INTERVJU

ZLATAN DELIĆ, PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U TUZLI

“Bosna je starija od svih birokratskih ili postmodernih organizacija poput EU. Podnijela je ogromnu
razinu bola u prošlosti, u zadnjih 100-tinjak godina i daleko više od toga. Bosna je više nego apstraktni
simbol Evrope. Bosna je žrtva neznanja: nesposobnosti da se Evropa umno presabere iz svog vlastitog
logosa koji nam je zajednički, da se presabere u kontekstu miroljubivog značenja Bosne. Potrebno je
misliti Bosnu u skladu sa njenim univerzalnim logosom, a ne nekim, bilo kojim, partikularnim logosom.
Bosna nije stadion, ni utakmica. Bosna nije metafora. Ona nije most, ćuprija, brvno – nije saobraćajni
tranzitorij. Ona nije pred/znak. Tek treba učiti čitati otvorena značenja Bosne. Bosna ne voli nasilje, ni
simboličko ni stvarno.”

Bosna je napadnuta
i kao ideja i kao stvarnost
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ

I dan-danas živimo “u lažnom okviru bez okvira”

koji je, naročito na rubnim područjima, prilagođen
našim susjedima iz susjednih država
Profesor ste sociologije, ekonomske sociologije i sociologije
prava na Filozofskom fakultetu Univerzitetu u Tuzli, angažirani
bošnjačko-muslimanski intelektualac s posebno dojmljivim istu-
pima na sesijama Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99”,
čest gost na Al Jazeeri Balkans… Drugim riječima, idealna osoba
za detektiranje povijesnog trenutka u kojem se nalazi BiH i boš-
njački narod. Na koji način se promjene koje se događaju u svjet-
skom globalnom sustavu, u politici, ekonomiji, kulturi i religiji
odražavaju na Bosnu i Hercegovinu, a naročito na Bošnjake, kao
najbrojniji bosanskohercegovački narod?
Našim anahronim svijetom upravljaju imperijalne ekonomske
formacije kao što su Svjetske banka i Međunarodni monetarni
fond, koje su zajedno nastale 1944. kao posljedica Drugog svjet-
skog rata. Uloga MMF-a tada je bila davanje kratkoročnih kredita
zemljama koje se suočavaju sa manjkom deviznih sredstava, dok je
uloga Svjetske banke bila da namjenskim kreditima za ulaganje u
infrastrukturu finansira dugoročni razvoj i obnovu, kako se to tada
nazivalo. MMF je kasnije, a slično je i danas, svoju ulogu proširio na
Prof. dr. sc. Zlatan Delić
nadzor makroekonomske “stabilizacije” u zemljama koje se suoča-
vaju sa teškoćama u platnom bilansu. Državama koje uzimaju kre- ju, pa i našu tranziciju, oblikuje kao ekonomski, finansijski, a ne kao
dite ove institucije nameću stroge uslove, u skladu sa ciljem provo- politički koncept. Građani su pretvoreni u stakeholdere, kao i profe-
đenja tranzicije ka liberalnom režimu tržišta. sori i studenti. Politika je ostala bez riječi, kao i nova ekonomija zna-
Predstavnici tih imperijalnih tvorevina, u redovnim razmacima, nja. Svi se danas, čak i u ime same znanosti, služe rogobatnim “odr-
pojavljuju se u prijestolnicama Trećeg svijeta, slično kao i u regio- živim” poštapalicama. Vrijeme postaje novac, prostor tržište, mišlje-
nu, dajući uvijek iste savjete u vidu sljedećih obrazaca: ostvarivanje nje kalkulacija, a čovjek postaje roba, odnosno resurs. Zato svijet,
poreske discipline ukidanjem javnih programa, ostvarivanje mone- istovremeno, zapada i u kognitivne i stvarne katastrofe. Kritičari
tarne discipline striktnom primjenom kamata. Takva politika MM- MMFa smatraju da su te katastrofe rezultirale nizom makroekonom-
Fa rezultirala je nizom svjetskih kriza u Istočnoj Aziji. Kritičari te skih, političkih i sigurnosnih poremećaja. Desničarski pokreti su nova
krize ponekad nazivaju “katastrofama”. stvarnost. Oni su spojeni sa ideologijom tržišta i ideologijom “krvi i
Problem, a ne izazov, jeste u tome što je neoliberalni kognitivni tla”, ali i sa vrlo opasnom ideologijom nove ekonomije znanja.
kapitalizam, kognitarijat, u ime proizvodnje “globalnog društva zna- Nova ekonomija – lingvističkih, političkih i korupcionaških –
nja”, transformira samu ideju demokracije. Kognitarijat demokraci- razmjena opustošila je naše, ionako krhke sisteme znanja; utopila

SVIBANJ 2015. 41
 INTERVJU
naš jezik u besmislene vokabulare o “zadovoljstvu” i “izvrsnosti”;
otupila našu percepciju i emocije. Egoizam, eskapizam i otuđenje,
miješaju se sa pogrešno koncipiranim politikama sopstva i kolektiv-
nog identiteta. Rastureno je gotovo sve ono što pod vatrom “udru-
ženih artiljerija savremenog prostaštva”, kako kaže Rastko Močnik
– nije uništeno u ratu. U našem okruženju simultano cvjetaju (po-
grešna) metafizika malih brojeva i antiznanstveni misticizam. Vje-
što se sinhroniziraju projekti iz 90-ih.
Bosna se gubi u samoskrivljenim prosvjetiteljskim fantazmagorija-
ma onog graničnog, rubnog, razgraničavajućeg, liminarnog Drugog.
Ona je na najvećoj mogućoj geopolitičkoj, geoekonomskoj i sigurno-
snoj vjetrometini. Prvo je izvršen genocid nad Bošnjacima u ratu. Pa
onda nepravedna, etnička, pretvorba javnih dobara. A 20 godina traje
poricanje genocida. Gube se iz vida pravosudni skandali a, usprkos to-
me, srlja se u nove privatizacijske pretvorbe vlasništva u Hercegovini,
u RS-u, u Sarajevu, jednom i drugom. Ove dvije ravni – viktimološku i
privatizacijsku – ni Bošnjaci, ni bosanski Hrvati ni bosanski Srbi, ni bivši
radnici, ni bivši ratnici, ne mogu doživljavati na isti način. Ovdašnji ko-
lektiviteti zarobljeni su perverznim označiteljskim sistemima. Spoljaš-
nje ponegdje znači ono unutarnje a unutarnje se ponegdje vidi kao
spoljašnjost. E to je, dakle taj anahroni postkomunistički haos u kome
se prepliću gotovo pa dva genocida u isti mah.
Ne samo na evropskom kontinentu, nego i znatno šire, upravo
Bošnjaci imaju posebno traumatičana iskustva, jer su, zbog masov-
nih zločina i posljedica projekta humanog raseljavanja stanovniš-
tva, ovdje, na tlu internacionalno priznate Republike Bosne i Her-
cegovine, nastali srednjevjekovni feudi i u zločinu ogrezla RS.
Totalitarni režimi i imperijalne politike znanja iz prošlosti, nisu do-
zvoljavale Bošnjacima da slobodno razvijaju vlastite institucije u koji-
ma bi mogli, zajedno sa svima koji vole Bosnu, promišljati svoju sudbi-
nu i sudbinu svijeta u kome žive. Mi živimo u nasilno nametnutom,
fraktaliziranom sistemu koji su tokom rata protiv Bosne kreirali nepri-
jatelji Bosne tako da i dan-danas živimo “u lažnom okviru bez okvira”
koji je, naročito na rubnim područjima, prilagođen našim susjedima iz
susjednih država – njihovim ekonomskim i predatorskim potrebama,
a ne našim vlastitim bosanskohercegovačkim potrebama za mirom,
sigurnošću i razvojem. Fraktalizirani dijelovi tog okvira bez okvira smo
“mi”, kao Bosansko mnoštvo. Problem je u tome što su Bosanci Hrvati
i Bosanci Srbi razvili institucije susjednih nacionalnih država na terito-
riji Bosne i Hercegovine jer im je to navodno omogućio daytonski okvir
bez okvira. Stoga je ključno pitanje kako se formiraju, prenose, održa-
vaju i obnavljaju sadržaji kolektivnih identiteta.
Kako sa stanovišta ekonomske sociologije objašnjavate teku-
će procese u Bosni i Hercegovini?
Ekonomija je pozvana da upravlja svijetom u trenutku kada se
društvene potrebe pomijeraju prema sektorima koji bi trebali da se
ukalupe u logiku tržišta. Obrazovanje, zdravstvo, znanstvena istra-
živanja, svijet interneta i sigurnosti – predstavljaju srž postindu-
strijskog društva, a nijedo od njih se ne uklapa u kalup tradicional-
ne ekonomije. Dok je ljudska kreativnost veća nego ikada, homo
oeconomicus se nameće kao tužni prorok koji narušava radost na-
ših vremena. Mi ne živimo u tržišnoj ekonomiji, kako poslovično
tvrdi postratna nova ekonomija, nego živimo u izopačenoj dogo-
vornoj ekonomiji, kojom upravljaju, od javnosti odmetnuta etno-
politika i od morala “operirane” “svjetske” finansijske institucije.
Problem je u tome što neoliberalna paradigma nove ekonomije –
znanja i vještina – ne podnosi nikakve suparničke ideje u svom pri-
sustvu i odbija gotovo svaku kritiku. Ona nastoji da univerzalizira
vlastiti vokabular, model znanja i da ga bezgranično proširi na sva
druga područja znanja, ponekad i na područja vjerovanja.
