Professional Documents
Culture Documents
Aleksandar Tišma - Upotreba Čoveka
Aleksandar Tišma - Upotreba Čoveka
belu, tanku svilenu hartiju. Stavlja svesku u torbicu i nosi je kui. Onde
sveano razmota hartiju, okree svesku, lista njene ukaste, vrste stranice,
vraa se prvoj, seda za sto i, umoivi pero u mastilo, ispisuje priseajui se
datuma: "4. maj I935" i ispod toga "S pomou Bojom", razume se nemaki.
Sveska je postala dnevnik; ona se postepeno puni reima kojima Gospoica
pokuava da uoblii i osmisli sve ono to se s njom znaajno zbiva. Dok jednog
dana, 1. novembra 1940. ne napie rei "Nova bolest", kao to je ve mnogo
puta inila, ali kako vie nikad nee initi, jer e ovaj nasrtaj na njeno telo
prevazii moi praenja razumom. Poi e lekarima; legae na niske otomane
prekrivene belom muemom i, s oima prikovanim za tavanicu, odolevati
bolnim i stidnim istraivanjima znalakih prstiju. U laboratoriji doktora
Korkhamera vadie joj iz vene i prsta krv, uzeti u au mokrae; dobie nalaze
i s njima dospeti u sanatorijum doktora Boranovia, hirurga u to vreme na
vrhuncu umea, zdepastog, vrstog pedesetogodinjaka, koji e je pouiti da
ima upalu ui s kamenom i odmah joj predloiti dan operacije. "Odgovara?"
podii e na nju, s kalendara koji je sebi primakao na stolu, sitne sivo-zelene,
u salo urasle oi. Ona e se zaprepastiti zbog kratkoe roka, traie vremena
za odluivanje. Ali: "Znate ta", rei e joj on uz nakriv saaljiv osmeh, "ako
budete razmiljali, ja vas moda uopte neu primiti u moj sanatorijum, jer mi
je stalo da kod mene svaka operacija uspe." Ucena e, kao grom, delovati;
Gospoica e poi kui da pakuje stvari, kao pred putovanje. Spavaice, vie
istih gaica, prslue. Neto toplo u emu se moe leati s jorganom
povuenim pod pazuha, otkrivenih ruku, kao to je nedavno videla u jednoj
poseti bolesnici. Ali ta? Demper? Nema prikladan nijedan, svi su tamni,
radni, pa juri u grad, izmeu asova, na kojima se ujedno oprata za
neodreeno vreme od uenika, da kupi to nekakvo toplo a ipak neno pare
odee. Svugde joj nude grubo tkanje, dreave boje. Pada s nogu obigravajui
radnje dok konano ne pronalazi tu liseuse, kako saznaje da se stvar zove, u
prodavnici "Dama" od ljubazne vlasnice gospoe Ekmedi, kojoj se poverava
do kraja. To je svetloljubiasti vuneni kaputi, tanak, bez kopanja, sa irokim
a malo i prekratkim rukavima, koji joj se, kad proba kod kue, sami povuku do
lakata: ali sad ima, ipak, poslednje to joj je nedostajalo. Uto se ve sputa
vee, doe joj hladno u njenoj sobici, pod igliavom svetlou sijalice koja
nemilosrdno razotkriva, upravo razara njene beivotne stvari baene na
krevet, spremljene za sputanje u torbu, kao u raku. Spavaica, ruiasta, pa
malo tamnija liseuse, gaice ruiaste i bele, belo prslue na kom je maloas
uvrstila dugme koje je ve davno bilo labavo. Sve e to stati u putnu tanu s
rukama; kad je ko bude video, na putu za sanatorijum, pomislie da je
krenula u kupovinu (moda na pijacu, koja je uz put). A dnevnik? Pogled joj
leti prema ormanu, gde ga dri na samom dnu, u senci obeenih haljina i
naputenog proletnjeg kaputa. Otvori orman i skloni skute haljina, knjiica se
zacrveni, ona se mai da je podigne i prikljui kao nepredvienu dragocenost
onom to je nuno. Meutim, hoe li eleti i moi ita upisati u dnevnik, pred
oima lekara i asnih sestara? Ako pak svesku bude samo krila, recimo pod
jastukom, moda e je neko otkriti, u asu njene nepanje, ili dok bude na
operacionom stolu, pa e iz nje itati nepozvani. Ona ustrepti, kao zateena
gola. A ta ako ...? Drui, zamilja da je umrla, a dnevnik ostaje izloen ma
kome. No, ako ga ostavi na dnu ormana, ko e ga tu nai? imokovika, kojoj
namerava da ostavi klju od sobe, ili sestra, poto doe, obavetena
sagleda. Tek sad se na nju obruava strah, koji je na sahrani izostao: zar tako,
lako i ovla, iezava, neupoznat, sadraj itavog jednog dugog ivota?
(Njezinom uzrastu on se ini veoma dug: etrdeset i nekoliko godina!)
Saoptava svoju neodlunost Milinku, no on, pobornik ispravnosti, savetuje joj
da obeanje verno ispuni. Pa ipak to ne moe. Pronalazi srednje reenje: da
svesku vie ne ita, ve da je skloni s oiju do neke kasnije, zrelije odluke.
Traei za nju sklonite, pogled joj najpre krene ormanu, pa odmah ustukne,
gotovo sujeverno, pred tako upadljivim ponavljanjem. Ne, bie ak skrovitije
ako svesku stavi u svoj plakar za knjige, u koji nikad niko ne zaviruje; evo joj i
nalazi pravo mesto, izmeu dvaju udbenika, engleskog i matematike iz niih
razreda, koji tu ame odloeni, nikom vie potrebni. Ali pre nego to svesku
ostavi, tako rei pokopa umesto obeanog spaljivanja, pomilja da svom
reenju, koje osea kao vrstu odricanja i izdaje u isti mah, mora ipak dati i
neko spoljno, pametljivo obeleje. Seda za sto, otvara svesku i u nastavku
Gospoiinih, odlunim kosim crtama unetih ispovednih pribeleaka, na prvoj
sledeoj praznoj strani ispisuje svojim okruglim rukopisom, saeto i stvarno,
kao nadgrobni natpis: "Ana Drentvenek, umrla 19. decembra 1940. posle
operacije ui". Upravo ovaj zapis podstai e Sredoja Lazukia da svesku
uzme sebi poto na nju bude sluajno naiao etiri godine docnije kao vojnik
narodno-oslobodilake vojske. On e prethodno u koloni promai ulicama grada
- nekad svoga - ispod slavoluka s pozdravom oslobodiocima, to jest i njemu,
primie na obraze poljupce nekolikih lepih jedrih devojaka koje e se na
vojnike ustremiti s trotoara zasipajui ih cveem, da bi odmah zatim zaostale i
iezle; utopie se u mnotvo na Glavnom trgu da saslua govor nepoznatog
oficira s trorogom kapom panskog borca; uvee e se smestiti u kasarni a
zatim uestvovati na igranci, pokuavajui da osvoji bolniarku Valeriju,
Slavonku, dok je njena prijateljica ne bude odvukla u susednu manju sobu gde
se vesele oficiri na elu s komandantom brigade, kog e jo videti, dok su se
vrata odkrinula, kako igra, vitlajui rukama, na stolu zastrtom belim
aravom. Imae oseanje da po neem njegovom gaze nepozvani ljudi, meu
koje dodue i sam spada, i to oseanje nee ga napustiti ni sutradan dok,
ekajui pokret dalje za front, bude obilazio novosadske ulice. Svuda
prljavtina i pale, slavljeniko arenilo i galama. Krenue svojoj nekadanjoj
kui, uz unutranji otpor, kao na groblje; osmotrie je sa ugla, samotnu kao
kulu, s kupolom na vrhu do koje je njegovom ocu, dok ju je gradio, bilo veoma
stalo. Zazvonie, i po olakanju to preda nj izlazi nepoznata mlada ena s
detetom u naruju (ponetim, kako mu se ini, radi zatite) shvatie koliko se
plaio da bi u domu, na legalu, mogao zatei nekog od starih komija, koji zna
kako su mu majku odavde izveli i streljali, pa je moda ak sukrivac. Ovoj
neznanoj eni lako e odati ko je i prirodno e prihvatiti njen straljivi poziv da
ue i osvrne se; obii e sobe kao da vri smotru, okrznuvi pogledom tue
stvari koje sasvim menjaju i prostor to je nekad bio njegov, proi e i kroz
batu, ogoljenu sve do tri bora koje je otac zasadio u ime sinova, pa e se
okrenuti i otii. Ali ovo zakoraenje u prolost povui e ga dalje u njene
lepljive gvalje i on e, mesto nazad u kasarnu, ili na trg da se zabavi, obii
druga znana mesta redom kako mu budu padala uz put i na pamet,
poslastiarnicu "Labud", park, Sabornu crkvu, gimnaziju; svratie do Milinka
Boia i od njegove matere saznati da mu je nekadanji kolski drug takoe
odskora vojnik, virnue u prozore biveg Gospoiinog stana, a konano e
dospeti i do kue Vere Kroner. Kako pre rata u toj kui nije nijednom bio
(mada je to i te kako eleo), zastae pred kapijom neodluno, ali prizor nereda
u dvoritu i razjapljenih ulaznih vrata uverie ga da je to naputena kua u
koju moe slobodno ui. Razbacan ogoljen nametaj, izgaeni nezastrti podovi,
razbijeno posue. Proi e kroz taj lom tupo kao to je prolazio ulicama, traei
po nagonu sobu gde je nekad Vera boravila, i odmah e je poznati, mada nikad
vienu, po belom nametaju i jednom komadiu bele zavese to se vijori
zakaen za kvaku otvorenog prozora, kao zastavica poraenoga. Otvorie
orman, uverie se da je prazan, opljakan. Izvui e dve fiokice, takoe
prazne. Pogled e mu zapeti za ormani ugraen povisoko u zid, s
raskriljenim belim vratacima iza kojih e nazreti, poreane u policama, knjige.
Njih naravno niko nije dirao, nasmeie se podrugljivo. No njega e, kad bude
priao blie, uzbuditi uzana tampana slova na hrbatima udbenika, istih koje
je nekad i sam s mukom proitavao, uzee da ih pretura, razgleda, zapazie
meu njima jednu neobinu, crveno ukorienu knjiicu, otvorie je, iznenadie
se kad u njoj nae rukom pisane nemake rei, ali njihove crte nee poznati
mada e mu se one uiniti odnekud bliske, sve dok u listanju ne bude stigao do
poslednje stranice i ugledao druga, drukija slova, za koja e odmah znati da
su Verina. "Ana Drentvenek, umrla l9. decembra 1940. posle operacije ui."
Cela prolost e mu se vratiti, stutiti se u njega kao ponornica; stavie svesku
pod vojniku bluzu i otrati s njom u kasarnu. Onde e je proitati, ali e biti
razoaran: Gospoica, koju je znao samouverenu do oporosti, otkriva se
najednom razneena, bespomona pred ivotom. Ipak e zadrati svesku, kao
jedinstven predmet izvuen iz poara, a predae je poaru pet godina docnije,
po nagovoru i u saglasnosti sa jedinim licem kome je ona takoe neto znaila.
Nee znati da je iv jo neko nevidljivo obeleen krugom dnevnikovog
postojanja: Milinko Boi, pacijent bolnice za bezimene vojnike u
Sauerkammermnde. Bez ruku i nogu, bez oiju, razorenih bubnih opni i
glasnih ica, pokriven do vrata ebetom ispod koga jedna gumena cev vodi do
posude na podu. U razmacima vremena, koje on ne moe da meri, neko mu
prilazi, puta do njega sveeg vazduha koji mu ponekad hladno oprlji lice, pri
emu se u taj svei dah umea i miris tog nekog, miris znoja i sapuna i koe u
kom Milinko prepoznaje ensko, neka ruka ga otkrije, skine mu cev sa uda,
jedan suner natopljen mlakom vodom krene mu preko lica, vrata, prsiju i
stegna, pa ga dodirnu ake, nekad meke i tople, nekad tvrde i hladnjikave,
stegnu ga i zakotrljaju na trbuh, suner mu pree preko lea i stranjice, i on
se ve kotrlja nazad, dobija cev na vrh uda i ebe preko trupa. Sada mu se u
usta zaglavljuje neka druga cev, i uskoro on poinje da prima, sisajui, gutljaj
po gutljaj umereno tople, slane i slatke ujedno, hrane. Ne moe da javi kad mu
je hrane dosta, ali ipak ima utisak da neko po neem to saznaje, jer hrana
obino prestane da curi kroz cev poto u njemu nastupi sitost, i on dobija kroz
nju vode. Prestaje sve, do sledee posete. Tada on opet oseti onaj talas mirisa,
koji se lagano razilazi i naputa ga, pa pogaa naknadno kakvoj eni pripada,
krhkoj i crnoj, ili punakoj, neodreenih boja, kakvu sluti u drugom jednom
mirisu. Nekad mu se ini da je ensko koje mu se pribliilo rie, i setivi se
Vere, urlikne u sebi, otro i otegnuto. Dalje od tog neujnog urlika nema kud,
jer nita ne zna: ni gde se nalazi ni kako je ovamo gde se nalazi dospeo, ni ta
je to da se on uopte negde nalazi. Pa tako i povodom dnevnika Ane
Drentvenek, kada se seti da je jednom - a ta je to jednom? - negde - a ta
je to negde? - bio spomenut, na ulici, kada je kretao noge, jer ih je imao, ako
ih je stvarno imao, kraj jedne devojke, ako je nje stvarno bilo, koja mu je o
dnevniku govorila - mada vie ne zna sigurno ta je govor - on onda opet u
sebi urlikne, i to je upravo izraz njegovog poimanja toga predmeta.
[b]Obitalita [b] Kua Lazukievih, s kubetom, ukopana betonskim stubovima
u nepokorni, rastresiti, vetrovima valjani i noeni pridunavski pesak. Fasada s
tri polukruna ispupenja, u svakom trokrilni prozor prizemlja i, iznad njega,
sprata. Sa ulice pletena gvozdena ograda i u njoj kapija koja se priklapa uz
zvonak klopot; na dvorinoj strani terasa s dva u rave rairena stepenita,
koja, levo i desno, vode u batu s travnjakom i sa tri u trougao razmetena
bora. U vazduhu miris vode i re, iznad krova prelet belog galeba, njegov
ljudski krik i smeh. istoa, suvie zrana, sobe i leti promajne, zimi zagrejane
samo oko kaljevih pei, koje se u zoru ishlade. Nov, uglaan, naretko
rasporeen nametaj. Dozivanje iz sobe u sobu, odjeci koji varaju.
Nesporazumi, zamori. Kua Kronerovih, u starom centru Novog Sada, u
kratkoj, maloj, zaptivenoj ulici iza evangelistike crkve, kamo su kanalizacija i
vodovod stigli docnije nego u predgraa. Ozbiljna ravna fasada, nejednako
razdeljena irokom, zasvoenom, uvek otvorenom kapijom kroz koju se dopire
u asfaltirano kvadratno dvorite s razbacanim buradima, sanducima,
paradima roia i, zimi, korama pomorande. Sobe u oba krila velike, zbog
uskih prozora pomrane, ispunjene meavinom davno nabavljenih, ve
crvotonih, i novih, skupih stvari, od kojih se nita ne uklanja, nego sve, jedno
uz drugo, gomila. Prostrane, hladne kuhinje, ostave s mnogo praznih boca i
tegli, kupatilo u kom pekiri, izveani gde se prolazi, padaju na pod. Iza
dvorita, izdvojen, s ivinjakom u visini kolskog trupa kao pregaom oko
pojasa, smrknut, pranjavih, mnogookih prozora magacin, s drvenim
odeljkom, kancelarijom. Kua sa stanom Milinka i Slavice Boi, o boku
konjike kasarne, gde je kolovoz ve od tucanika, oivien jarkovima punim
mulja i smea koje leti zagui trava, kao stareve ui dlaka. Zgrada niska,
kratka, a u dvorite, kao rak kracima, duboko uvuena sve do posebno
nazidanih, daanih, upa i zahoda, zajednikih, ispred povrtnjaka. Rojevi
muva, pela, po krovovima golubovi. Ulaz u stan kroz kuhinju, sa tednjakom
sjajnim od mirglanja, ivaom mainom, umivaonikom bojenim belo svake
godine. Iza kuhinje soba: rastavljeni brani kreveti, na sredini sto i stolice
uspravnih naslona, orman na kom se zbijeno niu tegle kompota i paprike s
vinjetama godita ispisanih na nalepnicama. Dve ulice dalje, u omanjoj,
prizemnoj kui stan Ane Drentvenek. Soba i kuhinja. Stari krevet, orman, sto
zastrt zelenom ohom i etaer sa knjigama, mahom udbenicima i renicima
raspadnutim od upotrebe, ali i ponekim romanom i jednom antologijom
nemakih izreka "Geflgelte Worte". Na zidu pejza u ulju, kupljen od slikara,
mladia, koji ga je ponudio jedne zime, uramljenog, idui od vrata do vrata. U
kuhinji gvozden, napola zarao tednjak, kredenac, sto i hoklice, elektrini
reo na kom Gospoica najee kuva, na brzinu, bez strpljenja, jer je
prostorija hladna. U Beogradu, na drugom spratu gospodstvene
etvorospratnice koja izlazi na dve ulice, garsonjera. Nepomino teke stvari,
zidni sat sa zvonom, desetak ikona po zidovima, zaputeno, posuknulo od
cigaretnog dima. Novosadske i beogradske kafane u prizemljuama ija su,
nekad prostrana, dvorita naknadno naikana letnjim kuhinjama, upama,
veernicama, sobama za sastanke, od ijih otpadaka umire trava, korov,
tajnu zato je dola meu njih. Ali ona e se seati svog zdravog detinjstva,
svog valjanog oca koji se nije uzdrmao kada je bio neverno ostavljen s
majunom decom, ve je nastavio da vue hromu nogu jo upornije od kue do
pijace, od pijace do kue, iz sobe u radionicu, iz radionice u sobu i u crkvu i u
optinu, titei njih dve, stojei ispred njih uzdignute glave i isturenih prsiju
kao brana estitosti. Sada je bila sama sebi ta brana, pa se krutila da je ne bi
neto povilo. S ljudima se ophodila utivo, ali na odstojanju svog drukijeg
vaspitanja. Ila je za poslom, koji je nalazila itajui oglase u mesnim
novinama, najee uz decu imunih, kao uvarica i negovateljica umesto
njihovih razmaenih majki, ali je ve tada matala o pouavanju, poput onog iz
Tkaleviinih kazivanja, na trubi i violini u dnu bate, na mesto ijeg tretavog
i cijukavog glasa je stavljala blagozvuje svog maternjeg jezika. Dala je, sad
ona, uglas u novine, i im su se javili prvi uenici, napustila je poslove
Kinderfr"ulein, postavi odsad samo Fraulein - Gospoica. Dranje asova ju je
prisililo da uredi sopstveni stan - dodue jevtin, u istom, siromakom kraju da u njega kupi nametaja, istina polovnog, i na otplatu; u isti mah otpala je
od obilne domae hrane koju je dobijala uz decu. Jela je sad poesto sam hleb,
i pila - jer je poela bolovati na stomaku - aj od kamilice, koju bi krajem leta
predostrono ubrala na ledinama van grada i osuila na svom delu tavana.
Deavalo joj se da od gladi povraa, ali bi je uvek, kad je ve oajavala, neka
kominica ili mati nekog uenika pozvala na uinu ili joj poslala kolaa da ih
proba. A u meuvremenu, njena savesnost, napredak njenih aka u koli i
skromna cena njenih asova izlazili su na glas u gradu, meu ljudima koji su
brinuli o budunosti svoje dece, pri emu je ovom linom rastuem ugledu
doprinosio i rast ugleda sile koju je, svojim i njenim jezikom, i nehotice,
zastupala. Poela je u poslovnom smislu stajati na noge. Tada se na njenom
pragu pojavio Janez Drentvenek, omraveo, progruanih i obeenih brkova, u
istanjenom odelu i kaputu i u zamaenom, zelenom, na lovaki nalik eiru,
nedavno otputen iz zatvora, gde je boravio zbog pronevere. Zamolio je
Gospoicu za oprotaj, obeao da e se besprekorno vladati, raditi, i ona, ma
koliko u njega bila razoarana, nije mu se mogla odupreti. Dva-tri dana utiv,
posluan, odlazei na duge etnje za vreme njenih asova, javljajui se
zamanim skidanjem eira komijama, poeo je uskoro da trai novaca za
cigarete i novine, pa i za kafanu, jer se do posla, govorio je, ne moe doi bez
dobrih poznanstava. Takvih je navodno s vremenom sticao, i kroz njih
saznavao za mnoge korisne ideje, samo to je u ostvarenje svake trebalo
uloiti neto gotovine. Obnovile su se stare arke i strahovanja, s tom razlikom
to je Gospoica sada bila osloboena lakovernosti, a imala obavezu da dri
pribrano nastavu po est i sedam i osam asova dnevno. Gubila je ivce,
prestala je da jede, povratila je u; u isto vreme vlasnici kue izjavili su da ne
ele sluati svae po svu no. Gospoica je naloila muu da ode, a on je tu
uslovio novcem za trokove puta i za poinjanje nove egzistencije u nekom
drugom mestu. Ponovo je morala da uzme novca u zajam, a onda da
otplauje. Stalno je neto otplaivala, za neto tedela, i uvek je uspevala da
utedi, da otplati, da odradi, samo ju je tednja - i novca i zadovoljstva razjedala. Sve ee je pobolevala, i bolesti su je sve vie udaljavale od
oekivanja koje je nosila u sebi - jo uvek - iz ruiastih opisa gospoe Tkalec,
koja su ukljuivala i onaj muki glas to iz bate mrmori i to ga je ona
prenosila sad na ovog sad na onog oveka, poznanika, udvaraa. Poela je
tako, Lazuki je sebi morao priznati da neprijatelja, kog tako silno mrzi, na
alost premalo poznaje; uviajui da je za njega samog, pa i za starijeg mu
sina Rastka - koji se uostalom izmetnuo na majku, slab telom i bezvoljno
povuen - kasno da nadoknadi bolni nedostatak, odluio je da za boj prsa u
prsa osposobi barem Sredoja, kog je i inae, glavatog, tamnokoog, prekog,
smatrao istinskim svojim izdankom, te ga je za poetak poslao Gospoici da
ui nemaki jezik. A sa Robertom Kronerom bilo je obratno: on je Gospoici
poslao ker Veru - kad ve sina nije mogao privoleti - zato to je nemaki,
upravo lokalni vapski, bio njegovoj deci maternji jezik, kao uostalom njemu
jidi, takoe ogranak nemakog. Ogranci iskvareni, i jedan i drugi, sa
nedozvoljivim saimanjima i iskretanjima; odstupanja od pravila, od
pravilnosti, kao i, inilo mu se, ceo njegov ivot. Evo mu se znamenja vrzmaju
po kui, kao crni glodari. Njegova mati, povezane obrijane glave, utljiva, u
mranom kutu svoga dela kue predana molitvama, postovima, ritualnom
paljenju svea u petak uvee, kao da bi preteranom revnou htela da iskupi
grehe svog sina i unuadi, obeaenih blizinom i dodirom i krvlju snahe
nejevrejke, sluavke i drolje. I ona, snaha, njegova ena, neuka, neiste
prolosti, s bledim telom iznojenim stotinama nonih znojenja, proparenim
stotinama nonih parenja, nadimljenim stotinama nonih puenja, bezvrednim
za bilo ta sem snoaja, a za snoaj njemu neupotrebljivim. Kroner, koji je
sedeo nasred kue kao islednik i krivac, as u kancelariji-pregradi veletrgovine,
as u njoj susednom stanu, oseao je ova, od uobiajenog odstupajua
vladanja, kako kotrljanje nekih ludih tokova pod temeljima, koje ga odvlai
kojekuda ratrkano i nekontrolisano, u neku sramnu propast. Sklanjao je oi.
Ali i ne videi, uo je nepravilne govore, kretave i dreave, raznorodne, svoje
dece i ene i majke, i inilo mu se da nakaznost tih govora i oliava i podstie
nered u temelju njihovog ponaanja. On sam proveo je kao mladi, poslat po
zavretku trgovake kole od strane svog dalekovidog i velikodunog oca, etiri
godine u Beu, kao volonter i docnije kontist, kod poznanike firme Adelst"dter
und Sohn, pa je odlazei subotom u Burgtheater, a radnim danima uvee na
predavanja Trgovake omladine, imao prilike da naui pravilan, knjievni oblik
i izgovor rei nemakog jezika. Trudio se da se slui tim renikom i izgovorom
kada bi, u nedeljna popodneva, iao u posetu svom poslodavcu u kuu da
avrlja s njegovim dvema odraslim kerima i manjim sinom, za stoiem u
salonu, iza kog je irok orman sadravao dela pisaca ija su imena bila
odtampana zlatnim slovima na hrbatu: Krner, Goethe, Herder, Schiller. On je
te knjige dobijao i u zajam preko nedelje, i mada nije stizao da iz njih mnogo
proita, sam disciplinovani sled tampanih zakuastih gotskih slova koja je u
krevetu pred usnivanje poluglasno iitavao - ba kao molitvu, u vreme
nekadanjih, od majke nauenih molitava - dovodio ga je u stanje ponositog
mira. Tada se u njemu raala odluka da ostane zauvek u gospodskom,
urednom Beu, ma i itavog ivota inovnik, a ne gazda u podvodnom, lenom
Novom Sadu, koji mu je izgledao dalek, potonuo svojim niskim kuama u
maglu i iblje, kao zaguljiv san. Ali otac se razboleo, umro, mati ga je posle
sahrane zadrala da se na njegovom ramenu isplae, a u jecaje plaa bila su
udenuta i uputstva za voenje trgovine, preuzete od oca u amanet. Nije se
mogao odupreti, ali je oajavao zbog zabitosti u koju je zapao, zbog loeg
braka u koji ga je zavelo moda oajanje, zbog zbrkanih govora, u koje ga je
buditi, ujutru moe ustati i posle mua. A on, u svojoj radnoj sobi u koju je dao
preneti kau tobo zbog knjiga koje su mu onde pri ruci i kad ih se kasno
zaeli, prevre se u jedu to zna da ona tako zadovoljno miruje, to ga ne
eka, ne eli. eli li ikog, u svom snatrenju, ili makar u snu? On veruje da ne
eli, jer je takvu poznaje: da je sama sebi dovoljna dok je ovako uz sina,
okruena sigurnou. Ali sigurnost se rui, sin se udaljuje (on to vidi pre nje), i
im se ti potpornji budu izmakli, zna da e se i ona izmigoljiti, klisko kao riba, i
neodoljivo, kao to se izmigoljila iz svog ranijeg ivota, uvukavi se u njegov,
samo da bi ga obmanula, a onda jednom i ostavila.
Radi zadovoljenja, Robert Kroner odlazi u kuu s devojkama Olge Hercfeld.
Ona se nalazi nedaleko od njegove kue, u prvoj prometnoj ulici na koju izlazi
uliica pozadi evangelistike crkve. Kua se vidi im se na tu ulicu
(Karaorevu) kroi, temeljna, ovisoka, isturena na ugao ravnim zasekom na
mestu vrata, sada zazidanih, nekadanje zlatarske radnje pokojnog Filipa
Hercfelda, mua Olge Hercfeld. Onamo ka uglu, iza ijeg se zaseenog zida
odravaju ljubavni sastanci, palacne Kronerov pogled u svako doba dana, i kad
ne misli da svrati. Svraa po dogovoru, u sporazumno odreeni, obino
veernji, sumrakom zatieni as, napustivi kuu tobo radi etnje pred
veeru, i kad stigne, onde ga ve eka devojka, neka od tri-etiri Hercfeldkine
stanarke koje kod nje borave po nekoliko nedelja ili meseci da bi zatim mesto
ustupile drugima, ili devojka ili ena iz grada koja je pristala na Hercfeldkin
nagovor da se za novac dade obljubiti. Ove namernice, ene koje on ranije nije
video, ve e mu biti pokazane i predstavljene tek u asu kad treba s njim da
legnu, njemu su najdrae, donose mu uzbuenje nepoznatosti, iznenaenja,
ispunjavajui ili razoaravajui jedno oekivanje koje je uvek istureno do
krajnje crte mogunog. Do crte ljubavi, jer Kroner je spreman, svaki put, da
spozna ljubav i rei se na stalnost i vernost ukoliko u sluajnoj eni nae odziv
na svoje tenje. Na svoju glad za jednim neprisutnim, nedostajuim oseanjem
koje za trenutak sevne u dodiru sa enom i onda redovno iili. Ono ga je
obmanulo utiskom trajnosti kada je na slian nain, u slinoj bludnoj kui, u
krmi pred vrbaskom eleznikom stanicom, pronaao svoju enu. Ugledao ju
je, uavi u zadimljenu, od buke nabubrelu kafansku dvoranu, s koferiem, da
saeka voz, raskrupnjalu, belu, nabreklih rumenih usana meu koje je gurala
rub ae, ae pune vina, koja je zvonko kuckala o njene krupne bele zube,
pre no to e niz nagib njenog grla saliti oporu, kiselu, vatronosnu tenost.
Danuo je: "Rezi!" gotovo ne verujui da je to ona, sluavka-dete s kojom se
gaao jastucima i valjao po ilimu dok su mu tata i mama pozadi u radnji
brojali i knjiili dnevni pazar, i sa kojom je spavao, obuenom, riih pletenica
pruenih po belom jastuku na kome je njemu poivala glava, da ne bi bio sam i
plaio se mraka dok mu se mati i otac ne dovezu kolima iz Sombora ili Sente
posle pijanog dana. Tada je Rezi, sluavka, Nemica, spretna i jaka, ilava,
delovala kao mala mukobanja, u poreenju s njim, akom, goljom, skinutim
za spavanje u dugu belu spavaicu, i tek ako bi se potukli i on se rasrdio,
iznenaivao se kako je, omlitavljenu smehom, lako baca na oba mrava
ramena. Tada jo skoro nije ni imala dojki, ve samo dva pljosnata breuljka
na prsima, po kojima je on pobedniki polegao, pritiskujui joj rukama ruke na
pod, nogama tanke bele miiave noge na ilim, da se ne bacakne i ne svali ga
sa sebe. Ali tu, u kafani, ona je ve bila obla, grudi su joj mleno raspinjale
utu izrezanu svilenu bluzu, u licu bela, vlanih belih zuba koji su se bili
ostavljale ga onde da se gri. Posle tih scena nije se moglo initi drugo nego
ponoviti ih, dalje razvijati, do novih, jo bolnijih greva. I kada je apa,
dugovrat, bubuljiav, tankih ispucalih usana, smejuljei se objasnio Sredoju
kako samo novaca treba da bi se dolo do prave telesne vlasti nad devojkom,
ovaj je bez dvoumljenja jo istog dana popodne uzeo trideset dinara iz majine
fioke u trpezariji i trkom ih odneo svom novom putovoi. Odvezli su se
tramvajem do pijace, uli u jednu malu i neupadljivu krmu prekoputa
ispranjenih, opustelih tezgi, smestili se za stolom kraj zida utvrdivi s
olakanjem da su gotovo sami, poruili krukovca kod smee, punane ene
koja se iza anka dogegala do njih i koju je apa, mnogo bojaljivije no to su
predskazivala njegova hvalisanja, upitao za neku ivku, pa su ekali tu ivku,
osvrui se plaljivo i pokajniki na svaku glasnu re za drugim, udaljenim
stolom, gde su pila tri elezniara, sve dok nije ula ivka, mlada i mrava,
buljooka, u suknji do iznad kolena, sela meu njih, stavila noge na preku
stola da joj se suknja zadigla do ruba arapa na sabljastoj butini, kud joj je
apa, namigujui, gurnuo musavu aku. Poruili su i za nju pie, pili su,
doaptavali se, pogaali, posle ega su apa i ivka ustali i izali na vrata iza
tezge. Desetak minuta kasnije apa se vratio i rekao Sredoju neka sad izae
on jer ga devojka u dvoritu eka; posluavi ga, stvarno se skoro sudario sa
ivkom tik pred vratima u polutami rane veeri; ona mu je uhvatila ruku i
povela ga kroz dvorite, preko klimavih cigli i raskvaene zemlje u posebnu
nisku zgradu, u sobu zaguljivu od isparenja sapunice i od memle, raskopala
ga spreda i povukla na krevet, rairila se pod njim i uvukla ga u sebe. Doiveo
je trenutak olakanja, ruenja nagomilane napetosti i postao rob krmi i kua
za sastanke. Rob tog sverazlaueg utapanja, posle gra, u tui gr. Ono je,
razume se, nosilo u svome dnu i razoaranje. Hladne prste, hladno krilo,
hladne krevete, grube rei, urbu. Ili nemarnost, gnev. Ali uvek i oekivanje od
sledeeg spajanja, od sledee ene, koja e ga, nekim udom, moda, primiti
pokorno i ushieno, miomirisno isto pripremljena ba za njegov dolazak.
Milinku Boiu, iako je s njim drugovao, Sredoje Lazuki nikad nije govorio o
svojim poniranjima u polusvet. Milinko je bio suvie odsudno ispravan a da bi
se u nekog javila volja da ga uvue u klizave teme; sem toga, u doba
Sredojevih lutanja on je vodio ljubav sa Verom Kroner i bio njom toliko obuzet
da se moralo pretpostaviti kako pred svojom devojkom nee preutati nita, pa
ni ispovesti prijatelja. Uplovio je u tu ljubav kao brod u luku (ali ne kao
gusarski brod, kakav se priviao Sredoju, nego kao bela laa linijske plovidbe,
to se epuri pred graanima okupljenim na obali); prsio se, na etalitu, s
Verom, isturajui kruto ramena i arajui kestenjastim oima tamo-amo u
potrazi za priznanjem. Pri tom, on se nije udio to ga je Vera prihvatila (udio
se Sredoje), jer je smatrao da se vrednoom i estitou moe zasluiti sve, pa
i naklonost izuzetno privlane devojke. Za tu naklonost on je radio, uporno, od
asa kada je Veru zapazio, kao to je radio za dobre ocene uei, kao to je
radio za svoj prijatni izgled negujui kosu i zube i gimnastiui u slobodnim
asovima. Imao je meku, ali upornu prirodu svoje matere, sa kojom je, kao
saveznikom, ve bio okonao pobedonosno jedan rat u porodici: samoubistvom
svoga oca. Otac je bio sasvim drukiji od njih dvoje: neprilagodljiv prek,
optereen zaslugama koje je stekao u danima stvaranja Jugoslavije
potkazujui maarone, a dobivi, u naknadu, samo agentsko mesto u policiji,
jedva dovoljno unosno da se oeni i skui. Voleo je autoritativni detektivski
ipak nisu mrzeli. Tako je mogao da se zblii i sa Sredojem, koji je bio vie lo
nego osrednji ak, ali je, zahvaljujui kunim prilikama, naroito navici svoje
matere da se okruuje lepim predmetima i znamenitim knjigama, imao i neka
vankolska znanja, Milinku nedostupna. Ovaj se za njih odmah zainteresovao.
Otkud zna? zaudio se kada ga je Sredoje upozorio da se jedan sportski
(teniski) izraz izgovara drukije nego to nalau zakoni srpskog jezika. I zar se
o tome moe dobiti merodavan sud i mimo kolske nastave, koja sline oblasti
zaobilaz!? I gde? Tako je saznao za leksikone, ta skladita znanja, od kojih je
neke Sredoje viao i razgledao jo kad nije znao ni itati, uzimajui ih, za
ljubav arenih slika u njima, iz ormana za knjige u dnevnoj sobi. Mogunost da
bi i on jednom smeo videti otvoriti takvu knjigu presudno je uticala da se
priblii Sredoju i podnese ispade njegovog nehata i podrugljivosti, smeei im
se kao uzgrednim nestalucima. Strpljenje mu je bilo nagraeno kada ga je
Sredoje zbilja jednom odveo u svoju vilu, kako se tada ve zvala kua s
kubetom, u kojoj je on imao na spratu posebnu sobu s pogledom na negovani
travnjak sa tri mlada jedra bora. Milinko se nije dao potkupiti ovom raskoi,
nego je kao zapet ekao svretak popodneva, vebajui sa Sredojem, koji ga
je nevoljko i rasejano sluao, lekciju iz aritmetike, da bi s njim mogao, kako
mu je bilo obeano, posle poinka boleljive gospoe Lazuki, sii u najzad
ispranjenu dnevnu sobu, stati pred visoki stakleni orman i primiti od Sredoja
na ruke ogromnu i debelu knjigu u kojoj su, kad se rastvorila, blesnule sitnim
slovima odtampane povorke obavetenja. asom ju je razgledao, uverio se,
proitavi dva-tri odeljka na razliitim stranicama, da je to zbilja ono to je
Sredoje tvrdio i to je sam na osnovu tvrdnji zamiljao, pa je okrenuo prvu
stranu i (to Sredoje nikad nije uinio) paljivo proitao nekoliko puta naslov i
podatke o izdanju. Sutradan je ve to izgovarao u knjiari prekoputa
gimnazije, i poto je njen vlasnik pobedonosno doneo iz magacina primerak
iste knjige i vrlo spremno saoptio njenu cenu, sledeih meseci Milinko je
tedeo da bi kupio taj "Veliki Minervin leksikon opteg znanja". Vremenom je
postao lovac na leksikone, njihov skuplja, jer se ispostavilo da ba ova vrsta
prirunika do u dlaku odgovara zamisli koju je bio u eljama stvorio, ne
verujui da ona postoji ostvarena: knjiga u kojoj nema nieg suvinog, kao
esto u udbenicima, jer ugaaju akoj tromosti, ve samo sutina, injenica
do injenice, i gde je ta sutina svrstana da se moe nai bez sleenja reda po
vremenu (kao u istorijama) ili po vrsti i veliini (kao udbenicima iz prirodnih
nauka), nego slobodno prema potrebi. Ipak, to otkrie, koliko je potvrdilo
njegovu matu, toliko je i poljuljalo raniju neznalaku sigurnost: suoilo ga sa
opasnou da bi mogao i neke druge vane izvore znanja mimoii samo zato
to je o njima neobaveten. Vie nije imao smelosti da se lii Sredoja. Traio je
njegovo drutvo na odmorima izmeu asova, udesio da bude premeten s
njim u istu klupu, laskao mu je i postigao da njegova poseta vili Lazukievih
bude uzvraena. Tako se Sredoje obreo u dvoritu velikom kao jezero oko kog
su se nizali jednosobni stanovi, meu kojima je Milinkov bio jednak i izgubljen
kao kamiak meu kamicima. U svakom stanu se neto zbivalo, svima
naoigled, iz svakog je neko isturao glavu, pred svakim je poneko stajao,
sedeo; ovde je jo sve bilo prvobitno i prirodno, toplo i uukano, prostorije su
bile mesta za spavanje i za kuvanje, voda se crpla kofom iz bunara kroz iju se
tamu moglo proniknuti do ljeskavog dna, Sredoje je bio ponuen vruom
bundevarom iz tepsije, izvaene pravo iz tednjaka u koji je mogao gledati
meu njima neto stee? Zato je nad svoje koso useene oi sputala
crvenkaste duge trepavice, a onda ih, kad bi Sredoje skoro minuo, naglo
podizala i bacala na njega brz, radoznao pogled? Zato je riu kosu plela u
kurjuk koji je tanko i ilavo pocupkivao na leima njenog crnog, do nad kolena
kratkog kaputa? Imao je elju da je kazni za sve te znakove smiljenosti, da ih
iz nje istera grubo kao to se praina isteruje iz uleane haljine. Jedne zime,
druge ili tree njihovog poznanstva, vraajui se s asa kod Gospoice,
ugledao ju je, u sporednoj ulici, gde se pribija uza zid ispred najezde desetine
deaka koji je zasipaju grudvama snega. Jednu ruku u beloj vunenoj rukavici
bez prstiju bila je digla pred lice i vrat da ih zatiti od vlanih, hladnih
pogodaka, a isto tako podigla je dopola i jednu nogu u beloj konanoj dugoj
arapi i crnoj dubokoj cipeli za sneg, nepotrebno, savivi je u kolenu, kao da
titi sredinu tela. Grudve su padale po njoj i po utom zidu kue kraj koje je
stajala, oglaavajui se potmulo i ostavljajui okrugle, nejednako guste bele
peate; deaci su se ustro saginjali i grabili sneg da bi ga na brzinu umesili i
bacili na nju i pri tom su iz grla putali zadovoljne krike, kao hajkai. Sredoje
je stao i bez daha se zagledao u Veru. Kolebao se bi li joj pritekao u pomo
(jer ipak je spadala, uei kod iste nastavnice gde i on, u njegovo drutvo) ili
je naprotiv takoe napao grudvama kojima je pruala tako primamljivu metu.
Tada se desilo da je jedan od deaka, moda kolovoa napada, prestavi da na
nju baca grudve, pritrao Veri, obujmio je silovito oko vrata i pritisnuo na njen
zajapureni obraz estok, zvuan poljubac. Na to su svi pohrlili da slede njegov
primer i devojka je najednom bila okruena deacima koji su se izmeu sebe
gurali da je dohvate, obgrle i poljube, kao da je ona neko jelo u koje treba
brzo zagristi i sa zalogajem pobei. Sredoje, koji je jo uvek stajao po strani,
osetio je u njihovim naglim pokretima, u njihovim kratkim grlenim uzvicima
toplotu i mekotu onog devojakog tela koje se pod naletima lomi i ulee, on je
i sam poleteo k njoj, odgurnuo dva velika deaka i pripio usne na njen vreli, od
suza i snega i od tue pljuvake mokri obraz. Pukao je, pod poljupcem, kao
slatka, zrela ljiva. Uto su ga s lea zgrabile neke ruke, bio je jednim zamalom
svuen sa devojke, pa je jo samo video kako se njene kose oi radoznalo i
uplaeno iskreu prema njemu koji se tako volebno odmie. Morao je da se
brani od deaka koji su ga napali, da se pesnii, dobio je udarac iza uha i
udario nekog laktom u trbuh, obuzeo ga je bes, udarao je oko sebe bez
rauna, a kad vie nije imao koga, jer su se deaci bili razbeali, video je da je
i Verino mesto kraj zida prazno jer je i ona iskoristila guvu da bi pobegla.
Ispriao je dogaaj Milinku, a ovaj, po svojoj trezvenoj prirodi protivnik nasilja,
osetio je prema njoj saaljenje i poeo joj se javljati. Kako je meutim to
najee inio koraajui uz Sredoja, ona mu due vremena nije uzvraala
pozdrav. Sredoja je to zabavljalo, i kad bi Milinko pokraj njega krotko pognuo
glavu, a ria devojka svoju trgla odbijajui da ga pogleda, savijao se od
smeha. Ona, primetivi to, naglo se predomislila i stala ljubaznome deaku
slati isto toliko ljubazan otpozdrav, a jednim brzim produetkom pogleda
proveravati kako ta nagrada deluje na njegovog druga kome je ona uskraena.
Sredoje se i dalje pretvarao da ga njeno zlopamenje zabavlja; zatim,
postepeno, zaista ih je sve troje poelo zabavljati to susretanje puno znaenja
u svakom pokretu i nepokretu. Najzad su eljno iekivali da se sretnu, kako bi
podrobno uoili ponaanje svako svakoga i uporedili ga s prolim. Sredoje i
Milinko nisu proputali ni dana da ne progovore o devojci, a i ona je, nemajui
drugarica, sama sebi polagala svako vee rauna o njima. I kada su kao
sedmokolci sazreli za asove igranja, odravane jedne nedelje u mukoj a
druge u enskoj gimnaziji, to je ve bilo debelo poznanstvu; pozvan od
trbuatog uitelja u fraku da izabere devojku sa kojom e uvebavati tek
naueni korak, Milinko nije uklevao da se nakloni pred Verom. Potom je
dranje ruke oko njenog struka proirio u praenje s asova kui, a uskoro se s
njom dogovarao da zajedno i kreu na asove. Postali su deko i devojka. To je
znailo da ona pripada njemu a on njoj, pa je oko njih nastao skoro neki pojas
ustruavanja, koji ih je gurnuo jo blie jedno drugom. Sredoje, najblii
oevidac tog zbliavanja, odnosio se prema njemu s veselim prezirom. U to
vreme on je ve obilazio krme predgraa, da uvebava figure ne plesa nego
snoaja, pored kojih su one prve mogle da neto znae samo kao priprema.
Ali, znao je, i uveravao se opet, da one ni na ta ne pripremaju, da sve te lepe
devojice, iz zagrljaja svojih partnera, posle valovitih okretaja uz zvuke valcera
to ih proizvodi uiteljeva sitna, crna, kruto ondulirana ena, idu, same ili u
ednoj pratnji deka, kui majkama, da veeraju i da legnu u uski devojaki
krevet. Pa emu onda to dodirivanje, to ukrtanje pogleda, te ljubazne i
dvosmislene rei, ta praenja kui? Naravno, i pored sveg sumnjiavog
podsmehivanja, nije mogao ostati ravnoduan prema gipkim, zategnutim
bedrima nad koja je, uz svirku klavira, sputao aku, ni prema treperavim
toplim prstima koji su u taj isti mah perolako padali na njegovo rame; ti dodiri
su ga izazivali tim vie to je ve iskusio do koje mere dodir moe biti prisan i
dubok, dodue sa devojkama mnogo manje lepim i umiljatim od ovih. Onima
tamo, sa njegovih bludnih izleta, naziv devojke pristajao je esto samo kao
sprdnja, toliko su bile oronule i sparuene, razdraljive od mamurluka, gotovo
odreda proste i grube, jer su ih ba prostota i neznanje, nesnalaenje u
odnosima i gurnuli na najniu lestvicu. Gde su one bile od robinja to ih je
Sredoje, kao njihove pretee, zamiljao, onako miriljive i lepe, i onako
predane elji da ga zadovolje! Ali isto tako, gde su od prikaza mate bile
devojke sa igranki, sa svojim od uitelja igranja preuzetim, strogo propisanim
pokretima, sa tim nauenim znakovima predavanja umesto predavanja samog,
igrom licemerja! I jedne i druge bile su iste, obmana njegovih zamisli, pa im je
prilazio podjednako sumnjiavo, slutei unapred razoaranje, odbijanje,
nesklad. Meutim, kada je sa Verom Kroner prvi put zaplesao - sasvim
sluajno, naavi se naspram nje u trenutku uiteljevog znaka da posle
pokazane figure moe poeti uvebavanje - desilo se da su im se korak i
pokreti odmah uskladili s takvom potpunou da ih vie nijedno nije osealo
odvojeno kao svoje. Iznenaeni, malo su se razdvojili i pogledali u lice, ali ni
ovaj prekid panje nije im poremetio jedinstvo pokreta; im su se ponovo
pribliili nastavili su da klize zajedno kao da su omotani konopcima. Vie nisu
mogli da ne budu svesni tog sklada. Iako su se pretvarali da i dalje jedno
drugo ne izdvajaju, oni su se ve traili, udeavajui da dospeju blizu jedno
drugoga kada se sastavljaju parovi, iz radoznalosti hoe li se ponoviti ranija
usaglaenost, a potom, poto vie nisu mogli sumnjati, radi zadovoljstva u
usaglaenosti samog. Ono ih je mamilo vie i vie to god su sigurnije
ovladavali plesnom vetinom, oslobaajui se propisa u koraanju, namesto
kojih su se preputali nagonu za ritmom, koji ih je nosio sobom, sjedinjene,
kao plaha voda. Uivali su u samoj igri, sad prvi put. Ali kad su pokuali da
uivanje ponove i sa drugima, uverili su se na svoje iznenaenje da im to samo
povijena nosa, niska ela, upitno podignute, due, gornje usne, dugog trupa a
kratkih, nakrivih nogu, neumoran u svakom telesnom naporu ali vredovnih
ivaca. Milinko od oca neto vii, tamniji, valovite kose, srazmernog stasa,
izdrljiv i uravnoteen. Miklo Armanji ovisok, protegljast, tamne, crvenkaste,
gipke koe s mnogo bora na irokom ravnom elu, prava, duga nosa, glatkih
jedrih obraza, krupnih usana, pribranih, svetloplavih oiju. U detinjstvu laka
padavica, koja se docnije ne javlja; kao seanje na nju, sklonost umerenom
ivotu i disciplini. Gerhard Kroner beo, prast, izboena ela i jagodica, vrstih
uvuenih usana, malih uiju, visokih isturenih prsiju i jakih nogu. U detinjstvu
esta krvarenja nosa, laka sklonost astmi, ali snaan motorni trakt koji stvara
utisak savrenog zdravlja.
Nemaki prodor na istok, koji je dosegao Novi Sad i Baku aprila 1941, imao je
iste godine u zimu ve i svoga tumaa u kui Kronerovih: Sepa Lenarta. On je
ovamo dospeo kao roeni brat Reze Kroner, poto se, posle bitaka po Rusiji,
naao na odsustvu, a brzo je izgubio volju da odmor koristi kod matere, u selu,
etajui nove crne izme kaljavim pustim ulicama. to mu je u selu ipak
najvie nedostajalo to su bili dostojni sluaoci, jer je i u jeku borbi zamiljao
kako e to to doivljava saoptiti, ali ne svojoj ezdesetogodinjoj majci, koja
e njegove rei pratiti uzdasima i, alei ga umesto da mu se divi, isputati
sitne suze na smeurano lice, niti uirenim seljanima koji e u njega kiljiti
nepoverljivo ili se raspitivati kakve su tamo u Rusiji, odakle je doao, kue i
staje, stoka i ambari. Sep sam nikad nije bio pravi seljak; ostavi bez oca, uz
popustljivu majku i ujaka koji ga je potajno istiskivao sa imanja, rano je, kao i
Reza, stupio u slubu, on kod mesnog trgovca Jevrejina. Moda bi taj Jevrejin,
plavobradi Solomon Hajim, i bio jedino pravo lice pred kojim bi on,
preplaenim, rasprostro svoje osvajake doivljaje, pokazao ta je postao,
svetei se za amare i teki rad kojima je kao egrt i mlad kalfa bio kod njega
podvrgnut. Ali, stigavi kui, saznao je da su Hajima, zajedno sa njegovim
dvadesetdvogodinjim sinom, Sepovim vrnjakom i naopakim, zaviu
iskrivljenim uzorom, ubili maarski andarmi u operaciji ienja koju su
prethodnih nedelja bili zapoeli, a da je Hajimovica, poto ih je sahranila, otila
u grad sestri ostavivi kuu i radnju pod lokotom. Oko te kue je danima
etkao Sep Lenart, u raspoloenju sastavljenom od radoznalosti i aljenja,
raspitujui se kod nekadanjih muterija koje su tuda prolazile ka najblioj
radnji kako je njegov gazda tano ubijen, na kom mestu, da li je odmah umro
od metaka koji su ga pogodili i da li je vikao i ta je inio njegov sin uporeujui utke sve to je saznavao sa iskustvima sloenim u sopstvenoj
glavi. Kad vie nije imao ta novo da uje, spakovao je koferi i otputovao u
Novi Sad Kronerovima. Bio je dovoljno predostroan da se u selu ne odjavi i da
nikom ne rekne kuda e, ali u najuem krugu upuenih izazvao je ne malu
zabunu: esesovski vojnik u jevrejskoj kui! Kroneru je tada radnja ve bila
oduzeta, u njegovoj kancelariji sedeo je vladin komesar, vitez Miklo Armanji,
kome je Kroner bio dodeljen kao neplaeni saradnik; ivelo se u neizvesnosti,
u oslukivanju vesti o ubijanju Jevreja i Srba po okolnim selima, zagledano u
nitavilo dvorita lienog nekadanje vreve kupaca, kao za vreme poasti. Ali
na to dvorite je sada izlazio izjutra, uprkos mrazu, Sep Lenart, visok, tanak,
ilav, plave kose kratko podiane oko lobanje s priljubljenim malim uima, u
vojnikim pantalonama i izmama i koulji, i izvodio gimnastike vebe. Najpre
bi optrao dvorite tri puta, potom bi stao u stavu mirno u njegov kraj i, s
vratu odskakala je gore-dole. "Krvave rruke ovde nisu poeljne. Ovde treba
imati bele ruke, fine gospodske ruke, lepo ponaanje, uglaenost. Ali niko ne
pita moe li se Sep ponaati lepo, da li je njemu ivot pruio priliku da se naui
epom ponaanju. Vi znate", obraao se on neposredno Kroneru, kome nikad
nije govorio ti, "vi bar znate i moete posvedoiti", krivio je glavu moleivo,
"ko je Sep i kroz kakva je iskuenja proao. Jevrejska hidra", siktao je, u
saznanju da ne sme biti glasan zbog usnulih uokolo, a i od uzbuenja zbog
saznanja, otupljenog pijanstvom, da se obraa, ipak, Jevrejinu, "jevrejska
hidra u liku trgovca Solomona Hajima bila se omotala oko momka Sepa, da ga
smodi i povue u kal robovanja bogu Mamonu, prljavom bogu novca, Volstrita, Jerusalima, rabinovom bogu. Ali s neba je siao genij germanstva, plavi
aneo hrianske istote da spase momka Sepa. On mu je dao puku u ruku i
rekao: Ubij! Kao to Sveto pismo kae: Oko za oko, zub za zub. Za svakog
gladnog Nemca, za svaku Nemicu koju je oskrnavio rutavi Jevrejin, stotinu
jevrejskih i boljevikih glava, stotinu njihovih gospoica u nae vojnike
krevete! Hajde, mome Sep, probudi se, uzbuna je. Obuci svoju uniformu,
uzmi svoju puku, izai u stroj, ukrcaj se u kamion i hajde van grada, tamo
gde je iskopana raka, raka kao cela ova kua velika, kopalo ju je sto i trideset
mladih Jevreja ceo dan do ponoi, a sad ti mladii klee na rubu jame,
reflektori sa svih strana blete u njih i preko crne jame u dubini, mi izlazimo iz
kamiona i sputamo se prema jami, u redu, za lea onima to klee, pada
komanda i mi punimo puke, pada komanda i mi ih prislanjamo na potiljke
mladia, mi pucamo i oni se bez glasa strovaljuju u jamu. Mi repetiramo puke
a dotle na svetlost reflektora izlaze nove stotine Jevreja, Jevrejki, malih
Jevrejia, i polako idu ispred nas, kao lanac kad se provlai kroz prste, oni idu
a mi repetiramo, ekamo ko e kome dopasti, to je lutrija, moe ti dopasti
starac koji mrmlja molitvu, moe kakav mlad ovek napete snage kao ris,
moe divna ena, divna devojka, meko mrko meso kao peenica, moe
detece koje jo nita ne zna i vie ti: iko, iko! dragi iko, nemoj! No ti puca
svejedno, bilo ko da je, ti osea trzaj tog ivota, te smrti, ti osea da svakim
metkom skida po jednog gada, prljavtinu, sa lica zemlje, da isti zemlju od
te gamadi, tih masnih epova pokvarenosti, tih gmizavaca, prevejanaca, koji
su hteli da Nemce uvuku u svoju mranu igru skrnavljenja rase i slube golom
materijalizmu. Ali njih je beskrajno mnogo, ogore, njih je beskrajno mnogo,
Shvatate li kako je to kad je neeg beskrajno mnogo, suvie, suvie? Makar i
neeg dobrog, to usvajate svim srcem? Shvatate li kako je to kad dobrog,
zdravog jela ima previe i ono vam legne na stomak, ne, na srce vam legne,
na disanje, na oi ispod kapaka. Tako vam je to kad ubijate celu no. Knakknak. Metak u potiljak. Prvo stojei. Onda morate unuti zbog umora u
nogama pa traite da i oni unu. Onda ponu ruke da vam se tresu. Oseate
da nee nikada biti kraja tom mesu koje pristie do jame, prolazi ispred vas
kao lanac, zveckajui kostima, onovima, uzdisajima, dok ne stane pred cev
puke onaj koji vam je namenjen. Pucate, i drugi pucaju, pa pri vatri iz puaka
vidite kako se dole u jami miu ona tela. Ne znate da li vam se tako ini ili je to
istina, nisu dotuena, nisu dobro ubijena, i sad e izmileti, provirie iz jame,
pod sjaj reflektora, najpre njihovi prsti, ake, pa e se pomoliti krvava lica,
potisak ruku izbacie na povrinu njihove trupove, kolenom e upreti o rub
jame i etvoronoke kao guteri ispuzati iz nje. ta ete onda? Od straha,
pucate u jamu, pa ne ekajui da se lanac, red, uspostavi, pucate u prvog pred
tom narodu koji, poput njega pojedinca, cepti pred iskuenjem pitolja kad ga
treba istrgnuti iz futrole i isprazniti u neprijateljeva prsa, koji nee to iskuenje
umeti da prihvati, nee biti sposoban da istrgne oruje i da ubije, kao to on
sad to nije u stanju. Smrdljiva, straljiva gamad! siktao je u sebi na raun
naroda kome pripada, reima Sepa Lenarta, smrdljiva straljiva gamad koja ne
zasluuje drugo nego ubijanje, jer ne ume da ubija.
[b]Sasvim drukiji[/b] razgovori, mada o istim, ili slinim, sudbinskim temama,
voeni su u sobi Roberta Kronera nekoliko meseci kasnije, kada je sunce toliko
osvojilo ulice da su zastori na prozorima morali stajati po ceo dan sputeni,
proputajui svetlost samo u tankim bievima kroz svoje pukotine. Na
polusvetlosti, koja se ka dubini sobe rasprskavala i topila u glomaznu titravu
maglinu, sabesednici, Robert Kroner i Milinko Boi, videli su jedan drugome
samo utomrke odsjaje glatkih povrina obraza, ela i nadlanica, kao brazde
na snimku u negativu. Njima to kljasto vienje ne samo to nije smetalo, no
im je i pogodovalo, jer su mogli da se unesu u kazivanje bez bojazni da e na
crtama ili dranju drugoga ugledati znak da su preterali, bilo u dubljenju teme
bilo u izraavanju. Obojici se inilo da nikad ni pred kim nisu bili ovako iskreni,
i to saznanje ih je oduevljavalo tim vie to su bili svesni koliko je
neuobiajeno s obzirom na njihov meusobni odnos: Verinog oca i njenog
udvaraa. Svojim reima oni taj odnos, koji bi mogao sve staviti pod znak
pitanja, i nisu doticali, a ako bi pomenuli njegov uzrok, Veru, onda su to inili,
gotovo, s izmenjenim ulogama: Milinko je bio tu da se za nju zabrinjava i da
ograniava njenu samostalnost, a Kroner onaj koji e ga upozoriti da je
prestrog i odvie nepoverljiv. Od prvog trenutka kada su se nali jedan
naspram drugog, njih je, kao pri spoju elemenata sklonih da se stope, podila
struja tolike srodnosti da je onu pravu, krvnu, potisnula u pozadinu. Milinko,
koji je dotle svojoj majci poveravao i brige i namere, tek sad je, pred
misaonim i prijemivim Kronerovim licem, shvatio da je dotle njegovo
poverenje bilo baeno u ambis i u nedodir, a oca, kog je inae ve poeo
zaboravljati, sada se ponovo seao, ne samo s preanjim tuenjem, ve i sa
novim prezirom. Kroner, pak, naao je u Milinku ono to ni u sinu ni u keri
nije: mladalako prihvatanje. ime ga je kod sopstvenog poroda onemoguio
ili pokvario? on to nije tano znao, ali je verovao da deo krivice snosi njegova
ena, to se suvie bavila decom i svojim nadnoenjem ih otrgla od njegovog
uticaja. Iz inata prema njoj, a onda, poto je inat bio suvie lako prihvaen, iz
rezignacije, najzad i potkupljen udobnostima koje mu je obezbeivalo
odstojanje, on se povukao. Ali deca su, odrastajui bez njegovog neposrednog,
upoznavajueg nadzora, postepeno postala njemu tua. Vera je bila mirna i
sanjarski odsutna, nije nikad inila nikakve izgrede, ali njeno uee u ivotu
porodice ograniavalo se na ispunjavanje osnovnih obaveza i znailo, zapravo,
nezavisnost veu i od pobune. Kada bi joj govorio, ona je u njega gledala
zamiljeno svojim kosim oima, ija ga je neprozirna lepota zbunjivala i, zbog
neeg, navodila da pomilja na ene koje sree kod Olge Hercfeld i da zbog tog
crveni i saginje glavu; no, kada bi je posmatrao dok slua mater, iz prikrajka,
ne videi joj oi sem sa strane ugao beonjae, on je na njenom prastom, kao
navie unutom profilu itao krajnju ravnodunost prema sluanom i pogaao
da na isti nain ona slua i njega. Shvatao je da ono to iz nje, a najupadljivije
iz oiju joj, svetli dok mu je okrenuta, nije zanimanje za njega i za ono to joj
saoptava, nego za neko sopstveno, od njega i od smisla njegovog govora
zaarao oima prema vratima koja su iz irokog hodnika vodila u stan. U tom
kruenju bilo je i momakog prikradanja u onu neku udaljenu sobu sa belim
devojakim krevetom gde bi, zaklonjen i ni od kog vien, mogao sasvim da
privije uza se to toplo vitko telo, ali je u njemu pre svega podrhtavalo
potovanje prema mnogoljudnosti i mnogoslojnosti koja oteava pristup do
eljenog skrovita. Tek ovde, u ovom podsvou, gde su obdan protutnjavala
kola s tekim oznojenim konjima i kolica puna sanduka u koja se uprezao sam
nosa arko, a koje je tiina veeri preobraavala u predvorje uzvienih
zadovoljstava kao to su itanje, sluanje radija, sviranje u klavir i tiho
askanje, tek ovde on je poimao koliko je njegov dom, ceo isturen u
zajedniko dvorite kojim gospodare ene domaice, plitak, nesklonjen, koliko
je taj dom sluajan i privremen, a pri toj pomisli jo dublje je uviao vrednost
ovoga kom je doao u posetu. Nezaboravan je u njemu ostao utisak trenutka
kada je, na samom poetku svoje veze sa Verom, doao po nju i, zazvonivi na
vratima, bio od sredovene prsate sluavke u beloj krutoj kecelji pozvan da
ue: pred njim su se otvorile sobe jedna za drugom, prostrane, a pune, pored
nametaja, neupotrebnih stvari, vaza, slika, inija, a u jednoj od njih, koja je
leala po strani i u koju je bacio pogled iz trpezarije, sedeo je mrav koat
crnomanjast ovek drei pred sobom raskriljenu knjigu i itao. Bio je to prizor
pun spokojstva i uravnoteenosti, dostojanstva i razuma, kao neka plemenita
skulptura, jo jedno delo lepote i srazmernosti meu ostalim ukrasima kue.
Od tada, Milinko je, navraajui Veri, dolazio i tom prizoru, kao olienju
otmenosti i smirenja steenih znanjem. Utisak nije mogla da okrnji ni
okupacija, koja je porodicu Kroner gurnula u opasan i poniavajui poloaj;
naprotiv, ba otrina opasnosti i ponienja podvukla je isturenost ove kue jo
jednom crtom. Jer ako su opasnost i ponienje bili znamen trenutka - a oni su
to nesumnjivo bili -, onda je kua Kronerovih predstavljala trenutak u njegovoj
najizraenijoj krajnosti, neku vrstu kovanice istorije. Te uloge svoje kue bio
je na maglovit nain svestan i Robert Kroner, ali je potvrdu i svedoanstvo o
njoj naao tek u okruglim smeim oima Milinka Boia, koje su se, sa
skuenog tla sopstvenog doma, prema njemu pobono upravljale. Kada je
jednom prilikom mladi stigao prerano po Veru i odstajao nekoliko minuta
nepomino u trpezariji, Kroner je izaao da ga ponudi stolicom i upustio se s
njim u razgovor, a potom, videi da pogled mladia, sada poto je u njemu ve
stekao sabesednika, nastavlja svoju radoznalu i zadivljenu putanju u dubinu
radne sobe s knjigama, pozvao ga je k sebi. Tu su najpre na sto bili povaeni
leksikoni: pored domaih jednotomnika jedan nemaki - Majerov - u dvanaest,
i jedan maarski - Revai - u osam velikih knjiga. Prilika za Milinka da uvidi
uskost svoje dotadanje obavetenosti, jer je, teei se da ima najbolje i
najpotrebnije, prenebregao da sazna koji su mu izvori i da li ne bi trebalo da se
obrati pravo njima, tim pre to je dva strana jezika ve poznavao. Saoptio je
svoje razmiljanje iskreno Kroneru, a ovaj je, potvrujui njegovu valjanost,
nabacio malu usmenu istoriju prirunika i, na njenom primeru, pregled zakona
uticaja. "Kao i meu ljudima", rekao je paljivo uzaslualom mladiu,
"ugledanje postoji i meu narodima. Nita ne nastaje samoniklo, nita se ne
razvija samo iz sebe, ako neko to tvrdi onda tvrdi la, obino da bi uzdigao
sredinu kojoj ba pripada. U stvari, sve u ivotu je podraavanje. To kako mi
stanujemo u ovoj kui samo je kopija naina na koji su ovde stanovali moj otac
i mati, a oni su opet - budui da nisu ovde poeli svoj ivot - uzeli za uzor
nekog ko je ovako iveo pre njih. Ovaj dom, ove stvari, a onamo pozadi ona
trgovina i izmeu njih dvorite kojim se moe proi iz jednog domena u drugi,
iz privatnog u poslovni i nazad, a koje istovremeno i deli ovo od onoga, sve je
to postojalo i davno pre ove kue, negde, i posluilo kao uzor kada se dizala i
ureivala ova. Mogao bi se ak, verovatno, povui trag preseljavanja i irenja
ovakvog obrasca trgovake kue, i on bi vodio iz ulice u ulicu, iz mesta u
mesto, idui unatrag od periferije ka centru, od manjeg grada ka veem. Na
tom tragu Novi Sad bi moda ukazivao na Segedin, Segedin na Petu, Peta na
Be, Be na Berlin. No to kretanje po tragu ne bi bilo samo prostorno, ve i
vremensko. Od ove, hiljadu devetsto etrdeset druge godine do, recimo,
hiljadu devetsto dvadeset druge, pa odatle u hiljadu devetsto drugu, pa u
hiljadu osamsto osamdeset, ili ezdeset, ili pedeset drugu, kada je, valjda, u
Berlinu ovaj tip trgovake kue ve bio utemeljen. A slino vam je i sa
knjigama, bilo da sadre umetniku tvar (Kroner je rekao Stoff, nemaki, ne
naavi za re srpski adekvat), bilo da su naunog karaktera: uvek ete nai
trag ugledanja, od dela do dela, od naroda do naroda i, uporedo s tim, od
vremena do vremena koje sve dublje see u prolost. Ono to je recimo u doba
moje mladosti u Austriji i Nemakoj bilo aktuelno, psihoanaliza doktora Frojda,
to se u Novom Sadu spominje tek odnedavno, u mladosti moje dece, i to
uglavnom negatorski, kao neprihvatljivo, dok e do prihvatanja doi moda tek
u vreme mladosti moje unuadi. I u tome je prednost inteligentnog oveka: on
ne mora ekati dok jedna moda, jedan izraz ili istina preu svoj geografski i
vremenski put, nego moe za njima da posegne jo u nastanku ili na nekoj
ranoj etapi, dakle i pre svoje okoline. Onaj koji je prvi u Novom Sadu prihvatio
kuu bekog tipa bio je u prednosti pred starinski opremljenim trgovcem,
pijaarom, a na slian nain intelektualac koji naui da se koristi knjigama to
su u upotrebi kod veih i razvijenijih naroda doi e do veih rezultata nego
onaj koji eka dok novina stigne do njega." Tu je uutao, da bi Milinku
omoguio da se udubi u prelistavanje izloenih knjiga, a sam je pregledane
tomove vraao u police i odatle na njihovo mesto izvlaio jo nepregledane. Ali
Milinko je u pola ove smotre stao, teko uzdahnuvi: ta vredi pregledati ono
to se ne moe i nabaviti; po sve ove knjige mora se po svoj prilici ii u
Austriju, odnosno sada poto je pripojena, u Nemaku, nabivi depove
markama. Nipoto, odgovorio mu je veselo Kruner; u svakoj trgovini, pa i u
trgovini knjigama, poslove je mogue zakljuiti i pismenim putem, i Milinku e
biti dovoljno da napie po dopisnicu izdavaima leksikona koji su, on to vidi,
njegovi favoriti, pa da od njih dobije prospekte sa vrlo podrobnim ponudama,
ukljuujui i nain plaanja. "Na alost, ili recimo u ovom sluaju sreom",
razvukao je u tuan osmeh svoja tanka, pokretljiva usta, "Austrija odnosno
Nemaka vie nam nije samo sused, ve tako rei na drugi identitet, to e
nesumnjivo olakati da se kupovina ostvari." Obiao je iroki, po ivicama
izlizani pisai sto ispred polica, izvukao fioku i preturivi po njoj neke predmete
izvadio sveanj raznobojnih listia i sveica opasan utom gumicom; poto je
ovu jednim nenim potezom svukao, rairio je sveanj po stolu. "To su katalozi
koje sluajno imam, a doao sam do njih na nain koji sam vam opisao, nekad
davno." Preturao je po svenju, gurkajui po ploi stola, da budu pregledniji,
listove na kojima su se, sem tampanih obavetenja, nalazile i fotografije
knjiga, povezanih i poreanih u nizu, tamnocrvenih, plavih, zelenih. "Brokhauz,
Langenajd, Majer, Knaur, eto nekoliko koje e za vas biti najzanimljivije",
uri u fabriku. Seljanke arenih irokih sukanja u pijane dane, pred ulazom u
mleni restoran i oko tezgi na tokovima s kojih se rasprodaju marame i kupai
kostimi. ete kupaa na autobuskoj stanici za Dunav, leti, u kratkim
pantalonama s majicama i u arenim irokim haljinama, deca s lizalicama,
obraza crvenih od ege i nogu krutih od sanjivosti. Pred pozoritem uvee:
dve-tri duge haljine i visoke potpetice uurbano proleu ute krugove lampi na
asfaltu do strmih stepenica. Prodavci limunade kraj belih limenih hladnjaka sa
staklenim zvonom, prodavci sladoleda pred kolicima na dva toka s usjajenim,
u obliku pueve kue navie suenim limenim poklopcima i drvenom prednjom
pregradom za fieke od hostije; prodavci sinalka s bocama poslaganim na led u
korpi na nosau bicikla; istai cipela sa sanduiima s metalnim nogostupom
meu nogama. istai ulice, s metlom, lopatom, visokom valjkastom kantom
na tokovima. Policajac na uglu, u kapi sa belim titnikom, ruku do vie
laktova uvuenih u bele platnene zatitne rukave, kruto i odseno pokazujui
levo-desno, napred-nazad. Osnovci s torbama, gacajui kui samozaboravno
dignutih oiju. Razgovor na uglu: neije ene i neijeg mua, s pogledima
nemirno iskoenim ka moguim posmatraima. Prodavaice cvea, s korpama
u ruci, u obilasku kafana. Prodavai semenki pred bioskopima. Deca prodavai badema u belim kesicama, poslaganim u smekalu torbu za spise.
Povratak opora sa utakmice: u redovima po est, po osam, razdrljenih
okovratnika koulja, upraenih oznojanih lica, vijorei zastavicama. Regruti na
putu ka stanici: zagrljeni oko struka, s napola ispijenim zelenim bocama,
promuklo bez sluha pevaju. Svadba pred matiarskim zvanjem: automobili,
mlada u beloj haljini s velom, deca piskavo dovikuju "Kec-kume!" i bacaju se
na dinare to kotrljajui se izmiu pod tokove. Po podne u tri i etiri,
nevidljivom sponom vezani, ljudi, ene, na putu ka groblju, u razmacima to
su sve krai kako se blie cilju. Psi lutalice, njuei, kaskajui, izmiui se od
ljudske blizine. Golubovi u crkvenoj porti i na Glavnom trgu; austrougarski
pukovnik Kranjevi, penzionisan pre etrdeset godina, vadi iz depa krutog
kaputa fiek u koji je kod kue namrvio hleba i cepa ga nad stazom u snegu.
Nebo nad njim je olovno sivo.
[b]Plamenom privrenosti[/b] na Milinkovom elu ushitio se jedino Robert
Kroner, pa i on, pitanje je da li sasvim iskreno, ili zbog opteg opadanja vrlina
oko sebe. Ve njegova ena primala je znake mladievog potovanja imajui
na umu njegovo nie poreklo i imovno stanje, koji, inilo joj se, takvo dranje
nalau. Zaboravljala je pri tom svoju nekadanju, upravo siromatvom
pothranjivanu mrnju prema imunima i sreenima, koje nisu bili poteeni ni
Kronerovi dok su joj bili gazde. Posedujui krnju i nejasnu predstavu o
zbivanjima van svoje kue, pogotovo o onima to se nazivaju svetskim, ona
nije uviala da se vrednosti kojih se dokopala brakom nezaustavljivo
raspadaju: da ime Kroner vie nije jemstvo uvaavanja i drutvenog uspeha, a
da su i materijalnoj sigurnosti porodice, pa i onoj fizikoj, dani izbrojani.
Uostalom, otkako je rodila sina, koji e joj do kraja ostati mezime, ona je kroz
njega, samo kroz njega gledala blagostanje i napredak svoj i svoje sredine, a u
vreme kada se Milinko pojavio u kui pozadi evangelistike crkve Gerhardovu
sudbinu u njenim oima jo nita nije ugroavalo. Poslednje godine pred rat on
je bio zavrio Srednju tehniku kolu, a u jesen se upisao na Tehniki fakultet
u Beogradu, pa iako su mu ve u sledeem aprilu studije bile prekinute zbog
izbijanja rata, Rezi Kroner se nije zabrinula poto joj se sin, im je fakultet
zatvorio kapije, vratio kui, pod njeno okrilje. To okrilje je sad predstavljalo
mrtvo tle za njegovo napredovanje, jer pod okupacijom nije mogao nastaviti
studije, ali je njena ljubav, zadovoljena prisustvom svog predmeta,
ispravljanje ove nepravde olako isturila u budunost. Tim pre to se ni sam sin,
naoko, za nju nije mnogo brinuo. On nije voleo kolu, kolovanje, zanimanje,
nita to do koristi dovodi dugotrajnim naporom. Prevrat koji se desio, mada je
bio uperen i protiv njega, primio je gotovo zadovoljno, mirkajui podrugljivim
oima na prizore propadanja i drskih uspona, usisavajui vazduh umno kroz
zube kada bi o njima zborio. Mere koje su ga neposredno pogaale, kao poziv
na prinudni rad njegovog i njegovom susednih godita, jednostavno nije
uzimao na znanje. "Za svakog ko pita, ja sam jo u Beogradu", odbrusio je
Kroneru, koji je u vee dana kada su plakati bili izlepljeni pokuao da mu
predoi opasnosti neodazivanja. "A ako taj koji pita vidi da si ovde?" primetio
je otac. "Tom treba rei da tek to sam doao i da u se na poziv javiti sutra."
Ali to sutra nikad nije osvanulo, i dok su drugi mlai Jevreji u cik zore navlaili
iznoena odela i zimljivo urili na sabirna mesta pod grdnje i batine, da bi ceo
dan vukli cigle i lopatali zemlju na aerodromu oteenom jo nemakim
bombama, Gerhard se izleavao u krevetu, ekao po dvoritu, jeo u kuhinji
voa iz kotarice koju je sa pijace donosila sluavka, zavlaio se sa kominicom
u podrum ili itao maarske i nemake kriminalne romane koji su preplavili
kioske. Kroner je smatrao da je to izazovno, vide ga svi, meu ostalima i vitez
Armanji, komesar radnje, koji esto zastaje na prozoru kancelarije i posmatra.
Ali da Gerhard ostane skriven u sobama, s tim se ni Reza nije slagala, jer bi
neizlaenje na sunce, na vazduh, moglo nakoditi njegovom zdravlju. to se
ticalo propisa, proglasa i u njima sadranih pretnji, jednostavno je smatrala da
se na njenog sina ne odnose. Pristala je bila da on ispoveda veru Jevrejina, jer
su Jevreji u to vreme pred njom oliavali bogatstvo, ali sad kada su ih novine i
radio optuivali za rat i skupou i pozivali hriane da ih prezru i uklone,
prestala je da ga smatra Jevrejinom. Poela je Jevreje ponovo mrzeti, naroito
posle Sepove posete, koja ju je podsetila na sirotovanje i sluenje tom, njima
dvoma tuem soju, i da je bila upitana za naelan stav, sigurno bi se sloila s
njihovim unitenjem. Uostalom, imala je u tom oseanju i sinovljevu podrku.
to su Jevrej i grublje bili progonjeni, to su tea poniavanja doivljavali, to ih
je Gerhard gore i otvorenije prezirao. Kao da je u pamenju nosio sve
predrasude hriana, a s druge strane svojim pripadanjem jevrejstvu bio
osloboen uzdravanja i zazora, umeo je da razvue podrugljivo usta kada bi
ulicom prola kolona pranjavih civila koju su dva jedva naoruana vojnika
nagonila as u strojevi korak, as u kas, as ih primoravala da zapevaju ovu ili
onu, nacionalistiku maarsku, esto i antisemitsku budnicu. Podraavao je
njihov nevojniki hod, pogrbljeno dranje, puio je usta da bi doarao punou
njihovih i duvao kroz nos da bi ga rairio i uveao. Kao malo ko, naroito sad
kada je ismevanje podrazumevalo i stvarnu pretnju i obespravljivanje, glasno
je govorio "ti ivuti", "je li on ivut?" ili "jesi li ivut?", nekom neupuenom
saplemeniku, zbog ega samo zato nije izvukao batine to su svi koje je
njegova sprdnja pogaala bili i odvie pokunjeni i uplaeni. A njega je upravo
ta pomirljivost draila. Dok je sa radoznalim zadovoljstvom razgledao u
novinama sve ee objavljivane karikature Jevreja, na kojima su trbuatou,
rutavou, debelim ustima i povijenim mesnatim nosevima bili doaravani
poroci rase, pohlepa i lukavstvo, ale to su ih u to vreme sami Jevreji stvarali
upravo bio taj koji je hrlio k njoj u kuu, razrogaenih oiju uperenih u njenog
oca u polutami njegove sobe, u njegove knjige, kao da je u njima spas, kao da
one mogu osloboditi batina, psovki, pljuvanja, ubijanja. Poto mu je u nekoliko
navrata poverila svoj strah, a u odgovor primila mesearska uveravanja o
neminovnosti pobede razuma nad trenutno preteim silama mraka - u kojima
je lako prepoznala sebino samozavaravanje loeg oca porodice Roberta
Kronera -, povukla se ispred njega u neku vrstu zlobnog utanja, prekidanu jo
zlobnijim, gotovo prezirno podrugljivim, povlaivanjem. Gradila se kao njegova
uenica, uenica uenika, i posmatrala kako se on pod tom obmanom nadima.
Onda joj se, pod utiskom njegovog smenog primera, uinilo da se svak
nadima, da svak izigrava, svak da se busa onim to nema i ne moe. A oni to
mogu prosto ispoljavaju svoju mo. I kad je u kuu banuo majin brat Sep koga je jedva pamtila kao starijeg deaka, iz pradavnih retkih poseta selu i
baki Lenart - sad ozbiljan, suv, utljiv, s pitoljem o boku, znamenom moi nad
ivotom i smru -, ona se za as ponadala - kao u ko zna kojeg ve po redu
oko sebe - da e je moda ba on izbaviti. Pokuala mu se pribliiti, ali on je
traio samo Gerhardovo drutvo, ne i njeno, koje je ak izbegavao, jer ga je
zbunjivala devojina nametljiva ulna lepota, mekota njenih kukova, belina
koe, ria gusta kosa, to su, uz saznanje da je polujevrejka, mada i njegova
sestriina, budili u njemu potajnu pohotu, koju je potiskivao. Jednom, kada je
kasno doao kui iz etnje i s veere, nije mogao nai klju, zaturen u depu
pantalona, te je s dvorita zalupao u prozor, mislei da je sluavkin; bio je to
meutim prozor njene sobe i ona mu je kroza nj, nagnuvi se, u beloj tankoj
spavaici s dubokim izrezom meu napupelim dojkama, pruila svoje kljueve.
Te noi ju je sanjao, zapravo, sanjao je jednu sasvim drukiju crvenokosu
krupnu devojku, koja mu se naginjala s visine dodirujui mu usne ogromnim
toplim mlenim grudima, ali njemu je pri buenju bilo jasno da je to ona. A i
Vera je njega sanjala, kao svetog ora sa jedne slike jarkih boja viene u
detinjstvu kod bake Lenart, na konju, s kopljem koje probada zelenu, crvenim
tankim jezikom palacajuu adaju, i sa kojim je jahala, na istom konju, drana
oko pojasa njegovom vrstom, miiavom rukom. Odzvanjao je kamen pod
njima - turska kaldrma njene ulice iza evangelistike crkve -, sevala su konjska
kopita, hujao je vetar mrmorei ljudskim glasovima nekog mukog hora
nemaku pesmu "Der Erlkonig" koju je svojevremeno uila kod Fraulein: "Wer
reitet so sp"t durch Nacht und Wind? - Es ist der Vater mit seinem Kind", a
znala je da adaja ostaje za njima mrtva i zgaena, da izmiu gradu,
opasnostima, vezanostima, i videla je kako se pred njom otvara jedan nov
nepoznat predeo, planinski vrletan, bez ljudi i zato bezbedan. Sveti ore sa
likom ujka Sepa sjahao je sa konja i pomogao joj da sie stavljajui vrstu
aku pod njeno golo stopalo, a kada je stala na zemlju, on bee iezao, a oko
nje su uali, na mekoj travi i napola zaklonjeni bujnom paprati, zec, veverica,
lisica, koko, jarebica i tuce drugih pitomih ivotinja koje je odnekud pamtila
po obliju, ali im nazive nije znala. Ne tumaei taj san, niti slutei da postupa
pod njegovim uticajem, odluila je da porazgovara sa ocem o svojoj elji da
ode iz Novog Sada nekud gde je ne poznaju, po mogunosti u inostranstvo.
Kada mu se obratila, ispostavilo se, na njeno uenje, da ponavlja jednu
njegovu, stalno odmeravanu zamisao i da je zahvalan to sad moe sa nekim
da je podeli. Znao je neoekivano mnogo o odnosu pojedinih drava i vlada
prema Jevrejima, pa i o postupanju s njima onde gde su ve postali predmet
Vera", rekao je, poto ju je pozdravio skinuvi eir i zadravi ga u ruci". Hteo
sam o tome vie puta da progovorim vaem gospodinu ocu, ali sam se
uzdravao, i evo sad se ne kajem, jer mi to omoguuje da vam se neposredno
obratim." Ona se zaudila. "Mislite da mi sunce kodi?" "Pa ne bih bio siguran
ni u to da vam ne kodi, u tolikim koliinama", odvratio je Armanji, zbunivi se
to nije umeo biti jasan, "ali ja sam mislio pre svega na va izgled." "Moj
izgled? Moj izgled vam se ne svia?" On je pocrveneo, umesto da je nju naveo
da crveni. "Naprotiv. Va izgled se meni ... on me oduevljava. Vi ste
prekrasna devojka i gledati vas iz dana u dan kako se sunate predstavlja za
mene preimustvo kakvom se zbilja nisam nadao, pogotovo ne ovde u jednoj
trgovini, gde inae oajavam, radei posao za koji niti sam predodreen
kolovanjem niti za njega imam sklonosti. Pa ipak, ao mi je one vae bele puti
koja tako divno pristaje vaoj kosi." "A zar tamnilo ne pristaje? Sada je to tako
moderno." "Da, ja sam moda malo staromodan. Moda sam i star, pa je u
tome cela greka." "Ne znam koliko imate godina." "Trideset i jednu. Mnogo,
mnogo vie nego vi, i mnogo vie nego to bih voleo da imam dok sa vama
razgovaram." "Zato? Pa to su lepe godine..." "Da moda. Ali ne ovde. U
Budimpeti jesu. U nekom veselom velikom gradu, gde je sve otvoreno
zadovoljstvima, svim dobima ivota. Jeste li ve bili u Budimpeti?" Vera je
priznala da nije, nikad. "O, to treba svakako da nadoknadite. Zar gospodin
Kroner ili gospoa ne pomiljaju da vas jednom povedu onamo pa da vidite
nau jedinstvenu prestonicu?" "O tome se kod nas razgovara, ali uvek s
ustezanjem i nesigurno. Vi znate da mi ne moemo tamo putovati bez
propusnice, a za propusnicu je potreban naroit razlog." "Oh, ako je samo do
toga", usplamteo je vitez Armanji, pritiskujui eir na srce, "moda bih vam ja
mogao pomoi svojim vezama. A sem toga", porumeneo je ponovo, dosetivi
se kakav mu obrt nudi razgovor, "mogli biste jednom poi sa mnom, kad idem
da podnesem izvetaj. U tom sluaju putovali biste kao moj pratilac i nikakva
posebna dozvola ne bi vam bila potrebna. Dakle? ta kaete na to? Da i biste
hteli?" Vera je u nedoumici slegla ramenima. "Ne znam. Ja bih. Ali morau
prethodno da razgovaram s ocem." Vitez Armanji se uzdvoumio. "Va gospodin
otac moda ne bi shvatio taj moj predlog kao potpuno korektan, bar u ovom
trenutku. Moda bi bilo bolje da ga jo malo preutimo. Ali vi i ja, zar ne, mi
smo se sporazumeli i jednog dana krenuemo na put, da izaemo iz ove ame i
da zajedno okuamo puni, uzbudljivi ivot." Na tome su ostali, pozdravivi se.
Ali oboje su bili razgovorom pomalo i uplaeni. Vitez Armanji se pitao nije li
postupio nepoteno nagovarajui maltene na bekstvo ker kue u kojoj je imao
da predstavlja civilizaciju svoje zemlje i nije li daleko prekoraio ovlaenja i
svoju stvarnu meru hrabrosti obeavi da e ak i prekriti zakon. Vera se pak
udila kako je mogla pristati da sa stranim ovekom poe na put sama i
pomisliti da bi joj roditelji to dozvolili. Meutim, ralanjavajui u sebi taj
pristanak dok je uvee leala u krevetu bez sna, zakljuila je s iznenaenjem
da ga se ne stidi i da je tako neoekivano sigurna u sebe zato to je uverena
da je Armanji zaljubljen u nju. Seala se njegovog zamagljenog pogleda,
promena boje na njegovom licu, njegove ruke koja je grevito i bezobzirno
stiskala meki eir na prsa, i dolazilo joj je da se glasno nasmeje. Ponosila se
to je zanela tako krupnog, snanog, zrelog oveka i uzbuivala ju je pomisao
da e ga moi, samim svojim izgledom, svojom pojavom koju je u stanju da
mu priblii kad god zaeli, jo jae vezati za sebe. Sa nestrpljenjem je
oekivala jutro, sunano prepodne, kada e opet moi da se izloi, skoro naga,
njegovom pogledu - s tom je milju zaspala. I stvarno je sutradan legla na
prostrto ebe, okruena visoko iikalom travom, kao u zagrljaj, iroko
raskriljenih ruku i s pobedonosnim osmehom koji nije mogla prikriti. Za
Armanjija, koji se ve bio pobojao da ju je prestraio prenagljenim
pribliavanjem i da se ona ipak ispovedila roditeljima, ovaj njen ponovni
izlazak na scenu bio je znak da naprotiv nita nije uinjeno pogreno nego da
je njegova ljubavna ponuda na najboljem putu da bude prihvaena. Poeo je
matati. Video je sebe s devojkom u kupeu ekspresa Arpad koji sa zvidukom
ulee u Istonu elezniku stanicu Budimpete, video je sebe s njom u taksiju
koji ih vozi u njegov momaki stan, video je kako joj daje svoju pidamu iz
ormana - odnekud je izmatao da je ona, krenuvi od kue naglo, propustila da
ma ta ponese - te ona lee kraj njega u postelju u toj za nju prevelikoj i
muki skrojenoj halji, koja joj istie krhkost i vitkou i koja mu, vrsto
ispeglana uka pod dlanom dok je privlai sebi. Jedino jo nije znao kakav e
pravni okvir sklopiti oko tog zagrljaja, hoe li on biti izveden uz obeanje braka
- ili je to nemogue s Jevrejkom? - ili, naprotiv, uz njen pristanak da mu
postane tajna ljubavnica. Hoe li to znaiti da e on morati napustiti
komesarstvo u Kronerovoj radnji, upotrebiti veze i uticaje da bude premeten
ili otputen nazad u Budimpetu, ili e se veza ostvariti uz privolu Verinih
roditelja? A Vera je takoe matala. Ona je sebe zamiljala na ulici koju
ispunjava vreva prolaznika, tramvaja, automobila, blistanje izloga, vika
mnotva, u kojoj ona postaje neprimetna, prestaje biti Vera Kroner, ki
trgovca Roberta Kronera, i postaje neko bezimeno bie, bie svedeno na
sopstveno zdravo, gipko telo, u koje ima puno pouzdanje. Vie nema za nju
prepreka da se kree, da putuje, da menja gradove i stanita, da se izmie
preteem okruenju na koje je ovde osuuje roditeljska kua. U tim slikama
vitez Armanji nije imao mnogo mesta: stajao je negde pri njihovom rubu,
pognute glave, sa eirom stisnutim na grudi, gledajui u nju zamagljenim
oima. Meutim, u svom razumu koji je te slike takoe ovla doticao, ona je
bila spremna da ga pusti blie sebi, sasvim uz sebe, da mu se i preda, ako on
ispuni svoje obeanje i izvede je iz klopke. Oboje su ekali, gledajui se kroz
prozore i kroz koprene trave, kao preko niana nevidljive naperene puke.
Dani su u tome prolazili. Ponekad bi na dvorite izala Verina mati da rasejano,
vie obuzeta mislima na obdan odsutnog sina, opomene ker kako e se ispei,
ponekad joj je sluavka iznosila opranog voa na belom tanjiru, ponekad bi
domilela stara Kronerovica da, uljetajui i obazirui se, obaspe unuku
nerazgovetnim pogrdama to se razgoliuje, izazivajui gnev Jehove koji brani
Jevrejki da se izlae pogledima nevernika, ponekad bi Gerhard, prezrivo
nehajan prema prisustvu sestrinom, po povratku s pucake vebe, leno
progegao travnjakom i, istegavi se naglo kao panter, dohvatio vrh ograde,
vinuo se nad nju jednim jedinim zamahom, bacajui brz pogled pred stan
susetke bele udovice, koja bi ga tamo ekala i na ovaj znak presvlaila haljinu i
dolazila da se s njim spusti u podrum. Nailazio je i Milinko, u veernjim
asovima, posle dana provedenog nad knjigama, da popria sa Robertom
Kronerom, a onda i sa svojom devojkom, koja bi tad ve bila obuena,
okupana, hladna, spremna da ga s dosadom slua i izmenja s njim po koji
poljubac. Jedne takve veeri na ulazu je zazvonilo i kada je sluavka otvorila
vrata, u stan su prodrla tri agenta Kontraobavetajne slube, digli sve zateene
Janoa Koronga. "Nisam rekao! Ili sam rekao?" Njegov lelek pred sumnjom,
iknulom iz povreenog mozga, njegov zev za ubilakom rukom, beli krvavi
zubi iskeeni na pomisao da su preko njih prevaljena imena kojih se vie i ne
sea, ali za koja zna da se moraju prekriti utanjem smrti. Gospoiino rvanje
sa vatrom u sanatorijumu Boranovi; hroma leva noga njenog oca, gegav
korak, pokret kojim izvlai polovinu tela iz tla, iz nepokreta, iz mrtvog, ka
zelenilu bate, crni obris te noge za koju se sad pripija svaki njen damar kao
za gredu spasa, visoko na nebu, iznad plamenova koji je saiu, njene ruke
bez snage da se podignu i domae taj crni pokret, tu vrstu izbavljajui
sigurnost, koja se udaljuje, hramajui, postajui sve manja, otkucavajui sve
tie svoj hod u visinu. Leganje Roberta Kronera na crni zimski kaput u
sabirnom logoru, njegovo zadihano "Ne!" Verinim povicima i preklinjanju, to
"Ne" nastavljanju putovanja, nastavljanju patnje, nastavljanju odgovornosti,
tonjenje u neodgovornost, sklopljenih oiju, iznutra zaptivena sluha, zgrene
misli, da ne vidi, da ne uje, da ne shvati kako ih puta da odu, kako ih
naputa i biva od njih naputen, preputen vici, udarcima, hicu iz puke, koji
ga, evo, iz blizine pogaa, evo razvaljuje posred grudi, evo oslobaa, najzad
oslobaa. Opiranje Nemanje Lazukia prozivci, trapavim sunjima za koje je
vezan, u saznanju da uz njih ne spada, da ih mrzi, da bi ih odgurnuo i odrekao
im se lika i imena koji se meutim jo jedini utiskuju u njegova ula, sa
konopcima to mu se usecaju u meso, jer ih vue njihova teina, njihova
nezgrapnost, njihovo trzanje, njihovi crveni otoci na glenjevima, smrad iz
oznojenih nedara; njegovo otimanje da pogledom zakai ma kog od pratilaca,
u sivilu zore koje ni na jednom ne otkriva panje ni obzira, za izuzee, njegov
krik "Ne brao!" koji je sav la, koji on osea kao la, gade u ustima, la
meu laima, sve same lai od poetka do ovog trenutka kad je istina samo to
gaenje, elja za izuzimanjem, kog nema, kog pucnji otkidaju bacajui i njega
na gomilu preko ostalih, pod njih, omrznute, u smrad unitenja. Lazukikina
preneraenost pred istim takvim u nju uperenim pukama dve godine ranije,
njen spleteni polazak iz kue ("Nisam se dovoljno toplo obukla? Jesam li dobro
zakljuala?"), njeno kratkovido mirkanje prema meteu ubijanja na drugoj
strani ulice, koje ne raspoznaje, jer ne moe da mu shvati svrhu, jer u takvu
svrhu ne veruje, njeno trzanje od prasaka iza lea, njen vapaj: "Valjda nee!
