Moe li demokratizacija obrazovanja obrazovati demokraciju?

Dileme obrazovanja za demokraciju spomenute u uvodnome dijelu pozivnice na ovaj okrugli

stol bude sumnju u promiljenost cjelokupne koncepcije ne samo ovoga projekta, nego i
razumijevanja odnosa sustava odgoja i obrazovanja kao takvoga i procesa oblikovanja
drutvene svijesti. Naime, pitanje bi zapravo trebalo glasiti: obrazovanja za koju, ili kakvu,
demokraciju? Nema apstraktne demokracije. Svaka ima svoje konkretne drutveno-povijesne
specifinosti, formalne uvjete, obiaje, pravila i procedure u kojima i kojima se razvija.
Jednako je i sa demokracijom u Republici Hrvatskoj.
Ovo izlaganje smatram uvodom u raspravu za okruglim stolom. Stoga mnoge izazovne teze,
iako namjerno izotrene, nisu temeljito obrazloene pretpostavljam da e se o njima voditi
iscrpna diskusija tijekom dananjega skupa.
ini mi se da jedna od sredinjih teza s pozivnice: Autoritarno shvaanje drutva i politike,
koje je preivjelo i 'demokratski pokret' 1990., proima sve obrazovne programe i prateu
udbeniku produkciju. samo djelomino tonom. Naime, sredinjim problemom naega
kolstva nije njezina kruta autoritarnost nego nepostojanje pravoga autoriteta, to ju ini
slinijom anarhinoj koli tj. koli bez ikakvoga autoriteta. A kola bez autoriteta postaje
svojom vlastitom suprotnou odatle milijuni sati izostanaka, povrno ili nikakvo znanje,
poklonjene socijalno-politike ocjene, korupcija, negativna kadrovska selekcija. Iznimke, kao
to znamo, samo potvruju pravilo.
Osnovi uzrok tradicionalne autoritarnosti ne lei u autoritarnosti programa, nastavnika,
roditelja ili institucija, nego u autoritarnim, tj. antidemokratskim pojmovima (ideologijama)
koji oblikuju nae miljenje, odnosno nau svijest, te upravljaju naim voljnim
djelovanjem. Osim korumpiranoga gospodarstva, zdravstva, sudstva, Sveuilita, najvie je
korumpirano miljenje mnogih generacija uenika i studenata. Prvenstveno putem nekritiki
apsorbiranoga pojma nacionalnoga, tj. hrvatskog shvaenoga u biolokom, religioznom,
istinosnom, uope, u vrijednosnom odnosno virtualnom, a ne u realno-politikom smislu.
Takvo shvaanje nacionalnog onemoguava svaku politiku jednakost dakle demokraciju u
bitnom smislu. Zaboravljenim je, odnosno namjerno zapostavljenim, pojam naroda (u smislu
populus, odnosno demos) koji je pravi suveren ija se volja putem demokratskih izbora
konstituira u zakonodavnu vlast. Sama demokratska praksa time je bitno ugroena jer je
shvaena kao diktatura nae veine nad stranom manjinom, pojednostavljeno poput
amerikih westerna ranih pedesetih. Onima koji prihvaaju takovu ideologiju ono drugaije
implicitno ne oznauje tek razliito, nego i manje vrijednoga uljeza, opasnost koje se treba
plaiti, neprijatelja kojega treba mrziti i na koncu unititi. O ravnopravnosti tako ne moe biti
ni govora, a jo manje o demokratinosti. Pogotovo to i unutar odabranoga naroda postoji
hijerarhija vrednovanja pojedinaca (to je najbolje vidljivo iz brojnih saborskih
nadmudrivanja) iz kojih slijede pripadajua im prava tj. povlastice. Takovoj situaciji politiki
odgovara hijerarhijsko-feudalno (a ne liberalno-demokratsko) drutvo, religijski autoritarno
katolianstvo, kao i autoritarna obitelj koju vodi pater familias, alias padre padrone.
Shvaanju nacije kao majke, ija smo svi mi djeca, potpomau razne Turbo-Super-story u
vidu nacionalnih mitova o portvovnim hrvatskim muenicima te o traginoj povijesnoj
usudbi cjelokupne hrvatske nacije (vidi: povijesne udbenike, nastupe mnogih biskupa i
predstavnika veine politikih stranaka, te pogotovo najmonijeg manipulatora, Cro-reality
show HTV-a u posljednjih petnaestak godina).
Dok se rtve progona, bilo zbog drugaijih (ne-hrvatskih) politikih, filozofskih,
umjetnikih ili religioznih uvjerenja, bilo zbog klasne ili bio-etnike razliitosti, ne spominje
ili ih se omalovaava i izlae podsmijehu, ili se ak opravdava njihovoga krvnika. Ne postoji
niti u slubenim programima niti u prihvaenim udbenicima etike, povijesti, knjievnosti,
politike i gospodarstva, pa ni filozofije uzor borca za istinu, ljudska prava, demokraciju,
slobodu, ravnopravnost ena, za ovjeka kao ovjeka. Paradigmatian je sluaj udbenika
etike za 3. razred gimnazije Etika 3 autorice Vesne ipu, koji je Ministarstvo prosvjete
odobrilo unato negativnome miljenju strunoga povjerenstva za udbenike etike i filozofije
istoga ministarstva.