42
Pogledajmo našu konkretnu socioekonomsku i političku stvar-
nost. Ovdje se javna dobra i sve ostalo tretira kao plijen. To je izgle-
da kolektivna psihopatologija naše tranzicije. Sve se tretira ili per-
cipira kao plijen politike, političara i lovaca u mutnom. Bilo da su na
vlasti ili u opoziciji, političari se prilagođavaju sami sebi i svojim in-
teresima, konstatacija je koju često možemo čuti od običnih ljudi. S
obzirom na duge postizborne periode konstituiranja vlasti, i s obzi-
rom na korupcionaške i predatorske motive koji doprinose raspadu
uvijek privremenih interesnih koalicija, obični građani ne mogu
saznati odgovor na pitanje ko upravlja ekonomskom politikom ove
zemlje. Može se dokazati da su sve ekonomije s prostora bivše Ju-
goslavije, osim Slovenije, pod velikim utjecajem strateških saveza i
alijansi između pogrešnih politika MMF-a i pogrešnih politika “na-
ših” domaćih etno-klero-novo-kapitalističkih struktura moći i vla-
sti. Ni jedni ni drugi ne rukovode se interesima građana, odnosno
običnih ljudi. Te strukture potpuno su otuđene od poreskih obve-
znika ove zemlje. One predstavljaju, da upotrijebim Hegelov izraz
– “svijet po sebi i svijet za sebe”. Ovdašnje postratne ekonomske
politike obilježene su onim što španski sociolog Manuel Castells, na
temelju višedecenijskih transregionalnih empirijskih istraživanja
ekonomije, politike i informacijskog društva, naziva globalno omo-
gućenim tranzicijskim normaliziranjem “politike skandala”.
Kakva je postala ekonomija, pa i ova naša bosanskohercego-
vačka? Ona je postala neoliberalna, redukcionistička, monološka,
frazeološka, isključujuća, a prema nekim autorima i dogmatska i
ideološka. Bosanskohercegovačka ekonomija, kao i ekonomije u
Hrvatskoj i Srbiji, još uvijek nije slobodna tržišna ekonomije. Zna-
čajni dijelovi tih ekonomija uopće ne poznaju značenje socijalno
odgovorne poduzetničke kulture i značenje socijalne odgovornosti
u korporativnom upravljanju. Neki dijelovi tih ekonomija još uvijek
funkcioniraju na bazi dogovornog obogotvorenja predatorskog
mentaliteta. To je vidljivo iz načina i metoda borbe za upravne i
nadzorne odbore u javnim preduzećima. Većina tih nekada značaj-
nih preduzeća doslovno je opljačkana ili strateški uništena. Procesi
privatizacije vlasništva, kao procesi liberalizacije i deregulacije, do-
datno su unazadili našu privredu. Načini upravljanja tim procesima
doslovno su katastrofalni. Duhovni, socijalni, intelektualni, kultur-
ni, transkulturni i emocionalni kapital, koji smo nekada njegovali, a
koji se ogledao u povjerenju jednih prema drugima, u radišnosti i
odgovornosti, ozbiljno je destruiran i ne vide se znaci oporavka.
Prije nekoliko mjeseci na sesiji Asocijacije nezavisnih intelek-
tualaca “Krug 99” u Sarajevu izjavili ste kako je “od februara
2014. godine u BiH prisutno kontinuirano ulančavanje vanrednih
stanja”. Vidite li kraja takvoj situaciji?
Ma, naravno da ne vidim. Čini se da je sve počelo famoznim “gla-
sovanjem mrtvaca” u onim euforičnim 90-tim, u susjednim državama.
Ali napravite danas, 25 godina kasnije, jedan misaoni eksperiment ili
egzaktno, faktografsko, empirijsko istraživanje. Pitajte ljude ko, s kim i
kada je ovdje bio na vlasti – a ko, s kim i koliko dugo je bio u opoziciji
– u ovoj frankensteinovski otjelotvorenoj državi, i to samo tokom za-
dnjih nekoliko godina. Vidjećete da niko ne zna tačan odgovor.
Ne znaju to ni neki političari, ni njihovi savjetnici, ni glasači. Ne
znaju i neki od “glavnih”, koji su ovdje na sceni. Na sceni s koje se
ne skidaju zavjese ni prije nego što se nešto “desi”, ni nakon što se
“nešto” desi . A to “nešto” stalno se, kao, “događa”, Jer se “doga-
đaju” sami “znaci” i “pred/znaci”. Događaju se lažni liminarni doga-
đaji. Entiteti, jedan sa drugim – u odsustvu trećeg – ili jedan bez
drugoga – uz prizivanje trećega. Davno je trebalo mirno riješiti te
“događajuće” i “odgađajuće” stvari. I to zato da nam se, ovih pret-
hodnih 20 izgubljenih godina, ne bi pretvorilo u “nešto” više od
PREPORODOV JOURNAL 175

Pogledajmo našu konkretnu socioekonomsku i politič-
ku stvarnost. Ovdje se javna dobra i sve ostalo tretira
kao plijen. To je izgleda kolektivna psihopatologija na-
še tranzicije. Sve se tretira ili percipira kao plijen politi-
ke, političara i lovaca u mutnom. Bilo da su na vlasti ili
u opoziciji, političari se prilagođavaju sami sebi i svojim
interesima. S obzirom na duge postizborne periode
konstituiranja vlasti, i s obzirom na korupcionaške i
predatorske motive koji doprinose raspadu uvijek pri-
vremenih interesnih koalicija, obični građani ne mogu
saznati odgovor na pitanje ko upravlja ekonomskom
politikom ove zemlje... Ovdašnje postratne ekonom-
ske politike obilježene su onim što španski sociolog
Manuel Castells, na temelju longitudinalnih, transregi-
onalnih empirijskih istraživanja ekonomije, politike i
informacijskog društva, naziva globalno omogućenim
tranzicijskim normaliziranjem “politike skandala”.
toga, u nešto o čemu nije uputno govoriti, ni tako malo, ni tako
brzo, naročito danas, a to danas ovdje traje dugo, predugo.
Etnoteritorijalni nacionalizam je
postmodernistička “poboljšana” verzija
modernističke ideologije “krvi i tla”
Kako vratiti Bosnu u našu primarnu semantiku i razumijevati
je povrh nacionalizma prvih susjeda, njihovog neopravdanog kul-
turnog rasizma i orijentalističkih predrasuda?
Bosna i Hercegovina može biti vraćena u svoju primarnu seman-
tiku tek kada se okrenemo prema univerzalnim ljudskim vrijednosti-
ma, prema znanosti, filozofiji, umjetnosti. Da bi to bilo moguće, mo-
ramo izgraditi sasvim nove političke institucije: naše vlastite “siste-
me znanja” koji će biti bosanskohercegovački, evropski i svjetski.
Trebaćemo ponovo promisliti šta znači biti ljudsko biće. Mora-
ćemo se okrenuti prema povezivanje ekonomije, etike i ekologije u
jedinstven epistemički sistem. Politički aranžmani mogu se recimo
preusmjeriti na stvaranje “kozmopolitskog lokalizma”, koji podra-
zumijeva svijest građana da zajednice mogu da investiraju, ugova-
raju, određuju zone, oporezuju, lobiraju i tako uče kako politika
mnoštva ili politika odozdo ka gore može da utječe na ukupni naci-
onalni poredak, a to je bosanskohercegovački poredak. Funda-
mentalizmi svih vrsta trebali bi postati stvar prošlosti jer se globalni
tržišni fundamentalizam ubrzano primiče svom kraju. Neoliberalni
kognitivni kapitalizam, za sada, izgleda nedodirljiv. Ali to je samo
privid. Jer kognitivni kapitalizam, zapravo, kao lažni kognitarijat,
koji producira lažno znanje o samom sebi i koji uz to vješto funkci-
onitra isključivo kao negacija drugog, i kao autodestruktivni stroj
koji jede ljude, ne može misliti samog sebe kao ljudski sistem. Za-
što? Pa zato što nije autoreferncijalan sistem. Kapitalizam je izrazi-
to destruktivan sistem koji proizvodi odgođene, spore katastrofe.
Ivan Ilić nazvao je doba modernizacije “500-godišnjim ratom protiv
opstajanja”. Evolucija kapitala nameće stvaranje fizičke i društvene
oskudice na načine koji se ne mogu mjeriti pokazateljima “progre-
sa”. Progresivističke kategorije trebat će napustiti upravo zato jer
su neprimjenljive ovdje, u Bosni, a to znači u srcu Evrope. Moder-
SVIBANJ 2015.
INTERVJU
nizacija po modelu Zapada, na ironičan način, stvara inverziju na-
pretka: u smislu da se običnom čovjeku nameću sve veće patnje i
zavisnost upravo u ime njihove eliminacije.
Bošnjaci-muslimani, kao najveće žrtve zadnjeg rata – i genocida
– imaju veliku duhovnu odgovornost da zajedno sa prijateljima Bo-
sne započnu veliku epistemičku mutaciju, preporod šireg značenja
koji u ovom trenutku izgleda poput sna koji dolazi iz budućnosti i
koji sanja neko drugi, a ne evropski liminarni Drugi koji nema pravo
na svoje mjesto u Evropi. Da bi to bilo moguće, Bošnjaci se trebaju
osloboditi infantilizma, viktimizacije, samoponižavanja i svakog po-
riva za osvetom. Ne treba očekivati pomoć pa čak ni razumijevanje,
prije nego što borba protiv vlastitih slabosti postane stvarna potre-
ba svakog pojedinca da se samoorganizira oko zajedničkih progra-
ma opstojnosti u vremenu koje dolazi.
Neoliberalni kapitalizam je, ustvari, najnovija forma bezobzirnog
totalitarizma. Taj totalitarizam ruši sve pred sobom. On uništava
emocionalnu kulturu i kulturu komunikacije. Neoliberalni kapitali-
stički kognitarijat sve svodi na upravljanje, interese, zavist i pohlepu,
ukratko na profit. Ne smije se ohrabrivati mržnja prema alternativ-
nim oblicima mišljenja i djelovanja. Mržnja prema sublimnoj kulturi i
umjetnosti, mržnja prema teoriji i teoriji prakse. Ne smije se, organi-
zirano, na našim fakultetima širiti odbojnost prema knjigama, odboj-
nost prema čitanju, odbojnost prema pisanju – mržnja prema svemu
što se opire logici nasilja nad ljudima i riječima kojima opisujemo
“ljudskost u nama” koje je sve manje. Tranzicijski kognitarijat, u ko-
me mi živimo, od ljudskih bića pravi suvišne pojedince i grupe koje
ne trebaju nikome. Nikada ranije u povijesti ništa ovoliko zavodljivo,
bezočno, destruktivno, licemjerno i “bolje organizirano” nije funkci-
oniralo od našeg današnjeg, globalističkog kognitarijata – koji čezne
za vlastitim “unapređenjem” i “poboljšanjem” kao za vlastitom kata-
strofom i propašću. Ekološko zagađenje tla, zraka i vode u Bosni i
Hercegovini, još uvijek nismo počeli znanstveno i holistički istraživa-
ti. Nemam ideje o tome gdje će Bošnjaci i “ostali” uopće živjeti u
budućnosti ukoliko ne dođe do promjene naših širih bioetičkih i uku-
pnih orijentacijskih paradigmi znanja i djelovanja.
