Pabirci za biografiju don Dinka Vrankovića

Don Dinko Vranković 1906. – 1970.

Povoljan vjetar i mirno more

ne pokazuju umijeće kormilara;
mora se dogoditi nešto nepovoljno,
što će iskušati duh.
Seneka, Utjeha za Marciju, V, 5

Zbog istaknutog geostrateškoga položaja, Sućuraj se od samih svojih početaka našao na

najotvorenijoj vjetrometini povijesnih zbivanja ovog dijela Dalmacije, a ta se zbivanja nikada po
njegove stanovnike nisu doimala zloslutnije, nego li u Drugome svjetskom ratu. No, ta četverogodišnja
golgota sućurjanskoga puka, zahvaljujući vjerojatno samoj Providnosti, nije bila lišena svoga Šimuna
Cirenca. Ime mu je bilo don Dinko Vranković, a ratna su ga zbivanja zatekla na mjestu sućurjanskoga
župnika, službi koju je obavljao u dva navrata, ukupno duže od četvrt stoljeća.
Don Dinko Vranković je rođen u Svirčima 22. siječnja 1906., a mladu je misu prikazao 27. srpnja 1930.
U početku je služio kao kapelan u Hvaru, Visu, Komiži i Vrbanju, a 1933. – 1934. prvi puta službuje u
Sućurju. Potom slijedi nekoliko godina župnikovanja u Bogomolju, da bi se 1939. vratio u Sućuraj, u
kojemu ostaje služiti sve do 1964. Kao i mnoga njegova braća svećenici, zdušan u propovijedanju
Božje riječi, te voljen i cijenjen gdjegod je službovao, don Dinko se ipak po mnogočemu razlikovao od
uvriježene predodžbe o “seoskome župniku”. Tako je tek letimičan uvid u njegovu biblioteku pokazao
kako je aktivno ili pasivno vladao latinskim, starogrčkim i staroslavenskim, što za tadašnjeg svećenika
i ne bi bilo toliko neobično, ali i talijanskim, njemačkim, francuskim, slovenskim, češkim i židovskim
jezikom, što pak nedvosmisleno govori ne samo o opsegu njegova znanja, već i o širini njegovih
humanističkih interesa. A o tim interesima na poseban, pomalo i nekonvencionalan način svjedoče i
brojni priručnici o urarstvu, pčelarstvu, astronomiji, maslinarstvu, povrtlarstvu, uzgoju svinja i peradi,
postavljanju električnih instalacija, primjeni gipsa u građevinarstvu, te sličnim temama, koji uz knjige
nabožne tematike sačinjavaju najveći dio njegove biblioteke, pokazujući tako koliko je bio raznovrstan
don Dinkov smisao za praktičnost. Te je priručnike, prema riječima onih što su ga poznavali, koristio
primjerice kako bi naučio popravljati satove, čime se bavio u slobodno vrijeme, te kako bi,
podučavajući ih različitim djelatnostima, svojim župljanima pomogao da si vlastitim radom uzmognu
osigurati sredstva neophodna za život.

Ovdje treba ponoviti da je don Dinkovo službovanje u Sućurju otpočelo u vrijeme Kraljavine
Jugoslavije, a to je bilo razdoblje kada je kvaliteta življenja u mjestu spala na najniže moguće grane,
na što su se uskoro nadovezale i strahote rata. U tako teškoj situaciji, kada je i sam opstanak Sućurja
bio u više navrata doveden u pitanje, don Dinko je nalazio dovoljno hrabrosti da uvijek u najtežim
trenutcima uzme u zaštitu svoje stado, ne osvrćući se na mnoge opasnosti kojima se sam pri tome
izlagao.
Sve je započelo još sredinom 1941. kada su talijanske okupacijske snage od njega zatražile da
umjesto na hrvatskom, svete mise počne služiti na talijanskom jeziku, što je bio tek jedan u nizu
njihovih pokušaja da de facto zagospodare i onim dijelom Dalmacije, koji je prema rimskome
sporazumu od 18. svibnja 1941. ostao u NDH: taj je sramotni zahtjev, naravno, don Dinko bez uvijanja
odbio ispuniti.

No, druga je prigoda u kojoj se još očitije pokazala hrabrost i odlučnost njegova duha, po Sućuraj
mogla imati mnogo teže posljedice. Sredinom siječnja 1943. u mjesto se, naime, nakon
dvomjesečnoga izbivanja vratila talijanska vojska na čelu s generalom Sandrom Piazzonijem, odlučna
popaliti sve kuće, vršeći tako odmazdu za partizanske napade na talijanske transportne brodove u
Hvarskome kanalu. Ipak, don Dinko je, zajedno s općinskim načelnikom Franom Franičevićem
Rakinom i tajnikom Ivanom Hackelom uspio umiriti generala, i tako otkloniti i ovu prijetnju.
Međutim, uskoro se nad Sućurjem nadvila još mnogo veća opasnost, koja je u pitanje mogla dovesti
čak i sam njegov opstanak. Naime, 21. rujna 1943. ustaše su nakon zauzeća mjesta počele nasilno
okupljati narod na rivi, namjeravajući očito ondje izvršiti njegovo masovno pogubljenje. To bi se
zasigurno i dogodilo, da svojim autoritetom nisu intervenirali don Dinko, načelnik Franičević i tajnik
Hackel. Njihova je jednodušna i bezrezervna reakcija ipak odvratila dopukovnika Vokića od toga
bešćutnoga čina, pa je Sućuraj pošteđen i narod pušten.
 
