Friedrich Nietzsche

ANTIKRIST
PROKLETO KRANSTVO
Naslov izvornika Friedrich Nietzsche DER ANTICHRIST. FLUCH AUF DAS CHRISTENTHUM. (napisan 1888, objavljen 1895.)

S njemakoga prevela

Neda Paravi

Zagreb, 1999.

Predgovor
Ova knjiga pripada najmalobrojnijima. Moda ni jedan od njih vie ne ivi. Moda onima koji razumiju mojega Zaratustru: kako bih se smio zamijeniti s onima koje se jo i danas pozorno slua? Tek preksutranjica pripada meni. Neki se raaju posthumno. Uvjete pod kojima me razumiju, a zatim nuno razumiju, poznajem i te kako dobro. U stvarima duha ovjek mora biti poten do okrutnosti ve i zato da bi samo izdrao moju ozbiljnost, moju strast. ovjek mora biti vian ivotu u brdima kako bi ispod sebe vidio to bijedno doba brbljarija o politici i samoljublju naroda. ovjek mora postati ravnoduan, ne mora nikada pitati da li istina koristi, da li nekomu biva sudbinom... Sklonost prema snazi za pitanja za koja danas nitko nema hrabrosti; hrabrost za zabranjeno, predodreenost za labirint. Iskustvo od sedam samoa. Nove ui za novu glazbu. Nove oi za ono najudaljenije. Nova savjest za dosad nijeme istine. I volja za ekonomiju velikoga stila: sauvati njezinu snagu, njezino oduevljenje... Potovanje prema sebi; ljubav prema sebi; bezuvjetnu slobodu naspram sebi... E pa dobro! Samo to su moji itatelji, moji pravi itatelji, moji predodreeni itatelji: to mi znai ostatak? Ostatak je tek ovjeanstvo. Od ovjeanstva moramo biti moniji snagom, visinom due prezirom... Friedrich Nietzsche

1. ogledajmo se u lice. Mi smo Hiperborejci vrlo dobro znamo kako ivimo u prikrajku. "Put k Hiperborejcima nee nai ni kopnom ni vodom": to je ve i Pindar znao o nama. Onkraj sjevera, leda, smrti na ivot, naa srea... Otkrili smo sreu, znamo put, nali smo izlaz iz svih tisuljea labirinta. Tko ga je drugi naao? Moda moderni ovjek? "Ja ne znam kamo da se okrenem; ja sam sve to ne zna kamo da se okrene" uzdie moderni ovjek... Bolovali smo od te modernosti od neasna mira, od kukavikoga kompromisa, od sve vrle neistoe modernoga Da i Ne. Ta trpeljivost i largeur 1 srca, koja sve "oprata" jer sve "shvaa", za nas je scirocco 2 . Bolje ivjeti u ledu negoli meu modernim vrlinama i drugim junim vjetrovima!... Bili smo dovoljno hrabri, nismo tedjeli ni sebe ni druge: no dugo nismo znali kamo sa svojom hrabrou. Postali smo mrani, nazvali su nas fatalistima. Na fatum bijae to punina, napinjanje, gomilanje snaga. udjeli smo za blijeskom i djelima, ostali najdalje od sree slabia, od "predaje"... Oluja bijae u naem zraku, priroda, koja jesmo, potamnjela je jer nismo imali put. Formula nae sree: jedno Da, jedno Ne, jedna ravna crta, jedan cilj. 2. to je dobro? Sve to jaa mo, volju za mo, samu mo u ovjeku. to je loe? Sve to potjee od slabosti. to je srea? Osjeaj da mo raste, da se svladava prepreka. Ne zadovoljstvo nego vea mo; ne mir openito nego rat, ne vrlina nego vrsnoa (vrlina u renesansnom stilu, virt, vrlina bez moralina 3 ). Slabi i neuspjeni trebaju propasti: prvo naelo nae ljubavi prema ovjeku. A pritom im treba jo i pomoi. to je tetnije od ikojeg poroka? Djelatno suosjeanje sa svim neuspjenima i slabima kranstvo... 3. Problem koji ovdje postavljam ne svodi se na to to ovjeanstvo treba smijeniti u redoslijedu bia ( ovjek je kraj), nego na tip ovjeka koji treba uzgojiti, htjeti, kao vievrijednoga, dostojnijega ivota, sigurnijega u budunost. Taj vievrijedni tip ve je prilino esto postojao: ali kao sretan sluaj, kao iznimka, nikada kao neto to je netko htio. tovie, upravo su se njega najvie bojali, dosada je bio gotovo ono strano; a od straha htjeli su, uzgojili, dobili obrnuti tip: domau ivotinju, ivotinju u krdu, bolesnu ivotinju ovjeka kranina... 4. ovjeanstvo nije razvitak u bolje ili jae ili vie, kako se to danas vjeruje. "Napredak" je samo moderna ideja, to jest lana ideja. Dananji je Europljanin svojom vrijednou daleko ispod renesansnoga Europljanina; napredak u razvitku nije bezuvjetno, bez obzira na potrebu, uzdizanje, uspon, jaanje.
irina (franc.) Topli mediteranski vjetar (talijan.) 3 Nietscheova tvorba prema analogiji s jez. tvorbom kem. spojeva na in, a odnosi se na uskogrudno, malograansko shvaanje morala (prev.)
2 1

U drugom smislu na najrazliitijim mjestima na zemlji i iz najrazliitijih kultura stalno uspijevaju pojedinani sluajevi, s kojima se zapravo predstavlja vii tip: neto to je u odnosu na svekoliko ovjeanstvo vrsta nadovjeka. Takvi sretni sluajevi velianstvena uspijevanja oduvijek su bili mogui i moda e uvijek biti mogui. Pa i itavi rodovi, plemena, narodi mogu u nekim okolnostima biti takav zgoditak. 5. Kranstvo ne treba kititi i dotjerivati: ono je vodilo rat na ivot i smrt protiv toga vieg tipa, ono je izopilo sve temeljne instinkte toga tipa, ono je iz tih instinkata izdestiliralo zlo, zloga jak je ovjek tipini pokvarenjak, "pokvareni ovjek". Kranstvo je stalo na stranu slabih, niskih, neuspjenih, od oprenosti s instinktima za odranje jakoga ivota stvorilo je ideal; iskvarilo je um i duhovno najjaih priroda pouavajui da najvie vrijednosti duhovnosti treba smatrati grijenima, varavima, iskuenjima. Najbjedniji primjer izopaenost Pascala, koji je mislio da mu je um izopaen istonim grijehom, a izopailo ga je samo njegovo kranstvo! 6. Bolna je, jeziva drama koja mi puca pred oima: pomaknuo sam zavjesu s ovjekove pokvarenosti. Ta je rije, u mojim ustima, barem zatiena od sumnje da sadri ovjekovu moralnu optubu. Zamiljena je htio bih to jo jednom naglasiti bez moralina; i to do onoga stupnja na kojemu tu pokvarenost najjae osjeam, ba tamo gdje je ovjek najsvjesnije teio k "vrlini", k "boanskomu". Razumijem pokvarenost, to se ve pogaa, u smislu dekadencije: tvrdim da su sve vrijednosti u kojima ovjeanstvo sada obuhvaa ono najpoeljnije vrijednosti dekadencije. ivotinju, vrstu, pojedinca nazivam pokvarenima ako izgube instinkte, ako izaberu, ako daju prednost onome to im kodi. Povijest "viih osjeaja", "ideal ovjeanstva" i moda u je morati ispriati bila bi gotovo objanjenje zato je ovjek tako pokvaren. Sam ivot za mene je instinkt rasta, trajanja, nakupljanja snage, moi: gdje nema volje za mo, dolazi propast. Tvrdim da svim najviim vrijednostima ovjeanstva nedostaje ova volja, da vrijednosti propasti, nihilistike vrijednosti prevladavaju pod najsvetijim imenima. 7. Kranstvo nazivaju religijom samilosti. Samilost je u suprotnosti s afektima koji krijepe, koji poveavaju energiju ivotnoga osjeaja: ona djeluje depresivno. Gubi se snaga kad se suosjea. Supatnitvo jo poveava i umnogostruuje gubitak snage, koji ve sama patnja donosi ivotu. Sama patnja biva zaraena supatnitvom; ovisno o okolnostima, njome se moe dosei ukupni gubitak ivota i ivotne energije, koji je u apsurdnom odnosu prema kvantumu uzroka ( smrt Nazareanina). To je prvo gledite; no, postoji jo jedno vanije. Mjeri li se suut prema vrijednosti reakcija to ih ona obino stvara, njezin se ivotno opasni karakter javlja u jo jasnijem svjetlu. Suosjeanje openito koi zakon razvitka, koji je zakon selekcije. Ono odrava to je zrelo za propast, opire se u korist onoga to je ivot razbatinio i osudio, obiljem svakakvih promaaja, koje odrava na ivotu, daje samom ivotu mraan i dvojben vid. Usudili su se suosjeanje nazvati vrlinom ( u svakom otmjenom moralu smatra se slabou ); otili su i dalje, pa su ga pretvorili u vrlinu, u podlogu i podrijetlo svih vrlina dakako, samo ono to stalno treba imati na oku, sa stajalita filozofije koja je nihilistika, koja je na sebi nosila natpis nijekanje ivota. Schopenhauer je imao pravo kad je rekao da samilost nijee ivot, ini ga jo dostojnijim nijekanja samilost je praxis

nihilizma. Ponavljam: taj depresivni i kuni instinkt onemoguava one instinkte koji tee k odranju i podizanju vrijednosti ivota: on je i kao multiplikator bijede i kao konzervator svega bijednoga glavno orue jaanja dekadencije samilost navodi na Nita! ... Ne kae se "Nita": umjesto toga kae se "Onostranost"; ili "Bog"; ili "pravi ivot"; ili nirvana, spasenje, blaenstvo... Ta nevina retorika iz carstva religijsko-moralne idiosinkrazije ini se mnogo nevinijom im se shvati koja se tendencija krije pod platem uzvienih rijei: tendencija neprijateljstva prema ivotu. Schopenhauer je bio neprijatelj ivota: stoga mu se samilost pretvorila u vrlinu... Aristotel je, kako je poznato, vidio u samilosti bolesno i opasno stanje, koje bi bilo dobro povremeno rjeavati purgativom; tragediju je shvaao kao purgativ. Polazei od ivotnoga instinkta, trebalo bi zapravo traiti sredstvo da se probode takvo bolesno i opasno gomilanje samilosti kao u Schopenhauera (a, naalost, i u naoj sveukupnoj knjievnoj i umjetnikoj dekadenciji od Petrograda do Pariza, od Tolstoja do Wagnera) kako bi prsnula... Nita nije nezdravije, usred nae nezdrave modernosti, od kranske suuti. Tu treba biti lijenik, tu treba biti nepopustljiv, tu treba zarezati noem to je naa zadaa, to je na nain ljubavi prema ovjeku, time smo mi filozofi, mi Hiperborejci 8. Potrebno je rei koga osjeamo kao svoju suprotnost teologe i sve to u tijelu ima krv teologa svu nau filozofiju... Treba valjda vidjeti sudbinu izbliza, jo bolje, sam je doivjeti, treba valjda od nje gotovo propasti, kako se ovdje vie ne bi dopustila ala ( slobodoumlje nae gospode prirodoslovaca i fiziologa u mojim je oima ala, njima nedostaje strasti u tim stvarima, patnje zbog njih ). To se otrovanje protee mnogo dalje negoli se misli; pronaao sam teoloki instinkt preuzetnosti posvuda gdje se ovjek danas osjea kao "idealist", gdje ovjek, svojim visokim podrijetlom, uzima sebi pravo da na zbilju gleda nadmono i strano... Idealist ima, poput sveenika, sve velike pojmove u ruci ( i ne samo u ruci!), s dobrohotnim prezirom iskoritava ih protiv "razuma", "osjetila", "asti", "lagodna ivota", "znanosti", vidi ih ispod sebe, poput tetnih i zamamnih sila iznad kojih lebdi "duh" u istoj zasebosti: kao da poniznost, ednost, siromatvo, jednom rijeju svetost, nisu ivotu dosad nanijeli neizrecivo vie tete od svih strahota i poroka... isti duh ista je la... Sve dotle dok se sveenik jo smatra viom vrstom ovjeka, taj profesionalni odricatelj, klevetnik, trovatelj ivota, nema odgovora na pitanje: to jest istina? Istinu su ve postavili naglavce ako se svjesni zagovaratelj niega i negiranja smatra zastupnikom "istine"... 9. Ratujem protiv toga teolokog instinkta: posvuda sam nalazio njegov trag. Tko u tijelu ima teoloku krv, ima od poetka prema svemu pogrean i neastan stav. Patos koji se iz toga razvija naziva se vjera: a to znai, jednom zauvijek zatvoriti oi pred sobom kako se ne bi patilo od pogleda na neizljeivu himbenost. Od te pogrene optike na sve, u ovjeku se razvija moral, vrlina, svetost, ista se savjest povezuje s lanim gledanjem zahtijeva se da ni jedna druga optika ne smije imati veu vrijednost kad se vlastita proglasila sakro-sanktnim imenima "Bog", "otkupljenje", "vjenost". Posvuda sam iskopao teoloki instinkt: to je najraireniji, zapravo podzemni oblik himbe, koji postoji na zemlji. to teolog osjea kao istinito, mora biti himbeno: u tome je gotovo kriterij istine. Njegov najdublji instinkt samoodranja zabranjuje da realnost u bilo kojoj toki doe do ugleda ili pak barem do rijei. Dokle god dopire teoloki utjecaj, prosudba o vrijednosti postavljena je naglavce, pojmovi "istinit" i "laan" neizbjeno su obrnuti: to je za ivot najtetnije, ovdje se zove "istinitim", to ga bodri, uzdie, potvruje, opravdava i potie na pobjedu, zove se "lanim"... Dogodi li

se da teolozi zbog "savjesti" vladara (ili narod...) prue ruku prema moi, ne dvojimo to se zapravo svaki put zbiva: volja za kraj, nihilistika volja hoe mo... 10. Nijemcima je odmah jasno kad kaem da je filozofija iskvarena teolokom krvlju. Protestantski je pastor djed njemake filozofije, a sam protestantizam njezin je peccatum originale 4 . Definicija protestantizma: hemipareza kranstva kao i uma... Dovoljno je samo izgovoriti rijei "tubinka kola" 5 kako bi se shvatilo to je zapravo njemaka filozofija podmukla teologija... vabi su najbolji laci u Njemakoj, lau i ne znajui da lau... Odakle likovanje kojim je pojavu Kanta pozdravio cijeli njemaki ueni svijet to se sastoji od tri etvrtine pastorskih i uiteljskih sinova , odakle njemako uvjerenje, koje jo ima odjeka, da s Kantom poinje promjena nabolje? Teoloki instinkt u njemakom uenjaku otkrio je ono to je sada ponovno mogue... Tajni put prema starom idealu bio je otvoren, pojam "pravi svijet"; pojam morala kao biti svijeta ( te dvije najopakije pogreke koje postoje!) sada se, zbog svoje prepredene skepse, ipak vie ne moe pobiti, ako se ve ne moe dokazati... Um, pravo uma ne dopire tako daleko... zbilja je pretvorena u "privid"; potpuno lani svijet, ono to jest, pretvoreno je u zbilju... Kantov uspjeh samo je teoloki uspjeh: Kant je, poput Luthera, poput Leibnitza, jo jedna konica u njemakoj estitosti, ve po sebi klimavoj 11. Jo jednu rije protiv Kanta kao moralista. Krepost mora biti na izum, naa najosobnija nuna obrana i nuna potreba: u svakom drugom smislu ona je samo opasnost. to ne uvjetuje na ivot, kodi mu: krepost samo iz osjeaja potovanja prema pojmu "krepost", kako je to htio Kant, tetna je. "Krepost", "dunost", "dobro po sebi", dobro s obiljejem bezlinosti i openite vrijednosti tlapnje su u kojima se izraava propast, posljednje slabljenje ivota, konigsberka nerazumljivost. Zakoni najosnovnijega odranja i rasta zahtijevaju obrnuto: da svatko izumi svoju krepost, svoj kategoriki imperativ. Narod propada ako pobrka svoju dunost s pojmom dunosti openito. Nita ne unitava temeljitije, nita toliko iznutra, koliko svaka "bezlina" dunost, svako rtvovanje molohu apstrakcije. Kako se Kantov kategoriki imperativ nije osjetio kao ivotno opasan?... Samo ga je teoloki instinkt uzeo u zatitu! Djelovanje, na koje prisiljava instinkt ivota, dokazuje se radou da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s kransko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor... to razara bre negoli raditi, misliti, osjeati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti? kao automat "dunosti"? Upravo to je recept za dekadenciju, ak za idiotizam... Kant je postao idiot. I to je bio suvremenik Goethea! Toga pauka zloslutne mree smatrali su njemakim filozofom i jo ga smatraju!... Pazim da ne kaem to mislim o Nijemcima... Nije li Kant u francuskoj revoluciji vidio prijelaz neorganskoga oblika drave u organski? Nije li se on pitao postoji li dogaaj koji se uope ne moe objasniti drukije nego moralnom sklonou ovjeanstva kako bi se njome jednom zauvijek dokazala "tendencija ovjeanstva prema dobrome"? Kantov odgovor: "To je revolucija." Promaeni instinkt u svemu i svakomu, protupriroda kao instinkt, njemaka dekadencija kao filozofija to je Kant!

4 5

Iskonski grijeh (lat.) Tbinger se nalazi u Njemakoj. Tubinka kola (Tbinger Stift) je uvena protestantska ustanova u kojoj su, krajem XVIII stolea, izmeu ostalih uili Schelling, Hlderlin i Hegel. (prev.)

