1

Novinarska profesija – autonomno i odgovorno djelovanje

(PREDAVANJE ZA 6 I 7 SEDMICU NASTAVE)

- Među najznačajnijim pravima koja pripadaju „fondu“ temeljnih ljudskih

prava i sloboda u demokratskim državama jeste pravo na slobodu
izražavanja.
- U raspravama o demokraciji danas gotovo posvuda nailazimo na vrlo
ozbiljna razmatranja pitanja ljudske slobode, pa u sklopu toga i slobode
izražavanja.
- Sloboda se sve više razumije kao pitanje budućnosti. Istina, borba za
slobodu nije novost. Ona traje tokom povijesti, ali na značaju dobija tek u
20. stoljeću.
- U teorijskom smislu ovo je važno pitanje, a bilježi ga povijest filozofije u
djelima većine mislilaca. Može se s pravom reći da se poodavno otvorila
filozofska rasprava koja još dugo neće biti zaključena.
- Sloboda je neiscrpna i nezaobilazna tema kako teologije i filozofije tako i
političke znanosti, kako sociologije tako i komunikologije, pa i ekonomije.
- No, s obzirom da je predmet našeg istraživanja u ovom izlaganju sloboda,
posebno sloboda medija, osvrnut ćemo se najprije na temeljne etičke
pojmove sloboda i dobro. To znači da je neophodno, prije svega, odgovoriti
na pitanje šta je čovjek, iako je, moglo bi se reći, pitanje odveć staro, a
odgovor odavno poznat. Međutim, ono se postavlja stoga što se mijenjaju
uvjeti života i što se permanentno gradi nova pozicija čovjeka u svijetu.
- Čovjek je umno biće koje „gradi samosvojnu, samovlasnu cjelinu“, kako je
to kazao Albert Bazala.1 U biti čovjeka je potreba da slobodno izabira, da
1
Hotimir Burger, „Sfere ljudskoga, Kant, Hegel i suvremene diskusije“, Prometej, Zagreb, 2001, str. 272.
 2

slobodno odlučuje, da slobodno djeluje. Treba naglasiti, čovjeku je dato da

„bude ono što hoće“, a da su moralni život i djelovanje imperativ. On stoga
usklađuje svoju djelatnost i svoje odnose s drugim ljudima shodno potrebi
ostvarenja sebe kao ljudskog bića. Zapravo, sposobnost ljudi da procjenjuju
svoje postupke i da ih usklađuju s onim što se otkriva kao dobro samo je
njihovo svojstvo u krugu živog svijeta. Dakle, samo čovjek pred sobom ima
cilj - učiniti ljudski život boljim i pravičnijim. Sve dok živi, čovjek izabira
između dobra i zla.
- Ljudi su ti koji određena ponašanja ocjenjuju pozitivnim ili poželjnim.
Drukčije rečeno, oni su ti koji pozitivno ili negativno reagiraju na određena
ponašanja. Biti moralan čovjek znači svoje postojanje uskladiti s težnjom da
se dosegne najviše dobro. Upravo tu nalazimo središnju liniju progresa
čovječanstva. Stoga etičari naučavaju da nas nove situacije i novi izazovi ne
smiju omesti u težnji da se postigne najviše dobro.
- U etici je oduvijek bilo važno da čovjek koji ima slobodnu volju, ima
mogućnost slobode izbora u djelovanju, da usklađuje svoju djelatnost s
najvišim dobrom kao svojim ciljem. Ovdje se stoga postavlja ključno pitanje
etike koje glasi: šta je dobro? Odgovor nalazimo unutar same etike koja nas
upozorava da je to čovjek. Dakle, čovjek je najviše dobro.
- Budući da je, zahvaljujući svom raciu, čovjek ostvario život u zajednici s
drugim ljudima i da je to iziskivalo i poseban inteligibilni napor u smislu
razumijevanja važnosti „socijalne prilagodbe“, uređenost odnosa u koje
spada i moral i njegove norme pitanje je od naročitog interesa. To ukazuje
da moralni razvoj traje konstantno. Ali, prije svega, valja naglasiti da
moralnog subjekta (moralne ličnosti) nema bez slobode. Istina, sloboda ne
znači da činimo sve što hoćemo, nego znači činiti ono što je spoznato kao
 3

