, 14. 2013.

Pitagorejska filozofija
Ova je filozofija dobila naziv po svom utemeljitelju Pitagori. Mutni i protivurjeni izvori za
rekonstrukciju Pitagorinih ideja (prije svega Diogen L., Porifirije, Jamblih i drugi), kao i
kasniji razvitak i nadograivanje tih ideja od strane njegovih sljedbenika, potpuno
onemoguavaju isto izdvajanje tih ideja. Zbog toga, u istoriji filozofije najee se govori o
pitagorejskoj filozofiji (o filozofiji Pitagore i pitagorejaca), koja je predstavljena u cijelom nizu
istorijiskih imena i posvjedoena mnotvom fragmenata. Njezina je spekulativna strana
najbolje posvjedoena uvidima Aristotela i Seksta Empirika.
Pitagorejstvo nastaje krajem 6. st. pr. n. e. kod Pitagore i njegovih neposrednih uenika u
gradovima Krotonu, Metapontu i Tarentu, a u okviru zajednice koja se nazivae Pitagorejski
savez. U tom periodu, koji je trajao do prve polovine 5. st. pr. n. e., pitagorejsko se uenje
razvijalo usmeno. Prvo pisano izlaganje pitagorejske doktrine dao je Filolaj u drugoj polovini
5. st. Od kraja 5. st. pitagorejstvo se postepeno zbliava s platonizmom i stapa se s njim u
Platonovoj Akademiji.
Od svih pitagorovskih uenja najranije je potvreno uenje o seobi dua. Najstarije
svjedoanstvo za ovo uenje dolo je do nas blagodarei Ksenofanu. Kada pie o
Pitagorinom ivotu, Diogen Laertije nam govori o Ksenofanovoj poemi u kojoj ovaj
pripovijeda o tome kako je Pitagora, ugledavi nekog ovjeka kako kanjava svog psa,
ovome naredio da prestane, jer je u skianju psa prepoznao glas jednog svog prijatelja. Bez
obzira na to da li je pria istinita ili nije, moe se prihvatiti da je Pitagora usvojio uenje o
metempsihozi. Religiozni preporod pitagorovaca oivio je staru ideju o moi due i njenoj
nepomuenoj ilosti i poslije smrti, sve to nasuprot homerskoj koncepciji o priljivim
sjenkama poivih.
Ksenofan je zapisao:
A kada se jednom naao kod psa koga udarahu
kau bjee alostan i ovakvu ree rije:
Prestani, ne ibaj, jer zaista prijatelja ovjeka to je
dua, koju prepoznah uvi je da vie.
Ovaj fragment jasno govori o tome da je pitagorovsko vjerovanje u metempsihozu bilo
dovoljno dobro poznato ve u VI vijeku prije nove ere.
Pitagora je zabranio ubijanje ivotinja, jer one, kao mi, imaju duu. Htio je ljude da navikne
na umjerenost u ishrani i na takav nain ivota kako bi mogli bez potekoa da nabavljaju
hranu, iznosei na sto samo nekuvanu hranu i pijui samo istu vodu. To je, naime, put ka
dobrom tjelesnom zdravlju i bistrini duha. On je svoju pobonost obavljao jedino na
rtveniku Apolona ivotvornog na Delosu, koji se nalazi iza rtvenika rogova, zato to su na
ovaj stavljali samo penicu, jeam i rtvene kolae, bez upotrebe vatre, bez ikakve rtvene
ivotinje.
Kau da je on prvi izjavio da je dua vezana sad za ovo ivo bie, sad za ono, ispunjavajui
tako krug neminovnosti. Kako pria muziar Aristoksen, on je takoe prvi uveo u Grkoj
teine i mjere. On je prvi proglasio veernje i jutarnje zvijezde istim. Toliko su mu se divili da
1

su njegovi uenici nazivani prorocima bojeg glasa, a osim toga, on sam u jednom
pisanom djelu kae da se posle 207 godina koje je proveo u Hadu ponovo vratio meu
ljude. Zato su svi bili vrsto uz njega i ljudi bi dolazili izdaleka da bi ga sluali.
Heraklid Pontski pria da je Pitagora tvrdio da se sjea svih svojih prethodnih ivota i da je
obino za sebe govorio da je ve ranije bio na Zemlji kao Etalid i da su ga smatrali
Hermesovim sinom, i da mu je Hermes rekao da moe birati koji god dar eli, samo ne
besmrtnost. Tako je on izmolio da i u ivotu i u smrti sauva sjeanje na sve to je doivio. I
zato je u ivotu mogao svega da se sjeti, a poslije smrti je sauvao isto pamenje. Tokom
vremena njegova je dua ula u Euforba, a njega je ranio Menelaj. Euforb je priao da je
nekad bio Etalid i da je dobio od Hermesa taj dar; zatim je priao o putovanjima svoje due,
kako je putovala tamo i amo, u koliko biljaka i ivotinja je dospjela, sve to je doivjela u
Hadu, i sve to su druge due tamo morale da pretrpe. Kad je Euford umro, njegova je dua
prela u Hermotima; ovaj je, u elji da provjeri prie, sam otiao u Apolonov hram u
Branhidi, e je prepoznao tit koji je Menelaj na svom povratku iz Troje posvetio Apolonu.
tit je bio tako iskvaren i natruo da je od njega ostao samo sloj slonove kosti. Hermotim je
poslije smrti postao Pir, neki delski ribar, i on se opet svega sjeao: kako je najprije bio
Etalid, poslije toga Euforb, zatim Hermotim i najzad Pir. I poto je Pir umro, on je postao
Pitagora, i sjea se svega to smo ispriali.
Pitagora nije ostavio ni jedan spis za sobom.
Uenici su ga smatrali Apolonom
Pitagora je bio vrlo lijep ovjek, a priaju da je njegova pojava bila velianstvena, ime je
isto tako neposredno osvajao i ulivao duboko potovanje. Njegovi uenici su smatrali da je
on Apolon koji je doao iz daleke zemlje Hiperborejaca. Postoji bajkovita pria da je jednom
prilikom, kad se malo otkrio, primijeeno da ima zlatno bedro; kad je prelazio rijeku Nesos,
ova ga je pozdravila.
Sa tim prirodnim dostojanstvom, plemenitim obiajima i razboritom pristojnou u dranju
on je povezao jo neke spoljanje osobenosti usljed kojih je izgledao kao neko naroito
tajanstveno bie. Uz taj spoljanji izgled njegove linosti pridala se jo velika rjeitost i
duboka znanja koja je poeo da saoptava ne samo pojedinim svojim prijateljima, ve je
iao na to da izvri opti uticaj na javnu obrazovanost, i to kako u pogledu saznanja tako u
pogledu naina ivota i moralnosti. On je ne samo pouavao svoje prijatelje, ve ih je
udruivao u cilju naroitoga ivljenja, da bi od njih izgradio osobene linosti, da bi ih
izvjebao u poslovima i usavrio u moralnosti. Pitagorin vaspitni zavod izrastao je u itav
savez koji je obuhvatao cjelokupan ivot. Sam Pitagora bio je jedno izgraeno umjetniko
djelo, jedna dostojanstvena plastina priroda.
Na Pitagoru je imala najvaniji uticaj njegova veza sa egipatskom kastom svjetnika, ne po
tome to je kod njih pri tome crpio neku duboku spekulativnu mudrost, ve blagodarei ideji
o realizovanju moralne svijesti koju je on tu shvatio, ideji o izgraivanju i ostvarivanju
moralne ovjekove egzistencije; ostvariti moralnost jedan plan koji je on naknadno
sproveo i koji predstavlja isto tako jednu interesantnu pojavu kao i njegova spekulativna
filozofija. Kao to su svjetenici sainjavali jednu posebnu vrstu stalea , i za njega su bili
obrazovani, tako je postojao njihov naroiti moralni ivot koji se pretvorio u pravilo i koga se
2

pridravala zajednica. Pitagora je neosporno donio iz Egipta sliku jednog reda, stalnog
zajednikog ivota radi naunog i moralnog usavravanja koje je trajalo cijelog ivota.
Opisi koje imamo o ustanovama njegovoga drutva potiu od poznijih pisaca, naroito od
neoplatoniara; oni su opirni u opisivanju zakona. To drutvo, ukupno uzev, bilo je po
svome karakteru slino nekom svjetenikom ili kaluerskom redu novijeg doba. Ko je elio
da bude primljen u to drutvo bio je podvrgavan ispitu u pogledu njegove obrazovanosti i
vjebanjima u pogledu njegove poslunosti. Prikupljana su obavjetenja o njegovom
ponaanju, njegovim sklonostima i poslovima. U tome udruenju bio je zaveden jedan
sasvim ureen nain ivota, tako da je za sve bilo odreeno: odijevanje, hrana, zanimanje,
spavanje, ustajanje itd.; svakog sata vrio se naroiti rad.
lanovi su bili podvrgnuti naroitom vaspitanju. Pri tom je pravljena izvjesna razlika meu
onima koji su primljeni. Oni su se dijelili na egzoteriare i ezoteriare. Ezoteriari su bili
posveeni u najvie istine nauke, i poto tome redu nijesu bili uskraeni politiki planovi, to
su oni bili takoe u politikoj djelatnosti. Egzoteriari su imali jedno iskuenitvo od pet
godina. Svaki od njih morao je da preda svoju imovinu tome redu, a pri istupanju iz njega on
ju je dobijao natrag. U toku toga vremena uenja svaki se morao obavezati na utanje
(dunost da se uzdri od brbljanja); to je, moe se uopte rei, bitni uslov svakog
obrazovanja. Mora se poeti time da se bude u stanju da se shvataju misli drugih ljudi; to je
odricanje od svojih vlastitih predstava, i to je uopte uslov za uenje, prouavanje. Obino
se kae da se razum usavrava pitanjima, zamjerkama i odgovorima itd.; meutim, razum
se u stvari time ne izobraava, ve se samo ispoljava. ovjekova unutranjost se u
obrazovanju proiruje, zadobija; time to se uzdrava, to uti ovjek ne postaje siromaniji
u mislima, u ivahnosti duha. Naprotiv, on time zadobija sposobnost shvatanja i dolazi do
saznanja da njegove sluajne dosjetke i primjedbe ne vrijede nita; sve veim uvianjem
da takve sluajne dosjetke ne vrijede nita on se od njih odvikava.
to se u izvjetajima o Pitagori naroito istiu ovo podvajanje njegovih uenika na one koji
se pripremaju i one koji su posveeni, kao i to utanje, to, svakako, kako izgleda, ukazuje
na to da su u njegovom udruenju obje te stvari bile formalnoga karaktera, ne onako kako
to neposredna priroda stvari donosi sama sa sobom i pojedinano sama od sebe proizvodi,
bez nekog naroitog zakona i nekog opteg pridravanja. Ali vano je da se i o tome
primijeti da je Pitagora bio prvi nastavnik u Grkoj ili da je bio prvi filozof koji je u Grkoj
zaveo nastavu iz nauka. Ni Tales koji je ivio prije njega niti njegov savremenik
Anaksimandar nijesu nauno pouavali, ve su samo svoje ideje prijateljima saoptavali.
Uopte nijesu postojale nikakve nauke, niti neka filozofija, niti matematika, niti inae ma
koja nauka; ono to je od toga postojalo, to su bili pojedinani stavovi, pojedinana
znanja. Ono u emu se pouavalo: kako se rukuje orujem, filozofemi, muzika, kako se
pjevaju Homerove ili Heziodove pjesme, itd. ili druge vjetine; u to se upuuje na sasvim
drugi nain. Pitagora se mora smatrati za prvog opteg nastavnika. Ako bi se pak isprialo
kako je Pitagora zaveo nastavu iz nauka kod jednog naroda koji je nauno neobrazovan, ali
koji inae nije glup, ve naprotiv vrlo bistar, prirodno izobraen i brbljiv, kao to su bili Grci;
onda se, ukoliko bi trebalo oznaiti spoljanje okolnosti te nastave, ne bi smjele izostaviti
ove okolnosti: a) da je on meu onima, koji jo nita nijesu znali o tome kako stvari teku pri
izvoenju nastave iz jedne nauke, pravio tu razliku to su oni koji su tek poinjali bili
odstranjeni od onoga to bi se saoptavalo onima koji su ve odmakli, i b) to su se oni
odricali da na nenauan nain govore (brbljaju) o takvim predmetima, te bi prvo morali da
shvate nauku.
3

A to je zbog toga djelimice stvar izgledala vie-manje formalna, djelimice je takvom morala
biti uinjena, to je zbog njene neobinosti isto tako bilo nuno: ve blagodarei tome to su
Pitagorini sluaoci ne samo predstavljali jedno veliko mnotvo, ve su uopte ivjeli u
zajednici; jedno mnotvo meutim nuno zahtijeva odreenu formu i red.
Taj zajedniki ivot nije imao za cilj samo nastavu, ve takoe izgraivanje praktinog
ovjeka; to se ove ne pokazuje neposredno kao vjetina, kao vjebanje za neku vjetinu
koja ima svoj udio u neslobodnom, predmetnom elementu ovjeka. Ve se tu pokazuje
moralnost, djelatnost, a sve to se na njih odnosi formalno je, ili tavie ukoliko se svjesno
zamilja u tome odnosu; jer formalno jeste neto opte to je za individuum povrno ili
suprotno. Ali, ono se tako pokazuje onome ko uporeuje opte i pojedinano, i koji svjesno
razmilja o njima; ta pak razlika iezava za onoga ko u njoj ivi, za koga je to obiaj.
Pitagorine izreke i nain ivota
Evo koji su bili njegovi simboli, ili izreke. Ne valja darati vatru noem. Jeziak na vagi
da ne preskoi. Ne valja sjeeti besposlen na mjerici za ito. Ne treba jesti srce. Ne
valja pomagati pilikom skidanja tereta, nego prilikom podizanja. aravi da budu uvijek
savijeni. Boju sliku na prstenu ne nositi sa sobom. Tragove lonca u pepelu izbrisati.
Ne brisati stranjicu bakljom. Ne mokriti okrenut prema suncu. Ne etati glavnom
ulicom. Ne valja rukovati se olako. Ne drati ptice s krivim kandama. Nikako mokriti
na odsjeene nokte ili kosu niti ih gaziti. Otricu maa okrenuti naopako. Kad odlazi u
svijet, ne okrei se na granici.
Evo ta je time mislio rei: Ne valja darati vatru maem: ne budi gnjev i rastui bijes silnika.
Neka jeziak na vagi ne prevagne: to jest ne prelaziti ono to je pravo i pravedno. Ne sjeeti
na mjerici znai: brini se i za danas i za sjutra, jer je mjerica tvoj dnevni obrok. Ne jedi
srce to jest: ne upropauj svoj ivot u mukama i patnjama. Ne okrei se kad naputa
zemlju znai da oni koji odlaze s ovoga svijeta ne treba enjivo da se dre ivota, i
neka ih zadovoljstva ovoga ivota ne privlae Slina su i objanjenja ostalih izreka.
Neki kau da se zadovoljavao sa malo meda ili komadom saa ili hlebom, da nije nikad
uzimao vino preko dana, a jeo je i kuvano ili sirovo povre kao prismok, rijetko kad ribu.
Nosio je bijelu, dugaku haljinu, istu; jorgani su mu bili od iste vune, jer platno jo nije bilo
stiglo u ona mjesta.
Pria se takoe da je svojim uenicima nalagao da pri ulasku u kuu uvijek kau: U emu
sam pogrijeio? ta sam uradio? ta nijesam uradio to je trebalo? Zabranjivao je da se
bogovima prinose krvne rtve; potovanje treba da se ukazuje samo na onom rtveniku na
kome nema krvi. Ne smije se zaklinjati bogovima, jer je dunost svakog pojedinca da svako
za sebe bude dostojan povjerenja. Treba potovati starije, jer ono to je vremenom ranije
zasluuje vee poasti; jer, kao to na svetu izlazak Sunca dolazi prije zalaska, tako u
ljudskom ivotu poetak dolazi prije zavretka, i u itavom ivotu roenje prethodi smrti.
Zatim je nareivao da treba potovati bogove prije polubogova, heroje prije ljudi, a meu
ljudima najprije svoje roditelje. Ljudi treba meu sobom da se tako vladaju da ne stvaraju
neprijatelje od prijatelja, nego da neprijatelje pretvaraju u prijatelje. Nita ne treba smatrati
svojom svojinom. Zakon treba podravati, protiv bezakonja se treba boriti. Pitomu biljku ne
4

