Profesionalno novinarstvo u Bosni i Hercegovini nakon rata 1992-95.

godine

(Mediji, rat i tranzicijski procesi u Bosni i Hercegovini)

(PREDAVANJE ZA 8 I 9 SEDMICU NASTAVE)

Kraj 20. i početak 21. stoljeća okarakteriziran je i označen kao mogućnost slobodnog
izbora, ali i kao kontinuitet povijesti sa svim implikacijama koje sa sobom nosi
dvostruka mogućnost njenog ponavljanja (Marks). Događaji čiji smo sudionici
iziskuju i komentar i ocjenu. Oni također iziskuju i kritičko promišljanje
svakodnevnice u svjetlu ideja koje je teorija ubaštinila i koje su doprinijele
društvenom razvoju od antičke epohe i ideje demokracije kao zajednice malog broja
po prirodi slobodnih ljudi, preko npr. Rusoove ideje „slobodne volje“, pa sve do
aktualne konstatacije Johna Streeta da političari (vođe, lideri) postaju obični ljudi, a
obični ljudi zvijezde, odnosno da su granice između politike i zabave sasvim
relativne. Društvena nauka i uopće publicistika, potpomognute neslućenim tehničkim
mogućnostima, manje su usmjerene ka prevladavanju odstupanja od prihvatljivog i
poželjnog, a više ka veličanju u svijetu dominirajućeg modela razvoja. Fascinantni
segment toga su mediji, posebno elektronski (ponajviše televizija) koji svakodnevno
tu „veoma ozbiljnu igru“ čine dijelom „kućne zabave“ ili odgoja za budućnost. U
posvemašnoj društvenoj teoriji jedni to nazivaju kulturom, a drugi savremenim
otuđenjem. Bilo kako bilo, civilizacijski napredak ostvaren je zahvaljujući medijima i
čini se da upravo njima pripada budućnost. Oni su u smislu tehničkih naprava danas
podjednako dio vlasništva i bogatog i siromašnog svijeta, ali ta činjenica da su dio
vlasništva ukazuje na karakter njihove društvene uloge i funkcije. Istina, društvena
misao (kako filozofija tako i ekonomska nauka) u ozbiljnom je traganju za
osiguranjem modela pluralnog vlasništva u oblasti medija, ali još uvijek sva ta
rješenja čvrsto stoje između politike i tržišta ne dopuštajući tako da se u potpunosti ili
barem do poželjnog nivoa osigura njihova nezavisnost. Politika, rat, religija, sport,
muzika i film kao svijest i najaktualniji proizvodi uz vijesti, čine običnog čovjeka
sudionikom golemog (globalnog) svijeta i građaninom moderne države čija je
temeljna funkcija uređenje i osiguranje reda u društvu, ali i očuvanje forme zajednice,
te mjesta i prava pojedinca u njoj. Značaju uređenosti vrlo ozbiljno doprinose mediji,
ali u tom procesu uređivanja i sami moraju egzistirati kao dio reda. Otud i stav da
 2

demokratski mediji sami po sebi nisu demokratski, već su sastavnica i posljedica

demokratskog političkog poretka. Oni, dakle, mogu biti demokratski samo onda i
utoliko, kada i ukoliko postoji demokratski ambijent čiju bit podržavaju i posvuda
prenose, opredjeljujući i iskazujući istovremeno sebe nosivim segmentom
demokratskog poretka.
Žalosna činjenica našeg doba jeste nejednakost u pogledu razvijenosti zemalja i
naroda, ali i oskudan izbor modela razvoja, što ima za posljedicu nametanje modela ili
njegovo prihvaćanje uz stimulirajuća prinudna sredstva koja nude baštinu upravo tog
modela razvoja. Zahuktali proces globalizacije i afirmacije globalne zajednice naroda
s novim kulturnim i socijalnim identitetom je nemilosrdan u nametanju pravila u
okviru kojih i medijskih pravila sa kojima se usklađuju nacionalni nivoi. Tako se za
Rusoovu ideju „slobodne volje“ može reći da je dosegnula do faze države - nacije, a da se
suvremena usklađivanja odvijaju shodno najsnažnijem modelu razvoja iza kojeg
istovremeno stoje argument slobode i argument super sile. Maloljudno i ekonomski
slabo razvijeno bosansko društvo sa relativno oslabljenim državnim suvrenitetom ušlo
je u proces promjena koje aktualna teorija naziva tranzicijom. Istina, model razvoja je
regionalni i odvija se nakon propasti komunizma u okviru evropskih integracijskih i
tranzicijskih procesa. U tom sklopu odvija se proces donošenja i usklađivanja pravila
o kojima ovisi uspjeh tranzicije i dalji razvoj društva. U tome su i mediji čija su
demokratska iskustva oskudna, a vezanost za egzistirajuće političke elite, aktere i
sudionike rata znatna. U takvom ambijentu mediji su pred dvostrukim zadatkom - da
osiguraju vlastitu tranziciju i odigraju nezamjenjivu ulogu u demokratskoj tranziciji i
konsolidaciji u Bosni i Hercegovini.
Na samom početku ovog izlaganja čini se korisnim istaknuti misao Bernarda Cricka
kojom se naglašava da: „Učinkovito djelovanje demokratskih režima sve više i više
ovisi o narodu koji ima pristup prilično tačnim informacijama o tome kako se vodi
država, te o državi koja je u stanju prilično tačno procijeniti potrebe javnosti i njene
reakcije.“1
Iz ove misli, ustvari, moguće je naslutiti koliko je složeno i komplicirano pitanje
izgradnje demokratske države. Zato valja govoriti o složenoj i dugoj demokratskoj
tranziciji u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je bila pogođena ratom, ali i zemlji čija je
obaveza da rješava pitanje svog suvereniteta u sklopu svih onih pitanja koja inače
rješavaju zemlje koje žive tranziciju. Međutim, dva pitanja koja su se iskristalizirala
1
Bernard Crick, „Demokratija“, IKD Šahinpašić, Sarajevo, 2004, str. 107.
 3

