FILOLOGIJA 56, Zagreb 2011

UDK 811.163.42'373 Dri, M.:27-23

27-282.7(497.5 Dubrovnik)
Izvorni znanstveni lanak
Primljen 15.V.2011.
Prihvaen za tisak 21.XI.2011.

Mario Grevi
Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu
Odjel za kroatologiju
Borongajska 83d, HR-10000 Zagreb
grcevic@hrstud.hr

JEZIK MARINA DRIA PREMA JEZIKU BIBLIJE

BARTOLA KAIA I DUBROVAKOGA MISALA
U lanku se usporeuje jezik Marina Dria s jezikom Dubrovakoga misala i Biblije Bartola Kaia. Obrauju se fonoloke inovacije, nominativ
mnoine imenica mukoga roda, refleks samoglasnika , glagolski prilozi sadanji i proli, instrumental jednine imenica i-sklonidbe, pitanje
tzv. akavizama i refleks jata. Nakon jezine analize ralanjuje se uloga
istraenih djela u razvoju hrvatskoga kao zasebnoga jezika.

Uvod
Temeljnu raspravu o jeziku djel Marina Dria (1508.1567.) napisao je Milan Reetar (Reetar 1933, usp. Katii 2011:133146). Ralanivi Driev jezik do najsitnijih gramatikih detalja, Reetar je pokazao to
bi u Drievu jeziku trebalo smatrati karakteristinim za dubrovaki govor Drieva vremena, a to knjievnojezinim nanosima. Uz pomo Reetarova opisa u ovom e se radu u izabranim tokama usporediti Driev
jezik s jezikom Biblije Bartola Kaia (1570.1650.) i s jezikom rukopisnoga Dubrovakoga misala iz Vatikanske apostolske knjinice (signatura Neofiti 55, usp. GiannelliGraciotti 2003). U obzir e se uzeti nominativ mnoine imenica mukoga roda, glagolski prilozi sadanji i proli, instrumental jednine imenica i-sklonidbe, refleks samoglasnika , pojedine znaajke
koje se esto smatraju akavizmima te ikavizmi koje Reetar naziva obinim ikavizmima. Nakon jezine analize ralanit e se uloga istraenih
djela u razvoju hrvatske knjievnojezine povijesti i u razvoju hrvatskoga
kao zasebnoga jezika.
23

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 23

02.01.2012 13:44:57

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Jezine odlike misala Neofiti 55 pokazuju da on nedvojbeno potjee s

dubrovakoga podruja: jekavski refleks jata pred fonemom /j/ (smjati,
razumj, dvju, obju), jekavski refleks jata u neodreenim zamjenicama i
prilozima tipa njetko, njeto, njekada, ikavizam u prijedlogu prd i prefiksu
pr-, ekavizam u osnovama cl- (clov), tles-, zn- i zld-, fonem // u rijeima poput Joef i Naaret, leksiki regionalizmi poput spenga, dum u kolofonu za don, alternacija poetnoga v u b u vrijeme brijeme, itd.
Misal je napisan vjerojatno u drugoj polovici 70-ih godina XVI. stoljea. Prepisivake pogrjeke kazuju da je nastao veim dijelom kao prijepis starijega predloka, a predloak da je takoer veim dijelom prepisan
iz jo starijega predloka. Barem jedan predloak napisan je latinicom, a
drugi (takoer misal) bosanicom. Prvi je hrvatski misal u tom nizu nastao prevoenjem latinskoga misala, vjerojatno krajem XV. stoljea. U to
su se vrijeme tiskali latinski misali s posebnostima u tekstu koje su u prijevodu ouvane u misalu Neofiti 55. Prireiva prvoga hrvatskoga misala
iz toga niza nije samostalno prevodio sve dijelove latinskoga misala, ve
je pojedine tekstove preuzimao (i adaptirao) iz biblijskih tekstova koji su
imali akavsko-crkvenoslavenske matice (usp. Graciotti 2008:176177).
Da su ti biblijski tekstovi bili zapisani latinicom, a nastali prepisivanjem iz
bosanice (barem djelomice), govore pojedine posebne prepisivake pogrjeke. Npr., rijei sancti et humiles... iz starozavjetnih Prorokih knjiga po
Danijelu 3,87 u Dubrovakom misalu svaki se put (sedam puta!) prevode
kao sveti i nonieni umjesto sveti i ponieni. Da bismo to mogli objasniti, treba pretpostaviti da prevoditelj prvoga misala nije prevodio, ve prepisivao zapis nonieni. Kad lat. rije humiles potjee s drugih mjesta u Bibliji,
uvijek se donosi odnosno prevodi ispravno (ponieni) (Grevi 2005:239
312.).
Rukopisni hrvatski misali nastajali su i izvan dubrovakoga podruja.
akavski je npr. Missal hervaski Jurja Manzina iz Rijeke (HoljevacCrni 2010), a tokavsko-ikavski (s nekim elementima akavtine) je Missal
rimski u jezik slovinski. Oba su misala nastala u XVII. stoljeu.1 Primjenom
kodikolokih metoda Z. Pandi postavio je tezu da bi Missal rimski... mogao biti prerada zagubljena Kaieva misala (Pandi 2008).
Budui da je Dubrovaki misal veim dijelom samo doraeni prijepis
prepisanoga misala, on nam, kao jedini sauvani misal iz niza kojemu pri1 Pojavom takvih hrvatskih misala trebalo bi se sustavno pozabaviti i postaviti ih
u okvir dosadanjih opeusvojenih znanja o bogoslunim jezicima u Hrvata. Na to
je upozorila Dragica Mali recenzirajui ovaj lanak. Zahvaljujem gospoi dr. Dragici Mali na njezinoj iscrpnoj i izuzetno poticajnoj recenziji, od koje e profitirati i moji
budui radovi.

24

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 24

02.01.2012 13:45:07

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

pada, pokazuje kakav je jezik dio dubrovakoga puka u Drievo doba

sluao na misama. Jezik u Drievim djelima zahvaljujui Reetarovoj
rekonstrukciji pokazuje kakvim je jezikom taj puk vjerojatno govorio
sredinom XVI. stoljea. Jezina usporedba s Biblijom (1622.1637.) otkriva razvojne smjernice hrvatskoga liturgijskoga jezika u Dubrovniku i daje
informacije o tom u kojoj je mjeri Kaiev jezik odreen dubrovakim govorom, a u kojoj mjeri (dubrovakim) knjievnojezinim uzorima. To se
pitanje u literaruri uglavnom ne obrauje, no vrlo je bitno, to vie to se u
novije vrijeme sve vie usvaja miljenje da Kaiu u povijesti hrvatskoga
knjievnoga jezika pripada jedno od kljunih mjesta jer je svojim djelima
znatno odredio njegov daljnji razvojni put.
Pojedine inovacije u Bibliji stvaraju dojam da je Kaiu dubrovaki govor njegova vremena bio bitan jezini uzor. Npr., jotacija u rednom broju
tretji > trei u Bibliji se provodi vie-manje sustavno, u Gundulia (1589.
1638.) je potvrena (Reetar 1941:19), a nema je u Misalu ni u Dria (Grevi 2005:93, 52, Reetar 1931:284, 317, 319, isti 1933:159160). Jotacija /nj/
> // u zamjenica i priloga njetko, njeto, njekada itd. u Bibliji se provodi gotovo bez izuzetka, Gunduli ju uglavnom provodi (Reetar 1941:19), a Dri ju ne provodi. Nekoliko potvrda s jotacijom u Drievim djelima Reetar pripisuje mlaim prepisivaima (1933:138, 160). Ni u Misalu2 nema potvrda s jotacijom (Grevi 2005:95). Sudei po tom, Kai je svoje e- umjesto nje-, ne- i ni- preuzeo iz dubrovakoga okruja svojega vremena. Pisanje imenica tipa vesee dovodi do slinoga zakljuka. U Misalu i u Drievim djelima te se imenice piu s nejotiranim -lj- (Reetar 1933:159160,
Grevi 2005:94). Reetar ustvruje da je Gunduli Kaiev suvremenik
u biljeenju sekundarnih skupova lj, nj, dj i tj mijeao starije pisae
bez promjene i svoj izgovor s promjenom, pa je zato bio nesiguran (Reetar 1941:19). Kai ima u spomenutim imenicama uglavnom lj u skladu
s tradicijom, no u imenici vesee mu u velikoj mjeri u skladu s Reetarovom primjedbom o Gundulievoj nesigurnosti prevladava .
Glas ispred t u Dria se uglavnom ne pie kao (Reetar 1933:157).
U Misalu nalazimo potvrde, dodue razmjerno rijetke, u kojima se mijenja u : potenje, poteni, tenje itd. (U zamjenici to redovito je samo .) (Grevi 2005:106107). U Gundulia do promjene > dolazi prema Reetaru ve u veoj mjeri (1941:17), a u veoj mjeri potvrena je i u Bibliji (Gabri-Bagari 1984:71). Unato takvim primjerima, u Drievim djelima prevladavaju razne jezine inovacije namjesto kojih u Bibliji i posebice u Misalu prevladavaju arhaizmi. O njima se govori u nastavku teksta.
2

Podatci o Misalu daju se uglavnom prema mojem radu iz 2005., a podatci o Kaievoj Bibliji prema vlastitomu istraivanju i prema Gabri-Bagari 1984.

25

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 25

02.01.2012 13:45:07

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Nominativ mnoine imenica mukoga roda

