The Prophet, Kahlil Gibran, Heinemann, London, 1974.

Izdava Grafiki zavod Hrvatske

Izdavaka djelatnost Zagreb, Frankopanska 26
Prijevod i pogovor Marko Gri
GZH 1985.

Halil
Dubran

Prorok
dopunjeno izdanje

etvrto popravljeno i

Almustafa, izabrani i ljubljeni, koji bijae osvit

vlastitoga dana, dvanaest godina u gradu Orfaleseu
ekae brod koji je trebalo da se vrati i da ga odnese
natrag na rodni mu otok.
I dvanaeste godine, sedmoga dana jelula, mjeseca etve, on se uspne na brijeg izvan gradskih zidina i
pogleda na more; i spazi svoj brod gdje plovi kroz
maglu.
Tada se dveri njegova srca naglo otvorie, i
njegova radost poletje daleko nad more. On sklopi oi i
pomoli se u tiini due.
Ali, kad sie s brijega, obuze ga tuga, i po-

misli u srcu:
Kako da odem u miru i bez alosti?
Ne, ak ni bez rane u duhu neu napustiti
ovaj grad.
Dugi bijahu dani bola koje provedoh meu
njegovim zidinama, i duge bijahu samotnike noi; a tko
se moe rastati sa svojim bolom i sa svojom samoom
bez aljenja?
Previe sam estica duha razasuo po ovim
u1icama, i odve je djece moje enje to idu gola meu
ovim brdima, i ne mogu otii od njih bez tegobe i bola.
Ne svlaim ja danas odjeu nego kou odirem
vlastitim rukama.
Niti misao ja ostavljam za sobom nego srce

ovrslo od gladi i ei.

Ipak, ne mogu vie oklijevati.
More, koje sve zove k sebi, zove i mene, i moram zaploviti.
Jer ostati, iako sati teku u noi, znai smrznuti
se, a ledac se prometnuti, ukalupiti se.
Rado bih ponio sve to je ovdje. Ali kako u?
Glas ne moe ponijeti jezika ni usana to mu
krila dadoe. Sam mora nebo traiti.
A sam, i bez gnijezda svoga, orao e sunce
preletjeti.
I kad stie na podnoje brijega, opet se okrenu moru, i ugleda brod gdje se primie luci, a na
pramcu mornare, zemljake svoje.

mama,

A dua mu zavapi za njima, i on ree:

Sinovi drevne moje majke, koji jaete na pli-

Koliko li ste samo brodili u mojim snima! I

sad uploviste u moju budnost, koja je moj dublji san.
Spreman sam poi, i moja iva elja, pripravnih jedara, eka vjetar.
Samo u jo jednom udahnuti ovaj mirni
zrak, samo u jo jednom zaljubljeni pogled baciti
unatrag,
I onda u stati meu vas, pomorac meu pomorce.
A ti, golemo more, usnula mati,
Koja si jedini smiraj i sloboda rijeci i potoku,
Samo e jo jednom potok zaviti, samo e jo

jednom zauboriti na ovoj istini,

A onda u ti doi, kao beskrajna kap beskrajnom oceanu.
I dok je iao, ugleda izdaleka mukarce i ene
gdje naputaju polja i vinograde i hite gradskim
dverima.
I zau njihove glasove gdje zazivlju njegovo
ime, i gdje se dovikuju od jedne do druge njive,
govorei jedni drugima da dolazi njegov brod.
A on ree u sebi:
Hoe li dan rastanka biti i dan sastanka?
I hoe li se rei da moja veer bijae uistinu
moja zora?
I to u dati onome tko ostavi plug u pola
brazde, ili onom tko zustavi kolo tijeska?
Hoe li srce moje postati voka oteala od
ploda koji mogu skupiti i dati im?
I hoe li moje enje potei poput vrela da
mogu naliti njihove krage?
Jesam li ja harfa koju ruka Svemoguega moe dotai, ili frula da dah njegov moe proi kroza me?
Tragalac sam za tiinom, i kakvo sam blago
naao u tiini da bih ga mogao razdati s povjerenjem?
Ako je ovo dan moje jematve, u kakve sam
njive sjeme usijao i u kakvim dolima zaboravljenim?
Ako je ovo odista dan kad podiem svoju
svjetiljku, nije moj plamen koji e u njoj planuti,

Prazan i mraan dii u svjetiljku,

A uvar noi napunit e je uljem, i on e je,
takoer, upaliti.
To on rijeima kaza. Ali je mnogota u srcu
njegovu ostalo neizreeno. Jer, on sam ne mogae izrei
svoju dublju tajnu.
A kad ue u grad, sav mu narod poe u susret, i oni ga zazivahu kao da u jedan glas govore.
A stariji u gradu istupie i rekoe:
Ne odlazi jo od nas.
Bio si podne u naem sumraku, a mladost
tvoja davae nam snove da ih sanjamo.
Ti nisi tuinac meu nama, ni gost, nego sin
na i na pravi ljubljeni.
Neka ve ne pate nae oi gledajui za tvojim
licem.
A sveenici i sveenice rekoe mu:
Neka nas sad ne razdvoje valovi morski, i neka godine koje provede meu nama postanu uspomena.
Meu nama si iao kao duh, i sjena tvoja bila
je svjetlost na naim licima.
Mnogo smo te ljubili. Ali, neizreciva bijae naa ljubav, i koprenama bijae zastrta.
A sada glasno za tobom vapije i stat e preda
te otkrivena.
I oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne doe as rastanka.

I drugi dolaahu usrdno ga molei. Ali im on

nita ne odvrati. Samo pognu glavu; a oni koji stajahu
blie ugledae mu suze gdje se liju na grudi.
hramom.

I on i narod krenue k velikom trgu pred

A iz svetita izie ena kojoj ime bijae Almitra. A bila je vidovita.

I on gledae u nju sa sve veom njenou, jer
ga je ona prva potraila i povjerovala mu jo dok je bio
samo jedan dan u gradu.
I ona ga pozdravi govorei:
Proroe Boji, koji traga za krajnjim, dugo si
traio udaljenosti svojega broda.
A sad je tvoj brod doplovio, i ti svakako mora
ii.
Duboka je tvoja udnja za zemljom tvojih
uspomena i za boravitem tvojih viih enja, a naa te
ljubav nee sputavati ni nae potrebe zadravati.
Nego te molimo da nam sada, kad nas ostavlja, progovori i da nam dade od svoje istine.
A mi emo je prenijeti svojoj djeci, a ona svojoj
djeci, i tako se nee zatrti.
U svojoj si samoi bdio s naim danima, i u
svojoj si budnosti sluao na pla i smijeh dok smo
spavali.

Sada nas, dakle, razotkrij pred nama samima,

i reci nam sve to ti se pokazalo od onoga to je izmeu
roenja i smrti.
A on odgovori:
Orfaleani, o emu ja mogu govoriti osim o
onome to se i sad mie u vaim duama?
Tada ree Almitra: Govori nam o Ljubavi.
A on podie glavu i pogleda na ljude, i muk
zavlada meu njima. I snanim glasom ree:
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas ma skriven u njezinim perima
moe raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas moe razdrmati vae
snove kao to sjeverac pustoi perivoj.
Jer, kao to vas ljubav kruni, tako e vas i
razapeti. Jer, koliko vam pomae da rastete, toliko vas i
potkresava.
Kao to se uspinje na vau visinu i draga vam
najnjenije grane to dru na suncu,
Tako e vam sii u korijenje i protresti ih dok
prianjaju uza zemlju.
Poput snopova ita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.

Ona vas sije da bi vas lupine vae oslobodila.

Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas mee na svoj sveti oganj, da
postanete sveti kruh za Boji sveti pir.
Sve e vam ovo ljubav uiniti kako biste
doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju
postali komadi srca samoga ivota.
Ali, ako u svojem strahu budete traili samo
ljubavni mir i ljubavni uitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da
odete s gumna ljubavi,
U svijet bez godinjih doba, gdje ete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ete plakati, ali ne
svim svojim suzama,
Ljubav ne daje nita osim sebe i ne uzima nita
osim sebe.
Ljubav nema nita niti se ona moe imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad ljubite, ne valja da kaete: Bog mi je u
srcu, nego radije: Ja sam u Bojem srcu.
I ne mislite da moete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja
vaim putem.
Ljubav ne ezne ni za im drugim do za tim
da se sama ispuni.
Ali, ako ljubite i svakako morate imati elja,
neka vam ovo budu elje:
Rastopiti se i biti poput uborna potoka koji

pjeva svoju pjesmu noi.

Upoznati bol od prevelike njenosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
I krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za
jo jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
Vratiti se s veeri kui sa zahvalnou;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i
s pjesmom zahvalnicom na usnama.

Tada Almitra opet progovori i ree: A to o

enidbi veli, Uitelju?
A on odvrati govorei:
Rodiste se zajedno i uvijek ete biti zajedno.
Bit ete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu
vae dane.
Da, bit ete zajedno ak i u tihom Bojem
pamenju.
Ali, neka bude prostora u vaem zajednitvu.
Neka nebeski vjetrovi pleu meu vama.
ljubavi:

Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od

Neka radije bude uzburkano more meu obalama vaih dua.

iste ae.

Lijevajte au jedno drugome, ali ne pijte iz

Dajte jedno drugome od svoga kruha, ali ne

jedite od iste krike.
Pjevajte i pleite zajedno i radujte se, ali neka
svako od vas uzmogne biti i samo,
Kao to su ice na lutnji same, premda odzvanjaju istom glazbom.
posjed.
srca.

Podajte svoja srca, ali ne jedno drugom u

Jer samo ruka ivota moe obuhvatiti vaa
I stojte zajedno, ali ne preblizu;

Jer, stupovi hramski stoje odvojeno,

A hrast i empres ne rastu u sjeni jedan
drugome.

A ena koja stajae s edom na prsima ree:

Govori nam o Djeci.

sobom.

I on ree:
Vaa djeca nisu vaa djeca.
Ona su sinovi i keri enje ivota za samim
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Moete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje

misli,
due,

Jer, ona imaju vlastite misli.

Moete okuiti njihova tijela, ali ne njihove

Jer, njihove due borave u kui od sutra, koju

vi ne moete posjetiti, ak ni u svojim snima.
Moete se upinjati da budete kao oni, ali ne
traite od njih da budu poput vas.
Jer, ivot ne ide unatrag niti ostaje na prekjuer.
Vi ste lukovi s kojih su vaa djeca odapeta kao
ive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonanosti, i On
vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele
poletjele brzo i daleko.
Neka vaa napetost u Strijelevoj ruci bude za
sreu;
Jer, kao to On ljubi strijelu koja leti, isto tako
ljubi i luk koji miruje.

Tada ree bogata: Govori nam o Davanju.

svoga.

A on odvrati:
Dajete samo mrviak ako dajete od bogatstva

Kad od sebe dajete, istinski dajete.

Jer to je vae bogatstvo nego stvari koje uvate i pazite iz straha da vam sutra ne zatrebaju?
A sutra, to e sutra donijeti preopreznome

psu koji zakopava kosti u neutrtu pijesku dok

hodoasnike prati do svetoga grada?
I to je strah od nude nego nuda sama? Nije
li e, koje se straite dok vam se izvor prelijeva,
neutaiva?
Ima ih koji daju mrviak od mnogoga to imaju - i daju to da bi ih drugi prepoznali, i njihova
skrivena elja obezvreuje njihove darove.
A ima ih koji imaju malo i sve daju.
To su vjernici ivota i dareljivosti ivota, i
njihova krinja nikad nije prazna.
Ima ih koji daju s radou, i ta je radost njima
nagrada.
Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo
krtenje.
Ima ih koji daju ne upoznavi boli davanja,
niti trae radosti, niti daju opominjui se vrline;
Oni daju kao to u dolini mra iri miomiris u
prostor.
Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oi
smijei na zemlju.
Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati
nezamoljen, razumijevanjem;
I ovjeku iroke ruke vea je radost nai onoga
tko e primiti nego samo davanje.
A ima li ita to ete zadrati?
Sve to imate jednog e se dana razdati;
Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne
vama, a ne vaim batinicima.
*****************************************************

***************************************
esto kaete: Dao bih, ali samo potrebitima.
Ali, voke u vaem vonjaku ne kau tako, ni
stada na vaem panjaku.
Daju da bi mogli ivjeti, jer zadravati znai
propadati.
Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje dane i
noi, vrijedan je svega to vi imate.
I onaj koji je zasluio da pije iz oceana ivota
zasluuje da napuni au i iz vaega potoia.
I koja zasIuga moe biti vea od one to lei u
hrabrosti i povjerenju, dapae u milosru, primanja?
I tko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje
grudi i razgolititi svoj ponos da biste vi mogli vidjeti
njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos postien?
Prvo gledajte da sami zasluite da budete
davaoci, i orue davanja.
Jer, odista, ivot daje ivotu - dok ste vi, koji
se smatrate davaocima, samo svjedoci.
*****************************************************
***************************************
I vi primaoci - a svi ste vi primaoci -- ne
prihvaajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste
podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima;
Jer, previe se sjeati svojega duga jest sum-

njati u plemenitost onoga koji ima prostodunu zemlju

za majku, i Boga za oca.

Onda starac, krmar, ree: Govori nam o Iu i

Piu:
A on ree:
O kad biste mogli ivjeti o miomirisu zemlje i
poput biljke na zraku da vas krijepi svjetlost.
Ali, jer morate ubijati da biste jeli, i otkidati
mladune od majina mlijeka da biste utaili e, neka
to bude in tovanja,
I neka va stol bude rtvenik na kojem se rtvuju ista i nevina stvorenja ume i livade za neto to je
istije i jo nevinije u ovjeku.
Kad ubijate ivine, recite mu u srcu:
Ista sila koja tebe kolje i mene kolje; i ja u
biti pojeden.
Jer, zakon koji tebe preputa mojoj ruci i mene
e prepustiti jaoj ruci.
Tvoja i moja krv samo je sok koji hrani
nebesko drvo.
*****************************************************
***************************************
I kad jabuku zagrizete, recite joj u srcu:

Tvoje e sjeme ivjeti u mojem tijelu,

I pupoljci tvojega sutra raspupat e se u
mojem srcu,
I miomiris tvoj bit e moj dah,
doba.