dobro. Samo čovjek koji može djelovati na temelju vlastite volje, koji je djelo
počinio svjesno, može biti odgovoran. Tako je i u novinarstvu. Novinar je
odgovoran samo onda kada su njegova djela rezultat slobodnog djelovanja.2
- Danas se može ustvrditi da se u našoj zemlji vodi prenaglašena diskusija o
slobodi izražavanja i slobodi medija i da postoji veliko interesiranje za ta
pitanja, ali da u stvarnosti postoje ozbiljni poremećaji na tom polju. Stoga je
i potrebno ukazati na značaj slobode izražavanja i slobode medija u procesu
društvenih promjena.
- Povijesno iskustvo upozorava kako je nepoznavanje, zapostavljanje ili
potiranje prava čovjeka bilo čest uzrok velikih nesreća. O tome ponajbolje
svjedoči stanje ljudskih prava u totalitarnim režimima ili, pak, u vrijeme
različitih ratova kojima obiluje povijest. S obzirom da je stanje neslobode
rat, teško je u Bosni i Hercegovini danas govoriti o slobodi. O tome
najdirektnije govore ogromne ljudske žrtve. Pa je otud i ono što je slovilo
kao sloboda u posljednjoj fazi komunizma imalo određeno značenje i
neposredno nakon njegova pada.
- U našoj zemlji nakon propasti komunizma, projekcijom novog društvenog
poretka, ljudska prava i slobode dolaze u središte interesa. Tokom i
neposredno nakon okončanja rata većina bosanskohercegovačkih građana
želi promijeniti način života. Glavni cilj je slobodan život. S obzirom da su u
ratu na najdrastičniji način kršena ljudska prava i slobode, sasvim je
prirodno što je u Ustavu Bosne i Hercegovine, sačinjenom u Daytonu, data
prednost odredbama o ljudskim pravima i slobodama i to u skladu s najvišim
međunarodnim standardima. Ali, upravo tu se otvara cijeli niz pitanja koja
2
Međutim, ne treba propustiti priliku pa ne kazati: „Ima ljudi koji uživaju u podređenosti, a ne u slobodi, koji
izvlače užitak iz mržnje, a ne iz ljubavi, iz izrabljivanja, a ne iz produktivnog rada“ (Erich Fromm: „Čovjek za
sebe“, str. 24, prema: Maja Žitinski-Šoljić, „Ideja humanizma i suvremena filozofija“, Naklada Jurčić, Zagreb, 1997,
str. 40).
 4

imaju posebnu težinu stoga što u ovom regionu nije izgrađena demokatska
tradicija čija je sastavnica sloboda.
- Sloboda kao univerzalna vrijednost danas je „veliko“ načelo, ideal u
tranzicijskim zemljama. Stoga nakon rata u Bosni i Hercegovini, u kojem su
se dogodile velike žrtve i teški zločini, bosanskohercegovački građani
tragaju za istinom i slobodom. Pa i samo spominjanje slobode budi nadu u
drugačije djelovanje. To djelovanje vezano je za razvoj demokracije, za cilj
kojem teže sve postsocijalističke zemlje.
- No, kako je naš zadatak ovdje razmatranje slobode medija, odnosno pitanja
kakvo treba biti djelovanje novinara da bi se proširile granice slobode, valja
raspravljati o načelima, tj. o etici novinarstva, o odnosu prema slobodi i
odgovornosti. Nesporno je da danas u našoj zemlji profesionalno novinarsko
djelovanje predstavlja vrlo važnu i nadasve aktualnu temu. A kad govorimo
o profesionalnom novinarskom djelovanju, u središte rasprave postavljamo
pitanje slobode medija kao centralno pitanje novinarske profesije. Iako su
rasprave o slobodi štampe (medija) otpočele još onda kada se javilo i samo
novinarstvo, to pitanje ni do danas nije nestalo i nije riješeno.
- A kad je riječ o Bosni i Hercegovini danas, onda problem ograničavanja
slobode medija zadobija posebnu važnost. Nažalost, način pripreme rata od
onih koji su ga pokrenuli sa sobom je donio praksu gušenja slobode medija.
Da nije bilo tako, ne bi mržnja u toj mjeri došla do izražaja i ne bi se
dogodio genocid. Nije stoga slučajno što se nakon rata u Bosni i
Hercegovini postavilo pitanje: šta je dobro za sve ljude? To pitanje trebalo bi
svakodnevno pratiti novinare, jer posljedice njihovog djelovanja mogu
dovesti do sreće ili nevolje. Novinarima je nedopustivo da dovode u pitanje
život, slobodu, jednakost.
 5

