VITEŠKI DUH AJVATOVICE

Snaga dove, pucanje stijene, bistrina izvorske vode, tišina planinske šume, blizina
plavog neba i dobra duša Ajvaz-dede su motivi koji neprestano inspirišu pisce da svojim
perima pronikunu ispod površine i dokuče mudrosti koje Ajvatovica nudi. Većini pomenutih
simbola do sada je u našoj literaturi poklanjana dužna pažnja. No, čini se da je jedan od
ključnih simbola Ajvatovice, ono po čemu se Ajvatovica razlikuje od svih ostalih dovišta i što
je isključivo njem specifukum, konjica i prozivka bajraktara, još uvijek nedovoljno objašnjen.
U našoj naučnoj građi postavljena je teza da je Ajvatovicu Hasan Kafija Pruščak koristio kao
vojni poligon. Tu tezu zastupa dr. Omer Nakičević koji u djelu Hasan Kafija Pruščak – pionir
arapsko-islamskih znanosti, navodi: „Pošto se bojna gotovost na neki način morala održavati
skladno teoretisanju Kafije u djelu Osnove mudrosti o društvenom uređenju svijeta i želji za
sprovođenje u praksu svega onoga što je učio, ne bi bilo proizvoljno, s obzirom na indicije,
reći da je Ajvatovicu Kafija uveo kao vojni poligon radi uvježbavanja armije i primjene svog
učenja. Inače, kako bi se mogli objasniti brojni običaji koji su se manifestirali prilikom
donedavno održavane posjete Ajvatovici: dolazak u povorci, nošenje bajraka, davanje
prednosti konjanicima, nošenje oružja i pucanje, istina u znak veselja itd., što nema posebne
veze s bilo kakvim vjerskim obredima i što je jedinstveno, a uz to i održavano u nenaseljenom
prostoru.“1 Teza dr. Nakičevića koja uzima u obzir vojni aspekt Ajvatovice ispravna je sa
stanovišta da je livada na Ajvatovici stvarno služila za osmansku vojsku, ali ne kao vojni
poligon, već kao sabirno mjesto koje u dubini šume, pored hladnog izvora pruža neophodni
mir i sigurnost prije odlaska na bojno polje. Svoje mišljenje potkrijepit ćemo s nekoliko
argumenata. Prvo, Prusac se nalazio duboko u pozadini, na raskrsnici puteva iz srednje Bosne
prema nemirnoj, zapadnoj granici Osmanske države s Meletačkom Republkom i Hasburškom
monarhijom, što ga je činilo pogodnim mjestom za okupljanje vojske. Drugo epske pjesme
Bošnjaka iz XVI i XVII vijeka do u detalje opisuju vojne pohode Bošnjaka i upade u
mletačku, odnosno hasburšku teritoriju. Način okupljanja vojske na sabirnom mjestu, izgled
bošnjačkih vitezova i okićenih konja opisanih u epskim pjesmama Bošnjaka neodoljivo
potsjeća na ajvatovački folklor. Treće, ajvatovačke ilahije, ustvari dove, su molbe upućene
Stvoritelju Zemlje i neba da pomogne islamsku vojsku u predstojećoj bici što jasno upućuje
na zaključak da su učene neposredno pred ratni pohod. O navedenom ćemo nešto više kazati u
nastavku teksta.

