SVJETLOST SE VRAĆA SVJETLOSTI

Poput dobra svjetioničara koji svjetlo svoga svjetionika odražava i danju i noću, kako
ga, ni posred dana nebi zateklo zgnušavanje neslućenog mraka, Bog stoji vjeran, gotovo plah.
Svaka je njegova riječ svjetlost. I kad progovara danima i kad progovara noćima naših bića,
naših odnosa, on za nas ima samo jednu riječ: svjetlost.

Nekada je sve bilo svjetlost. I Bog i čovjek govorili su istim jezikom: svjetlošću.
Drugog jezika nije niti bilo. No čovjek je odlučio stvoriti svoj jezik, neovisan o Božjem
jeziku. I nije ga imao gdje stvoriti osim izvan svjetlosti. Otada ljudska riječ toliko toga
prešućuje. Uvijek, i kada je najvjernija, najnježnija, ostaje nedostatna. I traži svoje ispunjenje,
i ne samo šutnjom, blizinom, dodirom. A bilo bi dovoljno opustiti se u Božjem zagrljaju.

Svjetlost se danas, zbog svoje razgovjetnosti, mnogima čini neuvjerljivom. Naučeni na

zbunjenost u njoj traže svoju sigurnost. Jer zbunjenost zaustavlja. Svjetlost pokreće. Svjetlost
je nezaustavljivo susretanje. Zbog toga se Bog ne može umoriti u svom izčekivanju, u svome
nastojanju oko svakog čovjeka. I kao što je nekad sve bilo svjetlost, doći će dan kada će i sve
ponovno biti svjetlost. Bog to zna. A čovjek, možda i ne sluteći, svojom ljubavlju priprema taj
dan. U tome je sva povijest svjetlost se vraća svjetlosti.

Bog vjeruje da će se dogoditi dan kada će ponovno sve biti svjetlost. Kada će mora
svjetlosti plaviti svijet, kada će ga, i obdan i obnoć, svjetlost moći nasvoditi.

Stjepan Lice