ovjeka koji pokuava raditi sklekove, stari trol se odgurne uvis. To se nije moglo uoiti s mjesta gdje su leali zarobljenici. Znali su jedino da se tlo pod njima valja i da je zavladala velika buka, uglavnom neugodna. Weems zgrabi Ganciju za miicu. "Ovo je kamenotres," ree on. "Bjeimo odavde!" "Ne bez onog zlata," ree Gancia. "ega?" "Zlata, zlata. ovjee, moemo postati bogati kao Kreozot!" Weemsov kvocijent inteligencije je dodue dosezao visine sobne temperature, ali je ipak bio u stanju prepoznati idiotizam. Gancijine oi svjetlucale su jae od zlata, i inilo se kao da pilji u Weemsovo lijevo uho. Weems oajniki pogleda Prtljagu. Jo uvijek je bila primamljivo otvorena, to je bilo udno - ovjek bi oekivao da se poklopac zalupi od sve te trenje. "Nikad ga ne bismo mogli nositi," ustanovi. "Preteak je," doda. "Proklet bio ako ne odnesem barem dio!" vikne Gancia i u trenu kad je tlo ponovo poelo podrhtavati baci se prema krinji. Poklopac se zalupi. Gancia nestane. A za svaki sluaj, da Weems ne bi pomislio da se to dogodilo sluajno, poklopac Prtljage ponovo se otvori, samo na tren, i veliki jezik, crven kao mahagonij, oblie iroke zube, bijele kao platana. Zatim se opet zalupi. Na Weemsov daljnji uas, s donje strane kovega pojave se stotine noica. Koveg promiljeno ustane, paljivo rasporedi noge i okrene prema njemu. Kljuanica je izgledala naroito zloudno, kao da kae "Hajde, uljepaj mi dan .. ." On uzmakne i moleivo pogleda Twoflowera. "Mislim da bi bilo pametno da nas odvee," predloi Twoflower. "Stvarno je drueljubiva kad te bolje upozna" Nervozno oblizujui usne, Weems izvue no. Prtljaga opominjue zakripi. On preree uad i brzo se povue. "Hvala," ree Twoflower. "Milim da u mi lea opet otkazala," poali se Cohen, dok mu je Bethan pomagala da ustane. 97

"to emo s ovim ovjekom?" upita Bethan. "Uet emo mu no i rei mu da otpia" ree Cohen. "Slaete e?" "Tako je, gospodine! Hvala, gospodine!" ree Weems i pojuri prema ulazu u peinu. Na trenutak se na sivom predosvitnom nebu ocrtavao njegov lik, a tada nestane. Zauje se udaljeni krik tipa "aaargh." * * *

Suneva svjetlost nijemo je hujala preko zemlje, nalik pjeni valova. Tu i tamo, na mjestima gdje je magino polje bilo neznatno slabije, jezici jutra probijali su se ispred dana, ostavljajui za sobom osamljene otoie noi, koji su se nadiranjem bljetavog oceana smanjivali i nestajali. Uzvisine oko Vrtlonih Visoravni izdizale su se ispred nadirue plime poput velikog sivog broad. Trola je mogue ubosti noem, no ta tehnika zahtijeva puno vjebe, a nikome se ne prua vie od jedne prilike da to iskua. Herrenini ljudi vidjeli su trolove kako nadiru iz mraka poput vrlo vrstih duhova. Otrice su se lomile udarajui o kremene koe, ula su se dva-tri kratka, priguena krika, a zatim nita doli udaljenih povika iz ume, dok su to su vie mogli poveavali razdaljinu izmeu sebe i osvetljive zemlje. Rincewind se iunja iza nekog drveta i pogleda oko sebe. Bio je sam, ali je grmlje iza njega ukalo dok su trolovi tutnjali za bandom. On podigne pogled. Visoko iznad njega, dva kristalna oka koncentrirala su se na sve to je meko, gnjecavo i, iznad svega, toplo. Rincewind se uurio od uasa dok se ruka veliine kue dizala, stezala u aku i kretala prema njemu. Dan je stigao uz nijemu eksploziju svjetlosti. Ogromna masa Starog Djeda na trenutak je predstavljala lukobran sjene u nadiruem danjem svjetlu. Zauje se kratki zvuk struganja. Zavlada tiina. Proe nekoliko minuta. Nita se ne dogodi. Nekoliko ptica pone pjevati. Jedan je bumbar brujao iznad gromade ake Starog Djeda, te se spustio na majinu duicu izraslu ispod kamenog nokta. Odozdo se zauje nekakvo natezanje. Rincewind nespretno izgmie iz uske praznine izmeu ake i tla, poput zmije to izlazi iz svoje rupe. Leao je na leima zurei u nebo pokraj skamenjenog trolovog lika. Osim nepominosti, nita se nije promijenilo, no oi su ve poele s varkama. Sino je Rincewind gledao u pukotine na stijeni i vidio kako se pretvaraju u usta i oi; sad je gledao u veliku liticu lica i vidio kako se crte lica, kao arolijom, pretvaraju u obine mrlje na stijeni. "Sjajno!" usklikne on. 98