Što za Vas znači etnoteritorijalni nacionalizam na tlu Bosne i
Hercegovine?
43
 INTERVJU
Etnoteritorijalni nacionalizam je postmodernistička “poboljša-
na” verzija modernističke ideologije “krvi i tla”. To je drugo ime za
spoj fašizma i nacizma koji se danas pojavljuju kao sablasti u forma-
ma neofašizma i neonacizma. O tome je pisao i Umberto Eco. Druš-
tvena semiotika i semiologija etnički čistih “kultura” ili etnički čistih
“civilizacija” u praksi uvijek rezultira etničkim čišćenjem i na kraju
kulminira genocidom. Etnoteritorijalni nacionalizam je ratni i po-
stratni projekt. Kao politički program stožernih i nacionalističkih
stranaka koje na tlu Bosne i Hercegovine poslovično “funkcionira-
ju” sa pogrešno definiranim nacionalnim – čitaj: etničkim – znaci-
ma ili pred/znacima, on ima sasvim jasan i razgovijetan strateški
cilj. Taj strateški cilj eksplicitno je inauguriran i u nastavnim plano-
vima i programima koji su, preko veze, kao neskriveni kurikulumi
preuzeti iz susjednih država. U pozadini ostvarenja tog strateškog
cilja nalazi se ratni program: nastaviti politiku “humanog preselja-
vanja stanovništva”, prekrojiti teritorije, oteti zemlju i resurse, pro-
tjerati ljude. Kad se Evropa počela proširivati i ujedinjavati ovdje su
vođeni prljavi pljačkaški ratovi za teritorije i resurse. Bosna se našla
na udaru dvije velikodržavne politike: jedne sa istoka, a druge sa
zapada. Danas na teritoriji Bosne i Hercegovine praktično, kao da
“imamo” 15-ak simulacijskih para-državica.
U svemu tome obrazovanje ima veliku ulogu… Izgleda da štošta
nije u redu s nastavnim planovima i programima u školama u Bosni
i Hercegovini. Gledajući sa strane uočavamo žalosnu i kaotičnu si-
tuaciju – dvije škole pod istim krovom, u RS-u i fantomskoj Herceg-
Bosni djeca uče na srpskom i hrvatskom jeziku, i to po srpskom i
hrvatskom nastavnom programu, npr. povijest i geografiju susjed-
nih zemalja, itd. Kakvu opasnost nosi takav obrazovni sustav?
O navedenom problemu u SAD postoje ozbiljne antopološke i
etnografske studije zasnovane na znanstvenoj metodologiji i bazi-
rane na faktografskim činjenicama. Dobro je dokumentirano da
pojedini naučno-nastavni planovi i programi, a koji su preuzeti iz
Srbije i iz Hrvatske, sadrže elemente namjerne “dresure” učenika.
Učenici takvih škola eksplicitno su uključeni u programe diskurziv-
nog negiranja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne u Her-
cegovine. To, u budućnosti, može generirati definitivne dezintegra-
tivne procese, podjele i sukobe. Mislim da su se upravo toga, još
2009. godine, pribojavali Charles Ingrao i Thomas A. Emmert kada
su pisali zaključke za Inicijativu znanstvenika, tj. za suočavanje sa
postjugoslavenskim kontroverzama.
Današnja Evropa, kao i ona stara, izgleda ne
razumije kozmopolitsku važnost
bosanskohercegovačkih miroljubivih energija
U svojim znanstvenim radovima često se bavite s dvije vrlo
značajne teme – genocidom nad Bošnjacima i Daytonskim mirov-
nim sporazumom, za obje se veže 1995. godina. Uskoro obilježa-
vamo tužnu obljetnicu – 20 godina od srebreničkog genocida. Do
kakvih saznanja ste došli? Koji su osnovni ideološki korijeni etnič-
kog čišćenja i genocida nad bošnjačkim narodom?
Daytonski mirovni sporazum je na mnogo kontradiktornih nači-
na upleten u modernističke i postmodernističke procese produkci-
je i reprodukcije pogrešno definiranih politika identiteta i pogrešno
definiranih politika “razlike”. Taj sporazum, kao što znamo, pravili
su riječima, djelima i slovom, i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman,
a nijedan od njih nikada nije priznavao Bosance i Bosnu. Željeli su
destruirati samu pomisao na ideju zajedničkog života, i to prema
svojim nadaleko poznatim i dobro dokumentiranim ambicijama o
44
tzv. “humanom preseljavanju stanovništva”. Konkretne posljedice
tog projekta trpi nekoliko miliona muškaraca, žena i traumatizirane
djece svih nacionalnosti raseljenih širom svijeta.
Milošević je završio u Haagu, Tuđman nije, ali ni jedan ni drugi
nisu priznavali Bosnu i Hercegovinu i “udruženim artiljerijama savre-
menog prostaštva” pokušali su je uništiti. Ono što oni nisu postigli u
ratu sada se izgleda nastoji postići u ovom lažnom miru. Agresija na
sekularnu državu Bosnu i Hercegovinu iz 90-ih u prvi plan je izbacila
etno-klerikalne identite, na čijem su formiranju radile nacionalistič-
ke stranke navođene iz Beograda i Zagreba i Pravoslavna crkva, i to u
širem okruženju. Nije nebitno napomenuti da je pravoslavlje, tek za-
dnjih godina, postalo najsnažnija ideologija u Putinovoj Rusiji. Potpu-
no neinformirani Bošnjaci, nesvjesni sudbine koja im je pripremlje-
na, našli su se na udaru toliko jakih i simultanih sila destrukcije svih
“mehkih sekvenci identiteta”. Bosanci i Bošnjaci, posmatrani kao
kolektivitet, još se nisu oporavili. Politički i institucionalni kapaciteti
samoorganizacije naših etnički definiranih susjeda usmjereni su na
etnonacionalno, pa čak i klerikalno, strateško djelovanje. To djelova-
nje ima cilj, viziju i misiju da svoje primarne odnose usmjerava, koor-
dinira, definira, ostvaruje, legitimira i uokviruje na identičan način na
koji susjedne države žele pod svoj ideološki, obrazovni i medijski
utjacaj dovesti polovinu teritorija Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci, dugoročno, ne bi mogli preživjeti u enklavama: eko-
loški onečišćene Zenice, u pola Sarajeva, pola Tuzle i pola Mostara.
Daytonski sporazum će stoga trebati što prije promijeniti jer je to
monstruozna utvara: simbolički sistem kontradiktornih, haotičnih,
antinomično poredanih antibosanskih znakova, nasumično razba-
canih elemenata, gdje ništa nije na svom mjestu.
Antifašistički pokreti u stvarnosti gube bitku na terenu zvanič-
nih državnih institucija. Četnici – koji sami sebe opisuju kao četni-
ke, mada se miroljubivi pojedinci izgleda ne mogu naviknuti na taj
izraz kolektivnog identiteta – oživjeli su stare mitove i stare zloči-
načke programe iz prošlosti.
Možda bismo mogli reći da mi ovdje u Bosni još nismo počeli
sistematski promišljati Bosnu i Hercegovinu i ove naše živote na
granici, kao granične živote. Opasnost je na granici, a u nas su sve
granice blizu. Čim se, na jednom mjestu, sruši neki zid, odmah se
na drugom mjestu, podiže isti takav, samo malo duži ili viši.
Ljudi vole kosmološke podjele na “nas” i njih”. Mi smo zaroblje-
ni izopačenim navijačkim logikama, bestijalnim politikama nasilja,
nakaradnim politikama straha i neznanjem koje se ne prepoznaje
kao tak(o)vo.
Tvrdim da je Boris Buden bio u pravu kada je, nedavno, ustvr-
dio da mi, na razini globalizacije medija, živimo najgoru moguću
redukciju na svijetu. Pa čitav svijet se pretvorio u nekoliko katago-
rija: Zapad, Evropa, Istok, Islam, ISIL i gotovo. Strašno je to što više
ništa ne izgleda strašno. Crno-bijela slika svijeta “vrti” se na nekoli-
ko milijardi TV kanala i na nekoliko milijardi pametnih “dekstopa”.
To je, dakle, taj vrli novi svijet - globalno društvo znanja i vještina o
kome “tamburaju” svi poslovični trgovci koji trguju idejom znanja i
idejom univerziteta. Današnja Evropa, kao ni ona stara, o kojoj je
maestralno pisao Krleža, izgleda ne razumije kozmopolitsku važ-
nost bosanskohercegovačkih miroljubivih energija. Bosna ne pri-
staje na sekurarni nihilizam, ali ni na judeo-kršćanski, islamski ili
bilo koji drugi epistemološki, ontološki, entitetski, fundamentali-
zam koji briše ljude uz pomoć dvojnih identiteta i uz pomoć dvojnih
državljanstava. Strateški programi ponižavanja ljudi ovdje moraju
zauvijek prestati. Negiranje genocida mora biti tretirano kao krivič-
no djelo. Kulturni pesimisti su vjerovatno u pravu kada se priboja-
vaju da bi budućnost Evrope mogla početi ličiti na nedavnu proš-
PREPORODOV JOURNAL 175

lost Bosne ukoliko se genocid, koji je u zadnjoj deceniji 20. stoljeća
počinjen nad Bošnjacima, bude relativizirao ili svodio na razinu
slučajnog lokalnog incidenta.
