SVEUILITE U SPLITU

KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

Mr. Marko Babi, ofm

ISTONA LITURGIJA
I
IKONOGRAFIJA
Skripte za potrebe studenata

Split - 2009/2010.

1. FORMIRANJE RAZLIITIH OBREDA U KRANSTVU

Neka svi znaju da je za vjerno ouvanje punine kranske predaje i
za izmirenje istonih i zapadnih Crkava od najvee vanosti
poznavati, potivati, uvati i podupirati prebogatu liturgijsku i
duhovnu batinu Istonjaka (UR br. 15).
Kad govorimo o razliitim obredima unutar kranstva mislimo na sadraj i
nain obavljanja bogosluja, prvenstveno na liturgijske obrasce i radnje za vrijeme
slavljenja sakramenata. U prouavanju i prikazivanju tih razlika ne smijemo se nikako
zaustaviti na izvanjskim razlikama. One su puno dublje naravi i oituju se u razliitom
shvaanju svetih knjiga, nainu obavljanja svetih sakramenata, posebnim
euharistijskim anaforama, uvanju ive predaje, u posebnostima liturgijske godine i
slino. Na posebnost pojedinog obreda uvelike su utjecale kulturne specifinosti
naroda u kojem je ivjela i djelovala dotina crkvena zajednica.
U poetku Crkva se nije dijelila prema razliitim obredima koji su se razvili
tijekom stoljea. Uz ostale imbenike raznolikog razvoja, potrebno je dobro uoiti
znaajan utjecaj velikih sredita ondanjeg Rimskog carstva u kojima su propovijedali
pojedini apostoli na iju e se predaju kasnije pozivati nasljednici na njihovim
biskupskim katedrama. Nakon Kalcedonskom sabora 451. g. ustalilo se pet glavnih
kranskih sjedita, prozvanih patrijarhati: Rim, Carigrad, Antiohija, Aleksandrija i
Jeruzalem. Tih pet patrijarhata nazivamo i Crkve-majke jer su iz njih proedile ostale
obredne skupine.
Govorei o razvoju kranske liturgije u prva tri stoljea, ve smo natuknuli i
neke uzroke koji su doveli do formiranja razliitih obreda unutar kranstva.
Improvizacija u liturgiji je bila redovita praksa u prva tri stoljea. Prvo svjedoanstvo
fiksacije liturgijskih obrazaca nalazimo kod Hipolita Rimskoga u prvoj polovici
treega stoljea. Istina, improvizacija nije bila neograniena, a da ne govorimo da je
bila izjednaena sa samovoljom. Biskup je bio vezan na odreeni slijed misli i na neke
jednostavne formule, ali ostale pojedinosti su bile preputene ukusu, naobrazbi i
sposobnostima pojedinca da odreene teoloke datosti formulira liturgijskim
obrascem.
Kranstvo se u prva tri stoljea proirilo skoro po itavom onda poznatom
svijetu. U raznolikosti krajeva bile su razliite prilike ivota i razliit stupanj slobode
djelovanja. Razliiti uvjeti ivota i djelovanja utjecali su na stvaranje razliitih obreda.
Drukije se npr. obavljalo bogosluje u mjestima gdje je zavladao mir i gradile se
velebne bazilike od mjesta gdje je jo uvijek bjesnio progon krana. Drukije su
prilike vladale unutar granica Rimskog carstva, a drukije u Mezopotamiji i Indiji.
Utjecaj kulturne sredine i prilagoavanje tim sredinama ostavio je tragove na
redigiranje i stvaranje liturgijskih obrazaca i naina obavljanja odreenih obreda. Prvi
liturgijski obrasci su nosili obiljeje semitskog naina miljenja i izraavanja religije.
Helenistika kultura je dala svoj peat tom izrazu. Istonjaci su pokazivali sklonost
prema raskoi u ophoenju i spekulaciji u teolokom razmiljanju, a zapadnjaci su bili
skloniji suzdranosti i trijeznosti. To e dovesti do razliitog ukusa u odabiru i
redakciji liturgijskih obrazaca i pojedinih liturgijskih kretnja.

Loe prometne komunikacije meu pojedinim crkvama oteavale su meusobni

utjecaj i zajedniki razvoj, a poticale su razvijanje posebnosti. Tako su npr. kaldejski
krani bili skoro potpuno odsjeeni od ostalih kranskih Crkava i kod njih e se
isticati neki elementi jako arhaini i razliiti od svih ostalih. Naravno da e zbog tako
loih komunikacija odreeni vei centri vriti odluujui utjecaj na prostoru koji mu je
gravitirao na politikom i kulturnom polju. To su bili: Jeruzalem, Rim, Antiohija i
Aleksandrija kojima se kasnije pridruuje i Carigrad.
2. KRATAK PREGLED ISTONIH OBREDA

-------------------------------------------------- -------------------------------------------------S i rij s k a g r u p a

Aleksandrijska grupa
-------------------------------------------------- -------------------------------------------------1. Antiohijski obred (jakobiti)
1. Koptski obred
2. Maronitski obred
2. Etiopski obred
3. Bizantski obred
4. Armenski obred
5. Istono sirijski (kaldejski)obred
-------------------------------------------------- --------------------------------------------------

2.1. Antiohijski obred (jakobiti)

Nakon razorenja Jeruzalema 71. g. sredite kranskog
zbivanja i odluivanja seli se iz Jeruzalema u Antiohiju, glavni
grad Sirije, osnovan oko 300. g. pr. Kr, velik i bogat trgovaki
grad u vrijeme nastanka kranstva. Zbog toga e Antiohija
odigrati vanu i utjecajnu ulogu u kasnijem ivotu krana,
posebno u stvaranju i irenju kranskog kulta. Tu je i nastalo
samo ime kranin (Dj 11,26), otuda su poli prvi kranski
misionari (Dj 13,1-3), tu je potaknut i stvoren ambijent Prvoga
crkvenog sabora u Jeruzalemu oko 49. g. (Dj 15).
Antiohija je znaajno kransko sredite u prvim stoljeima. Tu e se oformiti poseban
smjer tumaenja Svetoga pisma i kranskog nauavanja o Kristovu otajstvu, to je
kasnije prozvano antiohijska kola nasuprot aleksandrijskoj. Znaajniji su
predstavnici antiohijske kole Lukijan (+312.), Diodor iz Tarza (+ oko 390.), Teodor
Mopsuecijski (+428.) i sv. Ivan Zlatousti (+ 407.). Grad je kasnije bio na meti
razliitih ratnih pustoenja pa je danas obino, malo mjestance Antakje u Turskoj, u
blizini granice sa Sirijom uz obalu Sredozemnog mora.
Sirijsko-antiohijske krane esto nazivaju jakobiti po Jakovu Baradai (+578.g.)
koji je bio glavni organizator ove kranske zajednice i njezina bogosluja koje e
takvo, uglavnom, ostati i poslije njega. To je ime nastalo prema pripadnosti obredu

kojim se slue. Nazivaju ih i nestorijancima, iako oni sami, s pravom, tvrde da ih nije
utemeljio Nestorije jer su oni od samih poetaka kranstva. Neke od njih nazivaju i
monofizitima jer su odbili prihvatiti nauavanje Kalcedonskog sabora 451. g. o dvije
naravi u Kristu. Jurizdikcijska podjela je drukija jer se tim obredom slui vie
samosvojnih crkvenih zajednica. Liturgijski obrasci koje koriste krani ovoga obreda
konkretizirani su u drevnom kompilacijskom djelu Apostolske uredbe (Costitutiones
appostolicae) koje je nastalo oko 380. godine, a oslanja se i na jo starije djelo
napisano sirskim jezikom Apostolske pouke (Didascalia appostolorum).1 U 8. knjizi
toga djela nalazi se cjelovita euharistijska liturgija koja se naziva Klementova
liturgija.
Oni sebe najradije nazivaju ortodoksni Sirijci, a svoju Crkvu Zapadno sirijska
crkva.2 Prihvaaju prva dva crkvena sabora kao ekumenska. Papa Ivan Pavao II. i
poglavar Sirijske (Nestorijanske) crkve Denkha IV. potpisali su zajedniku izjavu o
osobi Isusa Krista ime je petnaest stoljea nakon Efekog sabora proglaeno da nema
razlike u kristologiji izmeu katolika i pripadnika Sirijsko-antiohijske crkve.
Antiohijskom obredu pripadaju i neki krani u Indiji, koji sebe najradije
nazivaju Tomini krani, a do dolaska Portugalaca u 16. st. bili su nestorijanci. Pod
utjecajem Portugalaca mnogi su se sjedinili s Rimom i prihvatili latinsku liturgiju, ali
su 1653. g. u velikoj veini napustili katoliku liturgiju i prikljuili se antiohijskom
patrijarhatu. Godine 1930. jedan dio tih krana opet se prikljuio Rimu. Prozvani su
malankarenses, prema indijskoj pokrajini Malakar koja se nalazi na jugozapadnoj
obali Indije. I danas se slue antiohijskim obredom.
Sirijska katolika crkva je u punom jedinstvu s Katolikom crkvom a
liturgijski su obredi skoro identini s jakobitima. Sjedite te crkve je u Bejrutu a
glavna su sredita: Bagdad, Damask, Bejrut, Djezire, Mosul, Mardin i New Jersy
(SAD). Broj vjernika oko 100.000. Zbog jedinstva s Rimom proivljavali su mnoga
progonstva, osobito za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Njihova umirovljenog
kardinala Ignacija Daouda 2001. g. papa Ivan Pavao II. imenovao je proelnikom
Kongregacije za istone krane.
Sirijsko-antiohijski obred je u starini koristio grki jezik u liturgiji, ali je po
svojoj strukturi i povijesnim ostvarenjima uvijek ostao otvoren razliitim
kulturolokim utjecajima tako da je u povijesti poznato stotinjak misnih anafora od
koji je danas u uporabi samo 18. U liturgiji se koristiti semitski aramejski jezik to je
bio materinski jezik i Krista Gospodina, a njime su se sluili stanovnici Mezopotamije,
Sirije, Fenicije, Palestine i Arabije. Taj jezik u liturgiji koriste do dana dananjega
Sirci, maroniti i kaldejci. Na tom je jeziku napisana i drevna verzija Biblije prozvana
Peita, koja je u uporabi istonih i zapadnih sirskih crkava. Budui da taj jezik narod
danas ne razumije, svetopisamska itanja i molitve koje se mole naglas izgovaraju se
na arapskom jeziku, ili na sirskom dijalektu.
Na formiranje obreda jako su utjecali himni sv. Efrema Sirca (306.-373.) i sv.
Jakova iz Serughe (450.-521.). Obred ima bogatu glazbenu tradiciju koja je sauvala
veoma drevne napjeve i jako je utjecala na okolne kranske liturgije. U liturgijskim se
tekstovima osjea antiohijska kristoloka misao o Kristovoj boanskoj naravi. I
Opirnije o tome usp: AGI-BUNI Tomislav, Povijest kranske literature I., izd KS, Zagreb 1976, 88.
Opirnije o tome usp: KOLARI Juraj, Ekumenska trilogija. Istoni krani, pravoslavni, protestanti, Izd.
Prometej, Zagreb 2005,167-190; Istoni katolici, Prilog Glasu koncila od 8. sijenja 2006.
1
2

trojstveno ispovijedanje ima kristoloko izvorite. U njihovoj je liturgiji iznimno

obilato tovanje Bogorodice Marije koja je Boga rodila i otuda beskrajno divljenje
izraeno uzvienim pjesnikim rjenikom. Evo jednoga primjera:
Svojim si rukama grlila plamenove
I zakrilila gutajui oganj:
Neka je blagoslovljen Beskrajni kojeg si rodila.
U bogosluju se obilato koriste svetopisamska itanja. U nekim se zgodama ita
dvanaest itanja. Naglaeno se aste sveti likovi Staroga zavjeta: Abraham, Izak,
Jakov, Mojsije, David, proroci, Job, Danijel i Tri mladia u uarenoj pei u Babilonu.
Oni su sirskim kranima bliski skoro kao i apostoli. U liturgijskim obrascima se esto
poziva na praoca naega Adama i nau majku Evu ime se priziva navjetaj spasenja
prvim ljudima. Takoer upada u oi prisjeanje na Isusov silazak u eol, carstvo
mrtvih, navjetaj spasenja svim pokojnicima te Krista koji sa sobom povede sve
zatvorenike.
Crkvene graevine imaju prepoznatljive posebnosti: nemaju tornja niti zvonika,
imaju tri lae s oltarom u sredinjoj lai, svetite je odijeljeno upljikavim pregradnim
zidom (tranzene) i zastorima, oltar s nebnicom (baldekinom), govornica (ambon) za
svetopisamska navijetanja s desne strane oltara gdje je i natpis muenika koji je
zatitnik crkve, a Marijina slika s lijeve strane. U misnoj liturgiji posebno je dojmljiva
duga priprava koja prethodi navjetaju evanelja. Kod epikleze sveenik leluja rukama
tamo-amo nad darovima da bi time doarao djelovanje i utjecaj Duha Svetoga.
2.2. Maronitski obred
Maronitsku crkvu sainjavaju krani posebnoga obreda koji se povezuje uz
osobu sirijskog monaha Ivana Morona (Mar Marun) koji je ivio koncem 4. i
poetkom 5. st. a nama je poznat iz spisa sv. Ivana Zlatoustoga prognanog iz
Carigrada 404. godine. Sirski krani koji su gravitirali samostanu spomenutog
Marona prihvatili su kalcedonsko nauavanje i zbog toga bili nemilosrdno proganjani
od monofizita. Zbog tih progonstava maroniti su u 8. st. prebjegli iz Sirije u Libanon i
na Cipar. Tu su se zadrali sve do dana dananjega trpei neizrecivo velike progone,
najprije od monofizita, a kasnije od muslimana. Kriare su prihvatili sa simpatijama
kao pripadnike iste vjere. Godine 1181. prikljuili su se Katolikoj crkvi i otada veze s
Rimom nisu nikada vie prekinute. Franjevci, koji od vremena sv. Franje Asikog (+
1226. g.) neprekidno djeluju u Palestini, podravali su i gajili dobre odnose s
maronitima. Djelovanje isusovaca potkraj 16. st. obiljeeno je naprasnim
latiniziranjem maronitske liturgije to je dovodilo do nepotrebnih napetosti.3
Danas ovom obredu pripada oko 400.000 krana u osam biskupija i dva
egzarhata. U Libanonu djeluje maronitsko sveuilite, u ijem je sastavu i teoloki
fakultet, te nekoliko viih teolokih kola diljem Libanona. Danas im je vrhovni
poglavar kardinal Nasrallah Butros Sfeir koji nosi naslov maronitski patrijar
Antiohije. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 2001. g. sveticom Rafqu Chobog ArRayes, asnu sestru Libanonskoga maronitskog reda, koja se istakla u strpljivom
prihvaanju ivotne patnje.
3

KOLARI, Ekumenska trilogija 178.

U liturgiji upotrebljavaju sirski i arapski jezik. Liturgija im je kroz povijest bila

pod razliitim utjecajima, posebno ve spomenutim latinskim. To se osjea i u
dananjim liturgijskim knjigama. U povijesti su imali nekoliko desetaka anafora od
kojih se sauvalo samo deset a u redovitoj je uporabi samo jedna i to dobrano
latinizirana. Anafore koje su sauvane u njihovim misalima zajednike su sa zapadno
sirskim anaforama pa ih neki povjesniari liturgije svrstavaju u antiohijski obred.4
Poetak misnog slavlja u stvari su razliite varijacije jutarnje slube (matutinum)
u asoslovu. U slavljenju sakramenata koristi se veoma esto znak kria, obavezno
kaenje i esto mazanje uljem. Puko je pjevanje obogaeno razliitim liturgijskim
tekstovima i skladbama.
2.3. Bizantski obred
Postanak, razvitak i utjecaj bizantskog obreda na ostale kranske obrede tijesno
je povezan s razvojem i ulogom koju je imao Carigrad. Taj je carski grad osnovan 330.
g. i u poetku je bio ovisan o Herakleji. Zbog vanosti politikog sredita i crkvenih
sabora koji su u tom okruju odrani 381. i 451. g. Carigrad e postati najvanije
kransko sredite Istoka i zbog toga je prozvan drugi Rim.
Bizantska je liturgija u svojim poecima pod velikim utjecajem Antiohije.
Dovoljno je spomenuti da su otuda doli mnogi carigradski biskupi (npr. sv. Ivan
Zlatousti, Nestorije ...), zatim da su glasoviti sastavljai liturgijskih tekstova za potrebe
bizantskog obreda bili Sirci: iril Jeruzalemski, sv. Ivan Damaanski, sv. Andrija
Kretski, Roman Melod (Slatkopojac) i mnogi drugi. Oni su u proznom i poetskom
obliku izraavali teologiju spasenja veoma esto nadahnutu na svetim mjestima u
Palestini, osobito u Jeruzalemu.
Bitna su obiljeja bizantske liturgije: izrazita produhovljenost pod utjecajem
monake askeze i drugih molitvenih kola, razraeno teoloko doumljivanje, estetsko
bogatstvo liturgijskih kretnja i liturgijskog pjevanja gdje redovito sudjeluju svi vjernici
i itavo vrijeme. Poznat je bogato izraen i redovito umjetniki dotjeran ikonostas koji
skriva kranska otajstva za vrijeme liturgijskog slavlja. Prisutan je obilato
simbolizam svjetla, raskoni ceremononijal obreda i kretnja esto prenesenih s
kraljevskog dvora.
U povijesnom razvoju bizantskog obreda vanu je ulogu odigrao ikonoklazam,
pokret u 8. st. koji je zabranjivao tovanje svetih slika i uporno ih udaljavao iz crkava i
unitavao. Taj je pokret nanio velike tete normalnom razvoju kranske liturgije u
Carigradu i njemu pripadajuim krajevima.
Kasnije e ratniki pohodi muslimanskih osvajaa takoer ostaviti traga na
bizantskom obredu. Danas ovom obredu pripada oko 200 milijuna krana: Rusija,
Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija, Grka, Cipar, Bugarska, Kreta, Rumunjska, Srbija i
Crna Gora, Makedonija, istoni krani u Jeruzalemu, Letoniji, Estoniji, Maarskoj,
Finskoj, krani istonog obreda u Hrvatskoj i BiH, USA, Australiji, Zapadnoj Europi
i jo neke manje zajednice.

Isto, 177-179.

Liturgijske knjige u bizantskom obredu:

1. TIPIK - sadri praktine propise o sadraju i nainu obavljanja bogosluja,
izboru pjesama, ponaanju u crkvi, postovima, nainu ivota i pravilima ponaanja
monaha, liturgijski kalendar.
2. SLUEBNIK (Jeratikon, Liturgikon) - knjiga za sveenika i akona, sadri tri
euharistijske molitve i obrasce za obrede koje obavlja prezbiter i akon.
3. EUHOLOGIJ - obrasci liturgijskih molitava i obredi blagoslivljanja.
4. OKTOIH (gr. okt hos = osam glasova) - knjiga namijenjena pjevaima i
rasporeena prema osam dana u tjednu koji se ponavljaju kroz godinu. Tzv. mali
oktoih sadri tekstove i napjeve za nedjelje, a veliki oktoih za sedam dana svakoga
tjedna u nizu od osam sedmica po osam glasova.
5. HOROLOGIJ - asoslov koji sadri molitve za sedam dnevnih asova.
Dijelovi asoslova koji se izdaju i kao posebna knjiga:
- pentekostarij - tekstovi za slubu nedjelja od Uskrsa do Duhova;
- triod - tekstovi za slubu velike etrdesetnice koja zapoinje trima
predkorizmenim nedjeljama.;
- psaltir - sadri 150 svetopisamskih psalama razdijeljenih u 20 odsjeka
prilagoenih liturgijskoj uporabi.
6. MINEJ (mjesenik) - vlastiti tekstovi za svaki dan u mjesecu, poevi od 1.
rujna, u 12 svezaka;
7. Svetopisamske itanke:
- Apostol - sadri odlomke iz Djela apostolskih i novozavjetnih poslanica
razdijeljenih prema itanjima na misnom bogosluju;
- Evanelistar - evaneoski odlomci poredani po redu itanja tijekom liturgijske
godine.
8. ARHIJEREJSKI INOVNIK - Sadri obrasce i uputstva biskupima za obrede
koji su njima pridrani, kao to su: posveenje itaa, pjevaa i podakona;
rukopoloenje akona i prezbitera. Odgovara naem pontifikalu.

2.4. Armenski obred

Armenska crkva je veoma drevnog podrijetla. Gaje
predaju da su apostoli (Juda Tadej i Bartolomej) bili
navjestitelji evanelja u Armeniji. Prema pouzdanim
povijesnim podacima kransku je zajednicu u Armeniji
prvi organizirao sv. Grgur Prosvjetitelj koncem 3. st.
uglavnom od krana koji su pristigli iz Cezareje i
Kapadocije. Godine 301. kranstvo je prihvatio kralj
Trdat i iste godine proglasio kranstvo dravnom
religijom pa je to prva kranska drava na svijetu koja se u to vrijeme prostirala na
prosotoru istono od Eufrata prema planini Ararat. Crkva je jo neko vrijeme ostala
povezana s matinom Crkvom u Cezareji Kapadocijskoj. Od 384. g. Armenska je
crkva nezavisna. Glasovita bitka s Perzijancima 451. g. i pobjeda kod mjesta Avarayr
postala je nepresuan izvor nadahnua u povezanost kranske vjere i nacionalnog
identiteta Armenaca koji to smatraju svojim krtenjem krvlju.
Nakon crkvenog sabora Armenske crkve odranog 506. g. u Dvinu, u toj je
crkvenoj pokrajini slubeno prihvaeno monofizitstvo to je znailo odvajanje od
Carigrada i povezivanje s koptima i sirskim monofizitima. Danas ozbiljni
prouavatelji povijesnog razvoja kranskih dogmi slau se da su Armenci pravovjerni
i da se radilo, uglavnom, o nedovoljno iznijansiranom poimanju termina pri tumaenju
otajstva Kristove osobe:
narav, osoba, nerazdvojivost, nemijeanje.
Zajednika izjava pape Ivana Pavla II. i armenskog katolikosa Karekina I., potpisana i
proglaena 13. prosinca 1996. potvrdila je da je armenska kristoloka ispovijest
pravovjerna i u skladu s kranskom predajom.
Povijest je armenskih krana obilato zalivena muenikom krvlju to je
nekoliko puta u povijesti graniilo s potpunim genocidom, osobito od strane Turaka.
Posljedice se osjeaju do dana dananjega. Danas je samostalna drava na prostoru
oko 30.000 km2 i oko 3 milijuna stanovnika, glavni grad Erevan (oko 700.000). U
Iranu ima oko 150.000 vjernika koji pripadaju ovom obredu, u dijaspori oko 700.000.
Crkva se slubeno zove Armenska apostolska Crkva i ima dva katolikata i dva
patrijarhata. Katolikos Emijadzina priznat je kao vrhovni poglavar Armenske crkve.
Danas postoji oko 390.000 Armenaca katolika, od kojih je svega oko 8000 u
Armeniji. Ostali su raspreni u dijaspori u obje Amerike, po Europi, Maloj Aziji i
Africi. Zanimljivo je spomenuti da je meu milijun i po Armenaca koje su Turci 1915.
g. zvjerski ubili, bilo i oko 100.000 katolika.
Na stvaranje armenske liturgije velik je utjecaj imala bizantska liturgija. Postoje i
neki vlastiti elementi i utjecaji drugih obreda, kao npr. antiohijskog, rimskog ...
Sauvani su neki drevni spomenici pisani posebnim pismom slinom naoj glagoljici.
Crkvene su graevine velianstvene i veoma ozbiljnog stila s karakteristinom
kupolom na sjecitu nadsvoena kria. Kupole su pokrivali unjastim kapama, a
zidove reljefima. Veoma je bogata liturgijska odjea, liturgijske obredne kretnje i
pjevanje. Neobina je posebnost armenske liturgije da se u kale za euharistijsku rtvu
lijeva samo vino bez mijeanja s vodom, euharistijski je kruh beskvasan to je

jedinstveno na kranskom istoku, a svetkovina Krtenja Gospodinova i Boi slave se

isti dan, 6. sijenja, kao to je bio obiaj u mnogim drevnim liturgijama.
Liturgijska godina je podijeljena na sedam ciklusa od kojih svaki sadri otprilike
po sedam nedjelja. Nedjelje su iskljuivo dan Gospodnji i na taj se dan ne moe slaviti
nikakav svetac. Svi se marijanski blagdani shvaaju kao Gospodnji zbog tijesne
povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja. Zbog posta i pokornikog obiljeja
srijede i petka, na te se dane ne slave svetaki spomendani. Sveci se ne slavi ni u
korizmi, niti u tjednu pred velike svetkovine - s izuzetkom subote - to se slave
nedjeljom: Bogojavljenje, Preobraenje, Uznesenje, Uzvienje sv. kria. Ponedjeljak
iza navedenih svetkovina, kao i Uskrsni ponedjeljak, posveen je uspomeni pokojnika
s posjetom i blagoslovom grobova. Sveano se slave bdjenja na dan prije navedenih
blagdana i imaju poseban redoslijed i nazivlje. Doae poinje u nedjelju koja je
najblia 18. studenom i traje 50 dana s posnim tjednom na poetku i na kraju.
Potrebno je spomenuti i sveani blagoslov krsne vode na Bogojavljenje kao i
obred otvaranja vrata nakon veernje na Cvjetnicu to simbolizira otvaranje rajskih
vrata. Tu je i popularni obred blagoslova polja na sve etiri strane svijeta na
svetkovinu Uzaaa i Uzvienja sv. kria. U armenskoj duhovnosti vano mjesto
zauzima tzv. kakar to je kameni kri, ili stijena isklesana u obliku kria. Tijekom
liturgijske godine Kristov kri se slavi sedam dana s vlastitim himnima i
ceremonijama. Zbog svega toga ne iznenauje da Armence esto nazivaju klanjatelji
kria. Sveenik za vrijeme slavljenja mise i podjeljivanja ostalih sakramenata stalno u
desnoj ruci dri mali kri kojim blagoslivlje prisutni narod.
Meu Armencima je rairena arka pobonost prema Bogorodici Mariji. Prema
predaji, kranstvo je u Armeniji propovijedao sv. Bartolomej i sa sobom donio
Bogorodiinu sliku to ju je, navodno, naslikao sv. Luka evanelist. Sv. misa
zapoinje spominjanjem Bogorodice i to se ponavlja sedam puta. Nakon glasovite
molitve Tri sveti dodaje se molba Djevici koja glasi: Slavna i blagoslovljena vazda
djevice Marijo, Bogorodice, prenesi nae molbe svome Sinu, Bogu naemu, da nas
izbavi iz kunje i svake nevolje. Na svakom se oltaru nalazi slika Bogorodice s
djetetom Isusom, iako tovanje ikona kod Armenaca nije tako prisutno kao u
bizantskom obredu. Ikone su rjee i pripadaju vremenu 17. i 18. st.
Bogatstvo marijanskog tovanja nalazimo u liturgijskom kalendaru gdje uz
uobiajene marijanske blagdane - susreemo i neke specifinosti: Pronalazak kovega
s Gospinom odjeom (5. nedj. nakon Duhova); Usnue (15. kolovoza), najvea
svetkovina kojoj prethodi dug post i devetnica poslije; Prijenos Marijina pojasa iz
Jeruzalema u Carigrad (3. nedjelja nakon Usnua, odgovara bizantskom blagdanu 31.
kolovoza).
Srijeda svakoga tjedna na osobit je nain posveena uspomeni Majke Boje pod
vidom uspomene Navijetenja. U armenskim himnima Marija se naziva podrujem
imunim od uboda grijeha, asnija od kerubina i uzvienija od serafina. Upravo na
imunosti na svaki grijeh i na svaku sklonost zlu, armenski teolozi temelje Marijinu
tjelesnu neraspadnutost nakon ovozemaljskog ivota i uznesenje na nebo, to je i
sveano proglaeno na njihovoj sinodi 1345. godine: Armenska crkva vjeruje da je
sveta Bogorodica, po Kristovoj snazi, s tijelom uznesena na nebo.

10

2.5. Istono-sirijski (kaldejski) obred

irenje kranstva u krajeve koji se dre ovoga obreda pripisuje se sv. Tomi
Apostolu. Radi se o Mezopotamiji i Indiji. Poetak kranstva u tim krajevima
obavijen je tamom nepostojanja povijesnih dokumenata. Vjerojatno ih treba povezati
uz hebrejske kolonije u Babilonu. Vanu ulogu u razvoju kranskih obiaja i
liturgijske prakse ovoga obreda odigrala je injenica su ti krani od poetka ivjeli
izvan granica Rimskog carstva i zbog toga su se razvijali puno drukije od ostalih
kranskih Crkava. Spomenimo da polovicom 3. st. izvan granica Rimskog carstva na
teritoriju oko Eufrata i Tigrisa postoji oko 20 kranskih biskupija. Euzebije
Cezarejski navodi da je na saboru u Niceji 325. g. bio ak i jedan biskup iz Perzije i
Velike Indije.
U prvih pet stoljea ova je Crkva odravala neke veze s antiohijskom Crkvom.
Proivljavali su velike progone Perzijanaca a zbog slabih veza s ostalim kranima
udaljavali se i stvarali neke posebnosti koje su ih dovele do stvaranja potpuno
nezavisne crkvene organizacije. Poevi od 410. g. odrano je nekoliko pokrajinskih
sabora a kao rezultat toga nastala je samostalna Crkva s biskupima i primasom koji je
dobio naziv katolikos i postao vrhovni patrijarh perzijske Crkve.
U povijesti ove Crkve je bilo i nekoliko raskolnikih shizma od kojih je
najpoznatije nestorijevstvo koje je odbacivalo formulaciju Kalcedonskog sabora o
hipostatskom jedinstvu dviju naravi u jednoj Kristovoj osobi. Najee ih nazivaju
jednostavno nestorijanci ili asirski krani, iako oni sebe radije nazivaju istoni
krani, meihaje (tj. Mesijini sljedbenici), ili nazareni. Nazivi kaldejski
krani i malabarski krani odnosi se nestorijance koji su se sjedinili s Katolikom
crkvom a slue se antiohijskim ili istonosirijskim obredom.
Perzijski se obred razvijao samostalno bez jaih komunikacija s ostalim
kranskim Crkvama, osim nekih utjecaja iz Antiohije, izmeu 5. i 7. st. Zbog toga su
u njemu sadrani najdrevniji elementi antiohijskog obreda i uope najdrevniji elementi
kranske liturgije s istaknutim judeokranskim obiljejima. Najstariji primjerak
anafore Addai i Mari uope nema izravnog posvetnog obrasca rijeima ustanovljenja.
Strunjaci se spore da li je to izvorno bilo tako ili je posljedica kasnijih zloporaba.
Euholoki su elementi rasuti po itavoj anafori i ukljuene u zahvalne molitve. Zbog
toga je Kongregacija za nauk vjere 2001. g. izjavila, a papa Ivan Pavao II. potvrdio, da
je euharistija koja se slavi prema spomenutoj anafori istinski kranski sakrament.
Anafora Addai i Mari je konano fiksirana u prvoj polovici 3. st. na temelju
usmene predaje koja se prenosila od apostolskih vremena. Danas je ta anafora
podijeljena na etiri klanjanja (ghanata), tj. molitve to ih sveenik obavlja kleei.
Prvo je klanjanje priprava za slavlje, ostala tri odraavaju hebrejski blagoslov trpeze,
naravno kristijaniziran, to ukazuje na tijesnu povezanost s hebrejskom batinom. Ti
blagoslovi sadre: slavljenje Boga zbog stvaranja (1.), zahvaljivanje zbog otkupljenja
(2.), zagovori i zaziv Duha Svetoga (3.).
Veliki organizator ovoga obreda je patrijarh Ishoyab III. (650.-658.) koji je
uredio cjelokupni dio mise prije anafore i asoslov, Hudra. Propisao je da se koriste tri
anafore: apostola Addai i Mari, Nestorijeva i Teodora Mopsucijskoga. Izostavio je
egzorcizme iz obreda krtenja i skratio obred reenja.

11

Liturgijska im je godina razdijeljena na tri glavna dijela: Boi, Uskrs,

Posveenje crkve. Naknadno je ureeno devet vremena: Navijetenje, poetak
liturgijske godine; Bogojavljenje, promjenjiva trajanja; Ninivske pronje,
predkorizmeno vrijeme; Korizma, sedam tjedana posta; Uskrsno vrijeme, od Uskrsa do
Duhova; Apostoli, vrijeme posta; Ljeto, pokorniko vrijeme; Ilija (promjenjivo
trajanje) i Mojsije (pokorniko vrijeme) i Posveenje. U kaldejskoj liturgijskoj godini
malo je nepominih svetkovina. Spomendani svetaca se obavljaju u petak, osim u
korizmi. Svako vrijeme traje sedam tjedana to je simbolian broj povezan uz
proroanstvo o trajanju vremena. Liturgijski dan zapoinje veernjom molitvom u
predveerje, nakon zalaska sunca.
U njihovim je crkvama svetite odijeljeno od ostalog prostora u crkvi s kojim se
komunikacija odvija kroz jedna sveta vrata. U sredini lae nalazi se tzv. bema,
povieno i ograeno mjesto za navijetanje Rijei Boje. Liturgijski su napjevi bogati,
a svi liturgijski obrasci razraeni u starodrevnom semitskom duhu.
Danas je broj pripadnika ovoga obreda vrlo malen, oko 75.000. Od toga oko
20.000 u Iraku, oko 10.000 u Siriji, oko 2.000 u Indiji i oko 20.000 u Americi sa
sjeditem u San Francisku gdje stoluje njihov katolikos.
2.6. Koptski obred
Ime dolazi od grke rijei aegiptos = Egipanin koji u arapskom zvui algupt, otuda kopt. Koptima nazivamo egipatske krane koji se slue koptskim
jezikom u podruju Aleksandrije. Ta je Crkva apostolskog podrijetla. U poetku su
koristili grki jezik u bogosluju. Pripadala su im slavna imena svetih osoba, kao npr:
Sv. Atanazije, Sv. iril Aleksandrijski, Sv. Antun Pustinjak, sv. Pahomije i mnogi
drugi. Najstariji liturgijski tekstovi sauvani su u glasovitom Serapionovu euhologiju
iz 4. stoljea.
Egipatski se krani ponose predajom da je kranstvo na tim prostorima
prisutno od prisutnosti Svete obitelji i irenja vesele vijesti apostola sv. Marka oko 63.
godine. Aleksandrija je zasigurno od samih poetaka bila sjedite patrijarhata i
poznato sredite drevne kranske teoloke kole s vlastitom metodom tumaenja
Svetoga pisma i kristoloke tajne.
Kopti katolici danas imaju svojih 7 biskupija, jednu franjevaku provinciju i oko
240 tisua vjernika. Franjevaka misijska postaja uspostavljena je u Kairu 1630. g. a
manji misionarski pohodi franjevaca zabiljeeni su i ranije. Misionari iz Drube
Isusove djeluju od 1697. godine.
Kristoloke borbe u 5. st. podijelile su egipatske krane na dvije skupine: 1.
kopti, monofiziti i; 2. melkiti, koji su prihvatili kraljevu kalcedonsku definiciju.
Melkiti su zadrali grki jezik u liturgiji, a kopti su preveli liturgiju na svoj jezik.
Kasnije su upotrebljavali i arapski jezik. I u koptskim je crkvama svetite odijeljeno od
ostalih dijelova crkvene graevine u kojoj su odreeni posebni odjeli za plemie, za
mukarce, za ene. Krani su u Aleksandriji u starini upotrebljavali Liturgiju sv.
Marka koju je, prema predaji, a koptski jezik preveo sv. iril Aleksandrijski.5 Od 12.
st. ta liturgija nije vie u uporabi.
5

DALMAIS I.-H., Les liturgies dOrient, CERF, Paris 1980, 58.