I zajedno emo se radovati kroza sva godinja

A na jesen, kad trgate groe u vinogradu za

tijesak, recite u srcu:
I ja sam vinograd, i moji e plodovi biti pobrani za tijesak,
I poput mladoga vina drat e me u vjenim
posudama.
A zimi, kad vina pijete, neka vam u srcu bude
pjesma uza svaku au;
I neka u pjesmi bude spomen na jesenske
dane, i na vinograd, i na tijesak.

Onda ora ree: Govori nam o Radu.

A on odvrati govorei:
Radite da biste ili ukorak sa zemljom i duom zemljinom.
Razlijeniti se znai otuiti se od godinjih doba, izii iz ophodnje ivota koji stupa velianstveno i s
ponosnom poniznou put vjenosti.
Kad radite, vi ste frula kroz ije se srce apat

sati preobraa u glazbu.

Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema,
kad sve drugo jednoglasno pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a
trud nesrea.
Ali ja vam kaem da vi, radei, ispunjate dio
zemljina najdaljega sna, koji vam je odreen kad je san
taj bio roen,
I drei se posla, istinski ljubite ivot,
A ljubiti ivot u radu znai biti prisan s najskrovitijom tajnom ivota.
Ali ako, u boli svojoj, roenje nesreom nazivate, a uzdravanje tijela prokletstvom koje vam je na
elu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s ela
vaega moe sprati ono to na njemu pie.
Takoer vam govorahu da je ivot mrak, a vi,
u svojem umoru, ponavljate ono to vam rekoe umorni,
I ja kaem da je ivot mrak, osim kad postoji
ar,
A svaki je ar slijep, osim kad postoji znanje.
A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i
s drugim, i s Bogom.
*****************************************************
***************************************
A to je to raditi s ljubavlju?
To znai tkati ruho od vlakana iz svoga srca,
kao da vae ljubljeno treba da nosi to ruho.

To znai graditi kuu s dragou, kao da vae

Ijubljeno treba da boravi u toj kui.
To znai sijati sjeme s njenou i dizati ljetinu
s radou, kao da e vae ljubljeno jesti plodove.
To znai ispuniti sve to tvorite dahom duha
svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas
i motre.
esto sam uo gdje velite, kao da u snu govorite: Tko radi u mramoru, i tko otkriva oblik vlastite
due u stijeni, plemenitiji je od onoga tko plui zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo
u obliju ovjeem, vie je od onoga tko pravi sandale za
noge.
Ali, ja kaem; ne u snu nego u punoj budnosti
podneva, da vjetar ne govori slae divovskome hrau
nego najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u
pjesmu to ju je zasladio vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne moete raditi s ljubavlju, nego samo s gaenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete
uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih to s
radou rade.
Jer, ako kruh peete ravnoduno, peete gori
kruh, koji toli samo pola ovjeje gladi.
Ako mrzite maenje groa, iz vaeg e masta
otei otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anela, ako ne volite
pjevanja, vi zaipate ljudske ui na glasove dana i
glasove noi.

Potom jedna ena ree: Govori nam o Radosti

i alosti.
A on odvrati:
Vaa je radost vaa raskrinkana alost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire esto je
bilo puno vaih suza.
A kako, dakle, to moe biti?
to alost vie raskopa vae bie, to u nj moe
vie radosti stati.
Nije li krag u kojem vino drite bio peen u
grnarevoj pei?
I nije li frula koja vam duh blai puko drvo
koje izbuie noevi?
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i
otkrit ete da vam je radost dalo ono to vam je dalo i
alost. Kad ste alosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet
ete da odista plaete za onim to je bila vaa radost.
Neki od vas vele: Radost je vea od alosti, a drugi
kau: Ne, alost je vea.
A ja vam kaem da su nerazdvojne.
Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama za
stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.
Odista ste objeeni poput zdjelica vage izmeu
svoje alosti i svoje radosti.
eni.

Samo kad ste prazni, smireni ste i uravnote-

Kad vas rizniar uzima da bi izmjerio svoje

zlato i srebro, vaa radost ili vaa alost svakako se
mora dizati ili sputati.

Tada jedan zidar stupi i ree: Govori nam o

Kuama.
A on odvrati i ree:
Sagradite od svojih matarija sjenicu u pustinji
radije nego da gradite kuu meu gradskim zidinama.
Jer, kao to se vi kui vraate o sumraku, tako se vraa
lutalac u vama, vjeno dalek i samotan. Vaa je kua
vae vee tijelo.
Die se na suncu i spava u tiini noi; i nije bez
snova. Zar vaa kua ne sanja? I, sanjajui, zar ne
ostavlja grad radi luga i breuljka?
O kad bih mogao skupiti vae true u ruku i,
poput sijaa, pobacati ih u umu i na livadu.
O kad bi doline bile vae ulice, a zelene staze
vai putovi, kako biste jedni druge mogli traiti kroz
vinograde, i dolaziti s miomirisom zemlje u odjei
svojoj.
Ali, jo nije vrijeme tome.
U svojem strahu preci vai skupie vas preblizu jedne uz druge. I strah taj potrajat e malo due. I
malo e dulje bedemi gradski razdvajati vaa ognjita
od vaih polja.
I kaite mi, Orfaleani, to imate u ovim ku-

ama? I to li to uvate iza uvrenih vrata?

Imate li mira, spokojnoga ara koji otkriva
vau snagu?
Imate li uspomena, blistavih slavoluka to
nadsvouju vrhunce duha?
Imate li ljepotu, koja odvodi srce od stvari
nainjenih od drveta i kamena na svetu planinu?
Recite mi, ima li toga u vaim kuama?
Ili imate samo udobnost, i udnju za udobnou, tim potajnim stvorom koji u kuu ulazi kao gost,
potom biva neprijatelj i, napokon, gazda?
Da, a onda postaje i krotitelj, i, s kukom i
kandijom, u lutke pretvara vae vie udnje.
Iako su mu svilene ruke, srce mu je od eljeza.
Uljuljkuje vas u san samo da bi vam uz postelju stajao i
rugao se dostojanstvu tijela.
On se izruguje vaim vrstim namislima i
stavlja ih u iak poput krhkih posuda.
Odista, udnja za udobnou ubija strast due,
a onda ide, cerei se, u sprovodu.
Ali vi, djeco prostora, vi nemirni u miru, ne
dajte da budete ni ulovljeni ni ukroeni.
Vaa kua neka ne bude sidro nego jedro.
Neka ne bode ljeskava koica to prekriva ranu nego
kapak koji uva oko.
Ne treba da smotavate krila da biste mogli
proi kroz vrata, niti da sputate glave da ne udarite u
strop, niti da se bojite disati da zidovi ne bi popucali i
pali.

Ne treba da boravite u grobovima koje mrtvi

napravie za ive.
Pa bila od krasote i od sjaja, kua vaa neka ne
uva vau tajnu niti titi vau enju.
Radi onoga to je bezdano u vaim boravitima, u nebeskom dvorcu, kojem su dveri jutarnja magla
i kojem su prozori pjesme i tiine none.

I tkalac ree: Govori nam o Odjei.

A on odgovori:
Vaa odjea krije mnogo od vae ljepote, iako
ne skriva ono to nije lijepo.
I premda u ruhu traite slobodu svoje osobnosti, u njemu moete nai oklop i lanac.
O kad biste mogli susretati sunce i vjetar sa
vie svoje koe, a sa manje odjee.
Jer, dah je ivota u sunanom sjaju i ruka ivota u vjetru.
Neki od vas vele: Sjeverac je odatkao ruho
koje nosimo.
A ja velim: Da, to jest bio sjeverac,
Ali sram je bio krosna njegova, a mlitavost
miica njegova nit.
A kad je posao dovrio, smijao se u umi.
Ne zaboravite da je ednost zarad zatite od

neistih oiju.
A kad neistih vie ne bude, to e biti ednost
nego okov i prljavtina due?
I ne zaboravite da zemlja uiva u tome da uti
vae bose noge i da vjetar ezne da se poigra vaom
kosom.

A trgovac ree: Govori nam o Kupnji i

Prodaji.
A on odvrati i ree:
Za vas zemlja raa plodove, i neete oskudijevati ako samo znate kako da ruke napunite,
U izmjeni darova zemljinih nai ete obilje i
biti zadovoljni.
Ipak, sve dok izmjene ne bude u ljubavi i
ugodnoj pravinosti, ona e neke voditi oblapornosti, a
druge gladovanju.
Kad na sajmu, vi trudbenici mora, polja i
vinograda, sretnete tkalce, grnare i skupljae mirodija
Zazovite tada gospodara duha zemlje, da
doe posred vas i da posveti vage i raun koji
odmjerava vrijednost vrijednou,
I ne trpite da praznoruki sudjeluju u vaim
poslovima, koji bi za va trud prodali svoje rijei.
Takvima recite:
Doite s nama u polje, ili otiite s naom
braom na more i mreu bacajte;

Jer zemlja i more i vama e biti dobrostivi kao

to bijahu nama.
I ako vam dou pjevai, plesai i frulai, i od
njihovih darova kupite.
Jer, i oni su skupljai plodova i miomirisa, a
ono to donose, iako nainjeno od snova, odjea je i
hrana vaoj dui.
I prije negoli odete sa sajma, pazite da nitko ne
otie praznoruk.
Jer, duh gospodar zemlje nee mirno spavati
na vjetru dok ne budu zadovoljene potrebe i
posljednjega meu vama.

A onda jedan od sudaca gradskih istupi i ree:

Govori nam o Zloinu i Kazni.
A on odvrati govorei:
Upravo kad duh va ide lutajui na vjetru, vi,
sami, i nepaeni, radite zlo drugima i, stoga, sami sebi.
I zbog poinjenoga zla morate kucati i ekati
neko vrijeme nezapaeni na dverima blaenika.
Poput oceana vae je boansko jastvo;
Zauvijek ostaje neokaljano.
I poput etera die se tek kad okrilati.
ak je poput sunca vae boansko jastvo;
zmijinjih.

Ono ne zna putova krtiinih niti trai rupa

biu.

Ali, ne boravi boansko jastvo samo u vaem

Mnogo je toga u vama ve ovjek, a mnogo

toga jo nije ovjek,
Nego bezoblian patuljak koji, u snu, ide kroz
maglu traei vlastito buenje.
A govorio bih vam sada o ovjeku u vama.
Jer, on, a ne vae boansko jastvo, ni patuljak
u magli, zna zloin i kaznu za zloin.
esto sam vas sluao gdje govorite o onome
koji ini zlo kao da on nije jedan od vas nego tuinac
meu vama i uljez u vaem svijetu.
Ali, ja kaem: kao to se svetac i pravednik ne
mogu dii iznad najviega koje je u svakome od vas,
Tako zli i slabi ne moe pasti nie od najniega, koje je, takoer, u vama.
I kao to ni jedan list ne pouti bez tihoga
znanja cijeloga drveta,
Tako zloinac ne moe initi zlo bez skrivene
volje svih vas.
Poput procesije idete zajedno prema svojem
boanskom jastvu.
Vi ste put i putnici.
I kad jedan od vas padne, on pada zarad onih
iza sebe, kao opomena na kamen spoticanja.
Da, pada zarad onih pred sobom, koji se, iako
bri i vrega koraka, jo ne odmakoe od kamena
spoticanja.

srcima:

vinih.

A i ovo, iako ta rije teko lei na vaim

Ubijeni nije neodgovoran za svoje ubojstvo,
A opljakani nije nevin u tome to je
opljakan.
Pravednik nije neduan za djelo zloga,
I neokaljani nije ist od djela okrutnikovih.
Da, krivi je esto rtva oteenoga.
I jo ee osuenik nosi teret nekrivih i ne-

Ne
moete
odijeliti
pravednika
od
nepravednika, ni dobrog od zloga;
Jer, oni stoje zajedno pred licem sunca, kao to
su crna i bijela nit skupa otkane.
I kad crna nit pukne, tkalac e pregledati cijelu
tkaninu, a ispitat e i krosnu.
Ako tko od vas dovede pred sud nevjernu
enu, neka takoer na tezulji izmjeri srce njenoga mua,
i neka mjerama izmjeri duu njegovu.
I neka onaj koji biuje vrijeaoca pogleda u
duh uvrijeenoga.
I ako bi tko od vas kanjavao u ime pravde i
dizao sjekiru na zlu voku, neka joj pogleda korijenje;
I odista e nai korijene dobra i zla, plodne i
neplodne, isprepletene zajedno u tihome srcu zemlje.
I vi suci koji biste da budete pravedni,
Kakvu osudu izriete onome koji je, premda
poten u tijelu, tat u duhu?
Kako kanjavate onoga koji ubija u tijelu, iako

je i sam ubijen u duhu?

I kako gonite onoga koji je na djelu varalica i
tlaitelj,
Iako je, takoer, sam izmuen i zlostavljan?
I kako ete kazniti one ije je kajanje vee od
njihovih nedjela?
Zar kajanje nije pravda kojom upravlja isti taj
zakon kojem biste rado sluili?
Ipak, ne moete svaliti kajanje na nevinoga
niti ga dii sa srca kriveva.
Nepozvano, vikat e u noi da se ljudi probude i pogledaju sami sebe.
I vi koji biste da razumijete pravdu, kako ete
dok ne gledate sva djela pri punoj svjetlosti?
Samo ete tada znati da su ispravan i pali
jedan ovjek to stoji u sumraku izmeu noi svojega
patuljastog jastva i dana svojega boanskog jastva,
I da kamen ugaoni u hramu nije vii od najnie stijene u njegovu temelju.

Tada, pravnik ree: A to o naim Zakonima

veli, uitelju?
A on odvrati:
Uivate u postavljanju zakona,
A jo vie uivate krei ih.