12. Izuzimam nekoliko skeptika, pristojni tip u povijesti filozofije: no, ostatak ne poznaje primarne zahtjeve intelektualnoga potenja. Svi se zajedno ponaaju kao babe, svi ti veliki sanjari i udesne ivotinje za njih su "lijepi osjeaji" ve argumenti, "uzdignuta prsa" mijeh boanstva; uvjerenje kriterij istine. Kant jo na posljetku, u "njemakoj" nevinosti, pokuava taj oblik pokvarenosti, taj nedostatak intelektualne savjesti, pretvoriti u znanost pod pojmom "praktiki um". Upravo stoga izmislio je nekakav um, a um nas ne bi trebao zabrinjavati kad se oglasi moral, kad se oglasi uzvieni zahtjev "mora". Ako se uzme o obzir da je u svih naroda filozof tek daljnji razvitak sveenikoga tipa, vie ne iznenauje to sveeniko naslijee, to krivotvorenje pred samim sobom. Ako imamo svete zadae, na primjer poboljati, spasiti, izbaviti ljude, ako u njedrima nosimo boanstvo, ako smo glasnogovornici onostranih imperativa, onda smo s takvom misijom ve izvan svih samo razumskih vrijednosti ve sami posveeni takvom zadaom, ve sami tip viega reda! ... to se sveenika tie znanost! On je previsoko da bi za to mario! A sveenik je dosad vladao! On je odreivao pojam "istinit" i "neistinit"!... 13. Nemojmo ovo podcijeniti: mi sami, mi slobodni duhovi, ve jesmo "prevrednovanje svih vrijednosti", iva objava rata i svim starim pojmovima "istinitog" i "neistinitog" i pobjede nad njima. Najvrednije spoznaje otkrivaju se najkasnije; ali najvrednije su spoznaje metode. Sve metode, sve pretpostavke nae sadanje znanstvenosti navlaile su na sebe tisuljetni prezir, zbog njih je ovjek bio iskljuen iz druenja s "estitim" ljudima smatrali su ga "neprijateljem Boga", prezirateljem istine, "opsjednutim". U znanstvenom znaaju bio je andala 6 ... Imali smo protiv sebe sav patos ovjeanstva njihov pojam o tome to treba biti istina, to treba biti dunost istine: svaki "treba" bio je dosada okrenut protiv nas... Nai objekti, nae prakse, na mirni, oprezni nepovjerljivi nain sve je to njemu bilo potpuno nedostojno i prezira vrijedno. Moda bismo se na posljetku smjeli pitati, donekle primjereno, nije li zapravo estetski ukus drao ovjeanstvo u takvoj dugoj sljepoi: ono je od istine trailo pitoreskni uinak, od spoznavatelja je istodobno trailo da on snano djeluje na osjetila. Naa mu skromnost najdulje nije bila po ukusu... O, kako su to pogodili, ti Boji purani 14. Nauili smo drukije misliti. Postali smo u svemu skromniji. Podrijetlo ovjeka vie ne izvodimo iz "duha", iz "boanstva", ponovno smo ga smjestili meu ivotinje. Smatramo ga najjaom ivotinjom, jer je najlukaviji: odatle njegova duhovnost. S druge strane, branimo se od ispraznosti, koja bi i ovdje htjela ponovno biti glasna: kao da je ovjek bio velika skrivena namjera ivotinjskoga razvitka. On nipoto nije kruna stvaranja, svako je bie, uz njega, na istom stupnju savrenstva... I tvrdei to, tvrdimo jo previe: ovjek je srazmjerno najneuspjelija ivotinja, najbolesnija, koja je najopasnije odlutala od svojih instinkata premda je, uza sve to, i najzanimljivija! to se tie ivotinja, Descartes se prvi usudio iznijeti misao, sa smjelou vrijednom potovanja, da ivotinju smatra mehanizmom: naa se cijela fiziologija trudi da dokae tu tvrdnju. Mi, logino, i ne stavljamo ovjeka u pozadinu, kako je to inio jo Descartes: ono to se danas openito shvaa o ovjeku, ne ide dalje od
6

Pripadnik najnie indijske kaste (prev.)

mehanicistikoga poimanja ovjeka. Neko su ovjeku u miraz viega reda dali "slobodnu volju", danas smo mu i volju uzeli, u smislu da se to vie ne smije shvaati kao sposobnost. Stara rije "volja" slui samo za oznaavanje rezultante, vrstu individualne reakcije koja nuno slijedi niz dijelom proturjenih, dijelom skladnih poticaja: volja vie ne "djeluje", vie ne "motivira"... Prije se u ovjekovoj svijesti, u "duhu", vidio dokaz njegova vieg podrijetla, njegova boanskoga podrijetla; kako bi postigao savrenstvo, savjetovali su mu da poput kornjae uvue u sebe osjetila, da prekine druenje sa zemaljskim, da odbaci smrtni omota tako da od njega ostane glavnina, "isti duh". I tome smo promijenili miljenje: osvjeivanje, "duh", smatramo upravo simptomom relativne nesavrenosti organizma, iskuavanjem, napipavanjem, promaajem, mukom za koju je potroeno nepotrebno mnogo ivane snage poriemo da se bilo to moe uiniti savrenim sve dok se to ini jo svjesno. "isti duh" ista je glupost: odbijemo li ivani sustav i osjetila, "smrtni omota", tada smo se preraunali nita drugo!... 15. Ni moral ni religija ne dodiruju se u kranstvu ni sa jednom tokom stvarnosti. Sami imaginarni uzroci ("Bog", "dua", "ja", "duh", "slobodna volja" ili takoer "neslobodna"); same imaginarne posljedice ("grijeh", "izbavljenje", "milost", "kazna", "oprost grijeha"). Openje imaginarnih bia ("Bog" "duhovi" "due"); imaginarna prirodna znanost (antropocentrina; potpuni nedostatak pojma prirodnih uzroka) imaginarna psihologija (sami nesporazumi sa samima sobom, tumaenja ugodnih i neugodnih opih osjeaja, na primjer stanja nervusa simpatikusa uz pomo sporazumijevanja znakovima religijsko-moralne idiosinkrazije "kajanje", "grinja savjesti", "iskuavanje avla", "Boja blizina"); imaginarna teleologija ("kraljevstvo Boje", "posljednji sud", "vjeni ivot"). Taj svijet iste fikcije razlikuje se, na njegovu veliku tetu, od svijeta snova time to potonji odraava stvarnost, dok on stvarnost krivotvori, obezvrjeuje, nijee. Tek kad je pronaen pojam "prirode" kao protupojam "Bogu", rije "prirodan" morala se poistovjetiti s rijeju "opak" sav onaj svijet fikcije ima korijene u mrnji prema prirodnome ( stvarnosti! ), on je izraz duboka nezadovoljstva sa stvarnim... Ali time se sve objanjava. Tko jedini ima razloga da se laima izvue iz stvarnosti? Tko od nje boluje. No, bolovati od stvarnosti znai biti unesreena stvarnost... Premo osjeaja nezadovoljstva nad osjeajima zadovoljstva uzrok je toga fiktivnog morala i religije: no takva premo daje formulu za dekadenciju... 16. Na isti zakljuak prisiljava nas kritika kranskoga pojma o Bogu. Narod koji jo vjeruje u sebe, ima jo i svojega Boga. U njemu tuje uvjete zbog kojih je iznad svih drugih, svoje vrline on projicira svoje samozadovoljstvo, svoj osjeaj moi u bie kojemu na tome moe biti zahvalan. Tko je bogat, dat e; ponosan narod treba Boga kako bi rtvovao... Religija je u takvim uvjetima oblik zahvalnosti. ovjek je zahvalan na samom sebi: zato je potreban Bog. Takav Bog mora biti u stanju koristiti i tetiti, moi biti prijatelj i neprijatelj dive mu se u dobru i u zlu. Protuprirodna kastracija Boga u samo dobra Boga bila bi izvan svega poeljnoga. Potreban je i zao i dobar Bog: pa, ovjek vlastito postojanje ne zahvaljuje ba toleranciji, ovjekoljublju... Kome bi bio vaan Bog koji ne bi znao za gnjev, osvetu, zavist, podsmijeh, lukavstvo i nasilje? kojemu moda ne bi bio poznat ni zanosni ardeur 7 pobjede i unitenja? Takva Boga ne bismo razumjeli: emu bismo ga onda imali? Svakako: kad narod propada; kad konano osjea da gubi vjeru u budunost, nadu u slobodu;
7

ar (franc.)

kad mu pokornost kao primarna korist, vrline pokorenih prodru u svijest kao uvjeti odranja, tada se i njegov Bog mora promijeniti. On postaje podmukao, straljiv, skroman, savjetuje "mir due", prestanak mrnje, obzir, ak "ljubav" prema prijatelju i neprijatelju. Ustrajno moralizira, uvlai se u pilju svake privatne vrline, postaje svaiji Bog, postaje privatna osoba, postaje kozmopolit... Prije je predstavljao narod, jainu naroda, sve agresivno i vlastohlepno iz due naroda: sada je jo samo dobri Bog... Zapravo, nema druge alternative za bogove: ili su volja za mo i sve dok je tako, bit e narodni bogovi ili nemo za mo i tada postaju nuno dobri... 17. Kad god u bilo kojem obliku padne volja za mo, javlja se i fizioloka slabost, dcadence. Boanstvo dekadencije, obrezivanjem lieno svojih najmuevnijih vrlina i nagona, sada nuno postaje Bog fizioloki zaostalih, slabih. Oni sebe ne zovu slabima, nazivaju se "dobrima". Razumije se, bez nagovjetaja i potrebe, u kojim je tek trenucima povijesti mogua dualistika fikcija dobroga i zlog Boga. S istim instinktom, s kojim pokoreni sputaju svojega Boga na "dobroga po sebi", briu dobre osobine iz Boga svojih pobjednika; osveuju se svojim gospodarima tako da ocrnjuju njihova Boga. Dobri Bog, ba kao i avao, obojica izrodi dcadencea. Kako se moe i danas toliko popustiti ogranienosti kranskih teologa da bi se s njima donijela odluka kako daljnji razvitak pojma o Bogu od "Boga Izraela", od pukoga boga u kranskoga boga, u utjelovljenje svega dobroga predstavlja napredak? No, i sam Renan to ini. Kao da Renan ima pravo na ogranienost! Suprotnost ipak udara u oi. Ako se uvjeti uzlaznoga ivota, ako se sve jako, hrabro, zapovjedniko, ponosito eliminira iz pojma bog, ako on tone korak po korak u simbol tapa za umorne, u spasilako sidro za sve utopljenike, ako postaje bog sirotinje, bog grenika, bog bolesnika par excellence, a zadri predikat "spasitelj", "otkupitelj" kao boji predikat openito: o emu govori takav preobraaj? takva redukcija boanskoga? Dodue: "Kraljevstvo Boje" time se povealo. Prije ga je imao samo jedan narod, njegov "izabrani" narod. U meuvremenu je otiao, ba kao i njegov narod, u tuinu, na putovanje, i otada se vie nigdje nije smirio: sve dok na posljetku nije posvuda bio kod kue, veliki kozmopolit sve dok nije pridobio "veliki broj" i pola zemaljske kugle. No, Bog "velikoga broja", demokrat meu bogovima, ipak nije postao ponosni poganski bog: ostao je idov, ostao je Bog zabaenih ulica, Bog mranih kuteva i mjesta, svih nezdravih nastambi u cijelom svijetu!... Njegovo zemaljsko kraljevstvo ostalo je kraljevstvo podzemlja, bolnica, suterensko kraljevstvo, kraljevstvo geta... A on sam ostao je tako blijed, tako slab, tako dcadent... Njime su zavladali ak najbljei meu blijedima, gospoda metafiziari, koncepcijski albini. Ti su pleli oko njega mree sve dok on, hipnotiziran njihovim pokretima, i sam nije postao pauk, i sam metafiziar. Tada je ponovno ispleo svijet iz sebe sub specie Spinozae 8 tada se preobrazio u neto sve tanje i bljee, postao "ideal", postao "isti duh", postao "absolutum", postao "stvar po sebi"... Propast jednoga boga: Bog je postao "stvar po sebi"... 18. Pojam kranskoga Boga Bog kao bog bolesnih, Bog kao pauk, Bog kao duh najpokvareniji je od svih pojmova o Bogu stvorenih na zemlji; on moda predstavlja mjerilo niskog vodostaja u silaznom razvitku tipa bogova. To je Bog koji se izrodio u proturjeje ivota, umjesto da bude njegovo preobraenje i vjeno da! U Bogu je objavljeno neprijateljstvo prema ivotu, prema prirodi, prema volji za ivotom! Bog je formula za svako
8

Igra rijei u njemakom jeziku. Pauk i Spinoza. Pauk je Spinne. (prev.)

klevetanje "ovostranosti", za svaku la o "onostranosti"! U Bogu se tuje nitavilo, volja za nitavilom proglaena je svetom!... 19. injenica to jake rase sjeverne Europe nisu odbacile kranskoga Boga doista ne slui na ast njihovoj religijskoj sklonosti, a da se ukus i ne spominje. Ve su se morale obraunati s takvim bolesnim i staraki slabim izrodom dekadencije. No, na njima je prokletstvo zato to se s njim nisu obraunale: tu bolest, tu starost, to proturjeje primile su u sve svoje instinkte otada vie nisu stvorile Boga! Gotovo dva tisuljea i jo ni jedan jedini novi Bog! Naprotiv, jo uvijek postoji i kao da s pravom postoji, kao ultimatum i maksimum bogotvorne sile, creator spiritusa u ovjeku, taj nemilosrdni Bog kranskoga monotono-teizma! Ta hibridna tvorba propasti sazdana od nitice, pojma i proturjeja, u kojoj su ozakonjeni svi instinkti dekadencije, sve plaljivosti i umori due! 20. Svojom osudom kranstva ne bih htio nanijeti nepravdu srodnoj religiji, koja svojom brojnou ak premauje broj kranskih sljedbenika, nepravdu budizmu. Obje su tijesno povezane kao nihilistike religije, religije dekadencije i obje su na najudniji nain odvojene jedna od druge. Kritiar kranstva duboko je zahvalan indijskim uenjacima na tome to se danas one mogu usporediti. Budizam je stotinu puta realniji od kranstva u njemu je utjelovljeno naslijede objektivnoga i promiljenog postavljanja problema, dolazi nakon stoljeima staroga filozofijskog pokreta, pojam "Bog" ve je dokinut kad se on javlja. Budizam je jedina prava pozitivistika religija koju nam prua povijest; i u svojoj spoznajnoj teoriji (strogom fenomenalizmu ), on vie ne govori o "borbi protiv grijeha" nego, dajui potpuno pravo stvarnosti, o "borbi protiv bola". Iza sebe je ve ostavio time se uvelike razlikuje od kranstva samoobmanu pojmova o moralu on je, govorei mojim jezikom, onkraj dobra i zla. Dvije su fizioloke injenice, na kojima se on temelji i na koje se usredotouje: prvo, prevelika senzibilnost, koja se oituje kao rafinirana sposobnost za bol; drugo, prevelika duhovnost, predug ivot u pojmovima i logikim postupcima, zbog ega je instinkt osobe oteen u korist "bezlinoga" ( oba e stanja iz iskustva poznavati barem neki moji itatelji, oni "objektivni", poput mene). Na temelju tih fiziolokih uvjeta nastala je depresija: protiv nje Buda postupa higijenski. Suprotstavlja joj ivot u prirodi, nomadski ivot, umjerenost i briljivost u izboru hrane; oprez prema svim alkoholnim piima; takoer oprez prema svim afektima, koji stvaraju uljivost, od kojih uzavre krv; nikakvu zabrinutost, ni za sebe, ni za druge. On trai predodbe koje umiruju ili razvedravaju pronalazi sredstva za odvikavanje od drugih. Smatra da dobrota, biti dobar, potie zdravlje. Molitva je iskljuena kao i askeza; nema kategorikoga imperativa, openito nikakve prisile, pa ni unutar samostanske zajednice ( iz koje se moe ponovno izii ). Sve bi to bila sredstva kako bi se pojaala ona prevelika senzibilnost. Upravo stoga i ne trai borbu protiv neistomiljenika; njegov nauk ne brani se ni od ega toliko koliko od osjeaja osvete, odbojnosti, ressentimenta ( "neprijateljstvom se ne izbija neprijateljstvo": dirljivi refren cijeloga budizma...) Upravo ti afekti bili bi potpuno nezdravi s obzirom na glavnu dijetetsku namjeru. Duhovni umor, s kojim je suoen i koji se izraava u prevelikoj "objektivnosti" (to jest, u slabljenju individualnoga zanimanja, gubitku teita, "egoizmu"), on suzbija strogim svoenjem i najduhovnijih interesa na osobu. U Budinu uenju egoizam postaje obveza: naelo "jedno je prijeko potrebno" i "kako se oslobaa bola" regulira i ograniava svu duhovnu dijetu ( moda bismo se mogli sjetiti onoga Atenjanina koji se takoer zaratio s

istom "znanstvenou", Sokrata koji je i u carstvu problema osobni egoizam uzdignuo do morala). 21. Uvjet za budizam je vrlo blaga klima, velika blagost i liberalnost moralnih norma, nikakav militarizam i da izvorite toga pokreta bude u viim, pa i u uenim slojevima. Tei se za vedrinom, mirom, beeljnou kao najviem cilju i taj se cilj postie. Budizam nije religija u kojoj se tei samo za savrenstvom: savrenstvo je normalan sluaj. U kranstvu instinkti pokorenih i potlaenih dolaze na prvo mjesto; najnii slojevi trae u njemu spas. U njemu se kao zanimanje, kao sredstvo protiv dosade, prakticira kazuistika grijeha, samokritika, inkvizicija savjesti; u njemu se uporno odrava afekt (molitvom) prema moniku, nazvanom "Bog"; u njemu se ono najvie smatra nedostinim, darom, "milou". U njemu nema ni javnosti; skrovite, tamna prostorija kranski su. U njemu se prezire tijelo, higijena odbija kao ulnost; i sama Crkva brani se od istoe ( prva kranska mjera nakon izgona Maura bilo je zatvaranje javnih kupalita, kojih je samo u Cordobi bilo 270). Kranski je odreeni smisao za okrutnost, prema sebi i drugima; mrnja prema neistomiljenicima; volja za proganjanje. Prevladavaju mrane i razdraljive predodbe; najpoeljnija su stanja, nazvana najuzvienijim imenima, epileptoidna; doputena je dijeta koja pogoduje morbidnim pojavama i prenapinje ivce. Kransko je smrtno neprijateljstvo prema zemaljskim gospodarima, prema "otmjenima" a istodobno skriveno, tajno natjecanje ( njima se ostavlja "tijelo", hoe se samo "dua"...) Kranski je mrziti duh, ponos, hrabrost, slobodu, libertinage 9 duha; kranski je mrziti osjetila, radosti osjetila, radost openito... 22. Kada je to kranstvo napustilo svoje prvo uporite, najnie slojeve, podzemlje antikoga svijeta, kada je medu barbarskim narodima polo u potragu za moi, pretpostavka vie nisu bili umorni ljudi, ve u dui podivljali i rastrgani ljudi imalo je jaka, ali neuspjela ovjeka. Nezadovoljstvo samim sobom, sama bol ovdje nije kao kod budista prekomjerna razdraljivost i sposobnost za bol, ve naprotiv, prejaka elja za nanoenjem boli, za oslobaanjem unutarnje napetosti u neprijateljskim radnjama i predodbama. Kranstvu su bili prijeko potrebni barbarski pojmovi i vrijednosti kako bi zagospodarilo barbarima: to su rtvovanje prvoroenca, pijenje krvi na priesti, preziranje duha i kulture; svakakvo muenje, osjetimo i neosjetilno; prekomjerna rasko kulta. Budizam je religija za ljude kasnijega doba, za dobre, blage, nadasve produhovljene rase koje nadasve lako osjeaju bol ( Europa jo dugo nee biti zrela za njega ): on je vraanje tih ljudi u mir i vedrinu, na dijetu u duhovnom, na odreenu ovrsnutost u tjelesnome. Kranstvo eli zagospodariti zvijerima; njegov je nain da ih uini bolesnima slabljenje je kranski recept za kroenje, za "civilizaciju". Budizam je religija za svretak i umor civilizacije, kranstvo je jo i ne nalazi eventualno je osniva. 23. Budizam je, ponovimo, stotinu puta hladniji, istinskiji, objektivniji. Njemu vie nije potrebno svoju patnju, svoju sposobnost za bol uiniti dolinom tumaenjem grijeha samo kae ono to misli, "ja patim". Naprotiv, barbarinu patnja sama po sebi nema nita dolino:
9

Slobodoumlje, slobodarstvo. (franc.)

