Programi za 3d modeliranje u arhitekturi

Dražen Smokovic – www.smokovic.com

 Programi za 3d modeliranje u arhitekturi

Arhitektonsko prostorno projektiranje specifican je oblik trodimenzionalnog modeliranja

objekata. Cini ga niz jednostavnih postupaka koji se, u principu, mogu izvesti u svakom
programu za trodimenzionalno modeliranje. Najkvalitetniji te najbrže rezultate postici cemo
upotrebom specijaliziranih programa za arhitektonsko projektiranje. Postoje dva osnovna
pristupa programskom rješavanju tog problema.
Prvi pristup je u alatima za osnovne dvodimenzionalne i prostorske elemente. Takvi
alati jednostavni su za ucenje i daju potpunu slobodu u korištenju. Nedostaci takvog nacina
jesu kod složenijeg modeliranja, gdje generiranje složenih modela uz pomoc osnovnih komandi
zahtjeva dosta iskustva. Glavni prestavnik tog pristupa rješavanja problema arhitektonskog
projektiranja je Autodesk-ov AutoCAD.
Drugi pristup sastoji se u reduciranju podržanih arhitektonskih elemenata, tj. u
implementaciji standardnih gradevinskih elemenata na nivou programa. Glavi nedostatak tog
koncepta je ogranicenje koje sama filozofija programa postavlja arhitektovoj kreativnosti.
Nedostatak je takoder u vremenu potrebnom za savladavanje svih alata potrebnih za izvodenje
i editiranje elemenata na projektu. Najveci dobitak takve filozofije programa je brzina i
jednostavnost projektiranja te prostorski model projekta koji program automatski generira.
Prestavnik drugog pristupa je Graphisoft-ov ArchiCAD.
Jednom generirani prostorski model obicno se koristi dalje u programima za
vizualizaciju arhitektonskog projekta. Princip rada tih programa je slican, razlikuju ih samo
upotrebljeni algoritmi za izracunavanje prostorskog osvjetljenja odnosno rendering. I tu su dva
osnovna nacina izracuna scene. Razlikujemo lokalne modele osvjetljenja koji racunaju prijem i
reflefsiju svijetla, te globalne koji racunaju cijelokupnu distribuciju svijetlosti u prostoru.
Predstavnik prvih je Kinetix-ov 3D Studio MAX, a drugih Lightscape (Lightwork
Tehnologies).

1. Autodesk - AutoCAD

2. Graphisoft - ArchiCAD

3. Kinetix - 3D Studio MAX

4. Lightwork Tehnologies - Lightscape

Skica kuce korištene za 3d prezentacije

1. AutoCAD

Legendarni program za projektiranje svoje korjene vuce još iz “prahistorijske” 1982

kada je izdana verzija 1.0. Od tada je program pretrpio puno promjena, revizija te promjenu
operativnog sistema (sa DOS-a na Windowse, prvi put u verziji 12). U osnovi zamišljen za
“opce” projektiranje (u strojarstvu, ... ) nikada nije bio predviden samo za arhitekturu i/ili 3d
modeliranje. Poceci 3d projektiranja u AutoCAD-u su u verziji 3 sa osnovnim “debljinama” crta
(thicknes), i aksonometrijskim pogledom na crtež. Prve prave 3d mogucnosti pojavile su se u
release 10 sa mogucnostima skrivanja linija (hidden lines), pogledima iz bilo kojeg kuta i
perspektivom. U verziji 13 (kao plug-in) te 14 (kao osnovni dio programa) uveden je AME
(Advanced Modeling Extension) koji omogucuje matamaticke operacije sa tjelima (solids). Ali i
te dodatne mogucnosti i dalje su bile kompleksne za upotebu u arhitekturi. Takve nedostatke
oblažili su dodaci (plug-ins) i najpoznatiji za arhitekturu su AutoArhitect (Softdesk) i AcadBAU
(CTB).

