Bošnjačke Balade

BALADE V BOSNJAKA
60 NAJLJEPIH BALADA
BOSNE I HERCEGOVINE
KOPENHAGEN, DANMARK LJETA 2002 2002 BOSNAFOLK
BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

SADRAJ: 1. U sv'jetu se nai ne mogae 2. Ferman doe iz Stambola 3. Kad morija Mostar morijae 4. Klikovala prebijela vila 5. Bol boluje gonde 6. Oganj gori u zelenoj gori 7. Kolo igra na sred Sarajeva 8. Knjigu pie srpski knjae 9. Ali-beg se s ljubom zavadio 16. Vezak vezla Adem-kada, mlada nevjesta 17. Majka Fatu rano budi 18. Zlatno sedlo po vodi plivae 19. U srid ehera, u srid Bajne Luke 20. Kol'ko cvili gora Garevina 21. Procvilila gora imirova 22. Meho s majkom po has-bai hoda 23. Udaje se Alibegovica 24. Husejin se u svatove sprema 25. U naega bega Ali-bega 29. Kad umrije srma Ibrahime 30. Pusta bolest u sv'jet udarila 28. Fali mi se Mujo mome mlado 29. Zagrmilo iznad Visokoga 30. U Stambolu akam okujie 31. Iz emboja topi udarie
strana 1 od 127 www.bosnafolk.com by Muho Pa ali 2002
10. Urodila b'jelica enica 11. Koliki je Javor na planini

12. Dvije kule na Zagorju bile 13. Zbor se kupi na Kakanj pazaru 14. Potresla se gora od istoka 15. Falila se Mahmut painica

32. Sunce bi sjalo, ali ne moe 33. Dvore mela Alibegovica 34. Kad slavuji tii zapjevae 35. Sarajevo, to si neveselo? 36. Emina bole boluje 37. Budim gradi bee Bajram-bee 38. to 'no cvili u Glamou gradu? 39. Mujo gleda Ajkunu djevojku 40. U kadune Hasanaginice 41. Knjigu pie srpski knjae 42. Tuila se Ganibegovica 43. Mrak zatee po gori svatove 44. Sina rodi Sinanbegovica 45. Gledali se Mujo i Nizama 46. Kad Vilii seku udavae 47. Ja kakva je sjajna mjeseina
48. Po gori se zelen bajrak vije 49. Razbolje se Havaliu Bego 50. Brat u sestre konja dojahiva 51. Vezak vezla Gabelkinja Zlata 52. Vezak vezla Zlatija evojka 53. etao se aga Hasan-aga 54. Vezak vezla Denetia Dia 55. Mujo gleda u mahali Zlatu 56. San usnila Hasanaginica 57. Sunce zasja eher Bijeljinu 58. Kad je kuga Mostar pohodila 59. Kad Morie pohvatae 60. to se bjeli u gori zelenoj

1. U SV'JETU SE NAI NE MOGAE milu kerku beg Filipovia; oti li su po l'jepu djevojku, U sv'jetu se nai ne moga e, to Mehemed Fatu milova e; misli Fata uzet e je Meho, hoe Meho, al' mu ne da majka: Fata svoje ruho prodavala. Mehemedu govorila majka: "O moj sine, d'jete Mehemede, ti se proi Smiljania Fate, Fata nije roda gospodskoga, jer u Fate b'jela ruha nema! Ti si, sine, roda gospodskoga, nee t' moi roda darovati. Ja sam tebi zlato isprosila, sa Zagorja Umihanu mladu, sad se tvojim svatovima nadam." Meho uti, ni ta ne besjedi, onda ree svojoj miloj majci: "Daj mi, majko, aik mintan mavi, brzo mi ga na telala dala, brzo mi ga na drugom gledala, uzdisala, Mehu spominjala!" Dade majka aik mintan mavi, ode Meho tijesnim sokakom, ispred dvora plemenite Fate. Pred njeg' mlada ietala Fata: "Kamo, Meho, eer i jabuke, to si mene na to nauio?" Meho uti ni ta ne besjedi,

njega mlada zaklinja e Fata: "ivota ti i tvoga i moga, kai meni, to si neveseo!" Meho kaza to je i kako je, u to doe iz dvora robinja: "Hajde Meho, tebe zove majka, do li su ti kieni svatovi, da ti skine sa konja djevojku!" Ne htje Meho da otie dvoru, Al' ga mlada preklinja e Fata: "Idi, Meho, oba ti svijeta, onoga svijeta i ovog cvijeta!" Tad je Meho Fatu poslu ao, pa on ode b'jelu dvoru svome, kad mu zlato na konju stajae. Mladu Mehi govorila majka: "Skini, Meho, sa konja djevojku!" Nee Meho da skine djevojke, al' da vidi Mehemeda majke, gdje povadi dojke iz njedara, poe sina proklinjati svoga. Al' se Meho pobojao kletve, pa on skinu sa konja djevojku. Kad je bilo veer po ak amu, veera e i ak am klanja e. Kad je bio vakat od lonice, dvoje mlado u erdek svedoe. Da vidite gonde Mehemeda! On ne skida duvak sa djevojke, da djevojci b'jelo lice ljubi, ve on sjede na ikli sanduke, pa on uze sadefli tamburu.

Sitno kuca, tanko popijeva: "Misli , Fato, misli, du o moja, da djevojci puli duvak skidam; n'jesam, Fato, ivota mi moga, ivota mi i moga i tvoga! Misli , Fato, misli , du o moja, da djevojci b'jelo lice ljubim; n'jesam Fato, tebe ne elio, ve se junak tobom oenio, u dennetu, na prvom konaku! Misli , Fato, misli , du o moja, da djevojci ruse kose mrsim; n'jesam, Fato, nesueno zlato. Misli , Fato, misli , du o moja, da djevojci crne oi mutim; n'jesam, Fato, rumena jabuko!" Tada ree gonde Mehemede: "uje li me, lijepa djevojko, Skini malo puli duvak s glave, Da ti vidim lice i obrve!" Kad djevojka duvak podignula, sinu lice kano arko sunce, a gr'oce kano mjeseina. Tada ree bee Mehemede: "A Boga mi, prikladna djevojko, i ljep a si i vi a od Fate, ali n'jesi mome srcu draga! Selam e mi majci uiniti, ja joj hou svijet prom'jeniti! Kad u jutru bijel dan osvane, nek sakupi hode i hadije, nek me kuplju od rue ulsijom,

nek mi puste perin niz teneir, to mi ga je Fata odgojila. Tri je fildi e lja salomila, tri kutije jaga potro ila, dok mi ga je mlada odgojila. Nek me nose neenjeni momci, nek ne idu drumom irokijem, nek me nose uskijem sokacim, ispred dvora plemenite Fate!" Pa dohvati handar s iviluka, handarom se u prsa udrio, i na njemu srce izvadio, mrtav pade, alosna mu majka! Kad u jutru zora osvanula, osvanula i sunce granulo, udila se Mehemeda majka, to joj nema sina Mehemeda, pa se hvali l'jepim djevojkama, kako mu je omiljelo zlato. Iza toga mnogo i ne proe, rasrdi se nesmiljena majka, udri nogom u bojali vrata, odmah su se vrata otvorila, na golemo udo udarila: do koljena u krv ugazila! A djevojka sta e u budaku, U budaku, pod puli duvakom. Progovara lijepa djevojka: "Bog t'e ubio Mehemeda majko! to ga eni nedragom djevojkom, to ga n'jesi Fatom oenila, jer umrije Meho od alosti,

sve lijepu Fatu spominjui. Selam ti je Meho uinio, da sakupi hode i hadije, da ga kuplju od rue ulsijom, da mu puste perin niz tene ir, da ga nose neenjeni momci, da ga nose uskijem sokacim, ispred dvora plemenite Fate." Majka curu dobro saslu ala, i sakupi hode i hadije; poneso e gonde Mehemeda, ispred dvora plemenite Fate. Vezak vezla plemenita Fata, na ardaku, na visokoj kuli; puhnu vihor s visokih planina, i odnekle miris nanosa e. Kad pogleda plemenita Fata, veliko je udo opazila: napr'jed idu neenjeni momci, koji nose gonde Mehemeda, a za njima hode i hadije. Odmah se je jadu dosjetila, da je Meho, alosna mu majka! Ona pade po sadef erefu, kako pade, vi e ne ustade. Misli majka izgubi se Fata, al' se Fata s du om rastavila. Tad zakuka Fatijina majka: "Stante, stante, hode i hadije, priekajte i ovog mejita!" Kad su bule Fatu opremile Poneso e obadva mejita:

Naprijed nose Fatimu djevojku, a za njome gonde Mehemeda. Mezare im blizu iskopa e, A kroz mezar ruke proturi e, A u ruke metnu e jabuke, Kad se prenu, nek se poigraju! da hvataju, da ih veu, da ih veu i osude. Sultanu su dodijali po tubama iz Travnika, iz Travnika od vezira: da Morii, odmetnici, ne kabule ni sultana, 2. FERMAN DOE IZ STAMBOLA ni sultana, ni vezira, nit ikaki gospodara, Ferman doe iz Stambola, bujruntija iz Travnika, ba u eher Sarajevo, a na ruke Dizdar-agi: da hvataju dva Moria, dva Moria, dva paia, Mori Ibru, Mori Pa u; vee sami gospodare, gospodare kako hoe. Kad vidio Dizdar-aga, to mu kae bujruntija, hr um ini haskeriji, da hvataju dva Moria, da hvataju, da ih veu,

da ih veu, da ih vode pravo gradu u tavnicu, gdjeno Dizdar brzo kroji: ko omrkne, ne osvane. Uhvati e dva Moria, uhvati e, saveza e, saveza e, povedo e, ba kad majka pitu sue. U ruci joj oklagija, a u drugoj zlatan ibrik. Haber doe staroj majci da Morie uhvati e, u tavnicu povedo e. Kad to ula stara majka, sve je jadna pobacala po avliji, po kaldrmi: oklagiju prelomila, zlatan ibrik ulupila, pa poletje iz avlije, bosonoga, gologlava, figanj ini, kose upa, vas Hat-mejdan rasplakala. Pa eto je u Sarae: "Jazuk vama svi sarai, to pustiste dva Moria, to mi jednog ne oteste, ili kako izmoliste? Ko e mene utje iti? Ko li staru prigledati?" Pi i stara kao guja, i sarai zaplaka e. Otlen poe uz Kovae,

ruke lomi, a govori: "Jazuk vama svi kovai, to pustiste dva Moria, to mi jednog ne oteste, ili kako izmoliste? Ko e mene utje iti? Ko li staru prigledati? Te ko meni, jadnoj majci!" Opet leti stara majka pravo brdu uz Kovae, dok je stigla Dizdar-agu, di joj vodi oba sina, oba sina savezana sindirima debelijem. Bir ih stie jadna majka, bir ih stie, pred njih pade, pred njih pade, molit stade. Lijepo moli stara majka: "Bogom brate, Dizdar-aga, pusti meni jednog sina, pusti meni jali Ibru, jali Ibru, jali Pa u! I i mala koliko e! Il' ifluka, ili kmeta? Ili voli suha zlata? Samo jednog daj mi sina! Ako li mi pustit nee , kunem ti se dinom mojim, a i postom ramazanom, zaklinjat u nebo, zemlju, uinit u te ku dovu. Nikad mira biti nee

ni sultanu ni veziru, dok nad Bosnom oni budu, a ni tebi dobra nije!" Kad to uo Dizdar-aga, progovara staroj majci: "Vrat' se natrag, stara majko, pustit u ti oba sina, oba sina bez dinara." Prevari se stara majka, prevari se pa se vrati. Cie halke u sindira, povedo e dva Moria. Kad su bili na Jekovcu, progovara Mori Ibro: "A bora ti, Dizdar-aga, zastavi-der nubeije, oprosti mi b'jele ruke, i dodaj mi tamburicu, da pogledam po Saraj'vu, ne bi li mi lak e bilo!" Kad to uo Dizdar-aga, zaustavi jasakije, naokolo nubeije, oprosti mu b'jele ruke, dodade mu tamburicu. Ja da vidi Mori Ibre! Kad se lati tamburice, pritegnu joj tanke ice, pa zakuca i zapjeva. Sitno kuca Mori Ibro, sitno kuca, jasno pjeva: "Dunjalue, golem ti si!

Sarajevo, sehir ti si! Ba ar ijo, gani ti si! emalu o, duga ti si! Latinlue, ravan ti si! Ta lihanu, irok li si! Ljepa Maro, l'jepa li si! Dosta si me napojila, od du mana zaklonila, vakat do'o, valja mrijeti!" Opet Ibru savezae, saveza e, povedo e, Mori Ibru, Mori Pa u, i u grad ih dovedoe, u tavnicu zatvori e. Kad je bilo po ak amu, progovara Dizdar-aga: "Izvedite dva Moria, donesite svilen gajtan!" Izvedo e dva Moria, doneso e svilen gajtan, udavi e Mori Pa u. Sve to gleda Mori Ibro. Progovara Dizdar-aga: "A bora ti, Mori Ibro, je l' ti ao tvoga brata?" Progovara Mori Ibro: "Jes' mi ao moga brata, jo alije stare majke!" Udavi e dva Moria, pred kapiju izbacie, i dva topa opali e. Kad to ula stara majka,

poletjela stara majka; kad je bila na kapiju, al' joj lee oba sina, oba sina udavljena: na nogama bukagije, na rukama lisiine, oko vrata svilen gajtan. Kad to vidje stara majkaOd jada joj srce puklo. dvije seke pod bijelom kulom. Kad starijeg brata poneso e, pred njim dobra konja povedo e; kada mlaeg brata poneso e, pred njim zelen bajrak razavie; kad stariju nevu poneso e, pred njom nose kutiju prstenja; kada mlau nevu poneso e, pred njom nose od zlata siniju; kada dvije seke poneso e, 3. KAD MORIJA MOSTAR MORIJAE pred njim' nose orahovu granu, i na grani ruho djevojako. Kad morija Mostar morija e, pomorila dizdareve dvore: do dva brata na avliji kuplju, dvije neve u zelenoj ba i, Pratio ih ostario babo, su dva apa na avlinska vrata. Ovako je stari govorio: "Sretan li sam, milom Bogu fala!

Dva sam sina na vojsku spremio, Dvije neve u rod povratio, Dvije eri svati odvedo e, Kako babu oblaziti nee!" To izusti a du icu pusti, I umrije ostario babo. Ali i te od zemlje vojnike? Ali moga agu, dizdar-agu? Ali moga sina ulberhara? Al' Ajkunu, ercu jedinicu?" Progovori prebijela vila: "Ja ne i tem od zemlje harae, niti i tem od zemlje vojnike, 4. KLIKOVALA PREBIJELA VILA niti i tem tvoga gospodara, ni tvojega sina ulberhara, Klikovala prebijela vila, klikovala tri bijela dana. Niko joj se ozvat ne smija e, ko smijae, ni on ne htija e, potlje jedna dizdar-aginica: "to ti hoe , prebijela vilo? Ali i te od zemlje harae? ve Ajkunu, lijepu devojku." Tek to vila rije izustila, on' as Ajku zaboljela glava. Vi e nje je mila strina stala, vi ' nje stala, 'vako govorila: "Bi li rada, lijepa devojko, bi li rada viet tvoju majku?"

Progovara bolahna Ajkuna: "Ja bih rada, mila moja, strina, rada viet ostaralu majku!" Strina sitnu knjigu nakitila, te je sprema u Mostaru gradu, a na ruke kapetanovici: "Mila moja, kapetanovice! Da si bre dvoru bijelome, tvoja erca na samrti Ajka!" Kad kaduna knjigu prouila, trkom tre u tankoj ko ulji, a za njom su tri tanke robinje: "Stani malo, kapetanovice! Pripni peu, prigrni feredu, i poja i konja debeloga!" Ona nema kade da prieka, no otide Novu bijelome. Tu mi sreta novske kiridije: "O Bogu vi, novske kiridije, je li meni u ivotu Ajka?" Vele njojzi novske kiridije: "O Bogu nam, kapetanovice, radi bismo kazat dobre glase, ne moremo, ve kakono jeste: juer tvoja preminula Ajka!" Trkom tre kapetanovice, mrtva Ajka na ardaku lei. Vrh nje majka bijui se pade, i ovake jade jadikuje: "Crne oi, to me ne gledate? Hladne noge, to me ne sretate? B'jele ruke, to me ne grlite?