12

Aktualni obrednik to ga koriste ortodoksni kopti uredio je Gabriel V. poetkom

15. stoljea. Sauvane su tri euharistijske anafore ali skoro redovito upotrebljavaju
anaforu sv. Bazilija koja nije identina s bizantskom istoga naziva. U nainu i
obrascima podjeljivanja sakramenata uglavnom su prihvatili antiohijski obiaj, ali su u
asoslovu i kalendaru sauvali svoj drevni liturgijski obiaj. Uz koptski jezik od
davnina se slue i arapskim, ali su poklici sauvani na grkom.
Kopti prakticiraju duge i stroge postove. Najpoznatiji su: 43 dana pred Boi, 7
tjedana korizmenog posta, po 15 dana pred svetkovinu sv. Petra i Pavla i pred
Marijino uznesenje. Svake srijede i petka prakticiraju djelomini post.
Godinje slave 14 Gospodnjih svetkovina od kojih su 7 velikih a 7 malih. Velike
su: Boi, Bogojavljenje, Cvjetnica, Uskrs, Uzaae i Duhovi. U mnotvu
marijanskih blagdana 5 je velikih: Roenje BDM, Prikazanje u Hramu, Usnue,
Uzaae i Posveta prve Gospine crkve. U mnotvu svetakih slavlja istiu se blagdani
sv. Marka, Mihovila, Petra i Pavla, Ivana Krstitelja, Mene i Mercurija.
Veoma rado prakticiraju hodoaa koja redovito traju 7 dana i imaju obiljeja
sveane fete. Glasovito je hodoasniko mjesto crkva sv. Mene u blizini
Aleksandrije. Neka se hodoasnika mjesta u narodnoj predaji od davnine aste kao
mjesto prebivanja Svete obitelji za vrijeme bijega u Egipat.
U posebnost koptskog obreda moemo ubrojiti pomalo neobian oblik
pokornikog bogosluja s tipinim kaenjem koje je sastavni dio toga sakramenta. To
neki nazivaju ispovijedanje kod kadionika to ukljuuje tihu ispovijed za vrijeme
kaenja za vrijeme ulaza na poetku euharistijske liturgije nakon ega se izgovara
sveani obrazac odrijeenja.6
Koptsko-ortodoksna Crkva ima oko 6 milijuna vjernika u 28 biskupija u Egiptu a
postoje i manje skupine u Sudanu, Ugandi, Jordanu i Palestini. Na elu je
aleksandrijski patrijarh koji stoluje u Kairu. Koptska katolika crkva danas ima oko
250 000 vjernika u 7 eparhija u Egiptu i 10-ak tisua u raseljenitvu po Americi i
Australiji. U punom su jedinstvu s Rimom od 1741. godine, a katoliki patrijarh danas
stoluje u Kairu.
Danas su krani u Egiptu zapostavljeni u usporedbi s muslimanima, ali
prednjae u kolstvu, karitasu i izdavakoj djelatnosti. Najtiraniji i najpoznatiji
asopisi (kao npr. Al-Ahram) su u rukama krana. Vie od 100 koptskih katolikih
upa upravlja svjetovnim osnovnim kolama, a neke imaju i srednje kole. Crkva
odrava i bolnicu u Assiutu, brojne manje dispanzere i poliklinike i vie sirotita. Kopt
je i nedavni tajnik OUN Butros Butros Galli.
2.7. Etiopski obred
Etiopija je veim dijelom kranska zemlja i ponosi se injenicom da je jedna od
najstarijih Crkava na svijetu, da je jedna od prvih prihvatila kranstvo i, unato
tekim prilikama, u njemu ustrajala do danas. Prema predaji, prvi su navjestitelji
Evanelja u Etiopiji bili apostoli Matej i Bartolomej. Druga predaja tvrdi da je prvi
apostol Etiopije bio eunuh etiopske kraljice Kandake, koji je, prema Djelima
apostolskim, hodoastio u Jeruzalem te se vraao kui, a na putu ga je pokrstio
6

DALMAIS , Les liturgies, 120.

13

akon Filip (Dj 8,26-30). Prema povijesnim svjedoanstvima, kranstvo su u Etiopiju

donijeli monasi iz Aleksandrije u 4. stoljeu. Jurizdikcijski su ovisili o Aleksandriji
sve do 1951. g. otkada su neovisni. Sjedite je u Adis Abebi. Struktura je Crkve u biti
monakog karaktera, a ukljuuje 11 biskupija u Etiopiji i jednu u Jeruzalemu. Vjernika
ima oko 20 milijuna. K tome trebamo dodati i oko 1,700.000 krana autokefalne
crkve u Eritreji koja je samosvojna od 1998. godine a koristi isti obred. U Etiopiji i
Eritreji postoji katolika metropolija sa sjeditem u Adis Abebi s etiri biskupije
Zbog muslimanskih progona i pritisaka, nisu sauvani stari liturgijski rukopisi pa
je teko pratiti nastanak i razvoj etiopskog obreda. Prema onome to je ostalo do
danas, vide se utjecaji koptske i antiohijske liturgije koji su dolazili preko putujuih
monaha. Za razliku od ostalih kranskih Crkava, Etiopljani obilato upotrebljavaju
apokrifne spise, posebno judeo-kranskog porijekla.
Specifinosti etiopskog crkvenog graditeljstva predstavljaju okrugle graevine s
oltarom u sredini. Oko sredinje prostorije je veranda gdje stoji narod i kroz prozore
moe promatrati obred i sluati pjevanje i molitve. Pjevanje je obilato praeno ianim
instrumentima i plesnim pokretima. Liturgijski jezik se zove geez to je
staroegipatski jezik. Slui se najee Anaforom dvanaestorice apostola, to je,
ustvari, Hipolitova anafora s neznatnim izmjenama. Uz tu anaforu, postoji jo
petnaestak drugih anafora.

14
3. OBREDI KRANSKE INICIJACIJE U ISTONIM OBREDIMA
3.1. Krtenje i potvrda
Literatura: DALMAIS Irne-Henri, Liturgies dOrient, CERF, Paris 1980, 67-83; PAVKOVI Ivan Krstitelj,
Katolilka liturgika grko-slavenskog obreda, Zagreb 1963. (ciklostil), 142-154; TREBNIK, Kragujevac 1983; Sveta tajna
krtenja i miropomazanja sa imenoslovom, Vrnjaka Banja 1994.

Bogosluje kranske inicijacije u istonim Crkvama nosi obiljeje vjernosti

najstarijoj predaji sveope Crkve premda su nama poznati obredi ustanovljeni za
djecu, a ne za odrasle. Krtenje se podjeljuje uranjanjem, potpunim ili djelominim.
Kod Siraca, Armenaca i Perzijanaca uz uranjanje postoji i polijevanje vodom po
glavi. Neposredno nakon toga slijedi mazanje uljem po elu, u nekim sluajevima i po
drugim dijelovima tijela, kao sakrament peata Duha Svetoga (potvrda). Na kraju,
obiaj neposrednog davanja priesti novokrteniku podrazumijeva se sam po sebi,
osim kod Perzijanaca koji nisu sauvali taj obiaj i kod maronita koji to doputaju
samo odraslima.
Obred je krtenja openito ureen po modelu euharistijskog bogosluja. Ta
prilagodba je posebno uoljiva kod Perzijanaca i kopta. Umjesto posvetne anafore
stavljen je blagoslov vode (osim kod Perzijanaca), na koji se nadovezuje posveta ulja
(osim kod maronita), itanja se nalaze na razliitim dijelovima: na poetku obreda kod
Siraca i maronita, za vrijeme neposredne priprave za krtenje kod Armenaca,
Perzijanaca i Kopta, neposredno prije priesti kod Bizantinaca. U obrascima se uoava
stariji predloak (bez sumnje antiohijski): u sirskim obredima, koptskom, armenskom i
bizantskom, te jedan drugi, jako razliit, kod Perzijanaca. Krsni obrazac je obino u
pasivnom obliku: N... se krtava. Maroniti su, oponaajui rimski obred, prihvatili
aktivni obrazac koji susreemo od najstarijih vremena u koptskom obredu ali
razdijeljen na tri odsjeka koji odgovaraju pojedinom uranjanju: N... ja te krstim u ime
Oca; u ime Sina; u ime Duha Svetoga. Amen.
Najstarije obrasce krsnog obreda nalazimo u Siriji u djelu Apostolske pouke
(Didascalia apostolorum, 3. st.) i njezinoj kasnijoj prilagodbi Apostolske uredbe
(Constitutiones apostolicae, 4./5. st.), u Mistagokim katehezama sv. irila Jeruzalemskoga te djelima Teodora Mopsuecijskoga i Ivana Zlatoustoga. Teodorove su
kateheze, u stvari, komentari liturgijskoga obrasca koji je citiran i protumaen rije po
rije. Apostolske pouke su nam, na kraju 7. poglavlja, sauvale preciznu zbirku
molitava i poticaja u privlanoj arhainosti. Svi ti dokumenti istiu vanost mazanja
uljem koje prethodi krtenju. Precizne upute su dane s namjerom da budu ostvarene.
itavo tijelo koje se pomazuje znak je duhovnog krtenja kau Apostolske pouke.
Isto je s dugim obrascem odricanja od Sotone i pripajanja Kristu. U tome je tipian
Teodor Mopsuecijski.
Predkrsno pomazanje ne spominju mnogi dokumenti. Nalazimo ga samo kod
irila Jeruzalemskoga koji ga prikazuje u cjelovitom znaenju. Mazanje miomirisnim
uljem (myron) po elu, uima, nosnicama i grudima povezuje se sa silaskom Duha
Svetoga na Krista nakon njegova krtenja. Obrednik u Apostolskim uredbama samo
moli da ugodan Kristov miomiris prebiva u krtenome vrsto i sigurno i da onaj koji
je umro s Kristom s njime uskrsne i ivi. Teodor govori samo o znamenovanju na
elu u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

15

Aktualni obrednici ovise o oba tipa obrazaca. Prvi je vlastit istonim Sircima i
njegovo ureenje se pripisuje patrijarhi Ioyabu III., velikom obnovitelju
nestorijanskog bogosluja u 7. stoljeu. Drugi je upotrebljavala jakobitska Crkva a
sauvan je u vie recenzija kod kopta i u bizantskom obredu. Jakobitske su recenzije
vezane uz imena patrijarha Severa (6. st.) i Jakova iz Edese. Neke naznake nam
doputaju mogunost da je Jakov preveo te obrasce na sirski, bez sumnje prilagoene,
tako da bi nam to bio najstariji antiohijski obrednik. Nosi li on na sebi Severovo
obiljeje? Moglo bi se rei, pogotovo to taj obrednik otkriva u sebi kasniju liturgijsku
epohu kad je krtenje odraslih ve nestalo. Koptski nam obred otkriva tragove jedne
epohe kad je katekumenat bio jo iva stvarnost.
3.1.1. Prvi pripravni obredi
Priputanje u katekumenat se povezivalo uz znamenovanje koje se u poetku
izvodilo u obliku T (tau) to je prema Ezekijelu (9,4) i Otkrivenju (7,3) znak
odabranih. To znamenovanje katkad prati mazanje uljem i polaganje ruku. Nijedan
istoni obred ne poznaje davanje soli, to je bio afriki i rimski obiaj. Bizantski
obrednik je sauvao, pod naslovom molitva za davanje imena osmi dan nakon
roenja, obrazac koji je bio poznat jedino kod Siraca i Maronita, a kasnije su ga
prihvatili i Armenci. Izgleda da je taj obrazac izvorno bio molitva kod priputanja u
katekumenat: Gospodine Boe na, molimo te i od tebe prosimo da svjetlost tvoga
lica zasja na ovdje prisutnom tvome slubeniku i da se kri tvoga Sina uree u njegovo
srce i u njegove misli, da bi odbacio ispraznost svijeta i sve lukave nasrtaje sotonske a
slijedio tvoje zapovijedi. Daj, Gospodine, da tvoje sveto ime ostane na njemu i da ga
se ne odree, da bi se blagovremeno pridruio tvojoj svetoj Crkvi poto se nad njim
izvre strana otajstva Krista tvoga. Da bi ivei po tvojim zapovijedima i uvajui
netaknut tvoj biljeg (peat) stekao blaenstvo izabranih u tvome kraljevstvu.
Dananji bizantski obred poinje trostrukim puhanjem, trostrukim
znamenovanjem katekumena bosih nogu, otkrivene glave, u koulji, licem okrenut
prema istoku. Zatim slijedi jedna molitva praena polaganjem ruku i trostruki
egzorcizam. Kod Armenaca nema polaganja ruku ni molitve koja prati taj obred.
Katoliki obrednik je, po starom obiaju, preuzeo Psalam 132 (131): Spomeni se,
Gospodine, Davida. Sirci i Maroniti, naprotiv, ne poznaju uope puhanje i trostruko
znamenovanje na elu bez pomazanja koje Kopti tu nadodaju. A ta su tri obreda
zasigurno imali uvod u katekumenat koji je bio sastavljen od pjesama i molitava i, kod
Siraca i Maronita, od svetopisamskih itanja po shemi poetka euharistijskog
bogosluja. Premda u kaldejskom (perzijskom) obredu nije sauvan nikakav trag
katekumenata, ipak posjedujemo veoma stare dokumente koji sadre jednostavno
polaganje ruku i znamenovanje.
Evo jedne molitve za uvoenje u katekumenat u bizantskom obredu: U tvoje
ime, Gospodine Boe istiniti, i u ime tvoga Sina jedinoga i tvoga Duha Svetoga ja
polaem ruku na tvoga slubenika N. koji je proglaen dostojnim da zazove tvoje ime
i da se sauva pod okriljem tvojih krila. Odstrani od njega staru zabludu i ispuni ga
vjerom u tebe, nadom i ljubavlju, da zna da si ti jedini istiniti Bog, i jedinoroeni Sin
tvoj, Gospodin na Isus Krist i tvoj Sveti Duh. Daj mu da hodi po svim tvojim
zapovijedima i sauva ono to je tebi ugodno. Jer, ako ovjek to izvri, od toga e i
ivjeti. Upii ga u svoju knjigu ivota. Sjedini ga sa stadom svojih batinika da se na

16

njemu proslavlja sveto ime tvoje, i ljubljenoga Sina tvoga, Gospodina naega Isusa
Krista i tvoga Duha ivotvorca. Neka tvoje oi svagda milostivo motre na njega, a
tvoje ui sluaju glas njegove molitve. Obraduj ga djelima ruku njegovih da te
priznaje klanjajui se i slavei tvoje veliko i uzvieno ime. Neka te neprekidno hvali u
sve dane ivota svoga. Jer tebi pjevaju pjesmu sve sile nebeske, tvoja je slava Oe,
Sine i Due Sveti, sada i uvijek, i u vijeke vjekova. Amen. 1
3.1.2. Odricanje od Sotone i ispovijedanje vjere
Odricanje od Sotone potvruju najstariji dokumenti i svi istiu da se pri tom
treba okrenuti prema zapadu. Mnogi dokumenti tu neposredno nadodaju dobrovoljno
izjavljivanje da se od tada povezuje s Kristom. Katekumen izgovara ispovijest vjere
okrenut prema istoku, mjestu izlaska sunca, simbolu Krista pravoga svjetla svijeta. Ali,
ve Hipolitova Apostolska predaja (Traditio Apostolica) povezuje to uz bdjenje uz
svetopisamska itanja i pouke koje e kasnije dovesti do sveanog egzorcizma sa
puhanjem i znamenovanjem glavnih osjetila. Svi se ti obredi nalaze jo i danas u
bizantskoj liturgiji. Prati ih obrazac ija se ira verzija i danas upotrebljava u koptskom
obredu. Ovdje je donosimo prema ispovijesti vjere: Gospodine Svevladaru, ti si
stvorio ovjeka na svoju sliku i priliku i omoguio mu vjeni ivot. Zatim, kada je
otpao zbog grijeha, nisi ga prezreo nego si uredio spasenje svijeta Kristovim
utjelovljenjem. Izbavio si od neprijateljskog robovanja ovo svoje stvorenje, primi ga u
svoje nebesko kraljevstvo. Otvori oi pameti njegove da ga obasja tvoje Evanelje.
Uini da se aneo svjetlosti pridrui njegovu ivotu i da ga oslobaa od svih
neprijateljskih zasjeda , od susreta sa Zlim, od demona koji napada u podne, od zlih
matanja.2
Tu krstitelj puhne na katekumenova usta, elo i prsi govorei: Istjeraj iz njega
svakoga zloga i neistog duha koji se krije i gnijezdi i njegovu srcu (triput) - duha
obmane, duha zloe, duha idolopoklonstva i svake pohlepe, duha lai i svake neistoe
koja djeluje u duhu sotonskog nauka. Uini da bude razumno janje svetoga stada
Krista tvoga, dini lan tvoje Crkve, posveena posuda, sin svjetlosti i batinik tvoga
kraljevstva. Neka ivi po tvojim zapovijedima, sauva nepovrijeen tvoj biljeg, haljinu
odri neokaljanu i stekne blaenstvo svetih u tvome kraljevstvu.
Takav obrazac egzorcizma ne nalazimo izriito kod Armenaca a nestao je i iz
kaldejskog obreda. Ta su dva obreda, naprotiv, sauvala trag psalmodije bogosluja
bdjenja. Armenci recitiraju psalme 24, 25 i 50 prije odreknua Sotone. Kaldejci, koji
su izgubili obiaj odreknua Sotone i ispovijest vjere, zapoinju slubu krtavanja
psalmom 83. zatim slijedi polaganje ruku i jedna molitva. Kaldejci katolici imaju
obrazac odreknua Sotone neposredno prije predkrsnog pomazanja. Sirci i Maroniti tu
su grupirali itav niz obrazaca egzorcizma koji bi trebali biti rasporeeni za vrijeme
trajanja itavoga katekumenata kao to se neto slino sauvalo u rimskom i
bizantskom obredu.
Formulacija obrasca odreknua Sotone sauvana je u ustaljenom obliku u
najstarijim dokumentima. U bizantskom i armenskom obredu nakon toga slijede
pitanja a bizantski obred uz to istie da katekumen potvrdi svoj strah od Sotone
1 Usp. TREBNIK, Kragujevac 1983,11-12.
2 TREBNIK, 15.

17

puhanjem i pljuvanjem prema zapadu kao znak odgona Stotone i svake zaraze
pokvarenosti. Sirski, maronitski i koptski obred predviaju izgovaranje izjave koja je
formulirana u sirskom obredu, odmjerenija nego kod drugih: Ja I... odriem se
Sotone, svih djela njegovih i svih njegovih usluga, svega sjaja njegova i svih njegovih
zabluda kroz vjekove, i svih onih koji se njemu pokoravaju i njega slijede.
Bizantinci, Sirci i Kopti trae da se izriito izjavi nastojanje od tada pristupiti
Kristu. Armenci tu predviaju trinitarno ispovijedanje vjere. Odricanje Sotone moe se
izraziti u upitnom obliku (Bizantinci) ili deklarativnom (izjavnom) (Sirci i Kopti).
Bizantinski dijalog je osobito dobar: Sjedinjuje li se s Kristom? - Sjedinjujem se.
Jesi li se sjedinio s Kristom? - Sjedinio sam se. Vjeruje li u njega? - Vjerujem u njega
kao kralja i Boga. (Tu se triput recitira Nicejsko vjerovanje.) Jesi li se sjedinio s
Kristom? - Sjedinio sam se (triput). I pokloni mu se. - Klanjam se Ocu i Sinu i duhu
Svetomu, jednobitnom i nedjeljivom Trojstvu.3
Svi istoni obredi, osim kaldejskoga, na ovom mjestu donose ispovijest vjere
koju je koptski obred sauvao u svojoj drevnoj kratkoi: Vjerujem u jednoga Boga,
Oca stvoritelja svega i u njegova jedinoga Sina Isusa Krista naega Gospodina, i u
Duha Svetoga ivotvorca, u uskrsnue tijela, i u jednu jedinu Crkvu, svetu, katoliku i
apostolsku. Drugi obredi za obrazac ispovijesti vjere na ovom mjestu imaju
prilagoeni Nicejski simbol.4
Krtavanje se obavlja trokratnim uranjanjem u vodu to prate rijei: Krtava se
sluga Boji I... u ime Oca - Amin; i Sina - Amin; i Svetoga Duha - Amin!
Psalmom 32 (31). koji slijedi nakon krtavanja izraava radost zbog oprotenja
grijeha koje se dobiva krtenjem: Blaen onaj kome je grijeh otputen, kome je zloin
pokriven ...5
3.1.3. Posveta ulja, predkrsno pomazanje i krtavanje (kupelj)
Nakon pripravnih obreda katekumenata dolazi bogosluje krsne kupelji u
pravom smislu te rijei. Obred krtavanje je u istonim Crkvama sauvalo sav svoj
raskoni sjaj u obredima i obrascima posveenja vode i, u veini sluajeva, blagoslova
katekumenskog ulja. U maronitskom, kaldejskom i koptskom obredu krsna je liturgija
ureena prema odvijanju euharistijkog (misnog) bogosluja. Obrasci posveenja vode
zauzimaju mjesto anafore. U armenskom obredu se za vrijeme pristupanja krstionici
pjeva uskrsni Psalam 117. i dodaju svetopisamska itanja u obred blagoslova ulja i
posvete vode. Bizantski obred, koji svetopisamska itanja ima neposredno prije
priesti, ovdje donosi duge litanijske zazive i sveeniku molitvu. Sveenik za vrijeme
obreda oblai sve svoje ukrasne odjevne predmete, kadionik se dimi a votanice su
upaljene.
Ozbiljniji i suzdraniji Sirci zadovoljavaju se paljenjem dviju svijea sa strane
krsnog zdenca na kojem je poloen kri za vrijeme dok slubenik recitira molitvu koja
je puno kraa od molitve u bizantskom obredu. Gospodine Boe, ti si apostolima
dodijelio ovu duhovnu slubu krtavanja vodom i Duhom, udijeli sada, meni svome
3 TREBNIK, 16-17.
4 TREBNIK, 17.
5 Usp. Sveta tajna krtenja i miropomazanja sa imenoslovom, Vrnjaka Banja 1994, 20; TREBNIK, 25.

18

grenom sluzi, da se mojim posredovanjem ova dua pripravi na sveto krtenje. Da

ispunjena darovima Duha Svetoga koje e od tebe primiti, bude od tebe obiljeena i
ubrojena meu djecu milosti da te slavi kako dolikuje tebi, kao i tvome Ocu i tvome
Duhu Svetomu, sada i uvijek i po sve vijeke vjekova.
Sirski, maronitski i kaldejski obred u tom dijelu obreda imaju prvo pomazanje
uljem na elu, obiaj koji je potvren ve u obredniku Teodora Mopsuecijskoga, a koji
bi mogao vui svoj korijen iz jo primitivnijega obreda: biskup pomazuje elo, a
akon pomazuje itavo tijelo. U sirskom obredu to pomazanje prati ovaj obrazac: I...
se pomazuje uljem radosti da bi se oboruao protiv svakoga neprijateljskoga
djelovanja i da bi se ucijepio na plodnu maslinu, u Crkvu Boju, svetu, katoliku i
apostolsku.
Koptski obred, koji predvia da se katekumeni svlae prije ulaska u krstionicu,
stavlja veliko predkrsno pomazanje prije posvete vode. Taj obred, u stvari, ima jedno
pomazanje prije prvoga znamenovanja na poetku katekumenata, a to zahtijeva
blagoslov ulja u tom trenutku. Armenci i Kaldejci postavljaju taj blagoslov prije
blagoslivljanja vode dok ga Bizantinci imaju neposredno prije lijevanja krizme u krsnu
vodu.
Zajedno s blagoslovom ulja ili bez njega, posveta vode je veoma impozantan
obred. Sirci na poetku toga obreda imaju veliku posvetnu molitvu koja sadri dva
obrasca i jednu pjesmu koja evocira Kristovo krtenje: Ivan mijea vodu krtenja a
Krist je posveuje. On ulazi i krtava se. U trenutku dok je izlazio iz vode nebesa i
zemlja ga tuju. Sunce baca svoje zrake a zvijezde se klanjaju onome koji je posvetio
rijeke i sve izvore.
Jedan obrazac posvete vode, koji je postojao moda i prije 4. stoljea, prenesen
je, uz razliite dodatke, u bizantski, armenski, sirski, maronitski i koptski obred i to ne
samo u krsnom bogosluju nego i za blagoslov vode na Bogojavljenje. On je sauvan
djelomino ist u sirskom obredu, a u zadnjem dijelu i u starom bizantinskom obrascu.
Prema tim dokumentima taj bi obrazac glasio ovako: Gospodine Boe svemogui,
stvoritelju svega stvorenoga, vidljivoga i nevidljivoga, ti koji uini nebo i zemlju i sve
to je u njima; ti si skupio sve vode u jedno i pokaza se kopno; ti si zatvorio ponor i ti
ga zadrava; ti si razdijelio podzemne vode od nebeskih.
Svojom si snagom ustalio more, ti si odrubio glave zmaju u vodama (Ps 74,13).
Ti si moan i tko bi se mogao odrati pred tobom? Ti, Gospodine, svrni svoj pogled
sada na svoje stvorenje: ovu vodu. Daj joj milost spasenja, blagoslov Jordana,
posvetu Duha Svetoga. da se udalji od nje sve ono to bi kodilo tvome stvoru, jer je
tvoje ime veliko, slavno i strano za protivnik, zazvano nad ovu vodu. I mi ti uzdajemo
hvale po tvome jedinome Sinu i tvome Duhu Svetomu, sada i uvijek i u vijeke vjekova.
Amen.
Po znamenju kria Krista tvoga unitile se sve protivnike sile. Udaljile se od nas
nevidljive utvare u zraku, ne sakrio se u ovoj vodi demon mraka. Molimo te,
Gospodine, da ne sie s krtenikom neisti duh tame koji donosi zamraenje misli i
pomuenost duha. Nego Ti Gospodaru svih stvari, uini da ova voda ovdje postane
voda odmora, voda otkupljenja, voda posveenja, ista mrlja na tijelu i duhu,
osloboenje od spona , oprotenje prijestupa, odjea neraspadljivosti, obnova duha,
izvor ivota. Ti, Gospodine, koji si rekao: Operite se i oistite, otklonite zlou iz
svojih dua, ti si nam darovao novo roenje odozgo po vodi i Duhu. Oituj se
Gospodine na ovoj vodi i uini da oni koji su ovdje krteni budu preobraeni tako da

19

dragovoljnim trpljenjem odbace staroga pokvarenoga ovjeka i obuku novoga koji je

obnovljen na sliku onoga koji ga je stvorio. Da suoblieni slici tvoga jedinoga Sina po
krtenju postanu dionici uskrsnua. Neka se sauvaju darovi Duha Svetoga i umnoi
polog milosti, primili nagradu nebeskog poziva i bili pribrojeni broju prvopozvanih
kojima su imena zapisana na nebesima. Po tebi naem Bogu i Gospodinu Isusu
Kristu.
U koptskom je obredu ta molitva u potpunosti napravljena prema strukturi
euharistijske molitve. Na kraju krajeva, ona joj prethodi nakon svetopisamskih itanja,
u vidu sveopih molitava i trostrukim obrascem zaziva. Kasnije e nadoi aktualni
dijalog u predslovlju i odgovarajui uvod koji opjeva Boju slavu i njegovo
svemogustvo. Tradicionalni se obrazac zakljuuje pjesmom Svet. Sredinji dio nakon
toga ukljuuje dva duga obrasca nakon kojih slijedi Oe na i mijeanje svete krizme
popraeno pjevanjem psalama. Tada dolazi sami in krtavanja koje zauzima mjesto
priesti u euharistijskom bogosluju. U kaldejskom obredu posveta ulja zauzima
sredite anafore, blagoslov vode se obavlja veoma razboritim obrascem nakon
Oenaa. Svi obredi propisuju mijeanje krizme s krsnom vodom, s iznimkom
kaldejskog obreda koji propisuje da se posudicom ulja samo uini znak kria na vodi
uz rijei: Ova je voda obiljeena i posveena svetim uljem ... Tu gdje je krsni obred
modeliran po uzoru na euharistijsko bogosluje, to ulijevanje ulja u vodu ili
posveivanje vode uljem odgovara mijeanju kruha i vina prije priesti.
Jo drevniji je obred predkrsnog pomazivanja koji je openito potvren ve u 3.
stoljeu. Istiemo da kod Armenaca ne nalazimo taj obred, ali je kod njih sauvan
blagoslov ulja koji se izravno na to odnosi, veoma drevan obrazac koji je tijesno
povezan s Hipolitovom apostolskom predajom koja je povezana s korijenima rimskog
i koptskog obreda. Boe, koji si svetim uljem pomazivao sveenike, proroke i
kraljeve, sada te - milostivi Gospodaru - molimo da poalje svoga Duha Svetoga na
ovo ulje da bi ono pomazaniku dalo svetost duhovne mudrosti u odvanoj borbi i
pobjedi nad neprijateljima.
Za cijelu je, naime, predaju to predkrsno pomazivanje obred mazanja za borbu.
Ono ojaava katekumena za najveu borbu protiv sila zla pa su Sirijci bez sumnje
vjerni drevnom obiaju da se katekumensko ulje ne razlikuje od bolesnikoga. I u
jednome i u drugome razlog uporabe nalazi se u borbi protiv sila zla.
Nakon te zadnje priprave, dolazi krtavanje, krsna kupelj. Kao to smo to ve
rekli, to se kod istonjaka izvodi potpunim ili djelominim uranjanjem. Potpuno
uranjanje kod Bizantinaca prati slijedei obrazac: Krtava se sluga Boji I... u ime
Oca - Amin, i Sina - Amin, i Svetoga Duha - Amin. Pri svakomu izgovaranju imena
osobe presvetoga Trojstva krtenik se potapa u vodu i izdie iz vode.
Armenci zapoinju rukama izlijevanje vode na glavu djeteta poloenog u kadu i
pri tom izgovaraju: Sluga Boji I... svojevoljno prelazei iz doba katekumenata
krtenju, sada se krtava u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Zatim se glava triput
zaroni u vodu i pri tom svaki put govori: Otkupljuje se krvlju Kristovom od
robovanja grijehu, primivi slobodu roditeljskom snagom Oca nebeskoga postaje
subatinik Kristov i hram Duha Svetoga.
Kod Sirijaca i Maronita voda se triput polijeva lijevom rukom dok je desna
postavljena katekumenu na glavu. Sirski je obrazac: I... se krtava u ime Oca, Sina i
Duha Svetoga za ivot vjeni. Maronitski je obrazac, naprotiv, aktivan: I... janje
Kristova stada, ja te krstim u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha za ivot vjeni.