nakon rata u Bosni i Hercegovini, stvaranje države u kojoj „većina naroda vlada“
(demokracija) i pitanje koju ulogu imaju mediji u izgradnji modernih demokracija,
predmet su našeg posebnog interesa. Ono što je danas vrlo uočljivo u Bosni i
Hercegovini jeste logika poistovjećivanja Bosne i Hercegovine sa zemljama koje su
demokraciju u većoj mjeri uspješno konsolidirale. To je bio razlog što smo za
polazište izabrali definiciju demokratske konsolidacije koju je dao teoretičar Adam
Przeworski2 koja glasi: „demokracija se učvrstila onda kad u datim ekonomskim i
političkim okolnostima, jedan politički sistem institucija postane jedini mogući način
igre.“ Taj „jedini mogući način igre“ počiva na medijima koji zadovoljavaju potrebu
građana za informacijama o čemu, ustvari, i ovisi demokratizacija. Pa zato kad
spominjemo medije treba istaći sljedeće: oni obavljaju vrlo značajnu društvenu
funkciju - funkciju „opslužitelja javnosti“. To je znak da su mediji i ključni segment
javnosti, ali i korektiv političkog djelovanja vlasti. Pravilo da se u demokratskim
zemljama odgovara za političko djelovanje znači, dakle, i obavezu da demokratska
vlada objavljuje svoje odluke dopuštajući javnu kritiku tih odluka u medijima. Tako
idealno pretpostavljeno, model demokracije dalje podrazumijeva da će vladina
politika podjednako respektirati interese i želje svih građana. Upravo stoga
podvlačimo kako su medijske funkcije oblikovanja kritičkog javnog mnijenja i nadzor
vlade iznimno važne. Stoga se u literaturama i naglašava da u demokratskim
zemljama, zahvaljujući medijima, otpočinje „provjera onih koji imaju moć
zapovijedanja“.
No, kada se radi o Bosni i Hercegovini, može se reći da je sistem promijenjen, a da su
vlast i u državi i u medijima zadržale elite oformljene u ranijem sistemu.
Naime, stanje u bosanskohercegovačkom novinarstvu nakon propasti socijalizma
predstavlja važan pokazatelj nedostatka „konzistentne vizije“ o perspektivi mijene. To
je posljedica nedostatka opće suglasnosti o pitanju razvoja među nosiocima političke
vlasti, tj. nedostatnosti vizije o demokratizaciji društva. Tome treba dodati, brojne su
činjenice koje se tiču djelovanja medija u Srbiji i Hrvatskoj potkraj 80-ih godina
(kada su i odaslani signali o krajnjoj upitnosti daljeg razvoja jugoslavenske države i
društva), a koje se tiču kako propasti same Jugoslavije tako i daljeg slijeda događaja.
Ekstremnim nacionalistima - projektantima „etnički čistih“ država, najprije u Srbiji, a
potom i u Hrvatskoj, kao i njihovim sljedbenicima u Bosni i Hercegovini nisu
2
Prema: Vesna Pusić, „Demokracije i diktature, Politička tranzicija u Hrvatskoj i Jugoistočnoj Europi“,
Durieux, Zagreb, 1999, str. 165; A.Przeworski, „DEMOCRACY AND THE MARKET“, Cambridge
University Press, 1991, str. 26.
 4

odgovarali „kriteriji“ medija - kritičara vlasti. Stoga su najutjecajnijim sredstvima

informiranja nametnuli koncept pojednostavljivanja i izobličavanja političke
stvarnosti.
Sada je sasvim izvjesno da su promjena ideološkog sistema i očigledna
egzistencijalna nesigurnost pogodovali da s općim izborima 1990. godine ciljevi
probuđenih nacionalista (ostvarena „nacionalna homogenost“ i zamišljena „etnička
država“) budu prihvaćeni kod građanstva. U tom smislu očekivanja kako u Bosni i
Hercegovini neće biti rata kao posljedice velikosrpskog nacionalizma nisu bila realna.
Velike razlike među političkim liderima i samim građanima o uređenju države, izbor:
federacija ili osamostaljena suverena država, pokazale su se odmah nakon pojave
višestranačja. Istina taj pristup bio je transparentan i u posljednjoj deceniji postojanja
Jugoslavije. Na tome je radilo više političkih partija prije održavanja slobodnih i
općih izbora. Naime, uz vodeću nacionalnu stranku Bošnjaka znatan broj manjih
političkih partija i u Bosni i Hercegovini istupit će sa zahtjevom: uvođenje
demokratske vlasti, suverena i jedinstvena Bosna i Hercegovina, ali dvije vodeće
političke partije iz reda srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini neće
prihvatiti ostvarivanje tog cilja. Preciznije rečeno, miran raspad socijalističke
Jugoslavije, demokratsku tranziciju, ulazak u proces pune demokratske konsolidacije
usporit će ili osporiti upravo ove dvije političke partije. Predstava o tome kako nije
postignut konsenzus oko demokratskog političkog razvoja postat će jasna i očigledna
tek nakon što su se desile institucionalne promjene. Nacionalističke političke snage
nisu htjele prihvatiti demokratske postupke donošenja odluka, niti su respektirale
demokratske institucije. U njihovoj viziji osnova političke zajednice koju hoće graditi
bio je koncept etnički čiste države. Linija argumentacije tobožnje odbrane Jugoslavije
bila je tvrdnja kako je ugrožena nacionalna i vjerska posebnost Srba. Stoga nije ni
razvijana potreba da se učvrste demokratske institucije. Jednostavno rečeno, po tom
konceptu Bosna i Hercegovina nije bila moguća kao pravična i dobra. Zapravo,
izabrani politički lideri nisu se složili oko učvršćenja demokracije. Utopijske
aspiracije nacionalističkih vođa za podjelom države koju je inicirao srpski, a poslije i
hrvatski politički vrh (u Beogradu i Zagrebu) označile su teško vrijeme za Bošnjake i
državu Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, ideja o slobodi samo za srpski ili hrvatski
narod rezultirat će ratom čija žestina i posljedice nisu niti pretpostavljane. U suštini,
to su uzroci odlaganja procesa demokratske konsolidacije.
 5

Valja napomenuti da je Bosna i Hercegovina svoju nezavisnost proglasila 6. aprila

1992. godine, nakon referenduma provedenog 29. februara i 1. marta 1992. godine,
čiji se opstanak u Srbiji nije planirao. Stoga su odmah nakon višestranačkih izbora i
objavljivanja ideje o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, srpsko - crnogorske snage
obavile pripreme za oružanu agresiju. Ta agresija zaustavit će tranziciju i uvesti
društvo u stagnaciju. Iako su prije izbora održanih 18. novembra 1990. godine u
izvjesnoj mjeri funkcionirale institucije vlasti, a nakon izbora oformljene demokratske
institucije, nametnuti rat donio je potpunu krizu i stagnaciju. Jednostavno rečeno, rat
je uzrokovao „nizak indeks demokratizacije“. To znači da se u Bosni i Hercegovini
pored ratne katastrofe potvrdila i misao koja glasi: „onaj ko vlada jeste izložen prije
svega iskušenju zloupotrebe.“3 Nacionalističko - komunističke elite u Srbiji i Crnoj
Gori nisu prihvaćale osamostaljenu Bosnu i Hercegovinu, državu s demokratskom
vlašću. Stoga su odlučile nasilnim putem provesti promjene koje su vodile formiranju
Velike Srbije kao nacionalne države. Zato su i bosanski Srbi krenuli u rat, u osvajanje
„svog“ bosanskohercegovačkog teritorija provodeći „etničko čišćenje“. Snažno
pomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom, bosanski Srbi su ostvarili početni
uspjeh. Zapravo, u minulom ratu bosanski Srbi silom su ostvarili teritorijalne podjele i
razgraničenja. Valja podsjetiti da je 9. januara 1992. godine Srpska demokratska
stranka donijela Deklaraciju o proglašenju tzv. Republike srpskog naroda.4 No, ono
što je ovdje nužno iznova naglasiti jeste da nema spora o tome da su u proces
pripreme rata, u proces širenja destrukcije među građanima bili uključeni mediji.
Velikosrpska propaganda učinila je običnog čovjeka spremnim na potčinjenost vlasti
Slobodana Miloševića, a u rata odlučnog da počini zločine. Informacije odašiljane iz
srpskih medija bile su „zapaljive“, tj. pune mržnje. Laž, iskrivljavanje činjenica,
izmišljanje vijesti o događajima i sl. bile su njihove osnovne karakteristike. Većina
novinara Srba prihvatila je obnovljenu velikosrpsku ideju i osvajački rat čija je
funkcija bila uništenje nesrpskih naroda - nesrpskog stanovništva. Nažalost, brojni
novinari Srbi očigledno zlo nacionalista prikazat će kao svoje dobro. Novinari koji su
se suprotstavljali zločinima proglašavani su neprijateljima koji su širili opasnu
neistinu. Zato je i bilo moguće da enormna razaranja, pljačke, masakri, konclogori i

