Professional Documents
Culture Documents
Vizantija REZ
Vizantija REZ
Aleksandar Kadan
i il Konstabl
Vizantija
ljudi i mo
2009
Vizantija, ljudi i mo
Vizantija, ljudi i mo
33
Prvo poglavlje
34
Broj
218
14
50
35
70
23
7
U ovoj knjizi nema predstavnika obinog naroda, trgovaca, zanatlija, seljaka, a ak se i naunici retko pominju meu onima za koje se
kae da stvaraju istoriju. ene se, osim krunisanih osoba, takoe retko
pojavljuju, a i tada su u pitanju samo pripadnice visokih drutvenih
slojeva. Neko ko brani tradicionalno stanovite moe istrajavali na tome
da carevi, generali i episkopi imaju znaajniju ulogu u vizantijskoj istoriji od obinih trgovaca ili seljaka i da su njihova dela od veeg znaaja
za razumevanje Vizantije. Ali, da li je ta izjava tana i da li odgovara savremenom pogledu na istorijski razvoj?
Uprkos svojoj malobrojnosti, vizantijski izvori otkrivaju nam razliite delatnosti prosenog Vizantinca, od kojih emo neke navesti bez
posebnog reda. Oko 1285. nomik po imenu Keramar, zvaninik sa nadlenou sudije, prisvojio je posed koji je pripadao pariku po imenu
Kutul. Kutul je prebegao Kumanima, turskom plemenu koje je tada naseljavalo oblast oko Smirne. Uz njihovu pomo osvetio se Keramaru,
ukravi mu volove za oranje. Keramar je povratio svoj par volova tek
kada je poslao dar u vinu, koji je kotao, kako autor dokumenta koji
opisuje dogaaj naglaava, dva hiperpirona2. Likovi u ovoj maloj drami
su ubogi seljani i njihovi susedi Kumani, a stvar oko koje su se sukobili
je takoe skromna: malo pare zemlje i par volova. Ipak, ova jednostavna pria prua vie podataka o drutvenim odnosima u Vizantiji nego,
2
MM, IV, 165 sl. O datumu videti H. Ahrweiler, Lhistoire et la gographie de la rgion de
Smyrne, TM 1 (1965) 118.
Vizantija, ljudi i mo
35
36
Ch. Diehl, Choses et gens de Byzance (Pariz, 1926), 177, 181, 211.
Ibid. 174 sl. Nedavno je Konstans Hed (Constance Head) nainila pokuaj ponovnog razmatranja politike uloge Justinijana II (Justinian II of Byzantium; Medison, Milvoki - London, 1972); njegove aktivnosti je sagledala u ujednaenijem svetlu. Ona vie od arla Dila
naglaava kako se Justinijanova uloga moe opisati kao tipino vizantijska i da je on pripadao
odreenoj dravi u odreenom istorijskom dobu (str. 152), ali i tu se taj kvalitet pripadanja
odreenom vremenu i prostoru predstavlja kao opravdanje, a ne kao objanjenje ljudskog
karaktera. Hedova nam ne govori ta je to tipini Vizantinac.
Vizantija, ljudi i mo
37
38
. . . . ,
, 32 (1971) 48 .
10 Kinnamos, Epitome, priredio A. Meineke (Bon, 1863), 68.2069.3. Preveo Ch. M. Brand u
Deeds of John and Manuel Comnenus by John Kinnamos (Njujork, 1976), 59 sl.
Vizantija, ljudi i mo
39
NicCh, 410.6172.
PG, 138, col. 176 CD.
40
Jovan Hrizostom, Sur la vaine gloire et lducation des enfants, priredio A. M. Malingrey
(Pariz, 1972), 146.648650, 92.196202.
14 S. Vryonis, Byzantine Attitudes toward Islam during Late Middle Ages, Greek, Roman
and Byzantine Studies, 12 (1972) 272274. U muslimanskim gradovima osnovna jedinica
drutva su bili kvartovi, dok su esnafi ostali ekstremno slabi; I. M. Lapidus, Muslim Cities
and Islamic Societies, u Middle Eastern Cities (Berkli - Los Aneles, 1969), 49 sl.
Vizantija, ljudi i mo
41
42
tima.17 Ali, iako se ovo prirodnjako objanjenje esto moe nai i kod
poznijih pisaca, shvatanje poune uloge katastrofa preovladavalo je u
Vizantiji, upravo kao i irom srednjovekovnog sveta. Neka zapaanja
su, meutim, od vanosti. Vizantijski istoriar iz ranog XIV veka, Georgije Pahimer, kae da je udno, a ta zauenost zavreuje nau panju,
to to iako patrijarh Josif I Galesiot (12661275, 12821283) ivi jednostavno i pravedniki i pridrava se monakog stila ivota, potujui
bdenja, postove i slino, on ne prezire vrline ovoga sveta i voli da se
sree s ljudima, razgovara, smeje se i organizuje zabave.18 Vizantijskom
autoru je izgledalo neobino da jedan ugledni ovek Crkve podjednako
upotrebljava tradicionalne asketske vrednosti sa svetovnim ponaanjem.
Iz toga moemo videti da se krajem XIII veka pomalja novi obrazac po
naanja, koji je savremenicima bio stran i u suprotnosti s tradicionalnim
vizantijskim merilima.
Drugi bitan izvor za razumevanje drutvenog polaaja i psihologije vizantijskog oveka su unutranje suprotnosti vizantijskog drutva.
Ove socioetike oprenosti mogle su biti neposredne i posredne (nametnute). Razlika izmeu Kekavmena i njegovog uenog savremenika
Mihaila Psela jedna je od najjasnijih indirektnih suprotnosti, jer je mogue da oni nikada nisu ni uli jedan za drugog, dok su one izmeu patrijarha Mihaila Kerularija (10431058) i Psela bile direktne i otvorene.
Obe su kontroverze, meutim, bile ukorenjene u isti drutveno-etiki
antagonizam.
Sukob izmeu Kerularija i Psela uoen je i prouavan jo pre mno
go vremena, i tumaen je u svetlu tradicionalno neprijateljskog stava
prema Pselovoj linosti. U knjizi o Pselu Pavla Bezobrazova, na primer,
on je prekoren kao beskrupulozni spletkaro koji je spreman da slui
bilo kog vladara, a Kerularije je vien kao oholi patrijarh, svestan uzvienosti svog poloaja, ispunjen samopouzdanjem i eljom za vlau.19
Ceo sukob, a pogotovo Pselove optube na raun patrijarha koji je pao
u nemilost, Bezobrazov predstavlja kao rezultat spletki, a ne kao sutinski drutveni i etiki antagonizam. Sada je trenutak da ponovo razmo17
Agatija iz Mirine, Historiarum libri quinquei, 5.57, priredio R. Keydell (Berlin - Njujork,
1967), 171 sl, preveo J. D. Frendo (Berlin - Njujork, 1975), 141 sl. O raspravi o uzrocima
zemljotresa videti Averil Cameron, Agathias ( Oksford 1970), 113 sl.
18 Georgije Pahimer, De Michaele et Andronico Palaeologis libri 13, priredio I. Bekker (Bon
1835), 1:304.
19 . . ,
(, 1890)
Vizantija, ljudi i mo
43
, , 7990.
F. Tinnefeld, Freundschaft in der Briefen des Michael Psellos. Theorie und Wirklichkeit,
JB 22 (1973) 15168.
22 NicCh, 17.4142, 18. 6364, 97.6768, 199.51 i na drugim mestima.
23 Ibid, 201.12. Videti i 131.8889 i obrazac roaci i prijatelji (41.17, 386.88).
24 Ibid, 267.51.
25 Ibid, 353.22.
26 Nikita Honijat, Orationes et epistulae, priredio I. A. van Dieten (Berlin - Njujork, 1972),
165.26, 196.79.