Medna usta, to me ne ljubite?" Tje io je aga, dizdar-aga: "Snaho moja, kapetanovice! Da t' je Ajka na otkupe bila, triput bih je otkupio zlatom, a etirput drobnijem biserom!" ne to joj se dade pogledati, pogledala na nove hareme, na Mehi je nure ugledala. Fata svoga babu dozivala: "Vidi, babo, s njima ne vidio! Vidi nura na na eme Mehi! O neka te, moja maehice, 5. BOL BOLUJE GONDE MEHEMEDE tvoja dua raja ne vidjela, kao to ga ni vidjeti nee!" Bol boluje gonde Mehemede, bol boluje dva bijela dana, trei danak du u ispustio. Opremi e gondu Mehemeda, i u crnu zemlju zakopa e. Kad je vee po veeram bilo, jami Fata avdest uzimati, Oganj gori u jelovoj gori, ko l' ga loi, ko l' se kod njeg grije? Vile loe, a Ibro se grije, jer su Ibru rane savladale.
6. OGANJ GORI U JELOVOJ GORI

Brzo mu se ljekari nao e, sve ljekari vile zagorkinje. udo vile za l'jek zaiskale: od babe mu urak sa ramena, a od majke ruku iz ramena, a od brata konja sa jasala, a od sestre sadbak joj iz kosa, a od ljube erdan od dukata. Dade babo urak sa ramena, dade majka ruku iz ramena, dade bratac konja sa jasala, dade sestra sadbak joj iz kosa, ne da ljuba erdan od dukata! Na to su se razljutile vile, pa su Ibri rane povr'jedile, i umrije, alosna mu majka! Kolo igra na sred Sarajeva, u tom kolu Fata ljepoticu. Svo je kolo glavom nadvisila, a ljepotom kolo zainila. Gledala je Hasanaginica, gledajui tiho govorila: "Mili Boe, uda velikoga, ja kakva je ljepoticu Fata, za mogu bi Muhameda bila, Muhameda, mojega djevera!" Ona ide ljepotici Fati, pa od majke isprosi djevojku. Pokupi e kitu i svatove, pa odo e po lijepu Fatu.
7. KOLO IGRA NA SRED SARAJEVA

Tu ih oni lijepo doekali, sve svatove u nove konake, a atove u nove ahare, jenibule na gornje ardake. Veera e i ak am klanja e, tad govori Hasanaginice: "Prijo moja, Alibegovice, izvedi nam Fatu ljepoticu, da je vidim i da krnu metnem." Progovara Alibegovica: "Prijo moja, Hasanaginice, ne mogu ti Fatu izvoditi, moja Fata odvi e je lijepa, ovdje ima premnogo svijeta, ve ti idi i krnu joj metni." Otlen ode Hasanaginice;
ona ode u gornje ardake. Kad je prva vrata otvorila, obasja je sjajna mjeseina; kad je druga vrata otvorila, nju obasja jarko suna ce; kad je trea vrata otvorila, ali Fata na du eku spava, dva joj nura na obrazu gore. Skoi Fata na noge lagahne, pa govori Hasanaginici: "Hodi, hodi, moja jetrvice, uje sada to hurije zbore: 'Sad e nama na a Fata doi!"' To izusti pa du icu pusti, i umrije, alosna joj majka.

8. KNJIGU PIE SRPSKI KNJAE a na ruke Salih-pae: "Salih-pao, lalo naa, Knjigu pie srpski knjae, a na ruke Salih-pae: "Salih-pao, lalo naa, izdaj nama Himzi-bega, il' za srebro, il' za zlato, il' za koje drugo blago!" Otpisuje Salih-paa, srpskom knjazu u Negotin: "Ne mogu vam Himze dati, Himze dati ni prodati, jer za Himzu i car znade, i carevi svi veziri, da je Himzo junak pravi!" Opet pi e srpski knjae, izdaj nama Himzi-bega, il' za srebro, il' za zlato, il' za koje drugo blago!" Borozani zasvira e, Himzi-bega dovika e: "Himzi-bee, lalo naa, tebe zove Salih-paa, da pokupi tri buljuka: dva buljuka Arnauta, trei buljuk sve Bonjaka, pa da ide ba na Rau, ba na Rau, na Starau!" Kad je bio na po puta, susrete ga stara baba,

i sa njome mlado Srpe, mlado Srpe gologlavo. "Vrat' se natrag Himzi-bee, ti e ludo poginuti! Udarila sva Srbija, sva Srbija, okadija, ti e ludo izginuti!" Progovara Himzi-bee: "Evo tebi uti dukat, idi djeci kupi hljeba, volim muki poginuti, neg' se enski povratiti!" Kad je bio ba na Rau, ba na Rau, na Starau, kad je bio kod Bistrika, est topova osvojio, a sedmi ga pogodio. Ranjen Himzo progovara, i doziva Ibrahima: "Ibrahime, vjerna slugo, evo uzmi b'jelog ata, pa ga vodi Banjaluci, mome bratu Mustaj-begu, neka gleda b'jelog ata, nikad vi e svoga brata! Evo tebi zlatni sahat, pa ti podaj mojoj majci, mojoj majci, Banjaluci, nek' mi majka sahat gleda, i nek' Himze ne pogleda! Evo tebi britka sablja, pa ti podaj mom daidi,

mom daidi, Dervi-begu, nek' mi daida sablju gleda, neka Himze ne pogleda! Evo uzmi zlatni prsten, pa ti podaj mojoj ljubi, mojoj ljubi, Banjaluci, nek' mi ljuba prsten gleda, a nek' Himze ne pogleda! Nek' se ljuba preudaje, Himzo joj se oenio, mrtvom glavom na Bistriku!" ve za jedan srma jagluk vezen. Ljuba veli: "Draga ti ga dala!" Ali-beg: "Nije nego seka!" Oprema se Alibegovica, ona ide svojoj zaovci, zaovici, Ali-bega seki. Zaovica sjedi na ardaku, ona ljulja sina u beici, ivu elju od sedam godina. Kad na vrata Alibegovica, nema kada nazvati selama, vee pita svoju zaovicu: 9. ALI-BEG SE S LJUBOM ZAVADIO "iv ti bio sinak u be ici, jesi l' bratu vezen jagluk dala?" Ali-beg se s ljubom zavadio, da je za to, ne bih ni alio, Premi lja se mlada zaovica: ao majci sina u beici,

ao brata s ljubom zavadio, pa govori svojoj nevjestici: "Jesam bratu vezen jagluk dala, iv mi bio sinak u beici! " Povrati se Alibegovica, Ona ode svojoj b'jeloj kuli, A izdahnu edo u be ici. veera e i ak am klanja e, pa pred kulom kolo uhvati e. Pred kolom je Ale Meuniu. Gledala ga Vilia Lejlija, gledala je i govorila je: "Mili Boe, ja harna junaka! Da Bog dade da mi suen bude!" Misli Lejla da niko ne uje, 10. URODILA B'JELICA ENICA al' to uje bratac Mustaj-bee, pa je Lejli tiho govorio: Urodila b'jelica enica, od Ponora do Vilia dvora. elo ju je trista etelica, a vezalo dvjesta vezioca, i pred njima Ale Meuniu. Kad su bili dvoru na avliju, "uti, Lejlo, glave ne nosila, gdje e ii prvog bega kerka, za Aliju, jednoga fakirka!" Kada seka brata razumila, ona ide u drugu odaju, pa otvara sahtijan-sanduke,

oblai se to god ljep e moe, pa otie na liticu st'jenu, zavi oi, niz liticu skoi, pade mrtva, alosna joj majka! Tud nalazi Ale Meuniu, kad ugleda na zemljici Lejlu, damla ga je u srce udrila, mrtav pade uz Lejlu djevojku. 11. KOLIKI JE JAVOR NA PLANINI Koliki je Javor na planini, ni ptica ga preletit' ne moe, sino su ga sokolovi pre li, i pren'jeli ranjena junaka, Hamajlia, od petnaest godina. Na njemu je sedamnaest rana: sedam rana od sedam pu aka, osam rana od osam sabalja, dvije rane od dva deferdara. Sve bi rane lahko prebolio, al' je njemu te ko preboljeti, gdje se vlasi prstena igraju. Hasan-aga kuca uz tamburu, sitno kuca, jasno popijeva: "A Boga ti, zlatan Hamajliu, kud e tvoji dvori i ahari? Kud e tvoja ostarila majka? Kud e tvoja seka na udaju? Kud e tvoja vjerenica ljuba? Kud e tvoji kmeti i timari?" Govorio ranjen Hamajliu:

"Moji dvori prahu i pepelu, moja majka jadu i emeru, moja seka kud je njojzi drago, moja ljuba tebi, Hasan-aga, moji kmeti ljubi od miraza, kad s' udade, nek ih tebi dade!" I umrije, alosna mu majka. i za b'jelu na Zagorju kulu. Hasan-aga ljubi progovara: "Otruj, ljubo, brata Muhameda, a ja odoh u lov u planinu!" Tad se misli Hasanaginica: "to u sada od ivota svoga, kako u ga mlada otrovati?" Ona ode u ikli odaju, 12. DVIJE KULE NA ZAGORJU BILE pa otvori sahtijan sepeta, pa izvadi od zlata ma trafu, Dvije kule na Zagorju bile, u njima se do dva brata dile: Hasan-aga s bratom Muhamedom. Za sve su se l'jepo pod'jelili, za jedan se dio zavadili, a za jedan itluk na Zagorju, i suvi e srmali mahramu, pa razmuti od meda erbeta, ona daje djever Muhamedu: "erbet popij, a matrafu raskuj, pa ti sakuj emer na djevojku!" Njoj Muhamed tiho progovara:

"O Boga ti, moja nevjestice, oklen tebi od zlata ma trafa, ili si je u dvoru zatekla, ili si je od babe don'jela?" "Nijesam je u dvoru zatekla, ve je jesam od babe donijela, da ja pojim u dvoru djevera!" "Hej aferim, moja nevjestice, na poklon ti itluk na Zagorju, na njem' kula od sedam bojeva!" Hasan-aga lovi u planini, on lovio ljetni dan do podne. Dva gavrana orla poerala, stao aga, pa ih pogledao; ispod age konjic progovara: "A ta gleda , njima ne vidio, da u orla drugi bratac ima gavrani ga ne bi osvojili!" Na to se je agi raalilo, pa je ogu dvoru okrenuo. Kad se b'jelu primaknuo dvoru, preda nj tri vijerna mu ljuba. Njojzi aga ljutit progovara: "Odstup' dalje, vjerna ljubo moja, plah je ogo, da te ne oepi, srdit aga, da te ne okara, jesi li mi brata otrovala?" "Bogme n'jesam, aga Hasan-aga, eno ti ga zdrava i vesela!" Ja da vidi age Hasan-age: on polee uz bijele dvore, u odaji brata nahodio,

i s njime se l'jepo halalio. "Mahni skelom, otpale ti ruke, da su moje gdje su tvoje ruke, 13. ZBOR SE KUPI NA KAKANJ-PAZARU davno bismo Bosnu prebrodili!" Tu bijahu u tom razgovoru, ajka im se preturila laa, Zbor se kupi na Kakanj-pazaru, do podne se dernek sakupio, a od podne sitna kia poe, stade mi se dernek rasipati. U ajku se lau uvezo e, uvezo e po izbor junaci: pet Dindia i pet Kaznaia, s Popratnice Kalender-spahija, s njima jote Osman skeledija. Kad su bili Bosni na maticu, progovara Dindi Mehmed-aga: potonu e po izbor junaci: pet Dindia i pet Kaznaia, s Popratnice Kalender-spahija, a i onaj Dindi Mehmed-aga. Svi junaci na kraj ispliva e, al' ne moe Dindi Mehmed-aga. Drugovi mu viu sa obale: "Desnom rukom kabanicu mahni, a lijevom puceta raupaj, ne bi li ti Bog i srea dala, da ispliva vodi na obalu!"

Kad to uo Dindi Mehmed-aga, desnom rukom kabanicu snima, a lijevom pucad raskopava, te tako mu Bog i srea dade, do obale vodi doplivao. Taman a e skoit' na obalu, Bog ubio ribu brodaricu, prihvati ga vodi u maticu, pa s' utopi, alosna mu majka! Majka ga je s veerom ekala, i Ajkuna, pod prstenom seka. Ajka majci tiho govorila: "Hajde, majko, da mi veeramo, sad nam Meho po Doboju ee, i on gleda Dobojke djevojke!" Tu sjedoe pa i veera e.
Ode majka jaciju klanjati, Ajka seka u itab gledati. U to njima kara-haber doe, kara-haber, a u kara-doba: da se njima Meho utopio. Gdje je majka sjela, ne ustala, nego ona cre od alosti. Ajka seka kose odrezala, objesila na avlinska vrata, ko god proe, neka kose ali: "Ove kose u devletu rasle, u golemu jadu otkinute!" Zaklela se i ne udala se.

14. POTRESLA SE ZEMLJA OD ISTOKA iznesi me na zelenu bau, al' u ba u, pod utu naranu!" Potresla se zemlja od istoka, oborila polu Dubrovnika, i bijele po Ljubinju kule: jedno kula Bakibegovia, drugo kula age Serdar-age, tree kula pa e Durmi -pa e. Durmi -pae doma ne bija e, vet sin Fezle bole bolova e, vi e njega seka Hajka sta e: Fezlo mome seku doziva e: "u li mene, moja seko draga, bila nam se na a kula trese, ini mi se da e biti sme. Jami mene na plei junake, Pa je seka njega poslu ala, iznese ga u zelenu bau, al' u ba u, pod utu naranu. A da veli Fezlo, mome mlado: "u li mene, moja seko Hajko, ostala mi sia na tambura, a da mi je hoe donijeti!" Pa je seka njega poslu ala, pa se vrati u kulu bijelu. A tako joj lo a srea bila, od kule se o ak otisnuo, a Hajkune malo dohvatio, po sred pasa, ukide je s glasa! A da vidi Fezlo, mome mlado,

on mi zove hitra knjigono u. Pa mu doe hitar knjigono a, a Fezlo je knjigu nakitio, pa je alje ka Mostaru gradu, svomu babi, pa i Durmi -pa i. Hitro mu je knjiga dolazila. A da vidi pa e Durmi -pa e: knjigu gleda, suze prolijeva, nema kade osedlat' konjica, na gola se konja navalio! Hitro doe ka Ljubinju gradu, stade zvati mnoge neimare, a da die prebijelu kulu. Ode dizat' prebijelu kulu, brzo svoju nalazio Hajku: ba ka ruke, ba ka belenzuke, Falila se Mahmut-pa inica, na pilavu, meu kadunama: "Kol'ko ima uz more gradova, sedamdeset i etiri grada, u svakom sam bila jenibula, samo nisam Kadi imamovoj. Ako Bog da, i njoj u ja biti,
ba ka u i, a ba ka menu e, ba ka kose, a ba ka sadbage! Vi ' nje babo sidu bradu guli: "Moja Hajko, alostan ti babo, eto tebi iz Bi a svatova, djeverova od Paunovia!"
15. FALILA SE MAHMUT-PAINICA

noas u je ii zaprositi, za djevera, bega Ahmet-bega!" Zaprosila, pa je isprosila, prsten daje, svadbu ugovara, ota svadba za petnaest dana. Hitro proe to petnaest dana, i doo e kieni svatovi, i djevojke al-knu postavi e, okni e je i prstenova e. I lego e kieni svatovi, svi pospali kano i poklani, samo nije Mahmut-pa inica, ona uti po raju hurije: "Radujte se po raju hurije, sad e nama na a druga doi, na a druga, Kada imamova!"
Dan osvanu i suna ce grahnu, au vie jedan do drugoga: "Hazur alla, kieni svatovi, ko na noge, ko na dobre konje, a djevojku u zlatnu koiju!" Kad su sjeli na Biser-vodicu, tu se sjeli svati odmoriti. Sjela Kada avdest uzimati, Smo joj se turbe nainilo. Savi skute pa ode u turbe, ostado e svati gledajui.

16. VEZAK VEZLA ADEM-KADA "Eno ti je u halvatu, ne bilo ti je! Ona ljubi Omer-bega, brata tvojega!" Vezak vezla Adem-kada, mlada nevjesta, na ardaku, na visoku damli penderu, sav je eref pokapala groznim suzama. Njoj dolazi Omer-bee, mladi djevere, pa on pita mladu nevu, Adem-kadunu: "ta je tebi, Adem-kado, mlada nevjesto: sav si eref pokapala groznim suzama?" Odgovara Adem-kada, mlada nevjesta: "Proi me se, Omer-bee, mladi djevere! Tvoja majka, dobra ena, al' zlo govori: da ja ljubim tebe mlada, svoga djevera, a Bog znade, i ti znade , to bit' ne moe!" U to doba beg Osman-beg stie na ardak, mestve skida, majku pita: "Gdje mi je ena?" Majka Fatu rano budi: "Ustan' gori, ne digla se, kamenom se kamenila, 17. MAJKA FATU RANO BUDI Kad to uo Osman-bee ode na ardak, na ardaku vjerna ljuba ak am klanjae. "Bre, ljubo, bre, du o, ak am predaji!" Sablja sjeknu, ljuba jeknu, edo proplaka! Uzima ga beg Osman-beg na b'jele ruke, pa ga nosi na avliju, dade materi: "Evo, majko, gr'jeha moga, moga i tvoga!" Pa uzjaha dobra konja, ode u nevrat.

mramorom se mramorila! Tvoje druge uranile, rumen ruu potrgale." I ustade lijepa Fata, ona ide pod tu ruu. Tu se Fata okameni, mramorom se omramori. Kada njima Bajram doe, svaki bratac ide seki, jadan Meho seke nema, ve on ide prealostan svom kamenu mramornome. Iz kamena suza tee, njemu kamen progovara: "A bora ti, brate Meho, upitaj mi mile majko, Zlatno sedlo po vodi pliva e, Meho konja po polju igra e; beg Mustaj-beg abdest uzima e, nevista mu mahramu dra e. Beg Mustaj-beg nevi govorae: "Lipa ti si, moja nevjestice! Da mi hoe taka biti ljuba, liv a bi mi od sveg svita bila, draa bi mi od sveg roda bila!" Zastidi se mlada nevistica, pa mu baci na rame mahramu,
nosi li joj kamen vodu, mete li joj kamen dvore?"
18. ZLATNO SEDLO PO VODI PLIVAE

savi skute, pobie uz pute, pa utee u bijele dvore. Beg u kulu, a neva iz kule, ona sae na mermer-avliju, na studen' se stinu naslonila, studen-stini tiho govorila: "Studen-stino, studena ti li si, jo je moje srce studenije, to mi ree diver Mustaj-bee! Nemam majke, da joj jade kaem, jadna mi je na daleko majka, ni sestrice, da joj se potuim, jadna mi je na daleko seka! Da ja kaem begu Mehmed-begu, meu se se braa zavaditi, zavaditi, pa se omraziti!" U srid ehera, u srid Bajne Luke, bili dvori bega Omer-bega, u njega je sestra Bisernaza. Ja kakva je, radosna joj majka, po ehera Naza primamila, a najvema Karaprohi Ibru. Tome niko mani ne bija e, do l' nevista, Omerbegovica, Ona kuha ekerli baklavu, na nju mee bo aluk haljina, pa je alje Karaprohi Ibri, po Lejliji, lijepoj robinji. Ovako je njojzi govorila: "Nosi ovo Karaprohi Ibri,
19. U SRID EHERA, U SRID BAJNE LUKE

pa mu reci da mu Naza alje. " Kad Lejlija baklavu donila, na duane Karaprohi Ibri, tude bio bee Omer-bee. To je njemu vrlo teko bilo, vema kalpak na oi nati e, pa on ide svomu bilom dvoru, pa on pita svoje virne ljube: "to e na a kalajli tefsija, na duanu Karaprohi Ibre?" Govorila Omerbegovica: "Pitaj svoje seke Bisernaze." Podne bie, salle zaui e, side Omer avdest uzimati, vi ' njeg Naza vezen pe kir dri, na nju bratac prstom popriuje: "Stan' priekaj, draga sestro moja, dok ti bratac iz damije doe!" Ode bratac u Novu damiju, Naza ode majki u ardake, pa se valja majci po krila cu: "ta u sada, mila majko moja, ne smim sada brata doekati, doekati iz Nove damije, na me bratac prstom popriuje!" Stara majka kazaje klanjala, stara majka govorit ne moe. Skoila je mlada Bisernaza, otvorila sepetli sanduke, uzimala jedan ar in platna. Ona uze vidre pozlaene, ona ode na Vrbas, na vodu.