3
Waldemar Besson•Gotthard Jasper, „Temeljni pojmovi moderne demokracije, Sastavnice
slobodnjačkog državnog uređenja“, PANLIBER, Osijek-Zagreb-Split, 1998, str. 14.
4
Vidjeti: Smail Čekić, „Uzroci, ciljevi i razmjere agresije na Bosnu i Hercegovinu 1991-1995“, Vijeće
kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1995, str. 15.
 6

etničko čišćenje osvojenog prostora postanu stvar herojstva i budu podržani i

prihvaćeni kao plod borbe za srpstvo i slobodu. Ali, Bosna i Hercegovina time nije
postala samo jednostavna žrtva. Ona je, nažalost, žrtvovana, čime je postala evropski
simbol zločina i nejednakosti u svijetu posljednjeg desetljeća 20. stoljeća.
Međutim, opstali su i u takvoj situaciji rijetki novinari (npr. Slavko Ćuruvija sve dok
nije likvidiran) koji su očuvali nezavisnost svog stava, odnosno pokazali kako
respektiraju slobodu. Za razliku od onih novinara srpske nacionalnosti koji su
prihvatili projekt Dobrice Ćosića i grupe akademika i filozofa - nekadašnjih članova
Praxis grupe - Ljubomira Tadića, Mihaila Markovića, Svetozara Stojanovića i dr.,
novinari bliski etici profesije upućivali su kritičke tonove ili su šutjeli. (Zato, kako u
vrijeme rata tako i danas u Bosni i Hercegovini, istovremeno postoje dva bloka u
medijima: a) pristalice prava čovjeka i b) njihovi protivnici.)
Međutim, cijela ratna drama u Bosni i Hercegovini postala je složenija krajem 1992.
godine kada Republika Hrvatska kreće u ostvarivanje svog velikonacionalnog cilja -
države svih Hrvata. U tu svrhu predsjedništvo tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne
proglašava nezavisnost paradržave „Herceg-Bosne“ 3. jula 1993. godine. Ovdje treba
potcrtati da je podrška političke vlasti Republike Hrvatske Hrvatima u Bosni i
Hercegovini intenzivirana još u vrijeme prije raspada Jugoslavije, a da je s početka
rata tekla u cilju definitivne podjele državnog prostora između Srbije i Hrvatske.
Bosna i Hercegovina proživljava teške trenutke u 1993. godini boreći se protiv dva
agresora. U uvjetima teškim i nepredvidivim za Bosnu i Hercegovinu Hrvatsko vijeće
obrane, kao vojni faktor podrške tvorevini tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna,
surađuje s vojskom Republike Srpske. Takozvana Republika Srpska i tzv. Hrvatska
zajednica Herceg-Bosna bile su tvorevine u kojim su diskriminirane „etničke
manjine“ u punom značenju tog pojma. Jednostavno rečeno, u temeljima ovih naci-
fašističkih paradržava bile su nejednakosti, velika patnja ljudi druge nacije i druge
vjeroispovijesti. Radilo se o istinskom nepriznavanju prava manjina i lišavanju slobode.
Nosioci vlasti u ovim paradržavnim tvorevinama gradili su vlastiti tip zajednice u kojoj
nema ni slobode, ni prava, niti mjesta za pripadnike drugog naroda. Takvo se stanje
štitilo i učvršćivalo lažima koje su producirali mediji.
Naprijed je ukratko označeno kako je nakon započete tranzicije, dakle, nakon pada
komunizma i višestranačkih izbora, u prvi plan umjesto odgovornog pristupa potrebi
jačanja zajedničke države došao do izražaja nacionalno - politički cilj tzv. matičnih
država Srba i Hrvata. Pripajanje dijela teritorija Bosne i Hercegovine Srbiji (i Crnoj
 7

Gori), odnosno Republici Hrvatskoj objavljeno je na vrlo direktan način. Stoga su i

ciljevi dviju vodećih nacionalnih političkih partija u Bosni i Hercegovini - Srpske
demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice - bili s početka obavijeni
velom demokracije, ali su ubrzo transformirani u projekt osvajačkog rata.
Demokratizacija društva postala je samo parola koja nikoga nije obavezivala. Ustvari,
svaku moguću raspravu o demokraciji zamijenila je ratno - huškačka propaganda i
tlapnja o ugroženosti koja je homogenizirala Srbe i Hrvate za genocidni rat. Stoga nije
pogrešno u cilju naglašavanja tipa propagande ovdje citirati Goebbelsa koji je rekao:
„političke partije, one produžavaju probleme, propagandisti postoje kako bi ih
riješili.“5 No, ovdje je primarno pitanje uloge medija. Stoga riječ koja u historiji rata
na Balkanu treba biti ispisana velikim slovima jeste medij. Razlozi za to su sljedeći:
a) Kroz djelovanje medija u pripremi rata posve jasno se može vidjeti na koji način
dominantna politika određuje socijalno ponašanje. Iako mediji mogu pomoći
građanima da razumiju smjer razvoja društva, oni to ovdje nisu činili, već su širili
destrukciju. Danas je stoga moguće uvidjeti kako demokratsku vlast nije moguće
uspostaviti niti kontrolirati bez slobodnih medija. b) U vrijeme pripreme i tokom rata
mediji su širili nacionalističku ideju o nejednakosti, dok su ljudska prava ustvari bila
kao u vrijeme fašizma. c) Budući da se obično novinari smatraju protagonistima vizije
i ideje dobra, a mediji sredstvima širenja tih ideja, ovdje se radilo o sunovratu i
zatomljenju svake perspektive, kao i ideje dobra.
To znači da je umjesto podrške novom političkom projektu, koji se formalno i u
perspektivi temeljio na poštivanju prava i sloboda ljudi u nacionalno - pluralnim
osamostaljenim državama bivše zajedničke države Jugoslavije, većina medija radila
nepoštujući temeljne vrijednosti demokracije i svoje profesionalne standarde.
Ovakva događanja pokazala su da je bilo nerealno očekivati da će demokracija
funkcionirati ako nema potpore javnosti čiji su izvor orijentacije istinite medijske
informacije. (Jer smjernice za javno promišljanje i diskusiju o problemima u društvu
daju upravo mediji koji time pokazuju kako ovom sferom društvenog života dominira
ili ne dominira „moralna jednoznačnost“.)
Mediji koji su se u komunističkom režimu primarno oslanjali na „ideološku
argumentaciju“ etnonacionalističke vođe su iskoristile za homogenizaciju nacije i
učvršćenje lojalnosti svojih sljedbenika. Lažna politička retorika bila je u funkciji
kontrole informacija i obaveza protivnika demokratske i samostalne Bosne i
5
Bernard Crick, „Demokratija“, cit., str. 107.
 8