njemu je najprije potrebno objanjenje kako bi mogao sebi priznati da pati (njegov ga instinkt prije upuuje na to da porie patnje, da tiho trpi). Ovdje je rije "davao" blagodat: ovjek je imao premonoga i stranog neprijatelja nije se trebao sramiti patnje od takva neprijatelja. Kranstvo ima u osnovi nekoliko orijentalnih finesa. Ono prije svega zna da je zapravo potpuno svejedno je li neto istina, ali je nadasve vano ako se vjeruje da je istina. Istina i vjera da je neto istina: dva potpuno odvojena interesna svijeta, gotovo oprena svijeta do jednoga i do drugoga dolazi se sasvim razliitim putevima. Znanje o tome ini gotovo mudraca na Istoku: tako to shvaaju brahmani, tako to shvaa Platon, tako svaki uenik ezoterije. Ako je, primjerice, srea u tome da se ovjek iskupi od grijeha, nije nuna pretpostavka da je ovjek grijean nego da se osjea grijenim. No, ako je openito prije svega potrebna vjera, mora se diskreditirati um, spoznaja, istraivanje: put k istini postaje zabranjeni put. Jaka nada mnogo je vei ivotni poticaj od bilo koje pojedinane, doista postignute sree. U patnicima treba odravati nadu kojoj se ne moe suprotstaviti nikakva zbilja koja se ne dokida ispunjenjem: nada u onostranost. (Upravo zbog te sposobnosti ulijevanja lane nade nesretnicima tu su nadu Grci smatrali najveim zlom, pravim podmuklim zlom: ostavljena je u posudi zla.) Kako bi ljubav bila mogua, Bog mora biti osoba; kako bi se najnii instinkti mogli oglasiti, Bog mora biti mlad. Radi enske gorljivosti na najistaknutije mjesto postavili su lijepa sveca, a radi mukaraca Mariju. Sve to s pretpostavkom da kranstvo eli zagospodariti na tlu na kojemu su afrodizijski kultovi ili kultovi Adonisa ve odredili pojam kulta. Zahtjev za ednou pojaava estinu i nutrinu religijskoga instinkta ona ini kult toplijim, zanesenijim, duevnijim. Ljubav je stanje u kojemu ovjek vidi stvari uglavnom onakvima kakve one nisu. U tome je snaga iluzije najjaa, a takva je i snaga koja zaslauje, preobraava. U ljubavi ovjek izdri vie negoli inae, trpi sve. Bilo je potrebno izmisliti religiju u kojoj se moe ljubiti: time je prebroeno najgore u ivotu vie se uope ne vidi. Toliko o te tri kranske vrline, vjeri, ljubavi, nadi: ja ih zovem trima kranskim domiljatostima. Budizam je zakasnio, previe je pozitivistiki da bi jo i na taj nain bio domiljat. 24. Ovdje samo dotiem problem nastanka kranstva. Prvo pravilo za njegovo rjeenje glasi: kranstvo treba shvatiti samo imajui u vidu tlo na kojemu je izniknulo ono nije protupotez idovskom instinktu, ono je njegov slijed, jo jedan zakljuak u njegovoj zastraujuoj logici. U formuli Spasitelja: "... spasenje dolazi od idova". Drugo pravilo glasi: psiholoki tip Galilejca jo je prepoznatljiv, ali tek u njegovoj potpunoj degeneraciji (koja je istodobno osakaenje i pretrpanost udnim crtama ) mogao je posluiti onome za to je upotrijebljen, tipu spasitelja ovjeanstva. idovi su najudniji narod u povijesti svijeta, jer su, suoeni s pitanjem "biti ili ne biti", s potpunom i nadasve nevjerojatnom svijeu preferirali "biti" po svaku cijenu: ta je cijena bila radikalno krivotvorenje sve prirode, sve prirodnosti, sve realnosti, svega unutarnjega kao i vanjskog svijeta. Ogradili su se od svih uvjeta pod kojima je dotada jedan narod mogao ivjeti, smio ivjeti, stvorili su od sebe pojam suprotnosti prirodnim uvjetima oni su, jedno za drugim, religiju, kult, moral, povijest, psihologiju nepopravljivo izvrnuli u proturjeje svojih prirodnih vrijednosti. Ponovno se susreemo s istom pojavom i u neizrecivo veim razmjerima, ali ipak samo s kopijom kranska Crkva, u usporedbi sa "svetim narodom", nema nikakvo pravo na originalnost. idovi su, upravo stoga, najsudbonosniji narod u povijesti svijeta: u tijeku svojega kasnijeg djelovanja dali su takvu krivu sliku ovjeanstva da se kranin i danas moe osjeati antisemitom ne smatrajui sebe krajnjom idovskom konzekvencijom.

U svojoj "Genealogiji morala" prvi put sam psiholoki predstavio pojam suprotnosti plemenitoga morala i ressentimenta; drugi je nastao nijekanjem prvoga: ali, to je skroz-naskroz idovsko-kranski moral. Kako bi se reklo "ne" svemu to na zemlji predstavlja uzlazno kretanje ivota, uspjelost, mo, ljepotu, samopotvrdivanje, instinkt ressentimenta, koji je postao genij, trebalo je izmisliti jedan drugi svijet, odakle se javlja potvrivanje ivota kao zlo, kao neto samo po sebi pokvareno. Psiholoki gledano kroz povijest, idovi su narod najotpornije ivotne snage, koji dobrovoljno, doveden u nemogue uvjete, zbog vrlo velike mudrosti samoodranja, staje na stranu svih instinkata dekadencije ne kao potinjeni, nego zato to su u njima otkrili mo kojom se moe potvrditi u "svijetu". Oni su suprotnost svih dekadenata: morali su ih prikazati do privida da su s non plus ultra glumakim genijem znali stati na elo svih dekadentnih pokreta ( kao Pavlovo kranstvo) kako bi od njih stvorili neto jae od svake afirmativne strane ivota. Dekadencija je tek sredstvo za onu vrstu ljudi koji u idovstvu i kranstvu tee za moi, za sveeniku vrstu: ivotni je interes te vrste ljudi uiniti ovjeanstvo bolesnim te iskrenuti pojmove "dobra" i "zla", "istinitoga" i "lanog" u ivotno opasni i za ovaj svijet uvredljiv smisao. 25. Povijest Izraela neprocjenjiva je kao tipina povijest oduzimanja svega prirodnoga prirodnim vrijednostima: ovdje u u glavnim crtama spomenuti pet injenica. U poetku, ponajprije u doba kraljevstva, i Izrael se prema svim stvarima odnosio ispravno, to jest prirodno. Njegov Jahve bio je izraz svijesti o moi, zadovoljstva samim sobom, nade u sebe: u njemu su oekivali pobjedu i spasenje, s njim su vjerovali prirodi da daje ono to je narodu potrebno prije svega kiu. Jahve je Bog Izraela i stoga Bog pravednosti: logika svakoga naroda koji je moan i toga i te kako svjestan. U sveanim obredima izraavaju se te obje strane samopotvrde jednoga naroda: zahvalan je na velianstvenim sudbinama kojima se uzdigao, zahvalan je na godinjim mijenama i na svojoj srei u stoarstvu i ratarstvu. Takvo je stanje dugo ostalo idealom, pa i onda kada je bilo ukinuto na alostan nain: zbog anarhije iznutra i Asiraca izvana. No narod je kao najpoeljniju zadrao viziju kralja koji je dobar vojnik i strog sudac: ponajprije onaj tipini prorok (to jest kritiar i satiriar trenutka) Izaija. No, ni jedna nada nije se ispunila. Stari Bog nije vie nita mogao od onoga to je prije mogao. Trebalo ga je napustiti. to se dogodilo? Promijenio se njegov pojam njegovu se pojmu oduzela prirodnost zadrali su ga uz tu cijenu. Jahve, bog "pravednosti" nije vie jedinstvo s Izraelom, izraz samosvijesti naroda: samo jo jedan bog pod uvjetima... Pojam o njemu biva orue u rukama sveenikih agitatora koji sada svu sreu tumae kao nagradu, svu nesreu kao kaznu za neposlunost Bogu, kao "grijeh": najlaljivija manira tumaenja navodnoga "udorednog svjetskog poretka", kojim je, jednom zauvijek, prirodni pojam "uzroka" i "posljedice" okrenut naglavce. Tek kad se, nagradom i kaznom, prirodna kauzalnost ukloni iz svijeta, potrebna je protuprirodna kauzalnost: sada slijedi cijeli ostatak neprirodnoga. Bog koji zahtijeva umjesto Boga koji pomae, savjetuje, koji je u biti rije za svako sretno nadahnue hrabrosti i samopouzdanja... Moral vie nije izraz uvjeta ivota i rasta jednoga naroda, nije vie njegov najnii instinkt ivota, nego je postao apstraktan, postao suprotnost ivotu moral kao temeljno izopaenje fantazije, kao "zao pogled" na sve. to je idovski, to kranski moral? Sluaj kojemu je oduzeta nevinost; nesrea okaljana pojmom "grijeha"; zdravlje protumaeno kao opasnost, kao "iskuenje"; fizioloko loe stanje zatrovano crvom savjesti...

26. Pojam Boga krivotvoren; pojam morala krivotvoren idovsko se sveenstvo nije tu zaustavilo. Nije bila potrebna cijela povijest Izraela: dosta je bilo! Ti su sveenici ostvarili to udo krivotvorenja, a dokaz toga je velik dio Biblije: oni su prolost vlastita naroda, s ironijom bez premca, za svaku tradiciju, za svaku povijesnu realnost, preveli u religioznost, to jest, od nje napravili glupi spasonosni mehanizam krivnje prema Jahvi i kazne, pobonosti prema Jahvi i nagrade. Taj bi nam najsramotniji in krivotvorenja povijesti bio mnogo bolniji da nam ta tisuljeima stara crkvena interpretacija povijesti nije gotovo otupila osjeaj prema zahtjevima za ispravnou in historicis. A filozofi su sekundirali Crkvi: la o "udorednom svjetskom poretku" provlai se kroz cijeli razvitak filozofije, pa i novije. to znai "udoredni svjetski poredak"? Da jednom zauvijek postoji volja Boja to ovjek mora initi i ega se mora okaniti; da se vrijednost jednoga naroda, pojedinca, mjeri po tome koliko se mnogo ili koliko se malo potuje Boja volja; da se u sudbinama jednoga naroda, pojedinca, Boja volja dokazuje kao nadmona, to jest kao ona koja kanjava i nagrauje, prema stupnju poslunosti. Realnost umjesto te bijedne lai znai sljedee: parazitska vrsta ovjeka koja uspijeva samo na raun svih zdravih tvorbi ivota, sveenik, zlorabi ime Boje: stanje stvari, u kojem sveenik odreuje vrijednost stvari, naziva "kraljevstvom Bojim"; sredstva kojima moe postii takvo stanje ili ga odrati naziva "Bojom voljom"; s hladnokrvnim cinizmom ocjenjuje narode, vremena, pojedince prema tome jesu li iskoristili ili se suprotstavili sveenikoj nadmoi. Promatrajmo ih na djelu: u rukama idovskih sveenika veliko doba u povijesti Izraela postalo je doba propasti; progonstvo, duga nesrea pretvorila se u vjenu kaznu za to veliko doba doba u kojem sveenik jo nije bio nita... Oni su od monih, vrlo slobodnih likova izraelske povijesti inili, prema potrebi, bijedne pokornike i licemjere ili "bezbonike", pojednostavnili su psihologiju svakoga velikog dogaaja na idiotsku formulu "poslunost ili neposlunost Bogu". Korak dalje: "Boja volja", to jest uvjeti za odranje sveenike moi, mora biti poznata stoga je potrebno "otkrivenje". Jasnije reeno: potrebna je velika knjievna krivotvorina, otkriva se "sveto Pismo" objavljeno je sa svom hijeratskom pompoznou, s danima pokore i jadikovkama zbog duga "grijeha". "Volja Boja" odavno se ustalila: sva je nesrea u tome da se ovjek otuio od "Svetoga pisma"... Ve se Mojsiju oitovala "volja Boja"... to se bilo dogodilo? Sveenik je sa strogom pedantnou jednom zauvijek formulirao, sve do velikih i malih poreza koji su mu se morali platiti ( pritom se ne smiju zaboraviti najukusniji komadi mesa, jer sveenik dere bifteke), to eli imati, "to je volja Boja"... Otada je sve u ivotu tako sreeno da je sveenik posvuda prijeko potreban; pri svakom prirodnom dogaaju u ivotu, pri poroaju, braku, bolesti, smrti, a da se rtva ("veera") i ne spominje, pojavljuje se sveti parazit da tim dogaajima oduzme prirodnost: njegovim jezikom da ih "posveti"... Naime, to se mora shvatiti: svaki prirodni obiaj, svaka prirodna ustanova (drava, sudski poredak, brak, njega bolesnika i skrb za siromane), svaka potreba potaknuta ivotnim instinktom, ukratko sve, to je po sebi vrijedno, biva parazitizmom sveenika (ili "udorednim svjetskim poretkom") uglavnom obezvrijeeno, suprotstavljeno vrijednosti: potrebno je naknadno odobrenje nuna je mo koja dodjeljuje vrijednost, mo koja time nijee prirodu, koja upravo time stvara vrijednost... Sveenik obezvrjeuje, oskvrnjava prirodu: uz tu cijenu i postoji. Neposlunost Bogu, to jest sveeniku, nepotivanje "zakona" dobiva sada naziv "grijeh"; sredstva za ponovno "pomirenje s Bogom" jesu sredstva, kako se i dolikuje, pomou kojih je zajamena samo jo temeljitija pokornost sveeniku: sveenik jedini "izbavlja"... Ako se na to gleda psiholoki, u svakom sveeniki organiziranom drutvu "grijesi" su nuni: oni su pravo oruje moi, sveenik ivi od grijeh, njemu je potrebno da se "grijei"... Glavno naelo: "Bog oprata onomu koji se kaje" jasnije reeno: koji se pokorava sveeniku.

27. Na takvu lanom tlu, na kojem je svaka prirodna vrijednost, svaka realnost imala protiv sebe najdublje instinkte vladajue klase, izraslo je kranstvo, oblik smrtnoga, jo nenadmaenoga neprijateljstva prema stvarnosti. "Sveti narod", koji je za sve zadrao samo sveenike vrijednosti, samo sveenike rijei i sa zastraujuom dosljednou odvojio od sebe sve jo postojee sile na svijetu kao neto "nesveto", kao "svijet", kao "grijeh" taj je narod za svoj instinkt izveo posljednju formulu, koja je bila logina do samonijekanja: nijekao je, kao kranstvo, i posljednji oblik realnosti, "sveti narod", "izabrani narod", samu idovsku realnost. Taj je sluaj prvorazredan: mali buntovniki pokret, krten imenom Isusa Nazaretskoga, ponovno je idovski instinkt drugim rijeima, sveeniki instinkt, koji sveenika vie ne podnosi kao realnost, izmiljotinu jo apstraktnijega oblika postojanja, jo nerealniju viziju svijeta negoli je oblikuje organizacija Crkve. Kranstvo negira Crkvu... Ne vidim protiv ega je bio taj ustanak, ijim se pokretaem ispravno ili neispravno smatra Isus, ako to nije bio ustanak protiv idovske Crkve upravo u onom smislu u kojem danas uzimamo tu rije. Bio je to ustanak protiv "dobrih i pravednih", protiv "svetaca Izraela", protiv hijerarhije u drutvu ne protiv njegove pokvarenosti, nego protiv kaste, privilegije, poretka, formule; bila je to nevjera u "vie ljude", Ne izreeno protiv svega sveenikog i teolokog. No hijerarhija koja je time, pa makar tek na trenutak, dovedena u pitanje, bila je sojenica u kojoj je idovski narod, nasred "vode", jo uglavnom opstao, muno steena posljednja mogunost ostanka, ostatak njegove politike posebne egzistencije: napad na nju bio je napad na najdublji instinkt naroda, na najilaviju volju naroda za ivotom koja je ikada postojala na zemlji. Taj sveti anarhist, koji je pozvao prosti narod, odbaenike i "grenike", andalu u idovstvu, na pobunu protiv vladajuega poretka jezikom, ako je vjerovati Evaneljima, koji bi i danas odveo u Sibir, bio je politiki prijestupnik, ako su politiki prijestupnici uope bili mogui u apsurdno nepolitikoj zajednici. To ga je dovelo na kri: dokaz toga je natpis na kriu. Umro je zbog svoje krivnje koliko god se to esto tvrdilo, nema nikakva razloga da je umro zbog krivnje drugih. 28. Posve je drugo pitanje je li on uope bio svjestan takve suprotnosti nisu li ga osjeali samo kao tu suprotnost. I tek ovdje dotiem problem psihologije Spasitelja. Priznajem da malo knjiga itam s tolikim potekoama kao Evanelja. Te se potekoe razlikuju od onih ije je opravdanje uena radoznalost njemakoga duha proslavila jednom od svojih najnezaboravnijih pobjeda. Davno je prolo doba kada sam i ja, poput svakoga mladog znanstvenika, s mudrom sporou istanana filologa uivao u djelu neusporediva Straussa. Tada mi je bilo dvadeset godina: sada sam preozbiljan za to. to me se tiu proturjeja "predaje"? Kako se svetake legende uope mogu zvati "predajom"! Prie o svecima najnejasnija su literatura koja uope postoji: primjena znanstvene metode na nju, ako inae nema nikakvih dokumenata, ini mi se unaprijed osuenom puki gubitak vremena za znanstvenika... 29. Mene se tie psiholoki tip Spasitelja. Mogao bi biti ak u Evaneljima unato Evaneljima, koliko god bio osakaen ili nakien udnim osobinama: poput tipa Franje Asikoga sauvanoga u njegovim legendama unato njegovim legendama. Nije posrijedi istina o onome to je uinio, to je rekao, kako je zapravo umro, ve pitanje moe li se njegov

tip jo uope predoiti, je li "predajom sauvan". Meni poznati pokuaji razabiranja iz teksta Evanelja ak povijest "due" ine mi se dokazima odvratne psiholoke lakomislenosti. Gospodin Renan, taj lakrdija in psychologicis dodao je dva najneprimjerenija pojma u svoje objanjenje tipa Isusa: pojam genija i pojam junaka ("hros"). No, ako je bilo to neevaneoski, onda je to pojam junaka. Ovdje se upravo suprotnost svim borbama, svakom osjeaju da se bori, pretvorilo u instinkt: nesposobnost za otpor postaje ovdje moralna pouka ("ne opiri se zlotvoru", najdublja maksima Evanelja, njihov klju u odreenom smislu), blaenstvo u miru, u blagosti, ne-moi-biti-neprijatelj. to znai "radosna vijest"? Pravi ivot, vjeni je ivot naen on nije obean, on je tu, on je u vama: kao ivot u ljubavi, u ljubavi bez odbijanja i iskljuivanja, bez udaljenosti. Svatko je dijete Boje Isus ne trai uope nita za sebe samoga kao dijete Boje svatko je svakomu jednak... Od Isusa praviti junaka! I kakav li nesporazum uope stvara rije "genij"! itav na pojam, na kulturni pojam "duha" nema u svijetu, u kojemu ivi Isus, ba nikakva smisla. Govorei strogim jezikom fiziologa, ovdje bi bila jo umjesnija posve druga rije: rije idiot. Poznato nam je stanje bolesne osjetljivosti opipa, kad se uasavamo svakoga dodira, svakoga hvatanja kruta predmeta. Takav se fizioloki habitus prevodi u njegovu posljednju logiku kao instinktivna mrnja svake realnosti, kao bijeg u "neshvatljivo", u "nepojmljivo", kao odvratnost prema svakoj formuli, svakom pojmu vremena i prostora, svemu to je kruto, moral, institucija, Crkva, kao osjeaj da si kod kue u svijetu, s kojim vie nema dodira nikakva realnost, u jo samo "unutarnjem" svijetu, "istinskom" svijetu, "vjenom" svijetu... "Kraljevstvo je Boje u vama"... 30. Instinktivna mrnja realnosti: posljedica krajnje sposobnosti za bol i razdraljivost koja vie uope ne eli "dodir" jer svaki dodir preduboko osjea. Instinktivno iskljuivanje svake odbojnosti, svakog neprijateljstva, svih granica i daljina u osjeanju: posljedica krajnje sposobnosti za bol i razdraljivost, koja svaki otpor i prisilu na otpor osjea kao nepodnoljivo nezadovoljstvo (to jest kao neto tetno, kao neto to odvraa od instinkata samoodranja) i poznaje blaenstvo (zadovoljstvo) samo u tome da se vie ne suprotstavlja, vie nikomu ne suprotstavlja, ni zlu, ni zlotvoru da poznaje ljubav kao jedinu, kao posljednju ivotnu mogunost... To su dvije fizioloke realnosti na kojima, iz kojih je izrastao nauk o otkupljenju. Ja to nazivam korakom dalje u sublimnom razvitku hedonizma na potpuno morbidnoj osnovi. Najsrodniji mu je, premda s velikim dodatkom grke vitalnosti i ivane snage, epikureizam, poganski nauk o spasenju. Epikur tipini dcadent: ja sam ga prvi prepoznao kao takvoga. Strah od bola, pa i od onoga najmanjeg u boli on uope ne moe drukije zavriti negoli u religiji ljubavi... 31. Ve sam prije odgovorio na to pitanje. Taj odgovor pretpostavlja da nam je tip Otkupitelja sauvan samo u vrlo deformiranom obliku. Ta deformacija ima u sebi mnogo vjerojatnosti: takav tip nije iz vie razloga mogao ostati ist, itav i bez dodataka. Zacijelo je i sredina, u kojoj se kretao taj neobini lik, ostavila na njemu tragove, ali jo vie i povijest, sudbina prve kranske zajednice: od njega je u retrospektivi postao tip obogaen osobinama razumljivima tek iz rata i u svrhu propagande. Onaj udni i bolesni svijet, u koji nas uvode Evanelja svijet kao iz ruskog romana, u kojemu kao da druteni otpad, ivane bolesti i "infantilni" idiotizam zakazuju sastanak zacijelo je i bezuvjetno ogrubio taj tip; osobito su prvi apostoli prevodili njegov ivot, koji je sav uplovio u simbole i nerazumljivosti, na