House for couple u AutoCAD-u R14

AutoCAD je pravi predstavnik generickog tipa programa. Jednom kada savladate njegov
nacin rada u prostoru ne postoji model za koji program nema alate kojima bi se nacrtao.
Osnovna (i najcešce korištena) komanda za 3d je 3dface, koja crta osnovni poligon sa 3 ili 4
tocke u prostoru. Korištenjem mnogih naredbi za dvodimenzionalno crtanje (line, extend,
divide, ...) u kombinaciji sa izvrsnim automatskim odredivanjem završnih, srednjih ili ostalih
tocaka (osnap - object snap modes) predstavlja najaci alat AutoCAD-a na nivou osnovnih 3d
poligona. Na nivou rada sa modelima (solids) AutoCAD takoder podržava sve matematicke
operacije, koji su korisne u 3d modeliranju kao i odredivanje mase, težišta i ostalih parametara
koji dalje koriste ostali dodatni plug-in programi kao npr. za izracunavanje statike. Modeliranje
organskih površina (kao za npr. model terena) u AutoCAD-u nije podržano kao standardni
NURBS (non-uniform rational B-spline) nacin modeliranja površina sa kontrolnim tockama i
vektorima tangentama. U AutoCAD-u za terene je najprakticnija naredba 3dmesh – mreža
tocaka sa visinama. Modeliranje organskih objekata je teoretski moguce sa nacinima prije
opisanim, ali u praksi je prekomplicirano, te lakše je to izvesti u nekom drugom programu koji
podržava NURBS te poslije izvesti u AutoCAD. Od AutoCAD-a R14 podržan je i rendering
modela sa teksturama.
Osnovni problem AutoCAD-a je njegova kompleksnost koja omogucava izvršavanje svih
zadataka u projektiranju ali istovremeno komplicira svakodnevni rad s programom. Nacin rada
sa više pogleda u AutoCAD-u je podržan kroz podjelu osnovnog prozora u više prozora koji
svaki može sadržavati razlcite poglede na model ali AutoCAD ne podržava mogucnost da svaki
pogled ima i svoj kordinatni sistem, što je osnovni nacin rada svih modelarskih programa.
Kordinatni sustavi i pogledi na objekt su dvije razlicite stvari u AutoCAD-u i ta nemogucnost je
veliki minus.
 Viewports u AutoCAD-u R14

Najveci minus u modeliranju arhitektonskih objekata u AutoCAD-u je upravo njegova

genericka filozofija programa, bez kompleksnih elemenata. To znaci da (u našem primjeru)
plave linije koje oznacavaju elemente u pogledu AutoCAD-u su samo “linije” i mi sami moramo
modelirati te “otvore” na fasadama.

Modeliranje fasadnih otvora u AutoCAD-u R14

Problemi još kod takvog nacina modeliranja su to da “hidden line” pogled pokazuje i
rubove (edges) novo-modeliranih otvora. Nacin da se to izbjegne je da se fasade oblikuju kao
posebni objekti (solids) sa unaprijed iscrtanim fasadnim otvorima. Ali sam nacin kako AutoCAD
tretira solid-e je jednostavno prekompliciran. Oni se ne mogu ni rastezati, kod stvaranja solid-
a osnovna polyline koja definira oblik solida se automatski briše, osim ako ne iskljucimo tu
mogucnost u AutoCAD-ovom setu sistemskih varjabli. Ovo je samo primjer koliko problema
može izazvati filozofija programa da radi samo s osnovnim elementima.
AutoCAD vuce prevelik teret prošlosti. Poput same pc platforme koja mora održavati
sve stare procesorske instrukcije zbog kompatibilnosti sa starijim programima, tako i AutoCAD
zbog ogromne baze programa pisanih za njegov programski jezik AutoLISP, ne može uvoditi
radikalnije zaokrete u programskom kodu. I najnoviji AutoCAD 2000 nastavlja sa istom
praksom “kozmetickih” promjena. Moje mišljenje je da ukoliko se AutoCAD ne bude odrekao
zastarjelih nacina komunikacije s korisnikom (komandna linija, sistemske varjable, ...) i dalje
ce doživljavati pad upotrebe za arhitektonsko projektiranje u odnosu na druge programe.
2. ArchiCAD

Orginalno razvijen za Apple platformu i MacOS operativni sustav, od strane madarske

firme Graphisoft. Sredinom devedesetih izlazi i prva verzija za windows platformu.

House for couple u ArchiCAD-u 5.0

ArchiCAD je program koji je prvi uveo kompleksne elemente u projektiranje za razliku