To nije pomagalo. On ustane, otrese sa sebe prainu i pogleda naokolo. Ako se ne uzme u obzir bumbar, bio je potpuno sam. Nakon to je malo proeprkao, pronae kamen koji je iz odreenih kuteva nalikovao Beril. Bio je izgubljen i osamljen, daleko od svog doma. On... Visoko iznad njega zauje se nekakvo drobljenje i krhotine kamenja se raspu po zemlji. Visoko na licu Starog Djeda pojavi se rupa; na kratko se ukae stranja strana Prtljage koja je pokuavala nai uporite, a zatim iz otvora peine proviri Twoflowerova glava. "Ima li koga dolje? Heej?" "Hej!" povie arobnjak. "Kako mi je drago to vas vidim!" "Ne znam. Kako?" upita Twoflower. "to kako?" "Moj boe, odavde je prekrasan pogled!" Trebalo im je pola sata da se spuste. Na svu sreu, Stari Djed bio je prilino krevit, s puno hvatita, jedino bi mu nos predstavljao nezgodnu prepreku da mu iz jedne nosnice nije rastao raskoni hrast. Prtljaga se nije htjela zamarati sputanjem. Jednostavno je skoila i dokotrljala se do dolje bez vidljivih posljedica. Cohen je sjedio u sjenci, pokuavajui doi do daha i ekao da ga sustigne zdrav razum. Zamiljeno je pogledavao u Prtljagu. "Svi konji su nestali," ree Twoflower. "Nai emo ih," ree Cohen. Pogledom je buio Prtljagu, koja se poela neugodno osjeati. "Na njima je sva naa hrana," ree Rincewind. "U umama e moe nai dovoljno hrane." "Imam nekog hranjivog dvopeka u Prtljazi," ree Twoflower. "Za bolju probavu putnika Velika pomo u tekim situacijama" "Probao sam ih," ree Rincewind. "Imaju gadan okus, i..." Cohen ustane, lecnuvi se. "Oprotite," ree tiho. "Moram neto anati." Ode do Prtljage i zgrabi poklopac. Koveg se uurbano pone povlaiti unatrag, no Cohen isprui svoju koatu nogu i spotakne polovicu noica Prtljaga ga pokua dohvatiti svojim poklopcem, no on stisne zube i potegne, pa ju prevrne na zaobljeni poklopac, ostavivi je da se bijesno ljulja poput razljuene kornjae. 99

