Novak Kilibarda

Lik Vuka Manduia u Gorskom

vijencu
Tema Gorskog vijenca potiskuje one psiholoke profile likova koji ne zavise
od konkretnog ideoloko-politikog i etiko-istorijskog angaovanja. To je
otuda to se pjesnikov posao na planu graenja likova ispoljio vie u naporu
da se knjievno iskae njihova istorijska aktivnost nego u nastojanju da se
istrai njihova antropoloka kompleksnost sa kojom su uli u konkretni
istorijski in. Vladiku Danila, igumana Stefana i Vuka Miunovia, na
primjer, maksimalno apsorbuje konkretna istorijska zauzetost. Njego ne
priugotovljava podatke koji bi psiholoki obiljeavali njihove likove i na
prostorima koje ne hvata velika ideja. Svi njihovi ljudski sadraji koji su
interesovali pjesnika usmjereni su na iskazivanje njihove snage da se posvete
ideji, a ne pak na iskuenje psiholoko-biolokih sadraja koji bi se ispoljili
povodom realizacije te ideje. Jedini lik u Gorskom vijencu koji je psiholokobioloki determinisan jeste Vuk Mandui. U njemu "imamo pravog
protagonistu line drame" - primjetio je Jovan Dereti.
Nemogunost istorijskog dogaaja da potisne intimni ivot Vuka Manduia
jeste pjesnikova mogunost za graenje Manduieve psiholoke
konkretnosti. Svako pojedinano uestvovanje Vuka Manduia u
realizovanju istrage poturica ima dva znaenja u djelu: konkretno znaenje u
lokalnom sieu i, drugo, znaenje u okviru psiholokog portreta koji se
iskazuje samo u vezi sa ljubavnim snovienjem kao kulminacionom takom
u procesu formiranja portreta. Znaenje Vukovih misli koje se uklapaju u
opte rezonovanje o centralnoj istorijskoj ideji, to se iskazuje prije ljubavnog
sna, ne zanima itaoca kao oblik ispoljavanja jednog psiholokog stanja koje
nije uslovljeno tom idejom. Vukova pria o snahi Aneliji, kao uostalom i
druga njegova ispoljavanja, uzimaju se kao iskazi sauesnika konkretnog
dogaanja, a ne kao odraz psiholokog stanja jedne integralne linosti. Tako
se funkcija lokalnog znaenja iskaza pretpostavlja linosti koja se iskazuje.
ak i kulminaciona taka u procesu formiranja Vukova psiholokog portreta,
ljubavni san, ima naglaenu funkciju konkretnog znaenja u lokalnom sieu.