Ja nisam kriva! Imam decu!", njene uvreeno iskrivljene usne stare devojke,
njen nahero podignuti pogled ka zimskom, nepominom, nebu. Tiho sanjivo
izdisanje Tereze Arbajtzam, udove Kroner, roene Lenart, u bolnici u
tutgartu, u belini, u ispoenosti dugim bolovanjem, u neznanju sebe usled
slabosti, s maglovitom milju na jedno lice, lice asne sestre orubljeno krutom
belom maramom tako jasnih obrisa kao lice mukarca, mlado i rumeno, s
pravim kratkim nosem i crvenim usnama, to lice drago koje vie ne ume da
imenuje niti da mu odredi odnos prema sebi i koje se rasplinjuje u belini, u
magli, u hladnoi. Skvrenost Rastka Lazukia meu aragama pobesnelih
kola, u letu, u poskakivanju, u kajanju to nije s njih siao kad je pucnjava
poela, u kolebanju bi li pokuao da skoi sad kad trenju prekida trzaj i
udarac u lea, od kog se uspravlja, izvija kao i konj pred njim ija mu se
ustuknula ogromna glava propne visoko pred oima, i pada na otri rub neega
- "je li to moj kofer?" pomilja - oseajui kako mu na usta toplo i lepljivo
navire nestajua snaga, svest. Jeanje Sepa Lenarta za vodom u podrumu pod
ruevinama bive kolhozne zgrade u selu Staruha zaglueno pucnjavom topova
i bacaa, koji su sve razrovali, zatrpavi ga pod zemlju meu samim jeeim
ranjenicima, u koje gleda irom otvorenih oiju, kroz polumrak zastrt prainom
od loma i ruenja, primajui u sebe njihove uasnute poglede, njihovu molbu
za vodom, koje nema, ve danima i noima, otkad traje razderotina na
njegovom trbuhu, tu dole gde pritiskuje obamrle nakvaene ake, tu gde curi,
gde bi podmetnuo ispucala usta kad bi mogao da se pokrene, kad mu se ne bi
utroba cepala i od pomisli na kretnju, od vredovnosti koja uzalud ite vlagu,
sveinu, mesto one koja otie, otie, plavi sve, jeku bombi, prainu, dim,
jauke, inei ih sve tiim, sve tanjim, neverovatnijim. Leganje Vere Kroner u
dvorinoj sobi nekadanjeg bakinog stana, s tri ebeta najpre sloena jedno
preko drugog a zatim navuena na sebe, do pod pazuha - jer je reeno da e
joj se telo postepeno hladiti -, gutanje laudanuma iz ake uz dolivanje vina iz
velike, oble ae, dan pre toga kupljene u ovu svrhu. Padanje njene glave na
jastuk s olakanjem, sklapanje oiju. Njihovo ponovno otvaranje da bi se jo
jednom videli: sto i stolica, prazna stelaa, stalak sa saksijom bez cvea, ne
radi oprotaja ve radi ustanovljavanja da nita vredno panje ne ostavlja.
Ostavlja sebe, misli. Ali koje to "sebe", ne moe odrediti. umovi sa ulice, to
nije ona, automobil, zujanje vetra meu rasutim starim sanducima i zaralim
obruima u dvoritu, a drugo nita nema, ini joj se. Podilazi je muka - to je od
leka, veruje; nada se da se nee pogorati, jer je to samo lek, mada
predoziran; moda je ipak trebalo lei u korito puno vode i prerezati vene, ili
uiniti i to im proguta pilule, kao to je bila smiljala, za ta sad ini se da je
kasno. Muka je drmusa, povraala bi, ali zna da to ne sme, grem volje
potiskuje grenje stomaka, samo ne nazad, suzbija nakupljenim strahom, kao
pesnicom, potrebu za povraanjem, jo jednom, jo jednom, uinie to koliko
god puta bude potrebno, to je kao poroaj, samo obratan, iskezi se, jedini za
koji je sposobna, i njeno dete e se roditi. Posrtanje Sredoja Lazukia
naslonjenog na mlado vrsto rame Steve Milovaneva, laara, na putu iz
krme "Stolac" kraj veslakog kluba, oteena stomaka, od vinjaka, kog je
popio premnogo, potroivi tek primljenu socijalnu pomo, igranje svetlaca
pred njegovim oima, kao to mu se deava ve poodavno, svake veeri, i kad
ne pije. "Pazi, ja ne vidim", mrmlja Milovanevu, koji ga vue napred, ali sad
koraci vie ne mogu da slede volju, noge se tope, one klize tamo-amo i evo ga
gde se oprua po travi nasipa, pod Stevinim drmusanjem i povicima. Svetlaci
skau, ljubiasti i uti, ivica nasipa ga ulja, to je pod njim neki otar kamen,
samo da mu je da se malo pomeri, ulevo, ali kako da to javi Milovanevu kad
mu je i jezik odrveneo, dok elo, prsa, trbuh trnu. Pritisak kamena u slabinu
postaje nesnosan, on otre ruku iz obamrlosti i gura je pod sebe, ali tamo prsti
ne hvataju nita sem trave, bol kamena je u njemu, ona se sad iri po
grudnom kou, stee ga kao gvozdena aka. Sredoje se izvije, sada pod sobom
osea ruke Stevana Milovaneva, "ta je to, je li to bio taj kamen", udi se i
gubi svest. Neuobiajeno ivo strujanje vazduha oko kreveta Milinka Boia, u
kom njegovo sigurno pamenje, naviknuto na ponavljanje jednakoga, otkriva
opasnost. Zapremine nad njim, on im izotrenim ulima osea ispunjenost,
dotiu ga po licu mlakim dahom, mukim, ne enskim, nepoznatim, zakljuuje.
Pokriva biva povuen s njegovog trbuha, meki prsti padaju na desno bedro,
gurkaju meso, opipavaju, uzmiu dajui mesto ubodu igle. Neto mu
utrcavaju, mada poslednjih dana nije od sebe davao znaka nikakve bolesti.
Pospanost, znai da treba da postane neosetljiv. Opravka ili vaenje zuba,
poto ih ima jo dva-tri, ta bi drugo bilo? Nova rana koja se na njemu otvorila
a da to nije osetio? Dreme ga zahvata kao paperje, kakva lagodnost, misli, da
su mi to uvek davali, ne bih nikad nita pokuao da saznam, ili je moda ipak
trebalo da se trudim da znam, ovek je zato ovek da zna, a sada vie ne
znam skoro nita i uskoro nita neu znati.
Docnija kajanja Vere Kroner zbog proputene prilike da se otrgne od Novog
Sada hrane se ne samo seanjima na logorske patnje. Te patnje, poto su
prole, predstavljaju deo njenog ivota, i ona, budui u svemu usmerena
prema sebi, ne bi vie ni mogla zamisliti da ih nije bilo. Njena je kob, smatra,
to se iz logora vratila u taj, navodno svoj, grad, a vratiti se opet morala zato
to se od njega prethodno nije otkinula. U pitanju je, osea, isti grumen
topline, ili bliskosti, koji joj se priinjavao i prvi i drugi put kao neka mutna
sfera privlaenja, slina planeti obavijenoj parama, ili nekakvom maglenom
suncu, mamei je da se ne udalji, odnosno da se sa njom opet stopi, varljivo.
Varljivo oba puta, jer kao to je, ostavi, morala da se udalji koliko nikad nije
ni slutila, tako isto, prijavivi se iz osloboenog logora, sa njegove ispucale,
leevima prekrivene zemlje, iza njegovih raskidanih ograda na ijim su se
stubovima jo klatili obeeni straari, za transport kui, nikako kui nije stigla.
Stigla je u Novi Sad; dravni kamion poslat pred logoraki voz dobacio ju je u
ulicu iza evangelistike crkve, ali je na vratima zatekla natpis nekog nadletva
za snabdevanje, u sobama mnotvo pisaih stolova i na njima stolice nogama
okrenute tavanici - jer je bilo popodne, zavretak rada -, a u bakinom bivem
krilu kue na njeno kucanje izala je domarka, debela i rumena, bosa, koja je
ovde oekivala povratak mua, Maara, s fronta, i ve joj s praga, tarui
tabanom list noge, saoptila ravnoduno da je poslednji lan porodice Kroner,
Verina mati, otila jo jesenas sa Nemcima. Vera, sa svojim zaveljajem na
dugom kanapu baenim preko ramena, mogla se odmah okrenuti i otii. Ipak,
umor ju je nagnao da se ispne stepenicama kraj te ene, gotovo je gurnuvi u
stranu kao neku nabuhlu zavesu, da proe kroz sobe i spusti zaveljaj u veoj,
ulinoj, koja je stajala gotovo prazna, i da sekretaru nadletva, postarijem
rodoljubu u jahaim pantalonama i izmama, koji e uskoro dotrati da zatrai
rauna zbog upada u stan svog osoblja, objasni kako je vie niko nee oterati
ispod sopstvenog krova. Od sada je, dakle, na svome. Ali gde je to svoje? U
Novom Sadu, najnioj nizini, u bari, naputenoj od istorije, koje su, kraj sve
surovosti, Nemci pljusnuli i u ovo osvojeno podruje, dovukavi sobom, dodue
uz kevtave komande, izvesnu urednost, odsenost, sistem, jedinstvenost u
ponaanju i izgledu, u hapenju i odvoenju iza ica, u ubijanju ak, koje su
umeli da podignu do golijatskih razmera, izjednaivi ceo kontinent Evropu u
jednu logoraku, pretnjom smrti uzbudljivo zapahnutu, celinu. Od te celine
ostaju, posle njenog raspada, samo tralje mrnje. Ta debela domarka
zaputene bezbojne kose, vazda u papuama, uplaena, baena ovamo, kao
na sprud, udajom za vratara, pripadnika strelastih krstova, iz svog mranog
sela, u koje e se, uostalom, posle nekoliko dana Verine nelagodne blizine,
kriom vratiti, na poruenim kolima, ne usudivi se da ponese i stvari iz velike
sobe, naretko ubaene, moda ukradene, i taj sekretar, ut, olinjao, preiveo u
virovima okupacije zato to se ona povukla pre no to ga je uguila, prisilnim
radom (u dva navrata), gladovanjem njegovim i ene mu i dvoje dece,
izbacivanjem s posla u pivari posle njenog preuzimanja od strane maarskog
komesarijata, ranjavanjem u bombardovanju kudeljare gde se bio privremeno
zaposlio, izdajama koje ipak nije poinio jer se one od njega, nedovoljno
znaajnog, nisu ni traile. Stenjena izmeu njih, Vera osea skoro
razoaranje: zar je za to trebalo ne izgubiti rat? Njeno telo, koje je ispoeno ini joj se da je uplje du trupa i udova, promajno -, tei da bude popunjeno:
ona mora da se postara za hranu i najnunije predmete. Polazi u komiluk i
natrapa meu prvima na Gerhardovu bivu ljubavnicu, u susednoj kui. Ova
upravo pri krompir u kuhinji otvorenoj ka dvoritu - mesec je jul, l945 -, i ne
prepoznaje pridolicu u bakandama, utoj platnenoj suknji i ruskoj vatiranoj
bluzi. Zatim kad joj se Vera predstavi, pljesne rukama i ustukne kao da joj je
na sto sletela velika, upava ptica. Nimalo se ne ustruavajui - Vera vidi po
njenom licu da se ne pretvara -, poziva iz sobe mua koji onde ita novine
leei na kanabetu i prenosi svoje uenje na njega i na svoju devojicu, koja
takoe izmili na viku. Mu nudi Veri stolicu, slua klimajui glavom istoriju
izgnanstva Kronerovih, u kojoj majino vero-brakolomstvo oprezno ne biva
dotaknuto, i tu Vera jede prvi poklonjeni ruak. Poklonjeni? ini joj se da bi
imala prava da zalupa na svaka vrata i da zatrai bilo ta, pozivajui se na
punu godinu liavanja; ima potrebu da svima saopti ta je iskusila u
strahotama, a opet, ove joj se, zgrudvane u rei koje jo i nisu kazane,
vraaju, zatrpavaju je iznutra svojom teinom, svojom istinitou, a onda i
neistinitou jer je u njima poneto i zatajeno, nalepe se u njoj kao smola, i
ona outi. Najednom umorna, oznojena hranom na kakvu nije navikla,
uzbuenih creva, mora da ide brzo kui. Tamo, u velikoj sobi, svaljuje se na
pod i plae. Gue je rei koje je izgovorila i one koje nije izgovorila, gue je
utanje i klimanje glavom kojima su sasluane, gui je uzvik to ga je
potisnula: "A vi, ta ste vi za to vreme radili?" Previja se, iz pukotina poda
zavonja praina, stomak joj se podigne, izlazi u kuhinju i povraa. Gleda
rastueno u grudve izmlevene hrane koju je izgubila, na oi joj pou suze, a
onda shvati koliko je sve to preterano, neprirodno. Mora odmah poi da potrai
neku vlast, pomilja, da prijavi komiju, nedopustivo je da se on tamo izleava
u zaklonu svog stana, na svojoj okruglastoj, zajapurenoj eni, koju je njen brat
Gerhard po volji pozivao u podrum, a sad to niko ne zna. Treba ona da stane
na ulicu, na Glavni trg, da izvie prolaznicima sve to zna a oni ne znaju.
Gotovo da bi skoila i krenula. Ali, osea da nema na to prava, jer ne sme sve
rei, pa samo spere ispovraanu hranu i odlazi vukui noge u svoju veliku
sobu. Seda na stolicu i drhti. Kamo je to dospela? Kao da je meu samim
praznoglavcima: oni joj daju da jede i sluaju klimajui glavom njenu priu, oni
u izmama premeravaju dvorite njene roene kue iz koje su joj najblii
odvueni, niko nee da sazna to ona zna. Ledeno je usamljena, sve to uokolo
su tuini, aveti; najednom joj se uini da je, napustivi logor, ostavila jedino
mesto gde se sporazumevala, gde su je okruavali pravi, bliski ljudi, vidi onu
pusto prekrivenu leevima u trenutku kada ju je napustila, vidi iskoena tela
obeenih straara i gotovo je spremna da i za njima zaali, da klekne pred njih
i skine ih sa konopca i da zavapi: "Tucite me, ja sam vaa." Shvata da je
nepromenljivo ostala onde, na onom vebalitu prinude. Razgre na prsima
haljinu, jer sama sebi ne veruje, i iskosa, grei vilicu, ita naopake crni
utisnuti natpis. Da, to je ona. Da je bar stvarno ostala, mrtva, kao Magda i
Lenci, pored svog kreveta, proreetana poslednjim Handkeovim rafalima, u
utihnuloj sobi ljubavi nakienoj crvenim plamicima! Skoro da sanjari o svojoj
smrti, kao o spavanju, od misli na nju muka joj se razilazi iz stomaka, stolica
na kojoj sedi uini joj se udobna, ona se na njoj napola oprua, zadrema. Onda
je ponovo trgne glad. Jesti, jesti! Izlazi u manju sobu, nigde nema nikoga,
domarka je moda izala na dvorite, moda pobegla nekoj poverljivoj
poznanici da ispria nevolju koja ju je snala povratkom davno otpisane
kuegazdine keri. Ali nee! nee! rei u sebi, ve i glasno, provaljujui u
ostavu, sekui bez premiljanja hleb, kidajui zubima komad kobasice poloen
na tanjir, traei oima meu flaama neki zain, kiselo, nieg nema. Preplai
je um, to su se neka vrata zalupila, ukoi se, ta ona to ini? Pa ona na sve
ovo ima pravo, nije joj potrebno da krade. Izravnava zubima razgrieni okrajak
kobasice, hleb se nee poznati, vraa se u svoju sobu, polagano i s uivanjem
jede. ivot. Morae se postarati za sebe. Odlazi u kuhinju i briljivo se umiva,
ponovo se oblai poravnavajui na sebi svaki nabor odee. Ide u grad, ve je
predveerje. Neki ovek u gumenim izmama i sa kaketom na glavi vozi
bicikl, u korman je obeena kofa koju paljivo pridrava. Pomije! dosea se
ona, vraena mirnodopskim pojmovima, i sama se sebi zadivi to je tako
dovitljiva, prisebna, nasmei se. Treba da kupi pristojnu haljinu, cipele, treba
da nabavi novaca. Kree se nasumce, ulicama koje poznaje, koje su iste kao
pre godinu dana, samo sprane od Nemaca, od opasnosti, uzmuene sluajnim
saobraajem. Izbija na mali trg, tu je Velikovieva papirnica u kojoj je esto
kupovala sveske, olovke. Ne odoleva iskuenju, ulazi, nad vratima se tanko
oglasi zvonce, kao nekad. U radnji je sumrano, nema kupaca, za pultom stoji
gospodin Velikovi, onizak, stamen, s etkicom prosedih brkova pod tupim
nosem, Vera se sea kako je otac jednom tiho rekao materi da mu se
papirniar alio to je u radnji sam, ne moe izai kad mu je potreba, pa je
navukao zapaljenja beike "Ja sam Vera Kroner", veli ona jo sa sredine
radnje, zadihavajui se od to nekoliko rei. "Ne znam da li me prepoznajete."
Velikovi iri sitne oi bez beonjaa, usta mu se zaokrugle. "O, to ste vi,
gospoice. Ali otkud? Kako vas dugo nije bilo." I prua joj preko tezge obe,
kratke i mesnate, ake. "Da, bila sam u logoru", saoptava ona, pa zasuzi, i za
sebe neoekivano, jer je on istinski oaloen. "Htela sam vas zamoliti da mi
date neto novaca, ako moete." Trgovac je tek sad odmeri ispitivaki, kao svi
dosad, on uzmakne za korak prema rafovima s briljivo rasporeenom robom,
zatim se zbunjeno maa za fioku u tezgi, izvue je, prebira. "Kako da ne. Kako
da ne. Izvolite." I izbacuje na tezgu dve, zatim jo jednu, zakovrnute
novanice. "Uzmite, uzmite." Ona s oklevanjem prua ruku, hvata novac; sada
kad joj on masti prste, vie joj se ne mili. "Treba mi za prve potrebe, znate.
