Antropogena promjena globalnih biohem.

ciklusa

Antropogena promjena globalnih biohemijskih ciklusa

Muamera Hozi

Promjene u prirodi, posebno one koje su posljedica emisije gasova, usljed ega nastaje efekat
staklene bate, zahtijevale su akciju zemalja na meunarodnom nivou budui da se emitovani
gasovi ire po cijeloj atmosferi ali i zbog injenice to je kontrola emisije gasova vrlo skup
poduhvat te je zajednika akcija na meunarodnom nivou mnogo ekonominija. Prvi korak
bio je usvajanje, 9. maja 1992. godine, Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o promjeni
klime. Ovom konvencijom je utvren sistem za razmjenu podataka o gasovima koji stvaraju
efekat staklene bate, dok je rjeavanje pitanja naina ograniavanja emisije tih gasova
odloeno za neki budui trenutak. Gotovo da nema osobe koja nije ula predvianja da e
efekt staklenika znaajno djelovati na svjetsku klimu u budunosti. Termini kao to su to
stakleniko zagrijavanje i /ili globalno zagrijavanje u svakodnevnoj upotrebi jednostavno
znai da se oekuje da e temperatura zraka u budunosti porasti nekoliko stupnjeva kao
rezultat povienja koncentracije ugljikovog dioksida i drugih tzv. staklenikih plinova u
atmosferi. tovie veina atmosferskih hemiara smatra da je globalno zagrijavanje prisutno
ve vie desetljea pa i stoljea i da je, negdje od 1860. zbog tog efekta temperatura zraka
porasla za nekih 0,75 1 0C.
Fenomen globalnog zagrijavanja uobiajeno se smatra velikim globalnim okolinim
problemom, iako, se porastu temperature, moe uz negativne posljedice, pridodati ak i neki
pozitivni efekti. Fenomen preusmjeravanje izlaznog IR zraenja prema Zemlji, naziva se
efekt staklenika i odgovoran je za srednju temperaturu Zemlje od +15 0C umjesto -15 0C
koliko bi bila da nema apsorpcije IR zraenja od plinova u atmosferi. injenica da na planet
nije u potpunosti prekriven ledom zahvaljuje efektu staklenika. Povrina Zemlje zagrijava se
ovim mehanizmom istim intenzitetom kao i Sunevom toplinom koju dobiva direktno. Sam
po sebi, kao to je vidljivo, efekt staklenika nije negativan fenomen. to vie, da nema tog
efekta ne bi bilo ni ivota na Zemlji. Ono to brine znanstvenike koji se bave okoliem, a
preko njih i cijelu javnost, jest injenica da porast koncentracije plinova koji apsorbiraju
odlazee IR zraenje, mijenja prirodnu ravnoteu, pojaava efekt staklenika i time stvara
okolini globalni problem. Stoga se ovakav efekt od poveane koncentracije apsorbirajuih
tvari naziva i pojaani efekt staklenika (ili neprirodno globalno zagrijavanje) da bi se
razlikovao od prirodnog efekta staklenika koji podrava ivot na Zemlji. Atmosferski plinovi
koji su u prolosti producirali najvei dio globalnog zagrijavanja su voda (dvije treine efekta)
i ugljikov dioksid (odgovoran za otprilike jednu etvrtinu efekta). Danas je potvrda te
hipoteze, iznimno niske none temperature u pustinjskim krajevima za razliku od dnevnih
kada je za visoke temperature jedino zasluno direktno Sunevo zraenje odnosno direktna
apsorpcija Sunevog zraenja. Drugi znaajan plin staklenika je diduik oksid, N2O, plin
smijeha. Po molekuli, N2O je 296 puta efektivniji u djelovanju na globalno zatopljenje od
CO2.

Antropogena promjena globalnih biohem. ciklusa

KISELE KIE KAO GLOBALNI PROBLEM

Jedan od najozbiljnijih okolinih problem dananjice s kojim se susreu mnoge regije u

svijetu je problem kiselih kia. Taj generiki pojam pokriva niz fenomena, koji ukljuuju i
kiseli smog i kiseli snijeg, svi koji se odnose na atmosfersko taloenje znaajnih koliina
kiselina. Nezagaena kinica ima pH 5,6 to se moe uporediti sa laboratorijskom
destilovanom vodom u ravnotei sa CO2 iz vazduha. Iz tih razloga se i kae da je kisela kia
svaki onaj talog koji je kiseliji od 5,6. Fenomen kiselih kia otkriven je jo sredinom 1800tih u Velikoj Britaniji od Angusa Smitha, ali je ubrzo bio zaboravljen sve do 1950-tih kad se
fenomen ponovo afirmira kao ozbiljno okolini problem. Dvije predominantne kiseline u
kiselim kiama su sumporna kiselina, H2SO4, i duina kiselina, HNO3, obje jake kiseline.
Kada se polutanti (CO2, SO2, NOx) unesu u atmosferu njihova sudbina zavisi od fizikih
procesa kao to je disperzija, transport i depozicija, kao i od vrlo kompleksnih hemijskih
procesa koji se odvijaju sve vrijeme od momenta emisije do momenta procipitacije na
povrinu zemlje. Faktori koji su presudni za sudbinu polutanata su visina na kojoj se emisija
odvija, koliina solarne radijacije, precipitacija kao i osobine povrine zemlje na koju se
taloe (precipituju) kisele kie (Bubenich, 1984). U zavisnosti od godinjeg doba i priroda
emisije se razlikuje, zimi dominira emisija iz stacionarnih izvora postrojenja za proizvodnju
toplote i energije, dok ljeti dominira emisija iz pokretnih izvora niza razliitih transportnih
sredstava jer je to vrijeme kad se najvie putuje i transportuje. Na ove sezonske razlike, pored
toga, utie i razvijenost nekog regiona. Iz ovih razloga nije sasvim jednostavno pronai prostu
korelaciju izmeu emisije i kiselosti atmosferskog taloga. Veliki broj promenljivih kao
poreklo polutanata, njihova vrsta i konverzija, njihov prenos kroz atmosferu i njihova
precipitacija kompleksan je sistem koji ne moe da da jednostavan odgovor i zahtjeva sloene
sisteme za modelovanje. Openito govorei kisela kia pada vrlo daleko niz vjetar od izvora
primarnih zagaivaa, pogotovo sumpornog dioksida, SO2, i duikovih oksida, NOx. Jake
kiseline nastaju za vrijeme transporta zranih masa koje sadre primarne zagaivae.
Posljedica toga je da kisele kie ne potuju granice drava jer su posljedica najveim dijelom
prekograninih oneienja. Primjerice, najvei dio kiselih kia koje padaju na podruju
Norveke, vedske i Nizozemske posljedica su nastanka zagaivaa u drugim dijelovima
Europe.
Vano pitanje je odakle dolaze kisele kie ?! Svakodnevno se susreemo sa uzrocima kiselih
kia a to su plinovi iz automobila , aviona, tvorinica itd. ak i priroda stvara kisele kie, kao
to su vulkani i poari.. One su ozbiljan okolini problem jer djeluju na biljke, ivotinjski
vodeni svijet i ubijaju ume.. I graevine koje je ovek sagradio stradaju od kiselih kia jer
kiseline iz padavina napadaju kamen, beton ili metal to ima za posledicu njihovu koroziju,
degradaciju i razaranje.