RANKO MARINKOVI - RUKE SAMOTNI IVOT TVOJ Samotni ivot tvoj u sjeni vrueg ljeta...

Tihog ljeta sa cvrcima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora meu grebenima, s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni ivot u ljepoti neba i puine. Oblaci i jedra plove u daljinu... Biskup je stigao na na mali otok. Lepra na suncu dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave, trete glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju, zvona zvone od ranoga jutra. Umjesto kadulja tamjani miriu. I nema ni cvrka ni oblaka ni ptice, ni neba ni puine. I ostao si strano, bespomono sam s tom glavom punom tamne boli, s uhom razdeenim, s okom umornim od nesna. I uzeo si sebe zadirkivati: "Oho, oho! Dajte mu oblak. Budite ljubazni i ne imajte drugih briga nego mu pokaite u bengalskom svjetlu kako para suklja iz kotla na vatri osvijetljena crveno, zeleno i uto... Samo da se kadi, da ima dima, da je mutno... On za sebe izjavljuje javno: ja sam fantast! I ne govorite mi, do avola, tako patetino STVARNOST! Ja ne volim ene! Ja bez stida izjavljujem svima oblake volim". Pa objesite mu u zraku o nevidljivo tanke niti pauine povei komad fine bijele vate i on e cijeli dan proleati na zemlji i muit e se da napie pjesmu: Gle, bijeli oblak plovi s juga u pustinje neba... i dalje nee znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako neto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su ve opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinini gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i kljuanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlae debele ene etrdesetgodinje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dru za vratima kao majmuni i apui lau u poudi: "Gle, ja sam uzbuen od toga! Ja sam inspiriran! Mala, draga eno, mene nema, Ja sam... pa precrtaju ja sam i napiu ja nisam, zatim i to precrtaju i napiu tvoje male grudi, a za sebe misle - sise. Tvoje bijele sise, noge, pa navie, u sreditu njene milosti, kako Hamlet kae... Ah, ja sam strano glup! I namjeste se na stolicu pored kljuanice i rade majmunske gluposti. A ono njihovo paljivo oko na kljuanici zalilo se krvlju od elje za onim debelim mokrim mesom to je izalo iz vode. ena gotovo alosno brie svoje meso kao neto tue to je izraslo iz njenog vitkog tijela i tim sporim tunim kretnjama govori: kako sam onda bila zgodna, kako sam bila zgodna... I brie ruke, lea, zatim grudi (velike i teke), onda noge i mukli klanac (jadikovac) izmeu nogu i dvije planine s druge strane, uivajui pomalo (nesretna ena!) u efektima trenja. A to njih (prokletnike) iza vrata i uzbuuje - trenje, trenja, efekti trenja, sredite njene milosti, tuna dolina bivih radosti, bijela vrata zid ludosti... i jo kojekakve litanije erotomanske. Tibulo! (rijei daje ovdje uvredljiv smisao: pjesnik - laljivac, mistifikator). "Ja ljubim Izidoru platonski"!

I kad je malo zatim gad doao k sebi i u alosnom razoaranju ustanovio podlo nasilje nad svojim tijelom, tjeio se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini meu ivotinjama imamo ruke!" I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemone i lukave, strane, zloinake ruke. Mogu se stisnuti u aku, rairiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se moe dohvatiti no i pitolj i protivniki grkljan... Rukama se moe zadaviti! Ta ga je injenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i alju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet unitavaju i rue to su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o meusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? - nosovi bi nam se izduili u surle ubilake, bili bismo mali dvononi opaki slonovi. No to ruke? Poeo si sebe zadirkivati pa si preskoio sebe i uzeo ogovarati pjesnike zbog "zgode u kupaonici" koju ti je povjerio znanac, pisac stihova? A to je s tobom? Gdje si ti? Eto, poinje ponovo sa svojim zanovijetanjem. "Ah, onaj oblak, onaj oblak!" Dobro, nastavi. "Ne, motrio sam ga po podne, vjeruj mi, gore na terasi, leei ovako nauznak, kako polako i bezbrino plovi prema jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna kamo ide... Ne, ne, krivo i neuspjelo poreenje, nipoto kao skitnica nego kao galeb to leti u daljinu utopio je oblak u plavetnilu dubljem od svakog mora. Odlutalo janje bijelo u modre nebeske pustinje. Noas e ga napasti ljuti kurjaci (mislim vjetrovi) i sutra u gledati njegovo bijelo runo rasuto po nebu... Ah, oblaci, janjadi neduna!" Kako bi elio (pa ak i s ironijom, kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu! Lagano prozrano nebo, daleko, visoko. Nitko ga jo nije noktom ostrugnuo, nitko jo nije pljunuo na nebo. - Pljujem ja na tvoje nebo! - a to ti vrijedi kad to ne moe i uiniti? Nebo u visini! Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom! Otkrit e ti taj protunebeski top strahovitih pertubacija, neoekivanih lomatanja, divljih ibanja prostora vatrenim repovima, tumaranja i sudara kugala, ruenja zvijezda, gmizanja maglenih spirala, unakrsnih oijukanja svemirskih reflektora, nemira svjetla... Kao to e ti se lijepo lice Izidore ukazati pod mikroskopom u stranom reljefu koe s brdima i dolinama i tvoju uzvienu ljubavnu strast progutat e prljavi i masni ponori iz kojih rastu debele dlake kao trstike i iblje iz movarnog blata. Sasvim nisko krue i cvrkuu lastavice. Kao da ti netko sitno bode iglicama tijelo pa ne zna da li je to od hladnog maestrala ili od igliastog cvrkutanja u zraku. Lastavice gusto posipaju iglicama tvoje golo tijelo, pipaju te iljastim kljunovima produenima u cvrkut. (A da se nisu uuljale iglice borova kroz tihi podsvjesni um u tvoje tajne misli?) Zatim su opet sve zamraile fanfare i bubnjevi. Rastjerali su i miris karanfila to su se crveno rascvjetali u teglama na terasi. Plemenit ivot karanfila! Iz najogavnijeg ubreta u tegli izrasli su u takav neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A ime si se ti

izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A to si ti izvukao iz gada to ga nosi u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni um? Izvukao si zle slutnje i poganu misao: gle onaj ovjek onamo ima nos; to se moe odrezati noem! A sve ljepote ve davno su izrazile more, oblak, ptice, list, prije nego si ti poeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si poeo strugati konjskim repom po ovijem crijevu razvuenom na upljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom! Ptice se plae nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duva da bi raspalio svoga sumiljenika i uvrstio njegovo rasklimano uvjerenje. Posluaj cvrke na vorugama prastarih rogaa. Osjea li e za kristalno bistrom vodom u staklenom vru na bijelom stolnjaku po kome pada trak tekog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za groem i smokvom i crvenom svjeom lubenicom? Sluaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama izmeu sunca i zemlje kako dre, kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca koji e umuknuti im osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrka? Zatim si motrio mrave kako vuku muhu to si je maloprije ubio. Neprestano ti je dolijetala na lice i etala oko nosa divei se vjerojatno impozantnoj graevini; dvadeset puta si je valjda otjerao. O, prokleta bila! Pa kad si je ulovio, uzviknuo si ushieno: nikada vie od tebe zdrave muhe, ne zvao se ja Tobija - i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i palicom odrubio glavu. Koliko bijesa radi jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se hrani na tvom nosu i ne slutei da ti smeta; bio bi bolje uinio da si obrisao nos. Sad je vuku dva glupava mrava, ustro, paljivo: Ej, ekaj, brate, umorio sam se. Prihvati je ti ovdje za ovu nogu, a ja u za krilo. to je ugojena, marva jedna! A za njima trei mrav nosi hitro muhinu glavu i moda misli: dobro je ovo za zimu... - Prokleti filistri! Oni vode i ratove. Dao bih im i svoju glavu da mi je znati da li i vjeruju u boga. (Ovako okrutno tekao je sprovod Stendalova Juliena Sorela: naprijed tijelo a za njim posebno glava u krilu Matilde de la Mole, koja ju je ljubila u elo). I uili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni tedia. Ljeti skrbi za zimu. A u koli su ti tumaili kako je to isto htio da kae i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrku i mravu. Kako je, naime, bezbrini flaneur i sezonski pjesnik Cvrak pokucao jedne ljute zime gospodinu kuevlasniku Mravu na njegova bogata vrata, na kojima je eventualno stajala i ploica "lan dobrotvornog drutva - prosjaenje redarstveno zabranjeno". Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na nain kako se ve deru kuevlasnici na boheme i prosjake; mar, mrcino lijena! to si radio cijelog ljeta? Krao, a? - Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrak, ako se izvolite sjeati, pa sam kao takav... - Pjesnik? Pjevao? A dakle - pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to jest, moe i plesati! Quue faisiez vous au temps chaud? Dit elle a cette emprunteuse. - Nuit et jour, a tout venant, Je chantais, ne vous deplaise.

- Vous chantiez? J'en suis fort aise: Eh bien! dansez maintenant! I cvrak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i arko kao to sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on e i plesati. A ovdje ovi vai filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo vano to oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti. U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive mree i suna se na ulazu svoje rupe vrebajui na muice to se lakomisleno i ludo igraju oko njegovih tankih niti. Tko zna koliko ve dana stari bandit nije imao plijena? Strpljivo eka sluaj kao ribar koji je bacio mreu, zapalio lulu i eka. Motrei ova prkala, ove antipatine grobare i leinare, osea nesvjesno simpatiju prema crnom stranom tipu tamo u uglu. Pa gotovo jednako nesvjesoo kao to je nastala i ta nakionost, tavie prezirno i s nekom naroitom mrnjom, kojoj si kasnije od stida dao i neko "simboliko znaenje", zgnjeio si one mravlje "radikalne socijaliste", a njihovu muhu dao gangsteru pauku. - Tako! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru! Jedan je razbojnik, kako znamo, bio i pjesnik! Filistar se nikad nee pomiriti s objeenjakim crnim humorom jednoga kandidata za vjeala: La pleuye nous a buez et lavez, Et le soleil dessechiez et noircis; Pies corbeaulx nous ont les yeux cavez, Et arrachie la barbe et les sourcis. Jamais nul temps nous ne sommes assis; Pui, ca, pui la, comme le vent varie, A son plaisir sans cesser nous charie, Plus becquetez d'oyseaulx que dez a couldre. Ne soiez donc de nostre confrairie... II Zvonjava, limene glazbe, fanfare i bubnjevi. Prate muari. Velike crkvene sveanosti. Sedam parobroda dovezlo pastvu iz tri susjedne dieceze. Prepun je gradi vjernika, usidjelica, starica u crnini s brojanicama od rogaevih sjemenaka. Mnogo sveenika, opatica, fratara bijelih, crnih, smeih, mravih, debelih, jako debelih, pa i jako, jako debelih... - Bog vam blagosiovio salo, padre Crescencie! Uostalom, ima i neznaboaca tekih, bogu hvala i slava, al' njima se prata. Ljudi vrve kao mravi: trkaraju uokolo, susreu se, pitaju, odgovaraju, ure se s torbama i vreicama s hranom, najednom zastanu nasred ulice, zamisle se u svoje cipele pa naglo potre i nestaju iza ugla. Tamo se netko potukao. Kletve, psovke. Privezao mu je magarca za njegovu smokvu, pa ju je magarac obrstio, i vlasnik smokve prebio magarca. Javio se vlasnik magarca i prebio vlasnika smokve, a ovaj njega nogom u koljeno, pa epaju sva trojica, to jest on i on i magarac i smiju im se sa strane, a netko ciniki primjeuje: "to im ide tako svima po koljenu..." Dolje sa obale uju se povici "dolje Darwin! ivio gospodin bog!" Govori, psovke, glazbe: sveanosti se odvijaju...

Ali iznad svega uje se bubanj. Bubanj lupeta, pada kao bomba usred misli. Nema misli uz bubanj. Bubanj je magarea koa nategnuta na uplji cilindar, a ima svrhu da ovjeka lupa po glavi. - Ipak nisi iscrpio svoju teku glavobolju tom upljikavom definicijom. Sjea li se rijei Maksima Gorkog: "Zlobno udaranje bubnja izazvalo je u meni ivu elju da neto razorim, da polomim plot ili istuem djeake?" Tambour! Osuenika prati na stratite bubanj. Kanibali peku misionara uz bubanj. Vojsku prati u borbu bubanj. Kako bi se moglo biti junak bez bubnja? Borbeno oduevljenje je isti, idealni, platonski bubanj. (Ono jutarnje lupanje sagova na dvoritu, kad sanja da te lupaju lopatom po glavi, stoji vrlo blizu bubnjarskoj umjetnosti). I majmuni se hvataju na bubanj. Nastoji da ga ne uje, da se preda klarinetu, flauti, fagotu, pa makar i trombonu. No on se izdvaja, prepotentno se namee sluhu, lupeta, buba, kao i svaka budala koja svakako nastoji da se istakne, i konano uje samo njega: bum... bum... bum-bum-bum... Dzin-ba-rata... dzin... dzin... dzin... bum-bum. bum... Zaklanja glavu iza kakve god sluajne misli: - Dudov prelac... otmjen kukac... Onda ga opare vruom vodom da ne pregrize nit i peli ukradu med i uz to je tjeraju iz njezine vlastite kue dimom goruih prnja. Od niti naprave kravatu za Sachu Guitrya i fine, prozirne arape za neku tamo lady Ipsweache, a med sipaju u zlatno grlo Begnamina Giglia. Bum... Bum... bum-bum..., buba budala i ne da misliti. - O, gospode, zar je mogue da ti godi ovo nemilo lupanje po koi magareeg roda? Ova ista strpljiva ivotinja grijala je dahom svojim sina tvoga jedinoroenog i spasila ga zatim od tetrarha Heroda Anntipe kad je ono bio dao klati djecu po Galileji; nosila ga je strpljivo na njegovim agitacionim putovanjima po Samariji i Judeji i donijela ga trijumfalno u Jerusalim uz burno klicanje naroda odabranog. O, gospode, zar nije u tvome premilostivom srcu stekla malo zasluge, da ga barem mrtva ne lupaju, kad je ve batina mora pratiti za ivota? Gospode, molim te za itav magarei rod, koji je toliko poniavan i vrijean u nadimcima glupih i indolentnih nitarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magarea pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi, zatiti ovu dobroudnu ivotinju dugih uiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!" I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov "Molitva za magarei rod"... lII Preko ulice, u velikoj kolskoj sobi sveenstvo sjedi za banketom. Sveenstvo je umorno. Jutros je biskup sluio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je poivao na osam praznih vinskih baava. Bakhus, koji je jutros jo spavao u bavama dok su na njegovim leima slavili Jehovu, sada se razbudio i antiki raspojasao na gozbi to ju je priredio domain upnik don Toma u ast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa. Marta i Marija, Sara i Rebeka prenose preko ulice iz susjedne konobe butelje i demione vugave, grka, plavca i proeka. Jue su dokotrljali etiri bureta pive. No treba odmah istaknuti da se u blagovaonicu odnosi i relativna koliina vode u kojoj plivaju veliki komadi leda.

Slua sa zaviu zavodijive zvukove stakla, kucanja aa i fragmente zdravica:... "Kako je lijepo rekao sveti... (aplauz) I neka dragi bog poivi naeg presvijetlog biskupa sa svima nama skupa!" Kucanje aama, aplauz, "bravo don Toma! Don Tomica jo jednu, dajte jo jednu..." Dobronamjeran duhovniki smijeh bez ikakve zlobe. - ivio presvijetli biskup! Zatim (po svoj prilici) biskup, odgovarajui na zdravicu don Tome, lijenim, sanjivim glasom, u kome se osjea sretno zapoeta probava, razoarava te svojim vrlo loim govornikim darom: "Ab Jove principium, kako je mudro rekao Virgilije, obratimo se naem pobonom zahvalnom Onomu, koji nam je udijelio ove krasne zemaljske darove... da bi tako ovaj na dragi narod... (povienim glasom sa izvjesnom srditom drhtavicom, upuenom vjerojatno neprijateljima crkve):... jer nije istina da antemurale cristianitatis znai... A na narod..." - tu je stao. Mir. Biskup se smeo u govoru i nervozno skuplja jezikom slinu po suhim ustima. Ne zna biskup to bi s "narodom", pa je ponovio "a na narod" i dodao "izmeu svih naroda"... i opet pauza. Zatim: "moglo bi se rei na svijetu"... i opet zbrka, uzaludno gibanje suhog drijela, panino prebiranje jezikom po rijeima, kojih su puna usta, ali su sve nekako udne i nikako ne pristaju, a ima ak i takvih koje bi najradije tresnuo don Floriu u lice, dakako, u etiri oka. - Ah, kakva je to muka, gospodine biskupe! Poznajem ja to uvstvo. Pa kad vas ironino gleda i uiva u vaoj nevolji va suparnik, kanonik don Florio, umjesto koga ste vi postavljeni za biskupa! Ne gleda vam ravno u oi, nego najprije gleda u va zlatni biskupski kri na prsima, a onda vas svega nekako obuhvati svojim zlobnim pogledom i igra se s vama kao s kakvom stvaricom, naprosto vae vas oima. Zatim, kao da vas je ispljunuo iz svoje panje, uzeo namatati krunicu oko kaiprsta, toboe: no, biskupe, ja u izmoliti jedan ruzarij da ti se bog smiluje dok se sjeti to... o narodu... O, dobro ja poznajem, presvijetli, takve zavidne zlikovce koji e vas kasnije cijelog ivota moriti to ste zapeli u jednoj reenici! "O, don Florio, smiluj se, don Florio!" - tako vi sada jauete u sebi, presvijetli. A don Florio je okrutan, ne da vam da se pribliite vaoj zapoetoj reenici. "Gle, kakvog su glupana postavili za biskupa!" misli on, a da to misli vidi se po svemu, po licu mu je razlivena ta misao, on to i ne krije. I au vina je ispio da bi vas to bolje otjerao od vae reenice. I smijei se, zlobnik! Don Florio se zaista smijei i uiva. Fuka on na subordinaciju! Pogledao u svoj zlatni sat (toboe: "koliko to biskup stoji na ovoj postaji?") i zatim pritisnuo poklopac s osobitim uivanjem - pik! A biskup se jo nije snaao. Razapeo "narod" ve i na Kalvariju i sad se vrsto dri Kalvarije, pa ponovo tjera narod preko "njegove teke Kalvarije"... Ali tada, to se esto deava u takvim stranim situacijama, pao mu ravno s neba na jezik jedan latinski citat bogzna iz kakvih starih seminarskih dana: "Jer kako lijepo veli Horacije ,Nihil est ab omni beatum'... i zato, mila moja brao, gore srca, sursum corda!" - Bravo! ivio presvijetli biskup! A jedan odvojeni krupni glas dobaci sentenciozno i dvosmisleno, dakle otrovno (dakako, glas don Floria): "Chi va piano, va lontano". - Latet anguis in herba - odgovori biskup gorko. IV

Sa dna uske, stepenaste, krive ulice, koja podsjea na stare marokanske kazbe, uri se mali crni fratri. Konventualac. Jedan od onih skruenih prolaznika koji smjerno obaraju pogled apui ponizno "vermis sum" pa kad tako smjerno oborenih oiju ugledaju crva na zemlji protisnu kroz zube "no, ipak ja nisam ti!" i zgaze ga s najveim prezirom. iroko se razmahao fratri, pa onako malen i smijean sam sebi daje vanosti tim uurbanim zaposlenim hodom, "eto me, sad sam ja tamo." Zastaje kod svake stepenice da pridigne sutanu, koja mu je preduga, preiroka i uope pregolema za to malo mravo tijelo na kome visi kao da je (to bi rekao Tolstoj) vilama na njega nabacana. Mete, nesretan, mantijom ulicu, vue za sobom vitice blanjevine, palice, krpice, konce, riblje kosti i pramove prljave vune, a u rukavima kao da su mu dvije viljuke umjesto ruku, tako su mu dugi, iroki, nespretni. Vjerojatno je zakasnio na banket (moda su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se rijeili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj egi traio gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ruak a da o njemu nitko nije vodio rauna. - Nikoga, ba nikoga! Ah, boe sveti! - uzdahnuo fratri iz dubine svoje ojaene i zapostavljene due. Gleda fratria sa osobitim zanimanjem, i palo ti odnekud na pamet da bi svakako trebalo da mu vidi lice. I tada odjednom brzi, tako brzi zakljuak da ti se uinilo kao da ti je netko podmuklo priapnuo: "ako ne pogleda gore kad bacim ovaj kameni, bacit u ovaj veliki kamen - i pogledat e, o, i te kako!" Na ogradi terase bila su dva ovea bijela ista kamena, a svaki je pritiskao po jednu nogavicu hlaa to su se suile niz terasu kao ogromno slovo V. Odabrao si onaj vei, pravilniji, koji si ve godinama poznavao i koji je uvijek tako pritiskao po neki komad rublja, a sjeao te svaki put kad bi ga pogledao na jedno isto ovako ljetno sunano popodne kad si na ovoj terasi pisao ono svoje arko ljubavno pismo ljubljenoj Izidori, koja je sada debela i ima vrlo runo dijete. Tada si tim kamenom bio pritisnuo koncept pisma da ti ga vjetar ne odnese. ak ti je onda bio sugerirao i jednu reenicu u pismu: "teak kamen lei mi na sreu"... Taj kamen uao je tako u krug tvojih familijarnih, intimnih stvari u kojima patetino poivaju uspomene kao u grobnicama pod nadgrobnim kamenom na kome stoji urezano: Tu poiva, ah, moja milena, koju skriva crna zemljica. I ovaj kamen ima svoj groteskni natpis (jer svi su nadgrobni natpisi uglavnom groteskni) - "Kamen moga srca". Odnio je vjetar i koncepte i arku ljubav. Ostao je kamen, onaj isti bijeli isti kamen koji pritiska hlae da ih vjetar ne odnese. Cik! - kameni je pao ravno fratriu na eir i odatle se odbio i dvaput odskoio na ploama ulice. On je pogledao gore kao to bi moda upravo bio zavapio prema nebu: Isuse, gdje se to ovdje jede, a on je tako gladan, o boe! Njegovo mlado djetinjasto lice nasmijeilo se ponizno laskavim osmijehom kojim kao da je htio rei: Ah, ostavite sada to to sam ja smijean... Ja sam siromah... moj otac... Ovako su me oni obukli... Nego, nemojte se ljutiti na mene... - Molim vas lijepo . . Hvaljen Isus! -- Moda vi znate da li je ovdje presvijetli biskup na ruku? - Nije, izvalio si kratko bez priprave, gotovo sasvim automatski, te si i sam pomislio kako se lako lae, pa si dodao srdito: - Ne, tu nije. To je kola.

- A rekli su mi, u koli... - E, onda moe biti u graanskoj. Ovo je puka muka i enska, to jest mjeovita, a graanska, to vam je tamo, obalom, pa desno... Fratri je osluhnuo. uo je glasove u koli, pa je pogledao s nepovjerenjem: - A to je ovo? Ba kao da ujem glas don Tome? - Ah, to unutra? Glas don Tome? Domaina? Kakav glas! To je itava pripovijest, a ne glas! Ima ovdje neko staro englesko vojniko groblje... No, moda vam je to i poznato: borbe s Napoleonovom mornaricom i tako dalje? Ukratko, kad god engleska flota posjeti nae luke, doe i ovamo jedan brod da poloi vijenac na to njihovo groblje. I jo se kae za Engleze "beutni" i kojeta jo nepovoljna! A zamislite, oni ovdje dre i neku vrst konzulata i troe funte samo radi toga groblja! Niste vidjeli dolje na obali konja s laniem oko vrata i okrunjenog lava sa zavinutim repiem i "Mon Dieu et mon Droit"? Niste? Ah, honni soit qui mal y pense, prekrstite se, ovjee; Grb! Usuujem se tvrditi da su Englezi sentimentalna eljad! - Ali to, upustio se ja tu u razmatranja... a vi umirete od radoznalosti! Dakle, doao prolog ljeta, dakle prije godinu dana "Cowentry", razara, s vijencem. A vi znate kakve eire nose ljeti engleski pomorski oficiri? No, smijeno to vas i pitam, naravno da znate. One tropske, bijele, kolonijalne. E, pa gledajte, te se engleske vrine (oprostite mi na ovaj higijenski izraz) neobino svidjele jednom tu mladom drutvancu (sin trgovia, sin tvorniara riba, uiteljii, studentii, obijesna mlade). Odluili oni, dakle, da se dokopaju tih engleskih plutaa... Jer ti eiri su od pluta, i to nekako naroito impregniranog i to ja znam. I, bogami, ukrali ih! To jest, eire! Po brodu dozvoljeno razgledavanje, etanje, "pliz" i "hajudujudu", simo-tamo, napipali, udesili vjeto, ne znam ni ja kako, jednom rijei - ukrali eire engleskim oficirima. Bruka, skandal, visoki gosti, moete zamisliti! A to, da je onako "Cowentry" raspalio iz topova po otoku? A ratujte vi, gospodine moj, protiv tih sirovina i petroleja, a to je najvanije, protiv Intelligence Servicea! Taj vam zna gdje tko pljune, ak i da e pljunuti zna godinu dana unaprijed. I sad ovi tu nesretnici, koji su mogli mnoge majke u crno zaviti, osnovali drutvo "Tropikon", to jest udruenje tropskih eira, pa sve jedan drugome: "Pliz Mister Kjuzm, aj dont nou, aj em veri, veri sori for ju, jes"... i sve tako, engleski. Ali uglavnom samo piju. To i sada unutra "Tropikoni" piju. Kau - tropska klima, pa piju. Jezik ti se uigrao kao glumac kad osjeti da je proizveo utisak i bio bi ti dodao bogzna kakvih izmiljotina da nije fratri, koji je dotle sa razumijevanjem sluao, bio odvie gladan i po svoj prilici mislio na onu sjajnu trpezu s mnogo tanjura, aa, aica, "uzmite, padre, malo sira i pruta za introibo... hoete li kokoji batak u sosu od laudamusa ili moda zeca, dobar vam je kao ite nissa est...", pa je sasvim rastreseno rekao: - Gle, kakvih sve ljudi ima! ... Onda, velite... ? - Da, obalom, pa lijevo. Velika kua, zeleni prozori, balkon s cvijeem. odmah pada u oi. - Mnogo vam hvala. - Bogu hvala, padre Makako. - Kako? - Nikako, to jest nita. Rekoh "bogu hvala"... Mali se konventualac opet sav uskomeao, uzmahao i odleprao niz uliicu.

Jadan! Zato si se s njim ovako nemilo naalio? Valjda je cijelo dopodne, nesretan, trkarao uokolo s onim golemim crnim suknom na sebi, pa je oednio, pregladnio, iznojio se oekujui nestrpljivo onaj uzvieni trenutak kad e - on, mali neznatni fratri iz novicijata - sjesti za isti stol sa samim presvijetlim biskupom. Moda nije ni mislio na jelo, a da o piu i ne govorimo (on bi, dakako, pio samo vodu za rukom), nego je matao jo od prole nedjelje kako e on jesti s biskupom za istim stolom. To jest, taj epikurejski glagol "jesti" za njega tada nije imao nikakva osobitog, pa ak ni odreenog znaenja. Njegova fantazija vie se igrala dirljivim sliicama na motiv "sjediti", "sjediti" i "biti" biskup i on skupa, u istoj sobi; biskup tu, na elu stola, a on svega dva metra i dvadeset centimetara daleko od nega, pa je biskup zaelio onaj mali komadiak eerne glazure to se odvalio od torte (poznati hir apetita poslije ruka), proitao je on to u biskupovim oima te je skoio odmah mali fratri (on prvi i jedini!) i pruio biskupu taj komadi glazure, a presvijetli mu se dobrohotno osmjehnuo: "Hvala vam, dragi padre Felice!" A sada, eto, zakasnio je nepopravljivo, nenadoknadivo! Nikad vie, razumijete li vi dobro tu rije - nikad vie! I sva ta fratrieva sublimna i - kako da kaem? - poetina ambicija pretvorila se u najobiniju glad, u banalnu, surovu, nisku, prodrljivu elju za hranjenjem, mljaskanjem, gutanjem... "o, batci, batci, peeni!" Tko zna gdje on, jadan, sada trai tu nepostojeu graansku kolu s balkonom i zelenim prozorima te se panino pita: "Pada li ova odmah u oi? No nema tu nikakvog balkona! A ona opet tamo s balkonom nema zelenih prozora! ... A rekao je: obalom, pa ... pa lijevo ili desno? Jedanput je rekao, ini se, lijevo, a drugi put desno? Zabunio se. No to je zabuna, lijevo ili desno, to je pitanje? Ako je lijevo, zabuna je to, jer evo - lijevo nema te kue. A moda je govorio samo lijevo? No da vidimo ipak "obalom pa desno..." Na koncu ve sasvim iznemogao od gladi i utuen od alosti namjerio se na Toninku, suludu ensku, glave upave kao metla i vrstih, elefantskih nogu s ogromnim stopalima koje je obula u teke muke cipele te je u njima marirala kao soldat. Svakog je ljeta bila zaljubljena u drugog studentia, a neki su joj od njih i pisma pisali ljubavna, zbog zabave. I sama lunjajui uokolo gladna i umorna, bijeda naila na nevolju, i sada ona vodi natrag fratria u ovu istu ulicu. udi se mali konventualac i ovjerava kako mu je reeno da to nije tu... - A reka vam je bit e oni ludi, gore na teraci? - Da, neobrijan... I sve je neto govorio o Englezima i sve neto... A to to znai "tropikon"? - I moj Tonko je sad u Engleskoj... Poznajete ga? On je isto tudijent, za ininjera... I dok ti ovako smilja, eno zaista fratri hrli natrag s Toninkom, koja mu sve neto pokazuje rukom gore prema tebi. Uhvatila ga za rukav pa ga vue rastreseno uz ulicu kao da je i zaboravila da ga vue, a on, nesretan, ne dospijeva ni da pridigne mantiju kod stepenice, pa se spotie i pada kao da su mu oi zavezane. No napokon mu uspije da izjednai svoj sitni bojaljivi korai s njezinim orijakim stupanjem u mukim okovanim cokulama, pa kad su stigli blizu, on pogleda gore, no ti si se brzo povukao, ali uo si ipak kako je tiho rekao Toninki:

- Eno ga! Kad sam pogledao, odmah je pobjegao. Moda ipak razumije da me prevario... Oho! A kakav je to svijet najedanput dolje na ulici? uje mnogo glasova, djejih osobito, i trumbetice i mali bubnji, a sve neuredno, zbrkano kao da se udeavaju za svirku. Ali iznad svega uje se krupni, mukaraki glas Toninkin kako ekoga psuje: djeca je valjda zadirkuju. - To ti materi! Na, na! Ovo odnesi doma ocu i materi, na, na! I pljus, pljus! A djeurlija ne zna da li plae ili se smije... Potrao si ogradi i gleda dolje. - Bogami, nije. - Mislio si da Toninka najmanje dijeli uke i desno i lijevo, a kad tamo, ona sebe lupa po goloj zadnjici. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito neistu koulju i naprivi se prema djeci pljee bijesno sebe po ilavom stranjem mesu. A nesretni fratri, uasnut, zblenut, stoji pokraj nje, okrenuo lice zidu i samo to ne zaplae. uje kako "unutra" odmiu stolice od stola, kako se kreu, hodaju... ustali su! - Samo ne sad, ne u ovaj as! O, boe, osjeam li se ja to grenim? Ako pobjegnem, znai da sam grean... da razumijem, . . Isuse, ja nita ne razumijem! Nita nisam vidio! Ja ovo nisam htio vidjeti. Ah, slatki Isuse! I upravo u onaj as od koga je fratri najvie i strepio rastvorila se oba krila velikih kolskih vrata i na njima se sveano pojavio biskup u pratnji don Tome i jednog starog mravog kanonika, koji je o fini crni tap oslanjao svoju naherenu starost. Iza njih je slijedila velika masa klera, a na kraju povorke maestozni don Florio, koji je priao dekameronske anegdote mladim klericima, crven od sitosti i zadovoljstva. Taj sveani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka ba najee sebe lupala po . . onom kako je ve reeno, da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu rije. Sam biskup s pratnjom zastao na pragu i s gaenjem razmotrio odvratni prizor. Zatim, jednim isto tako gadljivim i uzbuenim pogledom, punim nezadovoljstva, prijekora i ak nerazumijevanja obdario i maloga konventualca, koji se skamenio i pritisnuo uza zid te ne znajui kamo bi sklonio svoj pokajniki pogled, a osjeajui na sebi, na svom licu, na svom desnom uhu (koje se bilo zacrvenjelo jae i od samog lica) strogi pogled biskupov, panino je sklonio svoje oi ba u pravcu najvee sramote, grijeha i uasa. Kao ovjek koji bjei pred progoniteljima i odjednom se desi da im padne ravno u naruaj, tako i on, traei u suludoj panici neko sigurno sklonite gdje bi sakrio svoj "okaljani pogled" natri upravo na ono mjesto od koga je toliko bjeao... i tu se pritaji. Ali "tamo" on nije nita vidio, on uope nije ni znao to to gleda. inilo mu se kad bi sada odvratio pogled na koju drugu stranu, da bi svi pomislili kako je dotle halapljivo i poudno gledao ensku golotinju, a sada najedanput izigrava sutu krepost pred biskupom. - Boe, kakva sramota! - uzdahne biskup prijekorno i krene dalje. U taj as, sasvim neoekivano, istrgne don Toma tap iz ruke staroga kanonika te stane njime mahnito mlatiti ono neisto i suludo stvorenje po zna se ve kojoj strani tijela. - Na! - uzvikuje don Tomica - na, evo ti, evo ti! Toninka urlie od boli, trubi, reve, njae, stenje, kreti i sipa na don Tomu pljusak takvih rjeetina kakvih on do sada nikada nije ni uo, pa ih po svoj

prilici nije sasvim ni razumio. Ali u toj bujici gadosti to je potekla iz Toninkinih usta jedno mjesto ini mi se da je ipak zbunilo don Tomu, a to je ono mjesto kad je ona spomenula - dodue nevezano i zbrkano - "udovicu Jakubinu" i "dolare, dolare" i da je "ona nosila pisma, da ona zna sve..." To "sve" potpuno je smotalo don Tomu. Jer to "sve" uo je itav kler, koji je na Toninkinu viku zaas izletio na ulicu, a nije iskljueno da je to uo i sam biskup, koji se na tu rije takoer bio okrenuo i na jedan as zastao. A to je najgore, uo je to zlobnik don Florio, koji je mrzio itav svijet zato to nije postao biskup, i dakako, eno, ve pravi dosjetke tamo meu klericima. Don Toma, javno ob!iven sramotom, opazivi podmuklo namigivanje i uketanje kolega, da bi nekako sakrio zabunu, odjednom se okrene grubo i surovo jadnom fratriu koji je jo uvijek stajao prikovan uza zid, blijed i prestraen, ekajui samo kad e i na njega doi red. - A to ste vi tu radili kod onoga gada, a? Vi ste gledali, razumije se? Fratri samo prestraeno zatrepe oima kao da mu upravo kane prilijepiti uku i ne ree nita. - utite? - utim, utim, don Toma moj! utim, jer priznajem, jer se kajem... jer vi imate pravo to me ovako... pred svima... i tako da uje i sam Presvijetli... I udarite, udarite me tim istim tapom! Nije to od prkosa to ja utim, nego... Oh, kad biste vi znali! I fratri zajeca. Suze mu potekle niz mrave djetinje obraze koje je oblilo sasvim slabo seminarsko rumenilo. - Don Toma, zaboga! Don Tomica! Ma je li ovo mjesto? A to je on, jadan, kriv? Javljaju se glasovi iz klera, pa don Toma ostavi fratria, ali ipak ne zaboravi da mu dobaci odlazei "no, o tome emo mi jo razgovarati". Potri da bi stigao biskupa. Uz put vrati tap starom kanoniku, koji je s velikim interesom pratio itav prizor, pa primivi tap, pomno ga obrie o sutanu i potape don Tomu po pleima: "Bravo, don Tomica! Ben fata! Bravo! O, to je dobro! Sporketa, sporka! Ter sporkulja smrdea!". Za njim krene i sav ostali kler. Djeja fanfara udari tu i raspri cijelu tu nemilu zgodu. Ako je neto i ostalo, po tome je praio bubanj, pa se sve izdimilo u asovitom zaboravu. Fratri je ostao na mjestu kao iukan. Osramoen i osumnjien javno, pred samim presvijetlim biskupom doveden u neasnu vezu s onim enskim stvorenjem! Nije mogao dovoljno da isplae svoj gorki stid i ponienje. Izvadi crno obrubljen rupi iz rukava i obrie blijedo patniko lice, koje su neprestano natapale tihe pritajene suze pokajnika koji je odluio da danas ne prigrize ni zalogaja hrane, za pokoru. Toninka, meutim, neto zbog svoje bolesne rastreenosti, neto zbog naviknutosti na batine, zaboravila ve i fratria i don Tomu i udarce i cijelu tu zbrku. Popela se ona na prozor u prizemlju ba ispod tvoje terase i zatulila starinsku pjesmu o ljubavi: Jubavi, jubavi, vrag ti odnil kosti, jerbo si skonala cvit moje mladosti... Glava joj je izvirivala iz prozorskog okvira u vertikali tano ispod tvoje glave ili moda malo udesno.