Vrbas vodu 'vako zaklinjala: "Vrbas vodo, ime plemenito, ne nosi me dugo ni iroko, donesi me do Hotia benta!" Zavi oi pa u vodu skoi. Ona mlila da niko ne vidi, al' to vidi Karaprohi Ibro, sa munare ezan davajui, pa on skoi sa bile munare, putem leti, a dolamu skida, dru tvo mlide da je poludio. Pa upliva u Vrbas u vodu, trai Nazu po Vrbas po vodi, nigdje Naze ne moe pronai, nae Nazu pod Hotia bentom, iznese je vodi na obalu. Kol'ko cvili gora Garevina, ako cvili i jest joj nevolja, jer je u njoj dosta poginulo: do dva brata Sadikbegovia,
Kad opazi Karaprohi Ibro, da se Naza du om rastavila, ciknu Ibro kao guja ljuta! Tre noe od mukadem pasa, pa udari sebe u srda ce! Kako se je lahko udario, na nou je srce izvadio: "Kada nije moje Bisernaze, neka nije ni njezinog Ibre!"
20. KOL'KO CVILI GORA GAREVINA

i etiri Alajbegovia, i dva brata Arnautovia, i pred njima Kuna Mehmed-aga. Koga ali majka, koga seka, koga ljuba skoro dovedena, Mehmed-agu niko ni od kuda, njega ali Hasanaginica: svu je kulu u crno zavila, i sebe je u crno zavila, i robinje u crno zavila. To za udo agi Hasan-agi, pa on pita svoju milu ljubu: "A bora ti, vjerna ljubo moja! Koga ali za ivota moga?" Govori mu vjerenica ljuba: "A bora mi, aga Hasan-aga, Procvilila gora im irova, imirova i karanfilova: "Ja otkad sam gora postanula, nije mene ptica preletila, a danas me svati, prihodi e,
evo sablja, evo moja glava! Pogino je Kuna Mehmed-aga, u zelenoj gori Garevini, pa ja alim agu Mehmed-agu, jer je meni prvi sevdah bio!" Govori joj aga Hasan-aga: "ali ljubo i ja u ga alit', jer je meni prvi jaran bio!"
21. PROCVILILA GORA IMIROVA

oni svati starog ejvan-age, udni svati, udna i divojka, ona ne zna svoga suenoga. Ona pita svoje jenijice: 'Jenijice, po Bogu sestrice, kaite mi suen-uvegiju!' Sve joj one po istini kau: 'Eno ti ga u prvom alaju, na alatu, vas u suhu zlatu, bile brade do svilena pasa!' Kad je ona rii razumila, goni konja do drugog alaja, ona pita mlaahne divere: 'Oj diveri, moja brao draga, kaite mi suen-uvegiju!' Sve joj oni po istini kau:
'Eno ti ga u prvom alaju, na alatu, vas u suhu zlatu, bile brade do svilena pasa!' Kad divojka rii razumila, ma ila se rukom u depove, izvadila noe okovane, pa udari sebe u srda ce! Kako se je lahko udarila, na nou je srce izvadila, na kavzama crne digerice, mrtva pade na zelenu travu. Zavika e kieni aui: 'Zastavite bubnje i svirale, mrtva pade sa konja divojka!"'

22. MEHO S MAJKOM PO HAS-BAI HODA "Mila majko, moji sitni zubi!" Dovodi je do kara-kalema: "Vidi, majko, i kara-kalema! Meho s majkom po has-bai hoda, milu majku za ruicu voda, dovodi je bilu ulbeharu: "Vidi, majko, bila ulbehara! 'vako mi je lice u divojke, u divojke, a u moje, majko!" Njemu veli ostarila majka: "Mui, Meho, obisila ti se!" "Mila, majko, o mom bilu vratu!" "Vidi, majko, rumene ruice! Vaki su mi uli u divojke, u divojke, a u moje, majko." "Mui, Meho, zmija je ujela!" Vake su joj oi i obrve, u divojke, a u moje, majko!" "Mui, Meho, voda je odnila!" "Mila majko, na me je nanila!" Govori mu ostarila majka: "u li mene, elebija Meho, tebi majka isprosila zlato, i vi a je i lip a od Fate, bogatija, ruhom ruhatija, i boljeg je roda i plemena, nego li je Nazul-bega Fata." Kad to uo elebija Meho, on od eta Fati pod pendere,

da on vidi znade li mu Fata. Njemu veli plemenita Fata: "Hajde, Meho, bilu dvoru svome, skidaj zlato s konja golemoga!" Njemu ino biti ne moga e, ne moga e, jer ne smidija e, ba od svoje ostarile majke, i on ode bilu dvoru svome. On pred dvore, a svati pred dvore, snimi s konja lijepu divojku. Kad je bilo s veer po ak amu, po ak amu i ak po jaciji, nji mladie u erdek svedo e. Al' da vidi elebiju Mehu! On ne ide u budak divojci, ve on jamlja sadefli tamburu, side Meho u morsku emliju, sitno kuca, tanko popijeva, a u svaku Fatu prepijeva: "Mnide , Fato, mnide , du o draga, da divojci pulli duvak snimam! Nisam, Fato, tebe ne elio, ve se junak tobom oenio, U dennetu, na onome svitu!" Meho baci sadefli tamburu, pa govori lijepoj divojci: "O divojko, tako ti Allaha, digni duvak sa bijela lica, da ja vidim tvoje bilo lice!" Divojka je za Boga hajala: die duvak sa bijela lica, sinu lice, kao arko sunce,

ispod grla sjajna miseina. Njojzi veli elebija Meho: "O divojko, tako mi Allaha, i lip a si i vi a od Fate, ali nisi mome srcu draga, kao to je Nazul-bega Fata. O divojko, tako ti imana, uzmi abdest iz novog ibrika, jami Kur'an iz novog dolafa, ui meni hatmu do sabaha! Selam e mi mojoj miloj majci, nek me kuplje od rue ulsijom, nek mi pue perin niz nosila, to mi ga je Fata odgojila: tri je zlatna e lja oblomila, dok je meni perin odgojila. Nek me nose hode i hadije, nek me nose kroz tisne sokake, isprid dvora Nazul-bega Fate, ne bi li me ugledala Fata, ne bi l' bila srca alovita, ne bi li me malo poalila!" Pa on jamlja noe i handare, handarom se u srce udrio, kako se je lahko udario, na handaru srce izvadio, umri Meho, alosna mu majka! Kad ujutru jutro osvanulo, uranila Mehemmeda majka, ona muti od meda erbeta, ona ee, a iz grla vie: "Rabbum Allah, na svemu ti fala,

kako Mehe iz erdeka nema, kako mu je omililo zlato!" Vi e joj se jadnoj dodijalo, pa je nogom u vrata udrila, od odaje vrata otvorila, do kolina u krv ugazila, pa govori lijepoj divojci: "O divojko, vele jadna bila, ta uradi od moga jedinka?" Njojzi veli lijepa divojka: "Bog t' ubio, Mehemmeda majko, da si Mehu Fatom oenila, ti ga ne bi jutros poelila! Selam ti je uinio Meho, da ga kuplje od rue ulsijom, da mu pue perin niz nosila, to mu ga je Fata odgojila: tri je zlatna e lja oblomila, dok je njemu perin odgojila; da ga nose hode i hadije, da ga nose kroz tisne sokake, isprid dvora Nazul-bega Fate, ne bi li ga ugledala Fata, ne bi l' bila srca alovita, ne bi li ga malo poelila." Sve mu majka na misto donila, to je Meho majci poruio: nosi e ga hode i hadije, nosi e ga kroz tisne sokake, isprid dvora Nazul-bega Fate. Vezak vezla Nazul-bega Fata, a uz vezak pisnu zapivala:

"Rabbum Allah, na svemu ti fala, vihor ni e, ulsija miri e, beli Meho iz erdeka ide, kako ga je najagalo zlato!" Ne to joj se dade pogledati, pogledati kuli sa pendera, kad ugleda hode i hadije, oni nose elebiju Mehu. Onda viknu Nazul-bega Fata: "Ummihano, moja seko draga, hajde sii pred oborna vrata, pa upitaj hode i hadije, oklen mejit, od koje mahale, kako li se po imenu vie?" Sie Hana pred oborna vrata, ona pita hode i hadije: "A Boga vam, hode i hadije, oklen mejit, od koje mahale, kako li se po imenu vie?" Njoj govore hode i hadije: "Ovo mejit od na e mahale, po imenu elebija Meho, sino ga je oenila majka, a jutros ga poelila mlada!" Kad to ula mlada Ummihana, ona tri na visoku kulu, pa kazuje plemenitoj Fati. Kad to ula plemenita Fata, odmah cre, alosna joj majka! Izlazila mlada Ummihana, pa govori hodam i hadijam: "A Boga vam, hode i hadije,

priekajte i ovog mejita!" Hode bjehu, za Boga hajahu, prieka e dok je opremi e, zajedno ih mlade poneso e, upored im mezar iskopa e: kroz mezar im ruke sastavie, a u ruke rumene jabuke, kad se prenu, nek se poigraju. Vi e Mehe lozu usadi e, vi e Fate rumenu ruicu, nek se loza oko rue vija, kao Meho oko svoje Fate. Udaje se Alibegovica, od pomame, od devet sinova, ostaje joj jedno edo ludo. Kad dijete za mejtefa bilo, braa brata u mejtef spremala, u mejtefu za sedam godina. On se moli miloj brai svojoj: "e je kabur mile na e majke, miloj majci da prouim Jasin?" Njemu braa mila govorahu: "Nije naa preminula majka, ve se naa preudala majka!" Moli im se bratac Muhamede: "Da idemo majci u pohode!"
23. UDAJE SE ALIBEGOVICA

Stado e se braa opremati: svaki nosi na agetu dibu, a Muhamed sedefli-be iku, u em ga je ostavila majka. Kad su bili materinu dvoru, tu su na li Kumriju robinju: "Hajde tri u bijele dvore, pa ti kai na mu tuluk majci: evo tebi do devet sinova!" Kumrijica u dvor poleela: "Daj mu tuluk, moja gospoice, evo tebi do devet sinova!" Ona hiti ogru sa erdana: "Naj to tebi, moja Kumrijice, da se meni vi e zadesilo, i bolje bi tebe darovala!" U to doba sve devet sinova, tu su bili cijel mjesec dana. Stado e se eca opremati, pa poo e svom bijelom dvoru. Kad je majka ecu ispratila, pa se vrati kuli na ardake, ona uze srali durbina, ona gleda ece devetoro. Kad ih ote gora i planina, onda majka pjesmu zapjevala: "eco moja, do devet sinova, va u majku pre jenulo sunce!" Niice je na zemlju panula, mlidijahu da se saonula, a kaduna davno preminula, i umrije, alosna joj majka.

24. HUSEJIN SE U SVATOVE SPREMA "O vodice, po boru sestrice, nemoj vr'jeti za godinu dana, Husejin se u svatove sprema, ogu ja e, ogo mu igra e, sablju pae, sablja mu se sjae. Od brata je perje zaiskao; brat bi dao, nevjesta ne dade. Tada su se braa zavadila, sahanim' su blago pod'jelila. Vi e Husi sahan zapanuo, za sahan se braa zavadila, zavadila, ljuto iskrvila: tu pogibe mladi Husejine. Ljuto kuka ljuba Husejina; ona ide za goru na vodu, pa govori studenoj vodici:
pomozi mi Husu okajati!" Pa govori zelenoj gorici: "O gorice, po boru sestrice, nemoj listat za godinu dana, pomozi mi Husu okajati!" To je voda za Boga primila, ne e vrjeti za godinu dana, ni gorica listom poerati, dok je ljuba Husu okajala.

25. U NAEGA BEGA ALI-BEGA Muhamedu talkin proui e.
U na ega bega Ali-bega, puno mala, a malo evlada: sin Muhamed i i Melehana, Melehanu svati zaprosi e, Muhameda glava zaboljela; Melehani knicu postavi e, Muhameda mrtva okrenu e; Melehanu dvoru povedo e, Muhameda raci poneso e; Melehanu u dvor uvedo e, Muhameda kod rake spusti e; Melehanu u erdek sprati e, Muhameda u raku spusti e; Melehana jaciju klanja e,
26. KAD UMRIJE SRMA IBRAHIME
Kad umrije srma Ibrahime, u damiji sabah klanjajui: nit' je sklanjo, nit' selama dao, ve umrije, alosna mu majka! Njega ali i staro i mlado, i sokaci kud je prolazio, i penderi e je dolazio: svi sokaci travicom porasli, a penderi prahom popanuli. Ponajvi e glavita djevojka, od alosti kose odrezala pa ih alje u Budim daidi.

Daida ih u zlato metao, dainica biserom kitila, pa ih meu Budimu na vrata. Ko god ide, sve se kosam udi: "Mili Boe, uda golemoga! Ra ta li su kose odrezane? Il' je majka sina ukopala, il' sestrica brata jedinoga?" Progovara s grada nobeija: "Nije majka sina ukopala, ni sestrica brata jedinoga, ve djevojka svoga zarunika!" Pusta bolest u sv'jet udarila, mori pusta i staro i mlado, a rastavlja i milo i drago, u bijele serdareve dvore. Najprije se serdar razbolio, razbolio, pa i prebolio. Dva su mu se sina razboljela, dvije mu se eri razboljele, dvije mu se snahe razbolje e. Umrije e dva Serdarevia, i dvije eri staroga serdara, i dvije snahe staroga serdara, u danu je sve to preminulo. Starijeg mu sina izneso e,
27. PUSTA BOLEST U SV'JET UDARILA

i drugog mu sina izneso e, i pred njima konje izvedo e, da ne mue konji u podrumu, da ih puste na telala daju. Kad stariju snahu izneso e, pred njom nose beu od merdana, u be ici premnejako edo, ah, da edo na dojilju dadu! Kad mu mlau snahu izneso e, pred njom nose kutiju prstenja, da ih puste na telala daju. Kad stariju ercu izneso e, pred njom nose sorgu od bisera, da ga pusta na nizilju daju. Kad mu mladu ercu iznije e, pred njom nose erdef od merdana,
na erdefu vida suho zlato, da je pustu na vezilju daju, da ne tamni u njedrima zlato. Za njima je serdar izlazio, o dva tapa na avlinska vrata: "Aoh, sine, grdne rane moje, moji sinci, dogovori moji, snahe moje, razgovori moji, eri moje, poslu nice moje, jadan ti sam iza vas ostao!" To izree, a du icu pusti.