vlastitu sirovost kako bi uope neto od toga razumjeli za njih je taj tip poeo postojati tek nakon uoblienja u poznatije oblike... U Proroka, Mesiju, buduega suca, moralista, udotvorca, u Ivana Krstitelja i to su bile mnoge prigode da se taj tip ne prepozna... Nemojmo, na posljetku, podcijeniti proprium svakoga velikog, posebice sektakoga tovanja: ono brie originalne, esto neugodne i udne osobine i idiosinkrazije sa tovanoga bia ono ih i samo ne vidi. teta to jedan Dostojevski nije ivio u blizini toga nadasve zanimljiva dcadenta, mislim na nekoga koji je znao osjetiti upravo tu zanosnu dra takve mjeavine sublimnoga, bolesnoga i infantilnoga. Posljednji aspekt: taj tip mogao bi se, kao dekadentni tip, doista okarakterizirati osebujnim mnogobrojnim i proturjenim crtama: takvu mogunost ne treba posve iskljuiti. Ipak, sve odvraa od te mogunosti: predaja bi upravo za taj sluaj morala biti zaudno vjerna i objektivna: stoga imamo razloga da pretpostavimo suprotno. Zasada zjapi jaz proturjeja izmeu propovjednika na gori, jezeru i na livadi, ija se pojava doima poput nekakva Bude na neindijskom tlu, i onoga agresivnog fanatika, smrtnoga neprijatelja teologa i sveenika kojega je Renan pakosno slavio kao "le grand matre en ironie" 10 . Ja sam ne dvojim da se obilna koliina ui (pa i esprita) samo zbog uzbuenosti kranske propagande prelila na tip Uitelja: i te kako je poznata bezobzirnost svih sektaa koji, ugledajui se na svojega uitelja, pripremaju svoju apologiju. Kad je prvoj zajednici bio prijeko potreban, protiv teologa, teolog koji sudi, grdi, ljuti se, pakosno cjepidlai, stvorila je sebi "Boga" prema svojim potrebama: i smjesta mu je stavila u usta potpuno neevaneoske pojmove, bez kojih sada nije mogla, "drugo doae", "posljednji sud", svakakve vremenske nade i obeanja. 32. Branim se, ponavljam, od toga da se fanatika ukljui u tip otkupitelja: rije imprieux 11 , koju upotrebljava Renan, ve sama anulira tip. "Radosna vijest" je upravo u tome to vie nema suprotnosti; nebesko carstvo pripada djeci; vjera, iji se glas sada uje, nije izvojevana vjera ona je ovdje, ona je od poetka, ona je tako rei djeja bezazlenost koja se povukla u duhovno. Sluaj zakanjela i u organizmu nerazvijena puberteta barem je fiziolozima poznat kao posljedica degeneracije. Takva se vjera ne ljuti, ne kori, ne brani se; ne donosi "ma" uope ne sluti koliko bi jednoga dana mogla podijeliti ljude. Ne dokazuje se, ni udom, ni nagradom i obeanjem, a jo manje "Pismom": ona je u svakom trenutku sama sebi udo, sama sebi nagrada, sama sebi dokaz, sama sebi "kraljevstvo Boje". Ta se vjera niti ne formulira ona ivi, brani se od formula. Dodue, sluajnost u okolini, jeziku, obrazovanju odreuje nekakav krug pojmova: prvo kranstvo barata samo idovskosemitskim pojmovima (u to ulazi jelo i pie na priesti, pojam koji je Crkva, kao i sve idovsko, tako strano zlouporabila). No, valja pripaziti da se u tome ne vidi neto vie od govora znakova, semiotike, prigode za slikovito izraavanje. Upravo to to se ni jedna rije ne uzima doslovce tom je antirealistu preduvjet kako bi uope mogao govoriti. Medu Indijcima sluio bi se pojmovima samkhya-sistema, meu Kinezima taoistikim i pritom ne bi osjetio nikakvu razliku. Isusa bi se, s malo trpeljivosti u izraavanju, moglo nazvati "slobodnim duhom" sve to je konkretno, njemu nita ne znai: rije ubija, sve to je vrsto, ubija. Pojam, iskustvo zvano "ivot", kako ga on poznaje, opire se svakoj vrsti rijei, formule, zakona, vjere, dogme. On govori samo o onom posve unutarnjem: "ivot" ili "istina" ili "svjetlo" njegova je rije za ono posve unutarnje sve ostalo, itava realnost, itava priroda, ak jezik, za njega ima samo vrijednost znaka, parabole. Tu ne bismo smjeli zabludjeti, koliko god bila primamljiva kranska, to jest crkvena predrasuda: takva par excellence simbolika izvan je svake religije, svakoga pojma kulta, svake povijesti, svake
10 11

Veliki majstor ironije (franc.) Prijek, zapovjedniki (franc.)

prirodne znanosti, svakoga svjetskog iskustva, svakoga znanja, svake politike, svake psihologije, svih knjiga, svake umjetnosti njegovo je "znanje" upravo ista ludost s obzirom na to da takvo neto postoji. Kultura mu nije poznata ni po uvenju, ne treba mu borba protiv nje on je ne nijee... Isto vrijedi za dravu, za cijeli graanski poredak i drutvo, za rad, za rat nikada nije imao razloga da nijee "svijet", nije nikada ni znao za kranski pojam "svijeta"... Njemu je upravo nijekanje" posve nemogue. Nema ni dijalektike, nema ni predodbe o tome da bi se vjera, "istina" mogla dokazati razlozima ( njegovi su dokazi unutarnja "svjetla", osjeaji unutarnjega zadovoljstva i samopotvrivanje, sami "dokazi snage"). Takav se nauk ne moe niti protiviti, on uope ne shvaa da ima i drugih nauka, da ih moe biti, on ne moe sebi ni predoiti suprotni sud... Ako naie na takav nauk, najdublje e suosjeati i aliti zbog njegove "sljepoe" jer on vidi "svjetlo" ali nee prigovoriti. 33. U itavoj psihologiji "Evanelja" nedostaje pojam krivnje i kazne, pa i pojam nagrade. "Grijeh", svaki odnos udaljenosti izmeu Boga i ovjeka ukinut je upravo to je "radosna vijest". Blaenstvo se ne obeava, ne uvjetuje: ono je jedina realnost ostatak je znak kako bi se o njoj moglo govoriti... Posljedica takva stanja projicira se u novoj praksi, pravo evaneoskoj praksi. "Vjera" ne razlikuje krane: kranin djeluje, razlikuje se drukijim djelovanjem. Da onomu koji je prema njemu zao ne prui otpor ni rijeju ni srcem. Da ne pravi razliku izmeu stranca i domaega, izmeu idova i neidova ("blinji" je zapravo istovjernik, idov). Da se ni na koga ne ljuti, da nikoga ne omalovaava. Da se u sudnici ne pojavljuje niti je iskoritava ("ne zaklinjite se"). Da se nipoto, ni u sluaju dokazane nevjere svoje ene, ne razvodi od ene. Sve je to zapravo jedno naelo, sve posljedica jednog instinkta... Otkupiteljev ivot nije bio nita drugo nego ta praksa ni njegova smrt nije bila nita drugo... Njemu vie nisu bile potrebne formule, obred za openje s Bogom pa ni molitva. Obraunao se s itavim idovskim naukom o kajanju i pomirenju; on zna da se samo ivotnom praksom ovjek osjea "boanski", "blaeno", "evaneoski", u svakom trenutku "dijete Boje". Nije "kajanje", nije "molitva za oprost" put k Bogu: samo evaneoska praksa vodi k Bogu, upravo ona jest "Bog". S Evaneljem je dokinuto idovstvo pojmova "grijeh", "oprost grijeha", "vjera", "spasenje kroz vjeru" cijeli idovski nauk o Crkvi zanijekan je u "radosnoj vijesti". Duboki instinkt za to kako bi ovjek morao ivjeti da se osjea "na nebu", "vjean" dok se pri svakom drugom ponaanju nipoto ne osjea "na nebu" samo je to psiholoka realnost "otkupljenja". Nov nain ivota, a ne nova vjera... 34. Ako ita razumijem o tom velikom simbolistu, onda razumijem da su za njega samo unutarnje realnosti doista realnosti, "istine" da ostatak, sve prirodno, vremensko, prostorno, povijesno, shvaa samo kao prigodu za parabole. Pojam "ovjeji sin" nije konkretna osoba, povijesna, bilo to pojedinano, jedinstveno, ve "vjena" injeninost, psiholoki simbol osloboen od vremenskoga pojma. Isto se odnosi, jo jedanput i u najviem smislu, na Boga toga tipinog simbolista, na "kraljevstvo Boje", na "djecu Boju". Nita nije nekranskije od crkvenih sirovosti o Bogu kao osobi, o "kraljevstvu Bojem" koje dolazi, o "kraljevstvu nebeskom" na onom svijetu, o "sinu Bojem, drugoj osobi u Trojstvu. Sve je to neka mi bude oproteno na izrazu aka u oko oh, u kakvo oko! evanelja; cinizam svjetske povijesti u ismijavanju simbola... No, jasno je kao sunce to pokazuje znak

"otac" i "sin" ne svakome, priznajem: rijeju "sin" izraava se ulazak u osjeaj ukupnog preobraenja svih stvari (blaenstvo), a rijeju "otac" sam taj osjeaj, osjeaj vjenosti, savrenstva. Stidim se to podsjeam na to to je Crkva napravila od toga simbolizma: nije li na prag kranske "vjere" stavila amfitrionsku priu? A k tome jo i dogmu o "bezgrenom zaeu"?... No time je okaljala zaee... "Kraljevstvo nebesko" je stanje srca nije neto "iznad zemlje" ili to "dolazi poslije smrti". Cijeli pojam prirodne smrti nedostaje u evanelju: smrt nije most, nije prijelaz, nema je, jer pripada jednom posve drukijem, iskljuivo prividnom svijetu, iskljuivo svijetu znakova. "as smrti" nije kranski pojam, "as", vrijeme, fiziki ivot i njegove krize uope ne postoje za uitelja "radosne vijesti"... "Kraljevstvo Boje" ne oekuje se; ono nema jueranjicu i nema preksutranjicu, ne dolazi za "tisuu godina" to je iskustvo srca; posvuda je i nema ga nigdje... 35. Taj "radosni vjesnik" umro je kako je ivio, kako je pouavao ne da bi "izbavio ljude" nego da bi pokazao kako treba ivjeti. Praksa je ono to je ostavio ovjeanstvu: njegovo ponaanje pred sucima, pred birima, pred tuiteljima i svakakvim klevetama i porugama njegovo ponaanje na kriu. On se ne opire, ne brani svoje pravo, ne pravi ni jedan korak koji bi ga obranio od onoga krajnjeg, tovie, on ga izaziva... I moli, trpi, ljubi s onima, u onima koji mu ine zlo... Rijei razbojniku na kriu sadre cijelo evanelje. "To uistinu bijae Boji ovjek, 'dijete Boje' ", ree razbojnik. "Ako to osjea", odgovori Spasitelj, "onda si u Raju, onda si i ti dijete Boje..." Ne braniti se, ne ljutiti se, ne kriviti... Ali se i ne oprijeti zlu ljubiti ga. 36. Tek mi, osloboeni duhovi, imamo uvjeta za razumijevanje neega to je devetnaesto stoljee krivo razumjelo ono potenje koje je postalo instinkt i strast, koje "svetoj lai" vie negoli bilo kojoj drugoj lai objavljuje rat... Neizrecivo smo se udaljili od nae drage i oprezne neutralnosti, od one discipline duha koja jedina omoguava odgonetnuti takve neobine, takve suptilne stvari: htjelo se u svako doba, besramno egoistiki, postii u tome samo svoju korist, Crkva se sagradila iz suprotnosti evanelju... Tko je traio znake da iza te velike svjetske drame ironino boanstvo barata prstima, ne bi naao nikakva oslonca u golemu upitniku koji se zove kranstvo. Da ovjeanstvo klei pred suprotnou onoga to je bio prapoetak, smisao, pravo Evanelja, da ono u pojmu "Crkva" posveuje upravo ono to je "radosni vjesnik" smatrao da je ispod njega, iza njega uzalud se trai vii oblik ironije svjetske povijesti 37. Nae se doba ponosi svojim povijesnim smislom: kako je moglo povjerovati u besmislicu da kranstvo poinje tom sirovom priom o udotvorcu i iskupitelju i da se sve duhovno i simbolino razvilo tek poslije? Naprotiv: povijest kranstva i to od smrti na kriu povijest je postupno sve jaeg nerazumijevanja izvornoga simbolizma. Sa svakim irenjem kranstva na ire, jo sirovije mase, kojima su sve vie promicale pretpostavke iz kojih je roen, bivalo je potrebnije vulgarizirati, barbarizirati kranstvo ono je progutalo sve podzemne kultove Rimskoga Carstva, besmislicu svakakvih bolesnih umova. Sudbina je kranstva u potrebi da mu je i vjera morala postati tako bolesna, tako niska i vulgarna kao to su bile bolesne, niske i vulgarne potrebe koje su se njime trebale zadovoljiti. Konano se

to bolesno barbarstvo uzdiglo do moi kao Crkva Crkva, taj oblik smrtnoga neprijateljstva prema svakoj estitosti, svakoj uzvienosti due, svakoj disciplini duha, prema svakoj otvorenoj i dobrostivoj humanosti. Kranske plemenite vrijednosti: tek smo mi, osloboeni duhovi, ponovno uspostavili tu dosad najveu suprotnost u vrijednostima! 38. Na ovom mjestu ne mogu zatomiti uzdah. Ima dana kada me spopadne nekakav osjeaj, crnji od najcrnje melankolije preziranje ljudi. I kako pritom ne bi pobudio dvojbu to prezirem, koga prezirem: to je ovjek dananjice, to je moj sudbonosni suvremenik. ovjek dananjice guim se od njegova neista daha... Prema prolosti sam, poput svih koji znaju, vrlo tolerantan, to jest odlikujem se velikodunim samosvladavanjem: prolazim, s turobnim oprezom, kroz taj tisuljeima star svijet ludnice, zvao se on "kranstvo", "kranska vjera", "kranska crkva" pazim da ne okrivim ovjeanstvo zbog njegovih duevnih bolesti. No, moj se osjeaj naglo mijenja, izbija, im stupim u novije doba, u nae doba. Nae doba zna... to je prije bilo bolesno, danas je postalo nepristojno danas je nepristojno biti kraninom. I tu poinje moje gaenje. Obazirem se: vie nije ostala ni jedna rije od onoga to se prije zvalo "istina", vie ne moemo izdrati ni kad sveenik zausti rije "istina". Ve i s najskromnijim polaganjem prava na estitost danas se mora znati da teolog, sveenik, papa, u svakoj reenici to je izgovori ne samo da ini pogreku, nego i lae da mu vie nije doputeno lagati iz "bezazlenosti", iz "neznanja". I sveenik zna, kao to svatko zna, da vie nema "Boga", nema "grenika", nema "Otkupitelja" da su "slobodna volja", "moralni svjetski poredak" lai: ozbiljnost, samosvladavanje duha vie nikome ne doputa da o tome ne zna... Svi su crkveni pojmovi prepoznati prema onome to jesu, kao najzloudnija kovnica krivotvorina kako bi se priroda, vrijednosti prirode obezvrijedile; sam je sveenik prepoznat prema onome to jest, kao najopasnija vrsta parazita, kao pravi otrovni pauk ivota... Znamo, naa savjest danas zna koliko uope vrijede sablasne izmiljotine sveenika i Crkve, emu su sluile; njima je postignuto ono stanje samooskvrnua ovjeanstva koje moe pobuditi gaenje pri pogledu na njega pojmovi "onostranost", "posljednji sud", "besmrtnost due", sama "dua": to su sredstva za muenje, sistemi okrutnosti pomou kojih je sveenik postao gospodar, ostao gospodar... Svatko to zna: i unato tome sve ostaje po starom. Kamo je dospio posljednji osjeaj pristojnosti, potovanja prema samima sebi, kad se ak nai dravnici, inae vrlo nesputani ljudi i skroznaskroz antikristi na djelu, jo danas nazivaju kranima i idu na priest?... Mladi knez, na elu svojih eta, izvanredan kao izraz sebinosti i oholosti svojega naroda, ali bestidan kad se oituje kao kranin! 12 ... Koga to onda porie kranstvo? to za njega znai "svijet"? Biti vojnik, biti sudac, biti domoljub; braniti se, drati do asti; eljeti prednost; biti ponosan... Svaka praksa svakoga trenutka, svaki instinkt, svaka vrijednost pretvorena u djelo danas su antikranski: kakav li izrod lanosti mora biti moderni ovjek kad se ipak ne stidi jo se nazivati kraninom! 39. Vraam se, kazujem pravu povijest kranstva. Ve je rije "kranstvo" nesporazum postojao je zapravo samo jedan kranin i on je umro na kriu. "Evanelje" je umrlo na kriu. Ono to se od toga trenutka naziva "evaneljem" ve je bilo suprotno od onoga to je on proivio: "loa vijest", dysangelium. Pogreno je do besmislice vidjeti u "vjeri", na primjer u vjeri u spasenje preko Krista, znaku kranina: samo kranska praksa,
Nietzsche misli na Vilhelma II, njemakog cara koji se upravo te godine kada je pisan "Antikrist", 1888, popeo na prijestolje. (prev.)
12