Taj detalj je uintegrisan u meuprostore istorijskog ispoljavanja gdje svojom

neobinou, i ljepotom ljubavne pjesme, ima nadreenu poziciju meu
ostalim realistikim detaljima ija je svrha u tome da itaoca za trenutak
odvoje, i odmore, od visokoidejne jednosmjernosti dogaanja. Dakle, Vukova
ljubavna ispovijest u prostranstvu radnje djela znai samo jedan krupan detalj
koji pripada zatiju etiko-istorijskog ponaanja junaka. Ali, pored konkretnih
znaenja Vukovih iskaza osjeaju se drugi njegovi sadraji koji poslije
ljubavnog sna vode itaoca pravo u svoja psiholoka izvorita. Upravo ti
sadraji upuuju na psiholoko stanje Manduia koje je jednako postojano u
toku njegova istorijskog angaovanja, a koje je eksplicirano snom. Dakako,
lokalno znaenje bilo kojega iskaza Vuka Manduia ne umanjuje se
funkcijom u slubi formiranja psiholokog portreta.
Stepen etikog iskuenja koje se manifestuje u inu zaljubljivanja jeste mjera
dubine Vukove ljubavi. Da bi pjesnik pokazao da je neto silovito sablaznilo
Vuka da kumu primijeti kao enu, morao je blie da odredi tu silu to je kadra
da presijeca obzire vjere i obiaja. Blie odreenje te kategorije definie obim
Vukova nemira koji ne moe potisnuti ni velika ideja to je privremeno
duhovno uniformisala protagoniste istrage. San-pjesma je izuzetna ba u
tome to na sve upuuje a nita ne eksplicira. Snaha Milonjia bana inkarnira
strast koju Njego oplemenjuje njenom transformacijom u ljepotu. To je ista
ona ljepota koja dovodi do bijelog usijanja strasti u pjesmi No skuplja
vijeka. Pjesnik je sve uvrnuo u unutranjost pjesme koja se razbuktava u
carstvo onog erosa koji su stari Grci najprikladnije izrazili u mitolokoj
bezobzirnosti rodoskrvnua bogova. I svekar, Milonji ban, ostavljen je kao
mogunost incestnog grijeha ali na distanci koja trepti kao neuhvatljivi
nagovjetaj opteljudske grenosti, u trenucima kad savlada ljepota. Ban
Milonji je javno prekrio jedan tabuisani obiaj kada je pretpostavio ljepotu
snahe svetinji obiaja i mrtvoj glavi svoga sina Andrije:
alije mu snahin vijenac bilo
Nego glavu svog sina Andrije.
Pjesma se preliva u strah od ljepote iza koje jecaju zvona strasti.[1] Snaha
Milonjia sablanjava sve muko, bez obzira na svetinju religije i krvi.
Pjesnik ostavlja Milonjia bana u otmenoj gordosti snane linosti vrei
"sublimaciju ljubavnog u duhovno". Narodni pjesnik tu opteljudsku
optereenost i opasnost od ljepote izraava u punoj razgolienosti:
Duboka voda brod nema,
Ubava moma rod nema.
Da bi dokazao Vukovu punu zanijetost, pjesnik daje beskonano bogatstvo
nagovjetaja. Snaha Milonjia bana ne samo to ima poziciju ljepote koja
uzbuuje nego je i dovedena u mogunost aktivnog izazova. Tui za

djeverom koji joj je lani poginuo! Ona je mlada, "nema puno osamnaest
ljetah!" Kakva je to alost? Samo majka i sestra mogu i poslije itave godine
da tuenjem za srce ujedaju! ta to Vuka ujeda? Kua Milonjia nije
iskopana. Tu je ban Milonji, snaha nije udovica!
Tuenje snahe bana Milonjia puno je nagovjetaja, pjesma je itava
mitologija bez mjere i kraja. Sve neizmjerno bogatstvo nagovjetaja u pjesmi
poprima slubu sredstva za rasvjetljavanje psiholokog lika Vuka Manduia,
koji koheziono objedinjuje svaki njegov iskaz uinjen i prije i poslije
ljubavne ispovijesti u snu.
Svaka reenica, ak i sintagma, upotpunjuje erotsko tajanstvo Vukova lika.
Stih "no me avo jednu veer nagna / u kolibu noih Milonjia", iako je samo
pjesniki kazana misao - sluajno dooh - ne ograniava se ona sluajnost.
Pojam avola u metaforinoj morfologiji teksta ima vrlo sloenu
ekspresivnost. Jedva da vjerujemo da je Vuk sluajno doao na konak; sve
slutimo da ga je neto negdje opredijelilo da prenoi u kolibi Milonjia. Nita
ne smeta to se izjava moe shvatiti i kao oblik Vukova kajanja to je noivao
kod bana; poruke se meusobno ne iskljuuju. Zar ne govori neto i Vukova
budnost pred zoru - kad "svak spava u kolibe". Kakve su ga to brige obrvale
te ga mui nesanica! I pored injenice da se ne smije u poeziji traiti
bukvalna loginost, namee se ovo pitanje samo po sebi: kako Vuk onako
jasno sagleda oi tuilice koje gore ivlje od ognja uz koji se na grije. Gost i
kum neosporno spava u kolibi, a vatra gori na sred sijenokosa. Da se to Vuk
nije moda i prije nagledao njenih oiju. Ko zna ta se sve skriva u
onome vragukoji ga je doveo u kolibu kuma Milonjia gdje ga mui
nesanica. Da se moda svekrov podvig prilikom krenja obiaja nije na
daleko uo! Ko to Vuku ispria istoriju vijenca koji je pretpostavljen svetinji
obiaja i junaku iz Duge. Odista, snovienje kao oblik ljubavne ispovijesti i
iskazivanja sutine jednoga psiholokog lika pruilo je beskrajne mogunost
da se sve nagovijesti, a da se nita ne eksplicira. Nijedan segment Gorskog
vijenca ne nudi itaocu bogatiju ekspresiju od sna Vuka Manduia. A ko bi
zamjerio to pjesma nudi udne sadraje i to izvlai itaocu opasne
asocijacije, dobio bi odgovor: pa zaboga to je san u kojemu se sve mogue.
Zar ne gledamo svjetlost mnogih zvijezda koje ne postoje u doslovnom
smislu!
Poslije ljubavne ispovijesti u snu razbistrava se znaaj prie o snahi Aneliji
kao detalja u psiholokom portretu Vuka Manduia:
Bjee mi se snaha pomamila,
Bez putah je nita odrati...
Te ja uzmi trostruku kandiju,
Ueni joj u meso koulju:
Vrag utee nekud bez obzira,