"Hej, to je moja Prtljaga!" povie Twoflower. "Zato napada moju Prtljagu?" "Mislim da znam zato," tiho e Bethan. "Zato jer se je boji." Twoflower se razjapljenih usta okrene Rincewindu. Rincewind slegne ramenima. "Nemam pojma," ree. "Ja osobno bjeim od stvari kojih se bojim." kljocnuvi poklopcem Prtljaga se okrene u zraku, a zatim potri i jednim mjedenim uglom dohvati Cohena po goljenici. Dok se ona okretala, Cohen je zgrabi i svom snagom tresne o stijenu. "Nije loe," s divljenjem ree Rincewind. Prtljaga dotetura natrag, zastane na as, pa krene na Cohena prijetei zamahujui poklopcem. On skoi na nju i gurne obje ruke i noge u procijep izmeu kovega i poklopca. Prtljaga se zbuni do krajnosti. Jo vie se zapanji kad Cohen duboko udahne i potegne, dok su mu mrave ruke nabrekle od miia, nalik arapi punoj kokosovih oraha. Neko vrijeme su stajali nepomino, tetiva naspram arke. Povremeno bi netko od njih zakripao. Bethan gurne laktom Twoflowera u rebra. "Uini neto," ree ona. "Hm," odgovori Twoflower. "Da. Mislim da bi sada bilo dosta. Spusti ga, molim te." Prtljaga ispusti kriput izdaje zauvi glas svog gospodara. Podigne poklopac takvom silinom da se Cohen otkotrljao unatrag, ali se nekako osovio na noge i bacio na krinju. Njen se sadraaj ukazivao nebesima. Cohen posegne unutra. Prtljaga malo zakripi, ali je oito odvagnula mogunost da je poalju na vrh Velikog Ormara Na Nebu. Kad se Rincewind osmjelio proviriti kroz prste Cohen je piljio u unutranjost Prtljage i psovao ispod glasa. "Rublje?" vikao je. "To je to? amo rublje?" Tresao se od bijesa. "Mislim da ima i dvopeka," ree Twoflower sitnim glasom. "Ali tu je bilo lato! A vidio am i kad je poderala ovjeka!" Cohen umolno pogleda Rincewinda. arobnjak uzdahne. "Nita me ne pitaj," ree on. "Ja nisam vlasnik te proklete stvari." "Kupio sam je u jednom duanu," branei se ree Twoflower. "Rekao sam da hou neto to podnosi putovanja." "To si i dobio, nema sumnje," ree Rincewind.

100

"Vrlo je vjerna," ree Twoflower. "O, da," sloi se Rincewind. " Ako je odanost ono to trai od kofera." "ekajte malo," ree Cohen, koji se strovalio na jedan kamen. "Je li to moda bio jedan od onih duana koje nikada prije nii primjetio, a kad i e tamo vratio, vie ga nije bilo?" Twoflower se ozari. "Upravo tako!" "Prodava mali meurani starkelja? Duan pun neobinih tvari?" "Tono! Nikad ga vie nisam uspio nai, pretpostavljao sam da sam zapamtio krivu ulicu, obian zid od cigle na mjestu gdje sam vjerovao da je duan, sjeam se da sam tada razmiljao o tome kako je prilino..." Cohen slegne ramenima. "Jedan od onih duana," ree on. "ad mi je ve jano." On se opipa spo leima i iskrivi lice. "Prokleti konj je pobjegao s mojim melemom!" (Nitko ne zna zato, no svi istinski tajnoviti i magini predmeti kupuju se u duanima koji se pojave i, nakon poslovnog vijeka kraeg i od prevarantske kompanije, nestanu poput dima. Bilo je raznih pokuaja da se objasni ova pojava, od kojih veina ne uspijeva navesti razloge uoenih injenica. Takvi duani pojavljuju se svugdje u univerzumu, a njihov trenutni nestanak u nekom odreenom gradu moe se naslutiti po masi ljudi koji lutaju gradom nosei pokvarene magine predmete, iskiene garantne listove, i sumnjiavo zure u ciglene zidove.) Rincewind se sjeti neega i pone preturati po svojoj poderanoj i ve vrlo prljavoj halji. Izvue neku zelenu bocu. "To je to!" ree Cohen. "Ti i doita udean." On iskosa pogleda Twoflowera. "Bio bih je vladao," ree tiho, "ak i da nii prekinuo tuu, na koncu bih je vladao." "Tako je," ree Bethan. "Va dvojia bite mogli biti od koriti," doda on. "Prtljaga se probila kroz trolov ub dok na je ivlaila van. To je bio dijamant. Pogledajte ima li kakvih komadia. Imam par ideja u vei njima Dok je Bethan sukala rukave i otepljivala bocu, Rincewind odvue Twoflowera u stranu. Kad su bih potpuno zaklonjeni iza jednog grma, on ree, "Ovaj je skrenuo." "Imaj na umu da govori o Cohenu Barbarinu!" ree Twoflower, istinski okiran. "On je najvei ratnik koji..." "Bio je," urno ree Rincewind. "Sve te prie o sveenicima-ratnicima i zombijimaljudoderima dogaale su se prije puno godina. Sad su mu ostale samo uspomene i toliko oiljaka da moe na njemu igrati krii-krui." "Pa, jest da je neto stariji nego to sam pretpostavljao," ree Twoflower. Podigne komadi dijamanta.