28. FALI MI SE MUJO, MOME MLADO "Pogledaj me, Nazo, moja duo, pogledaj me crnijem oima!" Fali mi se Mujo, mome mlado, u mejhani meu jaranima: "Gledah Nazu etiri godine, mnogo sam joj almaganje dao: dvije dibe, etiri kadife, i dva fesa biserom kiena, dva kiena, a dva nekiena, dvoje mestve zlatom sa ivene, a papue srebrom potkovane; to sve dadoh, oiju ne vioh!" Otklen skoi Mujo, mome mlado, pa on poe prebijelom dvoru, srete Nazu u ikme sokaku, pa joj ree Mujo, mome mlado: Prevari se, ujede je guja, pogleda ga plavijem oima. Al' joj ree Mujo, mome mlado: "Hajde, Nazo, svom bijelu dvoru, udaji se, ne uzdaj se u me!" Naza njemu l'jepo odgovara: "A uje me, Mujo, mome mlado: sad na tebi zelena dolama, do dan, do dva, zelena travica; sad na tebi saruk oko glave, do dan, do dva, bijeli ni ani sad na tebi tanahna ko ulja, do dan, do dva bijeli efini!" Poe Mujo svom bijelu dvoru,

idui ga zaboljela glava, a na srcu - umrijeti hoe! I kad doe svom bijelu dvoru, progovara ostarjeloj majci: "Steri, majko, mekahne du eke, nemoj sterat' dugo ni iroko, vee steri kratko i uzahno, jer ti neu dugo bolovati: danas danak i sutra do podne!" Kad je sutra podne zauilo, du u pusti Mujo, mome mlado. Sazvali su hode i hadije, okupa e Muju, momka mlada, odneso e novome mezaru. Kad ujutro jutro osvanulo, podranila Mujagina majka, ona ide novome mezaru. Kada doe do nova mezara, ona stara njemu progovara: "Kako ti je na konaku bilo, je li tebi vino i obino, je l' ti teka jorgan, zemlja crna, jesu l' teke tahte javorove, je l' ti tvrdo pod glavom kamenje?" Iz mezara ne to odgovara: "Ljepo mi je na konaku bilo, nije te ka jorgan zemlja crna, nit' su teke tahte javorove, ve je teka kletva djevojaka. Selam e mi mojim jaranima, to gledaju nek ne ostavljaju, pa da kunu jadne nevjermce:

kada kunu do Boga se uje, kad uzdahnu i Bogu je ao!" "O Mejruo, mila keri moja, gdje je tebe voda izbacila! Kako e te majka preboljeti! 29. ZAGRMILO IZNAD VISOKOGA Kakve su ti ruse pletenice, ko da si ih jutros saplitala; Zagrmilo iznad Visokoga, munja mee iznad Sarajeva, ki a pada iznad Graanice, Graanicu voda zaplavila, graaniko greblje odnijela, mrtvu Mejru na greb izbacila, pa je ondik voda ostavila. To je ula majka Mejru ina, pa dolazi majka Mejru ina, pa okree milu kercu svoju. Ljuto majka cvili i nabraja:
kakvo ti je lice prebijelo, ko da si ga jutros umivala; kakva ti je hehaz anterija, ko da ti je jutros done ena! Ja da ti je Mejro, pogledati, Kako cvili tvoja mila majka, Nikad tebe preboljet ne more! "

30. U STAMBOLU AKAM OKUJIE od onijeh dinskijeh du mana!" Misle oni, niko ih ne uje, U Stambolu ak am okuji e, Stambolije u damiju hite, al' ne hiti Dal-taban vezire, ve u o ku abdest uzima e, ehaja mu mahramu dra e. Njemu veli Dal-taban vezire: "Prva lalo, Ibri im ehajo, hou tebe caru poviditi, da ti care agaluke dade, agaluke, jali pa aluke!" Njemu veli Ibri im ehaja: "Nemoj mene caru poviditi, dok ne uzmem nekol'ko gradova, od Srbije i od Moskovije, al' ih uju carevi murtati, otra e, caru povidie, i ovako caru govorie: "O na care, sunce ogrijano! U Stambolu ak am okuji e, Stambolije u damiju hite, al' ne hiti Dal-taban vezire, ve u o ku rujno vino pije, s kaurima i sa popovima piju' vino gradove poklanja!" To je caru vrlo muno bilo, te on dozva dva hitra dellata, te on njima tiho progovara: "Djeco moja, dva hitra dellata,

otiite u nove o kove, udavite Dal-taban vezira!" Otra e dva hitra dellata, udavi e Dal-taban vezira, na serdadi, ak am klanjajui. dobro pazi moju jedinicu, jedinicu, moju mezimicu! Kad budete blizu vode Save, ako bude Sava voda do la, pi i meni listak knjige b'jele, da ti aljem orahove lae, 31. IZ EMBOJA TOPI UDARIE i u laam vesla imirova." Otalen se svati podigo e. Iz emboja topi udari e, emboju se vrata otvori e, iz emboja svati izjezdi e. iji svati, ija li djevojka? Svatovi su Rustanbegovia, a djevojka Ihtijarovia. Progovara stari Ihtijare: "Prijatelju, Rustanbegoviu, Kad su bili hladnoj vodi Savi, do la Sava od br'jega do br'jega, ne da Sava na se ni gledati, kamo l' kome preko sebe proi! Konji plahi, a junaci pjani, natjera e preko vode Save, sve potonu malo i veliko. Da je kome stati, pogledati,

kako tone djever i nevjesta: djeverovska divan-kabanica, nevjestina srmali tkanica; djeverovski kalpak i elenka, nevjestina krmzli haspurlija! Svi svatovi na dno potonu e, a najposlje djever i nevjesta. "Ima l' ikoga od roda moga?" Za njim ida e bratac Alija. "Alija, brate, pazi mi djecu, pazi mi moju, ba ko i svoju: kad svoju djecu u mejtef dadne , Alija, brate, podaj i moju! Kad svojoj djeci sree haljine, Alija, brate, srei i mojoj, 32. SUNCE BI SJALO, ALI NE MOE svojoj crvene, a mojoj mrke, nek se poznaju da su sirote!" Sunce bi sjalo, ali ne moe, ki a bi pala, ali ne moe, ni jedno nee od teka jada: Ibrahim-bega svezana vode, svezana vode, da ga objese. Ibrahim-beg se natrag obzire: Dvore mela Alibegovica, dvore mela, svoje dvore klela: "Dvori moji, ostali mi pusti,
33. DVORE MELA ALIBEGOVICA

otkad sam ja mlada dovedena, ja nijesam svoje majke vid'la!" To mnijae da niko ne uje, al' to slua bee Ali-bee, pa govori svojoj vjernoj ljubi: "Ti pokuhaj medene kolae, pa ti hajde majci u pohode!" To je ona jedva doekala, pa pokuha medene kolae, ona ode majci u pohode. Kad je bila na prvom konaku, haber stie i siahna knjiga: "Vrat' se natrag, Alibegovice, kuga ti se u dvor uselila, obje ti se keri razboljele!" "Ne vratih se dok ne vidim majke, da su vala i obadva sina!" Kad je bila na drugom konaku, haber stie i siahna knjiga: "Vrat' se natrag, Alibegovice, kuga ti se u dvor uselila, oba ti se sina razbolila!" "Ne vratih se dok ne vidim majke, da s' Ali-beg glavom razbolio!" Kad je bila na treem konaku, haber stie i siahna knjiga: "Vrat' se natrag, Alibegovice, kuga ti se u dvor uselila, Ali-beg se glavom razbolio!" Kad to ula Alibegovica, to je polje od dvan'est sahata, ona ga je za est preletila.

Kad je bila blizu b'jela dvora, dvije keri u raku spusti e, a dva sina raci doneso e, Ali-begu vodu nastavi e. Ona sjela jade jadovati: "Dvije keri, dvije ko utice, a dva sina, dva siva sokola! Ali-bee, sunce iza gore, ali ti me bje e obasjalo, al' mi odmah za goricu zae, za goricu, pod crnu zemljicu!" U njojzi je ivoj srce puklo, i umrije, alosna joj majka! Kad slavuji tii zapjeva e, urdevu se danu veseli e, svak se tome danu veselio, ne veseli Mehmed-age ljuba. Mehmed-aga o urevu poe, na ifluke, na Dabar izie, pa tu bude od urdeva dana, od urdeva do Luina dana. Mehmed-aga na Dabar izie, pa on bio do Luina dana. Kad je vie o Luinu bilo, oprema se ehi Mehmed-aga, oprema se b'jelom dvoru svome, on dozivlje etka, slugu svoga:
34. KAD SLAVUJI TII ZAPJEVAE

"Slugo etko, vjeran hizmearu! Izvedi mi ata ogatasta, da idemo bijelome Stocu!" U mlaega pogovora nema, sigura mu ata ogatasta, i uaha ehi Mehmed-aga, i on poe dvoru bijelome. Izlazila kmetica Milica, pa je njemu govorila mlada: "Mehmed-aga, mio gospodaru! Na Pr'jevorac nemoj udarati, eka tebe Stevan haramba a, su njegovih osamnes' drugova! On se fati niz bedre, u depe, izvadi joj utu madariju: "Na to tebi, Milice, kmetice! Ne bojim se Stevan harambae, na meni je dova materina, o vratu mi visi hamajlija!" Pa otisnu ata ogatasta, kud go ide, na Pr'jevorac doe. Na Pr'jevorcu, u tijesnu klancu, tu zasjeo Stevan haramba a oko njega osamnes' drugova. Stevan svome govorio dru tvu: "Nemojte se koji prevariti, na ehia pu ku ispaliti, ja u njemu prvi pristupiti! Kad ih vie ehi Mehmed-aga, dobra konja bakralijom kree, dobar mu se ogat pomamio, ne da ogat ni gledati u se,

a kamo li sebi pristupiti! Prvi Stevan pali na ehia, al' zaludu, fajde ne imade, jer ehia pu ka ne bija e. Svi skoie na noge laguhne, i po jednu pu ku opali e. Dok zavika Stevan harambaa: "Ne palite, ne tro ite praha, jer ehia kur um ne probija, ve udrite drvljem i kamenjem, ne bi li ga s konjem rastavili!" A da vidi ehi Mehmed-age, on sve pali iz pu aka mali', i obrani Stevan haramba u, i ubi mu nekoliko druga. Gonili ga dva puna sahata, dobar ogo uz dem na zube, pa on leti kano lastavica, i odnese gospodara svoga, donese ga dvoru bijelome. Sluge pod njim konja prifatale, preda nj stara izlazila majka, odmah se je jadu dosjetila, dok u sina svoga pogledala, jer u licu ehru prom'jenio. Milu majku u ruku poljubi, majka njega u elo junako. Pa ga pita ostarjela majka: "Hair-ola, moj jedini sine! to s' u licu ehru promjenio, al' te plaho zaboljela glava, il' te kogod rezil uinio?"

Njojzi veli sine Mehmed-aga: "Nije mene zaboljela glava, nit me kogod rezil uinio, ve uskoke pu ke izlomile!" Raspasiva mukadema pasa, a on snima morastu dolamu. Kad on snimi tanahnu ko ulju, iz ko ulje padahu kur umi, u t'jelo mu nisu ulazili, ali su ga plaho izlomili. Sprema majka slugu Huseina: "Hajd' otii u pazar-ar iju, pa ti zovni dva hitra berbera!" U mlaega pogovora nema, askom spade u pazar-ar iju i dovede dva hitra berbera.
Okreu ga s desna na lijevo, u tijelu mu ne ima kur uma. Ljei e ga godinicu dana, l'jei e ga, dok ga izl'jei e. Ide majka u ikli odaju, pa otvara sahtijan sanduke, pa izvadi diziju dukata, na toj dizi pestotin' dukata, pa dijeli stolakoj fukari, a za zdravlje sina Mehmed-age.

35. SARAJEVO, TO SI NEVESELO Obue se to god ljep e moe, na se udri to drat' ne moe. Sarajevo, to si neveselo, ali gori , al' te kuga mori, al' te Jovan hajduk porobio? Niti gorim, nit' me kuga mori, nit' me hajduk Jovan porobio; poginula efendina Hana. Dolazilo mome Sarajeve, mladoj Hani pod demir-pendere: "Hajde, Hano, zove tebe babo, obuci se to god bolje moe , prodaje se hara na telalu, hoe ti je da kupuje babo, pa ti vidi da ti nije kratka. Prevari se, ujede je guja! Odvede je kroz sitne sokake, zavede je sitnijem sokakom, zakla Hanu kao janje malo. Sa nje skida uzel odijelo, i sa glave biser i dukate. Kad joj babo iz arije doe, Hanu vie da mu urak skine, Hane nema da mu urak skine. Hanu vie da mu izme svue, Hane nema da mu izme svue. Telal pue po Saraj'vu gradu, traio je tri bijela dana; kad etvrti danak nastanuo, nao e je mrtvu u sokaku.

Stoga nam je jadno Sarajevo! Kad su mi bili kroz bukve, zape joj grana bukova, 36. EMINA BOLE BOLUJE za njena spuli duvaka. Prilee d'jete Nasufe, Emina bole boluje, majka joj ruho prelae. "to mi ga, jadna, prelae , kad si me dala Ahmedu? Ja sam mu, majko, deveta, ni jedne dvoru ne svede!" U to joj doba svatovi, Eminu mladu povedu. Tri su je gore susrele: jedna joj gora bisera, druga joj gora jelova, trea joj gora bukova.
da s'jee granu bukovu; ne fati grane bukove, Eminu po pasu svilenu; kol'ku joj ranu naini, dobra bi stala jabuka! Odmah je natrag vrati e. Ha su je u dvor vratili, preminu mlada Emina, odo e natrag svatovi.

37. BUDIM GRADI BEE BAJRAMBEE rasplaka se Smajo sirotica. Tje ila ga milostivna majka, Budim gradi bee Bajram-bee, Budim gradi devet godin' dana. Kad je skoro Budim sagradio, oti e se stina od Budima, izletila na Novu ariju, i ubila bega Bajram-bega. Osta mlada Bajrambegovica, sa jedinkom Smajom siroticom. Svi joj bezi na pender dolaze, naposljetku Moriu Alaga: "Hajde, du o, i povedi Smaju!" Privari se Bajrambegovica, ona poe i povede Smaju. Kad su bili na polju zelenu, ne smije mu dojke izvaditi ve ga tjei s ruku prstenima, niijem ga utje it ne moe. Razljuti se Moriu Alaga, uze Smaju po svilenu pasu, pa ga baci bademu na granu. I govori Moriu Alaga: "Spavaj, Smajo, tude do vijeka!" Kad su bili na prvom konaku, govorila Bajrambegovica: "Vjetar pu e, mojim Smajom nji e, misli Smajo da ga lila majka! Tude kuka ptica kukavica, misli Smajo da mu pjeva majka!"

Kad su bili na drugom konaku, govorila Bajrambegovica: "Sad po Smaji bijel behar pada, misli Smajo pokriva ga majka!" Kad su bili na treem konaku, govorila Bajrambegovica: "Sad po Smaji medna rosa pada, misli Smajo da ga kupa majka! Badem drvo, svini zemlji grane, da mi Smaju sunce ne opri!" To izusti i du icu pusti, i umrije, alosna joj majka! to 'no cvili u Glamou gradu? Il' je vila, il' je ljuta guja? Nit je vila, nit je ljuta guja, ve je ono Emina djevojka, ako cvili, jest joj za nevolju, jer je bane Emku zarobio, hoe bane da prekrsti Emku, a nee se Emka da prekrsti, voli skoit niz bijelu kulu. Ona vara bana kaurina: "Stan', poekaj, bane kaurine, dok ja odem na gornje ardake!" Ode Emka na gornje ardake; ona gleda sa bijele kule,
38. TO 'NO CVILI U GLAMOU GRADU?

ugledala svoga babe dvore, i kod dvora bijele mejtefe, pa govori Emina djevojka: "Babin dvore, moj veliki jade, moj mejtefe, moj veliki strahu, dosta ti sam straha podnijela dok sam sitnu knjigu nauila!" I savila bijelu anteriju, zaboravi sadbag u kosama, i skoila niz bijelu kulu; zapeo joj sadbag za mu ebak, objesi se Emina djevojka. Visila je nedjeljicu dana, dok su Emki kose obagnjile: ona pade u zelenu travu; skoio se bane kaurine,
mrtvu bane Emku obljubio! Ukopao Eminu djevojku, nad Emkom je turbe nainio, po turbetu zlaene jabuke. Nije pro lo ni nedjelju dana, nad Emkom je nurak progorio, vi e glave nurak progorio, nie nogu nurak progorio. Gledala je ostarila majka, uze noe, otre sindire, pa udara sebe u srda ce, i umrije, alosna joj majka.