Poput djece to se uz ocean igraju, uporno

gradei pjeane kule, a onda ih, uza smijeh, razaraju.
Ali, dok gradite pjeane kule, ocean donosi
jo pijeska na alo, A kad ih razarate, ocean se smije s
vama.
Odista, ocean se uvijek smije s nevinima,
Ali, to s onima kojima ivot nije ocean, a
ljudski zakoni nisu pjeane kule,
Nego za koje je ivot stijena, a zakon dlijeto
kojim bi ga usjekli na svoju sliku i priliku?
to s bogaljem koji mrzi plesae?
to s volom koji voli svoj jaram i smatra
umskoga jelena i srndaa zabludjelim i potucakim
stvorenjima?
to sa starom zmijom koja ne moe svui
svlaka, te sve druge naziva golima i besramnicima?
to s onim koji podrani na pir i, kad se prejede
i zamori, odlazi govorei da su svi pirovi nasilje i da su
svi svatovi kritelji zakona?
to bih rekao o njima, osim da stoje na suncu,
ali leima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene
njihovi zakoni.
I to je sunce njima nego baca sjena?
I to li je priznati zakone nego sagnuti se i
obiljeiti sjene na zemlji?
Ali, vas, koji idete s licem prema suncu, kakve
slike nacrtane na zemlji mogu zadrati?
Vi koji putujete s vjetrom, kakva e vjetrenica

upravljati vaim smjerom?

Kakav vas ljudski zakon moe svezati ako slomite jaram svoj, osim uz neija zatvorska vrata?
Kakva se zakona morate bojati dok pleete,
osim posrtanja preko neijih eljeznih lanaca?
I tko e vam to suditi ako strgate odjeu svoju,
osim ako je ne ostavite na neijem putu?
Orfaleani, moete priguiti bubnjanje, olabaviti ice na liri, ali tko e evi zapovjediti da ne pjeva?

I govornik ree: Govori nam o Slobodi.

A on odvrati:
Pred gradskim dverima i uz ognjita vaa gledah vas gdje padate niice i oboavate svoju slobodu,
Kao to se robovi ponizuju pred silnikom i
slave ga, iako ih ubija.
Doista, u dubravi oko hrama i u sjeni tvravice gledah i najslobodnije meu vama gdje slobodu
vuku kao jaram i negve.
I srce je krvarilo u meni; jer, vi moete biti
slobodni tek kad sama udnja za traenjem slobode
postane svagdanji posao va, i kad prestanete govoriti
o slobodi kao o svrsi i ispunjenju.
Bit ete slobodni, doista, kad vai dani ne
budu bez briga ni vae noi bez nevolje i boli.
Nego, prije, kad one opau va ivot, a vi se,

ipak, izdignete nad njih, goli i nevezani.

A kako da se dignete nad svoje dane i noi
dok ne skrite lance koje ste, u osvit svojega
razumijevanja, privrstili oko svojega podnevnog sata?
Uistinu, to slobodom zovete najtvri je od tih
lanaca, iako mu se karike sjaje na suncu i zabljeuju
vam oi.
I to biste, ako ne krhotine sebe samih, odbacili
kako biste bili slobodni?
Ako biste pak nepravedan zakon eljeli ukinuti, taj ste zakon vlastoruno napisali na svojem elu.
Ne moete ga izbrisati palei zakonike svoje ni
umivajui ela svojih sudaca, pa makar i more izlili na
njih.
A ako biste silnika da sruite s prijestolja, prvo
vidite je li srueno njegovo prijestolje podignuto u
vama.
Jer, kako tiranin moe vladati slobodnima i
ponosnima nego s pomou tiranstva u vlastitoj im
slobodi i s pomou sramote u vlastitom im ponosu?
A ako biste brigu da odbacite, tu ste brigu sami izabrali, vie nego to vam je nametnuta.
A ako biste strah da rasprite, sjedite je toga
straha u vaem srcu, ne u ruci straiteljevoj.
Odista, sve se u vaem biu giba u stalnom
poluzagrljaju: to udite i ega se bojite, gnusno i
potovano, za im idete i ono emu biste umakli.
Sve se to giba u vama, poput svjetala i sjena u
priljubljenim parovima.

I kad sjena iezne i vie je nema, svjetlost koja

ostane biva sjena drugoj svjetlosti.
I tako, vaa sloboda, kad gubi okove, biva sama okov veoj slobodi.

A sveenica progovori opet i ree: Govori nam

o Umu i Strasti.
A on odvrati govorei:
Vaa je dua esto bojite na kojem va um i
vaa rasudna mo ratuju protiv vae strasti i vaega
nagona.
O kad bih bio mirotvorac u vaoj dui, da
uzmognem preobraziti nesklad i suparnitvo vaih
poela u jedinstvo i melodiju.
Ali kako, dok vi sami ne budete mirotvorci,
dakle ljubavnici svih svojih poela?
Va um i vaa strast krmilo su i jedra vae
moreplovne due.
Ako se slomi bilo krmilo, bilo jedra, moete se
samo valjati tamo-amo i da vas struja nosi, ili pak ostati
nepomini nasred mora.
Jer je um, dok upravlja sam, ograniljiva sila; a
strast, razularena, jest oganj to gori do samounitenja.
Stoga, neka vaa dua uznosi va um do visina strasti,
da uzmogne pjevati;
I neka upravlja vaom strau s umom, da

strast vaa moe ivjeti iz dana u dan uskrisujui, i da se

poput feniksa die iz vlastitoga pepela.
Htio bih da svoj razum i svoj nagon gledate
kao to biste gledali ljubljene goste u svojoj kui.
Zacijelo, ne biste jednoga gosta astili vie nego drugoga; jer tko je privreniji jednome, gubi ljubav i
povjerenje obojice.
Meu bregovima, kad sjedite u prohladnoj sjeni bijelih jablanova, uivajui u spokoju i divoti dalekih
polja i livada - neka srce vae rekne u tiini: Bog miruje
u umu.
A kad okrene oluja, i snaan vjetar zaljulja umu, a munje i gromovi obznane velianstvo neba - neka
srce vae rekne sa strahopotovanjem: Bog se giba u
strasti.
I jer si dah u Bojem ozraju, i list u Bojoj
umi, i ti e otpoinuti u umu i gibati se u strasti.

A jedna ena prozbori i ree: Govori nam o

Boli.
A on kaza:
Vaa je bol lomljenje ljuske koja zatvara vae
poimanje. Kao to se ljuska ploda rnora slomiti da bi mu
jezgra izila na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidanjim
udesima ivota, vaa vam se bol nee initi nita manje
udesnom od radosti;

I prihvatit ete doba svojega srca, kao to

uvijek prihvaate godinja doba to prolaze nad vaim
poljima. I gledat ete spokojno kroza zime svojega bola.
Mnogo ste svoga bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim lijenik u vama vida
vae bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte lijeniku, i popijte njegov lijek
tiho i spokojno;
Jer, njegovu ruku, ako i jest teka i tvrda, njeno vodi ruka Nevidljivoga,
I posuda koju donosi, ako vam i pee usne,
nainjena je od gline to ju je Grnar ovlaio svojim
svetim suzama.

I jedan ovjek ree: Govori nam o Samospoznaji.

A on odvrati govorei:
Vaa srca znaju u tiini tajne dana i noi. Ali,
vae ui eaju za glasom o znanju vaega srca.
eljeli biste saznati u rijeima ono to ste oduvijek znali u misli.
snova.

eljeli biste prstima opipati golo tijelo svojih

I dobro je to je tako.
Skriveno vrelo vae due svakako mora izbiti i

potei, mrmorei, k moru;

A blago vaih bezdanih dubina otkrilo bi se
vaim oima.
Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri vae neznano blago;
I ne traite dubine svojega znanja sa tapom ili
dubinomjerom.
Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno more.
*****************************************************
***************************************
Ne recite: Naao sam istinu, nego radije:
Naao sam jednu istinu.
Ne recite: Naao sam put due.
putem.

Recite radije: Sreo sam duu gdje ide svojim

Jer, dua kroi svim putovima.
Dua ne ide po koncu niti raste poput trske.
Dua se otvara kao lotos sa bezbroj latica.

Tada ree uitelj: Govori nam o Pouavanju.

A on ree:
Nitko vam ne moe otkriti nita osim onoga

to je ve lealo, poluusnulo, u poecima vaega znanja.

Uitelj koji se ee u sjeni hrama, meu uenicima, ne
daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje
ljubavi.
Ako je doista mudar, ne nudi vam da uete u
kuu njegove mudrosti nego vas radije vodi do praga
vaega duha.
Zvjezdar vam moe govoriti o svojem
poimanju svemira, ali vam on ne moe dati svojega
poimanja.
Glazbenik vam moe pjevati o ritmu koji je u
cijelome svemiru, ali vam ne moe dati uho koje hvata
ritam, ni glas koji ga odraava.
A onaj koji je upuen u znanost o brojevima
moe govoriti o podrujima teine i mjere, ali vas ne
moe odvesti onamo.
Jer vienje jednoga ovjeka ne uzajmljuje svoja
krila drugome ovjeku.
I kao to svaki od vas sam stoji u Bojem znanju, tako mora svaki od vas biti sam u svojem
poznavanju Boga i u svojem poimanju zemlje.

A jedan mladi ree: Govori nam o Prijateljstvu.

I on odvrati govorei:
Va je prijatelj zadovoljenje vaih potreba.
On je vae polje koje zasijavate s ljubavlju, a

anjete sa zahvalnou.
On je vaa trpeza i vae ognjite.
Jer, dolazite k njemu gladni, i itete od njega
spokoja.
Kad va prijatelj iznosi svoje miljenje, ne bojite se rei ne, niti se suzdravate od da.
I kad on uti, vae srce ne prestaje oslukivati
njegovo srce;
Jer, bez rijei, u prijateljstvu, sve se misli, sve
enje, sva iekivanja raaju i dijele s radou koja se
ne izvikuje.
Kad se opratate s prijateljem, ne alostite se;
Jer, to najvie volite u njemu, moe biti razgovjetnije kad je odsutan, kao to je planina planinaru
razgovjetnija iz doline.
I neka u prijateljstvu ne bude druge svrhe
osim produbljivanja duha.
Jer, ljubav koja trai ita drugo do oitovanja
vlastite tajne nije ljubav nego baena mrea: hvata samo
to je beskorisno.
I neka vae najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vau oseku, neka upozna
i vau plimu.
Jer, to vam je prijatelj da biste ga traili da s
vama ubija vrijeme?
Potraite ga uvijek da oivite vrijeme.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne
prazninu;
I neka u slatkoi prijateljstva bude smijeha, i
diobe radosti.
Jer, u svjeini sitnica srce nalazi svoje jutro i

okrepljuje se.

A uenjak ree: Govori o Razgovoru.

mislima;

I on odvrati govorei:
Razgovarate kad vie niste u miru sa svojim

I kad vie ne moete izdrati u samoi srca,

ivite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i
razbibriga. I u mnogom vaem razgovoru miljenje je
napol ubijeno.
Jer, misao je ptica prostora, i u krletki rijei
moe doista rairiti krila, ali ne moe letjeti.
Ima ih meu vama koji trae razgovorljive, iz
straha da ne budu sami.
Tiina samotnosti otkriva njihovim oima golo
jastvo, i rado bi umakli.
A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajui i bez
predumiljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne
mogu razumjeti.
A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju
rijeima.
U grudima takvih duh boravi u ritmikoj tiini.
Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu,
neka duh u vama pokrene vae usne i upravlja vaim
jezikom. Neka glas u vaem glasu govori uhu u njegovu
uhu.
Jer, njegova e dua uvati istinu vaega srca,

kao to se pamti okus vina, kad se i boja zaboravi, a ni

posude vie nema.

A zvjezdar ree: Uitelju, govori o Vremenu.

A on odvrati:
Vi biste mjerili vrijeme, koje je neizmjerno i
neizmjerljivo.
Vi biste da prilagodite svoje dranje i ak da
upravljate svojim duhom po satima i godinjim dobima.
Od vremena biste da napravite potok i da na
njegovoj obali sjedite i motrite mu tijek.
Ipak, bezvremeno u vama svjesno je bezvremenosti ivota,
I zna da je juer samo dananje sjeanje a sutra
dananji san.
I da ono to pjeva i razmilja u vama jo
prebiva u granicama prvog trenutka koji je razbacao
zvijezde po svemiru.
Tko meu vama ne osjea da je bezgranina
njegova mo ljubavi?
A, ipak, tko ne osjea da je sama ljubav, premda bezgranina, sadrana u jezgri njegova bia, i da se
ne giba od jedne ljubavne misli do druge, niti od
jednoga ljubavnog ina do drugog?
I nije li vrijeme, kao ljubav, nepodjeljivo i
neizmjerljivo?
Ali, ako u misli morate razdijeliti vrijeme na
godinja doba, neka svako doba sadri sva druga,

I neka dananji dan obgrli prolost sjeanjem i

budunost enjom.

I jedan od starijih u gradu ree: Govori nam o

Dobru i Zlu.
A on odvrati:
O dobru u vama mogu govoriti, ali ne i o zlu.
Jer, to je zlo nego dobro izmueno vlastitom glau i
eu?
Odista, kad je dobro gladno, ono trai hrane
ak i u mranim peinama; kad ea, pije i u mrtvajama,
Dobri ste kad ste jedno sa sobom.
Ali, kad niste jedno sa sobom, niste zli.
Jer, ni razdijeljena kua nije peina razbojnika; samo je razdijeljena kua.
I brod bez krmila moe plutati besciljno meu
opasnim liticama, a ne mora potonuti na dno. Dobri ste
kad teite da dadete od sebe.
Ipak, niste zli kad traite dobit za sebe.
Jer, kad teite dobiti, samo ste korijen koji se
probija u zemlju i sie na njezinim grudima.
Zacijelo, plod ne moe rei korijenu: Budi
kao ja, zreo i pun, i uvijek daji od svojega obilja.
Jer, plodu je davanje nuda, kao to je primanje nuda korijenu.
Dobri ste kad ste sasvim budni u svome

govoru.

Ipak, niste zli kad spavate dok vam jezik klepee bez svrhe.
ak i mucav govor moe ojaati slabaan
jezik.
Dobri ste kad cilju svome idete pouzdano i
vrsta koraka.
Ni oni koji hramlju ne idu natrake.
Ipak, niste zli kad onamo idete hramljui.
Ali, vi koji ste jaki i brzi, gledajte da ne hramljete pred kljastima, mislei da tako valja.
Vi ste dobri na bezbroj naina, a1i niste zli kad
niste dobri,
Samo ste tumarala i tromi.
teta to jeleni ne mogu pouiti brzini kornjae.
U vaoj enji za divovskim jastvom lei vaa
dobrota: a to je enja u svima vama.
Ali, u nekima je od vas ta enja bujica koja se
mono rui u more, nosei tajne urvina i pjesme uma.
A u drugima to je miran potok koji se gubi u
zavojima, okukama i zastojima prije nego to stigne do
ala.
Ali, neka onaj tko mnogo ezne ne kae onome koji ezne malo: Zato si spor i emu oklijeva?
Jer, istinski dobar ne pita golaa: Gdje ti je
odjea? ni beskunika: Gdje ti je dom?