od AutoCAD-ovih generickih. Nacin rada je takav da su elementi crteža raspodjeljeni po svojoj
funkciji. To znaci da program razlikuje vrata od prozora, zidove od krovova, i naposlijetku 2d
elemente (linije, kružnice) od 3d elemenata. Kod crtanja bilo kojeg 3d elementa otvara se
meni sa svim revelantnim podacima za taj element, npr. kod crtanja zidova u osnovnom
meniju možemo definirati debljinu zida i sastav, visinu te materijal. Zidove nastavljamo crtati u
osnovnom, tlocrtnom pogledu te kod prelaza na 3d prikaz pokazuje se kako projekt izgleda u
prostoru. Iste parametre tako odredujemo i za vrata, prozore, ploce, stupove, krovove, te
objekte na crtežu (obicno namještaj i dodatni simboli crteža koji mogu biti dvodimenzionalni ili
trodimenzionalni). Osim toga program ima takoder ugradene simbole (objekte) za svijetla,
ugradenu podršku za suncevo svijetlo sa parametrima lokacije projekta u zemljopisnoj širini i
visini (latitude, longitude) te danu, mjesecu i vremenu željene sunceve svjetlosti. Program
takoder ima mogucnost automatskog izracunavanja sunceve studije, svijetla i sjene projekta
kroz odredeni vremenski interval koji snima kao niz slika ili kao animacijski file.

perspektivni prikaz 3d modela u ArchiCAD-u

Program takoder posjeduje animacijske sposobnosti, na osnovnom nivou, kao

postavljanje pozicija kamera u projektu i onda izracunavanje fly-through animacije. Osim toga
zanimljiva je mogucnost izrade RealVR (Real virtual reality) scene. Program izraduje niz slika
koje daju iluziju 360 pogleda oko tocke odabrane za RealVR. Takve animacije se poslije lako
gledaju Applovim Quicktime player-om.
 Uz sve kvalitete ArchiCAD-a ima i nedostataka. Jedan od najvecih je to da je ArchiCAD
ipak prvenstveno orjentiran na dvodimenzionalni nacin rada. Ovo može biti i prednost kod
vecih projekata (program nije opterecen procesiranjem svih trodimenzionalnih podataka) ali
kod prostorski složenijih projekata ovo je veliki nedostatak. Tek od verzije 6 ukljuceno je
direktno editiranje projekta u prostoru, koja do tada je bila ogranicena samo na
trodimenzionalni prikaz ali je prilicno nekvalitetno izvedena. Tim projektanata ArchiCAD-a , kao
i AutoCAD-a, pati od straha programera za radikalnijim promjenama prema kvalitetnijem user-
interface zbog velike mase korisnika koji su navikli na dosadašnji nacin rada. Drugi veliki
nedostatak su objekti u ArchiCAD-u. Oni su obicno vrata, prozori, oprema, detalji (...) na
arhitektonskom projektu i definirani su pomocu ArchiCAD-ova script jezika pod nazivom GDL
(Geometric Description Language). Objekti opisani pomocu GDL imaju prednosti kao malo
zauzece memorijskog prostora ili to da se svi parametri objekta mogu se mjenjati
jednostavnim zamjenama odgovarajucih varjabli ali to znaci i to da za jedan obicni objekt kao
što je stolica mora savladati taj skriptni jezik! I tu postoje neke kratice, postoje nacini kako to
izbjeci ili importirati gotove 3d objekte iz npr. 3D Studia ali to se moglo puno bolje napraviti!

ArchiCAD-ov render dnevne sobe

Ostali nedostaci jesu spor i nekvalitetan render, ne postoje bump texture, ne postoje
reflection materijali (nemoguce je postaviti ogledalo u interijer). Opcenito govoreci render je
osim za exteriere skoro neupotrebljiv. U verziji 6 osim osnovnog rendera dodani su i zanimljivi
plug-in renderi koji simuliraju rukom skicirani crtež projekta.

ArchiCAD-ov render exteriera i ArchiCAD-ov GraphiSketch render

Uz sve nedostatke ArchiCAD je zahvalan alat kojim se u nekoliko puta kracem vremenu
mogu projektirati vrhunski arhitektonski 3d modeli i najviše se približio idealnom
arhitektonskom modeleru.
3. 3D Studio MAX

3D Studio je prvi program za rendering na pc platformi. Osnovna verzija izdana je 1990

godine za DOS operativni sistem, od strane Yost Group. Firmu kupuje Autodesk i pod novom
firmom Kinetix razvijaju prvu verziju za Windows NT operativni sistem koja izlazi 1993.

House for couple u 3D Studio MAX 2.5

Program je zamišljen kao idealni modeler i program za izradu vizualizacija i animacija.