Šta da se radi ako je Bosna i Hercegovina, zahvaljujući prvenstve-
no činjenici da je geolocirana u predatorskom okruženju, postala
poligon globalnih psihopatoloških, identitarnih i drugih eksperime-
nata koji se odvijaju na polju direktne ontologije i epistemologije
poststrukturalizma i “upotrebe Drugog”, kako su to naslućivali teo-
retičari internacionalnih odnosa poput Ivera B. Neumanna!? Ti ek-
sperimenti, vezani su za ono što bismo, samo uslovno, u nedostatku
adekvatnijeg izraza, mogli nazvati postmodernim upravljanjem kul-
turnim razlikama. Pri čemu se stvarni problemi ljudi poput nezapo-
slenosti, siromaštva, materijalne i kognitivne bijede i svakojakog
kriminala, nastoje zamaskirati postmodernom srednjevijekovnom
skolastikom, društvenom ontologijom malih brojeva.
Imaju li Bošnjaci pravo da zaborave svoje žrtve i da žive bez
opreza i iskustva o ponavljanju historije? Da li nam prijeti novi ge-
nocid, ali sada pod drugim izgovorom? Umjesto tzv. islamskog fun-
damentalizma s početka 90-ih godina prošlog stoljeća, u medij-
skom vokabularu bošnjačkih neprijatelja velikosrpskih i velikohr-
vatskih korijena sada je u “modi” tzv. vehabijski ekstremizam.
Genocid nije puki događaj među drugim događajima. Potrebno
je izvršiti krupne promjene u našem unutarnjem bosanskohercer-
govačkom samopoimanju, ali i određene sigurnosne, pravosudne i
druge demokratske promjene u susjednoj državi Srbiji. Naime, Sr-
bija ima veliku odgovornost u genocidu koji su Karadžićevi Srbi do-
brovoljno, počinili nad Bošnjacima u zadnjoj deceniji 20. stoljeća.
Namjerno kažem Karadžićevi Srbi, jer ta sintagma bosanskim Srbi-
ma ostavlja dovoljno slobode i imaginacijskih kapaciteta da u pro-
cesima provođenja tranzicijske pravde i pomirenja, a u okviru flek-
sibilnih, otvorenih, višestrukih i projektnih identiteta, pacificiraju
svoje vlastite vrijednosne obrasce djelovanja i ponašanja koji bi im
omogućili da na temelju formiranja novog ethosa djelovanja, u mi-
ru i dostojanstvu žive slobodno i bez straha.
Internacionalni sigurnosni skandal, koji se u maju 2015. dogo-
dio u Srbiji, kao pokušaj da se četnički kolektivni identitet, jednom
zauvijek, nametne kao univerzalni identitarni model za svesrpsku
kulturu sjećanja i za sve Srbe – predstavlja ogromnu sigurnosnu
prijetnju za demokratske procese u Srbiji i okruženju.
Bošnjaci trpe ogromnu razinu bola zbog konstantnog poricanja ge-
nocida, poricanja koje dolazi, i stalno se ponavlja, od strane većine sr-
bijanskih političara u Srbiji, kao i od strane najvećeg dijela političara u
entitetu RS. Osim koalicije Dragana Čavića i malog broja opozicije koja
se javno distrancirala od genocidne politike Radovana Karadžića.
Sa esencijalistički definiranih etno-klerikalnih identiteta, bit će
potrebno preći na uljuđene modele civiliziranog ponašanja, opho-
đenja i djelovanja u javnom prostoru. Ti modeli trebaju biti iznova
promišljeni. Oni trebaju biti konstruktivistički i refleksivno isposre-
dovani u kontekstu spremnosti na postavljanje pitanja o tome kako
se formiraju, prenose i omogućavaju evropski kapaciteti usmjereni
na izgradnju miroljubivog srpskog identiteta u složenim hijerarhija-
ma drugih potencijalno mogućih transformativnih procesa koji
proizilaze iz potrebe za evropeizacijom i demokratizacijom Repu-
blike Srbije, prije svega kao države koja je, prema odlukama Haš-
kog tribunala, ICTY-a, suodgovorna za genocid nad Bošnjacima.
Moguće je da to neće biti nimalo jednostavan proces.
Postoje mnoga mentalna, institucionalna ograničenja, poput
“Daytona”, koja se nalaze pred svima nama i koja će trebati mirno i
uljuđeno prevazići. Genocid nije nikakav lokalni ili regionalni nespo-
razum koji je doveo do konflikta sa lošim posljedicama po jednu ili po
SVIBANJ 2015.
INTERVJU
drugu stranu u konfliktu. To nije lokalni, periferni incident. To nije
nikakva tuča u kojoj je, zbog stjecaja nekih nesretnih, ili kontingen-
tnih okolnosti, došlo do nekog slučajnog oružanog obračuna između
pojedinaca i grupa, u kojoj je stradalo ovoliko ili onoliko ljudi.
Pravne definicije genocida nisu dostatne da se razjasne sve dimen-
zije i razmjere tog fenomena. Pitanje je da li će “normalna”, odnosno
“školska znanost”, u značenju koje Kuhn pripisuje tim sintagmama,
ikada moći do kraja razjasniti ideološke korijene genocida, ono što
ljudska bića tjera da organizirano i namjerno ubijaju ljude; da, prvo
simbolički, ponižavaju, a potom i dobrovoljno, ubijaju druge ljude.
Simboličko pretvaranja ljudskog bića u neprijatelja povezano je
sa dehumanizacijom. E sad “vehabije”... Potrebno je dekonstruira-
ti, promisliti, psihosemantičke učinke religioznog, koji bi se mogli
usporediti samo s operacijom na otvorenom srcu, ne može se ništa
o tome reći na brzinu, sa štopericom u ruci, možda i bez onoga što
Sloterdijk, naziva “Božja revnost” – “želja da se životu da sređujući
oblik prekriva se potrebom da se bude u pravu”. Različiti načini na
koje ljudi općenito ispovijedaju ili svjedoče svoju vjeru, različiti na-
čini na koje se mole Bogu, ne mogu biti univerzalni ili apsolutno
identični za sve ljude, za sva mjesta i za sva vremena. Međutim,
budući da su Bošnjaci kroz historiju često bili na udaru ekstremnih
sila destrukcije, možda nije slučajno što je politika umjerenosti i
srednjeg puta postala i ostala njihova najprihvatljivija opcija.
Koliko su predatorskim politikama prema BiH velikosrpski/
velikohrvatski dvojac Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, odno-
sno Radovan Karadžić i Mate Boban, dobrog donijeli svojim suna-
rodnjacima u Bosni i Hercegovini?
Pobrojani Huntingtonovi ratnici su određenim pojedincima, i
njihovim ortačkim grupama, donijeli ogromno materijalno bogat-
stvo, moć i slavu, a nekim od njih i nesanicu. Donijeli su im dosta
dobra materijalnih dobara i sredstava za poboljšanje kvaliteta nji-
hovih ovozemaljskih života. Mnogi pojedinci i grupe, koji su radili u
sivim zonama ratnog šverca i postratnog kriminala, enormno su se
obogatili. Prije svega na krvi i stradanju, na neizrecivom jadu i če-
meru običnih ljudi koji su postali žrtve monstruoznog projekta “hu-
manog preseljavanja naroda”. Taj je novac, i taj kapital, u svijesti
ovdašnjih ljudi isto što i prokletstvo – haram. Ali postoje i ozbiljne
znanstvene studije, iz domena ustavnog prava – o tome je i slove-
nački profesor ustavnog prava Ciril Ribičić napisao sjajnu knjigu –
koje Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu znanstveno tumače kao
“paralelnu instituciju”, i kao rezultat organiziranog zločinačkog po-
duhvata i strateškog nastojanja da se uz pomoć sile i stravičnog
nasilja prema civilima “stvore etnički čiste teritorije”. O istrajnosti
paralelnih institucija koje su osnovale tadašnje nacionalističke
stranke, kao HDZ i SDS – izvještavale su, još prije više od 15 godina,
mnogobrojne inostrane Krizne grupe koje su radile u okviru različi-
tih inicijativa, i to na širem prostoru Balkana. Problem je, dakle, u
tome što Bosna i Hercegovina, 20 godina nakon genocida, ima ova-
ko “stabilne” i ovako “efikasne” institucije koje su omogućili oni isti
akteri koji su osmišljavali genocid tako što su javno prijetili nestan-
kom cijelog jednog naroda.
I pored svega u Hrvatskoj je na djelu restauracija tuđmaniz-
ma, a u Srbiji rehabilitacija četništva u liku Draže Mihailovića. U
Srbiji, ali i Hrvatskoj, jača anti-antifašizam. Što nam je činiti, kako
se postaviti u takvim novim/starim uvjetima?
Adorno je postavio pitanje – kako je moguća poezija nakon
Auschwitza? Postavljeno je i pitanje, u teologiji i u sociologiji – kako
je moguća teologija nakon Srebrenice? Čitamo to u knjizi Alena Kri-
stića “Religija i moć”. Ali, pitanje je kako je moguća proza, kako je
45
 INTERVJU
moguće govoriti nakon genocida? Diskursi o “pomirenju” postali
su birokratizirani, površni i beskorisni. Samo su rijetki intelektualci
upozoravali da nam se “može dogoditi da kada govorimo o pomire-
nju ne znamo o čemu govorimo”. Izgleda da nam se upravo to i
dogodilo – dok se birokratskim jezikom govori o važnosti pomire-
nja, na perfiriji i u centru Beograda rehabilitiraju se fašistički pokre-
ti. Moramo ozbiljno početi propitivati i istraživati fenomen “stadio-
na”, kao i fenomen “navijanja”. Sve dok navijanje pobjeđuje mišlje-
nje, nema nam spasa. Ovdašnje fašističko kukurikanje mora biti
zaustavljeno – kao i kultura laži i poricanja, te kvaziporuke spre-
mnosti na pomirenje i saradnju.
