ZAPIS O BOŠNJACIMA U

AMERICI
Autor Nedžad Novalić   
Nedjelja, 24 Oktobar 2010 19:17
Bošnjaci u SAD-a - jučer, danas, sutra

Excuse me, my English is not very good - obratio sam se radniku u

jednom od najvećih američkih trgovačkih centara sa nadom da će mi pomoći. Which
language do you speak? Samouvjeren odgovor: Bosnian! Go ahead – odgovorio je!
Okrenuo sam se prema svojim prijateljima zaustivši da im kažem kako jedan Amerikanac
govori bosanski. Tada su mi neprimjetnim pokretom ruke pokazali na iskaznicu prikačenu
na grudima radnika gdje je velikim slovima pisalo: ARMIN!

Armin je Bošnjak porijeklom iz Krajine. U Ameriku je doselio kada mu je bilo sedam

godina. Tu je već nekih petnaestak godina. Bosanski govori slabo, dovoljno tek da se
može sporazumjeti. Krajiški akcenat zamjenio je američkim, čak i svoje ime izgovara sa
naglašenim R, standardno američki. U Bosni je bio samo jednom, veli da se nema
vremena, daleko je, skupo… I da ti pravo kažem – nemam više dolje nikoga, mlađi se
raselili diljem svijeta a starijih je, opet, svake godine sve manje.

Nepoznati, osim po izvještajima svojih neprijatelja

Francuz Masje de Klerval zabilježio je 1856. o bosanskim muslimanima: “Velika nesreća

ovog dijela slavenskog naroda jeste u tome da je nepoznat, osim po izvještajima svojih
neprijatelja”. Iznimno vrijedno svjedočanstvo koje govori o doseljavanju Bošnjaka u
Ameriku, njihovom organiziranju, svakodnevnom životu i radu jeste dvojezično djelo 100
godina Bošnjaka u Americi nastalo, pod uredništvom Senada ef. Agića, povodom
stogodišnjice useljavanja prvih Bošnjaka u Ameriku. Ipak to djelo, pored svoje iznimne
vrijednosti i kvaliteta, ostalo je slabo primjećeno od šire čitalačke publike, posebno u
Bosni i Hercegovini. Tako su i podaci o Bošnjacima u Americi za mnoge ostali sasvim
nedostupni.

Prilikom potonuća čuvenog Titanika 1912., stradala četiri Bošnjaka

Prvi talas emigracije Bošnjaka u Ameriku bilježi se još na samom početku 20. stoljeća.
Nakon okupacije BiH od strane Austrougarske znatan dio Bošnjaka odlučio se na
emigraciju. Jedna skupina njih, mahom iz Hercegovine, zaputila se, brodom preko
Atlantika, prema Americi. Kako ih je velika većina bila nepismena, neobrazovana,
siromašna zaposlenje su mogli naći samo kao obični fizički radnici. Zanimljivo je da su ti
prvi useljenici skoro odreda dolazili kao samci, misleći na brzu zaradu i povratak u
domovinu. Većina njih nije mogla zaraditi ni za povratak, a ne želeći se ženiti
nemuslimankama ostajali su samci i tako umirali. Najveći broj Bošnjaka u to vrijeme
useljava se na područje grada Chicaga. U želji da se organizuju oni 1906. osnivaju
Džemijetul Hajrije: Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo sa sjedište u Chicagu
a kasnije ograncima u niz drugih gradova.

Ono što je danas slabo, skoro nikako, poznato jeste da su, prilikom potonuća čuvenog
Titanika 1912., stradala četiri Bošnjaka. Bili su rodom iz Badića kod Bosanske Krupe, a
njihovo konačno odredište trebala je biti Pensilvanija gdje su se namjeravali zaposliti.

