P. 1
Herbert Marcuse - Um i Revolucija

Herbert Marcuse - Um i Revolucija

|Views: 5|Likes:

More info:

Published by: Радосав М. Лазић on Jun 14, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/07/2014

pdf

text

original

HERBERT MARCUSE

UM I REVOLUCIJA
HEGEL I RAZVOJ TEORIJE DRUŠTVA

Naslov originala: Herbert Marcuse REASON AND REVOLUTION Hegel and the Rise of Social Theory The Humanities Press New York 1954 Reprinted in paperback in 1983 by Humanities Press Inc. Atlantic Highlands, NJ 07716 S engleskog preveo Dr Ivo Vidan

Maxu Horkheimeru i Institutu za socijalna istraživanja

PREDGOVOR BILJEŠKA O DIJALEKTICI Ova knjiga je napisana u nadi da će pružiti mali doprinos obnovi ne Hegela, nego jedne duhovne sposobnosti koja je u opasnosti da nestane: moći negativnog mišljenja. Kao što ga de¬ finira Hegel: »Mišljenje je, doista, u biti negacija onoga što je neposredno pred nama.« što smatra on pod »negacijom«, središ¬ njom kategorijom dijalektike? čak i najapstraktniji i najmetafizičkiji Hegelovi pojmovi za¬ sićeni su iskustvom — iskustvom jednog svijeta u kojemu neumno postaje umnim i kao takvo određuje činjenice; u koje mu je nesloboda uvjet slobode a, rat jamac mira. Ovaj svijet sebi prot u r j e č i . Zdravi razum i znanost izvlače se od ove protivurječ¬ nosti; ali filozofsko mišljenje počinje s priznavanjem da činjeni¬ ce ne odgovaraju pojmovima što ih nameću zdrav razum i zna¬ nost, — ukratko, s odbijanjem da ih prihvati. U onoj mjeri u ko¬ joj ovi pojmovi prelaze preko kobnih protivurječnosti koje sači¬ njavaju zbilju, oni se odvajaju od samog procesa zbilje. Negacija koju na njih primjenjuje dijalektika nije samo kritika jedne komformističke logike, koja poriče zbiljnost protivurječnosti; ona je također kritika datog stanja stvari kao takvoga — kritika uspo¬ stavljanoga sistema života, koji poriče svoje vlastite pretpostavke i mogućnosti. Danas je ovaj dijalektički način mišljenja tuđ svemu uspo¬ stavljenomu univerzumu govora i djelovanja, čini se kao da pri¬ pada prošlosti i da ga pobijaju dostignuća tehnološke civilizaci¬ je. Uspostavljena zbilja kao da dovoljno obećava i proizvodi da bi mogla odbiti ili apsorbirati sve alternative. Prihvaćanje — pa čak i afirmacija — ove zbilje izgleda, tako, kao jedino umstveno me¬ todološko načelo. Ono, štaviše, ne isključuje ni kritiku ni pro¬ mjenu; naprotiv, insistiranje na dinamičkom karakteru statusa