"Uostalom, da ispitamo". Pustio si kap sline s ustiju i inilo ti se da pada koso, ulijevo, najmanje pola metra od Toninkine glave. "Tu ne vrijedi fizika, brate moj. Nije kap zanio vjetar, vjetra i nema. O, Newtone, kako to danas padaju tvoja tijela?" A desna ti je ruka ve dugo leala na onom kamenu to je pritiskao hlae i tek si sada primijetio da si ga sasvim nesvjesno dogurao do samoga ruba. Kamen je stajao ravno nad Toninkinom glavom. Jo si ga malo gurnuo. Sada je ve cijelom polovicom izlazio preko ruba. Tada si ga kvrcnuo srednjim prstom: kamen se pekolebao! to je jo potrebno da ovaj kamen padne? Kako je jednostavno postati ubojica! Dovoljno bi bilo da ga samo dotaknem prstom, da puhnem u njega... "A kad bi sada neki sasvim iznenadni, zalutali lahor samo malo zaleprao ovim hlaama... da li bih i onda ja bio ubojica?" "Zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... uzeo si govoriti besmislene rijei da bi rastjerao ubilake misli. Uh, udahnuo si poudno kao da si izronio u poslednji as prije samoga guenja. To je ludost, zogagu, ludost. Sasvim izmuen svojim tamnim mislima silazio si s terase ponavljajui mehaniki "zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... Ah, mir nekog svetog mjesta budistikog na Tibetu! Ne, nije istina! Ja vie volim i najbanalniju buku... sanduk praporaca na neravnoj cesti. Vonja. Lomatanje strojeva, okretanje turbina. Vodopadi. Vitki nostovi nad vodama. Ruke u pokretu, nokti crni od rada. Pogledavi svoje blijede neradine ruke, nasmijeio si se tuno. V U sobi je polumrak. vrsto zatvoreni kapci proputaju kroz pukotine tek nekoliko kosih sunanih pruga u kojima se komea gusta praina. - To je tek toliko da vidim u kakvom neistom zraku ivim. Koliki svjetovi praine! Ulaze u moja plua, u moja usta, u nos, u oi... Jest, sve knjige na komodi prekrila je praina. Od kada nisam itao! Poznato je da knjige prenose neistou; u njih se uvlae stjenice... Koliko sam puta naao suhu stjenicu, zgnjeenu muhu, pritisnutog komarca s rairenim nogama preko suptilnih rijei vedrina, srce, cvijet... Pa ona uta mjesta u knjigama nad kojima su ljudi kihali, kaljali, kopali nos, vrtali uho ibicom. uti otisci vlanih znojnih prstiju u koje su itai pljuvali, lizali ih, ili su im se znojili od uzbuenja, od muke, od alosti, od bolesti. Pepeo od cigareta, ispljuvci duhana, iupane vlasi. Biljeke sa strane, nerazumljivi, nervozni, patoloki znakovi, crtei i opaske "ovo je sjajno", "fantastino", "neuvjerljivo", "to isto kae Diderot, samo mnogo ljepe", "eh, kad bi tako bilo!" "stara pjesma", "gospodin autor ne zna to je entelehija", - "ateistike lai i svinjarije!..." Koliko uzrujavanja! Koliko odobravanja, oduevljavanja, polemiziranja, zanovijetanja, uvreda, prijetnja! I onda, na kraju, neka se zna da se to uzrujavao, ljutio, oduevio i prokomentirao knjigu Mirko Pogai, koji ju je "proitao" jo 22.II l923.godine. Toliko neposrednih znakova iskrenog ljudskog raspoloenja nai e se jo na mjestima gdje je ovjek boravio sam, zatvoren sa svojim mislima, sa svojim eljama; po zidovima tamnica ili u intimnom dnevniku kakvog samostanca koji je po noi ustajao iz kreveta i vadio iz slamarice svoju biljenicu da bi pri mjeseini, na prozoru, zapisao patnje svoga tijela. Ali sve je to romantina

erotika prema onoj dekadentnoj, perverznoj, pornografskoj borbi po zidovima javnih zahoda gdje ovjek takoer eli da bude to vie sam i nesmetan, ali zna da e iza njega to mjesto posjetiti njegov protivnik, pa mu ostavlja svoj izazov, svoju parolu, svoj credo, svoj enblem, svoje "ivio" i svoje "dolje". Misli. Misli o svemu, to jest o bilo emu i udi se koliko ima toga o emu ovjek moe misliti. Mnogo, mnogo je misli. ovjek je postao i po zanimanju "mislilac". Onda njegova gospoa vie na djecu: "Pst, Oto, Berci; tiho, tata radi!" - to jest misli... A mislilac se razvalio na divan u svom kabinetu i misli: "Kako je moja ena glupa! I za kog sam se vraga uope oenio! Berci, Oto, pst, tata radi! Tataradi, tataradi, tataradi... Kao motor... tataradi... Ah, k vragu, tataradi!" - Pa je Mislilac zapjevao promuklim baritonom: "Ta-ta-raaadiii"... okrenuo se na bok i zahrkao. I to je bolje, okrenuti se na bok i zahrkati, nego ove prazne i suvine misli dok vani bubnjevi bubnjaju i gospodin biskup blagoslivlja kopno i more. Kako smo se zetvorili! Kako smo se ogradili od tih sedam parobroda vjernika iz tri susjedne dieceze! I tako milo uketamo mislima u naem intimnom polumraku: "Ja nisam identian s tih sedam parobroda gluposti. Ja sam, pojedinano, takoer, jedan od onih izuzetaka koji sve to razumiju i koji su zbog toga nesretni. Ah, zatvorimo se vrsto u sebe, mi mudri, i drimo glavu u hladnoj vodi dok nam se ne ukau velike smrznute sjeverne zvijezde razuma! I onda malo poezije: kroz sasvim usnule pejzae, kroz drvorede nijeme crnogorice i neprozirnu tamu s bijelim zvijezdama u daljini stupa smirena koraka pokojni Rimbaud, u crnini... i recitira stupajui mranom alejom: A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu, voyelles... ...a jeka mu odgovara iz neizmjerne noi: "voyelles... voyelles"... Najedanput na ulici, pod samim prozorom, paklena galama. - To su, bogami, Toninkini vokali! Njezino I je munja, njezino U je lavina, prolom oblaka, tua! Katarakti pogrda pljute iz njezinih usta teko, pljosnato kao dad napuklih inela, kao kotrljanje starih lonaca; otro, originalno, inventivno, bez ponavljanja padaju njezine uvrede i koga pogode, kao da ga lupe defom po glavi: - taf! ... Uvrijeeni ostaje smuen, zblenut, nemoan, bez ijedne rijei. Jer Toninka pogaa uvijek najosjetljivije, najbolnije mjesto, na kome se obino krije neka tajna koja je toliko poznata da zbilja treba biti neodgovorno lud kao Toninka da se ovjek tako ljuto ugrize za srce. Koje zavidno bogatstvo izraza! Sipa Toninka neoekivane usporedbe, razvija bogatstvo retorikih figura, lupa i unitava neprijatelja metaforama, metomimijama, sinonimina, augmentativima, onomatopejama. Onomatopejski istjeruje zrak kroz stisnute usne, lansira dalekometne ispljuvke i - pljus! pljus! - uke. Na uke si otvorio prozor i ugledao neoekivan prizor. Onii, crni, smeurani andarm-ponarednik, s dvije bijele zvjezdice od volovske kosti na svakom ramenu, uka Toninku svojom kotunjavom, suhom, poput vila skeletnom desnicom s koje je prethodno bio skinuo sivu konanu rukavicu. - u da ti istjeram tu ludu ideju, majku ti krvavu! - dae podnarednik i vue Toninku. - Ajd sa mnom na stanicu! - No prihvatila se ona obim rukama velike kvake na kolskim vratima i andarm uzalud pokuava da je otrgne. Vue on i psuje Toninki majke i strine krvave, no otrgnuti je od kvake ne moe, pa ve ne zna ta e, ega da se prihvati; vie, tope na mjestu, bijesni... Vidi: autoritet mu pada pred publikom, a on je u neku ruku tu u mjestu -

komandant, to jest najvii po inu, pa ako i nije formalno ba "komandant", on je komandir andarmerijske stanice, dakle, stvarno odgovoran za red i poredak. On se ve dugo ogledava po svojim pretpostavljenim nebesima ne bi li mu odande pala i trea zvjezdica k one dvije i uspostavila ve jednom tu boju naredniku konstelaciju na njegovu ramenu, to kotano trozvijee koje u andarmerijskom zodijaku znai poviicu plae, pravo na enidbu i to je najvanije - sablju o boku, jer ve vidi i sam da je smijean kad komandantski poloi ruku na drak bajoneta, smijean kao koza kad mae svojim kratkim repiem, Bog kozi, kae se, nije dao duga repa, ali, majku mu, on nije koza! Doi e on do sablje, pa makar... Satjerat e on sve te "antidravne" u miju rupu, sabit e im on glavu meu ramena da nee ni kihnuti, majku im prevratniku! I sad tu mu, gle, prkosi ova neka aava pompadurka (on je sve ene iz nekog razloga nazivao "pompadurkama"), a onaj tamo rimski biskup i ovi popovi latinski mogu da ga prikau gospodinu komandantu puka kao komandira koji ne dri "situaciju u svojim rukama", pa pitaj boga okakog to se sve iz ovoga jo moe izlei. Dolazilo ovjeku da pobjesni. - Mii se, marvo pompadurska, na stanicu da ide! - vie on i pljuska Toninku, a ona se i ne mie nego samo re od boli, ali kvake ne isputa. Iz susjedne kue u kojoj je u prizemlju bila smjetena kuhinja za dananji banket istrale na ulicu one Sare i Rebeke, Marte i Marije koje su danas dobrovoljno skuhale cijeli taj banket. Opasane bijelim pregaama, s tanjirima i ubrusima u rukama, one su sada s usidjelikim zadovoljstvom promatrale kako podnarednik "ureduje" po Toninki. I njih je ona maloprije opalila svojim usijanim jezikom jer joj nisu dale jesti zbog uvreda kojima je javno obasula don Tomu. Iza usidjelica bojaljivo proviruje na vrata i fratrieva glava, nasmijeena, zadovoljno obasjana sreom gladna ovjeka s punim ustima, u kojima fratri vae birane ostatke koje su mu probrale one milosrdne due. U toj kuhinji bilo je jo i nekoliko starih prosjaka koje si viao jo od jutros kako njukaju ovuda oko kuhinje i pobono prevru oima pred ovim usidjelicama spominjui u svakoj svojoj prosjakoj reenici ime gospodnje. No uzalud su oni tu moljakali i naklapali o gospodu dok se gospodin biskup nije nahranio i ustao od stola. Neki su od njih sada uali na pragu, drugi se razvalili u hladovini i gutali hladno govee meso, mljackali bijeli gnjecavi loj izbacujui kosti na ulicu, brisali rukavima usta i pili vino iz zajednikog lonca koji je stajao pred njima na zemlji. I poveli tako prosjaci izmeu sebe razgovor, posve nezavisno od onoga to se dogaalo na ulici. - A okle si ti, prijatelju? - Joa? Joa sam iz Smrievice... pokojnoga Moaloga Stipana. - A di ostaje Smrievica? Bit e tamo povarh Splita put Imoskoga? - A ne, Smrievica voam je od broakih kojih, poak gore... A a tebe, prijatelju, zovu Linjoak? Smino nadime - Linjoak, Mene zovu u Smrievici Papagalo... Prosjaci se sve onako vaui nasmijae tom nadimku, pa mu se nasmije i sam "Papagalo iz Smrievica" kao da nije on taj Papagalo i nastavi zatim ivahno:

- E, perke mi je jora Rozina, jo je fala bogu iva u Supetru, bila doala jedan arnjeni kapot, poak me bilo vidit u njemu kako papagalota... Ma a e re, prijatelju, da tebe zovu Linjoak, a? - Perke lie svakomu guzicu za pjat faola. I pokojni mu je otac bil isto taki... Ma a proverbij govori: karv po ili, a kila po batini! - Ostavi ti moje pokojne u miru! a vi mislite, a vi mislite da smo mi mona? Da ne kapimo vrazi pinku vae divje besi de? - A a e, moj Linjoak? Svega se ini za ovo smardee tilo. A kad ovik umre - prk! - pardac u ruke. - Bogat i siromah, smart ne pita a si i koji si? - Govoril je pokojni Skakalako: da mi je bit kralj, ja bi sve loja jil i na vuni spal! A a e mu sad i loj i vuna? A bil je radian ovik, pokojan. Na tom mjestu miran tok prosjakog razgovora prekine iznenadan enski vrisak. Prosjaci tek tada obratie panju na ulicu. A na ulici podnaredniku nikako nije polazilo za rukom da otrgne Toninku od kvake, pa da se ne bi posumnjalo u antoritet njegove vlasti, on trgne revolver. Na taj su revolver usidjelice vrisnule i strale se u kuhinju. Fratri je samo povukao glavu unutra i prestao vakati, oekujui da e svakog asa prasnuti i hitac. Jedini se stari "Papagalo", videi da andar ozbiljno prijeti Toninki tim svojim pitoljem, usudio izai na ulicu i intervenirati. - Ma a si lud, ovie boji? Pusti je s mirom kad nikomu nita ne ini. - - Ah, jest... da mi gosn' upnik napravi prijavu! No kao da je andaru najedanput sinulo: "A to, bogamu? to mi se tu ovaj neki goljo dolazi da mijea u moju slubu?" pa zaboravivi potpuno na Toninku, kao da mu je ona tu privezana za vrata, obrati se "Papagalu" na poznati andarski nain: - A uje ti... (ovdje jedna egzekutivna fraza), a to mi se ti tu mijea u moju slubu, a, zvekane? Jesi li ti komandir mjesta ili ja? e mi ti da nareuje to imam da radim, je li, bitango? to se smije? Mar, da te vie ne vidim! Smjeka se "Papagalo" dok ga andar psuje. Gleda on kako Toninka tamo iza andarovih lea tiho na prstima odmie, pa je oito da tim smijekom nastoji jo jae izazvati andara i privezati njegovu panju dok Toninka ne stigne do prvoga ugla. No luda Toninka javila se nesmotreno ve sa dvadesetak koraaja kao ptica kad pobjegne iz kaveza pa veselo zacvrkutala u slobodi. Komandir se jedan as kolebao da li da se izdovolji na "Papagalu" za svoj lini raun ili da propisno goni odbjeglu uhapenicu, pa ga ipak strah od don Tomine prijave i respekt prema propisima krenue u potjeru za Toninkom. Moe se slobodno rei da je Toninku sam bog spasio. Osjetivi andara za petama, ona se dade u divlji bijeg prema obali i tamo natri na procesiju koja je upravo onuda prolazila. Podnarednik bi joj bio, kako je po svemu izgledalo, sve kosti prelomio da mu je na koji nain pala u ake. No upravo kad je stigao na kraj ulice, pojavi se iza ugla baldahin s biskupom. On se ukoi po pravilima slube u stav "mirno" odsalutiravi poast svetom otajstvu koje je u velikoj zlatnoj monstranci sa nakostruenim zlatnim perajama sjalo pod baldahinom u rukama presvijetlog biskupa. Usidjelice i prosjaci dolje u kuhinji pali na koljena i oborili glave mrmljajui poluglasno molitve i udarali se u prsa tko zna zbog kakvih svojih grijeha, koji sigurno nisu poznati ni njihovim ispovjednicima. A fratri pokleknuo na oba koljena i sklopivi ruke na prsima, pedantno i doslovno, kako rade djeca i kako

je valjda negdje u nekom ritualnom codexu i propisano, to jest tako da je prstima jedva malo dodirivao bradu, podigao oi iz te konobe u kojoj se danas kuhalo i peklo za crkvene dostojanstvenike s namjerom da ih podigne prema nebu. No na tom putu od konobe do neba naiao njegov pogled na tvoj prozor i tu se zaustavio. U taj si as upravo promatrao Linjaka u kuhinji s veim interesom nego ne znam kakvu napetu kazalinu scenu. Tamo dolje u konobi svi klee, biju se u prsa i klanjaju svetootajstvu, a Linjak otraga, svima iza lea, ustao, skinuo svoj poderani kaput i hitro sakrio u njega jednu flau. Zatim uzeo redom podizati poklopce na kaminu i turati prste u lonce ispitujui im sadrinu. Namjerio se tako na velike zalihe peenoga mesa u jednoj tavi i uzeo grabiti to otkriveno blago i trpati u depove. U prosjaka tih depova ima posvuda u njihovim prnjama i na najudnijim mjestima, to jest, svuda gdje ima neka rupa i zakrpa, a rupa ima na siromatvu... no, to da se i pria. Tako se Linjak snabdio mesom i za nekoliko dana. Samo se jo muio oko jednog debelog i rumenog hljeba kako bi ga strpao u kaput, ali to mu nikako nije uspijevalo pa ga se morao u neizmjernoj alosti ipak odrei. Eto, taj hljeb bi sve kompletirao, kao "amen" u molitvi, a mora ga, gle, ostaviti! Taj kruh na svagdanji, o kome tu oko njega mrmljaju usidjelice u molitvama, mora u dan dananji ostaviti samo zato to mu kaput ima na leima ogromnu rupu i ne moe da sakrije i kruh i vino. Ili - ili? Gleda kako se Linjak dramatski koleba izmeu kruha i vina, izmeu tijela i krvi gospodove, pa kad se napokon ipak odluio za krv, nisi se vie mogao svladavati i prasnuo si u silan smijeh. Sve se pokajnike glave podigle i upravile svoje poglede u tvoj prozor. One su, naravno, tvoj smijeh shvatile kao blasfemian izazov u ovom sveanom i svetom trenutku. Sam gospodin bog prolazi onuda dolje obalom ispod baldahina! Ispred njega esnaest u bijelo odjevenih djevojica sipa cvijee iz koarica, glazba svira, crkveni zbor pjeva, a djeca, vodei se za ruice, skandiraju "o Isuse, blaga i ponizna srca", i sve ti se ini da slua aneoske soprane kako na nebu slave gospoda, a Linjak tu u zadimljenoj i crnoj konobi kao duh paklenski njuka po loncima, krade meso i vino i samo to ne plae za hljebom rumenim koji se morao ostaviti... Kakav straan nesklad, gospode, na ovoj kugli koju si, kau, ti lansirao u svemir! Dopusti, ali tko se tu ne bi nasmijao? Na tvoj smijeh fratri je uzbueno ustao kao da e on sad smjesta neto poduzeti. A ta je mogao poduzeti? Uzeo te fiksirati nekakvim stranim pogledom kao da te eli u najmanju ruku pozvati na dvoboj. Osjea stroge fratrieve oi na sebi, no ne osvre se mnogo na njih, nego si se sav posvetio Linjakovim manipulacijama tamo oko lonaca. Opazio Linjak da ga motri i da se onaj smijeh odnosio na njegov pothvat, pa sve stavlja kaiprst pred usta i daje ti znak da uti, a ti mu klimanjem odgovara da bude bez brige. To je fratria najvie i razljutilo to ga toliko bagatelizira te nee ni da ga pogleda nego sve gleda nekamo preko njega kao da on tu i ne postoji. On odluno stupi na prag! Upravo je otvorio usta da te upita za objanjenje, kad ga visoka i daata usidjelica povue za rukav i neto mu ispria apatom pravei rukom kretnje ispred ela, a tim se kretnjama obino pokazuje za

nekoga da mu u glavi nije sve u redu. Fratri se, izgleda, zainteresirao ivo za "tvoj sluaj" jer nije prestajao tiho brbljati sa starom djevojkom. Taj fratriev "obrat" u konobi otkine Linjaka definitivno od onoga nesuenog hljeba, ali on, majstor situacije - brie hljeb iz programa i ide u nove svoje male kombinacije. - Ma, recite mi po dui: vi ste sigurno lajko od kuventa? - poinje Linjak obuhvaati fratria ovako izdaleka. - Lajko? - udi se fratri. - A to je to "lajko"? - A to e re oni... oni a zvoni, a kuha, isti i redi... emo re... lajko od konventa. - A-ha, vi to mislite laik, sluga? Ne, ne, ja sam u novicijatu kod franjevacakonventualaca. - A, to e bit od reda svetoga Franciska? Kako a je padre Bone? A eto, jedan je od jednoga, drugi je od drugoga reda, moe se i pogriiti, a govori se "ovik grii", je li tako? Tako je. A ovo sigurno vi neete vie jist? Ovo vam je ve sve ostinulo... - i pruio Linjak prste u fratriev tanjir. No okrenula se ona ista visoka i mrava djevica i udarila svom snagom Linjaka po prstima velikom drvenom licom koja joj se nala u ruci. Kako je Linjak naglo trgnuo ruku zarzavi od bola i stisnuo udarene prste drugom rukom kojom je drao kaput, isklizla mu flaa iz kaputa i tresnula o zemlju. Gledao je uasnuto kako suha crna zemlja poudno loe dragu krv Isusovu. - Auh, kurbo prokleta! - zajauknuo Linjak od desperacije. Bio je toliko oajan te nije ni opazio to je rekao staroj djevici, zagledao se kukavno u zemlju i nije se ni sjetio da bi mu sada bilo najpametnije pobjei. Razjarena djevojka zamahnula na njega drvenom licom koja bi mu bila nos spljotila da nije udarila po ogromnom crnom loncu koji je odjeknuo kao gong. Tek se tada Linjak snaao i potrao prema vratima te ga je sljedei udarac pogodio pljosnato i sasvim neopasno po leima. - Nesritni lupeu! ekaj, ekaj, sad u ja poslat po andara! Jeste ih vidili, koji su ovo lupei? Sve su ovo "tko e im dati mukta derat"! Razbjesnila se stara djevica, spopala je histerina srdba i stala je mahnito lupati onom drvenom licom po prosjacima: - Mar! Mar vanka! Svi! Svi do jednoga! Lupei! Linine proklete! Svi ste jednaki, nesrie boje! Valja vas pustiti da svi krepate od glada! Bit e manje gada na svitu. Nikad vas ni vidila kua boja, nesritni neznaboci! Dojdite mi samo drugi put! - zaprijetila je jo s vrata drvenom licom uzrujana usidjelica, a prosjaci se brzo izmuvali na ulicu i mrmljali vie za sebe: "Ti si luda, bogati... Valjalo bi tebe, moja, odvest pod jarca, neka te ispravi"... Jedini je "Papagalo" imao razumijevanje za jadnu staru djevojku. On je rekao mirno, bez uzbuenja i cinizma, tavie, nekako samilosno: - Eto, ljudi moji, a e re enska gloava bez mua; najedoanput joj udre eina u gloavu... A moe bit da je i dobra enska... i sarena za dat siromahu... Ulicom se uspinju dvije crne opatice s bijelim ovalnim okvirima oko lica. No to i nisu lica nego kao da su se na dva ovalna prozoria pojavile dvije bijele votane maske sa sputenim vjeama. Za njima se uri odozdo i trei bijeli prozori na koji gleda ivo nasmijeeno, rumeno lice mlade lijepe enice i zau se njezin zvonki i sasvim svjetovni glasi: - asna sestra elesta, jesu asne sestre gore?

Dvije bijele nitice samo se nijemo pogledae kao to se ribe pogledaju u vodi i pooe dalje ignorirajui taj kliktavo vedri enski glas koji nikako ne pristaje sestri od strogog reda karmelitskoga. Jadna mala opatica smjesta shvati zato su se sestre ogluile na njezin glas; okrene se i sasvim alosno poe niz ulicu. Tu si i ti zaklopio kapke na prozoru i predao se svome polumraku u kome nita ne vidi osim sebe... A i sebe tek nasluuje u polutmini kao sjenu koja je nestala u ogledalu... VI Plete sitno, paljivo san kao bijelu ipku na crnoj pozadini sputenih vjea. Reda oicu do oice i gradi kao pauk nevidljivu finu mreu u koju bi htio uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu to brunda i zuji u mraku i prelijee hirovito s jednog na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti. Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih oiju polako, lijepo i namata beskonanu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete udnovati pauk i obavija lukavo, neosjetno tvoju misao laganom preom sna. Prelijeu poslednji meteori, u oima rasprsnula se posljednja raketa, sveanost je zavrena i sada padaju prosute iskre, gase se i tonu u duboko i mirno more sna. Jo se samo lelujaju u mraku zeleni i uti kolobari kao zaboravljeni lampioni koje tihi noni vjetar ljulja i gasi jednoga za drugim. Slatko te opija dugo ueni san... I gle: ve su ti noge i ruke usnule i itavo tijelo ve mudro sanja o svojim tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari, o zmijuljastim peristaltinim gibanjima; srce mirno kuca, poigravaju se nestano crvena i bijela zrnca u krvi, poivaju umorno ivane niti i cijelo je tijelo kao umorni parobrod u nonoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani pramen dima - samo glava nee da usne! Glava trai jo jednu sliku kao uvjet, sliku sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo... No ptica se probudila od tvoga pogleda. Uplaeno se trula i otprhnula. I opet si ostao budan. - Eto, budan sam! Jesam li sanjao o ptici kako spava ili sam o tome mislio? Zar ne bih mogao milju zaustaviti pticu? Ja u je opet vratiti... I pokuava da vrati zaspalu ptiicu na granu i da je prekrije tamom. Puta da padne no na sliku, pepeljasti sumrak najprije da pokrije pejza, zatim sve dublja, sve mranija no. No tama nee da prie tvojoj glavi. U oima ti se ponovo pale uti lampioni i opet rakete, vatrometi, bengalske vatre i ostali karneval. itavi cirkusi zvukova, boja, pokreta. Nastupaju akrobati; limene glazbe i bubnjevi. Slonovi kotrljaju lopte, majmuni u frakovima voze se u fijakeru ispod suncobrana, Izlazi mlada jahaica i juri arenom, stojei uspravno na dva konja u galopu. Ali najmunija je slika: akrobat visi o nonim palcima na trapezu u vrtoglavoj visini (tu grevito zaklapa oi i okree glavu zidu da ga ne vidi); trzaji ovjeka na trapezu, hvata dobaeno ue i vue gore sebi jahaicu koja dri kraj ueta u zubima. Noni palci na trapezu i zubi na kraju ueta - dvije take tvoje stravine napetosti, tvoje neizrecive strepnje, da ne bi u jednom asu tvoja panja popustila, da ne bi popustili tvoji zubi, da se ne bi opruili tvoji palci. A dotle te avo neprestano mui: "Gledaj kako joj dre donja vilica, iznemogla je, vidi li, sad bi mogla ispustiti"... i ti jae stiska zube, jae savija prste na nogama, luaki stee miie na cijelom tijelu i dri akrobata na trapezu i njegovu partnericu, dri i strepi i ne doputa im vie nikakav pokret.

Vise nesretni cirkusanti u tvojim mislima, visi i ti s njima. Kako bi ih polako, polako spustio na zemlju, postavio ih na neto vrsto, sigurno, da stanu na vrsto tlo, da odahnu, da odahne, da se okrene na drugu stranu? Ve ti je ruka utrnula i gr ti je stegnuo oba stopala, vie ne moe, ne moe... "Dokle u ja spasavati ivot ovim ljudima?"... Javio se sat na tornju staroga kastela: din... din... din... i bio si spaen! Slika se rasplinula; akrobati su poletjeli prema zemlji i - nita. Okrenuo si se na drugi bok i otvorio oi. To je sat odbio tri etvrti. Jedanaest i tri etvrti. Ona arulja na ulici, ije svjetlo pada u tvoju sobu, jo gori. Svjetlo e se ugasiti tano u pola noi i u sobu e ti se uuljati no. - Jo, dakle, etvrt sata, pomislio si. Kad bi mogao barem za to vrijeme zaspati! Ne zna ni sam zato, ali panino se boji one tmine u sobi poslije gaenja arulje. I svake noi hvata te taj isti strah da nee usnuti prije ponoi. Mui se, prevre, pokriva se plahtom preko glave i kupa se u znoju od vruine i od straha. Neprestano ti se ini da netko hoda po kui. Neki tihi, pritajeni koraci, um teke svilene haljine za vratima, tihi uzdah, opet prigueni koraci u papuama, onda zvecnu ae u kuhinji, pomaknu se tanjiri i - bum! - neto bubne o pod! - Ah, to se kokoke premjetaju na motki dolje u konobi, to kokoi sanjaju -misli razumno, no svejedno prislukuje i uje kako ti srce panino bije u jastuku ispod uha, i to udaranje srca u tiini ulijeva ti jo veu stravu. - Mjesec e noas kasno izai; jo imam samo etvrt sata svjetla... Treba, dakle, usnuti, treba usnuti... Mislei tako, gleda svoje odijelo na stolici: vise rukavi, prazni, naputeni. Hlae su prebaene neuredno preko naslona s raskreenim nogavicama u trku: na podu cipele, jedna uz drugu stisnute sirotinjski, a nad njima visi rukav od koulje te se ini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi. I tako gledajui to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo ini ti se da tu vie nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motrei tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to udno! Bio je iv, navlaio je na sebe ovu odjeu, imao je obiaj da uvlai najprije lijevu nogu u hlae, a u kaput desnu ruku, zakopavao je ova dugmeta, uvlaio ruke u depove, nije podizao hlae kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu ima jo njegovih vlasi i prhuta, i jo je tu miris njegova tijela, jo tu ima neto od njega, ali njega samoga, njega vie nema... I odjednom ti bi neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da jo jednom vidi svoju sobu, da ogleda svoje odijelo i da se sjea sama sebe. Kako je strano biti sam sa sobom u ovim nonim tiinama! U ovoj kui poludio je stric. Bio je zatvoren u ovoj istoj sobi: jo se poznaju tragovi njegovih udaraca po vratima, koja je napokon i provalio, i dok su se ukuani razbjeali u strahu, on je mirno sjeo na stubite i zaplakao gorko nad nekim svojim mrtvim uspomenama. A uspomena je bogme bilo, i to vrlo udnih, prema prianju stare tetke. Njemu je davno, u prvoj mladosti, kad se htio eniti, umrla zarunica. Dugo je tugovao za njom, ne jeo, ne spavao, utio, samovao, ludovao, jadan, neutjean. Ali vrijeme je uinilo svoje i on, ne da ju je zaboravio, no smijao se i zabavljao gotovo kao i ranije, ali se vie nije zaljubio. No jedne godine o pokladama na velikom plesu pod maskama pojavila

se neka enska maska, tanka, vitka, leprava i sva nekako prozrana i sjajna te je izazvala senzaciju i sveope divljenje. Kad je doao na red takozvani "enski bal", kako se nekada govorilo, ona odabrala tvoga strica i zavrtjela ga dvoranom kao u nekom vijornom zanosu, i od toga trenutka jedno drugo vie nisu naputali. Tvoj se otac ponadao, a i svi mi od rodbine koji smo to sa zadovoljstvom promatrali da e od toga "neto biti", da je to njegova nova ljubav i da e to sretno svriti. Neke gospoice ne zna se da li vie od radoznalosti ili od zavisti, uznastojale da joj skinu masku, no ona je letjela dvoranom u naruaju tvoga strica kao da je vijavicom zahvaena jedva dodirujui vrcima prstiju nalateni parket pod nogama. Tada je njega poelo zanimati tko se krije pod tom maskom i stao je moliti i preklinjati da mu se otkrije. Ali ona je neprestano odgovarala: kasnije, kasnije... Traio je u sjeanju gdje je ve jednom uo taj glas, taj veseli zvonki smijeh? no im bi se on jae zamislio, trgnula bi ga naglo i silovito i zavrtjela tako vrtoglavo da bi mu sva sjeanja iz glave izletjela. Pred zoru je oboje nestalo iz dvorane. Nitko ih nije primijetio kad su izali. Ona ga je vodila daleko, daleko izvan grada, a on ju je slijedio opijen njom, i tek kad je stala, primijetio je da ga je dovela na nae grobije gore na breuljku obraslo empresima. Tada je skinula rukavicu i pokazala mu ruku. To je bilo o prvim pijetlovima. On je odmah na njenom prstu prepoznao svoj zaruniki prsten. On joj je htio tada skinuti i masku, ali ona to nije dopustila. Rekla mu je da je mrtva i da mu ne moe pokazati lice. Obeala mu je zatim da e odsada dolaziti tako svake godine o pokladama na bal pod maskama ako i on njoj obea da se nee zaljubiti u drugu enu. Ona e uvijek biti tako mlada, vitka i leprava, pa i onda kad on ve bude star i nemoan. Dolazit e sve do njegove smrti. Tu su jedno drugom tako vjeru dali i ona se vratila u grob, a on... a on vie nikada nije doao k sebi. Od te se noi njemu i pamet pomutila. Otada vie nije progovorio nijedne rijei. Samo je jednom nekoj osobi povjerio da je "ono onda na plesu bila njegova pokojna zarunica i da mu se otkrila na groblju", ali tu "osobu" nitko nije poznavao, pa ni stara tetka. - A ti se smij koliko hoe - tako je zavrila svoju udnu priu o tvom stricu. Umro je on prije nego si se ti rodio, poznaje ga samo po fotografijama. No one oi pokojnoga strica vezale su se uz tvoj pogled nekom neobinom simpatijom, i sada neprekidno strepi u ovom stranom mraku da se ne bi sreo s tim dubokim, ludim oima. Moda to on obilazi nou svoje tragove? - iskrslo ti nenadano sasvim apsurdno pitanje koje si smjesta i odbacio onim istim "pozitivnim razumom" kojim si veeras za veerom ismijavao tetkine okultne anegdote. No bilo je meu tim njezinim praznovjernim brbljarijama i nekih mjesta od kojih ti se koa jeila i tvoj ironiki smijeak bio je toliko izvjetaen da je to i stara primijetila. Prie o smrti, o mrtvacima; mrtvi sveenici koje je smrt zatekla u grijehu pa im se dua mui u purgatoriju dolaze nou u crkvu da slue sami za sebe mise... "To je istina; pripovijedao je to sada ve pokojni Tajitaj, on je jednome od njih i ministrirao". Sea se sada u krevetu tih pria i hladna te jeza obuzima. Jedno nikako ne razumije: kako ovi ljudi, koji u to i vjeruju, ne izlude od straha? Jer eto, kod tebe je to tek reakcija ivaca, moda i uinak nekog dalekog straha iz djetinjstva (koje si proamio u ovom istom mraku koji se turistiki zove

"sunana Dalmacija") i boji se, panino se boji tmine, a stara vrsto vjeruje da nou hodaju mrtvaci - i usuuje se usred noi, bez svijee, odlaziti na tavan da zatvara prozore kad iznenada udari kia! - To mora da su konjski nervi, konjski zdravi nervi... Din... diin... diin... diin... Zatim, u kratkoj pauzi, kao da se sat na staroj tvravi premjestio s noge na nogu pa drugom nogom bre i odlunije: dan, dan, dan, dan... i tako do dvanaest. Pono. - Sad e se ugasiti - misli na onu elektrinu svjetiljku na ulici i miri. "Kad otvorim oi, bit e mrak" ... Broji satove grenjem desnog stopala i uz put se sjea kako si motrio mravog zgurenog elistu s kratkim rukavima i dugim, vrlo dugim prstima na koncertu filharmonije koji je udarao takt isto tako desnim stopalom, i misli jo o mnogim sporednim stvarima - od straha. Strah te je pa se prenavlja pred samim sobom: ah, to? Ja mogu misliti sada i o svom desnom stopalu ako hou! A u stvari sav strepi... i malo, samo malo razmie trepavice: "Jo gori"... I opet miri, "Jo gori... jo gori... tim gore gorimo... Ja gorim, ti gori, on gori... Jedan, dva, tri, etiri, pet"... i tvrdoglavo odluuje da ne otvara oi dok ne nabroji pedeset, no nisi jo nabrojao ni petnaest kad ti se uinilo da je sada u sobi ipak mrak. Otvorio si oi - gori! - Kako je tek bilo onom jadnom djeaku u grobu? To se desilo neki dan: djeca su se igrala pred veer na groblju nakon to su zidari ostavili posao. Zidali su novu grobnicu i djeaci se spustili ljestvama unutra da razgledaju taj tajanstveni mrtvaki stan. No uto je zazvonila Zdravamarija i oni se u strahu brzo popee iz grobnice. Ostao posljednji mali djeak Mohuna a oni ugursuzi gore, da bi se s njim naalili, digli mu ljestve, ostavili Mohunu i pobjegli. Pa su kasnije i zaboravili da su ostavili djeaka u grobnici. Kasno uvee proetao se onuda pored groblja jedan ljubavni par (jer to je jedino mjesto za nesmetanu ljubav) i uju ljubavnici stravinu viku djeaka iz groba: "Ja sam mali Mohuna! iv sam, u grobu sam! Ne bojte se!" Ljubavnik je bio neustraiv momak i izvukao maloga Mohunu iz grobnice, gdje bi sigurno preko noi i umro od straha. Ve je bio sav pomodrio, nesretnik. - Kako je, velim, moralo biti tek nesretnom Mohuni u grobnici, meu mrtvacima! - Nastavlja svoju nemirnu, paninu misao i uz put proivljava sve strahote jedne takve noi u grobnici. Odbija etvrt. Svjetlo gori. Pa se uputa sve dalje, sve budnije u misli, kojima nigdje ne vidi kraja i dolazi ti da vikne, da zove, da se prodere u mrak: "Vidim vas! Vidim vas!" - A to vidi? Mrak je. Svjetlo se ugasilo, nita ne vidi! Ni sebe ne vidi! Ni svoju ruku ne vidi pred oima! Izgubio si orijentaciju u mraku. Gdje je prozor? Gdje su vrata? Uz koji zid lei krevet? Koji zid? Kakav zid? Mrak nema zida. I panino trai neku osvijetljenu taku u tmini, neki sigurni predmet da nasloni svoj stravini pogled. Niu ti pred oima lica, mnoga lica: evo Toninke sa stranim zubima-deraima, pantera spremna na skok. Don Toma se smijei lukavo, cinino, i taj njegov smijeak polako se razvlai u grotesknu grimasu usta, u poloeni broj osam, koji se preobraava u naoale, a malo nie crna taka raste u bri i oko bria

smijeak... tipini smijeak doktora Kaulia, opinskog lijenika-politikanta, u crnom redingotu, i crnom polucilindru. I mali mravi magister-apotekar s umjetnim utim zubima koji mu neprestano ispadaju iz usta. Mui se da mu to zubalo dri u ustima, no im magister zine (jer on ima neto da kae), zubi mu se prosipaju kao zrnje kukuruza. Zatvara oi pred tim fizionomijama. No eto, na vrata (koja si zatvorio) ulazi strogi, inkvizitorski pogled maloga fratria. A malo kasnije, u bunilu prvoga sna, stoji pred njim kao pred sucem koji te osuuje na smrt: da bude iv zakopan! Od straha nastoji da sve izvrne u alu, pa gurka intimno fratria u rame: "Ah, padre Felice, tko bi bio rekao...? Gotovo ste me uplaili! A lijepo su znali svirati na orguljama. Pa na mojoj krizmi, meni biskup "pax tecum", a ja to? dijete, kratke hlaice, pobonost u srcu - njemu poljubio palac. Sjedimo u koru s djedom po majci, koji je itao evanelje i na velikoj pjevanoj misi. Onda pokojni upnik Zudenigo: "Dominus vobiscum", a mi svi gromko iz kora: "Et cum grano salis"... i tako je sve bilo religiozno! Pa miris tamjana... Ah ne, gdje su oni nai stari dobri sveenici! A ono, padre Felice, jeste li vi ono ozbiljno...?" Fratri nijemo sklopi oi u znak potvrde. Dakle, osuen! Odvode te doktor Kauli i apotekar i uz put ti apu: "Ne bojte se. U grobu ste iv. Mi imamo veza..." No ne vjeruje magisteru, njemu ispadaju zubi, ini ti se da lae. Zatim igra karata s lijenikom i apotekarom u grobnici. Ali to i nije grobnica nego neka kajita na trabakulu: miriu suhe smokve i katran. No, u stvari, i nema karata u rukama nego si rairio prste lijeve ruke pa baca prste umjesto karata i prepire se: "Eh, eh, doktore, to je moj palac bastoni! Nemojte krasti moje karte!" No lijenik ne uvaava tvoje prigovore: uzima sa stola tvoj palac, a magister kaiprst i glou tvoje prste, a kosti pljucaju pod stol, gdje se Linjak i Toninka kolju kao pas i maka: uje kako ree jedno na drugo i kako im hrskaju kosti meu zubima. Odjednom - pras! - neto tresne po palubi a Linjak muklo zalaje... Slika se rasprila. Kad si otvorio oi, ugledao si svoju sobu prelivenu blijedom mjeseinom. No ono hrskanje kostiju i ono pasje reanje slua i dalje uz tihi um vjetra, i ini ti se da ti ulo sluha i dalje sanja... - Ah - da, to je vjetar oborio onaj kamen s ruba terase na ulicu, kamen moga srca... i pas je zalajao... Mjesec sja... I dugo jo slua kako se na ulici psi kolju oko kostiju to su ostale nakon jueranje gozbe i kako zloslutno tule u no i laju na mjesec. SUKNJA ...Dok se juha skuhaaa... dok se juha skuhaaa... Zuzu zuzu zu-zuuu... Mrmlja gospoja Oliva rastreseno komadi uspavanke koju je ula prole godine prilikom posjeta gospoa od "Javne dobrotvornosti" djejem zabavitu kod opatica (djeca su je u ast gospoa otpjevala), ali je od svega upamtila samo tih nekoliko kuhinjskih rijei, pa ih sada ponavlja kuhajui ruak i zuzucka po kuhinji kao muha kad ue u stakleni cilindar petrolejke pa ne zna vie iz njega izai. Pljusnula je u lonac komad masne govedine s kostima, dvije glavice luka, etiri pet rajica, mrkvu, perin, aku soli, pa poklopila lonac. Napuhala se u vatru do suza. Vatra je nesigurno planula iz zelenih, dimljivih drva i oprezno liznula po dnu crnoga lonca, kao da ga kua dugim, bojaljivim jezikom.