- Dakle, novinar se u svom svakodnevnom radu mora pitati šta njegovo djelo
donosi, mora se pitati šta je to što zajednicu kao cjelinu čini boljom. Pitanje
da li postupamo ispravno ili neispravno ili, pak, zašto je čovjek human ili
nehuman ovdje je vrlo bitno. Budući da novinar profesionalac radi tako da
ulaže misaoni i voljni napor nastojeći biti dio humanog svijeta, on uvijek
prihvaća promjenu prema boljem. Suprotno tome, novinaru koji prihvaća
neslobodu čovjek nije „u središtu svijeta“.
- Primjer sloma socijalizma - komunizma i raspad bivše Jugoslavije iznova
podsjeća čovječanstvo na to kakvom može postati zbilja ako se odbaci pitanje
odnosa prema čovjeku. To balkansko iskustvo „krize življenja“ kao djela
ekstremnih nacionalista budućim generacijama ostavlja jasnu poruku:
posvetite više brige čovjeku, neka čovjek bude „u središtu svijeta“.
- Ljudi koji se brinu o tome je li im savjest u skladu s moralnim normama i
kriterijima, izbore ne vrše „nasumice“. Valja reći da će čovjek koji
kontrolira svoje energije imati za cilj respekt ljudske biti. Ovo ističemo stoga
što je obaveza novinara kao profesionalnog djelatnika da se stavlja u zaštitu
dostojanstva. Drugim riječima, djelujući shodno „vlastitoj odluci“, on se pita
kako očuvati dostojanstvo. Trijumf morala tako će se naći kod onih novinara
koji slušaju „glas savjesti“.
- Bitno je podsjetiti da su se u Bosni i Hercegovini na samom kraju 20.
stoljeća dogodili snažni i krupni događaji. U te događaje spada i susret s
modelom pluralističke demokracije. Nažalost, rat je bio vrijeme kada se taj
susret poništio, a veza s moralom raskinula. Rezultat toga bio je poniženje
cijelih naroda. Zapravo, oni koji su za temelj svoje akcije izabrali mržnju i
predrasude zanemarili su pitanje dostojanstva. Moglo bi se reći da su rijetki
bili novinari koji su se stavili u odbranu dostojanstva. Ali pravi problem je
sada u tome što i danas ima novinara koji još uvijek zaboravljaju da je
 6

dostojanstvo nešto što pripada svakom čovjeku. Nije, naime, nepoznanica da

u vrijeme teških kriza ljudi ostaju bez prava na dostojanstvo, ali je pitanje
zašto se takav odnos ovdje i dalje nastavlja kada je Bosna i Hercegovina
izašla iz rata.
- Ustvari, deklarativno gledano nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini
prioritet postaje povećanje stupnja slobode i zaštita ljudskih prava. Međutim,
iskustvo govori da u stvarnosti nema države blagostanja koja se nije suočila
s pitanjem ljudskih prava i sloboda. Stoga upravo ovdje treba podsjetiti na
Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. koja jeste temelj
demokracije, ali koja je i rezultat tragičnog iskustva o zlu. Tvrdnja Rusoa,
koja kaže kako sloboda i jednakost trebaju biti ciljevi svakog pravnog
sistema, u biti je samo dio jednog takvog iskustva.
- Nažalost, još uvijek u nekim zemljama prava čovjeka samo su puka težnja.
Može se reći da su, ustvari, ljudska prava i slobode danas „dio goleme
političke drame Istočne Evrope“ za koju se očekuje da će završiti kad
socijalizam boljševičkog tipa preobražen u ekstremni nacionalizam ode iz
ljudskih glava, tj. kada se takva politika ukloni sa scene. Stoga nije naodmet
ovdje podsjetiti na razlike između demokracije i komunizma. I komunistički
režim i demokratski režim, što se ideologije tiče, izvana izgledaju idilično.
Ali, valja znati da je diktatorima, npr. Staljinu, ideja ljudskih prava bila
nezamisliva, a demokratima, npr. Ruzveltu, motiv borbe protiv nacizma.
Kako demokracija nije fraza potvrđuje činjenica da su ljudska prava
čovječanstvu danas nadasve bitna. Zato pitanje s kojim se suočila
bosanskohercegovačka vlast odmah nakon okončanja rata jeste bilo i pitanje
izjašnjavanja o priznanju (novih) prava čiju afirmaciju valja osigurati uprkos
logici i iskustvu rata. U biti, bilo je to pitanje opredjeljenja za mir i slobodu.
Novost, po našem sudu, bila je to što je i u dijelu onih slojeva stanovništva
 7