Tada Sveenik ree: Govori nam o Molitvi.

A on odvrati govorei:
Molite u bijedi i nevolji; o kad biste mogli moliti i u punoi svoje sree i u danima preobilja.
Jer, to je molitva ako ne irenje vas samih u
ivi eter?
I ako vam donosi utjehu to lijevate svoj mrak
u prostor, usreuje vas, isto tako, i kad izlijevate osvite
svoga srca.
I ako moete samo plakati kad vas dua poziva da molite, ona e vas poticati opet i opet, iako
plaui, sve dok se ne nasmijete.
Kad molite, diete se da susretnete u zraku
one koji mole u isti sat, i koje, osim u molitvi, ne moete
sresti.
Stoga neka va posjet tom nevidljivome hramu
bude samo zarad zanosa i svetoga zajednitva.
Jer, ako uete u hram samo zato da prosite,
neete primiti;
A ako uete da biste se ponizili, neete se
uzvisiti;
Ili ak ako uete da molite za dobro drugih,
nee vas uti.
Dosta je da uete u nevidljivi hram.
Ne mogu vas uiti kako da se molite rijeima.
Bog ne slua vaih rijei, osim kad ih sam izgovara na vaa usta.
I ne mogu vas pouiti molitvi more, uma i

planina.

Ali, vi koji se rodiste iz planina i uma i mora

moete nai njihovu molitvu u svome srcu,
I ako samo sluate u muku noi, ut ete ih
gdje govore u tiini:
Boe na, koji si krilato nae ja, tvoja volja
naa je volja.
Tvoja enja u nama ezne.
U nama je tvoj ar, to e pretvoriti nae noi,
koje su tvoje, u dane, koji su, takoer, tvoji.
Ne moemo iskati nita od tebe, jer ti zna
nae potrebe prije nego to se i rode u nama;
Ti si naa potreba; i dajui nam vie sama
sebe, ti nam sve daje.

A onda pustinjak, koji je grad posjeivao jedanput na godinu, istupi i ree: Govori nam o Uitku.
A on odvrati govorei:
Uitak je hvalospjev slobodi,
Ali nije sloboda.
On je cvjetanje vaih enja,
Ali nije njihov plod.
On je dubina to zove u visinu,
Ali nije ni dubina ni visina.
On je zatoenik to uzima krila,
Ali nije prostor to ga obujima.

Da, odista, uitak je hvalospjev slobodi.

I rado bih da ga pjevate iz puna srca; ipak, ne
bih da izgubite srca svoja pjevajui.
Neki od vaih mlaih trae uitak kao da je on
sve, te ih osuuju i grde.
Ja ih ne bih osuivao ni grdio. Ja bih da trae.
Jer, oni e nai uitak, ali ne njega sama. Ima on sedam
sestara, a posljednja je od njih ljepa od uitka.
Jeste li uli za ovjeka koji je, iskopavajui
korijenje iz zemlje, naao blago?
A neki se od vaih starijih sa aljenjem sjeaju
uitaka kao zala poinjenih u pijanstvu.
Ali, aljenje je zamraivanje duha, a ne
njegova kazna.
Trebalo bi da se uitaka sjeaju sa zahvalnou, kao to se ljeti raduju jematvi.
Ipak, ako im godi da se ale, neka im godi.
A ima ih meu vama koji nisu ni mladi da
trae ni stari da se sjeaju;
I iz straha od traenja i sjeanja, izbjegavaju
sve uitke, da ne bi zapustili duh ili ga povrijedili.
Ali je ak i u njihovu odustajanju uitak.
I tako, oni, takoer, nalaze blago iako kopaju
korijenje drhtavim rukama.
Ali, recite mi: tko moe povrijediti duh?
Zar slavuj moe povrijediti tiinu noi, ili kri-

jesnica zvijezde?
I zar va oganj ili va dim smeta vjetru?
Zar mislite da je duh mirna lokva koju moete
uznemiriti tapom?
esto, poriui svoj uitak, samo spremate udnju u skrovita svoga bia.
Tko zna da li nas ono to propustimo danas ne
eka sutra?
ak i tijelo vae poznaje nasljee i njegovu
pravinu potrebu i nee da bude prevareno.
A tijelo je harfa duina,
I vae je da iz nje izmamite ili slatku glazbu ili
zbrkane zvuke.
I sad pitate u srcu: Kako da razlikujemo ono
to je dobro u uitku od onoga to nije dobro?
Otiite u svoja polja i svoje vrtove, i nauit
ete da je uitak pelin da skuplja med sa cvijeta,
Ali je i uitak cvijeta da peli daje med,
Jer, peli je cvijet vrelo ivota,
A cvijetu je pela glasnik ljubavi,
A oboma, peli i cvijetu, pruanje i primanje
uitka jest potreba i zanos.
Orfaleani, budite u svojim uicima poput
cvjetova i pela.

A pjesnik ree: Govori nam o Ljepoti.

A on odvrati:
Gdje ete nai ljepotu, i kako ete je nai ako
ona sama nije va put i vaa vodilja?
I kako ete govoriti o njoj ako ona ne bude
tkalja vaega govora?
alosni i povrijeeni vele: Ljepota je ugodna i
njena.
Poput mlade majke, napol bojaljiva zbog vlastite slave, ide ona meu nama.
strana,
nama.

A strasnici e rei: Ne, ljepota je mona i

Poput oluje trese zemlju pod nama i nebo nad

Umorni i iscrpljeni vele: Ljepota je od tihih

apata. Ona govori u naem duhu.
Njezin glas ulazi u nau tiinu poput slabana
svjetla to dre straei se sjene.
Nemirni veli: uli smo gdje vriti meu
planinama,
I s njenim kricima doe topot kopita, i lepet
krila, i rika lavova.
Obno noobdije vele: Ljepota e se dii sa
zorom na istoku.

A o podne radnici i putnici vele: Vidjesmo je

gdje se naginje nad zemljom s prozora zapada.
Zimi vele snijegom zameteni: Doi e s proljeem skaui preko bregova.
A za ljetne ege eteoci vele: Vidjesmo je gdje
plee s jesenskim liem, i ugledasmo snjeni nanos u
njezinoj kosi.
Sve to govoraste o ljepoti,
Iako, odista, ne govoraste o njoj nego o
nezadovoljenim potrebama.
A ljepota nije potreba nego zanos.
Ona nije edna usta ni prazna pruena ruka,
Nego, prije, zapaljeno srce i zaarana dua.
ete uti,

Ona nije slika koju ete vidjeti ni pjesma koju

Nego, prije, slika koju vidite iako su vam oi

sklopljene i pjesma koju ujete iako su vam zaepljene
ui.
Ona nije sok na ispucaloj kori drveta ni krilo
privreno za kande,
Nego, prije, vrt zauvijek u cvatu i jato anela
zauvijek u letu.
Orfaleani, ljepota je ivot kad ivot skine koprenu sa svoga svetog lica.
Ali, vi ste taj ivat i vi ste ta koprena.
Ljepota je vjenost to se gleda u zrcalu.
AIi, vi ste ta vjenost i vi ste to zrcalo.

A stari sveenik ree: Govori nam o Vjeri.

A on odvrati:
Zar sam danas o emu drugom govorio?
Nije li vjera sve stvari i svaka misao,
A i ono to nije stvar ni misao, nego uenje i
iznenaenje, koje uvijek nie u dui, ak dok ruke teu
kamen ili napinju krosnu?
Tko moe odvojiti svoju vjeru od svojih ina,
ili svoje vjerovanje od onoga to ga zanima?
Tko moe rasprostrijeti svoje sate preda se i
rei: Ovo je za Boga, a ovo za mene; Ovo mi je za duu,
a ovo za tijelo?
Svi su vai sati krila to lepeu kroz prostor od
bia do bia.
Tko nosi svoju udorednost drukije nego kao
najbolju odjeu, bolje da bude gol.
Vjetar i sunce nee mu razdrijeti kou.
A tko odreuje svoj smjer pomou udorea,
zatvara svoju duu-pticu u krletku.
ice.

Najslobodnija pjesma ne dolazi kroz zasune i

A komu je oboavanje prozor, da ga otvori ili

zatvori, jo nije posjetio kuu svoje due, iji su prozori

od zore do zore.
Svagdanji je va ivot va hram i vaa vjera.
Kad god u nj ulazite, ponesite sve sa sobom.
Ponesite plug, viganj, eki i lutnju,
Ono to izradiste za nevolju ili za radost.
Jer, u sanjarenju se ne moete dii iznad svojih
postignua ni pasti ispod svojih propusta.
I povedite sa sobom sve ljude:
Jer, u slavlju ne moete poletjeti iznad njihovih
nada niti se poniziti ispod njihova oaja.
I ako biste da upoznate Boga, ne budite zato
odgoneta zagonetaka.
Radije gledajte oko sebe i vidjet ete ga gdje se
igra s vaom djecom.
I pogledajte u prostor: vidjet ete ga gdje hodi
po oblaku, pruajui ruke s munjama i sputajui ih s
kiom.
Vidjet ete ga gdje se smijei u cvijeu, a onda
podie i njie svoje ruke s drveem.

A onda Almitra prozbori govorei: Sad bismo

te pitali o Smrti.

ivota?

A on ree:
Vi biste da doznate tajnu smrti.
Ali, kako ete je nai ako je ne potraite u srcu
Sova, ije su none oi slijepe za dan, ne moe

svui koprene s tajne svjetlosti.

Ako doista elite pojmiti duh smrti, otvorite
srce iroko u tijelo ivota.
Jer, ivot i smrt jedno su, kao to su jedno rijeka i ocean.
U dubini vaih nada i enja lei vae znanje o
onostranom.
I kao sjeme to sanja pod snijegom, vae srce
sanja o proljeu.
vjenosti.

Vjerujte snima jer su u njima skrivene dveri

Va strah od smrti samo je drhtanje pastira to

stoji pred kraljem, koji je ruke poloio na nj, u znak
asti.
Zar pastir nije sretan, ispod svoga drhtanja, to
treba da nosi kraljev znak?
Ipak, nije li paljiviji zbog svoga drhtanja?
Jer, to je umrijeti nego razgolititi se na vjetru
ili okopnjeti na suncu?
I to je prestati disati ako ne osloboditi dah iz
nemirnih plima i oseka, da se moe uzdii i potraiti
Boga neoptereen?
pjevati.

Samo kad pijete iz rijeke tiine moete odista

I kad stignete brdu do vrha, tek ete se onda

poeti penjati.
I kad zemlja zatrai vae udove, tek ete onda
odistinski proplesati.

I onda doe veer. A Almitra, vidovita, ree:

Blagoslovljen bio ovaj dan i ovo mjesto i duh tvoj koji je
govorio.
A on odvrati: Zar sam to ja govorio?
Zar nisam bio i slualac?
Tada sie niza stube hramske, i sav je narod
iao za njim. I on prie brodu i stade na palubu.
I, pogledavi opet narod, podie glas i ree:
Orfaleani, vjetar me zove da vas ostavim.
poi.

Iako se manje urim nego vjetar, ipak moram

Mi lutalice, koji uvijek traimo najsamotniju

stazu, ne poinjemo dananji dan gdje zavrismo
jueranji; i zalazak sunev ne nalazi nas gdje nas
izlazak ostavi.
ak i dok zemlja spava, mi putujemo.
Mi smo sjeme ilave biljke; i do nae je zrelosti
i punine srca da li emo se dati vjetru i rasijati se.
Kratki mi bijahu dani meu vama, i jo krae
rijei koje vam kazah.
Ali ako moj glas i iezne u vaim uima; i ako
moja ljubav nestane u vaem sjeanju, ja u se opet
vratiti,
I bogatijega srca, i govorit u usnama podatni-

jim duhu.
Da, vratit u se s plimom,
I premda me smrt moe sakriti, i obuhvatiti
me vea tiina, ipak u opet traiti vae razumijevanje.
I neu uzalud traiti.
Ako je ita istina to rekoh, ta e se istina
otkriti u jasnijem glasu, i u rijeima srodnijim vaim
mislima.
Odlazim s vjetrom, Orfaleani, ali ne u prazninu;
I ako ovaj dan nije ispunjenje vaih potreba i
moje ljubavi, neka bude obeanje do drugoga dana.
ovjekove se potrebe mijenjaju, ali ne njegova
ljubav, ni njegova enja da e njegova ljubav
zadovoljiti njegove potrebe.
Znajte, stoga, da u se iz vee tiine vratiti.
Magla koja pada u zoru, ostavljajui rosu u poljima, dii
e se i skupiti u oblak i onda pasti kao kia.
I ja sam bio slian magli.
U tiini noi iao sam vaim ulicama, i duh je
moj u vae kue ulazio,
A kucaji vaega srca bijahu u mome srcu, i va
je dah bio na mome licu, i sve sam vas upoznao.
Da, upoznah vau radost i vau bo1, i u vaoj
usnulosti vai snovi bijahu moji snovi.
ninama:

I esto sam meu vama bio jezero meu pla-

Odraavao sam vrhunce u vama i obronke, i

ak prolazak stada vaih misli i vaih enja.

I u moju tiinu dopirae smijeh vae djece u

potocima, i enja vaih mladih u rijekama.
I kad oni dosegoe moju dubinu, ipak potoci i
rijeke ne prestadoe pjevati.
doe.

Nego mi jo slae od smijeha i vee od enje

To bijae bezgranino u vama;

tetive;

Golemi ovjek, u kojem ste vi samo stanice i

On, u ijem je pjevu sve vae pjevanje samo

bezglasno mrmljanje.
Po golemom ovjeku vi ste golemu,
I po razumijevanju njega razumjeh vas i
zavoljeh vas.
Jer, kakve daljine moe ljubav dosei koje ne
bi bile u toj golemoj sferi?
Kakva vienja, kakva iekivanja i kakve naslute moe uzvinuti taj let?
Poput orijakoga debla prekriveha jabukovim
cvijetom golemi je ovjek u vama.
On vas moe saviti k zemlji, njegov vas miomiris die u prostor, u njegovoj ste izdrljivosti
besmrtni.
Reeno vam je: poput lanca, vi ste slabi kao
njegov najslabiji bioug.
Ali, to je samo polovica istine. Vi ste, takoer,
snani kao njegov najsnaniji bioug.
Mjeriti vas najmanjim od vaih djela jest ra-

unati snagu oceana po slaboi njegove pjene.