Pojam demokracije nije samorazumljivim i jednoznanim pojmom, ve ima svoj vrijednosni

aspekt (jednakost, ravnopravnost, sloboda miljenja, itd.), svoj povijesno-teorijski aspekt (od
Platona i Aristotela, Cicerona, preko renesansnih utemeljitelja /Grotiusa/ i prosvjetiteljskih
teoretiara prirodnoga prava Helvetiusa, Hobbesa, Locke-a, te Rousseau-ove teorije
drutvenog ugovora, preko Kanta i Fichtea, zatim Hegela i Marxa, do suvremenih teoretiara:
C. Schmidta, J. Habermasa, N. Bobbia ili J. Rawlsa), svoju praktinu primjenu u raznim
dravama i povijesnim epohama (od antikoga polisa, preko britanskoga Parlamenta,
parlamenta SAD-a, francuske Skuptine, hrvatskoga Sabora, sve do Europskoga parlamenta)
a kroz svoje posebne oblike (trodiobe vlasti, neposredne i posredne demokracije, narodne i
partijske demokracije, jednodomnoga i dvodomnoga parlamenta, unitarne i federalne drave)
i pojedinane sadraje (politike stranke, razmjerne, veinske i mjeovite izborne sustave)
spominjui tek neke od bitnih odrednica. O svemu se tome donekle moe uiti iz etike,
filozofije, povijesti, te politike i gospodarstva, no ponajprije se moramo upitati i o ukupnoj
drutveno-povijesnoj zbiljnosti u kojoj ivimo i djelujemo.
Izali smo iz nekoliko sukcesivnih autoritarnih reima koji su imali dovoljno vremena da
treniraju strogou, koji su ujedno predstavljali kao da dravu s nacionalno-klasnopolitikim kao da institucijama, to posljedino proizvodi kao da svijest. Ako su
institucije lane (kao da), pogotovo kad je rije o onim sudskima, onda nema pravne
sigurnosti, nema vladavine zakona (the rule of law ne postoji). Hrvatsko se pravosue
kompromitiralo sudakom samovoljom, korupcijom, nepotizmom, izborom sudaca u
ovisnosti o politikoj i/ili nacionalnoj podobnosti. Poneki suci glume Poncija Pilata, ulogu
prepoznatljivu u mnogim farsinim procesima, u skandaloznim obrazloenjima sudskih
presuda, u neodranim roitima, u zastarjelim sudskim sluajevima. Ulogu omoguenu i
samim ustrojem Ustavnoga suda. Bez istinski neovisnoga sudstva parlamentarna se
demokracija pretvara u leernu parlaonicu u kojoj je demokratinost samo maska
vladavini monih i partitokraciji. Maskom je eksponentima bezobzirnih mafijaa,
narkotrafikantima, trgovcima orujem ili bijelim robljem, krijumarima duhana, sitnim i
krupnim vercerima, novokomponovanoj eliti organiziranoga drutva, krupnome
hrvatskome i meunarodnome kapitalu, najveim tajnim financijerima politikih stranaka.
Zakonodavna, izvrna i naroito sudska vlast u Republici Hrvatskoj ine tri epava i
lampava demokratska stupa.
Zasljepljeni svim tim lanim drutvenim sjajem ('glamur:kafe'-a), podvrgnuti prijetnjama i
ucjenama monih roditelja i njihovih prijatelja, izloeni fizikome nasilju pa ak i ubojstvima,
zanemareni i podcijenjeni od svih, sramotno loe plaeni, nastavnici bi uenike trebali
odgajati za ljudska prava i demokraciju posebnim obrazovnim i odgojnim metodama. to je
najudnije, mnogi to i ine, esto na svoju tetu. Jer, veliki se dio nacionalistiki zadojenih
uenika, roditelja, pa i kolega nastavnika, suprotstavlja demokratinoj modernoj koli, koju
smatraju ne-hrvatskom, ne-katolikom. Posebno trpe nastavnici etike u malim sredinama,
gdje se nastava etike smatra trojanskim konjem nacionalnih i/ili religioznih manjina, ateista,
te loih Hrvata zadojenih MISS-om i TIPSS-om.
Izgleda da autori uvodnoga teksta zaboravljaju stanje u kolama, na fakultetima, pa i u
drutvu kad (se) pitaju Kakva znanja, sposobnosti i stavove postojei obrazovni sistem sada
prua mladim generacijama da bi upoznale svoja demokratska prava? ili to uenju za
demokraciju daju predmeti etike, politike i gospodarstva?. Naivno optimistiki
pretpostavljaju da mlade generacije trae demokratska prava, a ne nezasluene
povlastice-ocjene? Meutim, inflacija odlinih uenika na svim razinama kolovanja nije
samo rezultatom poslovino rastresenih profesora, nego i svekolikih pritisaka na njih
(ponajvie, no ne i iskljuivo, od strane mladih generacija), posebno u sezoni
zakljuivanja ocjena.
Imajui sve to u vidu postavlja se pitanje o mjestu i funkciji kole. Treba li kola uenika
preparirati u smislu pravovjernoga vjeronaunoga mumificiranja, nekritinoga nacionalnog
idolopoklonstva, beskimenjekoga politikog oportunizma, malograanskoga tj. dobroodgojenoga licemjera, ili modernije, informatiki-kibernetiziranoga zombija? Ili bi, nasuprot
tome, insitiranje na utopijskim idealima odgojilo suvremene klone legendarnih uzora, tipa