Nažalost, ratne patnje Sućurjana se ni ovime nisu primakle svojemu svršetku. Sredinom siječnja 1944.
Nijemci zauzimaju čitav Hvar, a u Sućurju postavljaju svoj garnizon oboružan sa sedam topova. Stoga
su 24. ožujka mjesto bombardirali saveznički zrakoplovi, bacivši pritom, uglavnom na civilne ciljeve,
više od četrdeset tona bombi. Jedna od njih, mase 450 kg, pala je uza sami župni dvor, ali srećom nije
eksplodirala. Tako zahvaljujući vjerojatno opet samoj Providnosti, toga dana nije poginuo ni župnik, niti
itko od njegovih župljana.

Krajem svibnja pak iste godine, Nijemci iz strateških razloga protjeruju sve Sućurjane iz njihovih
domova, te su ih u dogovoru s vlastima NDH raselili po Slavoniji i Bosni. Prije nego li je narod iselio,
don Dinku je bilo ponuđeno da ostane u svome župnome dvoru, ali je on tu ponudu, očitujući se tako i
tom prigodom istinskim pastirom svojega stada, bez zadaške odbio. Štoviše, u toj se kaotičnoj situaciji
nije zaboravio pobrinuti da sačuva najveće mjesno povijesno blago – arhiv, u kojemu su bili pohranjeni
svi dokumenti vezani uz povijest mjesta, od najstarijih vremena, sve do tada.
Rat je srećom uskoro završio, no poratna zbivanja ipak nisu donijela istinsko smirenje prilika. Tako su
se među Sućurjanima koji su se bili opredijelili za otpor fašizmu, u čemu su naišli na zdušnu don
Dinkovu potporu, kako duhovnu, tako i tjelesnu (pomogao im je čak popraviti zaplijenjene okupatorske
topove), pojavili antiklerikalni ekstremisti, koji su se, zaboravljajući sve što je on tijekom ratnih godina
učinio za mjesto, odlučili s njime na svoj način obračunati. Stoga su skovali plan za njegovo ubojstvo
kojemu je on, opet prije čudom nego li tek pukom srećom, ipak izbjegao. Kasnije su tenzije djelomično
splasnule, pa je don Dinko ostao službovati u Sućurju još gotovo dvadeset godina.
Od 1964. župnikom je u Vrboskoj koja je bila mnogo bliža njegovome rodnome mjestu, ali ga je
zasigurno podsjećala na Sućuraj, kako svojom slikovitošću, tako i svojom pretežito ribarskom
orijentacijom. No 1968. se, sasvim nenadano, zbio incident koji je don Dinka potresao u tolikoj mjeri da
je uskoro uzrokovao njegovu bolest, a nažalost i samu preranu smrt. Poslije jedne nedjeljne mise
naime, pristupio mu je muškarac u svećeničkome ruhu, te ga je zamolio za razgovor. Don Dinko se na
trenutak otputio u župni dvor, ali kada se vratio, neznanca više nije bilo. Međutim, iz crkve je nestala
jedna mala slika s prikazom sv. Špirijuna, šablonski rad italokretske radionice, koji osim stanovite
vjerske i kulturološke, nije imao nikakvu značajniju likovnu ili pak materijalnu vrijednost. Pa ipak, brojni
su se Vrbovljani pobojali da će zbog nestanka ove svete slike, urod njihovih maslina biti doveden u
pitanje. Iako se danas ovakav strah može doimati gotovo smiješnim, don Dinko se odjednom našao
usred neugodnog i ponižavajućega skandala. Kako se i sam osjećao odgovornim za krađu slike iz
njegove crkve, ubrzo ga je sasvim napustila životna snaga, pa je morao napustiti mjesto župnika i
vratiti se u rodno mjesto. Nedugo potom, 4. rujna 1970. je i umro.

Pogrebna je svečanost u Svirčima, na kojoj se okupilo golemo mnoštvo njegovih župljana iz Sućuraja,
Vrboske i drugih mjesta u kojima je služio, njegovih Svirčana, te čak šesnaestoro braće svećenika koje
je predvodio biskup msgr. Celestin Bezmalinović, pokazala je koliko je velika bila ljubav koju je don
Dinko, kao istinski narodni svećenik, posijao među svima s kojima je dolazio u doticaj. Upravo ga je ta
ljubav prema bližnjemu cijeloga života poticala na brojna, nerijetko i vrlo smiona dobročinstva - djela
kojima si je u pamćenju ne samo Sućurjana već i mnogih drugih, sazdao spomenik trajniji od mjedi.

Ante Vranković

Literatura:

Anić N.: Pučki ustanak na Hvaru i narodnooslobodilački rat, Radovi Instituta za hrvatsku povijest X, 1977., 513-532

Anić N.: Na punti Hvara – Povijest Sućurja, Sućuraj, 2000.

Gaffney V., Kirigin B., Petrić M., Vujnović N.: Arheološka baština otoka Hvara, British Archaeological Report 660, Oxford, 1997.

Gvozdanović V.: Prilog radionici Nikole Firentinca i Andrije Alešija, Peristil 10-11, 1967.-1968., 59-64

Kovačić J.: Župa Sućuraj na Hvaru, Služba Božja XXXIX/1, 1999., 15-56

x x x: Naši pokojnici - don Dinko Vranković, Službeni vijesnik Hvarsko – bračko – viške biskupije, godište 1970.