Uspon neliberalne demokratije

Fareed Zakaria2 Sljedei talas

Ameriki diplomata Richard Holbrooke je duboko razmiljao o jednom problemu uoi izbora u Bosni septembra 1996., a koji su bili zamiljeni da povrate graanski ivot u toj razorenoj zemlji. Pretpostavimo da su izbori proglaeni slobodnim i potenim, rekao je, i da su ti izabrani rasisti, faisti i separatisti koji su javno suprotstavljeni [miru i reintegraciji]. To je, dakle, ta dilema. Uistinu, to jeste dilema, ne samo u bivoj Jugoslaviji, nego, u velikoj mjeri, i irom svijeta. Demokratski izabrane vlasti, esto ukljuujui i one koje su ponovno izabrane ili potvrene putem referenduma, rutinski ignoriraju ustavna ogranienja svoje moi i liavaju graane osnovnih prava i sloboda. Od Perua do Palestinske administracije, od Sierra Leone do Slovake, od Pakistana do Filipina, vidimo uspon uznemiravajueg fenomena na meunarodnoj sceni - neliberalne demokratije. Bilo je teko prepoznati ovaj problem zato to, ve skoro itavo stoljee, demokratija na Zapadu znai liberalna demokratija - politiki sistem obiljeen ne samo slobodnim i potenim izborima, nego i vladavinom zakona, podjelom vlasti i zatitom osnovnih sloboda govora, okupljanja, vjere i imovine. U stvari, ovaj potonji skup sloboda - ono to bi se moglo nazvati ustavnim liberalizmom - je teoretski razliit i historijski zaseban od demokratije. Kao to je politolog Philippe Schmitter istakao: Liberalizam, bilo kao koncepcija politike slobode, bilo kao doktrina ekonomskih mjera, je mogao koincidirati sa razvojem demokratije. Ali nije dokazano da je nepromjenjivo ili nedvosmisleno vezan za njenu praksu. Danas imamo dvije niti liberalne demokratije, uivene u zapadnu politiku odoru, koje dolaze razdvojene u ostatak svijeta. Demokratija cvate; ustavni liberalizam ne. Danas su 118 od 193 zemlje demokratske, obuhvatajui time veinu ovjeanstva (54,8% da budemo precizni), ogromno poveanje u odnosu ak i na proteklo desetljee. U ovoj sezoni pobjede moglo se oekivati od zapadnih dravnika i intelektualaca da odu dalje od E.M. Forstera i uzviknu Triput hura! demokratiji. Umjesto toga, postoji narastajua nelagoda prouzroena rapidnim irenjem viepartijskih izbora irom Srednje i June Evrope, Azije, Afrike i Latinske Amerike, vjerovatno zbog onoga to se dogaa nakon izbora. Narodne voe, poput Borisa Jeljcina u Rusiji i Carlosa Menema u Argentini, zaobilaze svoje parlamente i vladaju predsjednikim dekretima, naruavajui time osnovnu ustavnu praksu. Iranski parlament - izabran slobodnije nego u veini zemalja Bliskog Istoka - namee grube restrikcije na slobodu govora, okupljanja, ak i odjee, umanjujui time ionako oskudne slobode. Izabrana vlada u Etiopiji alje svoje snage na novinare i politike protivnike, inei time trajnu tetu ljudskim pravima (i ljudskim biima). Dakle, postoji irok spektar neliberalnih demokratija, polazei od umjerenih prekrilaca kao to je Argentina, do skoro tiranskih Kazahstana i Bjelorusije, sa zemljama kao to su Rumunija i Banglade negdje izmeu. Diljem tog spektra, izbori su rijetko slobodni i poteni
lanak je objavljen u Foreign Affairs-u, Vol.76, No.6, November/December 1997, str. 22-43. Prevodilac se zahvaljuje prof. dr. Fikretu Kariu i prof. dr. Jusufu igi na ukazanoj pomoi u pripremi ovoga prijevoda. Prijevodi citata iz klasinih djela referiranih u ovome tekstu su nai - E.S. 2 Autor je urednik Foreign Affairs-a i vanjski urednik Newsweek-a.
1

kao na Zapadu, ali odslikavaju zbilju uea naroda u politici i podrku izabranim predstavnicima. Primjeri nisu izolirani ili netipini. Anketa Freedom House-a iz 1996.-97., Freedom in the World (Sloboda u svijetu), ima zasebne tabele za politike slobode i graanske slobode, koje otprilike odgovaraju demokratiji i ustavnim slobodama. Od zemalja koje se nalaze izmeu potvrene diktature i uvrene demokratije, 50 posto ima bolji rezultat u politikim slobodama nego u graanskim. Drugim rijeima, pola zemalja u procesu demokratizacije su neliberalne demokratije.3 Neliberalna demokratija je industrija u razvoju. Prije sedam godina, samo je 22% zemalja u procesu demokratizacije moglo biti okarakterizirano na taj nain; prije pet godina, taj broj je porastao na 35%.4 Do danas, samo je nekoliko neliberalnih demokratija sazrilo u liberalne; u stvari, veina se kree ka uveanom neliberalizmu. Daleko od toga da je to privremeno ili prelazno stanje; izgleda da su mnoge zemlje ustalile nain vladavine koja mijea vei stupanj demokratije sa znatnim stupnjem neliberalizma. I kao to su zemlje irom svijeta mogle postati lagodne sa mnogim varijacijama kapitalizma, isto tako mogu prihvatiti i odrati odreene forme demokratije. Zapadna liberalna demokratija ne mora biti krajnje odredite na demokratskom putu, nego samo jedan od njegovih izlaza. Demokratija i sloboda Jo od Herodotovog doba demokratija je, prije svega, znaila vladavinu naroda. Ovo vienje demokratije kao procesa izabiranja vlade, to je jasno izraeno poevi od Alexis de Tocqueville-a do Joseph Schumpeter-a i Robert Dahl-a, sada je u irokoj upotrebi uenjaka drutvenih nauka. U svojoj knjizi The Third Wave (Trei Talas), Samuel P. Huntington objanjava i zato:
Izbori, otvoreni, slobodni i poteni, su bit demokratije, neizbjeni sine qua non. Vlada koja je izabrana principom [takvih] izbora moe biti neefikasna, korumpirana, kratkovida, neodgovorna, zaokupljena posebnim interesima ili nesposobna da usvoji mjere koje javno dobro zahtijeva. Ove osobine ine takvu vladu nepoeljnom, ali je ne ine nedemokratskom. Demokratija je jedna javna vrlina, ne i jedina, i odnos demokratije prema drugim javnim vrlinama i(li) porocima moe biti shvaen jedino ako se demokratija jasno razlui od drugih osobina politikih sistema.

Ova definicija je takoe u skladu sa zdravorazumskim shvaanjem ovoga termina. Ako drava organizira kompetitivne, multipartijske izbore, zovemo je demokratskom. Kada se javno uee u politici povea, kao na primjer kroz izjednaavanje prava ena, na to se gleda kao na vei stepen demokratije. Naravno, izbori moraju biti otvoreni i poteni, a to zahtijeva
Roger Kaplan, ed., Freedom Around the World 1997, New York: Freedom House, 1997, str. 21-22. Anketa rangira zemlje u dvije skale od po 7 poena, za politika prava i graanske slobode (manje je bolje). Smatrao sam sve one zemlje koje imaju zbir od 5 do 10 poena kao demokratizirajue. Procenti su bazirani na podacima dobivenim od Freedom House-a, ali se u sluaju pojedinih zemalja nisam striktno pridravao rejtinga. I dok je ova anketa izvanredan poduhvat - sadrajan i inteligentan - njena metodologija spaja odreena ustavna prava sa demokratskim procedurama, to unosi zabunu. K tome, upotrijebio sam kao primjer (iako nisu dio podataka) zemlje kao Iran, Kazahstan i Bjelorusiju, koje su u proceduralnim terminima u najbolju ruku polu-demokratije. Ali one su vrijedne razmatranja kao interesantni sluajevi jer je veina njihovih lidera izabrana, nanovo izabrana i ostala popularna. 4 Freedom in the World: The Annual Survey of Political Rights and Civil Liberties, 1992-1993, str. 620-26; Freedom in the World, 1989-1990, str. 312-319.
3

odreene zatite slobode govora i okupljanja. Ali ako bismo zanemarili ovu minimalistiku definiciju i prozvali zemlju demokratskom samo ako garantira irok dijapazon drutvenih, ekonomskih i vjerskih prava, tada bismo pretvorili rije demokratija u orden asti prije negoli u opisnu kategoriju. Napokon, [vedska ima ekonomski sistem za koji mnogi tvrde da ograniava privatno vlasnitvo, Francuska je sve donedavno odravala dravni monopol nad televizijom, a Engleska posjeduje zvaninu religiju. Ipak, one su, jasno i prepoznatljivo, demokratije. Drati da demokratija subjektivno znai dobra vlada ini je analitiki neupotrebljivom. Ustavni liberalizam, na drugoj strani, se ne bavi procedurama izbora vlade, ve prije svega vladinim ciljevima. On se tie tradicije, duboko ukorijenjene u zapadnoj historiji, koja cilja da zatiti autonomiju pojedinca i njegovo dostojanstvo pred prisilom bilo koje vrste dravnom, crkvenom ili drutvenom. Ovaj termin zdruuje dvije blisko vezane ideje. On je liberalan zato to se naslanja na filozofsku tendenciju, poevi s Grcima, koja naglaava individualnu slobodu.5 I on je ustavan jer se oslanja na tradiciju, poevi od Rimljana, vladavine zakona. Ustavni liberalizam se razvio u Zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Dravama kao odbrana prava pojedinca na ivot i imovinu, kao i na slobodu vjere i govora. Kako bi osigurao ova prava, on je naglaavao provjeru moi svakog ogranka vlasti, jednakost pred zakonom, nepristrasne sudove, i razdvajanje crkve od drave. Njegove svete linosti su pjesnik John Milton, pravnik William Blackstone, dravnici kao to su Thomas Jefferson i James Madison, i filozofi kao to su Thomas Hobbes, John Locke, Adam Smith, Baron de Montesquieu, John Stuart Mill i Isaiah Berlin. U skoro svim svojim varijacijama, ustavni liberalizam tvrdi da ljudska bia imaju odreena prirodna (ili neotuiva) prava i da vlade moraju prihvatiti osnovni zakon, ograniavajui time svoje moi, koji obezebjeuje ta prava. Tako su 1215. u Runnymede-u engleski baroni primorali kralja da se pridrava ustaljenog i obiajnog prava zemlje. U amerikim su kolonijama ovi zakoni uinjeni eksplicitnim, i 1638. gradi Hartford je usvojio prvi pisani ustav u modernoj historiji. Tokom 1970-ih, zapadne su drave ozakonile standarde ponaanja namijenjene vladama irom svijeta. Magna Carta, Fundamental Orders of Connecticut, Ameriki Ustav i Helsinki Finalni Akt; svi su oni izraaji ustavnog liberalizma. Put ka liberalnoj demokratiji Od 1945. zapadne vlade su, najveim dijelom, otjelovljavale i demokratiju i ustavni liberalizam. Zato je teko zamisliti to dvoje u razdvojenom obliku, bilo u obliku neliberalne demokratije, bilo u obliku liberalne autokratije. U stvari, obje su postojale u prolosti, i opstaju i do dananjeg dana. Sve do dvadesetog stoljea najvei broj zemalja Zapadne Evrope su bile liberalne autokratije ili, u najboljem sluaju, polu-demokratije. Izborna prava su bila strogo ograniena, a izabrana zakonodavna tijela imala vrlo malo moi. Velika Britanija, po nekim pitanjima najdemokratskija evropska drava, je 1830. dozvoljavala pravo glasa za jedan dom svoga Parlamenta za jedva 2% od svog stanovnitva; taj se procenat poveao na 7% 1867., i dosegao je 40% tokom 1880-ih. Tek u kasnim 1940-im, veina zapadnih zemalja su postale potpuno razvijene demokratije sa univerzalnim pravom glasa za sve punoljetne osobe. Ali jo sto godina prije toga, kasnih 1840-ih, veina njih je usvojila
5

Termin sloboda je ovdje upotrijebljen u svom starijem, evropskom znaenju koje se sada naziva klasini liberalizam. U Americi danas ta rije znai neto posve drugo, ukratko mjere koje podravaju modernu dravu blagostanja.