Vratiu vam." "Pa naravno", brza Velikovi i nagne se preko tezge da je
potape po miici. "Samo kad ste se vi ivi vratili." Osvre se oko sebe. "Kad
bih imao koga da me zameni, poveo bih vas kui da se izrazgovaramo." I Veri
ponovo dolazi u pamet njegova alba na beiku. "A vai kako su? Jesu li ivi?"
pita on. "Samo sam se ja vratila", veli Vera, ne pominjui ni ovog puta majku.
Stoje nekoliko trenutaka utke, zatim ona gurne novac u dep vojnike bluze i
klimnuvi glavom izlazi. Sledeih dana obilazi kancelarije komande mesta, vadi
potvrde, karte za snabdevanje. Pronalazi upravu narodnih dobara, u zgradi
ispranjenog mlina; jedan podoficir brkajlija vodi je u ogromnu hladovitu odaju
zatrpanu do visoke tavanice ormanima, krevetima, stelaama, stolovima,
stolicama, i irei ruke poziva je: "Biraj , drugarice." Dugo trai ta bi joj
odgovaralo, u potaji se nada da e naii na neku svoju stvar, za as joj se uini
da prepoznaje otoman iz njihove sluinske sobe, pa ga ona i podoficir
razgovor jedna krupna, malo povijena ena irokih obraza, srdana je, glasna,
pita u kom je logoru Vera bila, pa pria da je i sama robijala u Gradici, u
Hrvatskoj, dok nije prebegla u partizane; zatim presee razgovor pljesnuvi
akama o sto i vodi je hodnicima i sprat nie, u veliku sobu sa est pisaih
stolova oko kojih sedi eta devojaka i jedan mladi s laneno plavom kosom bez
leve ruke. Vera ima utisak da je i ovde ve najavljena, niko joj se ne iznenadi,
ak ni Mara Brki, debeljukasta devojka napuenih usta, s kojom je godinu
dana, jo pred rat, pohaala isti razred gimnazije. Svi su prema njoj obazrivi
kao da je lomljiva, oslobaaju za nju najudobniju stolicu, okreu je prema
svetlosti, iste pred njom sto, govore joj tiho i nasmeeno, dajui prva
uputstva o unoenju imena i cifara sa malih, ipartanih spiskova u pola metra
veliku knjigu. Docnije se zaborave, dobacuju jedni drugima zadevke, smeju se;
jedna lepa tamna devojka zapeva koranicu koju ostali prihvataju u pola glasa
ili zviduui. Nude se izmeu sebe cigaretama, dele ponete uine, i Vera
dobija, bez nuenja, udeo na paretu hartije, hleba namazanog mau i
posutog paprikom, i vode iz zelene litrene boce. U podne svi zajedno tre na
ruak kloparajui drvenim potpeticama po hodniku i niz stepenice, javljajui se
starom brkatom vrataru, izleui na suncem obasjanu ulicu i pretravajui je
do naspramnog ugla, gde je nekadanja krma pretvorena u trpezariju. Sedi se
u dve male zaguljive prostorije, servirke u keceljama donose jelo, miriljavo,
gusto, masno, svi se na nj naklope jer novodoli ve ekaju svoj red. Mara
donosi Veri svenji ceduljica s ispisanim datumima i odtampanim natpisom
"ruak", "veera" naizmenino, za koje e platiti tek prvog. Tako sada ima jo
jedan program: da uvee izmeu sedam i devet pree razdaljinu od stana do
menze. Tada vie nije u svom drutvu: za stolom su neznanci, ali isto onako
glasni i za drugovanje orni, koj i je ne pitaju kako se tu stvorila, jer se to za
njih po sebi razume. Polako se u njoj zainje poverenje prema druini u koju je
dospela; usvaja njen nain ophoenja, podvrgava mu se. To joj ne pada teko
jer su joj ovi ljudi zapravo slini ne samo po godinama ve i po skitakoj
samostalnosti: ako i imaju roditelje ili srodnike, pa i ako s njima ive, nastoje
da se od njih odmetnu, odriu se naviknutog, u odevanju, u govoru, jagme se
za vojnike bluze i pantalone, ne neguju lice i kosu, juriaju na menzu kao da
drugde nema za njih hrane ni utoita. Mara u vie mahova nagovetava da bi
rado posetila Veru kod kue, i mada se ova kloni da je pozove, ne moe izbei
da je pusti u stan kada su iz menze krenule zajedno i utvrdile da idu u istom
pravcu. Praznina i nered Verinih soba odueve Maru, ona zatape rukama
okreui se po zaptivenom prostoru mranom usled sputenih aluzina, s
gomilama odee po stolicama, s razvalinama neopranog suda na stolu i na
prozorskim daskama, baca se leima na otoman sa koga nisu uklonjeni jorgan
i jastuk, razmie noge i iri ruke. "Uh, ala ti je ovde ivot!" Verinu nemarnost
ona po svoj prilici tumai kao protivljenje navikama graanskog stalea i mora
biti da svoj utisak prenosi u razgovorima na druge, jer narednih dana drugarice
okruuju Veru s naglaenom prisnou i daju joj do znanja da bi se i van
kancelarije s njom rado sastajale. No ona se, najednom, jei od tog
nametljivog pribliavanja. Ima oseanje da je, otvorivi svoj samotni dom pred
Marom, razgolitila neto lino i tajno, da joj je dotadanja nepristupanost
zaprljana, pa uvee s gaenjem lee na otoman, pod nepresvueni jorgan.
Jedino Miciku i dalje prima mirno, ako joj ona navrati, najee da bi, brbljajui
o kojeem drugom, oprala sue i, sluei se iz fieka ponetih u torbi, skuvala
nudi Veri da sedne, iako uokolo ima stolica; gleda u hartije pred sobom i nekim
umrtvljenim glasom nie datume njenih zakanjenja na posao. Vera pokuava
da se priseti jesu li pobeleeni datumi tani - ini joj se da ih je premnogo -, ali
kako ne moe nita da dokae, veli da se u reene dane nije oseala dobro.
Jurkovika podie na nju svoje sitne, sad po rubovima zacrvenjene oi i pita je
li ila lekaru, a kako ona odvraa da nije, s pakosnom podrobnou objanjava
da samim tim njena zakanjenja postaju neopravdana i da bi po zakonu ve
mogla biti otputena s posla. Ona, Jurkovika, ipak ne misli zasad pribei toj
poslednjoj meri, imajui obzira prema injenici da Vera potie iz porodice koja
je dala jednog borca, Gerharda Kronera, i da je ona sama na svoj nain
propatila pod faizmom, mada je imala i bliskih srodnika kolaboracionista i nije
sasvim jasno kako se iz logora vratila iva u srazmerno dobrom stanju. Njena
prolost e zato biti podrobno ispitana, za to e se sama ona pobrinuti, a dotle
neka ide nazad na posao i neka se uva daljih prekraja discipline. Popodne
istog dana dolee joj u stan Micika, zadihana, lica zbrkana od negodovanja,
pitajui ve s vrata ta se to zbiva. Jurkovika je i nju pozvala na razgovor,
nabrojala joj Verine prekraje discipline i izrazila nezadovoljstvo njenim radom,
pa je dovela u sumnju i Micikine namere to je Veru preporuila. "ta je to s
tobom, srce moje? Pa dosad su te svi samo hvalili?" Vera uti, sedei
zagledana u zid, kolebajui se bi li Miciki odala sve to je pritiskuje, ali
zakljuuje da je to nemogue, jer bi pred krajnjom istinom i onako ustuknula.
"Pa govori, u emu je stvar, lae li ona sad ili ranije?" trka oko nje stara
devojka, ali Verino utanje postepeno lomi njenu uplaenu radoznalost, navika
da posluje umami je u svoju koloteinu, ona se propinje na prste, gleda oko
sebe, hvata i obre uprljano sue koje se gnezdi svud po sobi, poinje da isti,
da pere, i uskoro se meu njima u sjaktavim oljama pui aj, na tanjiriu
odrava ravnoteu hrpica kolaia. "Jesu li dobri?" pita s uverenjem Micika i
razveze o poznanicima koje je poslednjih dana isposeivala i o novima to ih je
stekla. Sve sami krasni ljudi, tvrdi, pozivajui Veru da joj doe sledeeg
utorka, jer je reila da u taj dan svake sedmice odrava kod sebe malo poselo,
sa najbliima. Vera joj meutim nee nikad otii, grozi se i pomisli da bude
suoena sa bilo kakvim drutvom; dok joj je ono dosad bilo ravnoduno, sada
ga osea kao bodljikavu pregradu izmeu sebe i vazduha, sebe i sveta i
njegovog znaenja, sebe i rei, sebe i seanja, kao nekadanje iane ograde
meu koje su je saterivali uz gnevne povike. Okree se samo sebi, ovog puta
svesno, u dubokom saznanju da je sama sebi jedina ostala, da je jedinstveno
bie drukije od svih ostalih, stenjeno neprijateljstvom. Poinje sebe da
saaljeva, i da se tei naginjui se s nenou nad sobom. Obraa panju na
hranu koju kupuje, ponekad zanemari menzu i spremi sebi ukusniju veeru od
jaja, slanine i luka, pa je zalije vinom iji ukus ve razlikuje i u kom uspeva da
nae zadovoljstva. Kupuje sebi tkanine koje joj privuku pogled u siromakim
polupraznim prodavnicama, trai i nalazi krojaicu, pojavljuje se u kancelariji u
novoj haljini od vetake svile, plavoj na bele bobice, pripijenoj uz telo, kose
sputene niz lice u dva drska kraka uiljena ka jagodicama. Trudi se da ne
primeuje nikog prolazei hodnicima pote i sedajui za svoj sto, sa koga ne
die glavu, ali upravo sada nju vie primeuju; Voja, mladi koji sedi u uglu
kancelarije, upuuje joj, rumenei, enjive poglede, mukarci koji rade na
istom spratu unose joj se u prolazu u lice pozdravljajui je naglaeno, dubokim
trepereim glasom. To je i drai i umiruje, zakljuuje da je upravo to htela da
itipati. Kao opor vukova, koji su jedan od drugog primili znak o njenoj blizini,
ili neki njen nevidljiv znak, miris, roje se oko nje i reei, kezei zube, nude se
da na njoj okuaju mukost. Nju trka ve zamara, osea kako joj i sama
podlee, nou je mue ljubavni snovi, u popodnevima, ispunjenim dremeom,
opija se i rado priziva u misao neije rei, zamiljeni dodir. Jedne veeri - jo
nije upalila lampu, iako je u nekoliko mahova pomislila da joj to valja uiniti zauje na vratima lako kucanje, skoro samo grebanje, i kad otvori, sudari se
sa zastavnikovim iskopnelim, kao uzdu preseenim licem, zakolutanim oima,
moleivim mucanjem. Dri ga nekoliko neodlunih trenutaka u iekivanju, pa
stupi nazad pozivajui ga nemo, pokretom ruke, za sobom. Priljubljuje se uza
nj im je zatvorio vrata i, kako mu ruke drhte skoro do uzetosti, sama ga
raskopava i daje mu se, tu u kuhinji, posaena na sto, gotovo odevena, ne
doputajui mu da je razgoliti. Onda ga brzo sama zakopa, obue, i gurne
napolje, dok on oajniki moli da jo ostane. "Nikad vie", odvraa strogo. "A
ako jo jednom banete ovako nepozvani, pozvau miliciju i tuiu vas
Jurkoviki." Zakljuava se i odlazi u sobu sama. Potee vina iz boce i lee.
Susret je bio prebrz, nije je ni izbliza zadovoljio, a svu ju je uzdrmao i izvlaio.
Zarie se da slinu slabost nee vie sebi dozvoliti. Zastavniku, koji je na
hodnicima pote saekuje s poniznim, preklinjuim pozdravom, ne
otpozdravlja, ostalim goniocima izlae zlovoljno lice. Ali njeno prvo poputanje
iri svoje talase po movari te skupne udnje, jedne veeri na vratima joj
zakuca ekspeditor, kran, vratat, zreo mukarac, i ona, ne razmiljajui, ini s
njim isto to i sa zastavnikom. Zatim na red dolazi Voja sa svojim bojaljivim,
dirljivo nespretnim, jednorukim stiskom, pa lepi, tankovijasti pismonoa sa
kojim je sluajno sela da rua za istim stolom, konano i njen ef, s kojim je
jedva kad i re progovorlla, spretni, lukavi predratni finans. to je sa njima ne
vezuje blie poznanstvo, ne smeta joj; samo neka dolaze uvee, u asu kad je
piem i amom pripremljena za nepromiljenost, i neka ute, neka ne trae
izjanjenja, ni svetla, da im se pokae naga. Posle njih javlja se kajanje,
gaenje, ali ona se na to ve navikla, ini joj se da su nerazdruiv deo
ljubavnog spajanja. Ponovo ih eka. Ponekad uzaludno i besplodno: niko joj ne
doe. Tada se raduje, osea se kao da je izbegla neto runo, slino nekim
danima bez posete u logorskoj kui radosti koje je provodila zamiljajui
usredsreeno da je na slobodi, u nekom gradu gde za nju niko ne zna. Onda
opet neko navrati, a ona se i s tim miri. Obleu je sad i nepoznati ljudi, koji su
je zapazili, saznali da ivi sama i da je podana; saekuju je na ulici blizu kue,
javljaju joj se dubokim naklonom i dobacuju joj laskave rei, a kad ona pokae
da ih ve prepoznaje ili im se ak ovla odjavi, obino u sumrak zakucaju na
njena vrata i mole da ih ona pusti jer im se neodoljivo dopada i ele da s njom
razgovaraju. Poneko od ovih stranih ljudi donese joj bocu vina, cigarete, ili u
zamotuljku tkaninu, za koju se u trgovini pored novca moraju dati i takice.
Ona to prima. Prima i novac koji joj stave na sto, u mraku, poto im se podala,
zamahnuvi ipak prethodno njime pred njenim oima, da bi znala iji je. Ali i te
posete ostavljaju je hladnom, razoaranom, te jo vie pije, a na posao, zbog
mamurluka i zbog oseanja besmisla koji on izaziva, zakanjava, ili, u neke
glavoboljne, kine dane jeseni, koja ponovo nadolazi, izostane. Jurkovika je
ponovo poziva na razgovor, sad ve otvoreno gruba, ljuta, ini se da je
poneto i naula o Verinom vladanju, jer pominje da bi izostanci nekom ko je
kao ovek ispravan i mogli biti oproteni, dok prema njoj vie ne misli imati
zamuene svetle oi iza naoara, koje zatim skine i, izvadivi drhtavom rukom
maramicu, dugo brie. "Tvoja mati mi je pisala", veli tromo, stavljajui naoare
na nos. "Traila je da saznam sve o tebi i da joj piem. Pratio sam te. Bilo mi
je kao da iz daljine pratim svoju ker, nau Eriku, ti je se sea, zar ne, toliko
puta ste se zajedno igrali ona, ti i Gerhard. Ali neto se u meni poremetilo,
pokvarilo se neto. Pomislio sam kako si ti iva, a ona mrtva. Pomislio sam
kako sam ja iv, a tvoj otac nije, a mati te je napustila, izneverila. To mi je
izgledalo kao nepravda. Zato da ja nemam svoju ker, a drugi, kojih nema, da
je imaju? Bila je to bezumna pomisao, i ja sam je odmah odbacio." Tu on
zauti, usta mu zadru, opet spusti pogled. "Ali moje greno telo", vikne
najednom, lupivi se pesnicom u ulegnuta prsa, "ono mi nije dalo mira."
Zanjie glavom. "Iz starake pakosti poeo sam da te gledam i sa eljom.
Video sam kud srlja, kako se rasipniki podaje svakom. I kad sam prvi put
doao, ja sam doao da te opomenem, da pokuam da te odvratim sa tog
puta. Ali ti si zamirisala im sam ti se pribliio, taj tvoj miris mladosti me je
opinio, u ovom mraku, ti si me primila, obujmila, najednom sam posle mnogo
godina osetio da sam jo mukarac, da sam jo iv, da nekom mogu posluiti, i
uinio sam greh. Oprosti mi." Odmahne glavom, kao u neverici, sklopi oi, i
ridanje, suvo, bez suza, opet ga potrese. Veri ga doe ao. Ona podie sa poda
eir, vidi da je to ist, ali mnogo puta prepeglan eir sa markom utisnutom u
svilenu postavu, i prui mu ga. "Idite, ika Jakobe." On kao da je ne uje, no
posle nekoliko trenutaka ipak se, sam, digne sa stolice, nabije eir nad levo
uho, savije al oko vrata. "Doneu ti pismo tvoje matere", promumla, ne
gledajui u Veru. "Ona ivi u Frankfurtu, moli te preko mene da joj oprosti,
spremna je da te primi k sebi, njoj je dobro, udala se ponovo i dri gostionu."
U Veri se na as propne udivljenost, kao grcaj, ali isto tako brzo potone, na
njeno mesto pljesne slika maloanjeg spajanja sa ovim glasonoom njene
matere, spajanja u kom je ak dosegla zadovoljstvo, i stomak joj se gadljivo
stegne. "Idite, idite smesta", nareuje, i otkljuava vrata. Gotovo ga gurne
njima u lea, niz stepenice, da bi se to pre ponovo zakljuala i zaboravila ga.