ivot kakav je proivio onaj koji je umro na kriu, samo je to kranski... Jo danas je takav ivot mogu, za neke ljude ak potreban: izvorno kranstvo bit e mogue u svako doba... Ne vjerovanje ve djelovanje, prije svega mnogo ne-djelovanja, drukije postojanje... Stanja svijesti, bilo koje vjerovanje, na primjer ono to se uzima za istinito svaki psiholog to zna potpuno su zanemariva i na petom su mjestu prema vrijednosti instinkata: stroe govorei, cijeli je pojam duhovne uzronosti pogrean. Svesti bivanje kraninom, kransko na neto to se smatra istinitim, na puku pojavnost svijesti znai negirati kransko. Krana zapravo nije ni bilo. "Kranin", koji se ve dva tisuljea naziva kraninom, samo je psiholoki nesporazum sa samim sobom. Tonije promatrano, u njemu su vladali, usprkos svoj "vjeri", samo instinkti i to kakvi instinkti! "Vjera" je u sva vremena, na primjer kod Luthera, ogrta, izgovor, zavjesa iza koje su instinkti igrali svoju igru lukavo sljepilo za vladavinu nekih instinkata... "Vjera" ve sam je nazvao pravom kranskom lukavou uvijek se govorilo o "vjeri", uvijek se djelovalo prema instinktu... U predodbenom svijetu kranina ne javlja se nita to se makar malo tie stvarnosti: naprotiv, u instinktivnoj mrnji prema svakoj stvarnosti prepoznali smo pokretaki, jedini pokretaki element u korijenu kranstva. to iz toga slijedi? Da je i ovdje u psychologicisu pogreka radikalna, to jest odreuje bit, to jest da je supstancija. Izbacimo li jedan pojam i stavimo li na njegovo mjesto jednu jedinu realnost, ode cijelo kranstvo! Gledajui s visine, ta najneobinija od svih injenica, ta religija koja nije uvjetovana samo pogrekama, nego je genijalna i inventivna samo u tetnim pogrekama, samo u pogrekama, koje truju ivot i srce ostaje igrokaz za bogove, za ona boanstva koja su istodobno i filozofi i s kojima sam se, na primjer, susreo u onim slavnim dijalozima na Naksosu. U trenutku kad od njih ( i od nas!) uzmie gaenje, postaju zahvalne na igrokazu kranina: bijedna mala zvijezda, koja se zove Zemlja, zasluuje moda samo zbog toga neobinog sluaja boanski pogled, boansko zanimanje... Nemojmo stoga podcijeniti kranina: kranin, laan do nevinosti, daleko je iznad majmuna u odnosu na krane poznata teorija descendencije puka je pristojnost... 40. Sudbina evanelja odluena je smru dogodila se na "kriu"... Tek smrt, ta neoekivana sramotna smrt, tek kri, koji je bio rezerviran samo za canaille 13 tek taj najjeziviji paradoks stavio je Kristove uenike pred pravu zagonetku: "Tko je to bio? to je to bilo?" Osjeaj potresenosti i duboke povrijeenosti, sumnja da bi takva smrt mogla biti opovrgnue njihovih naela, straan upitnik "zato ba tako?" to se stanje i te kako dobro razumije. Tu je sve moralo biti potrebno, moralo imati smisao, razlog, najvii razlog; ljubav uenika ne poznaje sluaj. Tek se tada otvorio jaz: "Tko je bio njegov prirodni neprijatelj?" munjevito se pojavilo to pitanje. Odgovor: vladajue idovstvo, njegov najvii stale. Od toga trenutka nastupa pobuna protiv poretka, a Isus postaje pubunjenikom protiv poretka. Do tada u njegovoj slici nije bilo te ratnike, poricateljske, pasivne crte; tovie, on je bio suprotnost toga. Oito mala zajednica nije razumjela upravo ono glavno, kako je primjerno umrijeti na taj nain, slobodu, nadmo nad svakim osjeajem ressentimenta: znak kako ga je openito slabo razumjela! Svojom smru Isus je htio samo javno dati primjer, dokaz svojega nauka... No, njegovi su uenici bili su daleko od toga da oproste tu smrt to bi evaneoski bilo u najviem smislu; ili ak da sebe ponude istoj smrti sa slatkim i blagim mirom u srcu... Upravo najneevaneoskiji osjeaj, osveta, ponovno je izbio na povrinu. To nipoto nije moglo zavriti tom smru: bila je potrebna "odmazda", "sud" ( a to pak moe biti manje evaneosko od "odmazde", "kazne", "suenja"!) Popularno ekanje Mesije jo je jedanput izbilo u prvi plan; razmatrao se povijesni trenutak: "kraljevstvo Boje" dolazi suditi
13

Olo, rulja (franc.)

njegovim neprijateljima... No time je sve krivo shvaeno: "carstvo Boje" kao zavrni in, kao obeanje! Evanelje je ipak bio opstanak, ispunjenje, stvarnost toga "kraljevstva". Upravo takva smrt bila je ba to "kraljevstvo Boje"... Tek se sada sav prezir i ogorenje na farizeje i teologe unio u tip uitelja i time su od njega uinili farizeja i teologa! S druge strane, to podivljalo tovanje tih potpuno poremeenih dua vie nije podnosilo onu evaneosku ravnopravnost svakoga s djetetom Bojim o kojoj ih je uio Isus: osvetili su se tako da su Isusa uzdigli, odvojili ga od sebe: upravo onako kako su se idovi, osveujui se svojim neprijateljima, odijelili od svojega Boga i uzvisili ga. Jedan Bog i jedan Sin Boji: obojica su proizvodi ressentimenta... 41. I od toga trenutka izronio je apsurdni problem "kako je to Bog mogao dopustiti!" Poremeeni um male zajednice dao je na to zastraujue apsurdni odgovor: Bog je dao svojega sina radi oprosta grijeh, kao rtvu. I time je odjednom doao kraj evanelju! rtva krivnje, i to u najodvratnijem, najbarbarskijem obliku, rtva nevinoga za grijehe krivih! Kakva li jeziva poganstva! Pa Isus je sam ukinuo pojam "krivnje" porekao je svaki jaz izmeu Boga i ovjeka, doivio je to jedinstvo Boga kao ovjeka kao njegovu "radosnu vijest" ... I ne kao privilegiju! I od toga trenutka u tip Spasitelja postupno su uli nauk o sudu i o ponovno dolasku, nauk o smrti kao rtvenoj smrti, nauk o uskrsnuu, kojim je eskamotiran cijeli pojam "blaenstva", cijela i jedina realnost evanelja u prilog stanju poslije smrti!... Pavao je to shvaanje, tu besramnost shvaanja logiki formulirao rabinskom preuzetnou kojom se odlikovao u svim djelima: "Ako pak Krist nije uskrsnuo, onda je naa vjera uzaludna." I najednom je od evanelja poteklo najomraenije od svih neispunjivih obeanja, bestidni nauk o osobnoj besmrtnosti... Sam Pavao pouavao je o njoj i kao o nagradi!... 42. Vidi se to je zavrilo sa smru na kriu: novi, posve originalni pokuaj stvaranja budistikoga mirovnog pokreta, stvarne, ne samo obeane sree na zemlji. To, naime, ostaje ve sam to prije istaknuo temeljna razlika izmeu tih dviju religija dekadencije: budizam ne obeava nego ispunjava, kranstvo obeava sve, ali ne ispunjava nita. "Radosnu vijest" slijedi u stopu najgora vijest: Pavlova. U Pavlu se utjelovljuje tip suprotnosti "radosnom vjesniku", genij u mrnji, u viziji mrnje, u nepopustljivoj logici mrnje. to li sve nije taj disanelist rtvovao mrnji! Prije svega Otkupitelja: pribio ga je na svoj kri. ivot, primjer, nauk, smrt, smisao i pravo cijeloga evanelja nita vie nije postojalo kad je taj krivotvoritelj iz mrnje spoznao samo ono to je on mogao upotrijebiti. Ne realnost, ne povijesnu istinu!... I ponovno je sveeniki instinkt idova poinio isti zloin nad povijeu jednostavno je precrtao jueranjicu, prekjueranjicu kranstva, izmislio je sebi povijest prvoga kranstva. tovie, ponovno je krivotvorio povijest Izraela kako bi se ona mogla pojaviti kao pretpovijest za njegovo djelo: svi su proroci priali o njegovu "Otkupitelju"... Crkva je poslije krivotvorila i povijest ovjeanstva pretvorivi je u pretpovijest kranstva... Tip Otkupitelja, nauk, praksa, smrt, smisao smrti, pa i vrijeme poslije smrti nita nije ostalo netaknuto, nita nije ostalo barem nalik na stvarnost. Pavao je jednostavno premjestio teite cijeloga onog ivota iza ovoga ivota u la o "ukrslom" Isusu. Njemu zapravo nije ni trebala Otkupiteljeva smrt njemu je trebala smrt na kriu i jo neto vie... Smatrati asnim jednoga Pavla, ija je domovina bila glavno sjedite stoikoga prosvjetiteljstva, kad iz halucinacije izmilja dokaz da Otkupitelj jo ivi ili pak

povjerovati samo njegovoj prii kako je imao tu halucinaciju, bila bi prava "niaiserie" 14 za psihologa: Pavao je htio svrhu, dakle htio je sredstva... Ono to sam nije vjerovao, vjerovali su idioti medu kojima je irio svoj nauk. Njegova je potreba bila mo; s Pavlom je sveenik ponovno htio na vlast mogao je upotrijebiti samo pojmove, nauk, simbole kojima se tiraniziraju mase, stvaraju krda. to je poslije Muhamed jedino posudio od kranstva? Izum Pavla, njegovo sredstvo sveenike tiranije, stvaranja krda, vjerovanje u besmrtnost znai, nauk o "sudu"... 43. Ako se teite ivota ne premjesti u ivot, nego u "onostranost" u nita ivotu openito oduzima se teite. Velika la o osobnoj besmrtnosti unitava svaki um, svaku prirodu u instinktu sve to je u instinktima blagotvorno, to potie ivot, to jami budunost, pobuuje odsada nepovjerenje. ivjeti tako da vie nema smisla ivjeti, postaje sada "smisao" ivota... emu smisao za zajednitvo, emu jo zahvalnost za podrijetlo i pretke, emu zajedniki raditi, imati u nekoga povjerenje, poticati bilo kakvo zajedniko dobro i ne izgubiti ga iz vida?... Tolike "kunje", tolika skretanja s "pravoga puta" samo "jedno je potrebno"... Da je svatko kao "besmrtna dua" jednak svakomu, da u zajednitvu svih bia "spasenje" svakoga pojedinca smije zahtijevati vjenu vanost, da sitni udvorice i u tri etvrtine ludi smiju zamiljati kako se zbog njih stalno kre zakoni prirode takvo uzvisivanje svih vrsta samoljublja unedogled, do besramnosti, ne moe se igosati s dovoljno prezira. Pa ipak, kranstvo zahvaljuje na svojoj pobjedi tom bijednom laskanju osobnoj tatini upravo je time pridobilo za sebe sve to nije uspjelo, sve pobunjeniki nastrojeno, sve to je polo krivim putem, sav ljudski izrod i smee. "Spas due" jasnije reeno: "svijet se vrti oko mene"... Taj otrov nauka "jednaka prava za sve" kranstvo ga je najtemeljite posijalo; kranstvo je protiv svakog osjeaja potovanja i distance meu ljudima, znai, protiv pretpostavke svakog uzdizanja, svakog napretka kulture, vodilo je rat na ivot i smrt iz najskrovitijih kutaka loih instinkata ono je iz ressentimenta masa iskovalo sebi glavno oruje protiv nas, protiv svega plemenitog, radosnog, velikodunog na zemlji, protiv nae sree na zemlji... "Besmrtnost" dodijeljena svakom Petru i Pavlu dosad je najvei, najopakiji atentat na plemenitu ovjenost. I nemojmo podcijeniti kob koja se iz kranstva uvukla ak u politiku! Danas vie nitko nema hrabrosti zahtijevati povlastice, prava na vlast, osjeaj potovanja prema sebi i sebi ravnima na patos distance. Naa politika boluje od toga nedostatka hrabrosti! Aristokratizam miljenja potkopala je la o jednakosti dua na najpodzemniji nain; i ako vjera "na povlastici veine" die revolucije, sada i u budunosti, kranstvo je ono, neka o tome nitko ne dvoji, kranski su vrijednosni sudovi oni koji svaku revoluciju pretvaraju samo u krv i zloin! Kranstvo je ustanak svega to gmie po zemlji protiv onoga to posjeduje visinu: evanelje "niskih" ini niskim... 44. Evanelja su neprocjenjiva kao dokaz ve nezadrive korupcije unutar prve zajednice. Ono to je Pavao poslije dovrio s logikim cinizmom rabina, bio je ipak proces propadanja koji je poeo Otkupiteljevom smru. Ta se evanelja ne mogu itati dovoljno paljivo; iza svake rijei ima potekoa. Priznajem, to e mi se uzeti u obzir, da su upravo zbog toga psiholozima uitak prvoga reda kao suprotnost svakoj naivnoj pokvarenosti, kao raffinement 15 par excellence, kao umjetniko poslanje u psiholokoj pokvarenosti. Evanelja su zasebna. Biblija uope ne trpi usporedbe. Tu smo meu idovima: prvo
14 15

Glupost (franc.) Preiavanje, rafiniranje (franc.)

gledite, kako ne bismo potpuno izgubili nit. Ovdje upravo genijalno samoiskrivljavanje u "sveto", koje se inae ni priblino ne moe dosegnuti u knjigama i meu ljudima, to krivotvorenje rijei i gesta do umjetnosti, ne potjee od nekakve pojedinane nadarenosti, nekakve iznimke. Za to je potrebna rasa. U kranstvu, kao umijeu svetoga laganja, cijelo idovstvo, viestoljetno idovsko najozbiljnije uvjebavanje i tehnika, dotjerano je do najsavrenijeg majstorstva. Kranin, taj ultima ratio lai, ponovno je idov ak triput... Temeljna volja da se primijene samo pojmovi, simboli, stajalita, dokazani u praksi sveenika, instinktivno odbijanje svake druge prakse, svake druge vrste perspektive vrijednosti i korisnosti nije samo tradicija, to je naslijee: samo kao naslijee djeluje poput prirode. Cijelo ovjeanstvo, najbolje glave ak najboljih vremena (osim jedne koja se moda odnosi samo na neovjeka ), dalo se prevariti. Evanelje se italo kao Knjiga nevinosti...: ni najmanjeg znaka kako se ovdje majstorski glumilo. Dodue, kad bismo ih vidjeli, makar u prolazu, sve te udesne licemjere i imitacije svetaca, bio bi kraj i ba zato to ja ne itam rijei a da ne vidim geste, prekidam s njima... Ne trpim na njima nain na koji diu oi. Nasreu, knjige se za veliku veinu samo literatura ovjek ne smije dopustiti da ga odvedu u zabludu: "Nemojte suditi!" kau, a sve to im se isprijei na putu alju u pakao. Doputajui Bogu da sudi, sude i sami; slavei Boga, slave sami sebe, potiui kreposti, za koje su upravo sposobni tovie, one koje su im potrebne kako bi ostali gore stvaraju veliki privid kako se bore za krepost, privid bitke za vladavinom kreposti. "ivimo, umiremo, rtvujemo se za dobro" ( "istina", "svjetlost", "kraljevstvo Boje"): zapravo, rade ono to sami ne mogu dopustiti. Probijajui se poput podmuklica, skrivajui se u kutovima, uljajui se u sjeni, stvaraju iz svega toga dunost: kao obveza njihov se ivot doima smjerno, a smjernost je jo jedan dokaz pobonosti... Ah, kakve li smjerne, edne, milosrdne laljivosti! "Sama vrlina svjedoit e o nama"... Evanelja treba itati kao knjige o zavoenju moralom: ti su mali ljudi zaplijenili moral znaju oni kako je moral vaan! Moralom se ovjeanstvo najbolje vue za nos! Realnost je da ovdje najsvjesnija umiljenost odabranih glumi skromnost: jednom zauvijek postavili su sebe, "zajednicu", "dobre i pravedne" na jednu stranu, na stranu "istine" a ostatak, "svijet", na drugu... Upravo to je bila najsudbonosnija vrsta megalomanije koja je dotad postojala na zemlji: mali nakazni licemjeri i laljivci poeli su svojatati pojmove "bog", "istina", "svjetlo", "duh", "ljubav", "mudrost", "ljubav", gotovo kao sinonime za sebe, kako bi "svijet" odvojili od sebe, mali superlativni idovi, zreli za svakakve ludnice, okrenuli su sve vrijednosti prema sebi kao da je tek kranin smisao, sol, mjerilo, pa i posljednji sud cijeloga ostatka... Cijela je sudbina omoguena samo time to je u svijetu ve postojala slina, rasno slina vrsta megalomanije, idovska: im se otvorio jaz izmeu idova i judeokrana, potonji su mogli izabrati samo iste postupke samoodranja i, na poticaj idovskoga instinkta, primijeniti ih protiv samih idova, dok su ih idovi dotad primjenjivali samo protiv svega neidovskoga. Kranin je samo idov "slobodnije" vjere. 45. Dat u nekoliko primjera onoga to su ti mali ljudi uvrtjeli sebi u glavu, to su uitelju stavili u usta: same ispovijedi "lijepih dua". "A ako vas negdje ne prime i ne posluaju vas, iziite i otresite prainu to je ispod vaih nogu, za svjedoanstvo protiv njih. Kaem vam: Zaista, na Sudnji dan lake e biti Sodomi i Gomori nego takvom gradu." (Marko 6, 11) Kako evaneoski!... "Ako tko razljuti jednoga od ovih malenih ljudi koji u me vjeruju, bilo bi mu bolje da mu objese o vrat mlinski kamen i da ga bace u more." (Marko 9,42) Kako evaneoski!...

"Ako te oko tvoje razljuti, iskopaj ga! Bolje ti je s jednim okom ui u kraljevstvo Boje nego da bude sa dva oka baen u pakao, gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi." (Marko 9,47) Nije se mislilo ba na oko... "Doista, kaem vam, ima nekih ovdje nazonih koji nee okusiti smrt dok ne vide kraljevstvo Boje koje je dolo sa silom." (Marko 9,1) Dobra la, lave... "Tko eli ii za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj kri i neka me slijedi. Naime..." (primjedba jednoga psihologa. Kranski se moral pobija njihovima naime, jer: njihovi "razlozi" pobijaju tako je kranski) Marko 8,34. "Nemojte suditi, da ne budete sueni. Kako budete mjerili, onako e se i vama mjeriti." (Matej 7,1) Kakva li pojma o pravednosti od "pravedna" suca!... "Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ete plau imati? Zar i carinici ne ine to isto? Ako ste ljubazni samo prema svojoj brai, to inite posebno? Zar i carinici ne ine to isto?" (Matej 5,46) Naelo "kranske ljubavi: ona e na posljetku biti dobro plaena... "Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogreaka, ni va Otac nebeski nee vama oprostiti vaih." (Matej 6,15) Vrlo kompromitirajue za navedena "Oca"... "Zato najprije traite kraljevstvo Boje i njegovu pravednost, a to sve e vam se nadodati." (Matej 6,33) To sve: naime hrana, odjea, sve ivotne potrebe. Zabluda, skromno reeno... Odmah zatim pojavljuje se Bog kao kroja, barem u nekim sluajevima... "Onda se radujte i skaite: jer je velika vaa plaa na nebu. Isto su tako postupali s prorocima oevi njihovi." (Luka 6,23) Besramna rulja! Ve se usporeuje s prorocima... "Ne znate li da ste hram Boji i da Duh Boji prebiva u vama? Ako tko razara hram Boji, njega e Bog razoriti: jer je svet hram Boji, a taj ste vi." (Pavlova Prva posl. Korinanima 3,16) Takvo to ne moe se dovoljno prezreti... "Zar ne znate da e sveti suditi svijetu? Pa ako ete vi suditi svijetu, zar niste dostojni suditi u sitnicama?" (Pavlova Prva posl. Korinanima 6,2) Naalost, to nije samo govor luaka... Taj strani varalica doslovce nastavlja: "Ne znate li da emo suditi anelima? Koliko vie onda o prolaznim dobrima!"... "Zar nije Bog uinio ludom mudrost svijeta? Budui da svijet svojom mudrou nije upoznao Boga u Bojoj mudrosti, svidje se Bogu one koji u to vjeruju razveseliti ludim propovijedanjem. Nema ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo monih, ni mnogo plemenitih koji su pozvani. Naprotiv, to je ludo u oima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; to je slabo u oima svijeta, izabra Bog da posrami jake: to je neplemenito i prezreno u oima svijeta i ak ono ega nema izabra Bog da uniti to neto jest. Da se ni jedan ovjek ne ponosi pred njim." (Pavlova Prva posl. Korinanima 1,20 ss.) Kako bi se razumjelo to mjesto, dokaz prvoga reda za psihologiju svakoga andalskog morala, treba proitati prvu raspravu moje Genealogije morala: u njoj je prvi put istaknuta suprotnost plemenita morala i andalskoga morala roenoga iz ressentimenta i nemone osvete. Pavao je bio najvei od svih apostola osvete... 46. to slijedi iz toga? Da je dobro staviti rukavice prije itanja Novoga zavjeta. Na to gotovo sili blizina tolike neistoe. Izbjegavali bismo "prve krane" kao i poljske idove: ne zato to bismo im morali ita zamjeriti... Ni jedni ni drugi ne miriu. U Novom zavjetu uzalud sam tragao barem za jednom simpatinom crtom; nema ondje nita slobodno, dobroudno, iskreno, pravedno. ovjenost ovdje jo nije ni poela instinkti istoe nedostaju... U Novom zavjetu postoje samo loi instinkti, nema hrabrosti ni za te loe instinkte. Sve je ondje kukaviluk, sve je zatvaranje oiju i samozavaravanje. Svaka knjiga biva istom tek kad se proita Novi zavjet: itao sam, na primjer, s oduevljenjem, odmah poslije Pavla, onoga najarmantnijeg, najrazuzdanijeg podrugljivca Petronija, o kojemu bi se