Bošnjaci i zapadne granice Osmanske države

1
Nakičević, Omer, Hasan Kafija Pruščak – pionir arapsko-islamskih znanosti, Sarajevo 1977. godine, str.38-39.
 Početkom XV stoljeća Bošnjaci postepeno prihvataju islam, a s islamom prava i
obaveze islamskih podanika moćne Osmanske države. Jedna od obaveza koju su primanjem
islama Bošnjaci prihvatili je učestvovanje u vojnim pohodima i ratovima Osmanlija. U to
vrijeme osmanska vojska intenzivno je ratovala s Ugarskim kraljvestvom, Habsburškom
monarhijom i Mletačkom Republikom. U tim borbama učestvovali su sultanovi podanici iz
svih pokrajina Carstva, a među njima su nerijetko bili i Bošnjaci. 2 Nedugo nakon osvojenja
Bosne i Hercegovine u septembru 1493. godine, Bošnjaci s Jakub-pašom na čelu učestvuju u
čuvenoj bici na Krbavskom polju gdje su Osmanlije izvojevale sjajnu pobjedu nad hrvatskom
vojskom.3 Tridesetak godina kasnije krajem augusta 1526. godine Bošnjaci su pod
zapovjedništvom čuvenog Gazi Husrev-bega učestvovali u bici na Mohačkom polju u kojoj su
osmanske snage predvođene Sulejmanom Veličanstvenim pobijedile ugarsku vojsku. Život na
zapadnoj granici Osmanskog carstva zahtjevao je od Bošnjaka neprestanu budnost i oprez,
vojnu vještinu, snagu i hrabrost što ih je činilo poštovanim i cijenjenim ratnicima u okviru
osmanske armije. Nakon pobjede na Mohačkom polju, Osmanlije su poduzele niz vojnih
pohoda koji su rezultirali osvajanjem Klisa 1528. godine i formiranjem Kliškog Sandžaka
1537. godine. Krajem XVI vijeka Bošnjaci su pod vođstvom Hasan-paše Predojevića
doživjeli prvi veliki poraz u bici za Sisak 1593. godine, što je označilo kraj osvajanja i
uspostavljanje ravnoteže snaga između Osmanske države s jedne, i Mletačke Republike,
odnosno Habsburške
monarhije s druge strane.
No, mira na zapadnim
granicama Osmanske
države nije bilo, a vojni
upadi, ratni pohodi i bitke
koje su vođene zahtjevale
su od Bošnjaka neprestanu
budnost, oprez i vojnu
pripremljenost. Svi
sandžaci ustanovljeni u
zapadnom dijelu Osmanske
države ujedinjeni su u
2
Pelidija, Enes, "Učešće Bošnjaka u Osmansko-Ruskom ratu 1736-1739. godine", Znakovi vremena, br. 18-19.,
Sarajevo, str. 77
3
Hadžihuseinović, Salih Sidki Muvekkit, Povijest Bosne, s turskog preveli Abdulah Polimac..., knj.1., Sarajevo,
1999., str. 89.
najvišu upravno-političku jedinicu beglerbegluk ili pašaluk. Bosanski pašaluk formiran 1580.
godine do kraja XVII stoljeća uglavnom se sastojao od osam sandžaka: Bosanski,
Hercegovački, Zvornički, Kliški, Požeški, Krčki (Lički), Pakrački (Cernički) i Bihački.
Kliški sandžak u okviru kojeg se nalazio Prusac bio je granični sandžak prema mletačkoj
Dalmaciji. Pokraj Prusca su vodili putevi iz unutrašnjosti ka Livnu i dalje na zapad do
Dalmacije i mora.

Položaj Prusačkog kadiluka u okviru kliškog sandžaka

Prusac je sagrađen na raskrsnici prastarih puteva koji su vodili iz Dalmacije preko

Livna i Kupresa do Prusca, te iz Kladuše preko Ključa, Gerzova do Prusca i onda dalje na jug
u primorje ili na istok u Srednju Bosnu. Čuveni putopisac Evlija Čelebija prošao je kroz
Prusac putujući iz Sarajeva za Livno i napio se vode na ajvatovačkom vrelu. 4 Osmanlije su
Prusac osvojile 1463. godine. No, čini se da je u decenijama nakon toga Prusac prelazio iz
osmanskih u mađarske ruke i obratno, da bi početkom XVI vijeka nakon definitivnog
osvajanja od strane Osmanlija postao jako vojno uporište. Svojim skrovitim položajem među
planinama bio je zaklonjen od neprijateljskih napada tako da su se udarne osmanske vojne
formacije tu na miru mogle okupljati, a onda brzo prebacivati prema Jajcu na sjeveru ili
prema Splitu na jugu.5 Nakon konačnog osvojenja Jajca 1528. godine i Klisa 1537. godine
formiran je Kliški sandžak čiji sastavni dio činila nahija Uskoplje sa Pruscem. Pomijeranjem
granice Osmanske države duboko u hrvatsku teritoriju, te formiranjem Kliškog sandžaka i
zasebnog kadiluka, Prusac gubi karakter isturene tvrđave za prodore osmanske vojske i
postaje saobraćajno čvorište i jako kulturno središte nahije Uskoplje. Radi svog položaja
duboko u pozadini i po strani od pograničnih sukoba Prusac je u vojnom pogledu služio kao
sabiralište udarnih osmanskih trupa.6 Opisujući Gornjevrbasku regiju iz tog doba Đoko
Mazalić7 kaže: „Idući niz Vrbas dolazilo se u kraj šumske industrije oko jakog no napušteog
grada Susida. Nizvodno odatle nekoliko kilometara razvilo se veliko stočno i žitarsko tržište
pod gospodarskim dvorcem Veselom Stražom, poznata pijaca u današnjem Bugojnu. U
pazarne dane tu se stivala ne samo naša župa, nego i dalja okolica, trgovci iz Dalmacije i