Je li to znak, simptom, lažna uzbuna ili zamaskirani, preliminarni
poziv na vojnu mobilizaciju koja bi mogla da se desi danas ili možda
sutra? Je li to podzemna i atavistička, ili pak zvanična i institucionali-
zirana objava simboličkog i stvarnog rata svim miroljubivim građani-
ma svijeta? Je li to objava rata Evropskoj uniji ili samo objava rata
Bosni i Hercegovini koja je nasilno zarobljena politikom, praksom i
stvarnošću neofašizma? Da li i zvanični dio EU iz susjedne Republike
Hrvatske eksplicitno ili pak samo implicitno, benevolentno, učestvu-
je u simboličkom ili stvarnom podržavanju dvostrukog ili trostrukog
neonacizma koji se nadvio nad nedužnim, rubnim, liminarnim građa-
nima svijeta, koji se na simbolički način razgraničavaju od Evrope kao
tvrđave kršćanstva? Ko bi iz krugova evropske i svjetske diplomacije
trebao znati odgovore na ova pitanja i povodom toga nešto zvanično
reći i učiniti za građane malog svijeta poput našeg?
Iza nas je samo prividno završeni rat ideja, rat
protiv Bosne i Hercegovine i njenih građana
Još uvijek je živ, a neki nastoje da bude što življi, mit o vjekov-
noj mržnji u Bosni. Taj srpski mit je od Andrića preuzeo i mitropo-
lit Grigorije, i opet ga, nespretno i nekako usiljeno, ponovio pred
46
Krajnji cilj srbijanske politike, od vremena Slo-
bodana Miloševića, pa do danas, jeste da se
Bosanci, a naročito Bošnjaci, okrive za početak
rata u Bosni. Vučić čak poziva u pomoć i pri-
rodnoznanstveni autoritet matematike. Nai-
me, on u jednoj svojoj nedavno izrečenoj izjavi
tvrdi da 99,9% Srba nije učestvovalo u onome
što se dogodilo u Srebrenici. Time pokazuje da
ne razumije smisao i značenje genocida, a svo-
je neznanje želi zamaskirati brojkama. Geno-
cid, kao ni ideologija fašizma, nije matematič-
ki, niti je statistički problem koji se iskazuje i
koji bi se mogao iskazati samo u brojevima.
Zato treba još jednom ponoviti, genocid je zlo-
čin protiv čovječnosti – zločin protiv “ljudsko-
sti u nama samima kao ljudskim bićima” – a ne
neki lokalni obračun ili neka teorija igara u ko-
joj se može kalkulirati. Ma koliko dugo odbijali
da se suoče sa Istinom Srbi nikada neće moći
upisati Srebrenicu u epopeju svojih velikih po-
bjeda. Nakon genocida, mijenja se i identitet
onih u čije ime je počinjen genocid.
papom Franjom i svjetskom javnošću u Sarajevu. Da li je to ideo-
loška podvala ili, možda, promijenjena realnost u zemlji u kojoj se
glavni grad Sarajevo često naziva europski Jeruzalemom?
Prije svega, i poslije svega, potrebno je misliti Bosnu, povrh ana-
hronih studija o drugom i istom. Mit o vjekovnoj mržnji davno je
dekonstruiran, i to i od strane nekoliko desetina svjetskih intelektu-
alaca, na primjer Charles Ingrao i Thomas A. Emmert. Na temelju
takvih istraživanja, moglo bi se zaključiti da je, neprestano nameta-
nje te huntingtonovske priče o “vjekovnoj mržnji” – na čemu su insi-
stirali Milošević, Tuđman, Karadžić, Boban i veliki broj onih koji već
20 i više godina za njih navijaju – ustvari bio izgovor za normaliziranje
ideje o tome da zajednički život ljudi nije moguć i da se ljudi ovdje,
jednom zauvijek, uzajamno moraju poubijati. Ovih dana, na krvavim
krhotinama tog mita kao da rade neki ljudi: neke antibosanske i an-
tibošnjačke politike pokušavajući izazvati loše vibracije. Oni koji se
duže bave analizom upotrebe jezika i performativnim značenjem
govornih činova ili naukom religije, znaju bolje o sljedećem: mitropo-
lit Grigorije možda ne zna šta čini dok govoreći o mržnji, istovremeno
i slavi, veliča mržnju – moguće je da mitropolit, u pojedinim trenuci-
ma, poput navedenog, postaje nalik prosječnom stakeholderu, po-
stajući tako, svjesno ili ne, zarobljenik i zaljubljenik novog, otuđuju-
ćeg, etno-klero-novo-kapitalističkog (anti)kognitivnog konzumeri-
stičkog raja za privilegirane “posjednike apsolutne istine”.
Građanske inicijative u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj,
Austriji i mnogim drugim zemljama, imaju sasvim drugačiju sliku
Bosne – i prema toj slici Bosna nije mjesto mržnje, nego mjesto
iskušenja za stvaranje novih, kosmopolitskih, miroljubivih identite-
ta. Traže se nove i drugačije strukture emancipatorskog “mnoš-
tva”, čak znatno drugačije nego što su, imajući u vidu ovaj region,
zamišljali mislioci poput Hardta i Negria. Traže se miroljubive insti-
tucije i miroljubive politike znanja i vjerovanja.
PREPORODOV JOURNAL 175

S druge strane, potpuno drugačija od mitropolita Grigorija bi-
la je dirljiva priča jednog bosanskog franjevca u vezi sa njegovim
iskustvom iz prethodnog rata, koju je nedavno ispričao papi Fra-
nji, zar ne? U Bosni kao da se vodi epska, sudbinska bitka između
dobra i zla, između očuvanja multireligijskog i multikulturnog ka-
raktera BiH i zlokobnih dezintegracijskih procesa koji žele poništi-
ti više od 1.000 godina zajedničke povijesti.
Da, slušao sam fra Jozu dok je govorio. Jedno je čitati, a sasvim
drugo slušati, odnosno čuti ljudski glas. Kada bi ljudski glas čovjeka
koji pati bio nevažan, onda bi vjerski službenici, hipotetski rečeno,
stvarne životne nevolje, odnosno “poruke” svojih vjernika, mogli
primati i virtualno, putem SMS-a, ako bi jednoga dana, nekim ču-
dom, hipotetski rečeno, pod utjecajem ideologije homo oeconomi-
cusa – svoje vjernike definirali kao stakeholdere, odnosno puke
korisnike usluga koji teže zadovoljstvu. Ali, da se vratimo na tu po-
tresnu, ljudsku, “odviše ljudsku” priču, kako bi to kazao Nietzsche.
Fra Jozo je zaplako kada je govorio o nasilju, o tome kakve je stra-
hote preživljavao dok je bio zarobljen. Govorio je da mu je pomo-
gla žena po imenu Fatima. Naglasio je da je bila “druge vjere”. Fra
Jozo je, dakle, ostavio snažan dojam na sve Bosance. Smisao te
priče duboko je bosanski: poruka je bosanska i, u isti mah, kosmo-
politska. Uvijek se u Bosni, u našem narodu, govorilo da nije važno
“ko je koje vjere”, nego je važno biti “čovjek”. Iskrene riječi fra Jo-
ze, siguran sam u to, vraćaju kolektivnu vjeru u ideju da je zajednič-
ki život i zajednička budućnost u Bosni – moguća.
Oni koji imaju barem normativni i simbolički nadzor nad politi-
kama identiteta koje pogrešno čitaju ideju Evrope i ideju “dekon-
strukcije” njenog transnacionalnog kulturnog kapitala, znaju da
Bosna ima svoj ponos. Bosna je starija od svih birokratskih ili pos-
tmodernih organizacija poput EU. Podnijela je ogromnu razinu bo-
la u prošlosti, u zadnjih 100-tinjak godina i daleko više od toga.
Bosna je više nego apstraktni simbol Evrope. Bosna je žrtva nezna-
nja: nesposobnosti da se Evropa umno presabere iz svog vlastitog
logosa koji nam je zajednički, da se presabere u kontekstu mirolju-
bivog značenja Bosne. Potrebno je misliti Bosnu u skladu sa njenim
univerzalnim logosom, a ne nekim, bilo kojim, partikularnim logo-
som. Bosna nije stadion, ni utakmica. Bosna nije metafora. Ona
nije most, ćuprija, brvno – nije saobraćajni tranzitorij. Ona nije
pred/znak. Tek treba učiti čitati otvorena značenja Bosne. Bosna
ne voli nasilje, ni simboličko ni stvarno.
U jednom svome tekstu napisali ste kako “strateško negiranje
genocida, naročito kada je praćeno specijalnim vidovima rata ili
izazivačkim veličanjem ratnih zločinaca poput Radovana Karadži-
ća, Ratka Mladića, Darija Kordića itd. – naročito u situaciji nara-
stajuće islamofobije, rezultira nizom tranzicijskih perverzija”.
U okviru zahtjeva tranzicijske pravde za samoizgradnjom “no-
vih”, “mekanih sekvenci individualnog i kolektivnog identiteta” –
Srbi prije svega sami sebi moraju postaviti niz autoreferencijelnih,
refleksivnih pitanja. Recimo, iz kojih razloga se kod njih, 70-ih i 80-
ih godina 20. stoljeća, formirao nacionalistički simbolički “pribor”,
imaginarijum, kao tek jedan od pribora kojim je raspolagala srpska
kultura, i koji je, zatim, na niz perverznih i samoobmanjujućih nači-
na, kako za njih tako i za druge oko njih, doveo do: degradirajućeg
nasilnog “čišćenja” Bošnjaka, masovnih zločina i genocida, a zatim
do 20-godišnjeg kolektivnog poricanja i negiranja genocida – uz
izuzetak “Majki u crnom” i drugih organizacija i pojedinaca – i, ko-
načno, do opet perverzne, legitimizacije i instititucionalizacije čet-
nika i četničke ideologije, u Skupštini Srbije 2015.
SVIBANJ 2015.
INTERVJU
Zašto je, dakle, moralo doći do homogenizacije ubojitog i rigid-
nog – za sve Srbe obavezujućeg – ustoličenja esencijalističkog ko-
lektivnog identiteta?
S druge strane odvija se slična, opet antibosanska perverzija.