20

Kaldejci triput uranjaju u vodu katekumenovu glavu do vrata uz obrazac: I... se

krtava u ime Oca i Sina i Duha Svetoga za vjenost. Kopti ine trostruko uranjanje
a nakon svakoga uranjanja ine puhanje prema krteniku i, kao to smo ve rekli,
trinitarni obrazac je podijeljen prema trostrukom uranjanju: I... ja te krstim u ime
Oca; u ime Sina; u ime Duha Svetoga. Amen.
Kod Bizantinaca novokrtenik odmah odijeva haljinu pravednosti uz pjevanje
Ps 32(31): Blaeni oni kojima je grijeh otputen.. Zatim slijedi tropar: Daj mi svijetlu
odjeu, ti koji se svjetlou odijeva kao odjeom, premilostivi Kriste, Boe na.
Kod Kaldejaca novokrtenik ponovno oblai svoju odjeu bez odreenih
ceremonija. U drugim obredima oblai se tek nakon podjeljivanja sakramenta potvrde.
U sirskom obredu, dok novokrtenik izlazi iz krsnog zdenca, pjevaju se dvije strofe
himna sv. Efrema: Rairi krila svoja, Crkvo sveta, i prihvati slatke janjce koje je Duh
Sveti rodio iz krsne vode. Doite u miru novi jaganjci ojanjeni krtenjem. Roeni ste iz
utrobe vode u ime Trojstva. Koptski i kaldejski obred imaju obrazac skidanja
posvete (desakralizacija) krsne vode.
3.1.4. Potvrda i priest
Pomazanje svetim uljem (od 4. st. miomirisnim - myron-) na itavom Istoku je
zamijenjeno znamenovanjem koje je znak peata Duha. Sirija je bila ira u uporabi
toga znaka moda zbog toga jer se to pomazanje vezivalo na predkrsno mazanje uljem.
Stari kaldejski obrednici shvaaju pomazanje kao mogunost podjeljivanja peata
Duha Svetoga koji se, bez sumnje, kod njih podjeljivao polaganjem ruku to je pratila
krasna molitva u stilu anafore.
Velika su i divna, Gospodine, djela tvoje ekonomije spasenja koja na ljudski
govor ne moe izrei. Mi smo, u stvari, od poetka naega bivovanja narueni, zbog
sotonskoga napastovanja, naa sloboda koja je naa ast mi smo zatajili u klanjanju
tvome boanstvu klanjajui se onomu koji nije Bog. Ali, tvoja nas milost nije odbacila
i prepustila zasluenom padu zbog naih zlih djela. Oitovanjem u tijelu tvoga
jedinoga Sina, Rijei Boje, ti si nas okrenuo sebi, dao si nam da te upoznamo,
uzdigao si nau palu narav prihvaanjem naih prvina, postavio si nas batinicima
buduih dobara koja ne prolaze. I kad doe vrijeme koje smo iekivali da primimo
savreno posinstvo osloboenjem naega tijela i spasenjem naih dua, ti si nam dao
kao zalog utjehe milost Duha Svetoga koga smo primili u svetom otajstvu duhovnog
krtenja, kao to su danas tvoje sluge i slubenike koji su ovdje doli i koji su odjenuti
milou po kojoj su osloboeni grenih muka i postali oieni udovi Tijela Krista koji
je glava naega ivota. Oekujemo da ih tvoja milost sauva u neporonom ivotu i
iste dovede - ispunjene vjerom i pravednou - do sudjelovanja u oitovanju
velianstva naega Spasitelja Isusa Krista, uivali na novom putu i ne izgubili ga
nikada, hvalili te i astili, zahvaljivali ti i klanjali ti se, sada ...
Znamenuje ih palcem na elu govorei: I... se krtava i usavruje u ime Oca ...
itd. Slijedi zavrna molitva. Zalog Duha Svetoga kojega ste primili, Kristova otajstva
kojih ste postali dionici, ivotvorni peat koji ste dobili, novi put kojim ste poli, oklop
pravednosti koji ste obukli, neka vas ouva od Zloga i njegovih sila i posveti vae
udove u istoi. Neka vas ovaj peat kojim ste obiljeeni sauva na putu prema
vjenim dobrima koje nee nikada proi, kad se oituje na Gospodin Isus Krist. Kad

21

vas on u novom svijetu postavi sebi zdesna i dopusti vam da ga slavite i hvalite i da
mu se klanjate ...
Taj se obred izgubio u 16. stoljeu, a Kaldejci-katolici su na tom mjestu uveli
obred iz Rimskoga pontifikala. Maroniti su, pod latinskim utjecajem, pridrali biskupu
tradicionalni sirski obred potvrde, a ako krtenje podjeljuje obini sveenik (prezbiter)
on izgovara obrazac koji prati pomazanje krizmom nakon krtavanja u rimskom
obredu. Drugi obredi predviaju mnogobrojna pomazivanja novokrtenika (npr. do 36
kod Kopta) na razliitim dijelovima potpuno nagog tijela.
Pomazanje na elu kod Sirijaca prati obrazac: Svetim miomirisnim uljem,
miomirisom Krista Boga, peatom prave vjere i darom Duha Svetoga, I... se
obiljeava u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha ivotvorca, za ivot u vijeke vjekova.
Amen Prije toga pomazanja, sveenik drei rog s miomirisnim uljem u lijevoj ruci,
postavi desnu ruku na glavu novokrtenika govorei: Neka se obiljei peatom tvoga
imena, Gospodine, ovaj sluga koji je ubrojen meu one koji ti slue u vjeri svetoga
krtenja tako da bude ispunjen svim miomirisima ovoga svetog mirisavog ulja. Ne
ujedinio se vie s neprijateljskim silama i ne i drhtao pred voom podzemlja i
njegovom vojskom, nego hodajui u svjetlosti postao sin svjetla, i hodei u Tebi stigao
k Tebi koji si svjetlo istinito i tvojom svjetlou vidjeli svjetlo (Ps 36,10). Slavimo te
Oe, Sine i Due Sveti, sada i u sve vrijeme do vijeka vjekovjenosti. Amen
Kod Kopta mazanje prate razliiti obrasci, zatim slijedi polaganje ruku i
puhanje uz rijei: Budite blagoslovljeni blagoslovom nebeskih anela. Blagoslovio
vas na Gospodin Isus Krist. Primite Duha Svetoga. Postanite iste posude po
Gospodinu Isusu Kristu kome neka je slava s Ocem i Duhom Svetim sada i zauvijek.
Kod Armenaca dodaje se obrazac: Ulje radosti izlijeva se na tebe u ime Krista
koji je peat nebeskih darova. Nakon uvodne molitve kojoj ekvivalent nalazimo i u
drugim obredima, Bizantinci se zadovoljavaju obrascem: Peat dara Duha Svetoga.
Amen.
Nakon vie stoljea, patrijarsi razliitih obreda su pridrali sebi pripremanje i
posvetu miomirisnog ulja (sv. krizme). Bez sumnje, u Egiptu je nastao obiaj
mijeanja razliitih (kod Bizantinaca do 57) miomirisnih tvari u ulje to zahtijeva dugu
pripremu s mijeanjem i kuhanjem koje se protegne na vie dana. Zbog toga se
posveta krizme obavljala veoma rijetko. Kod Kaldejaca nije uveden obiaj uporabe
miomirisnog ulja, osim kod katolika koji su za dugo vremena za posvetu ulja
upotrebljavali rimski obrednik preveden na sirski. Koncem 19. st. patrijarh Abdiaj V.
Kajatt prilagouje stari obrednik posvete ulja za posveenje oltara u kome je nadodao
mijeanje balzama s uljem. Izgleda da su Armenci i Siro-Malabrezi u nedostatku
maslinova upotrebljavali ulje biljnoga ili ivotinjskog podrijetla.
Razliiti istoni obredi, s izuzetkom bizantinskoga, propisuju da se preko ela
novokrizmanika postavi, vie ili manje nakiena, vrpca u obliku krune. To krunjenje
prate razliiti obrasci. Sirski je obred osobito bogat. Drei u ruci tu krunu, sveenik
izgovara slijedeu molitvu: Okruni, Gospodine, sjajem i slavom ovoga svoga slugu.
Neka njegov ivot bude savreno ugodan tvome Velianstvu i proslavi tvoje sveto ime,
Oe, Sine i Due Sveti, sada i u sve vijeke vjekova. Postavljajui krunu na glavu
novokrtenika, pjeva himan koji se pripisuje sv. Efremu: Pjevajmo, brao, slavu Sinu
gospodara svemira. On vam je spleo krunu na kojoj vam zavide kraljevi. Ljubljeni,
kao aneli ste izili iz krstionice po snazi Duha Svetoga. Brao, primili ste raj koji
neete izgubiti, slavu Adamova roda danas ste ponovno obukli. nakon priesti pjevaju

22

se pjesme i organizira ophod za uvoenje neofita sve do svetita (ako je mukarac)da

poljubi knjigu evanelja. Samo je bizantski obred sauvao trag slavljenja
euharistijskog bogosluja pa na ovom mjestu odreuje da se ita poslanica (Rim 6,311) i evanelje (Mt 28,16-20), zatim slijedi litanijska molitva i priest samo pod
prilikama vina ako se radi o djetetu. U drugim je obredima samo priest, koju kod
Armenaca prati pjevanje Psalma 31. Maroniti su, pod latinskim utjecajem, zabranili
priest svoj maloj djeci. Kaldejci su takoer izgubili obiaj prieivanja. Kratkim
obrascem otputanja, kome Kopti dodaju pjevanje jednoga himna, zavrava ova duga i
impozantna ceremonija uvoenja novoga kranina.

23
4. EUHARISTIJSKO BOGOSLUJE
4.1.

TERMINOLOKA RAZJANJENJA

AGNEC = komadi euh. kruha (prosfore) oznaen znakom kria i predvien za priest sveenika i njegovih
posluitelja.
ANTIDOR = estica (mrvica) euharistijskog kruha (= umjesto dara)
ANTIMINS (anti-mensa) = prekriva oltara na kome je izvezena slika polaganja Krista u grob i uivene moi
nekoga sveca.
DISKOS (gr- diskos-krug, kolut) = okrugli tanjuri na koji se polae proskura (=kruh za euharistiju), odgovara
pateni kod Zapadnjaka.
EKTENIJA (gr. ektnia - udvornost, ustrajnost) = molitveni zazivi koje upravlja sveenik ili akon a narod
odgovara. Na Zapadu takve molitve nazivamo litanije.
EPITRAHILJ (gr. epi-trahlion - okovratnik) = tola za sveenika.
FELON (gr. felons-kabanica) = misnica, paramenta.
IKOS (gr. oikos - niska) = strofe kondaka s istim pripjevom.
ILITON (gr. eilyo - zamotati) = tjelesnik, korporal. Platno u kome se uva savijen antimins.
IRMOS (gr. eirmos) = crkvena pjesma koja slui kao uzorak za tekst i melodiju.
KATIZMA (gr. kathisma) - crkvene pjesme i molitve za vrijeme kojih se sjedi (sjedalen)
KIVOT (gr. kyboots = koveg) - koveg u kome su pohranjene moi svetaca ili svetohranite.
KONDAK (gr. kondkion) = kratka crkvena pjesma.
MANDIJA (gr. mandion plat) = plat.
NADBEDRENIK = etvrtasti komad ruha koji se privezuje na pojas na desnom bedru.
NAFORA = prineseni kruh, isto to i antidor
OMOFOR (gr. omos + fero napleak) = palij
ORAR (lat. orarium-marama, ubrus) = akonska tola.
POLIJELEJ - (gr. poly = mnogo; laion= ulje) veliki svijenjak nasred crkve (oka).
PARIMIJA (PARAMIJA) = odlomak Sv. pisma koji se ita u crkvi.
PREDLOENJE = pripremanje darova u proskomidiji
PROKIMEN = stih prije itanja poslanice i evanelja
PROSFORA (gr- prosfor - prinos) = kruh za misno bogosluje
PROSKOMIDIJA (gr. proskomidi - prinos, prikazanje, dar) = prikazanje, priprava ili stoli za prinosne
darove (proskomidikon).
PUTIR (gr. potrion - aa) = kale za misno bogosluje.
RIPIDA - okrugla lepeza sa slikama estokrilih anela na drci. Nosi se u ophodima a sluila je za tjeranje
muha s priloenih darova.
SAKOS (gr. sakos-vrea) = dalmatika za episkopa.
SOLEJA (lat. soleum - prijestolje) = prostor pred ikonostasom gdje se u starini nalazilo carsko prijestolje.
STIHAR = dugaka bijela koulja, odgovara albi na Zapadu.
TROPAR (gr. troparion) = kratka molitva ili usklik koji se umee izmeu redaka psalma ili drugih tekstova.
Redovito uglazbljen ili naznaen da se ravna po odreenom irmosu.
VOZDUH / VAZDUH = prekriva za prosforu i putir.
VOZGLAS = kratka crkvena molitva, redovito obrazac zavretka molitava i ektenija.

24

4.2. NAZIVI ZA EUHARISTIJSKO BOGOSLUJE U ISTONIM OBREDIMA

1.
2.
3.
4.
5.

Boanstvena liturgija (ili samo: LITURGIJA) (bizantski obred);

rtva (KURBONO) - sirski obred;
Prinos (PROSFORA) - koptski obred;
Posveenje (KEDAA) - kaldejski i etiopski obred;
Skup (SYNAKSA) - kaldejski i etiopski obred.

4.3. NAJPOZNATIJE ISTONE LITURIJE

Literatura: L. MIRKOVI, Pravoslavna liturgika ili nauka o bogosluenju Pravoslavne istone crkve, Drugi,
posebni deo, Beograd 1982.3 ; PAVI J., Liturgika, Zagreb 1961,40-160. PAVKOVI I.K., Liturgika, Zagreb
1963, 107-130; T. TARNAWSKI, Die bedeutendsten Liturgien der orientlischen Kirche, Czernowitz 1893.

4.3.1. Liturgija sv. Jakova

Naziv je dobila po sv. Jakovu, apostolu, bratu Gospodinovu, prvom
jeruzalemskom biskupu komu predaja pripisuje auktorstvo liturgijskih uputa i
obrazaca prema kojima se obavljalo bogosluje u jeruzalemskoj crkvi sve do 8. st.
kada je zamijenjeno s liturgijom carigradske Crkve. Od 8. st. ta se liturgija u
Jeruzalemu obavljala samo jedanput godinje: 23. listopada, na spomendan sv. Jakova.
Veoma je dugaka.
O Jakovljevu auktorstvu istraivai se spore. Sigurno nije sastavio liturgiju kakva
je do nas doprla u najstarijim rukopisima, ali se pretpostavlja da joj je Jakov barem
zaetnik. Krajem 4. st. spominje se da postoji, a od 5. st. imamo i pismena
svjedoanstva o njoj.
4.3.2. Liturgija sv. Marka
To je liturgija Aleksandrijske crkve koju su zasigurno poslije kalcedonskog
sabora (455.g.) upotrebljavali krani melkiti u Egiptu, ali je upotrebljavana i prije
Kalcedonskog sabora. Od 12. st. nije vie u uporabi. Najstariji kodeks s obrascima ove
liturgije potjee iz 9. st. a pronaen je u bazilijanskom samostanu u kalabrijskom
mjestu Rossano u 15. stoljeu.
4.3.3. Liturgija sv. Bazilija Velikoga
Proklo Carigradski pie da je sv. Bazilije skratio postojeu liturgiju sv. Jakova
zbog mlakosti i nemarnosti ljudi koji se zbog toga udaljavahu od duge liturgije.
Bazilije nije skratio postojeu liturgiju zato to ju je smatrao za suvie dugaku nego
radi mlakosti onih koji se mole i sluaju na liturgiji. U svakom sluaju, sv. je Bazilije
ve postojeu liturgiju skratio, sredio i jasnije dogmatski formulirao.
Ova se liturgija danas prakticira u bizantskom obredu samo 10 puta godinje: na
5 nedjelja velikoga posta (tj. na sve korizmene nedjelje osim Cvjetnice), Veliki

25

etvrtak, Velika subota, vigilija Boia i Bogojavljenja te na spomendan sv. Bazilija

Velikoga (1. I.).
5.3.4. Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga
Ova se liturgija najee upotrebljava u bizantskom obredu: kroz cijelu godinu
izuzev korizmu i dane kad se upotrebljava liturgija sv. Bazilija. Istraivai se slau da
dananji oblik nije u potpunosti izvorno Ivanov nego je upotpunjavan kasnijim
dodacima i izmjenama. Kasniji su dodaci npr: molitve pred ikonostasom, mnoge
molitve proskomidije, trisveti i molitve uz nju, simbol vjere i jo neki drugi. Tu emo
liturgiju detaljnije prikazati u raspravi o strukturi i prikazu pojedinih dijelova
boanstvene liturgije.
5.3.5. Liturgija prijeposveenih (preeosveenih) darova
Naziva se i Grgurova liturgija prema sv. Grguru Velikom, papi, (Dvojeslovu)
kojemu se openito pripisuje ta liturgija. Grgur je, naime, kao izaslanik u Carigradu od
578. do 582. g. vie puta sudjelovao u takvoj liturgiji koja mu se svidjela te je napravio
obrazac za takvo bogosluje za potrebe Rimske crkve. Budui da Carigradska crkva
nije imala pismenog obrasca, preuzela je Grgurov obrazac.
Sama praksa je nastala u vrijeme strogih odredaba o korizmenom postu na sve
dane u korizmi osim subot i nedjelj. Ta je strogost iskljuivala slavljenja euharistije
koja je po svojoj naravi veselo slavlje. Da bi se udovoljilo kranima koji su se eljeli
priestiti i u dane preko tjedna u korizmi - osobito srijedom i petkom - biskup bi
nedjeljom posveivao vie komada euharistijskog kruha da bi se njime mogli
prieivati krani u dane preko tjedna do slijedee nedjelje. Taj, u poetku veoma
jednostavan obred prieivanja, razvio se tijekom vremena u posebno bogosluje koje
je dobilo u naslovu istaknuto ime.
Danas se koristi srijedom i petkom u Velikoj etrdesetnici i na prva tri dana
Velikoga tjedna.

26

5. RASPORED CRKVENOG PROSTORA U BIZANTSKOM OBREDU

U bizantskom obredu crkve se redovito grade na povienu mjestu, produenog su
pravokutnog oblika s polukrunim zavretkom (apsidom) gdje se nalazi svetite ili
oltar koji je odijeljen od lae ikonostasom i okrenut prema istoku. Crkve slijede
trodijelnu unutranju razdiobu: predvorje, laa oltar. U tlocrtu, uglavnom odraavaju
grki kri s istaknutom sredinjom kupolom i vie manjih kupola, a pred ulazom je,
redovito, atrij. To je natkriveni prostor na stupovima koji je katkad spojen s crkvenom
zgradom. U novije vrijeme ee je prvi dio crkvene lae uz glavna vrata.
5.1.

Oltar

To je najsvetiji dio crkvenog prostora a od lae je odijeljen sveano oslikanom

pregradom koja se naziva ikonostas (od grkih rijei: eiks-slika + stsis-stajalite,
poloaj). Na ikonostasu su troja vrata: sredinja ili carska, kroz koja se Krist daje
vjernicima u priesti, i dvoja pokrajna (sjeverna i juna) koja se zovu akonska ili
aneoska. Carska su vrata prozvana i zbog toga jer je kroz njih smio prolaziti samo
kranski car kad bi donosio rtvene darove za svetu liturgijsku rtvu. Danas kroz njih
smije prolaziti samo biskup ili sveenik za vrijeme bogosluenja. akon kroz njih
prolazi samo za vrijeme velikog i malog ulaza te kad nosi evanelistar prije itanja
evanelja. Ta su vrata dvokrilna za razliku od akonskih koja su jednokrilna.
Ikonostas se u potpunosti ustalio nakon zavretka razdoblja ikonoklazma, tj.
protivljenja tovanja svetih slika, to je trajalo od 726. do 842. godine. Danas
razlikujemo dva tipa ikonostasa: grki i ruski. Ruski je vii i s veim brojem ikona.
Upravo takav prevladava u crkvama naih grkokatolika.

27

5.2. Shematski prikaz ikonostasa

Prostor iza ikonostasa pa sve do polukrunog zavretka crkve na istonoj strani

(apsida) zove se svetite ili jednostavno oltar. U svetitu je smjeten sveti prijestol,
rtvenik, ili asna trpeza na kojoj se prinosi rtva Novoga saveza, odnosno slui
liturgija. Izrauje se, redovito, od kamena i simbolizira Krista, kamen ugaoni. To je i
stol Posljednje veere. Postavljen je u sredini svetita da se moe obilaziti. Prekriva se
s vie platnenih pokrivaa:
1. Katasarka- postavlja se neposredno na rtvenik i simbolizira platno u koje je
bilo umotano Isusovo tijelo. Na katasarku se stavlja antimins, prekriva na kome je
izvezena slika polaganja Krista u grob i uivene moi nekoga sveca.
2. Endition se stavlja preko katasarka i antiminsa. On ima i dodatne dijelove
kojima se prekrivaju etiri bone strane rtvenika.
3. Iliton je trei i najmanji prekriva. To je bijeli, najee tvrdo izglaan
(utirkan) rubac i simbolizira Veronikin rubac.

28

Na sredini rtvenika se nalazi kivot ili svetohranite koje je najee izraeno u

obliku male crkvice ili hrama od metala, mramora ili drveta. U kivotu se pohranjuje
posuda s Presvetim sakramentom. Iznad kivota ili iza njega postavlja se vei kri, a
ispred njega manji (stauros), runi kri. S obje strane kivota postavljeni su svijenjaci,
a naokolo ripide.
U svetitu (oltaru), s lijeve strane rtvenika, uz sjeverni zid, postavlja se stoli
koji se zove proskomidikon. Na njega se postavljaju darovi koji se pripremaju za svetu
rtvu. Iznad njega redovito visi slika Krista raspetoga ili Isusovo polaganje u grob.
5.3. Laa
Prostor izmeu predvorja i ikonostasa zove se laa ili hram vjernika. Povieni
dio prostora pred ikonostasom nazivamo soleja (od lat. solium = prijestolje jer se tu u
starini nalazilo carsko prijestolje). Po sredini soleje nalazi se okruglo povieno mjesto,
odakle se ita evanelje i dri homilija. To je ostatak drevnoga ambona. Tu je redovito
postavljen analogion, legile = italite, stalak za knjige iz kojih se ita Sveto pismo za
vrijeme bogosluja, posebno evanelje. Taj se stalak, redovito, moe sklapati i
prenositi. Ako sveenik ita evanelje, onda se analogion stavlja pred carska vrata.
Ako ita akon, onda se iznosi na ambon.
Na podu soleje katkad je ucrtan mozaik orla i tu reenici itaju sveano
ispovijedanje vjere. S obje strane soleje nalaze se pijevnice (kliros) u kojima stoje
pjevai i itai. Na soleji je i biskupova katedra (sjedalo) koje je najee povieno i
ukraeno nebnicom (baldahinom). Tu se biskup oblai, odatle dri homiliju i
podjeljuje blagoslov.
Na sredini crkve, tik pred solejom, postavlja se tetrapod. To je etverokutan
stoli na koji se postavlja kri i svijenjaci sa svijeama, a ispred njih stalak sa slikom
sveca komu je posveena dotina crkva. Za vrijeme pojedinih blagdana postavlja se na
tetrapod, radi javnog tovanja, slika koja prikazuje dotini blagdan. Vjernici obino
ljube tu sliku kada ulaze u crkvu ili kada iz nje izlaze.
5.4. Predvorje (nartex)
Predvorje (gr. pronaos, starosl. pritvor, lat. nartex) je prostor od ulaznih vrata
hrama do lae. U starini je taj prostor bio potpuno odijeljen od lae zidom ili
stupovljem, a danas je najee samo mali prostor, kao u novije vrijeme prostor
odijeljen vjetrobranskim vratima. U starini to je bio prostor za okupljanje i
pouavanje katekumena te za pokornike za vrijeme iskljuivanja iz zajednike
euharistije. Na tom su se mjestu esto postavljali stolovi za hranu siromasima, agape.
Danas se u tom prostoru obavlja prihvaanje zarunika i kumova kod vjenanja te
roditelja i kumova kod krtavanja djece.

6. LITURGIJSKO POSUE I RUHO

29

6.1. Posue - Putir = kale; Diskos = patena; Ripida = okrugla lepeza sa

slikama estokrilih anela; liica (labis) za podjeljivanje priesti; Koplje no s
dvije otrice s kriem na drci za rezanje rtvenog kruha.
6.2. Liturgijsko ruho - Stihar = alba, zajedniko odijelo biskupa, sveenika i
akona. Redovito je bijele boje, a moe biti i crvene; Orar akonska tola; Epitrahilj
tola za sve.; Felon = misnica; Omofor = palij, oznaka biskupske asti i slube;
Nadbedrenik (epigonation) = etvrtasto tvrdo platno, irine 30-ak cm, redovito boje
felona, ukeen kriem i slikom, privezan za pojas na desnom bedru. Znak je posebne
poasti biskupa ili sinela
7. STRUKTURA EUHARISTIJSKOG BOGOSLUJA U BIZANTSKOM OBREDU
7.1. Pripremni obredi (Proskomidija) (Priprava osoba i darova)
7.2. Bogosluje oglaenih
7.2.1. Molitva Duhu Svetomu: Care nebeski
7.2.2. Slava Ocu
7.2.3. Velika ektenija (molitveni zazivi)
7.2.4. Prvi, drugi i trei antifon s popratnim tihim molitvama
7.2.5. Mali ulaz s evaneljem, pjevanje tropara i kondaka
7.2.6. Trisveta pjesma i prokimen
7.2.7. itanje poslanice, Aleluja i evanelje
7.2.8. Suguba ektenija, ektenija za mrtve i ektenija za oglaene
7.2.9. Molitva nad oglaenicima i njihov otpust
7.3. Bogosluje vjernika
7.3.1. Prva i druga molitva vjernih
7.3.2. Kerubinska pjesma
7.3.3. Veliki ulaz
7.3.4. Molitva prinoenja
7.3.5. Cjelov mira
7.3.6. Vjerovanje
7.3.7. Predslovlje, Svet, svet .
7.3.8. Velika euharistijska anafora (kanon)
7.3.8. Priest
7.3.10 Zahvalne molitve i otpust, dijeljenje narodu komadia nafore.
Euharistijsko slavlje, uspomena Kristova otkupiteljskoga djela i sakramenat
njegove prisutnosti u Crkvi, sredite je i vrhunac itavoga kranskog bogosluja.
Krani bizantskog obreda to bogosluje nazivaju Sveta i boanstvena liturgija;
Sirci, Armenci i Kopti nazivaju ga rtva (sir. kurbono) ili Prinoenje (koptski
prosfora); Kaldejci i Etiopljani Posveenje (Kudaa, Kedas ) ili Skup (synaxa).

30

Rairenost i raznolikost liturgij koje su danas u uporabi zamrauju prvotno

jedinstvo strukture koju su, bez sumnje, primili od prve kranske generacije a
potvrena je povijesnim dokumentima iz polovice 2. st. kod sv. Justina, Palestinca koji
se vjerojatno obratio na kranstvo u Efezu, uitelja koji je proputovao itavim
Mediteranom prije nego se udomio u Rimu gdje je podnio mueniku smrt. U
glasovitim tekstovima njegove Apologije gdje na dva mjesta opisuje kransku
liturgiju nita nam ne doputa nazreti da postoje znaajnije razlike prema pojedinim
mjestima. Jo u 4. st. hodoasnici, putnici i prognanici nisu osjeali nikakav problem
kod sudjelovanja u liturgiji u udaljenim krajevima. To nam pokazuje da se odravala
veoma jednostavna shema koju su apostolske zajednice primile od Gospodina koji je
sam dao novo znaenje idovskoj kidui: itanja iz Pisma izmeu kojih su se pjevali
psalmi ili himni, zajednika molitva za sve potrebne ljude, posvetna zahvala nad
kruhom i vinom pomijeanim s vodom to se dijelilo kao otajstvo Tijela i Krvi
Kristove, uspomena itave njegove ekonomije spasenja prema nama. Ta posvetna
molitva je od poetka sastavljena trodijelno po uzoru na idovski blagoslov trpeze
(birkat ha mazon): pohvale i blagoslivljanje Boga, svetoga i stvoritelja, prizivanje
njegove spasiteljske ekonomije usredotoene na ustanovu Veere; molitva i zaziv
(epikleza) potpunoga i konanog ispunjenja toga djela u Kraljevstvu Bojemu.
Taj e se zadnji dio veoma brzo razviti u dva dijela: molitva za ive i pokojne
lanove Crkve, to e stvoriti spominjanje naih prea koji su otili pred nama Kristu;
izraavanje epikleze u zazivanju dolaska Duha Svetoga koji sakramentu daje njegovu
punu zbiljnost i potpunu djelotvornost. Taj drugi razvitak je osobitost istonih
liturgija. Izriito je potvren u mistagokim katehezama koje se pripisuju irilu
Jeruzalemskom a kasnije e sve vie i vie zauzimati znaajnu ulogu u nauavanju
Istonih crkava.
Mnogo kasnije, u stoljeima srednjega vijeka, alosni sukobi izmeu Grka i
Latina, naglasit e epiklezu i ulogu koju je ona dobila, posebno u izriitom
vrednovanju intervencije Duha Svetoga koji daje peat (potvruje) ispunjenju
sakramenta i istie da je cijelo Trojstvo tu na djelu. To je istonoj euharistijskoj
liturgiji dalo naglasak razliit od latinske mise. Na Zapadu je, u stvari, panja
usredotoena na in Kristova prinoenja (rtvovanja): celebrant djeluje u ime Kristovo
(in persona Christi). Na Istoku sveenik, nakon to je obnovio uspomenu na ono to je
Krist uinio za nae spasenje i ustanovio uspomenu na sebe, ponizno moli Duha
Svetoga, izvora ivota i posveenja, da uini kako bi prinos Crkve postao pravo Tijelo
i Krv Kristova za one koji e u njemu postati dionici (priesnici).
Spomenimo ovdje ono to bi se moglo izrei kao openito pravilo: razliitost
dvaju pogleda trebalo bi postati meusobno nadopunjavanje a ne suprotstavljanje. Tu
se isto otajstvo spasenja prihvaa i ivi pod razliitim vidovima. Na Zapadu prisutnost
Krista jedinoga sveenika Novoga saveza, ostvaruje u vremenu i prostoru spasiteljsku
rtvu. On je onaj koji djeluje preko slube onih koji su primili apostolsko poslanje i
sakramentalnu mo. Na Istoku, euharistijsko slavlje oznaava i ostvaruje itavu
ekonomiju spasenja u kojoj je cijelo Trojstvo angairano; otajstvena vlastitost svake
boanske osobe je izriito istaknuta.
Na tom zajednikom temelju razliite su istone liturgije utkale raznolike obiaje
prema vlastitom geniju zajednic i kultura koje su se izraavale tim obiajima. Ovdje
emo samo ukratko naznaiti raznolike nijanse pratei razliite ine koje su ustanovila
stoljea euharistijske liturgije. Ponavljamo, to je samo nacrt i naznaka puta kojim bi

31

trebao proi onaj koji zaeli dublje i temeljitije ui u duhovnost i mistagoki domet
razmatranih obreda i obrazaca koji prate odreene simboline radnje.
7.1. Pripremni obredi (Proskomidija)
Najstarija svjedoanstva slono potvruju da je euharistijsko bogosluje
zapoinjalo sveanim ulaskom svite poslunika u hram i itanjima Svetoga pisma koje
su pratili psalmi i molitve. Meutim, kasnije je uvedena slubena priprava za samo
slavlje koja ukljuuje pripremu osoba i (skoro cijelo obredno) pripremanje prinosa.
Priprava osoba je podijeljena u dva dijela: zajednika priprava cijele zajednice i
priprava slubenika koja je u veini sluajeva isto privatni obred. Samo su Sirci i
Armenci i to uveli u zajedniki obred. Pripremi darova Bizantinci daju obiljeje
potpune privatnosti. Te vieslojne i simboliki bogate pripremne obrede u bizantskom
obredu danas obavlja sveenik i akon iza zatvorenih vrata ikonostasa recitirajui pri
tom podglas odreene molitvene obrasce koji su uglavnom pokornikog obiljeja ili
simboliko tumaenje pojedinih radnja, dijelova odjee ili pojedinih predmeta.
U drugim obredima, u kojima ta priprema ima znaenje stvarnog poetka slavlja,
taj poetak je okien razliitim pripremnim sadrajima. U sirskom i maronitskom
obredu tu je savreno istaknuta dvojakost Melkizedekove i Aronove slube. Prva se
sluba posebno bavi pripremom prinos, a druga njihovim prinoenjem i kaenjem.
Treba napomenuti da je to plod kasnijeg razvoja koji je uao u navedene obrede u
vremenu izmeu 13. i 15. stoljea.
7.2. Bogosluje Rijei Boje
Ve smo spomenuli da je drevna euharistijska liturgija zapoinjala izravnim
itanjem Svetoga pisma. Rimski je obred sauvao taj drevni obiaj u bogosluju
Velikoga petka. Kasnije se ulazak svite poslunika u bogoslunu dvoranu poeo sve
vie i vie isticati svojom sveanou. Ispoetka je uveden pozdrav i uvodna molitva.
Od 5. st. u Maloj Aziji i Carigradu uvodi se obiaj da ulazak povorke slubenika u
crkvu prati pjevanje himna: Sveti Boe, Jaki Boe, Besmrtni Boe, smiluj nam se!
Spomenimo da uzrok uvoenja toga himna (koji je upravljen Kristu) nalazimo u
kristolokim borbama toga vremena kojima se nijekalo Kristovo boanstvo. Poslije
Kalcedonskoga sabora u Antiohiji je navedenome zazivu nadodan trop: koji si raspet
na kri za nas. Antikalcedonski izvor toga dodatka, kojega su pravoslavci odbacili
zbog asocijacije na monofizitizam, je himan Trishagion koji je prema njima
upravljen itavom presvetom Trojstvu.
itanja iz Staroga zavjeta sauvala su se samo u nekim istonim obredima:
Armenci imaju jedno itanje iz proroka. Kaldejci dva, tj. jedno iz Zakona drugo iz
Proroka. Sirci tri itanja iz Staroga zavjeta: jedno iz Zakona, drugo iz mudrosnih
knjiga, tree iz proroka.
itanja iz Novoga zavjeta su veoma raznolika. Bizantinci, Armenci, Maroniti i
Kaldejci imaju samo poslanicu sv. Pavla i evanelje. U uskrsnom vremenu umjesto
Pavlovih poslanica itaju se Djela apostolska, a kod Bizantinaca katolike poslanice u
posljednjim tjednima liturgijske godine. Sirci i Kopti imaju posebni red itanja iz
Djela apostolskih. Prije sveanog pjevanja evanelja otpjeva se Aleluja sa
svetopisamskim retkom ili stihom nekoga himna. Obino postoji pjesma i prije

32

navijetanja poslanice sv. Pavla. Kod Bizantinaca i Maronita to je prokimen, a kod

Armenaca i Kaldejaca jedna antifona.
Nakon to se otpjeva evanelje, kod Armenaca i Malabrea pjeva se Vjerovanje a
u drugim obredima slijedi sveopa molitva vjernika. To je veoma drevni obiaj po
kojemu bogosluje Rijei zavrava sveopom molitvom za sve potrebne koja se mogla
izravno povezati s obredom prinoenja tamo gdje nije bilo katekumena ili pokornika
koje je trebalo iskljuiti iz daljnjega dijela euharistijske slube. Kod Maronita nije
sauvan nikakav trag toj molitvi vjernika. U bizantskom obredu tu su, kao i na
mnogo drugih mjesta, litanijski zazivi koje predvodi akon a sav narod odgovara. Za
to vrijeme sveenik podglas moli molitvu kojoj zadnje rijei zavrava glasno.
Sirski i maronitski obred sauvali su na tom dijelu euharistijskog bogosluja
obred otputanja katekumena i pokornika. U bizantskom obredu ostao je obrazac
molitve za oglaene i otputanje oglaenih kojima se akon obraa rijeima: Vi
koji ste oglaeni, iziite; oglaeni, iziite; vi koji ste oglaeni iziite; niko od oglaenih
da ne ostane. A vi koji ste verni, opet i opet u miru Gospodu se pomolimo. (Bo. lit. sv.
Jovana, str.86). Kod Kaldejaca je to otputanje izraeno veoma impresivno. Dva
poslunika, od kojih jedan nosi kri a drugi evanelje, u pratnji svjeonoa dolaze i
postave se s jedne i s druge strane svetita. Za to vrijeme se pjeva u dva kora: Oni koji
jo nisu primili krtenje neka odstupe! Oni koji nisu primili znamen ivota neka
odstupe! Oni koji to jo nisu primili neka odstupe! Poslunici idite i pazite na vrata
7.3. Velika euharistijska anafora (kanon) Ivana Zlatoustoga
Vidi:

LITURGIKON, (79-96); SLUEBNIK, Liturgija sv. Jovana Zlatousta (100-122); Liturgija sv. Vasilija
Velikog (154-176); Liturgija Preeosveenih darova (177-217).