kojima interes za ljudska prava nije bio primaran, u novim okolnostima ovo
pitanje postalo važno. Zato i jeste međunarodna zajednica pred političku
elitu stavila obavezu poštivanja ljudskih prava. Ali ugrožavanje građanskih i
ljudskih prava pripadnika etničkih skupina time nije uklonjeno što jasno
upućuje da je nužno mijenjati ratom proizvedene neljudske uvjete života, a
to znači i promjenu onih koji su stvarali loše uvjete i tu se suočavamo s
paradoksom. Naime, u javnim nastupima lidera nacionalističkih partija
ključne riječi su sloboda, jednakost prava i opći interes, ali njihova svijest i
ideologija u biti znače negiranje slobode. Taj je paradoks sasvim uočljiv, ali
nema efikasnog lijeka koji će takvo stanje promijeniti. Otud i jeste toliko
važna sloboda medija. Sasvim je, naime, poznato da su slobodni mediji
važan preduvjet opstanka demokratskog društva. Budući da je stvaranje
slobodnih medija vrlo spor i težak proces, valja najprije nešto reći o potrebi
odbrane ideje slobode medija. O toj ideji nužno je raspravljati ponajprije
stoga što se mediji u praksi teško oslobađaju uplitanja vlastodržaca. A
poznato je da kontrola rada predstavlja ograničavanje ili uništenje slobode
medija. Dakako, razumijevanje zbivanja u svijetu ovisi o objektivnom
medijskom praćenju, dakle, bez iskrivljivanja slike realnosti, pa tako i
iskrivljavanja koja su rezultat utjecaja vlastodržaca.
- Budući da u Bosni i Hercegovini više od dvije decenije nakon rata „medijska
slika“ npr. političkog života ne odgovara stvarnosti, ozbiljno se postavlja
pitanje stupnja slobode medija. Zapravo, utjecaj, moć i monopol u
konstruiranju bosanskohercegovačke stvarnosti nose prevagu. Moglo bi se reći
da novinari više znaju kako očuvati i održavati monopol moći nego kako
razvijati istinsku slobodu. Iako je odmah nakon rata bosanskohercegovački
građanin imao dramatično jasnu spoznaju da sloboda nema alternative i što je
dobro, ta spoznaja je kod većine ljudi stvorila želju za slobodom, nije jasno
 8

zašto npr. na izborima većina izabira onu stranku kojoj je sloboda puka
proklamacija. U tome svakako i novinari i mediji imaju udjela.
- Nije, naime, nepoznanica da novinari griješe, ali isto tako nije nepoznanica
ni da politička vlast posredstvom medija želi vladati javnim mnijenjem radi
vlastitih interesa. Naspram toga, građani trebaju pouzdane informacije o
politici i društvu. Ako objektivan govor ostaje zatvoren za pitanja puka,
onda su granice slobode sasvim sužene. Stoga naglašavamo: istinita
informacija je i zadatak i cilj novinarstva. Zato i jeste razumljivo to što
novinare profesionalce posebno zanimaju oni politički predstavnici koji
vlastite interese stavljaju iznad općih interesa, izvan potreba građana.
Ustvari, taj je odnos dvostruk, a sadržan je u pragmatizmu kako interesa
političara tako i interesa novinara. Taj svojevrsni egoizam sasvim je blizak
relaciji medij - političar. Ako npr. privatni medij ima za cilj profit, a ima,
onda je profitabilnost ovisna o vlasti. Taj circulus vitiosus često se
razotkriva aferama o korupciji i kriminalu i s vremena na vrijeme eksplodira
na način kraha medija ili kraha političara. Nerijetko se dokazalo da je u
totalitarnim društvima s političkim središtem koje se teško mijenja bilo
isplativo raditi kao novinar u službi vladajuće strukture. A poznato je da
upravo takav rad vodi reprodukciji totalitarnog režima, odnosno
restrikcijama ili sužavanju ljudske slobode.
- No, i bez obzira na tip režima, bio on demokratski ili totalitarni, uvijek
postoje rasprave o slobodi medija. U tom smislu, ove su rasprave potkraj
prošlog stoljeća privukle pažnju intelektualaca i u zemljama bivše
Jugoslavije, što je imalo određenog utjecaja na porast slobode. Mišljenja
koja su prevladavala u pogledu slobode govora i slobode medija u vrijeme
socijalizma i današnja mišljenja, formalno gledano, ne razlikuju se odveć.
Ali, ako se ima u vidu praksa „socijalističkog novinarstva“, onda je razlika
 9