Pojedine imenice mukoga roda u nominativu mnoine neko su zavravale ili su mogle zavravati na -e. Rije je o imenicama s nastavkom
-(i)je iz i-osnova (udje), o imenicama s nastavkom -ove iz u-osnova (sinove)
i o imenicama s nastavkom -e iz suglasnike promjene, koja se oituje npr.
u mnoini imenica na -in (graanin graane). Od XIII. stoljea potiskuje
se nastavak -(i)je nastavkom -i iz glavne sklonidbe (Danii 1874:65), a najzad sredinom XVI. stoljea poprimile su i imenice na -in u mnoini redoviti nastavak -i. Krajem XVI. stoljea Danii pronalazi u tih imenica nastavak -e u prozi samo jo u . Budinia u dvije rijei (1582.) (1874:62). U starom nominativnom nastavku -ove takoer je postupno prevladalo zavrno
-i pa u XVI. stoljeu -ov-/-ev- samo rijetko zavrava na -e (Danii 1874:59).
U Kaievoj Bibliji nema starih mnoinskih oblika na -e, osim u jednom
primjeru (udi Rimane, Gabri-Bagari (1984:83). U Dria se starinski
oblici pojavljuju samo u mnoini imenice vlastelin, no tu imenicu Dri
rabi i s nastavkom -i (vlastelini) (Reetar 1933:165).
Misal se znatno razlikuje od Dria i Kaia. Glede uporabe oblika
na -ove-/-eve i -ane blizak je Zadarskomu i Bernardinovu lekcionaru (Reetar
1898(2):130131). Imenice na -in dobivaju u Misalu u mnoini redovito
nastavak -e, ak i nastavak -je iz i-osnova, a sasvim rijetko novi nastavak -i:
pogane (redovito) poganje (rjee) pogani (iznimno); dvorane (redovito)
dvorani (iznimno); Eiptane, Ninivane, Rimane (redovito, no s malobrojnim potvrdama). Pored toga postoje i dvije potvrde sa -je u Samarit()anje.
Nastavak -je u Misalu se najee rabi u najuestalijoj imenici negdanjih i-osnova: udje. Mlai oblik udi upola je rjei. Pored toga, nastavak -je
prelazi, dodue rijetko, i na imenice glavne sklonidbe koje oznauju skupine ljudi (v. sline primjere i u imenica na -in): narodje (redovito narodi),
pastirje (redovito pastiri/pastijeri). Pored ribari potvreno je i ribarje, moda pod utjecajem stare konsonantske promjene sa -r -rje. Reetar je
u svojim vrelima nastavak -je pronaao samo u dubrovakom irilinom
molitveniku iz 1512. godine, i to u imenici udje. Kae da ga dubrov[aki]
spomenici od sredine XV. vijeka nemaju, pa je sigurno on [u udje] doao
u M-k iz dalmatinske matice (1938:215). U Akademijinu dubrovakom molitveniku (dalje ADM) iz sredine XV. stoljea taj nastavak ima jednu potvrdu (udje, pored jednom udi). D. Mali smatra da se radi o crkvenoslavenskom ostatku i govori u istom surjeju o uporabi staroga nastavka -ove iz
u-osnova koji je u ADM-u podosta est (Mali 2002:554555).
Imenica sin zadrala je u Misalu svoje staro -ove (sinove). Zavrno -e rijetko se mijenja u -i. U skladu s tim potvren je i nominativ volove, bez vo26

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 26

02.01.2012 13:45:07

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

lovi. Imenice koje su se povele za u-osnovama i preuzele -ove, veinom one

jednoslone, u Misalu najee zavravaju na -e: popove, idove kraeve, itd.
Glede nominativa mnoine imenica mukoga roda treba zakljuiti da
je Misal vrlo arhaian. U veoj mjeri vjerojatno konzervira stanje iz svoje
pramatice za koju pretpostavljamo da je nastala krajem XV. stoljea uz pomo starijih biblijskih tekstova.3

Glagolski prilog sadanji

Glagolski prilozi sadanji u Dria se tvore redovito sufiksalnim morfemima4 -i (radei, iznimno skraeno u -) i -e (hode). U Drievu jeziku
nema -e, a prema Reetaru ni u Drieva suvremenika Bazilija Gradia (Reetar 1933:187188, 1952:8283). U Misalu su glavni morfemi -i i
-e (iznimno - i -je5). Prvi (-i) je ei od drugoga (-e), vjerojatno s onim
omjerom uestalosti kakav je i u Ranjininu lekcionaru (Reetar 1898:171
172). I Misal ima poput Dria i Kaia nekoliko potvrda sa -e. Nalaze se i
u rubrikama (npr. ubni otar govore, okadi otar govore), to upuuje na to da
se radi o ivim rijeima u jeziku sveenika koji je napisao Misal.6 Gunduli ima -i i -, a samo iznimno -e, koje Reetar skupa s drugim morfemima na -e u Gundulia smatra po svoj prilici pjesnikim arhaizmima
(1941:3132). Lako je mogue da pravo podrijetlo tih pjesnikih arhaizama treba traiti u liturgijskoj literaturi XVI. stoljea jer su u njoj, to pokazuje Misal, bili uestali.7
Kaiu je glavni morfem -i (iznimno -). Oblici na -e kod njega su u
3 Da su se ti tekstovi naslanjali na crkvenoslavensku tradiciju, pokazuju npr. (rijet-

ke) glavne reenice u kojima se u futurskoj funkciji rabe oblici 3. osobe mnoine prezenta svrenih glagola na -t (npr. Svikolici koji tebe oekivaju, ne postidet se Gospodine; nemam potvrda za jedninu). Naravno, nominativni nastavci na -e u Misalu se ne mogu
objasniti samo crkvenoslavenskim utjecajem.
4 Rije je o gramatikim sufiksima. U opisu glagolskih oblika u pojedinim gramatikama hrvatskoga jezika razlikuje se izmeu gramatikih nastavaka i gramatikih
sufiksa pa se za glagolske priloge sadanje i prole kae da se tvore sufiksima (a ne
nastavcima). Usp. B. Kunzmann-Mller: Grammatikhandbuch des Kroatischen..., 3. izd.,
Frankfurt am Main, et al., 2002., str. 8485; J. Sili i I. Pranjkovi: Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, 2005., str. 9394. Za umetak -ov- iz u-osnova B. Kuna predlae naziv gramatiki sufiks odnosno gramatiki dometak; Nazivlje u tvorbi rijei, Filologija 46
47(2006.), str. 168169.
5 Usp. Spovijedaje hualiti u tebe; uze Jezus kruh i blagoslivaje razlomi i poda im.
6 Pojedini arhaizmi u Dubrovakom misalu javljaju se i u rubrikama koje su u latinski tekst uvedene tek 1570. godine, to znai da nisu mogle biti prepisane, barem ne
kao cjelina. Glede rubrika u Dubrovakom misalu i moguih latinskih predloaka usp.
Pandi 2008:168169.
7 Usp. u tom smislu Pederin 1998 (1970).

27

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 27

02.01.2012 13:45:07

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

funkciji atributa ili poimenienoga pridjeva (to se slae s uporabom participa na -uti u svim usporeenim djelima), usp. poglavice gredue; kakono
sunce istjeee; uva Gnn sve obubee ega; pobie od ih ... sve bojnike i izvadee
ma. Rijetki su primjeri u kojima je mogue dvojako tumaenje: Jesus dakle
netom ugleda u plaui i idove koji bjehu s om doli plaue. Nasuprot Kaiu, u Misalu se oblici na -e redovito rabe (i) kao prilozi, npr. hoete vidjeti sina lovjeanskoga sjedei obdesno sile Boje i gredue u oblacijeh nebescijeh.
Misal se sa svojom uporabom glagolskoga priloga sadanjega najvie
podudara s Ranjininim lekcionarom iz 1508. godine i nekim jo starijim djelima. Kai u Bibliji oblike na -e ne rabi kao priloge (mogue iznimke spomenute su gore), no ipak se ne moe rei da mu je jezik u toj toki prilagoen dubrovakomu govoru njegova vremena.

Glagolski prilog proli

U tvorbi glagolskoga priloga prologa Dri rabi morfeme -v i -(v)i
(Reetar 1933:188). U Misalu nalazimo esto jo i -(v)e (Grevi 2005:229
234). Reetar je ustanovio da dubrovake povelje prije XVI. vijeka imaju
esto ovako -[(v)]e te da su i u Ranjininu lekcionaru s poetka XVI. stoljea ei oblici na -(v)e iako je zamjetno da su u Ranjininu govoru inaice na -(v)i sigurno bile uobiajenije (Reetar 1898:174). Za inaice na -(v)e
Reetar misli da ih pisci XVI. vijeka nemaju gotovo nikad (1898:174). Meutim, iako ih Dri nema, u Misalu su vrlo uestale, npr. Svrive vanelje
reci pope; podvignuve ga malo vie ... poni.
U Kaievoj Bibliji starinski oblici na -(v)e nisu potvreni, no u njoj
ipak ima s tim u svezi jedna iznenaujua podudarnost s Misalom. U Misalu se iznimno rabe sufiksi -i i -e i s glagolskim osnovama na samoglasnik (vidjei, vidjee), a barem jedna potvrda tomu postoji i u Kaia: podignui [exsurgens] se Ozija poliven suzami, ree: (Jdt 7,23). Misal ima i nekoliko aorista koji su iz glagolskoga priloga prologa poprimili umetak -v-,
npr. Zaviknuve svi opeta govorei. Barem jednu potvrdu takvu aoristu ima i
Kai: I skupivi se apostoli k Jesusu, spovijedive mu sva koja bjehu uinili i uili (Grevi 2005:230). Reetaru ti oblici vjerojatno nisu bili poznati jer se u
ediciji Misala ispravljaju kao da se radi o pisarskim pogrjekama (Grevi
2005:2324). U ediciji Kaieve Biblije na dotinim mjestima prireivai
upuuju na to da su vjerno prenijeli Kaiev tekst. Ako je spomenuta kontaminacija aorista i glagolskoga priloga prologa svojstvena samo dubrovakim liturgijskim djelima, onda treba zakljuiti da se je Kai u jezik tih
djela ugledao vie nego to se moe naslutiti na prvi pogled.
Pored spomenute rubne podudarnosti bitna je zajednika crta Kaiu i
28

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 28

02.01.2012 13:45:07

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Misalu uporaba sufiksalnoga morfema -i s glagolnim osnovama na suglasnik, pa i sa starom osnovom -d-, usp. naadi, doadi, iako jednom Kai poput Gundulia ima ve i novo doavi (Jdc 4,20) (Reetar 1941:32, Gabri-Bagari 1984:118, Grevi 2005:230). Naravno, -i sa starom osnovom
-d- imaju i drugi autori poetkom XVII. stoljea, npr. Divkovi.

Instrumental imenica i-sklonidbe

U instrumentalu jednine imenica i-sklonidbe u Dubrovniku je krajem
XV. stoljea prevladavao nastavak -ju, no rabio se ve i noviji nastavak -i.
Dri ima redovito nastavak -i, a njegov suvremenik B. Gradi rabi redovito najnoviji nastavak -im (u Dria samo jedna potvrda!) i rijetko nastavak -i (Reetar 1933:172). Gunduli mijea stariji zavretak -i i noviji (dubrovaki) -im, a samo jednom ima stari nastavak -ju (Reetar 1941:24).
Misal ima redovito nastavak -ju, a iznimno (naao sam samo jednu potvrdu) noviji nastavak -i. Kai rabi nastavke -ju i -i, a iznimno najmlai nastavak -im ((zabiljeio sam jednu potvrdu: opaite se kostretim i plaite, Sm2
3,31). Dijakronijski-dijalektalno gledano imamo dakle sljedee stanje: Misal je sa svojim nastavkom -ju i bez nastavka -im najarhainiji; Kai je za
svoje doba takoer vrlo arhaian jer slijedi stanje iz Misala i jer ne usvaja
najnoviji nastavak -im (usp. u Gundulia), ve pored -ju rabi samo nastavak -i, koji je glavni nastavak u Dria; Dri je inovativniji od Misala i Kaia, a arhainiji od Gradia; Gradi je otiao najdalje u prihvaanju inovacija. Razdiobu nastavaka -ju i -i u Kaievoj Bibliji poblie sam opisao 2006.
godine. Pokazano je da Kai te nastavke ne rabi nasumice, ve prema intuitivno razraenim pravilima, koja su se u naelu zadrala sve do danas.
Ustanovljeno je da Kaieva uporaba tih nastavaka unato dubrovakomu utjecaju nije preslik uporabe u dubrovakoj knjievnojezinoj porabi
ili u nekom organskom govoru. Iako ne treba iskljuiti mogunost da je na
isti ili slian nain te nastavke prije Kaia rabio i neki Dubrovanin, ta je
uporaba u Kaievu jeziku plod njegove vlastite knjievnojezine izgradnje i rezultat odluke da nastavak -i pored -ju rabi i kao stilsko sredstvo te
da njime svoj knjievnojezini izriaj uini ljepim, raznovrsnijim i bogatijim (Grevi 2006:56).