7.3.1 Dijalog
akon: Stojmo pobono, stojmo sa strahopotovanjem, budimo pozorni, da sveti
prinos u miru prinesemo!
Narod: milost mira, rtvu hvale!
Sveenik: Milost Gospoda naega Isusa Krista, ljubav Boga i Oca i zajednitvo
Svetoga Duha neka bude sa svima vama!
Narod: I s duhom tvojim!
Sveenik: Gore srca!
Narod: Imamo kod Gospoda.
Sveenik: Zahvalimo Gospodu!
Narod: Dostojno je i pravedno klanjati se Ocu i Sinu i Svetomu Duhu: Trojstvu
jednobitnom i nerazdjeljivom.
7.3.2 Molitva prije Svet i Svet
Sveenik moli: Dostojno je i pravedno tebi pjevati, tebe blagoslivljati, tebe slaviti, tebi
zahvaljivati, tebi se klanjati na svakom mjestu vladavine tvoje. Jer ti si Bog
neizreciv, nedokuiv, nevidljiv i neshvatljiv. Ti uvijek jesi, isti kakav jesi, ti i
jedinoroeni tvoj Sin i Duh Sveti. Ti si nas iz nepostojanja doveo u postojanje, a
kada smo pali, ti si nas opet podigao i nisi prestao sve initi dok nas u nebo nisi
uveo i darovao nam svoje budue kraljevstvo. Za sve to zahvaljujemo tebi i tvom

33

jedinoroenom Sinu i tvom Svetom Duhu: za sva poznata i nepoznata, vidljiva i

nevidljiva dobroinstva, to su nam uinjena.
Zahvaljujemo ti i za ovu slubu koju si se dostojao primiti iz naih ruku, iako te
okruuju tisue arkanela, neizrecivo mnotvo anela, kerubi i serafi, estokrili i
mnogooki, na krilima lebdei
(uzglas) pobjednu pjesmu pjevajui, kliui, zazivajui i govorei:
Narod: Svet, svet, svet! Gospod Sabaot! Puna su nebesa i zemlja tvoje slave! Hosana
u visini! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini!
7.3.3. Molitva poslije Svet i rijei ustanove Euharistije
Sveenik: S tim blaenim silama i mi, ovjekoljubivi Vladaru, kliemo i govorimo:
svet si i presvet, ti i jedinoroeni tvoj Sin i Duh tvoj Sveti. Svet si i presvet i
velianstvena je tvoja slava. Ti si tako ljubio svoj svijet da si dao svoga
jedinoroenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, ve da ima ivot
vjeni.
On doe i ispuni za nas sav Boji naum, te u noi kada bi predan, ili volje: kada
sam sebe predade za ivot svijeta, uze kruh u svoje svete preiste i neporone
ruke, i zahvalivi i blagoslovivi posvetivi i prelomivi, dade svojim svetim
uenicima i apostolima, rekavi:
UZMITE, JEDITE, OVO JE TIJELO MOJE KOJE SE LOMI ZA VAS NA
OTPUTENJE GRIJEHA.
Narod: Amen.
Sveenik: Isto tako i au poslije veere, govorei:
PIJTE IZ NJE SVI: OVO JE KRV MOJA, NOVOGA ZAVJETA, KOJA SE
PROLIJEVA ZA VAS I ZA MNOGE NA OTPUTENJE GRIJEHA.
Narod: Amen.
7.3.4 Anamneza i prinoenje
Sveenik: Spominjui se, dakle, toga spasonosnog naloga i svega to se za nas
dogodilo: kria, groba, uskrsnua treeg dana, uzaaa na nebo, sjedenja s
desna, drugog i slavnog ponovnog dolaska:
Tvoje od tvoga tebi prinosei u svemu i za sve.
Narod: Tebi pjevamo, tebe blagoslivljamo, tebi zahvaljujemo, Gospode, i molimo ti
se, Boe na.
Sveenik: Jo ti prinosimo ovu duhovnu i nekrvnu slubu i prosimo i molimo i usrdno
zazivamo: poalji svoga Svetoga Duha na nas i na ovdje prisutne darove.
akon: Blagoslovi, vladiko, sveti kruh!
Sveenik: UINI, DAKLE, OVAJ KRUH DRAGOCJENIM TIJELOM SVOGA
KRISTA.
akon: Amen. Blagoslovi, vladiko, svetu au!
Sveenik: A OVO TO JE U TOJ AI DRAGOCJENOM KRVLJU SVOGA
KRISTA.
akon: Amen. Blagoslovi, vladiko, oboje!
Sveenik: PRETVORIVI IH SVOJIM SVETIM DUHOM.
akon: Amen. Amen. Amen.

34

Sveenik: Kako bi ovi darovi bili priesnicima na budnost due, na oprotenje grijeha,
na zajednitvo tvojega Svetog Duha, na batinjenje nebeskog kraljevstva, na
pouzdanje u tebe, a ne na sud ili osudu.
7.3.5. Spomen svetih i pokojnih
Sveenik: Jo ti prinosimo ovo duhovno bogotovanje za one koji su preminuli u
vjeri: praoce, oce, patrijarhe, proroke, apostole, propovjednike, evaneliste,
muenike, priznavaoce, isposnike i za due svakoga pravednika koji je preminuo
u vjeri.
Osobito za presvetu, preistu, preblagoslovljenu, slavnu Vladaricu nau
Bogorodicu i vazda Djevicu Mariju.
(Dok se kadi, narod pjeva:)
Dostojno je zaista tebe zvati blaenom, o Bogorodice! Vazda blaenu i posve
nevinu i Majku Boga naega. asniju od keruba i neusporedivo slavniju od
serafa, jer si nepovrijeena Boga Rije rodila, o istinska Bogorodice, tebe
veliamo!
Sveenik: Za svetog proroka, Preteu i Krstitelja Ivana, za svete, slavne i uvijek
hvaljene apostole. Za svetoga (ime) iju slavimo uspomenu i za sve svete tvoje.
Po njihovu zagovoru pohodi nas, Boe.
Spomeni se i svih pokojnika koji su usnuli u nadi na uskrsnue za vjeni ivot.
(Spominje neke pokojnike poimence) i daj im pokoj u svjetlosti lica svojega.
7.3.6. Spomen ivih
Jo te molimo: spomeni se, Gospode, svega pravovjernog episkopata, onih koji
vjerno ravnaju propovijedanjem tvoga nauka, svega prezbiterskog zbora, u
Kristu akonstva i svega sveenikog reda.
Jo ti prinosimo ovo duhovno bogotovanje za sav svijet, za svetu, katoliku i
apostolsku Crkvu, za one koji ive u istoi i svetosti, za vjerni i kristoljubivi
narod na, i za vrhovnitvo i svu vojsku: daj im, Gospode, mirnu vladavinu, da i
mi, zajedno s njima, mognemo provoditi tih i miran ivot u punoj pobonosti i
dostojanstvu.
Poslije svih spomeni se, Gospode, svetog, sveopeg prvosveenika naega (ime)
pape rimskoga, nadbiskupa i mitropolite naega gospodina (ime), biskupa naega
gospodina (ime), i sauvaj ih svojim svetim Crkvama da budu u miru, sigurni,
potovani, zdravi, dugovjeni, i da vjerno ravnaju propovijedanjem tvoje istine.
akon (nakon to je spomenuo imena ivih kojih se posebno spominje):
I onih na koje svatko od nas misli, i svih i sve.
Narod: I svih i sve.
Sveenik: Spomeni se, Gospode, ovoga grada u kojemu ivimo, kao i svakoga grada i
kraja i onih koji s vjerom ondje borave.
Spomeni se, Gospode, mornara, putnika, bolesnika, patnika, uznika, za njihovo
spasenje.

35

Spomeni se, Gospode, onih koji daruju i dobro ine u tvojim svetim Crkvama, i
onih koji se spominju siromaha, te na sve nas poalji svoje milosti. (Spomen
ivih poimence).
Uzglas
I daj nam da jednim ustima i jednim srcem slavimo i hvalimo nadasve asno i
velianstveno tvoje ime: Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i vazda i u vijeke
vjekova.
Narod: Amen.
Sveenik: I da budu milosti velikoga Boga i Spasitelja naega Isusa Krista sa svima
vama.
Narod: I s duhom tvojim.
7.4. Lomljenje kruha, priest i zahvala
Zavrni dio euharistijskog bogosluja sainjavaju raznoliki i mnogostruki obredi
koji su u svakom obredu ureeni drukije. Moemo uoiti nekoliko zajednikih
naglasaka. Recitiranje Gospodnje molitve (Oe na ) prethodi uvodna molitva (osim
kod Kopta), a nakon Oenaa (osim kod Bizantinaca) slijedi embolizam koji razvija
zavrnu pronju u Oenau. Obred lomljenja kruha kod nekih je prije Oenaa (Sirci,
Kaldejci, Kopti), a kod nekih nakon Oenaa (Bizantinci, Armenci, Maroniti).
Kaenje svetih darova, mijeanje kruha i vina i obiljeavanje kruha vinom razlikuju se
od obreda do obreda. Kaenje prate rijei: Svetinje svetima. Narod odgovori: Jedan je
svet, jedan Gospod Isus Hristos, u slabu Boga Oca. Amin.
Razlomljeni kruh sveenik postavlja na disk u obliku kria s natpisima: JESUS HRISTOS - NI - KA. (JC-XC-NI-KA; Sluebnik, 113). Priest se dijeli pod obje prilike,
osim kod Armenaca i Maronita. Kod Kopta i Kaldejaca svim vjernicima se dijeli
priest odvojeno pod obje prilike. Kod Bizantinaca i Siraca vjernici se prieuju
kruhom umoenim u vino. Prije priesti i nakon priesti sveti se darovi sveano
pokazuju narodu da bi se sav narod poklonio pred tim darovima.
Prije priesti moli se odreena molitva i ispovijest vjere. Donosimo obrazac
molitve iz Liturgije sv. Ivana Zalatoustog:
Vjerujem, Gospode, i priznajem da si ti zaista Krist, Sin Boga ivota, koji si
doao na svijet da spasi grenike od kojih sam prvi ja.
Za priesnika svoje tajne veere primi me danas, Sine Boji, jer ja neu izdati
tajnu tvojim neprijateljima, niti u ti kao Juda poljubac dati, ve ti se kao razbojnik
ispovijedam: Spomeni se mene, Gospode, kada doe u kraljevstvo svoje! Spomeni se
mene, Sveti, kada doe u kraljevstvo svoje!
Da mi ne bude priest tvojih otajstava Gospode, na sud niti na osudu, nego na
ozdravljenje due i tijela. Boe, milostiv budi meni greniku! Boe, oisti grijehe moje
i smiluj mi se! Bezbroj puta sagrijeih, Gospode, oprosti mi!
U bizantskom obredu akon poziva vjernike na priest rijeima: Sa strahom
Bojim i vjerom pristupite! Narod odgovori: Blagoslovljen koji dolazi u ime
Gospodnje: Bog je Gospod i javi se nama. Kad akon ili laik prilazi da se priesti,
govori: Oprostite mi! Prisutni odgovaraju: Neka ti Bog oprosti! Dok se pojedini
vjernik prieuje, sveenik za svakoga posebno govori: Prieuje se sluga Boji
(spomene mu ime) asnim i presvetim Tijelom i Krvlju Gospoda i Boga i Spasa

36

naega Isusa Hrista na otputenje grijeha i na ivot vjeni. Priest se dijeli na ruku i
to desnu pod koju se stavi lijeva. Za taj obiaj navode se rijei sv. irila
Jeruzalemskoga: Pristupajte ne sa rairenim rukama i sa otvorenim prstima, nego
inei lijevom rukom prijestolje desnoj koja e primiti kralja i postavljajui na jedno
mjesto ruke primaj tijelo Kristovo govorei pri tome: Amen!
Nakon pospremanja posua slijedi zahvala i blagoslov naroda. Zahvala ukljuuje
pjesmu, poticaj i molitvu nad narodom koji priginje glavu na blagoslov. Otpust prati
molitva kod ambona koja u bizantskom obredu glasi:
Gospode! Ti blagoslivlja one koji tebe blagoslivljaju, i posveuje one koji se
pouzdavaju u tebe: spasi narod svoj i blagoslovi batinu svoju. Sauvaj puninu svoje
Crkve i posveti one koji vole ljepotu doma tvoga, ti ih proslavi svojom boanskom
snagom i ne ostavi nas koji se uzdamo u tebe. Daruj mir svome svijetu, svojim
Crkvama, sveenicima, vrhovnitvu i svemu narodu svome. Jer svako dobro darivanje
i svaki savreni dar odozgor je, silazi od tebe, Oca svjetlosti. A i mi slavu, hvalu i
klanjanje iskazujemo tebi: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i vazda i u vijeke vjekova.
Amen
Otpust prati blagoslov kriem a kod Kopta kropljenje blagoslovljenom vodom.
U bizantskom i armenskom obredu, prije otpusta vjernici dolaze poljubiti kri i
sveenikovu ruku. Sveenik im daje mrvice kruha koje su otpale od posveenih estica
za vrijeme liturgije. To se naziva antidoron ili nafora.

37

8. POKORA I BOLESNIKO POMAZANJE U ISTONIM OBREDIMA

8.1. Otajstva za ovjeka grjenika
U istonim je obredima puno lake nego u rimskom obredu svrstati u istu
skupinu obrede, koji meusobno nisu istoga utjecaja i znaenja, a usmjereni su prema
ovjeku greniku rtvi posljedica grijeha koji se odraavaju u bolesti i smrti. Dok je
dvama temeljnim sakramentima, krtenju i euharistiji, sm Krist postavio osnovne
obrede pa ve u prvoj kranskoj generaciji nalazimo razvijene obrede identine u
bitnim stvarima, kod pokore i bolesnikoga pomazanja susreemo se s obredima koji
e tek u Crkvi polako dobivati svoj doktinarni i obredni izraaj. Trebat e saekati 12.
i 13. st. da bi se jasno uoio sakramentalni vid sakramenata pokore i bolesnikoga
pomazanja. I to najprije na Zapadu a zatim u veini Istonih crkava djelomino pod
utjecajem i latinske teologije. Crkva istonih Siraca izgleda da toga nema. Uz
posveivanje monaha i oltara, oni meu otajstva svrstavaju pogrebne obrede, ali ne
poznaju sakramentalni obred opratanja grijeha niti bolesnikoga pomazanja. U
drugim Crkvama za bolesniko pomazanje nalazimo naznake u obredu, koji je
mnogima zajedniki, a zove se obred kandila (svijee). Taj se obred jako razlikuje od
obiaja koji je u srednjem vijeku uspostavljen na zapadu. U njemu se ne uoavaju
pokorniki obredi a obrasci i nain odvijanja obreda jako se razlikuju u pojedinim
Crkvama pa je teko otkriti da li je postojao stariji predloak ovoga obreda. Moda bi
se tu mogao otkriti ostatak obreda prilagoena pomirenju apostata i javnih grenika
koji su se iskljuivali iz Crkve na odreeno vrijeme.
8.2 Obredi sakramentalne pokore
Nestorijanska crkva poznaje samo obred pomirenja. Obrazac pomirenja koji se
pripisuje patrijarhi koji se zvao Ishojab III. namijenjena je pomirenju apostata i
heretika. Njegova primjena se odnosila na javne grenike, a obred je bio sastavni dio
euharistijskoga obreda neposredno prije priesti. Pokornik bi tri dana sjedio pred
vratima svetita obuen u vreu od kostrijeti, posut pepelom, gologlav, bosonog, s
uetom oko vrata. Nakon to bi se izmolio Oe na i psalmi 122. i 129, antifone i
himni, sveenik bi poloio ruke na pokornika izgovarajui pomirnu molitvu za koju je
predvieno vie obrazaca. Obred se zavravao znamenovanjem, a u nekim sluajevima
i pomazanjem. Taj sveani obred nakon dugo vremena zastario je i za same Kaldejce
katolike, pa su oni prihvatili jednostavni prijevod rimskoga obreda pokore.
Isto je rjeenje, s puno manje opravdanosti, nametnuto i Sircima nekatolicima na
saboru u arfeu 1888. godine. Za razliku od istonih Siraca, Antiohijska je crkva
veoma brzo razvila duboku teologiju sakramentalne pokore i njezine liturgijske

38

prakse. Posjeduju mnoge obrasce koji savreno odgovaraju zahtjevima katolike vjere.
Zasluga za to najvie se pridaje velikome antiohijskom teologu Denis bar Salibi koji je
bio suvremenik i osobni prijatelj patrijarhu Mihovilu Velikom koji je 1170. g. proveo
konanu redakciju sirskoga Pontifikala. Ta je liturgijska knjiga donijela vrlo precizni i
konani opis obreda ispovijedanja. Tu se najprije doziva u pamet ispovjedniku da ne
otkriva nita od onoga to dozna, da ne uini nita da bi se pokornik rastuio i
obeshrabrio te da ne bi pravio razliku meu ljudima. Ispovijedanje treba obavljati na
vratima crkve ili svetita. Pokornik treba biti gologlav, kleati s licem okrenutim
prema zemlji i prekrienim rukama priznaje svoje grijehe sveeniku koji sjedi pred
njim. Nakon priznanja slijedi dugi niz pjesama, psalama i molitava namijenjenih
poticanju skruenosti. Sveenik izgovara rijei zajedno s pokornikom. Sve su Istone
crkve ostale, barem naelno, vjerne drevnoj predaji da cijela zajednica vjernika treba
sjediniti svoju molitvu s pronjom pokornika koji trai Boje milosre i podrati ga u
naporu ponovnog susreta s Ocem nebeskim po primjeru Izgubljenoga sina.
Previe juridiko shvaanje uinilo je da je Zapad izgubio iz vida kako je
sakramentalna pokora vrhunac pokornikog procesa i ne moe biti iskljuivo
individualni in nego treba ukljuiti i cjelokupnu kransku zajednicu. Te duge
molitve nastavljaju se davanjem pokore pod vidom posta, prostracija (prosotiranja) po
tlu, milostinje. To se prakticira tek nakon odrjeenja koje pokornik dobije od
sveenika. Sirska crkva posjeduje veliki izbor deprekativnih obrazaca odrjeenja
razliitih grijeha, ali je sauvala i obrazac koji prati obred polaganja ruku, otpuhivanja
i trostrukog znamenovanja: Grijeh je izbrisan s tvoje due i s tvoga tijela u ime Oca Amen. Oien si i posveen u ime Sina - Amen. Oproteno ti je i dobio si dionitvo u
svetim otajstvima u ime Duha Svetoga (za ivot vjeni) - Amen.
Crkve bizantskoga obreda, kako pravoslavne tako i katolike, imaju obred istoga
tipa ali znatno krai. Izriito je nareeno da sve molitve koje prethode prizanju grijeha
mole svi pokornici koji jedan po jedan pristupaju sveeniku koji sjedi ili stoji pred
ikonom ili najee pred ikonostasom. Obiaj je, osobito kod Slavena, da pokornik
stoji sa strane sveeniku koji mu stavlja tolu na glavu barem dok izgovara obrazac
odrjeenja. Priznanje grijeha moe se obaviti i sjedei pred sveenikom, to je redoviti
obiaj kod Grka. Postoji mnogo obrazaca odrjeenja. Rusi upotrebljavaju deklarativni
obrazac kao i Latini. Kod Grka, ispovjednik ima mogunost da sm formulira obrazac
odrjeenja. U svakom sluaju, to se ne podjeljuje prije nego se ispuni epitimia
(zadovoljtina) koja je veoma esto dugotrajna i otra prema propisima staroga
srednjovjekovnoga obrednika koji se pripisuje patrijarhi Ivanu Mlaemu koji jo
uvijek predstavlja autoritet na Istoku. Spomenimo da kod pravoslavaca ovo
podjeljivanje odrjeenja nije tako esto vezano uz ve izvrenu pokoru/zadovoljtinu.
Inae, tako duga i otra pokora sigurno je uzrok da se na Istoku tako rijetko prakticira
sakrament pokore, osim u sklopu euharistijskog slavlja.

39

8.3. Bolesniko pomazanje (jeleopomazanje, jeleosveenje)

(Trebnik, 71-112)

Otajstvo bolesnikog pomazanja u bizantskom obredu podjeljuje se veoma

sveano. Dovoljno je spomenuti da je za sveani obred, tzv. veliko jeleopomazanje,
predvieno sedam sveenika zajedno, za svakoga je od njih predviena posebna
molitva, svetopisamsko itanje iz Apostola i Evanelja i svaki od njih sedmorice
pomazuje bolesnika. Obiaj je utemeljen na preporuci sv. Jakova: Boluje li tko od
vas neka k sebi pozove crkvene starjeine. Oni neka se mole nad njim i pomazuju ga
uljem u ime Gospodnje, pa e molitva vjere spasiti bolesnika. Gospodin e ga
podignuti i, ako je sagrijeio, bit e mu oproteno (Jak 5,14-15).
Od samih, dakle, poetaka kranstva bolesnike su pomazivali i nad njima molili
crkvene starjeine. injenica da ih trebalo biti vie i da je svaki od njih obavljao
pomazivanja, sugerira da to pomazivanje nije bila samo obredna znakovitost, nego je
ukljuivalo i duu masau uljem koja je ublaavala bolove bolesniku. Cilj
podjeljivanja ovoga sakramenta bilo je tjelesno ozdravljenje i oprotenje grijeha, dakle
duevno i tjelesno zdravlje. Iako to dvoje ide zajedno, ipak moemo s pravom
pretpostaviti da je pomazivanje uljem bilo prvenstveno usmjereno prema tjelesnom
ozdravljenju, a molitva prema duevnom.
Sveani obred bolesnikog pomazanja, ili veliko jeleopomazanje, danas se
obavlja vrlo rijetko. Redovito se obred obavlja u skraenom obliku i podjeljuje ga
jedan sveenik. Redoslijed skraenog oblika je slijedei. Nakon obinog poetka
(naelo obinoje), moli se pokorniki psalam i propisani tropari, itanje iz Jakovljeve
poslanice (5,10-16) i evanelja po Marku koje zavrava rijeima: Mnoge su zloduhe
izgonili; mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih (6,13). Potom sveenik moli
posvetnu molitvu za ulje i njime pomazuje bolesnika. Pomazuje mu oi, ui, nosnice,
usta, ruke, prsa i noge. Za to vrijeme izgovara molitvu: Oe sveti, nebeski lijenie,
ozdravi slugu svoga I. od svake duevne i tjelesne bolesti. 1 Potom slijede jo neke
molitve i prosbena ektenija te otpust.
U sveanom obredu je uz molitve, svetopisamska itanja i pomazivanje svakoga
od sedmorice sveenika, predvieno i postavljanje otvorenje knjige evanelja na
bolesnikovu glavu, polaganje ruku prisutnih sveenika na evanelje koje bolesnik na
kraju poljubi. Prigodom pomazivanja moli se dua molitva koja je u skraenom obliku
zaista skraena na minimum. Cjelovita glasi:
Oe sveti, lijenie due i tijela, ti si poslao svoga jedinoroenoga Sina,
Gospoda naega Isusa Krista koji lijei svaku bolest i spaava od smrti. Izlijei slugu
svoga I. od tjelesne i duevne nemoi koja ga je obuzela pa ga oivotvori milou
Krista tvoga zastupnikim molitvama presvete Bogorodice i vazda Djevice Marije,
silom asnog i ivotvornog kria, zatitnikim molitvama asnih, nebeskih,
beztjelesnih sila, asnog i slavnog proroka Pretee i Krstitelja Ivana, svetih slavnih i
svehvalnih apostola, svetih slavnih i pobjedonosnih muenika, prepodobnih i
bogonosnih otaca naih, svetih lijenika Kuzme i Damjana, koji su lijeili besplatno
i svih svetih.

Za nas je zanimljivo kako zvui staroslavenski izvornik kojim se jo uvijek slue neki nai grkokatoliki
sveenici: Ote svjatij, Vrau nebesnij, iscjeli pomazanijem sim raba tvojego (rabu tvoju) I. ot vsjakija
duevnija i tjelesnija boljezni. (Pavkovi, 158). Sline su i vraevske molitve za one koji stradaju u Trebniku
(str. 125).
1

40

Jer si ti izvor ozdravljenja, Kriste Boe na, i tebi slavu uznosimo, Ocu i Sinu i
Svetome Duhu, sada i uvijek i u sve vjekove. Amin.2

Usp. Trebnik, 91.

40

9. SAKRAMENAT ENIDBE U BIZANTSKOM OBREDU

(Trebnik, 43-66)

Meu svim istonim kranskim obredima bizantski obred slavljenja otajstva

enidbe sastoji se od dva dijela: obred zaruka ili prstenovanja i obred sklapanja
enidbe ili krunjenja zarunika. Tijekom stoljea ta su se dva dijela spojila u
jedinstven obred tako da se danas odmah nakon zaruka obavlja vjenanje, iako postoji
mogunost da se razdvoje. Poneki istoni obredi, meu kojima je i bizantski, sadre
posebnu pokorniku slubu kod blagoslova prstenja u sluaju drugog vjenanja. U tom
se sluaju obred krunjenja u naelu izostavlja.
9.1. Obred zaruka
Obred zaruka se obavlja poslije boanstvene liturgije. Sveenik postavi prstene
zarunika, od kojih bi jedan trebao biti zlatni (za zarunika) a drugi srebreni (za
zarunicu), na desnu stranu svete trpeze da se posvete dodirom, izie u predvorje
crkve, triput znamenuje znakom kria glave zarunika, prui im upaljene svijee,
uvodi u hram i pokadi ih u znaku kria. Potom moli malu ekteniju sa pronjama za
zarunike i usklikom Gospodi pomiluj.
Nakon ektenije, slijede dvije drevne molitve nad zarunicima, barem iz 10.
stoljea. Prva glasi: Boe vjeni, ti si rastavljene doveo do jedinstva i ustanovio
njihovu meusobnu neraskidljivu vezu, Isaka i Rebeku blagoslovio i oznaio ih kao
nasljednike svoga obeanja; blagoslovi i ove svoje sluge (imena zarunika i zarunice)
u uputi ih na svako dobro djelo. Jer si ti milostivi Bog koji voli ovjeka i slavu
uznosimo tebi, Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i uvijek i u sve vjekove. Amin!
Druga je molitva sveanija a prethodi joj poziv: Priklonite svoje glave Gospodu.
Gospode, Boe na, ti si Crvku kao istu djevicu unaprijed iz mnogobotva isprosio.
Blagoslovi ove zaruke (obruenje), sjedini i sauvaj ove sluitelje svoje u miru i slozi.
Jer tebi dolikuje svaka slava, ast i poklonjenje, Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i
uvijek i u sve vjekove. Amin!
Nakon molitava, sveenik prua prsten svakom pojedinom uz obrazac u
deklarativnom pasivnom obliku koga ponavlja triput inei pritom svaki put znak kria
nad njihovom glavom: Zaruuje se rab Boji I. sa rabom Bojom I. u ime Oca i Sina i
Svetoga Duha. Amin. Isto ponavlja za zarunicu. Potom slijedi duga zavrna molitva
Bogu da pogleda na raba svoga I. i rabu svoju I. i utvrdi njihovu zaruku u veri i slozi,
istini i ljubavi.
Zanimljiva je uputa u trebniku: Poto ovo kae svakome triput ini znak krsta
prstenjem nad njihovim glavama i stavlja ih na prste njihovih desnih ruku. Zatim kum
menja prstenje mladencima.1 Tu zamjenu prstenja Mirkovi tumai: eniku se daje
zlatan, a nevesti srebrni prsten zato da bi se oznaila prednost mua nad enom i da
ena ima da se pokorava svome muu. Posle ovoga kum (ili dever ili ko od rodbine)
menja prstenje novovesnih. Menjanje prstenja biva zato da bi se enskoj slabosti dao
muki duh i da bi joj se dalo razumeti da ulazi u suglasnost s muem u svima njegovim

Trebnik, Kragujevac 1983, str.46.

41
delima.2 Normalno bi bilo shvatiti i protumaiti da ta izmjena prstenja oznaava
obostranu izmjenu svega to zarunici imaju i fiziki, i psihiki, i materijalno.
Neki istoni obrednici poznaju i druge obiaje vezane uz obred zaruka i
vjenavanja: poljubac zarunika u elo zarunice i pruanje ruke jedno drugome. Ti su
obiaji potvreni u Aleksandriji ve u 4. stoljeu, a i danas ih prakticiraju Ukrajinci.
Prisega koja se obavljala polaganjem ruke na knjigu evanelja, u nekim je istonim
obredima obavljana tako da bi sveenik svojom tolom obavio spojene ruke zarunika
uz obrazac: to je Bog sjedinio, ovjek neka ne rastavlja! Ja nedostojni sluga Boji,
vlau koja mi je povjerena, sjedinjujem vas u svetu enidbu i po Crkvenoj ovlasti
uvrujem i potvrujem u ime Oca i Sina i D. Sv. A.
Sirski, koptski i armenski obred u obred zaruka ukljuuje i blagoslov mladenkine
odjee i nakita. Najstariji obiaj sirske crkve spominje davanje kriia zarunici koji
ona stavlja na lani oko vrata. Taj obiaj poznat i kod Armenaca od 10. stoljea.
Kaldejci uz prstenovanje i davanje kriia prakticiraju i pie vina iz sveane ae
(pehara) to kod drugih obreda predstavlja zavrni in vjenanja.
9.2. Obred vjenanja
Danas se redovito vjenanje nastavlja odmah iza obreda zaruka. Obred se obavlja
pred tetrapodom na komu stoji kri, upaljene svijee, knjiga evanelja, blagoslovljena
voda i dva vijenca. Sveenik najprije upozori mladence o bitnim oznakama sakramenta
enidbe i potakne da u braku ive bogougodno i asno. Potom upuuje pitanja
svakom pojedinom mladencu da li slobodno uzima svoga branog izabranika i da li se
moda obeao nekomu drugomu. Potom slijedi Ps 127 Blaeni svi koji se boje
Gospoda Potom slijedi velika ektenija u kojoj su, uz uobiajene zazive za mir u
svijetu i voditelje Crkve dodaju zazivi za mladence s posebnim naglaskom na
blagoslovljenom potomstvu.
Slijedi podua molitva kojom sveenik moli blagoslov za zarunike. Potom
stavlja vijenac na glavu i vjenava ih u deklarativnom pasivnom obliku: Venava
se rab Boji I. sa rabom Bojom . U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin I isto
ponavlja sa zarunicom. Potom se ita Ef 5,20-33 i Iv 2,1-11 (Svadba u Kani). Potom
ektenija, Oe na i blalgoslov zajednike ae iz koje piju po triput. Potom ih
sveenik vodi ukrug, kumovi podravaju vijence a prisutna zajednica pjeva prokimen
u ast Bogorodice i svetih muenika. Potom im skida vijence uz odreene molitve od
kojih je najsveanija zavrna: Hristos, istinisti Bog na, koji je svojim boravkom u
Kani pokazao da je brak astan, zastupnikim molitvama svoje preiste Matere, svetih,
slavnih i svehvalnih apostola, svetih Bogom krunisanih careva, Konstantina i Jelene,
koji su ravni apostolima, svetog velikomuenika Prokopija, i svih svetih, da se smiluje
na nas i spase nas kao blag i ovekoljubivi. Amin.3
I u drugim istonim obredima postoji obred krunjenja zarunika slino kao i u
bizantskom. Spomenimo da Armenci i Etiopljani ukljuuju taj obred u euharistijsku
liturgiju. Trostruki upit o slobodnom i voljnom pristupanju sakramentu uveden je u

MIRKOVI Lazar, Pravoslavna liturgika, ili nauka o bogosluenju Pravoslavne istone crkve. Drugi posebni
deo, Beograd 19833, 135.
3
Trebnik, 61.
2

42

srednjem vijeku i odvija se na ulazu u crkvu prije liturgije. Krunjenje se obavlja nakon
evanelja.
Obred krunjenja i skidanja krune vjerojatno potjee od obiteljskog slavljenja
enidba i uvoenja zarunika u branu sobu to se pratilo molitvama i pjesmama.
Sirijci su sauvali obred sveane svadbene povorke koja zarunike, nakon krunjenja ,
odvodi u svadbenu dvoranu. Kopti su tijekom stoljea mijenjali razliite sastavine
obreda vjenanja. Sve do 19. st. prakticirali su pomazanje ela, grudi i ruku
suprunika, a taj obiaj nije ni danas potpuno nestao. U Egiptu i Siriji liturgija
vjenanja sauvala je izvorna obiteljska obiljeja dok je, kako smo ve vidjeli, u
bizantskom pod utjecajem kraljevskog ceremonijala jako obiljeena hijerarhijski.

43

10. LITURGIJSKA GODINA PO BIZANTSKOM OBREDU

Literatura: ANDRONIKOF Constantin, Il senso della Pasqua nella liturgia bizantina, vol I: I giorni
della preparazione e della passione, ed. Elle di ci, Leumann (Torino), 1986; ANDRONIKOF Constantin, Il
senso della Pasqua nella liturgia bizantina, vol II: I cinquanta giorni della festa, ed. Elle di ci, Leumann
(Torino), 1986; DONADEO Maria, Lanno liturgico bizantino, ed. Morcelliana, Brescia, 19991; MIRKOVI
Lazar, Heortologija ili istorijski razvitak i bogosluenje praznika Pravoslavne istone crkve, Beograd 1961;
PAVI Juraj, Liturgika, Zagreb 1961, 162-168; RIGHETTI, Storia litrugica, II,3, Ancora, Milano, 1969, 11-16;

10.1. Liturgijske knjige bizantskog obreda

1. APOSTOL - Sadri odlomke iz Djela apostolskih i novozavjetnih poslanica razdijeljenih
prema itanjima na misnom bogosluju.
2. EUHOLOGIJ - Obrasci molitava i obredi blagoslivljanja.
3. EVANELISTAR - Evaneoski odlomci poredani po redu itanja tijekom liturgijske
godine.
4. HOROLOGIJ - ASOSLOV - Molitve za sedam asova dana.
4.1. Pentekostarij - Tekstovi za slubu nedjelja od Uskrsa do Duhova.
4.2. Triod- Tekstovi za slubu velike etrdesetnice koja zapoinje trima pretkorizmenim
nedjeljama.
4.3. Psaltir - sadri 150 svetopisamskih psalama razdiljenih u 20 odsjeka prilagoenih
liturgijskoj uporabi.
5. MINEJ (Mjesenik) - vlastiti tekstovi za svaki dan u mjesecu u 12 svezaka poevi od 1.
rujna.
6. OKTOIH (oct hos=osam glasova) - Knjiga namijenjena pjevaima prema osam dana u
tjednu koji se ponavljaju kroz godinu. Tzv. mali oktoih sadri tekstove i napjeve za
nedjelje, a veliki oktoih za sedam dana svakoga tjedna u nizu od osam sedmica po
osam glasova.
7. SLUEBNIK (Jeratikon) - knjiga za sveenika i akona, sadri tri euharistijske molitve i
obrasce za obrede koje obavlja sveenik (prezbiter) i akon.
8. ARHIJEREJSKI INOVNIK - Sadri obrasce i uputstva biskupima za obrede koji su
njima pridrani, kao to su: posveenje itaa, pjevaa i podakona; rukopoloenje
akona i prezbitera. Odgovara pontifikalu na Zapadu.
9. SINAKSAR - knjiga koja sadri ivotopise i slube svetaca za svaki dan u mjesecu.
10. TIPIK (gr. typos - norma) - Knjiga koja sadri praktine propise o: sadraju i nainu
obavljanja bogosluja, izboru pjesama, ponaanju u crkvi, postovima, ivotu i pravilima
monaha.
11. SRBLJAK - Knjiga Srpske pravoslavne crkve koja sadri pjesme i molitve srpskim
svetiteljima.

44

Liturgijska je godina u istonim obredima u biti ista kao i na Zapadu.