4
Čelebi, Evlija, Putopis, odlomci o jugoslavenskim zemljama, preveo Hazim Šabanović, Svjetlost, Sarajevo,
1967. godine, str. 131-134.
5
Mazalić, Đoko, „Biograd-Prusac“, GZM, 1951. str. 157.
6
Mazalić, op.cit., str. 155.
7
Đoko Mazalić rođen je 23. 04. 1888. u Bosanskoj Kostajnici. Od 1910 do 1914 godine studirao je na
Umjetničkoj Akademiji u Budimpešti. Radio je kao profesor u Gimnaziji, a nakon Drugog svjetskog rata bio je
zaposlen u Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Đoko Mazalić umro je u Sarajevu 1975 godine.
Srednje Bosne. Još dalje niz rijeku ulazimo u žitnicu Uskoplja, Prusačko Polje. Iznad njega
kočio se stari Biograd sa svojim kulama i glomaznim zidinama. Stvarno se kočio, držeći mač
u koricama, dok mu je glava bila puna duhovnih podviga njegovih štičenika u Pruscu, učenih
hodža, kadija, muftija i dizdara. Cijelu gornju sliku dopunjavale su česte kolone vojske na
maršu, bubanj za sakupljanje pod alaje, tvrđavni trokut Akhisar-Kaštel-Susid i niz
mnogokatnih, čvrsto građenih kula po beglucima. Čudna slika jednog kraja kojoj je podloga
bila sama bogata priroda!“8 Premda je tekst objavljen 1951. godine u vrijeme kada je
Ajvatovica bila zabranjena, Mazalić kao da je gledao današnje povorke Bošnjaka na okićenim
konjima koji se sa različitih strana slijevaju u Prusac i hrle Ajvatovici.
Stoljećima je Prusac služio kao baza za prikupljanje i organizaciju osmanske vojske.
Na koji način se to okupljanje vršilo i po kojoj matrici se dešavalo otkriva nam današnje
okupljanje konjanika na Ajvatovici: Nakon učenja Feth-dove, molbe za Božiju pomoć, pokraj
mjesne džamije ili mekteba konjanici s tekbirima kreću ka Pruscu.9 U polju ispod Prusca
vojska se grupiše, popisuje, postrojava i sprema za odlazak u bitku. U određeno vrijeme
kolone vojnika učeći ilahije i dove kreću ka Hanu gdje im se pridružuju vojnici iz okoline
Bugojna, Gornjeg Vakufa i Prozora. Nakon odmora konjanici stižu na Ajvatovicu, gdje vojni
imami uče suru el-Feth, (Pobjeda) priželjkujući pobjedu u predstojećoj bici.
Pored jakog duhovnog isijavanja plato Ajvatovice sa pitkom vodom i skrovitim
mjestom pruža sigurno mjesto vojsci za kratkotrajni odmor pred bitku. Na vojni karakter
Ajvatovice ukazuje i raniji dalazak samo muškaraca na dovu.10 Naime, ženama nije priličilo
da prate vojsku i s njom uče ajvatovačke ilahije, jer se prema islamskom učenju ženski
glasovi ne smiju miješati s muškim. Ranije je na Ajvatovicu dolazio daleko veći broj
konjanika nego sada simbolišući nekadašnji sjaj i snagu osmanske vojske što jasno ističe njen
karakter vojnog sabirnog mjesta.