A ozdravi snaha Anelija.

Vukova pria o snahi Aneliji ne oslanja se na bilo kakvu stvarnu istinu iz
njegova ivota. Za poimanje svih koji sluaju, Vuk je izmislio priu da bi
kroz alegoriju kazao poturicama svoje ubjeenje u neminovni obraun sa
njima. Zato Vuk konstruie priu o jednoj eni, i to eni koja mu je navodno
snaha, da bi rekao svoju poruku kao aktivni uesnik jednoga istorijskoga
ina? Psiholoki je sasvim jasna injenica da Vuk u momentu kada treba da
od neega napravi alegorijsku priu pribavlja materijal iz fonda najprisutnijih
asocijacija. A moe lako biti da je surova pria o jednoj eni trenutak njegove
trenutne osude svemoi koja ga je obuzela. Koliko ga silno rastae jedan ena
dokaz je, dakle, asocijacija na nju i u trenucima delikatnog raspravljanja sa
prisutnim neprijateljem. Dvostruk grijeh se zavrzao za Vuka: on je kum kue
Milonjia i oenjen je ovjek.[2] Uglavnom, ljubavni san neminovno uvlai u
sebe i Vukovu priu o snahi Aneliji. Zar dva iskaza o eni nijesu simboli
Vukove muke razapetosti izmeu obiajnozvaninog i intimnoljudskog
ivljenja. I ne samo simboli Vukove razapetosti, niti pak samo simboli ljudi
jednog vremena.
Pla za deferdarom, to je ujedno i poenta Gorskog vijenca, zaokruuje
Vukov psiholoki portret koji je ispoljio svoje magistralne dimenzije u
snovienju. To zaokruenje ujedno razrjeava njegovu psiholoku napetost i
znai pranjenje jednog prenapregnutog psiholokog stanja.
Poslije istrage poturica nastupa opte duhovno olakanje na prostorima
istorijske aktivnosti. U sjaju pobjede i iguman Stefan zaobilazi liturgijske
kanone. Veseli su glasi i kad se javlja da je nestalo groblja oko crkve i da po
estinu u jedan kopaju. A Vuk Mandui, ta se s njim zbiva? Proao je
munu napetost pri donoenju odluke, izdrao tok istrage i rijeio jedan
lokalan okraj poslije istrage koji je itava bitka:
Do Kokotah vie Ljekopolja
Osamdeset i tri posjekosmo.
Sve postignuto nije moglo da uvede Vuka u stanje opteg olakanja, kao to
ga ni velika ideja nikada nije mogla sasvim angaovati. Sve zvanino ostalo
je s one strane njegovog intimnog unutranjeg napona. Sav tok kolektivne
angaovanosti, i line uspjehe u borbi sa haralijama, Vuk nije nikako
drukije doivljavao osim kao vid svoga normalnog borakog bitisanja i kao
bogomdano angaovanje koje mu je pomagalo da ne ostane sam sa svojom
ljudskom problematikom. Zato Vuk plae? Zaista, on moe da ali sve to je
lijepo; on se izdokazivao kao poklonik ljepote u raznim njenim
manifestacijama. Njega je mogao da ponese i lijep turski saruk, on prekida
Drakovu priu o runim stranama mletakog ivota jer eli da se pria o
junatvu. Sve to stoji, ali ne treba zaboraviti da je Vuk za itavo vrijeme
izvoenja istrage bio introvertirana linost. Zato njegov pla moe da znai