> uo > u
Samoglasno u Drievu jeziku ima refleks u. Za meurefleks uo Reetar je posljednji trag naao u psaltiru to ga je poznati dalmatinski knjievnik B. Kai g. 16321635 priredio u dubrov[akom] dijalektu i s po29

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 29

02.01.2012 13:45:07

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

mou nekog starijeg dubrov. teksta: muoati, muoah (Reetar 1952:44). U

Kaievoj Bibliji jasno dominira u, no u skladu s Reetarom potvreno je i
uo u oblicima glagol i imenic (u)muoati, umuoknuti, muoanje, muok, puot
() (takoer pult ()), (prid. pulte(v)ni pored pute(v)ni), iznimno uo i puok,
usp. i muoka (to je krivo etimologiziranje, no koje ima i Mikalja).
U Misalu je refleks uo potvren u vrlo uestaloj imenici pk, i to tako da
je refleks uo znatno uestaliji nego refleks u (Grevi 2005:99, Gabri-Bagari 1984:53). Misal se u tom pogledu podudara s Ranjininim lekcionarom
(1508.), no Ranjina ima uo i u drugim rijeima (Reetar 1952:3, 42, 1898(1):
142143). Reetar misli da Ranjina pie puok jer je tako odgovaralo njegovu izgovoru, no kae da ne zna objasniti zato uo nemaju Meneti ni
ore Dri kao stariji Ranjinini suvremenici (1952:43, 1936:109110).
M. Dri nema uo vjerojatno zato to u njegovo vrijeme taj refleks vie
nije bio injenicom lokalnoga dubrovakoga govora (barem ne za veinu
njegovih govornika) iako se zadrao u istonobosanskom dijalektu, s
kojim je neko dubrovaka i posavska tokavtina tvorila cjelinu (Brabec
1960, Brozovi 1960, Gabri-Bagari 1984:53). Meutim, refleks uo svakako je u Dubrovniku i u Drievo vrijeme bio injenicom knjievnoga jezika u bogosluju i u crkvenoj literaturi, pa se u njima u pojedinim rijeima
javlja tijekom cijeloga XVI. stoljea. To je vjerojatno glavni razlog zbog kojega refleks uo nalazimo i u Misalu i u jeziku Bartula Kaia.

akavizmi?
U Misalu i u Bibliji nema potvrda za Drievo pjesniko za (Reetar 1933:180). Ni Drieve dosta uestale saete posvojne zamjenice tipa
ma (moja) (1933:146) u Misalu ni u Kaia nisu potvrene. Nasuprot tomu,
kratka odnosna zamjenica ki (koji) u Misalu i u Kaia ima malobrojne potvrde. ini se da se u Misalu ta zamjenica rabi uglavnom u stilski obiljeenu izraavanju (Grevi 2005:201).
Namjesto zamjenice iji Dri ima poput Kaia samo igov (1933:180),
emu u Misalu ima samo jedna potvrda. Redovito, no ne uestalo, u Misalu se rabi oblik iji/ij (Grevi 2005:180).
Dri u svojim pjesmama esto uva doetno -l u glagolskom pridjevu
radnom (Reetar 1933:110, 151). Toga u Misalu i u Kaia nema, ve se l na
kraju rijei i na kraju sloga gotovo uvijek mijenja u o (o iznimkama usp.
Grevi 2005:99101. Kai u usporedbi s Misalom ee zadrava l na
kraju sloga, no ne u gl. pr. rad.).
Dri i Misal imaju umjesto zavrnoga -oga i -omu u zamjenicama samo
30

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 30

02.01.2012 13:45:07

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

iznimno noviji nastavak -ega i -emu (Reetar 1933:180, Grevi 2005:193). U

Gundulia je ta promjena esta (Reetar 1941:28), a u Kaia vrlo esta. Gabri-Bagari ju u Kaia tumai dubrovakim utjecajem (1984:99).
Dri ima u imeninom genitivu mnoine pored glavnoga nastavka
-a i stari ili akavski nitini nastavak, prvenstveno u pjesmama (Reetar
1933:165166). U Misalu toga nitinoga nastavka nema (uvijek je -a) osim
u dosta estim genitivima na -ov. Zbog toga postoje genitivni suoblici tipa
muenika, muenikov, muenikova8; neprijatea, neprijateev, neprijateeva; naroda, narodov, narodova; sluga, slugov, slugova (Grevi 2005:145146). Kai u
Bibliji nema genitiva mnoine na -ov (Gabri-Bagari 1984:83).
U Misalu su rijetki oblici poput nadala, upaziti, obujala, obujaju (Grevi 2005:116), koji bi prema Reetaru mogli imati akavske korijene (Reetar 1898(1):109), a potvreni su djelomice i u Kaia. Treba spomenuti i
povratnu zamjenica sa (se) u Misalu s njezine dvije potvrde, od kojih je jedna u tridentinskoj rubrici. No one su najvjerojatnije nastale kao prepisivake pogrjeke. akavski komparativi koje je rabio Vetranovi, a ne Dri, u
Misalu su izuzetci (najmane, Grevi 2005:169, Reetar 1898:153).
Dri u pjesmama najvie rabi rije lovik, a u prozi najee ovjek (Reetar 1933:157). Izuzetci su dva jekavska oblika sa l-, a od ta dva primjera
jedan ne govori Dubrovanin, ve Kotorka. Iz toga proizlazi da se u Drievo vrijeme u Dubrovniku nije govorilo lovjek. Meutim, u Misalu nalazimo redovito lovje-, rijetko ovje-, a iznimno lovi-. U skladu s tim i u Kaia je redovito lovje-, rjee (3:1) ovje-, rijetko lovi- i iznimno ovi-.
Upadljivo je da ve Vatikanski hrvatski molitvenik (VHM) ima najee ovje- (14), gotovo upola manje lovje- (8), jo rjee lovi- (6), a najrjee ovi(4). Nasuprot tomu, Akademijin dubrovaki molitvenik (ADM), koji je mlai od Vatikanskoga, ima slino Misalu najee lovje- (20), upola manje ovje- (11), iznimno ovi- (1), a nema lovi- (Mali 2004). Budui da ADM u
odnosu na VHM glede jata i glede nekih drugih toaka predstavlja dalji
stupanj jezinoga prilagoavanja osobinama dubrovakoga govora (Mali
2002:544), prevladavanje lovje- u ADM-u (nasuprot ovje- u VHM-u) razvitak je u suprotnom smjeru. Slijedei Reetara, moglo bi se postaviti pi8 Za oblik dukatova umjesto dukata Reetar smatra da ga je Dri bez sume uzeo
iz vlakoga govora (1933:114). Ako bismo primjere iz Misala poput muenikova htjeli tumaiti na Reetarov nain, ne bismo znali kako protumaiti akavsko muenikov,
koje je u Misalu znatno ee od muenikova. U skladu s Misalom i Kai ima ponekad
neprijateeva, narodova, putnikova. Dragica Mali napominje da se oito radi o hibridnim
oblicima, koje su prepisivai prepisavi akavske oblike na -ov/-ev ispravljali dodajui
domai dubrovaki nastavak -a. Prema podatcima D. Mali takvih oblika ima ve u
ADM-u (prorokova, apostolova), Mali 2004:LXXIX.

31

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 31

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

tanje jesu li one dvije potvrde u M. Dria za lovjek moda pokazatelj da

se je u Drievo vrijeme u Dubrovniku jo uvijek i tako govorilo (tako su
pisali Vetranovi i Meneti), iako je Dri rije lovjek izbjegavao, moda onako kao to je izbjegavao instrumentalni nastavak -im, za koji Gradi
pokazuje da je u dubrovakom govoru Drieva vremena bio uobiajen?
Naravno, oblik lovjek u Misalu svakako predstavlja knjievnojezino usustavljeni arhaizam liturgijskoga jezika koji je kao takav preuzeo i Kai, no
ne treba smetnuti s uma da su sveenici puku na misama iz Misala itali i
da s obzirom na to ne moemo iskljuiti da su se nekim njegovim jezinim
posebnostima katkada sluili i u svakodnevnoj komunikaciji.
Dri kao refleks za *d' ima redovito , pa tako i u prozi u rijeima gospoa, meu i takoer. U tim se rijeima u najstarijim dubrovakim spomenicima moe nai i inae akavsko j (Reetar 1933:149). U skladu s tim Dri rije gospoa u svojim stihovima redovito pie sa j. Za potrebe stiha katkada uzima i dvoslono (akavsko) meu (1933:150). Reetar misli da se je
u Dubrovniku u D-evo doba govorilo bar meju uz meu, jer i Gradi ima
doista u velikoj veini sluajeva meu, ali katkada ima i meju (1933:150).
Meutim, nijedna od tih rijei u Misalu nije potvrena sa j. U Misalu se pored stotina potvrda sa tokavskim nalaze samo dvije sigurne potvrde sa
j: rojstvo (295, 300) i porojenje (327). Jednom se rojstvo iznad retka nadopunjuje tokavizmom roenje.
Kaieva Biblija ima u skladu s Reetarom, a nasuprot Misalu, iskljuivo takojer, meju, a mijea gospoa i gospoja. Kai ima i izvan toga potvrde sa
akavskim j, npr. u rijei grajanin, no ee mu je graanin i gradjanin, mlaji je iznimno, mlai redovito (pored mlajahni), nema rojstvo i porojenje ve
samo poroenje i porodjenje, samo mea, samo usaen i usadjen, a ponekad i s
odnosom uestalosti kao osujen = osuen uz prevladavanje oblika tipa osudjen. Rijei poput osudjen, rodjen, pa i gradjanin itd. u Kaia su knjike tvorbe kojima su se umanjivale dijalektalne razlike i koje su se irile zbog svoje
etimoloko-tvorbene prozirnosti, pored toga to su ponegdje mogle imati i neku govornu podlogu (Reetar 1898:7). Poznate su i iz starijih dubrovakih liturgijskih djela, pa je to vjerojatno glavni razlog zbog kojega ih je
rabio i Kai (Grevi 2008:117118).
U sloenim oblicima glagola iti Dri ima redovito /, ponekad ak i
kad je taj glagol sloen s predlogom pri, a kada se obino u dubrovakih pisaca tu dental ne palatalizuje (Reetar 1933:151). Reetar nadodaje da u Drievim djelima oblike bez promjene skupova -jt- i -jd- govore
samo Korulani i Gulisav Hrvat, za kojega je ustvrdio da potjee iz sjevernoga primorja. Ipak, Reetar ne iskljuuje mogunost da se tako, iako
vrlo rijetko, moglo jo uti sredinom XVI. stoljea u Dubrovniku jer je u
32

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 32

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Gradia pronaao dvaput izajdoe (1933:151).