101

"Zato bismo ih trebali ostaviti, nai nae konje i nastaviti put," ree Rincewind. "Zvui dosta podlo, zar ne?" "Snai e se," zduno e Rincewind. "Reci mi iskreno, da li bi se ugodno osjeao u drutvu nekoga tko je spreman napasti Prtljagu golim rukama?" "Ima pravo," ree Twoflower. "Osim toga, biti e im bolje bez nas." "Jesi li siguran?" "Sto posto," odgovori Rincewind. Pronali su konje kako besciljno lutaju po ikari, dorukovali loe osuenu mladu konjetinu i krenuli u pravcu koji se Rincewindu uinio ispravnim. Nekoliko minuta kasnije iz grmlja izroni Prtljaga i krene za njima. Sunce se popelo jo vie na nebu, ali jo uvijek nije uspijevalo smanjiti svjetlo zvijezde. "Poveala se preko noi," ree Twoflower. "Zato nitko nita ne poduzima?" "Ko, na primjer?" Twoflower se zamisli. "Ne bi li netko mogao rei Velikoj A' Tuin da je izbjegne?" ree on. "Da ju nekako zaobie?" "To se ve pokualo," ree Rincewind. "arobnjaci su se pokuali ubaciti na valnu duljinu mozga Velike A' Tuin." "I nisu uspjeli?" "Oh, jesu," ree Rincewind. "Samo . .." Samo to je bilo nekih nepredvienih rizika kod itanja misli tako velikih kao to su misli Svjetske Kornjae, objasni on. arobnjaci su prvo vjebali na obinim kornjaama i divovskim morskim kornjaama, ne bi li shvatili nain razmiljanja jedne kornjae, no iako su znali da e um Velike A' Tuin biti velik, nisu shvatili da e biti spor. "Cijela gomila arobnjaka u smjenama oitava taj mozak ve trideset godina," ree Rincewind. "Sve to su doznali jest da Velika A' Tuin neto eljno iekuje." "to?" "Tko zna?" Neko vrijeme jahali su u tiini kroz divlji predio gdje su gromade vapnenca obrubljivale stazu. Konano Twoflower ree, "Morali bismo se vratiti, zna." "Sluaj, sutra emo doi do Smarl," ree Rincewind. "Nita im se tamo nee dogoditi, ne vidim zato..."

102

Razgovarao je sam sa sobom. Twoflower je okrenuo konja i kaskao nazad, demonstrirajui jahaku vjetinu vree krumpira. Rincewind pogleda dolje. Prtljaga ga je tupo promatrala. "to ti gleda?" upita arobnjak. "On se moe vratiti ako je eli, kakve ja s tim imam veze?" Prtljaga ne ree nita. "Sluaj, ja nisam odgovoran za njega," ree Rincewind. "Nek' ti to bude sasvim jasno." Prtljaga opet ne ree nita, ali ovog puta malo glasnije. "Hajde - poi za njim. Ti nema veze sa mnom." Prtljaga uvue noge i smjesti se na stazu. "Pa, ja odoh," ree Rincewind. "Ozbiljno," doda. Okrene konja natrag prema novom obzorju i baci pogled prema dolje. Prtljaga nastavi leati. "Nema smisla pokuavati dozvati moju bolju stranu. to se mene tie, moe tu ostati cijeli dan. Ja u jednostavno odjahati, razumije?" On se bijesno zagleda u Prtljagu. Prtljaga uzvrati pogled. "I mislio sam da e se vratiti," ree Twoflower. "Ne elim o tome razgovarati," odgovori Rincewind. "Hoemo li razgovarati o neem drugom?" "Pa najbolje bi bilo da raspravimo kako da se rijeimo ovih konopa," ree Rincewind i pone natezati konope oko svojih zglobova. "Nije mi jasno zbog ega si tako vaan," ree Herrena. Sjedila je na jednom kamenu nasuprot njih, s maem na koljenima. Vei dio bande leao je visoko gore medu stijenama, motrei cestu. Rincewind i Twoflower predstavljali su patetino lagan plijen. "Weems mi je ispriao to je tvoj koveg napravio Ganciji," doda ona. "Ne mogu rei da je to neki veliki gubitak, ali se nadam da koveg shvaa da ako nam se priblii na manje od milje osobno reem grla obojici, jasno?" Rincewind snano zakima glavom. "Dobro," ree Herrena. "Trae vas mrtve ili ive, nije me ni briga kakve, no neki od momaka rado bi s vama malo popriali o onim trolovima. Da u onom asu nije svanulo sunce..." Rijei ostanu lebdjeti u zraku, a ona ode.