Ona se može predstaviti tuđmanovsko-bobanovskom dijahronij-
skom matricom: transgraničnom identitarnom politikom, prisut-
nom u neoustaškom kolektivnom, navijačkom stadionskom imagi-
nariju – kukasti križevi i slično – i u hegemonističkom normalizira-
nju prekogranične “klonirane” HDZ-evske politike: “tri HDZ-a” –
HDZ Hrvatske, HDZ Bosne i Hercegovine i HDZ 1990, pod krovom
orijentacijski i imaginacijski slične skupine ljudi otuđenih od obič-
nog i osiromašenoga hrvatskoga pučanstva.
Mi u Bosni, dakle, živimo između dva, a možda i tri anahrona
vremena, a da ne pripadamo nijednom od njih. “Gazdarica Evropa”
nameće linearno, modernističko, esencijalno, kvazisekularno, poi-
manje upravljanja vremenom. Ono je okrenuto prema budućnosti.
Istodobno, opstaje i mitološko, regresivno, tradicionalističko poima-
nje vremena. Njega nameću kleronacionalisti i protuprosvjetiteljski
fundamentalisti. Ono vuče unazad: u mitove o izvornosti i metafore
iz prošlosti koje govore o superiornosti pojedinih naracija.
Dakle, iza nas je samo prividno završeni rat ideja, rat protiv Bo-
sne i Hercegovine i njenih građana. Naši susjedi u našoj državi – i
naši susjedi u susjednim državama – umjesto civilnih i istinski de-
mokratskih i uljuđenih sekvenci mekog identiteta, kontinuirano
rade na strateškom, dobro uštimovanom ciljno-racionalnom for-
miranju potpuno bestijalnih, korporativno navođenih, duplih, tro-
duplih, rezervnih, ubojitih, anahronih, sociopatoloških identiteta.
Rat protiv Bosne tako se nastavlja i u njenom okruženju: semiološ-
kim, semiotičkim, narativnim, diskurzivnim i drugim sredstvima. I
to na niz perverznih, vrlo opasnih načina. Na rubovima takvih dis-
kursa, zbog izostajanja procesa povezanih sa odgođenom lustraci-
jom vjerovatno učestvuju i tajnovite službe iz bivšeg informacijskog
sistema i čini se da su upravo na te rubne zone značenja sigurnosti,
prije nekoliko dana, upozorili i svjetski eksperti za sigurnost stavlja-
jući primjedbe na pretjerani utjecaj tajnih policija na sve ono što se
događa u Makedoniji i okolini.
U javnoj semiosferi dolazi do nedopustivog identificiranja etni-
citeta, nacije, naroda, religije i kulture. Kultura je postala puki pri-
vjesak anahronih, ubojitih, glomaznih politika identiteta, ali i kola-
teralna šteta globalizirane logike tržišta. Brišu se i bez traga nesta-
ju, male, neuklopljive, individualne, osobene, privatne, najosjetlji-
vije mikro-historije. Ovih dana, pred našim očima, ukazuje se var-
ljiv, nepravedan prijeteći mir grobne tišine. Historija se pretvorila u
forenzički nalaz. Sama riječ “mir”, u svojim lažnim inačicama, može
zazvučati kao ispražnjena od svoje umirujuće i spasonosne refe-
rencije. Sjetimo se da je Milošević, stalno iznova, ponavljao da je za
mir, a radio je sasvim suprotno. Ima li veće perverzije od perverzije
misli, riječi i djela.
Trebamo čitati Baudrillarda, kada kaže da treba
žaliti Evropu, a ne Bosance
Ove godine “slavimo” 20 godina od mirovnog sporazuma iz
Daytona. Za sadašnje stanje u BiH da li je kriv Daytonski mirovni
sporazum ili njegovo neprovođenje?
Tokom traganja za mirom u Bosni i Hercegovini nastali su brojni
prijedlozi koji su od početka iskazali ciničku ravnodušnost i spre-
mnost da se Bosna i Hercegovina razdijeli po etničkim linijama osva-
janja. Ti planovi za uspostavu mira su Cutillierov plan iz marta 1992.,
pa Vance-Owenov, nastao početkom 1993., pa Stoltenbergov, koji je
47
 INTERVJU
u avgustu 1993. potpomogao nastanak još jednog neuspješnog
plana. Onda je međunarodna zajednica uključila i samog agresora
na Bosnu i Hercegovinu i 1. novembra 1995. godine organizirala
mirovnu konferenciju o Bosni i Hercegovini u Daytonu, na osnovu
plana kontakt grupe – Francuska, Njemačka, Rusija, SAD i Velika
Britanija – koji je također podrazumijevao etnički, genocidom “oči-
šćenu” podjelu teritorije, koju imamo i dan-danas 2015. godine.
Gret Haller, koja je bila predsjednica švicarskog parlamenta od
1994.-1996. i ombudswoman za ljudska prava države Bosne i Herce-
govine, izabrana od OSCE-a, napisala je odličnu knjigu o tome, pod
naslovom “Granice solidarnosti: Evropa i SAD u ophođenju sa drža-
vom, nacijom i religijom”. Ova autorica opisuje zašto je Daytonski
sporazum spriječio izgradnju i uspostavu mira u zemlji Bosni i Herce-
govini. Teza glasi: nova država bila je koncipirana “tačno uzduž onih
etničkih linija” razdvajanja koje su dovele do rata, pa se sve do de-
taljnih struktura dogodilo “dosljedno etniziranje” kakvo u povijesti
Bosne stoljećima nikad nije postojalo. To je ključno. Etničke naočale,
koje su tu opisane, pogrešno vide stvarnost. Postoje, dakle, neki tre-
nuci u životu kada je za daljnje promatranje i promišljanje neophod-
no postaviti pitanje može li se misliti drugačije nego što se inače misli
i gledati drugačije nego što se inače gleda. Događa se da se pojedi-
nim narodima, pa čak i međunarodno priznatim državama, onemo-
gućava pravo na siguran i dostojanstven život, čak i onda kada se, na
sva usta, zalaže za njegova prava i slobode.
U takvoj situaciji nalaze se Bosanci i Bošnjaci nakon genocida – i
to usprkos presudi iz Haaga, unatoč “aktualnim” rezolucijama o za-
brani poricanja genocida. Bosna je država u kojoj je moguće da mi-
nistar policije RS-a, i to 2015. godine, prijeti povratnicima Bošnjaci-
ma koji su preživjeli genocid, pod izgovorom da se udarna grupa
policije RS-a treba obračunati sa terorizmom. Trebamo čitati Bau-
drillarda, kada kaže da treba žaliti Evropu, a ne Bosance. I treba
žaliti svakog pojedinca koji je zaboravio da je terorizam ovdje, bio i
ostao, Karadžićev performativno nagoviješteni “patent smrti” – re-
alizirani akt organiziranog nasilja koje je, u svom punom simbolič-
kom i sablasnom kapacitetu, ugrađeno i u “daytonski vokabular”.
Po Vašem mišljenju koji su glavni razlozi neprovođenja
Daytonskog mirovnog sporazuma?
Daytonski mirovni sporazum kolaborirao je sa fašistima i neo-
fašistima, odnosno sa nečim neizrecivim, a što je Baudrillard, u
nedostatku adekvatnijeg izraza, nazvao “inteligencijom zla”.
Daytonski mirovni sporazum kolaborirao i sa “udruženim artiljeri-
jama savremenog prostaštva”, kako kaže slovenački sociolog
Močnik, da bi, nakon “uspješnog” legitimiranja i normaliziranja te
kolaboracije, na 49% suverene teritorije Republike Bosne i Herce-
govine, bila instalirana, korektno/nekorektnom greškom nekoliko
pojedinaca i nekoliko ratnih zločinaca, psihotična semiotička in-
stalacija pod kontradiktornim entitetskim nazivom Republika Srp-
ska. Taj predatorski prisvojni pridjev predstavlja kvazi-ustavni ek-
sces, kognitivnu insuficijenciju promišljanja ideje miroljubive
Evrope. To je djelo same kontradikcije, odnosno odjelotvorena
kontradikcija na djelu.
Kako misliti Bosnu ako je daytonski Anex IV tempirana bomba
u njezinoj strukturi? Da li je u sadašnjem odnosu snaga u svijetu
moguće postići reviziju Daytonskog mirovnog sporazuma?
Naravno da je moguće. I to će se morati dogoditi uskoro. Rat
protiv Republike Bosne i Hercegovine predstavlja i perverzni oblik
krajnje prljavog svjetskog rata, započetog u znaku liminarnog, etnič-
kog čišćenja Drugog. Zato taj svjetski deteritorijalizirani rat protiv
Bosne koji se vodi na bosanskohercegovačkom razrovanom tlu, tre-
48
ba definitivno zaustaviti, i to na svjetskoj razini, gdje je, u svijetu po-
grešnih ideja, na žalost i započeo. Taj rat protiv čovječnosti danas
izgleda ne samo kao periferni, rubni, granični ili imaginarni rat koji se
vodi s evropski najbližim “Istočnim” Drugim – nego izgleda i kao
svjetski rat. Zašto? Zato što je Bosna napadnuta prekasno. Napadnu-
ta je, i kao ideja i kao stvarnost. I to nakon “kraja vremena”. Nakon
onoga famoznog, milion puta izgovorenog “nikada više”. Pa kako
nikad više? Šta znači nikad više? Na koji bi se gramatološki ispravan
način jednom moglo postaviti miroljubivo pitanje koje pita može li
na isti način kao prije postojati neko “nikad više”, poslije jednom
iznevjerenog “nikad više”. To nije jezička igra, kao što ni rat protiv
Bosne i genocid protiv Bošnjaka, nisu igre riječima ili igre s brojevi-
ma. Ne može se “vikati” to nikad više dok traje poricanje genocida
koji je izvršen nakon milion puta ponovljenog “nikad više”.