Drugi val useljavanja Bošnjaka u Ameriku pratimo nakon završetka Drugog svjetskog
rata i dolaska na vlast Komunističke partije u Jugoslaviji. Pored ekonomskih, vrlo bitnu
ulogu u ovom drugom valu emigracije igrao je i politički faktor. Za razliku od prvog vala,
sada se useljavaju i obrazovani Bošnjaci, profesori, doktori, privrednici pa čak i imami.
Prvu sunitsku džamiju u Chicagu osnovala je ova grupa useljenika koji su bili članovi
organizacije danas poznate kao Bosansko-američko kulturno udruženje (BACA).

Treći val useljavanja uslijedio je nakon 1960-tih kada dolazi do smanjenja putnih
ograničenja u Jugoslaviji. U želji da povećaju priliv stranog novca komunisti su dopuštali
napuštanje zemlje zbog rada u nekoj od razvijenijih zemalja Zapada. Iako se najveći dio
Bošnjaka zapućivao prema Austriji, Švicarskoj te posebno Njemačkoj, jedan dio njih
stigao je i u Ameriku.

Konačno, posljednji i najbrojniji val emigracije Bošnjaka u Ameriku pada za vrijeme te

neposredno nakon agresije na BiH 1992-1995. U tom period Bošnjaci su, prije svega,
dolazili kao prognanici iz svojih vlastitih domova tražeći privremeno boravište sa čvrstom
namjerom da se vrate u domovinu čim to prilike budu dopuštale.

Bošnjaci nisu skoncentrisani na jednom mjestu

Prema posljednjim podacima SAD-e broje oko 305 miliona stanovnika. Teško je
procjeniti koliko se u tom broju krije Bošnjaka. Najčešći broj kojim se barata jeste
300,000. U državi čija je površina skoro 10 miliona km2 Bošnjaci nisu skoncentrisani na
jednom mjestu, šta više, rasprostranjeni su u manjim grupicama diljem SAD-a. Najviše ih
je u St. Louisu (Sent Luis) gdje ih živi oko 50.000 te u Chicagu (Čikago) oko 40.000.

Od vremena prvih useljenika Bošnjaka prati se i razvoj vjerskog života tako da slobodno
možemo reći da je historija Bošnjaka u Sj. Americi i historija Islamske zajednice u Sj.
Americi. U početku on se odvijao sporadično, nije bilo organozovane institucije niti
prostora za aktivni vjerski život. Bošnjaci su povremeno angažovali imame iz BiH za
vrijeme Ramazana i Bajrama ali se osjećalo da to nije dovoljno. Konačno, 1955. članovi 
Džemijetul Hajrije donijeli su odluku o uspostavi nove organizacije, isključivo vjerskog
karaktera.  Tako je osnovan Muslimanski vjerski i  kulturni dom (od 1968. poznata kao
BACA) koji je otvoren 1957. i koji je muslimanima Chicaga uspješno služio dvije
decenije. Prvi stručni imam bio je Ćamil ef. Avdić, svršenik Al-Azhara, erudita i poliglota
(govorio je arapski, francuski i engleski),  koji se zbog političkih prilika, nakon svršetka
studija, nije mogao vratiti u BiH. Pored djelovanja kao imam, Ćamil ef. napisao je i
nekoliko značajnih djela (Survey of Islamic Doctrine; Outline of Islam). Zbog sve većeg
broja nebošnjaka članova BACA-e 1972. formira se Islamski kulturni centar (ICC) koji je
formiran radi služenja potrebama svih muslimana Chicaga bez obzira na etničku ili
nacionalnu pripadnost. Zajedno sa BACA-om ICC je otpočeo radove na gradnji džamije
koja je, djelimično dovršena 1977., a konačni izgled dobila je 1988.

Nakon smrti Ćamila ef. Avdića 1979. kao privremeni imam postavljen je njegov zamjenik
Refiq Diab koji je na tom mjestu ostao sve do dolaska stalnog imama 1981., Mustafe ef.
Cerića. Današnji reisu-l-ulema IZ Bosne i Hercegovine kao imam u Chicagu ostao je sve
do 1986. Nakon njega kratko vrijeme imam je bio Ekrem Mujezinović da bi 1989. ICC
uposlio Senada ef. Agića koji dužnost imama, neprekidno, obavlja do danas.

Iako je, pored Chicaga, postojalo još dvadestak bošnjačkih džemata u Sjevernoj Americi,
oni nisu bili organizovani i umreženi u jednu organizaciju. Inicijativu za ujedinjenje
bošnjačkih džemata dali su imami 2003. te je tako osnovana Islamska zajednica Bošnjaka
Sjeverne Amerike (Islamic Association of Bosniaks in North America – IABNA). Na
samom početku IABNA-i se priključilo dvadesteak džemata a povećanjem broja Bošnjaka
te osnivanjem novih džemata broj članova je u konstantnom porastu. IABNA je prema
statutu neprofitna, nevladina vjerska organizacija; služi bošnjačko muslimanskoj zajednici
u različitim svojstvima, bilo nezavisno ili u suradnji sa ostalim nacionalnim
organizacijama te je pri tom “…povezana sa Rijasetom Islamske zajednice Bosne i
Hercegovine kao podređeno tijelo u ispunjavanju svih duhovnih i vjerskih potreba i
obaveza Bošnjaka u Sjevernoj Americi.”(član 1. Statuta IABNE).

Islamska zajednica najtrajniji, najhajirniji i najučinkovitiji oblik organizovanja

Bošnjaka Sjeverne Amerike

Bez sumnje je islamska zajednica najtrajniji, najhajirniji i najučinkovitiji oblik

organizovanja Bošnjaka Sjeverne Amerike. Pa ipak, ne treba zaboraviti ni ostale oblike
udruživanja i organizovanja koji povezuju Bošnjake. Tu, prije svega, treba spomenuti
Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) koji “…artikulira i predstavlja bošnjačke
interese te promovira pozitivne aspekte bošnjačkog kulturnog, historijskog, etničkog i
vjerskog naslijeđa, bošnjačke etike i bošnjačkih vrijednosti.” Kongres Bošnjaka osnovan
je 2000. u Chicagu, srcu bošnjačko-američkog života. Pored kulturnog, socijalnog,
humanitarnog i reprezentativnog djelovanja Kongres Bošnjaka je prepoznatljiv i po
Susretima Bošnjka Sjeverne Amerike koje organizira zajedno sa Islamskom zajednicom.
Prvi Susreti  održani su u Torontu 1996. a posljednji, jubilarni, 15. održani su u St.
Louisu.
Na nižem, lokalnom, nivou postoji još niz udruženja, kulturno-umjetničkih društava,
sportskih klubova i dr. koji okupljaju Bošnjake. Bošnjaci u Sjevernoj Americi imaju niz
medija preko kojih, iako prostorno dosta udaljeni od domovine i jedni od drugih, nastoje
da se povežu i zbliže. Prvim Bošnjacima useljenicima, zbog neobrazovanosti, štampa na
engleskom jeziku bila je slabo ili skoro nikako dostupna. Kako nisu imali vlastite novine o
vijestima u domovini informirali su se preko, najčešće, hrvatskih medija koji su već na
početku 20. stoljeća počeli da izlaze. I na ovom polju imam Ćamil ef. Avdić poduzeo je
prve korake te je njegovom inicijativom 1958. pokrenut časopis nazvan Glasnik
muslimanskog vjerskog i kulturnog doma, ali je vrlo brzo i ugašen. U međuvremenu, do
pokretanja novog vlastitog časopisa, Bošnjaci su izvor informacija imali u naučnom
periodičnom časopisu Bosanski Pogledi koji je izlazio u Cirihu a urednik mu je bio Adil
Zulfikarpašić. Ćamil ef. pokrenuo je 1976. Glasnik Islamskog Kulturnog Centra koji se
objavljuje, povremeno, i danas. Pored ovih pionirskih koraka pokretano je niz listova koji
su nakon određenog vremena ugašeni. Ipak, još uvijek postoje entuzijasti koji pokušavaju
da očuvaju štampu namijenjenu Bošnjacima pa tako i danas izlaze Ujedinjena Bosna;
SabaH; Dijaspora Bošnjačka; Peta strana svijeta i dr.

Radio glas Bošnjaka pokrenut 1964. godine – najstariji medij u svijetu sa odrednicom
„Bošnjak“

Bošnjaci Čikaga su još 1964. pokrenuli i svoj radio poznat kao Radio glas Bošnjaka kojim
su na svom bosanskom jeziku željeli ispoljiti posebnosti svog kulturološkog,
muzikološkog, jezičkog, historijskog, etničkog i vjerskog bića.

U ovom pogledu treba istači web portal Bošnjaci.net koji je počeo sa radom 2003. i koji je
ubrzo postao vrlo uticajan i cijenjen medij sa dopisnicima od Sjeverne Amerike, preko
Bosne i Sandžaka pa sve do Australije, tako da mu slobodno možemo pripisati epitet
internacionalnog medija.

Pored medija Bošnjaci nastoje da organizuju i druge kulturne institucije koje će svjedočiti
o njihovom porijeklu te životu na prostorima SAD-a. Već uz prvu džamiju bila je i mala
biblioteka a nakon izgradnje ICC i tu je osnovana biblioteka. Konačno, 2000. počela je sa
radom Bosanska biblioteka Chicago u okviru Regionalne biblioteke. Kako je bosanski
jezik na nivou SAD-a priznat kao zaseban 2000. tako su i biblioteke počele koristiti
posebne kodove  za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Pored biblioteka važna institucija je i
muzej koji djeluje u okviru zgrade ICC. U njemu se čuvaju i izlažu najznačajniji artefakti
koji govore o životu Bošnjaka na području SAD-a.

Dijasporalne zajednice, po pravilu, su snažne samo onda i onoliko koliko su snažne i

njihove matične države. Bosna i Hercegovina nije, još uvijek, učinila skoro ništa oko
pitanja dijaspore. Prvi korak, svakako, trabao bi biti adekvatan popis bh. dijaspore. Kako
država nema jasnu, definisanu i zacrtanu politiku ni prema domaćem stanovništvu teško se
može očekivati da će biti nešto adekvatnije učinjeno i po pitanju dijaspore. Iako danas
država ima izuzetnu korist od dijaspore, koja je najprimjetnija u vidu stalnog priliva novca
izvana koji smanjuje ogromni vanjskotrgovinski deficit, sve institucije vlasti uporno
okreću glavu i na sve zahtjeve dijaspore ostaju gluhi.

Nema povratka u Bosnu i Hercegovinu

U posljednjih nekoliko godina među Bošnjacima SAD-a se bilježe, u isto vrijeme, dva
procesa koji se čine sasvim suprotni. Kako je dobar dio Bošnjaka već dobio američki
pasoš, te su mnogi kupili kuće, našli stalna i stabilna zaposlenja, čini se da su donijeli
konačnu odluku – nema povratka u Bosnu i Hercegovinu. Tako se u posljednjih nekoliko
godina bilježi porast broja džemata koje osnivaju upravo takvi ljudi, pripadnici tzv.
srednje i starije generacije, svjesni realnosti da je Amerika mjesto njihova života. Na
suprotnoj strani, djeca i omladina koja su u ranoj dobi života došla u Ameriku, posebno
oni koji su tu rođeni, susreću se sa velikim izazovima potpune asimilacije. Primjetno je,
kao u slučaju Armina sa početka teksta, da imaju izrazitih problema sa bosanskim jezikom
koji je za njih, ne samo da nije maternji, što je razumljivo, nego je to potpuno strani jezik 
kojeg jedva nekako razumiju a slabo ili gotovo nikako govore. Tome treba pridodati i
činjenicu da mlađa generacija sve češće stupa u brakove sa nebošnjacima, pripadnicima
različitih etničkih grupa od azijata, preko afro-amerikanaca pa sve do latino-amerikanaca,
pri tome skoro u potpunosti potiskujući svoj Bošnjački identitet.