oduak psiholokog napona koji je bio stalan. Mala alost za pukom jeste
povod za njegov veliki pla kojim otvara stegnute prostore svojih elja o
kojima je mogao samo glasno da sanja. Poslije istrage treba ivjeti bez velike
ideje, trpjeti svakodnevno optereenje; ivot postaje svakidanja jadikovka.
Zar nije njegov odlazak u titare nastavljanje borake aktivnosti koliko i
bjeanje od intime koja pritiska. Optimistiki zavretak Gorskog
vijencaujedno je i jedan duboko tragian akord prelaska istorijskog pregnua
u mrtvilo svakidanjice.
Vladiin poklon Vuku Manduiu simbolizuje one nadoknade u ivotu
kojima drutvo hoe da usrei pojedinca. Vladika zaboravlja da Mandui
nije tip junaka koji u puci vide samo uzdanog druga kakvi su svi junaci
crnogorskih epskih narodnih pjesma. Vladika ekonomski obeteuje Vuka, ali
mu ne nadoknauje onu ljepotu koja je prestriena. Vladika-dravnik doivio
je smirenje, ideja mu je ostvarena - on je dovren i zavren. On nije u
psiholokoj prilici da razumije Vukov pla drukije nego kao aljenje
vrijedne puke.
Lik Vuka Manduia otvara prilaze da italac domisli njegove unutranje
sadraje. U prosedeu romantiarske poeme lik nije mogao biti svestranije
iskazan. Ovaj psiholoki portret nabijen je unutranjim sadrajima koje treba
domisliti. Da je bilo vremena i prilika, lik Njegoeva Vuka Manduia bio bi
velika inspiracija za knjievne obrade, onako kao to su Homerovi likovi bili
stalna inspiracija grkih tragiara.
Lik Vuka Manduia je najvii domet Njegoevoga knjievnog posla na planu
graenja likova.
NAPOMENE
1. U Gorskom vijencu se dovoljno naglaava obiaj rezanja enskih kosa
za mrtvim glava, kao jedan od oblika pogrebne rtve. I poturice
smatraju da je obiaj rezanja kosa prilikom oplakivanja mrtvih jedan
od obiaja koji ih sa Crnogorcima povezuje bratstveniki i
saplemeniki:
Kosa mlada na groblje junako
Siplje li se bulah ka Srpkinjah!
Serdar Vukota ubraja u krvavi porez crnogorske istorije i odsijecanje
kosa mladim enama:
O prokleta zemljo propala se,
Ime ti je strano i opako...
Ili ima kitnog vijenca

Koji kruni elo nevjestama

Ponje mi ga u cvjetu mladosti.
2. italac indirektno saznaje da je Vuk oenjen ovjek. Ne bi Mandui
u svome plau za deferdarom rekao 'a mi ga je ka jednoga sina' da
stvarno nije imao sina. Njego stalno pazi na dokumentarnost u smislu
obiaja i narodnog ivota. U zakletvama i tvrdnjama-poreenjima,
kakvo je upravo poreenje deferdara sa sinom, niko ne pominje sina
ako ga nema. Uostalom, ne bi za Vladiku pla raaloenog Vuka bio
tako jako ubjedljiv da je Vuk pomenuo fiktivno sina.
Kontekst Gorskog vijenca pokazuje da je Njego bolje od ikoga
poznavao sve pravce narodnog ivota i obiaja.
// Projekat Rastko / Knjievnost / Nauka o knjievnosti //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomo ]