Pregledni lanak UDK 379.8:[165.12-028.

43]
1:379.8
Primljeno 1. 3. 2009.

Miroslav Arti
Lermanova 53, HR10090 Zagreb
miroslav.artic@inet.hr

Prema novom iskustvu slobodnog vremena:

slobodno vrijeme kao izvorite kritike svijesti
Saetak

U tekstu se polazi od problemske konstatacije prema kojoj je kapitalizam kao nain ivota
toliko postao dominantan da sustavno proima cjelokupno vrijeme pojedinca, i radno i slo
bodno vrijeme. Dakle, sustav je ovjekovo vrijeme u totalu stavio u zavjetrinu ekonomije. I
njime upravlja i vlada (Katunari, 1986).
Dalje se u tekstu postavlja pitanje koliko e jo proi vremena da se deblokiraju potenci
jali ovjekove prirode () zapreteni u ekonomiji slobodnog vremena (Katunari, 1986:
110). U suprotnom svaki napredak u proizvodnji s pasivnom proizvoakom klasom moe
samo pospjeiti izdvajanje i jaanje nove gornje klase (Katunari, 1986: 111). Tako nasta
je dublja problemska situacija u kojoj se pojedinci pretvaraju u pasivne grupe i drutvene
zajednice i time cijelo drutvo ine pasivnim i osrednjim.
Rjeenje se, prema Supeku, nalazi u izotravanju samosvijesti graanina kojom bi se
uspjeno otklanjala pasivnost i nekritinost ovjekove svijesti. Cijeli bi se taj proces mo
gao razvijati iz temeljne usamljenosti graanina, koja pretpostavlja sigurnu distancu od
trinog konzumerizma. Samosvijest nastala usred vlastite usamljenosti, tj. usred kritikog
odmaka od svakodnevice, bila bi osnaena i kritiki otvorena prema sebi i prema sredini u
kojoj ivi. I tada bi mogla djelovati kako hoe, a ne kako je diktirano odozgor.
Ta temeljna i kritiki distancirana usamljenost graanina razumijevala bi se kao kvalitetno
novo iskustvo vremena u neovisnom i autonomnom prostoru slobode u kojem se konano
moe ostvariti vlastito slobodno vrijeme bitno drugaije od pasivne besposlice.
Kljune rijei

radno vrijeme, slobodno vrijeme pojedinca, ekonomija slobodnog vremena, samosvijest

graanina, temeljna usamljenost graanina

I. Uvod postavljanje problema

1. Moe li se promiljati slobodno vrijeme?
Moe li se filozofirati o slobodnom vremenu te kako i na koji nain je uope
mogue misliti slobodno vrijeme? Taj osobiti fenomen ljudskog iskustva nije
nepremostivo udaljen, dapae u vidokrugu je samosvjesnog subjekta. Budui
da je iskustvo slobodnog vremena konstitutivni dio ljudske svijesti, po sebi je
jasno da je ono istodobno i neizostavni dio njegove samosvijesti, onoga to
subjekt jest, u kojoj on slobodno djeluje i ini iz dana u dan to ga je volja
u vremenskom slijedu u kojem svakodnevno traje. Iz toga proizlazi i odgovornost za svako uinjeno djelo jer samosvijest je jednaka samodjelatnosti a
ova pak jest, kako je to isticao Kangrga, izvorna sloboda subjekta (Kangrga,
2008: 1617).
No valja se vratiti hipotetikom prigovoru; teko da se moe filozofirati o
slobodnom vremenu a jo se tee moe misliti slobodno vrijeme izdvojeno

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

282

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

iz kategorije vremena. Isto tako je nezahvalno cijepati vrijeme subjekta na

slobodno i na ono koje to nije te dovoditi u pitanje njegovo osobno iskustvo
vremena. Naime pojedinac se esto zna ispriavati ili opravdavati: Danas
popodne nisam slobodan, ili Nemam vremena, moram zavriti ovaj posao, ili Ne mogu danas nikako, duan sam to do kraja napraviti, Rado u
doi, sada sam slobodan. Iz ovakvih se iskaza dade zakljuiti da je ovjek
uvjetovan i podijeljen izmeu obaveza koje mora dovriti i onih kojima se
eli posvetiti iz istog uitka. Pojedinac tek poslije obaveznog i nunog rada
ostaje slobodan za neto drugo to ga ne obavezuje i ne uvjetuje. Pozvan je na
neto o emu sam odluuje slobodno i samostalno.
Ta se podijeljenost moe opisati i definirati oprekom izmeu slobodnog i neslobodnog vremena. Bio bi pojedinac radije slobodan od raznih obaveza, ali
gotovo uvijek postoji netko tko ga uvjetuje i obvezuje i tko ima pravo na dio
njegovog svakodnevnog vremena. I tom obvezujuem esto daje prednost jer
o uspjeno obavljenim radnim obavezama u okviru radnog vremenu ovisi itava njegova egzistencija, a o kojoj opet ovisi kakvoa slobodnog vremena.
U trenutku kada subjekt svjesno odbija ili prihvaa odreene sadraje, on
istodobno dijeli svoje vrijeme na ono u kojemu odrauje prihvaene obaveze i na vrijeme koje mu preostaje i njime samo on raspolae. Vrijeme koje
pojedinac svjesno i ciljano percipira iz dana u dan u stvari je partikularno i
segmentarno jer ga mora dijeliti i promatrati pod raznim vidicima i na razne
naine. Unato tomu, svjetovno se vrijeme ipak nastoji misliti integralno. U
iskustvu pojedinca ono se potvruje kao niz zasebnih i raznolikih iskustava
koje on svojom svijeu integrira i osmiljava ga slobodnim izborom, jasno
ukoliko svoju egzistenciju nije zaloio i dopustio da od drugih, poput robe ili
roba, bude prisvojena.
2. Slobodno vrijeme kao preostalo vrijeme pojedinca
Navedenim se pretpostavkama ne eli nametati simplifikacija ljudskog iskustva slobodnog ili neslobodnog vremena ve je namjera da se u tekstu tematizirani fenomen ljudskog iskustva vremena promatra u meuodnosu u kojem
se slobodno i neslobodno vrijeme proimaju i meusobno uvjetuju. Tako bi
se slobodno vrijeme moglo definirati kao ono vrijeme koje subjekt slobodno
izabire, autonomno i neovisno o bilo kakvim instancama ili institucijama. No
kada bi i zanemario taj izbor ne bi se nita bitno promijenilo u njegovoj egzis
tenciji. Meutim, ako bi zanemario aktivnosti i obveze koje mora dovriti u
obvezno radno vrijeme, prihvaene kao zalog za preivljavanje i dotjerivanje
egzistencije, doveo bi u pitanje kvalitetu svog ivota. Tada bi uslijedile promjene koje bi mogle dovesti u pitanje i karakter slobodnog vremena. Razmiljajui dalje o karakteru slobodnog vremena namee se pitanje: percipira li
se slobodno vrijeme jo uvijek kao vrijeme u kojem se ne radi, nego slui
zabavi, provodu, odmoru ili osobnim interesima ili je, prema Hrvatskom en
ciklopedijskom rjeniku, slobodno vrijeme i dalje tek dokono vrijeme besposliarenja i dokolice (Hrvatski enciklopedijski rjenik, 2004). Prepoznaje
se ono i dalje kao preostalo vrijeme nakon posla, esto zamornog i iscrpljujueg, a valja se pojedincu, izmeu ostalog, pripremiti i za sljedei dan i za
novi radni ciklus.
Radno vrijeme u dananjim uvjetima trinog kapitalizma postalo je razlomljeno, isjeckano i poprimilo je novo lice gotovo nepoznato u odnosu na
dosadanje iskustvo radnog vremena. U aktualnim okolnostima kao da curi i
razlijeva se preostalim svjetovnim vremenom kroz svakodnevicu pojedinca,
nou i danju, jutrima i veerima, popodnevima i prijepodnevima, kao da nema

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

283

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

ni poetka a ni zavretka. Poslodavac svojim zahtjevima, voenima trenutnom trkom za profitom, odreuje i definira radno vrijeme, a pojedincu ostane
ono to mu preostane, meutim ni preostalo vrijeme nije vie samo njegovo
vrijeme, tj. subjekt nije vie siguran moe li se oduprijeti zahtjevima poslodavca. S obzirom na slobodu izbora i raspolaganja svakodnevnim vremenom,
preostaje pitanje: koliko je uope subjektu preostalo duhovno-emotivnog
prostora, snage i volje da se suprotstavi razliitim diktatima, i koliko je u
stvari jo uope slobodan biti a da pri tom ostane slobodan do kraja u svom
slobodnom vremenu?
Naspram radnog vremena pretpostavlja se vrijeme drugaije kvalitete i sadraja, ali koje nije do kraja slobodno vrijeme pojedinca jer i u njega moe
intervenirati neka via ili jaa instanca ne obazirui se na njegovu privatnost.
Rije je o preostalom vremenu u kojem subjekt nije vie potpuno slobodan
ni autonoman a poseban je problem to on nije dovoljno sposoban niti da ga
zatiti kao prostor svoje osobne slobode. Stoga njegovo preostalo vrijeme
moe uzurpirati svaki monik i u opasnosti je da gotovo izgubi vlastiti trenutak intime i privatnosti. Upravo je taj atak na autonoman izbor subjekta
izrazita opasnost koja prijeti slobodnom raspolaganju vlastitim slobodnim
vremenom. Zato se prieljkuje vrijeme ispunjeno osobitim duhovnim sadrajima uslijed kojih bi pojedinac djelovao sa zadovoljstvom. Takvo bi iskustvo
jedino bilo mogue rastereenim pojedincima potpuno posveenima uitku.
Tako rastereeni i slobodni, s lakoom bi nadilazili svakodnevicu i tek bi se
tada slobodno vrijeme moglo opisati kao okvir slobodnog izbora u kojem bi
se odvijale i razliite kreativne, osobne pa i kulturne manifestacije.
Prema ruskom teoretiaru kulture Sokolovu duhovna kultura bi onoliko ispunjavala zabavnu funkciju koliko bi uistinu bilo slobodnog vremena. Takvi
bi sadraji kroz raznovrsne oblike duhovne kulture oplemenjivali slobodno
vrijeme i poticali bi pojedince, miljenja je Sokolov, na samoizraavanje
linosti kroz svoje stvaralake potencije (Sokolov, 1976: 68). U ovako
pojednostavljenom shvaanju odnosa slobodnog vremena i kulture prepoznaje se restriktivan odnos prema duhovnoj kulturi. Sokolov vjerojatno pretpostavlja da se slobodno vrijeme i kultura meusobno uvjetuju i proimaju. Iz
navedenog proizlazi: koliko ovjeku preostaje slobodnog vremena toliko si
moe priutiti kulturnih i duhovnih sadraja. Tako bi pojedinci i zajednice
sudjelovali u sadrajima duhovne kulture onoliko koliko im to doputa preostalo slobodno vrijeme. U takvim konstelacijama ne bi svima bilo jednako
dano i omogueno da participiraju u vrednotama duhovne kulture. A tko to
odluuje o slobodnom vremenu pojedinca i tko je ovlaten da mu ga docira
i da ga uvjetuje u raspolaganju njegovim slobodnim vremenom, i tko ima
vlast nad raznolikim sadrajima duhovne kulture? Ovako koncipirano slobodno vrijeme jednima omoguava itavo bogatstvo sadraja, a drugima to
isto reducira na ogranienu i kontroliranu zabavu. Dok jednima nekakva via
instanca omoguuje obilje slobodnog vremena, drugima ga uskrauje. Jedni
su autonomni i slobodni u izboru kulturnih i duhovnih sadraja a drugi su opet
limitirani. Kome je dano da drugima daje, oduzima ili uskrauje takvo osobito zadovoljstvo? Retoriko je to pitanje svakako, a razmatrati ga se moe u
dokolici.
Poistovjeivanje slobodnog vremena s konzumacijom zabave prilino je proizvoljno. No to ne znai da je takva percepcija zanemariva. Prisutna je na
svim razinama. Takvim se jednostavnim i jednostranim pristupom pokrivaju
raznovrsne ljudske potrebe; jedne su egzistencijalne i od prvotne su vanosti
(stan, posao, prihodi, zadovoljavanje temeljnih materijalnih i tjelesnih potre-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

284

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

ba), a druge su opet sekundarne potrebe poput kulturnih sadraja (praenje

umjetnikih zbivanja, itanje literature i drugi oblici kreativnog i angairanog
izraavanja). U tom pojednostavljenom pristupu i samo razumijevanje fenomena ljudskih potreba je ogranieno i sueno. Sve bi se dakle moglo svesti
na zadovoljenje materijalnih i tjelesnih potreba te na ostvarenje karijere na
poslu koja bi pruala socijalnu i ekonomsku sigurnost. Iz takvog restriktivnog stajalita proizlazi da se bez sekundarnih potreba moe dobro ivjeti,
bez oskudice. One pridolaze pojedincima poput nekog suvika koji je dobro
doao, ali nije nuan.
Slobodno vrijeme moe se percipirati izmeu ostalog i kao vrijeme u kojem
se ovjek ne mora ciljano usmjeravati prema odreenim sadrajima i oblicima
kulturnih manifestacija ve jednostavno moe intenzivno i oputeno bespos
liariti. Dokolica se esto poistovjeuje sa navedenim znaenjem slobodnog
vremena u kojem stvaralaka aktivnost ne igra kljunu ulogu i tada se pasivnim odmorom pokriva njezino znaenje. Usporedbom ovih dvaju pojmova
jasno se uoava distinkcija. Prihvati li se pri tom slobodno vrijeme kao prostor ovjekove slobode u kojoj je on najvie preputen sebi, uvjetno se mogu
analizirati sadraji koji taj prostor popunjavaju, osmiljavaju i definiraju. Jedan od fenomena koji bi se mogao poistovjetiti sa konkretnim sadrajima
slobodnog vremena pojedinca mogao bi biti i dokolica.
3. Kondicionirano shvaanje slobodnog vremena
Slobodno se vrijeme moe razumijevati prema aktualnom drutvenom kontekstu, kako to naglaava Plenkovi, kao vrlo aktivno i autonomno ljudsko
djelovanje naspram vremena u kojem pojedinac radi zbog odravanja temelja egzistencije. Subjekt se, prema njegovu miljenju, u svoje slobodno
vrijeme ostvaruje u tri osnovna oblika: kroz igru, hobi i stvaralatvo (Plenkovi, 1998: 5). Meutim, on svejedno moe zastati i zaostati u pukotinama
besposliarenja, miljenja je autor, a to je ve rizino vrijeme jer pojedinac
u njemu lako moe postati rtva socijalne patologije. To bi svakako trebalo
preduhitriti zato to bi za pojedinca viak slobodnog vremena mogao postati
opasna pojava jer ljudi osloboeni od radnih obaveza ne znaju to e sa
sobom, pa se poinju baviti tetnim djelatnostima, smatra Plenkovi (Plenkovi, 1998: 10). Iz reenog bi se dalo zakljuiti da pojedinac nije sposoban
samostalno izabrati valjane sadraje kojima bi osmislio svoje slobodno vrijeme. Kada bi se u nadolazeem novom poretku ovjekov rad sveo na 4
sata, autor pri tom misli na teak fiziki rad, slobodno bi vrijeme moralo
biti popunjeno slobodnim aktivnostima i one bi tada postale glavni oblik
ivljenja i uenja /i svakako bi osigurale/ vertikalu ljudskog ivota. Dakle,
slobodno se vrijeme poistovjeuje sa slobodnim aktivnostima koje bi, prema
Plenkoviu, trebale osigurati sr kvalitetnijeg i ovjeka dostojnijeg ivota
(Plenkovi, 1998: 10).
Slobodno vrijeme se u ovom sluaju shvaa prilino kondicionirano, pa ak
i deterministiki. Percipirano je kroz korisnost i stoga mora biti radno osmiljeno, a na kraju krajeva prati ga i kontrolira rast i razvoj drutvene zajednice
jer u suprotnom, uvjeren je autor, ovjek se ne bi mogao ubrzano razvijati i
emancipirati i bilo bi tada upitno kako ostvariti osnovni cilj ljudske egzistencije (Plenkovi, 1998: 10). Proizlazi da slobodno vrijeme valja ispuniti
radom i zbog preventive.
Ovakva se razmiljanja o slobodnom vremenu najee sreu kada se lamentira o odgoju mladih pri emu u pozadini takvih razmatranja stoji strah to
e biti s drutvom ako se mladima ne kondicionira slobodno vrijeme razno-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

285

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

vrsnim slobodnim aktivnostima. I u sociolokim studijama, kada se misli o

ovome fenomenu, stoji vrlo jasna pretpostavka da je slobodno vrijeme mladih drutveni fenomen koji zahtijeva temeljitije strune pristupe (Leburi i
Relja, 1999: 181). Ista socioloka studija potvruje da se slobodno vrijeme u
okviru navedenih razmatranja moe promatrati kao mehanizam za izgradnju
drutva koje se eli gospodarski ubrzanije razvijati (Leburi i Relja, 1999:
181). Zato je, prema autorima, potrebno puno vie ulagati u obrazovanje jer
kako e inae nastati drutvo edukacije ili izobrazbe? Takvo drutvo mogue je ostvariti, smatraju sociolozi, samo intervencijama odraslih u oficijelnim podrujima /a/ naroito i u onim segmentima njihovog ivota i rada
koji su preteno obojeni dokolicom i raspoloivim slobodnim vremenom
(Leburi i Relja, 1999: 182).
4. Slobodno vrijeme kao zalog nove ere harmonije i slobode
U analizi slobodnog vremena u razdoblju suvremene povijesti koju je za nae
prostore nainio Igor Duda (2005.) stoji da se slobodno vrijeme moe promatrati samo kao nadopuna povijesti radnih uvjeta i radnikih prava i to pod
vidom unapreivanja svakodnevice i bijega od svakodnevne stvarnosti.
(Duda, 2005: 6). Meutim, autor bez obrazloenja mijenja pojam slobodno
vrijeme znaenjem dokolice. Ne radi se o postavljanju temeljne distinkcije
izmeu znaenja ovih pojmova, ve o nasuminoj zamjeni ili o zamjenskom
koritenju sad jednog sad drugog pojma. Dokolicom jednom nadopunjuje
znaenje slobodnog vremena, a onda ini obrnuto. Stoga se moe rei da je
slobodno vrijeme za autora, kada ga promatra u povijesnom kontekstu, tek
nadopuna za bolje razumijevanje radnikih prava, a dokolicom se navodno
moe pokazati i posvjedoiti kako je nastalo masovno potroako drutvo
koje jo od tada otvara putove razvoja drutvu blagostanja (Duda, 2005:
143). U daljnjem razlaganju svoga istraivanja autor istie da se slobodno
vrijeme u ta davna vremena percipiralo kao iskustvo osobite privatnosti i
tako je vjeto izmicalo izvan domaaja svakog izravnijeg politikog nadzora, no istodobno je bilo limitirano ogranienim stupnjem gospodarskog
razvoja (Duda, 2005: 144). Vrijedi na kraju napomenuti da u podnaslovu
studije, kojim je autor valjda nastojao pojasniti temu svog istraivanja, ne
stoji povijesti slobodnog vremena, ve jasno stoji da studija namjerava govoriti o povijesti dokolice i potroakog drutva (Duda, 2005). Iz toga bi
se moglo zakljuiti da se dokolicom i slobodnim vremenom, tj. njihovom
naizmjeninom upotrebom, htjelo pojasniti i bolje doarati kako su itelji
Hrvatske () pedesetih i ezdesetih godina dvadesetog stoljea () traili
blagostanje i kako im je vii ivotni standard mijenjao naine ivljenja i odmaranja (Duda, 2005: 3).
Sociolog Miro A. Mihovilovi u svom istraivanju tog fenomena takoer je
polazio od sline pretpostavke, od praenja rasta ivotnog standarda u vrijeme
tehnolokog napretka. Zato je naglaavao snagu i znaaj socijalnih promjena
uslijed mehanizacije, automatizacije, a osobito su tome pridonijeli, mislio je
Mihovilovi, moderni tehnoloki procesi i moderna organizacija rada i niz
novih tehnikih mogunosti koje su ovjeku stvorile i nove uvjete za ivot
i rad, a isto tako i vee mogunosti za upotrebu slobodnog vremena (Mihovilovi, 2000: 9). U svojim je analizama isticao etiri kljune funkcionalne
sastavnice slobodnog vremena: odmor, razonoda, kulturno usavravanje i
razvoj linosti (Mihovilovi, 2000: 10). Meutim, vidio je i dalje od funkcionalnog znaenja slobodnog vremena. Predvidio je i upozorio na tri bitne
komponente pozivajui se na Prendergasta, a koje bi svakako trebale ispunja-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

286

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

vati slobodno vrijeme pojedinca u novoj eri slobodnog vremena koje u stvari
ve nastupa. Tako je Mihovilovi vizionarski percipirao slobodno vrijeme u
budunosti, prvotno kao dopunu radu jer se u procesu humanizacije rad i
slobodno vrijeme upotpunjuju i ine cjelinu, zatim je istaknuo razliku izmeu tradicionalnog karaktera slobodnog vremena i ovog suvremenog koji
tei oblikovanju i stvaranju harmonine linosti i harmoninog drutva.
I trea komponenta slobodnog vremena, prema Mihoviloviu, sastoji se u
postupnom smanjivanju razlike u raznim socijalnim strukturama suvremenog drutva (Mihovilovi, 2000: 11). Osobito je jasno upozorio na opasnost
dirigiranog slobodnog vremena od strane odreenih struktura koje si mogu
priutiti i takav utjecaj na slobodno vrijeme graana jer posjeduju drutvenu mo. Prilino jasno je anticipirao i rizike od dirigiranog kolektiviziranja
koritenja slobodnog vremena koje postaje drutvena obaveza. Naime, u takvim bi konstelacijama slobodno vrijeme izgubilo svoju spontanost i autonomiju (Mihovilovi, 2000: 13). Tako je Mihovilovi u svojim razmiljanjima
o karakteru slobodnog vremena ve tada vrlo jasno zacrtao smisao dokolice u
klasinom ili izvornom smislu. No iako ju izravno nije spominjao, njegova je
misao smjerala prema jednom novom znaenju dokolice.
Prema Hrvatskom enciklopedijskom rjeniku (2004.) dokolica izmeu ostalog znai isto to i slobodno vrijeme a jednako je znaenje dokolici dano i
u Rjeniku hrvatskoga jezika (2000.).
No postoje u rjenicima i oprena znaenja dokolice. Aniev Rjenik hrvat
skog jezika (1991.) odreuje dokolicu kao slobodno vrijeme, ali vrijeme u
kojem se neto sadrajno radi, tj. slobodno vrijeme je obiljeeno, oznaeno i
osmiljeno radom, a ne tek pukom besposlicom. U tom duhu najjasnije odreenje dokolice dao je epi (1961.) prijevodom latinskog pojma otium kao
dokolice koja oznaava vrijeme predvieno za neto, za odreene sadraje
koje bi pojedinac po vlastitom izboru ostvarivao svojom dobrom voljom ili
svojevoljnim izborom. A prema Etimologijskom rjeniku hrvatskoga ili srp
skoga jezika (19711973) dokolica je oznaena kao slobodno vrijeme kada
netko/tko ima vremena raspolae slobodnim vremenom za razliku od nekoga tko ga nema ili ne raspolae svojim slobodnim vremenom.
Oprena znaenja i shvaanja otiuma/dokolice bila su prisutna i u antici. Jo
je Ovidije pisao da dokolica goji tijelo, a i dua se njome hrani (Ov., Ex
Ponto, 1. 4. 21., 2002: 99). Na drugom mjestu Ovidije u istome djelu govori
suprotno od onoga to je prethodno govorio o dokolici. Dakle, u istom je djelu
ustvrdio da dokolica kvari tromo tijelo kao to poprima mane voda koja se
nikad ne kree (Ov., Ex Ponto, 1. 4. 21., 2002: 100).
Kod Aristotela u Metafizici dokolica je sadrajno, kreativno i stvaralako
vrijeme u kojem vjetine ljudske i znanja nisu bila poradi korisnosti, a pojedinci koji su svojim umijeem bili izvan zajednikih sjetilnosti oito su
doivljavani kao istinski mudri i izvrsniji od ostalih. Prema navedenom
proizlazi da je dokolica vrijeme, stanje, duhovni i fiziki prostor koji nije
poradi korisnosti () ni poradi ivotnih potreptina (Aristotel: Metafizika,
1988: 981 1225).
U Politici je Aristotel bio jo odreeniji u definiranju dokolice. Ona je i dalje predstavljala vrijeme i stanje osobite ljudske djelatnosti izvan nunosti
i korisnosti, ali s dodatnim pojanjenjem prema kojemu su djelatnosti
u dokolici ustvari poradi stvari koje su lijepe (Aristotel: Politika, 1988:
1333a 3037). Ali dokolica se ne dogaa sama po sebi. Aristotel smatra da za
sadrajnu dokolicu treba biti osposobljen i pripremljen osobitim odgojem, tj.
ciljanim odgojem za kreativnu dokolicu jer treba biti sposoban () za mir i

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

287

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

dokolicu ( za ) stvari koje su lijepe. Dakle, treba u te ciljeve odgajati one

koji su jo djeca (Aristotel: Politika, 1988: 1333a 361334 5). Tako shvaena dokolica, kako to Aristotel pojanjava, znai da je ona poelo svih stvari te izmeu zaposlenosti i dokolice Aristotel se odluuje ako je pak oboje
potrebno, (bolje je) izabrati dokolicu, nego zaposlenost (Aristotel: Politika,
1988: 1337b 2744).
U srednjem vijeku dokolica je oznaavala osobito vrijeme, kako je to jasno
istaknula Janekovi Rmer, ono po mjeri ovjeka () prilagoeno () rit
movima ljudskog tijela (Janekovi Rmer, 2004: 104). U okvirima renesanse, prema kazivanju autorice, dokolica se smatrala plemenitom jer ona je u
stvari vrijeme pojedinca (), sloboda druenja i stvaranja, (vrijeme u kojem
pojedince veu) duhovni interesi (Janekovi Rmer, 2004: 111). Nije li to bilo
poput utoita iz kojeg se pojedinac sigurno mogao uspinjati stazama duha. Pri
tome se svakako prepoznaje izvorna tenja ljudskog duha prema sadrajima
koji ga oplemenjuju. Rije je dakle o stvaralakoj dokolici kojoj je stran bijeg
od ivota (i ne podrava) promatranje ivota iz prikrajka, naprotiv odgovorna
je i plodna (Janekovi Rmer, 2004: 114). Prema navedenom, autorica dokolicu opisuje kao ivotni stil koji oznaava potreba za prostorom osobne
slobode, vrednovanje vremena, stvaralatvo, duhovnost, u osnovi neto slino
idealu aktivnog i kontemplativnog ivota u duhovnoj i tjelesnoj slobodi. A
bijeg od ivota prije bi se mogao prepoznati u neprekidnoj zaokupljenosti i
radoholiarskoj trci kao na pokretnoj traci, dakle prije bi to bio znak straha
od smrti i osjeaja nepotpunosti (Janekovi Rmer, 2004: 114).

II. Slobodno vrijeme u kontekstu kapitalistike proizvodnje

1. Slobodno vrijeme kao plaidoyer za dokolicu
Pretpostavlja se da subjekt svojom slobodnom odlukom bira nain na koji
e provesti svoje slobodno vrijeme. Rije je uglavnom o vremenu koje se
uvjetno moe nazvati preostalo vrijeme, ono koje pojedincu preostaje nakon brojnih obaveza, i tek se ono treba transformirati u slobodno vrijeme.
Taj put transformacije ne mora se uvijek odvijati dobrom voljom. Subjekt
uvjetovan i pod pritiskom monika moe se osjeati bezvoljno i tada se esto ponaa besciljno te postaje i uglavnom ravnoduan. U takvom raspoloenju nakon napornog i stresnog rada nije mu ba do osmiljavanja slobodnog
vremena. Iscrpljenost i umor navode ga na pasivno drijemanje ili zurenje u
bocu kakvog pia ili na sitne i naporne kuanske poslove. Zato i ostaje upitna
kvaliteta tog preostalog vremena. Naime to ovisi i o okolnostima u kojima je
pojedinac provodio radno vrijeme i o elementarnim potrebama koje ga poslije
napornog rada oekuju. Tek nakon svega toga preostaje slobodno vrijeme,
ali i dilema kako ga osmisliti s obzirom na psiho-fiziko stanje i s obzirom na
predstojei radni dan.
Teko e pojedinac nakon radnog vremena ostati raspoloen za aktivan i poletan angaman neovisan od prethodnog iskustva i predstojeeg koje ga eka.
Isto se tako slobodno vrijeme moe poistovjetiti s preostalim vremenom, a
opet se moe pretvoriti i u dokono vrijeme; u ljenarenje, pejorativno reeno, ili u depresivno iekivanje novog radnog ciklusa. Tada slobodno ili preostalo vrijeme pojedinca pokriva znaenje dokolice, kao pasivnog ljenarenja,
kako je prethodno u tekstu istaknuto. Prije bi se ova dva fenomena mogla promatrati u meuodnosu, a ne u stalnoj opreci. Slobodno ili preostalo vrijeme
pojedinca bilo bi uputnije promatrati kao okvir u kojem bi se mogla ostvariti
dokolica u pozitivnom i afirmativnom znaenju. Dokolica svakako nadilazi

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

288

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

okvire preostalog i slobodnog vremena, jer ona nastaje nakon obaveza koje
ne moraju nuno biti vezane uz radno vrijeme. Isto tako, radno vrijeme ne
mora biti u opreci prema slobodnom vremenu poput neslobodnog, munog,
ropskog ili nevoljnog trpljenja. Ne radi se uvijek o nekakvom otuujuem i
dehumanizirajuem procesu koji unitava slobodu i kreativnost pojedinca i
zato treba otvarati vrata to otvorenijem i irem pristupu samom fenomenu
rada, a pri tom bi se izbjegao apriorizam, iskljuivost i determinizam u odnosu spram rada i slobodnog ili preostalog vremena.
Slobodno ili preostalo vrijeme u kontekstu masovne kulture usred koje se
razvila i jedna cijela industrija kulture, ne potie i ne razvija kreativnost
pojedinca po kojoj bi on tu istu kulturu nadilazio i dograivao i obogaivao
novim sadrajima. Jo je Zagorka Golubovi naglaavala ekspanziju masovne proizvodnje i masovne potronje i njihovo meusobno podravanje na tetu pojedinca. Taj fenomen, nametnut kao diktat, oito slijedi logiku trita i
u slubi je komercijalnih interesa. On je, prema njezinu miljenju, ionako
ispred naunih, estetskih, humanih kvaliteta (Golubovi, 1998: 385). Tako
je slobodno vrijeme doslovno postalo tek preostalo vrijeme, ono koje pre
ostaje nakon radnih obaveza kojeg masovni karakter proizvodnje pretvara
i prilagoava ponaanju karakteristinim za masu pri emu se, prema autorici, oblikuje i naveliko oituje nekritinost publike, stereotipno reagovanje
na standardizovane simbole, nedostatak sopstvenog doivljaja (Golubovi,
1998: 387).
Ovako shvaeno slobodno vrijeme najbolje se dade okarakterizirati prema
Marcuseu kao fenomen koji u potpunosti poprima represivne i izrabljivake
osobine rada. Dakle, u tom i takvom kontekstu rad postaje poput tamnice
ljudskog stvaralakog duha i gubi svoju otvorenu usmjerenost prema inovaciji i kreativnosti. Marcuse, podrazumijevajui navedeno, upozorava da ljudski
rad u takvim uvjetima ne moe biti u skladu s onim mogunostima ovjeka
i prirode koje se slobodno razvijaju (Marcuse, 1965: 158). Pratei njegovu
misao namee se pretpostavka prema kojoj slobodno vrijeme postaje doslovno slobodno vrijeme, dakle u punom smislu, tek kada se pojedinac rastereti
briga i strahova oko preivljavanja. Neoptereeno slobodno vrijeme pretpostavlja osloboenje od diktata potronje i konzumerizama svih nijansi. Tada
bi ono postalo okvir za ciljano i voljno razvijanje kreativnosti uslijed kojih
bi i sam rad poprimio drugaija svojstva. To prema Marcuseu znai da bi se
obavezno radno vrijeme moglo preobraziti postupno, ali temeljito, u oblik
rada onkraj vrijednosti proizvodnosti i izvedbe (Marcuse, 1965: 158). Gotovo aristotelovska vizija dokolice koja je isto tako onkraj korisnosti. Na toj
bi liniji i samo slobodno vrijeme bilo izjednaeno s idejom neproizvodnog i
nekorisnog rada. Jo bi samo nedostajala srea i ushit. Slobodno bi se vrijeme
tada poistovjetilo s aristotelovskim i humanistikim znaenjem dokolice, s
blaenim stanjem ovjekova duha u kojem bi pojedinac cjelovito ostvarivao
sreu, koliko to ve ovjek moe.
2. Prisvajanje slobodnog vremena i oplodnja kapitala
Spomenom ushita i neodoljive sree koju pojedinac moe doivjeti valja se
pozvati na jednu oitu opreku o ushitu. Naime, poznata je Brucknerova kritika misao kojom on opisuje i razlae karakteristike diktata novog trinog
hedonizma u kojemu logika trita imperativno nalae i namee potrebu za
apsolutnom sreom. Pojedinac u takvoj srei moe uivati jedino u okvirima hedonistike potronje (Bruckner, 2001). Prema tome proizlazi da se
preostalo slobodno vrijeme treba utroiti u ve zadanim trinim okvirima

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

289

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

u kojima se proizvodi za potroaa kako bi ju isti konzumirao i nakon toga bi

uslijedio ushit. Maksimalno bi uivao u koritenju slobodnog vremena koje
mu zauzvrat nudi beskrajnu potronju. On ustvari koristi svoje slobodno vrijeme na odreen, uhodan i nametnut nain. Uglavnom ne mora puno misliti
jer sve je ve za njega izmiljeno, zamiljeno i smiljeno.
Svakako se valja pozvati na dvije aktualne pretpostavke kada se govori o
odnosu kapitalizma i slobodnog vremena oslanjajui se pri tom na domae
autore. U prvoj se tvrdi da je kapitalizam u svrhu korisnosti i produktivnosti
progutao slobodno vrijeme pretvorivi ga u derivat kapitalizma, a druga
podrava stajalite da je slobodno vrijeme u potpunosti u slubi drutva obilja i apsolutne potronje. U tom kontekstu, autorica autentinog teorijskog
diskursa, Blaenka Despot, konstatira da je vrijeme pojedinca pretvoreno u
determinirano vrijeme bez duevnog mira u kojem pojedinac teko moe
rekreirati samog sebe (Despot, 1976: 144). Drugi teoretiar, sociolog Katunari, tvrdi da kapitalistiki sustav uzurpiranjem vremena ciljano unitava i razara prostor individualnog i drutvenog ivota, tj. slobodno vrijeme
pojedinca se nastoji podrediti funkciji oplodnje kapitala (Katunari, 1986:
97). Stoga je nuno osloboditi vrijeme i pomaknuti ga iz nametnutih trinih
okvira jer bi u suprotnom kapital mogao potpuno prisvojiti i radno i slobodno
vrijeme pojedinca. Ne dogaa li se upravo tako neto u smislu navedenoga
(Katunari, 1986: 98)? Katunari je o tom fenomenu razmiljao jo polovicom 80-ih, s obzirom na rizike koji su iz opisane situacije mogli proizai.
Rjeenje je potraio u Marxovoj koncepciji unutar koje autor prepoznaje put i
nain kako izai iz situacije prisvajanja cjelokupnog vremena. Izlaz se, prema
Katunariu, nazire u Marxovu miljenju da je rjeenje u sposobnosti radnika da rad pretvori u vlastiti izbor, a to bi se dogodilo kada radnik postane
svjestan svoje sposobnosti da voljno prihvaeni rad pretvori u samosvrhu i
uitak, kada osloboeni individuum svojevoljno odabire djelatnosti kojima e
ispuniti svoju egzistenciju, i pri tom e oito moi odabrati i svoje slobodno
vrijeme bez izvanjskog uvjetovanja (Katunari, 1986: 100101). U ovim se
pretpostavkama jasno prepoznaje polazite od kojeg sve kree i kojemu se
opet sve vraa, od kapitala kapitalu, jer kapital ne iskljuuje ni dokolicu,
nego je stavlja u zavjetrinu ekonomije (Katunari, 1986: 105).
Kapital, prema navedenom, sam moe producirati specifinu ekonomiju slobodnog vremena u kojoj ostaju blokirani potencijali ovjekove prirode.
(Katunari, 1986: 110) Oni se, prema Katunariu, mogu deblokirati tek kada
sustav moi vladanja i upravljanja omogui viedimenzionalno kretanje ljudi
u prostoru u raznim zanimanjima. To bi znailo da se slobodno vrijeme u
punini moe osmisliti i osloboditi od natruha nunosti i dunosti tek kada se
pojedincu bude omoguilo da slobodno raspolae svojim cjelokupnim ivotnim vremenom. Tada bi se individuum mogao ostvariti u punini, a u suprotnom svaki napredak u proizvodnji s pasivnom proizvoakom klasom moe
samo pospjeiti izdvajanje i jaanje nove gornje klase upozorava dalje Katunari (Katunari, 1986: 111). Inae se ti pasivni pojedinci olako transformiraju
u pasivne drutvene zajednice i u mah moe nastati pasivno drutvo u kojemu
bi slobodno vrijeme izgubilo svaki dublji smisao, a o emocionalnoj ravnotei
na koju se poziva u zborniku o povezanosti slobodnog vremena i igre, ne bi se
vie imalo to za rei (Slobodno vrijeme i igra: zbornik radova, 2000.).
3. Prema ideologiji slobodnog vremena
Pasivna klasa pretpostavila bi pasivnu kulturu koja bi, prema kritikim opservacijama Blaenke Despot, postala intelektualna osrednjost. U svom

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

290

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

kritiki intoniranom djelu Plaidoyer za dokolicu (1976.), autorica argumentirano obrazlae svoje tvrdnje o intelektualnoj osrednjosti i o dominaciji
srednje struje u pasivnoj kulturi. Takva bi sveprisutna osrednjost podravala osrednje estetske vrijednosti, osrednju poeziju, osrednje talente, osrednje linosti, osrednju inteligenciju, osrednju glupost (Despot, 1976: 144). I
nastalo bi drutvo u kome se razvija jedna osrednja humanost, za osrednje
nivoe, za osrednji tip ivota (Despot, 1976: 145). Kritika analiza slobodnog
vremena Blaenke Despot u kontekstu kapitalistikog sustava sukladna je s
razmiljanjima Katunaria i njihova se razmiljanja meusobno nadopunjuju
smjerajui temeljitom kritikom plaidoyeru.
Despot u stvari upozorava na dihotomiju izmeu radnog i slobodnog
vremena i na implikacije koje iz te podvojenosti mogu proizai. Naime, takvo
se shvaanje, prema njezinu miljenju, temelji na svrsishodnom radu, na
efikasnosti kapitala, a to bi opet moglo rezultirati zatvaranjem u svijet
totalnog prakticiranja tehnologije () koja sve ljude reducira na radnike
(Despot, 1976: 153). Ta svrsishodna efikasnost ide od ekonomije slobodnog
vremena prema ideologiji slobodnog vremena i troi se ekvivalentno zakonima ponude i potranje (Despot, 1976: 153154). Trini ritam toliko je
jak i dominantan da ak i kreativni umjetniki izraz moe apsorbirati zajedno
s njezinim subverzivnim snagama, ak i onima inovativnima. U trinom svijetu i drutvu, smatra Despot, ak je i revolt unaprijed apsorbiran pa tako
ispada da nitko nije niti sablanjen, a ekscesi se svode na pomodnosti unutar
slobodnog vremena (Despot, 1976: 154155).
I danas bi se mogla u drutvu potvrditi konstatacija da ideologija slobodnog
vremena dobro prolazi, pae odlino. U tom kontekstu je samorazumljiva
tvrdnja da drutvo jednostavno troi slobodno vrijeme ba kao to troi
i umjetnika djela. Tako i danas stoji: slobodno vrijeme i umjetnika djela
troe se zajedno u paketu i uspjeno konzumiraju (Despot, 1976: 155). Zato
Despot i moe rei da umire izmeu ostalog i umjetnost jer se troi kao i sva
potrona dobra a njezinom troenju i umiranju pridonose upravo predobra
informiranost, bedekeri i turizam (Despot, 1976: 155).

III. Dokolica autonomna samosvijest graanina

1. Slobodno vrijeme kao preduvjet za raanje
autonomne i samosvjesne dokolice
Ima li smisla govoriti o slobodnom vremenu kao o distanciranom vremenu
od mnogobrojnih radnih obaveza i vremenu osobne slobodne inicijative i slobodnog izbora te kao o osobitom vremenu u kojem bi pojedinac mogao smoi dovoljno snage da transcendira svakodnevne aktualije, banalnosti i sline
prizemnosti? Jedno je svakako jasno, svakom subjektu ostaje mogunost da
se u svom slobodnom vremenu rastereti iscrpljenosti i zamora i da se oslobodi podlonosti kako bi na kraju stvorio okvir uljuene i smislene dokolice.
Despot govori o dokolici kao o radu s onu stranu materijalne proizvodnje,
o carstvu slobode u kojem se moe bez straha ostvariti prirodna ljudskost
i ljudska priroda i to najvjerojatnije u punini, jasno u granicama ovjekovih
mogunosti (Despot, 1976: 154). Meutim, ona o slobodnom vremenu govori
izrazito kritiki jer ga vidi iskljuivo kao graansku kategoriju ideologiziranu
sekulariziranom idejom bogatstva. Stoga je razvidno, moglo bi se zakljuiti s
autoricom, da trino slobodno vrijeme ne omoguava dokolicu kao samosvrni rad i slobodnu igru spoznajnih moi u kantovskom smislu, ve poluobrazovanog, polukulturnog ovjeka kao hibrida znanosti (Despot, 1976: 156).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

291

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

Preduvjeti za dokolicu kako ju Despot opisuje i razumijeva mogu se potraiti

u jednom novom, posebnom i osobitom iskustvu pojedinca koje tek treba
otkriti. Dokolica bi se prema navedenim znaenjima mogla razumijevati kao
vrlo izotrena, suvisla i autonomna samosvijest graanina. Supek je u svojoj teorijskoj koncepciji dokolicu vidio kao zrelu samosvijest graanina
koja bi bila sposobna za ostvarenje radikalno nove i drugaije dokolice otvorene za stvaralatvo, kreativnost, inovaciju, ali bi isto tako bila sposobna i za
kritiki odmak od trinog diktata. Takva zrela dokolica jedino bi mogla
proizai iz osobite usamljenosti graanina koja podrazumijeva usamljenost kao rastereenost i neovisnost od raznih diktata nove ekonomije i odmak
od lukavih nunosti trinog konzumerizma. Samo bi tada, prema miljenju
Supeka, samosvijest pojedinca bila sposobna djelovati kako hoe (Supek,
1996: 28). U takvoj koncepciji usamljenosti graanin bi prepoznao kvalitativno nov prostor slobode u osobnom vremenu. Iz takve pozicije pojedinac
bi suvereno ovladao svojim slobodnim vremenom koje vie nitko ne bi mogao svojatati i nad njim vladati. To novo iskustvo slobodnog vremena bilo
bi utemeljeno u autentinoj usamljenosti koju uva i vodi zrela i autonomna
samosvijest graanina. Tek tada bi se mogla dogoditi preobrazba koja raa
autonomnog pojedinca i osposobljuje ga za akciju () da (sam) odluuje o
svojim postupcima kao i o postupcima drugih (Supek, 1996: 29). Supek je
iskustvo usamljivanja percipirao kao prazan prostor osobne slobode u kojem e pojedinac biti osloboen od razliitih oblika trinog konzumerizma.
Rije je o intimnom prostoru osobne slobode za koji bi se moglo ustvrditi da
je poput plaidoyera za drutveno ili povijesno djelovanje, za ispunjavanje
ivota odreenim sadrajima (Supek, 1996: 29).
Vrijedilo bi stoga pretpostaviti neku novu i drugaiju kvalitetu slobodnog
vremena u kojoj bi se pretpostavljalo postojanje inventivnog izvorita za raa
nje i razvijanje autonomne i kreativne dokolice. Tada bi se svakako moglo
poi od pretpostavke praznog prostora unutar voljne djelatnosti subjekta,
tj. od osobne neuvjetovane slobode pojedinca koja se javlja uslijed ciljanog
usamljivanja ba onako kako ga je Supek u svom tekstu odredio. Koncept
praznog prostora moe se zamisliti kao neoptereen trenutak, autonoman i
neuvjetovan u kojem je osobna sloboda izbora doista slobodna i osloboena od nametnutih utjecaja i raznih diktata. Usamljivanje graanina u tom
smislu istodobno pretpostavlja kritiki odmak od aktualnih okolnih zbivanja i
mirno ostajanje u slobodnom i autonomnom promatranju. I tada bi se mogao u
potpunosti ostvariti plaidoyer za ispunjavanje ivota odreenim (smislenim,
voljnim, izabranim) sadrajima. Otvorio bi se tada prostor za novo iskustvo
dokolice u kojem se ne bi dopustilo olako i brzo utapanje u svijet proizvodnje
i potronje svega i svaega, nego bi se formiralo ciljano kritiko preispitivanje
djelovanja i ponaanja u drutvu. Bilo bi to preispitivanje okolne stvarnosti
onkraj njezine banalnosti.
2. Dokolica kao kritika svijest subjekta
ovjek sudjeluje u drutvenom ivotu veoma aktivno u okvirima radnog i
slobodnog ili preostalog vremena i otvoren je raznovrsnim sadrajima. No
on moe i odbiti aktivno koristiti svoje slobodno vrijeme u svijetu izobilja i
potronje. A isto tako moe izabrati poziciju pasivnog promatraa. Tek kada
postane aktivni korisnik i potroa, trine sile ga lako i brzo hvataju u svoju
trinu mreu. I im netko odozgo neto ponudi, korisnik se odozdo spremno
odaziva i u mahu je kontrola uspostavljena, i taj netko odozgo bez muke
nastavlja upravljati emotivnim svijetom potroaa.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

292

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

U tom duhu Michel de Certeau potvruje da svakodnevni ivot pojedinca

bjelosvjetski monici mogu izumljivati i oblikovati na tisue naina prekoraivanja doputenog (Michel de Certeau, 2003: 32). Korisnicima ili potroaima non-stop se mnogo toga nudi i prodaje u svako vrijeme, a osobito u
slobodno ili preostalo vrijeme. Michel de Certeau propituje razinu na kojoj se
moe utvrditi kako se njima (korisnicima putem ponuenih sadraja) koriste
skupine ili pojedinci. Osobito ga pri tom zanima to kulturalni potroa
fabricira tijekom tih sati dok troi ponuene sadraje u svoje slobodno vrijeme (Michel de Certeau, 2003: 32). Vrijedi ovo razloiti.
Dakle, oni koji vladaju javnim prostorom potronje fabriciraju, tj. proizvode odreene sadraje i ne ostavljaju potroaima mjesto, (prema Supeku
to bi mogao biti prazan prostor koji nestaje) na kojem bi pribiljeili to oni
ine s proizvodima. U takvoj situaciji potronje ili konzumacije koju ciljano proizvode monici u drugoj proizvodnji konzumenti nisu vie slobodni u
svojim odlukama jer su uvueni i dovedeni do samoga ina pristajanja na ponueno. Njihov prostor osobne slobode je vjeto zasjenjen (Michel de Certeau,
2003: 33). U toj drugoj proizvodnji rije je, prema autoru, o takvoj vrsti
konzumacije koja u stvari namee korisniku i potroau nain koritenja
proizvoda, tj. odreuje korisniku kako e konzumirati proizvod (Michel de
Certeau, 2003: 33). Dalje se pitanje usmjerava na fabrikaciju, tj. na pitanje
kako to gospodar proizvodnje uskrauje potroaima to osobito prazno
mjesto, odnosno prazan prostor, prostor prisebne samosvijesti koji ne dopu
ta nikakve manipulacije i kako ih sprjeava da u drugoj proizvodnji jasno i
razgovijetno razluuju to se s njima zapravo dogaa, tj. kako manipuliraju
njihovim eljama i potrebama uslijed potronje. Treba jo odgovoriti kako
im s ova dva postupka i na ove dvije razine anonimni gospodari proizvodnje
uskrauju sposobnost za kritiki odmak u kojem bi se mogao otvoriti prostor
raanja dokolice kao kritike svijesti koja bi bila sposobna samosvjesno nadii diktat radnog i hiperracionaliziranog svijeta i ivota. Dakle, ovdje bi se dokolicu moglo definirati u dijalektikom ritmu koja se na prvoj razini ostvaruje
kao kritika svijest naspram potroakog, konzumeristikog naina ivota,
zatim kao kritika svijest koja je sposobna osloboditi pojedinca diktata druge
proizvodnje i potom kao svijest koja pojedinca uvodi u stanje zrele i iste
samosvijesti u kojoj subjekt postaje sposoban transcendirati ovaj potroaki
mentalitet otvaranjem prostora autonomnom i emancipiranom djelovanju i
ponaanju.
Slijedom de Certeauove koncepcije proizlazi da fabricirana, proizvedena
drutvena stvarnost, kojom manipuliraju medijski monici, postaje i stvarnost
potroaa. Stvarnost kako ju oblikuju monici u stvari je umjetno oblikovana
stvarnost tendenciozno proizvedena prema mjerilima samo njima znanima.
Tako proizvedenu stvarnost smiljeno i ciljano plasiraju na trite i nude je
gotovu i upakiranu graanima, a oni je uglavnom takvu i percipiraju, tj. onako
kako oni ele. Gospodari potronje to rade na nain koji bi korisnike trebao
uvjeriti da je upravo to ono pravo i da ba to treba slijediti. Preostaje
pitanje kako e se pojedinac sa svojim osobnim iskustvima, predodbama
i predrasudama odnositi prema ponuenim sadrajima. Hoe li biti dovoljno samosvjestan da pretpostavi nunost odmaka i vanost temeljitog propitivanja ponuenih sadraja ili e pasivno i spremno, gotovo automatizmom,
prihvaati ponueno i s tim se proizvodom poistovjeivati kao s vlastitim
iskustvom. Automatsko prihvaanje ponuenih sadraja znai zanemarivanje
i eliminaciju kritikog odmaka, a isto tako znai da je proizvoa na sigurnom
putu uspjeha.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

293

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

Za pretpostaviti je da korisnici konzumiraju ponuene sadraje u svoje slobodno vrijeme, u trenucima kratkih pauza ili odmora na poslu, tijekom putovanja, kratkih zastoja, u vrijeme odmora od posla i od drugih obaveza. Rije
je o slobodnom vremenu unutar kojeg se oblikuje svijest i samosvijest pojedinca, a takoer se formira i sposobnost kritikog promatranja drutvene
zbilje. Slobodno vrijeme se prema tome moe shvatiti i kao okvir u kojem se
oblikuje i formira odgovorna svijest graanina, a isto tako se moe promatrati
i kao stanje oputanja i rastereenja, nakon kojeg tek treba uslijediti sloeniji
proces samopromatranja s pitanjem kako se to famozno ja odnosi prema
raznolikim pojavnostima i drugim sadrajima. Upravo bi to bio prostor usam
ljenosti i praznine, prostor osobne slobode koji ne doputa jednostavno stapanje i poistovjeivanje s ponuenim proizvodima. Takav se kreativni proces
samoispitivanja i stvaranja kritikog odmaka povezuje sa shvaanjem dokolice u antikom i humanistikom znaenju, jasno s dodacima i dopunama.
U ovom radu nije preuzeto znaenje dokolice od Aristotela, koje govori o
blaenom stanju izvan svake korisnosti i uitka, o transcendentnoj viziji, a
niti je preuzeto znaenje u duhu humanistike percepcije u kojoj je dokolica percipirana kao uitak druenja i dijaloga na viim duhovnim razinama
intelektualnih kreacija. Rije je o dokolici kao o posebnoj sposobnosti samo
osvjetavanja i stvaranja kritikog odmaka prema svim pojavnostima uokolo i
utvrivanje takvog kritikog odmaka koji bi osvijetenog pojedinca transformirao u angairanog graanina, osloboenog jednostranih diktata onih koji
njima vladaju putem proizvedenih i nametnutih sadraja.
U navedenim konstelacijama dokolica se vie ne bi percipirala kao opreka
slobodnom vremenu, a dokolicu bi se moglo promatrati komplementarno, u
meuodnosu, a istodobno i kao samostalan fenomen ljudskog iskustva.
Oito je da fenomeni slobodnog vremena i dokolice zahvaaju i dublje i
ire podruje duhovnog i drutvenog ivota. I svakako se valja odmaknuti
od pretpostavke u kojoj se slobodno vrijeme poistovjeuje s preostalim vremenom koje uglavnom zna biti optereeno iscrpljenou subjekta, zamorom
i bezvoljnou, a slobodno vrijeme, kako je ovdje prezentirano, predstavlja
sadrajan i slojevit fenomen, a nikako ploan i jednoobrazan. Dakle, u okvirima slobodnog vremena trebala bi se razvijati dokolica, koja bi slobodno
vrijeme pojedinca oistila i potom osmislila. Pri tome bi oba fenomena
ostala samostalna i samosvojna iskustva iako ih se moe promatrati paralelno
u paru. Samosvijest koja se u dokolici razvija i sazrijeva djelovat e i dalje na
ponaanje pojedinca tijekom svakodnevice.
Zrela dokolica se poistovjeuje sa osobitim trenutkom u kojem su vrijeme i
prostor sjedinjeni, u takvom jedinstvu iz kojeg proizlazi angaman i aktivizam tijekom cijelog radnog procesa poticanjem na trajno preispitivanje i sumnju. U tome bi njezina vrijednost bila najoitija, u stalnom poticanju prema
kritikom promatranju stvarnosti.
Ona bi dakle trebala proimati cijeli ivot, biti stalno tu i ovdje. Njezino
je bie humano, nije nametljivo i nije agresivno. Zato je njezina prisutnost
svugdje potrebna, nuna i poticajna. Svaki trenutak odaha, kratkog odmora,
ovjek moe posvetiti sebi, moe ui u svoju nutrinu i dotaknuti se u svojoj
samosvijesti, moe to biti kratko, ali intenzivno. Nakon toga uvijek je lake
i jednostavnije sabiranje misli, koncentracija i izotravanje osjeaja za djelovanjem. Jer korisniku je doputeno, pa ak i ponueno da sam izvri drugu
proizvodnju i da bira naine hoe li djelovati i kako, te na koje e sve naine
konzumirati ponuene sadraje.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

294

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

Moe li se u takvom kontekstu pojedinac uope distancirati od nametnutog

naina koritenja proizvoda (Michel de Certeau, 2003:33)? Moe li se sam
suprotstaviti nametnutim diktatima i koliko mu uspijeva uslijed navedenih
procesa izgraditi kritiku svijest i distancirati se od preostalog dirigiranog
slobodnog vremena? Moe li vratiti ukradeno i uzurpirano slobodno vrijeme?
Ima li snage vratiti ga sebi kako bi ga osmislio igrom onkraj igre (Marcuse,
1965)? Moe li pojedinac u okvirima vlastitog vremena uspostaviti emocionalnu i duhovnu ravnoteu te ju zadrati kako bi ostao otvoren za autonomnu
i kreativnu dokolicu (Slobodno vrijeme i igra: zbornik radova, 2000.)?
Literatura
Aristotel (1988), Politika, Zagreb: Globus.
Aristotel (1988), Metafizika, Zagreb: Globus.
Bruckner, P. (2001), Neprestana ushienost: esej o prisilnoj srei, Zagreb: Drutvo hrvatskih knjievnika.
Certeau, M. de (2003), Invencija svakodnevice, Zagreb: MD.
Despot, B. (1976), Plaidoyer za dokolicu, Beograd: Predsednitvo Konferencije Saveza
socijalistike omladine Jugoslavije.
Duda, I. (2005), U potrazi za blagostanjem: o povijesti dokolice i potroakog drutva u
Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih godina, Zagreb: Srednja Europa.
Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika (19711973), Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti.
Golubovi, Z. (1998), ovek i njegov svet, Beograd: Plato.
Hrvatski enciklopedijski rjenik (2004), Zagreb: EPH: Novi Liber.
Janekovi Rmer, Z. (2004), Otium litteratum, utoite, ishodite, Kolo 4 (2004): str.
103114.
Kangrga, M. (2008), Klasini njemaki idealizam, Zagreb: FF press.
Katunari, V. (1986), Dijalektika i sociologija, Zagreb: kolska knjiga.
Leburi, A.; Relja, R. (1999), Kultura i zabava mladih u slobodnom vremenu, Napredak
140 (1999), 2: str. 175183.
Marcuse, H. (1965), Eros i civilizacija, Zagreb: Naprijed.
Mihovilovi, Miro A. (2000), Izabrani radovi, Zagreb: Hrvatsko socioloko drutvo.
Plenkovi, J. (1998), Slobodno vrijeme u okruenju novog poretka, Povijest hrvatskog
porta, 29 (1998), 117: str. 511.
Rjenik hrvatskoga jezika (1991), Zagreb: Novi Liber.
Rjenik hrvatskoga jezika (2000), Zagreb: Novi Liber.
Slobodno vrijeme i igra: zbornik radova (2000), Zagreb: Fakultet za fiziku kulturu.
Sokolov, E. V. (1976), Kultura i linost, Beograd: Prosveta.
Supek, R. (1996), Modernizam i postmodernizam, Zagreb: Antibarbarus.
epi, M. (1961), Latinsko-hrvatskosrpski rjenik, Zagreb: kolska knjiga.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
114 God. 29 (2009) Sv. 2 (281295)

295

M. Arti: Prema novom iskustvu slobodnog

vremena: slobodno vrijeme kao izvorite

Miroslav Arti

Towards a New Experience of Free Time:

Free Time as the Origin of Critical Consciousness
Abstract

The initial concept of this text is the problem conclusion which claims that capitalism as a
way of life has become so dominant that it systematically permeates the individuals complete
time, their working hours as well as their free time. In other words, mans free time has been
overtaken by the system and completely subjected to economy. And it is run by the government
(Katunari, 1986).
Further in the text a question arises: How long will it take to deliver the potentials of human
nature () which are entwined in the economy of free time (Katunari, 1986: 110). Otherwise
every progress that is made in production using passive production classes can only help fa
cilitate the separation and strengthening of the new upper class (Katunari, 1986: 111). This
leads to a deeper problem situation in which individuals are being turned into passive groups
and social communities, which makes the entire society passive and mediocre.
According to Supek, the solution is in sharpening the citizens self-consciousness, which
could bring success in removing passivity and non-critical human consciousness. The entire
process could be developed from the foundational loneliness of the citizen, which implies a
safe distance from market consumerism. Self-consciousness, caused by personal loneliness, i.e.,
critical detachment from everyday life, would be strengthened and critically open toward itself
and the society in which the person lives. And then it would be able to do as it pleased, and
not as it has been ordered from a higher instance.
This foundational and critically detached loneliness of citizens could be understood as a good
and fresh experience of time in an independent and autonomous space of freedom, where a
person could finally be able to achieve their own free time in a way that is largely different than
just mere passive doing nothing.
Key words
working hours, individuals free time, free time economy, civil self-consciousness, foundational loneliness of the citizen