Meutim, u pojedinim detaljima uoavaju se mnoge razliitosti koje su plod
povijesnog razvitka i utjecaja razliitih kulturnih sredita. Ovdje emo se
usredotoiti na nama najzanimljiviji bizantski obred. U bizantinskom obredu
razlikujemo tri kruga liturgijske godine: 1. uskrsni krug s pominim
svetkovinama; 2. Nepomine svetkovine; 3. Tjedni krug osam glasova.
10.2. Uskrsni krug i pomine svetkovine
Po vanosti i drevnosti postanka, Uskrs je najvanija i najdrevnija
kranska svetkovina od koje se praktino i razvila liturgijska godina. Glasovite
rasprave o datumu slavljenja Uskrsa u 2. st. upuuju na drevnost koja see do
apostolskih vremena. U datumu odreivanja svetkovine Uskrsa, istone Crkve
slijede, uglavnom, julijanski kalendar koji 13 dana kasni u odnosu na
gregorijanski koji slijedi Zapad. Obred slijedi odluku Nicejskog sabora da se
Uskrs slavi izmeu 22. oujka i 25. travnja. U novije su vrijeme neke Istone
crkve usvojile gregorijanski kalendar, kao npr: grka, rumunjska, bugarska te
nai grkokatolici.
Uskrs u svim istonim obredima ima iznimno znaenje koje se uzdie iznad
svih ostalih svetkovina pa i onih koje bizantski obred naziva dvanaest velikih
svetkovina o kojima e biti govora kasnije. Uskrsu prethodi 10 nedjelja
pokornikog obiljeja kojih se tekstovi nalaze u knjizi Triodion.
10.3. Deset preduskrsnih nedjelja
10.3.1 Tu su najprije 4 predkorizmene nedjelje koje se nazivaju prema
evaneoskim perikopama i pokornikoj praksi:
Prva: Nedjelja carinika i farizeja;
Druga: Nedjelja izgubljenog sina;
Trea: Nedjelja mesopusna;
etvrta; Nedjelja siropusna. Izostavljanje sira iz prehrane u ovo
pokorniko vrijeme, posebnost je bizantskog obreda i ne nalazi se u drugim
istonim obredima. Od ponedjeljka tree predkorizmene nedjelje do Uskrsa ima
56 dana. Kad iskljuimo sve subote i nedjelje toga vremenskog perioda, ostaje
tono 40 dana efektivnog posta. Dio liturgijske godine koji sainjavaju ove
predkorizmene nedjelje Andronikof naziva poetak puta u ivot
parafrazirajui Isusove rijei: Ja sam Put, Istina i ivot ... U njemu bijae (=
jest) ivot i ivot se oitova ... i ivot bijae svjetlo ... (Iv 1,4. 9. sl). (Vidi:
ANDRONIKOF, vol. 1, 86).
10.3.2. est je korizmenih nedjelja, ili pet nedjelja Velikog posta i
Cvjetna nedjelja (Cvjetnica):

45

Prva: Nedjelja ortodoksije (pravovjerja, pravoslavlja) uspomena je

pobjede pravovjerja u tovanju sv. slika protiv ikonoklasta na saboru u
Carigradu 842. g. Naziva se i ista (MIRKOVI, 147).
Druga: Nedjelja Gregorija Palame, nadbiskupa solunskoga (+ 1368.g.)
zbog njegove rasprave o boanskoj svjetlosti na brdu Taboru.
Trea se nedjelja naziva i kriupoklonstvena. Obavlja se sveano klanjanje
kriu Kristovu kao to se na Zapadu ini na Veliki petak.
etvrta: Nedjelja sv. Ivana Klimaksa (Lestvinika). Ivan je veoma
popularan istoni asket. ivio je u 6. st. (525.-600.g.) u samostanu na podnoju
Sinaja. Njegovo je djelo Klimaks - Ljestvica odigralo znaajnu ulogu u
formiranju istonih monaha. Razdijeljeno je u 30 stepenica Jakovljevih
ljestava po kojima se uzdie od zemlje prema nebu. U prvom dijelu raspravlja o
ljudskim manama i poudama, a u drugom o vrlinama. Njegova je uspomena
stavljena upravo na ovu nedjelju zbog svetopisamskog itanja o nijemom
zloduhu koji se izgoni jedino postom i molitvom.
U etvrtak ovoga tjedna Grci pjevaju veliki Pokorniki kanon sv. Andrije
Kretskoga (+ oko 740. g.) koji je sastavljen od 250 tropara u koje je ukljueno
tisuu prostracija. U subotu naveer pjeva se glasoviti himan u pohvalu
Bogorodici Akatistos (od grke rijei akavqizw = na nogama).
Peta: Nedjelja sv. Marije Egipanke i Lazarova uskrsnua. Marija
Egipatska (+43l.) je model i uzor stroge pokore, a Lazarovo uskrsnue putokaz
prema osmiljenju kranskog trapljenja. Izvjetaj o Lazarovu uskrsnuu ita se
u subotu pred Cvjetnicu.
esta: Nedjelja cvjetna. Poetak svete i velike sedmice koju Srbi nazivaju
strasna (stradanja) sedmica. (MIRKOVI, 162). U dane od ponedjeljka do etvrtka
istona liturgija, kao i zapadna, obnavlja uspomenu na dogaaje koji su
prethodili Isusovoj muci. Pod tim su vidom izabrani i svetopisamski ulomci i
stvorene odgovarajue liturgijske pjesme.
10.4. Sveto trodnevlje
Veliki etvrtak - Pravoslavna Crkva na Veliki etvrtak nareuje praznovati
etiri stvari: 1. sveteno omivanje; 2. tajnu veeru; 3. nadprirodnu molitvu; 4.
samu predaju (MIRKOVI, 166). Dakle: pranje nogu, posljednja veera, Isusova
molitva u agoniji i predaja na smrt.
U noi izmeu etvrtka i petka Grci odravaju bdjenje presvete muke za
vrijeme kojega se itaju izvjetaji etvorice evanelista o muci Kristovoj sloeni
zajedno i podijeljeni u 12 odsjeka koji su isprepleteni dugim molitvenim
zazivima i pjevanjem tropara. Obred je bio poznat ve u 7. stoljeu.
Veliki petak - Crkva spominje smrt i pogreb Gospoda Isusa Hrista i
njegov silazak u ad (MIRKOVI, Heortologija, 167). Cjelokupno je bogosluje toga
dana obnavljanje dogaaja Isusove spasonosne muke. Vreme hvatanja

46

Spasitelja u Getsimanskom vrtu i osudu njegovu - bogosluenjem jutrenja;

vreme voenja Spasitelja na sud ka Pilatu - bogosluenjem prvoga asa; vreme
osude - svravanjem treega asa; vreme krsnih stradanja Hrista - estim asom;
vreme smrti - devetim asom; a skidanje tela Hristova sa krsta - veernjem.
(MIRKOVI, 167). Pravoslavna crkva na dananji dan ne slavi kranska otajstva
(sakramente) kao to je obiaj i na Zapadu. Odrava se strogi post. Negdje se
slavi liturgija preeosveenih darova, a negdje ni to. Veliki petak se naziva i
Velika paraskeva prema evaneoskom izvjetaju o smrti Isusovoj: Bijae
Priprava (= paraskeve), tj. predveerje subote... (Mk 15,42). Na jutrenjoj je
predvieno 12 evaneoskih itanja. ( Usp. itanka, str. 205-233).
U noi izmeu petka i subote kod Grka se obavlja sveani ophod
(procesija) u ast Isusa umrlog ija se okiena slika na mrtvakom lijesu
trijumfalno nosi kroz mjesto u pratnji mnotva svijea i uz pjevanje Ps 119/118
(Blaeni oni kojih je put neokaljan), a iza svakoga retka pjeva se odreeni
tropar.
Velika subota - Kao i velika veina krana, bizantinci danas slave
Kristov pokop i njegov silazak u carstvo mrtvih, hd. Istiu se svetopisamske
osobe koje se spominju uz Isusov pokop: Josip Arimatejski, Nikodem, Marija
Magdalena i Marija majka Jakovljeva i Josipova. Bogosluje ovoga dana je
sveano bdjenje uz grob Isusov, ali i uvoenje u otajstvo Kristova i naega
uskrsnua. U noi izmeu subote i uskrsne nedjelje odrava se veliko i svijetlo
uskrsno bdijenje sve do zore kada bi se pred ikonostasom pojavio sveenik s
knjigom evanelja na prsima sveano objavljujui narodu: Krist je uskrsnuo!,
a narod bi jednoglasno odvratio: Uistinu je uskrsnuo!
Uskrs (Pasha) - Kraljica svih dana, blagdan nad blagdanima i slavlje nad
slavljima, koji kao to sunce nadilazi zvijezde, nadilazi ne samo ljudske i
zemaljske blagdane nego i blagdane u ast Kristovu (sv. Grgur Bogoslov).
10.5. Uskrsno vrijeme do Duhova
Osam sedmica od Uskrsa do Duhova sainjava pedesetnicu kojoj se obrasci
i upute za bogosluje nalaze u knjizi koja se naziva Pentekostarion. Tjedan od
Uskrsa do slijedee, Tomine nedjelje, naziva se svijetli tjedan. Nedjelja nakon
Uskrsa naziva se Druga uskrsna i Tomina nedjelja prema Tomi, apostolu,
prozvanim Nevjerni Toma prema Ivanovu evanelju koje se ita ove nedjelje
(Iv 20, 19-31).
Nedjelja koja slijedi iza toga (trea) naziva se Nedjelja mironosic i
posebnost je bizantskog obreda. Naziv je dobila po enama koje su u zoru na
Uskrs nosile miomirise na Isusov grob da pomau tijelo Isusovo. Bijahu to
Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma. (Usp. Mk 16,1). One su prve
kojima su aneli objavili da je Krist uskrsnuo i naloio im da to dojave
apostolima. Zbog toga liturgija ove ene mironosice naziva apostolima
apostola. Glavni tropar ove nedjelje istie: enama mironosicama aneo kod

47

groba ree: Miomirisi pristaju mrtvima, Krist naprotiv nije podlonik

raspadanja. Radije uskliknite: Uskrsnuo je Gospodin i udijelio svijetu veliko
milosre!
etvrta uskrsna - Nedjelja o uzetom - prema evaneoskom odlomku koji se
ita te nedjelje: Iv 5,1-15. U srijedu izmeu 4. i 5. uskrsne nedjelje obiljeava se
u bizantskom obredu posebno slavlje: Prepolovljenje pedesetnice. Ime i sadraj
ovoj uspomeni dolo je od injenice da se nalazi na polovici izmeu Uskrsa i
Duhova, a poticaj je doao i iz evaneoskog odlomka koji se itao: U polovici
blagdana (sjenica) uzie Isus u Hram i stade nauavati (Iv 7,14).
Peta uskrsna - Nedjelja o Samarijanci - Evanelje: Iv 4,5-42.
esta uskrsna - Nedjelja o Slijeporoenom - Evanelje: Iv 9,1-38.
U srijedu iza ove nedjelje obavlja se obred zakljuivanja Pashe i najave
Uzaaa koje se slavi u etvrtak iza 6. uskrsne nedjelje.
Sedma uskrsna - Nedjelja 318 Otaca Nicejskog sabora - Evanelje: Iv
17,1-13 (Isusova velikosveenika molitva). Bogosluje, u srpskom prijevodu,
ocima Prvoga Nicejskoga sabora udjeljuje slijedee epitete: mnogosvetle
zvezde misaonog firmamenta, neoborive kule tajanstvenoga Siona, rajski
cvetovi koji miriu na miro, najzlatnija usta Slova, pohvala Nikeje, ukras
vaseljene. (MIRKOVI, 219). U subotu iza ove nedjelje (koja je vigilija Duhova)
slavi se uspomena svih mrtvih.
Duhovi - nedjelja pedesetnica - je jedna od tri pomine svetkovine koje su
vezane uz datum slavljenja Uskrsa. Nedjelja iza Duhova - Nedjelja svih svetih Ovo je takoer posebnost bizantskog obreda. Time se istie da je Duh Sveti
glavni tvorac svetosti ljudi. Poinje ciklus nedjelja po Duhovima kojih je 32.
Poinje i niz uskrsnih evanelja koja se itaju na jutrenji a ima ih jedanaest.
Ciklus se ponavlja 4 puta godinje.
Nedjelja Svih svetih - U prvu nedjelju iza Duhova u bizantskom se obredu
slavi svetkovina svih svetih. Time se zakljuuje uskrsno vrijeme i zapoinje niz
nedjelja po Duhovima. Time se eli istaknuti da je Duh Sveti tvorac ovjekova
posveena. Silazak Duha Svetoga na apostole okupljene oko Marije, majke
Isusove, u dvorani Posljednje veere na Duhove oituje njihovu obnovu,
prosvjetljenje i posveenje. Zbog toga su istoni krani smatrali normalnim da
u nedjelju nakon Duhova slave i sve druge ugodnike Boje, suradnike boanske
milosti to se posvetie ivotvornom snagom Duha uskrslog Gospodina.
Dvije su glavne molitve to se ponavljaju na ovu nedjelju:
Prva: Tvoja Crkva, diljem svijeta krvlju muenika Tvojih * kao haljinom
od grimiza i beza ukraena, * s njihovim glasom vapi k Tebi, Kriste Boe: *
Poalji puku svome milosti svoje, * podaj mir narodu, i duama naim veliku
milost!
Druga: Kao prvine prirode Uzdravatelju svega stvorenoga, * sav svijet
prinosi Tebi, Gospode, bogonosne muenike. * Njihovim molitvama uvaj po
zagovoru Bogorodice * u dubokom miru svoju Crkvu i svoj narod, *
Mnogomilostivi!

48

Navedene su molitve vrlo popularne u bizantskom obredu. Prva se moli

svaki dan na Poveerju, a druga izmeu ostaloga subotom koja je posveena
svima svetima i pokojnima. Upada u oi da se daje prednost muenicima to je
uobiajeno za prvo tisuljee kranstva. Poznata je homilija sv. Ivana
Zlatoustoga odrana u poast svima svetima na prvu nedjelju nakon Duhova.
(Usp. PG 50,705 sl.).
Bizantski obred poznaje i druge kategorije svetaca. Tako, npr. u
navedenom kondaku, to se ponavlja subotom, nabrajaju se: Apostoli, muenici i
proroci, svetitelji, ispovjednici, pravednici, i vi svete ene koje ste dobar boj bile
i vjeru sauvale, po svome utjecaju kod Spasitelja, prosimo vas, molite za nas,
da u svojoj dobroti spasi due nae.
Svetkovina Svih svetih i na istoku i na zapadu ukljuuje sve ugodnike
Boje koji su slubeno kanonizirani ili ne kanonizirani. Pravoslavni teolog
Fedotov to objanjava ovako: Crkva priznaje postojanje nepoznatih svetaca ija
proslava nije oitovana na zemlji. Crkva nikada nije zabranjivala privatnu
molitvu, obraanje u molitvi pravednicima koji su prije ivjeli, iako ih Crkva
nije uzvisila na ast svetaca. U toj molitvi ivih za mrtve i molitvi mrtvima
odrava se jedinstvo nebeske i zemaljske Crkve, jedinstvo Crkve to ga spominje
Vjerovanje prozvano apostolsko. Proglaeni sveci predstavljaju samo tono
omeen krug u sreditu nebeske Crkve.
Na nedjelju Svih svetih istonjaci slave i uspomenu svih onih kojima je ime
zapisano u knjizi ivota, naravno esto je spominjanje i Majke Boje po kojoj su
ljudi postali sugraani anelima i koja je aena od zbora svih svetih.
10.6. Dvanaest velikih blagdana
Izraz dvanaest blagdana uobiajen je meu vjernicima bizantskog obreda
koji time izraavaju grupiranje glavnih blagdana preko liturgijske godine. Vii je
jedino blagdan Pashe/Uskrsa. Devet iz navedene skupine imaju ustaljen datum u
godini (nepomini blagdani) a tri su pomini blagdani. Gospodnji se blagdani
nazivaju despotski a ostali teomitoriski. Njihovi su obrasci sabrani u knjizi
minej = mjesenik.
Bizantska liturgijska godina zapoinje 1. rujna, evo 12 velikih blagdana:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

Roenje Presvete Bogorodice, 8. rujna;

Uzvienje Sv. Kria (Krstovdan), 14. rujna;
Prikazanje (uvoenje) Presv. Bogorodice u Hramu, 21. studenoga
Boi, 25. prosinca;
Bogojavljenje, 6. sijenja;
Susret Gospodnji u Hramu, 2. veljae;
Blagovijest, 25. oujka;
Cvjetnica, (pomina svetk).

49

9. Uzaae, (pomina svetk).

10. Duhovi, (pomina svetk).
11. Preobraenje Gospodinovo, 6. kolovoza;
12. Uznesenje (Uspenije, Usnue) Bogorodice, 15. Kolovoza
Priprema za te velike blagdane traje jedan do pet dana i zove se
predpraznitvo, i protee se na tri do osam dana kasnije to nazivaju
popraznitvo.
10.7. Tjedni krug
Katkad se tjedni krug predstavlja odvojeno od kruga Osam glasova
stvarajui etiri kruga bizantske liturgijske godine. Obrasci za svaki dan u tjednu
nalaze se u knjizi Oktoih, knjizi Osam glasova. To su, u stvari, osam sedminih
nizova od kojih svaki odgovara jednom glasu s naglaenih 7 tema vezanih uz
svaki dan pojedinog tjedna: nedjelja (kyriake) - uskrsnue Kristovo; ponedjeljak
(deutera)- aneli i nebeski duhovi; utorak (trite) - Ivan Krstitelj; srijeda (tetarde)
i petak (paraskeve) - muka Kristova s naglaskom na kriu Kristovu; etvrtak
(pempte) - apostoli i sv. Nikola; subota (sabbaton) - pokojnici i svi sveti.
Presveta se Bogorodica spominje i asti svakoga dana u tjednu kao ona
koja se trajno pred prijestoljem svoga Sina zauzima za krane. Ipak, najvie se
asti u nedjelju, srijedu i petak (Bulgakov, citirano prema: DONADEO, 22).
10.8. Kombiniranje razliitih ciklusa
Naini kombiniranja razliitih ciklusa bizantske liturgijske godine teoretski
su naznaeni u Tipikonu ili u drugim liturgijskim knjigama. To se najee vidi
iz znaka stupnja pojedinoga blagdana ili poetnog imena te pojedinih rubrika i
uputa otisnutih u kalendarima za svaku godinu. Tu postoje razlike izmeu
pojedinih Crkava, osobito izmeu grkih i slavenskih pravoslavaca. Inae,
istoni su krani svoje obiaje prenosili ivljenom predajom a tek je u novije
vrijeme to i zapisano.
Istoni krani ljubomorno cijene i opsluuju svoju predaju. Ponekad ak i
pretjerano do te mjere da ih to sprjeava prilagodljivosti novim znakovima
vremena. Njihova uporno tvrdoglava vezanost uz predaju starih pomogla je
kranima da su sauvali mnoge drevne predaje, koje bi se inae potpuno
izgubile, od kojih su neke oivljene i u katolikom bogosluju nakon Drugoga
vatikanskoga sabora.

50

10.9. Krug osam glasova (Oktoihos - Osmoglas)

Od 2. nedjelje nakon Duhova do predkorizme (dakle, poetka Triodiona)
prvenstveno se upotrebljava kao liturgijska knjiga Oktoihos. Naziv dolazi od
grkih rijei okto (osam) i ehos (glas, ton). Svaki se od tih osam tonova
upotrebljava po jedan tjedan. Nakon osam tjedana opet se ponavlja isti krug.
Grci su razlikovali 4 izvorna tona i 4 izvedena. Katkad se Oktoihos upotrebljava
za oznaku zbirke nedjeljnih tekstova, a za dane preko tjedna upotrebljava se
naziv Paraklitik. Kod Slavena je sve to u jednoj knjizi koja se tiska redovito u
dva volumena.
10.10 Posebnosti svetakog kalendara
Uspomena i tovanje svetaca uprisutnjuje povijest spasenja preko
istaknutih osoba koji su nam svojim kreposnim i pobonim ivotom uzor za
nasljedovanje. U istonim je Crkvama sanktoral veoma rano ustaljen. Poslije 6.
st. nema novih imena u liturgijskom kalendaru, osim u bizantskom obredu.
Pravoslavci su svoj zajedniki kalendar zakljuili uspomenom na pobjedu
ortodoksije (pravovjerja u tovanju svetih slika) u ikonoklasnim borbama u 9. st.
uvodei blagdan na Drugu korizmenu nedjelju.
Bizantski obred u 10. st. poprima ekumenski (sveopi, vaseljenski) vid za
razliku od drugih istonih obreda koji su zadrali lokalni karakter tovanja
svetaca. Tako Kopti u svome liturgijskom kalendaru imaju samo Egipane.
Istono-sirski krani imaju svega 50-ak svetaca ija imena spominju samo
petkom. Armenci imaju mnogo svetaca i spominju ih ponedjeljkom, utorkom,
etvrtkom i subotom. U svim se obredima asti Majka Boja Marija koja se
tijesno povezuje s Kristom. Svaki obred ima neke svoje vlastite blagdane
povezane uz odreena svetita ili slavne ikone.
Knjiga koja sadri ivotopise svetaca i obrasce za bogosluje na njihov
blagdan zove se sinaksar. Knjiga s vlastitim tekstovima za svaki dan u mjesecu
zove se minej mjesecoslov i zapoinje 1. rujna to je poetak liturgijske godine
na Istoku.
Dnevno, tjedno i godinje posveivanje vremena izraava i osigurava
povezivanje kozmikog vremena s redom spasenja. tovanje uspomene svetaca
uprisutnjuje, po istaknutim likovima, povijest spasenja koja se ostvaruje preko
povijesti ljudi. Konzervativne i tradicionalne kao i na svim drugim podrujima,
istone su Crkve veoma rano ustalile svoj sanktoral. Istoni obredi, osim
bizantskog, nemaju nijedno ime sveca u sanktoralu poslije 6. stoljea. Pravoslavci su
svoj zajedniki kalendar ustalili s uspomenom velikana u borbi protiv ikonoklasta u 9.
st. Njihov glasoviti teolog Grgur Palamas (16. st.), razmiljajui o novom i
posljednjem izrazu ortodoksne vjere u poboanstvenju ovjeka po milosti kao
posljedicu boanskog utjelovljenja, pronaao je poasno mjesto u liturgijskoj godini, 2.
nedjelju korizme, posveeno pobjedi ortodoksije u priznavanju tovanja slika.

51

Rusi su pokazali veu prilagodljivost pa su, oponaajui Rim, ustanovili

proceduru proglaenja svetaca (kanonizaciju), tj. potpuna legalizacija tovanja prema
injeninom stanju: prihvaanje kranskog naroda je shvaano kao izraavanje vjere
Crkve. Katolika je crkva, tu i tamo, obogatila njihov sanktoral svetkovinama svetaca
sa Zapada istovremeno kad su zabranjivali imena osoba koje su smatrali
heterodoksnima kao i sve one koji su ivjeli poslije raskola.
Nasuprot tako velikom opiranju prema svecima sa Zapada, Istone su crkve jako
iroke prema prihvaanju svetaca iz Staroga zavjeta. Uvoenje nekih starozavjetnih
osoba u sanktoral istonih Crkava vjerojatno je proisteklo od posveivanja crkava u
mjestima koje su bile obiljeene glasovitim epizodama iz njihova ivota, npr. Nebo za
Mojsija, Hebron za patrijarhe i Davida, Karmel za Iliju. Jak utjecaj palestinskih
monaha u Carigradu i njihova elja da od kraljevskog grada naprave idealiziranu
Svetu zemlju, uvelike je doprinio da su tu izgraene mnoge crkve s naslovom
starozavjetnih osoba i irilo njihovo tovanje.
U poecima sanktoral je bio prvenstveno lokalno obiljeen. Primat je pripadao
muenicima koji su se tovali na mjestu gdje su bili muenici ili pokopani. Nad
njihovim se grobovima gradio rtvenik i crkva. To je redovito bilo mjesto
hodoaenja, osobito na godinjicu muenike smrti. Od 10. st. bizantski sanktoral
postaje uvelike ekumenski prihvaajui slavne svece iz Sirije i Armenije. Nasuprot
njima kopska Crkva je ostala lokalno obiljeena striktno tujui samo svece s podruja
Egipta. Istono-sirska crkva ima svega pedesetak imena u svome sanktoralu i spominje
ih samo petkom uz samo nekoliko iznimaka. Armenci spominju svece ponedjeljkom,
srijedom i petkom a u popis svetih likova ubrajaju i nekoliko likova zapadnih Sirijaca i
Armenaca.
Potrebno je posebno istaknuti mnoge blagdane Bogorodice Marije koja se ubrzo
pridodala Kristovu tovanju. Najstariji je blagdan 15. kolovoza potvren u Jeruzalemu
odmah nakon zavretka Efekog sabora. Kasnije e se to prozvati blagdanom Usnua.
Marijino roenje 8. rujna je openito raireno po svim crkvama. Blagdan Bezgrenog
zaea (8. ili 9. prosinca) i Prikazanja Marijina u Hramu (21. studenoga) u poetku je
bila vlastitost bizantskog obreda. Prikazanje Isusovo u Hramu (2. veljae) i Blagovijest
(25. oujka) svugdje su shvaani kao Gospodnji blagdani kao i Boi i Bogojavljenje.
Poneki su obredi imali vlastite marijanske blagdane: sirska predaja slavi Nau
Gospoju u vrijeme sjetve, etve i berbe. U koptskom i bizantskom obredu postoje
mnogobrojni marijanski blagdani povezani uz mjesto tovanja ili uz odreenu ikonu.
Kod Rusa jo i vie.
Mnoge crkve imaju pjesme i molitve svecima za svaki dan u godini i skupljene
su po mjesecima u posebnu zbirku. Bizantinci je nazivaju Minej Mjesenik. Poinje
1. rujna i ima posebnu zbirku za svaki mjesec.
Usporeujui rimski i bizantinski svetaki kalendar uoavamo mnogo
zajednikih imena svetaca od kojih se neki slave i na isti datum, ali ima i razlika.
Nekima su datumi veoma blizu, kao npr. sv. Bazilije 2. I. u rimskom, a 1. I. u
bizantskom, sv. Stjepan 26. XII. u rimskom, a 27. XII. u bizantskom. Neki su, pak, u
razliito doba godine, kao npr. sv. Mihovil 29. IX. u rimskom, a 8. XI. u bizantskom.
Od etvorice evanelista Marko i Luka imaju isti datum, a druga dvojica razliite: Ivan
27. XII. u rimskom, 26. IX. u bizantskom; Matej 21. IX. u rimskom, a 16. XI. u
bizantskom.

52

Sv. Gabrijela Arhanela Bizantinci slave 26. oujka, sutradan nakon navijetenja
Bogorodici s naslovom Zbor arkanela Gabrijela. Obiaj je bizantskog obreda da se
dan nakon nekog blagdana slavi zbor osobe koja se na osobit nain spominje u
obnavljanju dotinog otajstva. Tako se 26. XII. slavi Zbor Presvete Bogorodice a 7.
sijenja Zbor sv. Ivana Krstitelja. Dana 3. veljae slavi se spomen sv. Simeona
Bogoprimca i proroice Ane, a 9. rujna Spomen sv. Joakima i Ane.
U bizantskom obredu nalaze se i mnogi rimski biskupi, pape, prvoga tisuljea,
iako su datumi esto razliiti. Kao primjer navodimo: Sv. Silvestar na Zapadu 31.
Prosinca, na Istoku 2. sijenja; sv. Martin na Zapadu 13. Travnja, na Istoku 14.
travnja; sv. Grgur Veliki (Dvojeslov) na Zapadu 3. rujna, na Istoku 12. oujka ( u
starom kalendaru i kod nas uz izreku: Grgur papa na dvanaest mara) ; sv. Leon
Veliki na Zapadu 10. Studenoga, na Istoku 18. prosinca.
U carigradskoj predaji asti se posebna grupa svetih ikonopisaca, svetaca ludih
poradi Krista, potom grupa prozvani anrgiri njegovatelji bolesnika, potom sveci
kojima su imena sastavljena od dvije rijei, npr. hijeromartir sveenik muenik.
Termin sveti ima dva oblika: hagios (svjatyj), to je openito obiljeje, i hsios
(prepodobnyj), za redovnike.

53

11. ASOSLOV
Literatura:
DALMAIS I. A., Liturgies dorient, CERF, Paris 1980, 163-181;
MIRKOVI L., Pravoslavna liturgika, II. posebni deo, Beograd 1982, 6-34;
PAVI J., Liturgika grko-slavenskog obreda, Zagreb 1961, 157-160 (cikoostil);
AGI-BUNI T.J., Povijest kranske literature, I. KS, Zagreb 1976;
ZAGORAC V., Krist posvetitelj vremena, KS, Zagreb 1996, 241-247.

Liturgijske knjige za asoslov bizantskog obreda

Typikon - za red asoslova
Oktoehos - za nedjeljni asoslov
Parakletik - za dane preko tjedna
Triodion - za korizmeno vrijeme (ukljuujui i etiri predkorizmena tjedna)
Pentekostarion - vrijeme od Uskrsa do tjedna nakon Duhova
Boanski asoslov. Jutarnja i veernja i druga bogosluenja za sve nedjelje i blagdane u godini, Izd.
Viceprovincija sv. Bazilija i sv. Makrine i GK, Zagreb 2000 (hrvatski prijevod).

11.1. rtva hvale u asovima vremena

asoslov kao iskazivanje tovanja Bogu posvetom pojedinih asova dana nije
izvorno kransko iznaae nego je taj obiaj Crkva naslijedila iz starozavjetne
religiozne prakse koju je i Isus proivljavao i prakticirao. Dananji oblik asoslova na
Istoku i na Zapadu proao je vie susljednih razvojnih faza i potrebno je uoiti
nekoliko markantnijih svjedoanstava iz prvih stoljea kranstva koji nam pokazuju
kako su krani u razliitim vremenskim epohama i u razliitim krajevima ostvarivali
Isusovu preporuku: Treba uvijek moliti i nikada ne prestati (Lk 18,1).
Religozna praksa starozavjetnih idova ukljuivala je redovitu dnevnu molitvu,
poznatu pod nazivom EMA JIRAEL - Spomeni se, Izraele (Usp. Pnz 6,4-6). Neki
starozavjetni tekstovi spominju da se ta molitva izgovarala dva puta na dan, neki
triput, a neki pak sedam puta. Npr: Napominji to svojim sinovima. Govori im o njima
kad sjedi u svojoj kui i kad ide putem, kad lijega i kad ustaje (Pnz 6,7).
Izgovarajte moje rijei ... kad lijegate i kad ustajete (Pnz 11,19). Veerom, jutrom i
o podne tuan u jecati, i on e uti vapaj moj (Ps 55/54/,18). Tu je on (Danijel) tri
puta na dan padao na koljena blagoslivljajui, molei i hvalei Boga, kako je uvijek
inio (Dn 6,11). Sedam puta na dan tebe hvalim zbog pravednih sudova tvojih (Ps
119/118/, 164. U pono ustajem da te slavim zbog pravednih tvojih odluka (Ps
119/118/,62).
Isus je esto zalazio u hram i u sinagoge na zajedniku molitvu: Doe u Nazaret
gdje je odrastao te po svom obiaju ue u sinagogu (Lk 4,16). Ali se i povlaio u
osamu ili uspinjao na goru na molitvu. Rano ujutro, dok je jo bio mrak, ustade, izie
te ode na samotno mjesto i tu je molio (Mk 1,35). Kad otpusti narod, uspe se na
goru, u samou, da se moli. Jo je i uveer ondje bio sm (Mt 14,23). Isus ode na
goru da moli. Tu provede cijelu no molei Boga (Lk 6,12).
Djela apostolska svjedoe da je Crkva nastavila Isusovo djelo hvaljenja Boga te
navode vie primjera molitve u razliitim asovima dana. Npr. Petar i Ivan uzlazili u
hram na molitvu u deveti molitveni as (Dj 3,1). ... uzie Petar oko estog asa na

54

krov kue da moli (Dj 10,9). Oko ponoi, Pavao i Sila molili su pjevajui hvalu
Bogu (Dj 16,25).
Didahe (poetkom 2. st.) u VIII. pogl. donosi preporuku da krani mole tri puta
dnevno. Istina, radi se o molitvi Oe na, ali nama je ovdje vana potvrda prakse
molenja triput na dan. Tertulijan (poetkom 3. st.) razlikuje horae legitimae koje se
mole ujutro i uveer, i orationes communes koje se mole o treoj, estoj i devetoj
uri. Hipolit Rimski u svome djelu Traditio apostolica nabraja sedam privatnih
(kunih) molitvenih asova i dva zajednika: ujutro i uveer, o treem, estom i
devetom asu, o ponoi i prije kukurijekanja pijetlova. Zajedniko okupljanje krana
na molitvu bilo je ujutro i uveer i to je ve primjer organizirane kranske molitve
asoslova. Teko je odrediti kada su uz jutarnju i veernju molitvu i drugi asovi od
privatnih postali zajedniki i javni. Vjerojatno ne prije 5. stoljea. Hipolit dnevne
asove povezuje uz glavnije trenutke Isusove muke: razapinjanje o treem asu, tama
po svoj zemlji o estom, smrt Isusova o devetom. Tragovi takvog tumaenja tih
molitvenih asova nalaze se u razliitim istonim obredima. Za molitvu tri puta na
dan Tertulijan nalazi izvorite u dogaajima iz apostolskog ivota Crkve: silazak Duha
Svetoga nad uenike o treem asu (Dj 2,15); Petrova molitva i vienje o estom asu
(Dj 10,9); Petrova i Ivanova molitva u hramu o devetom asu (Dj 3,1).
Dva su najvanija molitvena asa: zora i sumrak. U sinagogama su to bila dva
momenta kad su se obavljale dvije slubene molitve koje su prizivale u pamet i
zamjenjivale jutarnju i veernju rtvu propisanu Mojsijevim zakonom. Za krane je
molitva hvale o izlasku sunca proslava slavnoga Kristova uskrsnua, dok je veernje
bogosluje u smiraj dana podsjealo na skidanje s kria i polaganje u grob kao
pripremu Gospodinovu velikom subotnjem poinku s kojim se svaki kranin
sjedinjuje svojom smru. To je razlog da kaldejski obred svaki dan u tom trenutku
predvia pjevanje duge antifone u ast muenicima.
U veini istonih, kao i zapadnih, obreda monake su zajednice uvele posebne
molitve za poetak i kraj dana: prvi as i poveerje. Za prvi as (prima) zna se da je
prvi put uvedena monasima u okolici Betlehema kao zbog lijenih i pospanih monaha
koji bi nakon zornice opet zaspali. U armenskom obredu, izmeu veernje i poveerja,
postoji molitvena sluba nazvana as mira. Bizantski obred izmeu ustaljenih
molitvenih asova predvia za pokornika vremena meuasove. U tom je obredu
manje sauvana razlika izmeu slubene crkvene i monake molitve. Neprekinuto
bdjenje (panihia) koje se obdrava od subote na nedjelju i u noi pred svetkovine,
tijesno sjedinjuje veernju i jutarnju (orthros) s kojom se spaja prvi molitveni as. U
upskim se crkvama monaka psalmodija i duga itanja iz Otaca skoro u potpunosti
izostavljaju, a u velikim se monakim zajednicama to slavi nekoliko desetaka puta
godinje i praktino traje itavu no.
11.2. Sastavni dijelovi asoslova
Glavni sastavni dijelovi bogosluja asova su, uglavnom, isti u svim istonim
obredima: psalmi, himni, antifone, litanijski zazivi i sveenike molitve te
svetopisamska itanja koja su manje zastupljena. Raspored tih sastavnih elemenata
razlikuje se od jednoga obreda do drugoga.
Izdvajamo koptski i etiopski obred koji su tijesno povezani. Struktura je (kao i u
rimskom obredu) prvenstveno monaka, to znai da mu je psalmodija bitni dio.

55

Posebnost je toga obreda to svaki as ukljuuje 12 psalama prema predaji sv.