Ali im je izaao, gaenje nestaje. Sada ga opet vidi mlaeg, kao na staroj
fotografiji, a oko njega su nanizana druga podmlaena lica: njenog ona,
matere, Gerharda, Erike. Gerhard i Erika kanda su ak pomalo vodili ljubav,
detinjsku, zavlaei se u dolje i umarke kraj puta kojim je drutvo fijakerima
putovalo pribrejem oko Novog Sada. Ona ponovo kusa utisak lagane vonje, s
kloparanjem tokova i lupom konjskih kopita, s poskakivanjem lea starog
fijakeriste u debelom tamnom kaputu i crnom eiru visoko na boku, s mirisom
konjskog znoja i balege koji se skladno sliva u miris rastinja i vetra sa Dunava
vidljivog kao bela traka u daljini. Nije joj, meutim, bilo prijatno na tim
putovanjima. Sedela je naspram matere i oca, oseajui kao uvek napon koji
izmeu njih struji: njihovu udaljenost, koja im je koila osmeh i obuzdavala
rei. Jedva je ekala da stanu, pa da ih napusti. Stariji bi ispred tokova dvaju
fijakera, iz kojih su koijai ispregli konje i odveli ih na ivicu umarka da pasu,
rairili ebe i seli da se kartaju, Gerd i Erika bi se izgubili u bunju, a ona se
otiskivala do krajnje granice dozvoljenog udaljavanja i predavala se svojoj
izdvojenosti meu biljem. Ali, bilje je nije oduevljavalo, nije uspevala da se u
njega unese, suvie je oseala blizinu grupe kojoj nevoljno pripada i kojoj e
se morati vratiti, pa je zapravo opet ekala da vreme proe, do ruka, do
uine, pa do povratka. Bernister je k njima, sea se, nekad sam a nekad sa
crnim metalnim oklopom, ali se dalje niu nizak irok kau, fotelje, ormani, u
pretrpanom redu. "Napravi nam kafu, hoe li", obraa se Bernister nesigurno
eni, a im ova izae, nagne se k Veri i preklinjui proapue: "Nemojte joj
nipoto rei da sam vas poseivao. Ni za pismo vae matere, ona nita ne
zna." Ali otvara fioku pisaeg stola, vadi olovku, parence hartije od one iste
koju joj je nekad ostavljao, i urno, napamet, ispisuje tampanim slovima:
"Theresia Arbeitsam, Frankfurt a/M, Forellenstrasse 17." Sklanja olovku na
mesto. "Ostavite cedulju. Razgovaraemo kao da ste adresu sami pribavili." I
stvarno razgovaraju, najpre u etiri oka, a zatim pred enom koja unosi dve
kafe (bez tree za sebe) i staje kraj vrata sluajui, ali ne govorei nita. Bivi
posrednik objanjava Veri da mora izvaditi paso, obavetava je gde, obeava
pomo pri popunjavanju formulara ukoliko joj ona bude potrebna i - pogledavi
u enu bojaljivo - novaca ako bude imala trokova koje ne moe da podmiri.
Kafa je mlaka pa je brzo popiju, i Vera ustaje. Sada je Bernister zaustavlja,
pozivajui enu da ga podri: ta svi su oni, veli, podjednako stradalnici, i Vera
je sigurno prola kroz najgore, da, sada se to sve obelodanjuje i saznaje, tada
niko nita nije slutio, iveli su u miru jedni pored drugih, a i oni, kao Nemci,
imali su svoju kalvariju, jedva su preiveli, dok je sirota Erika stradala, onako
mlada. U svakoj porodici, eto, ima bola, rtava, zakljuuje on snebivljivo, no
kako njegova ena ne progovara, ve samo brie oi, ne zadrava vie Veru.
Ona ide u miliciju, kupuje formulare, popunjava ih i, taksirane, predaje na
alteru. Mlad inovnik rekne joj da e biti obavetena o ishodu. Kada? To on ne
zna. Odlazi nezadovoljna tim neodreenim odgovorom, jer joj se sad najednom
uri, ini joj se da je duge mesece od povratka iz logora provela uludo, u
pokuaju da se prilagodi ivotu koji joj je od poetka bio tu. Uskoro zatim
stie joj i pismo od matere, koje podstie njenu nestrpljivost. Ono je napisano
zaudo ne nemaki nego srpski (Vera o tom opredeljenju dugo i esto
razmilja, pa dolazi do zakljuka da ga je podstakao obzir prema mogunoj
cenzuri, ili neukost ene koja zemlju poistoveuje sa jezikom, ali nikad nee
upitati majku o pravom uzroku) i teko se ita zbog nezgrapnog rukopisa i ve
osetnih praznina u pamenju izraza. "Draga moja Vera", glasi pismo, "ja sam
ve dva puta pisala gospodinu Bernisteru, i on je sad meni pisao da si ti dobro i
da ivi u naoj kui. Meni je teko to nisam tebe doekala, ali sudbina je
reila drukije. Kada su vas odveli, ostao mi je samo Herman, a on je morao
da pobegne iz Novog Sada iako nita ravo nije uradio, bio je dobar prema
svima bez obzira na veru i nije nikoga dirao. Herman je sada moj venani mu,
on je star 46 g. kao i ja. Mnogo smo se zajedno patili, bili smo i u logoru kod
Karlsruea, a sada ivimo u Frankfurtu na Majni i drimo malu restoraciju, od
toga ivimo. Moj Herman kae da voli da ti doe. Bie njemu kerka kao da
si prava, jer on nema dece a mene potiva, jer smo zajedno napravili na mali
lokal. Ja te ekam, pisala sam i gospodinu Bernisteru da ti kae da doe i da
te ekam. Ako ti treba novaca za put, ja ti ne mogu poslati jer su mi na poti
tako kazali, ali gospodin Bernister e ti dati, on ima u Hanoveru brata i mi
emo njemu dati. Dakle to pre doi. Pozdravlja te i ljubi tvoja mama Tereza
Arbajtzam". Vera pismo stavlja, bez koverta, na kuhinjski kredenac, zaglavivi
mu ugao u okvir vitrine, a na drugi kraj zabada koverat sa arenom markom.
Sada su joj te dve hartije stalno pred oima, kao zastave. Povremeno im prie,
zagleda se u majina ukoena slova, proita po jednu re, ne vie, jer sve
ostalo pamti, ili prstom pree po marki koja prikazuje Johana Volfganga Getea
dosad nije dobila paso da mi se pridrui, sve ostalo preuti." U stvari, svi su
oni izbeglice, kao i gostioniarski par: iz Banata, iz Slavonije, iz eke i
maarskog Prekodunavlja. Jedan plavook mali prodavac povra govori s Verom
stalno srpski, hvali se da je kolu zavrio kod franjevaca u Bosni, vie joj rui
"zemljakinjo" i oito oekuje da se ona oduevi kad god ga vidi. "Kako vam je
ilo pod komunistima?" pita je, nabirui usne, jedan visok, prav, rano osedeo
elezniar bez desne ake, izbeglica iz lezije, i svi uute usred razgovora i
ukoe se s kriglama u ruci da bi uli njen odgovor. "Pa tako, ni dobro ni loe",
kae Vera i s jetkou belei razoarano oputanje njihovih lica. Uvee je mati
zbog ovog neodreenog odgovora, koji mora da joj je Herman kad su se nali
nasamo prepriao, poziva na odgovornost. "Ti nita ne shvata!" prosike ona,
zacrvenevi se naglo, to joj se sad esto deava. "Ovo su ogoreni ljudi, njima
je tamo propalo sve, kua, zemlja, a nekom i porodica; za njih je, ko ne grdi
komuniste, gad, dri se toga!" Iz tog priprostog upozorenja jedne krmarice,
meutim, Veri progovaraju zabrane njenog devojatva, okupacije, sve u njoj
se opire traenom busanju, pa i svakom busanju uopte; najednom se sea
oca, njegovog uvek sumnjiavog, polunasmeenog sleganja ramenima pred
ispoljavanjima netrpeljivosti bilo koje vrste, najee Gerdovim, u poslednjim
mesecima to ih je ovaj proveo pod domaim krovom, i to dranje joj se sad,
posle svih klanja, ini jedino razumno i, zapravo, jedino podnoljivo.
Zaprepaeno belei koliko se materino ponaanje srozalo otkako je otac
mrtav; njena prostota, koju je ona kao dete slutila i nazirala, sada izbija u
svakom pokretu i rei. Vidi kako je ogrubela, skorela se, kako nemarno
razbacuje noge u hodu, kako staje, isturujui trbuh i podboavajui se o
kukove, pred goste, da bi na svaku njihovu grubu alu razjapila usta sa redom
zlatnih zuba i zakikotala se kao pogolicano omatorelo odoje. Osea pred njom
jezu tuenja, sve ee se povlai u svoju sobu. Tamo je meutim krma i
dalje progoni prostakim glasovima, kao iz podzemlja, iz nevidljivog pakla.
Pokuava da odvoji od njih panju, lee na krevet i pritiska krajeve jastuka na
ui, ali svejedno uje i neodoljivo zamilja, pod utiskom priguenog roktanja,
ta se dole zbiva: pijano razmetanje preivelih policajaca, esesovaca,
lagerfirera, straara. Iskrada se na ulicu, ide ka centru. Gleda velike trgovine,
koje su pune arene robe, gleda restorane i kafane iza ijih se izloga brzo i
uglaeno vrte kelneri, gleda kako ogromni ekii rasturaju ostatke ruevina i
zabijaju u oieno tle gvozdene stubove za budue zgrade. Promiu tramvaji,
kamioni, autobusi, sve treti, svak uri, radi, ili se bahato odmara po
gostionicama sa detinjasto bodrim nazivima kakav je i "Beim vollen Tisch". I tu
bodrost Vera prepoznaje, ista je koja je izmiljala obmanjivake natpise po
logoru, nazive za blokove, revire, za kue radosti, koja je ukruivala korak
straara u stroju, koja je dresirala vujake da neposlunim logoraima cepaju
meso. Ima oseanje da je cela Nemaka jedna ogromna ludnica, gde hiljade i
hiljade, svi do poslednjeg, dosledno i u saglasnosti jedni s drugima govore rei,
ine radnje, ostvaruju zamisli koje su van razuma, hladna, izmiljena
konstrukcija bezumlja. Ali logina, celovita konstrukcija kao neki go,
nepotrebno postavljen betonski zid. Nema se kamo od njega pobei. Na sve
strane je praznina, ona, Vera, krui po njoj bez dodira bilo s im, a kad opie
ceo krug, opet se nae pred golim, hladnim, do neba visokim betonskim
zidom, nepotrebnim, izmiljenim, ili neprobojnim na njen unutranji krik. ini
joj se da e i sama poludeti ako se neto ne desi, ako joj neko ne apne na
ponavlja, sve tie i tie dok ona odmie ulicom. Mama moda lei pod tatom, ili
je izala na dvorite da prostre rublje, ili se jo nije vratila iz popodnevne
posete, ko zna, a i svejedno je, ostaje taj nesporazum, ta uzaludnost dejeg
dozivanja, kojoj je neka daleka, nepoznata neminovnost odredila uzrok i
granice. Veri se vlae oi: zna da nikad nee biti uzrok takvog nesporazuma,
mogunost za taj uzrok iz nje je iupana, u njoj saeena; ali joj nije tuno
samo zbog toga, nego i zbog nesporazuma samog. Osea da ne moe podneti
toliki pritisak uzaludnosti, osea da je bolesna, bolesna joj je misao, oseanje,
neka bakterija joj se uvukla u vijuge mozga i tamo rije, a da ona nita protiv
nje ne moe uiniti. Kad je svu izrije, ona e se sruiti ili e poludeti. Tada uje
svoje ime, vie puta ponovljeno, okrene se i vidi kako za njom uri mukarac
srednje visine, krupne glave, pod lampom mu zasvetle zubi na njoj poznat
nain, jake mesnate ruke je obujmljuju i ona zna odnekud taj zagrljaj pa mu
se predaje meko i sa ridajem ganutosti u grlu, i tek kad obujam popusti i ona
uspe da se izbliza zagleda u lice mukarca, vidi da je to Sredoje Lazuki.
Sputa glavu na njegovo rame i zaplae glasno, leleui, osloboeno.
[b]Drugi odlasci od kue. [/b] Sep Lenart, u rano jutro maja 1941, u okraalim
plavim pantalonama i beloj koulji i platnenim cipelama ija izlizana gumena
potplata proputa hladnou zemlje, svee podian, gologlav, nosei paketi
hrane koji mu je mati spremila i, suzei bez glasa, gurnula u nevoljni zagrljaj,
pre no to e ga pustiti i odgegati se za njim do pred kapiju, da mu mae.
Ponos i stid. Ispraviti ramena da svi vide kako je odrastao i odluan, stisnuti
zamotuljak uz butinu da ga ne primete tako sirotinjskog i nespretnog za
noenje. Samo da to pre promakne ulicama. Ne, samo da to to due potraje,
neka ga svi osmotre iza zavesa koje dre pritajeno navuene, pred lupanjem
svojih plaljivih srca. Devojke jo uspavane u visokim krevetima, u belim
lanenim kouljama, s mirisima svojih tela zaguenim dunjom, dok na dva
metra od njih koraa sutranji vojnik, tvrd, nemilosrdan, spreman da se
podvrgne patnjama bitke. Izrodi nemstva, njegovi susedi, turati, blentavi,
zinuli na mamin pilei paprika i na nov motocikl. Zato to su bogati; ne
shvataju da je bogatstvo klisko ako se ne utvrdi silom, ovde u tuini odakle bi
ih najradije zviducima i kamenicama izgnali. Bogatstvo-mekutvo, bogatstvogreh; samo je bogatstvo svekolikog naroda opravdano: kao sredstvo da se on
rairi na ceo svet, radi veite vlasti. Prolazak ispred Hajimove kue na
raskru, gde je kotrljao burad, izvlaio uke, pretvorno zamandaljene,
uvuenih rogova-kapaka na tucetu visokih prozora: Mi nismo tu, mi ne
postojimo. Razbiti taj muk, to cmizdrenje, lanu pokornost krvopija, razvaliti
kapiju, prozore, izvui ih za klempave mesnate ui, bradatog starca, njegovu
elavu krmeljivu unu i potuljenog sina na pranjavu kaldrmu, da je licima
briu, okajavajui to su digli ruku na Nemca. Miice podrhtavaju, sad cvili on,
njegova uzdranost, neosveenost, ne predati se slasti linog obrauna,
obraunae se svi sa svima, bezlino, hladno, na komandu kad je kome za
koga vreme. Kamion tamo u Dudarskoj breke - da ne zakasni? Oblije ga znoj,
sata nema, ali zna da je krenuo i prerano, uostalom eno jedan drugar, sa
suprotne strane, dolazi odmerenim korakom. Taj bar ima torbu, istegnutu,
staru dodue, losersku oevu, ne zamotuljak, lienost ak i obeleja
zanimanja. Mogao bi ga zamoliti da preuzme zamotuljak i stavi ga uz svoj u
torbu, ali bi to na nj upozorilo; lake je ne rei nita, a zato se, uostalom, i ne
podiiti siromatvom, u vidu te ake koja sama, samo skupljen hartijom, dri
negde postoji, iv, jer kao odgovor na njen strah kroz prostor koji ih deli
zastruji topao talas prisustva. Odlazak trojke Kroner, neobian zbog ostanka
lana porodice zatienog poreklom i muevljevom sebino-velikodunom
odlukom da ga ne prevlai u svoju veru. Taj etvrti lan visi po strani,
spremajui suvu hranu i rezervnu odeu, kao ona nekadanja sluavka, to je
bio, pred odlazak gazda na izlet ili ferije. etvrti lan je ve i inae odeljen od
ostalih zidom, ljubavnikim odnosom s feldpolicajcem Hermanom
Arbajtzamom, njime ponovo svuen nazad, meu nie. Ali niima je sada
poteen ivot, dok vii putuju jo vie, u nebo, i to ironino saznanje dodaje
ovim pripremama crtu razdraljivosti. Smotuljci hrane sloeni neukusom
ponovo posluavene, nikad istinski pogospoene, policajeve dragane:
naresci, sirevi s mnogo hleba. "Zar misli dete time da se truje, to da vucara
po marevima?" zgraa se Rohert Kroner, rastvarajui irom oi na
potamnelom licu, kanjavajui je, ne za ovo neznanje naravno, ve za njeno
neznanje sudbine, mada je i on samo sluti. Sluti smrt, nepovrat u ovaj
zaguljivi, laima optereeni, grekama razrovani dom, koji mu se sad ipak ini
poslednjim uporitem pred skok, kao litica iznad provalije. On sutra ima da
iskorakne na ulicu, sa rancem na leima, vodei sobom i majku i ker kojima
treba da je zatitnik, odazivajui se nekakvoj naredbi - nezakonitoj sa
stanovita ljudskih prava, suludo izmiljenoj - umesto da se protiv nje pobuni,
kao to je uinio Gerhard. Gerhard je bio u pravu! vidi ponovo, i u njemu se
ogoreno podie sinovljeva, nekad od njega nadmono osuivana, pouda za
opstankom. ivi se u trenutku, u ovom, dok je jo gospodar svojih odluka, i
njegova elja upravlja se posle mnogo godina prvi put opet ka toj rioj eni,
koju je uzeo radi njenog tela, a koja se sad izmie, da bi se davala drugome.
"Zar ti nema pameti?" rui je, razbacujui sa stola na kuhinjski pod nezgrapne
zamotuljke, koji se onde raspadaju kao crknute abetine, i stavljajui na
njihovo mesto to je sam odabrao: slaninu, eer u kockama, table okolade.
"To pakuj!" gura je stolu, u razdraenju, opipavajui kradom njenu miicu,
njeno bedro, stranjicu, zagledajui joj s pohlepom vrat, listove. Poeljna je jo
uvek, topla, i uvee, kada se svi raziu na poinak premoreni, on pomilja da
bi trebalo da je odvue u svoju sobu i da je uzme, kao drolju, jo poslednji put.
Ali nema hrabrosti - vie ni za to! - pa samo stoji, a niz lice mu se sliva znoj
ponienja i straha. Vera je svedok ovog neprilinog udvaranja, ona vidi oevo
obigravanje oko tela matere, i zgaeno se zgraa. Pobei! to je jo uvek njena
jedina potreba, ali i najneostvarljivija, sad kada je ne samo zadravaju kamo
po roenju pripada, ve i sele u neko izmiljeno pripadalite. Ili je ono pravo?
Ona ak nije sigurna u odrean odgovor: moda, misli, i jeste, moda nju u
nekom niem, poluivotinjskom postojanju, ivotarenju, kakvim prete prianja
o logorima, eka mir, konano, dosad neznano snalaenje. Oslonac joj je baka,
ne otac, ija se ivotnost osvetniki razbuktala, prema jelu, to ga trpa u svoje
tanko telo i osigurava spravljajui paketie s preciznou trgovakog kalfe, i
prema eni, njenoj majci, koju maorski odvratno oblee Baka ne ini nita,
ona se moli bogu. Glasno, na kolenima, sagibajui se i lupajui elom o pod, u
seanju pronaenim nepoznatim reima grlenim suglasnicima bogatog jezika.
Vera joj nosi u njen deo kue poslednji ruak i veeru, gura u nju hranu, koju
starica, kao bolesna ivotinja, samo rasejano i nevoljno mrvi kroz krnje zube,
isputajui u krilo itave zalogaje. Tu Vera vidi uzor, u toj pogruenosti i
gubljenju, i kad nastupi as odlaska, uzima njen zaveljaj uza svoj i, na
sputa u noge sva krv, jer mu se ini da je dobio i konani znak da je, birajui
izmeu dveju krajnosti, njegova sudbina odluila. Nee nita poneti sa sobom,
ak ni rublja za preobuku, ak ni knjigu za itanje, jer je siguran da se sputa,
mimo naela koja potuje, ali koja drukije ne moe odbraniti, u ambis
divljanja i krvi.