milosrdnoga Franje Asikoga, buntovne Antigone, pravdoljubivoga Robina Hooda,

revolucionarnoga Che Guevare?
Razliiti domai psihosocijalni fenotipi pokazuju izrazitu adaptibilnost prokrustovskoj
pedagogiji, jer mi smo posluni kao to ree ravnateljica jedne osnovne kole povodom
naputka o Bandi-Guinnessovim jutarnjim gancima, u prijevodu: ona nee trpjeti da se nju
ne poslua, kao ni inae. Takve spodobe si umiljaju da znaju prepoznati misli nacionalnih
voa i prije no to ih Oni javno izraze, odnosno sposobni su cenzurirati miljenja koja ne
pripadaju mainstream moralu, politici, religiji ili znanosti. Taj se sluaj naravno uklapa u
tvrdnju o viestoljetnoj tradiciji autoritarnosti, no bilo je i onih koji su taj poziv (a uz razliita
obrazloenja) otklonili, te dovode u pitanje istinitost navedene tvrdnje. Jasno je da se tim, kao
i svakim drugim pojedinanim primjerom, nita ne dokazuje niti opovrgava. Jednako kao to
se nikakvim kvantitativnim ni kvalitativnim analizama ne moe vrednovati da li uenje za
ljudska prava i demokraciju unutar obrazovnoga sustava pridonosi aktivnome dravljanstvu,
ljudskim pravima i demokraciji u Republici Hrvatskoj.
U grkim polisima nisu kroskurikularno prouavali funkcioniranje demokracije, kao to je
nijedan veliki politiki teoretiar nije uio niti u koli, niti u vlastitoj povijesno-politikoj
praksi.
Praktini odgovor na drugo pitanje Koje su po znate alternative, meunarodni uzori, domae
inovacije i praksa ostalih oblika neformalnog obrazovanja/uenja za demokraciju? neki su
meunarodni uzori ponudili tako to su ope pravo glasa spustili na dob od 16 godina, na
lokalnoj ili/i na dravnoj razini, drugdje se o tome raspravlja, a u nas se to jo uvijek smatra
demagogijom. A zar nije demagogija pretpostavka da frustrirani, alkoholizirani, nepismeni ili
polupismeni pedesetogodisnjak, s kvocijentom inteligencije manjom od pravoga kuta, bolje
prosudjuje od vrhunski inteligentne, obrazovane, ambiciozne osobe kojoj je jedina mana
to broji tek 16 ljeta.
Sveopi konzervativizam u pristupu obrazovnome sustavu, kako ljevice tako i desnice,
glavnim je razlogom svih problema u njemu. Nitko se ne eli odrei svojih ideologijskih
iluzija, ili svojih partikularnih interesa. Tradicionalna se ljevica ne eli odrei iluzija da
obrazovni sustav treba rjeavati probleme socijalne nejednakosti, a desnica da treba promicati
autarhine nacionalne interese.
Tako se uenje za ljudska prava i demokraciju svodi tek na ornament tome ideologijskome
kripcu.