Pahomija zakonodavca egipatskog monatva to je on, prema predaji, primio od
anela. Drugi obredi openito imaju po tri psalma za dnevne asove. U navedenom
obredu predvien je po jedan evaneoski odlomak za svaki as. U koptskom obredu
himnodija je reducirana, a u etiopskom je preobilna. Jedna je od mnogih zanimljivosti
toga obreda slika (malk), oblik pozdrava (salam) upuen svakom lanu Kristova
tijela, Djevici Mariji ili jednomu svecu. Pohvale djevici (Wedas) su osobito bogate.
Potjeu od koptske Thothokos a nadahnuti su, bez sumnje, na sirskim himnima. U
koptskom obredu Bogorodica zauzima mjesto izmeu svetopisamske psalmodije i
antifone u ast svecu dotinoga dana. Ti su se domai oblici himana pripojili troparima
koji su nastali u drevnom grkom jeziku.
Postoji bogat sadraj molitava i lirskih pjesama (tropara) koji se, vie ili manje
prilagoeni, nalaze u bizantskom i armenskom obredu, a neto manje u sirskom i
koptskom koji ih je katkad sauvao i u grkom jeziku. Katkada im se znaju izvori: to
su tropari koji zauzimaju znaajno mjesto u bizantskom asoslovu i moemo s pravom
rei da su mu osnova. Oni se umeu izmeu zadnjih redaka psalama predvienih za
glavne asove ujutro i uveer, ali oni dolaze jednako, samostalno u svim dijelovima
asoslova. Dobivaju ime prema funkciji i prema sadraju.
Treba naznaiti barem zavrni tropar na veernji i na jutarnjoj koji obiljeava
svaku sveanost i igra znaajnu ulogu u antifoni za Velia i Blagoslovljen u
rimskom obredu. Ta je uloga veoma vana jer se pripjev ponavlja na svakom asu
stvarajui istinski refren koji odjekuje itav dan. Pjevani tropari izmeu redaka osam
ili devet biblijskih oda (hvalospjeva) koji su najznaajniji dio jutarnjeg bogosluja
(orthros) u bizantskom obredu sastavljen je tako da stvara sklad pravih poema,
kanon, kojemu je postanak pripisan monasima Sv. Sabe iz okolice Jeruzalema.
Sirski je izvor tih monaha: Andrija Kretski, porijeklom Damaanin kasnije nadbiskup
na Kreti, Ivan Damaanski i Kuzma kasniji nadbiskup Majurma u Palestini. To nam
daje naslutiti da je grki kanon, ustvari, prilagodba sirskog obiaja. Sigurno je
monaki i taj e literarni oblik kasnije biti veoma poznat proirujui podruje izvorne
funkcije i potiskujui starije himnike oblike kao to je kontakion koji je takoer
sirskog porijekla a tvorac mu je glasoviti Roman Melod (Slatkopojac - bez sumnje s
poetka 6. st.), porijeklom iz Homsa, za dugo vremena akon u Bejrutu prije nego se
vratio u Carigrad. Od mnotva njegovih skladbi meu kojima se nalaze i velika djela
kranske poezije, samo su se neke strofe udomaile u liturgiji i stavljene izmeu este
i sedme ode u Kanonu. Tako bujan razvoj himnodije umanjio je usklaenu uporabu
psalama i svetopisamskih itanja. Susljedno itanje psaltira razdiljeno je na skupine
to je redovito skraeno izvan samostana gdje je obiaj nastao.
Psalmi i svetopisamski hvalospjevi (ode) vlastite svakom asu takoer su
skraeni. Pjevaju se samo prvi retci i oni koji su uneseni u zbirku koja se naziva stiher
a sadri tropare koji se pjevaju na zavretku veernje i jutarnje. Od kanonskih oda
samo se Velia jo uvijek pjeva cjelovito. Svetopisamska se itanja vie ne nalaze na
veernjoj nekih svetkovina, za vrijeme korizme i u Velikom tjednu. Nedjeljom se na
jutarnjoj (orthros) ita jedno od 11 evaneoskih odlomaka o uskrsnuu.
Karakteristian bizantski obiaj ukljuuje litanijske akonske zazive ili vie njih. Na
veernjoj i jutarnjoj, za vrijeme uvodne psalmodije, sveenik sa tolom pred svetim

56

dverima recitira niz molitava koje odiu drevnou.1 Svako se bogosluje, nakon
litanija, zapoinje sveenikom molitvom za vrijeme koje stoje naklonjeni a zavrava
jednim obrascem otpusta i blagoslova.
Himnodijski dio je jo opirniji u sirskom i maronitskom obredu. Te lirske i
didaktine tvorbe potjeu iz raliitih vremenskih epoha ali su to u svakom sluaju
najdrevnije kransko razdoblje. Ososbito je vaan utjecaj Antiohije koja je odigrala
znaajnu ulogu u stvaranju kranskog pjevanja i ophoda u liturgiji kao najoitijeg
izraaja puke pobonosti. Kratke antifone odreene da se pjevaju izmeu redaka
pojedinih psalama, kasnije e veoma brzo kao prave pjesme postati zamjena psalmima
to je, bez sumnje, izvorite bizantskim kanonima.
Najdue i najrazvijenije tropare poetkom 6. st. patrijarh Sever grupirao je u
veliku zbirku nazvanu Oktoehos. Zbirka je dobila ime prema osam tonova grke
ljestvice. To je inae antiohijska vlastitost obogaena prijevodima s grkoga na sirski.
Proirenost uporabe sirskog jezika po svim crkvama antiohijskog patrijarhata
omoguila je irenje himana, a prva prilagodba dola je iz krajeva istonije od Sirije.
Najee se povezuju uz ime sv. Efrema (+ 373.), akona iz Edese, koji je odravao
teoloko-poetsku kolu kojoj su glasoviti predstavnici Jakov Sarug (+ 521.), jakobit, i
Narsaj iz Nisibe (+ 507.), nestorijanac. Njihove skladbe, ritmiki veoma raznolike,
rairile su se i izvan njihovih matinih kranskih zajednica. Zajedno s Romanom
Melodom i posredno preko kole sv. Sabe, oni su jako utjecali na razvoj bizantske
himnologije.
Uz te razliite himne kojima je kompozicija vieslojna i zamrena, sirski
asoslov obiljeava poseban oblik molitve zvan sedro koji se sastoji od uvoda
(proemion), koji je pohvala Bogu, i prosne molitve koja se nadovezuje na veernju
(ramo) i jutarnju (sapro), zatim molitva praena kaenjem i zavretak. Takav oblik
molitve vlastit sirskoj Crkvi nalazimo na razliite naine prisutan u bizantskom
obredu. Izgleda da je upravo tako komponirana molitva nadahnuta molitvenom
praksom u sinagogama kojih je u istonoj Siriji bilo obilato.
Armenski asoslov, kao i drugi dijelovi toga obreda, ujedinjuje sirsku i bizantsku
predaju. Za bizantski je obred vano da su Armenci vjerno sauvali drevne obrasce i
obiaje koji su u Carigrad stigli u kasnijim razvijenijim oblicima pod utjecajem
monaha sv. Sabe i Studiona. U stvari, bizantsko je pravilo dananjeg asoslova
monaki typikon. Zbog toga, elimo li upoznati drevniji i izvorniji oblik dananjega
bizantskog asoslova, moramo u mnogo sluajeva posegnuti za armenskim. Pogotovo
jer su mnogi izvorni grki obrasci izgubljeni. Armenski asoslov ima mnogo vlastitih
himana poetski vrijednih, glazbeno raskonih i dogmatsko bogatih. Poznat je tvorac
armenskih himana Narset (+ oko 503.g. u 103. godini ivota), jedan od poznatijih
predstavnika nestorijanizma koji je 437. g. ravnatelj teoloke kole u Edesi i Nisibi.
Ipak, glavni reorganizator armenske Crkve i njezine liturgije je Narses Umiljati
(1102.-1172.). On je sakupio starija djela koja e oponaati za vie stoljea.
Kaldejski asoslov je obiljeen arhainou i ozbiljnou. Taj asoslov ne
poznaje dnevne asove: trei, esti i deveti. Katoliki su ih monasi morali posuditi od
maronita. Vie od svih drugih istonih obreda, ak vie i od koptskoga, kaldejski
obred pridaje vanost psalmima. Kao i veina drugih istonih obreda, psaltir dijeli na
1

Te je sveenike molitve posebno istraivao p. P. Arranz koji je o tome objavio vrijedne rasprave u
Orientalia christiana periodica 1971-73.

57

dvadeset skupina koje nazivaju hulale i njih dijele u dva ili tri niza (marmita). Uza sve
to to je popularnost himana postiskivala uporabu psalama u asoslovu, psalmi su
sauvali svoje mjesto u istonom sirskom obredu. Sauvali su obiaj da je uz svaki
psalam i antifona koja ima alternativu (zamjenu) u jednom retku iz psalma to je
osobitost toga obreda. Najpoznatije i najbogatije su antifone muenika koje se
pjevaju u veernjem i jutarnjem asoslovu i svakodnevno dokazuju koliko je ta Crkva
bila impresionairana progonima za Sarpora II. u 4. stoljeu.
Od drugih znaajnijih sastavina ovoga asoslova spominjemo vanost koja se
pridaje molitvi Oe na kojim zapoinje asoslov i svaka druga liturgijska sluba.
Molitve koje prate recitiranje svakoga dijela psaltira doktrinarno su veoma bogate.
Kratke izreke prije poetka i nakon zavretka psalama namijenjene su kranskom
otitavanju psalama.
Na veernjem i jutarnjem asoslovu, kao i na poetku euharistijskog slavlja, kadi
se i pjeva tzv. Laku Mara: Gospodaru svemira, mi te priznajemo. Isuse Kriste mi te
slavimo. Jer, ti si onaj koji uskrisava naa tjelesa i ti si Spasitelj naih dua. Na
kraju dolikuje napomenuti da je nono bdjenje, usprkos svojoj duini, sauvano u toj
Crkvi, i to ne samo kod monaha, nego i kod laika, koji su se okupljali kao bratimi i
oslovljavali poasnim nazivom akon (amas ).
11.3. Vrijeme obavljanja asova danas
U svim je istonim obredima do danas ostala predaja da je sedam molitvenih
asova na dan: 1. deveti as; 2. veernja; 3. poveerje; 4. polunonica; 5. jutarnja s
prvim asom; 6. trei as; 7. esti as. Ti se asovi obino nazivaju hvale jer se
preko njih hvali Bog u odreeno vrijeme dana. Zbog tekoe okupljanja u crkvenim
hramovima sedam puta na dan, ubrzo se razvila praksa da se svi asovi grupiraju u
tri skupine:
1. Naveer: deveti as, veernja i poveerje;
2. Od pola noi do zore: polunonica, jutarnja i prvi as;
3. Od 9 s. do podne: trei i esti as.
11.4. Struktura i obiljeje pojedinih asova
11.4.1. Deveti as ( evnna,th ra)
Obavlja se izmeu jedan sat poslije podne i sumraka. Obiljeen Isusovom smru
na kriu. Zapoinje kao i svi drugi liturgijski ini sveenikovim zazivom:
Blagoslovljen Bog na svagda, sada i uvijek i u vijeke vjekova! Narod odgovori:
Amin. Slava tebi Boe na, slava tebi! Potom slijedi molitva Duhu Svetom Caru
nebeskom: Care nebeski, Utjeitelju, Due Istine, koji si svuda i sve ispunjava,
riznico dobara i davaoe ivota, doi i useli se u nas i oisti nas od svake neistoe i
spasi, Blagi due na..2

2 SLUEBNIK, str. 52; MIRKOVI, Lazar, Pravoslavna liturgika I. opti deo, Beograd 19823, 201.

58

Nakon poetnog vozglasa Blagoslovljen Bog na i poetnih molitava mole se

psalmi: 84 (83) Kako su misli stanovi tvoji, Gospode silni!; 85(84) Zavolje opet
Gospod zemlju svoju; i 86(85) Prigni uho svoje, Gospode, i uslii me.
Nakon psalama molitveni zazivi s odgovorom Gospodi pomiluj 40 puta, Oe
na i molitva Spasitelju Boe, na svakoje vremje. O navedenom zazivu 40 puta,
Simeon Sulunski kae: Gospodi pomiluj govorimo 40 puta zato da posvetimo sve
vrijeme naega ivota.3
11.4.2. Veernja ( e`sperino,s)
Veernja molitva simbolizira stvaranje svijeta i brigu Boju za sva stvorenja,
greni ovjekov pad, izgnanje iz raja i svu ekonomiju spasenja.4
Nakon uvoda i poetnih molitava, moli se Ps 104(1013): Blagoslivljaj duo
moja Gospoda!. Nakon toga slijedi molitva rasvijetljenja koja proslavljuje Boga
koji prebiva u nedostupnu svjetlu i moli za prosvijetljenje vjernika. Zatim slijedi
katizam (= molitva poslije psalma) i mala jektenija te psalmi 141(140): Prizivam te,
Gospode, k meni pohitaj!"; 142 (141): Iz svega glasa vapijem Gospodu; i 130(129):
Iz dubine, Gospode vapijem tebi. Retci navedenih psalama protkani su zazivima iz
Novoga zavjeta da bi se istakla povezanost starozavjetnog navjetaja i novozavjetnog
ostvarenja. Dok se pjeva redak 141(140) psalma: Nek mi se uzdigne molitva kao kd
pred lice tvoje, predvoditelj kdi cijeli hram.
Nakon vie prosnih zaziva slijedi molitva priklanjanja glave u kojoj se ponizno
moli za narod da ga Bog sauva u svako vrijeme, i ove veeri, i nastupajue noi, od
svakoga neprijatelja, od svakoga protivnoga djelovanja avolskoga i od sujetnih
pomisli i zlih sjeanja.
Nakon toga povorka s narodom izlazi u predvorje hrama i slijede molitveni
zazivi s mnogim ponavljanjima zaziva Gospodi pomiluj (oko 140 puta). Nakon
zavrnih molitava slijedi molitva otputanja ili otpust (avpo,lusis).
Veernja moe biti: svagdanja, mala i velika. Svagdanja je u dane kad nije
svetkovina ili bdjenje; mala je pred bdjenje koje poinje veernjom. To je, u stvari,
skraena dnevna veernja. Velika je veernja uoi svetkovina bilo da je samostalna ili
spojena s jutarnjom kad se obavlja bdjenje itavu no.
11.4.3. Poveerje (avpovdeipnon)
Poveerje je bogosluje za zavretak dnevnog rada i poetak nonog odmora.
Poveerje moe biti malo i veliko. Malo se moli redovito , a veliko samo u sedmine
dane velikog posta i na neke posebno odreene dane.
Malo poveerje ima slijedei sastav: nakon uvodnog poziva slijede psalmi:
51(50) Smiluj mi se, Boe; 70(69) O Boe, spasi me; 143 (142) Gospode,
3 MIRKOVI, Lazar, Pravoslavna liturgika II. posebni deo, Beograd 19823, 15.
4 Isto mjesto.

59

posluaj molitvu moju. Iza toga slijedi hvalospjev Slava Bogu na visini i simbol
vjere Vjerujem te kanon Bogorodici iz oktoeha. Iza toga se govori ili pjeva nekoliko
tropara te 40 puta zaziv Gospodi pomiluj. Slijedi molitva Bogorodici i molitva Isusu
Kristu, kratka drevna molitva Ufanje moje te kratki otpust. Kod velikog poveerja
slijedi ektenija i vozglas.
11.4.4. Polunonica ( mesonuktikovn)
Kao to joj i samo ime kae, moli se u pola noi. Izvan manastira to se redovito
ini u rano jutro kao uspomena na Isusovo uskrsnue. Moe biti svakodnevna,
subotnja i nedjeljna. Svakodnevna je najea a sastoji se od dva dijela.
Prvi dio poinje, nakon uvodnog dijela, psalmom 51(50) iza kojega se ita
katizma ili Ps 119(118) Blaeni oni kojih je put neokaljan. Slijedi Slava i Vjerujem,
Trisveti boe, Oe na, vozglas i tropar u kome se spominje Kristov drugi dolazak koji
e se naglo oitovati. Potom 40 puta Gospodi pomiluj i zavrna molitva.
Drugi dio ine molitve za mrtve. Poinju s dva psalma: 121 (120) K brdima
svoje oi uzdiem i 134 (133) Sad blagoslivljajte Gospoda. Slava Ocu, Oe na s
vozglasom i tropari za mrtve s usklikom Gospodi pomiluj 12 puta. Molitva za mrtve
Spomeni se Gospode te zavretak kao i malo poveerje.
11.4.5. Jutrenje (o[rqros)
Moli se u rano jutro i obiljeeno je hvaljenjem Boga to nas je izeo iz tame smrti
na svjetlost ivota. Slino je nekadanjem matutinumu na Zapadu. Bizantski obred
razlikuje tri vrste jutrenja: 1. nedjeljno; 2. veliko sa polijelejem; 3.svakidanje.
Najee i najredovitije je svakidanje jutrenje koje ima slijedei sastav:
Uvodni dio: Blagoslovljen Bog na, Oe na, Gospodi pomiluj (12 puta), Ps 19 i
20 uz kaenje, tropari Spasi, Gospode, narod svoj, Slava, Zatitnice mona.
estopsalmije: Psalmi: 3., 37., 62., 87., 102., i 142. Za vrijeme molenja psalama
sveenik tiho moli za njega odreenih 12 molitava.
Velika jektenija: akon predvodi zazive a narod odgovara usklikom Gospodi
pomiluj!
Tropar dana, Aleluja s odreenim redcima (4 puta).
Katizme i mala jektenija, pjesme u ast dnevne svetkovine, Psalam 51(50).
Kanon - podua pjesma sastavljena od osam (ili devet) manjih koje su
meusobno povezane istim glasom koji je naznaen na poetku. Te pjesme su
sastavljene od jednoga irmosa (=uzorak-strofa s notnim znakovima) i nekoliko
(veinom 4) tropara.
Svjetilan - pjesme i molitve za dar nebeske svjetlosti da bismo mogli hvaliti
Boga.
Evanelje o uskrsnuu (ako je nedjelja ili svetkovina).
Psalmi 148., 119. i 150.

60

Slavoslovlje, prosna jektenija, tropar sveca dana, suguba (udvojena) jektenija.

Zavretak i otpust.
11.5. Prvi as (prwth ra)
Redovito se spaja s jutrenjem. Obiljeen je uspomenom vremena prema opisu
Muke Spasiteljeve: odvoenje od Kajfe k Pilatu, nepravedno optuen i pravedan
osuen. U tom su duhu i psalmi koji se tom prigodom mole: Ps 5: uj, Gospode,
rijei moje!; Ps 90(89): Gospode, ti nam bijae okrilje od koljena do koljena; Ps
101(100): Da zapjevam o dobroti i pravdi. Iza toga: Slava Ocu, Aleluja, Gospodi
pomiluj (3 puta); tropar dana i himan u ast Bogorodice; trisveti, malo slavoslovlje,
Oe na, vozglas i kondak dana, Gospodi pomiluj (40 puta), molitva, Gospodi pomiluj
(3 puta), malo slavoslovlje, molitva Hriste svete istini i otpust. Neki su uveli obiaj
da zavre pjevanjem uvodnog dijela Akatista.
11.6. Trei as (trth ra )
To je prvo bogosluenje u treoj grupi dnevnih bogosluenja. Obiljeen je
uspomenom na silazak Duha Svetoga i Pilatovu osudu Isusa.
Sastav:
uobiajeni uvodni dio;
psalmi: 16(15): uvaj me Boe, jer se tebi utjeem; 25 (24): K tebi, Gospode,
uzdiem duu svoju; 51(50): Smiluj mi se, Boe, po milosru svome.
Slava Ocu, Aleluja, Gospodi pomiluj (3 puta);
Slava, tropar dana i himan u ast Bogorodice;
Trisveto, malo slavoslovlje, Oe na, kondak dana, Gospodi pomiluj (40 puta),
molitva, Gospodi pomiluj (3 puta);
Zavrava molitvom muenika Mardarija: Vladiko, Boe, oe svederatelju.
11.7. esti as (evkt ra)
To je drugo bogosluenje u treoj grupi dnevnih bogosluenja. as je obiljeen
uspomenom na razapinjanje Kristovo. To su i ideje vodilje izbora psalama.
Sastav:
uobiajeni uvodni dio;
Psalmi: 54(53): Spasi me, Boe; 55(54): Pouj mi, Boe, molitvu; 91(90):
Ti to prebiva pod zatitom vinjega.
Slava Ocu, Aleluja, Gospodi pomiluj (3 puta);
Slava tropar svetitelja toga dana i himan u ast Bogorodice;
Trisveto, kondak dana.
Zavrava molitvom sv. Bazilija Boe i Gospodine sile.

61

11.8. Obednica ili izobrzitelna (tav tupikav)

Ime je dobilo zbog toga jer se vri na podne i monasi iza ovoga bogosluja
odlaze na objed. Izobrazitelna ili tipska jer se mole psalmi 103(102) i 146(145) koji su
tumaeni u duhu tipologije Kristova utjelovljenja. Neki istraivai zastupaju hipotezu
da je naziv tipski (izobrzitelni) nastao iz injenice da su se tekstovi za ovaj as
nalazili u studitskom tipikonu. Neki pak, zbog toga jer je slina svetoj liturgiji.
Ovaj as se i moli u obine dane ako se zbog bilo kojega razloga ne vri sv.
liturgija, ili se vri za vrijeme velikoga posta i na vigiliji Boia i Bogojavljenja.
Sadri psalme 103(102), 146(145), itanja apostola i evanelje, simbol vjere, Oe na,
kondaci, molitva sv. Trojstvu, Ps 34(33), pjesma Dostojno je i otpust.
11.9. Meuasje (meswriva)
Izmeu propisanih asova u samostanima se moli posebno bogosluje koje se

naziva meuasje (gr. meswriva). Postoje etiri meuasa: izmeu 1. i 3., izmeu 3. i
6., izmeu 6. i 9. te izmeu 9. asa i veernje. U poetku je to bila privatna molitva
pojedinih monaha u eliji i sainjavali su dio monakog pravila. Neke su zajednice
prakticirale zajedniko molenje ovih meuasova.
Sastav: Psalmi: Prvi meuas: 46(45), 92(91) i 93(92); drugi meuas: 30(29),
32(31) i 61(60); trei meuas: 56(55), 57(56) i 70(69); etvrti meuas: 113(112),
138(137) i 140(139). nakon psalama slijede tropari i molitva sv. Bazilija Velikoga
Gospodu svedritelju. Na svim meuasovima se obdravaju veliki pokloni ili
metanija s molitvom Jevrema Sirskog Gospode i vladiko ivota moga.

62

12. IKONOGRAFIJA ISTONIH KRANA

Literatura: HORTZ R., Ikone Symbol des Ewigen, Glaube in der 2. Welt, Zrich, 2008, 3,14-17;
KREKHOVETSKY J., Iconography. Faith in Color, Toronto, 2006; MARIOTTI P., Immagine, u: Nuovo dizionario di
spiritualit, ed. Paoline, 1979, 751-760; IKONOGRAFIA E ARTE CRISTIANA, a cura di Cassanelli- Guerriero, ed. San
Paolo, 2004, v.II, 759-777.; TENEK Z., (priredio), Kranstvo Istoka, KS, Zagreb, 2001; ZEEVI J., Istona liturgika i
ikonografija (skripte), Zgb 2005. LEKSIKON IKONOGRAFIJE, LITURGIKE I SIMBOLIKE ZAPADNOG
KRANSTVA, Zagreb, 1979, 258-260;

Termin ikona je grkog podrijetla i oznaava sliku ili crte. U prvim

stoljeima kranstva na podruju bizantskog carstva termin je poprimio
znaenje prikaza Krista, Bogorodice, svetaca, anela i dogaaja iz svete
povijesti izraena prema ustaljenim pravilima (kanonima) u odnosu na
dimenzije, boje, tehniku i nain prikazivanja likova. Intenzivnije se razvio u 5. i
6. st. ido raskola je bila zajednika batina Istoka i Zapada, a to je bilo barem 5
stoljea. Do polovice 11. st. ikone su se irile po itavom onda poznatom svijetu
a mnoge su poznate ikone i nastale u Rimu. Poznata je, npr. ikona Bogorodica s
djetetom u crkvi S. Maria Nuova, i Bogorodica na tronu u S. Maria a Trastevere
s poetka 8. st.
Mjesto i uloga ikona koje predstavljaju Krista, Bogorodicu i svece u
crkvama istonih krana - osobito bizantskog obreda - ukljuuju mnogo vie od
obine pouke ili prisjeanja na spasonosna otajstva. Uloga se ikona ne iscrpljuje
ni u tome da potakne pobonost gledatelja. Njihova je vrijednost prvenstveno
dogmatska i zauzima veoma vano mjesto u crkvenoj ekonomiji. Sabor u
Carigradu 843. g. naglaava: Svetu umjetnost stvaranja ikona nisu izmislili
slikari. Ta umjetnost koja potjee od svetih otaca i crkvene predaje.1 Takva
svijest je proizvela duhovnu klimu u kome je nastala i razvijala se liturgijska
duhovnost Istoka velikim dijelom kao duhovnost ikone. To je postala ne samo iz
pobone prakse tovanja naslikanih (napisanih) ikona kao poruke spasenja, nego
i zbog svijesti da je ovjek ikona Boja, stvoren na sliku i priliku Boju.
Shvaanje takve ikone Boje bilo bi nepotpuno kad se ne bi uzelo u obzir da
je grijehom ta ikona Boja naruena, pokvarena i potrebuje obnovu,
restauraciju. Zbog toga ikona poruuje ovjeku koji je tuje da se njegov
duhovni put sastoji u preobrazbi i oblikovanju samoga sebe, svoje ranjene i
nesavrene ljudskosti u Krista, izmeu ostaloga i pomou liturgije, kako bi opet
postao slian boanskoj praljepoti, a time i sam deificiran, oboen, poboanstvenjen.
1

MANSI XIII, 252C.

63

12.1 Starozavjetni stav prema slikama

Da bismo pravilno shvatili mjesto i ulogu ikona u kranskoj povijesti,
potrebno se, barem ukratko, prisjetiti svetopisamskih premisa o nainima
prikazivanja i zabranama prikazivanja Boga i boanskih otajstava u staro
zavjetnim i novozavjetnim knjigama. Polazimo od izriite zabrane u Knjizi
izlaska: Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga to je gore na nebu ili
dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im slui (Izl
20,4). Ta je rigorozna zabrana uvjetovana opasnou od idolatrije rairene kod
okolnih naroda s kojima su Izraelci dolazili u kontakt u Mojsijevo doba. U
pozadini je vjera u apsolutnu Boju transcendenciju i neusporedivost s bilo ime
zamjetljivim naim osjetilima te istu duhovnost koja se ne moe prikazati
osjetilno. Bog se osjetilno oituje ljudima u svojoj slavi i moi a ne kao to je on
u stvarnosti, jer njega iv ovjek ne moe vidjeti i ostati u ivotu. Jahve je
skriveni Bog (Iz 45,15), nedohvatljiv osjetilima i ljudskom shvaanju.
No, usprkos toj zabrani prikazivanja Bojeg lika, u Izabranom narodu
Staroga zavjeta je postojala sakralna ikonografija. Ona nije sadravala slike
ljudskih velikana svete povijesti, nego uspomene na dogaaje i spasonosne
zahvate Boje. Prisjetimo se zgode izrade mjedene zmije prigodom izlaska iz
Egipta. Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela
ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio (Br 21,9). Isus nam pruio
znaenje toga dogaaja: to je proroanska slika njegove smrti na kriu: Kao to
je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin ovjeji, da
svatko tko vjeruje u njega ima ivot vjeni (Iv 3, 14-15). Time nas je Isus pouio
da je starozavjetna mjedena slika bila proroki simbol od najvee vanosti u
povijesti spasenja.
Jedna druga uputa to ju je Mojsije primio od Boga za nas je veoma
zanimljiva. Radilo se o izradi dva zlatna kerubina u Svetitu Jeruzalemskog
hrama. Pomirilite napravi od istoga zlata. Neka bude dugo dva i pol lakta, a
iroko lakat i pol. Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilita. Napravi
jednoga kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Privrsti ih
na oba kraja Pomirilita da s njim sainjavaju jedan komad. Kerubini neka
dignu svoja krila uvis tako da svojim krilima zaklanjaju Pomirilite. Neka budu
licem okrenuti jedan prema drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u
Pomirilite. Stavi Pomirilite na Koveg, a u Koveg poloi ploe Svjedoanstva
to uti ih dati. Tu u se ja s tobom sastajati i ozgor u ti, iznad Pomirilita
izmeu ona dva kerubina to su na Kovegu ploa Svjedoanstva saopavati

64

sve zapovijedi namijenjene Izraelcima (Izl 25, 17-22). Dok su oni lutali po
pustinji, Koveg s kerubinima nosili su sa sobom na oigled svega naroda. Te
slike-statue su bile doputene jer ih nisu tovali kao idole. Salamon e kasnije
izraditi vee kerubine u Jeruzalemskom hramu. Opis tih kerubina malo se
razlikuje od Mojsijevih. Uz njih, Salamon e nadodati slike kerubina po
zidovima meu palmama i cvijeem. Naini dva kerubina od maslinova drveta.
Bili su visoki deset lakata jednaka mjera i jednak oblik obaju kerubina Po
svim zidovima Hrama unaokolo, iznutra i izvana, urezao je likove kerubina,
palama i rastvorenih cvjetova (1 Kr 6,23-29). To nam pokazuje da je ve u staro
zavjetno vrijeme ve bila neka praksa vidljivog prikazivanja duhovnog svijeta
sredstvima umjetnosti.
Vidimo da je Salamon primio od upute o materijalu i mjestu postavljanja
kerubina po zidovima Hrama gdje se obavljalo slubeno bogosluje Bogu
saveza. Na drugom mjestu itamo da je kralj Salamon nainio slike kerubina na
zastoru Svetinje nad svetinjama: Napravi zastor od ljubiasta baruna, od
grimiza, karmezina i beza te na njemu izveze kerubine (2 Ljet 3,14). U istoj
knjizi itamo i o drugim ukrasima: jedan od stotinu ipaka (3,16), drugi od
dvanaest volova od kojih su tri gledala na sjever, tri na zapad, tri na jug, tri na
istok (4,3) inei potporanj za veliki sud za vodu.
Kad je prorok Ezekijel imao vienje novoga Hrama Bojega na koncu
vremena, a to e kasnije biti i napravljeno, on vidi mnotvo naslikanih kerubina
donekle razliita izgleda. po svem zidu uokolo, iznutra i izvana, bijahu likovi
kerubina i palama. Po jedna palma izmeu dva kerubina, a svaki kerubin imae
dva lica: prema palmi s jedne strane lice ovjeje, a prema palmi s druge strane
lice lavlje. Tako bijae po svemu Domu sve uokolo: od zemlje do ponad vrata
bijahu izdjeljani kerubini i palme, a tako i po zidu Hekala (Ez 41,17-20).
Poznato je da je kralj Salamon dao napraviti 14 lavova oko kraljevskog
trona. Kralj je napravio i veliko prijestolje od bjelokosti i obloio ga istim
zlatom. Prijestolje je imalo est stepenica i ruice s obje strane prijestolja, a
kraj ruica stajala dva lava. Dvanaest je lavova stajalo s obje strane onih est
stepenica (2 Ljet 9, 17-19).
Iz toga moemo zakljuiti da su slike i skulpture bile doputene na
mjestima i u prigodama gdje nije prijetila opasnost tovanja idola ili da se klanja
samoj tvari od kojih su napravljeni kipovi ili slike boanstva. Dva velika
proroka, Mojsije i Ezekijel, te glasoviti kralj Salamon koriste slike, ili
Ezekijel opisuju svoja proroka vienja pomou slika. Slike su se, dakle,
prihvaale i Bog je to u potpunosti odobravao. Tako starozavjetnom tovanju

65

Boga susreemo: mjedenu zmiju; kerubine na Kovegu saveza i po zidovima;

kerubine s dva lica: ljudsko i lavlje; bikove; lavove; palme; ipak; rascvale
cvjetove. Moemo zakljuiti: zabrana pravljenja slika bio je privremeni zakon
poput Mojsijeva zakona o otputanju ena ili o neistim ivotinjama (Mk 10,4-5).
Uza sve to to je openita zabrana pravljenja slika bila na snazi, i to je
Izraelcima bilo izriito zabranjeno praviti idole, oni su opetovano podlijegali
napasti tovanja idola. I to se to praktino dopadalo Izraelcima u tovanju idola
susjednih naroda? Prisjetimo se samo poganskog boga Moleka kojemu su
rtvovali djecu vodei ih kroz vatru ili bacajui ih u plamtei oganj. Potom
Atertu, boicu plodnosti i enu boga Baala kojemu su mnogi Izraelci prinosili
rtve u njemu posveenim umarcima i na breuljcima. I iznimno mudri kralj
Salamon, okruen mnogim enama pogankama, dopustio je tu zabludu pod stare
dane. Podizao je hramove bogovima svojih ena i njima prinosio rtve. Tako
sagradi Salamon uzviicu Kemou, sramoti Moaba, na gori istono od
Jeruzalema, i Milkomu, sramoti Amonaca. To uini za sve svoje ene tuinke,
koje su prinosile kad i rtve svojim bogovima ( 1 Kr 11,7-8). I zbog toga mu je
oduzeo kraljevstvo.
Idol kojega su Izraelci osobito tovali bio je Baal koji se smatrao
najmonijim boanstvom na Srednjem istoku. Molei se tom idolu, njegovi su se
sveenici katkad zarezivali noevima. (1 Kr 18, 28). Za vrijeme kralja Ahaba
(874.do 853. pr. Kr.) Izraelci su tovali Baala tako masovno da je jedino prorok
Ilija ostao vjeran Gospodu i nije se priklonio tovanju idola. Revnovao sam
gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj
Savez, sruili tvoje rtvenike i pobili maem tvoje proroke. Ostao sam sm, a oni
trae da i meni uzmu ivot (1 Kr 19, 10). Ali Bog mu objavljuje da e potedjeti
u Izraelu 7000 koljena koja se nisu savila pred Baalom (1 Kr 19, 18). Ali to je
to u usporedbi s itavim narodom? Prisjetimo se glasovite scene nadmetanja
proroka Ilije i 450 Baalovih sveenika u 1 Kr 18, 25-29.
Sv. Ivan Evanelist govori na poetku svoga evanelja da Bog u Starom
zavjetu nije bio vien prije nego ga je Isus objavio: Boga nitko nikada nije vidio:
Jedinoroenac Bog, koji je u krilu Oevu, on ga je objavio (Iv 1, 18). Pravo
govorei, neki su proroci imali djelomina i otajstvena vienja Boga. Mojsije je
vidio Boga samo s lea (Izl 33,23), a zajedno sa sedamdesetoricom staraca vidio
je Gospodina, tonije slavu Jahvinu na vrhuncu brda koja oima Izraelaca
bijae kao vatra koja saie (Izl 24, 17). Izaija je vidio Gospodina gdje sjedi na
prijestolju visoku i uzvienu (Iz 6,1). Ezekijel je imao vienje slavne mistine
figure koja bijae kao neki ovjek (Ez 8,2; 1, 26). Danijel opisuje svoja vienja

66

Pradavnoga (Dan 7,9) u velikom sjaju na prijestolju kojemu prilaze druge

slavne osobe na nebesima: Gledah u nonim vienjima i gle na oblacima
nebeskim dolazi kao Sin ovjeji. On se priblii Pradavnome, i dovedu ga k
njemu. Njemu bi predana vlast, ast i kraljevstvo, da mu slue svi narodi,
plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vjena i nikada nee proi, kraljevstvo
njegovo nee propasti (Dan 7,13-14).
Isus je esto koristio naslov Sin ovjeji. (Mt 10, 23; 11, 19; 12, 8; Mk
14,21; Lk 12,8; Iv 3,13; 6,27; 8,28). Prorok Ilija je iskusio Boju prisutnost u
apatu laganog i blagog lahora (1 Kr 19,12). To bijahu mistine vizije koje
nadilaze ljudsko shvaanje. Zbog toga u Starom zavjetu bijae zabranjeno to
prikazivati slikama. Bog nije dopustio Izraelcima praviti bilo kakve slike Boga,
zbog opasnosti klanjanja idolu (i postavljanje snage u tovanje materijala iz
kojega je napravljena slika), osobito zbog shvaanja i predstavljanja Boga bijae
daleko od ljudskog shvaanja prije objave u Kristu Isusu (Iv 1,1-18). Kao to
visoko iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaih putova, i misli moje
iznad vaih misli (Iz 55,9).
tovie, Gospod Bog, kao dobar uitelj zna da se Izraelci trebaju proistiti
za jasno poslanje predstaviti Boga kao potpuno drukijeg i razliita od prirode.
On nije elio da bude usporeivan s prikazima bogova okolnih naroda. Bog i
njegova djela ne mogu se obuhvatiti niti dosegnuti ljudskom milju. ovjek ne
moe dokuiti djela koja Bog ini od poetka do kraja (Prop 3,11). Proroci e
neprestano ponavljati to nauavanje. Iz straha od idola Izraelci su zakon o
idolima i slikama redovito striktno provodili. Meutim, s vremenom e doi do
odreene tolerancije u dekoracijama sinagoga i u Hramu jeruzalemskom.
Tijekom iskapanja idovske sinagoge u mjestu Dura Europos u ondanjoj
Siriji / Mezopotamiji (koja se nalazila uz Rimsko i Perzijsko carstvo) pronaena
su neobina otkria. Zidovi sinagoge - koja je s gradskim zidinama poruena
257. g. pr. Kr. a kasnije otkopani iz pijeska bili su uvelike oslikani freskama
koje su dobro sauvane. Naravno, tu nije naslikan Bog nego zgode iz Staroga
zavjeta kojima su pridodane osobe kao to su Mojsije (pronalazak djeaka u
vodama Nila i prorok kod gorueg grma), David (njegove neprilike kod Samuela
da bi postao kralj), Ilija (oivljavanje udoviina djeteta), Ezekijel (njegova vizija
uskrsnua pokojnika) i drugi. U Talmudu je najvie doputao da se oslikavaju
zidovi u sinagogama rabin Johana.