Hercegovine. Budući da se homogenizacija stanovništva u Bosni i Hercegovini na

etničkoj osnovi s početka činila nerealnom, rekli bismo čak utopijskom, zagovornici
takve politike koristili su i još uvijek koriste medije u tu svrhu šireći famu o
ugroženosti i dovodeći u pitanje pravo na jednakost. Ono što se danas čini
zanimljivim jeste saznanje da je među novinarima bilo vrlo malo odgovornosti, tj.
brige za konzekvencije koje će uslijediti. Uglavnom, novinari su obrađivali
informacije prema diktatu. Umjesto da doprinose razumijevanju i poštivanju
vrijednosti suživota i tolerancije koje su u multietničkoj Bosni i Hercegovini bitne,
većina medija forsirala je nacionalističke predrasude. Obrazac nacionaliziranja medija
činila je ideja o ugroženosti od drugih. Ono što određuje djelovanje novinara u
ovakvim medijima nisu bili profesionalni standardi, već prenaglašeni nacionalni
identitet i politička pripadnost. Umjesto da respektiraju i potiču „pravo na različitost“,
mediji moralno posrću raspirujući mržnju. Povlasticama koje su novinarima davali
poltički lideri usmjerili su novinare da profesionalna pravila zamijene za politički
angažman. Takav način osiguravanja „privilegija“ vodio je gubitku novinarskog
profesionalizma koji nalaže demokratska zajednica. Zapravo, ovako „zamišljeni
novinarski etos“ predstavljao je korpus vrijednosti konstruktora države-nacije koji
borbu za podjelu proglašavaju jednim od najvažnijih ljudskih prava, tj. uvjetom
slobode. U korist takve politike stvarano je konformističko javno mnijenje. A upravo
je politika, za koju Valentin Zsifkovits kaže da je „poprište poluistina i laži“, trebala
novinare koji će pripremiti javnost za zločine. Naime, samo novinari koji nisu htjeli
prihvatiti nametnuto mišljenje bili su spremni prakticirati slobodno i objektivno
informiranje. Samo takvi novinari i danas mogu načiniti iskorak prema demokraciji,
jer objektivno postavljaju razlike među nosiocima političke vlasti - za i protiv
demokracije. Potenciranje samo nekih pitanja u društvu, kao što je npr. pitanje o
ugroženosti, bilo je radi prikrivanja „objektivne“ zbilje, iako za to nije postojala
valjana argumentacija. Drukčije rečeno, odstupanje od profesionalnih pravila značilo
je pristrasno prikazivanje aktualnih društvenih problema i načina njihovog rješavanja.
Uz pomoć medija u javnom diskursu vladajuće strukture zapostavljaju racionalno
reagiranje na stvarne događaje, čime pomažu ekstremne nacionalizme. Na ovaj način
neprofesionalan rad novinara postaje pravilo. Tako učvršćen pristup veoma teško
postaje predmetom kritike ili promjene.
Nasuprot tome, u razvijenim demokratskim zemljama demokratski orijentirani mediji
prate zahtjeve za afirmacijom jednakosti među građanima, participacijom u
 9

političkom životu itd. čime se jačaju institucije demokratskog društva. Primjeri

ovakvog rada nisu bili prihvaćeni u Bosni i Hercegovini zbog čega je i bio moguć
tako snažan udar na ljudska prava i slobode. Iako je, dakle, postojalo iskustvo da
ljudska prava i javni diskurs koji karakteriziraju dijalog i tolerancija različitih
mišljenja nemaju alternativu, ratni interesi vodili su medije u pravcu zločina. Zato i
jesu samo rijetki mediji reagirali drugačije, čuvajući tekovine demokratskog društva.
Stoga i nije slučajno što su kvazidemokratske vlasti svoju pažnju usmjerile na
centralnu bosanskohercegovačku medijsku kuću - RTV Sarajevo, a kad je riječ o
pisanim medijima, oformile vlastite novine koje će razvijati njihove koncepcije i štititi
njihova djela.
Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma ustanovljen je mir kao osnov za
razvoj. Dejtonski sporazum označio je novu fazu u kojoj je mir suprotstavljen
strategiji potčinjavanja. Naime, nakon okončanja rata postupno se uvodi kontrola i
obaveza respekta mira i jednakosti među ljudima. Time je nagoviješten kraj jednom
razdoblju koje možemo nazvati vremenom zla i trijumfa „fanatičnog nacionalizma“.
Nakon prvih poslijeratnih izbora uspostavlja se mogućnost za razlikovanje
demokratskih i totalitarnih politika, iako još uvijek nema opće spremnosti za respekt
emancipatorskih ciljeva - zaštita ljudskih prava i sloboda. Među nosiocima političke
vlasti i dalje su opstali oni koji neće preuzeti odgovornost niti za minule događaje niti
za demokratsko upravljanje državom, čemu je doprinio i nametnuti sporazum u
Daytonu, ali i međunarodna zajednica kao garant mira. Sada je jasno i posve vidljivo
da su nacionalisti uspješno manipulirali iluzijom mnoštva građana, ali i da su takvi
nosioci političke vlasti stvorili jaku vezu između vlasti i medija. Pomoću medija ljudi
su usmjeravani prema nacionalizmu i mržnji. Obaveza iskrene i permanentne sumnje
u ispravnost politike čega se drže demokratski orijentirani novinari, malo je
prakticirana. Pa ipak, treba reći da su neki mediji uprkos izazovima i minimalnom ili
posve slabom utjecaju očuvali nezavisnost.
Ovako opsežno izložen uvod bez obzira na poznatost i jasnoću sada već minulih
događanja bio je nužan upravo stoga što je pitanje uloge i mjesta medija u daljnoj
tranziciji postsocijalističkih zemalja osnovno pitanje i predmet traganja niza
znanstvenih rasprava, izlaganja, članaka i knjiga. Otud je posljednjih godina u
teorijskim raspravama na području komunikologije došlo do punog slaganja oko toga
da su mediji odigrali važnu ulogu u (r)evolucijama koje su se zbile nakon pada
Berlinskog zida, odnosno u i nakon 1989. godine. Ono što teoretičari medija odavno
 10