ogromna. Nakon što su se desile krupne društvene promjene u redoslijedu

pitanja koja se postavljaju, primat zadobijaju ona o ljudskim pravima i
slobodama što, ustvari, ukazuje na put uspostave demokratskog društva.
Otud i pitanje slobode medija postaje prioritetom.
- Pitanje o slobodi medija vodi u srž novinarske profesije. Da bi se ono do
kraja aktualiziralo, čini se, potrebno je prisjetiti se šta je sloboda medija.
„Slobodni tisak se definira kao medij koji omogućava raznolikost ideja i
mišljenja.“ Takav medij „nije čimbenik jednog pogleda ili državne
propagande“.3 O tome Vesna Alaburić u svojoj knjizi „Sloboda izražavanja
u praksi Europskog suda za ljudska prava“ u tekstu pod naslovom „Sloboda
medija“ kaže: „Sloboda tiska, po mišljenju Suda, od presudnog je značaja za
demokratske društvene poretke i zato što je ona ‘jedan od najboljih načina
upoznavanja javnosti s idejama i stajalištima političkih vođa i oblikovanja
mišljenja o njima. A općenito gledano, sloboda političke rasprave u samoj je
srži pojma demokratskog društva’.“4 Autorica Alaburić, dakle, kao bitan
doprinos štampe izdvaja dvije stvari koje su navedene u presudi „Lingens v.
Austria“, od 8. jula 1986, Series A No. 103. Rijetko se neki pravnik s
prostora bivše Jugoslavije trajnije i intenzivnije bavio pitanjem slobode
medija na način Vesne Alaburić. Vesna Alaburić, naime, posebno
apostrofira ideal slobode izražavanja i slobode medija. U uvodnom tekstu
„Priručnika o slobodi javne riječi“ ističe: „Ugroziti … na bilo koji način
slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka osobna,
ustavom zajamčena, prava novinara (i njihovu profesiju). To znači, prije
svega, ugroziti njihovu za održavanje svakog demokratskog društva
3
John Street, „Masovni mediji, politika i demokracija“, prevele Marijana Grbeša i Ivona Mendeš, Fakultet političkih
znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2003, str. 214.
4
Vesna Alaburić, „Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska prava“, Narodne novine, Zagreb, 2002,
str. 23.
 10

presudnu funkciju, pa stoga i samu demokraciju kao oblik vladavine i

pretpostavku ozbiljenja svih drugih proklamiranih ljudskih prava i
sloboda.“5
- Budući da je Ustav Bosne i Hercegovine koncipiran za demokratsko društvo,
treba reći da član II precizira „Ljudska prava i osnovne slobode“ pri čemu
središnje mjesto zauzimaju „sloboda misli, savjesti i vjere i sloboda
izražavanja“.6 Međutim i ono što se kod nas nalazilo u ustavu i zakonu u
vrijeme socijalizma kao odredba, formalno je osiguravalo slobodu
izražavanja i slobodu medija, iako je riječ o dvije različite stvari. Naime,
sloboda iskazana u tekstu - u Ustavu SFRJ i Zakonu o javnom informiranju -
u praksi njihove primjene bila je nesloboda za rad novinara. Jer, sloboda u
smislu slova demokratskog ustava i razvijenog demokratskog društva znači
posve drugačiju slobodu od one u socijalizmu. Stoga je i u Bosni i
Hercegovini današnji govor o slobodi medija priča s nove stranice. Sasvim
je jasno, ako se želi progres temeljna prava, sloboda govora i sloboda medija
moraju biti proritet. Stoga se borba za slobodu medija odvija s najvećom
žilavošću profesionalaca.
- Dakle, u središtu rasprave o slobodi medija nalazi se upravo djelovanje
novinara. Našu pažnju stoga zadržavamo na pitanju šta se želi i prema čemu
se ide. Cilj je jasan. Novinari trebaju ustrajati u sljedećem: otvoriti prave
probleme ili istražiti nepravilnosti i o njima izvijestiti javnost, koristiti se
dopuštenim metodama kako bi se došlo do vijesti, fotografije ili dokumenta.
Nadalje, novinar će poštovati embargo, profesionalnu tajnu i izvor
informacije koju je dobio u povjerenju. Novinar neće pisati tekst kojim se
podstiče diskriminacija utemeljena na razlikama u rasi, spolu, vjeri itd.
5
„Priručnik o slobodi javne riječi’“, ARTICLE 19 (INTERNATIONAL CENTRE AGAINTS CENSORSHIP)•PRESS DATA
(MEDIJSKA AGENCIJA HND)•HRVATSKO NOVINARSKO DRUŠTVO (ZAGREB), Zagreb, 1998, str. 10.
6
„UstaviBosne i Hercegovine“, Federalno ministarstvo pravde, Sarajevo, str. 5.
 11