67

12. 2 Novozavjetne perspektive

Novi zavjet opisuje nastavak Mojsijeve predaje ali joj mijenja znaenje.
Krani koji su, nasuprot otpadnicima, bili postojani u vjeri, odbacivali su
klanjanje slici ivotinje (Otk 13,14 sl. itd) ili cara. Krist daje carevo caru, ali
Boje striktno pridrava Bogu. Careva slika utisnuta na novanici oznaava da
pripada caru i on se time mora zadovoljiti i ne traiti vie. Slika je podsjeanje
na svjetovnu vrijednost novanice i ne smije se koristiti u religiozne svrhe.
Prvotno kranstvo, za razliku od njemu suvremenih sinkretistikih
strujanja, nee priznati ikonografiji autonomnu vrijednost u kultu nego e se
usredotoiti na Boju prisutnost u njegovoj rijei i sakramentima. Ubrzo e
poeti koristiti simbole i ukrase koji prizivaju u pamet otajstva spasenja
povezana s Kristom i apostolima.
Ako je prikazivanje Boga u slikama nemogue i krivo, budui da je on
transcendentan i duhovan, njegov odsjaj ili otisak u stvorenju to nije. Toj ideji,
koja je tek kasnije tako formulirana, prethodila je vjera da je ovjek stvoren na
sliku i priliku Boju, malo manji od anela, slavom i au ovjenan (Ps 8,6).
Sadraj i znaenje pojma slava mogu nam pomoi u pravilnom shvaanju to
to znai slika Boja. Slava oznaava oitovanje nutarnje snage. ovjek je, dakle,
sudionik boanske stvarnosti u ovome: u svojoj teini, tj. u svojoj vrijednosti
to je izraz moi i slave Boje. Stvar postaje jasnija prisjetimo li se da u itavom
antikom svijetu, osobito u onom grkom, slika ne predstavlja objekt nego je
iaravanje i vidljivo oitovanje biti same stvari. Nije to djelo umjetnosti nego
sama stvar u svemu svome sjaju. To je zamjetljivo oitovanje njezine nutarnje
stvarnosti. To osobito vrijedi kad je u pitanju ovjek. Biblija svjesno prihvaa
grku spekulativnu ideju o ovjeku kao slici Bojoj, a da time nita ne umanjuje
Boju transcendenciju niti zabranu prikazivanja Boga na slikama. Pod
helenistikim utjecajem slika Boja se gleda u ovjekovoj duhovnosti (koja
nikako ne iskljuuje tjelesnost koja je ukljuena u tu sliku kao njezino osjetno
oitovanje) i besmrtnosti koja je izgubljena grijehom.
Takvo poimanje pojma slika potvreno nam je u 1 Kor 11,7: ovjek ne
treba pokrivati glavu jer je slika i odsjev Boji, a ena je odsjev ovjekov, budui
da nije ovjek od ene, nego ena od ovjeka. To ne treba shvatiti kao negaciju
duhovnosti ene nego nam to doziva u pamet pojam slike kao vidljivo
proizlaenje i zamjetljiv odraz. To nam potvruje drugo mjesto (15, 49) u istoj
poslanici: Kao to smo nosili sliku onoga zemaljskoga (Adama) tako emo nositi

68

i sliku ovoga nebeskoga (Krista). Proizlazak iz zemlje doziva u pamet Adamovu

sliku, a nebeski proizlazak doziva u pamet sliku eshatolokog Krista. Zbog toga
Pavao trai da se suobliimo Kristu koji je dinamika slika Boja. Time kranin
uzima predujam, anticipira eshatoloku stvarnost obnavljajui tako stvoriteljevu
sliku u novo stvorenje (Usp. Kol 3,10). Tako kranin odsjeva slavu Boju kao u
ogledalu, a Gospodin, koji je duh, trajno ga preoblikuje na svoju sliku (2 Kor 3,18).
12. 3 Krist slika Boja
Novi zavjet je prepun tvrdnja da je Krist slika Boja i u sebi odraava
puninu Oeva bia (usp. Kol 1,16). Tako u Kristu pojam slika poprima sasvim
stvarno znaenje. Kao da se radi o dvojniku, ali ne u brojanom smislu nego u
proizlaenju odsjaju. Takva slika u kome je Krist odvijeka u krilu Oevu vidljivo
je oitovana utjelovljenjem Logosa, Rijei Boje. Ako je Krist vjena rije
Oeva konano izreena u svijetu utjelovljenjem, ovjek postaje slian slici
Bojoj kad vjerom prihvati rije Boju i oplodi je ivotom.
Ako je Krist vidljivi znak, tj. sakrament Oev, onda se kranin po
sakramentima suobliuje Kristu raspetom i uskrslom i sudjeluje u slavi njegove
slike. Spasenjska i eshatoloka vrijednost rijei Boje i sakramenata utemeljena
je na injenici da je Krist savreno ostvario i potpuno usvojio sadraj slike
Boje. Ono to je namjeteno i nezakonito oitovano u ostvarenoj slici, u
kranstvu je iezlo jer je apsorbirano u Kristovu tijelu koje je postalo boanski
organ (sv. Atanazije).
Stara je uredba zakona bila sjena slike stvarnosti (usp. Heb 10,1) to se
oitovala u Kristu Isusu. Zbog toga samo vjerom moemo usvojiti bit stvari koje
ne vidimo (Heb 11,1), a to je skriveno boanstvo oitovano u Isusovu tijelu. Mi
danas gledamo vjerom, nejasno kao u ogledalu. Ali, jednom emo gledati licem
u lice. Danas spoznajemo nesavreno, a jednom emo spoznati kao to smo
stvarno spoznati (usp. 1 Kor 13, 12).
Grijeh se sastoji u zamjeni slave nepokvarljiva Boga reprodukcijom
jednostavne slike pokvarljiva ovjeka. Umiljajui da su mudri, postali su ludi
te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtna
ovjeka, ptica, etveronoaca i gmazova (Rim 1, 22-23). Tu nije samo idolatrija,
tj. tovanje krivih bogova, idola nego unitavanje slave Boje u ovjeku
neudorednim inima koji nagruju boansko podrijetlo slike. To se ostvaruje
po tome to ovjek postaje slian onome emu se klanja i time nagruje. Prema

69

rabinskoj predaji to je Pavao usvaja, grijeh iako ne unitava sliku u

potpunosti- duboko je naruava. ak ini da je smrt ula u svijet.
12. 4 tovanje slika i ikonoklazam
Drevna je Crkva i na istoku i na zapadu oitovala veliko opiranje
priznanju kultne vrijednosti svetih slika, tonije prikaza Krista, Marije i svetaca
u svrhu vjerskog tovanja. Istina je da ni Stari ni Novi zavjet nisu zabranjivali
izradu slika u profane svrhe. Svete su slike nailazile na otpor ne samo zbog
opasnosti od idolatrije. Nikada krani nisu shvaali da svete slike i kipovi imaju
autonomnu vrijednost same u sebi, kao to su to shvaali pogani. Kod krana su
bili dublji teoloki razlozi: radilo se o tome da se sauva obiljeje slike Boje
prvotnim stvarnostima (stvaranju, ovjeku, Kristu) u suprotnosti s drugotnim
stvarnostima ili djelima umjetnosti. A to je u skladu s platonskim poimanjem
umjetnikog djela kao sjene stvarnosti.
U tom je smislu znakovito suprotstavljanje Euzebija Cezarejskog
Konstantinovu traenju da dobije Kristovu sliku: Nemogue je mrtvim bojama
predstaviti Krista bez njegova ivota koji je ve na zemlji bio obasjan
boanskom slavom (usp. PG 20, 1545). Oito je da se zbog opasnosti od
idolatrije radilo o nekoj vrsti figurativnog posta u svrhu vrednovanja
sakramenata ili slike proslavljena Krista koji oituje svoju prisutnost u Crkvi i
njezinim sakramentima.
Upravo ta funkcionalna i odgojna svrhovitost kranskih otajstava Krista
proslavljenoga otvorit e vrata pounom i katehetskom koritenju svetih slika.
Grgur Veliki odbacuje klanjanje slikama ali prihvaa njihovo pouno i
katehetsko koritenje. Ono to je za itatelje Pismo, to je slika za oi nepismenih
jer u njoj e nepoueni vidjeti ono to trebaju nasljedovati, u njoj e itati i oni
koji ne znaju itati. Slike pomau usvojiti vrednote to se dodaju rijeima
(glasovite bibliae pauperum) i sposobne su razbuditi zanos za spasonosnim
Bojim djelovanjem, vjerom u Krista i sinovski odnos s Bogom.
Drugim putem su ili krani na Istoku, osobito Bizantinci. Teoretske su
im pretpostavke bile Filonova razmiljanja i Plotinova metafizika, iako je pravo
nadahnue uvijek bilo svetopisamsko. Filozofska domiljanja o slici pomogla
su da su teoloka pitanja ostala u sreditu zanimanja. Sredinje teoloko pitanje
je postalo kristoloko razmiljanje a razglabanje o slici postalo je najsnanije.
Moe se rei da borba za priznavanje kultne vrijednosti slika predstavlja
posljednju veliku kristoloku raspravu na Istoku. Teoloka jezgra je bila

70

biblijska i openito kranska. Krist je slika Oca, Duh odsijeva u Sinu, ovjek je
stvoren na sliku trojstvenog Boga i spasenje se sastoji u neprestanom
suobliavanju Bogu sve do konane proslave. Spekulativna jezgra je zanimljiva:
slika dobiva svoju vrijednost iz odnosa prema izvorniku, originalu. Slinost ima
obiljeje objave, vidljivo oitovanje nevidljive slave. Jasno je da je tu u pozadini
dogma utjelovljenja Logosa. aenje koje se duguje slici vraa se sve do
originala, rei e sv. Bazilije (PG 32, 1249C).
Vjerske i politike kontroverze u 7. i 8. st. o tovanju ikona uznemirile su
itavu istonu Europu. Rasprave su bile veoma napete a uzroci su bili
mnogostruki. Pretjerano tovanje ikona u narodu pogoralo je napetosti. Porazi
Bizantinaca u borbama s Arapima u 7. st. i islamizacija velikog dijela Male
Azije i Sjeverne Afrike unijeli su sumnju u istinitost kranske religije kao
takve. Ljudi su se pitali: Kako to da toliki gradovi koji su astili i uzdali se u
pomo svojih udesnih ikona, prelaze u ruke nevjernika? Islam je svojim
vojnikim pobjedama survao Bizant u veliku vjersku krizu koja je probudila
sumnju da je pouzdanje u zatitu oslikanih ikona i njihovo tovanje neto
nekransko i pogansko. Drugim rijeima reeno, postavilo se pitanje: je li
kranstvo istinska religija ili nije?
Kontroverzija je dosegla vrhunac kad je Leon III. Izaurijski (717. 741.)
objavio naredbu da se porue svi kipovi i slike pod izgovorom da su
idolopoklonike i da su zapreka obraenju idova i muslimana. Nastao je estok
progon tovatelja ikona, osobito monaha. Zbog toga je 730. g. smijenjen
patrijarh German, nakon to se obratio Papi. Papa Grgur III. osudio je Leonove
postupke 731. g. Pokrajinski crkveni sabor u Hijeri 754. g. tvrdi da se ne moe
naslikati prav Kristova slika jer bi ona trebala predstaviti njegovu boansku
narav to je nemogue. A predstaviti samo njegovu ljudsku narav znailo bi
upasti u neku vrstu nestorijanizma koji je nijeui hipostatsko jedinstvo dviju
naravi u Kristu razdijelio te naravi. Zbog svega toga, zakljuuje sabor u Hijeri,
nemogue je slikom prikazati Krista, a prikazivati samo njegovu ovjeju narav,
odijeljenu od boanske, je i tetno i takvo bi tovanje bilo devijantno, ako ne i
idolatrija. To je bio vrhunac ikonoklazma.
Ali to je potaklo i razvoj ozbiljne teologije slik to e u konanici dovesti
do slubenog prihvaanja tovanja svetih slika kao ortodoksno uenje Crkve na
Drugom Nicejskom saboru 787. g. ali sukobi e se nastaviti jo neko vrijeme.
Navedeni Nicejski sabor u obrazloenju opravdanosti tovanja slika tumai da je
Krist time to je slika Oca omoguio prihvaanje materije. Utjelovljenjem Sina
Bojega ta ista materija ovjekova tijela je proslavljena i uzdignuta na slavu

71

hipostatskog jedinstva s boanskim a time sposobna i da se predstavi. Dakle,

prikazi Krista pretpostavljaju vjeru i zahtijevaju aenje (proskinesis). in
tovanja ili istinskog klanjanja (latreia) usmjerava se prema stvari koja to
predstavlja (prototip), oituje se i poprima osjetilima dohvatljiv oblik. Rasprava
o tovanju slika je bila veoma otra, djelomino i zbog toga to se u to uplela i
politika. Od 842. g. u cijelom bizantskom obredu obiljeava se uspomena na
pobjedu pravovjerja (ortodoksije) na prvu korizmenu nedjelju.
Najeminentniji predstavnik teologije slik je sv. Ivan Damaanski (670.
oko 750.). U svoja tri govora protiv ikonoklasta postavio je vrste dogmatske
temelje ortodoksnog tovanja slika. Ivan polazi od vjere da je Bog koji je siao u
svijet utjelovljenjem Logosa postao ovjek, uzdigao je ljudsku narav i ovjeka
uinio dionikom svoje boanske naravi. Tijelo to ga je Krist uzeo jest
boansko, ali kako je Rije postala tijelo ipak ostala Rije, tako i tijelo koje je
postalo Rije, ostaje ipak tijelo. Rije i tijelo ine hipostatsko sjedinjenje. Zbog
toga se Krist usudio naslikati sliku nevidljivoga Boga. I to ne kao nevidljivoga
Boga nego kao Boga koji je postao vidljiv po tijelu i krvi iz ljubavi prema nama
ljudima. Krist nije naslikao sliku besmrtnoga Boga nego vidljivo tijelo
Bogoovjeka.
Ve je Pavao na Aeropagu protumaio Atenjanima da je nemogue opisno
ocrtati neogranienog i nevidljivog Boga. Ako smo, dakle, rod Boji ne smijemo
smatrati da je boanstvo slino zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijeem
i matom ljudskom (Dj 17,29). Tu e misao dalje razraditi i jasno iznijeti Ivan
Damaanski: Kako je mogue prikazivati nevidljivo? Kako oslikati ono to je
nemogue prikazati slikom? Kako ocrtati ono to nema koliine ni veliine ni
granice?Kako dati oblik Onomu koji je bez oblika? Kako bojama oslikati Onoga
koji nema tijela?... Kad bismo prikazivali nevidljivoga Boga, mi bismo grijeili.
Upravo zbog toga na kranskom Istoku, za razliku od Zapada, nikada nije
postojala ikona Boga Oca. Na mjestu Boga Oca, ve od 4. st. bio je
predkranski simbol Boje ruke koja se odozgo sputa i postavlja na oboena
cara koji se uspinje prema nebu.
Ako ovaj Bog, nastavlja razmiljati Ivan Damaanski, jedan i nevidljiv
postaje ovjekom za nas, u tom sluaju moe ga se ocrtati kao ovjeka i naslikati
kao takvog. Ako Netjelesni postaje ovjekom iz ljubavi prema tebi, moe
naslikati sliku njegova ljudskog lika. Ako Nevidljivi postaje vidljiv u tijelu,
moe nainiti sliku Njega koji je postao vidljivim. Ako On, koji je bez forme i
granica, neizmjerljiv u neizmjernosti svoje naravi, opstojei kao Bog, uzima na
sebe oblije sluge u biti i rastu, s tijelom od mesa, tada ti moe naslikati njegov

72

lik i dati ga vidjeti svakome tko ga hoe promatrati. Oslikaj neizrecivo

ponienje, roenje od Djevice, krtenje na Jordanu, preobraenje na Taboru,
patnje koje nanose strasti, smrt i udesa, svjedoanstva njegova boanstva, djela
koja je inio u tijelu boanskom snagom, spasenjski kri, grob i uskrsnue i
uznesenje na nebo. Opii sve to, bilo rijeima bilo bojama.2
Na drugom mjestu sv. Ivan Damaanski veli: Netjelesni i bezoblini Bog
nekada je bio neprikaziv. Sada pak kada se javio u tijelu i ivio meu ljudima, ja
prikazujem vidljivu stranu Boga.3 Sagledavam Boji lik kao Jakov, premda
neto drukije, jer on je vidio netjelesnim oima duha netjelesni lik koji
navijeta budue, dok ja tjelesnim oima vidim Onoga koji je doao.4 Doista
apostoli su vidjeli Kristov tjelesni lik, njegovu muku, udesa i sluali njegov
govor. I mi takoer silno elimo vidjeti i uti to isto. Apostoli su vidjeli Krista
licem u lice, budui da je bio tjelesno prisutan. Mi, pak, budui da nije prisutan
tjelesno, posredovanjem knjiga sluamo njegove rijei i posveujemo svoj sluh i
svoje due i smatramo se blaenim i poklanjamo se i potujemo knjige preko
kojih sluamo njegove rijei. Tako i posredstvom ivopisa ikona mi sagledavamo
oitovanje njegova tjelesnog izgleda i uda, njegove muke, posveujemo se i u
potpunosti ispunjamo, i radujemo se smatramo se sretnima. I mi potujemo
njegov tjelesni lik i klanjamo mu se. Sagledavajui njegov tjelesni izgled, mi
koliko je to mogue uzdiemo se i prema gledanju slave njegova boanstva.5
Prosljeujui i razvijajui misao Ivana Damaanskoga, pravoslavni
teolozi osobito naglaavaju dogaaj Kristova preobraenja kada se ve u
ovozemaljskom ivotu oitovala slava budueg svijeta.6 Kult Kristova ovjetva
je potpuno stran kranskoj predaji na Istoku. Oni promatraju oboanstvenjeno
Kristovo ovjetvo obasjano slavom koju su apostoli vidjeli na Taboru. Isti je
postupak u prikazivanju svetaca. Jer, sila koja e uskrisiti ljude na koncu
vremena isti je Duh Sveti koji ih je oivljavao za vrijeme njihova zemaljskog
ivota. I to ne samo njihovu duu nego i tijelo. Zbog toga u ikoni ne prenosimo
svakodnevno, obino ovjekovo lice nego njegov proslavljeni i vjeni lik. Jer
sam smisao ikone je u tome da pokazuje nasljedovatelje nepropadljivosti i
Kraljevstva Bojega kojega su dionici ve ovdje na zemlji. Ikona je prikaz
ovjeka u kome stvarno prebiva milost Duha Svetoga koja unitava strasti i sve
posveuje. Stoga se to tijelo prikazuje bitno drukije od obina propadljiva
2
3
4
5
6

PG 94, 1240B.
PG 94,1, 1245.
PG 94,1, 1256.
PG 94, 1333 i 1336.
Opirnije o tome vidi: USPENSKI, Teologija ikone, izd. Manastir Hilandar, 2000, 116-122.

73

ljudskog tijela. U tom duhovnom okruenju nastala je i predaja da je sv. Luka

naslikao ikonu Bogorodice poslije Duhova.
Ikona je ozbiljna i utemeljena na iskustvu i u prikazivanju duhovne
stvarnosti osloboena svake egzaltiranosti. Ako milost posveuje itava ovjeka,
onda ikona na vidljiv nain predstavlja ovjeka koji je postao iva ikona, tj.
oitovanje Boje. Ikona ne prikazuje boanstvo, ona samo ukazuje na ovjekovo
sudjelovanje u boanskom ivotu. Zbog toga je tijesna veza izmeu tovanja
svetaca i tovanja svetih ikona. A ikone svetaca moraju biti to vjernije prototipu
koga prikazuju. Ako to nije mogue, zbog vremenske udaljenosti izmeu sveca i
ikonopisca, onda treba sauvati minimum tipinih obiljeja: muenik, biskup,
monah Pravoslavna crkva nikada nije doputala crtanje ikona prema
umjetnikovoj mati ili prema nekom ivom modelu.
Za pravilno vrednovanje umjetnike vrijednosti kranskih ikona treba
imati na pameti da su one angairana umjetnost koja eli pouiti i potaknuti
gledatelja s tono odreenim ciljem: prenijeti poruku sa svrhom nasljedovanja u
ivotu. Ikone su uvjetovane vjerskim sadrajem i ustaljenim prepoznatljivim
pravilima. Tako navedeni sadraj utjee na primjer:
1. Na osnovnu kompozicijsku shemu i odnos meu likovima. Tako na
slici navijetenja Mariji aneo uvijek navijeta s lijeva na desno. To je
smjer itanja biblijskog predloka. Ako je redoslijed obrnut, moe se
pretpostaviti da je slika nastala u kranskoj sredini gdje se ita s desna
na lijevo (npr. hebrejski ili asirski).
2. Na ambijent: Prikazanje u Hramu, Ulazak u Jeruzalem
3. Na tipologiju likova: izgled apostola i njihov karakter su zadani
evaneoskim opisima. Tako je Petar uvijek robustan, snaan,
energian, dok je Pavao uvijek mistino produhovljen.
4. Na vrstu i kakvou odjee: Ivan Krstitelj je ogrnut koom ili kostrijeti,
Tri mudraca s istoka u orijentalnim odorama i nonjama. Za
srednjoistone i dalekoistone kranske ikonopisce oni su odjeveni u
budistike odore, a za europske u arapske s turskim turbanima na glavi.
5. Na atribute: Pavao s maem, Katarina s kotaem, Lovro s gradelama,
Agneza (i muenici opaenito) s palminom granicom.
6. Na izbor boja: Bogorodiina tunika je uvijek crvena a plat uvijek
modar.

74

12.5 Nerukotvorena ikona Kristova

Istoni krani gaje predaju da se prva Kristova slika pojavila jo za
njegova ovozemaljskog ivota. Nazivaju je nerukotvoreni (Vaceiropohto)
Kristov lik i u liturgiji se slavi 16. kolovoza kao uspomenu na dan prenoenja
rukom nenaslikane ikone iz Edese u Carigrad.
Bizantski minej (= mjesenik liturgijskih slavlja) za mjesec kolovoz, uz
blagdan Nerukotvorene Kristove slike, donosi legendarnu predaju o nastanku
prvog rukom nenaslikana Kristova lika. Donosimo saetak legende.
Edeski car Avgar, za vrijeme Isusova ovozemaljskog ivota obolio od
gube, alje pismo Isusu po svom pisaru Hananu u kome ga moli da doe u Edesu
i da ga izlijei. Pisar Hanan je bio slikar. U sluaju da Spasitelj ne bude mogao
doi, Avgar je rekao pisaru da nacrta njegovu sliku i da mu je donese. Hanan je
zatekao Isusa opkoljena masom naroda. Popeo se na jedan kamen da bi ga bolje
vidio s namjerom da nacrta njegov lik. Vidjevi da Hanan namjera naslikati
njegov portret, Isus zatrai vodu, umije lice i obrie ubrusom. Na platnu se ocrta
njegov lik. Isus je predao platno Hananu i naredio da ga zajedno s odgovorom
na pismo odnese natrag u Edesu. U pismu Isus odbija putovati u Edesu s
napomenom da mu predstoji ispuniti ono zbog ega je poslan. Nakon to ispuni
svoje djelo, obeao je Avgaru poslati jednoga od svojih uenika.
Dobivi portret, Avgar je uglavnom ozdravio od bolesti, jedino mu je lice
ostalo izranjeno. Poslije Pedesetnice u Edesu je doao apostol Tadej, jedan od
sedamdesetorice i dovrio ozdravljenje Avgara i obratio ga na kranstvo. Avgar
je lik utisnut u platno privrstio na dasku i postavio u niu iznad gradskih vrata,
nakon to je s tog mjesta uklonio idola. Poslije toga silno se trudio na irenju
kranstva u svom narodu. Meutim, njegov se praunuk vratio u mnogobotvo i
elio je unititi nerukotvoreni lik Kristov. Zbog toga je edeski biskup zazidao
ikonu u gradske bedeme zajedno sa zapaljenim kandilom. S vremenom je to
mjesto palo u zaborav. Prilikom zauzimanja grada od strane perzijskog cara
Hozroja 545. godine, ikona je ponovno pronaena. Bila je netaknuta i pred njom
je jo uvijek gorilo kandilo. I ne samo da je lik Kristov ostao netaknut, nego se i
preslikao na nutarnju stranu cigla kojima je bio zazidan.
Na uspomenu na taj dogaaj u Pravoslavnoj crkvi postoje dva tipa
nerukotvorenog lika: lik Spasitelja na platnu i lik bez platna, tzv. crijepna
ikona. O tom drugom tipu zna se jedino da se nalazio u Hijeropolju u Siriji.
Legenda spominje da ga je car Nikifor Foka (963.-969.) prenio u Carigrad.

75

Najstariji povijesni dokument koji spominje ljudskom rukom nenaslikani

Kristov lik potjee iz polovice 6. st. Sveto platno s Kristovim likom uvano je u
Edesi kao najvea svetinja, a glas o tome proirio se po itavom kranskom
Istoku. Slijedei primjer Edese, mnoge su crkve uvele blagdan Nerukotvorene
Kristove ikone. Ivan Damaanski spominje takvu ikonu, a Drugi carigradski
sabor 787. spominje je nekoliko puta. Carigradski carevi Konstantin
Porfirogenet i Roman I. otkupili su ikonu 944. g. Nakon to su kriari opustoili
Carigrad 1204. g. izgubio se svaki trag spomenute ikone.
12.6. Krist Pantokrator Svevladar
U ovom emo poglavlju pokuati ukratko dati pregled ikonografske
tradicije koju bismo mogli nazvati i vizualna kerigma, tj. nadahnuto navijetanje
ili irenje vesele vijesti, osobito pod vidom promatranja sredinje figure Krista
Gospodina. U ova razmiljanja ukljuit emo i ono to su stoljea razliito
nazivala.
Na je cilj shvatiti kako su se koristile Kristove slike kao izraavanje vjere
i kako su se postupno obogaivale teolokim sadrajima. Ii emo od slika
Krista dobrog pastira do Pantokratora (Svevladara), te ukljuiti Krista u
kompoziciji deisisa (izmeu dvije ili vie osoba, rairenih ruku, otvorene ake,
u molitvi), Spasitelj okruen nebeskim silama (prikazan u nebeskoj slavi s etiri
lika evanelista), i drugima.
Sredinja tema ostaje jedan i jedini Bogoovjek, Isus Krist, isti juer i
danas i zauvijek (Heb 13, 8). To smo mi, ono to pripada ogranienjima naih
shvaanja, to koristi sadanjem shvaanju jednog vida strahota boanskog
otajstva, sada jo uvijek u redu progresivnog rasta u vjeri (1 Kor 13,11; 2 Kor 3,18).
Slika Krista Pantokratora, Svevladara, nama je posredovana razliitim
sredstvima i raznolikim umjetnikim interpretacijama, to je vjerojatno ve
proirena ikonografska kompozicija na itavom kranskom Istoku i po dijaspori
u razliitim istonim Crkvama. Rane kompozicije koje, barem djelomino,
moemo smatrati prototipovima Krista Pantokratora, su freske na grobovima
malenih podzemnih kapela u rimskim katakombama, poevi od 3. st. Te
velianstvene zidne slike koje su se sauvale oko 1800 godina, redovito
predstavljaju Krista kao Dobrog pastira u sjajnoj mandorli (krugu), i u divnim
bojama.

76

12.7. Bogorodica na ikonama

Istoni krani svoju vjeru u Bogorodicu izraavaju rijeima i ikonama.
Rijeima se slue liturgijski himni, a ikone crteom i bojama. Ikone igraju
veoma vanu ulogu u vjerskom ivotu istonih krana. Poznati pravoslavni
teolog Justin Popovi pie: Ikone su Sveto pismo za nepismene. One su mjesto
prisutnosti milosti Boje, zbog ega su mnoge svete ikone i udotvorne ... Ikone
ni u kom sluaju nisu idoli i mi ih ne smatramo za neka boanstva, nego samo
za svete slike Uz asni i ivotvorni kri mi pobono tujemo i svete ikone,
najprije preasnu ikonu Krista Bogoovjeka, pa onda i ikone Presvete
Bogorodice i svetih apostola i ugodnika Bojih. Jer, po rijeima svetih otaca,
tovanje koje se ukazuje ikoni odnosi se na njen prvolik. 7
Kao to Kristove ikone, koje su temelj kranske ikonografije, predouju
crte Boga koji je postao ovjek, tako ikona Majke Boje prikazuje prvo ljudsko
bie u kome je postignut cilj utjelovljenja Sina Bojega: ovjekovo
poboanstvenje, ili, oboenje kako se vole izraziti istonjaci. Krani u
nauavanju i ikonografskom prikazivanju istiu Marijinu povezanost s palim
ovjeanstvom koje batini posljedice iskonskog grijeha. Ipak, ona je prva
lanica ljudskog roda koja je postigla cilj postavljen pred svakoga ovjeka, a to
je potpuno preobraenje ovjekove priroke. Zbog toga e oci Efekog sabora
431. g. sveano izjaviti: Boga si u sebi nesmjestivo smjestila istinska Majko
Boja!
Iskonsko teoloko utemeljenje tovanja Bogorodiinih ikona istoni, kao i
zapadni, krani nalaze u izvjetaju o stvaranju ovjeka na sliku i priliku
Boju (Post 1,27) i u vjeri u utjelovljenje Sina Bojega. To je veoma lijepo
izraeno u kontakionu Nedjelje pravoslavlja (Prve velikoga posta):
Neopisiva Rije Oeva
Opisa se, Bogorodice,
Utjelovivi se po tebi,
I okaljanu sliku Boju u prvotni oblik vrati,
Spojivi se s boanskom ljepotom.
Ispovijedajui spasenje djelom i rijeju,
Mi ga u slici izraavamo.8
Bog, koji je po svojoj biti nevidljiv i neopisiv, postao je vidljiv i opisiv u
svome utjelovljenome Sinu. A ta vidljivost i opisivost Bojega Sina mogua je
7
8

J. POPOVI V. HADI-ARSI, Tajne vere i ivota, Krnjevo, 1985, 162.

SVETA LITURGIJA EVANELJA I POSLANICE S OSTALIM PROMJENLJIVIM DIJELOVIMA, Zagreb 1987, 159.