39. MUJO GLEDA AJKUNU DJEVOJKU "O Boga ti, gizdava djevojko, skin' der duvak sa bijela lica, Mujo gleda Ajkunu djevojku, Mujo gleda, al' mu majka ne da. Majka hoe Zlatiju djevojku, majka hoe, ali Mujo nee. Kupi majka kitu i svatove, kupi majka, Muje i ne pita: svat' odoe, svati dovedo e. Nee Mujo Zlati u erdeke, stade Muju preklinjati majka: "Hajde, Mujo, ivota ti tvoga, haramit u materino mlijeko!" Ode Mujo Zlati u erdeke. Kad on doe Zlati u odaje, on govori Zlatiji djevojki: da ja vidim tvoje b'jelo lice, je l' ti lice ko u moje Ajke!" Skide duvak Zlatija djevojka, sinu lice ba ko jarko sunce. Progovara Mujo, mome mlado: "O Boga ti, gizdava djevojko, i vi a si i ljep a od Ajke, ali nisi mome srcu draga, kao to je Ajkuna djevojka! Ve, Boga ti, gizdava djevojko, nemoj rano otvarati vrata, nek se moja braa navesele, i sestrice kola naigraju!" Pa dohvati sedefli tamburu,

sitno kuca, jasno popijeva: "Sada misli moja mila Ajka, da ja sada b'jelo lice ljubim. Ne ljubim ga, ivota mi moga, nit' u, Ajko, za ivota svoga! Ne ljubim ga, ti mi iva bila, i tako mi ti suena bila, u dennetu, na onome svijetu! Opet misli moja mila Ajka, da ja sada crne oi mutim. Ne mutim ih, ivota mi moga, nit' u, Ajko, za ivota svoga! Neu, Ajko, ti mi iva bila, i tako mi ti suena bila, u dennetu, na onome svijetu! Opet misli moja mila Ajka, da ja sada ruse kose mrsim. Ne mrsim ih, ivota mi moga, nit' u, Ajko, za ivota svoga! Neu, Ajko, ti mi iva bila, i tako mi ti suena bila, u dennetu, na onome svijetu!" Pa se ma i noa iza pasa, pa udari sebe u srda ce, kako se je lahko udario, na nou je srce izvadio! Poranila Mujagina majka, poranila erdeku na vrata, na veliko udo udarila, do koljena u krv ugazila! Pa govori Zlatiji djevojki: "Oj Boga ti, Zlatija djevojko,

to si meni umorila Muju?" Progovara Zlatija djevojka: "Oj Boga mi, Mujagina majko, nisam tebi umorila Muju, tako biva svakoj staroj majci, to rastavlja milo od dragoga!" Lijepo Muju opremila majka. Ne nose ga kud se mejti nose, ve ga nose efteli sokakom, ispred dvora Afkune djevojke. Podranila Ajkuna djevojka, ona sjela kraj damli pendera, preko krila eref ra irila, ona veze prebijelo platno, pa doziva svoju staru majku: "Oj Boga ti, moja mila majko, ul miri e - Mujagina du a! Ve, Boga ti, moja mila majko, steri meni mekahne du eke, ja ti neu dugo bolovati!" To izusti i du icu pusti. Kad povika Ajkunina majka: "Priekajte hode i hadije, priekajte mejta jo jednoga!" Prieka e hode i hadije. Uporedo njih su ukopali, kroz mezar im ruke proturie, i u ruke crvene jabuke, kad se prenu, nek se poigraju. Vi e glave Muje elebije, ponikla je vinova lozica, vi ' Ajkune rumena ruica:

sve se loza oko rue vija, k Mujine ruke oko Ajke. umrije ti brate Muhamede!" Ona skoi, k'o da se pomami, ne e mlada ni ruke umiti, 40. U KADUNE HASANAGINICE pa izlee na mermer avliju. Sretala je na avliji majka. U kadune Hasanaginice dosta mala, a malo evlada: sin Muhamed i er Melehana. Melehanu svati zaprosi e, Muhameda zaboljela glava. Melehani knicu postavi e, Muhamedu du ek prostrije e. Melehanu u krnu metnu e, Muhamedu hodu dovedo e. Izree se Kumrija robinja: "Melehana, moja gospojice, "Mati moja, ta mi bratac radi?" "Lak e mu je, mila eri moja." Melehana ne vjeruje majci. Ona leti uz bijelu kulu, sretao je na vratima babo. "A moj babo, ta mi bratac radi?" "Dobro ti je, mila eri moja. Eno ti ga ui u Musafu, i kod njega dosti jabandija." Tad se mlada natrag povratila. au viknu, daulbana pisnu,

Melehanu svati povedo e, Muhameda u mezar pon'je e. Kad su bili poljem zelenijem, dok stadoe zile i borije, savi e se alajli bajraci. Tad se mlada jadu osjetila: s konja pade u zelenu travu, kako pade, vi e ne ustade! Kad to vidje jeni-kada mlada, da preminu Melehana mlada, naini e na kolju nosila, odn'je e je svekrvinu dvoru, odnije e, pa je ukopa e. Haber stie od Hasanaginice: "eri moja, Melehana mlada! Al' ne uje , al' ne haje bona, Knjigu pie srpski knjae, a na ruke Salih-pa i, Salih-pa i u Bjelinu, pa u knjizi 'vako kae: "Salih-paa, diko naa, daj ti nama Hivzi-bega, Hivzi-bega umi ia, i uz njega britku sablju, i njegova b'jelog ata, ja za srebro, ja za zlato,
da je tebi bratac preminuo!" Haber stie Hasanaginici: "Melehana davno preminula!"
41. KNJIGU PIE SRPSKI KNJAE

ja za koje drugo blago! Sve emo ti opremiti, k'o to ree izdraviti, da nam nee ni t' ostati!" Otpisuje Salih-paa, srpskom knjazu u Biograd: "Srpski knjae, zlatna kruno, ne mogu ti Hivze dati, Hivzi-bega umi ia, ni za srebro, ni za zlato, ni za koje drugo blago, jer za Hivzu i car znade, i carevi svi veziri, da je Hivzo mu ka glava. U Hivze su do tri brata, do tri brata na mejdanu; on se dri svoga jata, i daide Dervi -pa e; da ti prodam Hivzi-bega, bila bi nam srea lo a." Tako knjigu nainio, pa je odmah opremio, srpskom knjazu u Biograd, srpskom knjazu, zlatnoj kruni. Iza toga malo proe, dok na jedno vakat doe, divan ini Salih-paa, a na svoje borozane: "Borozani, djeco moja, zasvirajte Hivzi-bega, Hivzi-bega umi ia, zasvirajte, zapjevajte

neka uzme dva buljuka, Arnauta i Bo njaka, pa nek ide ba na Rau, ba na Rau, rad tajina. Borozani zasvira e, Hivzi-bega doziva e: "Hivzi-bee, carski sine, tebe zove Salih-paa, da ti uzme dva buljuka, Arnauta i Bo njaka, pa da ide ba na Rau, ba na Rau, rad tajina!" Kad to uje Hivzi-bee, on unie Salih-pa i, pa ovako njemu kae: "Salih-paa, muko na a, zar si bolan poludio, ili pamet izgubio: gdje e ii dva buljuka, dva buljuka u Srbiju! Sva je Raa posjednuta, napunjena srpskom vojskom!" Otolen se Hivzo vrati, pa on ide svome dvoru, svome dvoru bijelome. Pripasuje britku ordu, britku ordu dimiskiju, pa uzjaha b'jelog ata, i on uze dva buljuka, Arnauta i Bo njaka, uputi se ba na Rau, ba na Rau, rad tajina.

Kad je bio blizu Rae, susrete ga stara baba, i sa babom mlado Srpe, mlado Srpe gologlavo, pa je njemu govorila, Hivzi-begu kazivala: "Hivzi-bee, carski sine, zna li, bee, kuda ide ? Ti e ludo poginuti, rusu glavu izgubiti! Skupila se silna vojska, silna vojska, sva Srbija i bosanska vla adija, svu su Rau napunili, i hendeke potpunili, nee proi da si tica!" Progovara Hivzi-bee: "Hajd' otolen, stara babo, evo tebi zlatan dukat, pa ti hajde svojoj kui, svojoj kui, pa ti mui! Volim muki poginuti, neg se enski povratiti!" On doziva dv'je juzba e, dv'je juzba e, dva buljuka, pa je s njima govorio, govorio, halalio. Pa udari on na vojsku, ba na vojsku od Srbije, svu je vatru preturio, nije rane zadobio. S Vlajkoviem kad se tuknu,

i s njegovim dobrovoljcim'; i tu bee sretan bio, nije rane zadobio, svu je vatru pregazio. Trei put je udario, sve po sr'jedi na topove, svu e kiju preerao, preko Drine, hladne vode, sedam topa osvojio, a osmi ga udario, udario posred srca, gdje junako srce kuca. Ranjen Hivzo progovara, Ibrahima on doziva, pa je njemu govorio: "Ibrahime, dragi brate, evo tebi moga ata, pa ga vodi Banjoj Luci, Banjoj Luci, bratu mome, mome bratu Muharemu, neka gleda b'jelog ata, a ve nikad svoga brata!" Dalje Hivzo progovara: "Ibrahime, dragi brate, otpa i mi britku sablju, pa je nosi Banjoj Luci, Banjoj Luci, mome bratu, mome bratu Fehim-agi, neka pa e britku sablju, britku sablju dimiskiju, a ve nikad svoga brata!" Opet Hivzo govorio,

i trei put zamolio: "Ibrahime, dragi brate, hodi skini zlatan sahat, pa ga nosi Banjoj Luci, pa ga podaj bratu mome, bratu mome Mustaj-begu, neka gleda zlatan sahat, a ve nikad brata svoga, brata svoga Hivzi-bega!" Najposl'je je govorio: "Ibrahime, dragi brate, skidaj enam ti sa mene, pa ga nosi do Travnika, do Travnika, mom daidi, mom daidi Dervi -pa i, neka ui zlatan enam, Tuila se Ganibegovica, svom djeveru sjede uz koljeno: "Zna , djevere, kad me dovedoste, s mojim blagom kulu napraviste, s mojim blagom sestre poudaste, s mojim blagom brau ieniste! Sad se eni moj Gani-beg na me, pa mi i e zlaano prstenje,
nek ne gleda svog sestria, svog sestria, Hivzi-bega!" To izusti, du u pusti. Bog mu dao du i dennet, Lahka zemlja gdjeno lei!
42. TUILA SE GANIBEGOVICA

bi l' mu dala, il' mu ne bih dala?" Progovara djever Omer-bee: "Podaj, snaho, kajati se nee!" Kad to ula Ganibegovica, ona skida zlatne prstenove pa ih daje begu Gani-begu. Beg pokupi kitu i svatove: starog svata, brata Ali-bega, a djevera, brata Omer-bega. Svati i li, pa na vr'jeme do li. Kad su svati pokraj dvora bili, kolo igra na mermer avliji, a u kolu Ganibegovica, sve je kolo glavom nadhitila, a ljepotom kolo zainila. Pjesmu pjeva Omerbegovica: "Ah, jetrvo, Ganibegovice, da se eni moj Omer-beg na me, ko se eni tvoj Gani-beg na te, izi la bih na put pred svatove, sve bi svate vodom poljevala, a djevojku ivom eravicom!" Otpjeva joj Ganibegovica: "Oh, jetrvo, Omerbegovice, lahko ti je mladoj govoriti: ima sina, ima zlatna krila, ima majku, ima odgovora, a ja mlada nigdje nikog nejmam, potlje Boga i nevjernog druga!" Sve to slua bee Gani-bee, pa izie na drum pred svatove te govori bratu Omer-begu:

"Na poklon ti lijepa djevojka, oknivena a neobljubljena!" pa odl'jee adrvan vodici, donese joj studene vodice. Dok Muhamed vodu donosio, 43. MRAK ZATEE PO GORI SVATOVE ona rodi prenejako edo. Kad se vidje junak na nevolji, Mrak zatee po gori svatove, svi svatovi kod livade b'jahu, Muhamed-beg s djevojkom pod jelom, pod jelom je ador razapeo. Po to su se odmor odmorili, veerali i kahvu popili, tad zavika glavita djevojka: "uje mene, brate Muhamede! Ljuto me je zaboljela glava, to u jadna od ivota svoga!" Osjeti se djever Muhamede, on odreza svilene rukave, pa zavija prenejako edo, i otpasa mukadema pasa, pa utee svoju nevjesticu, pa povali pod jelove grane. U to svanu i sunce ogranu, zavika e alajli au i: "Hazurala, kita i svatovi!" Kad se vidje djever Muhamede, kad se vidje junak na nevolji, uze edo u bijele ruke,

pa ga die na jelove grane. Dovedo e od zlata koije i poo e kita i svatovi: razvi e se alajli bajraci, udari e zile i borije. I poo e kita i svatovi, povedo e lijepu djevojku. Obzire se djever Muhamede, obzire se na jelove grane. I doo e bijelome dvoru. Svi svatovi konje odjaha e, izvedo e lijepu djevojku, izvedo e iz zlatnih koija. Svi svatovi u dvor ulazili, ne ulazi djever Muhamede. Beg Zaim-beg pred njeg izlaza e: "Odja ' konja, brate Muhamede!" "uje mene, moj brate Zajime! Hoe li me, brate, poslu ati, kakvi smo mi govor uinili, da s djevojkom u lonicu nee , dok ne bude eterest danaka?" Nasmija se bratac mu Zaime: "Ne budali, brate Muhamede! Da si reko i godinu dana, ja bih tebe, brate, poslu ao, odja ' konja, pa hajde u dvore!" Opet veli bratac Muhamede: "Ja ne mogu konja odjahati, ve mi valja u goru zelenu, ja sam zlatan tespih izgubio, kad sam usto na ogranku sunca,

kad sam klanjo vakat od sabaha, na klanjanju tespih izgubio." Govori mu bratac Zajim-bee: "Sja i konja, brate Muhamede! ja u ljepi, bolji nabaviti." Govori mu bratac Muhamede: "Borme neu, brate Zajim-bee!" Pa on ode preko polja ravna, kao zv'jezda preko neba vedra. I on doe u goru zelenu: nae edo na jelovoj grani, pa ga metne pod pazuho svoje, i on ode u bijele dvore, i on sjaha konja od mejdana, i ulee u bijele dvore. On odleti svojoj staroj majci: "Nuto, majko, mojega iara, ja ne naoh zlatnoga tespiha, ve ja naoh prenejako edo!" Govori mu ostarjela majka: "Sad ta emo, sine Muhamede, od ovoga eda nejakoga, hoemo l' ga dojiljama dati?" Govori joj djever Muhamede: "Hajd' ne luduj, ostarjela majko! Ja u edo snahi pokloniti, neka snaha oko eda radi!" Iza ovog na abu oti o, al' na abi ne to progovara: "to e ovdje djever Muhamede? On je davno abu uinio! " Nekad bilo, sad se spominjalo.

44. SINA RODI SINANBEGOVICA Sva je kola glavom natkitila, a ljepotom kola zainila. Sina rodi Sinanbegovica, od radosti veselje inila, tri joj kola u dvoru igrala. Jedno kolo na visokoj kuli, drugo kolo na mermer avliji, tree kolo u zelenoj ba i. Koje kolo na visokoj kuli, ono kolo nevjestice mlade; koje kolo na mermer avliji, ono kolo udovice mlade; koje kolo u zelenoj bai, ono kolo djevojice mlade. Kolo vodi Sinanbega seka. Ja kakva je, vesela joj majka!
Ni ta je se nagledat ne moe! Nju mi gleda malo i golemo, te govori malo i golemo: "Medet, medet, lijepe djevojke! Blago majci koja je rodila, a junaku kome je suena!" Uroci je mladu prekido e: u koji se danak razboljela, u oni je danak preminula, i umrije, alosna joj majka!

45. GLEDALI SE MUJO I NIZAMA Uze Mujo tespih od merdana, tespih mu se u ruci stopio. Gledali se Mujo i Nizama, gledali se tri godine dana. Kad etvrta nastala godina, umrije Muji lijepa Nuama. Mujo joj je turbe sagradio, svako jutro mezar oblazio. Jedno jutro Mujo poranio, poranio mezar da obie, kad Nuama u turbetu klanja, u ruci joj tespih od merdana. "Daj, Nuama, da ti ljubim lice!" "Ne ljubi se lice iz zemljice!" Poe Mujo da Nizamu ljubi, ona mu se gaib uinila. Kad Vilii seku udava e, trista ovnov' kurban uini e, tri turbeta nova sagradi e, trista djece sunet uini e, da im seka zdravo goru prijde. Kad je seka zdravo goru pri la, goru pri la, u polje uni la, udarila kia su njeica, svi svatovi natrag pobjego e, osta zlato nasred polja sama. Na zlatu je devet kavadova
46. KAD VILII SEKU UDAVAE

i deseta svilena koulja. Sve se devet za koulju smrzle, tanka koa za bijelo tijelo, ute izme za krnali noge, prstenovi za bijele ruke, a erani za bijelo grlo, zlatna pea za medena usta. Ona ide uveginu dvoru. Kad je dola pred bijele dvore, izlazila stara svekrvica. Ne veli joj: Jesi li ozebla? Nego veli: Kako si nam lijepa. Izlazila mlada zaovica. Ne veli joj: Jesi l' nam ozebla? Ve joj gleda vezak niz ko ulju. Izlazila mlada jetrvica,
iznosila edo u naramku, pa svom edu ona govorila: "Pitaj, duo, je l' ozebla strina?" Kad te rijei mlada razumjela, ma ila se rukom u depove, izvadila jagluk srmom vezen, u jagluku hiljadu dukata: "Nader tebi, edo prenejako, jagluk deri, a strinu spominji!" Ona ide u gornje ardake, tere pada na mehke du eke. Oni mlidu da se prenemoe, al' se zlato i s du om rastade.