Pohod ka Ajvatovici kroz prizmu epskih pjesmi Bošnjaka

Da su Prusac i Ajvatovica služili kao sabirno mjesto za osmansku vojsku prije odlaska
u boj dā se zaključiti i iz opisa vojnih pohoda sačuvanih u epskim pjesmama Bošnjaka.
Naime, vojne aktivnosti Osmanlija i borbe na granci s Habsburškom monarhijom i

8
Mazalić, op.cit., str. 154-155.
9
Konjanici su dolazili iz Sarajeva, Travnika, Jajca, Kupresa, Bugojna, Gornjeg Vakufa itd.
10
U današnje vrijeme žene zajedno sa muškarcima izlaze na plato Ajvatovice. To im je nakon agresije na BiH
dozvolio Alija Izetbegović. Premda je muftija travnički nastojao da vrati izvornu tradiciju preporučujući ženama
da ostanu u Pruscu, njegova preporuka uglavnom nije sprovedena u djelo.
Mletačkom Republikom u XVI i XVII stoljeću vijerno su opisane u bošnjačkim epskim
pjesmama. Ove pjesme detaljno ukazuju na hrabrost bošnjačkih vitezova, ljepotu njihovih
odijela, oružja, okićenih konja itd11. Opis okupljanja opjevanih ratnika na sabirnom mjestu i
njihov odlazak u svatove12 ili vojni pohod neodoljivo potsjeća na okupljanje bajraktara i
konjanika na ajvatovačkoj livadi. U pjesmi „Junaštvo Mujina Halila, a ženidba Arap-pašić
Ibre s Fatimom paše od Berkota“ sakupljanje bošnjačkih junaka opjevano je na sljedeći način:
„Jedno jutro bjaše osvanulo,
vira nejma, jeknuše planine,
sve četiri sa četiri strane,
odoše se svati okupljati.
Prva sila, od Kladuše Mujo
vodi Đogu i brata Halila,
za njim ide hiljadu momaka.
I to stalo, nije dugo bilo,
dok eto ti bega Ličanina
na njegova bijesna Goluba,
i za njime hiljadu momaka.
I to stalo, nije dugo bilo,
dok eto ti Ogrošić Alije.
Već šta ću vam dugo kazivati,
sve poredom dolaze serdari,
dolaziše dok se okupiše,
najpotljedni od Orašca Tale,
za njim trista ide Orašana.
Kad se bila skupila Krajina,
te zeleno polje napunili,
pojahaše brzi konjanici,
razviše se zeleni bajraci...“13
Dolazak konjanika u Prusac za vrijeme Ajvatovice događa se gotovo po identičnom
obrascu opisanom u pomenutoj pjesmi. Na Ajvatovici je 1937. godine bilo čak 15 000

11
Bojić, Mehmedalija, Historija Bosne i Bošnjaka, Sarajevo, 2001. godine, str. 64.
12
U XVI ili XVII vijeku nije bilo sigurno putovati svatovima iz jednog mjesta u drugo, a pogotovu u
pograničnim dijelovima kliškog sandžaka, pa su se svatovi spremali kao da idu u boj.
13
Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, Iz rukopisne ostavštione Koste Hormana, GZM, Sarajevo,
1966., str. 34.
okićenih konjanika. Došli su iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine. Ispred hadži Sinanove
džamije u Kreševu na Ajvatovicu je polazilo 100-150 konjanika. 14 Kolone konjanika slijevale
su se u polje ispod Prusca iz svih okolnih naselja. Svaka povorka koja je dolazila bivala je
burno dočekana i pozdravljana od prisutnih. U današnje vrijeme najviše konjanika dolazi iz
Karaule. Konjanici iz Karaule u Prusac kreću u subotu ujutro, dan uoči Ajvatovice. Zajedno s
njima dolaze konjanici iz Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, Goleša, Bijelog Buća i drugih sela iz
okoline Turbeta. Povorka konjanika na podne stiže u Oborce, nekadašnju kasabu u okviru
nahije Uskoplje. Nakon podne-namaza i hair-dove povorka kojoj se pridružuju i konjaci iz
Oboraca kreće za Donji Vakuf. Prolazeći kroz Donji Vakuf oni uče ilahije i tekbire, na opće
zadovoljstvo i radost okupljene mase, evocirajući uspomene na davna vremena osmanske
epohe. Prije ikindije konjanici stižu u Prusac gdje ih domaćini srdačno dočekuju. U nedjelju
ujutro ispred džamije u Poriču okupljaju se konjanici iz okoline Bugojna i Gornjeg Vakufa.
Oni su nekada išli direktno na Han i tu se u određeno vrijeme pridruživali glavnoj povorci. U
današnje vrijeme konjanici iz Bugojana i Gornjeg Vakufa odlaze u Prusac gdje zajedno svi
okupljeni konjanici polaze ka Ajvatovici ispred Handanagine džamije. Festival stasitih
vitezova u staroj bošnjačkoj nošnji na okićenim konjima posmatrača na momente vraća u
davna vremena okupljanja bošnjačkih junaka na polju ispod Prusca i njihov ratni pohod ka
nemirnoj zapadnoj granici: ka Udbini i Liki; ka Krbavskom polju; ka Klisu, Sinju i Zadru.
Na vojni aspekt Ajvatovice podsjeća i preciznost u terminima i mjestima okupljanja.
Vojnički precizno zna se kada konjica kreće iz nekog mjesta, u koje vrijeme stiže u drugo
mjesto i koliko traje zasluženi odmor junaka i njihovih konja. Taj segment odlaska na ratište
osmanske vojske opisala je čuvena bošnjačka alhamijado pjesnjikinja Umihana Čuvidina 15 u
pjesmi „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“.
„I odoše jeničari.
Iz Saraj'va rano podraniše,
Na Glasincu konak učiniše,
Kod Sokoca, vrela studenoga.
Sa Glasinca rano podraniše,