vane aspekte ustavnog liberalizma - vladavinu zakona, pravo na privatno vlasnitvo i, u uveanoj mjeri, podjelu vlasti i slobodu govora i okupljanja. Veim dijelom moderne historije, ono to je karakteriziralo vlade u Evropi i Sjevernoj Americi, a to ih je razlikovalo od ostatka svijeta, nije bila demokratija nego ustavni liberalizam. Zapadni model je najbolje simboliziran ne masovnim plebiscitom, nego nepristrasnim sudstvom. Skoranja historija Istone Azije slijedi zapadnjaki put. Nakon kratkog flertovanja sa demokratijom nakon Drugog svjetskog rata, veina istonoazijskih vlada se pretvorila u autoritarne. Tokom vremena one su se pomakle od autokratije ka liberalizirajuoj autokratiji, a u nekim sluajevima i ka liberalizirajuoj polu-demokratiji.6 Najvei broj vlada u istonoj Aziji ostaju polu-demokratske, sa voama ili jednopartijskim sistemima koji prije ine izbore u tim zemljama ratifikacijom moi, negoli istinskim natjecanjem. Ali ove vlade su dodijelile svojima graanima irok spektar ekonomskih, graanskih, vjerskih i ogranienih politikih prava. Kao i na Zapadu, liberalizacija je u Istonoj Aziji ukljuila ekonomsku liberalizaciju, koja je kljuni faktor u promoviranju razvoja i liberalne demokratije. Historijski govorei, faktori koji su najblie povezani sa potpuno razvijenim liberalnim demokratijama su kapitalizam, buroazija i visok prihod po glavi stanovnika. Dananje istonoazijske vlade su mjeavina demokratije, liberalizma, kapitalizima, oligarhije i korupcije - kao to su zapadne vlade bile oko 1900. Ustavni liberalizam je vodio ka demokratiji, ali demokratija izgleda nije donijela ustavni liberalizam. Nasuprot zapadnom i istonoazijskom iskustvu, tokom zadnja dva desetljea u Junoj Americi, Africi i dijelovima Azije, diktature sa vrlo malo pozadine u ustavnom liberalizmu su ustupile mjesto demokratiji. Rezultati nisu ohrabrujui. Na zapadnoj hemisferi, sa izborima koji su odravani u svakoj zemlji osim na Kubi, studija naunika Larry Diamond-a iz 1993. je ustanovila da 10 od 22 najvanije junoamerike zemlje ima nivoe povreda ljudskih prava koji su nepomirljivi sa uvrenjem [liberalne] demokratije.7 U Africi je demokratizacija bila posebno rapidna. U periodu od 6 mjeseci tokom 1990., veina frankofonske Afrike je podigla zabranu sa multipartijske politike. No, iako su izbori odrani u veini od 45 pod-saharskih drava nakon 1991. (18 tokom 1996.), sloboda je doivjela uzmak u velikom broju istih. Jedan od najpaljivijih promatraa afrikih prilika, Michael Chege, je istraivao talas demokratizacije i izvukao zakljuak da je kontinent dao previe naglaska na multipartijske izbore a ujedno zapostavio osnovne postavke liberalne vladavine. U Centralnoj Aziji izbori, ak i razumno slobodni kao to su u Kirgizstanu i Kazahstanu, su rezultirali snanim izvrnim, a slabim zakonodavnim i pravosudnim organima, i uz to one imaju vrlo malo graanskih i ekonomskih sloboda. U islamskom svijetu, od Palestinske administracije do Irana i Pakistana, demokratizacija je dovela do poveane uloge teokratske politike, naruavajui dugoopstojee tradicije sekularizma i tolerancije. U mnogim dijelovima toga svijeta, kao to je sluaj u Tunisu, Maroku, Egiptu i nekim zalivskim zemljama, kad bi izbori bili odrani sutra, rezultirajue vlade bi zasigurno bile neliberalnije nego ove sada.
Indonezija, Singapur i Malezija su primjeri liberalizirajuih autokratija, dok su Juna Koreja, Tajvan i Tajland liberalne polu-demokratije. Obje su grupe, meutim, vie liberalne nego demokratske, to je tano i za jedinu liberalnu demokratiju u ovom regionu, Japan; Papua Nova Gvineja, i u manjoj mjeri Filipini, su jedini primjeri neliberalne demokratije u istonoj Aziji. 7 Larry Diamond, Democracy in Latin America, u Tom Farer, ed., Beyond Sovereignty: Collectively Defending Democracy in a World of Sovereign States, Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1996, str.73.
6

Mnoge zemlje Centralne Evrope, s druge strane, su uspjeno prole put od komunizma ka liberalnoj demokratiji, prolazei kroz istu fazu liberalizacije bez demokratije, to su druge evropske zemlje iskusile tokom 19. stoljea. Uistinu, Austro-Ugarska Imperija, kojoj je veina ovih zemalja pripadala, je bila klasina liberalna autokratija. ak i izvan Evrope, politikolog Myron Weiner je otkrio zapanjujuu vezu izmeu ustavne prolosti i liberalno-demokratske sadanjosti. On je istakao da, do 1983., svaka zemlja u Treem svijetu, koja se oslobodila kolonijalne vlasti od Drugog svjetskog rata i koja je imala broj stanovnika vei od milion (i skoro sve manje kolonije), sa kontinuiranim demokratskim iskustvom jeste biva britanska kolonija.8 Britanska vlast nije znaila demokratiju - kolonijalizam je po definiciji nedemokratski - nego ustavni liberalizam. Britanska zaostavtina prava i administracije se pokazala korisnijom od francuske politike davanja prava glasa odreenom broju kolonijaliziranog ivlja. I dok su liberalne autokratije mogle i postojati u prolosti, mogu li se one zamisliti danas? Sve donedavno, mali ali snaan primjer je cvjetao tik pored azijskog kopna - Hong Kong. Tokom 156 godina, sve do 1. jula 1997., Hong Kong je bio upravljan od strane britanske Krune kroz imenovanog generalnog guvernera. Sve do 1991., on nikada nije odrao smislene izbore, ali je njegova vladavina izvela ustavni liberalizam, titei prava svojih graana i upravljajui potenim sudskim sistemom i birokratijom. 8. Septembra 1997., uvodnik The Washington Post-a o budunosti ostrva je imao zloslutan naslov: Ukidanje hongkonke demokratije. U stvari, Hong Kong je imao vrlo malo demokratije za ukidanje na raspolaganju; ono to je imao je bio kostur prava i zakona. Mala ostrva moda i nemaju veliki znaaj u dananjem svijetu, ali pomau da se izvaga relativna vrijednost demokratije i ustavnog liberalizma. Razmislite, na primjer, o pitanju gdje biste radije ivjeli: na Haitiju, neliberalnoj demokratiji, ili Antigui, liberalnoj poludemokratiji? Va izbor vjerovatno ne bi ovisio o klimi, koja je prijatna u obje zemlje, nego o politikoj klimi, koja nije. Apsolutni suverenitet John Stuart Mill je zapoeo svoje klasino djelo On Liberty (O slobodi) opaskom da kako drave postaju demokratske, narod je sklon miljenju da je previe znaaja dato ograniavanju same vlasti. To je bio odgovor protiv vladara iji su interesi bili suprotni interesima naroda. Kada narod sam zadobije tu vlast, oprez je nepotreban. Narod ne treba zatitu od svoje volje. I kao da potvruju Mill-ove strahove, razmotrite rijei Aleksandra Lukaenka nakon to je izabran za predsjednika Bjelorusije ogromnom veinom na slobodnim izborima 1994. Kada je bio upitan o ograniavanju njegove moi [rekao je]: Diktature nee biti. Ja sam [izabran] od strane naroda, i bit u za narod. Tenzija izmeu ustavnog liberalizma i demokratije je usresreena na opseg autoriteta vlasti. Ustavni liberalizam znai ograniavanje vlasti, demokratija znai njenu akumulaciju i upotrebu. Zbog ovoga, mnogi liberali iz 18. i 19. stoljea su vidjeli u demokratiji snagu koja moe potkopati slobodu. James Madison je u Federalist-u objasnio da opasnost od ugnjetavanja u demokratiji dolazi od veine u drutvu. Tocqueville je ukazao na tiraniju veine piui: Sama bit demokratske vlade se sadri u apsolutnom suverenitetu veine.
8

Myrin Weiner, Empirical Democratic Theory, in Myron Winer and Ergun Ozbudun, eds., Competitive Elections in Developing Countries, Durham: Duke University Press, 1987, str.20. Danas postoje funkcionirajue demokratije u Treem svijetu koje nisu bive britanske kolonije, ali veina takvih to jeste.

Tendencija demokratske vlade da vjeruje kako ima apsolutan suverenitet (to jest, mo) moe rezultirati centralizacijoma autoriteta, esto i neustavnim sredstvima i sa groznim rezultatima. Tokom proteklog desetljea, izabrane vlade koje su tvrdile da predstavljaju narod su vrsto prisvajale mo i otuivale prava drugih elemenata u drutvu; uzurpacija koja je istovremeno horizontalna (od drugih ogranaka vlade) i vertikalna (od regionalnih i lokalnih autoriteta, kao i privatnih poduzetnika i drugih nevladinih organizacija). Lukaenko i predsjednik Perua Alberto Fujimori su samo najgori primjeri ovakve prakse. (Dok Fujimorijeve akcije rasputanje zakonodavnog tijela i suspenzija Ustava, izmeu ostalih - priinjavaju tekou u proglaavanju njegove vlade demokratskom, vrijedno je pomena da je dobio dvoje izbore i bio popularan sve donedavno.) ak je i bona fidae reformator kao Carlos Menem donio oko 300 predsjednikih odluka tokom osam godina na poziciji, tri puta vie nego svi prethodni argentinski predsjednici zajedno od 1843. Kirgistanski Askar Akajev, koji je izabran sa 60 posto glasova, je predloio ojaavanje svoje vlasti na referendumu koji ja lahko proao 1996. Njegova nova ovlatenja su ukljuila namjetanje svih visokih zvaninika osim premijera, iako jo uvijek moe raspustiti parlament ako odbije tri kandidata za tu funkciju. Horizontalna uzurpacija, obino od strane predsjednika, je oiglednija, ali se vertikalna ee dogaa. Tokom zadnja tri desetljea, indijska je vlada rutinski rasputala regionalne parlamente po vrlo neubjedljivim osnovama, stavljajui te regione pod direktnu vladavinu Nju Delhija. Na manje dramatian ali tipian nain, izabrana vlada Centralno-Afrike Republike je nedavno okonala dugoopstojeu nezavisnost univerzitetskog sistema, uinivi ga dijelom centralnog dravnog aparata. Uzurpacija je naroito rairena u Latinskoj Americi i dravama biveg Sovjetskog Saveza, vjerovatno zato to su oba ova regiona imala predsjednike sisteme. Ovi sistemi su teili ka proizvodnji jakih lidera koji vjeruju da govore u ime naroda - ak i onda kada su bili izabrani obinom veinom. (Kao to Juan Linz istie, Salvador Allende je izabran 1970. za predsjednika ilea sa samo 36% glasova. U slinim okolnostima premijer [u parlamentarnom sistemu - nap.pr.] bi dijelio vlast u koalicijskoj vladi.) Predsjednici imenuju ministre protekcijom prije negoli visoke partijske linosti, zadravajui time vrlo malo unutarnjih provjera svoje vlasti. A kad se njihova miljenja sukobe sa miljenjima parlamenta, ili ak sudova, predsjednici se obino obrate narodu direktno, mimoilazei sumorne pokuaje pregovaranja i izgradnje koalicije. I dok se naunici spore oko prednosti predsjednikog nasuprot parlamentarnom obliku vlade, uzurpacija se moe pojaviti u oba ako ne postoje dobro razvijeni alternativni centri vlasti, kao to su jaki parlamenti, sudovi, politike partije, regionalne vlade i neovisni univerziteti i mediji. Latinska Amerika u stvari kombinira predsjedniki sistem sa proporcionalnom reprezentacijom, stvarajui narodne voe i mnogobrojne partije - nestabilnu kombinaciju. Mnoge zapadne vlade i naunici su ohrabrili stvaranje jakih i centralistikih drava u treem svijetu. Lideri u ovim dravama su tvrdili da trebaju vrst autoritet kako bi razbili feudalizam, razdijelili ukorijenjene koalicije, pregazili favorizirajue interese i uspostavili red u haotinim drutvima. Ali ovo unosi zabunu izmeu potrebe za legitimnom vladom i potrebe za jakom vladom. Vlade koje se smatraju legitimnom obino mogu odravati red i slijediti vrste mjere, iako sporo, gradei koalicije. Konano, vrlo malo ljudi tvrdi da vlade u zemljama u razvoju ne bi trebale imati adekvatne policijske snage; nevolja dolazi od ostalih politikih, drutvenih i ekonomskih ovlatenja koje one mogu akumulirati. Tokom kriza kao to su

graanski ratovi, ustavne vlade moda i ne mogu efikasno vladati, ali alternativa - drave sa ogromnim bezbjednosnim aparatima koji dokidaju ustavna prava - obino nije donijela niti red niti dobru vladu. ee, takve zemlje su postale grabeljive, odravajui neku vrstu reda, ali istovremeno hapsei protivnike, uutkujui neslaganje, nacionalizirajui industrije i konfiskujui imovinu. I dok anarhija ima svojih opasnosti, najvee prijetnje ljudskoj slobodi i srei u ovome stoljeu nisu bile prouzroene neredima, nego brutalno jakim, centralistikim dravama, kao to su nacistika Njemaka, Sovjetski Savez i maoistika Kina. Trei svijet je umrljan krvavim runim radom jakih drava. Historijski govorei, nekontrolirana centralizacija je bila neprijatelj liberalne demokratije. Kako se politika participacija poveavala u Evropi tokom 19. stoljea, ona je lahko prihvaena u zemljama kao to su Engleska i [vedska u kojima su srednjevjekovni parlamenti, lokalne vlade i regionalna vijea ostala jaka. Zemlje kao to su Francuska i Pruska, s druge strane, u kojima je monarhija praktino centralizirala vlast (i horizontalno i vertikalno), su esto bivale neliberalne i nedemokratske. Nije udno da u [paniji 20. stoljea utvrda liberalizma lei u Kataloniji koja je stoljeima bila nepopustljivo nezavisan i autonoman region. U Americi, prisustvo bogate raznovrnosti institucija - dravnih, lokalnih i privatnih je olakalo akomodaciju brzog i velikog irenja izbornog tijela koje se dogodilo u ranom 19. stoljeu. Arthur Schlesinger Sr. je zabiljeio kako je, tokom prvih 50 godina postojanja Amerike, upravo svaka drava, interesna grupa i fakcija pokuavala oslabiti, i ak i razbiti, federalnu vladu. Kasnije, indijska polu-demokratija je preivjela zbog, a ne uprkos, svojih jakih regija i raznolikih jezika, kultura, ak i kasta. Stvar je logina, ak faktoloka: pluralizam u prolosti je pomogao osiguravanje politikog pluralizma danas. Prije pedeset godina, politiari u razvijenom svijetu su eljeli izvanredna ovlatenja kako bi primjenili tada moderne ekonomske doktrine, kao to je nacionalizacija industrija. Njihovi nasljednici danas ele sline ovlasti kako bi privatizirali te iste industrije. Menemovo opravdanje za svoje metode je da su one oajniki potrebne kako bi ozakonile otre ekonomske reforme. Sline argumente su upotrijebili Abdala Bucarem iz Ekvadora i Fujimori. Kreditne institucije, kao Meunarodni Monetarni Fond i Svjetska Banka, su blagonaklono gledale na ove molbe i mjenini market je bio pozitivno nabijen. Ali osim tokom izvanrednih prilika kao to je rat, neliberalna sredstva su dugorono gledano nespojiva sa liberalnim ciljevima. Ustavne vlade su, u stvari, klju ka uspjenim ekonomskim reformnim mjerama. Iskustvo Istone Azije i Srednje Evrope sugerira da kad reimi - bili autoritarni, kao u Istonoj Aziji, bili liberalno demokratski, kao u Poljskoj, Maarskoj i ekoj Republici - tite individualna i lina prava, ukljuujui prava na vlasnitvo i sklapanje ugovora, i stvore okvir zakona i administracije, kapitalizam i rast e uslijediti. U nedavnom govoru na Woodrow Wilson International Center u Washingtonu, objanjavajui ta kapitalizam treba kako bi cvjetao, predsjedavajui federalnih rezervi Alan Greenspan je zakljuio da: Vodei mehanizam trine ekonomije je deklaracija prava, primjenjena neovisnim sudstvom. Konano, i moda i bitnije, mo akumulirana kako bi se uinilo dobro moe biti zloupotrijebljena da se uini zlo. Kad je Fujimori raspustio parlament, njegova popularnost je skoila do rekordnih visina. Ali skoranje ankete pokazuju da bi veina onih koji su nekada odobravali njegove akcije sada eljela da je bio ogranieniji u svojim ovlatenjima. Boris Jeljcin je 1993. neuveno (i doslovno) napao ruski parlament, podstaknut neustavnim inovima samog parlamenta. Onda je suspendirao Ustavni sud, rasformirao sistem lokalnih