47. JA KAKVA JE SJAJNA MJESEINA Pa se vraa svom bijelom dvoru i uzima kljue od sehare, Ja kakva je sjajna mjeseina, jo je ljepa Isabegovica! Ona rodi devet djevojaka, i desetu nosi pod pojasom. Njoj govori bee Isa-bee: "Ako rodi i desetu erku, vi ' kue ti badem drvo raste, ispod kue Drina voda tee, il' se vjeaj, il' u Drinu skai!" Kada bee ode u ar iju, ona rodi i desetu erku, pa je povi u tanahnu svilu, pa je baca u studenu Drinu: "Hajde, eri, i majka e doi." pa uzima devet haljinica i oblai devet sirotica; sve devet ih majka svjetovala: "Kad vam babo doe iz ar ije, redom stan'te, redom zaplaite, upitajte: gdje je naa majka?" Pa uzima svilenu mahramu, ona ide Drini na obalu, sveza oi pa u Drinu skoi. Kad je bee do 'o iz ar ije, redom sta' e devet sirotica, redom sta' e, redom zaplakae: "O na babo, gdje je na a majka?" "Oti la je rodu u pohode,

i ostat e ovu heftu dana." Kada vidje bee Isa-bee, kada vidje ta je uinio, od alosti srce mu je puklo. moe li mi rane preboljeti, da dovodim sa mora berbera, nek donosi svakakvih mehlema, ne bi li mi rane prebolio!" Govorio ranjen Mustaj-bee: 48. PO GORI SE ZELEN BAJRAK VIJE "Posestrimo, zagorkinjo vilo, ne mui se, ne trai mehlema, Po gori se zelen bajrak vije, pod bajrakom ranjen Mustaj-bee, na njemu je deset grdnih rana: devet rana od devet sabalja, i deseta od handara noa. Vi ' njeg stoji zagorkinja vila, vi ' njeg stoji, grozne suze roni. Ona pita ranjen Mustaj-bega: "Pobratime, ranjen Mustaj-bee, ne dovodi sa mora berbera, ja ne mogu rane preboljeti! Posestrimo, zagorkinjo vilo, odapni mi puce niz njedarce, izvadi mi jagluk iz njedara, pa ga nosi mojoj staroj majci: neka u njeg grozne suze lije, jer joj Muje vi e nikad nije! Izvadi mi sahat iza pasa,

pa ga nosi mojoj vjernoj ljubi: nek u sahat vjerna ljuba gleda, neka mene vi e ne pogleda!" To izusti, teslim duu pusti, i umrije, alosna mu majka! Otle ode majka i sestrica. Kad su dole Havaliu Begi, za sve pita Havaliu Bego, a najprije za vijernu ljubu: "Mila majko, kako mi je ljuba?" Havaliu majka govorila: 49. RAZBOLJE SE HAVALIU BEGO "Drago d'jete, zdravo ti je ljuba, selam ti je ljuba uinila." Razbolje se Havaliu Bego, ni u putu, ni u Carigradu, ve u Ni u strae uvajui. Oblazi ga majka i sestrica, vjerna ljuba od stida ne moe. Selam alje Havaliu Begi, selam alje, za vrata se krije: "Mila majko, selam e mi Begi!" Onda veli Havaliu Bego: "A Boga ti, moja mila majko, ako meni suen danak doe, suen danak i umrli sahat, a ja imam do dv'je seke svoje: star'joj seki timar Tihorica, mladoj seki ojluk selo ravno. Tebi, majko, kula na Zagorju,

oko kule hiljadu dimova, to e tebe, mila majko moja, to e tebe do smrti hraniti. Mojoj ljubi ogo od niaha, zeir prsten sa desnice ruke, i bijela kula, u kojoj je, i pod kulom zelena livada, po njoj pase hiljadu ovaca, i pod njima hiljadu janjaca. Mojoj ljubi i od Boga krivo, ona nema od srca evlada!" To izusti Havaliu Bego, to izusti, svoju duu pusti. Brat u sestre konja dojahiva, sestra pod njim konja prihvatila, pa se s bratom za zdravlje pitala: "Jesi l' brate, zdravo i veselo?" "Zdravo jesam, al' veseo nisam, ja sam bio u Mostaru gradu, rujnijem se opojio vinom, dv'jema sekam brata pogubio. Nee seke gro a ni dukata, nego moju sa ramena glavu!" Njemu seka tiho progovara: "Ima seka tri sokola sina, jednoga e pregorjeti za te!" To dva uju, a trei ne uje.
50. BRAT U SESTRE KONJA DOJAHIVA

Ode aga svome b'jelom dvoru, ona osta na avliji sama, najstarijeg' sina dozivala: "Moj Omere, moje d'jete drago! eni ti se na Zagorju dajo, tebe zove u svatove dajo, staru tvoju u jeniluk majku!" "Bogme, neu, ostarjela majko, ja ne imam konja ni haljina!" Srednjega je dozivala majka: "Moj Mehmede, moje d'jete drago, eni ti se na Zagorju dajo, tebe zove u svatove dajo, staru tvoju u jeniluk majku!" "Bogme, neu, ostarjela majko, jo ja nisam Musaf preuio!" Najmlaega dozivala majka: "Muhamede, moj oinji vide, eni ti se na Zagorju dajo, tebe zove u svatove dajo, staru tvoju u jeniluk majku!" To je d'jete jedva doekalo, da on ide u svatove daji, oblai se, alosna mu majka, oblai se to ljep e moga e, i on ode s majkom na Zagorje. Gorom ide, gore jeka sta e, poljem ide, trava uberka e. Kad sa jele vran gavran zagrakta, Muhamed je majci besjedio: "Mila majko, jadna doglasnika!" Majka mui, ni ta ne govori,

ve niz lice grohne suze roni, u to doba na Zagorje ravno. Kad se b'jelom primaknuli dvoru, Muhamed je majci govorio: "Kud me vodi , ostarjela majko? Kad se eni dajo Hasan-aga, to su njemu zatvorena vrata, kamo njemu kolo i devojke, e li su mu bubnji i svirale?" U tom zboru u dvor uljego e, kad na 'vliji etiri delata. Jedan delat tiho progovara: "Lijep ti si, alosna ti majka!" A drugi mu delat progovara: "Kako te je pregorjela majka?" Trei delat junak progovara:
"Mahni bolan, osjeci mu glavu, kad ga nije ao svojoj majci, a to e ga nama delatima?" etvrti mu osijee glavu. Kuka majka kano kukavica, a tje i je bratac Hasan-aga, "Mu', ne vii, moja seko draga!" Njemu veli Adem-begovica: "A moj brate, aga Hasan-aga, ao seki brata pregorjeti, jo alije od srca evlada!" Prevrui sina Muhameda, i ona je svijet prom'jenila.

51. VEZAK VEZLA GABELKINJA ZLATA nit' su ovce, niti su trgovci, a niti su iz gore hajduci, Vezak vezla Gabelkinja Zlata, u ardaku, na visokoj kuli, na iljtetu, kraj damli pendera. Ona veze srmom po kuma u, srmom veze, a biserom puni. Vezui je niz polje gledala, al' se neto polje zamaglilo. Ona zove svoju milu majku: "Hod' da vidi , moja mila majko, to se ono polje zamaglilo, al' su ovce, ali su trgovci, al' su ono iz gore hajduci?" Govorila ostarjela majka: "Luda ti si, moja keri draga, ve su ono od Senja kauri. Oni idu Gabelu da robe, iz Gabele roblje da izvode. Sedamput su Gabelu robili, iz Gabele roblje izvodili. Sad su uli od Senja kauri, da ti babe u Gabeli nema, ni babinih sedam bajraktara, pa je po o od Senja Ivane, da te vodi, moja eri draga, da te vodi u zemlju kaursku." Kad to ula ljepotica Zlata, ono proli suze od oiju, pa uzima turski abdest na se,

i uzima Kur'an-hamajliju. Ona ide bijelom meitu, obnese ga Kur'an-hamajlijom, oko sebe meit zatvorila. Tu je bila ljetni dan do podne, dok kauri Gabelu robi e, porobi e, pa je zapali e, iz Gabele roblje povedo e, ne nao e ljepoticu Zlatu. Kad su bili na sred polja ravna, pjesmu pjeva ovar obanine: "Mili Boe, na svaem ti hvala, a danas ti ponajbolje hvala osta Zlata u b'jelu meitu!" oban misli da niko ne uje, al' to uje od Senja Ivone, pa se kaur natrag povratio, pa on ide bijelu meitu. Halkom kuca na bijela vrata: "Otvor' vrata, ljepotice Zlato, kunem ti se Bogom i zaklinjem, nee biti u Senju vlahinja, ve e biti u Senju turkinja, dvorit e te dvan'est robinjica!" Zlata uti, ni ta ne govori. Opet veli od Senja kaure: "Otvor' vrata, ljepotice Zlato, Kunem ti se Bogom jedinijem, nee biti u Senju vlahinja, ve e biti u Senju turkinja, dvorit e te dvan'est robinjica! Ako nee otvoriti vrata,

ja u meit vatrom zapaliti, izgorjet e u b'jelu meitu." Zlata uti, ni ta ne govori, nego ui Kur'an-hamajliju, Kur'an ui, a suze prol'jeva. Kada vidje od Senja kaure, da mu nee meit otvoriti, bi mu ao meit zapaliti, da izgori lijepa djevojka, ve on uze perna buzdohana, tri put udri u meitna vrata; etvrti put vrata pokleknu e, pa unie u meit bijeli. Zlata sjedi u kraju meita, ona ui Kur'an-hamajliju, sve je lice iglom izbocala, pa je lice krvi umivala, ne bi li se vlahu omrazila. Kad je vidje od Senja Ivane, uze Zlatu za bijelu ruku, izvede je kaur iz meita, pa je baci za se na ogata, i pobjee od bjela meita. Kad su bili kod vode Crvaa, stade kaur roblje odmarati, stade Zlata abdest uzimati, sinu lice kano arko sunce. Govori joj od Senja kaure: "Uzmi, Zlato, turski abdest na se, kod mene ga uzimati nee : Nee biti u Senju turkinja, ve e biti u Senju vlahinja;

dvorit e te dvan'est robinjica, robinjica iz turske krajine, polazit e crkve, manastire!" Govori mu ljepotica Zlata: "ut', ne luduj, od Senja kaure, nee biti kako kaur misli, ve e biti kako Bog naredi! Sad e doi za me otkupovi, otkupovi, blago nebrojeno: jedan otkup od mile majice, drugi otkup od daide moga, od daide, bega Adem-bega, trei otkup od dragoga moga, od dragoga, bega Ljubovia!" U rijei, u kojoj bijahu, zeleni se luzi zamagli e, iz magle se konji pomoli e, oni nose mnoge otkupove. Kad su doli do vlake ordije, pred njiha je kaur izlazio. Govore mu tri konjika mlada: "Evo tebi mnogi otkupovi, otkupovi blago nebrojeno, povrati nam ljepoticu Zlatu!" Govori im od Senja kaure: "Ludi li ste, heabili mladi, ja imadem utijeh dukata, ne dam vama Zlate povratiti, dok je moje na ramenu glave!" Vrati e se heabili mladi. Kad to vidje ljepotica Zlata, u njojzi je ivo srce puklo.

A kad vidje od Senja kaure, da umrije ljepotica Zlata, on zavika heabile mlade: "Povrat'te se do tri heabila, umrije vam ljepotica Zlata!" Doletila seja Mujagina, u crnu se svilu zamotala, bacila ti na pender jabuku!" Kad je Zlata rije razumila, eref pade, Zlata ne ustade, ve umrije u bijelu dvoru. 52. VEZAK VEZLA ZLATIJA EVOJKA U to doba Muju pronijeli, a Zlatiju opremila majka. Vezak vezla Zlatija devojka, na erefu, u bijelu dvoru. Dok dolee zelena jabuka, te je Zlati u krilo panula. Gleda Zlata: oklen je jabuka? Dok zavika tanahna robinja: "Ao, Zlato, alosna ti majka, umrije ti tvoj mili Mujaga! Odneso e Zlatu i Mujagu, do mezara u zelenoj bai. Kad su bili sitnijem sokakom, sjaje sokak na etiri strane: na Mujagi oha okiena, sedamdeset i sedam mahrama, a na Zlati ni broja im nema. Kad su bili Begovoj damiji,

roni suze malo i veliko; kad su bili vjenome mezaru, govorile age Sarajlije: "Poskidajte sa mejita zlato!" Sa Mujage skidaju mahrame, sve skidoe, jednu ne mogo e, to je Zlata na prstenu dala, kad je Muji lice obeala. Ukopa e Zlatu i Mujagu. Iz mezara cv'jee pronicalo, pronicalo pa se savijalo, sa mezara jednog do drugoga. etao se aga Hasan-aga, ispred dvora udovice Zibe. Gledala ga udovica Ziba, sa ardaka, s dvjema zaovama, gledala ga, pa je govorila: "Hodte, vidte, dv'je zaove mlade, hodte, vidte, agu Hasan-agu, al je lijep aga Hasan-aga! Jo bi aga puno ljepi bio, da ne ljubi nerotkinje Kade." Ona misli da niko ne uje, al' to uje aga Hasan-aga, pa se natrag b'jelom dvoru vrati, pa govori bratu Muhamedu:
53. ETAO SE AGA HASAN-AGA

"Muhamede, moj brate roeni, uzmi snahu za bijelu ruku, pa je vodi u zelenu bau, mahni ordom, odsjeci joj glavu!" Hoe bratac brata poslu ati, uze snahu za bijelu ruku, pa je vodi u zelenu bau. Vazdan ju je po ul-ba i vod, ne mere joj glavi kidisati. Dovede je nerodci jabuci, pa govori svojoj snahi mladoj: "Vidi, snaho, nerotke jabuke, bi l' je bilo hakom posjeknuti?" Namah se je snaha dosjetila, pa govori djever Muhamedu: "Moj djevere, od zlata prstene, ne sjeci me po bijelu vratu, ve me sjeci po svilenu pasu, da ti vidi ta bi edo bilo: il' je muko il' od Boga ensko?" Govori joj djever Muhamede: "Je l' istina, moja snaho draga?" "Jest istina, djever Muhamede!" Podukrad je u kulu uvede, podukrad joj jelo donosio. Nije pro la ni nedjelja dana, a u kuli edo zaplakalo. Za to uo aga Hasan-aga, pa on pita brata Muhameda: "Muhamede, moj brate roeni, iju j' kulu sunce ogrijalo?" "Bogme tvoju, moj premili brate!"

Kad to uo aga Hasan-aga, on se fati rukom u depove, pa izvadi stotinu dukata, pa ih daje bratu Muhamedu: "Na ti brate mu tuluk od mene!" Pa odleti u visoku kulu, otvorio od odaje vrata, kad mu ljuba edo pridajala. Govori joj aga Hasan-aga: "ta je, ljubo, moj oinji vidu: il' je muko il' od Boga ensko?" Ona mui, ni ta ne govori. Nagoni se aga Hasan-aga, nagoni se tri-etiri puta. Ona mu je tiho govorila: "Mu ko ti je, ivo ti ne bilo, Vezak vezla Denetia Di a, u Bistriku, na bijelu o ku. Vezui je iglu izgubila, mrtvaki je sanak prevario, na san joj je Azrail do ao, i ovako njojzi besjedio: "Sei sejza, ne sakupljaj eiza! Ja sam tebi eiz sakupio: pet ar ina bijela efina, metar zemlje i zelene trave!" Kad to ula Denetia Di a, od sebe je eref ou nula,
nisi mio k si do sad bio!"
54. VEZAK VEZLA DENETIA DIA

kol'ko ga je lahko ou nula, sve etiri noge polomila. Ona ode u tanahnu kulu i odvre sedefli sanduke, i povadi ruho djevojako, sam' ostavi vezenu mahramu, pa iznese na mermer avliju, pa zapali ruho djevojako. Nek' se svila ispod neba vija, nek' se zlato u topove zbija. Pa se vrati svojoj miloj majci: "Halali mi, moja mila majko!" Mujo gleda u mahali Zlatu, lijepu kerku bega Ljubovia, Mujo gleda, al' mu majka ne da; hoe majka Travanjku djevojku, jedinicu Osman Alajbega; Mujo nee Travanjke djevojke. Majka prosi Travanjku djevojku, majka prosi i ne pita Muje, prsten dade, a ne kae Muji; majka posla kitu i svatove, za to Mujo ni ta i ne znade, ve on ode Zlati pod pendere, a ikuje tri bijela dana. Doe kita, doo e svatovi,
55. MUJO GLEDA U MAHALI ZLATU

dovedo e Travanjku djevojku, lijepu kercu Osman Alajbega; nejma Muje da skine djevojku, da je skine s konja u avliji. Tad zavika Mujagina majka: "Ah, bora vam, Mujini jarani, vi hajdete Zlati pod pendere, ondje ete moga Muju nai, ter vi rec'te elebiji Muji: 'Hajde Mujo tebe zove majka, dovela ti Travanjku djevojku, da je skine s konja u avliji, da je skine sa dorata svoga!"' Odm' odoe Mujini jarani, pravo idu Zlati pod pendere, pak govore elebiji Muji: "Hajde Mujo, tebe zove majka, dovela ti Travanjku djevojku, da je skine s konja u avliji, da je skine sa dorata svoga." Mujo nee, a alje ga Zlata: "Hajde, Mujo, ja ti iva bila, nee rei tvoja mila majka, nee rei: 'Nehe doi Mujo', ve e rei: 'Ne dade mu Zlata."' Poe Mujo svome bijelu dvoru poe Mujo pa joj se povrati. Izvadi joj prsten i jabuku: "Naj ti ovo, draa od oiju, ovo sam ti bio ostavio, ime u te isprositi, du o, al' mi ne bi od Boga sueno!"