Suditi vam po vaim propustima jest blatiti
godinja doba zbog njihove promjenjivosti.
Da, vi ste kao ocean,
I premda teki brodovi ekaju plimu na vaim
alima, ipak, poput oceana, ni vi ne moete ubrzati
svoje plime.
Isto ste i kao godinja doba,
I premda u svojoj zimi poriete svoje proljee,
Ipak proljee, odmarajui se u vama, smije se
u svojoj pospanosti, i ne vrijea se.
Nemojte misliti da ovo govorim kako biste
mogli kazati jedno drugome: On nas previe slavi. Vidi
samo dobro u nama.
Govorim vam samo rijeima o onome to i sami znate u svojoj misli.
I to je rije znanje do sjena neizrecivoga
znanja?
Vae misli i moje rijei valovi su iz zapeaena
sjeanja koje uva uspomene na nae juer,
I na drevne dane kad zemlja nije znala ni za
nas ni za sebe,
I na noi kad je zemlja bila kaos.
Mudri su dolazili k vama da vam dadu od
svoje mudrosti.
Ja sam doao uzeti od vae mudrosti.
I opazih da sam otkrio neto vie od mudrosti.
To je ognjeni duh ua vama koji se sve vie pribire,

Dok vi, ne hajui za njegovo irenje, alite za

venjenjem svojih dana.
ivot, ua potrazi za ivotom ua tijelima, boji se
groba.
Nema ovdje grobova.
Ove planine i nizine kolijevka su i kamenovi
preko potoka.
Kud god proete poljem, gdje pokopaste pretke, pogledajte onamio i ugledat ete sebe i svoju djecu
gdje pleete drei se za ruke.
Odista, esto se veselite i ne znajui.
Drugi su k vama dolazili, i za zlatna obeanja,
kojima povjerovaste, dadoste im samo bogatstvo, vlast i
slave.
Ja vam dadoh manje od obeanja, a ipak dareljiviji bijaste prema meni.
Dadoste mi dublju e za ivotom.
Zacijelo nema veeg dara ovjeku od onoga
koji preobraa sve njegove ciljeve ua gorue usne i sav
ivot u vrelo.
I u tome je moja ast i moja nagrada
Kamo god doem na vrelo da se napijem, otkrivam da je i sama iva voda edna;
I ona mene pije dok ja pijem nju.
Neki me od vas smatraju ponosnim i odve
stidljivim da bih primao darove.
Odvie sam ponosan, doista, da bih primao
plae, ali ne i darove.

I premda sam jeo jagode meu brdima, kad

biste me pozivali za trpezu,
I spavao u trijemu hramskom, kad biste mi
radosno nudili noite,
Nije li vaa ljupka brinost zaslaivala hranu
mojim ustima i omatala snom moje vizije?
Za ovo vas moram blagosloviti:
Mnogo ste davali i ne znajui da uope dajete.
Odista, ljubaznost koja se gleda u zrcalu
pretvara se u kamen,
A dobroinstvo koje samo sebe zove njenim
imenima biva roditelj prokletstvu.
A neki od vas zvahu me ustranu, i pili su sa
mnom moju samotnost,
A vi rekoste: Svjetuje se s drveem umskim,
a ne s ljudima.
Sjedi sam navrh brijega i gleda odozgo na
grad.
Istina je da sam se penjao na bregove i iao
dalekim mjestima.
Kako sam vas mogao vidjeti osim s velike visine ili iz velike daljine?
Kako se netko moe dosta pribliiti dok se ne
udalji?
I drugi me meu vama pozivahu, ne rijeima,
i govorahu:
Tuine, tuine, ljubitelju nedostupnih visina, zato boravi meu vrhuncima gdje orlovi gnijezda
viju?
Zato trai nedokuivo?

Kakve e oluje uhvatiti mreom?

I kakve magliaste ptice lovi po nebu?
Doi i budi jedan od nas.
Sii i utoli glad naim kruhom i utai e
naim vinom.
Govorahu tako u samoi due;
Ali, da im je samoa bila dublja, znali bi da
sam traio samo tajnu vae radosti i bola,
nebom.

I da sam lovio samo vaa vea jastva to idu

Ali, lovac je bio i lovina;

Jer, mnoge od mojih strijela ostavie luk da bi
nale moje vlastite grudi.
I leta je, takoer, bio puza;
Jer, dok su se krila moja irila na suncu, sjena
njihova na zemlji bijae kornjaa.
sumnja;

I ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji

Jer, esto sam stavljao prst u vlastitu ranu da

bih mogao jae vjerovati u vas i jae vas upoznati.
I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kaem:
Vi niste zatoeni u tijelima, ni omeeni
kuama i poljima.
vjetrom.

Ono to ste vi boravi iznad planina i luta s

To nije bie koje puze po suncu da se zgrije

niti kopa rupe u mraku radi sigurnosti,

Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokree je u eteru.
objasne.

Ako ovo i jesu nejasne rijei, ne traite da se

Nejasan je i mutan poetak svih stvari, ali ne i

njihov kraj,
poetak.
kristalu.

I radovao bih se kad biste me pamtili kao

ivot, i sve to ivi, zaet je u magli, a ne u
I tko zna nije li kristal magla koja propada?
Evo to bih volio da upamtite pamtei mene:

to se ini najslabije i najsmetenije u vama

najjae je i najodreenije.
Nije li va dah uspravio i ovrsnuo ustroj vaih kostiju?
I nije li neki san, kojeg se nitko ne sjea da ga
je usnio, sazdao va grad i stvorio sve to je u njemu?
Kad biste samo vidjeli dizanje i sputanje toga
daha, prestali biste gledati sve drugo,
I kad biste uli samo apat toga sna, ne biste
sluali nijedan drugi zvuk.
Ali, vi ne vidite niti ujete, i to je dobro.
Koprenu koja vam zastire oi dii e ruke koje
je i otkae,
A glinu koja vam je u uima iupat e prsti
koji je i zamijesie.

I vidjet ete
I ut ete.
I ne treba da alite to upoznaste sljepilo niti
da se tuite to bijaste gluhi.
Jer, toga ete dana upoznati skrivenu svrhu
svih stvari,
svjetlost.

I blagosiljat ete mrak kao to biste blagosiljali

Rekavi to, on se obazre i spazi krmilara svoga

broda gdje stoji uz krmilo i gleda as u razapeta jedra,
a u daljinu.
I on ree:
ga broda.

Strpljiv je, vie nego strpljiv, zapovjednik moVjetar pue, i nemirna su jedra;
ak i krmilo moli smjer;
Ipak, spokojno zapovjednik eka da zavrim.

I ovi moji mornari, koji sluahu zbor veeg

mora, sluahu me strpljivo.
Sad vie ne mogu ekati.
Spreman sam.
Potok je dospio do mora, i jo jednom velika
mati prima svoga sina na grudi.
Zbogom, Orfaleani,
Ovaj dan minu.
jim sutra,

Zatvara se nad nama poput lokvanja nad svo-

to nam ovdje bijae dano, uvat emo,

I ako ne bude dosta, moramo opet zajedno
doi i zajedno pruiti ruke davaocu.
Ne zaboravite da u vam se vratiti.
Jo malo, i moja e enja skupljati prah i
pjenu za drugo tijelo.
Jo malo, as odmora na vjetru, i druga e me
ena roditi.
vama.

Pozdravljam vas i mladost koju provedoh s

Tek se juer sretosmo u snu.

Vi mi pjevaste u mojoj samoi, a ja od vaih

enja sazidah grad na nebu.
zora.

No, probudismo se, i san na proe, i vie nije

Podne je nad nama, i naa polubudnost

pretvori se u puniji dan, i moramo se rastati.
Ako se u sumrak sjeanja jo jedanput sretnemo, govorit emo zajedno, i vi ete mi pjevati dublju
pjesmu.
I ako se nae ruke sretnu u drugome snu, sazidat emo drugi grad na nebu.
Govorei tako, dade znak pomorcima, i oni
pravo podigoe sidro i odrijeie brod s naveza, i
zaplovie na istok.
I krik se zau od naroda, kao iz jednog srca, i
die se u suton i poleti nad morem poput snana zvuka
trublje.

Samo Almitra bijae tiha, gledajui za brodom

dok nije iezao u magli.
I kad se svi ljudi razioe, ona jo stajae sama
na nasipu, sjeajui se u srcu njegove izreke:
Jo malo, trenutak odmora na vjetru, i druga
e me ena roditi.

Tvoj i moj Libanon

Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti ima svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao to sam ja
zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega
vienja.
Tvoj je Libanon zapetljani politiki vor koji Vrijeme
nastoji odrijeiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina to se s
potovanjem i velianstveno diu plavom nebu.
Tvoj je Libanon meunarodno pitanje koje jo treba
rijeiti,
Moj Libanon jesu spokojne, arobne doline po kojima se
razlijee brenanje crkvenih zvona i
ubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor izmeu Zapadnjaka i njegova
protivnika s Juga,

Moj Libanon jest krilata molitva to zorom lebdi, dok

pastiri vode stada na pau, i onda s veeri, kad se
teaci vraaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih dua,
Moj je spokojna planina to stoji izmeu mora i nizina
kao pjesnik izmeu dvije vjenosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom,
i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na djeve to kliu na
mjeseini i na djevice to pjevaju izmeu gumna i
tijeska za vino.
Tvoj je Libanon ah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja dua nalazi
sklonite kad se izmori od ove civilizacije to juri
na kripavim kotaima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest ovjek to dri glavu meu dlanovima
u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivi sve osim
Boga i sunane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pote i trgovina,
Moj je daleka misao, arka ljubav i boanska rije to je
Zemlja ape u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu slubenici, zaposleni i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlunost zrele
dobi i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno sastajanje i okupljanje oko
ognjita za olujnih noi, kad mrak ublaava istoa
snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost to se penje na stjenovite visine, gazi

potoke i luta poljima.

Tvoj Libanon jesu govor, predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, umor grana u gajevima, jeka
pastirske frule u dolinama.
Tvoj Libanon jesu krinke, tue misli i prijevara,
Moj je Libanon obina i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski
spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama ivota koje ona
poznaje i ne znajui za svoje znanje; moj je Libanon
enja to svojim osjetljivim vrkom dosee krajnji rub
nevienoga i vjeruje da je
to san.
Tvaj je Libanon namrgoen starac to gladi bradu i
misli samo na se.
Moj je Libanon mladi, uspravan kao toranj, koji se
osmjehuje poput zore i na druge misli
kao to midi na sebe.
Tvoj Libanon hoe da se odcijepi i da, istodobno, bude
ujedinjen sa Sirijom.*
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti odcjepljuje, niti se
poveava niti smanjuje.
Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti ima svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam
svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokaem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su due roene u bolnicama Zapada,
kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog
izigravanja plemenitosti:
Oni su poput savitljivih grana to se njiu lijevo-desno.

Oni dru zarom i s veeri, ali nisu

svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod to ga ljuljaju
valovi. Sumnjiavost je njegov
zapovjednik a luka mu peina zloduha; jer, zar
svaka prijestolnica u Europi nije peina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snani i slatkorjeivi meu
sobom, ali slabi i nijemi meu Europljanima.
Oni su slobodni i arki reformatori, ali samo u
novinama i za govornicom.
Krekeu kao abe i vele: Oslobaamo se svojega starog
dumanina, dok im je stari
dumanin skriven u vlastitim tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajui i trubei, ali povorku
svatova na konjima pozdravljaju s
kuknjavom i trganjem odjee. Ne osjeaju gladi
dok je ne oute usvojim depovima.
Kad susretnu koga ija je glad duhovna, ismijavaju
ga i klone ga se govorei: On je
samo sablast to hoda po svijetu privienja.
Oni su poput robova koji, zato to su im zarali okovi
zamijenjeni sjajnima, misle da su
slobodni.
To su sinovi tvojega Libanona. Ima li i jednoga meu
njima odluna poput stijena Libanona,
ili plemenita kao libanonske planine, ili slatka i
bistra kao libanonska voda ili ista i
svjea kao okrepljujui libanonski lahor?
Ima li i jednoga meu njima koji moe tvrditi da je

njegov ivot bio kap krvi u ilama

Libanona, ili suza u oima, ili osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliki li su u tvojim
oima, kolini li su u mojima!
Daj da ti sad pokaem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krevitu zemlju pretvaraju u vonjake
i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu
da bi poveali, umnoili i ponudili
vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrezivai loze koji tijete
groe i prave dobro vino,
Oevi koji podiu dudove i drugi koji predu svilu,
Muevi koji anju penicu i ene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lonari, tkai i ljevai crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevai koji svoje due izlijevaju u nove
stihove,
To su oni, koji, bez prebite pare, odoe iz Libanona u
drugu zemlju, a srca im gore od zanosa
i odlunosti da se vrate s obiljem zemlje u rukama i
s lovorovim vijencima postignua
da im krase ela,
Oni se prilagoavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo
god dou;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol
nepokvarljiva,
Oni kroe krupnim koracima k istini, ljepoti i
savrenstvu.
to e ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima
za sto godina? Reci mi, to e ti

ostaviti budunosti osim pretvaranja, licemjerja i

gluposti?
Vjeruje li ti da e eter uvati mrtvake sablasti i zadah
grobova?
Zamilja li da e ivot umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kaem da e maslinova mladica koju seljak
posadi na podnoju planine u Libanonu nadivjeti
tvoja djela i postignua. A drveno ralo to ga dva
vola vuku po prizidima Libanona slavom
nadmauju vae nade i astohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev
povrtarke na obroncima Libanona vredniji od
blebetanja tvojih odlinika.
Sjeti se da si nita. Ali, kad uvidi svoju sitnou, moja e
se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjeanje i
ljubav. teta to ne razumije.
Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti ima svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi
zadovoljan njome ako te usreuju prazni mjehurii.
A ja, ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i
ima sree, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu
na tu zemlju.
Libanon je od 1944. nezavisna republika, odcijepljena
od Sirije. ubran je predvidio to odcjepljenje pedeset
godina prije.