- Tako, - ree suznih oiju. - Ti-ra tata ta-taaa... - i obrie prstima suze, a nos usekne u pregau. Juha se kuha, sad je bila slobodna. Mogla je raditi to je htjela. Mogla se baciti na kanape i itati "Tajne ruskog carskog dvora" ili, jo zamamnije, rastvoriti ormar u spavaonici i uivati u svom svilenom rublju. Kombinei, gaice, grudnjaci, none koulje, sve je to bilo njeno, ne samo kao vlasnitvo, ve mnogo intimnije, milije, kao vlastito tijelo, grudi, bokovi, bedra, pa kad je dirala i gladila tu ruiastu, njenu, pjenastu svilu, inilo joj se da je neke paljive, fine ruke diraju po golom tijelu. I sad je svu prome milina od same pomisli... S nasladom je osjeala svoju slobodu. Sobe, kuhinja, hodnik - mogla je birati, mogla je biti u svakoj od tih prostorija, sama, negledana, nesmetana. I svuda prozori: etiri strane svijeta sa svim svojim zamimljivostima. Rasko mogunosti. Mamci. Stajala je nasred kuhinje sa svojim omanim bokovima, neodluna. Odjednom joj se ogromne grudi nadmu i uzdahnu. Javi se oko nje uporna, zagriljiva samoa sa svojim opasnim draima. Sjedne na kuhinjski sanduk za drva i digne suknju. Pojavie se bijela, okrugla koljena. Jo su se na njima vidjeli sivkasti tragovi olovke, izblijedjela i neitljiva slova, kao stari natpisi po zidovima, isprani od kia i vjetrova. Ona umoi palac u usta i uzme brisati tragove. Zatim izvadi iz depa komadi olovke i zamisli se nad svojim koljenima, kao nad otvorenom bijelom knjigom. Misli joj kao laki, hitri oblaii prelaze preko lica i zadahnjuju ga gotovo nekom ljepotom. Ona sanjari kao djevojica nad arenim bombonima; ne moe da se odlui kojeg bi najprije metnula u usta... - Ne - zaape kao da je podlegla napasti. Ne, neu, neu! Nemoj, miu, neu tebe danas. Ma, uzalulno ti je, rekla sam ti da neu! Ti bi sve rekao mami... doda s maznim spoitavanjem. I doista, nee mia, nego mjesto njega pie iznad koljena na bijeloj glatkoj koi Toni. -Toni! - usklikne uzbueno i nasmije se gotovo raskalano, zavodniki. - Toni, ni-ni-ni, moj mali! - Pokua ga poljubiti, ali joj zasmeta trbuh, pa poljubac prenese vrhovima prstiju. - Onda... - zastane naglo, uasnuta, kao da joj je odjednom netko pljunuo u sreu. Lice joj prekrije mraan oblak tuge. - Ah, duo moja mila! - uzdahne iskreno, do suza. "A zar ti ja nisam vjerna bila", zapjeva u sebi, patniki, bez glasa, puna nesree, a suze su joj tekle, "zar te nisam ja ljubila"... Ljubav se njena topila u pjesmi utljivo, nijemo kao eer u bezbojnoj, mlakoj vodi i ona je ispijala taj sladunjavi, bljutavi napitak uspomena sa samoprijegorom iskusne patnice, kao lijek. ak i obrie usta s rezignacijom. Pregorjela je. - eni se, eni, ludi mali! Poslije e se kajati... To kajanje privija kao melem: manje je sada boli. I opet stoji nad svojom bijelom knjigom u nestanoj, sretnoj neodlunosti. Koljena joj opet zaigraju od uzbuenja: dodirnuo ih je hladni grafitni iljak olovke, kao da ju je kljucnuo mali, vragolasti kljuni sree. - Mali, mali, bimbilin - govori ona piui, a ruka joj podrhtava od slasti. - Mali, mali bimbilin... Zaklopi oi od prevelikog sjaja. Sve blijeti u njoj od njegove blizine.

- Vjeko... Vjeko... - dae vjerno, bezumno. - To jo nisam nikome... nikome... Ah... Bila je njegova. Prepustila mu se kao stara, osamljena madmoazel, koja je prvi put osjetila ljubav. Da, ljubav. emu to ironizirati? Nije ona nipoto bila stara; svega pred par godina prevalila je etrdesetu sa suzama u oima, a jo je manje bila madmoazel. Imala je gospoja Oliva svoga malog, elavog naelnika dolje ispod sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama opinske oprave. Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti te emo, vie iz obzira prema gospoji Olivi, priklopiti u njegova ast samo to da je bio veliki ljubitelj dobre juhe i masne kuhane govedine, koju mu je gospoja, eto, upravo i spremala za ruak. Djece joj naelnik nije mogao dati, ili ih ona nije mogla primiti, to je, uostalom, svejedno kad se kae da djece nisu imali. Stan su uzeli u opinskoj zgradi zbog ugleda. To jest, opinska je zgrada imala sva etiri zida slobodna, to joj je davalo u neku ruku izgled samostalnosti i neovisnosti, a naelnik je imao svoju vlastitu kuu u zabaenoj uliici "bez sunca i pogleda na svijet", pa je gospoja Oliva dobivala napadaje i guila se dok se nisu preselili ovamo: njoj je bio neophodno potreban za zdravlje upravo taj "pogled na svijet". I sada je imala: sa etiri prozora pucao joj je pogled na sve etiri strane svijeta. Tako je bila okruena sa svih strana zanimljivostima ivota naeg malog mjesta, pa je mogla birati ta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. A svaki je od njih imao svojih osobitih i, ako dopustite, neodoljivih drai. Ali ipak onaj to je gledao na mali i posve zanemareni prolaz s dvije strane i nimalo zanimljive kuice, to su se stisle jedna uz drugu kao dvije starice, a sve od respekta pred nadmonim gospodstvom opine, taj je prozor predstavljao za gospoju Olivu onu stranu napast, koja ju je, dodue, napajala blaenstvom, ali, naravno, i oajem. Tu u jednoj od onih kuica bila je odnedavno otvorena nova brijanica vrlo privlane unutranjosti, u kojoj su dva velika brijaka ogledala optimistiki vedro gledala na muterije i usluno im nudila sliku njihove neizrecivo drage i zanimljive osobe. Pred tim su se ogledalima po cijeli dan vrzmali mladii, istiskivali pritie, zaeljavali kosu, kreveljili se i pravili majmunske grimase, a sve od obilja vremena i obijesne veselosti; ak bi se s odraslom vaooou dali sapunati i brijati onih dvadesetak ukastih dlaica, to su im samosvjesno poele izbijati po licu. Gospoja Oliva je, dakako, drala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijanice. Svi oni "njeni" mladii, i Toni i Vjeko i mi i bimbilin, i koke, mike, mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu, jareu mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali netedimice svoje nedozrele muke glasove i svoje gipke, neukroene pokrete i budili gore u gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, udnu ensku enju. Ljubav? A zato ne i ljubav ako ostanemo u granicama pristojnosti i u plavoj mjeseevoj fantaziji? Da, ali to je samo tanka, ljeskava povrina fantazije, taj au clair de lune, sjetna aleja, posuta uzdasima i strogo omeena odricanjima, kako je sama gospoja Oliva htjela sebi prikazati svoj nemir. A dolje, u dubini, u mraku, gdje ne dopire mjeseeva zraka ni nujni zov zrikavaca, u tamnom i nijemom izgaranju bia, bilo je to neto vrlo burno i zamreno kao groznica. Upalilo ju je neto jednog dana (a to i kojeg dana?) i krenulo je iz stanja mirne kune marljivosti i razbudilo u njoj neku udnu radoznalost. Prozori su

joj postali neodoljivi mamci, kao rupe na zavjesi koja joj je prikrivala svijet, i svaki glas s ulice, svaki tropot, pa ak i zvonka magarea potkovica na ploniku poela ju je neodoljivo privlaiti k tim otvorima u svijet. inilo joj se da se oko svakog tog zvuka odvijaju neka nova, neviena zbivanja i da e se pred njom, ak i zbog nje, samo zbog nje, odigrati neto neobino i potresno, kao u kazalitu. Eto, mladii. Nemirni, grlati nasmijani, kao da su sami stvorili ovaj svijet, pa gaze po njemu slobodno, kao po svomu. Pronose svoje snane vratove, plea, razgaljene ruke, noge; mukost igra u njima, mlada, kakljiva, stidljiva. Mamini sinovi! Gleda ih gospoja Oliva iza perzijana materinski nevino i bijelo, kroz velove prve priesti, u dahu svibanjskog cvijea, to mirie po crkvama u slavu bezgrene i iste djevice. Djevianski miluje oima te drage mlade glave, iz kojih prska smijeh kao voda iz vodoskoka, a u mlazovima njihova smijeha prelamaju se i pletu arene i neobjanjive duge njenih elja bez jasnih granica izmeu pojedinih, posebnih enja. Nasluuje raznobojno i nemirno svjetlucanje u sebi, strano plaenje i uljanje udnih osjeanja, nestalno, neodluno, ali nametljivo bojenje slika i glasova u sasvim odreen, zamaman i straan smisao, i ve je osjeala gvalju arke enje u grlu i strah od slatkog, zaguljivog grijeha, ali onda se odjednom opet sve preokrenulo, kao u fantastinom arenilu kaleidoskopa, i zavilo u sigurnu i istu bjelinu materinstva. Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladiima. Pratila je zadivljenim i brinim okom njihove budalatine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladou i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka. Mali, zbunjeni, kao pilii kad naiu na iva kukca, pa ga gledaju prestraeno i pijuu za mamom da im objasni to udo. udovita u suknjama, to razbludno miu svojim oblinama pred oima mladia i ire oko sebe sladunjave i zamamne mirise, te se mladiu pamet smuti pa zaglavinja, jadan, kao pijani pjetli, splete se i padne u mrano krilo mekane i ljigave ivotinje, to ga svega ispije svojim poudnim sisaljkama, kao hobotooica. To su za gospoju Olivu bile ene - monstrumi u suknjama. Neto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i arene odjee, kao lukave ivotinje i otrovno cvijee. S uivanjem je gledala iz svoga zaklona na prozoru kako vjetar die suknje enama, kako bezobzirno i obijesno, muki smiono, vitla vjetar tim zavjesama tobonjega stida, a one, kreposne zaprepatene, skupljaju u panici svoje jedrilje kao lae u oluji. Otkriva se to toliko skrivano, golo tajanstvo kao neto podmuklo i sramno; podlo, kao zasjeda. Dovoljan je, eto, jedan zamah vjetra da se otkrije cijela ta koketna parada. A to je ispod? - alostan i smijean gad i stid ensketine... Oh, boe pomozi! Gospoja je Oliva s pobonim strahom potajno prezirala to djelo Boje u suknji, ali oprezno je ostavljala stvoritelju mogunost da popravi i dotjera taj posao. Sebe je, dakako, iskljuivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je bila neto drugo. Njena istoa i uzviene misli vrsto su je titile od izjednaenja. Ona se okruila visokim i sigurnim bedemom prezira, pa je unutra uredila svoje svetite i poloila svoj mali raj na gola bijela koljena. Tu je

krila svoj tajni ali isti odred od oiju cijeloga svijeta. Bog vidi i sudi. Ona je bila nevina. Iz sanjarenja je trgne kreketav, surov glas sa ulice. Ona prestraeno spusti haljinu, kao djevojica od dvanaest godina zateena kako sa zanimanjem gleda svoje duge, tanke noge. - Ljudi, ene, ujte anela mene! - vikao je glas na ulici. Gospoja Oliva potri k prozoru da joj ne bi, zaboga, to izmaklo od najavljenog dogaaja, pa namjesti perzijane kako bi nesmetano mogla motriti... - to je, Lintro? to se prodaje? - upita ivahnim glasom punaka mlada ena, jako utegnuta u struku, pa su joj oblici izazovno iskoili na sve etiri strane. Bila je u crnini. Udovica. Lintro, i ne pogledavi udovicu, omota brk oko kaiprsta i stane smijeno iznenaen pa zakrekee u stihu: Ne prodaje se nego daje! Daju l' ene evo mene! i hop! - vjetim zamahom tapa digne suknju udovici visoko, do trbuha. Ona vrisne uasnuto, kao da joj je zmija sunula pod suknju, i odskoi nazad, a suknja srdito padne i pokrije smjerno udoviine noge. Gospoja Oliva osjeti marke sree po bedrima od uivanja u sigurnosti. I nasmija se. Mande Prkelina suknja do kolina, digni zeru vie, da Lintro ne uzdie. Stajao je nasred ulice na svoje dvije jadne, iskrivljene noge, a koljena su mu se bratski naslanjala jedno na drugo, oba hroma i nemona; tap je ispruio preda se kao konjanik sablju kad ide na juri. - Vraji Lintro! - smijala se udovica, osjeajui se poaena. - Star si, a jo si lud! - Ko je lud, pljuni mu na ud! E, je li tako, crna dlako? - obrati se publici uokolo po prozorima, namigujui brkom. Udovica je tek sada pocrvenjela, osjetivi se sama pred svim tim nasmijanim svijetom. Ja sam taki, a ti taka, svakog resi svoja dlaka. Spusti tap i noge mu dva-tri puta lako klecnu, kao po nekom utvrenom postupku za poetak kretanja, a zatim se i pokrenu, sporo i teko, kao poluge lokomotive. - Kuda stiem, suknje diem... - vikne jo na odlasku razmetljivo-bearski, k'o lola i bekrija, visoko zamahnuvi tapom, svojim trijumfalnim i slavnim orujem, kome ima zahvaliti sav svoj ugled. Krene. ala se zavrila i on pokua uzeti poslovan izgled. Stane iz svega glasa izvikivati robu to je upravo stigla s bracerom, objavljivati kupcima njenu izvrsnu kakvou i upravo smijeno nisku cijenu (on se i smijao pri tom!), pozivati na hitnu kupnju, prijetiti nestankom robe, poskupljenjem, odlaskom broda, propau, smru... Njegovo je vikanje kruilo gradom kao alarm pred

katastrofu, kao vatreni poziv osvjedoenog filantropa i zabrinutog proroka. Kao glas vapijueg, prodiralo je u svaku uliicu, u svaki kutak, razlijegalo se nad gradom, jezivo i kobno, kao objava sudnjega dana: budilo, drmalo tromu volju kupaca, ibalo lijenost i nehaj. Koraa Lintro odvano i vie za pet dinara, deset krumpira i mjericu ulja, a noge mu usrdno slue: grabe u prostor zdesna i slijeva, kao da kose pred sobom brazdu kretanja, a on sam uspravio se gordo kao na konju i ispruio ruku na tapu kao da pritee uzde i usporava nepotrebnu hitnju. - Ljudi, ene - zarie na uglu (ugao dijeli glas na dvije ulice) - ujte anela mene! U Vele, na braceri, svakog blaga bojeg! Kupusa, sira, ulja i krumpira, lipih kako sam ja lip, bilih kako sam ja bil! Roba fina, mala cina. Idite i vidite. Robe je malo ostalo, kad je ne bude vie, pritegni kaie! Za uinu slanu skuu, za veeru krst za duu! Kaplju ulja daj na blitvu, da ti ne zvone na molitvu. I ne sluaj enu ludu, ne govorim ti zaludu! Sutra Vela putuje za Far. uri, juri, uzmi, kupi, ne budi tovar! - A ovo ti vie Lintro, ravne noge, a kriva koljena, od boga stvorena - doda na koncu kao neku vrstu garancije za vjerodostojnost onoga to je prije vikao. Luta njegov glas krivim uliicama kao ukleti zov bijede i rastui gospoju Olivu. "Jadni Liatro", uzdahne sa simpatijom. Ona nije voljela starce. U njima je gledala neto sebino i prodrljivo, neto ivotinjski bezobzirno u njegovanju svojih neshvatljivih i opakih navika. Sama se o tome uvjerila kao predsjednica "Drutva javne dobrotvornosti", koje je upravljalo gradskom ubonicom. Tamo su bile svega dvije tihe starice. Jedna je jo za ivota poklonila sav svoj imutak samostanu i sada je u neprekidnoj molitvi i potpunoj gluhoi ekala samo duhovnu nagradu za prinesenu rtvu. Prava svetica. Druga, biva prosjakinja, skupljala je krpice i ivala haljinice za kerkicu, koju je oekivala da e joj se roditi svake godine poslije jematve, pa je svakoga plaui molila da joj pokloni naprnjak, jer kako e, jadna, ivati bez naprnjaka... ivjela je tiho u svom kutu, ivala krpice pjevuei svojoj buduoj kerkici nina nani i smijeila se sretno. Ali onih pet-est goropadnih, zlih staraca! ... Gospoja ih se Oliva naprosto plaila. Neprestano su neto traili, bunili se, protestirali! Jedan je, na primjer, zahtijevao da mu se svakog dana daje sedam suhih ljiva, zbog stolice! I to ba ljiva, za suhe smokve nije htio ni da uje! Drugi je opet vakao zelene borove iglice (jer da to isti krv), a mokrio je po sobi "zbog zdravlja", htio je da ivi "prirodno" kao i ivotinje u talama, koje su upravo zbog toga i zdrave. Jedan je opet sakupljao sve na to je nailazio, kakve god prljave otpatke i zarale stvari (tko zna zato mu to moe jednom sluiti?), pa je kod sebe napravio skladite kojekakvog smea. Prava pokora, boe oslobodi! Sama nije znala ta da radi "Javna dobrotvornost" s tim starim udovitima? Konano, i milosre ima svojih granica! Doista, starci su kao kazna boja. Gdje god se nau, smetaju. I odmah ponu razvijati svoju tetnu djelatnost, kao po nekoj dunosti; oni nee da im se kae da su se ulijenili u starosti, hoe da zarade svoj kruh. Zavuku se tvrdoglavo u svoje navike, kao u neke duboke rupe, i nitko ih vie nije kadar izmamiti napolje, nego i umiru tamo unutra, nezadovoljni i posvaani s cijelim svijetom. Svaki put kad je posjeivala ubonicu, gospoja je Oliva ulazila sa strepnjom u ono krilo bive austrijske tvrave "Gospina baterija", gdje su ivjeli starci. Tko

zna to oni smiljaju u svojim opakim i sebinim glavama? Onaj, na primjer, od sedam suhih ljiva mogao bi i ubiti, kad jednoga dana ne bi imao stolice... Gospoja se Oliva zgrozi od gaenja... Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti, ovdje visoko, u tvravi njena doma, mua, ugleda... Ona je izvan dohvata, ona je uzviena, ista... Glavno, ona ga se ne boji, kao to se boji onih staraca... Ima na njemu neto isto i sveano, neto sveto. Doista, kojiput joj se uini drevnim svecem to kanjava ensku oholost, kao sveti Ivan Krstitelj. Vue se ivahno po svijetu, prionivi smjerno na sebe pokoru svoje hromosti, i tapom iba nemilosrdno ensku pokvarenost. Ne tue, nego razotkriva, razgoliuje lanu svetinju i pokazuje svijetu to je sram i stid. Kuda stie, suknje die! Kao vjetar, pravedan i ist! On je nosio u sebi neto od njena prezira. Ona se ve vie puta pozabavila milju kako bi ukrotila u sebi svoje dostojanstvo, koje je tako otro dijeli od njega, i privukla Lintra k sebi, u neku vrstu svetog moralnog saveza. Osjetila je najprije neodoljivu elju da na njemu izvri in milosra: to bi bio prvi dodir koji bi ga vezao uz nju zahvalnou... I doista, poela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez budunosti. Taj veseli stari razbuktao je u njoj ar dobroinstva, a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije pokoljenja diu spomenike, ako ne u kamenu i bronzi, a ono u sjeanju, to je kojiput i trajnije od bronze i kamena, ona je, u svojstvu predsjednice, postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubonicu bez uobiajenih formalnosti. Tu je, dakako, naila na otpor gospoa iz odbora, koje su potegnule pitanje Lintrove zaviajne opine, krsnoga lista, pa ak i samoga identiteta. On je bio doljak, vlaj, negdje tamo iz tune sinjske krajine, a dolutao je ovamo prosjaei, pa se od bogalja-prosjaka razvio, zahvaljujui svojoj veseloj prirodi, u instituciju usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavaa. Od osobnih dokumenata, toliko potrebnih graaninu naega stoljea, on je posjedovao jedino svoj popularni i, u neku ruku, pjesniki nadimak Lintro. Tako su ga nazvali u djetinjstvu zbog hromosti, i osim toga jednog podatka nita vie o sebi nije upamtio; on je bio samo Lintro i mislio je da e mu to ime dostajati do smrti. Meutim, nije dostajalo... Gospoe su se estoko usprotivile zahtjevu predsjednice branei ogoreno stavak drutvenih pravila, u kome izriito stoji... No sada je i gospoju Olivu spopao sveti bijes milosra. Raspaljena sasvim osobitom, gotovo materinskom brigom o "onom jadniku", ona visoko digne kaiprst i izgovori zlogukim glasom sibile: "Bog e vas kazniti!" Uinilo se prestraenim gospoama da se u tom asu dogodilo neto u sobi, da je neto prhnulo u zraku nad njihovim glavama, kao da se sam prst boji maknuo iz svog velianstvenog mira i spustio se meu njih da kazni njihovu okrutnost. One su odjednom popustile. tavie, pourile su se da priznaju svoju tvrdoglavost i da se pokaju. Tako je gospoja Oliva pobijedila i strpala Lintra u ubonicu. Ne kaemo uzalud "strpala", jer je u tom nastojanju bilo i neto nalik policijskoj mudrosti, to su gospoe, kako su bile domiljate, donekle i nanjuile.

- Jeste li vidjele, moje gospoe, koja je to vjetica? - govorile su gospoe poslije ove burne sjednice. - Govorite vi to hoete, ali ona, boe mi prosti, ima neto od vjetice. Jeste li ule kako je neto preletjelo preko sobe, kad je rekla da e nas bog kazniti? Umalo to se nije i svijea ugasila... - Ma da je meni samo znati zato se ona tako zauzima? ... - Gospoo moja, ja vam se udim to pitate... Boji se da joj on ne digne suknju! - Pak to da joj digne? I ona je ena "ispod", kao i druge... Kad smo gole, sve smo jednake - doda gospoa, sebi za utjehu. - Jest, gospoo. Ali, ako je vjetica? ... Naklapanja. Praznovjerne bablje prie. Nita one nisu shvatile. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti uvala svoju tajnu. Sad je bila mirna. Lintro u ubonici, a djelo milosra pred licem bojim! Noge joj zadrhtae od silnog zadovoljstva i koljena joj se razdragano poljubie od osjeanja sigurnosti, kao sretni ortaci u tajanstvenom poslu. Osjetie golu intimnost svoga stidnog zanimanja, kao aptisti iza zavjese, i upustie se u sasvim nesputane i ak lascivne dodire. Ona osjeti burne orgije rijei po svojim golim nogama, golicanje i kikot mladia. Morala je estoko stiskati bedra, da bi obuzdala marke sree to su joj u bijesnim valovima plavili tijelo. Bila je sada slobodna. Mazila je svoju slobodu kao makicu, aputala joj, kupala se u njoj kao u toplom mlijeku. I sve je bilo milo, toplo, meko, Mike, Koke, Mikelin! Bimbilin mali, ludi, smije se pod prozorom, a eto ga sad na koljenu, na bedru, mazi se, krije se, kaklji, oh!... Gdje si, gdje si, mali, mali, Bimbilin, curica mamina? Glasovi mladia vrve na ulici, bruje, grgolje mutirajui, prosipaju se kao orasi. A posvuda tuno vise suknje i ute neutjeno, udoviki osamljene, nezanimljive. Zastave su sputene i jedra skupljena: ne jedre ohole galije. Miu se utke na krakovima, kao smijeni dvonogi kukci. Nema vjetra... ha, ha, ha... Likuje gospoja Oliva. Ne prolama se vie po uglovima: "Ljudi, ene, ujte anela mene! Kuda stiem, suknje diem! "Vihor je proao. Sad je mir. Sad moe i sama bez strepnje izai na ulicu sa svojom tajnom pod naborima zavjese... Lintro je spustio tap u ubonicu, zabio ga u zemlju i dri se njega kao nepomine, vrste osovine oko koje se svijet okree; uvrstio se u sigurnosti, do smrti. Lintro je zabio tap u zemlju, podupro njime bradu i slua bez zanimanja buntovne razgovore staraca. Svejedno mu je to oni govore. Njega su tu ugurali protekcijom. Rekli su mu da nema pravo na ubonicu, no ipak, poto se gospoja Oliva tako zauzela, primaju ga, ali... Da, sad je tu, i ne bi se htio zamjeriti. Slabo jest, to je istina; malo graha o podne, dva lista blitve uvee, ujutro tri suhe smokve i zalogaj kruha... Da, tako je, zato je i naopako. Kakvih je on riba pojeo kad je zaraivao, pa ovnujskih glava, krumpira, bakalara! Ali i zrno graha i list blitve sigurni su tu kao dan i sunce na nebu. Kad svane, on ima dan pred sobom, utvren kao program sveanosti, sa svim takama, i sve se odvija redom, tano i sigurno, a svaku taku oekuje s interesom kao novost, ak i s radou. A koji put ima i iznenaenja, kupusa i krumpira, lee s kostima, a za Uskrs bila je i juha i noge od ovna.

Njegove noge sada miruju. Poivaju u hladovini, nemone, zaslune, kao stari, vjerni konj nekog glasovitog vojvode. Nad njima vjetar sanjivo umi u borovima, kao da im svakim dahom odaje priznanje za sve prevaljene prostore, kao da im cjeluje umorna koljena, to su se uzaludno nahodala po tom svijetu ludom i nesmiljenom, i sada su skromno i ponizno ula pod okrilje sna i odmora, kao u tiho predvorje smrti. Tu im je krov i odmor i komad prosjakoga kruha, bez vike i komedije, bez lakrdijatva i prebijanja od ugla do ugla "ljudi, ene, ujte anela mene"... Ali to je bilo potrebno gospoji Olivi da jednog dana bane u taj mir? to joj je trebalo da izaziva to jadno zadovoljstvo, ponizno prostrto u praini pred njenim monim nogama, previjajui se od zahvalnosti? Starci su se grijali u zaklonu iza vanjskog bedema tvrave na slabom zimskom suncu, ohlaenom od kia i hladnih sjevernih vjetrova, i naklapali svoje tune i uzaludne razgovore o svim zlima kojima su izloeni tu u ubonici. - Da je meni samo sedam 'iljada, iao bi' ja u Ameriku, pak zbogom lipa naa! - Sedam 'iljada? Nema ni sedam ljiva za, recimo, ljudski po od sebe... - Ma govorim, kad bi' imao... - Eh, kad bi imao! Kad bi' ja imao samo adresu od ere u Americi!... - A zato ti ona ne poalje togod? Govori da je bogata... - Kad su joj bratova dica pisala da sam ja umro, pak alje njima. - A tebi krst za duu! - ree Lintro, gotovo podrugljivo. - Poslala je ona njima, moj Lintro, meni za sprovod; i to su mi ukrali. I krst za duu su mi ukrali. - alju i drugi Amerikanci za ovo nae uboite, pak sve popapaju one jore gospoje od Dobrotvornosti. - E, da. Jerbo smo mi prostaci. to e nama dolari i fina roba i postole "ameriken u" s potplatima od gume? - Neka mi dadu to je moje, pak u ja znati to e mi! - Roge e ti dat! One s tim pokrivaju svoju porkicu... - Pa kad im se one suknje ueu... - To zna Lintro, on im die suknje... Kako ono, Lintro: "Kada stignem, suknju dignem?" Nastalo je malo, pakosno veselje: otkrili su taku svoje cinine, muke nadmoi, i uivali su u njoj. Tresli su se i kaljali od smijeha, kao da ih je odjednom zahvatilo neko obijesno ludilo, pa ih zakovitlalo, kao to vjetar kovitla mrtvo jesenje lie i die ga visoko u zrak, u bezbrinost i mladost, da zatreperi jo jednom prije smrti na suncu, prema plavom vedrom nebu, kao za alu. Lintro se nije smijao. On je jedini opazio gospoju Olivu kako im prilazi, puna neke sveane prijaznosti, kao da prilazi djejoj igri, s darovima dobrote na licu. Starci su jo kikotali kad ju je on pozdravio, gotovo bez glasa ponizno. Nastao odjednom muk i tiina, kao da je uiteljica ula u razred. To su bili dobri znakovi, koji su ohrabrili gospoju Olivu. Ona je s tremom dolazila ovamo, kao da se uputa u neku neizbjeivu pustolovinu. Pratila ju je, dodue, upraviteljica ubonice, mrava i stroga opatica, koje su se starci bojali, ali za njenu vrstu straha upraviteljica joj nije bila ni od kakve pomoi. Odluila se napokon da doe vidjeti mirnog, utljivog, spaenog Lintra (kako ju je izvijestila upraviteljica), da vidi vlastitim oima to udo svoga milosra i da primi sama njegovu zahvalnost kao nagradu za svoje djelo.

To su sve bili "javni" razlozi njena dolaska, to jest razlozi koje je smjela nanesti a da se ne izloi teem ogovaranju, nego da je proglase oholom i samoljubivom, kakvom su je, uostalom, i smatrali. Ali kad je prilazila, marci su je podilazili od nogu pa navie, gdje su se slijevali u jednu stranu matinu struju to je ruila u njoj svaki razuman otpor i gurala je, vukla ovamo, kao to neke ljude privlae mrane dubine i ponori. Ona je znala da dolazi izazivati sudbinu, i to joj je prualo onu suludu nasladu kojom se opijaju svi pustolovi kad polaze u nepoznato. Pribliavala se Lintru kao to krotitelj prvi put prilazi ukroenoj zvijeri. Smijeila mu se laskavim osmijehom, koji mu je jo iz daljine pruala kao mito za oekivanu krotkost i potovanje s njegove strane. Ona je eljela sporazum i mir gotovo (eto, ak!) i na bazi ravnopravnosti; ona je poteno uloila svoj udio: odrekla se pravde zbog milosra, ona se rtvovala, te je sada s pravom oekivala Lintrovo priznanje. Priznanje svoje sigurnosti, svoga imuniteta u njegovom "kanjivom prostoru", na dohvatu njegova tapa; htjela je da se utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i odabrana! Ona, izmeu svih ena, uzviena! Lintro je sve to shvatio kao dobro raspoloenje zatitnice, gospoje Olive; kao lijep dan i radost to jo sunce grije, iako se godina primie kraju, pa nije ni sam htio da bude natmuren i zagonetno miran. Htio je, naprotiv, da pokae gospoji Olivi svoje zadovoljstvo to je u ubonici, gdje je napokon naao sreu, da iskae svoju radost to vidi nju, zatitnicu, jednom rijei, htio je da se pokae sa svim svojim nekadanjim svojstvima veseljaka i starog vjetrogonje, da ne bi gospoja moda pomislila kako je on tu nezadovoljan i neveseo, kako se izmijenio, oronuo i izjednaio s ovim zagriljivim i svadljivim starcima. Zato ipne na noge pred gospojom Olivom, ak i preko svojih snaga, te se umalo nije i sruio zbog pretjerane ustrine. No svojim arobnim tapom on zaas pronae onu sumnjivu taku svoje labave ravnotee, kojom ga je obdario ivot, i svlada je s lakoom kao da je otjerao komarca. Noge su mu, mada s vidljivim naporom, izdrale taj stari statiki trik, kojim je ponekad izvodio fizikalna udesa, kao muha to hoda po plafonu. On stane pred gospoju Olivu kao "najbistriji djeak" pred kraljicu-majku, da uzvelia njen milostivi posjet sirotita, te uzme izvoditi nekakav improvizirani smueni program, ako se programom moe nazvati suludo naklapanje Lintrovo, a sve u rimama, o srcu i dui (napregni ui), o krilu i Okrilju (svi ga sveci blagosivlju) i kako se tu blago ivi, hvala bogu i gospoji Olivi... Starci su se smijali u aku: oekivali su na koncu Lintrovu bravuru, No gospoja je Oliva s blagonaklonom ozbiljnou sluala Lintrovo besmisleno naklapanje, i osjeala se poaenom. Ona je, tavie, trijumfirala u sebi gledajui ga kako se napree da je odlikuje i uzvelia, pa je svakiput kad bi je spomenuo ili makar aludirao na nju, lako kimnula glavom u znak odobravanja i zadovoljstva. To je Lintra toliko obezobrazilo te je postao sasvim neumjeren. Stao je mljeti kojeta, potpuno nesuvislo, kao da je poludio. Nizao je neke udne, izmiljene rijei bez ikakva smisla, jer sad je ve htio i nasmijati gospoju Olivu; poelo ga je zabrinjavati njeno sveano lice (nije znao srdi li se ona), pa s vrlo izrazitom gestikulacijom zavri svoj program nekom aljivom pjesmicom o Mari i Jeli, koju je onas improvizirao. To jest, kako su se Mare i Jele s momcima splele, pa kako se usrdno pletu, ne vide tetu... a teta sa tapom doleti, pa hop! - po Mari i Jeli oei, opleti... I kako se razmahao ivo, kao da se ponovo uhodao u

svoj stari, lakrdijaki stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbrinog ulinog ivota "ljudi, ene, ujte anela mene, kuda stiem suknje diem!", i doista poleti negov tap gospoji Olivi pod suknju i die je visoko, do grla! Gospoja je Oliva bila jo toliko prisebna da je pala na ispruene ruke upraviteljiine, i zatim se onesvijestila. Starcima je zapeo smijeh u grlu! Lintrova je bravura bila vratolomna, Oni su istog asa vidjeli da prisustvuju njegovoj katastrofi. Gledali su ga kao ovjeka koji je pao s krunita tvrave i razmrskao se tu kod njihovih nogu... A on sam spustio polako tap na zemlju, kao neki bojovni ma kojim je upravo probio adaju, pa se, kao sluajni heroj, zagledao u nedoumici, u onesvijetenu gospoju Olivu nikako ne shvaajui strahotu svoga ina, Pak to? Kuda stiem, suknje diem... Zar je u tome neka uvreda? Ne, nikako nije shvaao... Gospoja Oliva nije vie izlazila iz kue. Bila je osramoena, izjednaena, unitena. Mrtva. I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se jo naslaivati djelovanjem kazne... Ponovo je sluala Lintrov glas po ulicama "ljudi, ene, ujte anela mene", ali glas smalaksao i izgubljen, kao potamnjeli glas glumca koji se zauvijek oprata od publike. Ona je pratila sa zadovoljstvom to tiho umiranje kako krui po gradu, bez kruha i krova, kao da vapije i trai pod hladnim zimskim nebom malo, toplo mjesto, gdje bi se konano smirilo i izdahnulo. To je bila jedina satisfakcija koju je mogla dobiti za svoje crno razoaranje i jadna naknada za izgubljeno slatko sanjarenje nad svojim golim koljenima. Nitko nije znao to je ona izgubila. Tajnu je sauvala, a izgubila je sve. Taj ju je glas samo sjeao nekadanje sree. A bilo je neto slatko u toj pustoj, samotnoj, hladnoj tuzi kad bi se kroz zimski zrak i ledeni vjetar javio Lintrov glas iz daljine. Kao glas prolosti i slatkih uspomena... No i taj je glas utihnuo jednoga dana; Lintro se vie nije javljao. Kad su zapuhale strane zimske bure nekoliko dana redom te su se i vode smrzavale i padale mrtve ptice od studeni i ei, nali su jednog jutra Lintra u zaklonu iza tvravnog zida, nedaleko od onog mjesta gdje je gospoji Olivi digao suknju, ukoena i mrtva, Zakopao se u suhe borove iglice, da bi se zatitio od ledenog vjetra to je urlao tih noi nad gradom, i tu se skvrio i umro. Nali su ga starci iz ubonice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A sprovod, koji je iao na troak "Javne dobrotvornosti", bio je ogroman i svean, s mnotvom vijenaca od palminih grana i krljavog zimskog cvijea bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i ena za pokojnikovu veselost. I naelnik se htio za neto oduiti, pa je odredio, uz prigodnu alu, da u sprovodu svira opinska limena glazba vesele koranice, koje bi sigurno i pokojnik elio da su ga mogli pitati. Gospoja je Oliva gledala sprovod iza pritvorenih perzijana i plakala. Na crnom poklopcu mrtvakog sanduka leao je stari Lintrov tap simbolino i tuno, sam i naputen, kao sirota; tako djeluje sirotinjski i osamljeno, simbolino i tuno osedlan konj u pogrebnoj povorci svoga gospodara. Gospoja se Oliva guila u plau. Za sandukom su ile suknje, kao udovice. To nepregledno mnotvo ucviljenih nabora odmahivalo je tuno posljednje pozdrave... I gospoja Oliva posegne za svojom suknjom i odmahne za pokojnikom: "Zbogom, zbogom, jadni Lintro"...

Sve je bilo mrtvo. I pusto. eljela je Lintrov tap, i dali su joj ga. Ona ga je pobono okitila vrpcama i cvijeem i uvala ga kao moi sveeve u ormaru, meu svojim svilenim rubljem. Noi su zimske beskrajne i mrane, u njima vjetrovi urliu i kie pljute, a sna nema dovoljno za cijelu dugu no, pa se esto inilo gospoji Olivi da kroz huku vjetra uje glas "ljudi, ene, ujte anela mene!" i pokrivala se preko glave od straha, Ali glas se jednako javljao i pod pokrivaem... "ujte anela, anela, anela"... Otvarao se ormar sa kripom, a iz njega izlazio Lintrov tap i hodao buno po kui, kao da trai vrata u mraku: odazivao se vjerno glasa svoga gospodara... Gospoja je Oliva budila mua i silila ga da oslukuje; on je uo samo vjetar i kiu i govorio joj da je luda, pa je spavao dalje bez briga i straha, i opet je ostavljao samu. Ona ga je mrzila. Dala je odsluiti bezbrojne mise za upokoj Lintrove due, a sama se bacila na jo nevienu pobonost i milosrdna djela, te su je ve u gradu smatrali sveticom. Ali glas se jednako javljao: ...ujte anela, anela, anela, anela... i tako svu no. "A moda je on doista sada aneo?" - sine joj jedne noi misao i ukoi je od strave. Osjeala je ve ognjene tapove kako je ibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu duu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim. PRAH Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne pie u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-Kiu, Kiu-iu, iu-Micu, zavojeva kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao! Na ovom ovdje n ima neki akcenat, neki mig, neto reeno, a neizgovoreno. Oh, n, n, kakve uspomene! Poznajem vas, gospo, poznajem vas - po vaem n! A to sada hoete od mene nespretnjaka, od mene udaka, osobenjaka i sakupljaa starih kljueva? S tim ste me rijeima i ostavili pred deset, ne, pred jedanaest godina, zar se ne sjeate? Pred jedanaest godina dobili ste napadaj histerije i plaa i lupali ste noicama po ljunku (onda je ovdje bilo istog, bijelog ljunka po ovim stazama, pred jedanaest godina) i vikali ste: to e mi ti s tim starim kljuevima, ti... (Ah, kako je tada bila lijepa, boe moj!) Stara Lucija vas je ula gore u kui i pitala me poslije: "jor Tonko, a to je ono bilo sinjorini Ani?" "Sinjorini Ani?" rekao sam. "Ubola se na list od palme..." "Jerbo je spominjala kljueve", promrmljala je Lucija, "zato pitam." Znala je stara Lucija to je, i znala je da nije zbog palme, ni zbog kljueva. Znao sam i ja da nije zbog kljueva. Da sakupljam kljueve, to ste znali i ranije, to je znao svatko, cijelo mjesto, a ipak ste se sa mnom zaruili. Cijelo je mjesto meni prodavalo interesantne starinske kljueve, pa i vi, i vi sami, gospoo, poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski klju, koji je bio ures i kralj moje zbirke! (Oh, Ana!) Nije, ne, bilo zbog kljueva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra to nam je doao mjeriti zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i pla i lupanje noicama po ljunku! I peticu ste tada slomili, pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da biste mogli otii kui. Morali ste ekati Luciju da se

vrati s cipelicom (mala bosa noica!), pa ste sjeli na klupu meu oleandrima i utjeli ste srdito, jednu rije niste vie htjeli progovoriti sa mnom. Osjeao sam se kriv; to sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad vae glave, ali vi niste osjeali toga mirisa. I zbog toga sam se osjeao kriv, to vi ne osjeate taj opojni, ljubavni miris od koga se uzdie. I ja sam uzdisao zbog vae srdite utnje, zbog mirisa, zbog svoje krivuje, koje nije bilo (kako si bila okrutna, Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za oprotenje, odricao se kljueva, obeavao... i htio vam poljubiti noicu u prste, a vi ste me tom istom, netaknutom, nepoljubljenom noicom grunuli u prsa i oborili me u ljunak na stazi. Doslovno-odgurnut, odbaen, da bih napravio mjesta geometru. Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u konatu pljosku svoga metra, ne znam ni danas. No poludjeli ste bili za njim. Nije vas bilo stid iekivati ga, udeavati susrete (o svemu se tada na sve strane govorilo, a mene je bilo stid, Ana), a kad je zavrio posao i otputovao, odjurili ste za njim bez stida... A kasnije, kad je doao rat, ak ste htjeli za njim i u umu otii! Obui hlae i biti partizanka! Kad je Lucija donijela cipelu, otili ste, ostavili me bez jedne rijei, bez stiska ruke. Nikad vas otada nisam vidio. Kad je svrio rat, rekla mi je Lucija da ste se ipak udali za geometra. Ona mi je rekla da ste ga uhvatili uljiva i izgladnjela (oprosti, Ana), i da ste ga oprali i nahranili, istucali mu ui i povukli ga k sebi u krevet (oh, Ana, Ana, ja sam tada plakao zbog tebe!), a onda vas je i registrovao kao svoju drugaricu. A to sad, to sad hoete s tim pismom? S ovim en poput krila u galeba? Da se moda rugati ne kanite... geometrijo? Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je nekad bila (pred jedanaest godina) posuta bijelim, istim ljunkom, a sad se crni od gole, blatne zemlje. Oleandri su se rascvali i miriu kao i onda kad je ona tu sjedila. On uzdahne u sebi, u sjeanju. Ne znate vi, gospo, da sam se razbolio onda kad ste otili i da sam buncao o vama u groznici, da sam vas zvao... Buncao sam da u baciti sve kljueve, osim onoga to ste mi vi poklonili, klju od raja... Lucija mi je kasnije priala da sam spominjao klju od raja... Ona je mislila da umirem, da mi je dua ve na onom svijetu, pred rajskim vratima i da razgovara sa svetim Petrom. A ja sam traio klju od raja, va klju (ti si bila raj, Ana, moj raj), s kojim sam htio otkljuati i zaviriti u vau okrutnu, vau stranu duu. Kad sam ozdravio, nazvao sam ga kljuem od pakla i objesio sam ga ondje gore, o avao ispod prozora, gdje je prije visio kavez s kanarincem, koji je uginuo za moje bolesti, zaboravljen ondje pod prozorom. Objesio sam tako klju od vrata paklenskih izvan kue, ne bi li po noi doao po njega onaj vrag to ivi u vama... Gledao sam svako jutro, visi li jo pod prozorom, i, eto, jedne noi vrag ga je odnio. Htio sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj klju, nego da ga je vrag, tvoj vrag... Oprosti, nisam znao to radim. Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja sam poslao taj klju, da ga je ona sama nosila na potu, a ja se ne sjeam, niega se ne sjeam, bio sam kao lud od alosti. ekao sam vas, gospo, ekao, dvije godine samo vas ekao. Nabavio sam i plou J'attendrai toujours... i svirao samu plou dan i no i plakao sam uz nju, ekajui vas. Niste doli. Jedanaest je godina prolo i niste doli - i to sad elite s ovim pismom?