21
44
Vizantija, ljudi i mo
45
O znaaju ovog koncepta za raniju istoriografiju videti P. A. Brunt, Amicitia in the Late
Roman Republic, u Proceedeings of the Cambridge Philological Society, 191, N.S. 11 (1965)
1-20.
29 H. Ahrweiler, Recherches sur la socit byzantine au XIe sicle: nouvelles hiarchies eu
nouvelles solidarits, TM 6 (1976) 117 sl.
30 Lemerle, Cinq tudes, 186 sl.
46
Vizantija, ljudi i mo
47
Vie de Thodore le Sykon, priredio A. J. Festugire, 1 (Brisel, 1970), 113, br. 143.12.
O unutranjim slabostima vizantijskih esnafa videti . . ,
X ., 4 (1951) 1141, kao i njegov uvod za knjigu
(, 1962), 3342.
38 E . Frances, La disparition des corporations byzantines, Actes du XIIe Congrs international dtudes byzyntines, II (Beograd, 1964) 98.
39 Videti, na primer, J. H. Scheltema, Byzantine Law, CMH, II:72.
40 Kek, 120.1620, 18.7, 200.2324.
41 Sathas, V:298.1216.
37
48
Vizantija, ljudi i mo
49
50
stirski redovi ve su se i tzv. manastirske republike sastojale od nezavisnih jedinica. Zajednica manastira na Svetoj gori je bila prividna. Poput
vizantijske seoske zajednice, i ona je bila samo teritorijalno povezana
susedskim odnosima, bez pravog potinjavanja ili nadzora. Spoljni znak
slabe atoske administrativne povezanosti bio je u veem znaaju, pravima i privilegijama igumana pojedinih manastira u odnosu na prota,
koji je nominalno bio stareina itave Svete gore. Neprekidno supar
nitvo manastirskih zajednica dovelo je do brojnih svaa i sudskih procesa, to je u potpunosti naruilo teoretsko jedinstvo Atosa.
Odsustvo ili labavost drutvenih odnosa, drugim reima, individualizam, najistaknutija je osobina koja je odreivala poloaj vizantijskog oveka u drutvu. Pojam individualizam se meutim mora definisati, jer se vizantijski individualizam korenito razlikovao od renesansnog
ili modernog tipa individualistikog ponaanja, i ovde emo ga nazvati,
kako bismo ga razlikovali od savremenih analogija, individualizam bez
slobode. Proseni Vizantinac, lien svakog sutinskog oblika drutvenih
odnosa, svesno se ograniavao na ui krug svoje porodice, a lien svakog
oblika kolektivne odbrane i pomoi, oseao se usamljeno i naputeno u
opasnom svetu, ogoljen pred nedokuivim, metafizikim autoritetom.
Zemaljsko otelotvorenje ovog autoriteta bio je car. Vizantijski pojam carskog autoriteta se sutinski razlikovao od vladavine kraljeva na
Zapadu, gde je kralj u izvesnoj meri smatran prvim meu jednakima,
najboljim meu plemenitima, a kasnije najviom karikom u hijerarhijskom lancu. Vizantijskog cara su, pored natprirodnih i nadvremenskih,
tj. biblijskih epiteta, poput Blistavog Sunca i Hristovog lika ili Novog
Mojsija, obeleavale i dve vane definicije koje vode poreklo iz drutvene sfere: gospodar i otac. Primena epiteta otac54 znaajna za drutvo
koje striktno naglaava porodine veze. Kao gospodar slugu, car je bio
jedini autoritet, iznad svake hijerarhije, visoko iznad svojih podanika.
Nepremostivi jaz odvajao je svetu carsku osobu od njegove pokorne de
ce i slugu. Suptilni ceremonijal ivota u palati i prefinjena carska ideologija, koju su nemaki naunici nazvali Kaiseridee (carska ideja), uzdigli su ga na nivo poluboanskog bia.