vlasti i otpustio nekoliko regionalnih guvernera. Od rata u eeniji do njegovih ekonomskih programa, Jeljcin je pokazao rutinski nedostatak brige za ustavne procedure i ogranienja. On moda jeste liberalni demokrata u dui, ali su njegova djela stvorila ruski superpredsjedniki sistem. Moemo se samo nadati da ga njegov nasljednik nee zloupotrijebiti. Stoljeima su zapadni intelektualci imali tendenciju da stvaraju ustavni liberalizam neobinom praksom u donoenju zakona, formalizmom koji moe priekati kako bi se borilo protiv veih zala u drutvu. Najelokventniji protiv-argument ovom stavu ostaje dijalog u Robert Boltovom komadu ovjek za sva doba (A man for all seasons). Vatreni mladi William Roper, koji udi za brobom protiv zla, je razbjenjen Sir Thomas More-ovom odanou zakonu. Ovaj drugi se brani. More: [ta bi uinio? Prokrio iroki put kroz zakon kako bi uhvatio avola? Roper: Posjekao bih svaki zakon u Engleskoj kako bih to uinio! More: A kad i posljednji zakon padne, i avo se okrene protiv tebe - gdje bi se o Ropere sakrio kad su odve svi zakoni svrgnuti? Etniki konflikt i rat 8. decembra 1996. Jack Lang je nainio dramatian odlazak u Beograd. uveni francuski politiar, bivi ministar kulture, je bio inspiriran studentskim demonstracijama, koje su ukljuile desetine hiljada studenata, protiv Slobodana Miloevia, ovjeka koga je Lang, zajedno sa mnogim zapadnim intelektualcima, drao odgovornim za rat na Balkanu. Lang je elio pruiti moralnu podrku jugoslovenskoj opoziciji. Voe pokreta su ga primile u svojim uredima - na odsjeku filozofije - da bi ga nedugo zatim proglasili neprijateljem Srba i naredili mu da napusti zemlju. Ispostavilo se da su studenti protestovali protiv Miloevia ne zato to je zapoeo rat, nego to nije uspio da ga dobije. Langovo posramljenje naglaava dvije uobiajene i esto pogrene pretpostavke - da su demokratske snage snage etnike harmonije i mira. Nijedna nije nuno tana. Zrele liberalne demokratije obino mogu akomodirati etnike podjele bez nasilja ili terora i ivjeti u miru sa drugim liberalnim demokratijama. Ali bez podloge u ustavnom liberalizmu, uvoenje demokratije u podijeljenim drutvima je u stvari uvrstilo nacionalizam, etniki konflikt, ak i rat. Nagla poplava izbora neposredno nakon pada komunizma u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji je dobijena od strane nacionalnih separatista i rezultirala je raspadanjem tih drava. To samo po sebi nije bilo loe jer su te drave bile prisilno uvezane. Ali rapidna secesija bez garancija, institucija ili politikih prava za mnoge manjine koje ive u tim zemljama je prouzroila spiralu pobuna, represija i, u dravama kao to su Bosna, Azerbejdan i Dordija, rat. Izbori zahtijevaju da se politiari natjeu za glasove naroda. U drutvima sa jakim tradicijama multietnikih grupa ili asimilacije najlake je organizirati podrku po rasnim, etnikim ili vjerskim linijama. Jednom kada se odreena etnika grupa nae na vlasti, ima tendenciju da iskljui druge etnike grupe. Kompromis izgleda nemogu; moe se nagaati o stvarima kao to su stambeno pitanje, bolnice i subvencije, ali kako nai kompromis po pitanju dravne vjere? Politiko nadmetanje koje ima takvu tendenciju podjele moe brzo degenerirati u nasilje. Opozicijski pokreti, oruane pobune i prevrati u Africi su esto bili usmjereni protiv etniki baziranih reima od kojih su mnogi doli na vlast putem izbora. Razmatrajui slom

afrikih i azijskih demokratija tokom 60-ih, dva naunika su zakljuila da demokratija jednostavno nije praktino rjeenja u okruju sa etnikim preferencama. Skoranje studije, pogotovo o Africi i Centralnoj Aziji, su potvrdile taj pesimizam. uveni ekspert o etnikom konfliktu, Donald Horowitz, je izveo sljedei zakljuak: Suoen sa ovim prije svega turobnim izvjetajem o konkretnim neuspjesima demokratije u podijeljenim drutvima iskuenje je odustati. Koja je svrha odrati izbore ako je sve to se dobije na kraju zamjena Bemba dominirane vlade Nyanja vladom u Zambiji, kad su obje jednako uskogrudne, ili juni reim sjevernim u Beninu, kad nijedan ne ukljuuje drugu polovicu drave?9 Tokom proteklog desetljea, jedna od najzanimljivijih debata meu naunicima u polju meunarodnih odnosa se ticala demokratskog mira - tvrdnja da nikada nije bilo rata izmeu dvije moderne demokratije. Ova debata pokree zanimljiva i ozbiljna pitanja (Da li se Ameriki graanski rat rauna? Da li nuklearno naoruanje bolje objanjava [odravanje] mira?), ak su i statistiki nalazi prouzroili interesantna razmimoilaenja. (Kao to naunik David Spiro istie, uzimajui u obzir mali broj demokratija i ratova tokom zadnje dvije stotine godina, puka sluajnost bi mogla biti objanjenje nepostojanju ratova izmeu demokratija. Nijedan lan njegove porodice nikada nije dobio na lutriji, ali malo ko je ponudio objanjenje ove impresivne korelacije.) Ali ak i ako su statistike tane, ta ih objanjava? Kant, izvorni zagovornik demokratskog mira, je tvrdio da, u demokratijama, oni koji plaaju cijenu rata - to jest, narod - donose i odluke, zato je i razumljivo da su oprezni. Ali ta tvrdnja sugerira da su demokratske zemlje pacifinije od drugih drava. U stvarnosti, one su vie naklonjene ratu i idu u rat ee i sa jaim intenzitetom od drugih drava. Mir se odrava samo u odnosu na druge demokratije. Nagaajui uzrok ove korelacije jedna stvar postaje jasna: demokratski mir je u stvari liberalni mir. Piui u osamnaestom stoljeu, Kant je vjerovao da su demokratije tiranske i on ih je specifino iskljuio iz svoje koncepcije republikanske vlade koja je ivjela u zoni mira. Republikanizam je, za Kanta, znaio podjelu vlasti, kontrole i provjere, vladavinu zakona, zatitu individualnih prava i odreen nivo reprezentacije u vladi (iako ni blizu univerzalnog birakog tijela). Kantova druga objanjenja trajnog mira izmeu republika su blisko vezana sa njihovim ustavnim i liberalnim karakterom: meusobno potovanje prava tuih graana, sistem kontrola i provjera koje osiguravaju da niti jedan lider ne moe uvuu svoju zemlju u rat i klasine liberalne ekonomske mjere - od kojih je najvanija slobodna trgovina - koje e kreirati meuovisnost koja ini rat skupim i kooperaciju korisnom. Michael Doyle, vodei naunik u ovom pitanju, potvruje u svojoj knjizi iz 1997 Ways of War and Peace (Putevi rata i mira) da, bez ustavnog liberalizma, demokratija sama nema osobine koje induciraju mir:
Kant nije vjerovao nesputanom, demokratskom veinskom principu i njegov argument ne prua podrku tvrdnji da bi svi participirajui politiki sistemi demokratije - trebali biti miroljubivi, bilo generalno, bilo prema drugim demokratijama. Mnogi participirajui sistemi su bili neliberalni. Tokom dvije hiljade godina prije modernoga doba, narodna vladavina je nairoko bila dovedena u vezu sa agresivnou (Thucydides) ili sa imperijalnim uspjehom (Machiavelli) odluujua preferenca prosjenog glasaa je mogla ukljuiti i etniku preferencu protiv drugih demokratskih sistema.
9

Alvin Rabushka i Kenneth Shepsle, Politics in Plural Societies: A Theory of Democratic Instability, Columbus: Charles E. Merill, str.62-92; Donald Horowitz, Democracy in Divided Societies, u Larry Diamond i Mark F. Plattner, eds., Nationalism, Ethnic Conflict and Democracy, Baltimore: The Johns Hopkins University Press, 1994, str.35-55.

10

Razlika izmeu liberalnih i neliberalnih demokratija baca svjetlost na drugu upadljivu statistiku korelaciju. Politikolozi Jack Snyder i Edward Masnfield dre, koristei impresivan set podataka, da su tokom vie od 200 proteklih godina demokratizirajue drave ile u rat znatno ee negoli stabilne autokratije ili liberalne demokratije. U zemljama koje nemaju podloge u ustavnom libralizmu, uspon demokratije je esto donosio hiper-nacionalizam i ratoborstvo. Nakon to se politiki sistem otvorio, razliite grupe sa nespojivim interesima su dobile pristup vlasti i poele iznositi svoje zahtjeve. Politiki i vojni lideri, koji su esto ratoborni ostaci starog autoritarnog poretka, su shvatili da moraju okupiti mase pod platom nacionalne stvari kako bi uspjeli u svojim nastojanjima. Rezultat su nepromjenjiva agresivna retorika i mjere koje su esto uvlaile zemlje u sukob i rat. Panje vrijedni primjeri polaze od Francuske Napoleona Treeg, Wilhelminove Njemake i Taishovog Japana, pa sve do onih u dananjim novinama, kao to su Armenija i Azerbejdan, i Miloevieva Srbija. Demokratski mir, kako se ispostavlja, je imao vrlo malo dodirnog sa demokratijom.

Ameriki put Jedan ameriki naunik je nedavno putovao u Kazahstan u misiji sponzoriranoj od strane amerike vlade kako bi pomogao novom parlamentu da izradi nacrt izbornih zakona. Njegov suradnik, visoki lan kazahskog parlamenta, je odbacio mnoge opcije koje je ameriki ekspert predlagao u glavnim crtama naglaavajui: Mi elimo da na parlament bude ba kao va Kongres. Amerikanac je bio uasnut, prisjeajui se, @elio sam mu rei neto drugo umjesto [dvije].. rijei koje si mi odmah pale na pamet: Ne, nemojte! Ovaj stav nije neobian. Amerikanci koji izuavaju demokratiju obino vide svoj sopstveni sistem kao neupotrebljivu udnu mainu sa kojom niti jedna druga drava ne bi mogla upravljati. U stvari, prihvatanje nekih aspekata amerikog ustavnog okvira bi mogao rijeiti mnoge probleme vezane za neliberalnu demokratiju. Filozofija koja se nalazi iza amerikog Ustava strah od akumulirane moi - je relevantna i danas kao to je bila i 1789. Kazahstan, kao to se ispostavlja, bi naroito mogao biti dobro sluen jakim parlamentom - kakav je ameriki Kongres - kako bi se provjeravali nezasiti apetiti njegovog predsjednika. Neobino je da Sjedinjene Amerike Drave tako esto zagovaraju izbore i plebiscitarnu demokratiju izvan svojih granica. Ono to izdvaja ameriki sistem nije to da je on demokratski, nego injenica kako nedemokratski on u stvari jeste, stvaljajui viestruka ogranienja na izbornu veinu. Od tri ogranka vlade, jednim - i to onim koji je vjerovatno najbitniji [sudstvo - prim.pr.] predsjedava devet neizabranih mukaraca i ena sa doivotnim mandatom. Njen Senat je najnereprezentativniji vii dom na svijetu, sa izuzetkom Doma Lordova koji nema nikakvu mo. (Svaka drava alje dva senatora u Washington bez obzira na njen broj stanovnika - Kalifornija sa 30 miliona ljudi ima isti broj glasova u Senatu kao i Arizona koja ima 3,7 miliona stanovnika - to znai da senatori koji predstavljaju oko 16 posto stanovnitva Amerike mogu blokirati bilo koji predloeni zakon.) Slino tome, u zakonodavnim tijelima irom Amerike, ono to je upadljivo nisu moi veina, nego moi manjina. Kako bi dodatno provjeravale centralnu vlast, dravne i lokalne vlade su jake i estoko se bore protiv svakog upliva federalne drave u njihovu busiju. Privatni biznisi i druge nevladine grupe, ono to je Tocqueville zvao posrednim asocijacijama, sainjavaju druge slojeve unutar drutva.