Novinar neće prakticirati plagijat, klevetu, uvredu i iznositi nepotvrđene

optužbe. Ponašanje novinara, dakle, mora biti usklađeno s novinarskom
etikom. Spomenuti standardi, mogli bismo reći, najmanji su zajednički
nazivnik novinarske profesije. Zapravo, uvažavati ova pravila, odnosno
uvijek djelovati u skladu s njima rad je za opće dobro. To znači, u prvom
redu, da pred novinarima stoji etički zahtjev da se ljudsko djelanje uskladi s
najvišim dobrom.
- Nažalost, naspram jasnih pravila u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju
egzistiraju i „medijske kuće“ koje usklađuju svoje interese sa zahtjevima
političke i ekonomske elite. Kao što znamo, uloga novinara i medija jeste da
kritički posmatraju djelovanje političke i ekonomske vlasti, da ukazuju na
pojave zloupotrebe i kršenja zajamčenih ljudskih prava i sloboda.
- Sloboda medija nadasve je složen problem, pogotovo ako se imaju u vidu
akcije koje svjedoče o njenom kršenju, a tumače se kao akcije za zaštitu
slobode. Stoga valja imati na umu da nije dovoljno ukazati na stanje, a ostati
indiferentan prema zlu koje je danas posvemašno. A kao što znamo, do zla
dovodi pretjeran interes za profitom i prirodnim resursima. Ovo naglašavamo
zato što nerijetko novinari respektiraju takve interese, a potcjenjuju etiku
profesije. Drukčije rečeno, novinari se nerijetko nalaze u procjepu. Oni,
naime, popuštaju pred pritiscima vlade, političkih stranaka, pred
komercijalnim pritiskom i sl. zbog čega dolazi do zatajivanja, a to je
problem profesionalnog odnosa. Međutim, koliko god da se respektiraju
interesi (ili djelimično ili u cijelosti) koji se nameću na ovaj ili onaj način,
iskustvo govori da opstanak medija osigurava samo profesionalizam i to je u
demokratskim društvima nesporno. Teškoće su velike u zemljama koje su
imale rat i koje žive tranziciju. Novije iskustvo u radu novinara iz Bosne i
Hercegovine govori da iza svakog rata ostaju teške posljedice koje je nužno
 12

prevladati. Taj proces prevladavanja je spor. Dok mediji za svoj rad

zahtijevaju „slobodan prostor“, tog prostora ima malo, jer se ograničava na
različite načine. Posebno ga ograničava vlast koja nastoji zadržati svoj
utjecaj. U takvim okolnostima suprotstavljenosti novinara i vlasti, vlast
problem rješava u svoju korist štiteći se nacionalnim, odnosno interesom
države. S druge strane, novinar profesionalac rukovođen profesionalnim
standardima suprotstavlja se autoritarnosti ili štetnom utjecaju. Ovaj „sukob“
odvija se u kratkoročnom smislu na štetu profesionalizma, a u dugoročnom
smislu on je znak doprinosa upravo profesionalizmu. Nije slučajno
naglašeno da nema „panike pred slobodom i odgovornošću“.
- Ovdje treba napomenuti da se u suvremenim teorijskim razmatranjima
pretpostavki uklanjanja teškoća u razvoju slobode medija ističe vezanost
profesionalizma i slobode. Naime, sve se češće upozorava da danas nije
dovoljno samo htjeti promjenu. Potrebno je u svagdanjoj praksi činiti dobro.
A činiti dobro u novinarstvu znači istinito informirati. S tim u vezi, vrlo je
zanimljivo iznijeti dilemu na koju je ukazao i Luis Alvin Dej u svojoj knjizi
„Etika u medijima“. On kaže: „Ali, ako je istina tako sveta, zašto je iskrenost
često prva stvar koja strada ako je to u našem ličnom interesu? Odgovor
djelomično leži u činjenici da je sklonost ka neistini podjednako dio ljudske
prirode i društvenih normi kao i govorenje istine. Zapravo, umjetnost
obmane ima isto tako drevnu istoriju … kao posvećenost istini.“7 Ova
dilema ukazuje na dva pola morala i obavezu etike da pomaže u procjeni šta
doprinosi događanju dobra. Ako etika savjetuje, a zakonodavstvo nalaže,
onda je obrazovanje za profesiju ključ za razumijevanje profesionalizma.
Danas sve veći broj suvremenih autora s područja novinarstva ističe kako