14
Čepalo, Husein, Ajvatovica – Mala Ćaba, bez mjesta izdavanja, 1991. godine, str. 29.
15
Umihana Čuvidina prva poznata bošnjačka pjesnikinja i jedna od prvih pjesnikinja na bosanskom jeziku.
Rođena je u Sarajevu oko 1794. godine, a umrla u Sarajevu oko 1870. Umihana je bila zaručena s Mujom
Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813, za srpskog ustanka poginuo pod Loznicom u vojsci Alipaše
Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, pak je počela pjevati pjesme o svom
junački poginulom zaručniku. Jedina njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je epos od 79 stihova u
osmercu i desetercu pod naslovom "Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije", što ju je pjesnikinja spjevala prije nego
joj je poginuo zarucnik.
U Kasabi konac učiniše,
Iz Kasabe rano podraniše,
Kod Zvornika konak učiniše,
A otalen rano podraniše,
Pod Loznicom konak učiniše.
Tu su bili tri bijela dana.16
Dakle, vojni zapovjednici su precizno odredili vrijeme polaska armije iz nekog mjesta,
termin dolaska, odmor, a potom nastavak putovanja do ratišta, što se podudara s dolaskom
konjanika iz različitih pravaca na Ajvatovicu.

Ajvatovačka dova – najjače oružje

Nezaobilazni segment ajvatovačkog folklora su ilahije, ustvari dove, molitve, koje su

mještani učili prije odlaska osmanske vojske u boj. Dr. Omer Nakičević prenosi narodno
predanje po kojem je autor ajvatovačke ilahije Hasan Kafija Pruščak i dodaje: „Pošto su i
sami Akhisarci (Pruščani) učestvovali u dalekim borbama u pograničnim i nemirnim
krajevima Osmanskog carstva, a među njima i Hasan Kafija, za čijeg života nekoliko puta
napuštaju Prusac, ne bi bilo nimalo smjelo tvrditi da je to bila vrsta prusačke vojne
koračnice, odnosno borbene pjesme.“17 Mišljenje dr. Nakičevića o ajvatovačkim ilahijama je
ispravno u dijelu u kojem govori o ilahijama kao vojnim koračnicama komponovanim da, s
jedne strane zazivaju Božiju pomoć u predstojećoj bici, te da podižu borbeni moral vojnika i
ulijevaju nadu u pobjedu, s druge strane. Međutim, ilahije koje se uče na Ajvatovici imaju
univerzlani karakter i izlaze iz okvira Prusca. Zazivanje Božije pomoći prije bitke oubičajio je
Božiji Poslanik, a.s., učeći dovu za pobjedu prije prve bitke u istoriji islama, Bitke na Bedru.
Od tada, pa do današnjih dana muslimani prije bitke uče dove i mole Uzvišenog i
Svemogućeg Boga za pobjedu. Osmanska vojska nije bila izuzetak od tog pravila, a na
prostorima Srednje Bosne prije odlaska u boj učile su se različite varijante borbenih
koračnica, dova, među kojima su ilahije koje je u okviru obilježavanja Dana Ajvatovice 1997.
godine Muftijstvo travničko objavilo u zbirci "Ilahije Ajvatovice" u prijevodu prof. Saliha
Trake. Zbirkom su obuhvaćene četiri tematski veoma slične ilahije od kojih u ovom radu
donosimo prvu:

16
http://bs.wikisource.org/wiki/Sarajlije_idje_na_vojsku_protiv_Srbije
17
Nakičević, Omer, op.cit., str. 28.
 Bismillahi, uslišaj nam, pomozi nam ovaj dan,

Slava nek je samo Tebi, smiluj nam se, ja Muste'an,

Salat-selam Muhammedu, a Ummetu dobro daj,

Nevjernika svakog trena poraženog ostavljaj!