11

Ameriki sistem je baziran na otvorenom pesimistinom konceptu ljudske prirode, pretpostavljajui da se ljudima ne moe povjeriti mo. Kad bi ljudi bili aneli, uvena je Medisonova reenica, vlada ne bi bila nuna. Drugi model demokratske vladavine u zapadnoj historiji je baziran na Francuskoj Revoluciji. Francuski model stavlja svoju vjeru u dobrotu ljudskih bia. Onda kada je narod izvor vlasti, ona bi trebala biti neograniena kako bi ljudi stvorili pravednu zajednicu. (Sr Francuske Revolucije, kako je zamjetio Lord Acton, nije ograniavanje suverene moi nego ukidanje svih posrednika koji stoje na putu do nje.) Najvei broj nezapadnih zemalja je prihvatio francuski model - u tome nije beznaajno da politike elite vole ojaavanje drave jer to znai da ojaavaju sami sebe - i najvei broj njih je zavrio u naslagama haosa, tiranije ili u oba istovremeno. Ovo ne bi trebalo biti iznenaujue. Nakon svega, od same revolucije, Francuska je prola kroz dvije monrahije, dva carstva, jednu profaistiku diktaturu i pet republika.10 Naravno kulture se razlikuju i razliita drutva zahtijevaju razliite oblike vlade. Ovo nije izgovor za potpuno prihvatanje amerikog naina nego za raznoliku koncepciju liberalne demokratije, onu koja naglaava obje komponente toga termina. Prije nego to nove mjere mogu biti prihvaene, treba nainiti intelektualni napor ka povratku ustavne liberalne tradicije koja je kljuna u zapadnom iskustvu i u razvoju dobre vlade u itavom svijetu. Politiki progres u zapadnoj historiji je bio rezultat rastueg priznanja tokom stoljea da, kao to to Deklaracija Nezavisnosti stavlja, ljudska bia imaju neotuiva prava i da su vlade ustanovljene kako bi osigurale ta prava. Ako demokratija ne brani slobodu i pravo, gola injenica da je demokratija je mala utjeha. Liberalizacija vanjske politike Propisno tovanje ustavnog liberalizma ima mnogobrojne implikacije za ameriku vanjsku politiku. Prvo, ono sugerira odreenu skromnost. Dok je lahko uvesti izbore u zemlju, puno je tee uspostaviti ustavni liberalizam u drutvu. Proces istinske liberalizacije i demokratizacije je stupnjevit i dugotrajan, i u njemu su izbori samo jedan od koraka. Bez propisne pripreme to bi ak mogao biti i pogrean korak. Priznajui ovo, vlade i nevladine organizacije uveano promiu irok spektar mjera namjenjenih podrci ustavnog liberalizma u zemljama u razvoju. Nacionalna fondacija za demokratiju (The National Endowment for Democracy) promie slobodno trite, nezavisni protok radne snage i politike partije. Amerika agencija za meunarodni razvoj (The U.S. Agency for International Development) finansira nezavisna pravosua. Na kraju, naravno, izbori upropaste sve to. Ako zemlja odrava izbore, Washington i svijet e tolerirati veliki dio onoga to izabrana vlada ini, kao to je to sluaj sa Jeljcinom, Akayevom i Menemom. U doba slika i simbola, izbore je lahko uhvatiti na filmu. (Kako televizijski snimiti vladavinu zakona?) Ali postoji ivot i poslije izbora, posebno za ljude koji tamo ive. S druge strane, odsustvo slobodnih i potenih izbora bi trebalo biti gledano kao jedan propust, a ne kao deifinicija tiranije. Izbori su vana vrlina vladanja, ali nisu jedina. Vlade bi trebale biti suene i mjerenjem ustavnih sloboda. Ekonomske, graanske i vjerske slobode su bit ljudske autonomije i dostojanstva. Ako vlada sa ogranienom demokratijom postojano proiruje ove slobode, onda ne bi trebala biti oznaena kao diktatorska. Uprkos ogranienom
10

Bernard Lewis, Why Turkey is the Only Muslim Democracy, Middle East Quarterly, March 1994, str.47-48.

12

politikom izboru koji nude, zemlje kao to su Singapur, Malezija i Tajland pruaju bolje uvjete za ivot, slobodu i sreu svojih graana nego diktature kao to su Irak i Libija, ili neliberalne demokratije kao to su Slovaka i Gana. I pritisci globalnog kapitalizma samo mogu pospjeiti liberalizaciju. Trite i moral mogu ii zajedno. ak je i Kina, koja jo uvijek ostaje duboko represivan reim, dala vie autonomije i ekonomskih prava nego to su ih njeni itelji imali generacijama. Jo puno toga se treba promijeniti prije nego to Kina moe biti prozvana i liberalnom autokratijom, ali to ne bi trebalo prekriti injenicu da se ve mnogo toga promijenilo. Konano, trebamo oivjeti ustavnost. Jedan rezultat prekomjernog naglaavanja iste demokratije je to da je malo napora uloeno u kreiranje matovitih ustava za zemlje u prelaznom periodu. Ustavnost, kako su je razumjeli njeni uveni eksponenti u osamnaestom stoljeu kao to su Montesquieu i Madison, je kompliciran sistem provjera i kontrola stvorenih kako bi se sprijeila akumulacija vlasti i zloupotreba poloaja. Ovo se ne moe uiniti jednostavnim popisom ovih prava, nego konstrukcijom sistema u kojem ih vlada nee kriti. Razliite grupe moraju biti ukljuene i opunomoene jer, kako je Madison objasnio, ambicije moraju biti stvorene kako bi se suprotstavile ambiciji. Ustavi su takoe zamiljeni da krote strasti javnosti, tvorbom ne samo demokratske, nego i promiljene vlade. Naalost, bogata raznolikost neizabranih tijela, neposrednog glasanja, federalnih ureenja i kontrola i provjera koje su karakterizirale veliki broj formalnih i neformalnih ustava u Evropi se sada gledaju sa sumnjom. Ono to bi se moglo nazvati Weimar sindromom - imenovanom po divno konstruiranom meuratnom njemakom ustavu koji, uzgred, nije uspio da sprijei faizam - je stvorio miljenje kod naroda da su ustavi obina papirologija koja ne moe puno promijeniti. (Kao da bi bilo koji sistem u Njemakoj mogao lahko da pregrmi vojni poraz, socijalnu revoluciju, veliku ekonomsku krizu i hiperinflaciju.) Procedure koje sprjeavaju direktnu demokratiju su viene kao neautentine, suzbijajui glas naroda. Danas, irom svijeta, vidimo varijacije na istu temu majorizacije. Ali problem u ovim pobjednik uzima sve sistemima je da, u veini zemalja u procesu demokratizacije, pobjednik uistinu uzima sve. Demokratijina neslaganja Mi ivimo u demokratskom dobu. Veim dijelom ljudske historije opasnost za ivot pojedinca, slobodu i sreu je dolazila od apsolutizma monarhija, dogme crkava, terora diktatura i vrste ruke totalitarizma. Diktatori i mali broj ratrkanih totalitarnih reima jo uvijek opstaju, ali oni su, u uveanoj mjeri, anahronizmi u svijetu trine ekonomije, informacije i medija. Ne postoji zavidna alternativa demokratiji; ona je dio mode naega doba. Dakle, problemi vladavine u 21. stoljeu e najvjerovatnije biti problemi unutar demokratije. Ovo ih ini teim za rukovanje jer su umotani u odjeu legitimiteta. Neliberalne demokratije su zadobile legitimitet, i time i snagu, iz injenice da su u razumnoj mjeri demokratske. S druge strane, najvea opasnost koju neliberalne demokratije predstavljaju - pored samim svojim ljudima - je da e diskreditirati samu liberalnu demokratiju, bacajui sumnju na demokratsku vladavinu. Ovo ne bi bilo bez presedana. Svaki talas demokratije je bio praen uzmakom u kome je sistem bio vien kao neadekvatan i u kome su nove alternative traene od strane ambicioznih lidera i nemirnih masa. Posljednji takav period razoarenja, u Evropi izmeu dva rata, je bio iskoriten od strane demagoga, od kojih su mnogi u poetku bili popularni, ak i izabrani. Danas, suoeni sa iruim virusom

13

neliberalizma, najkorisnija uloga koju meunarodna zajednica, i najvanije SAD, mogu igrati - umjesto potrage za novim zemljama kako bi ih se demokratiziralo i za novim mjestima u kojima se trebaju odrati izbori - je konsolidacija demokratije tamo gdje je ve ukorijenjena i ohrabrenje postepenog razvoja ustavnog liberalizma irom zemaljske kugle. Demokratija bez ustavnog liberalizma nije samo neadekvatna, nego je i opasna, donosei sa sobom ruenje slobode, zloupotrebu moi, etnike podjele, ak i rat. Prije osamdeset godina, Woodrow Wilson je uveo Ameriku u dvadeseto stoljee sa izazovom: uiniti svijet bezbjednim mjestom za demokratiju. I kako se pribliavamo sljedeem stoljeu na zadatak je uiniti demokratiju sigurnim mjestom za itav svijet.

REAGIRANJA (1)11
Odbrana demokratije Zato demokrate upropatavaju autokrate
John Shattuck i J. Brian Atwood12 Fareed Zakaria primjeuje da uveani broj demokratski izabranih vlada zloupotrebljava svoje moi i gui ljudska prava. On smatra da umjesto promoviranja izbora, amerika politika bi se trebala koncentrirati na konsolidaciju postojeih demokratija koje potuju ljudske slobode, vladavinu zakona i podjelu vlasti meu vladinim institucijama. Proglaavajui ustavni liberalizam nunim preduvjetom za liberalnu demokratiju, Zakaria potvruje da e bez nje izbori neizbjeno voditi ka onome to on zove neliberalna demokratija, donosei ekstremni nacionalizam, etniki konflikt i rat. On predlae da umjesto maenja neliberalnih demokrata, Sjedinjene Drave trebaju podrati liberalne autokratije u manje razvijenim zemljama - vlade koje, iako ne demokratski izabrane, potuju prava pojedinca. Postoje tri praznine u Zakarijinom argumentu. Prvo, on pogreno ocjenjuje trenutnu ameriku podrku demokratiji, sugerirajui da ona samo stremi ka promoviranju izbora. Drugo, on umanjuje politiku represiju naizgled dobroudnih autokratskih reima. Tree, on se oslanja na problematine dokaze kako bi demonstrirao da demokratizacija pojaava prije negoli smanjuje socijalne tenzije. Otvoreno je bolje Tokom zadnja dva desetljea, autohtone snage u Srednjoj Evropi, Latinskoj Americi i dijelovima Afrike i Azije su uspjele u pritisku na njihove vlade da se demokratiziraju zahtijevajui vie politikih prava, manje arbitrarne vladavine i slobodne izbore. Amerika diplomacija i programi pomoi su podrale ovaj proces, promovirajui ne samo izbore, nego i stvaranje zakonodavnih tijela, pravosua, izvrnih agencija, neovisnih medija, radnikih udruenja i pregrt nevladinih organizacija. U stvari, Agencija Sjedinjenih Drava za meunarodni razvoj, primarna pokretaka snaga za fondiranje promoviranja demokratije, troi manje od 35 posto svojih fondova namjenjenih za demokratiju na izbore.
11 12

Foreign Affairs, Vol.77, No.2, March/April 1998, str.167-180. John Shattuck je pomonik dravnog sekretara za demokratiju, ljudska prava i rad. J. Brian Atwood je administrator amerike Agencije za meunarodni razvoj.

14

Amerika pomo demokratijama pomae vlade i nevladine organizacije u Africi, Centralnoj Americi, na Balkanu, Kavkazu, Haitiju i drugdje kako bi institucionalizirala vladavinu zakona i unaprijedila vei respekt za ljudska prava, to znai stvaranje neovisnih sudstava i javnu podrku za njihovu ulogu. Ove i druge institucije su neophodne kako bi osigurale osnovne slobode, zatitile etnike i vjerske manjine, promovirale donoenje odluka prema pravilima, a ne prema nareenjima, i obezbijedile socijalnu stabilnost i pouzdane metode razrjeenja nesporazuma. Amerika politika promoviranja demokratije je bazirana na realistinoj premisi da na dananjem globalnom tritu otvorena drutva sa demokratskom vladavinom imaju najbolje anse da proizvedu stabilan i ravnomjeran ekonomski razvoj. Ali Zakaria tvrdi da poto su liberalne autokratije osloboene od politiziranja interesnih grupa, one imaju veu slobodu da djeluju u pitanjima ekonomskog razvoja od demokratija. Prosvijetljeni autokrati su navodno u mogunosti da ignoriraju kratkorone interese u korist dugoronog blagostanja drutva kao cjeline. Oni mogu usvojiti disciplinirane fiskalne i monetarne mjere koje su nune za odriv ekonomski rast. Posigurno je tano da su neki autokratski reimi, posebice u Aziji, napravili impresivne ekonomske pomake, ali trenutana azijska ekonomska kriza podvlai potrebu za veom transparentnou i otvorenou u ovim drutvima kao prepreku protiv korupcije i loeg ekonomskog upravljanja. Politiki pluralizam, ukljuujui slobodu tampe i politike opozicije, generira vei i bolji protok informacija koje se mogu upotrijebiti u donoenju ekonomskih odluka. Razmotrite, na primjer, istraivanje ekonomiste Amartya Sen-a o vladinim odgovorima na ekonomske nepogode, kao to je sua. Prema Senu, demokratske vlade su bolje od autokratskih u ublaavanju efekata sue zato to su otvorene primitku negativnih informacija i politikih pritisaka kako bi uzvratile odgovarajuim mjerama. Treba samo uporediti neznatan ekonomski efekat nedavne sue u Bocvani sa gladovanjem koje se pojavilo pod istim uvjetima u Sudanu i Sjevernoj Koreji kako bi se verificiralo ovo zapaanje. Demokratsko natjecanje takoe moe poveati motivaciju zvaninika da se odupru korupciji. Suoeni sa regularnim izborima, organiziranom opozicijom i slobodnim medijima politiki lideri u demokratizirajuim drutvima imaje manje prostora za izvrdavanje. Pored toga, legitimnost koju izabrani lideri dobivaju kroz demokratski proces im omoguava da apeliraju na izborno tijelo da izdri privremene tekoe doneene ekonomskim reformama. Mnogi trenutni ekonomski problemi u istonoazijskim zemljama proizilaze iz nedostatka odgovornosti i transparentnosti vlada u rukovoenju bankama i drugim finansijskim institucijama. Zato nije iznenaujue da su Tajland i Republika Koreja, sa svojim uveanim demokratskim kulturama, zapoele prihvatanje reformi koje su potrebne da bi se obratilo ovim problemima. Indonezija, sa jednim od najmanje otvorenih sistema u regionu, je u poetku oklijevala sa reformom. Zakaria uveliko potcjenjuje visoku cijenu autoritarijanizma. Primjeri su mnogobrojni. Siromatvo je doseglo rekordne granice pod vojnom huntom u Burmi, a autokratski lideri kao Ferdinand Markos i Mobutu Sese Seko su gospodarili ekonomskim sunovratom i nepravednom raspodjelom bogatstva. Iako bolji od ovih reima, Zakarijini liberalni autokrati izgledaju liberalni samo u poreenju sa totalitarnim voama koji su ih prethodili. Krenje ljudskih prava i represija politikog izbora ine ove autokratije neodgovarajuim