Pismo je drao u ruci, neraspeaeno. Mali, bijeli, njeni pritisak na dlanu, kao da Anu dodiruje, bijelu, njenu, dobru Anu iz prvih dana ljubavi. Smijeila se Ana na dlanu, mirno, krotko, pokorno, kao da mu se sva poklanja, sa svom svojom bjelinom, svom svojom tugom i razoaranjem, s tim umornim, malaksalim rukopisom i s ovim n, koje kae pokajniki "oprosti". Ali jo nije smogao pokreta da raspeati pismo, jo su oleandri strano mirisali sumnjom, starim bolom, histerijom, tu, na klupi... A kljua nema rajskog da raspeati to nebo na dlanu, taj pakao u ruci, ta podmukla vrata neizvjesnosti... Klju je odnio avo one noi ispod prozora... Sav je drhtao od uzbuenja. A govorio je: "Komino! Ona mi pie! Komino! Ana mi pie! Smijeno!" Htio je zamisliti njezino razoaranje, neuspio brak, tugu, enju za njim i molbu, direktnu, poniznu molbu, neka joj dopusti da se vrati... Ali tek to bi se poeo gibati taj sretni hod mate, taj ivi marak naknadne sree, koja je stoga bila dvostruka, velika, ovjenana pobjedom, javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim trijumfalne sveanosti. Ostajalo je samo pismo na dlanu, neizvjestan podatak, siromaan povod za svu tu galamu u njemu, tu uzbunu to ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog ivota pod pokrivaem rezignacije, jedanaest godina debelim. u Lucijine papue gore po hodniku i turi pismo pod koulju. Trgne se odluno i ustane. Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah. Ali je ipak poao. Poao je da se zatvori u svoju sobu, da tamo otkuka svoje novo stanje. Staro stanje, izvaeno iz ormara sjeanja, gdje su ga moljci zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno sveano odijelo koje nikada nije obukao. Sada je odjednom izalo na sunce, izreetano rupicama, nagrizeno zaboravom, udno prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj atmosferi tih oleandera; na munoj stazi jedne prolosti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu. Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od eera, od oblaka, bijela od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobone ljubavi. A onda ste se odjednom istopili, gospo, pred mojim oima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele praznine, bijele, leprave uspomene to domahuju iz daljine bijelim rupiima odlaska. Mahao sam vam runikom s balkona, gospoo, onog ranog jutra kad ste odlazili. Imao sam dalekozor na oima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra dotada, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje jutarnje pozdrave, na koje ste uzvraali svojim pozdravima. No tada, na parobrodu, odlazei zauvijek, niste mi uzvratili. Izvadili ste bijeli rupi iz torbice i obrisali ste nos. To je bio va oprotaj sa mnom. Onaj runik i dalekozor jo su stajali na posebnoj polici, obloenoj bijelim papirom. I nisam vam prestao mahati, madame, za svih ovih jedanaest godina. Pozdravljam vas svako jutro s balkona (ti si, Ana, jo uvijek moja jutarnja molitva), a mjesto vas odzdravlja mi vaa stara, luda tetka Roza s onog istog vaeg prozora. On zatvori prozore, na koje je udarilo teko ljetno sunce, povue perzijane, i soba se uvije u blagu, korotnu polutminu. U tom polumraku, kao da otvara kasetu s fotografskom ploom, on oprezno otvara kovertu i izvadi pismo. Pretamno je bilo da bi ga mogao itati, zato prieka da mu se oi priviknu.

to hoe? Klju sam joj vratio, ja nemam nita njenoga. Moda drug geometar neto eli? Moda preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za sreu koju mi je oteo i sam je uiva? Sretno ti, drue geometru, samo ti uivaj! (Jer njima se govori ti, sami su tako zapovjedili.) Ja nisam nesretan. Naprotiv, uinio si mi... (Oprosti, Ana, to samo njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti zna to osjeam.) Uinio si mi, drue... "Dragi Toni, pisalo je u pismu, udno mi je i samoj to ti se javljam posilje svega... i nakon toliko godina. Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da mi je nee..." Njegovo lice obli sjaj velikodunosti. (Tebi da odbijem, draga Ana! Reci samo, reci...) "...Nakon pet godina uzaludnog ekanja, kad smo ve bili izgubili svaku nadu, rodio mi se sin!" Dvaput je proitao reenicu, a shvatio je tek trei put, kad ju je u sebi ponovio, rasvijetlio, pretvorio rijei u stvarnost. Pet godina ekanja! Lijepo! Na prozoru ste ekali s geometrom da doleti roda! Ah, to vi zovete ekanjem? Bio je zloban cinian, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i poe da je pogleda u zrcalu. Bila je to tuna maska razoaranja, preko koje je silom navukao ironiju kao krivu rukavicu, pa mu se lice udno izobliilo kao u krivom ogledalu. No njemu se dopalo. Mislio je da je to onaj osmijeh to satire protivnika. Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe, uzdignute glave, kao ongler to nosi flau na nosu. ekanje, ekanje... mrmljao je pun gorkih, uvredljivih slika. Ali da vidimo i "molbu"? "Ti zna, Toni, kakvi su oni (znam, drugovi), a ja ne bih htjela da mi dijete ostane bez krsta. Oni sve samo ,registriraju'... Hajde, za vjenanje nisam marila (to znamo da nisi, nije ni potrebno za - ekanje), odrasli smo, razumni (to je pitanje?), znamo to radimo (i to je pitanje!), ali ovo nevino, malo stvorenje... da vidi kakav smijean nosi ima!... to ono jadno zna za nau politiku? Mogao bi mi kasnije predbacivati... pa sam mislila... Ovdje se nemam kome obratiti, sve sami... zna (znam), a ti si mi ipak ostao blizak i drag, kao brat (hvala, sestro), pak sam odluila da ti se povjerim i da te zamolim da bude kum mom malom... Hoe li, Toni? (Hm...) Moj mu o tome nita ne zna. Mi emo to obaviti ujutro dok on bude u uredu, ve sam sve uredila s dum Vinkom. A muu sam rekla da e nam ti doi u posjete na dva-tri dana, da vidi maloga, a on je rekao: ,Neka doe.' Zna, on tebe cijeni, kae, ,iako je jedan od onih, nije suraivao s okupatorom. To je karakter'! On, zna, sve na politiku, koji put mi dodije (ma nemojte?), ali je inae dobar i fin, ne bi ni muhu ubio. Samo, to e (ja? nita!), bio je etiri godine u umi, treba vremena dok se opet privikne na mnogo toga, bez ega mi ne moemo. Molim te, Toni, da mi ne odbije ovu molbu! (Hm...) Ako pristaje, samo mi brzojavi kada dolazi. Srdano te pozdravija - Ana. P. S. Sakuplja li jo kljueve? Imam za tebe jedno iznenaenje!" I ja za tebe! ree naglas, zguva i odbaci pismo. Ruan mu se osmijeh pojavi na licu. Obigravao je najprije, kao omali nestani avo, oko usana, oko nosa, skoknuo sad na jednu, sad na drugu stranu lica, kakljao, drmao, budio te mlohave crte, te uspavane, tune nabore, te lijene, ovjeene kesice, uzbunjivao, podizao na ustanak. Lice je oivljavalo, budilo se iz tupe,

dugogodinje ukoenosti, potezalo se, pokretalo, igralo, a smijeh je rastao sve vie, sve neobuzdanije; razbio je i poruio sve ustave i brane namjetenih, grevitih grimasa i razlio se nezadrivo i pobjedonosno po licu kao poplava. Smijeh je tresao tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi ivi smijeh, sa svom silom ubitane pakosti, koja je ruila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve sentimentalnosti i male boli, iz kojih cure potoii suzica. Smijao se psovaki gromko i teko, primitivno, prodrljivo, roktavo kao svinja. Bilo je u tom smijehu neto gadno, neljudsko, neko strano, osvetniko uivanje. Ustane, digne zguvano pismo s poda, poravna ga pomno i poklopi knjigom. Zatim zovne staru Luciju i poalje je na potu s brzojavom: "Dolazim sutra Tonko." Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi, a starica je priala, priala... Priala je o sinu koji je bio u borbi, pak se oenio i sada je u Splita "na poloaju"... Ide mu u posjete. A ima sina od dvije godine, zlato moje, a dijete, prosti mi boe, nekrteno! Ah, moj jor Tonko, strah me je da se, ne daj boe, djetetu to dogodi, pa kako e, nekrteno eljade, boe mi prosti, kako e, recite, onekrteno ugledati lice boje? I kakvi su ovi, i kako je i njen sin, dobar kao kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve samo priroda, priroda... A tko je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto i zimu, i ovo more i ove dupine u moru, recite i sami, jor Tonko, kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti, da je sve to tako uredno i sve na svojemu mjestu? Ajme meni, ja nita ne razumijem, brina, nego gledam ono djeteta, zlato moje, bez blagoslova, pak mi same suze dohode na oi, moj jor Tonko... On je utio. Ozbiljnost kojom je starica govorila o sudbinskoj vanosti krtenja bacila ga je u razmiljanje i zabrinutost. Odluka mu se praakala u mrei vrlo zapletenih misli, koje je starica jo vie zamrsila, To su ipak svete stvari! A u njih se nije volio mijeati. Osjeti tremu i kajanje to se odazvao pozivu. No ipak, dijete e se krstiti, on nee dirati u krtenje. ast krtenju i moje puno potovanje! ak, tavie, obavit e ga za geometrovim leima, tiho, bez sukoba, bez galame, s podsmijehom u srcu i s radou. A ono poslije... to vie nema veze s krtenjem. Rijeio je pitanje savjesti i ponovo se veselio podvali, Bog e je shvatiti i nagraditi, on je na njegovoj strani. I Ana. Bog, on i Ana protiv, geometra, lukavo, fino, tiho, iza lea, diplomatski, bez vike i glasnih ovreda. Diplomatski e on i Ana krstiti geometrovo dijete... hi, bi, hi, smijuljio se u sebi, uivajui. Laskalo mu je Anino povjerenje. Zove ga kao sauesnika protiv mua, Usudio se iz toga razvijati neku nadu... Kae, koji put mi dodije. Politiar! Zaleprala je u njemu Ana, bijela, nekadanja, njegova. Ana u potajnom dogovaranju, u aputanju, u migovima i zajednikoj tajni. Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj sobi, svu drhtavu, ustreptalu, neotpornu, spremnu da mu se preda, pa apue jedva ujno i zove ga u zagrljaj. Najei se od milja i strese se, kao da mu je tijelo zajecalo. - Preskoila vas je smrt - ree starica. - Kako? Smrt? - upita strogo, zateen u sanjarenju. - Da, kae se - ree starica izvinjavajui se - kad se netko strese, da ga je preskoila smrt. A tko zna je li to istina?

- Smrt? Nije volio da mu se sada mijea ta rije u ovo raspoloenje. Pretijesan mu je bio i ovaj jedan ivot za svu silu uitka to ga je ekao tamo, sutra ujutro, kad ostanu sami, on i ona, udrueni zavjerom. - Pasti e vam dar, jor Tonko, upozori ga starica, pruivi ruku da zadri paketi to mu je kliznuo s koljena. - to vam je to, dar? - Da - ree srdito i odgurne joj ruku, da ne bi dotakla zamotuljak; sam ga uhvati u padu. - I ja nosim sinu ovo malo groa - i pokae pokraj sebe omanu koaru. - A vie e ga ona pojesti, nevjesta, nego on, jadan. Nema kad ni jesti. Samo tri uokolo. Da, dar, ree u sebi, a lice mu se ponovo poelo griti od unutranjih lomova, kao ono jue kad je donio stranu odluku. Dar - darmar, bomba, od koje emo se sve troje razletjeti, svatko na svoju stranu. Kad bi ti znala, govorio je starici u mislima, kakav je dinamit tu unutra! Nevelik paketi, pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan unakrst irokom svilenom vrpcom crvene boje (boja e se svidjeti geometru, pomisli podrugljivo), leao je neduno izmeu njegovih koljena, kao milo djetece u kolijevci, uronjeno u pjenu od svile i ipaka, ukraeno arkim crvenilom trake... eto, upravo opremljeno za krtenje. I on stane ljuljukati to svoje opasno edo na koljenima i tepati mu u mislima: ekaj, ekaj, mali moj, najprije emo radost uiniti tati, krstit emo bracu. Onda e ti lei u kolijevku k braci da bismo i mamu razveselili... Jer mami e biti drago da te opet vidi, a tata e skakati od veselja kad te upozna, i na koncu emo svi zaplesati i biti veseli, veseli... - A to lijepa nosite na dar, jor Tonko? - Starica je bila radoznala. - Ah, sitnice, to se ve stavlja djetetu u kolijevku, a raduje i roditelje i dijete. Zveke, zvekice... I zvonie. - Zvonie, to je lijepo. A moja su se djeca igrala s kutijama od ibica, pak bi igice prosuli... - glas joj presijee otar vrisak sirene. Parobrod je ulazio u luku. Na obali se opaala vreva. Svaki dolazak parobroda znaio je neku malu sveanost u naim lukama; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se odjednom osjetila potreba za nekim jaim gibanjem nakon etiri godine svakakvih stega i ogranienja pod okupacijom. Ljudi su doekivali brodove s bezrazlonim nestrpljenjem i radoznalou, ak i ove male vicinalne parobrodie sa oblinjih otoka ekali su s uzbuenjem, kao da im donose neki neoekivani susret, neku iznenadnu radost, koja je bila negdje zaostala da bi ih, eto, upravo sada iznenadila. Bio je nemiran. U toj vrevi na obali meu onim glavama to se nemirno vrpolje, ziblju, okreu, kao da se neki aavi vjetar s njima poigrava, nalazi se i njena prpona i kapriciozna glava s nekim mislima... S kakvim mislima? Ipak, zato ga je pozvala (ba njega!) u tu zavjeru protiv geometra? Zato ga je povukla u tu zajedniku tajnu i probudila u njemu osjeanje... osjeanje... kao da ga zove na neko tajanstveno, osamljeno mjesto, gdje e biti posve sami i... aptati kao urotnici? A on i sam sprema svoju urotu (svoju vlastitu, grdnu, osvetniku, da e se pamtiti!) s tim paklenim strojem u neduno-bijelom, svilenom papiru i s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojnom bombom, tempiranom za sutra ujutru, poslije krtenja... Bit e radoznala, gorjet e od

nestrpljenja... Razmotat e paket, pogledati dar od kuma (kuma!) i - pras! Prasnut e bomba i zemlja e se potresti od zadovoljstva. Tresao se od straha. Ne od bombe, nego od Ane. Govorio je neke misli u sebi, ali to su bile samo rijei, ne misli, misli su se skupile, zavlaile se jedna u drugu, krile se pred Anom. Ana stoji tamo na obali i eka. eka njega, atentatora, podmuklog ubojicu rairenih ruku (Ana! Ana! Ana! jecao je u sebi) s vedrim povjerenjem i s osjeanjem olakanja: odazvao se, odazvao se Toni! (Toni, ni, ni, ne ui! -no, ona to sada govori, ne pie...) i s kajanjem to vara mua mijea blagu simpatiju prema njemu, ubojici, moda ak i tihu, uplaenu ljubav, to se nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog, mrtvakog sna. Jer zato bi ga inae zvala, zato? Moda je i cijeli taj komplot s krtenjem samo izlika...? On se sav u sebi oblizivao nad tom mogunou i gotovo zaplakao od sree. A nosi bombu na dar toj svojoj ludoj, nenadanoj srei! Koja nezahvalnost! I ludost! Htio se osloboditi, odbaciti taj glupi, pakosni teret, to mu je sada odjednom tako teko legao na savjest: podlac i cinik, to grohoe iz paketa glupo i zloinaki. No kako da to uradi neupadno i diskretno, da izbjegne radoznala pitanja i komentare? Hoe li potonuti? Poloi dar na sam rub ograde i pusti ga. Sam e pasti kod prvog trzaja broda. Okrene se prema starici da bi joj odvratio panju od svoje tobonje rastresenosti, no ona je ve govorila negdje iza njegovih lea: - Ajme meni, jor Tonko, zaboravili ste na dar! - uzviknula je starica. - Jedva sam ga uhvatila. Nita, ja u vam ga nositi, jer vi biste ga jo i zaboravili na brodu, kakvi ste! Oh, kakvi ste vi uenjaci, sve zaboravljate! Nita, ja u vam ga... A vi meni, jor Tonko, uinite ljubav, ovo malo groa... Samo da mi na obalu iznesete. Puno je svijeta, a nisam vie sigurna na nogama, jadna... Samo na obalu... - brbljala je starica zabrinuto, zakrilivi suknjom svoje groe od nestrpljivih putnika, to su navalili na onu stranu kojom e se brod poljubiti s obalom. A paket s crvenom vrpcom drala je u ruci. Nije joj oteo paket, ostavio ga je u rukama starice, a sam, s nekim pokornim bijesom, digne koaru s groem, visoko, do brade, kao da je kani baciti preko ograde. -Ajme, jor Tonko! - poboja se starica za svoje groe. - ekajte, jo nisu ni most poloili. Umorit ete se... No on ne spusti koaru. Kruio je pogledom po obali, ne sluajui staricu. Jo ako me doekuje s njim! mislio je gnjevno... I s njihovim plodom uzaludnog ekanja! doda ponovo atentatorski podmuklo, spreman na osvetu. Jedan bijeli rupi zalepra na suncu. Da, ona, Ana. Sama. Oko nje luki nosai, milicioneri i svijet, aren, nemiran, glasan, neinteresantan. Bila je u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava i s nekim izrezom na grudima, udnim, kvadratnim, - svakako vidio je mnogo otkritog, bijelog mesa. ("Mesa"? Nije odobravao rije.) A na glavi veliki panama-sombrero s razvijorenom vrpcom boje neba i mora... Bila je kao ljeto, kao nebo i more, bijela kao galeb, lebdjela je nad arenom masom sa svojim eirom... - Sad - javi se starica. - Hajmo polako, jor Tonko. Osjeti koaru u rukama, glupu, teku, punu jedrog utog groa s nabreklim bobicama kao djeji obrazi, kao dojke... Misao mu se prene i poleti na obalu;

uulja se ispod dekoltea, ueta u bijeli drhtavi klanac... Istiu se ispod haljine, nabrekle, pune mlijeka... Ona, kao da je osjetila pogled i misao u njemu, povue haljinu na grudima i nasmijei se zbunjeno. On je ak vidio i crvenilo na licu, osim toga misli da joj nosim i groe na dar. I nije se stidio te pomisli. Naprotiv, prenosio je koaru s jadnom panjom, kao da je sve blago u njoj, htio je pred njom i pred svima ovima odigrati ovjeka koji se prilagodio vremenu, koji se spustio, izjednaio. Prelazei preko mosta, starica je ila za njim i brino opominjala ljude: Mjesta, mjesta, ma pustite proi, boe moj! jor Tonko, samo da se ne zgnjei, to mi je za njega, jadnoga. - A onda je brundala dalje, vie za sebe: - Za njega, da! Sve e ona pojesti. Nema on, jadan, vremena ni okusiti. Samo tri, tri, dok mi se ne razboli, duo moja. Ma mjesta dajte, vidite da se nosi groe - ljutnu se starica na neke nestrpljivce; bila je spremna na svau. - Ovamo, jor Tonko, ovamo. - Odvlaila ga je nekamo u stranu, gdje je guva bila manja. Izgubio je Anu iz vida, potonula mu je u masi dok je sebi krio put na obali. Znoj ga je oblio, iskoile mu ile na elu i vratu, zaboljela ga lea i ruke, razmaene, nenavikle na teret, a nigdje mjesta da spusti koaru. Tada osjeti lagan dodir na laktu: - Toni! Stane, zbunjen, drei jednako koaru preda se, a srce mu je lupalo u uima tekim, paradnim korakom, kao da mu vojske mariraju u glavi. Usta su joj bila arko crvena i zubi bijeli, prozirni i oi vedre kao nebo, podsmjeljive. Rugala se. Gledao ju je dugo tako, s koarom u rukama, i nita nije shvaao. Nita. Oajno, beznadno stanje neke okrutne uzetosti sputalo mu je svaki pokret, inilo se da e tako i ostati, vjeito zagledan u Anu. No starica ga sjeti da spusti koaru, i on je spusti, automatski, idiotski, ne prestajui gledati u nju. Zatim prihvati pruenu malu, punaku ruku, jednako mehaniki, kao u hipnozi, i sagne se da je poljubi, no ruka se naglo spusti duboko dolje, kao da stidljivo bjei pred poljupcem. On se sagne jae, poe za rukom i zaglavinja smijeno, kao da ga je netko munuo u lea. Ona se nasmije. Ruga se, pomisli on i uspravi se, crven i zbunjen. Ne smije se vie ljubiti ruku, zabranjuju... zna ona... - Ostario si, Toni, - a pri tom mu je gledala i sjedine na sljepoicama, A ona? jedva sam je prepoznao, toliko se izmijenila! Osveivao se u mislima. Zar mislite da ste mladi? A tu mi se ponaa kao djevojica! Nestana curica! Nije znao bi li joj govorio ti ili vi, pa je izmucao bez zamjenice neto nalik na ironini kompliment, koji je zauvijek propao u opem amoru luke, kao biser u mulju. Gledao je lice na kome se poela tiho gasiti nekadanja Anina ljepota. Pojavile se pjegice po nosu i sitni nabori oko oiju, plaviasti podonjaci... Razmekala se koa na vrhu, a nie, dolje pod vratom, u dekolteu (gdje su se nekada odluno odbijale dvije vrste kugle, u lijepoj, glatkoj cezuri, kao dolina izmeu dva vala, kao ah izmeu dva poljupca!) slilo se gusto tijesto i pritisnulo s obje strane stidljivu, tanku crtu, to je izdisala pod pritiskom i razlila se naglo u tugaljivoj delti namrekane koe pod vratom. Tu se poela gnijezditi starost, pomisli i tuno odvrati pogled. Ona to osjeti i povue dekolte navie, lako pocrvenjevi. - Onda, hoemo li? - ree zatim ivahno i prihvati ga oko lakta.

No starica ga je otraga ve drala za drugu ruku i povjerljivo je trzala. - A dar, jor Tonko? - govorila je starica mislei da ape. - Dar ste opet zaboravili? - pa mu tutne u ruke njegov paketi i uz to dva ogromna, pomno odabrana grozda s jedrim, nabubrelim bobama, tvrdim kao grudi... Nekadanje... udna ga je tuga davila u grlu (ah, Ana, Ana), pomijeana sa zluradou to je dolazila iz paketia, kao isijavanje nakupljenog, zgusnutog bijesa: u njemu je plamtio neki veseli, pakosni gnjev i sipala tuna, sjetna kia u isto vrijeme. Kia je gasila gnjev. Bio je tuan. Starici odluno odbije grozdove. - Ma, bili ste mi pri ruci, molim vas, jor Tonko. to bih bila ja jadna bez vas? Bila je gotova da zaplae. - A to e mi to? Kako u nositi... ? Hvala vam! Proklinjao je svoju uslunost. Ona se udaljila, da je ne bi tko pomijeao u ovo natezanje oko dva grozda... Stidi se. - Izabrala sam vam dva najljepa, gledajte. Uzmite, jor Tonko, uinili ste mi ljubav. Tko bi mi bio, da nije bilo vas? Uzmite. - Starica nije odustajala. - Ma kako u s tim groem ii po gradu, eno boja? Hvala vam. - Ajme meni, kao da je sramota nositi groe? Pa nosi se groe evo ovako, u rukama, zato ne? I gospoja e vam rei da to nije nikakova sramota, eto, neka kae gospoja. Ona se pravila da ne uje; okrenula im je lea i nestrpljivo se premjetala s noge na nogu. Morao je popustiti. Uzeo je dva grozda od starice i objesio ih o dva prsta, kao to se riba nosi, za krge. I ode, ne pozdravivi starice. Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmijeh, pomijean s konvencionalnom ljubaznou koja se iskazuje gostima. Opazio je dobro i jedno i drugo, pa iza prvog ugla bijesno tresne groe o zemlju; bobe su se razletjele na sve strane kao prozirne staklene djeje kuglice. Ona prasne u smijeh: - to to radi? - Koga vraga mi je to dala! - bjesnio je. - Samo da mi se ruga? - Ne, Toni, ne rugam ti se - a smijala se i dalje, podrugljivo. ekaj samo, vidjet emo hoe li se smijati i sutra ujutro, pomisli on osvetniki. Sutra, nakon krtenja! Osjeao je paket u prstima kao strano oruje, vrati mu se snaga odluke. - Samo mi je smijeno - nastavi ona - kako si se izmijenio. Poputa, nisi vie tiranin. - Tiranin? To nikada nisam bio. Ona je utjela. Naravno, a to da kae? Ja tiranin? Bezobrazno je to, Ana... Ili su uz more u tihom predgrau s vilama, okruenim vrtovima, u kojima su umjeli borovi i paome od lakog predveernjeg maestrala, to se poigravao jednim sitnim uvojkom kose na njenoj sljepoici. Pogledavajui s vremena na vrijeme taj tanki pramen kose koji je vijorio oko njena uha osjeao je kako iz njega polako ishlapljuje sva hrabrost, kao da je izloen nekom stranom sentimentalnom suncu, koje ga rastapa, mlitavi i uspavljuje te on zijevne tromo i sanjivo, kao ovjek neispavan i umoran. - Umoran si, naravno? - upita ga briljivo dugim, gotovo tunim pogledom, Ali ve smo tu. Onaj crveni krov. (On u sebi: naravno, - crveni! To je vaa boja!) Vidi? To je naa vila.

Vaa vila? pomisli i ree: - Ona s terasom? - Da - odgovori ona koketno. Na terasi pod tendom, ispruganom crveno-uto, sjedio je ovjek s naoalima i itao novine. Geometar, pomisli on podrugljivo. No, ta ga je rije, izgovorena potajno, u mislima, ipak preplaila, pa se pokua prikazati Ani zabrinutim. - ita u sumrak - ree joj s predbacivanjem. - To nije... zdravo... - Da. A koliko mu govorim!... - prihvati Ana gorljivo. Bila joj je oito simpatina ta briga. - No zaludu ja govorim. Takvi ste vi mukarci! Ve je sasvim iskvario oi... Ona mu fune signal iz Fra Diavola, onaj isti, kojim je neko i njega, Tonka, dozivala. (Ana, Ana! Srce mu se kidalo!) Geometar se zateeno trgne, digne glavu, veselo im mahne novinama i ue u kuu da ih doeka. - Zlatan je on - ree Ana na brzinu - vidjet e. Tako mi je ao to mu to iza lea... radim... ne dovri i uzdahnu zbunjeno. ao joj je! elja za osvetom ponovo se stala nestrpljivo gnijezditi u njemu, nemirna i edna pasji. Vrlo otar pas, kako je izvjetavala predratna, zarala limena ploica na vrtnim vratima, drijemao je nehajno pred svojom kuicom te nije ni opazio da im je stigao gost. Geometar ih je ekao na kunim vratima u mreastoj koulji s kratkim rukavima, visok, mrav, opaljen od sunca, s rukama u depovima, kao kauboj. Njegovo dugoljasto lice (sada bez naoala) s razumno rasporeenim crtama, kao da ih je sam tako ucrtao po modelu neke srdane dobroudnosti, smijeilo se prijazno i gostoljubivo. Rukovali su se. Poznavali su se jo "odonda", od prije rata. To se nije spominjalo - bilo je u tome neto stidno za obojicu. Ona je sada stajala izmeu njih kao ivahni, nasmijeeni veznik, kao krasna ,raskona kopa; htjela ih je spojiti, sprijateljiti, povezati razgovorom, ljubaznostima, sitnim obzirima, iz kojih s vremenom nastaju simpatije. Uostalom, geometar nije trebao njene pomoi. Njegova se ljubaznost nije istravala ispred njegove prirodnosti, njegove poneto grube neposrednosti kad je Tonka, ve nakon prvih nekoliko konvencionalnih rijei, stao vrsto tapati po pleima kao najintimnijeg prijatelja. ak mu se nekoliko puta obratio sa ti u razgovoru. umske manire! Vrijeao se Tonko plemeniti Jankin. Vrijeala ga je silovita ljubaznost, sirova neuvijenost ovog ovjeka to se vratio iz "ume" s ogrubjelim pojmovima o drutvenom ophoenju. On ak nije sasvim vjerovao ni u iskrenost tog ponaanja: neprestano je traio zamke i podsmijehe. U glomaznim geometrovim gestama gledao je naglaeno, pokroviteljsko saaljenje i velikodunost pobjednika. Dvostrukog pobjednika. Ne trebate vi mene aliti, htio mu je rei, nisam ja nesretan, i pri tom je pakosno uivao mislei na svoj paketi, koji e sutra nakon krtenja, kad se s Anom vrati kui, sveano spustiti u zipku na djetetova prsa. Onda e se izmijeniti uloge, mislio je. Onda u ja tebe pokroviteljski tapati, drue... he, he... Natjecali su se, on i ona, (Ana, Ana!) tko e mu vie ljubaznosti uiniti. Mazili su ga naprosto. "Vi ste na, domai... nemojte se ni najmanje enirati..." Tako on, a ona: "Toni, smatraj se kao kod svoje kue..."

Volio bi on rezerviraniji odnos, manje familijarnosti, jer ovo ovako sve obavezuje, suvie otvoreno oekuje protuuslugu, a on je spremao izdaju. Dvostruku izdaju. Dvostruki pobjednik i - dvostruki izdajnik, eto rezultata! A svemu je ona kriva! Ah, Ana, zato si me zvala! eznuo je za svojim domom, za svojim zaputenim vrtom, za svojom polutminom iza sputenih perzijana, u kojoj se uje samo pobono u... u... Lucijinih papua po hodnicima i zveckanje kljueva o njenu pasu. Kljuevi! Mali i veliki, i oni sitni, sitni kljuevi od krinjica za nakit i od medaljona, u kome se uva jedna Anina vlas i konfeti od posljednjeg karnevala, pred jedanaest godina. Koliko ti stari kljuevi znaju priati u njegovim samoama! O drhtavim, znojnim, brinim rukama, o krtim, budnim, ludim, ljubomornim srcima, o strastima, o stravama i stravinim bdijenjima, o noima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih, o mukama otjeranih, odbaenih pred zatvorenim vratima, o patnjama i enjama pred svim to je zakljuano, sakrito, tajno, nepoznato... A klju svih muka naprosto je klju, sasvim obina sprava s jezikom, razimljivim svim ljudima. O da mu se sada zatvoriti sa svojim starim poliglotima, daleko odavde i od svega ovoga! Odveli su ga u "njegovu" sobu, svukli mu kaput i cipele i obukli domainov kuni kaput i papue koje su mu bile prevelike, pa ih je vukao za sobom i strugao njima po kui kao stara Lucija. Molili su ga, Ana ga je molila, ako moe malo tie, mali bi se mogao probuditi... Oito je da on mene ali, tako je poeo njegov dugi noni monolog, kad je ostao sam u sobi. On se ponaa kao da me moli za oprotenje to je sretan. Lijepa srea, doista! Kao da mu imam na emu pozavidjeti! I smijao se veeras na terasi, smijao se... Htio je sakriti smijeh u mraku, ali glas... po glasu sam znao da se smije. Kljuevi, veli, zato sakupljam kljueve? Instinkt vlasnitva propale klaze... I smijao se. etao je po sobi, bos, u domainovoj nonoj koulji, koja mu je sasvim dobro pristajala, no on se u njoj vrlo loe osjeao. Kao da su me u luaku koulju obukli, nemam mira. On bi svakako htio meni pokazati kako ali moj poloaj, kako je nesretan zbog moje nesree. Kljueve sakupljam! On kae "osamljenosti", izbjegava pravu rije iz saaljenja, onu rije koju misli. Nesretan. Ja. A on - pobjednik! Trijimfator! Geometar! Ponizuje me, ako se dobro promisli, koulju je dao, bagatelizira me i smije se u sebi. Ni etkice za zube nisam ponio, sve sam zaboravio. Ujutro e mi ponuditi svoju, vidjet ete, i to je on kadar... "Kao kod svoje kue, nemojte se enirati"... Ja sam tu domai? Kako? "Nije suraivao s okupatorom"... Ja sam karakter. Jedan od onih. Pa njen stil: "Nakon pet godina uzaludnog ekanja, kad smo ve bili izgubili svaku nadu"... Nadu u ekanju, ekanje u nadi... t!... Odjednom uuti: sav se ukoi u sluanju. Uinilo mu se... Da, kripa u bijesnom ritmu, kao od vesala to se ure u regati, upravljana nekom stranom, nezadrivom snagom. Bolno, bolno je stenjao taj namjetaj u njemu, u njegovoj uvredi, u ponienju, u sramu, u koulji te gole, ogoljene snage... Skine sa sebe koulju i odbaci je s gaenjem. Sad je i sam gol, ali bez snage, bez vesala, bez ritma hitnje, bez cilja. Kao nasukan, naputen brod to trune s rebrima prema suncu. Plovidba je zavrena. Sve je gotovo. A onaj ritam nije prestajao. Pucketa, griska naviknuto, domai, kao mi to gloe no, i iri se topli, besramni zvuk pun aputava, dahtava, mirisna

uivanja. Od tavana do podruma ispunja itav mrani brani kubus ove mune noi, i svira, treti, orgija u mraku, pijan od bezumnog zadovoljstva. inilo mu se da e poludjeti od te upornosti. Misli su mu se zaplitale u amplitude on-ona, on-ona, on-i-ona i opazi kako mu srce burno prati to gibanje, to zibanje noi na poudnom dahu golog, nesputanog uivanja. Baci se na krevet i uroni glavu u jastuke da bi se zaklonio od te pomame, od te burne plovidbe, od morske bolesti. A nigdje tiine, nigdje vrste podloge u toj noi to se sva propinje i ljulja na valovima tue ljubavi! Trpio je strano. Grio se i previjao na krevetu kao zgaen crv, kao aba udarena strujom iz onog tamo stranog stroja, to se giba, bjesni, tutnji u mraku i pokree cijeli jedan ivot nada, snova, muka i gra. Pod jastukom napipa neto utavo i tvrdo. Duguljasti zamotuljak u crvenom celofanu (crvenom!) sa zlatnom vrpcom. U celofanu je bio klju, onaj klju od raja, to ga je ispod prozora pred jedanaest godina avo odnio. I evo ga, tu je, u paklu! Klju je sada bio pozlaen (pokvaren pozlatom, Ana!) s ugraviranim brojkama i slovima. Na zupcu godina 1937, a na gotsko-ipkastom gornjem dijelu 1948. U sredini je bilo ugravirano s jedne strane TONIJU, a s druge ANA. Tako. To je bilo ono Anino iznenaenje iz pisma. "Imam za tebe jedno iznenaenje". Pozlaeno... Ali bio je dirnut tom pozlatom, tom posvetom, brojkama i slovima, imenima, svojim i njenim, spojenim odnosom padea, ljupkou panje u neki njeni, intimni dodir, kao u poljupcu. Najeio se od tog osjeanja po cijelom golom tijelu. Ana! Znoj mu je curio niz lea, teko je disao; no je bila gusta i sparna, bez najmanjeg lahora. Prie prozoru. Mahanje... pred jedanaest godina. Jutarnji pozdrav s prozora bijelim runikom, a kroz dalekozor vidi nju na drugom prozoru kako se smijei, lijepa i svjea od sna, i odmahuje... zatim je slijedilo pismo, svakog dana: "Jedini, jedini moj Toni... to ti je ruka bila lijena jue kad si mi mahao? Jedva se micala, kao da u njoj vie nema ljubavi? Pii mi, pii mi odmah, i poalji po Luciji, ne mogu ekati do sutranje pote. Hou sada odmah da proitam kako me voli, kako samo mene, samo mene voli do ludila! Napii ba "do ludila"! Onda oni tuni dani kad nije smjela odmahivati. "Jedini, jedini moj... Teta Roza neto sumnja. Vidjela je Luciju kad je donijela pismo, ali pismo nije vidjela. Sad svako jutro, ba u vrijeme naih pozdrava, stavlja papagaja na prozor i dugo s njim razgovara. O znam ja, nije to zbog papagaja, nego zbog mene. Sve gleda prema mom prozoru, vreba me, i govori papagaju: Buon giorno, amor mio, buon giorno, tesoro mio, a to ide meni, znam ja. Stara je i ljubomorna... Jedini moj, strpi se, neu ti odmahivati nekoliko dana, ali ti meni mai, mai, dragi, ludi moj..." I mae do dananjeg dana, ludi, ludi ovjek s runikom na prozoru, svako jutro. A senilna stara djevojka teta Roza igra se tamo, na onom Aninom prozoru, sa starim papagajem i tepa mu tesoro, amor mio... Toboe papagaju; ona je stidijiva djevojka, ne smije odati svoju ljubav, nego eka da je mladi zaprosi, sva gori od ljubavi. A on pozdravlja uspomenu s prozora, on... Pun i svijetao mjesec spustio se na crtu horizonta i aljivo isplazio dugi uti jezik po staklenoj vodi sve do njega, dovde, do prozora, kao da se ruga. Ona mi se ruga s tim pozlaenim kljuem, sine mu odjedanput. I s tim godinama i imenima... sve je to... dogovorena podvala njih dvoje.