103

"Evo ti jo jedne lijepe zbrke," ree Rincewind. Jo jednom povue konopce koji su ga sputavali. Iza njega je bio jedan kamen, pa kad bi mogao podii zglobove da, kao to je i mislio, kamen mu je razdirao kou, ali je bio pretup da bi imao ikakvog uinka na vorove. "Zato ba mi?" upita Twoflower. "To ima veze s onom zvijezdom, zar ne?" "Nita ne znam o toj zvijezdi," ree Rincewind. "Nisam ak ni iao na predavanja iz astrologije na Sveuilitu!" "Oekujem da e sve dobro zavriti," ree Twoflower. Rincewind ga pogleda. Primjedbe takvog tipa uvijek su ga izbezumljivale. "Ozbiljno vjeruje u to?" upita on. "Hou rei, ozbiljno?" "Pa, stvari obino zavravaju vrlo zadovoljavajue, ako bolje razmisli." "Ako smatra da je totalni poremeaj mog ivota tijekom protekle godine zadovoljavajui, onda si u pravu. Vie nisam u stanju pratiti koliko puta sam zamalo poginuo..." "Dvadeset sedam," ree Twoflower. "to?" "Dvadeset sedam puta," usluno ree Twoflower. "Izraunao sam. No, nikad nisi." "to? Izraunao?" upita Rincewind, kojeg je obuhvaao dobro poznati osjeaj da su razgovor opalili po glavi. "Ne. Poginuo. Nije li to pomalo sumnjivo?" "Nikad nisam prigovarao, ako to hoe rei," ree Rincewind. Bijesno je zurio u svoje noge. Twoflower je, naravno, bio u pravu. arolija ga je, oito, odravala na ivotu. Bez sumnje da skoi s neke litice, oblak u prolazu bi mu ublaio pad. Nevolja s tom teorijom, odlui on, je u tome da funkcionira samo dok on u nju ne vjeruje. Onog trena kad pomisli da je nepovrediv, bit e mrtav. Sve u svemu, najbolje je o tome uope ne razmiljati. Osim toga, moda je u krivu. Jedina stvar u koju je mogao biti siguran jest da ga je poinjala boljeti glava. Nadao se da se arolija nalazi negdje u predjelu glavobolje i da stvarno pati. Kad su izjahali iz kotline i Rincewind i Twoflower dijelili su konje sa svojim otmiarima. Rincewind je sjedio ispred Weemsa, koji je iskrenuo gleanj, pa nije bio najboljeg raspoloenja. Twoflower je jahao ispred Herrene, to je, zbog njegovog niskog rasta, znailo da su mu barem ui na toplom. Herrena je jahala sa isukanim noem i budno

104

pazila da se ne pojavi kakav hodajui koveg, nije joj bilo sasvim jasno to je taj koveg, ah je bila dovoljno bistra da shvati kako nee dozvoliti da Twoflower bude ubijen. Nakon desetak minuta ugledali su ga kako sjedi nasred ceste. Poklopac mu je bio primamljivo otvoren. Bio je pun zlata. "Obiite ga," ree Herrena "Ah..." "To je stupica." "Tako je," ree Weems, blijed kao krpa. "Vjerujte mi na rije." Nevoljko povedu konje oko bljetavog iskuenja i otkaskaju cestom. Weems je zastraeno pogledavao natrag, pribojavajui se da e koveg krenuti za njim. Ono to je vidio bilo je skoro i gore. Nestao je. Daleko iza njih visoka trava sa strane staze tajanstveno se pomakne i umiri. Rincewind nije bio neki arobnjak, a jo manje borac, ali je bio strunjak za kukaviluk, te je odmah mogao nanjuiti strah. On tiho ree, "Slijedit e te, zna." "to?" odsutno upita Weems. Jo uvijek je zurio u travu. "Vrlo je strpljiv i nikad ne odustaje. Radi se o razumnoj kru-kovini. Dozvolit e ti da pomisli kako te je zaboravio, a onda e jednog dana, hodajui mranom ulicom, zauti iza sebe odjek malih koraka - lap, lap, onda e poeti trati, a koraci e se ubrzati, laplapLAP..." "Zavei!" povie Weems. "Ve te je vjerojatno prepoznao, pa.." "Rekao sam da zavee!" Herrena se okrene u sedlu i oine ih pogledom. Weems se na mrti i povue Rincewindovo uho sve dok mu nije bilo ispred ustiju, pa ree promuklo, "Ja se nieg ne bojim, jasno? Pljunem ti na sve te arobnjake prie." "Svi to kau, sve dok ne zauju korake," ree Rincewind. A onda zamukne. Vrak noa bockao ga je u rebra. Do kraja dana nita se nije dogodilo, osim to se, na Rincewindovo zadovoljstvo i uz Weemsovu sve veu paranoju, Prtljaga ukazala jo nekoliko puta. Upadljivo bi uala na nekom kamenu ili izvirivala iz nekakvog jarka zaraslog u mahovinu. Kasno poslijepodne su stigli na sljeme jednog brda i ugledali prostranu dolinu gornjeg tijeka rijeke Smarl, najdulje rijeke Diska. Ve je bila pola milje iroka i troma od gliba koji je dolinu njenog donjeg tijeka inio najplodnijim predjelom na kontinentu. Nekoliko pramenova rane izmaglice obrubljivalo je njene obale. "lap," ree Rincewind. Osjeti da je Weems poskoio u sedlu. 105