15

alternativama vladama koje su predane demokratizaciji. Naravno, demokratije u nastanku su daleko od savrenog, ali poto je razvoj demokratske kulture smren i kompleksan, Sjedinjene Drave bi trebale biti spremnije da pogrijee na strani onih koji se bore za demokratiju nego da se kockaju sa autokratskim liderima koji e najvjerovatnije zlupotrijebiti svoju mo. Putevi ka demokratiji Jednako pogrena je tvrdnja da se demokratija razvija iz neke unaprijed stvorene formule, sa jednim sastojkom koji predstoji drugom. Zakarijino stajalite da razvoj ustavnog liberalizma mora doi prije izborne demokratije jednostavno ignorira injenice. Postoje mnoge zemlje u kojima je reprezentativna vlada prethodila zatiti civilnih i politikih prava. Juna Koreja i Tajvan su skoranji primjeri. Vezani argument da ekonomski razvoj mora doi prije demokratije ignorira injenicu da su mnoge zemlje, od Kostarike i Poljske do Filipina i Bocvane, shvatile da put ka demokratiji takoe vodi ka ekonomskom prosperitetu. Uspjene demokratske promjene u afrikim zemljama kao to su Benin, Mali, Juna Afrika i Namibija dodatno demonstriraju da niti tradicija jednakih mogunosti, niti iroka raspodjela sredstava ne moraju doi prije politikih sloboda. Ukratko, politika liberalizacija, ekonomski razvoj i zatita ljudskih prava su sve meusobno povezane. Iz ovog razloga, amerika politika im se obraa istovremeno, a ne po redoslijedu. Najzad, Zakaria i drugi su drali da, bez ustavnog liberalizma, izborna demokratija neumitno vodi ka etnikom sukobu. Ovaj argument je suprotstavljen efektima izbornog pluralizma u obezbjeivanju sigurnosnog ventila za etnike razlike u mnogim dravama Srednje i Istone Evrope, kao i u novoformiranim nezavisnim dravama biveg Sovjetskog Saveza. Istim mjerilom, odreeni stupanj pluralizma i umjerenija vostva su proizala iz serije izbora u Bosni tokom zadnje dvije godine. U stvari, u januaru 1998., Milorad Dodik, zakleti umjerenjak sa zapadnim simpatijama, je izabran za premijera u bosanskoj Republici Srpskoj. Izbori su takoe omoguili predsjednici bosanskih Srba, Biljani Plavi, da izabere umjerenija stajalita, razdvajajui se time od paljanskog vostva. Opozicijske partije su dobile oko 30 posto glasova na opinskim izborima, znak da ekstremni tvrdolinijai-nacionalisti lojalni srpskom voi Radovanu Karadiu gube tlo pod nogama.13 Demokratizacija je duga i kompleksna borba koja je konstantno markirana naprecima i uzmacima. Izbori su, naravno, samo dio procesa razvoja demokratske kulture i oni zasigurno nisu univerzalni lijek za drutva koja su rascijepljena konfliktom ili za zemlje koje su skrene siromatvom ili ekonomskom krizom. Ali ovo ne treba znaiti da se Sjedinjene Drave trebaju povui iz promoviranja izbora u drugim zemljama; zapravo, to znai da bi one trebale obezbijediti dugoronu pomo, razliitim nainima, pospjeivanju rasta graanskog drutva, osnovnih sloboda, vladavine zakona i demokratske kulture gdjegod one imaju razumnu ansu da se odre. Gradnja demokratske kulture i institucija je vrijedna ne stoga to je lahka, nego to je dugorone nagrade - uveana stabilnost, propsperitet i obogaivanje ljudskog duha - ine vrijednom napora.

13

Ovo se odnosi na izbore prije prologodinjih na kojima je Poplaen izabran za predsjednika u dijelu Bosne i Hercegovine kojeg kontroliraju Srbi - E.S.

16

Liberalizam i Demokratija Ne moe se imati jedno bez drugoga

Marc F. Plattner14 Prije neto manje od etvrt stoljea demokratija je izgledala ograniena, uz rijetke izuzetke, na Sjevernu Ameriku i Zapadnu Evropu. Zemlje ovih podruja su razvile industrijske ekonomije, brojnu srednju klasu i visoku stopu pismenosti - faktore koje su mnogi politiki naunici smatrali preduvjetima za uspjenu demokratiju. One su ugoivale ne samo slobodne i kompetitivne multipartijske izbore, nego i vladavinu zakona i zatitu prava pojedinaca. Ukratko, one su ono to je kasnije nazvano liberalnim demokratijama. U ostatku svijeta, nasuprot tome, veina zemalja nije bila niti liberalna niti demokratska. One su bile pod razliitim diktaturama - vojnim, jednopartijskim, revolucionarnim, marksistikolenjinistikim - koje su odbacivale slobodne, multipartijske izbore (u praksi, iako ne uvijek u principu). Meutim, ranih 1990-ih, ova se situacija dramatino promijenila jer je zapanjujui broj autokratskih reima irom svijeta izgubio vlast. Oni su generalno naslijeeni reimima koji su u najmanju ruku stremili da budu demokratski, dajui time rast fenomenu kojeg je Samuel P. Huntington nazvao treim talasom demokratizacije. Danas preko stotinu zemalja, na svakom kontinentu svijeta, moe slobodno tvrditi da imaju slobodno izabrane vlade. Izvan Afrike, mali broj ovih udnih novih demokratija je pretrpio brz povratak autoritarijanizmu. Ali mnoge su, ak i meu onima koje su imale nesumnjivo slobodne i potene izbore, podbacile u obezbjeivanju zatite sloboda pojedinaca i odanosti vladavini zakona koje se uobiajeno nalaze u dugostojeim demoratijama. Kao to je Larry Diamond istakao, mnogi novi reimi su izabrane demokratije ali ne i liberalne demokratije. Citirajui Diamondovu distinkciju, Huntington tvrdi da je uvoenje izbora u nezapadnim drutvima esto moglo voditi ka pobjedi antiliberalnih snaga. I Fareed Zakaria je potvrdio da je promoviranje izbora irom svijeta bilo odgovorno za rast neliberalnih demokratija - to jest, slobodno izabranih vlada koje nisu uspjele osigurati osnovne slobode. Ustavni liberalizam, Zakaria tvrdi, je teoretski razliit i historijski zaseban od demokratije Danas imamo dvije niti liberalne demokratije, uivene u zapadnu politiku odoru, koje dolaze razdvojene u ostatak svijeta. Demokratija cvate; ustavni liberalizam ne. Nadovezujui na ovu razliku, Zakaria preporuuje da krojai politike na Zapadu ne samo uveaju svoje napore ka jaanju ustavnog liberalizma, nego i da umanje svoju podrku izborima, i sugerira da su liberalne autokratije poeljnije od neliberalnih demokratija. Dekonstruiranje demokratije Osnovna distinkcija nainjena od strane svih ovih autora je i valjana i vana. Liberalna demokratija - koja je ono na to veina ljudi misli kada govore o demokratiji - je uistinu proimanje dva razliita elementa, jednog, demokratskog u uem smislu i drugog, liberalnog. Kao to i njena etimoloka derivacija nalae, najosnovnije znaenje rijei demokratija je vladavina naroda. Kao vladavina mnotva, ona je razliita od monarhije (vladavine jednoga
14

Marc F. Plattner je ko-urednik periodinika Journal of Democracy i ko-direktor Meunarodnog foruma za demokratske studije (International Forum for Democratic Studies).

17

ovjeka), aristokratije (vladavine najboljih) i oligarhije (vladavine nekolicine). U modernome svijetu, u kojem ista veliina drava ini nemoguom direktnu demokratiju koja je nekada bila prakticirana u nekim drevnim republikama, izbor zakonodavnih predstavnika i drugih javnih zvaninika je glavni mehanizam kroz koji ljudi ispoljavaju svoju vladavinu. Danas postoji i dodatna premisa da demokratija implicira naprosto univerzalno pravo glasa za sve odrasle osobe i sposobnost pojedinca da se kandidira za javnu slubu. Izbori su, onda, gledani kao otjelovljenje popularnog ili veinskog aspekta savremene liberalne demokratije. Rije liberalan u frazi liberalna demokratija se ne odnosi na injenicu ko vlada, nego na to kako je ta vladavina provedena. Iznad svega, ona implicira da je vlada ograniena u svojim ovlastima i nainima djelovanja. Ona je limitirana prvo vladavinom zakona, a naroito fundamentalnim zakonom ili ustavom, ali je u krajnjoj liniji ograniena pravima pojedinca. Ideja prirodnih ili neotuivih prava, koja se danas zbirno nazivaju ljudskim pravima, je potekla sa liberalizmom. Primat prava pojedinca znai da je zatita privatne sfere, zajedno sa pluralitetom i raznolikou ciljeva koje ljudi trae u njihovoj potrazi za sreom, kljuni element u liberalnom politikom poretku. injenica da demokratija i liberalizam nisu nerazdvojivo povezani je potvrena historijskim postojanjem neliberalnih demokratija i liberalnih nedemokratija. Demokratije drevnoga svijeta, iako su njihovi graani bili neuporedivo vie ukljueni u vladavinu sobom nego to je to danas sluaj sa nama, nisu obezbjeivale slobodu govora ili vjere, zatitu privatnog vlasnitva ili ustavnu vladu. S druge strane, rodno mjesto liberalizma, moderna Engleska, je zadrala jako ogranieno pravo glasa (franchise) do duboko u 19. stoljee. Kao to je Zakaria pokazao, Engleska predstavlja klasian primjer demokratizacije postepenim proirenjem izbornog tijela dugo nakon to su esencijalne institucije ustavnog liberalizma ustanovljene. U nae doba, Zakaria nudi primjer Hong Konga pod britanskom kolonijalnom vladavinom kao primjer cvjetanja liberalizma u odsustvu demokratije. Svi ljudi su stvoreni jednaki Iako je otpakivanje sastavnih elemenata moderne liberalne demokratije kljuni prvi korak ka razumijevanju njenog karaktera, preveliki naglasak na razdvajanju liberalizma i demokratije moe lahko odvesti ka novom nerazumijevanju. Dok su mnoge nove izborne demokratije podbacile u pitanju liberalizma, zemlje koje odravaju slobodne izbore su uopteno puno liberalnije nego one koje to ne ine, i zemlje koje tite graanske slobode su jako naklonjenije odravanju slobodnih izbora nego one koje ih ne tite. Ovo nije obina sluajnost. To je rezultat snanih sutinskih veza izmeu izborne demokratije i liberalnog poretka. Neke od ovih veza su odmah uoljive. Polazei sa demokratske strane, izbori izgleda nalau garanciju odreenih graanskih sloboda - slobode govora, udruivanja i okupljanja - ako tee da budu istinski slobodni i poteni. Tako ak i minimalistike definicije demokratije ponuene od strane politikologa obino ukljuuju uslov da te slobode moraju biti podrane, u najmanju ruku do granica neophodnih kako bi se omoguilo otvoreno natjecanje za glasove. Ako, s druge strane, zaponemo sa ljudskim pravima naloenim liberalnom tradicijom, ona danas generalno ukljuuju u sebi odreeno pravo izbornog uestvovanja. Stoga lan 21. Univerzalne povelje ljudskih prava Ujedinjenih Nacija glasi: Svako ima pravo da uzme uee u vladi svoje zemlje, direktno ili kroz slobodno izabrane predstavnike

18

Volja naroda e biti osnova autoriteta vlade; ova volja e biti izraena u periodinim i istinskim izborima koji e ukljuiti univerzalno i jednako pravo glasa i bit e odravani tajnim glasanjem ili ekvivalentnim slobodnim glasakim procedurama. Ovo se moe smatrati kao formalna ili ak, jednostavno, definicijska veza izmeu liberalizma i izborne demokratije, ali ona ukazuje na jo dublje srodstvo. To je zbog toga jer politika doktrina koja se nalazi na izvoru liberalizma takoe sadri duboko egalitarnu i veinsku dimenziju. To je doktrina da je sva legitimna politika mo izvedena iz suglasnosti pojedinaca, koji su po prirodi ne samo slobodni nego i jednaki. U prvim stranicama svoje Druge rasprave o vladi, John Locke ustanovljava da su ljudi prirodno u stanju perfektne slobode, koje je takoe i stanje jednakosti, gdje su sve moi i jurisdikcije reciprone, niko nema vie od drugoga: gdje ne postoji nita evidentnije od toga da Stvorenja iste vrste i ranga koja su zajedno roena istim prednostima Prirode, i koriste iste sposobnosti, trebaju biti jednaka meu sobom bez Potinjenosti ili Podjarmljenja. Kljuna taka je da nijedan ovjek nema prirodno prava na tvrdnju da vlada nad drugim, i jasan zakljuak je da vladavina ovjeka nad ovjekom moe biti opravdana samo na bazi meusobnog sporazuma ili kompakta. Istina je da niti Locke niti njegovi neposredni nasljednici nisu zakljuili iz ovoga da je demokratija jedini legitimni oblik vladavine. Jer iako su drali da je suglasnost svih sutinska za originalni kompakt koji tvori politiku zajednicu, oni su takoe smatrali da je politika zajednica slobodna da odlui gdje smjeta zakonodavnu mo - bilo u demokratiju, oligarhiju, monarhiju ili nekakav spoj, kao to je sluaj sa kraljem, lordovima i graanima u Engleskoj. Liberalizam nije u svom nastanku insistirao na demokratiji kao nainu vladavine, ali je nedvojbeno insistirao na krajnjem suverenitetu naroda. Kako bismo shvatili distinktivnu osobinu liberalnog egalitarizma, neophodno je uvaavati koliko je razliita moderna liberalna demokratija od prijemoderne (i uistinu neliberalne) demokratije drevnoga grada-drave. Oslanjanje na izabrano predstavnitvo u zakonodavnom tijelu, kljunoj politikoj instituciji moderne liberalne demokratije, je shvaeno od strane njenih zagovornika kao odluno odstupanje od drevne demokratije. Autori Federalista (The Federalist) frekventno sueljavaju dvije jako razliite vrste popularne vlade. Oni piu zagovarajui republiku (vladu u kojoj reprezentativna ema uzima mjesto), a koja po njihovoj tvrdnji ne mora biti podlona nemoima iste demokratije (drutva koje se sastoji od malog broja graana koji se okupljaju i upravljaju vladom lino, Federalist 10). U istim ili direktnim demokratijama, oni dre, ne postoji nita to bi provjeravalo razloge na rtvovanje slabije strane ili mrskog pojedinca, i stoga su gledane kao nekompatibilne sa linom sigurnou ili pravima imetka. Kasnije, u Federalist-u 63, priznajui da princip reprezentacije nije bio nepoznat starima, Madison kae: Stvarna razlika izmeu [drevnih demokratija] i amerike vlade lei u totalnom iskljuenju naroda u njegovom kolektivnom kapacitetu iz bilo kojeg udjela u potonjem, a ne u totalnom iskljuenju predstavnika naroda iz upravljanja prethodnim. (kurziv u originalu) Ukratko, moderna liberalna demokratija je od samoga poetka teila ka minimalizaciji direktne politike uloge naroda. U ovom smislu, Zakaria je na vrstom tlu kada naglaava anti-veinski aspekt liberalizma. Djelimino, naravno, zamjena direktne demokratije reprezentativnom vladom je opravdana veliinom modernih drava koja onemoguava itav narod da se skupi na jednome mjestu. Ali ba ova injenica je navela mislioce kao to su Montesquieu and Rousseau da zakljue da