77

zahvaljujui njegovoj majci Mariji koja mu je darovala njegovu ljudsku narav

stvorenu na sliku Boju. Budui da je Bogorodica u sreditu cjelokupne
ekonomije spasenja, tome odgovara i mjesto i nain prikazivanja u istonim
crkvama. U apsidi iza oltara nalazi se mjesto gdje je prikazana tzv. Platytera,
tj. Majka Boja koja je u svoje krilo primila Oevu Rije koju nijedan prostor ne
moe obuhvatiti (A. Kallis).
Istoni krani tuju Marijine ikone u hramovima, ali i u vlastitim
domovima. Poboni krani imaju vlastiti, kuni ikonostas kome je, obino, u
sreditu ikona Bogorodice s Boanskim djetetom u naruju to odraava vjeru u
posebnu Boju blizinu.
12.7.1 Postanak i razvoj Bogorodiinih ikona
Bogorodiine slike nastale u prva etiri stoljea, sauvane su nam
uglavnom u rimskim katakombama. Ostale Marijine slike mogu se pronai
urezane na rimskim sarkofazima ili po muzejima. Istraivanja pokazuju da je
uestalost Marijinih slika u katakombama kao i Kristovih. Meutim. Dok je
Krist katkad prikazan simbolino kao riba ili janje dotle je Marija uvijek
prikazana izravno kao majka Isusova. Veina slika Mariju prikazuje zajedno s
djetetom Isusom, ali katkad je nalazimo i samu u stavu moliteljice, oranta, tj.
ene koja moli rairenim i uzdignutim rukama.
Mnoge stare freske potjeu iz drugoga, ili ak konca prvoga stoljea. To
znaajno zidno slikarstvo to ga nalazimo u Priscilinim katakombama u Rimu
(2. st.), prikazuje Mariju s djetetom Isusom na njezinim koljenima; pred njom
stoji prorok koji je okrenut prema zvijezdi iznad njezine glave. Prorok bi trebao
biti Balak (Br 24, 17: Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela ezlo se die.), ili
Izaija (60,19: Gospodin e ti biti vjeno svjetlo). Moemo pretpostaviti da ni
tvorac freske, niti sveenik, biskup ili druga odgovorna osoba za ukras
katakombe, nisu namjeravali literarno predstaviti poseban dio Staroga zavjeta.
Vjerojatnije su eljeli predstaviti openito teoloko uenje da je roenje Mesije
od ljudske majke i to djevice, po rijeima Izaije proroka bilo vie puta
posvjedoeno u Starom zavjetu.
Ve u prvom poglavlju prve knjige Svetoga pisma spominje se Evin
potomak koji e pobijediti zmiju kao suprotnost Evi koja je podlegla njezinu
napastovanju: Neprijateljstvo zameem izmeu tebe i ene, izmeu tebe i njezina
potomstva. On e ti satirati glavu, a ti e mu vrebati petu (Post 3,15). Mnogo je
svjedoanstava i simbolikih aluzija u Starome zavjetu na ulogu Majke Boje

78

majstorski je sakupljen u teoloke i poetske forme u liturgijskom Akatistu slubi

Mariji Bogorodici, i u nekim ikonografskim tvorbama, osobito kao gorui grm.
Marijin naslov Theotokos Bogorodica ne nalazi se doslovno u
Svetome pismu. Meutim, teoloko opravdanje oito je prisutno u nadahnutim
Gabrijelovim i Elizabetinim rijeima zapisanim u Lukinu evanelju: On e biti
velik i zvat e se Sin Svevinjega i njegovu kraljevstvu nee biti kraja Duh
Sveti sii e na tebe i sila Svevinjega zasjenit e te dijete koje e roditi zvat
e se svetim, Sinom Bojim Otkuda meni to da majka Gospodina moga dolazi
k meni? (Lk 1,32-35, 43).
Vidimo da je drevno kranstvo tovalo Majku Isusovu od samih poetaka
to nam svjedoe mnoge freske to smo ih prije spomenuli. Najstariji prikaz
Bogorodice, do sada otkriven, u Priscilinim katakombama potjee iz 2. stoljea.
U formi likova prikazanih na toj fresci osjea se helenistiki stil. Da bi se
prikazalo da to nije obina ena nego Bogorodica, uza nju je naslikan
starozavjetni prorok sa svitkom Pisma u lijevoj ruci a desnom pokazuje na
zvijezdu nad njezinom glavom. Bogorodica na glavi ima rubac (pokrivalo) to je
znak udate ene. To je znak povijesnog realizma u kranskoj ikonografiji i
zadran je na istonim ikonama do danas. Tako je ve na najstarijoj ikoni iz 2.
st. spojen historijski realizam i simbolika to e ostati bitna oznaka kranske
umjetnosti. Kranski umjetniki jezik e se razvijati s razvojem kranskog
uenja. Tako kasnije nee biti potrebno prikazivati proroka koji upire prstom u
enu da bi pokazao da je to Majka Boja. To je usmjerenje zadrano i u kasnijim
epohama. Crkvena umjetnost e prije svega odraavati Crkveno nauavanje.
Ona ne prikazuje svakodnevni ivot nego njegovo osmiljenje. Ne prikazuje
ivotne probleme, nego daje odgovore na te probleme u duhu evanelja. Zbog
toga u katakombama nigdje ne susreemo psiholoko tretiranje svakodnevnih
ivotnih problema pa ni scena muenja krana koja su u to vrijeme bila esta.
Tek u vremenima kad prestanu progonstva, pojavljuju se prizori muenja.
U rimskim katakombama do Konstantinova mira susreemo naslikanu
Bogorodicu: a) u Navijetenju (Prisciline katakombe); b) Roenju Isusovu
(Katakombe sv. Sebastijana, 4. st.); c) u stavu moliteljice (Oranta) za Crkvu
na staklenoj posudi s dvije golubice sa strane i irok natpis Maria (katakombe
sv. Agneze); d) s apostolima Petrom i Pavlom i drugim apostolima, sa svojom
majkom Anom. Na osobit je nain istaknuta njezina uloga u sceni poklona
mudraca s istoka, to je est motiv u prvim stoljeima kranstva. Do danas je
otkriveno 12 slika poklona mudraca u rimskim katakombama. Ulazak poganskih

79

naroda u Crkvu zasigurno je poticao stvaranje slika s takvim motivom to je

shvaano kao prvine neznaboaca.
Na kranskom je istoku veoma iva predaja da je prvu ikonu
Bogorodice naslikao evanelist Luka. Samo Ruska pravoslavna Crkva ima
desetak ikona koje se pripisuju sv. Luki. U drugim krajevima ih je 21, od kojih
je u Rimu osam. Prema drevnoj predaji, Luka bi naslikao tri ikone koje e
kasnije postati tipovi sa specifinim sadrajima i porukama:
Prva je tzv. Eleusa (Njena), koja prikazuje uzajamno milovanje i
njenost majke i djeteta. Posebna varijacija ovoga tipa je Galaktotrophusa
(Hraniteljica, Dojiteljica).
Druga je Hodegitria (Putevoditeljica), na kojoj su i Bogorodica i djeak
Isus okrenuti izravno prema promatrau s naglaenim Isusovim boanstvom.
Marija rukom pokazuje prema svome sinu Isusu koji je pravi Put, Istina i ivot.
Trea je Bogorodica bez djeteta. Podaci o njoj su nejasni. Najvjerojatnije
je to bio prikaz Bogorodice u Deisisu, tj. u molitvenom obraanju Kristu.
Najstarije svjedoanstvo navedene predaje see u 6. stoljee. Teodor,
lektor crkve Hagia Sophia u Carigradu (+ 530. g.) govori o prijenosu ikone to
ju je naslikao sv. Luka iz Jeruzalema u Carigrad. U 8. stoljeu sv. Andrija
Kretski i German, carigradski patrijarh (+730.) govore o ikoni Bogorodice
Hodegitrie (Putevoditeljice) koja se pripisuje evanelistu Luki a nalazi se u
Rimu. German nadodaje da je ta ikona naslikana za Bogorodiina ivota i
poslana u Rim Teofilu koga Luka oslovljava u prologu svoga evanelja i Djela
apostolskih. Papa Grgur Veliki 590. g. sliku Majke Boje koju je, kako se
smatra, naslikao sv. Luka (quam dicunt a s. Luca factam), sveano prenosi u
baziliku sv. Petra u Rimu.
Uz navedena tri tipa Bogorodiinih ikona koji se pripisuju sv. Luki,
stvoreno je jo nekoliko tipova koji su sluili kao uzorak kasnijim ikonopiscima.
Ukratko emo ih nabrojiti:
etvrti tip: Bogorodica (kao) znak. Tako je esto nazivana u teolokoj,
osobito grkoj, literaturi, ona koja je prostranija od nebesa. Polazei od
Salamonove izjave u Prvoj knjizi kraljeva (8,27) da nebesa ne mogu obuhvatiti
Boga, krani su prepoznali da je Marija ispunila znak proroka Izaije: Sam e
vam Gospodin dati znak: Djevica e zaeti i roditi sina i nadjenut e mu ime
Emanuel (Iz 7,14). Najstarija takva slika je pronaena u rimskim katakombama
prozvanim Cimiterium Maius. Takav tip ikona nalazi se po itavom kranskom
Istoku. Marijin molitveni stav s rairenim rukama i s palmama okrenutim prema

80

nebesima simbolizira njezinu spremnost prihvatiti Boju naklonost i samoga

Gospodina. Djeak Isus na njezinim grudima prikazuje se kao onaj koji slua
zagovor svoje Majke, blagoslivlje Crkvu i itav svijet. Katkada je Isus prikazan
okruen sjajnim krugom (obrub, mandorla) sugerirajui da je on onaj koga
nebesa ne mogu obuhvatiti.
Peti tip: Oranta Moliteljica. Spada u rijetki tip Bogorodiinih ikona na
kojima je Marija prikazana sama u molitvenom stavu. Slina je tipu Znak
Bogorodice samo to ovdje nema djeteta Isusa. Takve prikaze Bogorodice
susreemo u katakombama u 3. I 4. stoljeu.
esti tip: Bogorodica Muke, ili Trajna pomonica. Na tim slikama se
prikazuju dva anela sa svake strane Bogorodiine glave. Jedan aneo nosi kri
a drugi dva sredstva budue Isusove muke: koplje i spuva nataknuta na trstiku.
Isus gleda u svoj budui kri s izrazom shvaanja o emu se radi bojei se toga.
On se obima ruicama vrsto dri za Marijinu otvorenu ruku. Jedan drugi
duboko ljudski detalj pojaava strahovitost trenutka: Isusu je spala natikaa s
jedne noge. Marija gleda rastuenim oima neizravno i s povjerenjem. To nije
pogled koji prekorava ili osuuje, nego to je pogled dubokog suosjeanja. Taj je
tip ikone nastao u 14. st. na teritoriju dananje Srbije i propagiran je kao
prijenosna ikona.
Sedmi je tip: Bogorodica gorui grm ili Prijestolje mudrosti. Prema
Knjizi izlaska (3. pogl.), Bog se ukazao Mojsiju u grmu koji stalno gori a ne
izgara. To mjesto gdje se Bog objavio Mojsiju postalo je sveto pa Bog trai od
Mojsija da iz potovanja izuje svoju obuu. U ikonografiji gorueg grma
bizantska umjetnost esto prikazuje Bogorodiino djevianstvo. Takva
ikonografija pojavit e se i na Zapadu u 13. st.
Dvostrukost naziva uvjetovana je teolokim poimanjem i ikonografskom
kompozicijom. Ova je tema s jedne strane razvijanje i proirivanje teolokog
shvaanja Bogorodice kao znaka u nebeskom krugu u kome je Krist zajedno sa
svojom Majkom, ali je obogaena razliitim simbolikim i prorokim
atributima. S druge strane ova je kompozicija katkad slina Bogorodici
putevoditeljici. Iznimno je Marija prikazana izravno kao vjernica koja dri
malene ljestve u ruci. Ljestve dozivaju u pamet Jakovljeve ljestve (Post 28,12)
to ih je vidio u snu kao spoj zemlje i neba i anele to silaze i uzlaze po njima.
Ljestve su simbol Bogorodice Marije jer je po njoj Bog siao s nebesa kako je
navijeten od arhanela Gabrijela i od anela kod roenja. Po tom otajstvu i mi
moemo uzai na nebesa. Sv. Ivan Klimaks (Ljestviar) u svome djelu Ljestve

81

do neba pie: Zdravo, nebeske ljestve, po kojima je Bog siao. Zdravo mostu koji
si spojio zemlju i nebo.
Postoje mnoge ikone iz ove skupine na kojima je dijete Isus u Marijinim
rukama i blagoslivlje vjernike. Opisana kompozicija Bogorodiine ikone
najprije se pojavila u Samostanu sv. Katarine na Sinaju u drugoj polovici 15. st.
Zbog toga je katkad nazivaju i Sinajska sveta Sophia (=Mudrost). Otuda su se
ovakve ikone rairile osobito po grkim i slavenskim pravoslavnim crkvama.
U glasovitom liturgijskom himnu bizantskog bogosluja Akathistos (6.
st.) Marija se oslovljava Gorui grm i Ljestve nebeske. Bez pretjerivanja se
moe rei da ikone takva sadraja upotpunjavaju liturgijsku slubu najboljega
marijanskog himna. U potvrdu navedenih rijei navest emo nekoliko stihova iz
Akathistosa: Raduj se, zvijezdo, koja Sunce objavljuje Raduj se, ljestve
nebeske, po kojima sie Bog Raduj se, Majko Zvijezde koja nikada ne zalazi
Raduj s,e peino koja si napojila one to eaju za ivotom Raduj se, jer si
u krilu nosila Putokaz zalutalima Raduj se, zrako duhovnoga sunca Raduj
se, grome koji zastrauje neprijatelje
Postoje ikone koje na Marijinim grudima prikazuju kralja Davida na
kamenoj peini to asocira da su Marija i Isus potomci Davidovi. Kamena
gromada asocira na Danijelovo prorotvo kojim je protumaio kraljev san u
Babilonu o kamenu koga nisu napravile ovjekove ruke i koji je sruio u prah
babilonskoga idola. Kamen i kamena peina dozivaju u pamet Boju zapovijed
Mojsiju da udari tapom po peini da bi iz nje provrela voda, to je simbol
Marije iz koje se rodio Krist izvor ive vode za nas (Usp. Iv 4, 10- 14).

58

12. DODATAK
12.1. LITURGIJSKE MOLITVE
Neke su liturgijske molitve zajednike mnogim liturgijskim inima i slue kao poetak
ili zavretak tih ina. Navodimo najee da uoimo njihovo dogmatsko i pjesniko
bogatstvo.

12.1.1. Poetak molitava:

- Blagoslovljen Bog na svagda, sada i vazda i u vijeke vjekova! Amin. (Veernja).
- Blagoslovljeno carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha (Liturgija).
- Molitvama svetih otaca naih, Gospode Isuse Kriste Boe na, pomiluj nas! Amen.
(Kad onaj koji poinje nije sveenik).

12.1.2. Poetak obini (naalo obinoje):

- Slava tebi, Boe na, slava tebi!
- Care nebeski, Utjeitelju, Due istine! Ti svugdje prebiva i sve ispunja. Riznico
dobara i darovatelju ivota, doi i nastani se u nama i oisti nas od svake ljage i
spasi, o Dobri, due nae!
- Sveti Boe, Sveti Jaki, Sveti Besmrtni, pomiluj nas! (3 puta)
- Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen!
- Presveto Trojstvo, smiluj se nama! Gospode, oprosti nae grijehe! Vladaru, otpusti
bezakonja naa! Sveti pohodi nas i izlijei slabosti nae radi imena svoga!
- Gospodi, pomiluj! (3 x)
- Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
- Oe na, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje
- Sveenik: Jer Tvoje je kraljevstvo i mo i slava: Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i
vazda i u vijeke vjekova. Narod: Amen.
- Gospodi pomiluj! (12 x)
- Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
- Doite , poklonimo se Caru naemu Bogu.
- Doite, poklonimo se i pripadnimo Kristu, Caru naemu i Bogu.
- Doite, poklonimo se i pripadnimo njemu Kristu, Caru i Bogu naemu.

12.1.3. Ektenije
Ektenija (od grke rijei ekteino = proteem) je oblik prosne molitve kojoj zazive
izgovara akon ili sveenik a narod odgovara usklikom: Gospodi pomiluj! Podaj
Gospodi! ili: Tebje Gospode! Svaka ektenija zavrava molbom Majci Bojoj i
posebnim uzglasom u kome se slavi neko od Bojih obiljeja ili zahvaljuje na
iskazanoj naklonosti. Narod prihvaa izreeno uzglasom usklikom Amen!.
Postoji vie vrsta ektenija prema sadraju ili nainu izvoenja.
Velika ima dvanaest pronji, zaziv Presvetoj Bogorodici i uzglas. Naziva se i mirna
ektenija jer zapoinje zazivom: U miru pomolimo se Gospodu. Sastavni je dio
liturgije i mnogih drugih bogosluenja.
Mala ektenija sadri samo dvije pronje, zaziv Presvetoj Bogorodici i uzglas. Sastavni je
dio mnogih bogosluja gdje dolazi i po vie puta.

59

Suguba ektenija ili dvostruka, iako je stvarno trostruka jer se na izreene pronje
odgovara trostrukim usklikom: Gospodi pomiluj!
Ektenija oglaenih upravlja se za katekumene koji bi poslije tih molitava naputali
crkvu. I danas je sastavni dio liturgije pa i onda kad nema prisutnih katekumena.
Ova ektenija ne ulazi u sastav drugih bogosluenja.
Prosbena ektenija ukljuuje niz pronja to ih sveenik predmoli i svaku zavrava
rijeju: molimo Gospoda ili prosim. Na te pronje narod odgovara: Podaj
Gospode. Koristi se u mnogim bogosluenjima a u boanstvenoj liturgiji dolazi
dva puta. Druga u liturgiji zavrava pozivom na molitvu Gospodnju Oe na.

12.1.4. Zvrne molitve

Bogosluni ini zavravaju posebnim molitvama koje zovemo otpusti. Redovito se
molitelji okreu prema istoku za vrijeme otpusta. Razlikujemo velike i male
otpuste.
Struktura malog otpusta:
- Slava Tebi Kriste nado naa, slava Tebi!
- Zbor: Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen.
Gospodi pomiluj (3 x). Blagoslovi!
- Zbor: Amen!
Ako se navedena struktura proiruje nadodavanjem uspomene sveca dotinog dana,
naslovnika hrama, pisca sv. liturgije ili nekim drugim dodacima, onda dobijemo
veliki otpust.
12.2. LITURGIJSKE PJESME
Najstarije liturgijske pjesme istonih krana zovu se tropari. Pojedini su tropari dobili
nazive prema svome sadraju, melodiji ili pak mjestu gdje se izvode.

12.2.1. Prema sadraju tropar moe biti:

-

voskresen (uskrsni, upotrebljavaju se nedjeljom),

bogorodien (velia presv. Bogorodicu),
troien (slavi presv. Trojstvo),
muenien (u ast sv. muenika), upokojeni (za preminule),
dogmatik (velia Bogorodicu dogmatskim uenjem o
Otkupljenju),
pokajni (za oprotenje grijeha).

Utjelovljenju

12.2.2. Prema melodiji tropar moe biti:

- samoglasen pjesma s vlastitom metrikom i melodijom i ne slui za uzorak drugoj
pjesmi;
- samopodoben - ima vlastitu metriku i melodiju, ali slui kao uzorak drugim
pjesmama;
- irmos slui kao uzorak za stvaranje teksta i melodije druge pjesme;
- kondak - kratka crkvena pjesma koja se lako pjeva, uglavnom 6. i 8. glasa;

60

- ikos - strofa kondaka s istim pripjevom;

- antifoni - pjesme koje se pjevaju naizmjenino. Najstariji spomen takvom pjevanja
zabiljeen je u Edesi u Siriji u 2. st. Preko Antiohije taj se nain proirio po
itavoj Crkvi. Krani su se za vrijeme pjevanja psalama dijelili u dvije skupine
(kora): mukarci s jedne strane a ene i djeca s druge, tako da su se po visini
glasova razlikovali za oktavu. Sv. Bazilije spominje da je takav nain pjevanja
prihvaen u cijeloj Crkvi.

12.2.3. Prema mjestu u bogosluenju ili poloaju:

- prokimen - je kratki stih preuzet iz psalma ili iz Svetoga pisma Novoga zavjeta to e
se neposredno nakon toga itati, ili u vezi s danom. S prokimenom se sadrajno
povezuje jo nekoliko stihova.
- priasten (koinokinon) se pjeva za vrijeme prieivanja.
- alilujarij - stih iza Poslanice povezan s Aleluja i uvodi u evanelje.
- stihira - je tropar koji se stavlja uz stihove psalama.
- svjetilen - pjeva se iza kanona na jutarnjoj obinih dana;
- sjedalni (kathizma) - ime su dobili po tome to se za vrijeme njihova izvoenja
moglo sjediti. Dolaze na jutrenji iza psalma polijeleja i na 3. pjesmi kanona;
- polijelej (od grkih rijei polys + elaion = mnogo ulja) - Tako se naziva veliki
svijenjak nasred crkve koji se palio za vrijeme pjevanja psalama 134. i 135. na
jutrenji pa se naziv upotrebljava i za te pjesme.
- otpustiteljni - su pjesme prije zavretka bogosluenja, osobito na zavretku jutrenje i
veernje.
- kanon - podua crkvena pjesma sastavljena po odreenim pravilima iz vie pjesama.
12. 3. UOBIAJENI MOLITVENI OBRASCI
-

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.

Oe na, koji jesi na nebesima, sveti se
ime tvoje. Doi kraljevstvo tvoje. Budi
volja tvoja: kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh na svagdanji daj nam danas. I
otpusti nam duge nae, kako i mi
otputamo dunicima naim. I ne uvedi
nas u napast, nego izbavi nas od zla.

- Vo imja Otca i Sina i Svjatago Duha. Amin.

- Ote na, ie jesi na nebesjeh, da svjatitsja
imja tvoje. Da priidet carstvije tvoje. Da
budet volja tvoja jako na nebesi i na zemlji.
Hljeb na nasunij dad nam dnes. I ostavi
nam dolgi naja, jakoe i mi ostavljajem
dolnikom naim. I ne vovedi nas vo
iskuenije, no izbavi nas ot lukavago.

Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i

vazda i u vijeke vjekova. Amin.

Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje

i prisno i vo vjeki vjekov. Amin.

Bogorodice Djevo, raduj se, milosti puna

Marijo,
Gospod
je
s
tobom.
Blagoslovljena ti meu enama i
blagoslovljen plod utrobe tvoje: jer si
rodila Krista, Spasa, Izbavitelja dua
naih.

Bogorodice Djevo, radujsja blagodatnaja

Marije, Gospod s toboju. Blagoslovljena ti
vo enah i blagoslovljen plod reva
tvojego: jako rodila jesi Hrista, Spasa,
Izbavitelja duam naim.

61

13. SPECIFINE LITURGIJSKE KRETNJE I POZDRAVI

13.1. Znak kria
Prema bizantskom obredu veliki znak kria se obavlja ovako: lijevu ruku stavimo na
prsa, tri prva prsta desne ruke stisnemo zajedno a preostala dva pritisnemo uz dlan, s tri
sloena prsta dodirujemo elo govorei Vo imja Otca ( U ime Oca), to isto inimo na
prsima govorei i Sina, potom na desnom ramenu govorei i Svjatago Duha (i Svetoga
Duha) te konano na lijevom ramenu zavravamo znak kria izgovarajui Amin.
13.2. Pokloni (metanije)
Po bizantskom obredu pokloni Bogu u liturgiji obavljaju se naklonima glave i tijela. Ti
pokloni mogu biti mali, srednji i veliki.
Mali poklon se izvodi naklonom glave i gornjeg dijela tijela. Pri tom se redovito
obavlja znak kria. Prakticira se na ulasku u crkvu, prigodom blagoslivljanja i spominjanja
imena Bojih, osobito Svete Trojice, te prigodom nekih molitava.
Srednji (duboki) se izvodi prigibanjem glave i gornjeg dijela tijela pruajui pri tom
desnu ruku prema zemlji. Nagib tijela slijedi neposredno nakon krianja.
Veliki poklon se izvodi tako da koljenima niice padamo na tlo dodirujui pritom tlo
rukama i elom. Koristi se kao izraz poniznosti pred Bogom i iskazivanje osobite asti Kristu
Gospodinu u vrijeme Velikog posta i na Liturgiji prije posveenih darova te prigodom reenja
i redovnikog zavjetovanja.
13.3. Uobiajeni pozdravi
Specifini kranski pozdravi u bizantskom obredu osobito se esto prakticiraju za
Uskrs i Boi.
Za uskrsno vrijeme od Uskrsa do Duhova pozdrav i odgovor glasi:
Hristos voskrese (Krist uskrsnu!) Vo istinu voskrese (Doista uskrsnu!).
Za Boi pozdrav glasi: Hristos se rodi, a odgovor: - Slavite ga!
Obrazac pruanja mira glasi: pozdrav: Krist posred nas (Krist meu nama), odgovor: Jest i budet! jest i bit e!).

83

13. DODATAK
13.1. LITURGIJSKE MOLITVE
Neke su liturgijske molitve zajednike mnogim liturgijskim inima i slue kao poetak
ili zavretak tih ina. Navodimo najee da uoimo njihovo dogmatsko i pjesniko
bogatstvo.

13.1.1. Poetak molitava:

- Blagoslovljen Bog na svagda, sada i vazda i u vijeke vjekova! Amin. (Veernja).
- Blagoslovljeno carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha (Liturgija).
- Molitvama svetih otaca naih, Gospode Isuse Kriste Boe na, pomiluj nas! Amen.
(Kad onaj koji poinje nije sveenik).

13.1.2. Poetak obini (naalo obinoje):

- Slava tebi, Boe na, slava tebi!
- Care nebeski, Utjeitelju, Due istine! Ti svugdje prebiva i sve ispunja. Riznico
dobara i darovatelju ivota, doi i nastani se u nama i oisti nas od svake ljage i
spasi, o Dobri, due nae!
- Sveti Boe, Sveti Jaki, Sveti Besmrtni, pomiluj nas! (3 puta)
- Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen!
- Presveto Trojstvo, smiluj se nama! Gospode, oprosti nae grijehe! Vladaru, otpusti
bezakonja naa! Sveti pohodi nas i izlijei slabosti nae radi imena svoga!
- Gospodi, pomiluj! (3 x)
- Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu,
i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
- Oe na, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje
- Sveenik: Jer Tvoje je kraljevstvo i mo i slava: Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i
vazda i u vijeke vjekova. Narod: Amen.
- Gospodi pomiluj! (12 x)
- Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
- Doite , poklonimo se Caru naemu Bogu.
- Doite, poklonimo se i pripadnimo Kristu, Caru naemu i Bogu.
- Doite, poklonimo se i pripadnimo njemu Kristu, Caru i Bogu naemu.

13.1.3. Ektenije
Ektenija (od grke rijei ekteino = proteem) je oblik prosne molitve kojoj zazive
izgovara akon ili sveenik a narod odgovara usklikom: Gospodi pomiluj! Podaj
Gospodi! ili: Tebje Gospode! Svaka ektenija zavrava molbom Majci Bojoj i
posebnim uzglasom u kome se slavi neko od Bojih obiljeja ili zahvaljuje na
iskazanoj naklonosti. Narod prihvaa izreeno uzglasom usklikom Amen!.
Postoji vie vrsta ektenija prema sadraju ili nainu izvoenja.
Velika ima dvanaest pronji, zaziv Presvetoj Bogorodici i uzglas. Naziva se i mirna
ektenija jer zapoinje zazivom: U miru pomolimo se Gospodu. Sastavni je dio
liturgije i mnogih drugih bogosluenja.
Mala ektenija sadri samo dvije pronje, zaziv Presvetoj Bogorodici i uzglas. Sastavni je
dio mnogih bogosluja gdje dolazi i po vie puta.

84

Suguba ektenija ili dvostruka, iako je stvarno trostruka jer se na izreene pronje
odgovara trostrukim usklikom: Gospodi pomiluj!
Ektenija oglaenih upravlja se za katekumene koji bi poslije tih molitava naputali
crkvu. I danas je sastavni dio liturgije pa i onda kad nema prisutnih katekumena.
Ova ektenija ne ulazi u sastav drugih bogosluenja.
Prosbena ektenija ukljuuje niz pronja to ih sveenik predmoli i svaku zavrava
rijeju: molimo Gospoda ili prosim. Na te pronje narod odgovara: Podaj
Gospode. Koristi se u mnogim bogosluenjima a u boanstvenoj liturgiji dolazi
dva puta. Druga u liturgiji zavrava pozivom na molitvu Gospodnju Oe na.

13.1.4. Zvrne molitve

Bogosluni ini zavravaju posebnim molitvama koje zovemo otpusti. Redovito se
molitelji okreu prema istoku za vrijeme otpusta. Razlikujemo velike i male
otpuste.
Struktura malog otpusta:
- Slava Tebi Kriste nado naa, slava Tebi!
- Zbor: Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen.
Gospodi pomiluj (3 x). Blagoslovi!
- Zbor: Amen!
Ako se navedena struktura proiruje nadodavanjem uspomene sveca dotinog dana,
naslovnika hrama, pisca sv. liturgije ili nekim drugim dodacima, onda dobijemo
veliki otpust.
13.2. LITURGIJSKE PJESME
Najstarije liturgijske pjesme istonih krana zovu se tropari. Pojedini su tropari dobili
nazive prema svome sadraju, melodiji ili pak mjestu gdje se izvode.

13.2.1. Prema sadraju tropar moe biti:

-

voskresen (uskrsni, upotrebljavaju se nedjeljom),

bogorodien (velia presv. Bogorodicu),
troien (slavi presv. Trojstvo),
muenien (u ast sv. muenika), upokojeni (za preminule),
dogmatik (velia Bogorodicu dogmatskim uenjem o
Otkupljenju),
pokajni (za oprotenje grijeha).

Utjelovljenju

13.2.2. Prema melodiji tropar moe biti:

- samoglasen pjesma s vlastitom metrikom i melodijom i ne slui za uzorak drugoj
pjesmi;
- samopodoben - ima vlastitu metriku i melodiju, ali slui kao uzorak drugim
pjesmama;
- irmos slui kao uzorak za stvaranje teksta i melodije druge pjesme;
- kondak - kratka crkvena pjesma koja se lako pjeva, uglavnom 6. i 8. glasa;

85

- ikos - strofa kondaka s istim pripjevom;

- antifoni - pjesme koje se pjevaju naizmjenino. Najstariji spomen takvom pjevanja
zabiljeen je u Edesi u Siriji u 2. st. Preko Antiohije taj se nain proirio po
itavoj Crkvi. Krani su se za vrijeme pjevanja psalama dijelili u dvije skupine
(kora): mukarci s jedne strane a ene i djeca s druge, tako da su se po visini
glasova razlikovali za oktavu. Sv. Bazilije spominje da je takav nain pjevanja
prihvaen u cijeloj Crkvi.

13.2.3. Prema mjestu u bogosluenju ili poloaju:

- prokimen - je kratki stih preuzet iz psalma ili iz Svetoga pisma Novoga zavjeta to e
se neposredno nakon toga itati, ili u vezi s danom. S prokimenom se sadrajno
povezuje jo nekoliko stihova.
- priasten (koinokinon) se pjeva za vrijeme prieivanja.
- alilujarij - stih iza Poslanice povezan s Aleluja i uvodi u evanelje.
- stihira - je tropar koji se stavlja uz stihove psalama.
- svjetilen - pjeva se iza kanona na jutarnjoj obinih dana;
- sjedalni (kathizma) - ime su dobili po tome to se za vrijeme njihova izvoenja
moglo sjediti. Dolaze na jutrenji iza psalma polijeleja i na 3. pjesmi kanona;
- polijelej (od grkih rijei polys + elaion = mnogo ulja) - Tako se naziva veliki
svijenjak nasred crkve koji se palio za vrijeme pjevanja psalama 134. i 135. na
jutrenji pa se naziv upotrebljava i za te pjesme.
- otpustiteljni - su pjesme prije zavretka bogosluenja, osobito na zavretku jutrenje i
veernje.
- kanon - podua crkvena pjesma sastavljena po odreenim pravilima iz vie pjesama.
13. 3. UOBIAJENI MOLITVENI OBRASCI
-

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.

Amin.
Oe na, koji jesi na nebesima, sveti se
ime tvoje. Doi kraljevstvo tvoje.
Budi volja tvoja: kako na nebu tako i
na zemlji.
Kruh na svagdanji daj nam danas. I
otpusti nam duge nae, kako i mi
otputamo dunicima naim. I ne
uvedi nas u napast, nego izbavi nas od
zla.

- Vo imja Otca i Sina i Svjatago Duha.

Amin.
- Ote na, ie jesi na nebesjeh, da
svjatitsja imja tvoje. Da priidet carstvije
tvoje. Da budet volja tvoja jako na
nebesi i na zemlji.
Hljeb na nasunij dad nam dnes. I
ostavi nam dolgi naja, jakoe i mi
ostavljajem dolnikom naim. I ne
vovedi nas vo iskuenije, no izbavi nas
ot lukavago.

Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i

sada i vazda i u vijeke vjekova. Amin.
Bogorodice Djevo, raduj se, milosti
puna Marijo, Gospod je s tobom.
Blagoslovljena ti meu enama i
blagoslovljen plod utrobe tvoje: jer si
rodila Krista, Spasa, Izbavitelja dua
naih.

Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i

ninje i prisno i vo vjeki vjekov. Amin.
Bogorodice
Djevo,
radujsja
blagodatnaja Marije, Gospod s toboju.
Blagoslovljena ti vo enah i
blagoslovljen plod reva tvojego: jako
rodila jesi Hrista, Spasa, Izbavitelja
duam naim.

86

14. SPECIFINE LITURGIJSKE KRETNJE I POZDRAVI

14.1. Znak kria
Prema bizantskom obredu veliki znak kria se obavlja ovako: lijevu ruku stavimo na
prsa, tri prva prsta desne ruke stisnemo zajedno a preostala dva pritisnemo uz dlan, s tri
sloena prsta dodirujemo elo govorei Vo imja Otca ( U ime Oca), to isto inimo na
prsima govorei i Sina, potom na desnom ramenu govorei i Svjatago Duha (i Svetoga
Duha) te konano na lijevom ramenu zavravamo znak kria izgovarajui Amin.
14.2. Pokloni (metanije)
Po bizantskom obredu pokloni Bogu u liturgiji obavljaju se naklonima glave i tijela. Ti
pokloni mogu biti mali, srednji i veliki.
Mali poklon se izvodi naklonom glave i gornjeg dijela tijela. Pri tom se redovito
obavlja znak kria. Prakticira se na ulasku u crkvu, prigodom blagoslivljanja i spominjanja
imena Bojih, osobito Svete Trojice, te prigodom nekih molitava.
Srednji (duboki) se izvodi prigibanjem glave i gornjeg dijela tijela pruajui pri tom
desnu ruku prema zemlji. Nagib tijela slijedi neposredno nakon krianja.
Veliki poklon se izvodi tako da koljenima niice padamo na tlo dodirujui pritom tlo
rukama i elom. Koristi se kao izraz poniznosti pred Bogom i iskazivanje osobite asti Kristu
Gospodinu u vrijeme Velikog posta i na Liturgiji prije posveenih darova te prigodom reenja
i redovnikog zavjetovanja.
14.3. Uobiajeni pozdravi
Specifini kranski pozdravi u bizantskom obredu osobito se esto prakticiraju za
Uskrs i Boi.
Za uskrsno vrijeme od Uskrsa do Duhova pozdrav i odgovor glasi:
Hristos voskrese (Krist uskrsnu!) Vo istinu voskrese (Doista uskrsnu!).
Za Boi pozdrav glasi: Hristos se rodi, a odgovor: - Slavite ga!
Obrazac pruanja mira glasi: pozdrav; Krist posred nas, odgovor: - Jest i budet!

87

15. POSTOVI U BIZANTSKOM OBREDU

Literatura: PAVI J., Liturgika, Zagreb, 1961, 168; PAVKOVI I. Kr., Liturgika, Zagreb, 1963, 204-206.

Postovi su kod istonih krana stroi, ei i due traju. Ukljuuju

uzdravanje od jela i pia (osim vode) do zalaska sunca. Tada se smjelo jesti tzv.
Suha jela: kruh i osueno voe. Kalueri su jeli samo nezauljenu kuhanu leu.
Kasnija je praksa popisu doputenih jela nadodala ribu, vodene ptice, ulje i vino.
Na subote i nedjelje ne smije se postiti. Naruavanje discipline posta u starini se
izjednaavalo s herezom.
Istoni krani imaju etiri velika posta:
1. Veliki post ili korizma traje 7 tjedana pred Uskrs, bez subota i
nedjelja;
2. Boini post od 15. studenoga do Badnjeg dana ukljuivo;
3. Petrovski post ne traje uvijek jednako jer poinje u ponedjeljak iz
Nedjelje Svih svetih i traje do 29. lipnja.
4. Velikogospojinski / Uspenski post traje 14 dana pred svetkovinu
Marijina uznesenja na nebo 15. kolovoza.
Drugu skupinu postova ine tjedni postovi koji ukljuuju svaku srijedu i
petak. Ti su dani izabrani zbog povezanosti s Isusovom izdajom, mukom i
smru.
Trea su skupina svetaki postovi. Strogi post obvezuje na dva blagdana:
Uzvienje sv. Kria (Krstovdan), 14. rujna, i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, 29.
kolovoza.
Vrijeme u kome ne obvezuje nikakav post istonjaci nazivaju trapavice.
To je vrijeme uz najvee crkvene blagdane kada je doputeno blagovati svaku
vrstu jela i pia, bez obzira da li je srijeda ili petak. To su etiri razdoblja:
1. Tjedan od nedjelje carinika i farizeja (prva predkorizmena) do nedjelje
izgubljena sina (druga predkorizmena);
2. Svijetli tjedan od Uskrsa do Tomine nedjelje;
3. Tjedan od Duhova do Nedjelje svih svetih;
4. Vrijeme od Boia do vigilije Bogojavljenja.