isticu - važnost medija u oblikovanju našeg viđenja svijeta - danas građani u

tranzicijskim zemljama, pa i u Bosni i Hercegovini, mogu razumjeti. Naime, u starom
režimu bili su suočeni s ograničenim sistemom, u vrijeme rata s potpunom
destrukcijom, a danas su suočeni s novim odnosom koji se, istina, teže uspostavlja. U
postsocijalističkim zemljama Istočne i Srednje Evrope, očigledno je, nastoji se
preuzeti sve više „iskustava“ od razvijenog Zapada. Pokušava se izvući pozitivno
iskustvo. Doduše, put razvoja čini se, veoma je dug, a pitanje aktualnog trenda
razvoja otvoreno.
Dakle, velikonacionalne i velikodržavne ideje i projekcije nametnute od vladajuće
politike u Srba i Hrvata dovele su i bosanskohercegovačke novinare i medije u sukob.
Nacionalističke vođe znale su da će forsiranje medijske polarizacije ubrzati razbijanje
zajedničke države. Stoga većina medija i nije kod javnosti razvijala skepticizam i
nepovjerenje u namjeru nosilaca političke vlasti, odnosno nije radila na „dekodiranju
manipulacije“ koju su širili pokretači konflikta, jer snaga koju su imali nacionalisti i
otpor novinara nisu bili istog intenziteta. Zapravo, pokazalo se kako je kod većine
novinara preovladavao pragmatizam, emocije i potreba za privilegijom.
Profesionalna obaveza novinara da razdvoje dobro od zla i ukažu na aktualnu
političku situaciju, te upozore na proklamirane demokratske ideale, nije se ispoštovala.
Dok su oni novinari koji su pružili podršku nacionalistima zanemarili odgovornost za
ono što čine, onaj mali broj novinara koji su prakticirali profesionalne standarde, iako
malobrojni i odbačeni, dobro su znali kako samo profesionalno djelujući mogu očuvati
„čistu savjest“. Mada razlike u radu novinara postoje i postojat će, ovdje ističemo
posljedicu do koje je dovelo potiskivanje profesionalnih standarda. U tome zapravo
nalazimo razloge da se naglasi kako su kreativni individualizam i istinitost toliko
potrebni novinarskoj profesiji, ali da autonomija i poštivanje profesionalnih standarda
često donose nevolje unatoč tome što novinari znaju da je to imperativ.
Ono što nedostaje u cijelom nizu analiza događaja koji su se odvijali na prostoru bivše
Jugoslavije jeste spoznaja o tome da u demokraciji novinari svoju lojalnost trebaju
iskazati prema načelima etike svoje profesije, a ne prema političkoj eliti. Zapravo,
političke interese treba respektirati ukoliko ne ugrožavaju ljudsko dostojanstvo,
odnosno prava i slobode ljudi, te slobodu medija „kao područje individualne i
društvene slobode“. No, ono što se u Bosni i Hercegovini sada treba promijeniti jeste
odnos prema medijima. Naime, mediji pod kontrolom države trebaju biti ili
 11

privatizirani ili transformirani u javne servise. Ova promjena treba osigurati pluralnost
i formiranje snažnog javnog mnijenja.
Nakon što je označen kontekst rasprave i ambijent društva koji je u okviru ovog
izlaganja predmet interesa, valja se dotaknuti pojmova medij i demokracija koji se
ovdje koriste. Zapravo, nužno je najprije odrediti pojmove kako bi se propitali odnosi
medija i demokracije, tj. kako bi se postavila pitanja i pokušali naći odgovori vezani
za ulogu medija u procesu demokratske tranzicije i konsolidacije.
Danas se, naime, i u komunikologiji i u „svijetu medija“ otvara niz pitanja vezanih za
odnos između ideala demokracije i masovnih medija današnjice. Ustvari, već duže
vrijeme aktualizira se tema „Mediji i demokracija“ i o tome se vodi široka rasprava.
To je razlog što se na ovom mjestu iznova vraćamo inače razumljivom pojmu
demokracija kako bismo mogli ukazati na njegov značaj i važenje. Demokracija,
naime, nije samo oblik vladavine, niti ideal o dobroj vlasti. Ona je danas proces koji
se iz ideala postupno pretvara u stvarnost. Demokracija nužno ima vezu sa slobodom
građanina (pojedinca) i njegovim mjestom u društvu. Stoga možemo zaključiti kako je
poželjna i neophodna analiza funkcija medija u procesu tranzicije postsocijalističkih
zemalja koje, teorijski gledano, slijede taj ideal. Istina, stoji razlika između onoga što
je pod pojmom demokracija nekada mišljeno, a što danas u smislu sloboda ograničava
praksa demokracija. Današnja („moderna“) demokracija, naime, jeste složenija, ali je
u smislu postavljenog ideala još od antičkih mislilaca koji su demokraciju prakticirali
u okviru polisa (grad - država) ostala kao obaveza da se dosegne sloboda. Od antičkog
doba do danas teoretičari su pojam razvijali, ali u praksi izgradnje društava
pokazivalo se to kao neostvariv ideal. On npr. u bosanskom društvu mnogima još nije
jasan, a vlast i građani imaju ambiciju da razviju demokraciju. Pitanje je, ali i problem
da li se dovoljno razumije šta jeste ideal demokracije, a šta stvarnost. Bernard Crick u
svojoj knjizi „Demokratija“ ukazuje na klasično određenje pojma demokracija kao
„vlast većine“.6 Ta jednostavnost definiranja, u biti, otežava analizu, jer je ponekad
upitno postoji li takva vlast ili nešto drugo. Taj „teret definicije“ uistinu stoji u povijesti
znanom neskladu između postavljene težnje (ideala) i političke prakse. Demokracija je,
dakle, višeslojan pojam i treba ga razumijevati u smislu njegovog bogatog empirijskog
sadržaja. On zato i jeste višestruko i različito interpretiran i upotrebljavan. Tako danas
nalazimo da brojni teoretičari pod demokracijom podrazumijevaju i slobodu i
vladavinu naroda ili građana. Jer, sloboda jeste sadržaj demokracije. Ustvari, sloboda,
6
Vidjeti: Bernard Crick, „Demokratija“, cit., str. 9.
 12