Sjeti se njih tamo... U kui je sada vladao umoran, sanjiv mir. uo je samo um tiine u uima, um svoje jadne uznemirene krvi, to se sada rezignirano i tuno uljala po ilama i tuckala, tuckala u njemu nekim plaljivim i tihim nezadovoljstvom. A moda i nema svega ovoga? pomisli. Moda je sve to opet neka groznica i buncanje, kao pred jedanaest godina kada je Ana otila? I nema ni ritma ni gibanja, nego to u meni uvrijeena krv bije i njie svoje lijepe uspomene, pjeva uspavanku prolosti - nina, nana... Stajao je u okviru prozora, zagledan u mjesec, kao goli luak i njihao prazne ruke na prsima, kao da dijete uspavljuje, nina... nana... Duboko u kui, tamo daleko u njihovoj sobi, zaplakalo je dijete. Plai, plai, mali moj, nina, nana... Ljuljao je dijete na rukama. Tvoja draga... draga tvoja mama... Htio je rei neto drugo, neto to se otkidalo od njegove gorine, gadno, cinino, no dijete se u taj as umirilo... i on pomisli na onu oblu, bijelu dojku to ju je pruila djetetu. Kroz prozor na nonoj koulji... Zaviao je djetetu, ljubomorno, s gaenjem, pi! Smijeno. Taj sisavac e biti krten sutra, potajno, bez oeva znanja. Hi, hi, smijuljio se na tu pomisao, pun otrovnog, zmijskog zadovoljstva od namjeravanog ujeda. I kum e poloiti dar malome u kolijevku. Dar... Ah! Sjedne na krevet i uzdahne teko. Teko je ta odluka leala u njemu i jo uvijek neodluno kolebala: da - ne? da - ne? Dane sam ivio mirne, tune dane... i godine... Nije ni sam vie znao to govori. Da su me bar pustili da ivim tako, da me nije uznemirivala! Ah, Ana, Ana! Pusti da mu glava u velikom stilu klone na prsa, kao glumcu u potresnim tragedijama, a svoj utueni, besciljni pogled upravi u pod. No nije gledao pod nego svoje mrane, tanke noge, opletene vijugavim zmijama nabujalih, plavih vena, u koje se izlila neka gusta i tamna, mrtva krv. Mrtvo je bilo sve u njemu, mrtvo i bezvoljno, i neko tamno osjeanje umora i nehaja nanese mu misao: A moda je sve to dobro, dobro od Ane... i od geometra? Moda i on zna za krtenje, samo...? Ah, to zna ovjek! Osjeao je kako ga, ivac po ivac, svladava neto kao bolest, kao gripa, neka slabost u svim zglobovima i tetivama, i munina od svog dugog i mravog, golog tijela i od misli, stranih, opakih... Gle, tu je taj eksploziv. Uzme paket sa nonog ormaria. Ja... ja bih onaj tamo brak mogao baciti u lagum! Ganuo ga je teatralni patos te mogunosti, i odjednom, moda upravo zbog ganua, otkrije u sebi neku neoekivanu, osamljenu, gotovo smijenu dobrotu, kao cvijet to je preko noi izrastao na smeu, pa stoji samodopadno sam sa svojim mirisom usred smrada. On je pratao. Iz svoga malog cvjetnog vjenia osipao je praak pomirenja i kadio mirisom (one, neoekivane) dobrote to stanje stvari oko sebe, ak je i blagoslovio onu tamo branu injenicu posveenom vodicom svojih vlastitilh suza. Plakao je tiho i nesretno, kao jadan ovjek koji je odjednom osjetio u sebi ast viteke rtve. Razvezao je crvenu vrpcu, razmotao svileni papir i uzeo jedno pismo iz hrpe pisama u paketu. Na plavkastom omotu (boje ob, Ana!) bila je marnim rukopisom ispisana njegova adresa, u kojoj se dirljivo isticalo slovo n s njeno naglaenim linijama i oblicama, kao da je ruku vodila neka jo nigdje nenapisana ljubav. Sputajui se na pod ljubio je ta obla, meka slova i onu ruku koja ih je pisala i onu duu koja je osjeala tu oblu, dobru, paljivu ljubav, to se tu marljivo,

njeno, pomno pretopila u ta slova njegova imena... Drago, drago n! mucao je zanesen. Kao da te svojim lijepim, oblim grudima otisnula: dojka - dolina - i dojka. Slatka! Ludovao je. itajui zatim Anina pisma, redom, po datumima, osjeao je kako ga sve vie proima taj slatki otrov, ta strasna jeza jednog nedovrenog, naglo i grubo prekinutog sna, i sad se ponovo uspavljivao, vraao se u omamu, u pijanstvo one nekadanje, jedva omirisane, tek nasluene, nikad nedirnute sree. Kupao se u pjeni Aninih rijei, umivao se njenim uzdasima. Satovi su izbijali u gradu, ali on ih nije uo: sve su kazaljke stale u njegovu vremenu. Mjesec je ve davno zaao. Napolju mrak i tiina. Tek od vremena na vrijeme bojaljiva i tuna svirka zrikavaca - zri... zri... Od nje je no bila tamna i duboka, mirisna i zvjezdana, od nje je i njegov san ivio i snivao - - - Ovdje bi i ova posprdna pria trebalo da utihne, da se pokloni pred ovim bolnim bdijenjem i da se neujno, na prstima povue pred ovom otvorenom ranom, to sama sebe lie za onim osvijetljenim prozorom. Neka pria ode u no... i zaviri u druge, ugaene prozore, gdje se snivaju drukiji sni... Ali jedan je pijetao u susjedstvu prodorno objavio vrijeme i razruio san. Od njega se i pas pod prozorom probudio i srdito promumljao neku kletvu. A gore u sobi goli Tristan na podu, u hrpi pisama, u oblaku snova, zgrozi se od hladnog dodira jave. I opet se nudi prilika prii da se bez tete povue i ostavi tog jadnog, probuenog, zblenutog ovjeka na podu... Ali on, on sam nije elio da bude tako povuen iz oblaka, oboren na zemlju i... jednostavno naputen tu na podu, zauvijek. Zar se moe tako zavriti jedan ivot: gol, na podu, u hrpi starih ljubavnih pisama? On sam trai zavretak, i prie i ivota. Zato osjeti svoj goli tur na parketu, snuni se oajniki od toga dodira i ustane kao ovjek koji ne zna to bi... Neujno, na prstima izae u hodnik... Zar ne vidite da on to sam hoe, ne vue ga nikakva pria. Ona bi radije ostala tu u sobi i s njim se nagodila za neki svretak, da mu utedi sve one sramne i suvine gluposti, koje bi jo mogao uiniti. Ali s njim se ne moe zakljuiti nikakav posao: on jo hoe da osjeti blizinu Ane, da uje njeno disanje prije svretka. Tapkajui po mraku napipa jedna vrata iza kojih se ulo snano i iroko, muko spavanje, koje se obilno hranilo zrakom, punim pluima. Uz taj zdravi i prostoduni dah prirode ulo se i jedno melodiozno, fino, treperavo disanje, kao da neki neujni povjetarac njie lake muslinske zavjese i umi kroz prozirno, pjenasto tkivo. Zadravajui dah sluao je na hodniku u mraku ta dva tako raznolika, tako nespojiva sna, a ipak spletena i zagrljena u jednoj zajednikoj noi... i zajednikom krevetu. On ih je rasplitao, odvajao i milovao onaj drugi, treperavi... kao povjetarac to umi u svilenoj zavjesi... Namjestio je usta na poljubac i ljubio u zraku Anin dah. A onda se oprezno primaknuo vratima i prislonio na njih usne u jedan beskrajan, strahovit poljubac, kao da je njime htio prilijepiti na ta vrata prokletstvo svoje ljubavi za sva vremena. I apne: zbogom, Ana... Vraajui se hodnikom govorio je rijei oprotenja, a lana elja za umiranjem draila je u njemu onu vrst samodopadne, vane tuge nad samim sobom, u kojoj se ovjek gotovo ugodno osjeao, kao na nekom pijedestalu uzornog paenitva. Kome je kao njemu... i zar bi to itko, itko mogao podnijeti? Vapio

je za revolverom, za otrovom, za neboderom, sa kojeg bi se mogao sunovratiti s velikom gestom... A zapravo, ogledavao se po sobi za nekim "blagim sredstvom", kao da se radi o ienju, a ne o umiranju. Njegov je pogled izbjegavao sve to je podsjealo na no, ue i visine... sve je to bilo prosto, nedostojno... Odjednom opazi da dri u ruci svilenu vrpcu to ju je skinuo s Aninih pisama. Da, nee puknuti... Lagao je. Svidjela mu se bizarna simbolinost tog, u neku ruku, poetinog sredstva, pa kad mu je rukama iskuao vrstou, i to je uinio simbolino i neiskreno, i vrpca je lako izdrala probu. Napravio je zatim omu, uvukao u nju glavu (vidite li to radi ovaj ovjek?), a drugi kraj vrpce privezao za kvaku na prozoru. Tako, rekao je tada, A sad - zbogom!... i neka je svima sve oproteno... Okrenuvi lea prozoru, ree: jedan, dva, tri... kao djeca kad neodluno skau u vodu, i une naglo pustivi noge da mu se odskliznu po nalatenom, glatkom parketu... Bum! odjekne po cijeloj kui. On se odjednom nae sjedei na podu, rairenih nogu meu Aninim pismima. Osjetio je najprije strahovit um u uima i neki udarac u glavi, pa je tako i ostao, iznenaen, zblenut, s crvenom vrpcom oko vrata kao prestraeni psi to je s prozora pao na ulicu. Prije nego je uspio da se snae (a to mu je sve to trebalo?), otvore se vrata i u sobu uleti geometar trljajui oi, budei se teko pred tim prizorom na podu. Malo zatim dotri i ona, Ana, bosonoga, u kunoj haljini, koju je na brzinu navukla, pa joj je raskopana na prsima i otkriva joj dojke gotovo do vrha. - Toni, zaboga! - klikne ona, a od straha i ne vidi da je on sasvim gol. Geometar je ostao kod vrata i polako shvaao: vidi komad vrpce na prozoru, a ostatak o vratu... Spoji ta dva kraja u mislima. Jasno. Pojavi mu se na licu grimasa gadljivog saaljenja. - Toni, to ti je? - dre Ana nad njim i nita ne shvaa; jo nikako ne primjeuje da je gol. A on osjea svoju sramnu golotinju na podu, pa uzme navlaiti pisma na sebe, kao lie, da bi pokrio stid svoj, kao Adam u raju zemaljskome, kad mu se oi otvorie, to veli Mojsija, i vidje da je gol. Ona tek tada opazi, u tom sakrivanju, njegovu golotinju i u isti as osjeti svoja gola prsa, pa tiho vrisne od stida, pokrije prsa i zaklopi oi. A on, on se zagleda u njene bose noice, koje su gazile po pismima to su ih pisale one gore ruice... i smijeio se prazno i beznadno, kao ovjek-oajnik to sjedi na dnu svog vlastitog ivota i nita vie ne oekuje. Shvatio je geometar i taj pogled na Anine noice (proitao je odozgo poetak jednog pisma "Jedini, jedini moj Toni") i taj jadni smijeak ovog golog nesretnika, pa mu prie bez rijei skine mu smijenu omu s vrata, podigne ga na ruke kao dijete i ponese u krevet. On se preputao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vjeala, i aptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da u se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama naalio? He?" ANDJEO - Dobro jutro, majstore. Je li vam bolje? - ree snaan momak rumena, bubuljiava lica, a kose kovrave kao u ovna, ulazei u bolesnikovu sobu. Majstor napravi nestrpljiv trzaj glavom i stisne oi kao da ispija neto gorko.

- Bolje mi je, bolje... - promrmlja s gaenjem ve poznati odgovor na to glupo svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana, koji je dugom praksom dobro izvjebao svoje sauee. - Nego, do'o sam po kljue od radionice - govorio je vrtei kapu u rukama od neprilike. - Pa bih ja, ovaj, na posao... - nadovee nakon trenutka utnje, koju je iskoristio u ogledavanju kreveta, kao da, toboe, s tim krevetom neto nije u redu. Na koncu digne pogled na samog bolesnika. Pogled je drzak, gleda ga ravno u lice, u oi, ugasle, mutne, ispijene od bolesti. "Kakva odvratna slinost!" Majstor je s uasom motrio mladog pomonika, koji je pod njegovim pogledom lako spustio glavu i ponovo se uzeo baniti krevetom. Gleda sve uokolo, zaokruuje, pa onda uzdu i poprijeko, u kri. Mjeri, prenosi tamo u svojoj glavi duinu i irinu, kroji i kombinira, pili i sastavlja daske, zabija avle oima. Majstor protrne. Zatee svoje bijele ruke prekriene na prsima iznad pokrivaa i brzo ih rastavi u strahu, popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako, zabaene. Ali i tu su kod glave leale mrtve, nemone. Sve je slika smrti pod ovim podmuklim pogledom to kroji sanduk i kopa grob. Iz oiju mu curi nestrpljivost kao utrov, vidi se, htio bi sve ubrzati, dosadilo mu je ekanje. On je ve davno u ovoj kui skrojio svoje nade i sad samo eka i gubi strpljenje. Kad e to ve jednom? Dolazi svako jutro po kljueve, to vise tamo vani, na hodniku, iza kunih vrata, ali prije se uulja u sobu, ponizno, neujno, kao dim, i pita zabrinuto: "Je li vam bolje?" Majstor je ve vie puta bio spreman sebe prekoriti, pljusnuti i zgaziti svoju sunmnjiavu, potitenu misao, razoriti tunu poeziju svoje naputenosti, suvinosti... Htio je biti stvaran, objektivan, izvui barem na as tu svoju nesretnu "jednu nogu" iz groba. Znao je da je jednom nogom u grobu, da mu se iz horizontale leanja svijet izmijenio, da je sve oko njega izraslo, visoko i nadmono, i stri nad njegovom nemoi. Ali htio bi se uspraviti u svojim mislima, zaviriti stvarima u oi iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine metar i osamdeset u papuama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i volumen tvari pod prstima. Htio je pogledati normalno, iz perspektive zdravlja i ravnopravuosti s ljudima. Klipan jo uvijek stoji tu pred njim, nasred sobe, zbunjeno vrti kapu u rukama i eka. to eka? Klju je za vratima. A moda u njega ima i iskrene suuti, one jednostavne, privrene, pasje suuti, koja se ne zna izraziti pa svojom nespretnom nametljivou postaje sumnjivom? Kako se sve to izmijealo od ovog prokletog gledanja odozdo! - Pa zna gdje su kljuevi, Lojz! Osjeti otrinu u svom glasu, pa dolije blae: - Zar ne vise tamo iza vrata? - A vise, vidio sam i sam. Nego, kao kaem, da prigledam majstora kako mu je. A eto, hvala budi bogu i srcu Isusovu, kaete bolje, pa ako bog da i njegova sveta mati, vi ete jo i onog anela to pie u knjigu zavriti. Ja ga neu dirati dok vi ne ozdravite... - Ne, i ne smije ga dirati! tu se tu dogodilo? Nije znao. Ne zna ni kakvo mu je bilo lice, ni taj glas ne zna odakle je smogao, iz kakvog je rezervoara snage provalio taj urilk. Sav se isprijeio u obranu, kao da mu je zasjao no nad glavom, obje ruke je ispruio moleivo, zdvojno preklinjui.

Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba da ustukne u strahu, a onda, videi majstorove ispruene, mrave, jadne ruke, poletio k njima, zagrlio ih toplo i stao ih ljubiti vjerno, slinei ih i zalijevajui suzama beskrajne odanosti. Majstor povue ruke. Gadila mu se Lojzova vlaga na njima. Kao da ih je pas polizao, osjeti slinu na rukama i javi mu se elja za toplom vodom i mirisnim sapunom. elja za istoom. Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti, od balavosti rasplakanog anelia na grobu. Takve je anelie klesao majstor pred desetak-petnaest godina po modelu ljupke i kudrave glave maloga egrta Lojzeka, kad su takvi anelii bili u modi, pa su ih imuni graani naruivali da im plau ili makar zalivaju cvijee po grobovima. No sebi, za svoj vlastiti nadgrobni spomenik, majstor je isklesao odraslog Lojza, velikog, bijelog anela od mramora. Stranog anela, koji je na koljenima rastvorio knjigu i upisuje... Kao da je ovaj as sletio iz nekih nepojmljivih visina na majstorov grob, ogromna su mu krila jo sva u zamahu, naduta vjetrom kao jedra, te se ini kao da je jo sav u zraku, da se jedva dodiruje glatkog ogledala ploe crnoga granita. Ogromnim gujim perom upisuje aneo u svoju kamenu knjigu urednim, tajnikim rukopisom Albert Knez - klesarski majstor. U pedantnom pokretu ruke, u paljivo svinutim leima, u lakom nagibu glave na lijevo rame i u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i napeta koncentracija nad poslom. No lice na kome je htio majstor, u zamiljenoj grimasi, uklesati tvrdu, muku tugu, ostalo je zagonetno, neitljivo, Lojzovo lice s grubim i surovim crtama, s tvrdim naborima oko usta, koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh, a opet nekako podmuklo tajanstven i nedokuiv. Taj nehotini, neitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj Lojzekovoj glavi s lukavim majim oima to hitro obigravaju i dodiruju stvari, kao da ih strelovitim pogledima upisuju u pamenje, i dobro izvjebane grimase njegove odanosti spojile su se na anelovu licu u neku udnu mjeavinu gluposti i trijumfa. Eto, to je ovo lice! to vie gleda svoj zagonetni model (koji je mrcao usred sobe i brisao nos i oi masnom suknenom kapom), sve vie nalazi tu podmuklu slinost izmeu ovog neobjanjivog klipana i svoga anela. Lojz u anelovu licu! Odatle je sve i poelo. Ve mjesecima lei s njim u krevetu ta sumnja i pakosno mu ape u uho: "He, aneo Lojz, ha, ha, aneo Lojzek!" Lojzek upisuje u knjigu smrt, Lojzek, a ne aneo! Lojzekovo se lice smijei od zadovoljstva! Nepodnosiva misao, misao-sotona, muitelj, nemilosrdni, okrutni, bolesni monstrum to se ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noi... Majstor se preznojio od muke i potraio mogunost nade u Lojzovim suzama. Ipak, on je plakao! Po rukama su mu kapale njegove tople, iskrene suze... Gle, sav se razmazao tom kapom... - No ipak, Lojz, ako ja prije umrem, postavi ga na moj grob onako, ne dovrena... - Ali ne, majstore, ne! - vikne Lojz nekim glasom kao da ponovo kani plakati. - Samo e uklesati u knjigu moje ime i prezime, razumije - nastavi majstor sveanim, hladnim mirom kao da diktira oporuku, - Da, ispod imena jo samo klesarski majstor, i nita vie. Nikakvih datuma, razumije?

- Pa zar da ja vama?... Eh, majstore moj!... - i udno odmahne rukom da bi pokazao kako se ljuto uvrijedio. - Pa to? Ne ljuti se, Lojz, to je prirodno, - ree majstor s veselom rezignacijom, ak kao i da zadirkuje mladievu stidljivost. Zatim doda s mranom ozbiljnou, zajedljivo: "Prirodno je da ljudi umiru. Stari, nepotrebni, samo smetaju..." Mladi grune u pla. Zarije lice u kapu i rida, tuli grubim, magareim glasom. Majstoru krv ivne u ilama, prokola, zastruji, bije u svim bilima, kuca na sva vrata, igra, ivi. Mislio je da e se onesvijestiti. - Ne, Lojz, ne plai. Htio sam samo rei da e ti to bolje uiniti nego tko drugi... Raspiruje mladiev pla, rasplamsava ga kao poar na kome se grije. - Ti e to uiniti s vie zanata, hou rei, i ljubavi... Lojz zaglavinja kao da e se onesvijestiti, no spusti se na koljena kod podnoja majstorova kreveta i zarije glavu u pokriva. Sav se tresao u grevitom, gorkom plau, te se inilo kao da se nikada vie on ne moe umiriti. Da e tako ostati plaui i plakati do smrti. Curi taj pla i ubori veselo kao kia u ljebovima, Goni smee svih ovih dana i noi, svih nemira i sumnja, isti, ispire. ist pla iz izvora djetinje nevinosti razlijeva se, natapa ovu krutu, okorjelu samou, golu, oajnu pusto, po kojoj plaze debele i hladne zmije to truju ovaj jadni ostatak ivota na bolesnikom krevetu. Majstor je ponovo stekao svoju vanu nadmonost, svoj majstorski ugled, kao da je opet uzeo eki i dlijeto u ruke i klee iz neke tupe i nijeme tvari ovaj aneoski isti, bijeli pla nad svojim grobom. Jeca ovo kameno, tvrdo bie kao da se pod majstorovom rukom razbudila topla ljudska dua u kamenu, i sad se dua skrueno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze zahvalnosti. Nikada majstor Albert Knez nije doivio takvo priznanje. Bio je doista knez meu klesarskim obrtnicima; ak su ga i neki kipari priznavali (to nije mala stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a vie puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo osloboenje jednog srca, to je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zaputeno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomjetao sve ostale ljudske osobine, to je majstor smatrao svojim najveim i konanim djelom. - Idi, dragi Lojz, idi. Moda u ja jo i ozdraviti, a ti me ve oplakuje... On ga je oinski otputao sa zahvalnou i dobrodunom ironijom. - A kad vi, majstore, neprestano mene... kao da sam ja neki... Ah - duboko uzdahne Lojz iz prepuna srca. - Teko je to, majstore! - Znam, Lojz, znam da ti je teko. Sve je palo na tebe. Hou rei, radionica, poslovi... - Ah, ne mislim ja to - odmahne Lojz gotovo uvrijeeno. - Nego vi, tako, u... u bolesti... Teko je to. - A ti nemoj misliti na mene. Misli na ljepe stvari. Mlad si... Ima li curu? Lojz pocrveni i obori oi kao djevica. Nije oekivao takvu alu; on je pokorno trpio. - Ozbiljno, ne alim se. Majstor je pronaao igru i stao je vui za uzicu. - Cura goni sve brige, mani; gdje god je ubode, prsne smijeh...

- Eh, majstore, grijeh je to to govorite - mrmlja Lojz u pod, ne podiui glave. - Nije to za mene... - Ne? A to si ti? Svetac? - Nisam svetac. Nego... - Nego, to? Muenik? Kaem ja tebi, Lojz, nai curu. Postat e smijean, momci e te zadirkivati. A ostavi se ti misli; ja u ve sam ozdraviti... ako budem mogao. Lojz se nasmijei, kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo. - Dat e bog, dat e bog, majstore! - Eto, i bog e dati, to ti kae, pa emo on i ja zajedniki ve neto uiniti... - Hoe bog, hoe! - kliknu Lojz oduevljeno kao da ga ve vidi na djelu pa navija za uspjeh. - Molim ga ja jutrom i veerom, inim devetnice, smilovat e se, veliko je njegovo milosre! "I moje strpljenje", pomisli majstor. Nekako nije volio Lojzovu pobonjaku frazeologiju; podsjeala ga je na opijela i druge tune obrede. - Eto, sve e jo biti dobro... Htio je rastjerati crnomisniku, obrednu atmosferu, koju je razvio ovaj klipan svojim uzdasima. - Sve e opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom... Sjea li se kako si zaspao kad si mi pozirao za pastira... Eto, na to misli. - Pa mislim ja, majstore. Onda je jo i pokojna stara gazdarica bila iva, bog joj dao dui lako - prevrne Lojz oima za staru gazdaricu. - Ih, to sam volio onoga pastira! Tako prole noi sanjam ja: vi, zdrav i jak, kleete pastira, no on se ne da. Udarite vi po dlijetu (sanjam ja), a on se izmakne, Opet udarite, opet izmie. "ekaj, nesretnie, velite mu vi, vidi kako si ruan, a ja te hou uiniti lijepim!" "Pusti me, vie on, dosta si me ve izmuio! Ne trebam ja ljepote, nego pravde. Hoe na meni pare zaraditi (sluam ja tako sve u snu), daj mi moj dio i ja idem!" "Gle, bezobraznika", veli pokojna gazdarica koja se nekako tu nala. "ekaj, Alberte," veli, "ja u ti ga drati, a ti udri." I doista, udarite vi, no on se trzne, a dlijeto odleti u stranu i - tup! - gazdarici u elo. Zabije joj se do polovice... Ali neu, majstore, neu dalje, vama je zlo. A kako i ne bi, straan san, kad se samo sjetim... - Ne, nije mi nita, samo priaj. to je bilo dalje? Bilo mu je doista slabo, problijedio je, ruke su mu drhtale pod pokrivaem. - Pa veli pastir: "Ne trebam ja ljepote..." - To si ve rekao. - E, a dalje i nema nita, probudio sam se... Lojz ispusti silnu koliinu zraka iz plua, kao da je izronio iz vode. - Ne, nije istina! Jo si sanjao, ne lai! - Ne... Nije da laem... - uzme Lojz okoliati - nego je neprilino da se kae... - A zato? Pa to je san, nisi ti kriv. - Znam da nisam, san je. Ali kae se: to trijezan misli, to pijan govori. A san je kao neko pjanstvo, ovjek ne zna to radi, pa se moe pomisliti... svata. Tu ulazi mlada gazdarica, a ja ne bih htio... eh, je li tako? Ja elim sve poteno i po pravu, kako bog zapovijeda i kako sram ljudski nalae. A vi ste tada bili zdravi kao dren. Ono jest, iver vam je bio uletio u oko, ali inae potpuno zdrav. A to ima tomu? Ni sedam godina. Eto, to je ovjek.

"Eto, to je ovjek, doista, aka nitavila." Majstor protrne. Ugleda svoj raskono sagraen grob od crnoga granita, a na njemu mramornog Lojza s krilima arhanela kako upisuje njegovo ime u svoj strani folijant. Pie Lojz, i avolski mu osmijeh poigrava na licu. Jest, u ono je vrijeme bio upoznao Fridu, mladu, lijepu, plavu udovicu, a pokojna je Magda ve bila bolesna, poru nila, sva nabubrila od srca, ljubomorna i pakosna, te mu se znalo desiti da pomisli (ah, to je ovjek!), da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom, koga se u isti as i stidio. Savjest ga je muila zbog tih misli, ali muila ga je i misao na Fridu, lijepu, plavu... Dola je Frida da narui spomenik za pokojnog mua, koji je svirao obou u filharmoniji pa je tako i umro, svirajui obou. Naglo mu je pozlilo na koncertu te je umro ondje pred publikom: nisu ga uspjeli ni iznijeti sa podijuma, a ve je bio mrtav. Frida je traila spomenik koji bi bio nekako u vezi s muzikom (jer pokojnik je bio umjetnik na oboi), neto originalno, dirljivo... Cijelo vrijeme je plakala dok je naruivala. On joj je odmah predloio pastira s frulom. Bio je i sam potresen njenom tugom. Dan je bio krasan, sunan, a njen pla je cvilio kao daleka pastirska svirka, izgubljena i tuna pod suncem. Bio je inspiriran. Tjeio ju je, milovao oima, potresenim glasom govorio joj je dobre, prave rijei... ni sam nije znao odakle mu one. Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih alosti, smrt je bila njegova inspiracija, njegov medij, jedina stvarnost njegove mate. Traio joj je neprestano nove oblike, nove pomodne simbole za ukus svojih muterija, kao to se izmiljaju novi modeli enskih eira. Isklesao je itave legije kamenih likova: simbolinih mementa, tunih vila, ucviljenih ena, majki slomljenih tugom, zgrbljenih staraca to kroe svome grobu a sijeda im se brada vue po zemlji, mnotvo genija, anela, anelia, brkatih bista trgovaca, kuevlasnika, vatrogasaca i pjesnika-rodoljuba to stoje tamo preko po parcelama groblja kao da su se postavili u pozu za neku igru i ekaju samo da zasvira glazba, da udare budnice, da odjeknu koranice pa da povorka krene na svoj groteskni mar kroz vjenost. Ali glazbe nema, tiina, svi su zaboravili na njih. uti oko njih uvelo, suho cvijee, i to je sve. I to je sve radio prazna, indiferentna srca, tuu alost smatrao je privatnom stvari muterije i nije osjeao potrebu da ga se ona tie. Ali Fridinu alost osjetio je duboko, kao svoju vlastitu. Njeno ga je uplakano lice nadahnulo, njene su suze otopile obrtniku ravnodunost klesara nadgrobnih spomenika. On je bio umjetnik. Tako je poelo oko pastira s frulom. Lojz je pozirao, a pokojna je Magda psovala (uglavnom Lojza) to se posao otee, to se tu prave neki kerefeki, a zato? Posao je posao, spomenik kao i drugi, pa neka je i pastir! A to joj je, uostalom, trebalo nekog pastira izmiljati, onoj muzikantskoj milostivi? Muu joj nee ni nos uvehnuti u grobu, a ve e poi s drugim. Kao da se ne zna kakve su te muzikantske milostive? Daj ti njima samo novaca... Tu cmizdri kao gladna godina, ali nije zaboravila njuku namazati! Koliko samo toga rua poderu, prasice bezobrazne! Magda je bila sumnjiava i ljubomorna. Instinktom nevoljene ene tano je nasluivala opasnost i odmah je znala gdje treba udariti. K tome se pridruila i krtost, strah da se tu moda ne gubi neto na poslu, pa je udarala nemilo, ali

udarce nije upravljala izravno muu (njega je oboavala), nego nekako u stranu, Lojzeku, ljenini bojoj, pospanoj. Nije ga nikako trpjela. Doveo ga k njima uitelj sa sela kao sasvim malog kudravog djeaka da kod majstora izui zanat. Uitelj je vie puta naglasio da je on prvi otkrio kod maloga talenat, jo u koli... Htio je da se upamti injenica i da sebi osigura tu prednost za budunost. Jer mali je, po njegovom miljenju, a i gospodin upnik se s time slae, mali je "jedan pravi budui Metrovi". A sirota, sam na svijetu... Majstor je zavolio djeaka, a budui da nisu imali djece, htio ga ak i posiniti. Ali Magda, oprezna, odgodi to dok Lojzek ne odraste, da se vidi kakav je. "Eto ti ga, sad vidi", govorila je pokojna Magda u "vrijeme pastira", kad je Lojzu ve bilo osamnaest godina. "Sad vidi lopova podmuklog. Meni moe svaki as srce stati, i gotovo. Ali, pazi, Alberte, to ti kaem: taj e te lopov spremiti u grob." Grob od granita, velianstven, a na njemu, eto, sjedi Lojz od mramora. "Ne trebam ja ljepote, nego pravde." Magdi je jedne noi stalo srce i bila je gotova. Ali pazi, Alberte, taj e te lopov... Tu ulazi mlada gazdarica, Frida. Postavili su Lojza s frulom oboisti na grob, a zatim se vjenali. Sve poteno i po pravu, kako bog zapovijeda i sram ljudski nalae. Eto, to je ovjek. A bio je tada zdrav kao dren. Ono jest, poletjela ispod dlijeta otra ljuska kamena i povrijedila mu oko, ali inae sasvim zdrav. A to ima tomu? - ni sedam godina. Eto, to je ovjek. Daj mi moj dio i ja idem! Idi sada, Lojz, idi - a glas je majstorov bio gorak od sjeanja. Lojz je cijelo vrijeme odgonetao utnju, vrebao je pasjom pozornou na majstorove misli, htio se orijentirati. - Ma rasrdio sam ja vas, majstore. Eto, ovjek brblja i ne mislei... A vjerujte mi da sam sanjao... Boe, ako nisam... - metnuo je ak i ruku na prsa. Majstor ga ne prekine, ostavi mu priliku da se zakune. Lojz prieka. - Nita, utnja. Spusti ruku u oajanju i uzdahne kao izgubljen ovjek. - "Boe, ako nisi...?" - Ali ree naglas s nestrpljenjem: "Vjerujem ti, vjerujem. Idi i poalji mi gazdaricu." Lojz izae snudeno, kao da su mu uskratili zaslueno priznanje. ak proape "oprostite" zatvarajui za sobom vrata, a to je trebalo razumjeti kao "oprostite, neu vam vie smetati". "Hvala Bogu!" Majstor zaklopi oi i stane prebirati po Lojzovoj prei (sve je isprepleo i zamutio), a Frida ue spremno, na znak, kao glumica to iza kulisa eka svoj ulaz na pozornicu. Slaba glumica s udeenom zabrinutou na licu. ovjek u kome su bile pokolebane iluzije mogao je, bez osobite pronicljivosti, mjesto zabrinutosti proitati vrlo nehajno skriveno nestrpljenje. Majstor je znao itati Fridino lice, zato odmah ponovo zaklopi oi. - Boli te, Alberte? Glas joj je bio svje i ravnoduan. Ona se informirala kao da je pogledala u termometar na prozoru. On joj ne odgovori; uini samo nervozan trzaj oima.

Gledao ju je. Bila je lijepa. Kosa joj se prelijevala u zlatnoutim, dugim valovima od ela prema zatiljku, gdje se odjednom propela uvis, kao da je udarila u barae eljeva i naglo se ruila nizbrdo u zlatnim slapovima, prtei uokolo finu, iskriavu sumaglicu. Siva, uska haljina pripila joj se tijesno uz obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u nekom raskonom izlogu. On osjeti stranu, bijesnu elju za tim samosvjesnim, gordim tijelom, to se zadovoljno gibalo u prostoru, tu, na dohvatu ruke... Isprui ruku i lako, drhtavo pree dlanom preko obline Fridina boka. Probude se miline nekadanjih dodira, burni nemiri od ljepote ovog tijela to se makasto mazi u prostoru kao da se izlae neprestanom milovanju. No Frida se odmakne, ukloni se milovanju, i njegova ruka ostane besmisleno ispruena u prazno kao prazna ruka prosjaka. To je, dakle, kraj. - Frida - ree gotovo bez glasa; stid mu je zaguio glas. - Molim, Alberte? - odazove se ona gledajui kroz prozor. - Reci mi neto... - Molim? - okrenula se, ali je ostala kod prozora. Bojala se njegove blizine. On je utio gledajui nepomino u plafon. Uplai je ta utnja i korakne prema njemu, ali zastane nasred sobe. - to da ti kaem, Alberte? - Nita - apne on, potpuno odsutan mislima. - Molim te, donesi mi tople vode. I sapun... - Tople vode? - Pobojala se da bunca. Nikad nije bio tako utljiv, tajanstven i udan. - to e ti topla voda? - Ona je gubila strpljenje, glas joj je ogrubio. - Htio bih oprati ruke... - to tebi ne pada na pamet! Sad hoe ruke prati! Ne znam zbog ega? - Zbog istoe! - Postao je zajedljiv, ak se i nasmijeio ironino, kao ovjek koji zna to govori. - No, ako ti je teko, ne treba. Doista, Frida, ne treba. Samo sam, tako, elio... Ona uzdahne kao rtva besmislenog bolesnikog hira i izae pokorivi se samozatajno i krotko. Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti? Ona podnosi svoju sudbinu mirom dostojnim divljenja. On je poali. Sa srdbom pokua ublaiti u sebi teko osjeanje naputenosti, vratiti Fridi dobrotu i portvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srdbi, kojom se htio osloboditi teine, nae opet nju, mladu, lijepu - i pokornu... Osjeao je tu njenu pokornost kao nain predbacivanja, u nju se ona sklonila da saeka kraj... Bilo mu je sada tee. Frida se vrati s umivaonikom, iz koga se puila vrua voda; po sobi se rairi ugodan miris pare. Preko ruke je prebacila svjei, bijeli runik. Donijela je i sapun. Sve kako je elio. Umivaonik je poloila na stolicu do kreveta, runik prebacila preko naslona, i sapun je postavila spretno, s desne strane, na dohvat ruke... sve s pomnom tanou savjesne bolniarke, koja potuje propise ophoenja s bolesnicima. Zatim se udaljila i ponovo se zagledala kroz prozor. S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvorita. ulo se klesanje, grubo, silovito kidanje kamena, te se inilo da kamen jei pod bezobzirnim, tekim udarcima. Tupo, zidarski jednolino, kao da tee kamen za gradnju, bez osjeanja, divljaki.