7
Luis Alvin Dej, „Etika u medijima, Primeri i kontroverze“, prevod Jelena Vasiljević i Aleksandar Kocić, Medija
centar (Beograd)•Plus (Beograd), Beograd, 2004, str. 102.
 13

rješenja teškoća u novinarstvu koje su prepoznatljive i česte, a koje se

kvalificiraju kao neprofesionalan pristup, valja rješavati edukacijom (za
profesiju). Stoga se bosanskohercegovački novinari i mediji nalaze na udaru
oštre kritike. Ta kritika nije samo rezultat odstupanja od profesionalnih
standarda (koji nisu nepoznati), nego i pogrešaka u edukaciji.
- Naša tema (sloboda medija) dalje nalaže da najposlije razmotrimo i samo
značenje izraza sloboda. Naime, sloboda je riječ koja je tokom povijesti bila
korištena u različite svrhe. O tome najbolje svjedoči primjer rata u kojem se
svi učesnici izjašnjavaju kao borci za slobodu. Primjer agresije na Bosnu i
Hercegovinu jedan je od najeklatantnijih primjera osvajačkog rata u kojem
su se osvajači „borili“ za slobodu svog naroda. Tom su primjeru slični i
aktualni ratovi koji se vode protiv terorizma ili za demokraciju i slobodu
naroda čija se sloboda ratom zapravo ukida. Pa i danas, kada se koristi
pojam sloboda, sučeni smo s pitanjem šta čini sadržaj i smisao tog
potenciranja slobode. Ako su demokracija i sloboda neodvojive, kako je
moguće uzimanje slobode silom osigurati slobodu i demokraciju. U
razjašnjavanju ovakvih kontradikcija mediji su ti koji svojim kazivanjem o
događajima doprinose jasnoći ili konfuziji ovisno o tome jesu li uistinu
opredijeljeni za slobodu ili su podložni manipulaciji. Zapravo, ovdje se sada
nameće potreba pojašnjenja veze demokracije i slobode, jer kad govorimo o
demokraciji i slobodi govorimo istovremeno i o različitim pojmovima. Ako
se sloboda stavlja u kontekst demokratskog društva, ne treba zaboraviti da
postoje razlike u razumijevanju demokracije. Tako isto ne treba zaboraviti ni
da onaj ko se zanima za pojam sloboda često strastveno i razložno postavlja
zahtjev za demokratskom zajednicom. Zato ćemo se ovdje iznova vratiti
pojmu slobode. Preciznije, osvrnut ćemo se na dva tumačenja slobode.
Jedno ukazuje da je ona odsustvo nekog ropstva ili prisile. Ako niste
 14