19

je demokratksa ili republikanska vlada mogua samo u malim dravama, a Rousseau-a da ustvrdi da od momenta kada narod izabere sebi predstavnike, vie nije slobodan. Postoji, meutim, jo jedno utemeljenje koje je upotrebljeno kako bi se opravdala reprezentativna vlada. Po Madisonovim rijeima, ona bi trebala utanaiti i ojaati javna miljenja proputujaui ih kroz medijum izabranog tijela graana ija mudrost moe na najbolji nain razluiti istinski interes njihove zemlje i iji e ih patriotizam i ljubav za pravdu uiniti najmanje podlonima da rtvuju iste zarad privremenih ili djeliminih nagrada. Drugim rijeima, od izabranih predstavnika se oekuje da budu iznad ostalih graana. U drevnim demokratijama, nasuprot tome, veina zvaninika je bila izabrana rijebom. U Politici, Aristotel karakterizira rijeb kao demokratski nain izabiranja zvaninika, a izbore kao oligarhijski metod. Montesquieu potvruje ovaj sud dodavi: Glasanje rijebom je metod izbora koji ne vrijea nikoga, a pokree svakog graanina zadovoljavajuom nadom da slui svoju zemlju. Tamo gdje su izbori upotrijebljeni, oni izabrani su veinom bogati, bolje obrazovani i manje talentirani od veine svojih sugraana. U svjetlu ovoga, reprezentativna ili izborna demokratija, pored toga to uveliko eliminira ljude iz direktnog uea u samoupravi, izgleda da takoe predstavlja aristokratsku devijaciju od politike jednakosti. Od naroda i za narod Ali postoji i drugi smisao u kojem je moderna liberalna, reprezentativna demokratija puno egalitarnija od drevne demokratije. U potonjoj, graani koji su imali pravo da uestvuju u javnim poslovima su neumitno predstavljali relativno mali procenat ukupnog stanovnitva. Ne samo da su robovi i stranci sa pravom boravka bili iskljueni, nego i ene nisu imale uloge u politikim poslovima. Prijeliberalna demokratija, direktna demokratija drevnoga grada, nije bila bazirana na ikakvom konceptu fudamentalnih, prirodnih kvaliteta svih ljudskih bia. Istina je, naravno, da su moderne predstavnike vlade dugo iskljuivale siromane i sve ene iz politikog uea, a da su u Sjedinjenim Dravama ak i koegzistirale sa robovlasnitvom. Ali nita manje nije istina da su ovi oblici iskljuivanja uvijek bili u suprotnosti sa poetnim principima liberalizma - poimenino, da su sva ljudska bia po prirodi slobodna i jednaka. Historijski razvoj ovoga principa je neizbjeno transformirao liberalizam u liberalnu demokratiju. Jedno je tvrditi da je veina ljudi u tradicionalnim i hijerarhalnim drutvima na neki nain dala suglasnost politikom ureenju u kojem su oni iskljueni iz prava na bilo kakav glas. Narodni sentiment u Engleskoj 17. stoljea, da je bio neki nain da se on izmjeri, bi moda i potvrdio monarhijski politiki sistem. Ali kako je princip da su svi ljudi stvoreni jednaki dobivao na snazi, i kako su se edukativna i ekonomska situacija obinog svijeta poele popravljati, bilo je logino oekivati da e neki od njih zapoeti zahtjev za pravom glasa. I kada su poeli to initi, kako bi se moglo dalje tvrditi da su oni pristali na politiko ureenje u kojem nisu imali rijei? Narodni suverenitet bez narodne vlade bi mogao biti koherentan u teoriji i ak i odriv u praksi na neko vrijeme. Dugorono, meutim, narodni suverenitet teko da moe neuspjeti da vodi ka narodnoj vladi. Stoga nije zauujue da su irom itavog zapadnog svijeta liberalni, ustavni reimi postajali sve vie i vie demokratski tokom devetnaestog i dvadesetog stoljea. Udio zakonodavnih ovlatenja u posjedu monarha ili neizabranih tijela se umanjivao da bi konano praktino i nestao. U isto vrijeme, glasako tijelo je postepeno poveavano. Imovinska kvalifikacija i

20

iskljuenje na bazi rase ili pola su elimirane do take gdje je univerzalno i jednako pravo glasa podrano 1948. od strane svjetske zajednice kao ljudsko pravo. Moralno utemeljenje za proirenje glasakog prava je jezgrovito utvreno od strane John Stuart Mill-a u njegovom djelu Considerations on Representative Government (Razmiljanja o predstavnikoj vladi), objavljenom 1861. Lina je nepravda, Mill dokazuje, uskratiti bilo kome, osim za sprjeavanje veih zala, prosto pravo da ima svoj glas uraunat u upravljanju stvarima u kojima on ima interesa koliko i ostali Nikakvo ureenje glasakog prava, stoga, ne moe nikada biti zadovoljavajue u kojem je bilo koja osoba ili klasa odluno iskljuena, u kojem izborna povlastica nije otvorena svim punoljetnim osobama koji ele da je dobiju. Na ovim osnovama Mill takoe dokazuje proirenje glasakog prava na ene. Ali ovo ga ne spreava da se protivi davanju prava glasa nepismenima ili primaocima optinskih pomoi (tj., socjalnim sluajevima); on takoe predlae da se viestruko pravo glasa dodijeli obrazovanima i profesionalcima. Danas je takvo odstupanje od univerzalnosti i jednakosti u dodjeljivanju prava glasa okirajue elitistiko. Nikakav argumenat sprjeavanja veih zala se ne rauna kao dovoljno jak da ispravi nepravdu negiranja jednakog prava glasa bilo kojem graaninu. Uiniti da demokratija funkcionira Postoji jo jedan aspekt po kojem je Mill-ov Representative Government oprean savremenim osjeajima - to je njegovo pravdanje kolonijalizma. Za Mill-a, reprezentativna vlada je idealni tip perfektne vlade ali nije primjenjiva pod svim socijalnim uslovima. Partikularno, ona je neodgovarajua barbarskim ili nazadnim narodima koji obino trebaju neku vrstu monarhijske ili (poeljno) vanjske vladavine koja bi ih dovela do stadija civiliziranosti u kojem bi oni mogli postati spremni za reprezentativnu vladu. Djelimino, Mill-ov argument u korist kolonijalizma je utemeljen na sumnjivoj doktrini historijskog progresa (ili modernizacije kako bismo mi to danas rekli). Ali postoji jo jedna osnova za Mill-ovu tvrdnju da reprezentativna vlada nije primjenjiva u svim uslovima koja se ne moe lahko odbaciti. Kao to on kae, reprezentativna, kao i sve ostale vlade, mora biti nepogodna u bilo kom sluaju u kojem ne moe trajno opstati. Ako narod ne cijeni reprezentativnu vladu, ako su nespremni da je odbrane, ako ne mogu uiniti ono to im ona nalae, onda nee biti u mogunosti da je odre. Shodno tome, besmisleno je oekivati da e ih ona dobro sluiti. Briga za injenjem demokratije sposobnom da odrava sama sebe, zajedno sa pripremom i potstrekom narodu da ini ono to treba kako bi je nainili funkcionirajuom, sigurno nije zastarjela. Ona se nalazi u samom centru veine programa podrke demorkatiji koji su trenutno ponueni novim demokratijama od strane zapadnih vlada, kao i od meunarodnih, regionalnih i nevladinih organizacija. U korijenu je glavne brige koju danas imaju politikolozi koji prouavaju nove demokratije - problem konsolidacije, ili kako dovesti demokratske vlade do take poslije koje njihov slom postaje ekstremno nevjerovatan. To objanjava i iroku panju pitanjima dravljanstva i graanskih drutava danas, ne samo u novim demokratijama, nego i u onima koje su ve dugo uspostavljene. Ove brige reflektiraju nesmanjenu injenicu da stvaranje samo-vlade koja funkcionira nije nimalo lahko. Demokratska vlada moe biti data bilo kojem narodu, ali svaki narod je ne moe odrati. Ali ta se treba uiniti u sluaju naroda koji, u najmanju ruku trenutno, nije sposoban da uini

21

demokratiju funkcionirajuom? Mill-ov odgovor na ovo pitanje je bio kolonijalna vladavina. Kakav je na (odgovor)? Ovo je pitanje implicitno pokrenuto Zakarijinim lankom. Tekoa u odgovoru ukazuje na akutnu tenziju unutar moderne demokratske tradicije izmeu liberalne doktrine pravine ili legitimne vlade i praktinih zahtjeva narodne vlade. (U The Social Contract-u (Drutveni ugovor), Rousseau veli da su sve legitimne vlade republikanske. Ali malo kasnije u istom djelu kae da sloboda nije plod svkog klimatskog podruja, i stoga nije unutar kapaciteta svakog naroda.) Princip da su svi ljudi roeni slobodni i jednaki, i da niko nema prava da vlada nad njima bez njihove suglasnosti, je sada zavladao itavim svijetom. Kao to sam ve raspravljao prije ovoga, ovo je nuno poelo biti shvatano kao znaenje da njima ne moe biti vladano bez njihove jasne suglasnosti, u obliku izbora. Ipak, iskustvo proteklog vremena i mnogih zemalja namee da ovaj princip ne moe biti efikasno sproveden u praksi bilo gdje i odmah. Neuspjeh mnogih demokratija tokom 1960-ih koje su ostavljene u nasljedstvo od strane kolonijalnih sila jo jednom demonstrira injenicu da pod odreenim uvjetima demokratija ne moe izgledno opstati. Ali ako je demokratska vlada u principu svugdje zahtjevana, koji put moe slijediti dobar liberalan demokrata kada postaje jasno da ona ne moe praktino funkcionirati? Ovo zamreno pitanje uveliko objanjava izmjenine cikluse euforije i oajanja o mogunostima irenja liberalne demokratije. Kako Zakaria sugerira da ova dilema bude rijeena? On tvrdi, prvo, da su ustavnost, vladavina zakona, i zatita prava pojedinca kljuniji nego reprezentativna vlada. Shodno, on preporuuje da, prije podrke uvoenju izbora u mnoge zemlje u razvoju, zapadna politika treba biti blagonaklona uspostavi liberalnih autokratija. Kao to je ve reeno, glavni primjer liberalne autokratije koji on navodi je Evropa 19. stoljea, u kojoj je uvoenje ustavnog liberalizma od strane monarhijskih vlada prethodilo demokratiji. esto se kae da sekvenca - prvo liberalni konstitucionalizam, onda postepena demokratizacija - moe imati svojih prednosti u prilogaavanju naroda zahtjevima samo-vlade. Ali da li je ova strategija praktina danas? Tokom devetnaestog i ranog dvadesetog stoljea demokratizacija se nastavljala u kontekstu u kojem su tradicionalni principi socijalne hijerarhije jo uvijek imali zavidnu poziciju u narodnoj mati. Ideja jednakosti jo nije bila potpuno prihvaena kao preeminentni princip politikog legitimiteta. Monarhija i aristokratija su jo prevladavale u velikom dijelu Evrope, tako da je ak i ograniena zakonodavna uloga parlamenta sa ogranienim glasakim tijelom mogla izgledati kao progres ka narodnoj vladi. Danas se situacija strahovito razlikuje. Postoji samo nekolicina zemalja - prvenstveno islamske monarhije - u kojima se neto poput tradicionalne vladavine jo uvijek njie. U ovim sluajevima, mogue je da evropski model iz 19. stoljea moe biti emuliran u nekoj mjeri. Drugdje, postojee autokratije - ili reimi koje su nadolazee demokratije zamijenile - su generalno ideoloki prije negoli tradicionalni reimi, i vezani su za neku vrstu egalitarne doktrine. U post-komunistikim ili bivim jednopartijskim socijalistikim reimima, kakav princip bi mogao bio prihvaen kao osnova za ograniavanje glasakog tijela? I kakav legitimni mehanizam, nego izbori, bi mogao biti upotrijebljen u odluivanju ko e vladati? Jedini primjer liberalne autokratije u savremenom svijetu kojeg Zakaria eksplicitno citira je Hong Kong pod britanskom vladavinom. Ipak, on zasigurno ne izgleda spreman da predloi oivljenje kolonijalizma. Ranije u ovome desetljeu, odravala se nervozna diskusija o