"Blesan utiskuje svoju glupost u kamen... Razdrljio prsa, otkrio miice, izlae snagu. Udara da se uje njegov trud! Neka se zna tko tu radi, tko izdrava ovu kuu, na koga je pala ova bolest tu gore i ona jadna, nemona udovica..." - A zato, Alberte, sad ne pere ruke? - javi se ona s blagom opomenom, jednako gledajui kroz prozor. - Kasnije u, kasnije... - Postao je razdraljiv. Oni su ga blesavi udarci lupali po uima, a morao ih je sluati. - Kasnije e se voda ohladiti. - U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala srdba. No nije se maknula od prozora. - Nee se ohladiti, vrua je... No to onaj blesan dolje tako lupa? - uzvikne odjednom ne mogavi vie izdrati Lojzovih udaraca. Ona se okrene i pogleda ga dugo, ironino: gle i to jo? - to bi lupao! Radi! - ree zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. - Kad radi, mora lupati. Zna i sam da ne eha perje, nego klee. Zar ti nisi lupao kad si klesao? Ovo je bio nov ton, dosada nepoznat u njenu govoru. Znai, tu je granica njena svladavanja, tik do Lojza. Do te granice ona sve podnosi, ona sve razumije; ona shvaa i taj hir pranja ruku, pa ak i to da sada, kad ju je prisilio da mu donese vodu, ne pere ruke, nego zanovijeta to se lupa... A to, zar ne treba vie ni raditi kad je on bolestan? Ostaviti sav posao i baviti se samo njime? Ne, nije shvatila to je htio rei... - Htio sam rei, Frida, da to nisu klesarski udarci. Vidim ja po zvuku: tako se ne obrauje kamen... Nema on srca za materijal. - Ima snage, klipan... - otme se Fridi. No "klipan" joj je ispao nekako draesno mio, pa zato odmah doda: "Seljaina! Mogao si mu rei." Majstor ne odgovori. Lojzovi udarci odjekuju u dvoritu snano i bezobzirno, kao da rue svijet. A ona stoji na prozoru i divi se toj tupoj snazi to divlja meu krhkim stvarima. "Ima snage, klipan..." Nije mogao vie sluati te udarce. Navue pokriva preko glave da ih ne uje... Frida se odmakne od prozora. Opazivi da se pokrio preko glave, tuno se nasmijei i uzdahne kao muenica. - Oh boe! No dobro, rei u mu da prestane - i uputi se urno vratima. - Ne, Frida, ostani! - povie u panici, otkrivi glavu. Ona je izala. Snano je zamahnula vratima, ali ih je u posljednji as zaustavila da ne lupnu. Trenutak zatim prestane i lupa u dvoritu. Mir nalik na nonu tiinu, kad u nesanici lei u mraku, u kome mu svaki um, svaki zagonetni noni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan njegova dohvata, iznad njegovih moi, straan svijet, u kome se ona kree, u kome ona ivi sa svojim mekim tijelom, po kome se lijeno gibaju njeni oblici kao da mu se podaju mazno i razbludno. U takvom lanom, podmuklom miru tee njegov jadni, bolesni ivot. Po nekom tajanstvenom redu, koji je uspostavila njegova bolest: niz sitnih i podmuklih obzira i briga oko te njegove bolesti, kao da se zapravo ona, bolest, njeguje, kao da joj se prua sva mogua udobnost kako bi ivjela s njim tu u krevetu. U poetku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi, on je traio nju, njenu ljepotu upornou oajnika to trai pravo na spas. Onda je molio, i dobio je samilost. Odbio je samilost, traio je ljubav. No to se vie opirao i bunio, samilost je bila

sve jaa: to je snaga zdravih, kojom pokoravaju nemone i podvrgavaju ih svom shvaanju ljubavi. I on se pokorio. Uao je u tajanstveni, udni krug zbivanja oko bolesnikog kreveta, bolesnike sobe, oko kue u kojoj lei teki, neizljeivi bolesnik. A krug se iz dana u dan stezao, bivao sve ui, sve bezobzirniji. Ono revno bdijenje nad njim, ona pobona panja, to se bila iroko rasprostrla oko njega, kao granice nekog nepovredivog carstva, poela je poputati po rubovima; u nju su prodirale snage ivota, koji se poput zdravlja ustremio na bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu. U rani je leao on kao krivac i uzronik sve te pometnje, tog odricanja, te ve gotovo glasne i razdraene portvovnosti. Htio se osloboditi osjeanja krivnje, osloboditi se sumnje da on moda vrijea i mui Fridinu portvovnost?... Htio je utvrditi mogunost jedne lai i umrijeti sa sigurnou u asu najveeg ogorenja... Tada bi ak prihvatio i smrt kao dobitak i konano osloboenje. Pokuao se probiti do izvora sumnje. No kao da je ona sve natopila i preplavila oko sebe, nigdje joj vie nije mogao otkriti toka. Nigdje one prve, iznenadne pomisli koja bi ga potresla, koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli. A ipak, sve je to moralo imati poetka! No gdje je, gdje je taj poetak? Gdje je taj pogled, taj smijeak, to aputanje i ukanje u mraku, to skrovito nono uljanje oko njega?... A ipak - jednom je poelo! Jednog jutra ili jedne veeri, kao slutnja, kao osjeanje samoe i naputenosti... Nejasno, udno, javilo se moda kao elja za Fridinom blizinom, za njenim glasom, njenim dahom, njenom toplinom u hladnoj pustoi samoe?... A Fride nije bilo... Tada je moda mislio na Lojza... Lojza - anela, isto, bijelo, bespolno, mramorno bie s golubinjim krilima? elja da ga pretvori u mramor, u nestvarno, u simbol! Gdje su se srele te dvije elje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje? Jo jedno zvonce s groblja; ovo je danas valjda posljednje, ve pada sumrak. A onaj kome zvoni ve je u kutiji kao lutka, kao da ga alju na dar nekom luaku to pravi kolekcije tih stranih igraaka. No je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim tekim mislima. Majstor se ne usuuje mislima zakoraiti u no. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se obrati svojim malim, tehnikim pitanjima leanja. Krevet postane zanimljivim i stranim svijetom, punim tekoa i problema. Oznojio se. Sve je oko njega mokro, lepljivo i odvratno. Znojne, zguvane plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje. Pod nogama topla i vlana guva platna, isprepleteni rubovi, nabori, vijuge... Krpe. Nonim palcima ulazi u labirint krpa, ide brazdama kao nekim prohladnim klancima; zavlai se u dubine, u rupe, u neke iznenadne slobodne prostore, gdje se moe okrenuti i susresti tanku struju hladnoe. Nogama trai izlaz iz ovog haotinog i prljavog nereda. On je navikao na glatke dodire, ravne prostrte plohe, koje je mazio svojim dlanovima kao svjee izbrijano lice. Krevet je zdravih kao bijela jahta to plovi s punim jedrima sna. Kad uplovi u Jutro, bodro izlaze putnici ostavljajui za sobom blage tragove odmora. Nasisali su se sna, pa se proteu, "dobro jutro", govore zijevajui. Bez boli, bez sumnja, izlaze iz noi kao izletnici, pjevajui; zatim marljivo vau svoj

doruak kao da ue pjesmicu napamet. Probava ih goni kao povoljan vjetar u krmu i otplove ulicama olakani, kao istovarene lae. Maze svoj optimizam kao jabuku koju kane pojesti. Njeguju svoju bradu, svoj brk, svoj vrt, svoje ribice u akvariju i ptiice u kavezu. Oni osjeaju savrenu ravnoteu ivota i smrti: troe ivot dok ne prevagne teki uteg smrti... Onda im majstor Albert Knez isklee dirljivu igraku: ljupkog anelia Lojzeka to plae na grobu... ili zalijeva cvijee. Jedni vie vole da im plae, drugi da im zalijeva cvijee... Ali ljupki aneli je lukav, ne lije ni suze ni vodu, on simulira kao glumac, on eka svoj as... Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali. Teke, tamne ure, kao da se komadi bronce otkidaju i padaju teko, pljosnato na plonik, Bolesniku ne govore o proticanju vremena; njegovo se vrijeme grije na jastuku pod glavom, a zvuci s tornja samo su signali za pomicanje glave, samo racionalna podjela hladnoe jastuka na jednake obroke. Svakih etvrt sata uzima uski napitak svjeine i pije ga licem udno, pohlepno. Istraio je cijeli krevet pomnom marljivou doivotnog zatoenika na otoku. No nigdje vie hlada, nigdje kapi svjeine - sve je potroeno. Sve je zahvatio vrui dah groznice i smotao vrtlog besane noi. Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i krto troiti njegovu svjeinu kao vodu u pustinji. A pustinja je velika, beskrajna kao no. Miu se ruke po noi kao gubavci. Plaze, gmiu ruke, trae izlaz iz noi, iz boli, iz svega ovoga to se stislo i zguvalo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti. Trae ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti no od boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje. Idu ruke do ruba kreveta, eznu za svanuem, za zorom na prozoru, za jutarnjim pijetlom, za zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i miem to bjei u rupu... "O, ljudi lopovi, ljudi mievi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji!" Zapomae majstor, a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine. Ruke rone u mrak i osjeaju jezu od nitavila oko sebe. "Eto, nita, kau ruke, nema dodira." Osjeaju samo sebe u praznini. Ni vjetra, ni muhe, sve je uginulo u tmini; samo ruke ive u noi i tjeskobno osjeaju svoju nemo. Ruke ive u tmini. Bijele, mramorne ruke nad crnim vodama granita. Tamo preko zida, pod kupolama i arkadama, u udnom gradu mrtvih oblika, bijele ruke rone u mrak sa svojim tunim gestama, kao da mole malo suuti, malo jeze, dvije estite suze u indiferentnim oima... Majstor se trgne. Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju matu; ondje jednako sjedi aneo Lojz s rasklopljenom knjigom. Rutinirano, kao krvnik, eka samo mig da otpone posao... Ali knjiga je jo neispisana, ista, s hrptom meu anelovim koljenima, a listovi joj nevino vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima leprava papira... Tu dolazi ime majstora, autora. Obilazi pogledom svoju zamisao, ogledava stvar, i svia mu se. Radost ga obuzima, uiva u ostvarenju. To nije mali Lojzek to budalasto plae, to je veliki, strani, fatalni Aneo koji, kad zamahne krilima, upa ivote iz korijena. Misli majstor na pokoljenja to su zinula pred umjetnikim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja. Pa se i sam umijea meu

gledaoce kao nepoznat posjetilac, stranac, i obilazi, prislukuje, prima pohvale inkognito. Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vjenosti doprla do njega, u ovaj zabaeni, zguvani kuti privremene i rune stvarnosti, potvrda i priznanje. On osjeti na sebi dah besmrtnosti. Na prijazno raskriljena vrata nasmijei mu se neto lijepo i slavno, beskonano. Noge su same ule u papue i produljile s njima prema vratima. Kako tijelo ipak slua, bez boli, bez opiranja! Tlo pod nogama, vrsto, solidno i taj prostor uokolo, usluan, podreen! Osjeti se strahovito vertikalnim, ljudskim, meu patuljastim, etverononim stvarima, podmuklo sakritim u mraku. Tehnika kretanja u prostoru se, gle, ne zaboravlja, a njemu se uri kao na smrt ednu ovjeku koji je zauo uborenje vode. Htio se napojiti na svom djelu estoke, otrovne snage, kao na otrovanom izvoru... U predsoblju je visila njegova stara bunda i klju od radionice. Na dvoritu je mlaka proljetna no i neka nepojmljiva, blaga svjetlost zvijezda. A pod zvijezdama, u opalno plavo nebo urezala se vrsta silueta bedema mrtvoga grada s kupolama, kao bagdadska kubeta u nebo alahovo. Dvorite je tiho poivalite neroenih oblika; lee posvuda grubi, neistesani blokovi kamenja u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroene zvijeri. Prolazi majstor izmeu jo neroenih lica, neosloboenih pokreta kao silni Stvaralac to prolazi kroz Kaos. Lijevo i desno lei mrak i tamne mase neroenih svjetova, a on stupa vijugavom mlijenom stazom, posutom bijelom kamenom prainom, kao da se silna masa sitnih zvijezda prostrla pod njegovim nogama. U dnu kaosa, u dnu mraka, gle, tamo u dnu dvorita malo avolsko svjetlo titra na prozoriu upe! Plaljivo, slabo svjetlo, kao da se nastoji sakriti u tmini. "Gle, tu se ivi!"... To govori svjetlo u upi u dnu mraka, a majstora ponese no prema iku iza onog prozoria gdje svrava njegova agonija. Smrt oivi u njemu i povede ga ledenom rukom prema "tako dugo uenoj izvjesnosti"... I sagne mu glavu do niskog prozoria da zaviri unutra, da se najede "ogorenja"... Pred blijedim, pobono uokvirenim Alojzijem Gonzagom, zatitnikom mladosti, nemirno titra kandilo. Pri isposnikom svjetlu mladi se svetac biuje, a mrtvaka mu se lubanja smije iz razvaljenih eljusti, iz iskopanih oiju, iz odvaljena nosa; ona se za ivota naderala grijeha, i ruga se svecu. A dolje, ispod te tune slike usrdnog kajanja i podrugljive smrti, u nepouzdanom polusvijetlu titravog kandila vide se na bijelom uzglavlju leaja dvije glave, enjivo sljubljene u snu. Ni bijesa, ni mrnje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. ak neka jadna samilost ovlai mu oi. Zbog te upe, tog leaja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te tune ljubavi na onom bijelom jastuku to je Frida briljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni aneo kandilom osvjetljava sveevo bievanje, a sam grli ivot i roni u slatki ljubavni san. U san siromaan: bogu boje, svecu sveevo, a sebi uzima... to mu se daje... "Jadna Frida!" Majstor krene u mrak. Ni staze posute zvijezdama, ni kaosa neroenih svjetova! Svega je nestalo! Tek mrano dvorite s tekim blokovima kamenja i slijepih, neispisanih, ploa. A tu je radionica, odmah desno, s malim vratacima u velikim dvokrilnim vratima. Klju je imao u ruci. Gladna, nepodmazana brava

prepozna gazdu i zacvili vjerno, pasji. On pomiluje vrata, pomiluje stare, odane zidove traei elektrini prekida. Odjednom, u sjaju svjetla, raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli Aneo, kao da ga ve odavno eka tako razvijorenih krila da ga primi u zagrljaj... Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikoduno rairenim krilima i pokua potraiti, razumno i trijezno, ono "drugo", ono veliko i nepojmljivo na isklesanom Lojzu, ono besmrtno i strano, za pokoljenja... A Lojz, bijedni aneo u upi, gle, ve je napisao u knjigu ALBERT KNEZ klesarski majstor-umjetnik RODJEN (s datumom) - UMRO (bezdatuma) krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo panje i ljubavi, kao da je u njima upisao stranu bol posljednjeg oprotaja. "Eto, to je sve: Lojz, i nita vie! Ni besmrtno, ni strano. Banalno i jasno Lojz!" Majstor se ak i nasmijei na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom. "Jadan Lojz!" Uzme dlijeto i eki i potrai datum na zidnom kalendaru: 21.lipnja - sv. Alojzija Gonzaga Majstor se pridrui Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar - uklee taj datum u anelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca ekia zavlada mir nad onima u upi. Borba je svrila. Majstor odbaci orue i preda se svom anelu. KOTANE ZVIJEZDE U okviru strahovitih strategijskih zamisli drugog svjetskog rata predlaemo da se uzme i podvig malog tenenta okupaeione divizije Bergamo Torquata Coa. Ve u prvim danima neprijateljstva protiv nae zemlje on je iskoio kao znatan detalj iz jednog motornog amia na obalu naeg malog otoka sa dva pitolja, uperena u opinsku zgradu, i povikao stranim glasom "pridaiti ze!", te umalo nije opina od zaprepatenja prostenjala "predajemo se, bez daljnjega"... Ali nitko nita nije odgovorio na Torquatov poziv na predaju, jer nigdje nije ni bilo nikoga. Pa ni onaj mravi pas, cinik, koji je sluajno onuda rastreseno lunjao obalom kao neki antiki filozof, zabavljen svojim mislima, ne bi bio ni zalajao na tog okupatora, toliko ga je smatrao nevanom pojavom u okviru svog pasjeg pogleda na svijet, da ga Torquato nije upozorio na sebe svojim udnim dranjem, kakvo na pas dotada nikada nije vidio na otoku. Ali ni tada cinik filozofski mudro nije dao glasa od sebe, nego je samo pogledao Torquata vrlo povrno i do uvredljivosti nehajno, a zatim je podupro nogom ugao opine... "evo, predajem ti je"... i poao dalje... Bio je Torquato osjetljiv to se asti tie, pa je lako zakljuio da je ta pasja gesta nogom vrlo uvredljiv, pa ako hoete i strahovito nesretan susret s neprijateljem. To ga je toliko razbjesnilo te mu se odjednom uinilo da taj pas i nije pas, nego neko razumno i podrugljivo bie, koje parodira njegov ratni podvig; osjeti kako ga iba Duceova estoka parola "chi non e con noi, avra del piombo", - i Torquato svojim prvim mecima stupi u drugi svjetski rat s osjeanjem vanosti toga uea. Primivi olovo iz oba Torquatova pitolja, etverononi satirik prekasno shvati da je vrag uzeo alu i zaokruivi pijano dva-tri puta mjesto na koje e posljednji put lei, zajaukne muklo kao da

proklinje svoga ubojicu te se Torquatu srce steglo od nekog sasvim neodreenog straha. Okruen odredom svojih Bergamasca, Torquato se na kopnu osjeao vrlo nelagodno. Tu je oko njega bilo stotinjak etrdesetgodinjaka, sve odreda rezervista klase 1901, koji se odmah, ne ekajui njegovih zapovijedi, prihvatie zida, vrata, uglova i svih moguih zaklona, kao to su, na primjer, bave na obali i dvije-tri krljave paome, to su tuno mahale svojim uvenulim lepezama, kao da samilosrdno nude neki jadni mir ovim preplaenim ljudima. Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo linim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela, kojima su dali puke u ruke, pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tuim obalama, da se veru po tuim krevima, da gaze po tuem kamenju, pa ako ih tko tamo upita zato to rade, treba da ga smatraju neprijateljem i po mogunosti ubiju. Taj pretjerano lini oprez ne zove se strahom kad su ljudi odjeveni u jednaka odijela i kad nose puku u ruci; to jadno ljudsko osjeanje naziva strahom samo neprijateljska propaganda, sklona pretjerivanju, a kasnije beletristi, kao istinoljubivi kroniari ljudskih osjeanja, koji sva osjeanja nastoje razumjeti, od toga prave prie u kojima se ne rugaju ljudskom strahu, nego njegovom lanom imenu. Kad je Torquato ne ba jako glasno povikao "avanti", etrdesetgodinjaci su se tromo pomaknuli i uskoili u "nove poloaje", pa se front opet ustalio. Torquatova ofanziva nikako da prodre sa obale u unutranje uliice, gdje se jo uvijek nije moglo otkriti ive due, to je izazvalo jo vei oprez Bergamasca. Torpiljarka San Marco stajala je zatitniki mirno usred luke s uperenim topovima u grad. No to je mogla biti samo garancija za uspjean ishod operacije u cjelini. Ali ako pogledamo u detalju onog blijedog i neobrijanog prodavaa starih odijela iz Bergama, to se stisnuo uz vrata luke kapetanije i usrdno molio u dui stanovnike ovog otoka da mu oproste to se i on tu nalazi, ni kriv ni duan, kakvu zatitu njemu prua torpiljarka San Marco sa svojim uperenim topovima ako je sada s nekog prozora uperena puka u njega i svaki as moe zazvidati metak i probiti mu glavu? - Oh, mamma mia, - uzdie staretinar iz Bergama, a Torquato vie "avanti, evviva il Duce!" - Vie Torquato za svoje unapreenje, za pohvalu i za sve one prednosti koje mu moe donijeti ovaj podvig, no i sam uva lea uza zid kao da se prilijepio. A staretinar uzdie, jer mu je teka i nesnosna pomisao da bi sada ovdje mogao umrijeti, i to onog asa kad se otisne od luke kapetanije, unutra, u usku uliicu, gdje ovjeka mogu dotui i kamenjem. A Torquato vie "avanti". - Antonio - ape staretinar svom susjedu i brie oi palcem i kaiprstom. - Franceseo - odgovara Antonio i problijedi kao da je smrt vidio. - Avanti, ragazzi! - uzvikuje Torquato i zapovjedniki ustro mae rukama da bi colonnello s torpiljarke vidio kako to nije etnja po gradu, kako tu ima i potekoa, "porco can". Sve je zapelo; sa vojnikog gledita ak stvar postaje ozbiljnom. "Ma, ragazzi..." Torquato vie ne zapovijeda; to ve nalikuje molbi: izvolite ovuda desno, zaboga... No etrdesetgodinjaci imaju neka svoja civilna zanimanja kod kue, znaju Torquatove brige i drukije prevesti - a dirljiva rije "ragazzi" samo ih podsjea na majku, tunu staricu u crnini, sa zavjetima i krunicama; svakoga na prsima zatitniki blago pritiska kapular, natopljen molitvama i majinskim suzama. Torquato je studenti, koga su u GUF-u

oduevili za tunjavu i nasilno napajanje ricinusom. Njegovi su preci Scipio i Cezar; on je jedan od sinova vuice, koja mu na polasku u rat nije plaui veala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta, nego Duceove rijei: "Chi non e con noi, avra del piombo." Dali su mu olovne vojnike, i djeak ih s mukom pomie s mjesta; strah je tei od olova. Ali Torquato vjeruje u snagu zida: otto milioni di baionette, i njegova se vojska vrsto drala te vjere: kamen je ipak neprobojniji od majinih suza. U svakoj vjeri ima snage, a etrdesetgodinjaci su usrdno nudili Torquatu to to su imali kao estiti ljudi, koji ne podvaljuju lou robu svojoj vlastitoj dravi kao ratni liferanti. No dakako da se ilo na snagu kamena s ramena to se, kau, izlijeva iz srca pa tee i pali po ilama, ne bi se oni, majini, Iliji tako etali po otoku! Ali to, ve je izum prake oborio diva Golijata i golju obanina uinio kraljem, a ovdje su u narednika Iliju bili upereni topovi neprijateljskog torpiljera koji je traio od Ilije komandira andarmerijske stanice i komandanta oruanih snaga na otoku - da kapitulira. est andara - est puaka, na elu im Ilija s narednikom sabljom o bedru, a onamo kukavno San Marco kalibre naciljao, pa kao veli, predaj se, rajo, nema ti spasa! "Ej, bato, da nema tog gvoa", srdito brunda Ilija gledajui ga s tavanskog prozoria kako u luci mie onim prstima, kao da pipa po gradu i trai njega, Iliju, da ga zgnjei k'o stjenicu. "Ma ekaj, ti, svejedno jo malo. Nismo mi ovo drave daba dobili", i opipa Ilija svoju sablju, pa se isprsi na tavanu i pljucne preko krova na ulicu. Boe, to se Ilija naekao te sablje! Gurali se podnarednici k'o ovnovi, pa znali i podvaliti, podmetnuti nogu, ti na nos, a oni naprijed, na tvoje mjesto. Jer trea ti zvjezdica tek pripasuje sablju, a sa sabljom, e-he, ti si, bato, netko i neto! Ne vise ti vie one ruetine andarski neuposleno, nego ih palcima vano zakvai za slubeni opasa, a sablja toboe nemarno tandrka po ploniku, pa je k'o uplakano dijete podigne pod desni lakat, da ne zanovijeta, ili je prebaci preko tura, pa razgovara i k'o sjedi na njoj, a opet stoji na svojim nogama, k'o ovjek - narednik. Kao narednik Ilija je razumijevao mnoge stvari iz velike politike, pa je znao u brijanici dodijeliti svoje miljenje i presuditi ak izmeu Hitlera i Musolinija kao vlast koja je upuena u sve one marifetluke drugih vlasti. Lupka sabljom o pod Ilija i misli zadravo i odluno, nema ta da se boji, to rekne ne porekne. "Nema ti kod mene, moj bato, mile-lale, ljubim rukice, to vele oni u Zagrebu; gdje te dohvatim, tu trava ne nie. Jok!" A brijanica mramorkom uti, samo kare kljocaju po glavi i iaju redom jeure dlaka i misli, nema ta, reda mora biti u dravi. Ilijina sablja revno tucka po podu drave i kare kljocaju u redu. "Gos'n narednie" milo zvui u slubenim susretima Ilijina uha; inae, lijepo je uti i "jor Ilija" iz usta trgovca koji mu prodaje ulje za kosu; ta familijarnost unosi respekta u odnose. A kad ve ue u duan kao muterija, mora i izmijeniti rije-dvije s trgovcem zbog pristojnosti koja vlada meu boljim ljudima. - Ma isto ja mislim, jor Ilija, da je Hitler jai nego Musolini? - Ih, bitanga elava! Opazi Ilija da ga je Musolini otjerao na tavan, u miju rupu, a San Marco vreba u luci k'o maak. Pritajio se sivi maor i sve se rogui onim topovima kao da je ve nanjuio mia ovdje na tavanu andarmerijske stanice, pa k'o veli, neka te, ve e ti meni izii!

Izii? K'o da nije Ilija i sam mislio na to; potrebna mu je valjda ona tamo pamet od makarona, to li? "Nego, nee ti, bato, k'o to ti hoe, nisam ni ja veslo sis'o! Eh, jest, da ti na obalu izaem, pa da me udesi iz topova! Eh, jest, kolac, bato! Vidi ti, kukavice! Da mu se namjestim valjda s cijelim garnizonom na brisanom prostoru pa da on samo ia gospodski po nama k'o brico? Jok bato tu sam! Doi ti ovamo ako te majka rodila!" "Gos'n narednie! Gos'n narednie!" andar je bio bledunjavo uta i neobrijana lica kao bolesnik. "Ne brkaj mi misli! to je?" Ilija nije volio takvih lica. (A koliko im govori da se briju, mamlazi! Sramota te stupiti i pred neprijatelja...) "Pripai se vre, da ne spadne u tur. to je, dakle?" - Iskrcali su se, gos'n narednie! - Pa onda? Jesi li ih doek'o? Jesi li iznio kruh i so, ti, radosti moja? Dodue, govorio je tako Ilija, ali ga je ipak neto drecnulo u elucu: Uh, boga mu krvavog, zar ve? Iliji se to iskrcavanje uinilo preuranjenim i nekako protupropisnim. On je najprije oekivao bombardman brodske artiljerije pa tek onda nastup pjeadije. No dobro, misli Ilija, iskrcao se jesi, ali se ukrcati nee! Nauit u ja tebe ratovati, kukavico nijedna! Upoznat e ti moju taktiku, pa neka ti pomogne bog otac rimski! - to da radimo, gos'n narednie? Bio je zaboravio na andara koji je gledao u njega prosjakim oima. - to da radi? Je l' ti to mene pita? Gle ti njega, to da radi! Da svojoj Jelici plati sladoled! A ne zna ti, je li, to je dunost vojnika u ratu? Da se bori i da gine, moj bato! Eto to da radi! andar shvati stvar ozbiljno. - Znai da pucamo, gos'n narednie? - U koga da puca? - Ilija je ve gubio strpljenje. - No, u koga da puca, ti tope ubojiti? - Pa... u neprijatelja... - andaru se stuilo od tolike svoje nepronicljivosti: nikako da pogodi narednikovu misao. - A gdje ti je neprijatelj? Vidi li ga? "Uh, to je ovo?" misli andar, strano nesretan. "Nikako da se pogodi s ovim ludovom, a neprijatelj dolje na obali!" - Pa ne vidim ga jo, gos'n narednie, - usudi se podii glas prema zvjezdanim ramenima narednikovim, - ali uskoro emo ga vidjeti... Ilija zau svoju vlastitu odbaenu misao iz ovih neobrijanih usta i osjeti se okradenim u svojoj mudrosti. Kao da je andar provalio u povjerljivi arhiv taba i odande ukrao ratne planove, on mu se unese u oi kao krotitelj lavova i upita ga strogo, kao pred vojnim sudom: - A odakle ti to zna? - to, gos'n narednie? - andar je bio nevin kao djevica koju pitaju o runim stvarima. - To da emo ga uskoro vidjeti? - Pa... ve je pripucao, gos'n narednie! - uenje andarovo bilo je plod prirodne bojazni da je naradnik moda izgubio glavu. Pobjegao ovdje na tavan, pa luduje... - Gle, bogati, i to si uo? E, bato, mnogo ti zna... Uvue mu dva prsta u izrez bluze i lako ga privue k sebi, kao da mu kani neto priapnuti u povjerenju: andar posluno isprui vrat i pripravi uho, a on mu zaape ravno u bubnji: - Izdajico!

andara najprije zasvrbi topli narednikov dah u uhu, a onda ga tresne sama rije duboko u mozgu, kao munja. Pokua se nasmijeiti kao ovjek koji razumije alu, ali mu osmijeh ostane glupo urezan u uglovima usta kad ga narednik s gadljivom gestom odgurne od sebe i, razoarano uzdahnuvi, pogleda kroz tavanski prozor u nebo. Uplaio se narednik svoje smijene nemoi, pa je naao izdaju kao saveznika: lake je udvoje podijeliti manjak odanosti. andar mu je uinio uslugu svojom borbenom gotovou, i on bi ga zbog te usluge bio i zavolio, da nije sam poeo vjerovati kako je doista izdan. Osjeti ak tugu samoe u ustima i proguta je gorko s pljuvakom, kao velik ovjek koji dostojno doekuje svoju sudbinu... Samo, neprikladno mjesto za sudbinu... Na tavanu je bilo nekih sanduka, a na jednome od njih odmarao se ugojeni maak DJoko, ljubimac andarmerijske stanice, koji je cijelo vrijeme radoznalo promatrao as Iliju, as andara, a kad je nastala utnja nakon "izdaje", on nestrpljivo mijaukne: i vi ste mi neki... Glas DJoke ohrabri andara; "izdajicu" nije mogao progutati. - Gospodine narednie - pone sveanim, civilnim tonom, ali mu se rije zaglavi u grlu kad zau taj neobini, tui glas, to se neoekivano javio iz njega, kao iz nekog gramofona. Ilija se okrene na peti, a sablja mu hukaki zvekne o bedro, kao da ga eli podsjetiti "tko smo mi"... - Jo si tu? Izdiri mi s oiju da te vie ne vidim! - DJoko skoi sa sanduka i baci mu se pred noge, te se stane umiljavati kao da vidi nepravdu i moli milost. Ilija nije volio da mu se itko plete meu noge kad se radilo o slubenim stvarima, pa zvizne DJoku svojom tekom cipelom od telee koe broj etrdeset i est, te je portvovani maak odletio meu sanduke, vrisnuvi zaprepateno od iznenaenja. To mu se doista jo nikada nije dogodilo u ovoj kui. Ilija je ostao sam na tavanu. Sjeti se da je on tu zbog osmatranja, te stane motriti okolne krovove s udnom rastresenou, kao, toboe, nije tu vaan San Marco s topovima. Ipak, nije ga isputao iz vida. Mie tamo onim rogovima kao pu. "Pu-mu, pusti roge van...", govori mali Ilija na pai, dodirujui prstom ticala utog pua to je muno klizio po kamenu s kuicom na pleima. Pu uvlai rogove, a on mu tepa od dragosti: "Pu-mu, pusti roge van,, da ti kuu ne prodam..." Ilija digne prst pred oko i dodirne u perspektivi topove San Marca "pu-mu"... Igrao se. Ovce su pasle po kamenju Zagore, a Ilija gradi puu izmeu dva kamena most od lia i uiva kako se pu mie po mostu... Neto une i pretri preko tavana bosim noicama. Ilija se trgne. "DJoko!" no maak se ne javi. ao mu je sada bilo DJoke, pa mu stane tepati: "DJokica, gle, mii! DJokica..." DJoko uvrijeeno zaprede negdje iza sanduka i ne makne se. "Ta to je strahota, DJokica, od tog malog skota..." Iliji je, u onoj zagorskoj koli, uvijek bilo smijeno: "gdje nanjui malo jela, hladna, vrela, odmah skoi, da s'osmoi"... pa je htio DJoku odobrovoljiti, no maak ne odgovori. Ilija osjeti gorinu samoe i uzdahne. I ona estorica dolje, i sve ove kukavice na otoku i oni tamo preko mora, na kopuu, svi su ga napustili! Tko sada tamo u gradovima, po komandama, tabovima i garnizonima misli na njega, komandira Iliju, kako bespomono sjedi ovdje na otoku kao u miolovci; "poe lijevo - nema kuda, poe desno - ica svuda"... Pa kao mi osluhnu Ilija neke glasove, sasvim nove njegovu uhu.

Iz uliica uli su se nerazumljivi povici kao da se neki ljudi dozivaju u mraku. Mrak padne Iliji na oi: "To su oni!" - Gos'n narednie! - promoli glavu na tavan dugi Mile, izjelica, a hlae su mu visile na turu kao probueni balon, pa su ga andari zbog toga zadirkivali. "A napuhujem ga", veli Mile, "ali proputa, to mu moe." - Gos'n narednie! - ponovi Mile, traei oima narednika po mranim uglovima tavana, iza sanduka. - Tu sam, kud gleda? Nisam maak! - tresne Ilija srdito. "To im je ona bitanga izdajnika dolje govorila..." - No, to je Mile? - upita hladnokrvno, kao vojskovoa u povlaenju. - Kakva je situacija? - Prodrli su, gos'n narednie! Dre okove! - Koje okove? Govori jasno, ubila te strijela od groma! - Pa... da kaemo... od zahoda na apoteku... I onamo dri oak kod notara i kod "Bate"... "Pa se smije vrakoj spravi"... Zatim Ilija doda naglas: - Znai blokir'o nas je propisno? - Jest, gos'n narednie. - Mile je ekao zapovijedi s pukom u ruci u stavu "mirno"; on se nalazio u ratu. - Ima ih, po mom raunu, dva voda s rezervama. - Znai bilo mu je poznato gdje se nalazi stanica. - nastavi narednik analizirati poloaj. - A to to znai? To znai... - zastane i svine nos kaiprstom kao da razmilja... - da mu je netko odao na poloaj... te on pravo na nas. Da je poao na opinu... Jasno, trebalo je da poe na opinu, da nije bilo izdaje! ... Ja sam zato imao plan: napad s lea, zatim bih ga marnuo s lijevog boka, tamo od pote... pravo u more! Ali ta"... odmahne Ilija rezignirano i zamisli se. - Eh, da, - uzdahne Mile i uzme "voljno", spustivi puku preda se. Svrio je rat. I sie s tavana, poguren. Puka mu je sluila mjesto tapa. Slua Ilija kako udara Milin kundak o drvene stepenice, kao bubanj u posmrtnom maru vojne glazbe lani kad su u gradu pokapali komandanta andarmerijskog puka. Onoga to ga nije htio unaprijediti za narednika: "Jok, dok sam ja iv!" Tada je taj bubanj odjekivao u Ilijinoj dui, Boe mi prosti, slatko, k'o valcer. Sve onako marirajui u sprovodu alobnim korakom u odabranoj eti otresitih andara, Iliji je dolazilo da zaplee na tu glazbu. Umro je stari. Sad e napokon zagrliti nju, dugo eljkovanu!... I doista, malo zatim poljubi je on i pripae o svom boku s tvrdom vjerom da se nikada vie od nje ne rastaje. "Ob, majku mu! Nema ni est mjeseci"... Kao mrtvo dijete, uzme je Ilija na ruke i poljubi dugo i njeno posljednjim, oprotajnim poljupcem kojim se ivi rastaju od mrtvih. Onda je otpae i poloi na dno sanduka, kao na dno groba. - Gotovo je, - veli, a srce mu plae: - Ni est mjeseci... - Gos'n narednie, - udnim glasoom doziva Mile, ne promolivi glave; zove sa stepenica. - Gos'n narednie, trae vas... Iliji je sad ve bilo svejedno... Torquato je bio uzbuen kao djeak koji je prvi stigao na cilj.

Ilija ga pozdravi vojniki. Torquato se osmjehne prezirno i nehajno digne ruku na oi. U utim izmicama i s onim alpinistikim percem bio je nalik ptiici to se vrpolji na grani. Onako malen pred Ilijom, nalazio je linu satisfakciju u pobjedi, Stavljao je sad jednu sad drugu ruku na bok, etkao po Ilijinoj kancelariji kao po osvojenoj zemlji, udarao nogama pokorene stolice, zaustavljao se pred mapom Evrope na zidu i premjeravao je pedljima, kao da stapa po kontinentu ogromnim, bahatim koracima, pun pobjede do grla. "Ta to je srahota - od tog malog skota", sjeti se Ilija i bi mu lake od te male osvete. Torquato upre prstom u jednu taku na mapi (pod prstom je bio na otok) i upitno pogleda Iliju. - Ja - potvrdi Ilija mrano, kao da time predaje otok neprijatelju. I doista, Torquato mu na to dade znak da izae. - Znai - sjai!, - ree Ilija za sebe i izae. ovjek u ovakvim asovima ne misli dalje od spavanja, Ilija usjeti elju da legne na lea, rairi noge i turi ruke pod glavu, pa da se ispava k'o ovjek, a sve ovo nek ide do avola! Bilo pa prolo. Na bodniku je stajalo uza zid est puaka kao est sirota bez oca i majke; na klupi bajunete, pitolji, opasai, kao prija pokojnice. Nigdje jednog andara. "Kukavice", veli Ilija i osjea kako mu patos vlastite sudbine nadima grudi. On visoko podie glavu i stupa hodnikom ponosno, te mu se Bergamaski uklanjaju s potovanjem, a iz njihova aputanja se saznaje da je to "quel caporione". Iliji godi to aputanje oko njegove osobe, pa i ne gleda taj jad neprijateljski. Na njegovu je krevetu bila dobro nabijena slamarica, plahte od utice i novi novcati pokrivai, namirisani naftalinom. Smota on to zaas, stegne kaiem i naprti na plea. Staretinar Franesko, koji je znao to je roba, priblii se radoznalo i opipa kvalitet pokrivaa i utice. Ilija (zna se) krivo protumai tu kretnju. - Odstupi! i nalevo krug! Il' ti je moda, aino? Franesko shvati po tonu tog susreta to treba da uradi, i odstupi gotovo postieno. - Si signore, scusi. Ilija ispadne na ulicu. Ali kuda sada s tim teretom? Kao da spasava posljednji komadi drave, hitro zamakne iza ugla i udari prema obali. Kako je hodao pognute glave pod zaveljajem, na uglu opine naie na ubijeno pseto i zastane naas, da bi izvrio letimian uvid: "Oborio te, bato, a? Kukavica krvava!". "Vrag je tu uzeo alu", pomisli Ilija i osjeti svoj teret kao krau koja bi mogla stajati glave. Sjeti se topova San Marca i mirne onamo ispod slamarice: bili su upereni u njega! Obuzme ga nemilo uvstvo, koje mi, u nedostatku povoljnijeg izraza, nazivamo strahom. Ako i nije ba to, ipak ogleda se Ilija za zaklonitem. U nesretnom red zbivanja toga znamenitog dana, Ilija se nae (oprostite nam tu trivijalnu injenicu) pred opinskim zahodom i s oduevljenjem poljubi kaiprst Providnosti koja mu je samilosno pokazala to mjesto. Uletjevi u emajliranu prostoriju, osjeti atmosferu sigurnosti, kao pod krovom bolnice, koju titi meunarodni znak Crvenoga kria. "Hu", uini netko iza pregrade, a Iliji srce zamre. "Hu, hu!" Ilija odgovori kaljanjem. Kao na ugovoreni znak, izae iza pregrade Manzo, stari uvar ove ustanove, i zagleda se zaueno u Iliju.

- Manzo, bogati... - zaape Ilija u urbi, - ne bulji u mene k'o tele nego... Stoj, jesmo li ovdje sami? Eh, onda posluaj, spremi mi ovo stvari. Dobit e ebe. Manza zasvrbje iza uha, zatim bolje namjesti kapu na glavi, kao da mu se vide okrajci misli. - A-ha. - Onda ree kao da je shvatio: -ebe? - Gledaj, novo, ako sam se dvaput pokrivao. Jo sve mirie na magazin. Ilija tura Manzu ebe pod nos, ne bi li ga omamio mirisom naftalina. No Manzo je gadljiv, bolje mu mirii koa: - Daj cokule... - Cokule? A ja bos da hodam? Eh, to si bitanga! Evo, ebe! - Neu... Daj i bluzu pa metni to evo ovamo. - Manzo pokae pregradak sa zahodskim alatom. Bilo je vrue. Aprilsko sunce upeklo, pa se Iliji cijedi znoj ispod debelog sukna zimske uniforme. "A treba je i tako skinuti", pokua se pomiriti Ilija, ali onda odjednom ispadne pred njega nekako slubeno, do grla zakopana propisna i stroga rije "uniforma" i doe mu da pljusne Manza onako lijevom, po njuci zahodskoj. - Hoe da me svue do gola, ti lopove! Zube u ti odbiti... - Ali taj je bijes bio pod poklopcem od slame i nekako se istutnjio jadno i neopasno. - E, strah me, Ilija, - ree Manzo potraivi ga ispod slamarice. - A gdje ti je sablja? - Uh! - uzdahne Ilija mueniki, kao da je ipak odluio progutati tu uvredu; to je ujedno bio i znak da pristaje na krvnike uvjete. Zna on ratne propise: neprijatelju je oteo komad plijena iz kljuna, a tko zna opet po kakvim zakonima to "ovi" sude? - Hajde, bitango nijedna - ree pomirljivo. - Gdje ti je to umeza? - A bluza? - Manzo nije vjerovao propalici bez vlasti i plae. _ Dobit e kad obuem civil - izdere se Ilija, ne bi li makar to upalilo. - A jok! kako ti ono zna rei, jok, bato! - i Manzo rairi ruke, ne da ni koraka dalje, - Bluzu odmah, ili nosi sve, neu ja za tebe gubiti glavu. Ilija ponovo ree "uh"!" i sagne glavu pod zaveljajem svoje sudbine. Zaveljaj odloi u komorici meu metle i kante, onda obrie znoj zguvanom maramicom i stane pred Manza sa svim nekadanjim autoritetom. Zbacivi teret s ramena, na kojima su se opet zabijelile kotane zvijezde, Ilija se uspravi i isprsi; osjeti u prsima, u nogama, u rukama svoje naredniko dostojanstvo. Na jedan as pusti se omamiti prolou, te je gotovo uspio i Manzu pomutiti osjeanje za stvarnost. Iz tog trenutnog lijepog sna grubo prodrmaju Iliju potkovani koraci na ulici i neki strani glasovi bace ga u stvarnost emajlirane opinske ustanove s Manzovom nestrpljivom fizionomijom pred sobom. Uzme otkopavati bluzu nekako rastreseno i ak sveano, kao da kod svakog dugmeta moli odreenu molitvicu, zatim povadi iz depova lisnicu, automatsku olovku, ealj i malo okruglo ogledalo sa slikom gole ene na glatkoj poleini od kauuka. Izvlaio je ruke iz rukava zatvorenih oiju, kao da kou s njega gule i pridra tako jedan as bluzu u ruci kao da se s njom oprata. - ekaj! - podvikne Ilija naruitelju potresnog asa, pa izvadi iz depa noi i otpara est kotanih zvjezdica, koje jo jednom prebroji na dlanu i zatim pomno spremi u poseban pregradak lisnice. - Dri, gulikoo!

Manzo dvaput ogleda bluzu s jedne i s druge strane, a zatim i prema svjetlu: nema li rupa od moljaca... - A kad e do po ovo? Jer mogu oni ovdje nekoga svoga postaviti... A ja, zna, ako nau, ja neu... - Ne boj se, dok naem stan. - Ilija poe vratima utiskujui koulju u hlae. - Ilija, skini kapu upomene ga Manzo prijateljski. - Kako e s kapom, a u koulji? ... Doista! Smui mu se od pomisli da e sada kroz grad tako, k'o baraba, u koulji i akirama, a na nogama mu jo konate andarske kamane, te ne zna ni sam kako bi hodao, jer pitanje je sada: to je on? Padne mu na um cigareta, kao jedno od sitnih sredstava snalaenja. Pronae u depu zguvani Ibar, koji mu se gotovo smili onako jadno umotan u svoj bijeli, zguvani papiri kao siroe. Prinese ga samilosno ustima kao da ga kani poljubiti - i ne pripali. Dugo je Ilija startao na vratima spomenute javne ustanove, ak i nogu sputao na ulicu da zakorai, ali odmah je i povlaio, kao da je gazio u hladnu vodu. Onda, kao da se ipak odluio, skine kapu s obje ruke, kao krunu, otpuhne s nje pauinu to je pokupio na tavanu, i otkopa kokardu, koju spremi u isti pregradak sa zvjezdicama. Obrie rupcem oznojeno elo i unutranju kou na kapi (ovo posljednje uini naprosto po navici, bez ikakva dubljeg, simbolikog znaenja), zatim i kapu preda Manzu na uvanje... Eto, ode sad drava do avola. Osjeti to Ilija na svojoj otkritoj glavi u hladnom dodiru zraka, i neka tuna neodgovornost stane ga uporno tjeiti, upravo kao da je on sve ovo jedva i doekao. Poe ga zlostavljati neko prokleto osjeanje osloboenja, to li, te mu ak doe i ao drave, kao neke stare i potovane linosti s brcima i s generalskim inom. Leglo mu na duu muno olakanje, kao da se izbljuvao nakon tekog lumperaja. Stale se ak raati i neke nade, ruiaste i punake, s rumenim obrazima i nabreklim dojkama na punim i okruglim nogama. U Iliju se uulja toplina neke bezbrine idile mekog kreveta s bijelim ponjavama to miriu na pranje, i u svemu tome neke meke, oble ruke, gole do pazuha... Neto golo i mekano preleti preko njegovih elja, kao lahor to izaziva jeure na vodi. Nije imao smjelosti da zakorai u to svoje novo stanje, pa se neodluno ustremio ondje na vratima kao da trga latice tratinice: da - ne, da - ne... Ilija je postao dobar; osjetio je potrebu da nekoga zamoli za oprotenje ili da spasi neko dijete iz vode. Zaelio je da ga ljudi vole ili makar i saaljevaju, ako im je to lake. Htio je, jednom rijei, ponijeti javno teret svoga muenitva i proi kroz topli apat publike, ali onda zamaknuti za ugao, u zaborav... A za njim da ostane samo uenje i priznanje... Traio je neko krotko dostojanstvo, kojim bi zaogrnuo svoju neodreenu osobu prije no to stupi na put... tako, gotovo gol, u samoj koulji i andarskim akirama i s kamanama na nogama, a noge vie ne znaju hodati andarski... Ne znaju vie te stroge kare (ali pravedne, govorio je Ilija: ja sam strog komandir, ali pravedan) ne znaju onako odluno strii te dravne ulice uzdu i poprijeko, pa ako mi doe pod noice, bato, ostrii u ti nokte skupa s prstima, da me upamti! Ja sam strog, ali pravedan! A sada... kao da se danas rodio, a svuda oko njega najedanput velik i nepoznat svijet, pun smicalica i zasjeda. Bio tu svijet kod brice, domai, na ovo, a zna mu nai kraja na sva etiri oka; izvali on opet u ali, a ti skupi samo obrve, i sav ti je opet u aci,

siuan i dobar, samo ga spremi u dep. Htjedne li strugnuti za oak, priepi ga za noni palac, e, ne nii mi, bato, gdje te ne sijem, pa za ijicu, natrag, tu mi se vrti, gdje te vidim. Brij se i iaj k'o ovjek, pa reci ako to ima, tu ti je mjesto, a ne da mi brsti tamo po okrajcima, u mraku, kako bi ti ovo i ono... Pa eto ti, doekao si i "ovo" i "ono"! Zar ti nijesam lijepo govorio, brajko? ... Ali da, "kundaenje", "andari", to sam ti ja bio! De, okuaj sada ovoga pjetlia s percem... I, evo ba, evo ti ga, na! I doe Iliji elja da se i sam makne, da se skloni tu unutra pred Torquatom, koji onuda iza ugla stupi na pozornicu nekim, kako da kaemo? - historijskim korakom, to li, jer sve se ogledava po prozorima nee li cvijee padati po njemu, no pero mu se zabrinuto trese iznad glave, kao da se odozgo nigdje nikakva dobra ne vidi. Ali, Torquato osvjedoeno koraa po tlu, koje je netom osvojio, a tlo je mirno i pokorno prostrto pod njegovim nogama, Roma-doma. Ilija osjeti svoj raskvaeni Ibar u ustima pa ga odgrize, no bilo je ve prekasno da pljucne duhan; ovaj bi tu ovo mogao shvatiti k'o: pljucam ja na tebe, nikogoviu! I nije red; prolazi ovjek propisno, k'o da kae, znanac ti prolazi ulicom, pa ne moe da pljuca preda nj... E, jesmo mi kojiput marva! ... A miran oficir, udeen... Nego Iliju aljivo zakaklje ono oficirovo kokoje perce za eirom no on obzirno mirne i preskoi neumjesnu alu k'o razuman ovjek, pa se uzme namjetati u neku "kulturnu" pozu ne bi li upao u oi. Ilija se gorljivo izloi na vratima. Vojnik prema vojniku... ili (to mu moe) podoficir prema oficiru vojske koja je pobijedila u ratu, to jest, jest! Pa k'o, javit e se ovjek, znanci smo, progovoriti rije-dvije, pitati kakav je svijet ovdje. Nije ala, ovjek preuzima vlast, a tko mu moe bolje rei to je tu miran graanin, a to je opet ona bitanga u mraku, to brsti... Pa rei e ovjek: "hvala, gos'n narednie; ako to trebate, ja sam tu". "Hvala, gos'n kapetane, ja za sebe nita, nego ovo naeg svijeta, eto, da mi prigledate, a za aicu primaprimisima vina i dobru ribu ne brinite; ja sam im sam bio k'o otac..." "Zato sam tu", priini se Iliji da je oficir rekao prolazei mimo njega. Ilija ustro lupi petama svojih cokula u znak zahvalnosti i podigne ruku iznad uha, ali tu dodirne golu glavu pa se zbunjeno iskesi te se moglo pomisliti da je jedan od onih aavih beskunika to se vrzmaju sa svojim loncem oko kazana vojnih kuhinja, a za sitne usluge bace im iz magazina po koji komad iznoene vojne odjee, pa pozdravljaju vojniki svako uniformirano lice smatrajui se i sami vojnim licima. ini se da je Torquato upravo tako ocijenio Iliju, jer ga omjeri najprije s osmijehom punim zatitnike sklonosti, a zatim mu prstom dade znak da prie. - Ohe, tu lazzarone! Vien qua! - Je's!, - odazva se usluno Ilija ( "Vidi, ovjeka! Rek'o ja...") - Guarda, - okrene mu Torquato glavu sa dva prsta prema ubijenom psetu. Quel cane, he, butta via. Capito? Butta giu i pokae mu kretnjom pseto i more. - E, jest to nezdravo, ta crkotina na ulici - ree Ilija zbog konverzacije... - A opet, evo sunce upeklo... - He? - upita Torquato s umjerenom strogou. - A velim, vrue, ne moe bluze na sebi izdrati - i stane sukati rukave od koulje da bi dokazao...

inilo se da Ilija razgoliuje ruke zbog posla i svidi se Torquatu ta pokorna spremnost pa mu prui neku debelu i mirisnu cigaretu koju izvadi iz staniola i celofana... - E, ba hvala - zatakne Ilija cigaretu za uho i raskopa koulju na prsima kao da se naprosto gui od vruine, pa ree "uf"! kao dokaz. Torquato shvati da se Ilija tu pred njim producira za poklonjenu cigaretu, pa mu dade jo jednu i brzo se pokupi zbog vlastitog ugleda. - Fa presto, he, ree na odlasku pokazavi mu uginulo pseto. - Sad u ja to, jor... Ilija se zaudi vlastitoj upotrebi ove posljednje rijei; dola mu je nekako iznenada i on je odmah prihvati kao staro poznanstvo. Kao snaan zagorski klipan s rudlavom kosom i rutavim grudima to je upravo odsluio vojsku, pa se u vojnikim akirama i bijeloj seljakoj koulji spustio u grad da trai posla, eto tako je Ilija ostao na ulici s dugim koatim ruetinama besposleno objeenim uz tijelo pa govori "jor" svakom graaninu. A na nozi kao da ima gumenu petu pa koraa krotko i ponizno kao crkovnjak, da ne bi naruio gradsko sveano hodanje. Ilija poe ubijenom psetu i sagne se nad njim kao nad mrtvacem koji je sam kriv svojoj smrti. - E, bato, bato, jesi li lajao, jesi, pa eto ti!, govori Ilija mrtvom psu uzimajui ga na ruke gotovo njeno kao mravo mrtvo siroe, a ao mu je ivotinjice, pa joj predbacuje smrt. - Eh, nema te to ponijeti, same kosti... A to se uputa, jadno tene? Oficiru hoe da prkosi? E, moj brajko, ne laj gdje ne treba - i gladi ga Ilija po uima i po leima niz dlaku i suze mu se skupljaju u oima. - A nije lajao, ne, moj brajko, nego, eto, pasja ud u ovjeka - brunda Manzo u zahodu i lupa zaposleno kantama. Ilija nije sluao Manza, nego sve tepa tenetu nosei ga prema obali: - Eh, bato, bato... Odjednom zau DJokino mijaukanje u blizini i potrai ga oima. Ondje iza ugla stajao je dugi Mile Izjelica u nekom prekratkom civilnom odijelu, a na glani mu kapa s tvrdim titom od kartona, koji se prelomio po sredini pa to daje jo vie suhoe i strogosti njegovu pogledu; a DJoko se umiljava Mili oko nogu i mijaue. - Ostavite to, gos'n narednie - govori mu Mile ozbiljno, ak, ako je pravo uo, i nekako zapovijedajui. - Ma to da ostavim, Mile, je li? - Ilija kao nekako kroza san gleda Milu, pa ne vjeruje svojim oima... "Gos'n narednie" mu dolazi nekud izdaleka i zvui kao sjeanje. Uini mu se kao da ga opet vuku natrag u neko muno i neodreeno stanje, u neto teko i strogo, s dunostima i odgovornostima... Hoe da ga ponovo obuku u neto to on vie nije, to je u njemu zavrilo i umrlo te, eto, i suza nad tom smru... - Okanite se! - ponovi Mile, a glas mu poigrava od srditosti. - Ama ega da se kanim, Mile? - pita Ilija podlono, kao podreeni. - Toga teneta - podvikne Mile, a glas mu ljutito raste. - Niste valjda postali inter kod neprijatelja? - Kakav inter (ova ga je rije razbudila), budalo! Ovo se mora, da kugu ne iri... - Neka iri! to vas se tie? Neka se sami brinu! - A, red ti smeta, je li, Izjelico? E, taj si mi! Sumnj'o sam ja i prije na tebe! Brstio si ti s onima u mraku...! Izdajico! - Hi-hi-hi - smije se Manzo unutra meu kantama kao neki zli, zahodski duh.

Mile jako poblijedi i ruka mu se zatrese u depu, no odjednom okrene se naglo na peti i nestane iza ugla. Maak DJoko ostane na uglu u nedoumici i zamijaue bespomono kao sirota. - Doi, DJokica, doi ti ovamo... DJoko se trgne na taj glas kao na runu uspomenu, pa potri za Milom dozivajui ga kroz puste uliice zdvojnim mijaukanjem. Ilija spusti tene na zemlju i vee mu ovei kamen o vrat pa, bez suza i tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale. Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gaenjem i pljune na taj posao. Voda proguta mrtvo pseto, a Ilija se zagleda u krugove na vodi: - Eto, brajko, svreno je s tobom. I obrie dlan o dlan kao da pere ruke, kao Pilat... BENITO FLODA FON RELTIH - No, dobro - progovori napokon i onaj nepoznati ovjek koga je te veeri na zajedniki prijatelj doveo u drutvo kao svoga znanca. Prilikom upoznavanja promrmljao je neku sasvim nerazumljivu rije, koju, dakako, nitko nije upamtio, tako te nismo jo ni znali kako se zove. - No dobro - ree, dakle, znanac, - kad je rije o snovima, mogao bih vam ispriati neto... Samo, bojim se da mi neete oprostiti to upliem u vae pripovijedanje o snovima jedan zbiljski sluaj, koji je toliko nalik na san, te esto i sam posumnjam nisam li ja to ipak sanjao? ... Ako mi dopustite, ja bih otpoeo time da esto prolazim pored botanikog vrta, to jest najmanje dvaput dnevno; ujutro kad idem u kancelariju i o podne kad se vraam, a koji put i poslije podne, kad imam nekog izvanrednog posla ili kakvih sastanaka, a toga se, dakako, uvijek nae u naem poslu. Ja, naime, radim kod dravnih eljeznica. Ali, uostalom, to nije vano. Kad god idem pored botanikog vrta, brojim ipke na eljeznoj ogradi. To je neka moja glupa navika: te sam ipke tko zna koliko puta ve prebrojio (ta velim, proiazim onuda dvaput dnevno i uvijek brojim), a da me ubijete ne bih vam znao rei koliko ih ima. To jest, znam otprilike, ali ne jamim da se ne bih prevario i za par stotina. Prije, dok sam radio na eljeznikim stanicama, brojio sam vagone teretnih vozova, ali uvijek - kako da kaem - neslubeno, tako "za svoj raun", naprosto po toj prokletoj navici, kao da me neki avo tjera da brojim. Brojio sam ak i eljeznike pragove, sve dva po dva; naprezao sam vid i produivao brojenje sve dalje i dalje, dokle mi se pogled ne bi skupio u taku gdje su se spajale tranice u daijini. Onda bih nastavio brojiti u mati, a pragovi su se nizali u mojoj glavi kao napast od koje se naprosto nisam mogao osloboditi. Jednom sam tako iao u obilaenje pruge i, naravno, brojim. Brojim i brojim, pa se sjetim odjednom da bih se trebao vratiti, ali ne mogu da se otkinem. Kao da me vuku svi oni jo nepobrojeni pragovi i trae da ih izbrojim, pa to u? idem dalje i brojim. Odluujem da u, evo, jo samo do prvog kilometarskog stupa i onda se svakako vraam. I eto, kilometarski stup je tu sa strane, a preda mnom pragovi, pragovi... u nedogled. I brojim ja, a umor me hvata i noge mi oteale te mi se ini da ne gazim vie po zemlji, nego kao da se penjem po beskrajnim ljestvama u nebo. I penjem se ja tako, a postaje mi sve strmije, sve napornije: ljestve kao da su se sasvim uspravile pa stoje vertikalno, prema nebu. Muti mi se ve u glavi od onog neprestanog dodavanja jo jednog broja, pa jo jednog i jo jednog, a nikako da se otresem, da se

otrijeznim od tog pijanstva. Kao da je palo na me neko prokletstvo, pa nemam drugog izlaza nego to ludo brojenje, nita ne vidim oko sebe, nita ne ujem, ve samo udmjereno brojevi udaraju u meni kao tokovi o spojeve tranica. Ne znam vie da li je dan ili no, ne znam to je lijevo a to desno, samo osjeam kako se gomilaju brojevi u meni kao da ih gutam, pa postajem od toga tei i umorniji. ini mi se da sam negdje u visini, da je zemlje nestalo ispod mene, pa se hvatam rukama za preke ljestava da ne bih pao, jer mi se ve poelo ozbiljno vrtjeti u glavi. To je bilo strano. inilo mi se kad bih se zaustavio, kad bih prestao brojiti, da bih se onog asa strovalio u neku stranu dubinu bez dna i da bih tako padao tko zna dokle. Jeza me hvatala od te pomisli. Uostalom, laem: nisam na to mislio, to jest, nisam pomiljao na to da se zaustavim; ja sam samo osjeao da moram dalje, dalje i vie... u beskraj. I tko zna dokle bih ja jo bio tako hodao etveronoke po eljeznikim pragovima da odjednom nisam naiao na neke noge to su mi stajale na putu. Kao da mi se sama Smrt isprijeila, obuvena u blatnjave cipele od telee koe; uini mi se da je gotovo sa mnom, da u se sad prevrnuti i strmoglaviti u dubinu. Da bih se spasio, stanem uporno ponavljati broj do koga sam stigao, a sve gledam da zaobiem one noge i da poem dalje. No ja desno, noge desno, ja lijevo, noge lijevo! Vidim, ne ide tako, pa se pokuam provui izmeu nogu. I doista, provuem glavu ali noge mi stisnu vrat i u isti mah zaujem smijeh iznad sebe, grohotan i vrlo poznat smijeh. Tako se smijao susjed, nadzornik pruge, ogroman ovjek, koji je mogao, kau, sam izbaciti vagon iz tranica. Ali odakle on ovdje? to je jedino to je mene zaudilo. Zatim mi je neto govorio, ali sasvim nerazumljivo i bez ikakve veze s onim to je mene zanimalo. A mene je zanimalo samo jedno: kako da svladam, da odgurnem zapreku i da poem dalje, jer od toga je sve zavisilo. Kasnije mi je priao da sam se koprcao onako ulovljen (on je u poetku sve shvatio kao alu) i da sam stalno ponavljao neki broj, a zatim, kad me pustio, da sam ga silno odgurnuo ramenom te umalo nije pao. On se, naravno, tada prestao smijati, uhvatio me za ramena i uspravio, no, veli da sam tako strano izgledao te je pomislio da sam poludio. Drmao me i tresao, zvao me po imenu, ak veli da me i pljusnuo, ne bi li me razbudio i dozvao k sebi, no ja sam samo s uasom buljio u njega, otimao se i strastveno ponavljao svoj broj. Na koncu to se natezanje pretvorilo u pravo hrvanje. Veli da je bio oajan. Znao je da e svakog asa naii brzi voz, a ja se nikako ne dam s pruge, nego stalno tapkam na mjestu sa svojim brojem. Da me ne bi morao ostaviti ondje na tranicama, lupio me akom po glavi i oborio, zatim me odvukao s pruge i tako sam ostao iv. Doao sam k sebi u bolnici i prvo ega sam se sjetio bio je broj, To jest, nisam se ja sjetio broja, ve ga je netko apnuo u mraku i ja sam se odmah prihvatio. Iz poetka sam ga u sebi ponavljao, ali ubijala me dosada, pa sam ga stao izgovarati naglas da mi vrijeme proe. Lijenik me je s vrlo ljubaznim smijekom upitao zato to govorim, no ja se nisam ni osvrnuo na to pitanje i nastavio sam svoj posao ne obazirui se uope na lijenika, upravo kao da ga i nema. Prije svega, primijetio sam da je njegov smijeak za mene uvredljiv: postavio se nada mnom i smijeka mi se u lice, kao da sam ja neko dijete to gradi kulu od karata, koja se neprestano rui, a on neki mudri roditelj to

odozgo dijeli korisne savjete. A drugo, to se njega tie to ja govorim? Valjda to nije nigdje zabranjeno izgovarati neki broj? Uostalom, neka i drugi malo pripaze kad neprestano ponavljaju rijei "onda", "znate", "je li". Ne bi li i njih upitao taj lijenik zato to govore? Konano i on sam neprestano govori "ja", "ja", kao da i nema nikoga drugoga na svijetu osim njega. Kasnije doao je jo jedan lijenik, stariji, koji se nije ni osvrtao na mene (valjda zato to je bio jo mudriji od prvoga), nego se odmah obratio svom mlaem kolegi s nekim pitanjem, u kome je bilo, osim rijei "pacijent" (a taj sam, naravno, bio ja) jo nekoliko latinskih rijei, pa tako nisam razumio ni pitanja. Mladi je lijenik odgovorio opet s nekoliko latinskih rijei i zavrio saopenjem da neprestano ponavljam broj 1909. Gle, pa ja dosada nisam ni znao koji broj govorim! Meni je, naravno, bilo svejedno koji je to broj, a ovi, vidi, pridaju mu vanost! Smijao sam se od srca starijem lijeniku kad jo zabrinuto ponovio: "Hm, hiljadu devet stotina i devet?" kao da sam izabrao ba najopasniji broj od svih moguih brojeva koji su do sada poznati medicini. Zatim je opet s mnogo latinskih rijei, neto upitao mlaeg kolegu u vezi s tim sasvim nedunim brojem. Mladi se odmah pourio da upotrebi nekoliko puta rije "ja" i da objasni kako je pronaao da taj broj nosi ujedno i moja godina roenja i da za sada on sve gradi na toj koincidenciji. Gle, bogati, rekoh u sebi, ni to nisam dosada opazio da je to broj moje godine roenja, pa sam se ve unaprijed smijao, oekujui to e ovaj mlai "izgraditi na toj koincidenciji". Stariji je, meutim, kod tog podatka uskliknuo: "Interesantno!" i onda nanizao cijelu litaniju latinskih rijei, koje, dakako, nisam brojio. Nastavili su zatim razgovor preda mnom sasvim razumljivim jezikom o nekim mojim vrlo linim stvarima, kao da ja tu uope nisam prisutan, kao da mene naprosto nema. Govorili su o mojoj krvi, o stolici, o urinu i pljuvaki, istaknuli kako sam neoenjen i na to klimali glavama zatim "pubertet", "seksualitet", "perverzitet", ilis, alis, nalis... i opet nestali u latintini. To me uvrijedilo i razljutilo, pa sam stao glasno govoriti svoj broj da bih im omeo razgovor. Nisu se osvrtali, nego nastavili razgovor, a ja broj uzeo izvikivati, i to ih je napokon ipak otjeralo. Na odlasku su me pogledali s mrnjom, a to sam upravo i htio, i bio sam zadovoljan. No mislite da mi se nisu jo istoga dana osvetili? Kako su to sitni i pakosni ljudi! Metnuli su k meni u sobu jednog vrlo dosadnog ovjeka, koji je neprestano govorio: "Urugvaj-Paragvaj, Urugvaj-Paragvaj." Moete zamisliti kako je to ubitano neprestano sluati te dvije rijei, pa jo onako izgovarane, onim reskim i bijesnim glasom i nekako u urbi, kao da se te rijei meusobno natjeu i neprestano istravaju jedna ispred druge pa bi im i on, taj dosadni glupan, htio kod toga pomoi. Nisam nikako mogao podnositi tu utrku, pa sam se umijeao s mojim brojem. No "Urugvaj-Paragvaja" nije to ni najmanje smetalo, nego je nastavio on gorljivo licitirati, kao da na tome ima dobru zaradu. Ali nisam se ni ja dao gnjaviti, pa sam smislio da mu izmeu svakog Urugvaja i Paragvaja ubacim svoj broj, kao kad se baci tap meu noge nekome tko tri. Zaplest e se, mislim, spotaknuti i pasti. Ali vraga! - Tako je lako preskakivao moju zapreku kao kakav olimpijski ampion u preskakivanju prepona, a mene zahvatio bijes, pa sam stao iz sve snage izvikivati svoj broj. Htio sam ga naprosto nadvikati, samo da ga ne ujem, jer mi je uasno iao na ivce. No stao se i on derati, a

kod toga se drao kao da je sam, kao da uje moj glas izvana, pa vie prema prozoru "Urugvaj-Paragvaj". Ja tu, na tri nnetra od njega, viem mu u lice "Hiljadu devetsto devet", a on u prozor - "Urugvaj-Paragvaj!" Ja: Hiljadu devetsto devet! Qn (u prozor): Urugvaj-Paragvaj! Da nas je tko uo, bio bi pomislio da lajemo jedan na drugoga kao psi, boe mi prosti, jer su se psi javili u susjedstvu svojim laveom... No, kae se, pametniji poputa, zato sam ja prvi spustio glas i govorio sam sasvim tiho, ali opet nisam htio sasvim uutjeti, da ne bi on pomislio da sam potpuno odstupio. Taj se moj postupak odmah pokazao korisnim, jer je i on popustio, pa je uzeo tiho brundati, gotovo apui, "Urugvaj-Paragvaj". Sutradan, kad sam se probudio, naao sam u sobi mjesto njega nekog biveg austrijskog vojskovou, stranog hvalisavca, a uz to je tako odvratno lagao da je mene bilo stid mjesto njega. Imao je razdijeljenu, sijedu bradu kao Franjo Josip i kratko oianu kosu, ali bio je ravan kao svijea. ini se da je cijelo vrijeme pazio na mene dok sam spavao, jer im sam otvorio oi, on je skoio s kreveta (na kome je leao odjeven) ekajui da se ja probudim, snano udario petama, tako da se sav zatresao od tog udarca, otresito klimnuo glavom, udarivi kod toga bradom u prsa i progovorio slubenim glasom, kao da raportira: - Dozvolite da se predstavim. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaral Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apotolskog Velianstva. A s kim ja imam ast, prosim? Feldmaral je, ukruen, izbacivi prsa i uvukavi trbuh, ekao moj odgovor. No ja se nisam dao povui za jezik, Tko zna da li je on doista feldmaral ili je moda sasvim obian potpukovnik u slubi japanske pijunae? Za svaki sluaj, ja sam utio, tavie nisam ga htio ni pogledati. - Moda strogi inkognito? - ree on, jo jednako prsa van trbuh unutra... - No da, ja to znam cijeniti, kamerad. Tako sam i ja u enevi uvao najstroiji inkognito - nastavi on - kad sam 1898. bio u pratnji blagopokojne carice. Bio sam na tri koraka od blagopokojne vladarice. Vidim ja, onaj fakin neto vadi iz depa, Odmah sam potrao i rukom branio caricu, ali kobna turpija prola mi je ovdje izmeu prstiju. Izdahnula je na ovim mojim rukama. Vidio sam duu kako joj je izletjela iz usta, mala i ista, kao bijela ptiica. Odonda, kamerad, ja vjerujem da postoji dua. - A kad sam pod nadvojvodom Hanibalom Luciem kod Kane Galilejske hametice potukao rimske legije, uo sam kako se die neki um nad bojnim poljem (bilo je, morate znati, dva milijuna mrtvih). Pitam moga autanta ta je to? - Veli, ne zna, pitat e jednog maltekog viteza, jer da se oni, tj. malteki vitezovi, u to razumiju. "Due naih neprijatelja, gospodine, idu pred sud boji", odgovorio je vitez mom autantu. Ja sam se onda rugao, ali otkad sam vidio duu blagopokojne vladarice, vjerujem da postoje due, kao to vjerujem da postoje ptice. I vi ete se, kamerad, jednom uvjeriti u to, ima vremena. Nastojao sam da ga ne sluam, jer sam znao da je sve lagao to je govorio, pa sam prionuo uza svoj broj kao utopljenik uz kolut za spasavanje. Ovaj je uobraeni laljivac ve poeo preda mnom izvoditi kojekakve parade, pozdrave caru i carskoj obitelji, zatim razne manevre s konjicom, pa je uzeo skakati i propinjati se po sobi kao konj, a na koncu je izveo i nekoliko velikih bitaka sa

svim rodovima oruja, ak i s podmornicama, pa mi se zavlaio ispod kreveta i udarao me akom u lea kao u dno neprijateljskog broda. Nisam vie mogao podnositi tog zlostavljanja, pa kad mi se u jednom momentu pribliio, izderao sam mu se ravno u uho: - Hiljadu devetsto devet! - A to je opet rumunjsko-japanski rat, hiljadu devet stotina i devete! Bio sam i u njemu. Tada sam prvi put govorio s mikadom. "un ku van, Be-ni-to", meni e on, a ja njemu odmah natrag: "Gu-bi-cu u-vaj!" (Jer oni, morate znati, rastavljaju svaku rije na slogove, kao Kinezi). Mikado me samo potapao po ramenu i promrmljao zbunjeno: "Takotuci", a to je neka vrsta vojnikog ohrabrenja, to doslovno znai: "Svia mi se tvoja odvanost." Kasnije mi je vlastoruno privrstio na grudi odlije Crnog Zmaja, nakon moje pobjede na rijeci Kikuko Takamacu, gdje je pao u ropstvo rumunjski general Paonadasku. Hop!! Tu poskoi feldmaral Benito Floda kao da se spotaknuo o dasku na podu, ime je oito htio pokazati kako je ve u samom imenu bila sadrana zla sudbina nesretnog rumunjskog generala. Vidio sam da se nisam prevario kad sam odmah u poetku posumnjao da on ima neto s Japancima. Ja sam se nadao da je sad konano uspostavljen mir nakon te velike feldmaralove pobjede nad Rumunjima, ali se pokazalo da su takve (a i sve ostale) nade varave, kad se ovek nae u drutvu s tim ljutim ratnicima. Otpoeo je on odmah drugi veliki rat s Turcima radi Dardanela. Najprije je traio od mene, kao da sam ja turski sultan, da pustim njegovu flotu kroz Dardanele, jer da on mora jo danas prijei alpe i stii u nedjelju u esnaest sati nula minuta u Singapur, gdje se ima pridruiti trupama nadvojvode Salvadora, a u ponedjeljak u zoru (nije mi htio rei u koliko sati, jer je to bila stroga vojnika tajna) poinje pod njegovim zapovjednitvom velika ofenziva protiv Velike Patagonije. Postavio mi je ultimatum; rok za odgovor - jedanaest minuta! Ja sam odluio da utim, jer - ponavljam - tko zna tko je on, a da ga pustim kroz te Dardanele, on bi, kako je bio ratoboran, moda opet pobio dva milijuna nedunih ljudi. Nervozno je etao po sobi s rukama na turu ekajui nestrpljivo moj odgovor. to da radim? Barem da mi nije dao tako kratak rok, imao bih vremena da neto smislim, ili makar da obavijestim ljude to im ovaj sprema, da ne budu pobijeni na pravdi boga. "Tako i tako, ljudi boji, uvajte se, ide na vas strani vojskovoa Benito Floda fon Reltih sa silnim snagama; zatvorite vrata i prozore i ugasite svijee..." No on kao da je itao moje misli: odjednom se okrene prema meni i stane me dugo i prodorno gledati, zatim se u njemu neto otkine i zahriplje: i on prasne u silan smijeh te se od toga smijeha moj krevet zatresao skupa sa mnom. - Izdaja, a? Hja, ha, ha... Tajni savez s Velikom Patagonijom? Hja, ha, ha... Ne brinite se, vojvoda od Katafalka vam je uhvaen na putu sa svim tajnim dokumentima skupa s vaim vlastorunim pismom u kome obavjetavate Pingvince o mojim namjerama. to? Hoete li pojedinost da se uvjerite? Neka zatvore vrata i prozore i neka ugase svijee, ha? Ja sam se zaprepastio! Nisam, dodue, poslao vojvodu, ali sam upravo namjeravao zamoliti onog starijeg doktora da poalje nekoga tamo u onu zemlju i neka ih obavijesti... Gle, a Benito Floda ve sve zna, ak do samih svijea!

Znao sam da e mi se osvetiti i umirao sam od straha. Stajao je nada mnom kod kreveta i gledao me stranim pogledom, kao da e me ovog asa zubima zadaviti. Misli su mi se splele i zaustavile, srce mi je prestalo kucati, i u toj tiini to je nastala u meni zaujem apat, sasvim tih, gotovo neujan apat, kao da mi srce ape: "Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet..." Tada se sjetim (ne znam da li sam se pri tom i udario po elu?), pa apnem i ja onako kako mi je srce govorilo: - Hiljadu devetsto devet. - A, to je ve druga stvar! - usklikne Benito Floda, a lice mu se razvedri i smiri, da, ak se i nasmijei od zadovoljstva. - Pa mi smo klika, duo moja, vi i ja! - stane se on sve vie oduevljavati, estoko trljajui tur dlanovima. Odjednom, kao da je neto zaboravio, lupi se po elu i otri vratima. Vrata su bila zakljuana, no to ga ni najmanje ne zbuni, on se sagne i ree kroz kljuaonicu: "Pozor! Pozor! ifra ,hiljadu devetsto devet'! Ponavljam: ifra ,hiljadu devetsto devet'" Zatim se vrati k meni i ree: "Vrlo dobro. Ovo vam historija nikad nee zaboraviti, kamerad! Mi smo osovina budunosti!" Priznajem da su me njegove rijei uplaile. Njegova mi je osoba postajala sve zagonetnijom, a rije "klika" uinila je naprosto da zadrem. Ne mogu vam opisati kakve su me sve misli tada spopadale. Bilo me strah, kaem vam, bilo me strah kao nikada u ivotu! Znao sam da me on kani uvui u neto tajno i zakuasto, iz ega se ja nikada vie neu moi iskopati. Jeza me spopadala kad sam mislio na one neke tajne koje e mi povjeriti i koje u ja morati da nosim u svojoj glavi pod stranom odgovornou: ode li tajna, ode glava! Pa onda onaj ropski ivot s tajnom u glavi! Hoda gradom, a ona buka u glavi, pa strepi da tko ne uje to bukanje, ili da ti ne iscuri jedna kap te tajne iz oka, ili da je u bijesu negdje naprosto ne ispljune. A kad te tko pogleda na ulici, ini ti se da mjesto glave nosi na ramenu prozirnu staklenu kuglu u kojoj se bezbrino praaka tvoja zlatna ribica... Na koncu ne zna vie ivjeti, a nije ti vie ni potreban ivot, jer ti prestaje biti ovjekom, postaje kutijom, elinom blagajnom (s pepelom meu stijenama, protiv poara), odanim spremitem tajne, koja te svega sapinje kao tumor u mozgu. A kad to postanem (jer i na to sam pomislio), sjetit e se jednog dana (moda ba i zbog samoga hira!) Benito Floda svoje tajne u mojoj glavi, pa e mi, kao ovjek od prakse kome se uri, onako praktino u urbi skinuti glavu, povaditi iz nje svoje stvari, a nju baciti na smee kao praznu kutiju od konzerve. Proklinjao sam as kad sam poeo brojiti. Zar nisam mogao ostati obinim prolaznikom pored stvari i ne obazirati se na to to u njima ima neki broj? Ne bih bio dospio ovamo u ake Benitu Flodi i ja bih danas kao i vi priao samo svoje smijene i zabavne sne. No da, danas... Danas je brojenje kod mene samo amaterska pasija, kao kod drugih sakupljanje potanskih maraka; ja sam danas, ako hoete, neki filatelist brojenja. Ali onda, onda je to bio moj pjesniki zanos, moj poziv, moj doivotni zadatak. Ja sam htio brojenjem stii do kraja brojenja. Do kraja mogunosti brojenja. Vi se, vidim, podsmjehujete i kaete da sam htio postii nemogue. A zar i vi ne idete za nemoguim svako jutro im se probudite? Ve onda ponete igrati svoju dnevnu ulogu, jer svaki bi od vas htio biti neto to nije. Ja sam htio prebrojiti sve brojeve i stii do kraja brojenja, do beskonanosti, da bih upoznao veliinu svijeta, inae ne bih mogao ivjeti, a vi biste htjeli uvjeriti sve

ljude da ste taj koji niste, jer vam je nezanimljivo biti onim to jeste. Moj ivot ivi, a ja brojim i time mu pomaem da ivi, i vi koji jeste ivite, a onim koji niste pomaete mu da ivi. Ja pribrajam brojeve, vi pribrajate zadovoljstva, ali i vi i ja teimo za beskonanim pribrajanjem, za beskrajnom zadovoljstvom, to jest za nemoguim. A ipak, kako je zamamljivo to neprestano dodavanje - jo jedan, jo jedan i jo jedan; ini vam se kao da neprestano dodajete neto sebi, kao da se ubogaujete, kao da se irite i sami postajete jedna beskonanost za sebe. Eto, proklinjao sam taj mamac koji me je doveo u onaj svijet Benita Flode, gdje se neprestano snovalo neto zagonetno, mrano i veliko, a ja sam bio ovjek usamljen i bez veliine, bez ikakva dara i sklonosti za avanture i zakuaste poslove, gotovo kukaviki zaljubljen u moje jednostavne i miroljubive brojke. Dok sam ja tako maloduuo razmiljao o svom nimalo zavidnom poloaju, Benito Floda je sjeo k meni na krevet, ak je i prijateljski naslonio lakat na moje koljeno i neprestano neto sam sa sobom potiho razgovarao. Iz toga sam razgovora mogao razabrati da on nekoga uvjerava kako sam ja "stoprocentno njegov ovjek", da zasluujem svako povjerenje i da e on meni svakako otkriti "svoju tajnu" jo ovoga asa. Sad sam se uvjerio da moja bojazan nije bila samo plod moje "bolesne mate", kako me kasnije uvjeravao onaj stariji lijenik (s kojim se i vi, dakako, slaete), nego da je mene Benito Floda ve uvrstio u neke svoje velike kombinacije i da me hoe zbog toga uiniti nosiocem svoje tajne. Tko zna to e on traiti od mene? Moda da odem iznutra podrivati Veliku Patagoniju prije njegova napada na nju, ili e me moda poslati u neke druge krajeve svijeta da irim reltihizam? No ini se da se netko estoko protivio takvom miijenju o meni, jer se Benito Floda poeo strano srditi i nestrpljivo mahati rukama, kao da mu se gadi sluati to to mu govore. Ve sam se bio ponadao da e ga te intrige protiv mene moda pokolebati u odluci, ali kad sam vidio njegovu vrstou kojom je odbijao sve optube protiv mene i kad sam uo kako je na koncu prijetei izjavio da on svojom glavom jami za mene, ali neka i drugi uvaju svoje glave, jo jednom sam se uvjerio kako su sve nade varave kad ovjek ima nesreu da se dopadne Benitu Flodi. Podila me jeza; ve sam gledao kako se kotrljaju odrubljene glave... Benito Floda odluno zasijee rukom, kao da je diskusiji odrezao glavu, zatim se obrati meni vanim, gotovo bih rekao sudbonosnim izrazom lica: - Kamerad, ovim asom vi stupate u historiju! Ulazite u odabrani krug hrabrih mueva historije koji su posveeni u moju tajnu. Ali prije no to uete, pogledajte to je ostalo pred vratima? Pred vratima su Benito i von; to ne ulazi. Benito je poasna straa, kostim i strana maska za varku, a von je stari gramofon za valcer. Sad uite sa mnom, bez Benita i von, pa me itajte, naopako, to jest zdesna na lijevo, na sermitski nain... to? Jeste li proitali? Jesam, proitao sam i mozak mi se zavrtio od zaprepatenja te sam pao na krevet kao mrtan. Oi sam izbuljio u njega, ali nisam ga vie vidio. Vidio sam samo kavez s debelim ipkama, a u kavezu sebe kao papagaja, kako skaem od ipke do ipke i brojim i brojim kljunom sve uokolo kaveza, bez prestanka uvijek jedan te isti broj. - Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet...