Poe Mujo, povrati ga Zlata, dade njemu vezena jagluka, na jagluku ptica paunica, u kljunu joj zrno jadikovo, ko to Mujo jaduje za Zlatom: "Naj ti ovo, Mujo du o moja! Ovo sam ti bila ostavila, to bi tebi uz prsten don'jela, ne bi meni od Boga sueno, ve sueno Travanjki djevojki!" Poe Mujo, pa se opet vrati, izvadi joj zlatne belenzuke: "Naj ti ovo, Zlato, du o moja, ovo sam ti bio ostavio, to u tebi prvo jutro dati, ne bi meni od Boga sueno." Poe Mujo, povrati ga Zlata, dade njemu bo aluk haljina: "Ovo sam ti bila ostavila, to bi tebi prvo jutro dala, ne bi meni od Boga sueno, ve sueno Travanjki djevojki." Ode Mujo svome bijelu dvoru, al' skinuta sa konja djevojka. Kad je veer po jaciji bilo, nee Mujo u erdek djevojci, nee Mujo, a alje ga majka, izvadi mu dojke iz njedara, pa je njemu vako govorila: "Prokleto ti moje mlijeko bilo, Ak' ne ode u erdek djevojci!" Zato Muji ino ne bija e,

prepade se materine kletve, ve on ode u erdek djevojci. Sjede Mujo na mehke du eke, a djevojka na svoje sanduke. Govorio elebija Mujo: "Ah, bora ti, Travanjko djevojko! Podignider puli duvak s lica, da ja vidim kakvo ti je lice!" Ona die puli duvak s lica, sinu lice kao arko sunce, a gr'oce kano mjeseina. Govori joj elebija Mujo: "Ah, bora mi, Travanjko djevojko! I ljep a si i vi a od Zlate, ali nijesi na mom srcu Zlata, ko to mi je moja draga Zlata!" Njemu veli Travanka djevojka: "Ah, bora mi, bee Mustajbee! Jesi ljepi i mnogo od Ahme, ama nisi na mom srcu Ahmo, ko to mi je moj Ahmed-beg dragi, dao mi je zlatan prsten s ruke, da ga ekam godinicu dana, ekala bi i devet godina, da me nije tebi dala majka." Njojzi veli elebija Mujo: "Ah, bora mi, Travanjko djevojko! Ti e opet Ahmed-bega nai, a ja nikad za ivota Zlate!" Pa uzimlje sedefli tamburu, sitno kuca, a jasno popjeva: "Sada misli draa od oiju,

sada misli moja lijepa Zlata, da ja skidam duvak sa djevojke; ah ne skidam, ti mi iva bila! Sada misli draja od oiju, da ja ljubim Travanjku djevojku; ah ne ljubim, ti mi iva bila!" On ostavi sedefli tamburu, pa govori Travanjki djevojci: "Nemoj rano otvarati vrata, dok ne svane i ograne sunce, nek' se moja izveseli majka, nek' se moja braa napjevaju, mile seke kola naigraju! Selam e mi mojoj miloj majci nek' dovede neenjene momke, da me nose s hodam i hadijam, nek' me kupa ulsijom vodicom abe jagom nek namau brke, nek' mi puste tri ture perina, to mi ga je odgojila Zlata, niz nosila, alosna joj majka! Pokrijte me vezenim jaglukom, to mi ga je dala moja Zlata, vezla ga je tri godine dana da ja nosim, a ona se smije. Nek' me nose ispred Zlate dvora, nek' me vidi draja od oiju, nek' me vidi pa nek' se ne nada, da e njojzi ikad Mujo doi. Moja Zlato, rano neprebona, umrijet u, preboljet te neu!" Sam je sebe noem udario,

posred srca gdje mu du a kuca, umri Mujo, alosna mu majka. Kad ujutro bio dan svanuo, halkom kuca Mujagina majka, halkom kuca, Mujagu doziva: "Otvor' vrata, elebija Mujo: to je drago more omrznuti to je mrsko more odraati omrznula ljepotica Zlata, odraala Travanjka djevojka!" Otvori joj Travanjka djevojka. Kad unie u odaju majka, do koljena u krv ugazila. Njojzi veli Travanjka djevojka: "Bog t' ubio, Mujagina majko! to ga n'jesi Zlatom sastavila? Zemlja e ti kosti izmetati, a bijeli svijet proklinjati! Selam ti je Mujo uinio." Sve joj kaza to je naredio. Kad je stara razumjela rijei, ona zove hode i hadije, ona kupi neenjene momke, opremaju elebiju Muju, kupaju ga ulsijom vodicom, abe jagom namazae brke, pusti e mu tri ture perina, niz nosila, alosna mu majka. Pokri e ga vezenim jaglukom, to mu ga je darovala Zlata, poneso e hode i hadije, poneso e elebiju Muju.

Naprijed idu neenjene momci, a za njima svi ostali Turci, nose Muju ispred Zlate dvora. Ugleda ga Zlatina nevjesta, te dozivlje svoju zaovicu: "K meni, k meni, ljepotice Zlato, sino Mujo u erdeke nee, evo jutros ode u punice, u punice, u zemljicu crnu." Kad dotra plemenita Zlata, i ugleda svoga Mustajbega, gdje ga nose hode i hadije, pustili mu perin niz nosila, to mu ga je ona odgojila, ona vrisnu kano ljuta guja, pa se sloi po novom ardaku. Misli majka da je u nesvijesti al' se Zlata s du om rastanula. Odmah viknu ostarjela majka. "Stan'te, stan'te, hode i hadije, dok dovedem bule i kadune, da opremim i ovog mejita!" Tu stadoe hode i hadije, dovedo e bule i kadune, opremi e ljepoticu Zlatu. Naprijed nose granu jorgovana, a za granom elebiju Muju, a za Mujom plememtu Zlatu. Poredo im rake iskopa e, kroz rake im ruke proturi e, a u ruke metnu e jabuke, kad se prenu, nek se poigraju.

Kad u jutro bio dan osvano, uranile dvije kukavice, dvije majke, dvije nesretnice, one idu djeci na mezare. Al' da vidi udo nevieno! Gdje je nikla rumena ruica iz mezara ljepotice Zlate, a u Muje vinova lozica, meu njima crna trnovina, da se ne da njima sastanuti, al' to nije moglo zaprijeiti: obvila se loza oko rue, ba ko brljan oko tanke grane. Kad to vide Mujagina majka, sjede upat' i lozu i ruu. Dok iz zemlje ne to progovara: San usnila Hasanaginica: puhnu vihar s visoke planine i odnese alem sa damije, Hasan-agi divan kabanicu, svekrvi joj bijel ember s glave. Kako snila, tako se prenula, od zemlje je na noge skoila, na odaku vatru naloila, a uz vatru kahvu pristavila. Ona uze kalajli ibrike,
"Crkni, pukni, Mujagina majko, sino smo se amo sastanuli, u dennetu, na prvom konaku!"
56. SAN USNILA HASANAGINICA

i uzima turski abdest na se, pa dozivlje kadunu svekrvu: "Mati moja, Alibegovice, kakav sam ti udan san usnila!" "Kai meni, mila snaho moja!" Sve joj kae to je i kako je: "Svekrvice, mila mati moja, puhnu vihar s visoke planine i odnese alem sa damije, Hasan-agi divan kabanicu, tebi, majko, bijel ember s glave!" To kaduni vrlo mrsko bilo, pa kaduna 'vako govorila: "Hajr in ala, mila snaho moja, gdje se snilo, tu se ne kolilo, ve u tvoje brae Atlagia!" Sunce zasja eher Bijeljinu, samo nije dvora imamova: u tom dvoru zabun-hasta ima, zabun-hasta, imamova Fata. Vi nje sjedi teta begovica, nie nogu Hanka drugarica, s desne strane ostarjeli babo, a s lijeve ostarjela majka,
A veli joj Hasanaginica: "Nemoj tako, mila mati moja, vego samo na hair okreni!" Malo vr'jeme, dugo ne trajalo, doneso e mrtva Hasan-agu!
57. SUNCE ZASJA EHER BIJELJINU

proljevaju suze niz obraze. Nju upita teta begovica: "A Boga ti, Fatimo djevojko, il' ti ali ostarjele majke, ili svoga ostarjelog babe, ili mene tetu begovicu, ili svoju Hanku drugaricu, ili svoga najprvog aika, ili ti je ao umrijeti?" Progovara iz postelje Fata: "Teto moja, Alibegovice! Ja ne alim ostarjele majke, nit' ja alim svoga milog babe, niti tebe, teto begovice, a ni svoje Hanke drugarice, niti svoga najprvog a ika,
ve ja alim svoje tanke ko e! Vezla sam je devet godinica, ja je vezla, mene majka klela: 'Vezi, keri, ne izderala je!' Eto, majko, ne izderah ti je! Pokrijte me njome do mezara, od mezara podajte je Hanki, nek' je dere, a mene spominje: 'Ovo mi je drugarica dala!"' To izusti, a du icu pusti, i umrije, alosna joj majka!

58. KAD JE KUGA MOSTAR POHODILA dao bih mu stotinu dukata!" U to doba Kumrija robinja, Kad je kuga Mostar pohodila, jedno mlado rope umorila, gospoja mu smrcu zatajala, u svoj ga je hajat pokopala. Al' se smrca zatajat' ne moe: razbolje se Ajka Seferova, jauklija Bahtijareviu. Kad to uo Bahtijareviu, on uzima sedefli tamburu, pa on ode Ajki pod pendere. Sitno kuca Bahtijareviu, sitno kuca, jasno popijeva: "Ko mi prvi na mu tuluk doe, da je Ajku boli prebolila, u to doba, na ba tenska vrata. "Jam' tamburu, Bahtijareviu, jam' tamburu, ostala ti pusta, kano eref Ajke Seferove, Ajku ti je svijet prom'jenila!" To je njemu vrlo muno bilo, tamburom je o tle udario, pa se sprema Ajki na denazu. Sta e Ajku u mezar spuati, zavika e hode i hadije: "Ko je Ajki prvi a ik bio, nek je doe u mezar spustiti!" Primae se Bahtijareviu: ispade mu srma jagluk vezen.

Progovara Bahtijareviu: "Truhni, vehni, moj vezen jaglue, truhnu ruke koje su te vezle, sitni zubi to konce trgahu, medna usta to ice brojahu!" Majka cii, kose upa. Sve sarae rasplakala. Kad je bila pred Imare, ljuto cii Mori majka, ruse kose majka upa, oko sebe razbacuje. 59. KAD MORIE POHVATAE Sve Imare rasplakala. Kad je bila pred kapiju, Kad Morie pohvatae uz Kovae povedo e, uz Kovae, nad Kovae, a odatle na Jekovac. U ikalu zatvori e, u zindan ih pobacae. Kad to ula Mori majka, poletjela kroz Sarae. molila se kapidiji: "Bogom brate, kapidija, propusti me kolehaji." Turin bje e kapidija, propustio Mori majku Kad je bila kolehaji, molila se Mori majka: "Bogom brate, kolehaja,

pusti meni jednog sina: jali Ibru, jali Pa u, na poklon ti dva ifluka, i bijeli moji dvori!" Saali se kolehaji, pusti njojzi oba sina. Za to ue amidii, amidii i dajdii digo e se kolehaji: "to nam pu a dva hajduka, dva hajduka, dva Moria!" Govorio kolehaja: "Prevari me Mori majka." Pa on pua telal-agu, telal vie po ar iji: "Ko nam kae za Morie, daemo mu sto dukata." Telal vie tri mjeseca, nitko njemu ne kazuje. Jedno viknu na Baar ij', kod njeg stade jedna cura, jedna cura malodobna. Govorila telal-agi: "Daj ti meni sto dukata, kazau ti za Morie. Eno njih na At-mejdanu, u Tulia b'jelu dvoru, zatvoreni tri mjeseca." Kad to uo telal-aga, on je vodi kolehaji. On joj dade sto dukata. I on posla ohadare,

Tuli-dvore bastisae, na leee poveza e, do dva brata, dva Moria. Na At-mejdan povedo e, a otale na Latinluk. Kad su bili kroz Latinluk, tad zapjeva Mori Ibro: "Latinlue, mraan ti si, Ano moja, dilber ti si! Dosta put me napojila, i mezetom nahranila! Sutra u ti umrijeti!" Odatle ih povedo e, uz Varo ih navedoe, a zapjeva Mori Pao: "Oj Varoi ravna ti si, Jelko moja, dilber ti si! Puno put me napojila i mezetom nahranila! Sutra u ti umrijeti!" Odatle ih povedo e, uz Kovae navedo e. Kad su bili pod Tabiju zamoli se Mori Ibro: "Bogom brao, ohadari, zastav'te se pod Tabijom, da ja vidim svo Saraj'vo: u Saraj'vu moje dvore, u dvorima staru majku, spominje li svoga Pau i mlaega sina Ibru!" Odatle ih povedo e,

u ikalu zatvori e, te ko gvode navalie, u zindan ih pobacae. Haber doe staroj majci, u poslu se pridesila, stara majka pitu kuha, u ruci joj zlatan ibrik, a u drugoj oklagija. Majka leti, ljuto cvili, te ko kune ar ilije, to dadoe dva junaka, dva junaka dva Moria, ona leti na Kovae. Kad je bila pred ikalu, nae vrata zatvorita. Tu se majka bajlisala. Izun doe kolehaji, da s' udave dva Mnria. Dva hamala dovedoe, tanak tenef joglajsa e, i tamnicu otvori e. Govorili ohadari: "Hajde, bujrum, Mori Pa o, vakti-sahat tebi do'o, valja, Pao, umirati!" Lahko Mori Pa o skae, te ke sindir-halke zvee. Kad je bio na Tabiji, molio se Mori Pao: "O Boga vam, ohadari, dajte izun Mori Pai, da ja uzmem avdest na se,

da ja klanjam dva reata!" Dopusti e Mori Pai, uze avdest, klanja Pa o. Tad ga turski posadi e, na njeg tenef nametnu e, a hamali pritego e... Top mu pue na Tabiji, udavi e Mori Pa u. ohadari s' povratie, Mori Ibri govori e: "Hajde, bujrum, Mori Ibro!" Ibro skae, halke zvee. Kad izie na Tabiju i ugleda brata Pa u, udavljena na Tabiji, proli suze Mori Ibro, rahmet dade svome bratu. I on moli ohadare, da on uzme avdest na se, i da klanja dva reata. Izun da e ohadari. Kada klanja Mori Ibro, i njeg turski posadie, jagli tenef nametnue, a hamali pritegnu e... Kada tenef popustie, Ibro oi iskolai... Opet tenef pritegnue, a kad opet popustie, Ibro oi iskolai... Opet tenef pritegoe, a kad opet popustie,

govorio Mori Ibro: "Donesite demiskiju, izvadite hamajliju, iz desnice ruke moje!" Doneso e, izvadi e. jagli-tenef pritegoe. Top mu pue na Tabiji, udavi e Mori Ibru. Tad im majku raztrizni e. Mori majka uletjela u ikalu, na Tabiju. Kada vidje udavljena oba sina, dva Moria, tad zacvili i zavri a: "Rano, rano, dva Moria!" Kako na njih majka pala, Scto se bjeli u gorje zelenoj? Al-su snjezi, al-su labutove? Da su snjezi vech-bi okopnuli; Labutove vech-bi poletjeli. Ni-su snjezi, nit-su Labutove; Nego sciator Agie Asan-Aghe. On bolu-je u ranami gliutimi. Oblaziga mater, i sestriza;
vi e nije ni ustala.
60. alostna Pjesanca Plemenite Hasanaginice Skupio Abate Alberto Fortis ( Viaggio in Dalmayia, volume primo, Venezia, 1774, pagine 98- 105) [sa Fortis' ortografijom]

A Gliubovza od stida ne mogla. Kad li-muje ranam' boglie bilo, Ter porua vjernoi Gliubi svojoj: Neekai-me u dvoru bjelomu, Ni u dvoru, ni u rodu momu. Kad kaduna rjeci razumjela, Josc-je jadna u toj misli stala. Jeka stade kogna oko dvora: I pobjexe Asan-Aghiniza Da vrt lomi kule niz penxere. Za gnom teru dve chiere djevoike: Vrati-nam-se, mila majko nascia, Ni-je ovo babo Asan-Ago, Vech daixa Pintorovich Bexe. I vrtise Asan Aghiniza, Ter se vjescia bratu oko vrta. 20 15 10 Da! moj brate, velike sramote! Gdi-me saglie od petero dize! Bexe mui: ne govori nista. Vech-se mscia u xepe svione, I vadi-gnoj Kgnigu oproschienja, Da uzimglie podpunno vienanje, Da gre s' gnime majci u zatraghe. Kad Kaduna Kgnigu prouila, Dva-je sna u elo gliubila, a due chiere u rumena liza: A s' malahnim u besicje sinkom Odjeliti nikako ne mogla. Vech-je brataz za ruke uzeo, i jedva-je sinkom raztavio: Ter-je mechie K' sebi na Kogniza, S' gnome grede u dvoru bjelomu.
25
30
35
40

U rodu-je malo vrjeme stla, Malo vrjeme, ne nedjegliu dana, Dobra Kado, i od roda dobra, Dobru Kadu prose sa sv strana; Da majvechie Imoski Kadia. Kaduna-se bratu svomu moli: Aj, tako te ne xelila, bratzo! Ne moi mene davat za nikoga, Da ne puza jadno serze moje Gledajuchi sirotize svoje. Ali Bexe ne hajasce nista, Vech-gnu daje Imoskomu Kadii. Josc kaduna bratu-se mogliasce, Da gnoj pisce listak bjele Knighe, Da-je saglie Imoskomu Kadii. Djevoika te ljepo pozdravgliasce, 55 50 45 A u Kgnizi ljepo te mogliasce, Kad pokupisc Gospodu Svatove Dugh podkliuvaz nosi na djevojku; Kad bude Aghi mimo dvora, Neg-ne vid sirotize svoje. Kad Kadii bjela Kgniga doge Gospodu-je Svate pokupio. Svate kuppi grede po djevoiku. Dobro Svati dosli do djevoike, i zdravo-se povratili s' gnome. A kad bili Aghi mimo dvora, Dve-je chierze s' penxere gledaju, A dva sna prid-gnu izhogiaju, Tere svojoi maji govoriaju. Vrati-nam-se, mila majko nascia, Da mi tebe uxinati damo.
60
65
70

Kad to ula Asan-Aghiniza, Stariscini Svatov govorila: Bogom, brate Svatov Stariscina, Ustavimi Kogne uza dvora, Da davujem sirotize moje. Ustavise Kogne uza dvora. Svoju dizu ljepo darovala. Svakom' sinku nozve pozlachene, Svakoj chieri ohu da pogliane; A malome u besicje sinku Gnemu saglie uboske hagline. A to gleda Junak Asan-Ago; Ter dozivglie do dva sna svoja: Hodte amo, sirotize moje, Kad-se nechie milovati na vas Majko vascia, serza argiaskoga. 85 80 60 I. TO SE B'JELI U GORI ZELENOJ? Munib Maglajli to se bjeli u gori zelenoj? Al' su snjezi, al' su labudovi? Da su snjezi, ve bi okopnuli, labudovi, ve bi poletjeli; nit' su snjezi, nit' su labudovi, nego ator age Hasan-age: on boluje u ranami ljutim. Oblazi ga mater i sestrica, a ljubovca od stida ne mogla.
Kad to ula Asan Aghiniza, Bjelim liem u zemgliu udarila; 75 U pt-se-je s' duscjom raztavila Od xalosti gledajuch sirota. 90