More

U gluho doba noi,

Dok ovjek drijema pod pokrivaima,
uma objavljuje:
Ja sam snaga
Koju sunce izvue
Iz srca zemlje.
More ostaje tiho, govorei samo sebi:
Ja sam snaga.
Litica veli:
Vjekovi me podigoe da budem kao spomenik
Do sudnjega dana.
More ostaje mirno, govorei samo sebi:
Ja sam spomenik.
Vjetar zavija:
Ja sam snaan,
Ja dijelim nebo i zemlju.
More ostaje mirno, govorei samo sebi:
Vjetar je moj.
Rijeka veli:
Ja sam bistra voda
Koja tai eu zemlje.
More ostaje mirno govorei samo sebi:
Rijeka je moja.
Planinski vrhunac veli:
Stojim visoko kao zvijezda Usred nebesa.

More ostaje mirno, govorei samo sebi:

Vrhunac je moj.
Mozak veli:
Ja sam upravlja;
Svijet je u onima koji upravljaju.
More ostaje drijemajui, govorei u svojem snu:
Sve je moje.

Pregrt pijeska sa
ala
Kad povjeri svoju nevolju susjedu, daruje mu dio
svojega srca.
Ako je u njega velika dua, zahvaljuje ti; a ako je
malena, omalovaava te.
Napredak nije puko popravljanje prolosti;
On je neprekidno gibanje prema budunosti.
Gladan, divljak bere plod s drveta i jede ga;
Gladan, uljuen ovjek kupuje ga od ovjeka koji ga,
pak, kupuje od ovjeka koji ga bere.
Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga, do
nepoznatoga.
Dok zemlja die, mi ivimo; kad prestane disati,

umiremo.
ovjeje je oko povealo; pokazuje mu zemlju veom
nego to jest.
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a
njenost kukavnost.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a
utnja neznanje.
Oni vele meni: Ako vidi roba gdje spava, ne budi ga
jer, moda, sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga
i objasnite mu slobodu.
Osporavanje je nii stupanj umnosti.
Hrabrost je vulkan; sjeme neodlunosti ne klija u
njegovu krateru.
Rijeka i dalje tee k moru pa bilo mlinsko kolo slomljeno
ili ne bilo.
to ti je vea radost ili alost, to ti je manji svijet u
oima.
Uenje hrani sjeme, ali ti ono samo ne daje nikakva
sjemena.

Sluim se mrnjom kao orujem da bih se branio; da

sam jak, nikad mi ne bi trebalo takva oruja.
Meu ljudima ima ubojica koje nikad nisu ubile, lupea
koji nikad nisu ukrali i laljivaca koji govore sutu
istinu.
Ouvaj me od mudrosti koja ne plae, filozofije koja se
ne smije i veliine koja se ne klanja pred djecom.
O veliko umno Bie! ti koje si skriveno i koje postoji u
svemiru i za njega, moe me uti jer si u meni i vidjeti
me jer sve vidi; molim te, posij u moju duu sjeme
svoje mudrosti da izraste kao mladica u tvojoj umi i da
urodi tvojim plodom. Amen.

Izreke potoka
Iao sam dolinom dok je zora, rudei, odavala tajnu
vjenosti,
A ondje je potok, tekui, pjevao, zvao i govorio:
ivot nije samo veselje;
ivot je enja i odlunost.
Mudrost nije u rijeima;
Mudrost je smisao u rijeima.
Veliina nije u visokom poloaju;
Veliina je u onih koji odbijaju poloaj.

ovjek nije plemenit po podrijetlu;

Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!
Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!
Raj nije u skruenosti;
Raj je u istu srcu.
Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.
Bogatstva nisu samo u novcu;
Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!
Niti su svi siromasi vrijedni prezira;
Bogatstvo je svijeta u glavi kruha i u ogrtau.
Ljepota nije u licu;
Ljepota je svjetlost u srcu.
Savrenstvo nije u onih koji su ista srca;
Vrline moe biti i u grijehu.
To ree potok drvetu na svojoj obali;
Moda je u onome to je pjevao potok bilo neto od
tajna mora.

Sedam ukora
Ukorih srce svoje sedam puta!
Prvi put: kad se kuah doepati
visokoga poloaja izrabljujui slabije.
Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom
pred onima koji bijehu obogaljeni.
Trei put: kad, poto mi bijae dano da biram,
radije izabrah lagano nego teko.
etvrti put: kad sam, pogrjeivi,
tjeio sam sebe pogrekama drugih.
Peti put: kad bijah posluan iz straha
tvrdei onda da sam jak u strpljenju.
esti put: kad odizah halju
da bih izbjegao glib ivota.
Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu
i miljah da je pjevanje vrlina.

Samoa i
povuenost

ivot je otok na oceanu samoe i povuenosti.

ivot je otok, litice su mu enje, drvee
snovi, cvjetovi njegova samostalnost, a on sam usred
oceana samoe i povuenosti.
Tvoj ivot, prijatelju moj, jest otok odvojen od
svih drugih otoka i kontinenata. Bez obzira na to koliko
si laa poslao prema drugim obalama, ili koliko je laa
stiglo do tvojih obala, ti sam jesi otok odvojen svojim
bolima, povuen u svojoj srei i dalek u svojem
suosjeanju i skriven u svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju moj, gdje sjedi na hrpi
zlata, sretan sa svojim blagom i velik u svojem
bogatstvu i vjerujui da je aka zlata tajni lanac koji
povezuje misli ljudi s tvojim vlastitim mislima i koji
povezuje njihovo osjeanje s tvojim vlastitim.
Vidio sam te kao velikoga zavojevaa koji vodi
zavojevake vojske do tvrave, a onda je razara i osvaja.
Pogledavi drugi put, otkrih iza zida tvoje riznice srce to dre u samoi i povuenosti, kao to dre
edan ovjek u kavezu od zlata i dragulja, ali bez nade.
Vidjeh te, prijatelju moj, gdje sjedi na prijestolju slave okruen ljudima koji uznose tvoje milosre,
nabrajaju tvoje darove, upirui oi u tebe kao da su u
nazonosti kakva proroka koji uzdie njihove due do
planeta i zvijezda. Vidjeh te gdje gleda u njih, lica puna

zadovoljstva i snage, kao da si ti njima ono to je dua

tijelu.
Pogledavi opet, vidjeh tvoje povueno jastvo
gdje ti stoji uz prijestolje patei u svojoj povuenosti i
tresui se u svojoj samotnosti. Vidjeh to jastvo gdje
prua ruke kao da neto prosi od nevidljivih duhova.
Vidjeh ga gdje gleda, preko ljudskih ramena, u daleko
obzorje, bez igdje iega osim svoje samoe i
povuenosti.
Vidjeh te, prijatelju moj, strasno zaljubljena u
lijepu enu gdje joj dlanove obasipa poljupcima dok
ona gleda te sa suosjeanjem i privrenou u oima i
milinom i materinstvom na usnama; i, potajno, rekoh
sebi da je ljubav izbrisala njegovu samou i uklonila
njegovu povuenost, i on je sada u vjenoj dui koja k
sebi, s ljubavlju, privlai one to bijahu odvojeni
samoom i povuenou.
Tvoj ivot, prijatelju moj, jest boravite daleko
od svih drugih boravita i od susjeda.
Tvoja je nutarnja dua kua daleko od drugih
kua to po tebi dobie ime. Ako je to boravite mrano,
ne moe ga napuniti susjedovim bogatstvom; ako je
usred pustinje, ne moe ga premjestiti u perivoj to ga
posadi tkogod drugi.
Tvoja je nutarnja dua, prijatelju moj, okruena samoom i povuenou. Da nema te samoe i te

povuenosti, ti ne bi bio ti i ja ne bih bio ja. Da nema te

samoe i te povuenosti, ja bih, uvi tvoj glas, pomislio
da sam govorim; ipak, da ti vidjeh lice, pomislio bih da
gledam u zrcalo.

Jedne godine nezabiljeene

u povijesti
... Uto se iza vrbika ukaza lijepa djevojka kose
to doticae tlo. Zastade uz usnula mladia i dodirnu
njegovu njenu obrvu svilenom mekom rukom.
On pogleda u nju sanjivim oima kao da ga
probudie sunane zrake.
Kad shvati da uza nj stoji emirova ki, pade na
koljena kao Mojsije kad ugleda gorui grm.
Pokua govoriti. Rijei mu nedostajahu, ali
njegove suzne oi zamijenie jezik.
Mlada ga djevojka zagrli, poljubi ga u usne;
onda ga poljubi u oi, suei njegove obilne suze i usne
svojim poljupcima.
Glasom njenijim od umora trske, ona ree:
Vidjeh te, dragi, u svojim snovima; promatrah tvoje
lice u svojoj samoi. Ti si izgubljeni drug moje due i
druga, bolja polovica, od koje se odvojih kad mi bjee
nareeno da doem na ovaj svijet.
Dooh ovamo potajno da se zdruim s

tobom, dragi. Ne boj se; sad si u mojim rukama. Ostavih

slavu koja okruuje oca mojega i dooh da idem za
tobom do svretka svijeta, i da s tobom ispijem au
ivota i smrti.
Doi, dragi, poimo u pustinju, daleko od
civilizacije.
I ljubavnici krenue u umu, u mrklu no, ne
bojei se ni emira ni sablasti tame.

Zaboga, srce moje

Zaboga, srce moje, taji svoju ljubav,
i skrivaj tajnu od onih koje vidi
i bit e bolje sree.
O onome tko otkriva svoje tajne misle da je bedak;
muk i tajnost mnogo su bolji onome
tko se zaljubi.
Zaboga, srce moje, ako tko upita
to se dogodilo?, ne odgovaraj.
Ako te upitaju: Tko je ona?,
Reci da ljubi drugoga
I pravi se da za to ne haje.
Zaboga, ljubavi moja, sakrij svoju strast;
Tvoja bol jest tvoj lijek, jer je ljubav
dui kao vino ai - to vidi,
prozirno je; to je skriveno, njegov je duh.
Zaboga, srce moje, sakrij svoje nevolje;
tada e, i u huku mora i lomu nebesa,

biti sigurno.

Crvenda
O Crvendau, zapjevaj! jer je tajna vjenosti
u pjesmi.
elio bih da sam, kao ti, slobodan od zatvora
i lanaca.
elio bih da sam, kao ti, dua to leti
nad dolinama,
Pijui svjetlost kao to se vino pije
iz eterskih pehara.
elio bih da sam kao ti, nevin, zadovoljan
i sretan,
Ne znajui za budunost i zaboravljajui prolost.
elio bih da sam kao ti u ljepoti, drai
i otmjenosti,
Dok mi vjetar iri krila
da ih uresi rosa.
elio bih da sam kao ti, misao to lebdi
nad zemljom,
Lijui moje pjesme izmeu ume
i neba.

O Crvendau, zapjevaj! i raspri mi tjeskobu.

Sluam glas u tvojem glasu
koji mi ape u nutarnjem uhu.

Dubran Halil
Dubran
Libanonsko-sirijsko-ameriki pjesnik i slikar
Dubran Halil Dubran (Kahlil Gibran) rodio se 6.
prosinca 1883. u Bareji, stotinjak kilometara od Bejruta,
u sjevernom Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome
zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila ki
maronitskoga sveenika, pripadnika monofizitske
kranske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik
kojim je govorio Krist - upotrebljava u bogosluju.
Poto je 1869., etrnaest godina prije Dubranova
roenja, bio otvoren, s izvoenjem Verdijeve Aide,
Sueski kanal, stotine tisua ljudi - koji su prije toga
trgovali devama i konjima, drali svratita za putnike,
vodili mnogobrojne karavane - ostale su bez posla. To je
izazvalo nezapamen egzodus arapskoga stanovnitva
u Australiju, Afriku, Junu Ameriku, SAD . . .
Taj veliki val odnio je i Dubranovu obitelj u Boston,

u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon

dvogodinjega kolovanja u tome gradu, vraa se u
Bejrut, gdj se upisuje na medicinu i usavrava se u
arapskome jeziku.
Iz Bejruta preko Grke, Italije i panjolske, odlazi u
Pariz (1901-1903), gdje izlae crtee, o kojima sam
August Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim
djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama
Blakea.
Dubran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje
mnogobrojne knjige, crtajui, nadahnut Leonardom i
Michelangelom, ljudska tijela u poloajima kad
najsnanije izraavaju duu koja tei jedinstvu sa sobom
i sa svijetom.
U nadahnutom predgovoru knjizi Twenty Drawings
by Kahlil Gibran (Random House, New York, 1974.)
kritiarka Alice Raphael ovako oznauje osnovne
vrijednosti Dubranove umjetnosti: Prosvjetljiva
ljepota oblikuje njegovo djelo: njemu ideja biva lijepa
ako je istinita, osjeaj biva istinit ako je zbiljski. On ima
jedinstvenu mo da u prikazivanju ljepote i istine bitno
odvoji od nebitnoga. On se pridrava jednostavna
naina u prikazivanju ideje, to je blisko duhu slikara
rane renesanse, premda je umjetnost mnogih stoljea
sudjelovala u oblikovanju njegovih snaga; ali je on u
svojim stavovima jednostavan, gotovo nagonski
jednostavan. Odista, on se moe opisati kao intuitivan

umjetnik - kao tip umjetnika u kojega je osjeaj poput

udesnih raalja koje ga dovode do leita zlatnih
dragocjenosti i koji ne smuuje njegov duh
intelektualnim pojmovima o tome to i kako treba
stvarati. I malo dalje: Dubranova je umjetnost
simbolika u najdubljem znaenju te rijei jer je
ukorijenjena u onim osnovnim istinama koje su temeljne
za sva stoljea i za sva iskustva. On osjea smisao zemlje
i njezinih plodina, ovjeka kao krajnjeg i savrenog
cvijeta i kroza sve svoje djelo izraava meuovisnu
jedinstvenost ovjeka i prirode. (Ova ocjena, naravno,
nee zvuati pretjerano samo ako Dubranavo
slikarstvo uvijek povezujemo s njegovim knjievnim
radom, koji je neusporedivo superiorniji.)
No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu
je od suice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u
krevet pogoena istom tekom boleu. Uto, premine
mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana sluajno preivi
boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon
petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.
Odgojen u predajama moronitske crkve, nasljednice
antiohijske (iji se sveenici smiju eniti), i, s druge
strane, utopljen u moru islamske civilizacije, Dubran
je ubrzo zabacio religiozni formalizam predakih
vjerovanja, sinkretizirajui, malo-pomalo, obje tradicije.
Podjednako je strastveno itao Bibliju, spise sv. Augustina, Buddhine propovijedi, Zarathustru, Konfucija,
Voltairea, Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona, Emersona