moglo rei ono to je Domenico Boccaccio napisao vojvodi od Parme o Cesareu Borgiji: " tutto festo" besmrtno zdrav, besmrtno vedar i uspio... Ti se mali licemjeri, naime, preraunavaju u glavnome. Napadaju, ali sve to napadnu biva izvrsno. Koga napadne "prvi kranin", njega on nee okaljati... Obratno: ast je protiv sebe imati "prve krane". Novi se zavjet ne ita bez sklonosti prema onome to se u njemu zlostavlja a da ne govorim o "mudrosti ovoga svijeta" koju drski razmetljivac uzalud pokuava posramiti "ludim propovijedanjem"... No ak farizeji i pismoznanci imaju koristi od takva protivnitva: zacijelo su neto vrijedili kad su ih mrzili na takav nedolini nain. Licemjerje na tome su im "prvi krani" smjeli prigovoriti! Napokon, bili su privilegirani: to je dovoljno, za andalsku mrnju ne treba vie razloga. "Prvi kranin" bojim se, i "posljednji kranin" kojega u moda jo doivjeti buntovnik je iz najdubljih instinkata protiv svega privilegiranog on ivi, uvijek se bori za "jednaka prava"... Tonije gledano, on nema izbora. Ako hoe sam biti "Boji izabranik" ili "Boji hram" ili "sudac anela" onda je svaki drugi princip izbora, na primjer prema pravednosti, prema duhu, prema mukosti i ponosu, prema ljepoti i slobodi srca, jednostavno "svijet" zlo samo po sebi... Moral: svaka rije u ustima "prvoga kranina" la je, svaka radnja to je on ini instinktivna je himbenost sve njihove vrijednosti, svi su njihovi ciljevi tetni, ali koga on mrzi, to mrzi, to ima vrijednost... Kranin, posebice sveenik kranin, kriterij je za vrijednosti Trebam li jo rei da se u cijelom Novom zavjetu javlja samo jedan jedini lik vrijedan potovanja? Pilat, rimski namjesnik. Ozbiljno shvatiti idovsku trgovinu njega se na to ne moe nagovoriti. Jedan idov vie ili manje je li to vano?... Otmjeni podsmjeh jednoga Rimljanina, pred kojim se besramno zlorabi rije "istina" i njome trguje, Novi je zavjet obogatio jednom jedinom rijeju koja ima vrijednost koja je njegova kritika, samo njegovo stvarno unitenje: "to je istina!"... 47. Nas ne razdvaja to to ne pronalazimo Boga, ni u povijesti, ni u prirodi, ni iza prirode ve injenica da ono to se tuje kao Bog ne smatramo "boanskim" nego bijednim, apsurdnim, tetnim, ne samo pogrekom nego i zloinom prema ivotu... Poriemo Boga kao Boga... Kad bi nam toga kranskoga Boga i dokazali, bili bismo mu jo manje skloni vjerovati. Formulom: deus, qualem Paulus creavit, dei negatio 16 . Religija, kakvo je kranstvo, koja se ni u jednoj toki ne dotie sa stvarnou, koja odmah pada im se stvarnost dokae barem u jednoj toki, mora s pravom biti smrtni neprijatelj "mudrosti svijeta", to jest znanosti ona e dopustiti sva sredstva kojima se moe zatrovati, oklevetati, ozloglasiti disciplina duha, istoa i strogost u pitanjima savjesti duha, plemenita svjeina i sloboda duha. "Vjera" kao imperativ veto je na znanost in praxi la po svaku cijenu... Pavao je shvatio da je la da je "vjera" potrebna; poslije je Crkva ponovno shvatila Pavla. Onaj "Bog", kojega je sebi izmislio Pavao, Bog koji "posramljuje" "mudrost svijeta" (u uem smislu obje velike protivnice svojega praznovjerja, filologiju i medicinu), zapravo je samo vrsta odluka samoga Pavla da "Boga" nazove vlastitom voljom, Tora, to je praidovsko. Pavao hoe da posrami "mudrost svijeta": njegovi su neprijatelji dobri filolozi i lijenici aleksandrijske kole protiv njih ratuje. Zapravo, ovjek nije filolog i lijenik a da istodobno nije i antikrist. Naime, ovjek kao filolog gleda iza "svetih knjiga", kao lijenik iza fiziolokog propadanja tipinoga kranina. Lijenik kae "neizljeivo", filolog "prevara"...

16

Bog kakvim ga je stvorio Pavao, negacija je Boga. (lat.)

48. Je li tko doista razumio slavnu priu na poetku Biblije o paklenom strahu Boga od znanosti?... Nitko ju nije razumio. Ta sveenika knjiga par excellence poinje, dakako, velikim unutarnjim problemom sveenika: on se suoava samo s jednom velikom opasnou, dakle "Bog" se suoava samo s jednom velikom opasnou. Stari Bog, u cijelosti "duh", u cijelosti "visoki sveenik", u cijelosti savrenstvo, ee svojim vrtom, dakle samo se dosauje. Protiv dosade i bogovi se uzalud bore. to ini? Izmilja ovjeka ovjek je zabavan... No, gle, i ovjek se dosauje. Samilost Boja zbog jedine nevolje, koju nose u sebi svi rajevi, bezgranina je: ubrzo je stvorio i druge ivotinje. Prva pogreka Boga: ovjeku ivotinje nisu bile zabavne vladao je nad njima, nije ni htio biti "ivotinja". Stoga Bog stvori enu. I tu je, zapravo, bio kraj dosade ali i drugoga! ena bijae druga pogreka Boga. "ena je po svojoj prirodi zmija, Heva" to zna svaki sveenik; "od ene dolazi svaka nesrea na svijetu" to takoer zna svaki sveenik. "Dakle, od nje dolazi i znanost"... Tek preko ene ovjek je nauio kuati s Drveta spoznaje. to se bijae dogodilo? Staroga je Boga zahvatio pakleni strah. Sam ovjek postao je njegova najvea pogreka, stvorio je sebi suparnika, znanost stvara jednakost Bogu sa sveenicima i bogovima je gotovo ako je ovjek uen! Moralna pouka: znanost je sama po sebi neto zabranjeno ona je samo zabranjeno. Znanost je prvi grijeh, klica svih grijeha, iskonski grijeh. Samo to je moralna pouka. "Nemoj spoznati!" iz toga slijedi ostalo. Pakleni strah nije ga sprijeio da bude domiljat. Kako se obraniti od znanosti? bio je to dugo glavni problem. Odgovor: Van s ovjekom iz raja! Srea, besposliarenje dovodi do misli sve su misli loe misli... ovjek ne smije misliti. I "sveenik sam po sebi" izmilja nevolju, smrt, ivotnu opasnost trudnoe, svaku vrstu bijede, starost, muke, prije svega bolest sve sama sredstva u borbi protiv znanja! Nevolja ne doputa ovjeku misliti... A ipak, grozno! Rad spoznaje raste, napadajui nebo, najavljujui skoranji sumrak bogova to uiniti? Stari Bog izmilja rat, razdvaja narode, ini da se ljudi meusobno unitavaju ( sveenicima je uvijek rat bio potreban...) Rat koji je, izmeu ostaloga, veliko smetalo znanosti! Nevjerojatno! Spoznaja, emancipacija od sveenika, raste i unato ratovima. I posljednja odluka staroga Boga: "ovjek biva uen nita ne pomae, treba ga utopiti!"... 49. Mene su razumjeli. Poetak Biblije sadri svu psihologiju sveenika. Sveenik zna samo za jednu veliku opasnost: to je znanost zdravi pojam uzroka i posljedice. No znanost uspijeva u cijelosti samo u sretnim prilikama treba imati vremena, treba imati duha u obilju kako bi se moglo "spoznati"... "Dakle, ovjeka treba uiniti nesretnim"... to je u svako doba bila sveenikova logika. Ve se pogaa to je time, prema toj logici, prvo dolo na svijet: "grijeh"... Pojam krivnje i kazne, sav "moralni svjetski poredak" izmiljen je protiv znanosti protiv osloboenja ovjeka od sveenika... ovjek ne smije gledati izvan sebe, mora gledati u sebe: ne smije domiljato i oprezno, kao onaj tko ui, gledati u stvari, on uope ne smije vidjeti: on mora patiti... I mora tako patiti da mu je sveenik potreban u svako doba. Kakvi lijenici! Potreban je spasitelj! Pojam krivnje i kazne, ukljuujui nauk o "milosti", o "iskupljenju", o "oprostu" sve same lai i bez ikakve psiholoke realnosti izmiljeni su kako bi se unitilo u ovjeku znaenje uzroka; oni su atentat na pojam uzroka i posljedice! I nije to atentat akom, noem, otvoreno u mrnji i ljubavi! Ve iz najkukavikijih, najprepredenijih, najniih instinkata! Sveeniki atentat! Parazitski atentat! Vampirstvo blijedih podzemnih krvopija!... Ako prirodne posljedice jednoga ina nisu vie "prirodne", nego se smatra da su djelo pojmovnih sablasti praznovjerja, "Boga", "duhova", "dua", puke "moralne" konzekvencije, kao nagrada, kazna, mig, odgojno sredstvo, onda je uvjet za

spoznaju uniten onda je poinjen najvei zloin nad ovjeanstvom. Grijeh, ponavljam, taj oblik samoobeaenja ovjeka par excellence, izmiljen je kako bi se onemoguili znanost, kultura, svako uzdizanje i plemenitost ovjeka; sveenik vlada izmislivi grijeh. 50. Moram se na ovom mjestu pozabaviti psihologijom "vjere", "vjernik", naravno, u korist samih "vjernika". Ako danas jo ima takvih koji ne znaju koliko je nedolino biti "vjernikom" ili u kojoj je mjeri to znak dekadencije, skrene volje za ivotom sutra e ve znati. Moj e glas doprijeti i do nagluhih. ini se, ako me ui nisu prevarile, da meu kranima postoji nekakav kriterij istine koji se naziva "dokazom snage". "Vjera ini blaenim: dakle, istinita je. Tome se najprije moe prigovoriti da upravo blaenstvo nije dokazano ve samo obeano: blaenstvo je povezano s uvjetom "vjere" treba biti blaen, jer se vjeruje... No, ime se moe dokazati da doista dolazi "onostranost", nedostupna svakoj kontroli, to je sveenik obeava vjerniku? Navodni "dokaz snage" je, znai, opet zapravo samo vjera da e ostati uinak to ga ovjek oekuje od vjere. Formulom: "Vjerujem da vjera ini blaenim; dakle, ona je istinita." No, time smo ve na kraju. Taj "dakle" bio bi absurdum ak kao kriterij istine. No, pretpostavimo, uz odreenu popustljivost, da je blaenstvo dokazano vjerom da nije samo eljeno, da nije samo obeano kroz pomalo sumnjiva sveenikova usta: bi li blaenstvo strunije reeno, zadovoljstvo ikada bilo dokaz istine? Jedva, pa bi to bio gotovo protu-dokaz, u svakom sluaju najvee nepovjerenje prema "istini" ako se u pitanje "to je istina?" upleu osjeaji zadovoljstva. Dokaz "zadovoljstva" samo dokazuje "zadovoljstvo" nita vie; kako se, zaboga, moe sa sigurnou tvrditi da ba istiniti sudovi stvaraju vie zadovoljstva od lanih i da, prema unaprijed odreenoj harmoniji, neizbjeno povlae za sobom ugodne osjeaje? Iskustvo svih strogih, svih dubokih duhova, ui obrnuto. Morali smo se izboriti za svaki korak do istine, morali smo rtvovati gotovo sve to je inae povezano sa srcem, s naom ljubavi, s naom vjerom u ivot. Za to je potrebna veliina due: sluba istini najnapornija je sluba. to onda znai biti poten u duhovnim stvarima? Da smo strogi prema svojem srcu, da preziremo "lijepe osjeaje", da smo nemirne savjesti pri svakom da i ne! Vjera daje blaenstvo: dakle, lae... 51. Da vjera u odreenim okolnostima daje blaenstvo, da blaenstvo od fiksne ideje jo ne ini istinitu ideju, da vjera ne premijeta brda, ali postavlja brda gdje ih nema: povrni obilazak ludnice sve to dostatno objanjava. Dakako, ne sveeniku: naime, on instinktivno porie da je bolest bolest, a ludnica ludnica. Kranstvu je bolest potrebna, otprilike onako kako je helenizmu potrebno obilje zdravlja razboliti prava je skrivena namjera sistema crkvenoga procesa ozdravljenja. I sama Crkva nije li joj katolika ludnica krajnji ideal? Zemlja openito kao ludnica? Religiozan ovjek, onakav kakvoga hoe Crkva, tipini je dcadent; trenutak kad religiozna kriza zavlada narodom, uvijek je obiljeen ivanim epidemijama; "unutarnji svijet" religiozna ovjeka veoma je nalik "unutarnjem svijetu" ivano prenapetoga i iscrpljena ovjeka, pa ih se moe pobrkati; "najuzvienija" stanja, koja je kranstvo nametnulo ovjeanstvu kao vrijednost nad vrijednostima, epileptoidni su oblici Crkva je samo luake ili velike varalice in majorem dei honorem proglasila svetima... Jedanput sam sebi dopustio da sav training kranskoga kajanja i izbavljenja (koji se danas najbolje prouava u Engleskoj) nazovem metodiki proizvedenom folie circulaire 17 , pri17

Manino-depresivna psihoza (franc.)

rodno, na ve za to pripremljenom, to jest potpuno morbidnom tlu. Nitko ne moe slobodno izabrati da bude kranin: na kranstvo se ne "obraa" za njega ovjek mora biti dovoljno bolestan... Mi drugi koji imamo hrabrosti biti zdravi ali i prezirati, i te kako smijemo prezirati religiju koja ui pogrenom shvaanju tijela! Koja se ne eli osloboditi praznovjerja o dui! Koja od nedostatne prehrane stvara "zaslugu"! Koja se u zdravlju bori protiv nekakva neprijatelja, avla, iskuenja! Koja je samu sebe uvjerila da se u tjelesnoj strvini moe nositi "savrena dua" i jo k tome smatrala potrebnim da izmisli novi pojam "savrenstva", blijedu, bolesnu, idiotski zanesenu prirodu, takozvanu "svetost" svetost, po sebi samo niz simptoma osiromaena, ivano iscrpljena, neizljeivo pokvarena tijela!... Kranski pokret, kao europski pokret, od poetka je opi pokret svakakvih elemenata karta i otpada: oni hoe pomou kranstva na vlast. On ne izraava propast rase, on stvara agregat dekadentnih oblika sa svih strana koji se skupljaju i privlae. Kranstvu nije utrla put, kako se vjeruje, pokvarenost same antike, plemenite antike: uenom idiotizmu, koji jo i danas ustraje na neem takvom, ne moe se dovoljno otro proturjeiti. U doba kad su se bolesni, pokvareni andalski slojevi kristijanizirali u cijelom imperiumu, postojao je upravo protutip, plemenitost, u svojem najljepem i najzrelijem obliku. Velika je brojnost zagospodarila; pobijedio je demokratizam kranskih instinkata... Kranstvo nije bio "nacionalno", nije bilo rasno uvjetovano obraalo se svima zapostavljenim i prikraenim u ivotu, posvuda je imao saveznike. Temelj je kranstva rancune 18 bolesnika, instinkt usmjeren protiv zdravih, protiv zdravlja. Sve to je uspjelo, sve ponosno, razuzdano, ponajvie ljepota, vrijea mu i oi i ui. I ponovno se sjeam neprocjenjive Pavlove rijei: "to je slabo u oima svijeta, to je ludo u oima svijeta, neplemenito i prezira vrijedno, izabra Bog": to je bila formula in hoc signo 19 koja je pobijedila dcadence. Bog na kriu zar se jo ne shvaaju strane primisli toga simbola? Sve to pati, sve to visi na kriu, boansko je... Svi visimo na kriu, dakle mi smo boanski... Samo mi smo boanski... Kranstvo je bila pobjeda, plemenitije je uvjerenje propalo zbog njega kranstvo je dosad bilo najvea nesrea ovjeanstva. 52. Kranstvo je u suprotnosti i sa cijelom duhovnom uspjelou njemu moe trebati samo bolestan um kao kranski um, ono je na strani svega idiotskog, proklinje "duh", proklinje superbiju 20 zdravoga duha. Budui da bolest pripada prirodi kranstva, mora i tipino kransko stanje, "vjera", biti oblik bolesti, sve prave, potene, znanstvene puteve do spoznaje Crkva mora odbiti kao zabranjene puteve. Ve je sumnja grijeh... Potpuni nedostatak psiholoke istoe u sveenika ime se izdaje pogledom posljedica je dcadencea histerine enske, a s druge strane djeca sklona rahitisu, pokazuju kako su instinktivna himbenost, sklonost laganju kako bi se lagalo, nesposobnost ravnih pogleda i koraka, redovito izraz dcadencea. "Vjera" je ne htjeti znati to je istina. Pijetist, sveenik obaju spolova, neiskren je zato to je bolestan: njegov instinkt zahtijeva da istina ni u jednoj toki ne doe na svoje. "to ini bolesnim, dobro je; to dolazi iz punine, obilja, moi, zlo je": tako osjea vjernik. Potinjenost radi lai po tome mogu pogoditi svakoga predodreenog teologa. Drugi znak teologa njegova je nesposobnost razumijevanja filologije. Filologija ovdje treba znaiti, u vrlo openitom smislu, umijee dobra itanja, razumijevanja znati proitati injenice, a da ih se raznim interpretacijama ne krivotvori, a da se u elji za razumijevanjem ne izgubi oprez, strpljenje, istananost. Filologija kao ephexis 21 u interpreta18 19

Srdba, kivnost (franc.) Pod kojom (lat.) 20 Gordost (lat.) 21 Suzdranost (gr.)

ciji: radilo se o knjigama, novinskim vijestima, sudbinama ili vremenskim injenicama a da ne spominjem "spas due"... Nain na koji teolog, bez obzira na to je li u Berlinu ili u Rimu, tumai "rije Pisma" ili nekakav doivljaj, pobjedu domovinske vojske, na primjer, pod viim svjetlom Davidovih psalama, uvijek je tako drzak da se filologu die kosa. to da uope pone kad pijetisti i druge krave iz vapske uljepavaju svoju bijednu svakidanjicu i zadimljene sobike svojega ivota "prstom Bojim" pretvarajui ih u udo "Milosti", "Providnosti", "iskustva spasenja"! Najskromnija potronja duha, da ne kaem pristojnosti, morala bi uvjeriti te interpretatore u posvemanju djetinjastost i nedostojnost zloporabe vjetine Bojih prstiju. I s malom dozom pobonosti u tijelu Bog, koji nas pravodobno izlijei od hunjavice ili nam zapovjedi da uemo u koiju ba kad se spusti jaka kia, trebao bi nam biti tako apsurdan da bi ga se moralo ukinuti kad bi i postojao. Bog kao sluga, kao potar, kao prodava kalendara zapravo, jednom rijeju najgluplja mogua vrsta... "Boja Providnost", kako danas jo vjeruje otprilike svaki trei ovjek u "uenoj Njemakoj", bio bi prigovor Bogu, i jai se prigovor ne bi mogao ni zamisliti. I svakako prigovor Nijemcima! 53. U injenici da muenici neto dokazuju radi istine, ima vrlo malo istine, pa bih mogao zanijekati da ni jedan muenik nikada nije imao uope nita s istinom. Tonom, kojim muenik istresa svijetu u lice svoju istinu, ve se izraava takav niski stupanj intelektualnoga potenja, takvu tupost za pitanje istine da i nije potrebno zanijekati muenika. Istina nije nita to bi jedan imao a drugi ne bi: tako u najmanju ruku mogu o istini razmiljati seljaci ili seoski apostoli poput Luthera. ovjek moe biti siguran da prema stupnju savjesnosti u stvarima duha skromnost, odricanje, biva sve vee u tom pogledu. Znati pet stvari i blago odbiti znanje o drugima... "Istina", kako tu rije shvaa svaki prorok, svaki sekta, svaki slobodoumnik, svaki socijalist, svaki crkveni ovjek, potpuni je dokaz da jo nisu ni poeli ona disciplina duha i samosvladavanje prijeko potrebni za pronalaenje nekakve male istine, kako god ona bila mala. Muenike smrti, usput reeno, bile su velika nesrea u povijesti: zavele su ljude... Zakljuak svih idiota, ukljuujui ene i narod, da stvar za koju netko ide u smrt (ili koja, poput prvoga kranstva, stvara ak epidemije bolesne elje za smru) znai neto takav je zakljuak snano zakoio istraivanje, duh istraivanja i opreza. Muenici su nakodili istini... Jo i danas potrebna je samo sirovost proganjanja kako bi se takvu sektakom odstupanju dalo asno ime. Kako? Mijenja li se neto u vrijednosti neke stvari ako netko za nju daje ivot? Pogreka koja biva asnom pogreka je s veom drai zavoenja: vjerujete li, gospodo teolozi, kako emo vam dati povoda da za svoje lai stvarate muenike? Neto se pobija tako da se vrlo paljivo stavi na led na isti nain pobijaju se i teolozi... Upravo to je u svjetskoj povijesti bila glupost svih progonitelja da su protivnikoj stvari dali astan privid da su je obdarili fascinacijom muenitva... ena i danas klei pred pogrekom, jer su joj rekli da je netko zbog toga umro na kriu. Je li onda kri argument? No, o svim tim stvarima samo je jedan ovjek rekao to je ve tisuljeima potrebno Zaratustra. Putem kojim su ili pisali su krvavo znakovlje, i njihova je glupost uila da se istina dokazuje krvlju. No krv je najgori svjedok istine: krv truje i najistije uenje pretvarajui ga jo u ludilo i mrnju u srcima. I ako bi netko iao kroz vatru za svoje uenje to to dokazuje! Doista je bolje da vlastito uenje potekne od vatre koju je sam zapalio.

54. Ne dajmo se zavesti: veliki su duhovi skeptici. Zaratustra je skeptik. Jakost, sloboda to potjee od snage i nadsnage duha dokazuje se skepsom. Uvjereni ljudi ne dolaze uope u obzir kad je posrijedi sve temeljno o vrijednosti i nevrijednosti. Uvjerenja su zatvori. Ne vidi se dovoljno daleko, ne vidi se ispod sebe: no, da bi se moglo raspravljati o vrijednosti i nevrijednosti, mora se vidjeti pet stotina uvjerenja ispod sebe iza sebe... Duh koji hoe veliko, koji hoe i sredstva za to, nuno je skeptik. Osloboenje od svake vrste uvjerenja ubraja se u jakost, sposobnost slobodnoga pogleda... Velika strast, temelj i mo njegova bia, jo prosvjeenija, jo despotskija od njega samoga, uzima u slubu sav njegov intelekt; ne da mu da dvoji; ak ga potie na bezbona sredstva; u nekim okolnostima priuti mu uvjerenja. Uvjerenje kao sredstvo: mnogo se postie samo pomou uvjerenja. Velika strast treba, troi uvjerenja, ona im se ne podvrgava zna da je suverena. Obratno: potreba za vjerom, za bilo kojim bezuvjetnim da i ne, karlajlizam, ako mi se dopusti ta rije, potreba je slabosti. ovjek vjere, "vjernik" svake vrste obvezatno je ovisan ovjek ovjek koji ne moe sebe postaviti kao svrhu, koji uope ne moe postavljati ciljeve polazei od samoga sebe. "Vjernik" ne pripada sebi, on moe biti samo sredstvo, mora biti potroen, potreban mu je netko tko e ga troiti. Njegov instinkt odaje najveu poast moralu obesebljenja: na taj ga moral navodi sve, njegova pamet, njegovo iskustvo, njegova tatina. Svaka vrsta vjere sama je po sebi izraz obesebljenja, samootuenja... Uzme li se u obzir kako je velikoj veini ljudi potreban regulativ koji ih izvana obvezuje i uvruje, kako je prisila, u viem smislu ropstvo, jedini i krajnji uvjet pod kojim se ovjek slabe volje, pogotovu ena, razvija, shvatit e se i uvjerenje, "vjera". ovjek s uvjerenjem nalazi u njemu kimu. Mnoge stvari ne vidjeti, nikada biti nepristran, biti skroz-na-skroz pristran, imati strogu i potrebnu optiku u svim vrijednostima samo je to uvjet da takva vrsta ovjeka uope postoji. No time je ona suprotnost, antagonist istinitosti istine... Vjerniku uope nije doputeno da savjesno razmilja o pitanju "istinitog" i "neistinitog": biti poten u tom pogledu znailo bi za njega odmah propasti. Patoloka uvjetovanost njegove optike pretvara uvjerenoga fanatika Savonarolu, Luthera, Rousseaua, Robespierrea, Saint-Simona u tip suprotan jakom, osloboenom duhu. No grandiozno dranje tih bolesnih duhova, tih pojmovnih epileptiara, djeluje na veliku masu fanatici su slikoviti, ovjeanstvo radije gleda geste negoli slua razloge... 55. Korak dalje u psihologiji uvjerenja, "vjere". Odavno razmiljam o tome nisu li uvjerenja opasniji neprijatelji istine od lai (Menschliches, Allzumenschliches 22 , Aforizam 54 i 483). Ovaj put postavio bih odluno pitanje: postoji li uope suprotnost izmeu lai i uvjerenja? Cijeli svijet to vjeruje; ali, to li sve ne vjeruje cijeli svijet! Svako uvjerenje ima svoju povijest, svoje rane oblike, pokuaje i promaaje: ono biva uvjerenje kad ve dugo nije uvjerenje, kad ve vie gotovo i nije uvjerenje. Kako? Ne bi li meu tim embrionalnim oblicima uvjerenja mogla biti i la? Katkada je potrebna samo zamjena osoba: za sina postaje uvjerenje to je za oca jo bila la. Za mene je la ne htjeti vidjeti neto to se vidi, ne htjeti neto vidjeti onako kako se vidi: nije vano zbiva li se la pred svjedocima ili bez svjedoka. Najuobiajenija je la ona kojom ovjek sam sebi lae; laganje drugima razmjerno je rijetko. Sada je to ne htjeti vidjeti ono to se vidi, to ne htjeti vidjeti onako kako se vidi gotovo prvi uvjet za sve koji su stranka u bilo kojem smislu: pristaa stranke nuno je laljivac. Na primjer, njemaki su povjesniari uvjereni da je Rim bio despotizam, da su
22

Ljudsko i suvie ljudsko (prev.)

Germani donijeli na svijet duh slobode: koja je razlika izmeu toga uvjerenja i neke lai? Moemo li se jo uditi kad sve stranke, instinktivno, pa i njemaki povjesniari, ija su usta puna rijei morala to moral gotovo zbog toga i dalje traje, to je on pristai bilo koje strane prijeko potreban u svakom trenutku? "To je nae uvjerenje: oitujemo ga pred cijelim svijetom, ivimo i umiremo za njega ast svemu to ima uvjerenja!" Sline sam rijei uo ak iz usta antisemita. Naprotiv, gospodo moja! Antisemit nee nipoto biti dostojniji potovanja zato to lae iz principa... Sveenici, koji su u takvim stvarima istananiji i veoma dobro razumiju prigovor sadran u pojmu uvjerenja, to jest naelne laljivosti, zato to je svrsishodna, preuzeli su od idova mudru zamisao da na tom mjestu uvrste pojam "Bog", "Boja volja", "Boje otkrivenje". I Kant je sa svojim kategorikim imperativom bio na istom putu: njegov je um u tome bio praktian. Ima pitanja u kojima ovjeku nije doputeno odluivati o istini i neistini; sva najvia pitanja, svi najvii problemi vrijednosti izvan su ljudskoga uma... Shvatiti granice uma tek to je doista filozofija... Zato je Bog dao ovjeku otkrivenje? Bi li Bog uinio neto suvino? ovjek ne moe sam od sebe znati to je dobro a to zlo, stoga ga je Bog uio svojoj volji... Moralna pouka: sveenik ne lae pitanje "istinito" ili "neistinito" u onome o emu sveenici govore uope ne doputa laganje. Naime, da bi se lagalo, moralo bi biti doputeno odluiti to je u tome istinito. No, upravo to ovjek ne moe; sveenik je time samo glasnogovornik Boga. Takav sveeniki silogizam nije nipoto samo idovski i kranski: pravo na la i domiljatost "otkrivenja" poklapa se s tipom sveenika, i dekadentnih i poganskih ( pogani su svi koji ivotu kau "da", kojima je "Bog" rije za veliko "da" svim stvarima) "Zakon", "Boja volja", "sveta knjiga", "inspiracija" sve su to samo rijei za uvjete uz koje sveenik dolazi vlast, pomou kojih odrava svoju vlast na tim se pojmovima temelje sve sveenike organizacije, svi sveeniki ili filozofsko-sveeniki oblici vladavine. "Sveta la" zajednika Konfuciju, Manuovu zakoniku, Muhamedu, kranskoj Crkvi: ima je i kod Platona. "Istina je tu": to znai, gdje god se to izgovori, da sveenik lae... 56. Na posljetku, vano je u koju se svrhu lae. Kako u kranstvu nema "svetih" svrha, prosvjedujem protiv njegovih sredstava. Samo zle svrhe: trovanje, klevetanje, nijekanje ivota, preziranje tijela, omalovaavanje i samoobeaenje ovjeka grijehom dakle, i njegova su sredstva zla. Sa suprotnim osjeajem itam Manuov zakonik, duhovno i nadmono djelo bez premca, i samo ga spomenuti istodobno s Biblijom bio bi grijeh prema duhu. Razlog je odmah jasan: iza njega stoji, u njemu jest, prava filozofija, ne samo rabinistiki i praznovjerni judain odvratna mirisa nudi i najrazmaenijem psihologu neto u to e zagristi. Nemojmo zaboraviti ono glavno, temeljnu razliku od bilo koje Biblije: plemeniti stalei, filozofi i ratnici, zajedno s njim tite mnotvo; posvuda plemenite vrijednosti, osjeaj savrenstva, vedro prihvaanje ivota, osjeaj zadovoljstva sa samim sobom i ivotom sunce obasjava cijelu knjigu. Sve ono na emu kranstvo iskaljuje svoju nedokuivu prostotu, na primjer, na raanju, eni, braku, ovdje se obrauje ozbiljno, s potovanjem, s ljubavlju i s povjerenjem. Kako se zapravo moe djeci i enama dati u ruke knjiga s ovakvim runim izrazima: "zbog bludnosti neka svaki ima vlastitu enu i svaka vlastitog mua: bolje je eniti se nego izgarati od strasti"? I smije li se biti kraninom sve dotle dok je pojmom immaculata conceptio 23 kristijaniziran, to jest okaljan postanak ovjeka? ... Ne poznajem ni jednu knjigu u kojoj je eni izreeno toliko njenosti i ljubaznosti koliko u Manuovu zakoniku; te stare sijede brade i sveci znaju biti pristojni prema enama i taj je nain moda nenadmaan. "enska usta", pie na jednom mjestu, "djevojaka prsa, djetinja molitva,
23

Bezgreno zaee (lat.)

rtveni dim uvijek su isti." Na drugom mjestu: "Nema nita istijeg od svjetlosti sunca, sjene krave, zraka, vode, vatre i djevojakog daha." Posljednje mjesto moda takoer sveta la : "Svi otvori na tijelu iznad pupka isti su, a oni ispod njega neisti su. Samo u djevojke cijelo je tijelo isto." 57. Bezbonost kranskih sredstava moemo uhvatiti in flagranti ako se kranska svrha usporedi sa svrhom Manuova zakonika ako tu najveu suprotnost svrha jarko osvijetlimo. Kritiar kranstva ne moe izbjei izvrgavanje kranstva preziru. Zakonik kakav je Manuov nastaje poput svakoga dobrog zakonika: on saima iskustvo, mudrost i eksperimentalni moral dugih stoljea, zakljuuje, ne stvara vie nita. Uvjet za takvu kodifikaciju jest spoznaja da se sredstva za stjecanje autoriteta polagane i skupo steene istine temeljito razlikuju od onih kojima bi se ona dokazivala. Zakonik nikada ne prikazuje korist, razloge, kazuistiku u pretpovijesti zakona: upravo time izgubio bi zapovjedniki ton, ono "mora", pretpostavku poslunosti. Upravo u tome je problem. U odreenom trenutku razvitka jednoga naroda njegov najpromiljeniji sloj, to jest onaj koji moe najdalje gledati iza i ispred sebe, objavljuje da je zavreno iskustvo prema kojem treba ivjeti to jest, prema kojem se moe ivjeti. Njegov je cilj da etva iz vremena eksperimenta i loeg iskustva bude po mogunosti bogata i potpuna. Iz toga slijedi da sada prije svega treba sprijeiti daljnje eksperimentiranje, nastavak sadanjega stanja vrijednosti, ispitivanje, odabiranje, kritiku vrijednosti in infinitum. Tome se suprotstavlja dvostruki zid: najprije Otkrivenje, to je tvrdnja da um tih zakona ne potjee od ovjeka, da nije traen i naen polako i s mnogim pogrekama, nego da je samo objavljen kao boansko podrijetlo, potpun, savren, bez povijesti, dar, udo... Zatim tradicija, to je tvrdnja da je zakon postojao ve od pradavnih vremena, da je bezbono, zloin prema predcima, sumnjati u njega. Autoritet zakona temelji se na ovim tezama; Bog ga je dao, predci su ga proivjeli. Via racionalnost takva postupka sastoji se u namjeri da se svijest korak po korak potisne od ispravno shvaena ivota (to jest, dokazanoga golemim i temeljito prosijanim iskustvom); tako da se postigne savreni automatizam instinkta ta pretpostavka za svako majstorstvo, svaku savrenost u umijeu ivota. Sastaviti zakonik kakav je Manuov znai dati ubudue narodu pravo da postane majstor, da postane savren da tei k najviem umijeu ivota. Za to ga treba uiniti nesvjesnim: to je svrha svake svete lai. Kastinski poredak, najvii, vladajui zakon, samo je sankcioniranje prirodnoga poretka, prirodna zakonitost prvoga reda nad kojom samovolja, "moderna ideja" nema vlasti. U svakom zdravom drutvu razlikuju se tri fizioloki razliito gravitirajua tipa, koji se meusobno uvjetuju, a svaki ima vlastitu higijenu, vlastito podruje rada, vlastitu vrstu osjeanja savrenosti i majstorstva. Priroda, ne Manu, odjeljuje preteito duhovne, preteito miiave i temperamentom jake i one tree, prosjene, koji se ne istiu ni prvim ni drugim ovi posljednji su mnogobrojni, prvi su elita. Najgornja kasta ja ih zovem najmalobrojnijima ima kao savrena i privilegije najmalobrojnijih: oni trebaju predstavljati sreu, ljepotu i dobrotu na zemlji. Samo najduhovniji ljudi imaju doputenje za ljepotu, za lijepo: samo kod njih dobrota nije slabost. Pulchrum est paucorum hominum: dobro je privilegija. No, najmanje im je doputeno runo ponaanje ili pesimistiki pogled, oko koje nagruje pa i gnjev zbog opeg izgleda svijeta. Gnjev je privilegija andale; pesimizam takoer. "Svijet je savren" tako govori instinkt najduhovnijih, potvrdni instinkt: nesavrenost, sve ispod nas, distancija, patos distancije, ak se i andala ubraja u tu savrenost." Najduhovniji ljudi, kao najjai, nalaze sreu tamo gdje bi drugi nali propast: u labirintu, u okrutnosti prema sebi i drugima, u eksperimentu; njihovo je zadovoljstvo u samosvladavanju: asketizam biva kod njih priroda, potreba, instinkt. Teku zadau smatraju privilegijom, igrati se teretima koji tlae druge smatraju odmorom... Spoznaja oblik asketizma. Oni su ljudi najdostojniji

potovanja: time se ne iskljuuje mogunost da su najvedriji, najljubazniji. Oni vladaju, ne zato to to hoe, nego zato to jesu, nije im doputeno da budu drugi. Drugi: to su uvari zakona, zatitnici reda i sigurnosti, to su plemeniti ratnici, to je prije svega kralj kao najvia formula ratnika, suca i uvara zakona. Ti drugi su egzekutiva najduhovnijih, ono najblie to im pripada, koje ih otereuje od svega grubog u vladarskom poslu oni su njihova pratnja, njihova desna ruka, njihovi najbolji uenici. U svemu tome, ponovimo, nema nita samovoljno, nita nije "napravljeno"; to je drukije, napravljeno je time je priroda razorena... Kastinski poredak, poredak po rangu, oblikuje samo najvii zakon samoga ivota, odjeljivanje triju tipova potrebno je za odranje drutva, radi omoguavanja viih i najviih tipova nejednakost prava tek je uvjet za postojanje prava uope. Pravo je privilegija. U svojem nainu postojanja svatko ima svoju privilegiju. Nemojmo podcijeniti privilegije osrednjih. ivot usmjeren prema visini sve je naporniji hladnoa se poveava, odgovornost se poveava. Visoka je kultura piramida: moe stajati samo na irokoj osnovi, uvjet joj je ponajprije jaka i zdravo konsolidirana osrednjost. Obrt, trgovina, poljodjelstvo, znanost, najvei dio umjetnosti, jednom rijeju cjelokupna profesionalna djelatnost, sukladni su potpuno samo osrednjim sposobnostima i eljama: takvo to bilo bi deplasirano za iznimke, instinkt koji tome pripada proturjeio bi i aristokratizmu i anarhizmu. Priroda odreuje je li netko od javne koristi, kota, funkcija: ne drutvo, ve vrsta sree za koju je ta velika veina jedino sposobna, ini od njih inteligentne strojeve. Za osrednjega je srea biti osrednji; majstorstvo u jednom, specijalnost je prirodni instinkt. Bilo bi potpuno nedostojno dubljega duha prigovarati osrednjosti kao takvoj. Ona sama prijeko je potrebna da iznimke mogu postojati: time je uvjetovana visoka kultura. Ako izniman ovjek upravo s osrednjima postupa blae negoli prema sebi i sebi ravnima, ne ini to zato to je u srcu uljudan to je jednostavno njegova dunost... Koga najvie mrzim od dananje rulje? Socijalistiku rulju, andalske apostole koji potkopavaju instinkt, veselje, osjeaj zadovoljstva radnika svojim skromnim ivotom koji ga ine zavidnim, koji ga ue osveti... Nepravda nije nikada u nejednakim pravima, nego u traenju "jednakih" prava... to je loe? No, to sam ve rekao: sve to potjee od slabosti, zavisti, osvete. Anarhist i kranin istoga su podrijetla... 58. Zapravo je vano poradi ega se lae: da li se time dobiva ili unitava. Kranin i anarhist mogu se potpuno izjednaiti: njihova svrha, njihov instinkt okrenuti su samo prema unitavanju. Dokaz za tu reenicu treba samo proitati iz povijesti: tamo je on zapanjujujue jasan. Upravo smo se upoznali s religijskim zakonodavstvom, ija je svrha bila, najvii uvjet za cvjetanje ivota, "ovjekovjeiti" veliku organizaciju drutva; kranstvo je otkrilo svoju misiju upravo u tome da dokraji jednu takvu organizaciju, zato to u njoj ivot cvjeta. Ondje je trebalo upotrijebiti plodove uma steene dugotrajnim eksperimentiranjem i neizvjesnou radi dobiti u dalekoj budunosti kako bi se postigla to vea, bogatija, potpunija etva: ovdje je bilo obrnuto, etva je preko noi bila zatrovana... Ono to je jo postojalo aere perennis 24 , to jest Imperium Romanum, najvelianstveniji dosad postignuti organizacijski oblik pod tekim uvjetima, bilo je, u usporedbi sa svim prije i svim poslije, krparija, petljancija, diletantizam ti sveti anarhisti zadali su sebi "pobonu dunost" da ga unite, da unite "svijet", to jest Imperium Romanum, sve dok od njega nije ostao ni kamen na kamenu pa su tada sami Germani i drugi prostaci mogli njime zavladati... Kranin i anarhist, obojica dekadenti, obojica nesposobni djelovati drukije negoli ruenjem, trovanjem, zatiranjem, krvolonou, obojica s instinktom zaklete mrnje prema svemu to vrsto stoji, to je veliko, to je trajno, to ivotu obeava budunost... Kranstvo je bilo vampir Rimskoga Carstva
24