Kad li mu je ranam' bolje bilo, ter porua vjernoj ljubi svojoj: "Ne ekaj me u dvoru b'jelomu, ni u dvoru, ni u rodu momu!" Kad kaduna r'jei razumjela, jo je jadna u toj misli stala, jeka stade konja oko dvora, i pobjee Hasanaginica, da vrat lomi kuli niz pendere. Za njom tru dvi eri djevojke: "Vrati nam se, mila majko naa, nije ovo babo Hasan-aga, ve daida, Pintorovi bee!" I vrati se Hasanaginica, ter se vjea bratu oko vrata. "Da, moj brate, velike sramote, gdi me alje od petero dice!" Bee mui, ne govori ni ta, ve se maa u depe svione, i vadi njoj knjigu opro enja, da uzimlje potpuno vjenanje, da gre s njime majci uzatrage. Kad kaduna knjigu prouila, dva je sina u elo ljubila, a dv'je eri u rumena lica; a s malahnim u be ici sinkom, od'jeliti nikako ne mogla, ve je bratac za ruke uzeo, i jedva je sinkom rastavio, ter je mee k sebi na konjica, s njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala,

malo vr'jeme, ni nedjelju dana, dobra kada i od roda dobra, dobru kadu prose sa svih strana, da najvee imoski kadiji. Kaduna se bratu svomu moli: "Ah, tako te ne elila, braco! Nemoj mene davat za nikoga, da ne puca jadno srce moje, gledajui sirotice svoje!" Ali bee ne haja e ni ta, ve nju daje imoskom kadiji. Jo kaduna bratu se molja e, da njoj pie listak b'jele knjige, da je alje imoskom kadiji: "Djevojka te l'jepo pozdravlja e, a u knjizi l'jepo te molja e, kad pokupi gospodu svatove, dug pulduvak nosi na djevojku, kada bude agi mimo dvora, nek' ne vidi sirotice svoje!" Kad kadiji b'jela knjiga doe, gospodu je svate pokupio, svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati do li do djevojke, i zdravo se povratili s njome. A kad bili agi mimo dvora, dvi je erce s pendera gledahu, a dva sina prid nju izhoahu: tere svojoj majci govorahu: "Svrati nam se, mila majko naa, da mi tebi uinati damo!" Kad to ula Hasanaginica,

stari ini svatov' govorila: "Bogom brate, svatov' stari ina, ustavi mi konje uza dvora, da darujem sirotice moje!" Ustavi e konje uza dvora. Svoju dicu l'jepo darovala: svakom sinku noe pozlaene, svakoj eri ohu do poljane; a malomu u be ici sinku, njemu alje u bo i haljine. A to gleda junak Hasan-aga, ter dozivlje do dva sina svoja: "Hod'te amo, sirotice moje, kad se nee smilovati na vas, majka vaa srca araskoga!" Kad to ula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udrila, uput se je s du om rastavila, od alosti, gledaju' sirota!

60 II. TO SE B'JELI U GORI ZELENOJ? Alija Isakovi to se b'jeli u gori zelenoj? Al' su sn'jezi al' su labutovi? Da su sn'jezi ve bi okopnuli, Labutovi ve bi poletjeli. Nit su sn'jezi, nit su labutovi, Nego ator age Hasan-age. On boluje u ranama ljutim. Oblazi ga mater i sestrica, A ljubovca od stida ne mogla. Kad li mu je ranam' bolje bilo. Ter porua vjernoj ljubi svojoj "Ne ekaj me u dvoru b'jelomu, Ni u dvoru, ni u rodu momu ! " Kad kaduna r'jei razumjela, Jo je, jadna, u toj misli stala, Jeka stade konja oko dvora: I pobjee Hasanaginica Da vrat lomi kule niz pendere, Za njom tru dv'je ere djevojke: "Vrati nam se, mila majko naa! Nije ovo babo Hasan-aga, Ve daida Pintorovi bee." I vrati se Hasanaginica, Te se vjea bratu oko vrata: "Da, moj brate, velike sramote, Gdi me alje od petero dice ! " Bee mui, ne govori nita, Ve se maa u depe svione I vadi njoj knjigu oproenja, Da uzimlje potpuno vjenanje,

Da gre s njime majci uzatrage. Kad kaduna knjigu prouila, Dva je sina u elo ljubila, A dv'je ere u rumena lica, A s malahnim u beici sinkom Od'jeliti nikako ne mogla, Ve je bratac za ruke uzeo, I jedva je s' sinkom rastavio, Ter je mee k sebi na konjica, S njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, Malo vr'jeme, ni nedjelju dana, Dobra kada, i od roda dobra, Dobru kadu prose sa svih strana, A najvee imoski kadija. Kaduna se bratu svome moli: "Aj tako te elila, braco! Nemoj mene davat za nikoga, Da ne puca jadno srce moje Gledajui sirotice svoje." Ali bee ne hajae nita, Ve nju daje imoskom kadiji. Jo kaduna bratu se moljae Da njoj pie listak b'jele knjige, Da je alje imoskom kadiji: "Djevojka te l'jepo pozdravljae, A u knjizi l'jepo te moljae, Kad pokupi gospodu svatove, Dug pul'duvak nosi na djevojku: Kada bude agi mimo dvora, Nek ne vidi sirotice svoje." Kad kadiji b'jela knjiga doe,

Gospodu je svate pokupio, Svate kupi grede po djevojku. Dobro svati doli do djevojke I zdravo se povratili s njome. A kad bili agi mimo dvora, Dv'je je erce s pendera gledahu A dva sina prid nju ishoahu, Tere svojoj majci govorahu: "Vrati nam se, mila majko naa, Da mi tebi uinati damo!" Kad to ula Hasanaginica, Stariini svatov govorila: "Bogom brate, svatov stariina, Ustavi mi konje uza dvora. Da darujem sirotice moje." Ustavie konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala, Svakom sinku nazve pozlaene, Svakoj eri ohu do poljane; A malomu u beici sinku Njemu alje u boi haljine. A to gleda junak Hasan-aga, Ter dozivlje do dva sina svoja: "Hod'te amo, sirotice moje, Kad se nee smilovati na vas Majka vaa srca ravskoga!" Kad to ula Hasanaginica, B'jelim licem u zemlju ud'rila Uput se je s duom rastavila Od alosti gledajui sirot.

IZVORI: 1. U sv'jetu se nai ne mogae 5. Bol boluje gonde Mehemede Rukopisna zbirka Osmana A. ikia: Hercegovaki biser. Srpske muslimanske narodne enske pjesme iz Hercegovine, pjesma br. XXXVIII. 6. Oganj gori u zelenoj gori Gajret, 4/1911, 9, 140, pod naslovom Oganj gori. Zabiljeio: Muharem Hilmi Kurtagi. 7. Kolo igra na sred Sarajeva Behar, 4/1903-04, 14, 220, pod naslovom Ljepotica Fata. Zabiljeio Ibrahim Dautovi. 8. Knjigu pie srpski knjae Pjevao Hamza iljak iz Tenja. Zabiljeio Muhamed Bego Gradaevi iz Gradaca. 9. Ali-beg se s ljubom zavadio Rukopisna zbirka Sukejne ige pod naslovom: 100 sevdalinki i drugih nar. pjesama, br. 93, str. 82-83.
Behar, 3/1902-03, 7, 110-111.

2. Ferman doe iz Stambola Narodne pjesme, po Herceg-Bosni sabrao i uredio: Ivan J. Marunovi, Zadar 1906, str. 9-14. Marunoviev naslov: Pjesma o pogibiji brae Moria. Pjesma je zabiljeena od Muharema Pore iz Sarajeva. 3. Kad morija Mostar morijae Biser, 2/1913, 12, 275. Zbirka Fehima H. Baauevia. 4. Klikovala prebijela vila Vuk S. Karadi, Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (enske), Be 1866, br. 22. Zbirka Vuka Vrevia. Vreviev naslov: Vila i evojka.

10. Urodila b'jelica enica
Rukopisna zbirka Ivana Zovke, sv. III, br. 74, str. 155. 16. Vezak vezla Adem-kada, mlada nevjesta Ljubavne narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine. Izbor i redakcija Hamid Dizdar, Sarajevo 1953, str. 123-124. 17. Majka Fatu rano budi Novi behar, 3/1929-30, 8, 131. 18. Zlatno sedlo po vodi plivae KURT, br. 47, str. 107. 19. U srid ehera, u srid Bajne Luke Novi behar, 2/1928-29, 3, 34-35. Zabiljeio Ibrahim Dafi. 20. Kol'ko cvili gora Garevina Biser, 3/1918, 3/4, 54-55. Iz zbirke: "Haremske rue". Sabrao: Biserdik. 21. Procvilila gora imirova Novi behar, 3/1929-30, 17/18, 287. Zabiljeio nepoznati saradnik pod pseudonimom Dem-bu-ni.
11. Koliki je Javor na planini

Gajret, 4/1911, 12, 190. Zabiljeio: Behluli Mustafa, Tuzla. 12. Dvije kule na Zagorju bile Behar, 1/1900-01, 20, 320, Pod naslovom Dva brata. Pribiljeio M. B. 13. Zbor se kupi na Kakanj pazaru Rukopisna zbirka Mustafe A. Mulalia, sv. II, br. 451. 14. Potresla se gora od istoka Rukopisna zbirka Vinka Vice Palunka, ppesma br. 9, str. 4041. Palunkov naslov: Trenja u Ljubinju. 15. Falila se Mahmut painica Alija Nametak, Od beike do motike. Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovakih muslimana, Sarajevo 1970, str. 190-191.

22. Meho s majkom po has-bai hoda KURT, br. 5, str. 29-35, pod naslovom Meho i Fata. 23. Udaje se Alibegovica Bosanska vila, 17/1902, 18/19, 349. 24. Husejin se u svatove sprema ZOVKO, sv. IV, br. 157. 25. U naega bega Ali-bega Rukopisna zbirka Fehima H. Baauevia, br. 26. 27. 28. 26. Kad umrije srma Ibrahime Bosanska vila, 11/1896, 18, 292. 27. Pusta bolest u sv'jet udarila Bosanska vila, 1/1886, 5, 79. 28. Fali mi se Mujo mome mlado Gajret, 6/1913, 10/11, 207-208, pod naslovom Djevojaka 29. Zagrmilo iznad Visokoga Rukopisna zbirka Mirka estia, br. 5. 30. U Stambolu akam okujie Behar, 6/1905-06, 9, 138-139. Iz zbirke: Hade- Zade. 31. Iz emboja topi udarie Rukopisna zbirka Ivam Znvke. Objavljeno u knjizi H. Krnjevi, Usmene balade Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1973, str. 400. 32. Sunce bi sjalo, ali ne moe Marunovi, str. 19, pod naslovom Zadnja elja (Sarajevo). 33. Dvore mela Alibegovica Behar, 5/1904-05, 1, 12. Zabiljeio Mustafa Kurtagi. 34. Kad slavuji tii zapjevae IKI, br. XXIX. 35. Sarajevo, to si neveselo?
kletva. Zabiljeio: Avdo Ciri.
Bosanska vila, 17/1902, 10, 195.


36. Emina bole boluje
Pjesma Hivzi bega umiia, koji je poginuo kod Rae 1292. ili 1876. godine, bijui se sa Srbima za svoju domovinu.
42. Tuila se Ganibegovica Bosanska vila, 12/1897, 4, 59. Zabiljeio Omer-beg Sulejmanpai. 43. Mrak zatee po gori svatove Behar, 9/1908-09, 1, 12-13. 44. Sina rodi Sinanbegovica Novi behar, 1/1927-28, 3, 12, pod naslovom Sinanbegovica. 45. Gledali se Mujo i Nizama M. Maglajli, Muslimanska usmena balada, Sarajevo 1985, .str. 65-66. Pjevao Selim Salihovi iz Janje kod Bijeljine. 46. Kad Vilii seku udavae Nikola Tordinac, Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke iz Bosne, Vukovar 1883, br. 5. str. 18-19.
Bosanska vila, 9/1894, 7, 106. Zabiljeio St. R. Deli.

37. Budim gradi bee Bajram-bee Smail Bali, Die Kultur der Bosniaken. Die muslimische Komponente, Wien 1973, str. 36-37. 38. to 'no cvili u Glamou gradu? Vuk S. Karadi, Srpske narodne pjesme, knj. I, Beograd 1953, br. 651. Karadiev naslov: Opet tvra u vjeri. 39. Mujo gleda Ajkunu djevojku Pjevao Selim Salihovi (1910-1986), pjeva i sazlija iz Janje kod Bijeljine. 40. U kadune Hasanaginice Bosanska vila, 10/1895, 8, 123-124. Iz zbirke St. R. Delia. 41. Knjigu pie srpski knjae Istono blago. Sabrao i preveo Mehmed-beg Kapetanovi Ljubuak, svezak II, Sarajevo 1897. Ljubuakov naslov:

47. Ja kakva je sjajna mjeseina Rukopisna zbirka Alije Bejtia, br. 246. 48. Po gori se zelen bajrak vije Gajret, 9/1925, 16, 255, pod naslovom Poruka 53. etao se aga Hasan-aga Biser, 2/1913-14, 14, 221, pod naslovom Hasanaginica. 54. Vezak vezla Denetia Dia Novi behar, 6/1932-33, 14/15, 197. Zabiljeio: Muhamed Hadijahi. 55. Mujo gleda u mahali Zlatu Narodno blago. Sakupio i izdao Mehmed beg Kapetanovi Ljubuak po Bosni, Hercegovim i susjednim krajevima, Sarajevo 1887 str. 339-345. Ljubuakov naslov: Grozna
Mustajbegova.
49. Razbolje se Havaliu Bego Behar, 6/1905-06, 7, 108. Iz zbirke: Osman Sabrije. 50. Brat u sestre konja dojahiva Bosanska vila, 12/1897, 13, 203. Hercegovke. Srpske nar. enske pjesme iz Mostara. Nurudin Ibnul-Hader. 51. Vezak vezla Gabelkinja Zlata Behar, 6/1905-06, 9, 140-141, pod naslovom Gabelkinja
ljubav elebije Muje.

56. San usnila Hasanaginica Bosanska vila, 10/1895, 8, 124. 57. Sunce zasja eher Bijeljinu Novi behar, 4/1930-31, 2/3, 46-47. Po kazivanju rahm. Emke Krajinovi iz Omerbegovae zabiljeio: Sakib-Seid
Zlata.
52. Vezak vezla Zlatija evojka Novi behar, 1/1927-28, 19, 307.

Agi. Pjesma je prvi put objavljena u asopisu Gajret, 11/1924, 8, 129, ali je tekst iz Novog behara istiji. 58. Kad je kuga Mostar pohodila IGA, br. 58, str. 52-53. 59. Kad Morie pohvatae Rukopisna zbirka Muhameda Fejzi-bega Kulinovia iz Sarajeva. Pjesma je prvi put objavljena u knjizi enane Buturovi, Morii. Od stvarnosti do usmene predaje, Sarajevo 1983, str. 207-211. 60. to se bjeli u gori zelenoj Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia, Volume Primo, Venezia 1774, str. 98-105. Tekstu izvornika, uz koji je naporedo donesen prijevod na talijanski jezik, Fortis je dao naslov XALOSTNA PJESANZA PLEMENITE ASAN-AGHINIZE. Ovdje je doneseno tumaenje Fortisova teksta balade u dvije verzije: prva pjesma broj 60 I; onako kako ju je
Munib Maglajli proitao i druga verzija pjesma broj 60 II; onako kako je Fortisov tekst balade proitao Alija Isakovi. Problem itanja XALOSTNE PJESANZE je detaljno analiziran kod M. Maglajli, Od zbilje do pjesme. Ogledi o usmenom pjesnitvu, Banja Luka 1983, str. 107-111). O Hasanaginici je pisao i Parry Milman u or Huso- studiji o pjesmama Junih Slavena. Pogledaj na http://herkos.artsfac.csuohio.edu/huso/texts/menu_has.h tml- edicija David E. Bynum Colombo 1998.

Bošnjačke Balade

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Bošnjačke Balade

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

BALADE V BOSNJAKA

KOPENHAGEN, DANMARK LJETA 2002 2002 BOSNAFOLK

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

10. Urodila b'jelica enica 11. Koliki je Javor na planini

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

6. OGANJ GORI U JELOVOJ GORI

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

7. KOLO IGRA NA SRED SARAJEVA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

15. FALILA SE MAHMUT-PAINICA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

strana 31 od 127 www.bosnafolk.com by Muho Pa ali 2002

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

nosi li joj kamen vodu, mete li joj kamen dvore?"

18. ZLATNO SEDLO PO VODI PLIVAE

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

19. U SRID EHERA, U SRID BAJNE LUKE

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

20. KOL'KO CVILI GORA GAREVINA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

21. PROCVILILA GORA IMIROVA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

23. UDAJE SE ALIBEGOVICA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

26. KAD UMRIJE SRMA IBRAHIME

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

27. PUSTA BOLEST U SV'JET UDARILA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA

BOSNAFOLK 60 NAJLJEPIH BALADA BONJAKA