22

problemu propalih drava - bive klijent-drave tokom Hladnog rata kojima je zaprijetio kolaps nakon to je podrka njihovih patrona bila povuena. Usred razgovora o novom svjetskom poretku, izgledalo je da postoji naklonost ka postojanju meunarodne zajednice koja bi intervenirala u tim sluajevima; u stvarnosti, oivljavanje neke vrste kolonijalne vlasti pod pokroviteljstvom Ujedinjenih Naroda. Kakve god bile kvalitete ili izvodljivosti ove ideje, fijasko amerikog pokuaja politike (za razliku od humanitarne) intervencije u Somaliji, zajedno sa naglim porastom broja zemalja koje su mogle biti kandidati za takve skupe meunarodne operacije rekonstrukcije, je ubrzo nainio jasnim da politika volja za ovakvom vrstom politike nedostaje. Praktini model kojeg izgleda Zakaria ima na umu su ekonomski uspjene (barem donedavno) autokratije Istone Azije. No, bilo bi zasigurno upitno ustvrditi da su ove autokratije istinski ustavne ili liberalne, injenica koju naizgled i sam Zakaria priznaje karakterizirajui Indoneziju, Singapur i Maleziju ne kao liberalne, nego samo kao liberalizirajue autokratije. Bilo bi uistinu neuvjerljivo tvrditi da ove drave pouzdanije tite individualna prava ili imaju neovisnija i nepristrasnija pravosua nego demokratije Latinske Amerike koje Zakaria opisuje kao neliberalne. ak i sami Singapurci, iako tvrde da prakticiraju demokratiju, priznaju da se njihov reim, da citiramo singapurskog ambasadora u UN, Bilaharija Kausikana, nikada nije pretvarao ili teio da bude liberalan. Zato, uprkos Zakarijinoj prii o ustavnosti i pravima pojedinca, on izgleda zavrava zauzimajui raireniji stav da je autoritarni kapitalistiki razvoj najpouzdaniji put ka moguoj liberalnoj demokratiji. Ekonomska dostignua ovih istonoazijskih autokratija su zasigurno bila impresivna, ali isti je sluaj i sa istonoazijskim demokratijama, da ponemo sa Japanom. Ovo nije mjesto da ulazimo u kompleksne i jako sporne argumente o tome do kojeg je stepena, ako uopte, autoritarna vladavina zasluna za azijski ekonomski razvoj. Ono to je jasno, meutim, je da je u ostatku svijeta sveukupni bilans autokratija u promoviranju ekonomskog razvoja, da ostavimo na stranu ustavni liberalizam, jako siromaan. Kao to je i Mill primjetio, isti nedostaci koji ine ljude slabo pripremljenima za reprezentativnu vladu takoe mogu biti pronaeni kod njihovih neizabranih vladara. Mudri i milosrdni despoti su izuzetak, a ne pravilo. Pogled u glasaku kutiju Moglo se samo oekivati, kako zemlje irom svijeta zamjenjuju svoje autokratske reime slobodno izabranim, da e se susresti sa ozbiljnim tekoama u nastojanjima da uine svoje demokratije funkcionirajuima. Samo-vlada je uistinu teka, i odravanje izbora je samo jedan korak u dugom i mukotrpnom procesu koji e, u najboljem sluaju, kulminirati u konsolidiranoj liberalnoj demokratiji. Izborna tijela mogu napraviti pogrene izbore kao i prave, ili (najee) mediokritetne. Demagozi mogu upotrijebiti izborne kampanje da se obrate najgorima instinktima glasaa, ukljuujui etniku ili vjersku netoleranciju (iako je broj novih demokratija u kojima su kandidati uspjeli na bazi takvih obraanja puno manji od onoga koji se mogao oekivati). Ali u svakom sluaju, kako esto se sami izbori mogu podesno navesti kao uzrok problema koji se ne bi, vjerovatno, pojavili ili opstali pod neizabranom vladom? Afriki glasai, na primjer, i mogu glasati po etnikim ili plemenskim linijama, ali u koliko su afrikih zemalja diktatorske vlade postigle istinsku etniku akomodaciju, umjesto proste dominacije jedne grupe nad drugim? Veina novih demokratija se nesumnjivo suoava sa izuzetnim tekoama, ali skoro nijedna od njih se ne bi mogla prevazii ukidanjem izbora.

23

Takoe je tano da, pored mirnog uklanjanja loih i nepopularnih vlada (to samo po sebi nije nipoto malo dostignue), izbori sami po sebi ne rjeavaju veinu drugih politikih problema. Zbog ovoga i drugih razloga, razboritost nalae protiv ishitrenog nametanja izbora dovoljno stabilnim, pristojnim i umjerenim nedemokratskim reimima, pogotovo u zemljama u kojima najjae opozicione snage ni same nisu blagonaklone prema liberalnoj demokratiji. Ovo je, meutim, lekcija kojoj veina zapadnih vlada, koje su priroeno naklonjene diplomatskom oprezu, teko da treba biti poduena. U stvari, njihovo pridravanje takvim mjerama je est prigovor onih koji optuuju zapadne vlade da su previe prijateljske sa nedemokratskim vladama, pogotovo u arapskom svijetu. Postoje i sluajevi gdje su izbori uinile stanje loijim, kao u Angoli 1992., gdje je Jonas Savimbijevo odbijanje da prihvati poraz na izborima nadgledanim od strane UN-a odvelo u nasilnu eskalaciju graanskog rata u toj zemlji. No, i pored odreenih ozbiljnih uzmaka, najskorije u Kambodi, ukupni bilans pokuaja da se upotrijebe meunarodno nadgledani izbori kao metod rjeavanja konflikta u zemljama koje su zapletene u etniki sukob je bio iznenaujue pozitivan. Ovaj relativno novi izum, prvi puta iskuan u Nikaragvi 1990., kombinira mirotvorstvo sa izgradnjom demokratije, ali je prvenstveno voen ovim prvim. Zato su izbori ponekad odrani pod ekstremno tekim uslovima i u vremenima koja ne bi bila izabrana da je izgradnja demokratije bila jedini cilj. Uprkos tome, takvi izbori su ne samo doveli do kraja vei broj krvavih graanskih ratova, nego su u zemljama poput Mozambika i El-Salvadora imale i pozitivne politike rezultate. ak i ako su takve zemlje danas obine neliberalne demokratije, one su oigledno u puno boljem stanju nego da jo rat traje u njima. Afganistan, zemlja koja nije provela izborni proces i koja se suoava sa nastavljajuim graanskim ratom i vladavinom ekstremne i netolerantne islamsistike vlade, ne predstavlja vrlo privlaan alternativni model. U tipinijim sluajevima demokratske promjene, u kojima je autoritarna vlada ili svrgnuta ili pregovara sa domaim opozicionim snagama na dogovoru za stvaranje novog reima, pravovremenost odravanja izbora moe biti stvar od kritine vanosti za uspjeh nadolazee demokratije. U takvim sluajevima postoji prostor za razumno neslaganje o skorosti odravanja izbora. Usred unitenog politikog pejsaa u post-Mobutuovom Kongu, na primjer, ak su i oni koji su predani nastojanju da pokrenu zemlju u demokratskom smjeru podijeljeni izmeu praktinosti i poeljnosti odravanja ranih izbora. U isto vrijeme, teko je razumjeti kako bi uklanjanje izbora odvelo Kabila vladu ka ustavnom liberalizmu, ili kako bi takva vlada bez odgovornosti bila poeljnija od neliberalne demokratije. Ako ne uspije prvi put U takvim nepogodnim situacijama, naravno, izborne demokratije mogu jednostavno biti u nemogunosti da izdre. Historija demokratizacije je krcata neuspjenim pokuajima. Zato je model kojeg je razluio Huntington takoe karakteriziran povratnim talasima, periodima u kojima su demokratski slomovi brojniji od demokratskih promjena. Ali ukupni trend, uprkos tome, je da vie i vie zemalja postaje i ostaje demokratskima. ak ta vie, historijski bilans pokazuje da su zemlje koje su imale ranije iskustvo sa demokratijom koja je propala izglednije na uspjeh sljedei put nego zemlje bez ikakvog demokratskog iskustva. Tako da i ako demokratija ne uspije, ona moe ostaviti nadu za budunost u nasljedstvo.

24

Sada kada je narastajui broj zemalja koje ne ispunjavaju standarde socijalnih i ekonomskih uslova za demokratiju dobio privilegiju izbora svojih sopstvenih voa, nije iznenaujue da ovi novi reimi imaju ozbiljne nedostatke u pogledu odgovornosti, vladavine prava i zatite prava pojedinaca. Postoji svaki mogui razlog za zapadne zemlje da uine sve to mogu kako bi pomogle ovim dravama u poboljanju njihovih izbornih demokratija i promjeni u liberalne demokratije. I ba su neliberalne demokratije koje Zakaria kritikuje najizglednije da budu najposlunija publika u promoviranju ustavnog liberalizma koji on zagovara. To je zato jer put ka ustavnom liberalizmu u dananjem svijetu prolazi ne kroz neodgovorne autokratije nego kroz slobodno izabrane vlade.

REAGIRANJA (2)15
Neliberalne iluzije Vraanje dobrog imena demokratiji Prvo demokratija
Charles A. Kaplan16 Fareed Zakaria upozorava da uspon neliberalnih demokratija - drava koje imaju slobodne izbore ali ne potuju vladavinu zakona i prava svojih graana - dovodi u pitanje jedan od centralnih ciljeva amerike spoljne politike: izvoz demokratije (The Rise of Illiberal Democracy, November/December 1997). Demokratija sama za sebe ne ini drave mirnima i blagostivima, Zakaria tvrdi, nego liberalna demokratija. Bez zatite prava pojedinca i obuzdavanja centralizirane moi, koje prate ustavni liberalizam, demokratija je podlona zloupotrebi od strane vlasti i, pogotovo u raznolikim zemljama, etnikom rivalstvu i konfliktu. Samo onda kad demokratska vlast evoluira pod platom prethodno postojeih liberalnih zatita, to e voditi toliko hvaljenom demokratskom miru. Imajui u vidu da su pola svjetskih demokratija neliberalne, irenje izbora, daleko od kreiranja harmoninog ivota, vodi poveanoj nestabilnosti. Zakaria savjetuje amerike kreatore politike da skonaju sa naglaavanjem birakih kutija i ponu naglaavati oivljavanje ustavnosti i vladavine zakona. Iako pogaa metu u opservaciji da je neliberalna demokratija u usponu, Zakaria je promauje u objanjavanju zato i u receptu ta uiniti u tom pitanju. On pogreno tumai kako liberalna demokratija evoluira, previe se oslanjajui na anglo-saksonsko iskustvo. Klasini liberalizam - shvatanje da je autonomija pojedinca sveta i nepovrediva - je roen i uzgajan u Britaniji i SAD. Kad je demokratija - usko definirana kao izbor vlade kroz slobodne i potene izbore - pustila korijene u ovim zemljama, njihove kulture, prakse i institucije su ve bile ispunjene duhom ustavnog liberalizma. Zakaria je u pravu kad kae da je liberalizam prethodio demokratiji - ali samo na anglo-saksonskom zapadu.

15 16

Foreign Affairs, Vol.77, No.3, May/June 1998, str.122-128. Charles A. Kaplan je profesor meunarodnih odnosa na Georgetown University i vii saradnik Vijea za inozemne odnose (Council on Foreign Relations).

25

Trenutni talas demokratizacije se odvija u regionima koji su imali malo ili nimalo ustavnog liberalizma. Mnoge zemlje u Istonoj Aziji i bivem sovjetskom bloku, na primjer, su imale dugu historiju paternalizma i drutvenih normi koja daju prednost grupi nad pojedincem. U odsustvu tradicije liberalne zatite, uvoenje demokratije je kljuno kako bi se ulilo potovanje prava pojedinca i vrijednosti odgovornosti. Participirajua demokratija pomae donoenju postepenih promjena u politikoj kulturi, a koje su nune za liberalnu vladavinu. Ustavni liberalizam, konano, ne poiva samo na formalnim institucijama, ve na politikim stavovima i obiajima koji ga oivljavaju. ak ta vie, zlupotreba moi koja prati neliberalnu demokratiju esto proizvodi zahtjev za institucijama i praksama koje kontroliraju centralnu vlast. U mnogim demokratizirajuim dravama danas, neliberalna demokratija bi mogla biti prolazna stanica na putu ka prijatnijim oblicima vladavine koje Zakaria opravdano preferira. Staviti kola ispred konja Zakaria pokuava da pobije tvrdnju da demokratija moe unaprijediti liberalizam tvrdnjama da demokratija izgleda nije donijela ustavni liberalizam, i da je do danas vrlo mali broj neliberalnih demokratija sazrilo u liberalne. To nije tano. Zapravo, mnoge dananje liberalne demokatije su prole kroz duge neliberalne periode. Njemaka je morala nainiti nekoliko dodavanja do demokratije prije no to je uspjela u tome - vilhelminki i sektaki ratovi su bili daleko od liberalizma. ak i nakon to su SAD izvezle ustavni liberalizam u Njemaku nakon II Svjetskog rata, trebalo je proi neko vrijeme do njegovog ustaljenja. Japan je dugo odravao demokratske izbore, ali je tek skoro ojaao viepartijsku vladavinu, kvalitet i obim javne debate i druge karakteristike liberalnog sistema. Odreen broj junoamerikih drava je proao put - mada na mahove i sporadino - od neliberalnih ka liberalnim demokratijama. Meksiko je, na primjer, bio demokratska zemlja desetljeima, tokom kojih se njegova odanost ustavnom liberalizmu postepeno produbila. Demokratija moe proizvesti negativne efekte tokom svojih prvih, prelaznih godina, ali ona tokom vremena gradi obiaje transparentnosti, tolerancije i odgovornosti, koji su probitani za stabilnu i liberalnu vladavinu. Zakarijino pogreno shvatanje da se liberalna demokratija ukorjenjuje samo u sluaju kad ustavni liberalizam prethodi demokratskoj vlasti ga vodi ka pogrenoj interpretaciji politikih preobraaja koji se sada odvijaju u mnogim dijelovima svijeta. Istonoazijske drave su relativno bogate i stabilne, prema Zakariji, zato to su slijedile zapadni put i transformirale se od autokratije ka liberalizirajuoj autokratiji i, u nekim sluajevima, ka liberalizirajuoj poludemokratiji. Najvei broj istono azijskih drava su, meutim, puno vie demokratske negoli liberalne. Po Zakarijinim rijeima, ustavni liberalizam tei ka zatiti autonomije pojedinca protiv prisile bilo koje vrste. Ali u isticanju istonoazijskog liberalizma, Zakaria ukazuje primarno na postojanje slobodnog trita, ugovornog prava i prava vlasnitva. Istona Azija moe uivati bogatstvo koje je pratilo ove ekonomske slobode, kao i umjeren uticaj rastue srednje klase, ali ona zasigurno ne uiva graanske slobode koje su obino zdruene sa liberalnom vladavinom. ak i u ekonomskom polju drave zadravaju kontrolu nad tritem - jedan od glavnih razloga skoranje finansijske krize u Istonoj Aziji. Graanske slobode se odnedavno ire, pogotovo u Junoj Koreji i na Tajvanu. Ali demokratija je sluila kao utvrda liberalnih vrijednosti i praksi, a ne obratno.