treba ni unititi niti je otetiti, a ni ivotinju koja za ovjeka nije tetna. Pristojno i dolino je
uzdravati se smijeha i ne biti natmuren. Treba izbjegavati preeranu ugojenost, na
putovanju mijenjati napor i odmor, vjebati pamenje, u izlivu bijesa vladati i rukom i
jezikom, potovati svaku vrstu proricanja, pjevati uz pratnju lire i pjevanjem himni pokazivati
zahvalnost bogovima i dobrim ljudima. Treba se uzdravati i ne jesti bob (pasulj, graak)
zato to on nadima i na taj nain ima najvie veze sa duevnim dijelom; osim toga, bolje je
za stomak ako se ne jede, a i snovi e nam biti prijatniji, a san zdraviji.
Veoma je znaajno da se uoi da pitagorovci nijesu bili tek nekakva gomila Pitagorinih
uenika, manje ili vie samostalnih i odvojenih jedan od drugog. Oni su bili pripadnici jednog
religioznog drutva ili zajednice, koju je Pitagora osnovao u Krotonu, u junoj Italiji, u drugoj
polovini VI veka stare ere. Sam Pitagora bio je Jonjanin, a i stariji pripadnici kole
pitagorovaca govorili su jonskim dijalektom. Poeci pitagorovakih zajednica, kao i ivot
osnivaa kole, obavijeni su tamom. Jamblih u svom spisu Pitagorin ivot naziva osnivaa
kole voom i ocem boanske filozofije, bogom, demonom (tj. nadljudskim biem),
odnosno boanskim ovjekom.
Postoje tani i iscrpni opisi o spoljanjem nainu ivota koji su pitagorejci vodili u svojoj
zajednici, o njihovim vjebama itd.; ali mnoge od tih stvari potiu od docnijih pisaca. Tu se
prije svega tvrdi da su se odlikovali time to su nosili jednaka odijela bijela, lanena
odijela, kakva je nosio sam Pitagora. Oni su imali jedan tano odreeri dnevni red. Ujutro,
odmah poslije ustajanja morali su da se sjete onoga to su radili prethodnog dana, jer ono
to imaju da rade toga dana stoji u tijesnoj vezi sa onim to su radili prethodnog dana.
Prava obrazovanost ne sastoji se u tome da ovjek suvie obraa svoju panju na sebe, da
se bavi o sebi kao pojedincu, to je sujeta; ve u tome da zaboravi na se, da se udubljuje
u stvar, u samozaboravu. Takoe su morali da ue napamet odlomke iz Homera i
Hezioda. Ujutru, a esto i u toku dana, bavili su se muzikom, jednim od glavnih predmeta
grke nastave i obrazovanosti uopte. Isto su tako kod njih bila zavedena redovna
gimnastika vjebanja u rvanju, tranju, bacanju i tome slino. Oni su se zajedno hranili i u
tome su pogledu takoe imali naroite osobenosti; ipak i o njima postoje razliiti izvjetaji.
Med i hljeb oznauju se kao njihova glavna hrana, a voda kao najbolje, tavie kao jedino
pie. Isto tako su se potpuno uzdravali od mesne hrane, sa im se dovodi u vezu njihovo
vjerovanje u seobu due; takoe se pravila razlika meu vegetabilnim prehrambenim
sredstvima, pasulj je bio zabranjen.
Dvije su okolnosti postojale: a) esta refleksija (o samom sebi koja je propisana kao
dunost (ve je spomenuto kao jutarnje zanimanje, isto tako kao veernje zanimanje: da
ispitaju da li je ono to su u toku dana inili pravo ili nije pravo), opasna, nekorisna
bojaljivost (potrebno je vie promiljenosti o samoj stvari) oduzima slobodu, kao to
postaje formalno upravo sve ono to stoji u vezi sa moralnou; b) mnogostruko sastajanje
u hramovima, rtva, mnotvo religijskih obreda, voenje utvrenog religijskog ivota
Pa ipak taj red, u kome su se njegovali pravo moralno obrazovanje i ophoenje sa ljudima,
nije dugo postojao. Jo za Pitagorina ivota sudbina njegovog saveza bila je zapeaena;
on je zadobio neprijatelje koji su ga nasilno razorili. On je, tvrdi se, navukao na sebe zavist.
Bio je optuen da ima i drugih namjera, osim onih koje javno ispoljava; sutina toga saveza
je u tome to pojedinac ne pripada potpuno gradu, ve i nekom drugom. U toj katastrofi je
navodno sam Pitagora naao smrt u 69.olimpijadi (504. prije nae ere), i to prilikom jednog
narodnog ustanka protiv tih aristokrata. Njegova je smrt neizvjesna, ili je umro u Krotonu ili
5

u Metapontu; ili u jednom ratu Sirakuana sa Agrigentinjanima. Inae se udruenje

pitagorejske kole i prijateljstvo njegovih lanova odralo jo i docnije; ali ne u obliku nekog
saveza. Uopte, istorija Velike Grke nama nije dovoljno poznata; ipak jo za Platonova
vremena nalazimo pitagorejce na elu drava, ili vidimo da nastupaju kao jedna politika
sila.
to se tie Pitagorine starosti, neki tvrde da je on iveo 80 godina, drugi opet 104 godine; o
tome se vodi veliki spor. Dikearh pria da je Pitagora umro u Metapontu, u hramu Muza,
poslije etrdesetodnevnog gladovanja. Heraklid u svom djelu Izvod iz Satirovih ivotopisa
kae da je sahranio na Delosu Ferekida, pa se poslije toga vratio u Italiju, i kad je zatekao
Krotonjanina Kilona kako je svima priredio jednu raskonu gozbu, on se povukao u
Metapont da tamo gladovanjem zavri svoj ivot, jer vie nije osjeao elju da ivi.
Hermip iznosi drugu priu o Pitagori. Naime, kad je doao u Itakju, podigao je jedno malo
prebivalite pod zemljom. Svojoj majci je naredio da sve togod se desi zabiljei i oznai
vrijeme, pa da mu zatim te svoje zabiljeke alje, sve do njegovog povratka. Njegova majka
je tako i uradila. Pitagora se poslije izvjesnog vremena ponovo pojavio, slab i omravio.
Otiao je u Skuptinu i izjavio da dolazi iz Donjeg svijeta i proitao im sve to se dogodilo. A
ljudi su bili tako uzbueni njegovim priama da su plakali i povjerovali da Pitagora ima neto
boansko u sebi, tako da su ak njihove ene poslali k njemu da neto od njega naue; te
ene su dobile nazive pitagorejke. To pria Hermip.
Prema podacima Heraklida, bilo mu je osamdeset godina kad je umro, a to se slae i s
njegovim sopstvenim opisom ovjekovog ivota, mada mnogi tvrde da je doivio devedeset
godina.
Zlatna pravila pitagorakog bratstva
U grkom svijetu u vrijeme Pitagore vjerovatno nije bila novost osnivati kolu. Iako to ne
moe sasvim da se dokae, vrlo je vjerovatno da su rani miletski filozofi okupljali oko sebe
uenike kao u kolama. Meutim, Pitagorina kola je imala neke nove odlike, naime,
asketski i religiozni karakter. Malo prije kraja jonske civilizacije u njoj je dolo do religioznog
preporoda koji je trebalo da donese istinske religiozne elemente, a koji su bili odsutni u
olimpskoj mitologiji i u miletskoj kosmologiji. Ba kao to u Rimskom Carstvu, u vrijeme
kada se to drutvo (jer je izgubilo svoju prvobitnu svjeinu) primaklo svom zalasku,
uoavamo tenje ka skepticizmu i sklonosti ka tajanstvenim religijama, tako sline
tendencije primjeujemo i na kraju bogate trgovake jonske civilizacije. Bratstvo
pitagorovaca reprezentuje duh tog religioznog preporoda; bratstvo je taj preporod spajalo sa
snano izraenim naunim duhom.
Kada je rije o religiozno-asketskim idejama i religioznim djelatnostima pitagorovaca, one
su bile usredsreene oko ideje o istoti i oienju, budui da je uenje o seobi dua
prirodno vodilo ka podsticanju razliitih oblika obdjelovanja due. Upranjavanje utanja,
djelovanje muzike i izuavanje matematike, sve to je za pitagorovce bila dragocjena
priprema za njegovanje due
Pitagora je geometriju doveo do savrenstva. Mnogo vremena proveo je prouavajui
aritmetiku u vezi s geometrijom. On je takoe otkrio muzike intervale na monohordu. Nije
6

zanemario ni medicinu. Matematiar Apolodor pria da je Pitagora prinio hekatombu kad je

pronaao zakon da je kvadrat nad hipotenuzom u pravouglom trouglu jednak zbiru kvadrata
iznad strana koje zaklapaju pravi ugao.
Sve do Filolaja nije se moglo saznati ni za kakvo Pitagorino uenje. Filolaj je izdao ona tri
uvena njegova djela za koja je Platon poslao sto mina da bi ih kupio. Nita manje od 600
ljudi hitalo bi na njegova veernja predavanja; i oni koji su bili dostojni da ga vide pisali bi
svojim prijateljima da ih je snala velika srea. tavie, Metapontinci su njegovu kuu
prozvali hramom Demetrinim, a prilaz kui muzejom. I ostali pitagorejci su obicno govorili da
njegova uenja ne smiju svi ljudi da uju, kako kae Aristoksen u desetoj knjizi Pravila o
vaspitanju, e se takoe iznosi da je jedan iz te kole, po imenu Ksenofil, upitan od nekog
ovjeka kako bi najbolje mogao vaspitati svog sina, odgovorio: Ako ga uini graaninom
jednog lijepo upravljanog grada. Po itavoj Italiji Pitagora je mnoge ljude uinio dobrim i
valjanim, kao takoe zakonodavce Zaleuka i Harondu.
Aristotel kae da je Pitagora prvi pokuao da govori o vrlini i da je vrline svodio na brojeve.
Moe se zakljuiti da su Pitagorovci imali svoju naunu etiku, izgraenu na osnovi njihovih
etiko-matematikih spekulacija. Ta etika, je, u isti mah, i prvi etiki sistem u Helena, i
njegovi glavni stavovi i propisi nalaze se popularno izloeni u sauvanim Zlatnim stihovima i
Poukama i simvolima.
Evo Zlatnih stihova u metrikom prevodu:
Besmrtne bogove najpre, po zakonu kakav je propis,
potuj i zakletvu uvaj, a zatim dine heroje,
i jo bogove potuj pod zemljom, po zakonu rade'.
Potuj i roditelje i najblie srodnike svoje.
5 A od ostalih biraj za druga najboljeg od svih
Reima poputaj blagim i delima korist to nose.
Prijatelja svoga ne mrzi zbog pogreke male,
dokle god moe, jer sila do nude boravi blizu.
Tako to, eto znaj, a navikni vladati ovim:
Trbuhom najpre i snom I poudom polnom I gnevom.
Sramotu nikakvu nemoj uiniti nikad ni s drugom
ni sam; od svega ti se od sebe najvie stidi,
zatim pravdu izvruj i djelanjem svojim i rijeju
nemoj se navii da ma u em nerazborit bude,
15 nego znaj da je svima smrtnicima sueno mreti,
bilo ti drago da novac stekne il' izgubi opet.
A to boanskom sudbom smrtnici muka imadu,
kakav god udes da ima, podnesi i nemoj se ljutit,
Prilii koliko moe pomoi, a misli ovako:
20 ljudima dobrim od toga Sudbina ne poklanja mnogo.
Mnogi govori ljudima i loi stiu i dobri;
nemoj se uditi njima i ne daj da srce ti taknu.
Ako se la koja zbori, ti blago odstupi, uzmakni,
A to ti kaem, to gledaj da svagda se izvri u svem:
25 neka te niko ni rijeju ni djelom ne podstakne da to
7

uini ili da rekne, to nije korisnije za te.

Razmisli prije nego pone, da ne bi uinio ludost;
svojstvo je jednog ovjeka da radi i govori ludo.
Nego izvruj ono to nee te docnije muit.
30 Nita ne ini to ne zna, no ui ono to treba,
tako e moi svoj ivot provesti u najveoj srei.
Nit za tjelesno zdravlje ne valja nehajan biti,
ali u piu i jelu i vjebama umjeren biti.
Mjerom pak nazivam ono to nee ti zadati muka.
35 Obikni istim ivotom da ivi i krotkim i smjernim,
pazi da ne radi ono to budi nenavist u ljudi.
Nemoj bez potrebe troit za lijepo kao da ne zna,
niti tvrdica budi: u svemu je najbolja mjera.
Radi to nee ti kodit, a promisli prije nego pone.
40 Nikako ne daj da san na njene ti spusti se oi
prije nego posao svaki pretrese onoga dana:
e li pogrijeih? ta li uinih? ta duan proputih?
Poni najprije od prvog i zatim poi po redu:
uini li zlo, prekori se; raduj se, uini l' dobro.
45 U tom se vjebaj, to radi, i na to treba da tei:
takav trud izvee te na put boanske vrline
kunem se onim broj to etvorni dui nam dade,
izvor prirode vjene. Za dobar svretak se najprije
bogu pomoli pa pregni na pos'o. Kad postupi tako,
50 znae besmrtni bog to sredi, to samrtan. ovjek,
kako se rastura sve i kako se zajedno dri.
Znae i to je pravo, u svemu je priroda slina,
te oekuj to treba, i sve e ti poznato biti.
Znae da ljudi sami navaljuju na sebe muke,
55 jadni, jer dobara kad kraj njih se nau nit vide
niti uju, a zla da se rijee malo ih umije.
Takva sudbina vara smrtnike, i oni k'o valjci
sada se amo sad tamo u stalnu kotrljaju jadu.
Turobna pratilja Svaa u potaji nanosi tetu,
60 zato je ne raspiruj, ne poputaj pa se povuci
Dive oe, ti sve bi od mnogih spasao bijeda
kad bi svima pokazao kakva je narav u koga;
Nego ti bez brige, budi, jer ljudi boanskog su roda
kojima priroda nude' pokazuje svetinju svaku.
65 Ako je do njih ti stalo, izlijeie sve to ti kaem
i jak bie, a duu iz ovih e nevolja spasti.
Ne jedi jela to ih zabranismo u Oienju
i Odreenju due, ocjenjuj i misli na svaki propis
uzevi razum odozgo da vozar ti najbolji bude.
70 A kad ostavi tijelo i ues u slobodan etar,
bie besmrtan, bog vjekoviti, ne vie smrtan.
8

Bitne crte pitagorovakog etikog uenja, kao uenja o seobi due i povratku svih stvari,
asketski nain ivota, puritanski fanatizam moralne strogosti, to sve ima svoje porijeklo u
Orfizmu i misterijskim religijama, osjeali su protivnici kao sasvim nehelenske i strane
helenskoj prirodi, mada je s druge strane ba spoj duhovnog ujedinjavanja krajnosti, tipino
helenska crta. Ali ba tom strogou, svojom praktikom reformom, svojim autoritativnosocijalnim duhom, tj. izgraivanjem pravilnih odnosa djelova prema cjelini, pitagorovci su
izvrili velik pozitivan uticaj: probudili su ratniki duh i helenske gradove koji su ivjeli u
atmosferi neobuzdane raskoi, spasili od opasna razmekavanja, tako da je sjajna pobjeda
Krotonjana nad mnogobrojnijim, ali raspusnim Sibarianima vaila kao pobjeda morala nad
pokvarenou, kao pobjeda svijetle, jasne i vrste odreenosti nad maglom i pijanstvom
neodreenosti. Raspusnu karnevalsku guvu o Dionisijama, u kojoj je uestvovao ciijeli,
Platon e osjetiti kao kontrast prema etikom duhu pitagorovaca.
Predstavnici pravog helensko-dorskog duha, pitagorovci svoju etiku nijesu odvajali od
politike, i ba to to su teili da svoja etika shvatanja odmah ostvare u praktikom ivotu
dokazuje da je kod njih etiko-politiki interes bio jai od naunog. Pitagora je odbacivao i
tiranidu i demokratiju, jer se oba ta dravna oblika protive svoenju na matematike
formule, dakle sadre u sebi neto neharmonino i skloni su samovoljstvu, i zato po
njegovoj politikoj doktrini samo aristokratija uma i karaktera moe upravljati dravom. O
pitagorovakoj filozofiji politike sauvan je ovaj odlomak: Uopte nema veega zla od
anarhije; jer ovjek nije po prirodi takav da se moe odrati a da njime niko ne upravlja. O
onima koji upravljaju i o onima kojim se upravlja ovako su mislili: oni koji upravljaju treba da
budu ne samo nauno tj. struno, obrazovani, nego i ovjeku da budu prijatelji, a oni kojima
se upravlja treba da budu ne samo posluni nego i odani onima koji upravljaju
Muzika kod pitagorovaca
Jednostavnost ivota u savezu, koja se odricala od ulnih uivanja i posveivala se izgradnji
duhovnog ivota, dovela je do isticanja nauke i umjetnosti, u kojoj je muzika zauzimala prvo
mjesto i morala sluiti pedagokim ciljevima, kao i fizikalnim i astronomskim saznanjima, a u
muzici prvo mjesto pripadalo je apolonskoj polifonoj liri, koja kao instrument harmonije,
zlatnim koncima spaja srca ljudska, stiava ih, isti i oblagorouje. Jer ovjek, ija je dua
prvobitno bila jedinstvo tu se isti pitagorizam vezuje s orfizmom izaao je iz toga
jedinstva i pao u dualizam, u razdvojenost, koja u sebi nosi izvore svih ljudskih bijeda.
ovjek, dakle, nije vie muzika, nije harmonija, ali on to treba da postane, da i jedno i drugo
stvori i u sebi i u socijalnom ivotu. Znajui s kolikom intenzivnou tonovi muzike prodiru u
duu ljudsku i kako mogu da izraze razlina osjeanja mnogobrojnim kombinacijama svojih
melodijskih i harmonijskih elemenata, pitagorovci su veliku panju obraali na vaspitnu
vrijednost dobre muzike, velike, punozvune i lijepe muzike, jer ona, vie no ma koja druga
umjetnost, umije naa osjeanja ne samo da obogati nego i da ih pretanji, preisti i
oblagorodi, i to na najneposredniji nain.
O muzikom shvatanju pitagorovaca najbolje nas moe obavestiti sauvani spis Aristida
Kvintilijana O muzici, naroito II knjiga, koja predstavlja jedan od najvanijih izvora za
poznavanje pitagorovake muzike estetike, naroito za uenje o etosu u helenskoj muzici,
jer su mu glavni izvori bili stari teoretiari muzike: s jedne strane Aristoksen iz Taranta, a s
9

druge atinski sofist D a m o n, koji su teoriju muzike obraivali s muzikalnoetikog stajalita,

kao pitagorovci. U IV glavi pomenutog spisa Aristid izlae da muzika zahvata cijelog
ovjeka, predstavama izraava karakter i uzbuenja due, rijei uobliavanjem melodije i
glasa, a djelo ritmovima i pokretima tijela, da zato eca moraju prolaziti kroz muziko
vaspitanje, i da su ve stari saznali da u muzici lei najjai vaspitni uticaj. Pjevanje i igraki
pokreti uroeni su ovjeku, i kad bismo ih njemu oduzeli, digli bismo ruke od njegove
prirode. Na tome su pitagorovci izgraivali svoje vaspitanje na taj nain to su tim ljudskim
snagama pokazivali koristan put. Zanosno Aristid slavi moni uticaj muzike na cjelokupan
ljudski ivot. Himne i pohvalne pjesme bogovima uljepavaju se muzikom, privatne i javne
svetkovine dobivaju njome vei sjaj. Ona podstie ratniku hrabrost i olakava daleke
mareve. Ona ublaava plovljenje i veslanje i teke rune radove, jer se u naporima
pojavljuje kao tjeiteljica. U varvarskih naroda ona slui i u alosti, jer melodijom stiava
ljutinu bolova
Pored vaspitne funkcije pitagorovci su kao drugi vani zadatak isticali terapiju, lijeenje
strasti u ljudskoj dui pomou naroitih melodija kojima su teka duevna stanja okretali u
njihovu suprotnost. Uvee su duu istili od dnevnog metea i graje umirnim melodijama,. a
ujutro su se od tekog i mutnog sna osloboavali ivahnom muzikom, a ponekad su lijeili i
tjelesne. Tako je Pitagora zaveo veoma korisno muzikalno uspostavljanje ljudskih stanja I
ljudskog ivota. I dananja medicina pokuava da ponovo otvori ovvu stranu suzbijanja
psihosomatskih bolesti
Sa svojim uenjem o etikom znaenju muzike Pitagora lii na kineskog mudraca
Konfuija , svoga savremenika, u ijem su sistemu kako instrumentalna (kitara, harfa, frula,
zvona, fonolit) i vokalna muzika (pjevanje oda uz pratnju svirke) zauzimale mjesto, jer
muzika oblagorouje duu i utoliko unaprjeuje vrlinu
Filozofija pitagorovaca
Aleksandar u svom djelu Redosled filozofa pria da je u Pitagorinim zabiljekama naao i
ove podatke. Princip svih stvari jeste monada, ili jedinica; iz ove monade proizlazi
neodreena dijada (dvojstvo) i slui monadi svome uzroku kao materijalna podloga; iz
monade i neodreene dijade proizlaze brojevi; iz brojeva take; iz taaka linije; iz linija
povrine; iz povrine vrsta tijela, osjetljiva tijela, iji su elementi: vatra, voda, zemlja i
vazduh. Ovi se elementi meu sobom mijenjaju i u potpunosti prelaze jedan u drugi, i
sastavljaju se da bi stvorili jedan ivi kosmos, razuman, sferian, u ijem se sreditu nalazi
Zemlja, koja je i sama sferinog oblika i svuda naseljena. Postoje takoe antipodi, i nae
dolje kod njih znai gore. Svjetlost i mrak imaju podjednak udio u vasioni, isto tako i
toplo i hladno, suvo i vlano; ako preovlauje toplo, onda imamo ljeto; ako preovlauje
hladno, imamo zimu; ako suvo, imamo proljee, ako prevlauje vlano, onda imamo jesen.
Ako se sve mase nalaze u ravnotei, onda imamo najbolja godinja doba; onda svjeina
proljea predstavlja zdravo godinje doba, a jesen koja vene predstavlja nezdravo doba.
Isto tako, i dan pokazuje istu razliku: rano jutro je njegov osvjeavajui dio, a vee je dio u
kome dan vene; zato je i nezdravije.Vazduh oko Zemlje je nepokretan i nezdrav, i sve to se
nalazi u njemu je smrtno; ali najvii sloj vazduha se stalno kree, on je ist i zdrav, i sve to
se u njemu nalazi besmrtno je, pa, prema tome, i boansko. Sunce, Mjesec i ostale zvijezde
su boanstva, jer u njima preovlauje toplota, a toplota je uzrok ivota. Mjesec je obasjavan
Suncem. Bogovi i ljudi su u srodstvu, ukoliko ovjek uestvuje u toploti; zato bogovi vode
10

rauna o ovjeku. Sudbina je uzrok to su stvari ovako ureene kao cjelina i pojedinano.
Sunev zrak prodire kroz vazduh, hladan ili gust; vazduh zovu hladnim eterom, a more i
vlagu nazivaju gustim eterom i ovaj zrak ulazi i u dubine i na taj nain oivljava sve. ivi,
naime, sve ono to uestvuje u toploti to je razlog zato su biljke iva bia ali sve
nema duu, koja je odvojeni dio etera, jednim dijelom toplog, a jednim hladnog, jer ona ima
udjela i u hladnom eteru. Dua se razlikuje od ivota; ona je besmrtna, jer je besmrtno i ono
iji je ona dio. iva bia se jedno iz drugog stvaraju raanjem, i ne postoji spontano raanje
iz Zemlje. Sjeme je kap mozga koja u sebi sadrava topao dah; i kad se ovo ulije u
matericu, onda se iz mozga izdvaja ihor (limfa), vlaga i krv, iz ega se onda stvaraju meso,
tetive, kosti, kosa i itavo tijelo, dok dua i osjeaji dolaze od onog toplog daha. Otprilike za
etrdeset dana se oblikuje prvo zgunjavanje (pagen), a po odreenim harmoninim
odnosima raa se potpuno dijete za sedam, devet, ili najvie deset mjeseci. Ono u sebi nosi
sve potrebne odnose koji sainjavaju ivot i oni oblikuju jedan kontinuirani red, prema
odnosima harmonije, i svaki se dio pojavljuje prema odreenim razmacima vremena.
Opaanje uopte kao i naroito vid je neka vrsta naroito toplog daha. Zato se za nj kae da
vidi kroz vazduh i vodu; jer se toplom eteru odupire hladan eter. Kad bi, naime, dah
(isparenje) u oima bio hladan, on bi se raziao im bi se sastao s vazduhom koji mu je
slian. A sada... on oi naziva kapijom sunca. Isti su njegovi zakljuci u vezi sa sluhom i
ostalim ulima.
ovjekova dua je podijeljena na tri dijela: razum, pamet i hrabrost. Pamet i hrabrost imaju i
ostale ivotinje, ali razum ima samo ovjek. Sjedite due se prua od srca do mozga. Onaj
dio to se nalazi u srcu jeste hrabrost, dok su djelovi smjeteni u mozgu pamet i razum.
ula su kapljice koje dolaze od mozga. Razum je besmrtan, a sve ostalo je smrtno. Due
dobijaju hranu iz krvi, a duevne sposobnosti su strujanja vjetra, jer i one su, kao i due,
nevidljive, kao to je eter nevidljiv. Vene, arterije i tetive su veze due; kad je ona snana i
zabavljena sama sobom, onda rijei i njena djela postaju njene veze. A izbaena iz svog
sklopa, ona luta vazduhom kao tijelo. Hermes je uvar dua, i zato ga zovu pratiocem i
vratarom i Podzemnim Hermesom, jer on odvaja due iz njihovih tijela, te s kopna i mora
vodi ih na odreeno mjesto. iste due bivaju odvedene na najvie mjesto, a neistim
duama nije doputeno da se priblie istim duama, ili jedne drugima, nego ih Erinije dre
vezane neunitivim okovima. Vazduh je sav ispunjen duama, koje zovemo demonima ili
herojima. Ovi ljudima alju snove i predskazanja bolesti i zdravlja, i ne samo ljudima, nego i
ovcama i ostaloj stoci; na njih se odnose i oiavanja i okajanja, kao i svako proricanje i
predskazivanje i slino. Ali, najvanija stvar u ivotu ljudi je da nagovore due na dobro ili
na zlo. Blaeni su oni ljudi koji imaju dobru duu; a oni koji imaju lou duu nikad ne mogu
biti spokojni.
Pravinost ima snagu zakletve, i zbog toga Zevs ima nadimak Horkios (uvar zakletve).
Vrlina je harmonija, a to su i zdravlje i sve dobro i bog sam; zbog toga kau da je sve
sastavljeno po zakonima harmonije. Prijateljstvo je harmonina jednakost. Bogovima i
herojima ne treba ukazivati iste poasti; bogovima uvijek, u tihom strahopotovanju, u bijeloj
haljini, poslije izvrenog oienja, a herojima tek od podne pa nadalje. Oienje se
postie okajanjem i kupanjem, zatim time da se uvamo svakojakog prljanja (kaljanja), da
se uzdravamo od mesa uginulih ivotinja, da ne jedemo meso cipalja, crnoperki, jaja, i
ivotinja koje se legu iz jaja, boba; zatim uzdravanjem od svega to propisuju ljudi koji
obavljaju mistike obrede u hramovima.

11

Mora se razlikovati filozofija samoga Pitagore od njezinog razvitka i izgradnje provedene

kod njegovih sljedbenika (u Jamblihovom katalogu navodi se ak 218 imena
pitagorejaca).To pokazuje da se znaaj te filozofije oituje u mogunostima njezinog
usavravanja, jer se ona nije mogla odrati u svom prvobitnom obliku. Naime, u poetku se
ta f ilozofiija nije mnogo razlikovala od stare filozofije prirode (Mileana, odn. Jonjana):
govori se o dahu i praznom", koje nebo uvodi sebi iz neogranienog vremena.
Za nas glavnu stvar predstavlja pitagorejska filozofija, ne toliko filozofija samog Pitagore
koliko pitagorejaca. Tako govore Aristotel i Sekstus; i iz uporeivanja onoga to se izdaje za
pitagorejsko uenje odmah se jasno vide neka odstupanja i neke razlike. Za Platona se tvrdi
da je kriv za njeno izopaenje za unoenje pitagorejskog uenja u svoju filozofiju; ali mo
pitagorejske filozofije ogleda se u njenom daljem usavravanju, ona se nije mogla odrati
onakva kakva je prvobitno bila.
Isto tako treba izdvojiti ono to oigledno pripada neoplatoniarima i neopitagorejcima; mi u
tu svrhu imamo izvore koji su raniji od ovog perioda, iscrpna izlaganja koja nalazimo kod
Aristoteia i Sekstusa.
Pitagorejska filozofija ini prelaz sa realistike filozofije na intelektualfilozofiju. Jonci tvrde,
sutina, princip jeste neto materijalno odreeno. Najprei potom zadatak je a) da se ono
to je apsolutno ne shvati u prirodnoj formi, ve u nekoj misaonoj odredbi; b) osim toga
sada se moraju postaviti odredbe dok ono to je prvo jeste neto sasvim neodreeno.
Obje te stvari uradila je pitagorejska filozofija.
1. Dakle, ono to je staro jednostavni glavni stav pitagorejske filozofije glasi: ,,da je broj
sutina svih stvari i da organizacija univerzuma uopte predstavlja u svojim odredbama
jedan harmonini sistem brojeva i njihovih odnosa." Tim tvrenjem se odjednom ponitava
sve ono to za predstavu vai kao bitno ili kao sutastveno (kao istinito), pa se ulno
sutastvo iskorjenjuje i pretvara u sutastvo misli. Sutina se izraava kao neulna; i tako
neto heterogeno u odnosu prema ulnome, prema obinoj predstavi, uzdie se na stupanj
supstancije i pravog bia i kao takvo se izraava. Ali upravo je time postavljena nunost
kretanja miljenja: u kome smislu treba uzeti ovaj stav, ta je broj; to jest ne samo to sam
broj treba pretvoriti u pojam, ve treba prikazati i kretanje njegovog jedinstva sa biem. Jer
neposredno jedan nije za nas broj; isto nam tako broj ne izgleda kao pojam. Smisao i dokaz
je u tome da razumijemo kretanje same stvari; razumijevanje nije sluajno kretanje izvan
stvari nas radi.
Mada ovaj princip zaista ima za nas neeg udnog, ipak se u njemu skriva ovo: broj je
neto to nije isto ulno; osim toga, on donosi sa sobom odmah odredbu, opte razlike i
suprotnosti. Toga su stari filozofi bili vrlo dobro svjesni. Aristotel navodi iz Platona da ,,je on
naznaio da se matematiki elemenat stvari nalazi izvan isto ulnog elementa i izvan ideja,
a izmeu njih oboje. Od ulnoga je razlian po tome to je (broj) beskonaan" (neto
neulno) ,,i nepokretan" (nepromenljiv). ,,Od ideja on se razlikuje time to sadri mnotvo,
te zbog toga brojevi mogu biti meu sobom slini i jednaki; ideja" (ono to je opte, rod)
jeste svaka za sebe samo jedna," broj, meutim, moe se ponavljati. Broj, dakle, nije
ulan, ali on takoe jo nije misao.
U Pitagorinoj biografiji od Malhusa (Porfirijevo ime) to se jo blie oznauje: Pitagora je
izlagao filozofiju na takav jedan nain na koji bi mogao osloboditi misao njenih okova. Bez
12

misli ne moe se nita istinito saznati ni znati. Misao uje i vidi sve u samoj sebi; ono drugo
(ulnost) je sakato i slijepo. Radi postizanja svoje svrhe Pitagora se slui onim to je
matematiko, jer ono stoji na sredini izmeu ulnoga i misli" (onoga to je opte,
natulno) ,,kao forma pripremne vjebe za ono to je po sebi i za sebe." Osim toga Malhus
navodi jedno mjesto iz jednog ranijeg biografa (Moderatusa): Poto pitagorejci nijesu bili u
stanju da jasno izraze apsolutno bie pomou misli, to su sluajno naili na brojeve, na ono
to je matematiko, jer se na taj nain odredbe lako mogu oznaiti"; na primjer, jedinstvo,
jednakost, princip kao ono to je jedno i isto nejednakost kao dvojstvo. Ovaj nain
nastave pomou broja, poto je to bila prva filozofija, naputen je, zbog zagonetke koja se u
njemu nalazi. Potom su Platon, Speuzip, Aristotel, itd. putem lake primjene ukrali
pitagorejcima plodove," blagodarei jevtinoj odluci da mjesto broja postave misaone
odredbe. Na ovim mjestima nalazi se savrena svijest o broju.
Brojevi su misaone odredbe
Zagonetnost odredbe pomou broja jeste glavna stvar. Mi moramo razlikovati a) istu
misao, pojam kao pojam; b) potom realitet i prelaz u njega. Aritmetiki brojevi, 1, 2, 3 itd.
odgovaraju misaonim odredbama. Broj, meutim, jeste a) jedna misao koja ima jedan za
elemenat i za princip. Jedan jeste jedna od kategorija kvalitativnoga bia, i to samostalnoga
bia, onoga to je tako identino sa sobom da sve drugo iskljuuje iz sebe to je
odreeno sobom, to je ravnoduno prema drugome; i ostale odredbe jesu samo spojevi iz
jednoga, njegova ponavljanja, u kojima elemenat jednoga uvijek ostaje stalan i kao neto
nebitno. Broj je najmrtviji kontinuitet, bespojmovan, ravnoduan, bez suprotnosti. Mi
neprekidno brojimo 1, 2 i svakome jedan dodajemo jedan to je jedan sasvim spoljanji,
ravnoduni tok (i spajanje) koji je bez nunosti e treba da bude prekinut i bez
odnosa. Tako broj nije neposredno pojamekstrem je misli, pojma u njegovoj najveoj
spoljanjosti, u obliku kvantitativnoga, ravnodune razlike. Jedan jeste jedna opta misao,
ali kao iskljuujua misao koja otuuje samu sebe; ono time sadri odredbu spoljanjosti
opaanja, i utoliko ima u sebi (kao Kantovi emati) ne samo princip misli ve i princip
materijalnosti odredbu ulnoga. To je neto stalno, samo sebi spoljanje; tako su jedan i
sve forme 2, 3 itd. spojene sa ovom unutranjom spoljanjou. To je poetak misli, ali
najgori nain; to jo nije misao, opte za sebe. Da neto ima formu pojma, ono mora
neposredno na samom sebi, kao odreeno da se odnosi na svoju suprotnost jedan
pojam, to jednostavno kretanje. Pozitivno, na primjer, i negativno neposredno se odnose
svako od njih na svoju suprotnost. Tako se ne ponaa broj; on je odreen, ali bez
suprotnosti, ravnoduan je. Naprotiv, u misli, u pojmu, tu je jedinstvo, idealitet razlika
negacija samostalnoga tu je glavna odredba. Naprotiv u trojci, na primjer, uvijek su tri
pojedinosti, od kojih je svaka samostalna; to je neto manjkavo, zagonetno tri tek treba
da nagovjetavaju jednu misao. Misao mora da se istakne; mogue je mnotvo odnosa, koji
meutim ostaju potpuno neodreeni, proizvoljni i sluajni.
Pitagorejci ipak nijesu shvatili brojeve na ovaj ravnoduni nain, ve kao pojam. Pitagorejci
su dokazali da princip mora biti neto netjelesno." Ali oni su brojeve uinili prabiem ili
apsolutnim pojmom. Kako su doli na tu misao blie se objanjava onim to o tome Aristotel
kae: Oni su naime vjerovali da u brojevima vide mnogo vie slinosti sa onim to jeste i
to se dogaa nego u vatri, vodi i zemlji; jer pravda je izvjesna osobina brojeva" naime
neto nematerijalno, neulno, isto tako dua, razum, neka druga je vrijeme itd. Poto su
osim toga u brojevima gledali osobine i odnose onoga to je harmonino i poto brojevi,
13

to jest mjera, ,,jesu ono to je prvo u svima prirodnim stvarima : to su smatrali brojeve za
elemente svega, a cijelo nebo za neku harmoniju i broj."
Pokazuje se potreba a) za jednom trajnom optom idejom; b) za misaonom odredbom.
Govorei o idejama Aristotel kae; Po Heraklitu sve to je ulno protie, dakle o njemu ne
moe biti neke nauke; otuda ideje. Sokrat je bio prvi koji je odredio ono to je opte pomou
indukcije; pitagorejci su prije toga dodirnuli samo malo stvari ije su pojmove svodili na
brojeve: na primjer, ta je vrijeme, ili pravo, ili brak." Mi moramo znati ta je potrebno da
bismo raspoznali tragove ideje, i da bismo znali ta je napredak; na samoj sadrini ne moe
se raspoznati kakav znaaj to moe imati.
To je sasvim opte gledite pitagorejske filozofije. Manjkavost ovoga principa za izraavanje
misli ve je istaknuta. Jedan jeste samo sasvim apstraktno samostalno bie, ono je
spoljanjost za samo sebe; ostali brojevi su sasvim spoljanja mehanika spajanja ovih
jedinica. Poto je pak priroda pojma neto unutranje, to su brojevi neto najnepodesnije za
izraavanje pojmovnih odredaba. Predrasuda je da bi brojevi i prostorne figuracije bili
sposobni da izraze apsolutno bie.
Blie gledite jeste znaenje broja. Broj i mjera predstavljaju osnovnu odredbu. Da je broj
kao takav sutina stvari, to ne treba shvatiti tako kao da se u svemu nalaze broj i mjera.
Kada kaemo da je sve odreeno kvantitativno i kvalitativno, onda veliina i mjera jesu
samo jedna osobina stvari, jedna njihova strana. Meutim, smisao u kome se oni ove
uzimaju sastoji se u tome da je sam broj sutina stvari; to jest nije forma, ve supstancija.
Sada emo jo da posmatramo odredbe, opte znaenje. Brojevi se pojavljuju u
pitagorejskom sistemu dijelom kao misaone odredbe: naime, na prvom mjestu, uopte kao
misaona odredba jedinstva, suprotnosti i jedinstva tih dvaju momenata; dijelom su
pitagorejci opte idealne odredbe broja oznaili kao principe: ,,i kao apsolutne principe
stvari saznali su" ne toliko neposredne brojeve u njihovoj aritmetikoj odlici ve naprotiv
principe broja", to jest njegove pojmovne razlike.
Prva odredba je jedinstvo uopte, druga odredba je dvojstvo; vidimo kako se suprotnost
pojavljuje. Stalo je do toga (nita vanije od toga) da se beskonana raznovrsnost formi i
odredaba (konanosti) svede na njihove opte misli kao principe svake odredbe (na
najprostije odredbe). To nijesu razlike kojima se stvari odlikuju jedne od drugih, ve su to u
sebi opte sutinske razlike. Empiriki predmeti razlikuju se svojim spoljanjim oblikom, ovo
pare hartije od nekog drugog, preliv od boje, ljudi se razlikuju po temperamentu, po
individualitetu. Ali, ove odredbe kojima se oni razlikuju ne predstavljaju nikakve sutinske
odredbe dodue one su sutinske za njihovu odreenu osobenost, ali ne po sebi i za
sebe: ova cijela odreena osobenost, mastionica, ovo pare hartije ne predstavlja nikakvu
sutinsku egzistenciju; samo ono to je opte jeste sutinsko, ono to se odrava, to je
supstancijalno. Prvo jeste opta suprotnost, ostalo je dalje odreivanje, preobliavanje,
razlino uobliavanje ak samo neko zgunjavanje same one suprotnosti. Na primjer,
jedinstvo i mnotvo, i jedinstvo njih dvoje jeste veliina; sama veliina stavljena je pod
jedinstvo i mnotvo odredbe koje su poslije toga forma: ekstenzivna i intenzivna veliina.
Jaina svjetlosti kao intenzitet osvjetljenja jeste ekstenzivna, ma kolika da je povrina koja
se jo ima osvijetliti.
Pitagora je time zapoeo. Ove odredbe su najee brojevi; ali pitagorejci nijesu ostali pri
14

tome, dali su im konkretnije odredbe koje poglavito pripadaju poznijima. Nunost

napredovanja, dokazivanje tu se ne moe traiti; nedostaje poimanje, razvijanje dvojstva iz
jedinstva. Opte odredbe se samo nalaze i utvruju na sasvim dogmatiki nain; tako su to
suvoparne odredbe, bez procesa, nijesu dijalektine, odredbe koje miruju.
a. Pitagorejci tvrde, prvi prosti pojam jeste jedinstvo; ne aritmetiko 1, kao apsolutno
diskretno, iskljuujue, negativno: ve jedinstvo kao kontinuitet, pozitivitet ne mnotvo
jednoga, jedinstvo je samo jedno. Ono je sasvim opta sutina. Oni dalje kau: svaka stvar
je jedna i stvari su to jedan na osnovu uestvovanja u jednome"; i poslednja sutina jedne
stvari ili isto posmatranje njenoga bia po sebi jeste jedan. To jest, prema svemu drugome
ona nije po sebi ve predstavlja odnos prema drugome; biti po sebi znai zapravo samo biti
jednak sa samim sobom, ili to je sama jednakost sa samom sobom, neto besformno. To je
jedan znaajan odnos. Jedan jeste suvoparno, apstraktno jedan; stvari su odreene znatno
vie nego ono. Pa kakav je odnos u kome stoje jedno prema drugome: sasvim apstraktno
jedan i konkretno bie stvari? Taj odnos optih odredaba prema konkretnim egzistencijama
pitagorejci su izrazili rijeju podraavanje". Ista tekoa na koju ove nailazimo nalazi se
takoe kod Platonovih ideja. Ideja je rod, njoj nasuprot stoji ono to je konkretno; najprea
odredba je naravno odredba odnosa konkretnoga prema optem, to je jedna vana stvar.
Aristotel pripisuje izraz uee Platonu koji je njime zamijenio" pitagorejski izraz
podraavanje". Podraavanje je jedan slikovit, djetinjasti, neizraeni izraz za taj odnos;
uee je na svaki nain ve odreeniji izraz. Ali Aristotel s pravom tvrdi da su oba izraza
nedovoljna: ni Platon nije tu dalje razvio, ve je samo supstituisao jedan drugi naziv; ,,to je
jedno prazno askanje". Podraavanje i uestvovanje nijesu nita vie do druga imena za
odnos; davati imena laka je stvar, drugo je pak neto poimanje.
b. Ono to sada dolazi jeste suprotnost. Jedinstvo je identitet, optost; zatim dolaze
dvojstvo, razlika, posebno Ove odredbe vae u filozofiji jo i danas. Pitagora ih je prvi uinio
svjesnim. Pitagorejci nijesu mogli odmah u poetku da zastanu pri tome da izraze 1, 2, 3
kao princip; sa njim su se morale povezati blie kategorije, blie misaone odredbe. Tako se
kod dvojstva pojavljuje suprotnost. Kako se pak ovo jedinstvo ponaa prema mnotvu, ili
ova samojednakost prema razlinosti, o tome su mogui razni obrti; i pitagorejci su se
zaista o tome izraavali razliito o formama koje ova prva suprotnost uzima na se. Dva je
neposredna suprotnost prema jedan. Aristotel navodi kako su pitagorejci shvatili ovu
suprotnost izmeu jedan i dva. Elementi broja jedinstvo i dvojstvo jo nijesu brojevi.
Pitagorejci su tvrdili: elementi broja jesu parno i neparno", suprotnost vie u aritmetikoj
formi neparno kao ogranieno" (ili kao princip ogranienja): parno kao bezgranino",
misli kao elementi neposrednih brojeva; tako da samo jedan postaje iz njih oboje, a zatim
iz njega postaje broj", poto, na primjer, tri jeste triput jedan, a tri je takoe jedno. I to, jedan
je tako princip da ono i samo jo nije nikakav broj, to jest nikakvo mnotvo. Sasvim je tako,
jer za broj je potrebno a) jedinstvo i b) mnotvo; c) u jednome su njih oboje jedno isto, dakle
u jednome mnoina se nalazi samo u jednom negativnom smislu. Jedan je" pri tom, parno
i neparno". Jer, vele oni: Jedan dodato parnome proizvodi neparno", (2 + 1 = 3), dodato
pak neparnome proizvodi parno (3 + 1 = 4); ono ima svojstvo da proizvodi parno i zato
mora i samo da je parno. Dakle, samo jedinstvo po sebi sadri razliite odredbe.
Bezgranino (neodreeno) i granica (odreeno) nijesu nita drugo do suprotnost izmeu
jedinstva i jednoga; jedan jeste apsolutna diskretnost, to jest ono to je. isto negativno
jedinstvo: jednakost sa samim sobom.
Ako razmatramo apsolutnu ideju na prvi nain: suprotnost je neodreeno dvojstvo. Jedan
15

kao takva jo ne izraava dva kao takvo. Postoji samo jedna Dyas i ueem u njoj postaju
svi prebrojljivi brojevi. Sekstus to blie definie ovako: Jedinstvo, zamiljeno prema
njegovome identitetu sa sobom", po sebi) jeste jedinica. Ako se ova jedinica pridoda samo
sebi kao jedna od. nje razliita" (apstraktna mnoina), onda postaje neodreeno dvojstvo;
jer nijedan od odreenih ili inae ogranienih brojeva nije ovo dvojstvo, svi se pak saznaju
na osnovu svoga uestvovanja u njemu, kao to je reeno o monas. Postoje prema tome
dva principa stvari", bogovi: prva monada ueem u kojoj svi brojevi monade jesu
monade; isto tako neodreena Dyas, ijim ueem sva odreena dvojstva jesu dvojstva".
Jasno se vidi: a) dvojstvo isto tako kao momenat sutine, ili kao pojam jeste opte; b)
naprotiv, ako se taj pojam zamisli sa drugim odredbama, onda moe ili jedinstvo ili dvojstvo
da se zamisli kao forma i kao materija i kod pitagorejaca se nalazi i jedno i drugo. a)
Jedinstvo je ono to je jednako sa samim sobom, to je bez forme; dvojstvo pak jeste ono
to je nejednako, u njega spada podvajanje ili forma. O Dyas i oni tvrde da se ueem u
njoj sve odreuje, ograniava; po tome dvojstvo je ono to je odreeno, ogranieno, mnogo.
Meutim, u drugim izlaganjima to se preobre. Ako naprotiv shvatimo formu kao prostu
djelatnost je apsolutna forma onda jedan jeste forma, ono to djela, to odreuje, a
dvojstvo kao mogunost mnoine, ne kao postavljeno mnotvo (na taj nain kao prosta
misao, nerazlikovano) jeste materija; i dvojstvo stupa na mjesto prvoga jedinstva. Za ovo
Aristotel kae da pripada Platonu. Aristotel pripisuje Platonu da je Dyas uinio onim to je
neodreeno, a jedan onim to je odreeno; pa ipak ove se ne zamilja ono to mi
podrazumijevamo pod granicom, ve ono to ograniava. Jedan odmah dobija razliita
znaenja: jedinstvo i subjektivnost. Princip subjektivnosti, individualnosti svakako je
uzvieniji nego ono to je neodreeno, beskonano; ovo je naprotiv bez odredbe,
apstraktno je subjekat je ono to odreuje, to jest forma. Prema tome Platon je navodno
beskonano, neodreeno uinio dvojstvom; otuda pitagorejci oznauju Dyas kao
neodreenu Dyas.
Deset suprotnosti
Dalja odredba ove suprotnosti u kojoj se pitagorejci razilaze meu sobom oznauje jedan
nepotpuni poetak kategorija; meutim, shvatanje suprotnosti kao jednog sutinskog
momenta apsolutnoga vodi uopte svoje porijeklo od pitagorejaca. Oni su rano, kao docnije
Aristotel, postavili jednu tablu kategorija (usljed ega se Aristotelu zamjeralo da je od njih
uzeo svoje misaone odredbe); ta njihova tabla kategorija predstavlja mjeavinu suprotnosti
predstave i pojma, bez dalje dedukcije ili sistema kretanja. Aristotel pripisuje te odredbe ili
samom Pitagori ili takoe Alkmeonu, koji je jo doivio Pitagoru;" tako da je ,,ili on to uzeo
od pitagorejaca ili oni od njega". Od tih suprotnosti navodi se deset njih (deset je kod
pitagorejaca takoe znaajan broj), na koje se mogu svesti sve stvari:
1. Granica i beskonano.
2. Neparno i parno.
3. Jedinstvo i mnotvo.
4. Desno i levo.
5. Muko i ensko
6. Ono to miruje i ono to se kree.
7. Pravo i krivo
8. Svjetlost i mrak.
9. Dobro i zlo
16

10.Kvadrat i paralelogram.
To predstavlja pokuaj daljeg izgraivanja ideje spekulativne filozofije u njoj samoj, to jest u
pojmovima. Ali izgleda da taj pokuaj nije otiao dalje od toga a) pomijeanog izlaganja, b)
prostog nabrajanja. Vrlo je vano da se prije svega izvri skupljanje (kao to je uradio
Aristotel) tih optih misaonih odredaba. To je jedan grubi poetak blie odredbe suprotnosti;
bez reda, bez dubine, slino indijskom nabrajanju principa i supstancija.
Dalji razvoj ovih odredaba nalazimo kod Sekstusa. Sekstus govori protiv jednog izlaganja
koje pripada poznijim pitagorejcima. To je jedno vrlo dobro, savrenije izlaganje
pitagorejskih odredaba koje vie pripada misli. ,,Da pak ona dva principa o cjelini, jesu
principi", opte odredbe treba da se svedu na onu prostu odredbu koja je izraena u
brojevima (jedinstvo i dvojstvo), ,,to pokazuju pitagorejci na razne naine." Ovo izlaganje
tee ovako, prvo sama stvar, prije refleksija o njoj.
Prvo. Postoje tri razna naina posmatranja (osnovne odredbe) stvari: prvo s obzirom na
razliku, drugo s obzirom na suprotnost, tree s obzirom na odnos." Ve to oznaava jednu
savreniju refleksiju; ove tri forme blie se objanjavanju ovako. a) ,,Ono to se posmatra s
obzirom na istu razliku to se posmatra samo radi njega samog; to su subjekti od kojih se
svaki odnosi na sebe: tako se posmatraju konj, biljka, zemlja, vazduh, voda, vatra. Ono se
izdvaja, ne zamilja se u odnosu prema drugome;" to je odredba identiteta, samostalnosti.
b) Prema suprotnosti jedno se odreuje kao apsolutno suprotno drugome: na primjer,
dobro i zlo, pravedno i nepravedno, sveto i nesveto, mirovanje i kretanje itd. c) U pogledu
odnosa predmet, koji" kao samostalan svome protivstavljanju jeste" u isto vrijeme odreen
prema njegovom odnosu prema drugome" kao to je desno i lijevo, gore i dolje, dvogubo i
polovina. Jedno od njih shvata se samo na osnovu drugoga, ja ne mogu sebi da
predstavim lijevo a da u isto vrijeme ne zamislim i desno," ali svako kao stavljeno za
sebe.
Razlika izmeu odnosa i suprotnosti sastoji se u ovome: a) U suprotnosti postajanja
jednoga jeste propadanje drugoga i obrnuto. Kada se kretanje odstrani nastaje mirovanje;
kada nastane kretanje mirovanje prestaje. Ako se zdravlje oduzme onda nastaje bolest i
obrnuto;" to jest ako se poniti neto protivstavljeno kao protivstavljeno, onda to znai
stavljanje njegove suprotnosti. Naprotiv ono dvoje u odnosu oboje postaju i prestaju u isto
vrijeme. Ako je ukinuto desno, ukinuto je i lijevo;" ako postoji jedno onda postoji i drugo.
Ono to je dvogubo jeste u isto vrijeme sa onim to ini njegovu polovinu; ,,ono to je
dvogubo propada im se razori njegova polovina." Ono to je ove poniteno je ne samo
kao protivstavljeno, ve i kao bie; ali bie je prosto, ono je ravnodunost, elemenat. b)
Druga njihova razlika je u ovome: Ono to je u suprotnosti nema nikakve sredine; na
primjer, izmeu bolesti i zdravlja, ivota i smrti," zla i dobra mirovanja i kretanja nema
niega treeg. Naprotiv ono to se nalazi u odnosu ima neku sredinu: izmeu veega i
manjega naime sredina je ono to je jednako, izmeu onoga to je suvie veliko i onoga to
je suvie malo sredinu ini ono to zadovoljava (to je dovoljno)." Ono to je isto suprotno
prelazi preko nule ka suprotnome, neposredni ekstremi naprotiv postoje u neem treem;
isto suprotno ima svoj realitet u sredini, jedinstvu, ali tada ne vie kao suprotno. Ovo
izlaganje oznaava opte logike odredbe koje su i sada od najveeg znaaja, kao to su to
uvijek bile; to je skretanje panje na potpuno opte odredbe, koje u svima predstavama, u
svemu to jeste predstavljaju momente. Dodue, tu jo nije razmatrana priroda tih
suprotnosti, ali vano je da se one uine svjesnim.
17

Drugo. Poto pak ova tri naina posmatranja jesu rodovi, subjekti i dvostrana suprotnost: to
iznad svakog od njih mora postojati neki rod koji je ono to je prvo, jer je rod neto prije
vrsti" on je ono to vlada, to je opte. Ako se ukine ono to je opte, onda je ukinuta i
vrsta, naprotiv ako se ukine vrsta, rod se ne ukida; jer vrsta zavisi od roda ali ne i rod od
vrste. a) Pitagorejci su postavili jedan" ,,kao najvii rod" kao ono to je najoptije, ili kao
sutinu onoga to se posmatra kao neto to postoji po sebi i za sebe" (subjekata,
razlinosti). To zapravo nijesu nita drugo do pojmovne odredbe preinaene u brojeve.
b) ,,Ono to je u suprotnosti ima za rod," tvrde oni, jednako i nejednako. Mirovanje je
jednako, jer ono nije sposobno ni za kakvo poveanje ili smanjivanje; kretanje pak jeste
nejednako. Ono to je takvo po prirodi jednako je samom sebi, jedan vrh koji nije
sposoban ni za kakvo poveavanje: ono to je njemu suprotno nejednako je; zdravlje je
jednako, bolest neto nejednako. c) Rod onoga to je u ravnodunome odnosu jeste
suviak i nedostatak, vie i manje;" kvantitativna razlika, kao kvalitativna razlika.
Na treem mjestu su dvije suprotnosti. ,,Ova tri roda, naime ono to je za sebe, ono to je u
suprotnosti i ono to je u odnosu, moraju sada i sami da se podvedu pod" jo prostije, vie
rodove" (misaone odredbe). Jednakost se svodi na odredbu jedinstva;" rod subjekata je to
ve sam od sebe. Nejednakost pak sastoji se u suviku i nedostatku, a obje ove odredbe
padaju pod neodreenu Dyas;" one su neodreena suprotnost, suprotnost uopte. Izgleda
na prvi pogled da su to dva principa, jedinstvo i dvojstvo; suprotnost pak, mnotvo jeste ono
to je prosto, ista djelatnost, ono to je negativno ili granica jeste prosta. Neodreena je
Dyas: nestavljena suprotnost, ista djelatnost uopte. Dakle, iz svih tih odnosa proizlaze
prvo jedinstvo i neodreeno dvojstvo." Pitagorejci su govorili, mi nalazimo da su to opti
oblici stvari. Tek iz njih potiu brojno jedan i brojno dva; od prve monas potie jedan, a od
monas i od neodreene Dyas potie dva: jer dvaput jedan jeste dva." Tako se ove 1, 2, 3
itd. stavljaju kao podreeni. Tako odreeni brojevi postaju na taj nain to se monas
neprekidno kree, i to neodreena Dyas proizvodi dva." Ovaj prelaz kvalitativne
suprotnosti u kvantitativnu nije jasan. Otuda meu ovim principima monas jeste djelatni
princip," forma, kao gore; ,,Dyas pak je pasivna materija. I kao to pretpostavljaju da iz
njih postaju brojevi, tako pretpostavljaju da iz njih postaje sistem svijeta i ono to je u
njemu." Upravo se u tome sastoji priroda ovih odredaba: to prelaze, to se kreu. To je
jedna savrenija refleksija koja se sastoji u tome to se opte misaone odredbe povezuju sa
1, 2, 3 i to se oni kao brojevi subordiniraju, a naprotiv opti rod se ini onim to je prvo.
Treba primijetiti da ovi brojevi, predstavljeni ovako kao to smo vieli, jesu isti pojmovi:
jedinstvo, dvojstvo i suprotnost jednoga kao granica, neodreeno dvojstvo; opti pojmovi
koji jesu sutinski samo na osnovu veze sa onim to je suprotno, ili u kojima se odreenost
nalazi kao ono to je sutinsko. Dodue, kod brojeva kao brojeva tri je samo tri; ali ono je
tako stavljeno da je svejedno da li e se ostati kod te odredbe ili e se ii dalje. Jedinstvo i
Dyas jesu i sami jedan; jer Dyas kao dvojstvo, mnotvo jeste prosto. Mi vidimo: a)
diferentnu ili kvalitativnu suprotnost, monas (hermafrodit) protivstavljenu u samu sebe i u
dvojstvo, jedinstvo i isto mnotvo apsolutna suprotnost, jedno koje unitava drugo i koje
u isto vrijeme u toj suprotnosti posjeduje svoje sutastvo; i b) kvantitativnu (suprotnost)
ravnodunost postojeih (elemenata); c) individualno jedinstvo toga, subjekat, d) opte
jedinstvo njegovo. U kvantitativnu razliku pada mnotvo ravnodunih stvari ili bia koja
postoje samostalno; njihova najistija odreenost ili odreena sutina jeste broj. Sutinska
odreenost anorganskih stvari jeste specifina teina; biljke, ivotinje imaju jednostavnu
odreenost na osnovu brojeva. Apsolutno prosta sutina razlae se na jedinstvo i mnotvo,
18

u diferentnu suprotnost koja postoji u isto vrijeme, ima bie, kao to je ista diferencija
negativitet; i njeno vraanje u samu sebe jeste isto tako negativno jedinstvo, individualni
subjekat, i ono to je opte ili pozitivno, i oboje su jedinstvo.
To je u stvari ista spekulativna ideja apsolutne sutine, to je ovo kretanje; kod Platona
nema neke druge ideje. Tu se ono to je spekulativno pokazuje kao spekulativno. Onaj ko
ne poznaje ono to je spekulativno ne smatra da je u oznaenju takvih prostih pojmova
izraena apsolutna sutina. Jedno, mnogo, jednako, nejednako, vie, manje, jesu trivijalni,
prazni, suvoparni momenti. Da su u njihovim odnosima obuhvaeni apsolutna sutina, obilje
i organizacija prirodnog kao i duhovnog svijeta, to ne uvia onaj ko se, naviknut na
predstavljanje, nije vratio iz ulnih sutastava na misao taj ne uvia da je pomou njih
izraen bog u spekulativnome smislu, u tim svakodnevnim rijeima da je izraeno ono to je
najuzvienije, u tim poznatim rijeima koje lee na povrini i da je otvoreno izraeno ono to
je najdublje, ono to je najbogatije da je izraeno u siromatvu tih apstraktnosti.
Prije svega u suprotnosti prema obinoj realnosti, uopte pak rod, ono to je opte svakog
realiteta jeste upravo to razdvajanje konstrukcija, mnotvo prostog sutastva, njegova
suprotnost i njeno postojanje kvantitativna razlika. Dakle, ta ideja ima realitet na samoj
sebi; ona je sutinski, prost pojam realiteta uzdizanje u misao, ali ne kao bjekstvo iz
onoga to je realno, ve izraavajui samo to realno u njegovom sutastvu. Mi ove
nalazimo um koji izraava svoju sutinu; i apsolutni realitet jeste neposredno samo
jedinstvo.
Prije svega u vezi sa ovim apsolutnim realitetom postoji tekoa koja je uinila da su se oni
koji ne misle spekulativno jako razili; pitanje je naime: u kakvom je odnosu taj apsolutni
realitet prema obinoj realnosti? Sa tim se desilo neto slino kao sa Platonovim idejama
koje su sasvim bliske ovim brojevima ili tavie istim pojmovima? Naime, najpree pitanje
glasi: Brojevi, e se oni nalaze? Odvojeni prostorom postoje moda za sebe na nebu
ideja? Oni nijesu neposredno same stvari; jer jedna stvar, jedna supstancija ipak je neto
drugo a ne neki broj jedno tijelo nema nikakve slinosti sa brojem."
a) Pitagorejci nijesu pod brojevima razumijevali neto to se obino razumije pod
praslikama, kao da bi ideje, zakoni i odnosi meu stvarima postojali u nekom stvaralakom
razumu kao misli neke svijesti, kao ideje u boanskom razumu, odvojeno od stvari, kao to
su misli jednog umjetnika odvojene od njegovog djela,
b) oni su pod brojevima jo znatno manje podrazumijevali misli u naoj svijesti, poto mi
kao eksplikativne osnove za osobine stvari navodimo njima apsolutno suprotne, misli, dakle
nita subjektivno, to je takvo samo u naoj misli: ve sigurno realnu supstanciju stvari koje
postoje, tako da svaka stvar, prva na koju se naie, jeste u sutini samo to, samo je u tome
njeno bie a) to je jedna, b) to na sebi ima Monas i Dyas, i njihovu suprotnost i vezu;
takva je svaka stvar, i njeno bie sastoji se upravo u tome to je takva.
Aristotel izriito kae pitagorejcima je svojstveno tvrenje da ogranieno i bezgranino i
jedno nijesu razliite prirode," iz kojih stvari proizilaze, postaju i u koje se vraaju oni
naime nijesu njima pripisivali neki drugi realitet nego stvarima, ,,kao vatru itd.: ve su takve
stvari kao to su beskonano i jedno smatrali za supstanciju samih stvari o kojima su ih
predicirali; i da je broj sutina svijeta."... Oni ne odvajaju brojeve od stvari; ve po njima oni
vae za same stvari.... Broj je princip i materija stvari, a tako isto on predstavlja i njihove
19

osobine i sile" dakle misao kao supstancija ili ono neto to se nalazi u sutini misli.
Ove apstraktne odredbe bile su potom konkretnije odreene pomou religijskih predstava
(aritmetikih teologumena), poglavito od strane poznijih filozofa, Jambliha, Porfira i
Nikomaha, i to u njihovim spekulacijama o bogu. Oni su teili da naredbe narodne religije
uzdignu time to su u njih unijeli takve misaone odredbe. Pod rijeju Monas oni nijesu
podazumijevali nita drugo do boga. Oni Monas zovu bog, duh, hermafrodit (koji u sebi
sadri obje odredbe kako parno tako i neparno), takoe supstancija, i um, haos (jer je
neodreena), tartarus, Jupiter, forma. Oni su isto tako Dyas nazivali takvim imenima:
materija, potom princip nejednakoga, borba, ono to stvara, Izida itd.
c) Potom je naroito Trias bila jedan vrlo vaan broj. Ona je broj u kome je Monas dospjela
do svoga realiteta, do savrenstva. Monas ide naprijed preko Dyas i, povezana ponovo sa
tim neodreenim mnotvom u jedinstvo, ona je Trias. Jedinstvo i mnotvo postoje na najgori
nain u Triasi kao spoljanja povezanost. Ma kako da je to ove uzeto apstraktno, ipak je
ono jedna vrlo vana odredba. Trias tada vai uopte za prvo savrenstvo. Aristotel kae o
Triasi: Tijelo nema nikakve druge veliine osim trojke" (to jest dimenzije, kvalitativno
nune veliine, ono je odreeno trima dimenzijama); otuda i pitagorejci tvrde da su
trojstvo odreeni svemir i svaka pojedinanost" (imaju apsolutnu formu),. Jer kraj, sredinu i
poetak ima broj cjeline; a taj broj je Trias." Sve podvoditi pod njega povrno je, kao to sva
emati u novijoj filozofiji prirode. Otuda i mi, uzimajui ovaj zakon (odredbu) iz prirode,
primjenjujemo ga u bogosluenju," u oslovljavanjima boga; tako da mi vjerujemo da smo
bogove oslovili pravilno tek kada ih u molitvi spomenemo triput triput bog pomae. ,,Za
dva mi kaemo oba, a ne sva; tek za tri kaemo sva tri. Ono to je odreeno brojem tri jeste
cjelina". Tek je to totalitet. ,,Ono to je podijeljeno na trostruki nain potpuno je podijeljeno,
poneto je podijeljeno samo na jedno (apstraktni identitet), drago samo na dva" (samo
suprotnost), ,,ovo pak podijeljeno je potpuno." Ili, ono to je savreno jeste trojstvo:
kontinuirana je, jednako sa samim sobom; ono to je nejednako djeljivo sadri u sebi
suprotnost; i njeno jedinstvo totalitet te razlike; kao broj uopte, ali u trojstvu je to
stvarno. Trias je duboka forma.
Sada nam je shvatljivo to su hriani u ovome trojstvu traili i nali svoje trojedinstvo.
Njima se na povran nain prebacivalo as, kao da je to trojedinstvo iznad uma, kao da
je neka tajna, dakle as je suvie uzvieno, kao to su ga stari uzimali, as suvie
neukusno da iz jednog ili iz drugog razloga ne ele da ga usklade sa umom. Ako se u
tome trojedinstvu nalazi neki smisao, onda ga moramo razumjeti. Bilo bi zlo kada ne bi bilo
nikakvog smisla u neemu to je u toku dvije hiljade godina bilo za hriane najsvetija
predstava: ako bi bila suvie sveta, da bude poniena ili bi bila ve potpuno naputena,
tako da ne bi odgovaralo dobrom ponaanju ako bi neko htio da u njoj trai neki smisao.
Takoe se moe govoriti samo o pojmu ovoga trojstva, a ne o predstavama nekog oca,
sina; prirodni odnosi nita nas se ne tiu.
ta pak ovo trojstvo jeste, o tome se Aristotel izrazio sasvim odreeno; ono to je savreno
ili to ima realitet ono u trojstvu ima: poetak, sredinu i kraj. Princip je ono to je prosto;
sredina njegovo predrugojaavanje (Dyas, suprotnost); jedinstvo (duh), kraj: vraanje
njegove razlinosti u ovo jedinstvo. Svaka stvar jeste a) bie, ono to je prosto; b) razlika,
raznolikost; c) jedinstvo toga dvoga, jedinstvo u njenoj razlinosti. Ako joj oduzmemo ovo
trojstvo, onda je mi unitavamo; stvaramo iz nje zamiljenu stvar, apstrakciju.
20

d) Poslije trojke dolazi Tetras. etiri je imalo kod pitagorejaca ovo visoko dostojanstvo zbog
toga jer ono predstavlja Trias, ali na savreniji nain. to se Tetras smatrala za ovo
savrenstvo, to je uopte povrnost; etiri pri tom podsjea na etiri elementa, hemijska
elementa, na etiri strane svijeta (u prirodi etiri postoji, ono je u njoj korjenito); ono je i
danas isto tako uveno. Kao broj ono je savrenstvo Dyas-e, jedinstvo koje se vraa u
sebe, produkcija Dyas-e, suprotnosti, koja se stepenuje, iz koje postaje jednakost sa samim
sobom. Dvojstvo koje tako proizilazi da za odredbu ima jedino sebe samo, dvojstvo
izjednaeno sa samim sobom (to jest pomnoeno samim sobom), stavljeno u jedinstvo sa
samim sobom, jeste etvorstvo, kvadrat broja dva. U odnosu prema Trias, ono se tako
sadri u njoj. Trias je a) jedinstvo, b) razlinost, i c) njihovo jedinstvo. Drugo, negativno,
taka, granica smatrani su samo za jedan momenat; ali njegov realitet jeste dva razlika
kao stavljena jeste dva, neto dvostruko. Tree jeste jedinstvo Monas-e i dvaju razlika; ako
to prebrojimo, onda ve imamo etiri. Dakle, etiri se nalazi na trojstvu.
Tetras je bila odreenije shvaena kao Tetraktys, djelatno, djelotvorno etiri; i etiri je poslije
toga postalo kod pitagorejaca najuveniji broj. U fragmentu jedne pjesme od Empedokla,
koji je prvobitno bio pitagorejac, pokazuje se kako je ta Tetraktys bila visoko cijenjena:
Ako to ini,
To e te odvesti na stazu boanske vrline;
Ja se kunem onim koji je naem duhu darovao Tetraktvs,
Koja u sebi ima izvor vene prirode i njene korjenje.
e) Odatle pitagorejci odmah prelaze na deset, drugu formu ove Tetras. Kao to je etiri
savreno tri, tako opet ovo etvorstvo, uzeto kao savreno, kao razvijeno svi njegovi
momenti uzeti kao realne razlike, svaki momenat uzet kao jedan cijeli broj (inae je svaki
momenat samo jedan) jeste Dekas, realna Tetras. ,,Tetraktys se zove ono savrenstvo
koje u sebi sadri prva etiri broja; 1 + 2 + 3 + 4 = 10." Meutim, realitet u kome su uzete
odredbe jeste ove samo spoljanji, povrni realitet broja, a nikakav pojam. U etvorci se
nalaze samo etiri jedinice; to je jedna velika misao to se ona ne stavlja kao jedan. ,,Ta to
jedan jeste kao broj opet najsavreniji." Tetraktys je ideja, ne isto tako kao broj. Kada smo
dospjeli do deset, mi ga opet posmatramo kao jedinicu i poinjemo ispoetka. Tetraktys,
kae se, ima u sebi izvor i korjen vjeite prirode, jer je ona logos univerzuma, onoga to je
duhovno i onoga to je materijalno." Jedan pozniji filozof, Proklus, navodi iz jedne
pitagorejske himne: Boanstveni broj ide naprijed":
Dok iz jedne neoskrnavljene svetinje Monas-e
Dospe do boanstvene Tetras, koja majku svega
Raa, koja je sve prihvatila, koja je stara granica svega,
Neotklonjiva, neumorna; njega zovu sveta Dekas
Dalji razvoj brojeva nedovoljan je. Ono to je naeno o ostalim brojevima nije tako
odreeno, i u njima se pojam gubi. Do broja pet moe u brojevima biti jo neke misli, ali
poev od est sve su to iskljuivo proizvoljne odredbe.
2. Meutim, ovu prostu ideju i prosti realitet u njoj treba sad dalje razviti, da bi se dolo do
sloenijeg, razvijenijeg realiteta. Kako su pri tome pitagorejci postupali da bi preli od
apstraktno logikih odredaba na forme koje znae konkretnu primjenu brojeva? One
odredbe konkretnih predmeta pomou brojeva koje su izvrili pitagorejci imaju u
21

prostornome i muzikalnome jo neku bliu vezu; meutim, u konkretnim predmetima prirode

i duha one se pretvaraju u neto isto formalno i prazno.
a. Kako su pitagorejci ,,iz brojeva konstruisali organizam svijeta," o tome Sekstus daje jedan
primjer na prostornim odnosima, i ove se svakako moe izii na kraj sa tim idealnim
principima. Tada se tu lako nalaze apstraktne odredbe prostora; i brojevi su u stvari
savrene odredbe prostora. Ako se naime kod prostora pone sa takom, tom prvom
negacijom prostora: onda taka odgovara jedinici; ona je neto nedjeljivo i princip linija, kao
to je jedinica princip brojeva. Poto se taka ponaa kao Monas, to linija izraava Dyas; jer
i jedna i druga shvataju se pomou prelaza linija je ista veza dvaju taaka, i nema
irine. Povrina postaje iz trojstva. vrsta figura, meutim, to jest tijelo pripada etvorstvu i
u nju su postavljene tri dimenzije. Drugi tvrde da se tijelo sastoji iz jedne take (to jest da je
njegova sutina jedna taka); ,,jer taka koja se kree proizvodi liniju, linija koja se kree
proizvodi povrinu, ova pak povrina proizvodi tijelo. Ovi drugi razlikuju se od onih prvih u
ovome: to oni pretpostavljaju da brojevi prvo postaju iz Monas-e i neodreene Dyas-e, a
potom da iz brojeva postaju take i linije i ravni i materijalne figure; ovi drugi pak iz jedne
take izgrauju sve ostalo." Za jedne razlika je postavljena suprotnost, postavljena forma
kao dvojstvo; drugi imaju formu kao djelatnost. Tako, dakle, ono to je materijalno obrazuje
se pod rukovoenjem brojeva, a iz brojeva postaju odreena tijela, voda, vazduh, vatra i
uopte cjelokupni univerzum o kome oni tvrde da je izraen prema harmoniji, jednoj
harmoniji koja se opet sastoji jedino iz brojnih odnosa koji konstituiu razliite skladnosti
apsolutne harmonije".
O tome treba primijetiti da napredovanje od take do stvarnog prostora (realnog, jer linije,
povrine jesu samo momenti, apstrakcije) ima ujedno znaenje ispunjenja prostora. Jer
jedan jeste sutina, supstancija, materija; to je razlika samo izmeu prostora i ispunjenog
prostora. I konstrukcija se prosto nastavlja; to je kretanje ili odnos. Pojam linije je ist odnos
take; taka je isto jedan, jedan kao ista djelatnost, ist odnos: linija. Isto tako
povrina: odnos linije, mnoenje sebe samom sobom, proizvoenje, djelatnost, kontinuitet,
optost; i tako isto tjelesni prostor. To je vie razvijeno u formi zbivanja: u kretanju ili
spoljanjoj konstrukciji. Ali jo ide dobro; naprotiv prelaz od ispunjenja prostora uopte na
odreenu njegovu ispunjenost: vodu, zemlju itd., to je neto drugo i tee je. Ili taj prelaz
pitagorejci nisu tavie ni izveli, ve ak kod njih univerzum ima ovu spekulativnu prostu
formu: da bude predstavljen kao jedan sistem odnosa meu brojevima. Ali, ono to je fiziko
time jo nije odreeno.
b. Druga primjena brojne odredbe ili njeno pokazivanje kao onoga to je sutinsko jesu
muziki odnosi, ono pri emu poglavito broj sainjava ono to odreuje. Tu se razlike
pokazuju kao razlini odnosi brojeva; i to je jedini nain na koji se moe odrediti ono to je
muziko. Odnos tonova jednih prema drugima poiva na kvantitativnim razlikama koje su u
stanju da obrazuju harmoniju, dok naprotiv druge takve razlike sainjavaju disharmonije.
Otuda su pitagorejci obraivali muziku kao neto psiholoko, pedagoko. Pitagora je bio
prvi filozof koji je doao do saznanja da muziki odnosi, te razlike koje se mogu uti, jesu
takve da se mogu odrediti matematiki, da nae sluanje skladnosti i disonantnosti jeste
jedno matematiko uporeivanje. Subjektivno, u ujenju prosto osjeanje, koje se, meutim,
po sebi sastoji u odnosu, Pitagora je pripisao razumu i jednom stalnom odredbom osvojio
ga za nj. Njemu se pripisuje pronalazak osnovnih tonova harmonije koji se zasnivaju na
najprostijim odnosima brojeva. Pria se da je Pitagora, prolazei pored radionice nekoga
kovaa, obratio panju na udarce koji su bili naroito skladni. Potom je, veli se, ekie koji
22

su proizvodili izvjesnu skladnost uporedio s obzirom na njihovu teinu, pa je na osnovu toga

njihovog odnosa matematiki odredio odnos meu tonovima; i naposlijetku je od toga inio
primjenu i na strunama je izvrio opit. I njemu su se pokazali prije svega odnosi: dijapazon,
dijatenta i dijatesaron. Poznato je da ton jedne strune (ili, to je isto, vazdunog stuba u
jednoj cijevi kod duvakih instrumenata) zavisi: od njene duine, debljine i stupnja njene
zategnutosti. Ako imamo dvije strune jednake i po debljini i po duini: onda razlika njihove
zategnutosti proizvodi razliku njihovih tonova. Tako emo uporediti samo njihovu
zategnutost; a tu zategnutost moemo izmjeriti pomou jednog tega koji se objesi za nju i
kojim se ona zategne. Pitagora je utvrdio da se dobija muzika skladnost oktave kada se
jedna struna zategne tegom od dvanaest funti, a druga tegom od est funti; odnos 8:12 ili
2:3 daje skladnost kvinte; odnos 9:12 ili 3:4 daje kvartu. Visina i dubina tona zavise od
razlike broja treptaja za jednaka vremena; taj broj stoji u odnosu prema tegu, kada su
debljina i duina jednake. U onom prvom odnosu jae zategnuta struna proizvodi dvaput
toliko treptaja koliko ona druga; u drugom tri treptaja, dok druga proizvodi dva itd. Ove je
broj zaista ono to odreuje razliku. Ton je samo jedan potres, jedno kretanje. Dodue,
postoje takoe kvalitativne razlike, na primjer izmeu tonova struna od metala i struna od
crijeva, izmeu ljudskog glasa i duvakih instrumenata; ali pravi muziki odnos tonova
jednog instrumenta jednih prema drugima ono na emu se zasniva harmonija jeste
odnos brojeva. Ton nije nita drugo do treperenje jednog tijela, jedna odredba prostorom
i vremenom; tu za razliku ne moe postojati nikakva odredba sem odredbe broja,
mnoina treptaja u jednom vremenu. Nie jedna odredba pomou brojeva nije vie na
svome mjestu nego ove.
c. Osim toga, pitagorejci su pomou brojeva konstruisali nebeska tijela vidljivog univerzuma.
Ako treba dalje da se pree na ono to je konkretno, odmah se jasno pokazuje skuenost,
apstraktnost iz odredbe brojeva. Aristotel kae:* Poto su definisali brojeve kao principe
cijele prirode: oni su onda podveli podbrojeve i njihove odnose sve odredbe i djelove neba i
cjelokupne prirode. I kada se neto nije potpuno slagalo, onda su oni teili da taj nedostatak
upotpune" na neki drugi nain, ,,da bi proizveli neku podudarnost. Na primjer, poto je
Dekas njima izgledala kao ono to je savreno i da treba da obuhvata cijelu prirodu: to su
oni tvrdili da je i onih sfera koje se kreu na nebu deset na broju; ali poto se od njih mogu
vieti samo devet, oni su izmislili desetu, protiv-zemlju". Ovih devet su: tada poznatih pet
(sedam) planeta, 1) Merkur, 2) Venera, 3) Mars, 4) Jupiter, 5) Saturn, 6) Sunce, 7)
Mjesec, 8) Zemlja, i 9) Mlijena putanja (nekretnice). Deseta dakle sfera jeste protiv-zemlja,
o kojoj se ne moe odluiti da li su je oni zamiljali kao suprotnu Zemljinu stranu ili kao neku
sasvim drugu zemlju-planetu.
O blioj fizikoj odredbi ovih sfera Aristotel navodi ovo: Pitagorejci su postavili vatru u
sredinu, a zemlju kao jednu zvijezdu koja se kree u krugu oko toga centralnog tijela;" taj
krug je onda jedna sfera i najsavrenija je od svih figura, shodno Dekas-i, kao okruglom
broju. ,,I nasuprot ovoj zemlji oni stavljaju jednu drugu zemlju." To odgovara naim
predstavama. U tome se nalazi izvjesna slinost sa naim Sunevim sistemom. Ali pod
onom vatrom oni nijesu zamiljali Sunce. ,,Oni se", dakle, ,,pri tom ne pridravaju", veli
Aristotel, ulnog privida, ve razloga;" kao to i mi zakljuujemo na osnovu razloga
suprotno ulnoj pojavi. To obino jo i do nas dospijeva kao prvi primjer za to da su stvari po
sebi drukije nego to izgledaju. ,,Ovu vatru koja se nalazi u sredini oni su zvali Zevsova
straa." . . . Ovih deset sfera proizvode izvjestan um, kao sve to se kree; ali svaka
proizvodi naroito zvuanje, shodno razlinosti svoje veliine i brzine. Ova brzina zavisi od
razliitih odstojanja koja stoje jedna prema drugima u harmoninom odnosu, shodno
23

muzikim intervalima; time postaje potom neki harmonini glas (muzika) sfera (sveta) koje
se kreu," neki harmonini koral svijeta.
Mi moramo priznati velianstvenost ove ideje jedne ideje koja je nuna. Naime, sistem
nebeskih sfera je jedan sistem u kojem je sve odreeno u odnosima brojeva koji meu
sobom posjeduju nunost i koji se mogu razumjeti kao nunost, i jedan sistem odnosa
koji mora sainjavati bazu i sutinu isto tako u onome to se moe uti, u muzici. Tu je
shvaena misao jednog sistema zgrade svijeta Sunevog sistema; samo je to za nas
razumno, ostale zvijezde meutim nemaju nikakvog znaaja. Da pak te sfere pjevaju, da
ta kretanja proizvode tonove, to nam moe izgledati da je razumu tako blisko kao i
mirovanje Sunca i kretanje Zemlje, protivno iskazu ula; mi te tonove ne ujemo, ali mi
ne vidimo ni ono kretanje zemlje, odnosno mirovanje Sunca. I lako je neposredan je
prigovor pogreno uobraavati da u tim prostorima vlada neko opte utanje, jer od toga
korala mi nita ne ujemo; ali znatno je tee navesti uzrok koji ini da mi tu muziku ne
ujemo. Oni kau: ,,Mi je ne ujemo zato jer mi sami u njoj ivimo," jer ona pripada naoj
supstanciji, identina je sa nama, nama nasuprot ne istupa neto drugo;" kao to se mi
potpuno nalazimo u tome kretanju. Ovo kretanje zato se ne pretvara u ton, jer se nebeska
tijela ne ponaaju jedna prema drugima kao tijela, jer se isti prostor i isto vrijeme
(momenti kretanja) uzdiu do naroitog, udarom neizazvanog glasa tek u oduhovljenom
tijelu, i kretanje dospijeva do ove utvrene, osobene individualnosti tek u pravoj ivotinji; za
ton je meutim potreban spoljanji dodir tijela, njegov udar (trenje), isto tako neka
trenutna individualnost, unitenje osobenosti, vlastite individualnosti odjekuje kao
elastinost: nebeska tijela meutim slobodna su jedna od drugih, njihovo je kretanje
opte, neindividualno, slobodno.
d. Pitagorejci su primjenjivali svoj princip takoe na duu; i tako su duhovnost definisali kao
broj. Aristotel osim toga pria ,,da su oni zamiljali da je dua: trunke praine vidljive na
Suncu; drugi: ono to njih pokree. Oni su doli na tu misao, jer se one stalno kreu, ak i
kada je potpuna tiina (bezvjetrica);" i otuda one moraju imati vlastito kretanje. To ne moe
mnogo znaiti; ali iz toga se ipak vidi da su oni ,,u dui" traili odredbu samokretanja". Bliu
primjenu pojmova brojeva na duu oni su vrili ovako: Drugo jedno predstavljanje je
sljedee. Razum, misaoje jedan," za sebe, kao ono to je jednako sa samim sobom;
saznanje ili nauka je dvojstvo, jer ono se odnosi jedino" ,,na jedan. Broj pak povrine je
predstava, mnijenje" (tri); ulni osjeaj je broj tjelesnoga" (etiri), potencije, u dananje
vrijeme. Sve se stvari cijene ili razumom ili naukom ili mnijenjem ili osjeanjem." U ovim
odredbama, koje se ipak moraju pripisati poznijim pitagorejcima, moe se zaista nai neto
prikladno, jer misao je ista optost, saznanje ve ima vie posla sa drugim (znanje ve ide
dalje, ono daje sebi neku odredbu, neku sadrinu), osjeanje je prema svojoj odreenosti
najrazvijenije. Poto pak dua u isto vrijeme pokree samu sebe: to je ona broj koji pokree
sam sebe." Mi ne nalazimo da je to iskazano ma u kojoj vezi sa Monas.
To je jedan prost odnos prema brojevnim odredbama. Aristotel navodi jedan zapleteniji
odnos od Timeusa (u Platonovom Timeusu ta predstava izgleda izraenija): Dua se
pokree sama od sebe, i zbog toga pokree i tijelo, jer je ona sa njim tijesno povezana" .
Ona se sastoji iz elemenata" , ,,i podijeljena je prema harmoninim brojevima, da bi imala
osjeanje i neku harmoniju koja se nalazi neposredno u njoj. On osim toga tvrdi: ,,I da bi
cjelina imala skladne nagone" (pokreter, smjernice): ,,to je on" (Timeus) povio pravost"
( liniju harmonije) ,,u jedan krug, pa je cijeli krug predvojio na dva kruga, koji su dvostruko"
(na dvama takama,) povezani; i jedan od tih krugova" najzad ,,je opet podijelio na sedam
24

krugova, da bi i pokreti due bili onakvi kakva su kretanja neba." Na alost, Aristotel nije
blie naveo u emu je smisao ovih predstava. Ove predstave sadre duboku svijest o
harmoniji cjeline. Ali to su forme koje ostaju za se mrane, jer su nezgrapne i nepodesne; u
svakom sluaju one izraavaju duboko shvatanje i nasilan obrt, da bi se u razlikovanju i
razdvajanju ponovo utvrdilo i predstavilo ujedinjenje, jednu borbu sa materijalom
predstavljanja, kao u mitskim formama i iskrivljavanjima. Gipkost misli nema nita sem
same misli. Znaajno je to su duu shvatili kao jedan sistem koji predstavlja kopiju sistema
neba. U Platonovim brojevima nalazi se ista predstava o tome kako je niz odnosa savijen u
jedan krug itd. Platon takoe navodi blie odnose brojeva (ali ni on ne navodi njihovo
znaenje); sve do dananjeg dana nije se iz toga moglo izvesti nita pametno. Takav jedan
raspored brojeva laka je stvar; ali je teko da se sa razboritou pokae njihovo znaenje, i
to e zauvijek ostati neto proizvoljno. ,,On nije dobro rekao da je dua neka veliina. Jer
razum je jedan i identian kao miljenje, a. miljenje predstavlja misli."
Znaajna je jo jedna odredba pitagorejaca s obzirom na duu. To je seoba due. Ciceron
veli: Ferecides, Pitagorin uitelj, prvi je tvrdio da su ljudske due besmrtne." Uenje o
seljenju due nalazi se takoe u dalekoj Indiji, i nema sumnje Pitagora je to uenje uzeo od
Egipana; i Herodot to tvrdi izrino. Poto je ispriao mit Egipana u pogledu podzemnog
svijeta on dodaje: Egipani su bili prvi koji su tvrdili da je ovjekova dua besmrtna i da,"
poslije smrti, ,,kada tijelo propadne, prelazi u neko drugo ivo bie. I kada je ona prola
kroz sve suvozemne ivotinje, morske ivotinje i ptice" (totalitet metempsihoze): onda u
tom sluaju ponovo zauzima tijelo nekog ovjeka; u toku 3000 godina zavrava se takav
jedan period. Ove predstave nalaze se i meu Helenima. Ima nekih koji su se sluili tim
uenjem ranije ili docnije, pa su o njemu govorili kao da ono pripada njima. Ja njihova
imena zaista znam, ali neu da ih napiem." On time neosporno misli na Pitagoru i njegove
uenike.
3. to se pak tie Pitagorine praktine filozofije koja je sa gledita ovih primjedbi vrlo
shvatljiva: nama je poznato malo filozofskih ideja koje se odnose na nju. Aristotel veli o
Pitagori da je ,,on prvi pokuao da govori o vrlini, ali ne na pravi nain; jer, poto je vrline
sveo na brojeve, to nije bio u stanju da postavi neku vlastitu teoriju o njima." Pitagorejci su
pretpostavili da postoji takoe deset vrlina, kao to postoji deset nebeskih sfera. Izmeu
ostaloga oni opisuju pravdu kao broj pomnoen samim sobom" , kao ono to je na
jednak nain jednako sa sobom. Tako je pravda bila jedna odredba broja: jedan paran broj
koji, ponmoen samim sobom, uvijek ostaje paran (jednak). Pravda je, svakako, ono to
ostaje jednako sa samim sobom, to je jedna sasvim apstraktna odredba koja je podesna
i za mnoge druge stvari; ali ova konkretnost nije iscrpljena takvom apstraktnom odredbom.
Tako su oni brojevima odreivali ono to je fiziko, moralno; ali ove sve postaje
neodreeno i povrno, pojam se gubi.
Mi pod imenom zlatne rijei posjedujemo jedan niz heksametara koji predstavljaju niz
moralnih izreka, a koji se s pravom pripisuju poznijim pitagorejcima. Oni nemaju nikakvog
znaaja, ta opta, poznata moralna naela; ali ipak izgleda da su stari. Oni poinju time to
nalau da besmrtne bogove, onakve kakvi se oni prema zakonu nalaze pred nama, treba
potovati;" i: Potuj zakletvu, a potom slavne heroje," jedna suprotnost besmrtnim
bogovima iz narodnog vjerovanja; gornji i donji" obuhvataju se u zakletvu. Inae se
nastavlja nalozima kao Roditelje i krvne srodnike treba potovati" itd. To su moralne pouke
u kojima je na jednostavan dostojanstven nain izraeno ono to je moralno, sutinsko; ali
25

takve stvari ne zasluuju da se smatraju za filozofske, mada su vane u pogledu razvoja

obrazovanosti.
Vaniji je prelaz forme moralnosti u moralnost u njenoj egzistenciji. Kao to su u Talesovo
doba poglavito zakonodavci i osnivai drava imali u isto doba fiziku filozofiju: tako vidimo
da kod Pitagore isto tako postoji praktina filozofija kao pripremanje nekog moralnog ivota.
Tamo se spekulativna ideja, apsolutna sutina, nalazi po svome realitetu u jednom
odreenom ulnom sutastvu; i tako isto moralan ivot postoji kao ono to je opte, kao
stvarni duh jednog naroda, u obliku njegovih zakona i njegove vladavine, moralnost je
dakle isto tako utonula u stvarnost. U Pitagori, meutim, mi vidimo da se u spekulaciji
realitet apsolutne sutine uzdigao iz ulne realnosti i ak da je izraen kao sutastvo misli,
ipak jo ne potpuno; tako isto da je moralno sutastvo izdignuto iz stvarnosti, to je
zaista jedno moralno ureenje cijele stvarnosti; ali ne kao ivot jednog naroda, ve jednog
drutva.
Mi uopte sve do najnovijih vremena neemo vieti da praktina filozofija postaje
spekulativna. Pitagorejski savez je proizvoljna egzistencija, proizvoljno podizanje, kao
svjetenika ustanova, on nije dio neke ustavnosti, sankcionisan, priznat u cijeloj zajednici.
Pitagora se sa svoje strane, kao uitelj izolovao, kao to to ine naunici. Takvi nalozi, kao
to su Deset zapovijesti, kao to su izreke grkih mudraca, kao to su Pitagorine izreke u
njegovim Zlatnim rijeima i druge izreke koje se nazivaju njegovim simbolima, ne mogu se
smatrati za spekulativnu filozofiju ili za pravu filozofiju; isto tako kao, s druge strane, ni
fiziki pojmovi i saznanja veze izmeu uzroka i posljedica, i tome slino. Isto tako se ni
opta ivotna pravila ne mogu smatrati za neto spekulativno; u njima se ne sadri ono to
je heterogeno u njegovoj apsolutnoj suprotnosti, razlinost, niti je izraeno u njegovome
jedinstvu. Ono to je isto spekulativno nije opet neka veza koja se prosto nalazi u svijesti, i
koja je po sebi i za sebe protivstavljena predmetu, niti se nalazi u prirodi kao po sebi i za
sebe protivstavljena svijesti, ovo su fizike nauke, ono je praktino-moralno znanje; ve
je ono: unutar elementa svijesti jedno djelanje svijesti usmjereno protiv neeg drugog, ali
budui ve jedinstvo ono je prisutno kao supstancija, nije forma ravnoduna, samostalne
raznolikosti koja bi bila povezana. Moralna svijest je sutinski u svijesti ukoliko je svijest,
ukoliko je protivstavljena prirodi, biu; ali u okviru svijesti ona kao svijest ima isto tako svoj
realitet ili svoje bie. Narod, opta svijest, duh jednog naroda je supstancija, ija akcidencija
jeste pojedinana svijest; ali ova pojedinana svijest je isto tako po sebi i za sebe.
Spekulativno se sastoji u tome to sutina pojedinane svijesti jeste duh naroda, isto opti
zakon apsolutno individualna svijest, a duh naroda ima svoju sutinu u svijesti kao
takvoj; to su dvije heterogenosti, dva razliita bia koja se stavljaju kao jedno isto. Meutim,
obje ove strane ne pokazuju nam se u formi suprotnosti, kao svijest i priroda, jer su obje ve
u sferi svijesti obuhvaene za nas. Tek se u moralu nalazi zapravo ovaj pojam apsolutne
pojedinanosti svijesti, i ini sve za sebe.
Ali da je Pitagori u sutini lebelo pred duhom to da je supstancija moralnosti neto opte,
o tome vidimo jedan primjer u tome to ,,je jedan pitagorejac na pitanje jednog roditelja
kakvo vaspitanje treba da dade svome sinu odgovorio": Kada bude graanin jedne drave
kojom se dobro upravlja." To je jedan vaan, taan odgovor. Individuum se obrazuje u
porodici, a poslije toga u njegovoj otadbini, pod uticajem njenog stanja koje poiva na
istinskim zakonima. Tome velikome principu, po kome treba ivjeti u duhu svoga naroda,
podreene su sve ostale okolnosti. Danas se naprotiv smatra da vaspitanje treba da je
nezavisno od duha vremena. U dobro ureenoj dravi nije mogu neki izdvojeni savez.
26

ovjek se u svome obrazovanju podeava prema dravi; drava je najvia sila. ovjek nije
u stanju da se nje oslobodi; ak i kada eli da se izdvoji, on nesvjesno stoji pod tim to je
opte.
Upravo u tome smislu spekulativnost Pitagorine praktine filozofije jeste to to je trebalo da
etika ideja zadobije realitet kao taj savez. Kao to priroda prelazi u pojam, pa se uzdie u
smisao: tako prelazi misao kao misao svjesne stvarnosti u realitet, da postoji kao duh
jedne zajednice, a pojedinana svijest, kao svijest koja nije realna, da dobije svoj realitet u
jednome savezu; tako da njeno raenje ili njena hrana, njeno samoodranje jeste upravo
to da postoji u takvoj supstanciji i da se prema njoj ponaa tako da u njoj postane optom
samosvijeu.
Mi vidimo kako u Talesovo doba moralnost postaje opta dravna ustavnost, kao to je
njegov teorijski princip isto tako jedan opti stvaran princip; kod Pitagore vidimo da se
teorijski princip djelimice uzdigao iz stvarnosti u misao, - broj je neto na sredini: isto tako
da se moralnost izuzima iz opte svjesne stvarnosti i da se pretvara u jedan savez, jedno
drutvo, sredina izmeu opte stvarne moralnosti i toga da pojedinac ima kao pojedinac
da se stara za svoju moralnost (moralitet) i da je kao opti duh nju izbjegao. Kada budemo
vieli da se praktina filozofija ponovo pojavljuje, uvieemo da je takva. Ovim se moemo
zadovoljiti, da bismo sebi stvorili predstavu o pitagorejskom sistemu. Ipak hou jo ukratko
da navedem glavne momente iz kritike koju Aristotel daje o pitagorejskoj formi brojeva.
Aristotel s pravom veli: Ako se uzmu za osnovu samo (broj ili) granica i bezgranino,
parno i neparno: onda oni time ne kazuju kako postaje kretanje i kako su, bez kretanja i
promjene, mogui postajanje i propadanje, illi stanja i djelatnosti nebeskih tijela." Ovaj
nedostatak je znaajani. Brojevi 1, 2, 3 jesu mrtve suvoparne forme; ali ivot, kretanje jeste
jedna druga odredba koje u njih nema. Na taj nain to je jedan sasvim apstraktan i skueni
princip. Na drugom mjestu, Aristotel kae: Na osnovu brojeva nijesu shvatljive ostale
odredbe tijela, teina i lakoa," ili odredbe kao sasvim razlini pojmovi, ono to je
konkretno. Na ovaj nain ne moe se izvriti prelaz od jednog broja na konkretnu odredbu.
Oni tvrde da ne postoji nikakav broj izvan broja nebeskih sfera!'" dakle, na primjer, jedna
nebeska sfera i potom opet neka vrlina, moralna osobina ili neka prirodna pojava na zemlji
odreene su kao jedan i isti broj. Na svakoj stvari ili osobini moe da se pokae svaki od
prvih brojeva; ona ima te momente na sebi. Ali ukoliko broj treba da izrazi neku bliu
odredbu, onda ova sasvim apstraktna kvantitativna razlika postaje sasvim formalna; kao
kada je biljka broj pet zato to ima pet pranika. To je isto tako povrno kao to su povrne
odredbe pomou materijala, kiseonika itd., ili pomou strana svijeta; jedan formalizam slian
onome kao to se sada hoe na sve da primijene tabele, emati elektriciteta, magnetizma,
galvanizma, kompresije i ekspanzije, mukoga i enskoga, jedna sasvim tura
odreenost one e treba da je rije o onome to je realno.
Pitagori i njegovim uenicima pripisuju se mnoge naune misli i pronalasci. Najuvenija
jeste Pitagorina teorema; to je u stvari glavni stav u geometriji, on se ne moe smatrati kao
ma koji drugi stav.
Ostale predstave koje se sluajno i bez veze navode o pitagorejcima nemaju filozofskog
znaaja (nita nije ravnodunije od pitanja kakva su mnijenja ljudi imali), i mogu se
spomenuti samo u obliku prianja. Tako se, na primjer, pria da su pitagorejci
pretpostavljali neki prazan prostor koji nebo udie, i neki prazan prostor koji odvaja prirode
27

jednu od druge, i postavlja meu izmeu onoga to je kontinuirano i onoga to je diskretno;

da se taj prostor nalazi prije svega u brojevima i da odvaja njihovu prirodu."
Uticaj na Platona
Pitagorovci nijesu zanimljivi samo zbog muzikih i matematikih istraivanja; niti su
zanimljivi samo zbog toga to su predstavljali religiozno udruenje; niti samo zbog toga to
su kroz svoje uenje o seobi dua i svoju matematiku metafiziku bar u onoj mjeri u kojoj
nijesu materijalizovali brojeve teili ka tome da se otrgnu od de facto materijalizma
miletskih kosmologa. Oni su zanimljivi i zbog toga to su uticali na Platona, koji je, bez
sumnje, bio pod uticajem njihovog shvatanja due i njene sudbine (on je vjerovatno od njih
pozajmio doktrinu o trostrukoj prirodi due). Pitagorovci su sigurno bili impresionirani
vanou due i njenim pravilnim njegovanjem, a to je bilo jedno od najomiljenijih
Platonovih ubjeenja kojeg se on pridravao itavog svog ivota. Platon je pretrpio jak uticaj
matematikih spekulacija pitagorovaca bez obzira na to to je u tom pogledu teko
odrediti pravi obim njegovog dugovanja njima. A rei za pitagorovce da su izvrili odreujui
uticaj na formiranje Platonove misli, znai odati im prilino laskavo priznanje.

28