"Ha?" "Samo sam proistio grlo," ree Rincewind i nakezi se. Puno je razmiljanja uneseno u taj kez. Bila je to ona vrsta keza koji ljudi koriste kad te gledaju u lijevo uho i ozbiljnim glasom priopavaju da ih uhode tajni agenti iz susjedne galaksije. Nije to bio kez koji ulijeva povjerenje. Vjerojatno ima i jezovitijih keenja, no samo kod stvorova koji imaju naranaste i crne pruge i dugi rep, i koji se motaju po dungli traei rtve kojima bi se kezili. "Mii to s lica," ree Herrena, dokaskavi do njih. Tamo gdje je staza stizala do rijeke nalazio se klimavi gat i veliki bronani gong. "Time emo prizvati skelara," ree Herrena. "Ako ovdje prijeemo rijeku, presjei emo veliku krivinu. Moda ak stignemo do grada veeras." Weems je izgledao sumnjiavo. Sunce je postajalo debelo i crveno, a izmaglica se poela zgunjavati. "Ili moda elite provesti no s ove strane rijeke?" Weems dohvati bat i udari o gong tako snano da se ovaj zavrtio na svojoj kuki, i zatim otpao. ekali su u tiini. A onda se zauje vlani zveket izvlaenja lanca iz vode, te njegovog zatezanja do eljeznog klina zabijenog u obalu. Konano se iz magle pomoli spori pljosnati oblik skele, a skelar s kukuljicom, je natezao veliki kota smjeten na sredini, kojim se privlaio k obali. Ravno dno skele zastrue po ljunku, a zakukuljena spodoba nasloni se dahui na kota. "Dva po dva," promrmlja. "Ne moe vie. Samo dva. konjima" Rincewind proguta slinu i pokua ne gledati Twoflower.a Taj se vjerojatno ceri i krevelji kao idiot. Ipak se osmjeli na jedan brzi pogled, ispod oka. Twoflower je sjedio otvorenih ustiju. "Ti nisi redovni skelar," ree Herrena. "Ja sam tu ve bila, i skelar je bio jedan veliki ovjek, pomalo..." "Ima Slobodan dan." "Hm, dobro," sumnjiavo e ona. "U tom sluaju... emu se on smije ?" Twofloweru su se tresla ramena, lice mu je pocrvenjelo i isputao je priguene frktaje. Herrena ga bijesno pogleda, pa otro pogleda skelara "Vas dvojica epajte ga!" Nastane stanka. Tad jedan od ljudi ree, "Koga? Skelara?" "Da!" "Zato?" 106