podvrgnuti prisili, onda ste slobodni u negativnom značenju slobode, kaže

Nigel Warburton.8 Drugo tumačenje ističe pozitivan smisao slobode tako što
kaže: slobodni ste ako vaš život, vaše odluke ovise o vama, a ne „o vanjskim
silama bilo koje vrste“.9 Ovakvo mišljenje zastupa Isaiah Berlin. U biti, oba
ova tumačenja upućuju na činjenicu odsustva prisile, neovisno o tome kakva
je prisila i otkud dolazi. A kad je riječ o slobodi medija, onda je neophodno
postaviti pitanje da li je sloboda medija posvuda, a posebno u Bosni i
Hercegovini, zbiljska. Ovo pitanje vezano je za problem praktične primjene
pravila. Budući da sloboda medija u svakodnevnici nije neka apstraktna
sloboda koju možemo široko i različito tumačiti, ona se ovdje može
jednostavno razumjeti i kao stvar profesionalizma, tj. u smislu normi kojima
se profesija uređuje. Stoga se na ovom mjestu i naglašava da se do
profesionalnog novinarstva može doći prije svega mehanizmima
samoregulacije. Riječ je o poznavanju i poštivanju profesionalnih pravila, jer
su i novinari i mediji odgovorni isključivo javnosti. U tom su smislu u Bosni
i Hercegovini nakon rata inicirane važne promjene u radu i novinara i
medija.
- U nemalom broju rasprava o tome kako se mediji mogu promijeniti da bi što
bolje služili demokraciji, opravdano se ponavlja naznaka da samo slobodni i
profesionalni mediji mogu doprinijeti progresu. Ali, s obzirom da je sloboda
u izvornom smislu i pitanje granica u djelovanju, čini se važnim zapitati se i
o tome koja sredstva koristiti protiv štete koju novinari čine u svom radu. S
obzirom da su štete česte, jasno je da trebaju mehanizmi kojima se daje ili
uskraćuje povjerenje novinarima. Odgovor glasi: kodeks. Novinarima je,
dakle, potreban kodeks koji je vrijedan da ga se slijedi. Svakom ko pogleda
8
Vidjeti: Nigel Warburton, „Filozofija, Osnove“, preveo Mladen Klepac, KruZak, Zagreb, 1999, str. 76.
9
Vidjeti: Isaiah Berlin, „Četiri eseja o slobodi“, Feral Tribune, Split, 2000, str. 235.
 15

aktualne kodekse u Bosni i Hercegovini postat će jasno da su u njima dati

pažnje vrijedni ciljevi. No, kodeks nije važan samo po cilju, već i po tome
što novinari ne mogu dovoditi u pitanje kodeks, jer kodeks oni sami stvaraju.
Dakle, to je njihov dokument i oni ga mogu i mijenjati. Ustvari, etičkim
kodeksom sami novinari određuju put koji treba slijediti. Taj put vodi ka
odgovornosti novinara prema javnosti. Ova odgovornost ima prednost nad
svakom drugom odgovornošću.
- S pravom se može naglasiti da su kodeksi, posebno nakon ekspanzije
novinarstva predmet čestih analiza, kritika i rasprava, ali da gotovo svi
zagovornici kodeksa ukazuju da oni potpomažu potpuno i suvereno
sudjelovanje u životu zajednice. Rad novinara bez profesionalnih pravila
značio bi gubitak orijentacije.
- Međutim, iskustvo i dnevni angažman pokazuju da se od kodeksa manje ili
više odstupa. Stoga je pored samoregulacije bitna i druga strana kojom se
uređuje sloboda rada u novinarstvu. Riječ je o zakonu. Tako putem zakona
država osigurava poštivanje medijskih sloboda. Dakle, kodeksom i zakonom
uređuje se i osigurava profesionalno novinarstvo. Te dvije strane uređivanja
rada novinara i medija omogućuju da zloupotreba slobode medija bude
sankcionirana. U etičkom kodeksu data su pravila kojima sami novinari
određuju šta trebaju činiti, dok se zakonom propisuju prava i obaveze. Još u
doba bivše Jugoslavije donesen je Kodeks novinara Jugoslavije o
profesionalnim i etičkim normama i vrednostima u obavljanju novinarskog
posla u javnim glasilima (Savez novinara Jugoslavije, 28. oktobar 1988.
godine). No, taj kodeks nije bio sasvim primjeren za nove okolnosti. Kada se
Jugoslavija raspala kao ideološka tvorevina, raspao se i koncept uređivanja
rada medija. Novi pristup označen je u potrebi izgradnje demokratskih medija.
Mada je „jugoslavenski kodeks“ jednostavno stvar prošlosti, spominjemo ga u
 16

smislu prethodnog iskustva samoregulacije, ali s napomenom da kodeksi

koji se danas primjenjuju u Bosni i Hercegovini u sebi sadrže i dio tog
iskustva.
- Naša postavka da je sloboda medija uvjet demokratizacije društva usmjerila
nas je da proanaliziramo koliko teorijska gledišta o slobodi medija toliko i
stanje medija u vrijeme rata i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ako
poratno vrijeme razumijemo kao vrijeme tranzicije, onda se može ustvrditi
da je na planu afirmacije slobode medija u našoj zemlji ostvaren značajan
napredak i da je tranzicija medija u punom zamahu.