Charles Baudelaire

Cvjetovi zla
I
BLAGOSLOV
Kad se Pjesnik rodi u emeru svijeta
Jer je vinjih sila odluka to bila,
Mati pesti gri, gnjevom obuzeta,
Hulama je samog boga raalila:

Bolje da sam ivot klupku zmija dala

No da ruglo dojim zbog kojeg se plae,
Kunem no to kratkom nasladom je sjala
Kad utroba moja ispatanje zae.

Kad me od svih ena izabra ko znamen

Da odvratna budem mom suprugu tunu
I kad ve ne mogu baciti u plamen
Ko ljubavno pismo tu nakazu runu,

Sa sebe u mrnju kojom Ti me kazni

Izliti na plod to Tvoja zloba stvori,
Tako u previnut izdanak nakazni
Da pupoljke kune nikad ne rastvori!

Usta te nemajke mrnjom zlom se pjene,

Za nakane Vinjeg gluha je i nijema,
Samoj sebi time u bezdnu Gehene
Lomau za zloin materinstva sprema.

Pod okriljem, ipak, Anela on sniva,

Odbaeno edo sjaj sunani pije,
U hrani, u piu, u svemu otkriva
Kap nektara rujnog, miris ambrozije.

On druguje s vjetrom, s oblacima zbori,

Opaja se pjesmom svoga krinog puta,
A Duh to ga prati s ganuem se bori
Videi ga gdjeno ko ptica skakuta.

Nevoljko ga sreu oni koje voli,

Njegova dobrota u njih drskost raa,
Osjetljivo mjesto trae gdje ga boli,
I tamo ga pakost njihova pogaa.

Pepela mu u kruh primijeaju smjerno

I zagade vino to se njemu toi,
Sve ega se takne, bace licemjerno,
ale se kad stanu na put kojim kroi

ena mu se hvasta trgovima javnim:

On luduje za mnom jer me lijepom vidi,
Vanjtinu u slina idolima davnim
Preliiti zlatom da se svakom svidi.

Tamjanom i mirhom opit u se znati,

Klanjanjima, vinom rujnim kao sanja,
Radoznala da 1' u srce to to pati
Nagnati da meni ko botvu se klanja.

A kad igra ta mi bezbona dodija,

Moja ruka gipka tiho e ga taci,
Moji nokti nalik na pande harpija
Do njegova srca lako put e nai.

To srce to dre ko ptiica plaha

Iz grudi u njemu ivo iupati,
S prezirom ga na tlo bacit bez uzdaha.
Mezimici maki da glad stia dati!

K nebu gdje mu oko vidi tron u sjaju

Pjesnik vedar die svoje smjerne ruke,
Munje svijetlog duha vid mu zaklanjaju
Da ne gleda bijesne narode i puke:

Blagoslovljen, Boe, to nam patnju dade

Kao lijek boanski za zloe i bludnje,
Eliksir najii koji tek kroz jade

Sprema due jakih za svetije udnje.

Znam, Gospode, da si odredio mjesto

Pjesniku kraj Tvojih blagih kerubina
I da ga na slavlje poziva uz prijesto,
Vjeno slavlje Trona, Vlasti i Vrlina.

Znam da Bol je plemstvo jedino u koje

Pakao ni zemlja nikad zagrist nee,
Da mistinu krunu spletem, potrebno je

Zadiviti svemir sve dok vrijeme tee.

Ali ni Palmire izgubljeno blago,

Biseri, dragulji, pa ma gdje se krili,
Djela tvojih ruku, sve kamenje drago
Sjajemo ovoj kruni ne bi ravni bili;

Jer ona e biti od svjetlosti bistre

Sa svetog ognjita praiskonskih zraka,
Spram nje oi smrtne, ma koliko iskre,

Zrcala su samo mutna i nejaka!

(Jurevi)

BLAGOSLOV

K nebu, gdje mu oko vidi tron od zlata,

Vedri Pjesnik ruke die, i, od sjeva
Razgranjenih munja bistrog duha svoga,

On ne vidi rulju to je puna gnjeva:

Blagoslovljen da si, Boe moj, to patnju
Dade nam za lijek grjehova nam kletih
I da sok nam bude ist, najbolji, koji
Kr'jepe u kraj vodi uivanja svetih!
Znam da mjesto uva Pjesniku gdje sretni
Redovi se niu svetih Legiona
I da ga poziva na vjeito slavlje
Trona, i Kreposti, I Dominaciona.
Znam: samo je patnja plemenitost koju

Zub zemlje I pakla ne moe da dira,

A za gradnju treba mistine mi krune
Rad sviju vremena I sviju svemira.
Izgubljeno blago prastare Palmyre,
Neznane kovine, biser mora tajnlh,
I u tvojoj ruci, premalo bi bilo
Za dijadem taj mi vedri, l'jepi, sjajni;
Jer e on mi biti samo od ista sv'jetla
S ognjita iskonskog, vrela svetih zraka
S kojih oi smrtne - sjaj kad svoj sav daju -

Zrcala su plana, puna polumraka".

Nazor

ALBATROS

esto za zabavu mornari na brodu

Love albatrose, bijele morske ptice
to prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodune, tihe suputnice.

Tek to ih uhvate i na daske stave,

Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
dre ih ko vesla postieno, edno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!

Nedavno prekrasan, kako li je ruan!
Netko mu kljun drai onim to dohvati,
Drugi oponaa hod mu tako tuan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba

to ivi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema to mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.

Robi

UZNESENOST

Iznad svih jezera i iznad dolina,

i iznad najvieg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kree se misao sa toliko strasti,

kao dobar pliva meu valovima,
i ostavlja brazdu meu prostorima

sa neizrecivom i muijakom slasti.

Odleti to dalje od gnjilih movara,

proisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,

od kojih se dua mutno zamaglila,
sretan je tko moe u zamahu krila

uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na evu samo zato mari

da svakoga jutra istog zraka kua,
- tko nad svime lebdi i bez muke slua
razgovore cvijea i svih nijemih stvari!

Jurevi

IV
SUGLASJA

Ova priroda hram je gdje stupovi ivi

Nejasne nam umu rijei zborit vole,
Put ovjeka vodi kroz same simbole
to motre ga prisno, a duh im se divi.

Kao to se dugi, daleki odzvuci

U sklad dubok, taman stapaju i spoje,
Sklad prostran ko no i ko svjetlost to
je
Slivaju se boje, mirisi i zvuci.

Mirisi su jedni ko put djeja svjei,

Ko polja zeleni, slatki ko oboe,
A drugi pak bujni, razbludni i tei,

Po irenju slini svem to beskrajno je:

Tamjan, mous, ambra opojstvom se jave,
Ushite nam duha i utila slave.
JUREVIC

SUGLASJA
Sva Priroda hram je gdje stupovi ivi
Izrjecima mutnim ponekad se glase:
Kroz ume simbola ovjek probija se
I pod njinim prisnim pogledima ivi.

K'o odjeci kad se iz daleka spoje

U jedinstvo mrano, duboko bez kraja,
Silno poput noi i suneva sjaja,
Dozivlju se zvuci, mirisi i boje.
Jedini mirisi su ko put djeja svjei,
Slatki k'o oboa, k'o polja zeleni,
-Drugi od sveg jai, bujni iskvareni,
Kao stvar se ire to u beskraj bjei:
Mou, ambra, tamjan te izmirna plave
utila i duu, ushite im slave.

(Z. Mrkonji)

X
NEPRIJATELJ

Moja mladost mrkla olujina bjee,

Suncima tek gdjekad svijetlim obasjana,
Pusto vrtu mome gromovi nanijee,

I malo mi osta voa neubrana.

Jesen misli, eto, ve dodirnu mene,

Lopate se latit valja koja zape,
Da ivotu vratim zemlje poplavljene
Gdje rupe duboke ko grobovi zjape.

Tko zna da 1' e novo cvijee mojih snova

Nai na tlu, golom poput pjeanika,
Sok okrepe tajne za cvjetanja nova?

O boli! O boli! Vrijeme ivot grabi,

A Netko nam srce gloe, mrana lika,
1 krijepi se naom krvlju, koja slabi!

JUREVI

NEPRIJATELJ
Mladost mi je bila mrana nepogoda
koju samo katkad sunce bljeskom probi,
i u mojem vrtu sad je malo ploda,

kad nakon oluje osta u grdobi.

Evo ve se jesen mojih misli unja;
sad motiku i grablje traim, radi truda
da izravnaim zemlju plavu, punu mulja,
gdje ko rijeke velike jame zjape svuda.
No da li e cvee novo koje sanjam
do mistine hrane ivotne doi?
korjenom u zemlju pustu da uranja,
O boli! To vrijeme ivot jede, mrvi,
i duman mrani to nam srca gloe

raste snaan mlazom istekle nam krvi.

OVJEK I MORE

Uvijek e, Slobodni, njeno voljet more!

U beskraj prostrtom njegovome valu
Duu svoju gleda kao u zrcalu,
A duh tvoj jo gore sakriva ponore.

Ti voli roniti u grud lika svoga,

Grli ga oima, rukama, u svome
Srcu se veseli umorenju tome,
Sred tog buna jada, divlje silenoga.
Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje,
ovjee, jo nema mjere tvog bezdana;
More, ti sakriva bogatstva neznana,
Tako strano tajne vi uvate svoje!
Ipak, eto, tu su stoljea bezbrojna,
Da se vi bez grinje, nemilo borite,

Umiranje, pokolj, tako vi volite,

Borioci vjeni, brao nespokojna!
Vidovi

XXII
HIMNA LJEPOTI

Dolazi li s neba ili iz dubine,

O ljepoto? Bojim ili vrajim inom
Kraj tvog dobroinstva uvijek zloin sine,

Pa te zato mogu porediti s vinom.

U tvome je oku i zapad i zora,

Olujni mirisi u vee sumrano,
Poljupci su pie, a usta amfora,
Junak kukavica, a dijete junano!

Iz crna ponora ili sa svih zvijezda?

Ukleta Sudbina lie tvoje pete,
Na sreu gradi il' unitava gnijezda,

Vlada, al' ti rijei tvoje nisu svete.

Po mrtvima gazi i jo im se smije,

Od tvoga nakita nita nije skrito,
Umorstvo i Uas na trbuhu grije,
Oni tamo pleu vrlo ponosito!

A muica, sretna, leti prema svijei,

Drhtne, plane, veli: Blagosiljam plamen!
Zaljubljenik, slomljen, kraj ljubljene klei

Ko da umirui gladi grobni kamen.

S neba il' iz pakla, svejedno odakle,

O Ljepoto! udo strano i golemo,
Ako su ti ruke samo vrata takle
Onog beskonanog to je meni nijemo,

Od Vraga il' Boga, svejedno! Vjetice,

Svejedno, kad daje ti, otrovni cvijetu,
Ritam, miris, svijetlo o, moja kraljice,

I nije sve gadno i teko na svijetu!

ROBIC

HIMNA LJEPOTI

Stie li sa neba il iz vjenih tama?

Tvoj pogled, boanstven i ispunjen tminom,
Ljepoto! I dobro i zlo nosi nama,
Pa te zato mnogi porede sa vinom.

U tvom oku sunce ulazi i svie;

Ko olujno nebo ti odie zrakom;
Usne ti amfora, a poljupci pie
to heroje slabi, djecu ini jakom.

Iz bezdana kroi il sa zvjezde pade?

Uz tvoj skut se Udes moto ko pseto;
Nasumice rasipa radost i jade,
Vladajui nad svim, nehajna za sve to.

Po mrtvima gazi i ruga se njima;

Pod nakitom tvojim i Groza je ljupka,
A Porok, taj dragulj najdrai me svima,
Po stomaku tvome zaljubljeno cupka.

Oareni smrtnik leti tvojim tragom,

Svjetiljko, i klie: Blagoslov tom plamu!
Dahtavi ljubavnik povijen pod dragom
Slii smrtniku to miluje jamu.

Sa nebesa ili iz pakla, zar je bitno,

Ljepoto! grdobo grozna i prokleta!
Ako mi tvoj pogled, osmjeh i sve ari
ire vrata dosad nepoznatog Svijeta!

Bog ili Vrag? Aneo ili Sirena,

Zar je bitno, ini li- o, mirise, sjaju,
Svilooka vilo, kraljice ljubljena!Svijet manje odvratnim dok nam dani
traju!

LJEPOTA

Ko san od kamena lijepa, o smrtnici!

Grudima svojim ve svakoga izranih,
I ljubavlju vjenom i nijemom za njih,
Ko tvari nekom izgaraju pjesnici.

Modrinom kraljujem, sfinga neshvaena,

Put mi je labuda, a srce od snijega,
Mrzim svaku kretnju htijenja i bijega,

Nikad nasmijana, nikad napaena.

Preda mnom pjesnici provode sve noi

I dane, da vide ponosno mi lice,
Jer nema spomenika ravnih mojoj moi;

Ja ih oaravam poput Ijubavnice,

istim zrcalima od Ijepe stvarnosti,
Ocima svojim, to sjaju u vjenosti!

Robi

EGZOTINI MIRIS
Kad sklopljenih vjea u jesenje vee
Pijem udno miris tvojih vrelih grudi,
Na ale blaenstva dua mi odbludi,

U slap itkog sunca. to sveudilj tee.

To je otok sneni kojem zemlja daje
Drvee prebujno, rujno sono voe;
Vitki snani momci tu planduju kroe,
A oi se ena razdragano sjaje.
Odmamljen daleko dahom iz njedara,
Gledam luku punu klonulih jedara
I trudnih brodova od prole oluje.
A vonj tamarida, to pline od ara,
Drakaju nosnice, dok lahori struje,

U meni se mijea s pjevanjem mornara.

Vladislav Kuan

JA TE OBOAVAM
Ja te oboavam kao nebo nou,
O posudo tuge, i tvoju mirnou
Ja ljubim sve vie to mi bjei dalje
Pa i makar mislim da te tama alje
Da bi ironino razmak poveala
to ga je do neba ve priroda dala.

U divljem naletu nasrem i skaem

I k'o crv leinu ne bih dao jaem!
I meni je draga, u oaju slijepom,
ak i ta hladnoa to te ini lijepom.

Robi

POSMRTNO GRIZODUSJE

Kad snivala bude tamna ljepotice,

Na dnu spomenika,od crna mramora,
Kad ti dom udobni-lonicu AmoraZamijeni hlad jame i vlaga grobnice;

Kad pritisne ploa plaljive ti grudi

I bokove,gipke u nehaju kretnja,

I srcu ti,punom pustolovnih hlepnja
Ne dade da kuca,treperi i udi

Tad e grob,to znade moje ei tajne

(jer on uvijek pojmi pjesnika u plau)
Za nesanih noi i ame beskrajne

Re ti:"Zato nisi,ljubavnice,smjelo
Okusila ono za im mrtvi plau?"

-I crv,kao grinja,izgrist e ti tijelo

Jurevi

GRINJA SAVJESTl

Kad e ti da spava, ljepotice mrana,

Na dnu spomenlka od crna mramora,

Pa ti stan i krevet budu jama plana

Od kie i rupa tijesna, bez otvora;

Kad e kamen - tite plaljive ti grudi

I bokove koji za mekou znaju Pr'jeit srcu tvome da se, ele, budi,
A nozi da tri putem, k Dogoaju:

Grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne

(Raka razumije pjesnika), u vajne

Noi bez sna, r'jet e: Da l' ti vr'jedi sade,

Kurtizano jadna, to ne upoznade

Za im mrtvi plau?" - I na te crv e sjesti,
I kou ti toit ko grinja savjesti.

Nazor

MIRIS
itaoe, reci, udahnu li kada
Zrak crkve starinske, gdje se tamjan vije?
S nasladom, polako, da l' uskrsnu kada
Dah mousa starog, to torbica krije?

Zanosom dubokim opaja nas lako

Sjaj minulih dana, kad obasja zjene!
Nad ljubljenim tijelom ljubavnik se tako
Nadvija i sre pelud uspomene.
Njena teka kosa mirisna je puna,
Iz nje vonj divljine vio se i peo
kao tamjan loga i omame veo.
A iz haljine njene od meka baruna,
to mladou nagom natopljena sva je,
Hlapio je miris krzna u odaje.

Jurevi

IVA BAKLJA

Preda mnom hodaju oi pune boja

to su po Anelu postale magnetom;
Idu ko dva brata to su braa moja
I kojima slue moje oi metom.

Od klopke i grijeha izbavljaju sobom,

Korake mi vode da Ljepotu kuam,
Oni su mi sluge, ja sam njima robom,
Cijelim svojim biem ja tu baklju sluam.
Oi arobnice, u vaemu sjaju
Neto je od svijea usred bijela dana;
Kraj rumena sunca one svjetlo daju

Ne za Smrt, jer vam je rije Buenja dana,

Pjevajte mi dui Buenje bez kraja,

Zvijezde to vam sunce ne potamni sjaja!

ROBI

IVA BUKTINJA

Stupaju preda mnom Oi pune bljeska,

Ko Aneo da ih magnetinim stvori;
To su moja braa, dva brata nebeska,

Liju mi u oi oganj nesagoriv.

tite me od grijeha i nesree druge,

Korake mi vode po stazama Lijepog;
Ja sam njihov suanj, oni moje sluge;
Toj buktinji ivoj pokoran sam slijepo.

O, prekrasne Oi, blistate ko svijee

Kad mistini sjaj im usred dana gori;
Sunce sja, al njihov plam zgasiti nee;

Dok one Smrt slave, vi pjevate Zori;

Stupate, pojui buenje u meni,
Zvijezde iji plamen sunce ne zasjeni!

MAAK

U mome se mozgu eta,

Posve ko po stanu svome,
Lijep maak, drag po tome
to i glasom jedva smeta,

Koliko je tih i edan,

ak i onda kad se ljuti
Ugodno je glas mu uti,

Zato je toliko vrijedan.

Taj glas to sja ist i itak

U najdubljoj mojoj tami,
Kao dobar glas me mami
I veseli ko napitak.

Uspavljuje strane boli

I sadri sve ekstaze,
On ne treba duge fraze

Da iskae sve to voli.

Tko gudalo moe dati

to bi mome srcu znalo
icu koja titra malo
Tako divno raspjevati,

Osim tvog dubokog glasa,

Serafinski maku udni,
U kom svi su ini budni

Jer vilinska ti je rasa.

II
Krzno mu je smeesivo,
A mirie, da sam svima
Proet bio mirisima
Tek to sam ga pogadio.

On je dua mjesta toga,

Sudi, predsjeda i asti.

U njegovoj sve je vlasti.

Zar stoji na mjestu boga?

Kad oi njemu predam,

Ko magnetom privuene
I posluno upravljene,
Pa kad sam u sebe gledam,

Ja ne vidim svoje lice,

Nego dvije vatre male

to sjeaju na opale
I motre me netremice.

Robi

NAPUKLO ZVONO

Gorko je i slatko u duge zimske noi

Sluat kad ti glava pokraj vatre klone,
Sjeanja, to iz daljine e doi,
Na zvona glas, kad negdje usred magle
zvone.

Sretna li zvona to tako snana glasa,

Ve staro, al bodro, jo velju snagu krije,

I, vjerno, svoj pokli alje ko znak spasa,
Vojniku slino staru, to na strai bdije.

No moja je dua napukla, pa kada

Ispunit bi htjela pjesmom noi hladne,
O, kako se esto deava da tada

Glas joj hropcu slii ranjena vojnika,

Do krvave mlake kad naputen padne,

Izdiu, bez kretnje, pod hrpom ranjenika.

Gamulin

LXXVII
NAPUKLO ZVONO

U noima zimskim maglovitih tmua,

Kraj vatre to tinja, zadimljena, snena,
Uz brujanje zvona moje srce slua
uvstvom sladogorkim apat uspomena.
O blaeno zvono, i skladno i zvuno,
to usprkos dobi ilo klatnom bije,
I

javlja se uvijek krepko i odluno

Ko iskuan ratnik to na strai bdije.

A i meni dua od bola prepue,
Pa kad kuam pjesmom oiviti sobu,

U sumraku rijei nemilo zazvue,

Ko pla s razbojita il jecaj u grobu,

Ko beznadni vapaj hropac samrtnika
to gine pod hrpom ve mrtvih vojnika.

VLADISLAV KUSAN

MAKE

I uenjak strogi i strasnik pun vatre

Zavole, u dane svoje zrele dobi,
Snane, mazne make, to vjeno u sobi,
Sute ko i oni, zimomorno snatre.

Odane mudrosti i putenom aru,

Trae grozu tmine i tiine grobne.
Njih bi Ereb htio za teklice kobne,
Kad bi, gorde, mogle sluit gospodaru.

Otmjeno se prue kad sanjarit hoe

Poput silnih sfinga, to na dnu samoe
Zamiljeno tonu u beskrajne tajne.

arovite iskre prte s plodnog boka,

A mrvice zlata, siune i sjajne,
Palucaju zjenom zagonetnog oka.

V. Kuan

XLV

LXVIII
TUGA LUNE
O, kako veeras lijeno Luna sanja,
Ko arobna ena sred mnotva jastuka,
to klonula udi milje milovanja,
Dok obline grudi gladi snena ruka.

Premirui kua sladost polubdjenja

Na svilenom hrptu mekotnih lavina,
1 pogledom prati bijela snovienja,

Cvatove to plove u plavet visina.

Ponekad je enja tako bolno gane,

Da niz njene zjene tajom suza kane,
A skrueni pjesnik, koji svu no bdije,

U dlan zgren prima blijedu kaplju tuge,

Ko zrnce opala s prelivima duge,
Pa je oku sunca na dno srca skrije.

VLADISLAV KUSAN

LUNINE TUGE

Veeras luna snije jo tromije no prije,

Ko lijepa ena lee na jastucima silnim,
to ruke rastreseno klizi, meke i tihe
Po grudima, ko pred san, po obrisima
svilnim:

Na glatkome satenu tih mekanih lavina,

Zamiru ko da Ijubav snubi i svijest gubi,
Oima bludi iznad vizija, bjelina,
to lazurom se penju ko cvijet, to svemir
Ijubi.

Dok ona katkad znade na zemlju nau

kradom

Suzu od enje spustit, ko prevarena

nadom,
Tad pjesnik, to mu snove mata razgoni
iva,

Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu

palu,
Iz koje zrake blijete ko na skrhanom
opalu,

I u srce je staviv, od suneva sjaja je

skriva.

RADOSNI MRTVAC
Za svoje u kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje pueva ima,
Zaboravljen tu u spavati u mraku

Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze alosnice,
iv, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trule mami,
Bez kajanja le mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li jo koje

Za taj trup bez due, za to tijelo moje.

(A. Jurevi)

Spleen LXXI

Kad svod nizak, teak kao poklop tlai

Duh izmuen stravom dugih amotinja,
I kad sapet krugom neba to se mrai,
Tuniji od noi dan sivkasti tinja;

Kad zatvoru vlanom slii lice svijeta

U kojemu Nada bojaljivo krili
I ko imi slijepo oko zida lijeta
O stropove glavom udara i cvili;

Kad mlazovi pljute jednolika zvuka

I reetke riu tamnice prostrane,
I kad nijemo mnotvo odvratnih pauka
Na dnu mozga mree raspinjati stane,

Tad najednom jeknu zvona poput groma

I urlike nebom prospu grozomorno,
Ko dusi to blude samotni, bez doma,
Pa jecati ponu dugo, tvrdokorno.

Niz mrtvakih kola promie bez glasa

Mojom duom; Nada shrvana zavija,
A despotska Strepnja prepuna uasa
U lubanju moju crni stijeg zabija.

Jurevi

VIII
JEDNOJ PROLAZNICI

Ulica je buno vrela oko mene.

Vitka, u crnini, s plemenitim strukom
Jedna ena proe pridiui rukom
U raskonoj kretnji rub halje vezene;

Isklesanih nogu, sklad oko nje rosi.

Nestrpljiv ko luda, lakomo sam pio
Iz oka joj (nebo gdje se orkan krio)
Blagost to opinja i slast to smrt nosi.

Blijesak... pa no potom! Ljepoto bjegua,

O ti, ije oi u tren me opie,
Da li e te ikad moja e gorua

Opet sresti? Kasno! Moda nikad vie!

Jer ja ne znam tko si ni gdje si se skrila,
Ti, to ud si moju jasno osjetila!

JUREVIC

JEDNOJ PROLAZNICI

Ulica je zagluna vritala oko mene.

Duga, tanka, u crnini, velianstvo bola,
Prola je neka ena, a ruka joj ohola

Pridizae, njihae skutove svoje;

Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.

A ja se napajah, u gru osobenjaka,
Njenim okom, olovnim nebom olujnog
znaka,
to zanosnu blagost i smrtonosnu slast
sipa.

Jedna munja? a zatim no! - Trenutna

prelesti
S ijeg pogleda namah novim ivotom
diem,
Zar u te samo u vjenosti ponovo sresti?

Drugdje, daleko! Prekasno! Moda nikad

vie!
Jer ne zna kuda u, ne znam kuda si
nestala,

Ti koju koju sam mogao voljeti, ti to si to

znala!

SUTON
Evo ljupko vee, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka neujno se ulja;
Ko lonica velja nebo se zatvara,

A ovjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.

O prijazno vee, eljkuju te oni
Koji s pravom vele - umorni i bolni -:
''Radili smo danas''! - vee melem nosi
Dua koja trpi i poinak prosi,
Starcu uenjaku kome vjee tee,
I radniku svakom koji trudan lijee.
U zraku, meutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.

Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,

Ulicama svuda Blud se pali tada,
Ko mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda kri sebi put potajni,
Dumaninu slian, sprema prepad tajni;
Rijui po blatu to sred grada die,
Poput crva snagu iz ovjeka sie.
Odsvakud se uje iz kuhinja pisak,
Kazalita amor i kapele vrisak;
Za stolom gdje kost uitak je fini,

Sjate se bludnice i sudruzi njini;

Tokovi to nou za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut e radu:
Provalit e vrata i opljakati kase
Da poive malo, odjenu metrese.
Saberi se, duo, u tom tekom asu
I ne sluaj ciku to gradom se rasu.
To je as kad patnje bolesnih su ljue
Mraana No ih davi i u pono vue
- u bezdanu jamu, zajedniku svima,

Bolnice su pune njinim jaucima.

Mnogi vie nee uvee kraj vatre
Sa voljenom duum da sjede i snatre.

A koliki nisu osjetili nikad

Toplinu svog doma, nit ivjeli ikad!
Jurevi

IV
VINO SAMOTNIKA

Osobiti pogled zavodljive ene

to po nama klizi kao bijela zraka

Koju luna alje, nemarna i laka,
Na jezero meu uzdrhtale sjene,

U ruci igraa posljednji cekini,

Strastveni poljubac tanke Adeline,
Muzika to takvim uzbuenjem sine
Ko da uje ljudski vapaj u daljini,

Sve to nije ravno, o duboki vru,

Slasti to je daje u opojnom gru

Pokvarenu srcu pobona pjesnika!

Toi mu nadanje, besmrtnost i mladost!

--- I divnu Oholost, tu prosjaku radost,
Koja s bogovima izravna bijednika!

ROBIC

VINO USAMLJENIKA

Neobini pogled neke lijepe ene

Koji klizi k nama kao zraak bijeli
to ga viljast mesec po jezeru preli
Da u njemu kupa ari raznjeene;
Ni poslednji novi u ruci igraa;
Razvratniki cjelov Adeline rune;
Ni zvuci muzike opojne i tune,
Sline udaljenom vrisku ljudskog plaa,
Sve to nije ravno, o duboka flao,

Melemu to u tvom trbuhu sam nao

Da njim srce tai kakav pjesnik dini;
Ti mu lije ivot, nadu davnih dana,
- I ponos, to blago vjenih sirotana,
to nas ini da smo bogovima slini!

PREOBRAAJI VAMPIRA

ena kojoj usta jagoda su sona,

Zmijoliko saviv struk i bedra mona
I gnjeei grudi o tvrd rub korzeta,
anu rije iz koje hlap mousa cvjeta:
- "Moja vlana usna, iskusna u aru,
U postelji savjest zna zavesti staru.
Pla svaiji sue pobjedna mi njedra,
I starcu izvabim gugut smijeha vedra.
Onom tko me vidi nagu i bez vela,

Nadomjetam sunce i nebesa cijela!

Moj mudrae, bludnih vjetina sam puna;
Kad ovjeka smamim rukom od baruna,
Il' kad grudi predam ujedima zuba,
Razvratna, i plaha, i njena, i gruba,
Na leaju ovom to stenje od strasti,
I Aneli sami morali bi pasti!"

Kad modinu svu mi isisa iz kosti,

Okrenuh se k njojzi u iznemoglosti

Da joj cjelov dadem, ali vidjeh tada

Mjeinu ljepljivu, gnojnu, punu smrada!
Sklopio sam oi, sav leden od strave,
A kad ih otvorih, u svjetlosti jave:
Mjesto krepke lutke, to lea uza me
Napojena krvlju mojom do pomame,
Drhtao je kostur kljocavih vilica
I cvilio suho kao vjetrnica
Il' cimer na ipci kad trulo se klima
Uz jauke vjetra u zimskim noima.

Jurevi

III
SMRT UMJETNIKA
Jo koliko puta treba da zazveim
I ljubim ti elo, o Karikaturo?
Da pogodim metu, o mistina buro,
Uz luk svoj jo dugo treba li da kleim?

Ispit emo duu spletkarei neim,

I satrti tebe, stara armaturo,

Dok te sagledamo, velika Naturo,
A zbog tvoje elje kao zvono jeim!

Ima ih to svoga ne znaju Idola.

Ti, kao kipari mueni prokletstvom,
Mue sami sebe u enji za sredstvom

I jo se nadaju, s mrana Kapitola

Da e doi Smrt i kao sunce slave

Rascvjetati cvijee iz njihove glave.

ROBIC
SMRT UMJETNIKA

Kol'ko jo puta da ti, uz zvuk praporaca,

poljubim nisko elo, mutno izoblienje?
Da pogodim u metu, to tajno odreenje,
koliko, moj tobole, da strijela jo
pobacam?

Spletkama otroumnim istroiemo due

i mnoge emo teke skele da poruimo
pijre nego to Stvorenje veliko ugledamo
za kojim nas paklena elja i jecaj gue

Neki jo ne vidjee Idola za ivota,

kipari koje prati prokletstvo i sramota
te hode tukui se u elo i u grudi,

a nada im je, mrani Kapitol, samo ovo:

da e im Smrt, lebdei ko neko sunce novo,
pupoljke mozga jednom u cvijee da
razbudi!

GLAS
Kolijevka je moja do knjinice bila,
Uz Babilon tamni romana i basna
Gdje se mudrost Grka i Latina krila
Pod pokrovom praha. uh dva zova
jasna,
Prvi glas mi ree, lukav, pun krepine:
Ova Zemlja sva je poslastica sjajna,
Tek ti mogu dati iste veliine,
Naslada bi tvoja bila tad beskrajna!

A drugi mi anu: Doi na put snova,

Put to onkraj mea u neznano vodi!
Glas brujae strasno kao huj vjetrova
Na obali mora. Tko zna gdje se rodi;
Sluh mi slatkom jezom opi i zarobi.
Idem, slatki glasu! rekoh. Od tog
asa
Jao! ranu nosim i prokletstvo kobi.
U najcrnjem mraku, iza svih ukrasa
Beskrajnog ivota, vjenog bitisanja

Ja svjetove svoje vidim jasno, blizu,

Zanesena rtva vidovitih sanja
Penjem se dok zmije obuu mi grizu.
Otada mi dua tako njeno voli
Ko proroci drevni pusto i puinu,
Na gozbama plaem, smijem se u boli
I naem slainu u najgorem vinu.
Zbilja esto za me lik opsjene ima,
e me za visinom u jaruge baca,
Ali Glas me tjei: Ostaj vjeran snima,

Sni ludih su ljepi nego sni mudraca!

JUREVIC

Glas

Kolijevka mi bila tik do biblioteke,

Babilona mranog, gdje roman, znanost,
fabli,
Latinski pepeo i grka praina, sve se
Mijealo. Bijah tad velik ko in-folio.

Dva mi zborahu glasa. Prvi, vrst i

zavodljiv,
Govorae: ''Zemlja je slatki pun miline;
Mogu (a tad bi ti slast beskrajna bila!)
Rodit u tebi hlepnju iste veliine.''
A drugi: ''Oh, doi! Putovat u snima,
S one strane mogueg, onkraj sveg
znatnog!''
I taj glas pjevae ko vjetar du al,
Sablastan cvile, a ne zna se odakle,

to miluje uho a ipak ga strai.

Rekoh ti: ''Da! Mili glasu!'' i otad, jao
Poinje to to bih svojom ranom nazv'o
I zlom kobi. Iza kulisa neizmjernog
Postojanja, u jami bezdanoj crnoj,
Razabirem jasno svjetove osebujne
I, rtvom ushitne te otrovidnosti,
Vuem za sobom zmije to mi cipele grizu.
I od vremena tog, nalik na proroke,
Ljubim tako njeno pustinju i more;

Pak se u koroti smijem, a na slavlju plaem

I sladak okus utim u vinu najgorem;
injenice esto pak laima drim,
Te, u nebo zure, upadam u rupe.
Ali Glas me tjei: ''Snove svoje uvaj:
Sni ludih su ljepi nego sni mudraca!''

EPIGRAF OSUENOJ KNJIZI

Dobroudni, mirni itaoe,
Kome srce trezvenou bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,

Iz nje sjeta i razvrat se toe.

Ako nisi kolovat se htio
Kod Sotone-metra prepredenaZa tebe e ostat neshvaena
Il' e rei da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroni u ponore zala,
tuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna duo, duo radoznala,
Koja trai raj svoj, ti me sudi,

Poali me!- il prokleta budi!

Jurjevi

VEZE

Priroda je hram gde mutne rijei sleu

Sa stubova ivih ponekad, a dolje
ko kroz umu ide ovjek kroz simbole
ma to ga putem prisnim pogledima sreu.
Ko odjeci dugi to daljem se svode
u jedinstvo mrano i duboko to je
ogromno ko no i kao svjetlost, boje
mirisi i zvuci razgovore vode.
Neki su mirisi ko put djeija svei,

zeleni ko polje, blagi ko oboje,

- drugi iskvareni, pobjedniki, tei,

to u beskraj prostiranje svoje,

kao ambra, mous, tamjan, rasko njuha
koji pjeva zanos ula nam i duha.
*

STRANAC

-Koga najvoli, zagonetni ovjee, Oca ili

majku,
sestru ili brata?
-Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
-A prijatelji?
-Do dana dananjega nisam upoznao
smisao ove rijei.
-A domaja?
-Ne znam, pod kojom je irinom smjetena.
-Ljepota?

-Rado bih je volio, da je besmrtna boica.

-Zlato?
-Mrzim ga kao to vi mrzite Boga.
-Pa to onda voli neobini strane?
-Volim oblake...oblake, to prolaze...ondje
...divne oblake!
(I. Hergei) *