26

Izgradnja dobrih obiaja Zakaria ispravno primjeuje da je, u Africi, Centralnoj Aziji i na Balkanu, rapidna demokratizacija doprinijela usponu neliberalnih reima i da je u podijeljenim zajednicama, u stvari, ojaavala nacionalizam, etniki konflikt, ak i rat. Ali kako e se, ako ne kroz uvoenje demokratije, graansko drutvo uvrstiti u dravama koje su desetljeima patile pod autoritativnom vladavinom i nisu imale nikakvu tradiciju ustavnog liberalizma? Kako e pojedinci dobiti potovanje prema dravi ako im se uskrati ak i pravo glasa? I kako e drava stei potovanje svojih graana ako oni nemaju udjela u vlasti? Institucije koje ograniavaju mo u liberalnim sistemima bi bile isprazne bez pomirenja, izmeu drave i drutva, koje demokratija ojaava. Na primjer, prvi poslijeratni krug bosanskih izbora u septembru 1996. je ojaao tvrdolinijae i ismijao institucije koje je Dejtonski sporazum ustanovio kako bi poboljale veze izmeu zajednica i podjednako raspodijelile vlast meu Muslimanima, Hrvatima i Srbima. Ali ako multietnika Bosna eli da opstane, ansa mora biti data demokratskim procesima koji daju legitimitet vladinim institucijama, hrane odgovornost pojedinca i promiu dijeljenje osjeaja o graanskom identitetu. Izbori koji vode zloupotrebi vlasti ili ojaavaju etnike tenzije bi mogli biti nuno zlo na putu ka liberalnoj demokratiji. Uistinu, nedavni krug izbora17 krajem prole godine je oslabio glavnu nacionalistiku partiju u parlamentu bosanskih Srba, sugerirajui da je umjereniji centar na pomolu. Zakarijin neuspjeh da razlui izmeu formalnih institucija ustavnog liberalizma i politikih obiaja koji su sr liberalne vladavine ga vodi ka pogrenom itanju Srednje Evrope. Zato to su bile liberalne autokratije tokom 19. stoljea, on dri, Poljska, Maarska i eka Republika su sada liberalne demokratije. Ali iako ove zemlje i imaju redovne izbore i liberalne ustave, one moraju proi dug put u izgradnji liberalnih drutava. Nakon desetljea represivne vladavine, mnogi stanovnici Srednje Evrope vide dravu kao neprijatelja, a ne kao legitiman i nepristrasan autoritet. To je jedan od razloga zato mnogi Maari ne plaaju poreze. Maarska tampa je nominalno slobodna, ali veina novina je glasilo politikih partija, dok vlada jo uvijek uiva zamjetnu kontrolu beinih medija. Srednjeevropske ekonomije, iako uveliko privatizirane, pate od korupcije i netransparentnih procedura u biznisu i raunovodstvu. Praksa ustavnog liberalizma e sustii formu samo onda kada se demokratski obiaji prodube i drutvo i drava steknu meusobno potovanje. Zakaria zakljuuje lanak prividnim povlaenjem od insistiranja da liberalizam mora prethoditi demokratiji; umjesto toga, on priznaje da ta dva pojma mogu ii uporedo. On sa dobrim osjeajem urgira amerikim tvorcima politike da promoviraju zajedno i liberalizaciju i demokratizaciju. Uprkos tome, sredinji cilj Zakarijine analize je jasan: SAD trebaju stati sa guranjem glasakih kutija do momenta kad su drave dovoljno slobodno da uzmu koristi od njih. Reformulirati ameriku politiku u skladu s tim bi bilo pogreno i opasno. Ustavni liberalizam ne moe biti nametnut drutvu kojem nedostaju neophodne politike vrijednosti i obiaji. Umjesto toga, participirajua demokratija je esencijalna u izgradnji dostojanstva i autonomije pojedinca, a koji su s druge strane osnov ustavnog liberalizma. Kad bi SAD stale sa
17

Vidjeti fusnotu br.13.

27

promicanjem demokratije, svijet bi bio ne samo manje demokratski, nego i manje liberalan - i na duge staze, manje miroljubiv. Uspostava demokratskog mira moe zahtijevati irenje liberalizma, kao to to tvrdi Zakaria, ali inicijalno irenje demokratije, ak i u neliberalnim oblicima, je ono to e nas na kraju dovesti do tog cilja.

Izborne stvarnosti
Juliana Geran Pilon18 Fareed Zakaria na osvjeavajui i ispravan nain upozorava na opasnost izjednaavanja izbora sa liberalnim demokratijama i oivljava medisonsku opte-priznatu istinu da nesputana demokratija moe biti opasna po slobodu pojedinca. Naalost, on ide predaleko, od izjave da su izbori nedovoljni za stvaranje liberalnog sistema do upozorenja da izbori mogu biti opasni. Njegov zakljuak je oprean stvarnosti post-autoritarne, i posebice postkomunistike, izgradnje drave. Zakaria tvrdi da bez podloge u ustavnom liberalizmu, uvoenje demokratije u podijeljenim drutvima je u stvari pospjeilo nacionalizam, etniki konflikt, ak i rat. U stvari, izbori u bivem Sovjetskom Savezu su omogueni revolucijom bez krvoprolia. Suprotno Zakarijinom oekivanju, lideri koji su doli na vlast u prvim post-komunistikim izborima ni u kom sluaju nisu bili ekstremni nacionalisti. Problematine take su bile rijetke. Izbori u Albaniji juna 1997. su izbacili iz fotelje nepopularnog predsjednika, dozvoljavajui time nastavak reformi i zaustavljajui ubijanja u velikoj mjeri. Bosanski izbori 1996. su ohrabrili ono to bi jo moglo biti mirna, iako prevrtljiva, evolucija. Uistinu, novoizabrani predsjednik Republike Srpske bosanskih Srba, Milorad Dodik, je zakleti umjerenjak.19 Demokratije zasigurno mogu nagaziti slobode, i ustavne garancije su nune kako bi zatitile prava manjina. Ko moe sumnjati da bi bio blagoslov da su sve drave bile sretne kao Amerika koja je usvojila Locke-ovski sistem kontrola i provjera jo od samoga poetka? Ali stvarnost nija uvijek usklaena sa teorijom. Zakaria tvrdi da liberalizam mora prethoditi demokratiji kako bi rezultirao u liberalnoj demokratiji. [est godina su Ukrajinci na nervozan nain rukovodili svojom nedozrelom demokratijom bez ustava, sa post-sovjetskim komadom papira koji je bio gori od niega. Ustav koji je konano usvojen u junu 1996. je prije bio rezultat kompromisa nego filozofske istote, ali je ipak prihvatljiv. Da li bi Zakaria ekao dok on bude zavren pa tek onda proveo izbore? Ponekad laa demokratskog liberalizma mora biti graena tokom plovidbe nemirnim vodama historije. Ovo je istina za svaku post-totalitarnu zemlju; Poljska, kolijevka Solidarnosti, koja je prva zapoela organizirano nezadovoljstvo u sovjetskom bloku, je usvojila svoj ustav tek ove godine (1998. - E.S.). Interim ustav je u najboljem sluaju imao praznina; a niti je njegov nasljednik savren dokument. Ali proces se nastavlja, i bit e bolje. Zakaria se ba ne osjea najbolje sa tom nesavrenou; gradnja brodova tokom plovidbe nije njegova ideja glatkog politikog razvoja.
18 19

Juliana Geran Pilon je direktor programa za Evropu i Aziju pri Meunarodnoj fondaciji za izborne sisteme. Vidjeti fusnotu 13.

28

Zakaria navodi Centralnu Aziju kao vanu regiju gdje su izbori, ak i razumno slobodni kao to su u Kirgizistanu i Kazahstanu, rezultirali snanim izvrnim, a slabim zakonodavnim i pravosudnim organima, i uz to imaju vrlo malo graanskih i ekonomskih sloboda. Ali razmotrite injenice u njihovom kontekstu. Dravni izbori 1995. su moda i bili razumno slobodni, ali su definitivno bili problematini. Neke su reforme ve provedene, ali postoji potreba za jo vie reformi. Predsjednici obje ove drave su posigurno moni, ali nema indikacija da oni vladaju nestabilnim stanovnitvom ili etnikim manjinama koje su spremne na eksploziju. U julu 1997., Kazahstan je privatizirao tri etvrtine od svojih 2500 kompanija srednje veliine, usvojio najradikalniji program reformi penzija u bivem Sovjetskom Savezu i inicirao glavne ekonomske reforme kako bi ohrabrio strane investicije. Bez obzira na uzmake - pogotovo u slobodi tampe - drave Centralne Azije izgledaju blie implementaciji ustavnog liberalizma nego to su bile prije tri godine. Kriviti izbore za trenutne probleme, prije negoli sedam desetljea komunizma, je zauujue. Izbori nisu lijek za sve, i slobode moraju biti zatiene snanim ustavom. Nadati se, svaki e novi izbori nakon pada autoritarnog sistema biti bolji nego oni prethodni: tampa slobodnija, izborno tijelo bolje obrazovano i izabrani predstavnici spremniji da vode rauna o svojim izbornim jedinicama. U stvarnom svijetu gradnje demokratije, ovo je ono to se uobiajeno dogaa. Na alost, to rijetko pogaa naslovne stranice novina.

Mirotvorna demokratija
Nigel Gould-Davis20 Zakaria razmilja o uzurpaciji moi od strane demokratski izabranih voa kao o primjeru neliberalne prakse. Ovo je, ipak, neliberalizam kao krenje podjele vlasti prije negoli krenje prava graana. Moe biti loe to to je kirgistanski predsjednik Askar Akajev stvorio jaku izvrnu vlast, ali ovo je prije debata o vrijednostima razliitih demokratskih modela negoli sveukupno ozbiljnija stvar kao to je prekraj sloboda pojedinca. Demokratska mo moe biti organizirana na vie razliitih naina, ali je besmisleno govoriti - bez ispitivanja pojedinanih sluajeva - da su neki modeli sutinski neliberalniji od drugih. Nadalje, ako ode predaleko, uzurpacija same moi rui demokratiju. ak i Zakaria priznaje da Alberto Fujimorijevo rasputanje peruanskog parlamenta oteava zvanje njegovog reima demokratskim. Ovo je demokratski voa koji se ponaa nedemokratski, ne neliberalno. Isto se moe rei i za Aleksandra Lukaenka, predsjednika Bjelorusije. Nesumnjivo je zanimljivo i bitno da demokratije mogu dokinuti same sebe na ovaj nain. Ali kada ti reimi nakon toga kre prava pojedinca, oni to ine ne kao demokratije, nego kao eks-demokratije. Za poetak, trebalo bi primijetiti da ustavnost nije koncept koji samo liberalizam moe prihvatiti. Ustavi uvruju ne samo prava pojedinca nego i demokratske mehanizme, i dokidanje potonjih je neustavno kao i krenje prethodnih. Zakaria tvrdi da uvoenje demokratije u podijeljenim drutvima moe uvrstiti nacionalizam, etniki konflikt, ak i rat. Ali injenica da populistiki nacionalizam i etnocentrizam mogu biti potpaljeni i upotrijebljeni za nasilne ciljeve od strane voa sa
20

Nigel Gould-Davis je predava politikih nauka na Hertford College, Oxford University.

29

ogranienom odgovornou ne znai da sama demokratija priziva ove bolesne snage. U najveem broju primjera, nacionalizam iskazuje svoj uticaj kroz javno izraavanje, ne kroz demokratski glas. Rei suprotno je pobrkati strasti masa sa moi veina. Uistinu, nacionalizam je esto bio manipuliran odozgo kao strategija sprjeavanja demokratizacije, a ne kao pozitivna reakcija na nju. ak ta vie, poto propagiranje nacionalistikih osjeaja zahtijeva odreen stupanj slobode govora i okupljanja, liberalizacija prije negoli demokratizacija u stvari moe uiniti drave opasnijima. Takav zakljuak je podran argumentom da nesavreni market ideja podrava irenje nacionalistikih mitova. Ekspanzija liberalnih sloboda, a ne demokratska odgovornost, omoguuju artikulaciju identiteta i razlike za line ciljeve. ak i tamo gdje demokratizacija izaziva nacionalistiki konflikt istraivanja nalau da je ovo rezultat specifinog puta prije nego generalnog procesa demokratske promjene. Naunici Juan Linz i Alfred Stepan su pokazali da redoslijed izbora kljuno utie na mobilizaciju nacionalistikih snaga. Tamo gdje regionalni izbori prethode federalnim, politiki identiteti i programi se okupljaju oko etnikih i nacionalistikih tema i mogu ugroziti dravni integritet. Ali ako se prvo odre federalni izbori, postoje snani potstreci za politike aktiviste da kreiraju federalne partije, i federalne programe. Liberalne autokratije imaju dug bilans sukoba jednih sa drugima; liberalne demokratije ne. U prolom stoljeu, evropske drave prethodnog ureenja su periodino uzimale oruje u ruke jedne protiv drugih i konano - neizbjeno - upale u generalni poar. Od sredine ovoga stoljea, evropske drave su bile ureene po potonjem modelu. Time su prevazile bezbjednosnu dilemu i uinile meusobni rat nezamislivim. Zasigurno, i drugi faktori su na to uticali: rast meuovisnosti, povezivajui faktor Hladnog rata. Ali distinktivan, mirotvorni efekat demokratije ak i na prethodno liberalne drave izgleda upadan.

Gdje je lijek?
Kenneth Cain21 Zakarijina dijagnoza virusa neliberalne demokratije je prodorna, ali nudi vrlo malo to se lijeka tie. Svako ko je uestvovao u inicijativama sponzoriranim od strane SAD-a ili UN-a moe razumjeti i zato: veina ovih programa jednostavno ne funkcionie. Kao to i Zakaria podvlai, izvoz demokratije je puno laki od izvoza vladavine zakona. Ustavni liberalizam zahtijeva dobru volju u tako irokom nizu uesnika da obraanje samo jednoj komponenti ne donosi ploda. Na primjer, samo u domenu krivine pravde, reforma zahtijeva neovisno i visoko obrazovano pravosue, kompetentne tuitelje, aktivno udruenje advokata (ko e platiti branitelje?), dobro obuenu i etniki reprezentiranu policiju, osoblje za rehabilitaciju linosti i odgovarajuu infrastrukturu zatvora - od kojih svaka iziskuje velike investicije u univerzitete i profesionalne akademije. Cijena stvaranja i odravanja ovakvog sistema e pregaziti mnoge siromane demokratije, da ne spominjemo da je potrebno nekoliko desetljea kako bi se on razvio.
21

Kenneth Kain je istraiva meunarodnih odnosa pri Vijeu za inozemne odnose.

30

Pored toga, posljednja stvar koju mnogi neliberalni, iako demokratski izabrani, reimi ele je neovisno pravosue - anatema nesputane moi. Reforme u Kampuiji i na Haitiju nisu uspjele zbog ovih tekih istina. U meuvremenu, Kongres je nemilosrdno srezao fondove za programe pomoi. Na alost, investicija u dolarima i nivo dobre volje iziskivane kako bi se pregurale tekoe na putu ka ustavnom liberalizmu u mnogim siromanim demokratijama nagovjetavaju da e neliberalni virus nastaviti sa napadom i inficirati slabe elije demokratije. Prijevod: Ermin Sinanovi, doktorant, Syracus University ermin_sinan@hotmail.com