pravednost i jednakost postoje ako postoji demokracija. U našem izlaganju

demokratska (politička) zajednica bit će mišljenja kao zajedništvo dobre vlasti i
njihove aktivnosti u interesu onih u čije ime vladaju. A interes svih građana jeste
pravda, jednakost, ljudska prava i slobode. S obzirom da je tu riječ još uvijek samo o
procesu, demokracija u Bosni i Hercegovini ostaje središnje pitanje i našeg vremena i
bliske budućnosti.
Drugi posebno značajan pojam koji je sastavnica procesa razvoja demokracije jeste
medij. Mediji i demokracija nerazdvojivi su u predmetu našeg istraživanja. Riječ
medij potječe od latinske riječi medium što znači „sredina, sredstvo, posrednik, ono
kroz šta se prenosi dejstvo (od spiritizma u kome je medijum posrednik između ljudi i
duhova, do satelita koji prenose informacione poruke)“. 7 Za medije, npr., France Vreg
kaže da su „prenosna sredstva koja posreduju značenjske sadržaje u određenom
obliku: za ljudsko komuniciranje to su neverbalna, verbalna i tehnička sredstva“. 8 A
šta su mediji danas, gledano u funkciji potrebe tranzicije u Bosni i Hercegovini.
Profesor Vreg u svojoj poznatoj knjizi „Demokratsko komuniciranje“ također ukazuje
i na to pitanje, ističući potrebu njihove tranzicije. Istina, sve je više autora koji
naglašavaju značaj medija u demokratskom društvu, potcrtavajući da su mediji ključni
pojam kojim se označavaju najvažnije metode ili kanali informiranja. Fransis Bal,
naprimjer, razumije medije „kao tehničku opremu koja omogućava ljudima
komunikaciju i prenos misli, bilo kakvi da su njihova forma i njihov krajnji cilj“. 9
Budući da živimo u vremenu u kojem mediji potvrđuju svoju dominaciju, valja
naglasiti da upravo oni trebaju biti u službi svih građana, a nikako u službi uskih
interesa vlasti. S obzirom da u demokraciji javnost ima presudnu ulogu, funkcija
masovnih medija - javni nadzor svih djelatnosti društva - vrlo je bitna. To se pitanje
nadaje kao važno u postsocijalističkim zemljama. Tome je, između ostalih, posvećena i
knjiga Zrinjke Peruško Čulek pod naslovom „Mediji i demokracija“ koja je objavljena
u Zagrebu 1999. godine.10 I ova autorica u svom istraživanju apostrofira medije kao
ključni faktor demokratskih promjena.
Budući da je tema našeg izlaganja Razvoj profesionalnog novinarstva u Bosni i
Hercegovini nakon rata 1992-95. godine, valja reći kako su pitanja dostojanstva, istine,

7
Dušan Đurić, „Novinarska enciklopedija“, BMG, Beograd, 1997, str. 402.
8
France Vreg, „Demokratsko komuniciranje, Prilog pluralističkoj paradigmi u komunikacijskoj nauci“,
Narodna i univerzitetska biblioteka BiH-Fakultet političkih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 1991, str. 21.
9
Žak Gone, „Obrazovanje i mediji“, prevela Vesna Injac-Malbaša, Clio, Beograd, 1998, str. 14.
10
Vidjeti: Zrinjka Peruško Čulek, „Mediji i demokracija“, Barbat, Zagreb,1999.
 13

jednakosti i slobode trajno aktualna pitanja čiji je respekt ovisan o novinarima i

medijima. Ta se pitanja u vrijeme afirmacije demokracije, nasuprot vremenu
totalitarnih režima nameću kao pitanja moralnog poretka. To zahtijeva od novinara da
dosegnu onaj nivo moralne zrelosti koji podrazumijeva konsolidirana demokracija.
Nije slučajno još John Stuart Mill konstatirao da se: „ljudi ne mogu razvijati,
napredovati, niti postati u potpunosti ljudima, ukoliko im se ne osigura sloboda.“ 11 Za
novinare to uvijek znači preispitati razloge svoga djelovanja u cilju profesionalnog
pristupa zadatku koji se pred njih postavlja.
U tom smislu aktualni zadatak bosanskohercegovačkog novinarstva vezan je kako za
novi pristup tako i za novu spoznaju čiji je osnovni sadržaj demokracija i koju, u biti,
čini vladavina većine i prava manjina. Znati i uvažavati da nema demokracije bez
borbe protiv bilo kojeg vida diskriminacije znači „novi“ odnos. Zato i jeste bilo
nemoralno i nenormalno u ratu pristati na osporavanja ljudi zato što su npr. druge
vjere. Nije, dakle, slučajno još u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima
zapisano: „puni razvoj pojedinca je moguć samo u zajednici sa drugima“, a zajednica
s drugima u demokraciji ima značenje jednakosti.12
Budući da se u našem izlaganju, pored ostalog, propituje i odnos medija i društva,
središte naše pažnje sada se pomiče, reklo bi se, trajno aktualnom pitanju o slobodi
medija. Zapravo, ključno pitanje komunikologije, etike novinarstva, pa i novinarske
profesije u cjelini jeste sloboda medija. Sadržaj rada i poziciju medija u društvu
određuje stupanj slobode. Tako se ovo važno pitanje razvoja bosanskog društva kao
demokratskog društva postavlja na poseban način. Naime, kada se u demokratskom
društvu povede rasprava o medijima, često se može čuti kako je novinarstvo
specifično zanimanje i kako uglavnom ovisi o politici i vlasti, a to je vrlo složen i vrlo
slojevit odnos. Iz tog odnosa proizlaze dva pitanja: a) profesionalna izgrađenost,
odnosno moral novinara i b) objektivnost, odnosno istinitost njegovog kazivanja. S
obzirom da sadržaj politike ne proishodi iz moralnosti, već iz interesa države i vlasti,
pa i različitih slojeva građana (Marks bi rekao klasa, a Pareto elita), ali da se interes
mnoštva građana usmjerava ka istini, samim time novinarstvo zapada u procjep tako
diferenciranih i međusobno suprotstavljenih interesa od kojih ovisi odnos i medija i
novinara prema cjelini društva. U takvom odnosu samo neovisnost medija (prije

11
Isaiah Berlin, „Četiri eseja o slobodi“, preveo Neven Petrović, Feral Tribune, Split, 2000, str. 309.
12
Vidjeti: Dejvid Bitem i Kevin Bojl, „Uvod u demokratiju, 80 pitanja i odgovora“, Kreativni centar,
Beograd, 1997, str. 83.
 14

svega, elektronskih) osigurava profesionalno djelovanja i moralni integritet novinara.

Ako se pod moralnim integritetom podrazumijeva poistovjećenost uvjerenja i
djelovanja, onda se može govoriti o profesionalizmu novinara i dostojanstvu. To dalje
znači da je interes samih novinara kao ljudi odanih profesiji „društveno dobro“, a u
slučaju Bosne i Hercegovine to znači, prije svega, angažiranost novinara u cilju
ostvarenja mira, sigurnosti, tolerancije i prosperiteta. Međutim, u društvu koje već
dugo živi duboku društvenu krizu teško je ustvrditi da postoji neovisnost medija, da je
interes novinara potpuno odvojen od onih interesa zbog kojih politika dozira slobodu.
Stoga se i postavlja veoma oštro pitanje profesionalnih standarda, s jedne, a s druge
strane, pravnog sistema kojim se osigurava sloboda djelovanja. To dalje znači da
nema objektivnosti, niti istinitosti bez jasnih normi, a upravo je to slučaj bosanskog
stanja novinarstva u ratu i nakon njega. Bosna i Hercegovina je, dakle, sasvim
očigledan primjer društva u kojem sloboda medija nije bila osigurana, a od toga je
dalje ovisila „praktična primjena“ profesionalnih pravila. Stoga je uspostavljanjem
demokracije u Bosni i Hercegovini postavljen jasan zahtjev da novinari, budući da
djeluju u otvorenom društvu, budu odgovorni za javno objavljenu riječ. Kada je Noam
Chomsky postavio pitanje: „Zašto imamo slobodu govora“, a potom dao odgovor:
„zbog stoljeća borbe - ljudske borbe“, zapravo je razjasnio o kakvom je ljudskom
nastojanju riječ.13 To potvrđuje i naše upozorenje o potrebi duge borbe za istinu u
Bosni i o Bosni. A upravo i istina i sloboda ovdje se nisu poštivale. Zapravo, kad
govorimo o očuvanju najvažnijih prava i sloboda, otvara se dalje vrlo složeno pitanje
o ograničenjima slobode, ali o tome će biti riječi kasnije. Ono što u primjeru tek
minulih događaja u Bosni i Hercegovini ovdje treba posebno akcentirati jeste, ustvari,
pitanje: gdje prestaje sloboda i gdje počinje zločin, jer je upravo taj problem ostao
zamagljen što zbog djelovanja medija, što zbog politike, što zbog predrasuda
međunarodne zajednice. No, s obzirom da danas govorimo o ulozi medija u
demokratskom društvu, o demokratizaciji vlasti, očekivati je da će se i to pitanje
rasvijetliti. Iskustva, naime, govore kako je, ustvari, dobra vlast demokratska vlast i
da ona dopušta medijima da se sami bore za publiku, te da svoj ugled i utjecaj u
društvu osiguravaju boreći se za slobodu i istinu. Stoga novinari uvijek moraju biti na
oprezu pri objavljivanju informacija da se ne dogodi objavljivanje netačnih sadržaja,
te sadržaja koji bi se mogli pogrešno protumačiti.