Rat koji izgleda kao da je iza nas, bio je – a i danas to jeste – rat
protiv univerzalne kosmopolitske ideje da je zajednički život ljudi
moguć. Zato je taj rat protiv Bosne i Hercegovine, zapravo, anticivi-
lizacijski rat u jednom dalekosežnom smislu i značenju. Rat protiv
međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, koji je prividno
“okončan” genocidom nad Bošnjacima, ima dakle globalni, odno-
sno univerzalni karakter, jer je “odgođen” i nakon toga ponovo na-
stavljen kroz praksu ili prakse poricanje genocida. Sada, na žalost,
može izgledati da je privremeno zamaskiran, na Balkanu posvuda
opticajnom, idejom o “sukobu civilizacija”. Ideja o sukobu civilizaci-
ja je supstancijalno fatalistička i u biti kognitivno ograničena ideja.
Kada bi civilizacije kao neke navodno homogene ili divergentne
manifestacije u stvarnosti mogle biti u sukobu ne bi moglo postoja-
ti ništa što bi posredovalo takvu jednu ideju.
Milorad Dodik sistematski, riječju i djelom,
prakticira balkansku postmodernu politiku
znalačkog širenja neznanja
Za kraj razgovora nekoliko aktualnih političkih tema… Kakvo
je Vaše mišljenje o preraspodjeli ministarskih fotelja u Federaciji
BiH i na državnom nivou u Vijeću ministara BiH nakon Općih izbo-
ra u oktobru 2014.?
Vjerujem da je preraspodjela ministarskih fotelja sastavni dio
uobičajenog načina vođenja bosanskohercegovačke predatorske i
etnomatematičke demokracije. Vjerujem da će sva ta mjesta, kao i
sva mjesta u upravnim i nadzornim odborima, oko kojih je i naprav-
ljena “ekvivokacija” sa DF-om, biti raspoređene prema “zasluga-
ma”. Vršiti privatizacije vlasništva u postojećim političkim okvirima
koje diktira daytonsko “anti-antiustrojstvo”, ide u pravcu dodatnog
porasta društvenih nejednakosti i u pravcu porasta sve očitijeg mi-
sticima na rubnim područjima Bosne i Hercegovine. Postoji mnogo
primjera bolećivog sarkazma u našoj politici.
Savezni ministar za Evropu, integracije i vanjske poslove Repu-
blike Austrije, Sebastian Kurtz, prilkom nedavne posjete Sarajevu,
jasno je rekao da je daytonski politički okvir prekompliciran i da ga
treba mijenjati. Ono što je u tim razgovorima pozitivno jeste da je
predsjedavajući Zvizdić naglasio kao je Bosna i Hercegovina čvrsto
opredijeljena ka evropskim i NATO integracijama. Međutim, Zviz-
dić je istovremeno naglasio da su građanima Bosne i Hercegovine
neophodni povoljni krediti za mala i srednja preduzeća, kako bi se,
navodno, zaposlili mladi i obrazovani ljudi.
Ali, nije prekasno pitati: šta se dogodilo sa “velikim preduzeći-
ma”? Dakle, sve ide po ustaljenom neoliberalnom, novokapitali-
stičkom, predatorskom scenariju: skandali oko “Aluminijuma” za-
boravljeni; pravosudni skandali zaboravljeni; ljudi ostavljeni na
PREPORODOV JOURNAL 175

Bošnjaci mogu zadržati i zastavu sa ljiljanima i mir
u kući. Mislim da uskoro dolazi vrijeme u kome
ćemo u Bosni i Hercegovini živjeti mirno i bez
straha. U Bosni će, nadam se, moći živjeti svi oni
koji ovu državu vole i koji se osjećaju kao držav-
ljani ove države. Međutim, to se neće dogoditi
tako brzo. To se neće dogoditi sve dok mi, građa-
ni ove države, sami ne promislimo i budemo razu-
mjeli jedinstveni smisao bosanskog logosa i dok
na temelju mišljenja – a ne navijanja – ne obrazu-
jemo istinski demokratski, a ne ovaj nakaradni
etnomatematički sistem, u kome ćemo moći os-
tvarivati prava i izvršavati sve svoje obaveze.
cjedilu... Najavljuju se nove privatizacije. Krupne stvari oko “teško-
ga željeza” i “lahkoga aluminijuma”, oko koordiniranog “humano-
ga preseljavanja naroda”, oko toga toga šta se sve, ne samo u Her-
cegovini, zbivalo na polju privatizacija, nisu jasne. “Dubioza” se ne
može “poboljšati” i “unaprijediti”. Ne može se u ozračju “metafizi-
ke malih brojeva” i misticizma vidljivog i nevidljivog – stvarati tzv.
povoljan poslovni ambijent. Ustvari može, ali onda se krećemo
unatrag, a ne unaprijed.
Kakav je mogući rasplet političke situacije u entitetu RS? Opo-
zicijski SDS sve više jača, privreda je u teškoj situaciji, u SNSD-u su
ozbiljne turbulencije, Dodik se opire i sve više igra na kartu nacio-
nalizma i secesionizma RS-a od BiH… Koliko je realna opasnost od
nedavno usvojene Rezolucije SNSD-a o referendumu 2018. godine
o statusu RS-a?
Dodikov secesionizam je tragikomičan. Igrati na kafansku priču
“nas i Rusa 300 miliona” nije racionalna priča. To nije “teorija iga-
ra” za 21. stoljeće, koje treba biti stoljeće odgovornosti, epistemič-
kog jedinstva znanja, tj. spajanja ekonomije, ekologije i bioetike.
Tranzicijska činjenica da se Dodik svako malo zaputi ka Beogradu,
mogla bi nas navesti na pomisao kako on, ne zna gdje živi. Među-
tim, to bi bio pogrešan zaključak. On vrlo dobro zna gdje živi, gdje
ide, šta radi i šta govori a šta prešućuje. On je utjelovljenje “uspješ-
nog” huntingtonovskog političara, poduzetnika i profesora, kao i
mnogi drugi – u “nas i u “njih” – koji na temelju vještina, koje po-
sjeduje, u Beogradu vidi i zna ono što drugi ne vide i ne znaju. On
sistematski, riječju i djelom, prakticira balkansku postmodernu po-
litiku znalačkog širenja neznanja. Srećom da opozicija u RS-u zau-
stavlja priče o otcjepljenju. Ti odvažni i hrabri ljudi kao da prokazu-
ju ukupnu balkansku praksu normaliziranja trgovine glasovima
prilikom “glasanja” i “glasovanja”.
Bosanskim Srbima, koji se iskreno distanciraju od Karadžićeve
direktne ontologije koja zbori: “Nemojte misliti da se vi muslimani
možete odbraniti ako bude rata ovdje” – ne treba ni ta priča, ni rat
u ime nekog srpstva. Nikom više ne trebaju ratne priče niti ratni
bubnjevi. Ljudima ovdje, na ovim periferenim periferijama perife-
rije, treba pravedan mir i normalan život. Život bez straha, bez po-
niženja, bez pljačkaša, bez kognitivne bijede koja se širi poput “pu-
stinje koja raste”. Ali, ipak, često mi se čini da ovdje ustrojavanje
svijeta, i ustrojavanje jezika, nije moguće bez strojevog koraka i
ratnih bubnjeva.
Ova godina bi mogla biti i godina presabiranja, u jednom dale-
kosežnijem smislu. Ali niko ne može predvidjeti budućnost. Može-
SVIBANJ 2015.
INTERVJU
mo samo analizirati različite trendova. Izazivanje “određenih” su-
koba bi “određenim” političarima i kriminaliziranim skupinama
iznutra povezanim sa “politikom skandala”, kako tu sintagmu kori-
sti Castells, kada recimo govori o “semantičkim poljima smrti” –
svakako odgovaralo, jer bi, na taj način, možda izbjegli pravosudne
procese u Bosni Hercegovini. 2018. godina je daleko, dalje nego što
trenutno možemo i naslutiti. Mi do tada možemo živjeti u nekom
sasvim novom političkom ustrojstvu, recimo ako nekim “čudom”
dođe do promjene Daytonskog mirovnog sporazuma, ili do nečega
drugog, mada je to, na što bismo mogli sada pomisliti, malo vjero-
vatno. U svakom slučaju, ne treba vjerovati u “čuda”, kao ni u novu
ekonomija znanja koja se u njih uzda.
Što dobroga Bosni i Hercegovini može donijeti nedavni posjet
pape Franje? Mogu li njegove riječi “umirujuće” djelovati na hr-
vatske političare u BiH, koji su zadnjih nekoliko godina bili u poli-
tičkom zagrljaju s Dodikom, pritom zagovarajući tzv. treći enti-
tet?
Verujem da su se ljudi u Bosni, a možda i u Hercegovini, umori-
li od rabljenja ili upotrebe te znakovite riječi “treći entitet” koja,
ustvari, ne znači nešto precizno, osim ciljane antidržavne provoka-
cije. Koji bi se to prevodilac uopće mogao usuditi prevesti papi Fra-
nji jednu “neprevodivu” latinsku riječ, kao što je “entitet”. Kad bi
začuo neku metafizičku riječ kao “entitet”, papa Franjo bi, možda,
u nekom trenutku mogao pomisliti da mi u Bosni i Hercegovini živi-
mo u “srednjem vijeku” ili u “kamenom dobu”. Možda bi, hipotet-
ski rečeno, mogao pomisliti da prisustvuje nekoj davno zaboravlje-
noj solipsističkoj raspravi o poređenju Aristotelove metafizike i
Rortyeve ironijske (re)deskripcije, kojom rukovode i upravljaju Di-
derot i Berekley, a u kojoj retorička figura Rorty, kao nekim čudom,
uživo veliča i slavi svećenike, ratnike, vojnike, stadione, kasarne,
vojarne, privatne policijske akademije itd....