Svi nacini modeliranja podržani su u programu i sam program je de facto standard na pc
platformi.
Rad s programom je intituivan. Sve postavke programa reguliraju se pomocu menija
koji su “inteligentno” izvedeni, tj. za odredene objekte otvaraju se meniji koji se odnose na
njih. Ali program pati od “bolesti” svih programa novijeg datuma - previše mogucnosti. Mada
se ovo cini kao prednost, za mnoge stvari u programu su izvedene tako da pružaju nebrojeno
mnogo postavki kojima se može svaka postavka objekta, materijala, svjetala (...) promjeniti,
animirati. To u slucaju arhitekturnog modeliranja znaci nedostatak jer se u arhitekturi srecemo
s mnoštvom jednostavnih objekata (materijala ...) za razliku od reklamnih animacija gdje je
naglasak na kvalitetnoj animaciji sa manjim brojem i objekata i materijala. I sam Kinetiks je
uvidio ovaj nedostatak te je izdao poseban program samo za arhitektonsko modeliranje i
renderiranje pod imenom 3D Studio Viz. U tom programu su izbacili vecinu animacijskih
mogucnosti ali sam program je i dalje, po mom misljenju, prekompliciran.
Kako to izgleda u konkretnom projektu? Prvo je to da projekt bude po mogucnosti cim
manji, sa cim manje poligona. 3D Studio Max je program sa ogromnih hardverskim
zahtjevima, što ga cini neupotrebljivim za vece arhitektonske projekte sa velikom kolicinom
podataka. Sam render 3D Studia je brz i kvalitetan, jedan od najboljih algoritama za lokalne
modele osvjetljenja, dok rad u samom programu spor i zamoran. Moje iskustvo je da stari 3D
Studio za DOS platformu bolje zadovoljava zahtjeve za arhitektonskim modeliranjem od novog
MAX-a!

Dnevna soba našeg projekta i završni rezultat 3D Studia Max 2.5

4. Lightscape

Lightscape firme Lightwork Tehnologies je program koji svoju prvo izdanje doživljava na
Silicon Graphic radnim stanicama. Lightscape nema nikakvih modelerskih mogucnosti i
iskljucivo je zamišljen za izradu rendera odnosno vizualizacija. Pretpostavka programa je da se
arhitektonski projekt modelira u nekom drugom programu i onda importira u Lightscape.

Interier House for couple u Lightscape 3.1.1

Lightscape koristi napredan render za izracunavanje svjetlosti pod imenom radiosity. Za

razliku od lokalnih modela osvjetljenja koji izracunavaju osvjetljenost u odnosu na kut i
udaljenost od izvora svjetlosti, radiosity render izracunava distribuciju svjetlosne energije
izmedu objekata na sceni. Takvim proracunom dobivamo realni prikaz osvjetljenja na sceni.
Osim toga program ima i predefinirane realne izvore svijetlosti (žarulje, neonske cijevi...) sa
vrjednostima osvjetljenja u lumenima odnosno candelima. Program poznaje i dnevnu
svijetlost, koja se odreduje u osnovi na doba godine i geografski položaj. Program kombinira
dva nacina renderiranja. Prvi je vec spomenuti radiosity kojim se izracunava distrubucija
svjetlosne energine, te raytracing metoda kojom se finalizira render izracunavanjem kretanje
zrake svijetlosti po prostoru. Finalni rezultat je render koji se teško može razlikovati od realne
fotografije.

Render tockastog izvora svijetlosti u 3D studio MAX i Lightscape

Postavlja se pitanje zašto se onda iskljucivo ne koriste render programi sa realnim

izracunavanjem svijetlosti umjesto standardnih scanline rendera. Odgovor je jednostavan.
Algoritmi za raytracing i radiosity render su prezahtjevni za današnji nivo procesorske snage!
Renderi dnevne sobe iz našeg projekta, prikazan na slikama, proracunavan je na Pentiumu II
(333 MHz, 128 MB RAM) dva sata za radiosity render te rekordnih šest sati za raytracing.
Takve vremenske vrijednosti postavljaju pitanje opravdanosti realnog izracunavanja svjetlosti.
Dnevna soba našeg projekta, prva slika radiosity render, druga raytrace render.

Moje osobno iskustvo je da osim za interiere radiosity renderiranje nije isplativo jer se
kod exteriera podjednako dobri rezultati postižu i sa “klasicnim” renderiranjem. Kod
renderiranja interiera se koristim jednim jednostavnim trikom za ubrzanje vremena za
izracunavanje rendera. U programu Lightscape renderiram scenu sa glavnim objektima u
nacinu radiosity. Takoder renderiram u 3D Studio Max-u istu scenu sa svim detaljima i sa
istom pozicijom kamere i osvjetljenja. U završnici spajam slike u PhotoShopu, i to render iz
Max-a kao pozadinu i “preko” kao layer render iz Lightscape-a. Rezultat se nalazi na slici dole.

Dnevna soba kao mix rendera 3D Studio MAX-a i Lightscape.