13
Noam Chomsky, „Mediji, propaganda i sistem“, Zagreb, 2002, str. 69.
 15

No, valja priznati, ni demokracija nije sveta stvar, niti je samim tim (demokracija)
istina osigurana. Stoga treba naglasiti, kada je riječ o demokraciji, da se tu radi o
procesu, o sistemu, o konceptu itd. jer novinari sigurno neće slijediti uspostavljene
standarde ukoliko su prepušteni sami sebi, bez obzira što time dovode u pitanje svoj
ugled u društvu. Pa ipak, ono čemu se nadamo u našoj zemlji jeste da će nakon
okončanja ove teške krize i prevladavanja interesa koje je proizveo rat porasti
odgovornost, kako političkih elita tako i novinara u skladu s demokratskim
društvenim razvojem. Ovakvo očekivanje čini se realnim, tim prije što se u
demokratskim zemljama, čija nam iskustva služe, velika važnost pridaje slobodi
medija i što se taj standard nameće i „spolja“ i „iznutra“. Kad govorimo o slobodi
medija, čini se važnim prisjetiti se nekih činjenica iz historije. Sloboda štampe kao
ozbiljan zahtjev javila se davno u američkoj Povelji o pravima (Bill of Rights,
1776).14 Od tada pa sve do danas poklonici i zagovornici slobode štampe upozoravaju
na Prvi amandman na Ustav Sjedinjenih Američkih Država koji glasi: „Kongres neće
izglasati nijedan zakon koji će uskratiti slobodu govora ili štampe.“ 15 To je znak da je
uistinu prostor osvajanja slobode skučen, a borba i teška i dugotrajna.
Ali, danas su se, ipak se mora priznati, granice slobode štampe proširile. Proklamacija
koja govori da će „štampa, radio i televizija uživati najveću moguću slobodu u okviru
Zakona o slobodi štampe i ustavom zagarantovanog prava slobode govora“ sve više
zadobija na značenju.16 U mnogim zemljama, pa i u Bosni i Hercegovini, ustavom se
garantira sloboda štampe. Naime, u Ustavu Bosne i Hercegovine članom II „Ljudska
prava i slobode“ jamči se sloboda misli i sloboda izražavanja. 17 Ustav Federacije
Bosne i Hercegovine članom 2 u odjeljku II „Ljudska prava i osnovne slobode“ svima
jamči „slobodu govora i štampe, slobodu mišljenja, savjesti i uvjerenja“. 18 Dakle,
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine direktno spominje slobodu medija. I u Ustavu
Republike Srpske ovo je pitanje regulirano gotovo na identičan način. U članu 26 se
kaže: „Zajamčena je sloboda štampe i drugih sredstava javnog obavještavanja.“ 19
Dakle, u Bosni i Hercegovini postoji formalna garancija slobode misli i slobode
izražavanja, a to ukazuje da će, što se formalne razine tiče, profesionalno djelovanje
14
Vidjeti: Mihailo Bjelica, „Velike bitke za slobodu štampe“, Narodna knjiga (Beograd)-Univerzitetska
riječ (Titograd), 1985, str. 21.
15
Vidjeti: Mihailo Bjelica, „Velike bitke za slobodu štampe“, cit., str. 22.
16
„Etika novinarstva, Priručnik za profesionalne novinare“, priredili Stevan Nikšić•Ana Davičo, CPM,
Beograd, 2004, str. 105.
17
Vidjeti: „Ustavi•Bosne i Hercegovine“, Federalno ministarstvo pravde, Sarajevo, 1998, str. 5.
18
Vidjeti: „Ustavi•Bosne i Hercegovine“, cit., str. 63.
19
Vidjeti: „Ustavi•Bosne i Hercegovine“, cit., str. 182.
 16

bosanskohercegovačkih novinara postupno jačati.20 Međutim, normativna razina sama

po sebi nije dovoljna, neovisno o tome koliko je ona idealna, odnosno prihvatljiva. O
tome ponajbolje govori iskustvo koje upozorava da „sloboda štampe zavisi od stepena
razvijenosti demokratskih odnosa u društvu, a ne od broja zakonskih paragrafa“. 21 U
Bosni i Hercegovini paragrafi ne spore slobodu. Naprotiv, te su norme bliske najvišim
standardima, ali su demokratski odnosi daleko od poželjnih. Zbog čega je to tako? Na
ovo pitanje moguće je odgovoriti tek ako se sagleda stupanj razvijenosti demokracije
u Bosni i Hercegovini i uporedi sa zemljama koje su demokraciju konsolidirale.
Ustvari, mediji su u razvijenim demokratskim zemljama smješteni u autonoman
društveni prostor u kojem se artikuliraju različiti interesi i gdje se odvija aktivnost na
ograničavanju monopola u odlučivanju. Idealno pretpostavljeno, vlast obavještava
građane o tome šta radi, a građani, poredeći njena obećanja i rezultate koje je
ostvarila, uspostavljaju odnos prema tim rezultatima. To dalje znači da se u
međusobnom odnosu usaglašavaju interesi građana, ali i usmjerava rad vlasti. Stoga
svako treba znati šta vlast čini ili namjerava učiniti. U tom smislu presudan značaj
ima sloboda protoka informacija između vlasti i građana. To je važan razlog zbog
kojeg mediji u postsocijalističkim zemljama trebaju odbaciti anahronizam
socijalističkog režima prema kojem su interesi vlastodržaca nadilazili interese
građana. Zato danas i jeste u tranzicijskim zemljama, a posebno u našoj zemlji,
aktualna revitalizacija profesionalnih pravila u svrhu promjene ponašanja. Istina, tu
promjenu otežava nedostatak tradicije u nezavisnosti medija, jer su socijalističke
države u funkciji očuvanja ideologije totalitarnog oblika vladavine kontrolirale medije
i upravljale njima na birokratski način. Za uzvrat mediji su proizvodili uniformirane
stavove građana. Dakle, autoritarna ideološka struktura ostavila je u naslijeđe medije
koji su bili u funkciji ostvarenja interesa politike. Istina, povremeno su se događali
incidenti potaknuti od nekih slobodoumnih novinara koji se nisu slagali s partijskim
diktatom.22 Sredinom osamdesetih godina ovi novinari počeli su se opirati vlasti