Herrena ga tupo pogleda. Ovakve stvari se ne bi smjele dogaati. Ope je prihvaena stvar da kad netko vikne neto poput "Dri ga!" ili "Straa!" ljudi skau i to rade, a ne raspravljaju. "Zato jer ja tako kaem!" bio je najpametniji odgovor kojeg se mogla sjetiti. Dvojica mukaraca najbliih pogrbljenoj prilici pogledaju jedan drugog, slegnu ramenima, sjau s konja i uhvate ga svaki za po jedno rame. Skelar je bio otprilike dvostruko manji od njih. "Ovako?" upita jedan od njih. Twoflower se ve poeo guiti. "A sad da vidim to ima ispod halje." Ona dvojica se pogledaju. "Nisam siguran da..." ree jedan. Nije dovrio reenicu jer ga je kotunjavi lakat poput klipa pogodio u trbuh. Njegov kolega s nevjericom pogleda, pa dobije drugi lakat u bubrege. Cohen je psovao dok je pokuavao ispetljati ma iz halje, skakuui postrance prema Herreni. Rincewind zastenje, stisne zube i snano trzne glavom unazad. Zauje se Weemsov krik, a Rincewind se skotrlja u stranu, tresne u blato, panino se podigne na noge i pogledom potrai zaklon. S trijumfalnim usklikom Cohen uspije osloboditi svoj ma, te pobjedonosno njime zamahne, teko ranivi ovjeka koji mu se primicao s lea. Herrena zbaci Twoflowera sa svog konja i pone traiti vlastiti ma. Twoflower pokua ustati, preplaivi jednog konja tako da ovaj zbaci jahaa kojem glava doe u odgovarajui poloaj da ga Rincewind moe to jae udariti nogom. Rincewind bi prvi sam sebe nazvao takorom, no ak se i takori bore u kripcu. Weemsove ruke mu se spuste na rame, a u glavu mu se zabije aka veliine osrednjeg kamena. Dok je padao zauje Herrenu kako sasvim tiho kae, "Ubijte obojicu. Ja u se pobrinuti za ovu staru budalu." "Moe!" ree Weems i okrene se ka Twofloweru s isukanim maem. Rincewind primjeti da oklijeva. Nastane trenutak tiine, a tad ak i Herrena zauje pljuskanje uz koje je Prtljaga jurila na obalu, a voda lijevala s nje na sve strane. Weems se uasnuto zagleda u nju. Ma mu ispadne iz ruke. On se okrene i otra u maglu. Trenutak kasnije Prtljaga skoi preko Rincewinda i uputi se za njim. Herrena se baci na Cohena, koji odbije napad i zastenja od probadanja u ruci. Otrice zazvekeu, no lukavi Cohenov zamah prema gore, koji umalo ostavi Herrenu razoruanu, prisili je na povlaenje. Rincewind otetura do Twoflowera i pone ga bezuspjeno cimati. "Vrijeme je da poemo," promumlja. 107

"Ovo je savreno!" ree Twoflower. "Jesi li vidio kako je..." "Jesam, jesam, idemo." "Ali htio bih....odlian potez!" Herreni izleti ma iz ruke i zabije se u zemlju. Frknuvi od zadovoljstva, Cohen podigne ma, oi mu se na tren ukrste, zacvili od bola, te ostane nepomino stajati. Herrena ga je zbunjeno gledala. Ona uini probni pokret u smjeru svog maa, i kad je vidjela da se nita ne dogada, zgrabi ga, odvagne i zapilji se u Cohena. Samo su je njegove izmuene oi pratile dok je oprezno kruila oko njega. "Opet su ga uhvatila lea!" proape Twoflower. "to da radimo?" "Da pokuamo uhvatiti konje?" "Dakle," ree Herrena, "Ne znam tko ste ni zbog ega ste ovdje, pa u ovome nema nieg osobnog, razumijete." Objema rakama podigne ma. Neto se iznenada pomakne u magli i zauje se tupi zvuk udarca tekog komada drva o neiju glavu. Herrena na tren poprimi izbezumljen izgled, a zatim padne prema naprijed. Bethan ispusti granu koju je drala i pogleda Cohena. Zgrabi ga za ramena, pritisne mu koljenom kria, struno ga trzne i pusti. Licem mu se rairi izraz blaenstva. Pokusno se sagne. "Nestala!" vikne. "Bol! Nestla!" Twoflower se okrene Rincewindu. "Moj otac je preporuivao vjeanje o okvir vratiju," ree leerno. Weems se vrlo oprezno unjao medu krljavim, maglom obavijenim drveem. Blijedi vlani zrak priguivao je sve zvukove, no bio je siguran da se posljednjih desetak minuta nije imalo to ni uti. Vrlo polako se okrene i dozvoli si rasko dugog, iskrenog uzdaha. Zakorai natrag u skrovitost ipraja. Neto ga vrlo njeno gurne u noge. Neto uglasto. On pogleda dolje. Dolje je bilo daleko vie nogu nego to je normalno. Zauje se kratki, otri kljocaj. KRAJ U SLIJEDEEM BROJU

108