Kada se sagledaju svi izazovi i opasnosti sa kojima se suočavaju Bošnjaci SAD-a do još
većeg izražaja dolazi važnost i uloga Islamske zajednice. Upravo su, u mnogim
dijelovima Sj. Amerike, džemati jedine stalne i stabilne organizacije a džamije su,
nerijetko, jedina mjesta gdje se Bošnjaci mogu okupljati i družiti. Imami, koji su najbliži
narodu sa kojim su u svakodnevnom kontaktu, pored standardne uloge skoro po pravilu
obavljaju i niz drugih funkcija. Tako su imami predvodnici većine akcija gdje se ne
ustručavaju vlastitim primjerom, pa čak i fizičkim radom, pomoći u činjenju nekog hajra.
Pored mektebske nastave, imami su na raspolaganju svojim džematlijama u svakom
trenutku, pomažući ih savjetima, kako onim vjerske prirode isto tako i porodičnim,
bračnim, pedagoškim i dr.

I sama Islamska zajednica (IABNA) nastoji novim metodama, vlastitim preustrojem i

prilagođavanjem vremenu i prostoru, stajati na usluzi Bošnjacima. Iako često suočeni sa
nerazumjevanjem sa raznih strana, ostaju uporni u ispunjavanju povjerenog im emaneta.
Glavni imam dr. Senad ef. Agić te predsjednik Sabora IABNE dr. Aras Konjhodžić
upornim radom i svim modernim sredstvima komunkacije nastoji da dopru do svakog
džemata, ali i svakog mjeste gdje ima Bošnjaka a još se nisu organizovali u džemat. Pored
toga IABNA radi i na vlastitoj reorganizaciji osnivajući medžlise, kojih trenutno ima
sedam. Islamska zajednica, iako i sama suočena sa raznim izazovima, iskušenjima i
problemima, odlučna je da istraje u svojoj misiji, da očuva pobodeni bajrak Islama koji su
Bošnjaci donijeli u SAD-e još na početku 20. st. Uz Božiju pomoć, upornošću i radom
nastoje da i na slijedeću generaciju prenesu svjetlo imana i svijest o Bosni i Hercegovoni,
jer ako na novu generaciju te dvije komponenete ne budu prenesene jasno je „...da neće
biti ni treće, ni četvrte, ni pete... Druga generacija je prema tome dokaz našeg uspjeha ili
neuspjeha i dunjalučkog i ahiretskog“, kako je istako u svojoj predramazaskoj poruci dr.
Senad ef. Agić.  Zato su ovo odlučna vremena u kojim treba da svi damo svoj doprinos,
pa čak i mi koji smo ostali u Bosni i Hercegovini, ako ništa onda barem dovom
Uzvišenom.

Na kraju prenosimo dovu u kojoj je sadržano deset mogućih imperativa za bošnjačku

dijasporu koje je izdao reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić od kojih je svaki i dalje aktuelan:
Molim Te, Bože, učini da budemo od onih koji će (1) čitati i učiti u ime Boga; (2) koji će
vjerovati i raditi; (3) koji će biti pobožni i poštovati roditelje; (4) koji će biti pošteni i
boriti se za svoja prava; (5) koji će živjeti slobodno i misliti o smrti ozbiljno; (6) koji će
raditi za svoju bolju budućnost; (7) koji će biti spašeni i uspješni; (8) koji se neće otuđiti
od svoga roda i poroda; (9) koji neće odmagati svome bratu; (10) koji neće zaboraviti
svoju domovinu. Amin!

Nedžad Novalić