20
Ustav Bosne i Hercegovine članom II Ljudska prava i slobode (stav 3. „Katalog prava“) svim licima
na teritoriji Bosne i Hercegovine jamči: „a) Pravo na život, b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto
mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, c) Pravo lica da ne bude držano u
ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost, e)
Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim
postupkom, f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, g) Slobodu misli, savjesti i vjere, h)
Slobodu izražavanja, i) Slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, j) Pravo na brak i
zasnivanje porodice, k) Pravo na imovinu, l) Pravo na obrazovanje i m) Pravo na slobodu kretanja i
prebivališta“(„Ustavi•Bosne i Hercegovine“, cit., str. 5).
21
Mihailo Bjelica, „Velike bitke za slobodu štampe“, cit., str. 167.
22
Među takve novinare npr. u Sarajevu spadaju Hamza Bakšić, Gojko Berić i dr.
 17

pokušavajući afirmirati profesionalizam.23 Upravo su to bili znaci da su se u

novinarstvu počeli odvijati procesi razdiobe na „alternativce“ i „režimlije“. Pojavom i
uspjehom „alternativnog novinarstva“ postupno je slabio „medijski monolit“. Podrška
„alternativi“ upozoravala je da građani neće monolog vlasti. I tada, kao i danas,
snažno je naglašavana kritika vlasti zbog kršenja ili zanemarivanja ljudskih prava i
sloboda ili osporavanja participacije građana u politici. Sloboda i stupanj razvijenosti
sredstava informiranja određivala je stupanj utjecaja „alternative“. U tom smislu i
izvori informacija postajali su otvoreniji sa snaženjem „alternativnih medija“, stoga
nije slučajno što javnost pridaje veliku pažnju pluralnosti medija. Medijska
informacija je odveć važan resurs, odveć važna pretpostavka čovjekove akcije ili
postupka. Zato nije slučajno što je u komunističkom režimu država nadzirala sve
društvene institucije, a posebno medije.
Istina i druge ideologije i režimi vlasti u ključnim su se situacijama povezivali i
povezuju s medijima. Tako npr. CNN danas prati američke vojnike na ratišta, iako je
tu riječ o razvijenom demokratskom društvu i nezavisnom mediju. Pa ipak, razlika je
u tome što u demokratskim zemljama garancija prava građana koja uključuje pravo
govora, pravo građanina da bude informiran, dakle, pravo da „pita“ o stvarima od
zajedničkog interesa podrazumijeva odgovornost i novinara i vlasti.
Od značaja je, čini se, dalje istaci da u procesu demokratizacije društva nije samo u
pitanju medij. Zapravo, pitanja koja valja sagledati glase: kako imati obaviješteno i
razvijeno građanstvo i vlastodršce koji vlastita obećanja i sl. shvaćaju ozbiljno? Jasan
odgovor na ovo drugo pitanje jeste: najbolje rješenje je „nadzor“, dok se u odgovoru
na prvo pitanje krije medij. U razvijenim demokratskim zemljama o institucijama
vlasti javno se raspravlja. Teorijska naznaka kako postoji bliska veza između
demokracije, rasprave i racionalnosti, razvijene demokratske zemlje potvrđuju. No,
ono što može ometati novinare (medije) u izvršenju njihove zadaće jeste cenzura. U
socijalističkom sistemu cenzura je bila stvar države. Vlasti su smatrale kako je
kontrola medija u interesu i građana i države. U razvijenim demokratskim zemljama
pod izlikom nacionalnog interesa moguće je izbjeći objavljivanje važnih informacija

23
U bivšoj Jugoslaviji svaka federalna jedinica i autonomna pokrajina imala je svoju novinu čiji je
formalni osnivač bio Socijalistički savez, a vlasnik država. Bosna i Hercegovina-„Oslobođenje“,
Hrvatska-„Vjesnik“, Srbija sa AP Vojvodina i Kosovo-„Politiku“, „Dnevnik“, „Rilindju“, Crna Gora-
„Pobjedu“, Makedonija-„Novu Makedoniju“, Slovenija-„Delo“, dok je Jugoslavija imala „Borbu“.
Urednička struktura postavljana je na najstrožiji način, a politika tih novina strogo je kontrolirana i
„iznutra“ i „izvana“. Kad god bi se neka od ovih novina udaljila od pretpostavljenih interesa, politika je
intervenirala smjenjujući urednika ili cijelu uređivačku strukturu.
 18

tumačenjem zakona od nadležnog organa što, istina, ne predstavlja cenzuru u punom

smislu značenja pojma cenzura, ali predstavlja mogućnost manipulacije koja asocira
na cenzuru. Ali, ako se hoće osigurati funkcioniranje demokracije, presudno je važno
osloboditi medije cenzure. Drukčije rečeno, medijima treba osigurati samostalnost.
Oslobađanjem medija kontrole od strane politike omogućit će se širenje potrebne
kritike i nadzora. Dakle, politika zaslužuje kritiku i kontrolu, a medij nezavisnost i
slobodu.
Zapravo, pitanje koje se nakon ovakve tvrdnje postavlja glasi: koliko u tome ima
vjerodostojnosti, odnosno koliko ima vjerodostojnosti u tvrdnji da se u demokratskim
zemljama prije svega osigurava i štiti sloboda? Ovaj problem ostat će nejasan ako se
ne razumije da su temeljna pitanja suvremenog svijeta sloboda i odgovornost locirana
u procjepu između slobodnog djelovanja i prisile. Zato iskonski zahtjev da ljudi
trebaju biti slobodni ni do danas u potpunosti nije ostvaren, jer vlast osvajaju oni koji
„duboko remete moralni poredak“. Moglo bi se zaključiti da je upravo u tome ta tanka
nit istine koja leži skrivena između ideologije, vlasti i načela (moral), pa i zakona
(pravo). Tome treba dodati i seizmografski osjetljivu aktivnost medija koja tu nit
raspoznaje ili ne raspoznaje, te prema tome kakav odnos ima, uspostavlja svoj sud o
njoj.

NAPOMENA: SUGERIRAM STUDENTIMA DA PORED TEME 'SLOBODA I

ODGOVORNOST U NOVINARSTVU' KOJU SAM VEĆ PREDLOŽILA ZA
IZRADU ESEJA RAZMOTRE OBRADU I OVIH TEMA:
1. NAJVAŽNIJI STANDARDI U PROCESU DEMOKRATIZACIJI MEDIJA
U BOSNI I HERCEGOVINI
2. ULOGA REGULATORNE AGENCIJE ZA KOMUNIKACIJE U
IZGRADNJI PROFESIONALNOG NOVINARSTVA U BOSNI I
HERCEGOVINI