Trajnije od bronce (lat.)

ono je preko noi onemoguilo golemo djelo Rimljana da proire sferu utjecaja velike kulture pred kojom je stajala budunost. Zar jo nije jasno? Imperium Romanum, kojeg poznajemo, o kojem nas sve vie ui povijest rimske provincije, to umjetniko djelo u velikom stilu, najdostojnije divljenja, bilo je poetak, gradili su ga s namjerom da se dokazuje tisuljeima jo se do danas nikada nije tako gradilo, niti sanjalo o tome da se gradi u istim razmjerima sub specie aeterni! Ta je organizacija bila dovoljno vrsta da izdri loe careve: sluajna pojava nekih osoba ne smije u takvim okolnostima ni na to utjecati prvo naelo svake velike arhitekture. No ona nije bilo dovoljno vrsta za najpokvareniju vrstu pokvarenosti, za krane... Ta potajna gamad, koja se nou, u magli, dvosmislena, priuljala svim pojedincima i iz svakog pojedinca isisala ar za istinitim, openito instinkt za realnosti, ta kukavika, feminizirana i sladunjava banda postupno je otuila "due" toj golemoj konstrukciji te dragocjene, muki plemenite prirode koji su u dobru za Rim vidjeli dobro za sebe, svoju zbilju, svoj ponos. Licemjerno prikradanje, tajno sastanenje, mrani pojmovi poput pakla, poput rtava nevinih, poput unio mystica u pijenju krvi, a nadasve polagano podjarivanje osvetnike vatre, andalske vatre to je zavladalo Rimom, ista vrsta religije kojoj je ve u preegzistencijalnom obliku Epikur objavio rat. Treba samo itati Lukrecija kako bi se shvatilo protiv ega se Epikur borio, ne protiv poganstva nego protiv "kranstva", hou rei, protiv kvarenja dua pojmom krivnje, kazne i besmrtnosti. Borio se protiv podzemnih kultova, protiv cijeloga latentnog kranstva poricanje besmrtnosti bilo je ve u ono doba stvarno otkupljenje. I Epikur bi bio pobijedio, svaki je vrijedni duh u rimskom carstvu bio epikurejac: a tada se pojavio Pavao... Pavao, genij, utjelovljenje andalske mrnje prema Rimu, prema "svijetu", idov, vjeni id par excellence... Shvatio je kako se pomou maloga sektakog kranskog pokreta, udaljenog od idovstva, moe zapaliti "svjetski poar", kako se simbolom "Bog na kriu" sve to je dolje, sve to se potajno buni, sve naslijee anarhistikih rovarenja, moe zbrojiti i dobiti golemu mo. "Spasenje dolazi od idova." Kranstvo kao formula kako bi se nadmaili svakovrsni podzemni kultovi, na primjer Ozirisovi, velike Majke, Mitrini i zbrojili: u tome je Pavlov genij. Njegov je instinkt u tome bio vrlo siguran, pa je predstave, kojima su opinjavale andalske religije, s bespotednim nasiljem nad istinom, stavio u usta svojega izmiljenog "spasitelja", i ne samo u usta tako da je iz njega napravio neto to je i Mitrin sveenik mogao shvatiti... To je bio njegov trenutak u Damasku: shvatio je da mu je vjera u besmrtnost i te kako potrebna kako bi obezvrijedio "svijet", da e pojam "pakao" zavladati i Rimom da se "onostranou" ubija ivot... Nihilist i kranin slau se, i ne samo to... 59. Uzalud sav trud antikoga svijeta: nemam rijei da izrazim osjeaj za neto tako grozno. A s obzirom na to da je njihov rad bio predrad, da su bili s granitnom samosvijeu tek postavljeni temelji za tisuljetni rad, sav je smisao antikoga svijeta uzaludan!... emu Grci? emu Rimljani? Sve pretpostavke za uenu kulturu, sve znanstvene metode ve su postojale, ve je postojala velika, neusporediva umjetnost dobroga itanja ta pretpostavka za tradiciju kulture, za jedinstvo znanosti; prirodoznanstvo u savezu s matematikom i mehanikom, bilo je na najboljem putu smisao za injenice, posljednji i najvredniji od svih, imao je svoje kole, svoju viestoljetnu tradiciju. Je li to jasno? Sve je bitno otkriveno kako bi se moglo latiti posla: metode, mora se rei deset puta, jesu ono bitno, a i najtee, a i ono emu se najdulje opiru obiaji i lijenost. Ono to smo danas osvojili s neizrecivim samosvladavanjem jer jo nekako imamo u tijelu sve te loe, kranske, instinkte slobodan pogled na realnost, opreznu ruku, strpljenje i strogost u najmanjim stvarima, potpuno potenje spoznaje ve je postojalo! ve prije vie od dvije tisue godina! I, uz to, dobar, istanan osjeaj za takt i ukus! Ne kao dresura mozga! Ne kao

"njemako" obrazovanje sa sirovim ponaanjem! Nego kao tijelo, kao gesta, kao instinkt jednom rijeju, kao realnost... Sve uzalud! Preko noi samo jo sjeanje! Grci! Rimljani! Plemenitost instinkta, ukusa, metodino istraivanje, genij organizacije i uprave, vjera, volja za ljudsku budunost, veliko Da za sve vidljivo kao Imperium Romanum, vidljivo za sva osjetila, veliki stil koji vie nije samo umjetnost, nego realnost, istina, ivot... I kojega ne razori prirodna katastrofa! I kojega ne pregazie Germani i drugi divljaci! Nego ga razorie lukavi, tajni, nevidljivi, slabokrvni vampiri! Ne pobijedie ga samo ga isisae!... Zavladala je skrivena elja za osvetom, sitna zavist! Sve bijedno, patniko, poharano zlim osjeajima, sav svijet geta za duu odjednom se naao na vrhu! Treba samo proitati bilo kojega kranskog agitatora, na primjer svetoga Augustina, kako bismo shvatili, nanjuili kakvo se to prljavo drutvo nalo na vrhu. ovjek bi se i te kako prevario kad bi pretpostavio da je u tih voa kranskoga pokreta nedostajalo nekakva razuma o, pametni su, pametni do svetosti, ta gospoda crkveni oci! Nedostaje im neto posve drugo. Priroda ih je zapustila, zaboravila ih je obdariti skromnim mirazom potenih, pristojnih, istih instinkata... Medu nama, oni i nisu mukarci... Kad islam prezire kranstvo, ima tisuu puta pravo: u islamu su mukarci uvjet... 60. Kranstvo nam je oduzelo etvu antike kulture, a poslije i etvu islamske kulture. udesni maurski svijet kulture u panjolskoj, nama zapravo srodniji, po ukusu i sklonosti blii od Rima i Grke, bio je pregaen ne kaem kakvim nogama zato? Zato to je nastao zahvaljujui plemenitim, mukim instinktima, zato to je rekao Da ivotu i jo k tome svijetu s rijetkim i rafiniranim dragocjenostima maurskoga ivota!... Kriari su poslije ratovali protiv neega, premda bi im bolje pristajalo da pred tim puzali protiv kulture pred kojom bi se i samo nae devetnaesto stoljee doimalo vrlo siromanim, vrlo "kasnim". Oni su, dakako, htjeli pljakati: Istok je bio bogat... Pustimo predrasude! Kriarski ratovi vie gusarstvo, nita drugo! Njemako plemstvo, zapravo vikinko plemstvo nalo se time u svom elementu: Crkva je i predobro znala ime se pridobiva njemako plemstvo... Njemako plemstvo, uvijek "vicarci" Crkve, uvijek u slubi loih instinkata Crkve ali dobro plaeno... Crkva je upravo njemakim maevima, njemakom krvlju i smjelou vodila nepomirljivi rat protiv svega plemenitog na zemlji! To pobuuje mnotvo bolnih pitanja. Njemakoga plemstva gotovo nema u povijesti vie kulture: razlog se nasluuje... Kranstvo, alkohol ta dva velika sredstva pokvarenosti... Zapravo, nije trebalo biti izbora izmeu islama i kranstva, kao ni izmeu Arapina i idova. Nisu trebali birati. Odlueno je, nikomu nije doputeno da jo i bira. Ili jesi andala ili nisi... "Rat protiv Rima do posljednje kapi krvi! Mir, prijateljstvo s islamom": tako je osjeao, tako je uinio onaj veliki slobodoumnik, genij meu njemakim carevima, Friedrich Drugi. to? Mora li Nijemac najprije biti genij, najprije slobodoumnik da bi pristojno osjeao? Ne shvaam kako je Nijemac mogao kranski osjeati... 61. Ovdje je potrebno dotaknuti se sjeanja koje je za Nijemce jo stotinu puta neugodnije. Nijemci su liili Europu posljednje velike kulturne etve koju je Europa morala ponjeti renesanse. Je li konano jasno, hoe li ljudi da bude jasno to je bila renesansa? Ponovno vrednovanje kranskih vrijednosti, pokuaj da se svim sredstvima, svim instinktima, svom genijalnou omogui pobjeda plemenitih vrijednosti... Dosad je bio samo ovaj rat, dosad nije bilo presudnijega pitanja od pitanja renesanse moje pitanje je i njezino pitanje : jo nije bilo ni naelnijega, neposrednijeg i stroe voenog oblika napada sa cijele linije bojita usmjerenoga u samo sredite! Napasti presudno mjesto, samo sjedite

kranstva, dovesti tamo na prijestolje plemenite vrijednosti, hou rei unijeti ih u instinkte, najnie potrebe i elje onih koji tu vladaju... Pred sobom vidim mogunost potpuno nadzemaljske ari i koloristike privlanosti, ini mi se da blista u svoj svojoj jezivoj, istananoj ljepoti, da u njoj djeluje umjetnost, tako boanska, tako avolski boanska da bi se za drugom takvom mogunou tisuljeima uzalud tragalo; vidim prizor, vrlo smiljen, istodobno udesno paradoksalan, koji bi potaknuo sva olimpska boanstva na besmrtni smijeh Cesare Borgia kao papa... Jesam li jasan?... E pa, to bi bila pobjeda koju danas traim samo ja : time bi kranstvo bilo ukinuto! to se dogodilo? Njemaki redovnik, Luther, doao je u Rim. Taj redovnik, sa svim osvetoljubivim instinktima unesreena sveenika, pobunio se u Rimu protiv renesanse... Umjesto da s najdubljom zahvalnou shvati tu velianstvenost koja se zbila, svladavanje kranstva u njegovu sjeditu njegova se mrnja znala samo nahraniti tim prizorom. Religiozan ovjek misli samo na sebe. Luther je vidio pokvarenost papinstva kad se upravo suprotno moglo objeruke zgrabiti; stara pokvarenost, peccatum originale, kranstvo vie nije sjedilo na papinskoj stolici! Nego ivot! Nego trijumf ivota! Nego veliko Da svim uzvienim, lijepim, drskim stvarima!... I Luther je ponovno uspostavio Crkvu: napao ju je... Renesansa dogaaj bez smisla, velika uzaludnosti Ah, ti Nijemci, koliko li su nas ve stajali! Uzalud to je oduvijek bilo djelo Nijemaca. Reformacija; Leibniz; Kant i takozvana njemaka filozofija; ratovi za osloboenje od Napoleona; carstvo svaki put nekakva uzaludnost za neto to je ve postojalo, za neto nepovratno... To su moji neprijatelji, priznajem, ti Nijemci: prezirem u njima sve neistoe pojmova i vrijednosti, kukaviluka od svakoga asnog Da i Ne. Ve gotovo jedno tisuljee zamrsili su i zapetljali sve ega su se dotaknuli. Sve polovinosti tri osmine od svega! u svemu od ega Europa boluje imaju na savjesti imaju na dui i dosad najneistiju vrstu kranstva, najneopoziviju, protestantizam... Ako se ne uzmogne obraunati se s kranstvom, bit e krivi Nijemci... 62. Doao sam do svretka i izriem presudu. Osuujem kranstvo, protiv kranske Crkve najveu od svih optubi koju je ikad tuitelj izrekao. Za mene je to najvea pokvarenost koju mogu zamisliti; ona je pokazala spremnost za njeveu moguu pokvarenost. Kranska je Crkva sve otetila svojom pokvarenou, svaku je vrijednost obezvijedila, od svake istina napravila la, od svake estitosti duevnu podlost. I jo se netko usudi priati mi o njezinim "humanitarnim" blagoslovima! Ukinue bilo kojega tekog stanja protivilo se njezinoj najdubljoj korisnosti ona je ivjela od tekih stanja, stvarala je teka stanja kako bi ovjekovjeila sebe... Crv grijeha, na primjer: tek tom je nevoljom Crkva obogatila ovjeanstvo! "Jednakost dua pred Bogom", ta himbenost, taj izgovor za mrnje svih podlaca, to eksplozivno sredstvo pojma, koji je na posljetku postao revolucija, moderna ideja i princip propasti za cijeli drutveni poredak kranski je dinamit... "Humanitarni" blagoslovi kranstva! Uzgojiti od humanitasa proturjeje sama sebe, umijee samooskvrnua, volju za la po svaku cijenu, gnuanje, prezir svih dobrih i estitih instinkata! I to bi mi bili blagoslovi kranstva! Parazitstvo kao jedina praksa Crkve; svojim idealom aneminosti, idealom "svetosti", ispiti svaku krv, svaku ljubav, svaku nadu u ivot; onostranost kao volja za nijekanje svake realnosti; kri kao znak raspoznavanja za dosad najpodzemniju zavjeru protiv zdravlja, ljepote, uspjelosti, smjelosti, duha, dobrote due, protiv samoga ivota... Tu vjenu optubu protiv kranstva ispisat u na svim zidovima gdje god ih ima imam slova da e i slijepci progledati... Nazivam kranstvo velikim prokletstvom, velikom i najdubljom pokvarenou, velikim instinktom mrnje, kojemu ni jedno sredstvo nije dovoljno otrovno, tajno, podzemno, malo nazivam ga besmrtnom mrljom ovjeanstva...

I raunamo vrijeme nakon toga dies nefastusa 25 kojim je poela zla sudbina nakon prvoga dana kranstva! Zato ne radije poslije njegova posljednjega? Poslije dananjega? Ponovno vrednovanje svih vrijednosti!...

Zakon protiv kranstva Donesen na Dan spasa, prvoga dana godine prve ( dne 30. rujna 1888. lanoga kalendara) Bespotedni rat protiv poroka: porok je kranstvo Prva odredba. Porone su sve vrste protuprirode. Najporonija vrsta ovjeka jest sveenik: on pouava protuprirodnost. Protiv sveenika ne postoje razlozi, postoji kaznionica. Druga odredba. Svako sudjelovanje na slubi Bojoj atentat je na javno udoree. Treba biti okrutniji prema protestantima negoli prema katolicima, okrutniji prema liberalnim protestantima negoli prema strogim vjernicima. Zloinstvo to smo krani raste za onoliko koliko smo blii znanosti. Stoga je filozof zloinac nad zloincima. Trea odredba. Prokleto mjesto, na kojemu kranstvo lijee baziliskova jaja, treba sravniti sa zemljom i kao zloglasno mjesto biti prepast svekolikom potomstvu. Na njemu treba uzgajati zmije otrovnice. etvrta odredba. Propovijedanje nevinosti javno je poticanje protuprirodnosti. Svako preziranje spolnoga ivota, svako oneienje toga ivota pojmom "neist" pravi je grijeh prema svetom duhu ivota. Peta odredba. Treba prognati onoga tko jede sa sveenikom za istim stolom: ovjek se time ekskomunicira iz asnoga drutva. Sveenik je na andala treba ga izopiti, izgladniti i otjerati ga u pustinju bilo koje vrste. esta odredba. "Svetu" povijest treba nazvati imenom koje zasluuje, nazvati je prokletom povijeu; rijei "bog", "otkupitelj", "spasitelj", "svetac" treba rabiti kao psovke, kao zloinake znakove. Sedma odredba. Ostalo slijedi iz toga.

25

Zlokoban dan (lat.)

kolovoz 1999. IZVORI Zagreb

Naslov ANTIKRIST doslovno preveden znai "antikranin" (der Antichrist der Christ, njemaki kranin). Rije Antikrist oznaava obino onoga koji je protiv (anti, grki) Krista i neprijatelj kranske religije, ali je ta rije u povijesti Crkve imala jo jedno znaenje: Antikrist = varalica, koji je doavi neto ranije, prije (ante, latinski) uspona kranstva, pokuao osnovati religiju suprotnu Kristovoj. ini se da je na ovo crkveno znaenje mislio i sam Nietzsche, kako to pokazuje reenica iz njegovoga pisma Malvidi von Meisenburg: "elite li novo ime za mene? Crkveni jezik raspolae jednim: ja sam Antikrist."

Da je svatko kao "besmrtna dua" jednak svakomu, da u zajednitvu svih bia "spasenje" svakoga pojedinca smije zahtijevati vjenu vanost, da sitni udvorice i u tri etvrtine ludi smiju zamiljati kako se zbog njih stalno kre zakoni prirode takvo uzvisivanje svih vrsta samoljublja unedogled, do besramnosti, ne moe se igosati s dovoljno prezira. Pa ipak, kranstvo zahvaljuje na svojoj pobjedi upravo tom bijednom laskanju osobnoj tatini upravo je time pridobilo za sebe sve to nije uspjelo, sve pobunjeniki nastrojeno, sve to je polo krivim putem, sav ljudski izrod i smee. "Spas due" jasnije reeno: "svijet se vrti oko mene"... (Friedrich Nietzsche - ANTIKRIST str. 24)

Friedrich Nietzsche (1844.-1900.) je u svom kratkom ivotu od svega dvadesetak stvaralakih godina ostavio umjetniki opus takva intenziteta i udesne unutarnje snage da emo, ako posjedujemo imalo sluha i senzibiliteta za neke dubine te njegove simfonije, ostati impresionirani i potreseni i onda kad itavo nae bie govori protiv teza koje je zastupao U svakoj novoj knjizi on zapravo samo me sebi pria svoj ivot, svoja iskustva, svoju samotnost, prokletstva i sumnje. To je doista uvijek samoprikazivanje umjetnika. Danko Grli

Ako vam se svidio Nietzscheov Antikrist, proitajte sljedee knjige koje jo ee razobliavaju kranstvo. Linkovi za skidanje su ispod

Vjena Religija Prirode (1973) - Ben Klassen

White Man's Bible (1981) - Ben Klassen

Might is Right (1896) - Ragnar Redbeard

Udarac Ruskih Bogova (2000) - Vladimir Istarhov