Ne vjerujem da je moguće zamisliti “komunikacionu zajednicu
ravnopravno argumentirajućih individua”, kako kaže Habermas, u
kojoj bi papa Franjo s nekim pogr(j)ešivim sugovornikom ili sugo-
vornicom, uopće mogao razgovoriti o metafizičkim zagonetkama
oko odgonetanja ontološkog značenja jedne takve pretjerano sko-
lastičke riječi. Jedino što sam, gledajući televizijski prijenos jasno
vidio na stadionu jesu desetine tisuća pametnih mobitela i, jedan
zanimljiv trenutak, onaj kada se Dragan Čović – ne Dragan Čavić –
čudi iznenadnom bljesku evidencije “neposrednoj čulnoj izvjesno-
sti”, kako kaže Hegel, komparirajući onaj svoj luksuzni automobil
sa onim skromnim, u kojem se vozio dobri papa Franjo.
49
 INTERVJU
Nakon genocida, mijenja se i identitet onih u čije
ime je počinjen genocid
Što za izgenocidirani i etnički očišćeni bošnjački narod znači ne-
davno hapšenje Nasera Orića, ratnog komandanta obrane Srebreni-
ce – i to mjesec dana prije dženaze u Potočarima, kada će oči cijelog
svijeta, barem na minutu-dvije, biti uprte u taj komad svete bosanske
zemlje? Koliko je Orićevo hapšenje pravno prihvatljivo s obzirom da
je prije nekoliko godina oslobođen od optužbi na Haškom tribunalu?
Beograd se davno specijalizirao za specijalno pripremljena hap-
šenja bosanskohercegovačkih patriota. Sjetimo se maltretiranja
Jurišića, Ganića, Divjaka, Tokića i drugih. Ovo zadnje hapšenje ima
više dimenzija: jurisprudentnu, političku i vremensko-prostornu.
Strateški i taktički cilj tog hapšenja bio je pokušaj da se, barem u
očima onih koji ne razumiju o čemu se tu radi, relativizira zločin protiv
čovječnosti – genocid nad Bošnjacima. Krajnji cilj srbijanske politike,
od vremena Slobodana Miloševića, pa do danas, jeste da se Bosanci, a
naročito Bošnjaci, okrive za početak rata u Bosni. Vučić čak poziva u
pomoć i prirodnoznanstveni autoritet matematike. Naime, on u jed-
noj svojoj nedavno izrečenoj izjavi tvrdi da 99,9% Srba nije učestvovalo
u onome što se dogodilo u Srebrenici. Time pokazuje da ne razumije
smisao i značenje genocida, a svoje neznanje želi zamaskirati brojka-
ma. Genocid, kao ni ideologija fašizma, nije matematički, niti je stati-
stički problem koji se iskazuje i koji bi se mogao iskazati samo u broje-
vima. Zato treba još jednom ponoviti, genocid je zločin protiv čovječ-
nosti – zločin protiv “ljudskosti u nama samima kao ljudskim bićima”
– a ne neki lokalni obračun ili neka teorija igara u kojoj se može kalku-
lirati. Ma koliko dugo odbijali da se suoče sa Istinom Srbi nikada neće
moći upisati Srebrenicu u epopeju svojih velikih pobjeda. Nakon geno-
cida, mijenja se i identitet onih u čije ime je počinjen genocid. Pozitivi-
stički i administrativno konceptualizirane teorije tranzicijske pravde
stoga često promašuju višu zadaću mišljenja koja nalaže da se misli
ono teško mislivo u zločinu poricanja genocida.
S gorkim okusom u ustima pratili smo događanja oko “slučaja
Zvornik”, od nevjerojatnih medijskih i političkih spinova, bolje re-
čeno otvorenih laži i manipulacija, preko nesnalaženja bošnjačkih
političara, do otvorene kapitulacije – “dana žalosti” za ratnim zlo-
čincem iz Srebrenice 1995. Do dana današnjeg javnost nije vidjela
snimak nadzorne kamere sa Policijske stanice u Zvorniku, namjer-
no se skriva. Da li je tko odgovarao zbog toga? Imaju li političari
u BiH nekakvu odgovornost za izrečeno i učinjeno?
Može se to i tako posmatrati. Ali svakako da postoji i dosta zago-
netki oko tog pojedinačnog događaja nasilja. Taj događaj unio je izvje-
sni strah među stanovništvo Zvornika gdje se Bošnjaci i komšije Srbi
dobro slažu. Gradonačelnik Zvornika pokazao je mudrost i veliku od-
govornost, barem prema onome što sam tih dana mogao vidjeti u me-
dijima. Za razliku od tog čovjeka, neki Bošnjaci visokopozicirani u odre-
đenim političkim strankama, požurili su da javno definiraju taj slučaj
kao klasični teroristički čin. Kada je saopšteno da je nesretni mladać
dijete poginulog borca Armije Republike Bosne i Hercegovine i da je
zajedno sa njegovim ocem ubijeno još toliko i toliko drugih nevinih
Bošnjaka, i da bi to što se dogodilo moglo podići etničke tenzije, apeli-
rano je sa svih strana na suzdržanost od širenja jezika mržnje na mre-
žama, uslijedili su opravdani pozivi na suzdržanost od svega što bi mo-
glo dovesti do nekog novog nasilja. Jasno se vidjelo i da Bošnjaci kao
žrtve genocida ne opravdavaju to što se dogodilo u Zvorniku.
Kada je riječ o odgovornosti političara, onda vjerujem da odgo-
vornost postoji. Vjerujem da nadležnim službama treba prepustiti
da profesionalni dio svog posla oko toga obavljaju profesionalno.
Vjerujem, isto tako, da je taj pojedinačni slučaj u Zvorniku, pokazao
50
i nešto drugo – vrlo tendenciozan način na koji je dio policije iz RS-
a kombinirao simboličku okrutnost, s elementima potcenjivačkog
nasilja. Policija je počela privoditi i maltretirati i Bošnjake koji nisu
imali nikakve veze sa tim događajem. Takvi i slični događaji, zahti-
jevaju odgovornost i politike i sigurnosnih agencija. Zahtijevaju od-
govornost glasnogovornika koji te pojedinačne emanacije nasilja
predstavljaju, odnosno interpretiraju u medijskom diskursu. Zahti-
jevaju odgovornost i izrazito visoku kriminologijsku pismenost onih
koji takve događaje ocjenjuju. Onih koji procjenjuju njihovo znače-
nje. Onih koji ih karakteriziraju. I, prije svega, ponajprije i ponajvi-
še, takvi događaji zahtijevaju najvišu moguću globalnu i javnu od-
govornost onih koji takve događaje imenuju, u nekom specifičnom
kontekstu koji, također, zahtijeva refeksivno i holističko razumije-
vanje koje nije usko kriminološko nego je znatno šire.
Razmotrimo, nakratko, sljedeći slučaj pojedinačnog nasilja.
17.06.2015. 21-godišnji mladić Dylan Roof ubio je devet osoba u
jednoj crkvi u crnačkoj četvrti u Charlstoneu. Mladić je izjavio da je
zločin počinio iz mržnje, s namjerom da pokrene rasistički rat. Poli-
cija ga je privela, ali nije bio maltretiran od strane policije. Američ-
ko savezno pravosuđe odlučilo je da taj događa okvalificira kao “čin
domaćeg terorizma”. Porodice žrtava saopštile su da opraštaju Ro-
ofu pozivajući ga da “zatraži Božju milost kako bi okajao grijehe”.
Ovaj događaj govori o tome koliko je 21. stoljeće postalo nesigur-
no, svjetsko rizično društvo, u pogledu pojedinačnih slučajeva nasi-
lja. Gotovo svakodnevno pristižu različite vijesti o tome da ljudi
stradaju a počinioci pripadaju različitim nacijama i različitim religij-
skim zajednicama. Problemi, dakle, nastaju već na razini termino-
logije, odnosno na razini ispravnog imenovanja i označavanja odre-
đenih događaja koji su povezani sa različitim oblicima nasilja.
“Slučaj Zvornik” je otkrio dvije važne stvari: mržnju prema bo-
sanskoj zastavi s ljiljanima i strah od tekbira “Allahu ekber/Bog je
najveći”? Trebaju li se Bošnjaci u ime “mira u kući” odreći zastave
s ljiljanima i najveće Istine – da je Bog najveći?
Bošnjaci mogu zadržati i zastavu sa ljiljanima i mir u kući. Mi-
slim da uskoro dolazi vrijeme u kome ćemo u Bosni i Hercegovini
živjeti mirno i bez straha. U Bosni će, nadam se, moći živjeti svi oni
koji ovu državu vole i koji se osjećaju kao državljani ove države.
Međutim, to se neće dogoditi tako brzo. To se neće dogoditi sve
dok mi, građani ove države, sami ne promislimo i budemo razumje-
li jedinstveni smisao bosanskog logosa i dok na temelju mišljenja
– a ne navijanja – ne obrazujemo istinski demokratski, a ne ovaj
nakaradni etnomatematički sistem, u kome ćemo moći ostvarivati
prava i izvršavati sve svoje obaveze.
Kada je riječ o istinama da je Bog najveći, onda treba reći da je to
ispravno vjerovanje u svim monoteističkim religijama i da su to Istine
koje u monoteističkim sistemima znanja i vjerovanja nije moguće
dovoditi u pitanje, a istovremeno ostati konzistentan u tom znanju i
vjerovanju. Sloterdijk, recimo, o tome govorio u psiho-semantičkom
kontekstu “dekonstrukcije” religije u znaku razumijevanja “ljudske
nadarenosti za kodiranje i dekodiranje ekscesa”. A kada je riječ o
načinu na koji se to izgovara glasom, i u kojim situacijama, ili se pre-
šućuje to treba ostaviti teološkim stručnjacima da o tome vode uče-
ne rasprave. Pored toga, jasno je da, u zadnje vrijeme, ima dosta lo-
ših znakova, tj. tendencija da se Islam poveže sa nasiljem. To je po-
grešan pristup. Islam je religija mira. Mislim stoga da je s mjerom
potrebno koristiti i zastave, jer zastave su samo predmeti, ma koliko
nekom bila neka od njih draga ili mrska. A ono što je najvrednije u
ljudskom životu jeste ljubav, razumijevanje i sloboda pa i sloboda
ispovijedanja vjere ili religije. Jer u vjeri nema prisile, a u Bosni je
stara izreka “nije kuća tijesna ako čeljad nisu bijesna”. q
PREPORODOV JOURNAL 175