i Lincolna. Zainteresiran je za kransku i islamsku

filozofiju i teologiju. Na njega utjee Avicenna, Averros
i Gazali. Jednom je napisao: Nema pjesme blie mome
vjerovanju od Avicennina Silaska dua... U toj sublimnoj
pjesmi stari mudrac utjelovljuje najvie nade to ih je
rodio ljudski duh i znanje, najdublje vrelo imaginacije
stvoreno u ljudskom miljenju.
sinkretiziranje spajanje raznovrsnih, protuslovnih
nazora, nespojivih meu sobom
U ivotu su mu ene imale dominantan utjecaj, o
kojem on veli: Sve to zovem svojim 'ja' dugujem
enama, jo od djetinje dobi. ene su otvorile prozore
mojih oiju i vrata mojega duha. Da nije bilo enematere, ene-sestre, ene-prijateljice, ostao bih spavajui
meu onima koji vedrinu svijeta mute svojim
hrkanjem.
Mnoge su ene prole kroz Dubranov ivot, ali su
dvije ostavile u njemu trajan trag. Nekoliko ena, s
kojima se najprisnije druio, ostavilo je potresna
sjeanja na njega, kao Barbara Young, a dnevniki zapisi
Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova
njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne enje
koja se ne moe utaiti nikakvim dodirom, enje koja
smisao otkriva u samom svojem postojanju.
Na prvoj svojoj izlobi mistikih slikarija, 1904. u
Bostonu, susreo se Dubran sa svojom buduom

dobroiniteljkom i prijateljicom, koja e mu ostati

privrena do kraja ivota. Kao 21-godinjak, omalen,
krhak - punakih usnica ispod crnih brkova i duevnih
smeih oiju - upoznao se, naime, sa 31-godinjom
Mary
Haskell,
keri
pripadnika
osiromaena
junjakoga plemstva. Dubran ju je poslije opisao kao
anelku (she-angel) koja me vodi prema sjajnoj
budunosti i koja mi poploava put k intelektualnom i
financijskom uspjehu. Dijelom svojega skromnog
prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu i, po
povratku, smjestila ga u stan u Greenich Villageu, u
New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj
jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjakom izbom
(hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecite pisaca i
umjetnika, osobito arapskih knjievnika emigranata.
Bila mu je ivotna suputnica 20 godina. Bogata
korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni
prorok (Beloved Prophet, 1972), iscrpno oslikava njihovu
duboku vezu, koja je obuhvaala strastvenu meusobnu
ljubav i, poslije, intelektualno i emocionalno
suivljavanje, sve do samoporicanja. Dubran joj je,
nakon mnogo godina zajednikog ivota, ponudio brak,
ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to
odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za
junjakog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.
Poslije toga, Dubran se upoznao s novom svojom
oboavateljicom,
Barbarom
Young,
mladom
nastavnicam engleskog jezika, koja je nastojala postati
pjesnikinjom. Toliko je bila opinjena njime da je, i
poslije njegove smrti, ostatak ivota posvetila

predavanjima i lancima o njemu, a 1945. izila joj je i

biografska knjiga Taj ovjek iz Libanona (This Man from
Lebanon).
Halil Dubran pisao je i na arapskom i na
engIeskome, te se u njegovim spisima proniu
zapadnjaka i istonjaka civilizacija, sve do stilskih i
misaonih tananosti. Najvei dio arapskoga pjesnitva
napisao je jo u ranoj mladosti. Ali, za razliku od
znaajnih arapskih pjesnika i mistika prolosti - koji su
smatrali zadatkom dubokoga pjesnikog ivota da se
slue kompleksnim pjesnikim jezikom, s izrazima kojih
se znaenje moe utvrditi tek kad se proue debeli
rjenici i rijetke enciklopedije - Dubran je u pjesnitvo
unio, premda stiliziran, svakidanji govor naroda.
Djelomino se i time moe rastumaiti njegova neobina
popularnost diljem arapskoga svijeta, i meu
najpriprostijim ljudima.
Napisao je mnogo djeIa, meu kojima su najvrednija
Luak, Pijesak i pjena, Isus, sin ovjeji, Zemaljski bogovi,
Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i
smijeak, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret,
Duhovne izreke itd.
No, spis Prorok donio mu je meunaradnu slavu.
Prvi je put objavljen 1923. Od tada do danas iziao je,
samo na engleskom, u vie od 33 izdanja. U SAD
prodano je oko pet milijuna primjeraka, a u najnovije
doba ritam prodaje kree se i do 700 tisua primjeraka

tjedno. Do sada, djelo je prevedeno na vie od dvadeset

jezika, a izdanja se mnoe, tako rei, iz dana u dan.
Mary Haskell, u svojem dnevniku, 7. rujna. 1920,
biljei: Danas je Halil donio poetak Proroka. Kako je
Almustafa ekao dvanaest godina brod grimiznih
jedara... 'Mislio sam' -- rekao je Halil 'da ime Almustafa
upotrijebim tek na samom poetku knjige. A dalje,
recimo, 'on'. Almustafa na arapskom znai neto
posebno, izabrani ili ljubljeni, kao i neto izmeu to
dvoje. Raspravljao je o tome da li da upotrijebi frazu
'odabrani i ljubljeni' iza imena. Kad sam ga zamolila da
izostavi 'zemlju uspomena', Halil je rekao: 'Sve to sam
napisao ovdje napisao sam imajui mnoge stvari na
umu. Svaka je stvar simbol ovjekova ivota kao cjeline,
te je 'zemlja uspomena' naa povijesna prolost. ivot
nas nosi od nae velike prolosti prema naoj veoj
budunosti ...
To je poema o ovjeku koji se, nakon povratka iz
preporodne samoe -- kakvu su iskusili Buddha, Krist i
Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga
svijeta, obraa onima meu kojima je ivio i koji ga
prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak
sebe samih, pa dakle i kao mogunost i nadu sebe
samih.
Halil Dubran esto je bio nazivan mistikim
pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima
mistik, mistian, danas uje pogrdan prizvuk, smatram

da bi, u ovom sluaju, valjalo presresti tu vrstu

odbojnosti. Ponimo od tvrdnje da je on teio integraciji
svih svojih aspekata. Njegova je teza da je ovjeku
mogue ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova
je vizija, u tom smislu, mistika.
G. C. Happold, u djelu Mysticism, a Study and an
Anthology, ovako definira bit mistikog iskustva:
Misticizam je poput velikoga obrasca nalik na fugu, u
kojem je svaki dio isprepleten s drugim, pri emu
katkad jedna a katkad druga tema prevladava, ali koje
sve skupa tvore jedinstvenu cjelinu. Vidjeli smo da on
ima tri meusobno povezana aspekta, koje smo nazvali
misticizmom znanja i razumijevanja, misticizmom
ljubavi i jedinstva i misticizmom djelovanja. U njemu su
sadrane i etiri vizije koje su u meusobnom odnosu:
vizija jedinstva, vizija bezvremenosti, vizija jastva
(razliitog od onoga ta je sadrano u iskustvu) i vizija
ljubavi, koja obuhvaa sve to postoji.
Ako se prihvati svjedoenje ne samo velikih pionira
duha, nego i onih manjih koji su stekli neto od istoga
tog iskustva i uhvatili neto od iste te vizije,
najvjerojatnije je da e se upravo tu, vie nego igdje
drugdje, nai pouzdana otkrivaka sinteza.
Mistika stanja, dakle - jer su, u svojoj istoi, stanja
neizdiferencirane svijesti na razini Prvotne Imaginacije nemaju intelektualnog sadraja. Budui da se zbivaju u
vremensko-prostornim uvjetima, dakle, ona imaju

svojstvo da beslino (imageless) stanje iste svijesti

prevedu u intelektualnu viziju i da mu pomognu da se
izrazi. Raspravljali smo o tim prijevodima intelektualize
vizije s obzirom na izraze to su ih zadobivali u raznim
religioznim sustavima i na raznim dijelovima zemaljske
kugle.
Kad razmatramo te uvide - koji su meusobno
povezani i koji se razvijaju jedan iz drugog - kakva se
slika stvarnosti iz njih pomalja? To je slika univerzuma
kao dinamikog objavljenja Duha. U njemu nema niega
to ne bi bilo Duh, 'sjeme nad sjemenima'. Mi to
dinamiko objavljenje Duha iskusujemo i vidimo u prostorno-vremenskom okviru. Mi se ukljuujemo u
evolutivni proces koji sadri elemente slijeda
(sucession) i irenja (expansion). Evolutivni je proces,
dakle, objavljenje Duha u bezvremenskoj sadanjosti.
Via svijest to vie napreduje u procesu evolucije to
god vie odstupa od slijeda (succession). Biti potpuno
svjestan, to znai pobjei iz vremena, iz irenja
(expansion), iz odvojenosti, iz protuslovlja. Rast, gibanje i
mijena promeu se u stalnost, mir i potpunost . . .
Ali, to monistiko vienje vie je putokaz nego cilj
koji je mogue postii. Dubran zna da je ovjekovo
patuljasto jastvo stvarnost koja najee sanja o svojem
orijakom jastvu. ovjek je ovjeku, dakle, najvii
zadatak. Kako mogu eljeti da budem jedno s drugim pita se on - ako u sebi nisam jedno? Kad u sebi nisam
jedno, moja elja da s drugim budem jedno samo je elja

da drugoga pokorim. Ali, pokoravajui drugoga, bivam

pokoravan onim sobom s kojim nisam jedno. A zar i
moja elja da u sebi budem jedno nije elja menejednoga da pokorim sebe-drugoga? Tako ja, obino,
sebe razaznajem kao ono to porobljava i kao ono to je
porobljavano. Tako sam ja koji ovo razaznajem onaj koji
porobljava i koji je porobljavan. Kako da budem
slobodan od ovoga? Je li moja elja da budem slobodan
od ovoga samo elja mene koji porobljava da konanim
porobljavanjem ukine onoga koga porobljava? Je li moja
elja da bude slobodan od ovoga samo elja mene
porobljavanoga da ono to porobljava ukine samo sebe
tako da e me potpuno porobiti?
Dubranu se, dakle, i ovjeja sloboda i porobljavanje
esto ukazuje kao jedno. On pravu slobodu vidi uvijek
kao tenju, a nikad kao ispunjenje. Dakle, ja nisam
drugo, veli on, do to dvoje, od kojih je svako ubilako ili
samoubilako. Ali, odakle onda u meni, i u drugima oko
mene, i u drugima prije mene, snaga da ukinem vrijeme
a da ipak ne budem mrtav? Kad se ne usuujemo da je
prizovemo, ili kad nismo sposobni da je prizovemo, mi
je oponaamo. Magijsko je jedinstveno jer je jedno. Ali
kako do jednoga kad smo u sebi dvoje? Ako se ne moe,
ili ne smije, prevladavati dvojstvo, onda se jo vie
umnoava. Tako poinje znanost, mnogoznalost,
erudicija. Erudicija je, obino, zamjena za gubitak ivotvornoga sredita, posveenog mjesta monistikog
samozacjeljenja dvojstva.

Dvije osnovne injenice - ui nas dalje Dubran - koje

poput tajanstvenih mea oznauju poetak i kraj naega
ivota, roenje i smrt, nisu obuhvaene naim
iskustvom, i o njima ja, ako ih ispituje prema sebi, ne
moe nita kazati. Ono o tome moe govoriti samo ako
uzme u obzir drugoga, ili ako sebe razmatra kao drugo,
to je u oitoj proturjenosti s njegovom pravom potrebom, tj. s potrebom, u biti demijurkom, da se ivi kao
cjelina. Ali, kad razmatra samo sebe, ja ne moe iskusiti
nita drugo nego to da nikad nije postalo niti da e ikad
prestati postojati, i svoju predodbu o vlastitoj vjenosti
izvodi iz te injenice. Nijedan dokaz o svojoj konanosti
izveden iz drugoga ne moe oboriti taj neposredni
doivljaj o nenastalnosti i o nepropadljivosti u ovjeku,
a sve oko njega pokazuje mu da je njegova predodba
iluzorna i lana. Tako je sve to moemo izvesti iz
ispitivanja osnova vlastitoga iskustva u proturjenosti s
onim to stjeemo ispitivanjem injenica vanjskoga
svijeta. Tvrdimo li roenje i smrt, ili neroenosti i
neumrlost, ne moemo ocijeniti valjanost ili nevaljanost
tih tvrdnja, nego samo pokazati ili smjer ili podrijetlo
svoje misli, dakle svoje elje. Podrijetlo Dubranove
misli jest mistiki monizam.
U svojem, ve klasinom, djelu Varijacije religioznog
iskustva (The Varieties of Religious Experience, str. 299-301)
William James pie, elei, radi jasnoe izlaganja
definirati pojmove, te iznosi etiri temeljne znaajke
mistikoga:

1. Neizrecivost. Najzgodniji meu znacima kojima

odreujem stanje duha kao mistino jest negativan.
Njegov sadraj izravno veli da se odupire izrazu, da
nikakav odgovarajui izvjetaj o njegovu sadraju ne
moe biti iskazan rijeima. Iz toga slijedi da se njegova
vrijednost mora neposredno iskusiti; ona se ne moe ni
priopiti ni prenijeti drugima. U svojoj su osobitosti
mistika stanja slinija stanjima osjeaja nego stanjima
intelekta. Onome tko nije imao stanovit osjeaj ne moe
se objasniti u emu je njegova kvaliteta ili vrijednost.
ovjek mora imati muzikalan sluh da bi saznao
vrijednost neke simfonije; ovjek mora sam biti
zaljubljen da bi razumio stanje ljubavnikova duha . . .
Mistik tvrdi da se veina nas odnosi prema njegovim
iskustvima na potpuno neadekvatan nain.
2. Spoznajna vrijednost. Premda toliko slina stanjima
osjeaja, mistika se stanja doimaju onih koji ih iskusuju
kao stanja znanja. To su stanja uvida u dubine istine,
nedoseljiva
diskurzivnom
intelektu.
To
su
prosvjetljenja, otkrivenja, puna znaenja i vanosti . . . i,
kao po pravilu, ona stvaraju neobian osjeaj da moraju
biti autoritet za budunost . . .
3. Prolaznost. Mistika stanja ne mogu dugo trajati. Osim
u rijetkim sluajevima, traju pola sata, ili, najvie, satdva, te se ini da je to granica preko koje blijede u
obinoj danjoj svjetlosti. esto, kad ieznu, njihova se
kvaliteta moe samo nesavreno obnoviti u sjeanju; ali,
kad se iznova pojave, mogu se prepoznati; i od jedne do

druge njihove pojave stjee se osjeaj neprekidnoga

razvitka, u kojem se uti unutranje bogatstvo i vanost.
4. Pasivnosti . . , kad se uspostavi osobita vrsta
svjesnosti, mistik osjea kao da ga je vlastita volja
oekivala, a katkad, doista, kao da ga je epala i
zgrabila neka via sila . . .
Uvijek ostaje neko sjeanje na ta etiri stanja, kao i
dubok osjeaj njihove vanosti. Ona poinju mijenjati
unutranji ovjekov ivot im se pojave . . .
Sva ta mistika iskustva, oita u Dubranovu djelu,
teko bi se mogla nazvati kranskima, ili islamskima, u
ortodoksnam smislu. U najmanju ruku, barem to se tie
ispovijedanja tih stanja, on nije nimalo drao do
formalne religioznosti predaka, to mu je, u stanovitim
krugovima, pribavilo glas heretika.
Unato tome, bio je bogotraitelj, vrlo slian
velikome grkom piscu Nikosu Kazantzakisu, koji je
tvrdio da je najvia ovjekova dunost da spasava boga (a
ne obratno), da bude salvator dei, misao koju je razvio u
golemom spjevu od 33.333 stiha, Odiseji (1938. godine).
Je li Dubranov san o bogu izraz osobne sudbine?
Znamo, njegovi su odnosi s ocem bili, u najmanju ruku,
teki. Bio je to slabo kolovan seljak, prznica, esto

mrtav pijan, u grdnim svaama s majkom, enom

obrazovanom i povuenom. Znao bi ga i fiziki napasti
kad bi - umjesto da se bavi pametnijim poslom -- uzeo
papir, olovku i stao crtati. Sklanjajui se od agresivnog
oca u majino krilo, kojem je bio, na stanovit nain,
privren i kao odrastao ovjek, Dubran se poeo
zanositi mitom o vjenom ocu, milostivom bogu,
kojega je traio u vlastitim grudima. Karakteristino je
da to nije bio autokratski patrijarhalni otac olien u
idovskome i kranskom Jahvi i islamskom Alahu,
nego bog ,uope, posvemanja tvorevina ukorijenjenoga
Dubranova, pomalo enskoga, panteizma.
Dubran esto, u raznim oblicima, iznosi jednu od
temeljnih svojih ideja, tj. da je ovjekovo jastvo, u
najboljem sluaju, samo predstupanj veega jastva koje,
katkad u povijesti, dosee poneki pojedinac, te se moe
smatrati konanom svrhom evolutivnoga procesa
ljudskoga roda. Misao je, oito, srodna s Nietzscheovim
stavom da je ovjek samo predstupanj nadovjeka, kao i
s uenjem Teilharda de Chardina: Bie e, kao
beskrajna puma, ovladati brujanjima bia. Unutar
smirenoga oceana, ali kojega e svaka kaplja biti svjesna
da ostaje osobno-sama, zavrit e izdanredna avantura
svijeta. Sanja svake mistike nai e puno i pravedno
zadovoljenje. Erit in omnibus omnia Deus (Bog e biti sve u
svemu). No, da bi se stupilo na put toga zbivanja,
istodobno nadosobnog i osobnog, potrebno je, po
Dubranovu miljenju, da ovjek razoblii sva svoja
utoita u kojima se nagonski skriva da bi izbjegao svoj

krajnji, eshatoloki, zadatak. To je tema i jedne od

klasinih njegovih pjesama, Veega mora.
eshatoloki posmrtni, zagrobni

Vee more
Juer, juer koje je tako daleko i tako blizu,
moja dua i ja poosmo k velikom moru da speremo
sa sebe, u njegovim vodama, prah i glib zemaljski.
Stigavi na alo, potraismo kakvo skrovite,
daleko od tuih oiju.
Idui, ugledasmo ovjeka gdje sjedi
na pranoj suroj litici. U ruci mu torba
iz koje, ovda-onda, uzimae po pregrt soli
i rasipae je po moru. Dua moja ree:
Ovaj je ovjek pesimist. Od svega ivota on vidi
samo sjene. Nije on zavrijedio vidjeti
naa gola tijela. Hajdemo, potraimo kakvo drugo
mjesto.
Odosmo odande i poosmo prema zaljevu.
Ondje ugledasmo ovjeka gdje sjedi na bijeloj litici,
a u ruci mu zdjela ureena draguljima.
Iz te zdjele on uzimae kockice sladora
i bacae ih u more. Dua moja ree:
Ovaj je ovjek optimist i trai nemogue.
Ni on ne treba da vidi naa gola tijela.
Poosmo dalje dok ne doosmo do ovjeka

to stajae na obali hvatajui mrtve ribice

i bacajui ih opet u more. Dua moja ree:
Ovo je samilosni glupan koji pokuava
ivot vratiti mrtvome. Klonimo ga se.
Poosmo dalje dok ne ugledasmo ovjeka
gdje opcrtava sjenu svoju na pijesku.
Valovi se valjahu preko njegovih crtea
briui ih, ali on iznova crtae svoje djelo.
Dua moja ree: On je mistik koji iz mate stvara slike
da bi ih oboavao. Pustimo i njega s mirom.
Poosmo dalje dok ne ugledasmo ovjeka
u mirnoj drazi gdje kupi pjenu s vala
i mee je u lonac od ahata. Dua moja ree:
On je idealist, poput onoga koji kua otkati odjeu od
pauine.
Nije zavrijedio da gleda naa gola tijela.
Poosmo dalje dok, iznenada, ne zausmo
neki glas gdje klike: Evo dubokoga mora! Evo
stranoga mora!
Potraismo izvor toga glasa i naosmo ovjeka
leima okrenuta moru. Na uhu drae koljku
i sluae joj um. Dua moja ree: Hajdemo.
Ovo je skeptik koji okree lea sveukupnosti
koju ne moe obuhvatiti i pustimo ga
da se bavi tricama.
Poosmo dalje i ugledasmo ovjeka
izmeu dvije litice, s glavom u pijesku.

I rekoh sebi: O duo, okupajmo se ovdje

jer nas ovaj ovjek ne moe vidjeti.
A dua moja, odmahnuvi gIavom, ree:
Ne, i tisuu puta ne! ovjek kojeg sad vidi
najgori je od sviju. On je bogobojaznik
koji se skriva od tragedije ivota,
dok ivot skriva svoje radosti od njega.
Dua se moja rastui i gorkim glasom ree:
Napustimo ovo alo! Nema ovdje skrovita mjesta
da se okupamo. Neu da mi ovaj vjetar rasplee kosu,
neu da razotkrivam bijele grudi na ovom otvorenom
prostoru,
neu da se svuem i da budem gola
na ovoj jarkoj svjetlosti.
Dua moja i ja ostavismo to veliko more
traei jo vee.
U Proroku je vizija oca svepomiritelja najvidljivija.
Ali, Prorok nije samo religiozno-mistiki spis. Za
moderna itaoca - ak i bez ikakvih religioznih sklonosti
- djelo ima izrazito sekularnu vanost. U prvom redu,
ono je iscrpan inventar kljunih stanja koja lee,
otkrivena ili zapretena, u unutranjosti gotovo svakoga
ovjeka. Dubran zna da je ovjek drama i njezina
pozornica. Ali, kad se dua skrije iza maske jednoga
njezina glumca, on joj pokazuje da je ona i antagonist. I,
tako, dok lice razabire nalije, ni jedno ne ostaje
neizmijenjeno. ovjek biva vlastiti iskupitelj.

Iako svojevrstan brevijar, spis ne propisuje moralna

pravila. Dapae, pravila su nepoeljna. Dubran traga
za mogunou da se dosegne istinska sadanjost, koju
ne bi zarobili zidovi nemoguega raja vjenosti ni zlatno
doba prolosti. Premda roen i odgojen u ozraju
kranstva i islama, dviju religija koje svoje soterioloko
ispunjenje vide onkraj groba, u kojem se zavrava rijeka
vremena pojedinca i onkraj kojega poinje vjenost, zla
ili dobra, po zaslugama, on se malo zanima za tu vrstu
eshatologije. Novo je a ujedno karakteristino za sve
velike mistike uvide prolosti - u njegovoj vrsti
religioznoga doivljaja to on gleda u bogu funkciju
ovjeka, a u ovjeku funkciju boga, slino kao Meister
Eckhardt, Jakob Bhme ili Angelus Silesius, pa ak i
Ivan od Kria. Bez obzira na psiholoko tumaenje
korijena tog fenomena, on ima znaajnu antropoloku
vanost. to se tie samoga Dubrana, taj mu doivljaj
omoguuje da izbjegne polje prividno traginoga,
faustovskoga, naprosto tako to se trudi da svako ono
tamo doivi kao ovo ovdje, da svako juer ili sutra
prizove u svoje danas. I tako, ono to mnogi drugi
uviaju sukcesivno, on gleda simultano, to njegovoj
misli daje neobinu probojnost. On je sve to govori, i
nita od onoga to govori ne stoji mu nasuprot.
Dubranova religioznost, dakle, nije institucionalna;
ona je strogo osobna, nije iz druge ruke i utemeljena je
na doivljaju koji je on, u svim nijansama, neposredno
iskusio.

soteriologija religiozno nauavanje o spasenju ljudi

od vjene propasti, od pakla (kod idova i krana
takvo spasenje ima donijeti Mesija)
Bez sumnje, to mu je dalo legitimaciju da modernom
svijetu - razjedinjenom religioznim uvjerenjima,
socijalno i politiki, svijetu u kojem se znanstveni i
tehnoloki napredak ostvaruje na tetu mnogobrojnih
ljudskih moi - ponudi viziju prividne jednostavnosti,
ije prihvaanje zahtijeva odricanje od mnogih ideala
civilizacije. Ve i sama ideja da se, u ovom
diskurzivnom stoljeu, obrati ljudima stilom starih
religioznih reformatora naoko je anakronizam.
Ali, injenica je da suvremeni ovjek ne moe
beskonano podnositi sve vee napetosti kojima je
izloen. Struna prijeti da pukne. Ne mogu se
beskonano specijalizirati ni ticala naega uma (ako je
to doputeno rei). ak se ne mogu beskrajno
specijalizirati ni sredstva kojima se knjievnost naega
doba slui da bi ga izrazila.
Nakon beskrajnih tananosti, kulturan se ovjek, tup
od prezasienosti, zaeli primitivnijih stanja. Upravo
zato to i on sam, specijalizirajui neke svoje moi,
ostavlja u infantilnom, krajnje nerazvijenu, stanju
druge, a onda, kao lijek od nepoeljna lica, poinje
traiti izgubljeno nalije.
Zacijelo, Dubran je dirnuo upravo najskrovitije,

zaputene ice u modernom ovjeku, imajui,

istodobno, povlasticu rijetkih pisaca da prepozna i
zadovolji upravo onu elju koju su svi latentno nosili u
sebi, ne znajui da ona i postoji. Koja je to elja? To je
elja najtajnijega u ovjeku da zauzme mjesto u cjelini
linosti i drutva, u cjelini koja se, meutim, nikad ne
ostvaruje, razapeta izmeu prolosti i budunosti.
Ali, tada bi Dubran bio samo pjesnik koji je
vremenu uspio skrojiti kaput za jednu sezonu, ili modni
mrtvaki pokrov. A Prorok upravo pokazuje da su
posrijedi kudikamo vaniji dosezi. Da se iznova, u svoj
drevnosti, prizovu, upravo na moderan nain, one
tvorake snage koje su pokretale tektoniku ljudske
duevnosti oduvijek. Da se, s jabukom spoznaje meu
zubima, sie u tamno blato korijenja koje ju je rodilo.
Dubran nije ovjek koji bi se zadovoljio time da ostane
samo pjesnik. On je elio da bude i uitelj,
propovjednik, pa ak i prorok. Zacijelo, jedan je od
rijetkih modernih koji se odvaio da bude velik, ak i
pod cijenu da bude, naoko, anakronistian.
U djelu Prorok moemo susresti razliite aspekte
vlastite linosti i prepoznati svoju potrebu da ih
pomirimo u sebi, a da pri tom ostanemo posve
ravnoduni na Dubranov religiozni zanos, na isti nain
kao to se trijeznimo ponirui u ledene izvore Upaniada
ili Boanstvene komedije, a da, za to, ne moramo biti ni
hinduisti ni krani. Jer, to je jo jedan dokaz da su
mistika iskustva meusobno mnogo slinija od
religioznih sistema od kojih su morala posuditi

raznovrsne jezike da bi se izrazila.

Halil Dubran umro je, kao 48-godinjak, u petak 10.
travnja 1931, u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital
na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku.
Autopsija je pokazala da je umro od ciroze jetre i
poetne tuberkuloze jednoga plunog krila. 21.
kolovoza 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni
brodom u Bejrut, gdje su doekani uz vojne poasti.
Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bareji
ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century:
... vie je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na
pogreb. Zvon crkvenih zvona i opa atmosfera ponosa
isticali su se. Naiao sam bio na jednoga roaka koji me
poveo do mjesta gdje je neko bila kuica u kojoj se
Dubran rodio. Dijelovi zidova jo postoje. Starjeine
tog mjesta odluile su da to mjesto pretvore u muzej i
spomenik.
Marko Gri