Jaz izmeu autoriteta i podanika gospodario je vizantijskom politikom milju i onemoguavao je Vizantince da razmiljaju o ueu u
upravljanju dravom. Prenoenje moi na narod Vizantincima je izgledalo besmisleno. Ako bi te na grad, pie Simeon Novi Bogoslov, pozvao
54
Vizantija, ljudi i mo
51
i obeao da e te imenovati za naelnika (praepositus) ili carskog protovestijara i poslati u palatu kako bi razgovarao sa carem o potrebama naroda, ti to nikada ne bi prihvatio, ve bi, tavie, smatrao ljude koji su ti
to predloili za ludake.55 Vie od tri veka kasnije, Niifor Grigora je pisao
o republikanskom ureenju koje su ziloti uspostavili u Solunu 1342
1349. kao o udnom obliku drave koju je osnovala rulja, o ureenju koje
nikada nije postojalo, ni u Grkoj ni u Rimu.56 Vizantijski istoriari su
otro kritikovali svoje nebeske vladare, koje su u drugim delima uporeivali s Mojsijem, Davidom, pa ak i s Hristom, ali su njihove grehe i nedostatke videli kao izopaenje ideala carskog lika. Vladari mogu biti bolji
ili loiji, ali politiki sistem je, prema vizantijskom shvatanju, bio savren
i nisu mu bile potrebne prepravke. Vizantinci su carstvo doivljavali kao
pravinu dravu, pa su stoga ostavili veoma mali broj spisa o eshatolokim snovima.57 ak je i paganin iz V veka, istoriar Zosim, uprkos svojoj
kritici Konstantina i hrianstva, priznao da je pagansko proroite
predskazalo prosperitet i slavu Carigrada.58 U ovakvim uslovima vrhunac ovekove sudbine bio je da slui cara, a sluge koje su ga okruivale i
koje su stvarno uestvovale u upravljanju dravom s ponosom su sebe
opisivale kao carske sluge, i bile su svesne da su im privilegije vremenski
ograniene i da im svakoga trenutka mogu biti oduzete.
Razlika izmeu vizantijskog i zapadnog sistema administracije
je jasna, jer je vizantijska bila strogo centralizovana, i po teoriji upravljano je s jednog mesta, iz carske palate. Svaki podanik Carstva imao
je nominalno pravo da se ali caru i zatrai pravdu. Upravna vlast u
zapadnoj Evropi, s druge strane, postala je izrazito hijerarhijski organizovana, a pravdu su sprovodili razliiti gospodari sa raznolikim ovlaenjima. I seoske zajednice su, podjednako kao i gradovi, imale nadlenosti i posedovale ograniene zakonske i upravne privilegije.
Pripadnost nekom drutvu znaila je i posedovanje izvesnih prava i
uestvovanje u administrativnim, fiskalnim i sudskim poslovima. Sloboda je stoga na Zapadu odreena linim privilegijama, kao kada neko
danas kae da je slobodan da uini neto, a u nekim oblastima su sloboda i plemstvo bili izjednaeni.59 Dok je mo u Vizantiji bila idealna,
55
52
60
61
sadraj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
Prvo poglavlje
Vizantijski ovek u drutvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
Drugo poglavlje
Materijalno okruenje vizantijskog oveka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
Tree poglavlje
Vizantijski ivot i ponaanje (vizantijski nain ivota) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
etvrto poglavlje
Vizantijski ovek pred Bogom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
Peto poglavlje
Vizantijski ovek u istoriji umetnosti i knjievnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
esto poglavlje
Kontinuitet promene: Vizantija kroz vekove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
Sedmo poglavlje
Ambivalentnost stvarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
Osmo poglavlje
Traganje za posrednim dokazima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
Vizantija, ljudi i mo, u oima Aleksandra Kadana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215
Renik vizantijskih pojmova i podaci
o vizantijskim linostima pomenutim u tekstu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225
Lista skraenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242
Indeks . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245
.