- Bravo! - vikne on. - Vi ste posveeni. estitam! - i pozdravi me podignutom rukom. Otada se niega vie ne sjeam kao ovjek, jer tu poinje moj papagajski ivot. O tom ivotu priat u vam drugi put kao "uspomene biveg papagaja"; mislim da e vas pria zanimati, jer takvo to sigurno jo nikada niste uli, a zasada htio bih vam rei tek toliko da sam slobodno skakao po kavezu i ponavljao svoj "hiljadu devetsto devet" do mile volje, te sam vjerojatno bio dosadio ukuanima koji su me danomice sluali, ali bilo je i onih koji su hvalili moju vjetinu govora, ak su sumnjali u moje papagajstvo i odluno tvrdili da se tu sigurno krije neka smicalica, jer da ih odvie podsjeam na ljudsko bie. Kako sam dugo bio papagaj ne bih vam ni danas znao tano rei, jer mi, to jest oni, papagaji, drukije raunaju vrijeme nego mi ljudi; budui da ponavljaju uvijek jednu te istu stvar, ini se da se kod njih nita i ne mijenja, pa prema tome kao da ni vrijeme ne protie; moda zato i ive tako dugo te brbljive i dosadne ptice. Kad sam prestao biti papagaj - a to je bilo moda i nakon mnogo godina - to jest kad sam se ponovo vratio ljudima, nisam se ni najmanje zaudio kad su mi rekli da je Benito Floda von Reltih, ili naprosto - poto je odbacio "stranu masku za varku" i "stari gramofon za valcer" - Floda Reltih (jer to je bio on, ako ste me dobro pratili) skupa s Japancima (zar nisam imao nosa?!) uvalio cijeli svijet u strahoviti rat, u kome je poubijano na desetke milijuna ljudi. Nisam se zaudio, kako rekoh, to je Floda napravio takav pokolj po svijetu, jer sam imao dovoljno razloga, kako ste uli, da pretpostavljam da je on jedino za tim i teio. Mene je jedino spasila moja privremena metamorfoza, inae tko zna gdje bi danas svjetlucale moje kosti, u noi na kii... I moje su se kosti doista obradovale kad sam uo kako je Floda bio sa svih strana opkoljen od protivnike vojske i kako je u oaju pucao sebi u usta. Floda je mrtav! Klicao sam hodajui ulicama, te su me prolaznici gledali u udu; mislili su da sam valjda poludio, to li, jer je ta vijest bila stara ve nekoliko godina. A i samome mi se ini da nisam bio sasvim normalan tih dana, jer sam neprestano ponavljao "Floda je mrtav! Floda je mrtav!" kao da sam se ponovo vratio papagajima. ak su me ljudi poeli podozrivo gledati, to ja to tu meljem pred sobom, a neki su mi znanci (i prijatelji) estoko zamjeravali to se sada isprsavam u sigurnosti, a onda kad se od ovjeka traila ljudska rije mudro sam se preobrazio u papagaja. Drugi, koji su mi bili manje skloni, ne samo da su mi predbacivali papagaja nego su me, tavie, optuivali da sam svjesno uao u papagaje, i da sam upravo kao papagaj podupirao japansku teroristiku organizaciju "Aatsu", jer da nisam ja tamo izvodio nikakav "svoj broj", kojim bih sada htio sebi pribaviti ak i neki ugled pjesnika-patnika i filozofa, to li, nego da sam tamo u kavezu neprestano klicao Reltihu - "Ljah Reltih!" Niti sam ja znao za tu neku japansku organizaciju, niti mi je bilo tada poznato kako se klie Flodi, ve ja samo znam da sam htio upozoriti ljude da se sprema krvoprolie, ali me Floda zaskoio i zatim, kako ve rekoh, na moje veliko zaprepatenje naprosto prisvojio, te sam od straha postao papagaj, ljudi, moji, od straha i uasa! Zar se onda treba uditi to se ne mogu nikada dovoljno naizgovoriti slatkih rijei "Floda - je - mrtav"? Kad ih izgovaram, ini mi se kao da neka ustajala

tama izlazi iz mene, kao da se istim, umivam i osvjeujem ujutro nakon neke guste i neiste, dugotrajne noi sa stranim i odvratnim snovima. Osjeam svoje dvije ljudske noge pod sobom kako hodaju i govore, noge govore: "Floda je mrtav, Floda je mrtav"... Jedna noga stane na zemlju i kae "Floda", zatim druga stane i dodaje "mrtav", a kopula vezuje moje noge u korake, u smisao ljudskog hodanja po zemlji, jer ona tvrdi i potvruje slobodu moga kretanja. I one, moje noge, govore svakome o svojoj slobodi, govore drugim nogama to prolaze pored njih, govore djejim kolicima i biciklima, cipelama i kaljaama, tokovima automobila i tramvaja, svakome dovikuju u prolazu: "Hej, Floda je mrtav!" Tako neki dan, tramvaj stoji na stanici; ja hodam pored tramvaja, a moje noge melju svoje "Floda je mrtav", kad mi neki poznati glas sasvim blizu apne u uho: "Mislite?" Podignem glavu, obazrem se, kad ono neki doslovno obrijani ovjek, bez obrva i trepavica, kao da je na vatri opaljen, odmie se od moga uha i smijeei mi se podrugljivu skae na tramvaj. Potrim za njim da ga upitam to je htio rei i uope kako treba da protumaim njegovo ponaanje, no tramvaj mi odjuri ispred nosa i ostavi me zblenuta i ukoena, naprosto sapeta strahom i sumnjama. I opet ne znam hodati. Kao da su me bacili u neku vreu, vezanu iznad glave, pa se miem kao slijepac pipajui oko sebe, a noge mi se posvadile u vrei i pakosno smetaju jedna drugoj, podmeu, varaju, podvaljuju, spliu se i spotiu, gube svoju ovjenost, svoju ljudskost, postaju glupe i zlobne poluge, nespretna i besmislena hodala to ni hodati vie ne umiju. Glavinjao sam kao da su mi zabili avao u glavu; doista, ona mi je rije kroz uho prodrla u mozak i ondje legla teko i bolno kao je, pa se neprestano mie i gnijezdi i mui me starim strahom i nemirom. uo sam u sebi onaj poznati glas, uo sam strah kako mi govori "Mislite?", i ceri mi se podrugljivo izbrijana, opaljena, strana fizionomija, bez trepavica i obrva. Ako ste kada ivjeli u nekoj munoj neizvjesnosti pa ste se stalno vrtjeli oko jedne nepomine i nesalomljive misli u vama kao da ste nataknuti na raanj, onda ete moi i mene shvatiti. "Mislite?" A zar sam ita mislio? Ja sam se naprosto bio uhvatio za jednu pouzdanu nit-vodilju, da bih se izvukao iz onih zapletenih tmina u koje me bio zamrsio Floda, da bih ponovo probodao kao ovjek po ovoj naoj ljudskoj zemlji, po kojoj ljudi hodaja i govore i cvijee mirie, kad mi odjednom, jednom rijei, jednim apatom u uho, prekinue nit i evo, jadan, prihvatio sam se opet brojenja kao nekog prosjaenja smisla od stvari oko sebe. Idem, doista, kao prosjak od predmeta do predmeta i molim da mi dade ono to je njemu sasvim nepotrebno, da mi pokloni svoju mogunust da bude broj - i nita vie. Nita drugo ja ne trebam od stvari, samo njihovo mjesto u brojenju, i to mi je dovoljno da bih znao da se miem s mjesta, da hodam, da ivim, kao to bolesnik ivi brojei kapljice medicine to padaju u au bezbojne vode i vjeruje da njegov ivot zavisi upravo od broja kapljica, a ne od njihovih ljekovitih sastojina. Tako hodam i brojim. Brojevi me pokreu, stavljaju mi nogu ispred noge, vuku me naprijed, odmjeravaju ritam i daju neki vajni smisao mom hodanju. Kad prolazim pored botanikog vrta brojim, dakle, ipke na eljeznoj ogradi. Ne

brojim da bih izbrojio ipke, da bih saznao koliko ih ima, ve prstom dodirujem svaku drugu, svaku treu, svaku petu da bih razbudio u sebi ono bezuvjetno osjeanje ritma koje je potrebno svakom ljudskom kretanju. Ljudi i ne znaju da se kreu po nekom ritmu, jer je on u njih prirodan, zdrav i nepomuen te se kreu lako i bezbrino kao virtuozi hodanja, a ja taj ritam neprestano moram traiti i loviti negdje izvan sebe, neprestano ga moram umjetno uspostavljati, kao poetnik na violini to nogom lupa takt. I jue tako, bolje - sino, prolazei iz ureda pored botanikog vrta, sviram po ogradi svoje ritmove i prstom odrezujem ipke kao note na crtovlju, kad, i ne gledajui, odjednom osjetim da netko stoji preda mnom i u isti as, a da jo nisam ni digao pogled, upita me onaj isti glas, od neki dan, onaj od "Mislite?" onim istim apatom: - No, pa koliko ih ima? Preda mnom je stajala opaljena fizionomija. Ja nikako ne znam to se u taj as dogodilo sa mnom; da li se odjednom prenuo u mom sjeanju onaj sluaj kad mi se isprijeio nadzornik pruge dok sam etveronoke brojio pragove ili se ponovo oglasilo moje papagajstvo, samo ja sam sasvim neoekivano i za mene sama, kao pod utjecajem neke magije, poput najotrcanijeg medijuma to ih vode razni arobnjaci po vaarima spremno odgovorio: - Hiljadu devetsto devet! I znoj me obli. S "mojim brojem" pojavilo se u mom sjeanju gotovo u isti as, kao da je za uho dovueno, i jedno davno i dobro poznato lice. Zato sam se i oznojio... - Da, pogodili ste, ja sam! - ree lice itajui moje misli, lako kao plakat sa svojim imenom i prezimenom i s fotografijom. - A vi ste me ve bili pokopali, kamerad? Ab, ne udim se, bilo je burno. Jeste li vidjeli rusvaja? A pogledajte samo mene kakav sam: bez jedne jedine dlake na cijelom tijelu! - i skine eir da bi mi pokazao glavu, koja je bila gola kao i lice. - Sve spaljeno. Vatra cijelog svijeta bila je upravljena na mene. Izgubio sam glas izdavajui zapovijedi usred eksplozija, zato apem. Vrijedno je, kamerad, izgubiti glas da se nadviu detonacije cijelog svijeta! Ali pogledajte malo i svijet kako izgleda: ni Cezar, ni Dingiskan ni Tamerlan, ni Bonaparte nisu ga tako udesili. Ha, ha, ha... Smijao se runo, bez glasa, s nekim slinavim hripanjem u grlu i prsima te je to prije bilo nalik na kaalj nego na smijeh. - I nagluh sam, morate znati. Neke svinje generali, upravo oni to su protiv vas galamili da ste pacifist, kad su vidjeli da su izgubili rat, podmetnuli su mi eksploziv pod stol, pa su mi pukli bubnjii u uima. Na koncu sam ostao sam u podrumu svoje palae, sa svih strana opkoljen od neprijatelja. Ispalio sam sebi u usta dva metka, ali sam ih progutao - i izvadi iz prsluka dva neoteena revolverska metka - evo ih, tu su. Nu pogledajte ih, isti su, oprao sam ih... Vrijedno je pogledati, to su historijski meci. S njima svrava jedna pripovijest. Ali dva su metka kao dvotoje: pripovijest se nastavlja na drugim kontinentima. Zato, do vienja, kamerad, uri mi se. Ja sam samo na proputovanju. Ah, toliko posla da ne znam gdje mi je glava! lmam mali posalac u Trstu, a onda preko Egipta i Perzije u Aziju. Tamo treba zasukati rukave! Sve je ve gusto zasijano, ja idem samo na etvu.

On je trijumfirao. Oi su nu sjale kao u luaka i kao da mu je curila neka naslada iz usta, u kojima sam, uostalom, primijetio mnogo crnih i pokvarenih zubi, kao da su mu i oni stradali od poara. - Uostalom, znate to? - nastavi on aptati, pun oduevljenja. - Doite sa mnom! Vidjet ete kako u sada skresati mikadu. Kapitulantu! "Takotuci"? Bogme i udarit u! Ovaj put nee ni njega mimoii, ne bojte se! Doite sa mnom, nee nas nitko prepoznati. - N-n-ne, ne mogu - zamucam, jer mi se jezik bio ukoio od straha. - Boli me zub - sjetim se odjednom tog naivnog akog izgovora i metnem ruku na lice. - Zub? - zahriplje on srdito i oine me takvim pogledom, da su mi doista svi zubi protrnuli. - Zub! U ratu nema zubobolje, to valjda znate! Uostalom, ja mislim da vas ne trebam podsjeati na vau obavezu! Vi ste posveeni! Nosite moju tajnu u svojoj glavi i Historija vas nikada vie ne moe ostaviti po strani. Vaa glava mora stupati sa mnom ili vam je moram skinuti i uzeti iz nje svoje stvari. Birajte! Ah, kako sam ja sve to bio predvidio! Nastupio je, dakle, onaj strani, takozvani "historijski as" - Floda je doao po moju glavu! Moja glava nije vie bila moja: on ju je ve drao u svojim rukama i nad njom drao ma, pitajui je da se odlui. A to je mogla odluiti ta jadna aka zastraenog mozga, to se sva stisla i drhturila kao progonjena ptica u potkrovlju oekujui u stravi svoj posljednji as? Pokuao sam okom svrnuti na prolaznike i zatraiti pomo, no on to primijeti, povue me blago za lakat i okrene me prema ogradi. Na pruzi iza botanikog vrta zvidale su lokomotive i prolazile kompozicije vlakova sa rasvijetljenim prozorima. Tamo u onom svjetlu, mislio sam, sjede ljudi, jedu svoje kobasice, pijuckaju rakiju, kartaju i razgovaraju; putuju sa svojim glavama tamo gdje kia pada ili gdje sunce sja, a u glavi im rakija i miris kobasica, rijei i razgovori, karte, lukavtine i smijeh. Iza mojih lea prolaze ljudi sa svojim neodvojivim, neotuivim glavama, vrsto nataknutim na uvjerenje o prirodnom pravu noenja svoje glave na ramenima. A ja stojim ovdje, naslonjen na eljeznu ogradu, s tom svojom "posveenom" i zaloenom glavom, praznom i jadnom, nad kojom licitira straan vjerovnik s maem u ruci, te je osjeam samo kao ortaka u neistu poslu, kao ulovljenog kradljivca s tuom stvari u depu, kao nosioca ubijstvene tajne, kao zavjeru, kao bombu, kao rat i smrt. I sve mislim kako bih je odbacio i odrekao se nje, "posveene", pa otiao hodati po gradu, olakan i spaen, otiao gaziti po zemlji i osjeati svoja stopala i zemlju pod njima kao strastven dodir moga bia sa svemirom. "Dodir bia sa svemirom? A bez glave?" Vidim kako se udite, ako se ak i ne rugate? Doista, luda misao! Ah, u glavi mi se sve smutilo; bila mi je tua i neprijateljska; bila je njegova, u nju je on pohranio svoje stvari i pripadala je njemu. - No, to kaete? - upita on s nestrpljenjem. - Ja nemam vremena... U meni je srce zadrhtalo. No ja sam prisluhnuo tom drhtanju kao malom, jadnom utoitu i uini mi se kao da mi ono uporno otkucava moju staru spasonosnu ifru. - Hiljadu devetsto devet! - izvalim odjednom i ukoim se u oekivanju. - A, to je druga stvar - ree on pomirljivim apatom i potapa me prijateljski po ramenu. - Dobro, ostanite, duo draga. Vodit ete nae evropske stvari...

Odjednom se trgne i pogleda na sat. - Vlak mi odlazi za koju minutu - ree uurbano. - Zbogom i ne plaite. Svijet mora izgorjeti! Do vienja, duo moja. Tu sam osjetio dvije mekane i hladne guje na elu: on me poljubio. - Dakle, ostaje - hiljadu devetsto devet? Ne znam da li sam na to odgovorio "ostaje", jer me ve hvatala nesvjestica. - Dobro - apne on, i to je posljednje to sam uo. Svijest mi se sasvim ugasila i sloio sam se na zemlju kao svijea. Vama je sve to skupa snmijeno, to ja znanm, primijetio sam i u toku svog prianja kako se snebivate i podsmjehujete. Mislite, pamet mu se pomutila od tog pustog brojenja pa bulazni kojeta. Mnoge se ljudske stvari ine smijenima dok ih ovjek gleda na drugima. A na mnoge se ak i privikne, ma kako udne bile, i doputa da se javljaju tu i tamo kao zanimljiv izuzetak zbog vlastite zabave. tavie, mnoge ovjek i zavoli upravo zato to se ljudi njima izuzetno zanimaju. Vama se, dakako, ini smijenim to moje brojenje, kao to biste se, oito, smijali ovjeku koji bi, recimo, uzeo sakupljati buhe. A ipak ima udaka koji sakupljaju buhe i ljudi ih, dodue s podsmijehom, ipak podnose, dok se sakupljaima kukaca, potanskih maraka, raznih kubura i nagorjelih lula ak ni ne smiju. A zar i vi sami ne brojite (i to s kakvim uzbuenjem!) koliko je puta uplja lopta od telee koe udarcem noge, ili ak mudre ljudske glave u kojoj lei misaoni mozak, bila ubaena u mreu od page? Ili, to je jo udnije (da ne kaem lue, te nije vie ni smijeno), zar ne brojite sa strepnjom udarce po licu, to ih zadaju jedan drugome dva sljedbenika kulta snage aka? Zar vi moda strepite za vilicu, za nos (ponos ljudskog lica), za oko (svjetlo razuma) onog nesretnika koji ni vama ni onom to ga tue nije nita skrivio? Naprotiv, vi alite za promaenim udarcima i brojite ih kao svoj vlastiti gubitak, dok udarce to drobe vilice, to lome nosove, to gase oi brojite s oduevljenjem, te brojeve sakupljate, ak ih i pamtite i priinjaju vam zadovoljstvo. Pa zar vam se itko smije zbog toga? Ne smijte se, dakle, ni meni to sakupljam iste, gole, miroljubive brojeve, koji ne drobe vilice, ne lome nosove, ne gase oi, koji nikome nita ne oduzimaju, jer nisu ni lule, ni kubure, ni marke, ni kukci, nabodeni na iglu. Ne priinjaju mi ak ni zadovoljstvo, jer kakva zadovoljstva moe biti u brojenju golih, isprosjaenih brojeva? Vi ete me upitati: pa zato onda brojite? Brojim zbog potrebe, zbog siromatva, zbog strane pustoi koju je Floda ostavio u meni. Uzeo mi je glavu i u nju potrpao svoje stvari pa otiao dalje unitavati svijet, "Svijet mora izgorjeti!" to mi je jo dospio zabiti u glavu na odlasku. U mojoj je glavi svijet ve uniten; ostali su samo brojevi kao sjene unitenih stvari, kao imena mrtvih, i meni se ini, kad brojim, kao da ih prozivam, kao da ih oivljavam, kao da ponovo uspostavljam svijet. I opet sve ivi, sve se mie, sve hoda i radi, mirno i razumno. Tako u meni svijetle brojevi kao zvijezde i ja stupam njima kao po mlijenom putu i sanjam o ljudskoj srei. To je moj san. - Lijep san - ree netko od prisutnih. - Samo, taj va Floda je luak kao i vi. Skupa ste bili u ludnici. "Znanac" se zbuni od tih rijei i neto odno zatitra u njegovim oima, nalik na neku bol ili nevidljive, idealne suze.

- Imate pravo - progovori zatim tihim, umornim glasom, gotovo kao da sebi govori, te smo ga jedva i razumjeli. - Ja izbjegavam tu rije, jer je ne volim, zato sam vam zahvalan to ste je vi spomenuli. Tako je, Floda je luak. A zar bi normalan ovjek mogao biti to to je bio Floda? A ja, da nisam lud, bio bi hrabar kao vi, pa se ne bih bojao luaka. - Osim toga, lijepo molim sve vas koji ste me sluali da mi oprostite to sam vam pokvario veer ovim svojim ludostima, koje, dakako, nikome ne mogu biti ni od kakve koristi. A kako sam nevjet i nimalo umjetniki nadaren, nisam vam pruio ni zabave, pa me tim vie i pee savjest. Oprostite! RUKE Gledao sam ih pred sobom prebaene na lea, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naruaju desne, spretnije, snanije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i "starije" kad ne bih znao da su skupa roene od iste majke (dakako, i od istog oca), tavie, da su skupa i zaete, da su nastale iz zajednike elje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha. Nastale su iz elje, iz gra, iz udnog trabunjanja u noi, u pomraenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je paljivo i brino, kao to kuja nosi tene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakue palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevui do-re-mi-fa... fa-mi-re-do..., zatim zabubnja po prstima mar, pjeva. - ta to radi? - pita je Desna. - to bih radila? Pjevam - veli Lijeva. - Pjeva? to pjeva? - Pjevam "do-re-mi-fa" i "Marirala, marirala..." - "Marirala, marirala"? Glupost! - veli joj Desna s pounim podsmijehom. Kao da si ti vojnik? - A kao da samo vojnici pjevaju "Marirala, marirala.." to pjevaju i djeca. - Kao da si ti dijete? - Nisam ni vojnik ni dijete, ali zato bi bilo glupo pjevati? - veli Lijeva ve srdito. - A ba u pjevati! Ja sam mala, ali znam sitna slova da itam, znam i pisat' slova sva, koji ui, onaj zna. - Pa ti ne zna pisati? Smijeno je to se tako mazi - veli joj Desna ozbiljno. - A to da radim? Da utim i raunam na prste kao lihvar? - Hoe moda rei da sam ja lihvar? - Ti ne rauna na prste. - Nego to ja radim? - Ti radi, ini i djeluje, kako je ve rekla jedna nepismena luda prije mene. - Odakle ti zna da je to rekla jedna luda? Pa ti ne zna itati? - Ne zna ni ti itati. - Ja znam pisati. - Ali itati ne zna! - Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne zna. Ti zna samo drati knjigu dok ja listam. On ita, ja listam, a ti, kao stalak - dri. To je sve to ti zna.

Nikad nisi zavirila u knjigu. Knjige poznaje samo po teini, a nema pojma to je u njima. - Znam i ja listati! A da je On ljevak, znala bih i pisati! - Pisati? Da, samo kako? - Kao i ti. A moda i bolje od tebe. Da je On ljevak, sve bih znala kao i ti, i bolje od tebe! - Ti bi znala prstima pokretati marionete? - Znala bih. - I slikati bi znala? - Znala bih i slikati. - I naslikati tri zeca na noktu mog malog prsta? - I tri zeca na noktu tvog malog prsta. I jo k tome dva pileta! Uostalom, zato na tvom noktu? Naslikala bih na svom noktu. - Na svom? Glupost! To ni ja ne mogu. To nitko ne moe. - A ja bih mogla! - Znai da bi ti sebi i nokte rezala? - Naravno. A zar ih tebi ne reem? - Da, meni. Ali sebi to nitko ne moe. - Opet "nitko ne moe". Ja bih mogla! - Samo se hvali, a ne bi znala ni buhu uloviti. - Ph, buhu? Kao da sam samo jednu ulovila! - A da li bi znala ivati? - Znala bih i ivati. - Jest, udjenuti konac u iglu? To bih ti morala ja uiniti. - Sama bih i konac udjenula. Sve bih sama radila. - I vezivala kravatu? - I kravatu vezivala. - I stavljala kapljice u oko? - I stavljala kapljice. - I brijala mu bradu? - I bradu brijala. - Ali On se ne bi dao tebi brijati. - Zato ne? Ja bih ga obrijala bolje od tebe. - Ti bi mu prerezala grkljan. - Ja nisam ubojica! To bi ti uinila. Uostalom, jednom si ve i pokuala to uiniti. Nastao je muk. Desna nije odgovorila; zadrhtala je na te rijei, kao da joj je ilama prostrujilo sjeanje. - Ja sam mislila da On to ozbiljno hoe - ree zatim ponizno i s osjeanjem krivnje. - Htjela sam ga samo posluati... - Posluati? On ti nije zapovjedio da ga ubije. - Njegova je elja meni zapovijed. Ja sam mislila da on to iskreno eli. - A-ha, htjela bi moda rei da je On neiskren? A, molim te, tko je tebi rekao da on to eli? - Ja sam mislila da eli.. Bilo mu je teko. Cijelu no nije oka sklopio. Brisala sam mu oznojeno elo, palila mu cigaretu za cigaretom i napisala oprotajno pismo. Stenjao je, uzdisao, grizao jastuk.. aptao je: "Treba uiniti kraj! Ne mogu vie!" Sam me odveo do britve. - A ti si to odmah shvatila kao Njegovu elju da meni preree ile?

- Nemoj me muiti. to sam ja mogla kad je sam govorio.. to je govorio? Da ne moe vie, da treba uiniti kraj.. Ali to su rijei! Rijei ne dolaze iz elje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti kojeta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti lista. Jezik izbaci u svijet svoje rijei (uostalom, uvijek iste i davno poznate rijei) i rasplinu se kao dim. Nita se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, pui i spava, i opet govori rijei, i opet se nita nije dogodilo. Svijet eli govoriti, ali svoje elje ne iskazuje rijeima; tavie, rijeima ih sakriva i zaklanja. Rijei su maska. On ne eli ono to govori. - A kako moemo znati to On eli ako ne po rijeima? - Najmanje po rijeima. On je govorio da "treba uiniti kraj", ali to nije elio. Ja sam to znala. - Odakle tebi to znanje? - Moda i otuda to sam nespretna, slaba i glupa. Da, i neozbiljna. to mi je rije tua kao svjetlo uhu i zvuk oku, to ne razlikujem rije od rijei, kao ni slatko od slanog, sve su mi jednake, a nijednoj ne vjerujem... Ja ne znam ii za rijeima. Ne znam se lukavo dovijati, ne znam se elegantno gibati po krunicama i elipsama, po parabolama i spiralama rijei, ne znam ubijati, zavijati, odvijati, "postavljati" i "razrjeavati", zibati se na ljuljalci i klizati po ledenim razgovorima, izvoditi zavodljive figure, parade, bravure, kao majmun u cirkusu, tapati prijateljski po ramenu, diplomatski stidkati Desnicu neprijateljskoj diplomaciji, a drugu opet galantno prinositi ustima na poljubac. Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam grand-monde, ni Akademija, ni Bifon. Ja sam Moliere. - Moliere? I to jo? - I figa u deou. Ili van depa, kako hoe. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam tvoj lakaj. Dok se gola prostituira u kojekakvim rukovanjima, ja drim tvoju rukavicu kao rimski rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti vodi konverzacije, ti nastupa, ti iri horizonte, ti gradi svjetove; ti si neimar, genij. Demiurg. Ti si Njegov ponos, Njegova snaga, mudrost, umjenost, Njegov Smisao. Jednom rijei: ti si Ruka! - A ti to si? - Ja? Ja sam hvataljka. Ja sam jo uvijek neko hodalo, prednja noga, ticalo, pseudopodij i slino. Ja ga vezujem za zemlju, kao i noga; ja jo umijem hodati. Nou sanjam o tranju, o veranju po stablima, o skokovima preko ponora, i tada osjeam otpornost tvari i snagu u noktima. Za mene su stvari sirove kao ilovaa, tvrde, vrue, mokre kao kamen, vatra i voda, a za tebe su peena zemlja, korintske vaze, Venere, rakete i H2O. Zato ja poznajem Njegovu elju za vodom kad je edan, elju za veseljem kad je tuan, Njegovu enju za ivotom kad govori da treba uiniti kraj. - Da. Ali kad je edan, ja mu pruam vodu. - Ti? Ne, ti samo otvara pipac i pokree polugu na pumpi, a On iz moga dlana pije. Po meni se prosipa voda, ja osjeam njenu svjeinu, njenu mokrinu, njeno klokotanje u Njegovu grlu i zatim ono blaenstvo u Njemu od gaenja ei. Veli da mu prua vodu kad je edan? Ne, ti mu prua au. Ti si i ei dala formu, i za pijenje si pronala stil. Ti si se postavila izmeu Njega i Prirode kao samozvani arbiter i cenzor, kao Metar ceremonijala, ili, jednostavno reeno, kao filtar. Sve to k Njemu dolazi mora se izmeu tvojih prstiju procijediti, sve ti mora taknuti, ispitati, sve

mora obraditi i isfrizirati po svom ukusu, bez obzira da li se to Njemu svia ili ne. Na sve mora utisnuti svoj pretenciozni palac i udariti zumbu svoje ogranienosti. - Ne eli valjda da On brsti lie i grize koru stabala? Priroda Njega ne mazi... - Da. Zato si je ti - "Pobijedila". "Izravnala si bregove" i "ukrotila vode". "Zarobila si munje" i sada dri u svojoj aci strahovite snage kojima bi, kau, mogla u jednom jedinom asu unititi svijet. Zemlja lei na tvom dlanu kao lopta, koju moe baciti u svemir. No, pa to oklijeva, ti - o, Svemogua? Zato ne baci loptu meu zvijezde da se raspline u prah? Zato ne dovri svoje Veliko Djelo? - Ja ne elim unititi svijet. - Ne eli? A ima li i jednog stoljea koje nisi rasparala noevima i izreetala kurumima. To nisu bile rijei, to je bilo tvojih pet prstiju na djelu. - Bile su najprije rijei. Da, po Ivanu Evanelisti. I to bi uinile rijei bez tebe? Rijei bi se svaale, rijei bi lupale po rijeima, padale bi pobijeene rijei, i tko bi od toga stradao? - ast. - ast? ija ast? Protumai mi tu viteku rije. Zar tvoja ast? Ti naziva au kad te zasvrbi dlan, kad ti zakuca bilo, kad ti zaigraju prsti i mahnito trae drak noa? ast, kad na obarau dri spreman kaiprst? ast kad znakom kria poziva milost boju da sjedne na topovsku cijev? ast kad sa tri prsta dri pero koje ubija? - Pero? Kakvo pero? - Naliv-pero suca prijekog suda. Zar si zaboravila? On je sjedio pred nama zbog nekih rijei. Ne zbog ina svojih ruku, ve zbog rijei. Tebe nije zanimalo kako su mu te rijei sletjele s jezika, nego si naprosto zapisala injenicu. Rekao i priznao, to je tebi bilo dosta. A bio ja nasmrt blijed i usne su mu drhtale kao da se smrzava. Brojio je svoje posljedne sekunde.. Gledao je u tebe sa stravom, pratio je svaki trzaj tvojih prstiju, kao da bi ga ve samo to tvoje micanje moglo ubiti. Tebe su tada nazivali Gvozdenom i Krvavom. Iridij na vrhu tvoga zlatnog pera bio se ve izlizao od ubijanja. Ta sitna takica plemenitog metala etala je blazirano po papiru, kao da se dosauje na nekoj neinteresantnoj i zamornoj sjednici, pa prikrauje sebi vrijeme ispisujui tobonje kineske rijei pu-kao, cing-tao, pan-mukai i crtajui idilinu kuicu s vrtiem i plotom, ak i s dimom to izlazi iz dimnjaka na krovu. Tvoja je takica iridija meutim - sve tako eui pu-kao, cing-tao - ubijala idilinu kuicu s vrtiem i plotom - plotunom, i od sve te idile ostajao je samo dim iz puanih cijevi.. Ve si bila uzela Parker s tri svoja famozna prsta i odluno sjela na papir. Skoila sam na tebe, i ne znajui to bih, uzela sam ti istiti mrlju od tinte na kaiprstu. Trljajui palcem tvoj kaiprst, govorila sam ti: "Ali to to je uinio? Pogledaj kako je blijed, sav se trese, zar ti to nije dosta? Slua posljednje otkucaje srca i broji.. Ne prekidaj ga!" "Otkucaje srca? On gleda kako bi se izvukao, draga moja! Kakvo srce! Pokuava nas slomiti svojim bijednim izgledom, Ti si mu ve nasjela, ali ja ne. Poznajem ja taj trik!".. Nazivala si trikom drhtanje ovjeka koji se kladio sam sa sobom da e jo uspjeti nabrojati do trista... Ponovo si uzela pero i sjela na papir.

"Sad barem zadri! Zar ne moe zadrhtati? Trebalo bi zadrhtati, a ti si tako mirna kao da upisuje nedovoljno aku na ispitu." "Nemam zato drhtati. Ja vrim svoju dunost". I poela si pisati, polako i pomnjivo, krasopisom, svoje poznato S, prvo slovo nasilne i zloinake smrti. "uj! Ne pii! Gledaj ga kako broji. Kako se uri da nabroji svoje tri stotine. Ne prekidaj ga!" "Moram ga prekinuti." "Zato ga mora prekinuti? Prekinut e se sam. Nitko ne moe brojati beskonano. To je samo razlika broja, ak i vrlo neznatna razlika u beskonanosti." "Za nas je znatna. Mi ne ivimo u beskonanosti. Mi ivimo na zemlji." Rije beskonanost izgovarala si s navodnim znakovima, ironino, a zemlju si spomenula s bahatim samopouzdanjem noge koja stupa vojnikim korakom. "Upravo zato to ivi na zemlji, to ima samo pet prstiju, a koji put ni svih pet, ostavi mu ruke, one ti nita nisu skrivile. Ruke nisu govorile; govorio je jezik." "Govorile su i ruke i jezik! Sav je on govorio!" "I ruke su govorile? Ne, to lae! Nisu govorile! Gledaj kako su uplaene i nevine, kako se stiskaju i gre u posljednjem zagrljaju. Oprataju se. Sjeaju se djetinstva i plau. Sjeaju se igara, razbijenih igraak, ptica, prake i ozljede na staklu, prolite tinte, kara, zmaja i zemlje pod noktima. Jo uvijek nisle, jadne, na vjerouiteljevu kaznu za one sitne grijehe po skrovitim mjestima. Ostavi te ruke. Izbodi mu jezik iglom kao djetetu koje govori rune rijei, ali ruke ne diraj. One su nevine". "Nevine? Ti si luda! One su najvie krive!" "Ruke najvie krive? Zar nije jezik govorio?" "Govorio je, a one su potvrdile..." "Potvrdile - kako?" "Kako? Kako? Trebalo je da ustanu na njega, zatjeraju ga u usta i dre strau. Jednom rijei, zaepiti mu gubicu! Ali one su se lukavo zavukle u depove. Znai, slagale su se!" "Slagale, s im?" "S im? S uvredama!" "A koga je uvrijedio?" "Koga? Nau ast!" "Ah, ast! Ovu, na rukavu?" "Na rukavu? to na rukavu?" "ast na rukavu." "Kakvu ast na rukavu?" "A zar je to na tvom rukavu sramota? Tevatrene strelice, ta bomba, taj snop sa sjekirom, taj kukasti kri, zar je to sramota?" "Ne, to je ast!" "No dakle, ast na rukavu! A on je uvrijedio to ast. Rekao je da mu je dosta tig strelica i bombi, tih sjekira i krieva; da mu je svega dosta!" "No a zar je to malo?" "Malo je." "Malo je popljuvati neiju ast?"

"Malo. Jer tvoja ast ima i strijele i bombu i sjekiru, pa ak i kri, a njegova dvije fige u depu." "Njegova? Zar on ima asti?" "A zato ne bi on imao asti? Zar ne moe imati?" "Ne moe!" "Da, tvoja je svakako vidljiva. Tvoja je izvezena zlatom i svilom na vidnom mjestu, tvoja bahato eta po gradu, izaziva, a njagova eta po sobi, zarobljena, juri po kui kao luda, penje se na tavan, izlazi na krov i htjela bi vrisnuti u svijet svoju uvredu..." "Uvredu?" "Uvredu, koju joj nanosi tvoja Svilena i Zlatna. Ali od svega toga eto, par promrmljanih rijei i dvije fige u depu." "Bogami, i ti si mi sumnjiva!" "Sumnjiva? Ja dodue drim jednu figu, ali samo od zavisti. Uostalom, ini se da ti ona donosi sreu, kao ue objeenoga. uvaj, dakle, moju figu kao svoju ast. A sada naprijed! U ime prua sa sjekirom i kukastog kria, pii! Ubij mu ruke! Da je imao ast ne bi od njih pravio fige. Ima pravo! Neu te zaustavljati!" I dopisala si svome S istim krasopisom jo tri slova, potrebna za Smrt. I nisi zadrhtala. Te iste veeri (nisi se bila ni umile) mrsila si Njenu svilenu kosu i milovala joj lice, i prsti su ti drhtali od ljubavi. Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od smrti uvee su drhtali od ljubavi. Pa tko kae da ljubav nije jaa od smrti? Osobito naa ljubav od tue smrti! - to ti govori o ljubavi! Ti ne zna to je ljubav. Ah, prvi dodir, kad se prsti trae u mraku; i odjednom se dotaknu i stresu kao da su se dotkala dva elektrina pola nabijena strujom.. - Da, i vrcne iskra. Kratki spoj i mrak. I gotova je ljubav! A to onda? ast? Dunost? Sjekira? Bomba? Zlatno pero iz koga curi smrt? - Ti si kapriciozna i luda! - A ti si razborita i mudra! U tome je sva razlika. Pusti me! - i Lijeva se srdito trgne, nastojei se osloboditi zagrljaja Desne. - to ti je? to luduje odjedanput? Samo pravi skandale na ulici! - Neka! Pusti me! Neu vie da budem s tobom! - Nego s kim e? S nogama? - Makar i s nogama! One su potene. One su estite kao konji, a ti si lukava i otrovna kao zmija. - Da, i glupe su kao konji. Umiju samo hodati i vui teret. Ne moe s njima. Ti si ipak ruka! - Nisam ruka, i neu da budem! Stidim se to sam ruka! - A to bi htjela biti? "Prednja noga"? - Bilo to, samo ne ruka! - A ipak si ruka, kao i ja. - Kao i ti? Nikada! Pusti me! I istrgne se. Zavue se u dep, tamo srdito proeprka kao da neto trai, pa ne naavi nita (jer nita nije ni traila, bila je naprosto bijesna), izae, ovjesi se prkosno uz bok i nervozno zaigra prstima. Desna jo jedan as ostane na leima, prazna i zamiljena. Onda se trgne, odmahne palcem, pa se i sama spusti uz bok i uzme pratiti ritam hoda.

Gledam ih zavaene i ne vjerujem u tu svau. One su kao dvije simbiotike ivotinje ili biljke: jedna drugu mije.. Istinu je rekla Desna: jedna je to i druga; obje su ipak ruke. Prema njima ide dvoje djece. Djeak i djevojica. Dre se za ruku i cvrkuu. No pred njima umuknu, kao cvrci kad im se priblii ovjek, i puste ruke. Rastave se. Djevojica proe pored Desne, tiho kao da je neto skrivila. Desna je odgojno pogladi po utoj glavi. Djevojica je pogleda zahvalno. Djeak proe pored Lijeve, smiono. ak je i pogleda drsko, kao smetnju na putu. Lijeva ga nespretno kvrcne po nosu palcem i kaiprstom. Djeak je pljune. Lijeva se instinktivno digne i zamahne aljivo iznad djeakove glave, kao da tjera muhe. No Desna se digne i pljusne djeaka po licu. Djeak vrisne. - Zato si udarila djeaka? - upita je Lijeva. - Zato to te pljunuo! - Pljunuo je mene, a ne tebe! - Tebe ili mene svejedno. Ja ne dam pljuvati po nama! - Ali ja sam ga izazvala; kvrcnula sam ga po nosu. - A on odmah mora pljuvati? - Valjda ga je zaboljelo. Bila sam nespretna.. - Mogu zamisliti.. Ali, svejedno, on ne treba zato pljuvati! To je nepristojno! - A lupati po nosu je pristojno? - Nisi ga lupila, nego kvrcnula; to nije isto. Uostalom, nije mu od toga nos otpao. - A to je meni otpalo od toga to me je pljunuo? - Pljunuti nekoga je najvea uvreda! - asti? - Da, asti! - odgovori Desna, ve na rubu strpljivosti. Djeak je, meutim, vritao zbog zvune uvrede po licu. - Ta-ta, a-a-a.. Ma-ma, a-a-a.. Zaas mu iz nosa iscurila dva blistava mlaza i pala na bradu, gdje su se ve izlila dva potoia suza i napravila poplavu. - Gle derana, to se razdreio! - ree Desna kao da se udi tolikom pretjerivanju. Zatim se obrati Lijevoj: - Daj da te obriem. - Ne treba. Sama sam se obrisala. - Da, o hlae. - Ne, o kaput. - Uostalom, pazi, eto mu oca! Otac je dojurio iz kue, u koulji, zasukanih rukava. Vidjele su se slabe, blijede, inovnike ruke s plavim, straljivim venama. - Zato ste udarili moje dijete? - upita Otac suzdrljivo, kao istraitelj koji ve misli na kaznu. - Zato to je neodgojeno i bezobrazno! - odgovori Desna izazovno. - to je uinilo? - ponovo pita Otac-istraitelj, ve dvostruko uvrijeen. - to? Pljunulo me! - ree Desna s ogorenjem, kao da i sama vjeruje da je nju pljunuo. - Nije tebe, nego mene - ree Lijeva i uiva u svojoj pravinosti. - Svejedno, pljunulo je - povie Desna autoritativno, kao starjeina obitelji. - Pljunulo, tako, iz ista mira- jo uvijek pita Otac, a ve zna da e se morati tui. - Nisam, tata! Ova me najprije udarila po nosu-u-u.. - govori Djeak plaui. - Malo ga kvrcnula za alu - veli Desna - a on odmah pljuje!

- Imao je pravo! Neka pljuje - drekne Otac jarosno, kao da je odjednom sav bijes provalio iz njega. - Plujem i ja! -i -plju! - doista pljune. I ree - Ubojice! Desna se digne i zamahne iz sve snage. Ali Otac odbije udarac. Zamahne i sam i zahvati Desnu veoma neugodno, po palcu. Desna zajaukne. Tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za koulju na prsima. To je, drugim rijeima, bio mig Desnoj: udri! Desna smjesta shvati mig, skupi svoju aku i uzme udarati Oca po licu. Njemu potee krv iz nosa. Krv je kapala po ijevoj na prsima. I Desna se, jednako udarajui po krvavoj Oevoj maski, sva umastila krvlju. Videi kako Oeva krv kaplje na zemlju, djevojica uplaeno vrisne i poleti da hvata kaplje krvi svojim rukama. A djeak se zatri, iz zaskoka dohvati Lijevu i vrsto je zagrize u meso na podlaktici. Lijeva zaurla od boli i ispusti Oevu koulju. Otac se odmah snae i potri, pobijeen. Noge su mu klecale od stida pred vlastitom djecom. Djeak ispusti Lijevu iz svojih zubi, a ona ga, od zahvalnosti, mazne po glavi. Djeak s ponosom primi udarac. Tada se Noge, kao posluni konji, dadu u potjeru za Ocem. No djeak se u isti mah baci pred Noge, ne da moli milost za Oca, ve da bi se konji poplaili i spotakli o njega. I doista, Lijeva i Desna naoe se odjednom na zemlji u praini. - Jaoj! - zajaue Desna. Palac ju je bolio od Oeva udarca. ..Dvije okrvavljene ruke na asfaltu. Leale su osramoene na cesti, jedna do druge, nemone, kao odbaene rukavice. - Prokleti deran! - procijedi Lijeva kroz prste, pridiui se. - Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije! - Pa, zviznula sam ga! - Jest, diletantski! - Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio. - Zar te boli? - Uasno! Lijeva je bila njena, sestrinski.. Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na ploniku. No one se nisu osvrtale; gladile su jedna drugu i drhtale od elje za osvetom. A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.