Gospodaru, svakog trena vojsci našoj uspjeh daj!

Robovima Ti se smiluj, daj im dobro, ja Rahim,

A grijehe Ti oprosti, smiluj im se, ja rahim!

Muslimane obveseli, a dušmane prokuni!

Nevjernike svakog časa pobjeđenim ostavljaj,

A islamskoj vojsci, Bože, svakog trena uspjeh daj!

Smiluj nam se, obraduj nas "Fethi karib" ajetom,

a vojsku nam Ti pomozi i obraduj pobjedom!

Podari nam svoju pomoć, pobjedu nam olakšaj,

Molostivi, našu vojsku Ti uspjehom ovjenčaj!

Neka vjerni pobjeđuju, u bitkama hajberskim,

Nek se vidi moć islama nad hordama ćafirskim!

Nek se vide, moj Allahu, pravi dosti gorljivi,

Nek nam vojska pobjeđuje, pomozi, Milostivi!

Smiluj se, oprosti grijehe, na sibjane pogledaj,

Što iz srca Tebe slave, Kur'an uče, pogledaj!

Smiluj se, pogledaj nas, rad pomoći svi plaćemo,

Islamsku pomozi vojsku, to od Tebe išćemo!

Zarad dova uslišanih, pomozi, ej, Padišah,

Zarad Tvojih vijesnika i evlija, ej, Allah!

Zarad nura Miljenika čista zata, Padišah,

Našoj vojsci uspjeh daruj, ja Rahimu, ja Allaha!

Cijeli Ummet Muhammedov radostan neka živi,

 Pobjedu islama vojsci Tvojoj podari, Milostivi!

"Allah pomoć nama šalje, a i skoru pobjedu,

Obveseli sve mu'mine!" Salavat Muhammedu!18

Ostale tri ilahije sadržajem su dosta slične navedenoj. Nešto su kraće od nje i razlikuju
se po tome što se na kraju stihova navode drugačija Božija imena. Ilahije su, kako navodi dr.
Nakičević izvođene: ...“prilikom ispraćaja vojnika na vojnu, čemu bi se pridružili i prisutni,
želeći pobjedu, prije svega zato što se njihovi sinovi nalaze baš u toj povorci.“19
Stalna budnost na zapadnim granicama islamskog svijeta i Osmanske carevine učinila
je od Bošnjaka iskusne i cijenjene ratnike, čvrsto oslonjene na Allaha i Njegovu svemoć.
Svake godine u Danima Ajvatovice Bošnjaci u muslimanskoj nošnji na okićenim konjima sa
zelenim bajracima evociraju sjećanje na slavne dane naše prošlosti. Viteški duh Ajvatovice
čuva uspomenu na ta davna vremena podsjećajući Bošnjake da budno čuvaju i paze svoju
Bosnu kao njihovi slavni preci vjekovima ranije.
Na kraju, viteški folklor Ajvatovice s okićenim konjanicima, bajraktarima i snažnim
konjima za Bošnjake postepeno postaje ono što je Sinjska alka za Hrvate. 20 I kao što Sinjska
alka već tri stotine godina čuva uspomenu na pobjedu sinjskih vitezova nad turskim
osvajačem 1715. godine, Ajvatovica već pet stotina godina čuva tradiciju bošnjačkih
vitezova koji su prihvatanjem islama stoljećima nastojali sačuvati svoju Bosnu i Hercegovinu.

mr. hfz. Elvir Duranović

18
Trako, Salih, Ilahije Ajvatovice, Muftijstvo travničko, 1997. godine.
19
Nakičević, Omer, op.cit., str. 38.
20
Na sličnosti između Ajvatovice i Sinjske alke pažnju mi je skrenuo dr. Ismet Bušatlić, na čemu sam mu
iskreno zahvalan.