U Misalu nalazimo iskljuivo potvrde za izajti (jt/jd), dok Kai ima iskljuivo iziti (t/d). S druge strane, u Misalu i u Kaia nalazimo uglavnom
prii (/), a ne priti/pridem, dakle, ne onako kako Reetar kae da je obino
u dubrovakih pisaca.
Kad uzmemo u obzir koliko se Misal u toj toki razlikuje od Dria i
Reetarovih tumaenja, iznenauje stupanj podudarnosti izmeu Misala i
Kaia. Uporabni omjeri u Misalu i Kaievoj Bibliji ovdje se preglednosti
radi opisno saimlju u tablici:
Misal
prii redovito, iznimno priti (jednom u Oenau)
poi redovito, rijetko pojti
proi redovito, rijetko projti
nai redovito, rijetko najti
mimoi redovito, neto rjee mimojti

dojti i doi priblino isto

sajti redovito, rijetko sai

izajti iskljuivo (estdesetak potvrda) i rijetko iziti, bez izii

Kai
/ u oblicima redovito, rjee jt/jd, infinitiv prii, iznimno priji i priti
/ i jt/jd u oblicima priblino isto, infinitiv redovito poji, nema poi ni pojti
/ u oblicima redovito, rijetko jt/jd, infinitiv proji, iznimno proi, nema projti
/ u oblicima ee nego jt/jd, infinitiv
redovito naji, iznimno nai i najti
/ u oblicima redovito, rjee jt/jd, infinitiv mimoji, rijetko mimoi, nema mimojti
jt/jd u oblicima neto ee od /, infinitiv redovito doji, iznimno doi, nema
dojti
iziti: t/d u oblicima iskljuivo, infinitiv samo iziti, nema(m) potvrda za izajti/izai

Hibridne oblike sa -j- Kai rabi, koliko sam uspio ustanoviti, samo u infinitivu. Reetar ih je u infinitivu i u oblicima (-j-) pronaao u Dubrovakom
lekcionaru i ocijenio kao autorovu nekakvu mudru kombinaciju (1933c:
51). U Misalu ima tek jedna sitna naznaka da su takve mudre kombinacije bile poznate i autoru Misala ili nekomu itatelju Misala, usp. doichoxe
(229) s naknadno dometnutim j.9
Iako u Misalu glagol projti/proi redovito ima /, a rijetko jt/jd, oblik sa
jt/jd ima i u rubrikama: da projde tere da ti. U rubrikama nalazimo pored
9

U Misalu nema doji na str. 339. kao to se navodi u ediciji (GiannelliGraciotti

2003:342), u rukopisu pie doidi.

33

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 33

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

dojdi i arhaine glagolne priloge prole na -ve, no u rubrikama nema arhainih priloga sadanjih na -e, ve samo onih na -i i (rijetko) na -e.

Obini ikavizmi
Reetar je temeljito ralanio refleks jata u Dria. Kae da cijelu tu
mjeaniju i inkonzekvenciju D-evu u pogledu pisaa refleksa vokala
moemo lako razumjeti: ona ide na raun dubrovakoga ikavsko-jekavskoga kievnoga jezika XVI. vijeka (1933:132). Reetar primjeuje da
im je koje Drievo djelo knjievnije, tim se vie u njemu istie ikavizam. S tim se u Dria ne slae jedino to to u fleksivnim zavrecima
ikavski oblici djelomice imaju jai procenat negoli u osnovama a djelomice i prevlauju. To se odnosi i na Drievu prozu (1933:128130), no prije svega na njegove pjesme, za koje Reetar izrijekom kae da ne zna zato je D. u pjesmama jai ikavac u zavrecima negoli u osnovama moebit to je isto tako puka pjesnika samovolja (1933:133). Reetar sumarno zakljuuje da je Drieva proza u smislu govora egovih Dubrovana isto jekavska, dok su mu pjesme ili preteno ili dobrim dijelom
ikavske (1933:209).
Jezik Misala izrazito je jekavski, kako u gramatikim morfemima, tako
i u leksikima. Ikavizama ima, no oni su malobrojni (Grevi 2005:120ff).
Isto vrijedi i za Kaievu Bibliju, iako je u njoj broj pojedinih ikavskih oblika neto vei (Gabri-Bagari 1984:40ff, Bai 2001). Ipak, razvidno je da su
matice Misala imale vie ikavizama i da su ih prepisivai zamjenjivali jekavizmima. O tom svjedoe dopune kao biexe, clouieku, dieteze, dieustua, duieju, koieh, krieposti i pogrjeke poput nepravdenieci umjesto nepravdenici, koje
su nastajale pri jekavizaciji ikavskih oblika (Grevi 2005:310). Unato jekavizaciji, neoekivane i rijetke ikavizme u Misalu ponekad nalazimo i u
rubrikama.
Obini ili pravi dubrovaki ikavizmi za Reetara su oni koji su se
razvili, s raznih uzroka i u raznim prilikama, iz starijih jekavskih oblika
bez uticaja kakvog ikavskog susjednog govora ili ikavskog knjievnog jezika (1933b: 170). To su oni
to su obini u svim jekavskim dijalektima (i za pred j i o) ili napose u dubrovakom govoru (-i na kraju priloga: -ovdi-ondi, gori, doli, godi[,] staro gdi
itd., pri-, prid: [sic] infinitivne osnove vidjeti, sidjeti; bieg): svi ostali ikavski
oblici su neobini; (Reetar 1951:12)

U radu Najstarija dubrovaka proza Reetar ovako opisuje najstarije potvrde

za priloge s ikavskim refleksom jata u zavretku:
Tek u prvoj polovini XIV. vijeka nalazi se prvi primjer, i ovdje, kao i za prid

34

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 34

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

i priz, kod Parmezana [13481363] koji okree gode na godi[10]. Od Ruska [13921430] dalje nastaje ponajvie kolebanje meu i i koje djelomice ide do prevlaivanja ikavizma: a) Rusko ima jo redovno gd, a Nika
[14301455] gdje i svoje dgje [...] te izuzetno gdi-dgi; redovno gdje a izuzetno
gdi imaju i svi ostali, samo to se u L [Dubrovaki lekcionar, 14951520] i D
[Komedije u prozi M. Dria] nalazi redovno gdi pred enklitikom je (Reetar
1952:32).

U nastavku teksta Reetar donosi primjere za mijeanje ovdje ovdi, ondje ondi, gorje gori, dolje doli, godje godi. U Ranjininu lekcionaru takoer se mijea ovdi ovdje, ondi ondje, gori gorje (iznimno gore), doli
dolje, godi godje (Reetar 1898(1):112). Isto vrijedi i za Bazilija Gradia
koji je neto stariji od Dria (1898(1):118119).
U svojem radu o Driu Reetar u odnosu na priloge gor, dol, ovd i
ond kae da sadae (v)di ndi ve je kod D-a provedeno gotovo bez
izuzetka, a za sadae gri dli i D. ima samo tako (1933:141, 140).
Iako se Kai u veini sluajeva slae s Driem (i on ima samo ikavizme), Misal ima u veini sluajeva redovito jekavske oblike: ovdje, iznimno
ovdi, u pravilu ondje, rijetko ondi, samo dolje, u pravilu gorje, a iznimno gore
(gore treba smatrati potvrdom jekavizmu). Tim je Misal dakle opet znatno blii dubrovakoj prozi starijoj od Drievih djela (usp. gore i Reetar
1933b:163, 1952:32), iako je, rekli smo, napisan tek nakon Drieve smrti.
Glede leksema god Reetar ustvruje da D. ima samo godi (1933:141).
U Misalu je isto tako (tkogodi, gdjegodi, togodi), no kad se god rabi s esticom re u enklizi, onda je refleks beziznimno jekavski (godijer(e), nikada
godir(e)).11 Tu se jasno moe razaznati vezivanje ikavskoga refleksa u kratkom slogu, a jekavskoga u dugome.12 Analogno stanje u Misalu pronalazimo i s prijedlogom prd. Taj prijedlog u Misalu veim dijelom ima uobiajeni ikavski refleks, a rjee jekavski. Ipak, sve (mnogobrojne) izvedenice
od naprd (u Misalu samo naprda, a ne naprd) iskljuivo su jekavske (naprjedak, naprjedovati, itd.). Gotovo isto nalazimo i u Kaia. Pored toga to
Kai ima prid i uglavnom naprid (rjee naprida, iznimno naprijed i naprijeda), u izvedenicama od naprd uvijek ima napred- (< naprjed-) (osim jednom napridovahu): napredak, napredovanje, napredovati, napredujui, itd.
to se leksema god tie, Kai rabi prvenstveno oblik god, koji je u Misa10

Moe se takoe pomiljati na uticaj sa strane i u pogledu nekih osobina narodnoga jezika, ali to dosada nije istraeno. Ja sam samo nagaao da je kancelar Parmezan
(v. 9) odluno naginjao ikavskom pisanju povodei se u svojim prijepisima (originala
njegovih nemamo) za bosanskim ikavskim poveljama, Reetar 1951:10.
11 Usp. i sloeno togodire (2302, 410), a to je u skladu sa tkogodi itd.
12 Za Gundulia Reetar spominje jekavske iznimke ovdje, ondje, godijer (1941:7).

35

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 35

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

lu rijedak. Kai osim toga ima ee godir nego godijer, a tek iznimno godijere i godi. Zanimljivo je da R. amanji (1639.) sukladno s Misalom ima jekavizam u godijer, a ikavizam u kojegodi, togodi, tkogodi, kogagodi, agodi (!).
Posebno mjesto u Reetarovu opisu ikavskih priloga zauzima prilog
gd (< gde). Prema Reetaru u tom je prilogu ikavizacija najprije izvrena
samo u kratkim slogovima pred j:
Kada se nalazi pred j poznato je da se u starim dubrovakim spomenicima mijea jekavski i ikavski izgovor, ali opet tako da je ranije i konzekventnije proveden ikavski izgovor u kratkim slogovima negoli u dugima. Tako
je i u D-a [...]. I prilog gdje, kada je za im enklitiki glagolski oblik je, biva
redovno gdi; da je tako u stihovima, ne dokazuje ba mnogo, jer se u ima
uope mnogo ee nalazi gdi negoli gdje; naprotiv jak je dokaz to i u prozi imamo gotovo uvijek tako, dakle gdi je [...], ali opet ima i gdje je [...] i gdje
ju. (Reetar 1933:139)
Vrlo esto imaju u D-a ikavski zavretak prilozi mjesta to su sastavljeni
sa -d, dakle gd, ovd itd. [...] Za gd u stihovima je ponajvie gdi, i osim ve
spomenutih sluajeva veze gdi je [...]. Pa opet ikavski oblik gdi nije osobina
pjesnikoga jezika, jer ga nalazimo i u K [...] ne samo esto u vezi gdi je nego
i izvan e nekoliko puta [...] to je u K najbrojniji ikavski oblik, kao to je
i u Gradia kod kojega od 52 ikavizma 32 idu na gdi; sada je samo e. Naprotiv, sadae (v)di ondi ve je kod D-a provedeno gotovo bez izuzetka [...]. (Reetar 1933:140)

Vezivanje gdi je/ju Reetar uoava, kao to smo ve spomenuli, i u Dubrovakom zborniku iz 1520., koji je dobrim dijelom nastao kao redakcija akavskih matica:
Amo se mogu uzeti i primjeri gdje se prilog gdje nalazi pred enklitikom je
ili ju; tu Z [Dubrovaki zbornik, 1520] ima uvijek gdi: gdi-e [...], gdiju [...], dok
u svakom drugom poloaju ima, i to vrlo esto, samo gdje, ali nema ni jednog primjera gdje bi bilo gdie-je ili gdje ju, dok ima gdje jesi [...] i gdje jest
[...], gdje glagol nije enklitika (pa zato u Z-u nije pisan zajedno s prilogom!)
[...] Zato ja mislim da je u dubrovakom govoru najdalje poetkom XVI. vijeka u kratkim slogovima ve bilo provedeno ij za j, dok se u dugim slogovima jo mijeao stariji jekavski izgovor i mlai ikavski. [...] Dandanas
se pak ni u dubrovakom dijalektu ne govori gdi je, jer se u njemu (kao i u
ostalim jekavskim dijalektima) ne govori vie gdje nego e, koje se je tako
jako uvrijeilo da se pred enklitikom je ne promee u (g)di nego ostaje bez
promjene (e je) (Reetar 1933b: 160161, usp. i 163 i isti 1952:30, 32) (masna slova M. G.)

Iako Reetar izrijekom ne kae da je ikavizam iz gdi je (i analogija prema

ovdi, ondi) utjecao na cjelovito ikaviziranje staroga (iako sekundarnoga)
jata u gd, on taj proces pretpostavlja, pa u opisu Gundulieva jezika oblik
36

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 36

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

gdi proglaava starijim oblikom i kae da Gunduli mijea za dubrovaki govor starije gdi i mlae gdje, ali tako da jo prevlauje ono prvo
(1941:67, isticanje M. G.). Gunduli ima pored toga i rijetko di (1941:18),
koje je potvreno i u Dria pored dje. Dakle, kad se Reetarova tumaenja
sagledaju u cjelini, proizlazi da je u dubrovakom govoru najprije prevladavao oblik gdje, zatim gdi, a onda opet gdje od kojega je nastao oblik e.
U Misalu prilog gd ima velikom veinom jekavski refleks u svim pozicijama, s tim da je veina potvrda za gdi u svezi sa je: nalazimo vie od
160 potvrda za gdje, od ega 57 za gdjeno i 17 potvrda za gdje je; dvadesetak potvrda za gdi, od ega 10 potvrda za gdi je (Grevi 2005:127). Proturjeje izmeu Dria13 i Misala mogli bismo opet, kao i do sada, razrijeiti
tako da pretpostavimo da Misal u gd konzervira stanje koje je za Dubrovnik arhainije ili izvornije nego to je ono u Drievu jeziku. Tomu u
prilog iao bi ADM iz sredine XV. stoljea, u kojem prevladava oblik gdje
sa sedam potvrda prema trima potvrdama za gdi, od ega je dvaput gdi je,
jednom gdi nije, a nijednom gdje je. I u ADM-u se dakle nazire vezivanje o
kojem Reetar govori. Tu naravno jo ne moe biti naznake da bi oblik gdi
zbog toga vezivanja potiskivao oblik gdje. Takvih naznaka nema ni u Misalu, iako je uestalost vezivanja gdi je oigledna. Ranjinin lekcionar, koji je
nastao u godini Drieva roenja (1508.), u tom je pogledu blizak Misalu. U njemu (Ranjininu lekcionaru) nalazimo redovito gdje (Reetar 1898(1):
112) pa on ne potvruje tezu da bi se na poetku Drieva ivota u dubrovakom govoru vezivalo gdi je/ju, a prema tomu ni tezu da bi se gdi irilo namjesto gdje. Treba spomenuti da, s druge strane, gdi prevladava ve
u VHM-u. U njemu ima osam potvrda za gdi, a dvije za gdje. U trima sluajevima slijedi je iza gdi, a dva puta slijedi sigurno dug slog: gdi nije, gdi
stahu noge egove, gdi ti sam jesi. VHM pokazuje dakle da je oblik gdi u Dubrovniku mogao prevladavati ve poetkom XV. stoljea bez ikakvih jekavskih internojezinih razloga. Ako bi se reklo da je tomu u VHM-u
uzrok knjievni jezik i akavska matica, moglo bi se slino posumnjati i
za gdi u Dubrovakom lekcionaru te veim dijelom i u Dubrovakom zborniku,
koji pripadaju glavnim uporitima za Reetarovu tezu o internojezinom
nastanku oblika gdi. To znai da je Reetarova teza, tako gledajui, nedovoljno utemeljena.
Pretpostavka da se je u pramatici Dubrovakoga misala pisalo redovito
gdje i da je to prepisivanjem preneseno u Dubrovaki misal onako kako su
u nj preneseni i mnogi drugi elementi koji 70-ih godina XVI. stoljea (vie)
nisu bili narodni, ne znai nuno da je u dubrovakom govoru krajem
13

Dri u cjelini gledano ee rabi gdi nego gdje, no u Dundi Maroju ima redovito
gdje, a rjee gdi, koje je (gdi) ee u vezi sa je nego to je gdje.

37

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 37

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

XVI. stoljea i poetkom XVII. stoljea prevladavao oblik gdi. Naime, u Kaievoj Bibliji u skladu s Misalom nalazimo protivno onomu to Reetar kae za Gunduliev jezik prvenstveno oblik gdje (oko 256 potvrda,
od toga 96 za gdjeno, 7 za gdje je), a znatno rjee gdi (27 potvrda, od toga 11
za gdino, 2 za gdi je). Da sustavno gdje i iznimno gdi u Kaia ne treba smatrati knjievnojezinim arhaizmom koji bi bio preuzet iz starije liturgijske
literature, a Gundulievo staro gdi temeljnom odlikom dubrovakoga
govora Gundulieva i Kaieva vremena, pokazuje amanji (1639.), koji
ima gdje (3), nigdje (2), gdigodijer (2), gdi je (3), a ipak samo ovdi (23 potvrde), samo ondi (3), samo gori (13) i samo doli (1). U skladu s amanjiem i J.
Palmoti (1606.1657.) u Pavlimiru podjednako esto upotrebljava oblike
gdje i gdi. To to I. urevi (1675.1737.) ima poput Gundulia preteito gdi, treba protumaiti odlikom knjievnoga jezika, to vie to je u dubrovakom govoru ubrzo nakon urevia morao prevladati oblik (g)dje
ako elimo razumjeti nastanak konanoga oblika e.
Ako zbog Kaia, amanjia i Palmotia pretpostavimo da je u prvoj
polovici XVII. stoljea u dubrovakom govoru prevladavao oblik gdje, postavlja se pitanje moe li se sukladno s tim protumaiti prevladavanje oblika gdje u Misalu. Ve smo rekli da je pramatica Misala vjerojatno nastala
krajem XV. stoljea i da su prepisivai njezin jezik u skladu sa svojim govorom sustavno jekavizirali, kao to je i Ranjina jekavizirao Bernardina Splianina. Pod pretpostavkom da je u pramatici Misala bilo uestalije gdi (a tako onda i ondi, ovdi, gori, godi), stanje u Misalu moglo bi se tumaiti i tako da je jeziku prepisiva bilo svojstveno gdje i gdje je, a da su pored toga u manjoj mjeri rabili i gdi i gdi je. Tako gledajui, Misal nakon viekratne i dugotrajne prepisivake jekavizacije tijekom cijeloga XVI. stoljea pokazuje da do gubljenja gdje u korist gdi u dubrovakom govoru nije
dolo ni na kraju Drieva ivota. To znai da je u dubrovakom govoru za
cijeloga Drieva ivota bilo mogue uvijek i u svim pozicijama ostvarivati gdje. U skladu s tim u rubrikama u Misalu koje su prepisivai najvie mijenjali i dotjerivali, jasno prevladava jekavski oblik: gdjeno (4), gdje (4), gdi
(1), gdi (j)e (1). I rubrike potvruju tezu o vezivanju gdi je, no ne govore nita o tom je li to vezivanje internojezino ili knjievnojezino, a ne daju ni
povoda za pretpostavku da bi dolazilo do gubljenja oblika gdje u korist gdi.
Time to su ikavski oblik mnogi poput Dria rado rabili u kratkom slogu
ispred je, ne moemo objasniti najstarije potvrde oblika gdi niti protumaiti injenicu da Dri sveukupno gledano ee rabi oblik gdi nego gdje, a
u skladu s tim i u vezi sa je. Dakle, bez obzira kako tumaimo stanje u Misalu, postoje ozbiljni razlozi za pretpostavku da je Reetarovo tumaenje
oblika gdi u Drievu i Gundulievu jeziku samo djelomice tono. ini se
38

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 38

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

da se je u Drievo doba u govoru mijealo gdje i gdi te da se je gdi ee pisalo nego prosjeno govorilo.
Za kraj se treba jo osvrnuti na dativne i lokativne oblike zamjenica ja,
ti i sebe. Reetar kae da je u njih nastavak -i i u jekavskom govoru pravilo (1933:174), a zbog starih dubrovakih suoblika tipa menije (na mjestu
men, teb, seb) i duine tipa men, koja se biljei do kraja XVI. stoljea (sustavno npr. jo u D. Zlataria 1595.), sasvim opravdano postavlja tezu (prihvaajui argumentaciju A. Vaillanta iz 1928.) da je u dubrovakoj tokavtini neko na posljednjem slogu bio dug naglasak te da se je nakon povlaenja naglaska neakcentovano u zavrnom otvorenom slogu steglo u i
(1933:175). To znai da je zamjenini dativni i lokativni nastavak -i u dubrovakoj jekavtini nastajao i od starijega -ije. Na irenje nastavka -i primarno su utjecali stari enklitiki oblici mi, ti, si prema kojima su i u dubrovakoj jekavtini vjerojatno ve u najstarija vremena nastajali naglaeni
suoblici na -i i konkurirali onima na -ije. Prve naznake gubljenja nastavka
-ije u korist nastavka -i mogu se prepoznati u Ranjininu zborniku (Reetar
1936:145). Kai rabi poput Gundulia (Reetar 1941:25) iskljuivo nastavak -i, iako je inae poznat po tom da u imitaciji dubrovake tokavtine
ide tako daleko da konstruira oblike kao jezieci, umierati, mladie (Gabri-Bagari 1984:46). Dri redovito rabi nastavak -i i esto mu biljei duljinu,
a u stihu i sroku ima nekoliko puta i staro -ije (Reetar 1933:174, 1952:67,
1927:172173). U Misalu se rabi preteito nastavak -ije, a nastavku se -i
duljina ponekad biljei (Grevi 2005:182183).
Jasno je da se promjena -ije > -i razaznaje u Drievu jeziku, no nije jasno u kojoj mjeri. Naime, kao to je Reetar pokazao, u Dria i inae mogu
prevladavati ikavski zavretci. Budui da Dri u usporedbi s Misalom stoga nije isti jekavac, ve djelomice i ikavac (tomu u prilog ide i njegova esta uporaba oblika gdi), mogao bi nastavak -i (meni) u njegovu jeziku biti
djelomice ikavizam u uem smislu rijei.
U drugoj polovici XVI. stoljea oblici tipa menije sigurno vie nisu bili
sastavni dio aktivnoga jezinoga fonda glavnine govornika na podruju
Dubrovnika. Pod pretpostavkom da je u prijanjim razdobljima bilo drugaije, glede Misala moramo pretpostaviti da svojom uestalom uporabom
nastavka -ije konzervira neko starije stanje odnosno da slijedi knjievnojezinu tradiciju u kojoj je ta konzervacija provedena. To je vrlo vjerojatno
jer i Ranjinin lekcionar ima ee -ije nego -i (Reetar 1898:149), dok Dubrovaki zbornik iz 1520. ima podjednako -ije i -i (Reetar 1933b: 224, usp. Mali 2002:553).

39

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 39

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Zakljuak
Budui da je Dri zbog prirode svojih djela slobodniji u prihvaanju
inovacija, a autori/redaktori Misala i njegovih predloaka zatvoreniji, Misal je u mnogim tokama toliko arhaian da bi se na temelju djelomine usporedbe lako moglo pogrjeno zakljuiti da je on stariji od Drievih djela. O tom svjedoe nominativi mnoine mukih imenica na -e i -je, glagolski prilozi sadanji i proli na -e i -(v)e, fonoloke posebnosti u imenicama puok, lovjek, itd. Ti arhaizmi idu u prilog tezi da je pramatica Dubrovakoga misala nastala krajem XV. stoljea u ovisnosti o akavsko-crkvenoslavenskim maticama i da su se u Dubrovniku dijalektalne jezine mijene u jeziku liturgijskih knjiga usvajale znatno sporije nego u drugim djelima. Meutim, jezina arhainost Misala nije uvjetovana samo prepisivanjem jer arhainih elemenata ima i u onim dijelovima Misala koji su prevedeni iz mlaih latinskih misala. Zbog toga se postavlja nemali problem pri
razgranienju nenarodnih od narodnih jezinih osobina, tj. pri razgranienju onih osobina koje su se u danom trenutku prema Reetarovu pojmovlju govorile i onih koje se nisu govorile, ve samo pisale. Na to
je upozorila i Reetarov pristup osporila D. Mali (2007:186187). Pogotovo arhaizmi u rubrikama iziskuju razmiljanje o socijalnoj diferencijaciji
pri razrjeavanju takvih pitanja. Jezik sveenika nije se u svemu morao podudarati s prosjenim jezikom puanstva. Autoru Misala i autorima njegovih predloaka primarni jezini uzor nije bio prosjeni dubrovaki govor
njihova vremena, ve jezik njihovih predloaka i liturgijskih knjiga. Stoga
moemo rei da je njihov knjievni jezik na stanovit nain autonoman u
odnosu na govoreni puki jezik. Slino vrijedi i za jezik Marina Dria i za
jezik Biblije Bartola Kaia.
Kai Bibliju nije preveo na dubrovaki dijalekt kao to Reetar lapidarno tvrdi za Kaiev psaltir. To se vidi ve u tom da Kai u skladu s Misalom samo rijetko krati infinitivno -i, dok je u Dria i Gundulia to kraenje u skladu s dubrovakim govorom i prema potrebama stiha
vrlo uestalo (Reetar 1933:183, 210, 1941:33, Gabri-Bagari 1984:70, Grevi 2005:111). Gubljenje drugoga od dvaju suglasnika na kraju rijei Reetar naziva pravilom dubrovakoga govora kojega se vie-manje pridravaju Dri i Gunduli (Reetar 1941:18, 1933:159), no u Kaievoj je Bibliji i u Misalu takvo kraenje rijetko (Grevi 2005:104105, Gabri-Bagari 1984:70).
Jezina inanost u Kaievu jeziku nije odraz toga da Kai nije znao
bolje usustaviti svoj jezik, ve da je uporabom pojedinih suoblika slino kao to se ini u Misalu jezik oplemenjivao elementima iz knjiev40

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 40

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

nojezine batine. Nije vjerojatno npr. da su Kaievi hibridni knjiki oblici poput poji preuzeti iz nekoga dijalekta. Oni imaju svoje glavno uporite u starijim dubrovakim liturgijskim vrelima poput Dubrovakoga lekcionara koji je nastao kao redakcija Bernardinova lekcionara. Takvim su se oblicima objedinjavali stariji oblici (koji su ujedno i akavski) (pojti) s novijima
(poi) i umanjivale su se akavsko-tokavske dijalekatne razlike na knjievnojezinoj razini.
S obzirom na podudarnosti Kaieva prijevoda biblijskih tekstova s
prijevodom u Misalu, pojedini Kaievi jezini arhaizmi koji se nalaze i
u Misalu (uo za , lovjek, oblici glagola iziti sa jd, nastavci u instrumentalu jd. i-sklonidbe, posebnosti kao gl. pril. proli podignui i aorist spovijedive) najlake se mogu protumaiti ako pretpostavimo da su Kaiu bitan
jezini uzor bila dubrovaka liturgijska djela njegova vremena. Iako bi se
proirivanjem usporedbe provedene u ovom lanku sigurno dolo do veega broja podudarnosti izmeu jezika Kaieve Biblije i jezika Misala, Kaiev je jezik ipak neprijeporno moderniji od jezika Misala. To je tako zato
to je Kaieva Biblija pedesetak godina mlaa i jer je Kai svoj jezik oblikovao prvenstveno prema uzoru na jezik djel svojega vremena, to potvruju fonoloke inovacije o kojima je bilo rijei na poetku ovoga lanka.
Liturgijska su djela Kaieva vremena, treba pretpostaviti, jezino bila pomlaena u odnosu na Dubrovaki misal iz 70-ih godina XVI. stoljea,14 iako
to ne znai da nisu mogla sadravati i neke osobine poput meju, gospoja,
takojer, koje nalazimo u Kaia, a kojih u Dubrovakom misalu nema. Za razjanjavanje tih pitanja bit e nuno u budua komparativna istraivanja
hrvatskoga liturgijskoga jezika tokavske stilizacije ukljuiti i jezik Matije Divkovia i Ivana Bandulavia15 jer su i oni sigurno utjecali na Kaia,
a sami su pak bili pod odreenim utjecajem hrvatskoga liturgijskoga jezika iz Dubrovnika. Bez Divkovievih propovijedi, Bandulavieva lekcionara i Kaieva rituala ne moemo primjereno sagledati niti ope standardizacijske procese u hrvatskom knjievnom jeziku (usp. Babi 1989). Ta djela
iz prve polovice XVII. stoljea dugo su vremena bila jedina koja su se kontinuirano i nadregionalno rabila na gotovo cijelom hrvatskom kulturnom
prostoru (usp. Erdmann-Pandi 1997). Z. Pandi dobro kae da se u razvoju (izgradnji) hrvatskoga knjievnog jezika ne moe precijeniti utjecaj
14 Do daljnjih spoznaja o tom moglo bi se moebitno doi usporedbom Dubrovakoga
misala s rukopisnim Missalom rimskim... iz Knjinice Male brae u Dubrovniku (Pandi
2008). Pandi pokazuje da je autor Missala rimskoga... jezik svoje matice u nekoj mjeri
mijenjao (2008:156), pa bi stoga tek iscrpna ralamba mogla razjasniti u kojoj su mjeri u tekstu ouvane jezine znaajke njegova predloka.
15 Usp. Bagri-Bagari 1989, Brozovi 1982 te pretisak Bandulavieva lekcionara s
popratnom studijom E. v. Erdmann-Pandi 1997.

41

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 41

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

takvih tekstova koje je obini puk preko svih dijalekatnih granica stoljeima zajedniki sluao, te uio i recitirao napamet (Pandi 2008:147). Njihovo itanje i sluanje u puku je prema R. Katiiu bitno odredilo stvaranje zajednike osjetljivosti za izraajne vrijednosti knjievnoga jezika, a
upravo je time jezik svega toga puka bitno odreen kao jedan, i to hrvatski (Katii 2008:6). U tom procesu najbitnija su gore spomenuta djela M.
Divkovia, I. Bandulavia i B. Kaia pa se za njihov jezik slobodno moe
rei da je bio okosnicom starije hrvatske knjievnojezine batine tokavske stilizacije koja je proistekla iz per sveenik katolike crkve na naim
prostorima.
Ono to je ovdje naelno reeno za Kaia i za Misal, na odreeni nain
vrijedi i za jezik Marina Dria. Za Driev je jezik specifino to to su mu
pojedine gramatike osobine u odreenoj mjeri vezane uz stilske funkcije i
varijetete. Reetar je Drievu jezinu raslojenost razluio tako to je Driev jezik podijelio na knjievni i puki jezik. Puki je jezik Reetaru
dubrovaki govor koji je proiziao iz istonohercegovakog dijalekta16,
a knjievni jezik sastoji mu se od dubrovakoga govora koji je pomijean
s tuim osobinama kakvim su ga prije svega normirali prvi dubrovaki
pjesnici (1933:121) pod utjecajem akavskih pjesnika, no bio je i pod utjecajem pobonih pjesama i knjiga koje su u Dubrovnik mnogo dolazile
iz akavsko-ikavske Dalmacije (Reetar 1933:133). Za taj su knjievni jezik u veoj ili manjoj mjeri specifini razliiti arhaizmi, akavizmi i ikavizmi, npr. a, za, -l na kraju rijei, vazeti, budem + infinitiv za futur I., itd. (Reetar 1933:207210). Knjievni jezik Reetar u Drievim djelima pronalazi u jeziku ozbinih pjesama (Pjesni uvenih i Hekube), ozbinih lica u
drugim pjesmama (u Veneri i Tireni), u proznim pastoralama (u Griuli i
u Duhu), u dubrovakom gradskom govoru s neto malo kievne primjese u Stancu, u prolozima komedij i u posvetama Pjesni uvenih i Tirene
itd. (1933:121). Reetar tom svojom diobom ipak ne uspijeva protumaiti
sve Drieve neobine ikavizme i tzv. akavizme, pa u njegovim prosud16

Da dubrovaki govor nije proiziao iz istonohercegovakoga dijalekta, zna

se sasvim sigurno od kraja 50-ih godina kada su se hrvatski (i srpski) jezikoslovci pozabavili van den Berkovom argumentacijom koja ide u prilog tezi o akavskom supstratu dubrovakoga govora (Y a-t-il un substrat akavien dans le dialecte de Dubrovnik?,
Gravenhage, 1957.). Reakcije na van den Berkovu knjigu bile su uglavnom negativne, no zahvaljujui toj knjizi otkrivena je (u osvrtima na nju) dijalektalna vertikala Dubrovnikistona BosnaPosavina kojom su objanjene mnoge dubrovake posebnosti, pa i one za koje se prije mislilo da bi mogle biti akavskoga podrijetla. Reetarov
istonohercegovaki dijalekt toj vertikali ne pripada pa dubrovaki govor iz njega
nije mogao proizii. Postoje ozbiljne indicije da istonohercegovaki dijalekt u dubrovakom zaleu nije autohton, ve donesen migracijama (usp. Brabec 1960, Brozovi 1960 i 1992, Vidovi 2009, Hauptmann 1931, Lisac 2003:106, Grevi 1998 i 1999).

42

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 42

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

bama ima i nekih kontradikcija, npr. onda kada s jedne strane tvrdi da su
nenarodni jezini elementi vezani uz Driev vii stil (u pjesnikom,
sveanom i ozbiljnom izraavanju), a da pak isti elementi u govoru Kotorana slue navodno tomu da se Kotorane pred Dubrovanima ini jo
smjenijim, i to s obrazloenjem da se tako u Drievo doba nije govorilo u Dubrovniku, pa je onda jo sigurnije da se tako nije govorilo ni u
Kotoru koji se nalazi junije od Dubrovnika, dakle jo dae od akavskoikavske teritorije (1933:114115). Bez obzira na pitanje u kojoj je mjeri
Reetar pri tomu dijalektoloki u pravu, on je dokazao da je u Drievu jeziku gramatika raslojenost usko vezana s Drievom stilskom diferencijacijom. Reetaru je ipak ostalo nejasno zato je Dri knjievne osobine uzimao iz mrtvoga kievnog jezika i zato je njima natrunio ak
i govor egovih Dubrovana. Reetar je stao na tom da je to glede Dubrovana u Dria tako bez naroite namjere (1933:117). U svojim razmatranjima nije mogao krenuti korak dalje jer je kao mladogramatiar jedinim pravim i prirodnim jezinim jedinicama smatrao neiskvarene lokalne govore koji su suprotstavljeni knjievnojezinim nanosima kao nekakvim umjetnim konstruktima (usp. Mogu 1969, Vonina 1977, Katii
1989 te priloge M. Mogua, J. Lisca, A. Kapetanovia i S. Vuli u Batui
Falievac 2010:383441). On stoga nije mogao uoiti da Driev knjievni jezik nije mrtav i da ga upravo i Dri ini ivim. Svaki je jezini idiom, pa i onaj na idiolekatskoj razini, iskonstruiran ili umjetan kad se
realizira pod utjecajem govornikova jezinoga iskustva i komunikacijskih
zahtjeva koje njegov idiom ispunjava. im su komunikacijski zahtjevi dublji i vii, to je i stupanj iskonstruiranosti izraeniji. Posebnost staroga
primarno zapadnotokavskoga Dubrovnika glede toga lei u njegovoj povijesnoj knjievnojezinoj komunikacijskoj usmjerenosti i vezanosti s akavskom Dalmacijom i njezinom batinom. S obzirom na to da su u tu batinu, a tim i u Driev, u Kaiev i u jezik Misala, utkani i crkvenoslavenski elementi (Graciotti 2008, Mali 2007, Katii 2002), jasno je da njezinu i
njihovu jeziku nije jednostavno, a ni mogue pristupati iskljuivo sa stajalita koja su razvijena i najprimjerenija za istraivanje lokalnih govora izoliranih od bilo kakvih sloenijih vanjskih utjecaja i civilizacijskih razvoja.
W. von Humboldt svojevremeno je primijetio da je sve dinamino to se
odnosi na jezik, da je jezik umni proces i ako njegovu narav istinski elimo
prouavati, da mu treba pristupati sa strane njegova ivotnosnoga djelovanja. ivotnosno djelovanje Drieva jezika prepoznatljivo je na vie razina, a na prvi pogled i u izgradnji hrvatskoga kao zasebnoga jezika. Dri u svoj primarno tokavsko-jekavski jezik ukljuuje (uglavnom u vii
stil) akavtinu i ikavicu iz kojih su na glagoljakim temeljima nikla djela
43

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 43

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

na kojima je nastala dubrovaka knjievnost starija od Dria. Driev jezik i njegova knjievnojezina komunikacija na taj nain slijedi i izgrauje
naslijeene veze. Zbog takvih razloga R. Katii s punim pravom istie da
hrvatsku jezinu situaciju ne odreuju narjeja i njihovi dijalekti kao zasebne danosti, nego komunikacijski suodnosi meu njima (2008:4).17 Izgradnja tih komunikacijskih suodnosa u Dubrovniku doivljava svojevrsni vrhunac u prvoj polovici XVII. stoljea. akavac B. Kai svojom Biblijom predoava kako dubrovaki knjievnojezini tip moe postati nadregionalnim hrvatskim knjievnim jezikom, a Dubrovanin Ivan Gunduli pokazuje da u Dubrovniku akavske veze toga jezika ni poetkom XVII. stoljea nisu prekinute. Stoga, itajui npr. Gundulieve Pjesni pokorne i Kaievu Bibliju, itatelju e se u znatnim crtama Gunduliev jezik uiniti akavskijim od jezika kojim je pisao roeni akavac Kai (usp. i primjere iz
XVI. stoljea koje navodi Katii 2008:10). Logian slijed te knjievnojezine izgradnje i komunikacije oituje se u tom da je R. amanji 1639. godine, usprkos dijalektalnim granicama, svoj pravopis (prvi hrvatski pravopis) napisao za slovinski jezik kojim se kao vlastitim jezikom slue Dubrovani i sva Dalmacija. On kao roeni tokavac posveuje svoj pravopis jednomu akavcu kao govorniku svojega jezika, Zadraninu, prijatelju i subratu iz reda dominikanaca. Kad se sagleda dinamika tih razvoja,
razumljiva je i uloga Marina Dria u izgradnji hrvatskoga kao zasebnoga
jezika. Razumljivim postaje i neprimjerenost onih lingvistikih pristupa u
kojima bi se jezike poput hrvatskoga kabinetski omeivalo prema rekonstruiranim dijalektalnim izoglosama, i to nakon ienja od navodno svih
mrtvih i umjetnih meudijalektalnih i knjievnojezinih veza, nanosa, konstrukata, pa i nepotrebnih norma.
Zakljuno se moramo upitati kako je mogue da danas dio srpske akademske zajednice pisce poput Dria i Gundulia navodno zbog jezinih
razloga uvrtava u srpsku knjievnost, a da to ni ne pokuava argumentirati (usp. Izjavu HAZU o srbijanskim presezanjima prema hrvatskoj knjievnoj batini na str. 177178 i podrubnu biljeku br. 16 u ovom lanku). Dalibor je Brozovi na postavljeno pitanje formulirao odgovor 1992. godine,
koji na ovom mjestu treba ponoviti: Vulgarna, primitivna varijanta monstruozno megalomanskih velikosrpskih osvajakih tlapnja i ne trudi se da
izmilja nekakav privid znanstvene ambalae za svoj politiki kriminal.
(1992:324).
17

Katii je s punim pravom istaknuo da je neprilino izjednaivati jekavsku novotokavtinu s istonohercegovakim dijalektom te da istonohercegovaki dijalekt
nije dijalekatska osnovica hrvatskoga standardnoga jezika. Katii 2008:4, usp. u tom
smislu i Grevi 1998 i 1999.

44

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 44

02.01.2012 13:45:08

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Literatura
Auburger, Leopold. 2009. Hrvatski jezik i serbokroatizam. Rijeka : Maveda,
HFDR.
Babi, Stjepan. 1989. Gunduliev jezik prema suvremenom hrvatskom
knjievnom jeziku. Forum XXVIII(57):56, 534548.
Bandulavi, Ivan. 1613. Pisctole i evangelya. Pretisak: Quellen und Beitrge
zur Kulturgeschichte 7a. 1997. E. v. Erdmann-Pandi (ur.). Kln, et al. :
Bhlau.
Bai, Nataa. 2001. Jatovska raslojenost u Kaievim djelima. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 27, 729.
Batui, Nikola, Dunja Falievac (ur.). 2008. Putovima kanonizacije. Zbornik
radova o Marinu Driu (15082008). Zagreb : HAZU.
Batui, Nikola, Dunja Falievac (ur.). 2010. Marin Dri. 15082008. Zbornik radova s meunarodnoga znanstvenoga skupa odranog 57. studenoga
2008. u Zagrebu. Zagreb : HAZU.
Brabec, Ivan. 1960. Die Mundart von Dubrovnik. Die Welt der Slaven V,
4561.
Brozovi, Dalibor. 1960. O strukturalnim i genetskim kriterijima u klasifikaciji hrvatskosrpskih dijalekata. Zbornik za filologiju i lingvistiku III,
6888.
Brozovi, Dalibor. 2006. Neka bitna pitanja hrvatskoga jezinog standarda. Zagreb : kolska knjiga.
Brozovi, Dalibor. 1982. O posrednikoj ulozi Matije Divkovia u razvoju
civilizacijsko-jezine nadgradnje. Zbornik radova o Matiji Divkoviu. Herta Kuna (ur.). Sarajevo : Institut za jezik i knjievnost. 4148.
Brozovi, Dalibor. 1992. O dijalektolokom aspektu dubrovake jezine
problematike. Dubrovnik 3, 316324.
Danii. . 1874. Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svretka XVII
vijeka. U Biogradu.
amanji, Rajmund [Giamagnik, Raymund]. 1639. Nauk sa piisati dobro latinskiema slovima. Venetia, Pretisak: Quellen und Beitrge zur kroatischen
Kulturgeschichte 5. 1991. E. v. Erdmann-Pandi (ur.). Bamberg : Bayerische Verlagsanstalt.
Erdmann-Pandi, Elisabeth von. 1997. Das Perikopenbuch von I. Bandulavi. Versuch einer kulturhistorischen Wertung. Pisctole i evangelya: das Perikopenbuch des Ivan Bandulavi von 1613. Glossar und Kommentar, von Darija Gabri-Bagari und Elisabeth von Erdmann-Pandi. Quellen
und Beitrge zur kroatischen Kulturgeschichte 7b. Elisabeth von Erdmann-Pandi (ur.). Kln, et al. : Bhlau. 779.

45

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 45

02.01.2012 13:45:09

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Fancev, Franjo. 1934. Vatikanski Hrvatski molitvenik i Dubrovaki psaltir. Dva

latinicom pisana spomenika hrvatske proze 14 i 15 vijeka. Dodatak: Najstariji tampani hrvatski molitvenik. Za tampu priredio Dr. Ciro Giannelli. Zagreb : JAZU.
Fuak, Jerko. 1975. est stoljea hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljea hrvatskoga glagoljatva. Zagreb : Kranska sadanjost.
Gabri-Bagari, Darija. 1984. Jezik Bartola Kaia. Sarajevo : Institut za jezik
i knjievnost u Sarajevu.
Gabri-Bagari, Darija. 1989. Jezik Ivana Bandulavia, franjevakog pisca iz 17.
vijeka. Sarajevo : Svjetlost.
Gabri-Bagari, Darija. 2002. Knjievni jezik lekcionar 17. stoljea. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i i jezikoslovlje 28, 3571.
Giannelli, Ciro. 1934. Najstariji tampani hrvatski molivenik. Fancev, Franjo
(ur.): Vatikanski Hrvatski molitvenik i Dubrovaki psaltir. Dva latinicom pisana spomenika hrvatske proze 14 i 15 vijeka. Dodatak: Najstariji tampani
hrvatski molivenik. Za tampu priredio Dr. Ciro Giannelli. Zagreb : JAZU.
Giannelli, Ciro. 1938. Dvije dubrovake slube od g. 1552. Dva dubrovaka
jezina spomenika iz XVI. vijeka. Posebna izdanja CXXII, Filosofski i filoloki spisi 32. Milan Reetar, . aneli (ur.). Beograd : SKA.
Giannelli, Ciro (), Sante Graciotti. 2003. Il Messale Croato-Raguseo (Neofiti
55) della Biblioteca Apostolica Vaticana. Studi e testi 411. Citt del Vaticano : Biblioteca Apostolica Vaticana.
Graciotti, Sante. 2008. Le doppie traduzioni nel Messale croato-raguseo,
Neofiti 55, della Biblioteca Apostolica Vaticana. Slovo 5657, 175186.
Grevi, Mario. 1998. Zablude o istonohercegovakim govorima kao dijalekatnoj osnovici hrvatskoga knjievnog jezika. Jezik 46:2 (1998), 41
56; Jezik 46:3 (1999), 8194.
Grevi, Mario. 1999. Ponovno o istonohercegovakoj tokavtini i kroatistikim stranputicama. Jezik 47:1, 1832.
Grevi, Mario. 2005. Das kroatische volkssprachliche Missale Romanum des
16. Jahrhunderts: Philologisch-linguistische Untersuchung. Mannheim :
Madoc. https://ub-madoc.bib.uni-mannheim.de/1139/1/diss_grcevic.pdf
Grevi, Mario. 2006. Instrumental jednine imenica i-sklonidbe u hrvatskome knjievnom jeziku od 16. do 19. stoljea. Jezik 53:2, 5059.
Grevi, Mario. 2008. Pridjev trpni glagola na -stiti. Babiev zbornik o 80.
obljetnici ivota. Slavko Mirkovi (ur.). Slavonski Brod : Ogranak Matice
hrvatske Slavonski Brod. 115124.
Grevi, Mario. 2009. Wpyw jzyka liturgicznego na powstanie chorwackiego jzyka literackiego. Jzyk religijny dawniej i dzi 4. Stanisaw Mikoajczak (ur.). Pozna : Poznaskie Studia Polonistyczne. 245253.
46

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 46

02.01.2012 13:45:09

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Hamm, Josip. 1981. akavtina Dora Dria. Hrvatski dijalektoloki zbornik 5, 5965.
Hauptmann, Ljudmil. 1931. Konstantin Porfirogenit o porijeklu stanovnitva dubrovakog zalea. Reetarov zbornik iz dubrovake prolosti. Dubrovnik. 1724.
Horvat, Vladimir. 1999. Bartol Kai otac hrvatskoga jezikoslovlja. Zagreb :
Hrvatski studiji Studia Croatica.
Kapetanovi, Amir. 2010. Kanconijerski jezik Marina Dria. U: Batui
Falievac 2010:419426.
Kai, Bartol. 1999/2000. Biblia sacra: versio Illyrica selecta, seu declaratio Vulgatae editionis Latinae. Bartholomaei Cassij Curictensis e Societate Iesu professi, ac sacerdotis Theologi. Ex mandato Sacrae Congregationis de propag.
Fide, Anno 1625. Ediderunt Hans Rothe et Christian Hannick; e codicibus
manuscriptis transtulerunt Petar Bai et Julije Derossi et Zlata Derossi; curis elaboravit atque apparatu critico instruxit Petar Bai. Biblia Slavica IV
(I., II.). MnchenWienZrich : Ferdinad Schningh.
Katii, Radoslav. 1978. O poetku novotokavskoga hrvatskoga jezinog
standarda, o njegovu poloaju u povijesti hrvatskoga knjievnog jezika
i u cjelini standardne novotokavtine. Filologija 8, 165180.
Katii, Radoslav. 1981. Gramatika Bartola Kaia. Rad JAZU 388, 5130.
Katii, Radoslav. 2011. Na kroatistikim raskrijima. Drugo izdanje. Zagreb
: Hrvatski studiji Studia Croatica.
Katii, Radoslav. 2008. Deklaracija i jezikoslovlje. Jezik 55:1, 111.
Laznibat, Velimir. 1996. Govor Dubrovnika u 17. i 18. stoljeu (na osnovi arhivskih spisa). Mostar : Sveuilite u Mostaru.
Lisac, Josip. 2003. Hrvatska dijalektologija 1. Zagreb : Golden marketing
Tehnika knjiga.
Lisac, Josip. 2010. Jezici u Marina Dria. U: BatuiFalievac 2010:389
396.
Mahnken, Irmgard. 1963. Zur Frage der Dialekteigenthmlichkeiten des
Serbokroatischen in Dubrovnik im XIV. Jahrhundert. Maximilian Braun, Erwin Koschmieder (ur.). Slawistische Studien zum V. Internationalen
Slawistenkongre in Sofia 1963. Gttingen. 37105.
Mali, Dragica. 2002. Na izvorima hrvatskoga jezika. Zagreb : Matica hrvatska.
Mali, Dragica. 2004. Najstariji hrvatski latiniki spomenici (do sredine 15.
stoljea). Stari pisci hrvatski XLIII. Priredila Dragica Mali. Uvodne
tekstove napisale Dragica Mali i Dunja Falievac. Zagreb : HAZU.
Mali, Dragica. 2007. Tragovi crkvenoslavensko-akavskih matica u najstarijim dubrovakim molitvenicima. Filologija 49, 137193.
47

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 47

02.01.2012 13:45:09

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Mogu, Milan. 1969. Jezini elementi Drieva Dunda Maroja. Putovima

kanonizacije. Zbornik radova o Marinu Driu (15082008). 2008. Nikola
Batui, Dunja Falievac (ur.). Zagreb : HAZU. 443431.
Mogu, Milan. 2010. Jo o Reetarovim razmiljanjima o jeziku Marina Dria. U: BatuiFalievac 2010:383388.
Nazor, Anica. 1982. Divkovieva djela u glagoljskim rukopisima 17. i 18.
stoljea. Zbornik radova o Matiji Divkoviu. Herta Kuna (ur.). Sarajevo :
Institut za jezik i knjievnost. 163174.
Pandi, Zvonko. 2008. Misal rimski i Sveta pisma. Filologija 50, 145
196.
Pederin, Ivan. 1998. Pretvorba hrvatskog iz crkvenog u knjievni jezik.
Ralamba uporabe bogoslovnog i knjievnog nazivlja kod ika Menetia i Dore Dria. Jezik 45:4 (1997/1998), 128139.
Reetar, Milan. 1894. Zadarski i Rainin lekcionar. Zagreb : JAZU.
Reetar, Milan. 1898. Primorski lekcionari XV. vijeka. Rad JAZU 134, 80
160; Rad JAZU 136, 97199.
Reetar, Milan. 1926. Libro od mnozijeh razloga. Dubrovaki irilski zbornik od
g. 1520. Beograd : SKA.
Reetar, Milan. 1927. Kvantitet u djelima Marina Dria. Rad JAZU 233,
145196.
Reetar, Milan. 1930. Djela Marina Dria. Stari pisci hrvatski VII. Zagreb :
JAZU.
Reetar, Milan. 1933. Jezik Marina Dria. Rad JAZU 248, 99240.
Reetar, Milan. 1933b. Dubrovaki zbornik od god. 1520. Beograd : SKA.
Reetar, Milan. 1933c. Bernardinov lekcionar i njegovi dubrovaki prepisi. Beograd : SKA.
Reetar, Milan. 1936. Jezik pjesama Rainina zbornika. Rad JAZU 255, 77
220.
Reetar, Milan. 1938. Jezik srpskoga Molitvenika od g. 1512. Glas SKA 176,
173239.
Reetar, Milan. 1941 [1942]. Glavne osobine Gundulieva jezika. Rad
HAZU 272, 144.
Reetar, Milan. 1951. Najstariji dubrovaki govor. Glas SAN 201, 147.
Reetar, Milan. 1952. Najstarija dubrovaka proza. Posebna izdanja SAN
192:4. Beograd : SAN.
imunovi, Petar. 1996. Ivi i Dubrovnik. Stjepan Ivi i hrvatski jezik. Boidar Finka (ur.). Zagreb : HAZU. 127140.
Vaillant, Andr. 1924. Les origines de la langue littraire ragusaine. Revue
des tudes slaves IV, 222251.

48

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 48

02.01.2012 13:45:09

Mario Grevi: Jezik M. Dria prema jeziku Biblije B. Kaia i Dubrovakoga misala
FILOLOGIJA 56(2011), 2349

Vaillant, Andr. 1928/1931. La langue de Dominko Zlatari. Pote Ragusain de

la fin du XVIe sicle. I Phontique: Paris, 1928. II Morphologie: Paris, 1931.
Vidovi, Domagoj. 2009. Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore u Neretvanskoj krajini i Donjoj Hercegovini. Hrvatski dijalektoloki
zbornik 15, 283304.
Vonina, Josip. 1977. Analize starih hrvatskih pisaca. Split : akavski sabor.
Vonina, Josip. 1991. Harffovo svjedoanstvo o hrvatskom jeziku. Jezik
39:2, 4851.
Vuli, Sanja. 2010. O Drievu jeziku iznova. U: BatuiFalievac
2010:427441.

Die Sprache von Marin Dri im Vergleich mit

der Sprache der Bibel von Bartol Kai und
des Dubrovniker Missale
Zusammenfassung
Im Artikel wird die Sprache von Marin Dri mit der Sprache der Bibelbersetzung von Bartol Kai und der Sprache des Dubrovniker Missale
(Neofiti 55) verglichen. Insbesondere wird der Frage nachgegangen, welche
Sprachelemente mit der literatursprachlichen Tradition zu erklren sind, und
welche fr Dubrovnik als volksstmlich angesehen werden knnen. Im Anschluss daran wird erklrt, wie die untersuchten Werke sprachlich im Ausbau
des Kroatischen als Einzel- und als Literatursprache partizipieren.
Kljune rijei: Marin Dri, Bartol Kai, Biblija, Missale Romanum, Neofiti 55
Keywords: Marin Dri, Bartol Kai, Bible, Roman Missal, Neofiti 55

49

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 49

02.01.2012 13:45:09

023_049_Filologija_56_Grcevic_2.indd 50

02.01.2012 13:45:09