pojavu novih načina opstojanja s novim ob¬ licima uma i slobode. a to opet znači odbaciti njihovu puku činjeničnost. da pokaže kako se nesloboda do te mjere nalazi u srži . Jer shvatiti zbilju znači shvatiti što stvari zbiljski jesu. Tako predme¬ ti u samom svom ustrojstvu »sadrže« subjektivitet. koji je toliko jak u njegovom djelu. nego biti sub¬ jekt vlastitog opstanka. Moć negativnog mišljenja pokretna je snaga dijalektičkog mišljenja kada se upotrebljava kao oruđe za analizu svijeta či¬ njenica u smislu njegove unutrašnje nedovoljnosti. pokušat ću Hegelovo shvaćanje ocrtati na nama bliskiji način: »Zbiljsko« nije ništa što ne odražava svoj opstanak u borbi na život i smrt sa situacijama i okolnostima svoga opstojanja. Napredak postaje kvantitativan i ima ten¬ denciju da na neodređeno vrijeme odloži preokret iz kvantiteta u kvalitet — to jest. to znači. filozofsko mišljenje vodi od neposrednog iskustva opstojanja njegovom po¬ vijesnom ustrojstvu: načelo slobode. ova dinamika čini se da beskonač¬ no djeluje unutar istoga životnog okvira: usmjeravajući i ujed¬ načavajući. Izabrao sam ovu neodređenu i neznanstvenu formulaciju da bih jače istakao suprotnost između dijalektičkog i nedijalektičkog mišljenja. toga realizma. bitno negativna: opstojanje je i otuđenje i proces kojim subjekt dolazi k sebi shvaćajući i savlađujući otuđenje. Što (ili tko) je pak taj subjektivitet koji. Ideja. sačinjava objektivni svijet? Hegel odgovara nizom termina koji označavaju subjekt u raznim njegovim očitovanjima: Mišlje¬ nje. Sloboda je prepušte¬ na carstvu čistog mišljenja. jedno ozbiljenje — jedan razvoj »subjektiviteta«. Dijalektičko mišlje¬ nje čini nevažećom apriornu suprotnost između vrijednosti i či¬ njenice time što sve činjenice shvaća kao stupnjeve jednog je¬ dinstvenog procesa — procesa u kojemu su subjekt i predmet tako povezani da se istina može odrediti samo unutar totaliteta subjekt-objekt. Dijalektičko mišljenje postaje tako u sebi negativno. Ovaj »dolazi k sebi« u povijesti. Svaki način mišljenja koji ovu protivurječnost isključuje iz svoje logike jest pogrešna logika. unutrašnje ustrojstvo svega bitka! Čovjek može biti u iskušenju da se naruga toj ideji. Načelo dijalektike ovdje vodi mišljenje preko granica filozofije. čovjek i priroda ostoje u uslovima otuđenja. ako tko hoće. one neprestano prevode prošlost u budućnost. Zbilja je stalno obnavljani rezultat procesa opstojanja — procesa. Svaka je zbiljnost. kao što je borba čovječanstva sa vlastitim okolnostima i s okolnostima prirode. Ali sloboda je za Hegela ontološka kategorija: ona znači ne biti tek puki predmet. a ne ukidajući. a identitet je samo neprestana negacija nedo¬ voljnog opstanka. što se tiče izgleda da se postigne takvo stanje. Borba može biti slijepa. u kojemu »ono što jest« postaje »drugo nego ono samo«. opstoje kao »drugo nego što jesu«. svjesnog ili nesvjesnog. čini se da u velikoj mjeri proizlazi iz toga pe¬ simizma — ili. Apsolutnoj ideji. a sam pro¬ ces opstojanja u neslobodnome svijetu je »neprestana negacija onoga što prijeti da će ukinuti (aufheben) slobodu«. Sve činjenice otjelovljuju i spoznavaoca i činite¬ lja. Mišljenje »odgovara« zbilji samo utoliko što preobražava zbilju shvaćajući njezino protivurječno ustrojstvo. Sloboda je. vlast čovjeka i proizvoda njegova rada nad samim čovjekom. gdje razvoj ima umstven sadržaj. Dok znanstvena metoda vodi od neposrednog isku¬ stva stvari njihovom matematičko-logičkom ustrojstvu. Za povi¬ jest čovječanstva to znači dosegnuti »stanje svijeta« u kojemu pojedinac ustrojava u neodvojivom skladu sa cjelinom. Hegel ga određuje kao »napre¬ dak u svjesnosti slobode«. Um. zato.HERBERT MARCUSE PREDGOVOR 9 quo. Hegel je bio pesimističan: elemenat po¬ mirenja s uspostavljenim stanjem stvari. Duh. i u koje¬ mu okolnosti i odnosi njegova svijeta »ne posjeduju nikakvu bit¬ nu predmetnost nezavisnu od pojedinca«. Njego¬ va je funkcija da razbije samopouzdanje i samozadovoljstvo zdra¬ vog razuma. Odbacivanje je proces mišljenja kao i djelovanja. Međutim. ali trebalo bi da bude svjestan što ona podrazumijeva. tako. Idealizam u nedo¬ statku drugoga: Hegel dijeli tu sudbinu zajedno sa glavnom fi¬ lozofskom tradicijom. ne podleći izvanjskim okolnostima. u kojemu subjekt sebe održava u tome da biva drugo nego što sam jest. S obzirom da ti pojmovi nama više nisu tako jednostavno pristupačni kao što su to bili u osamnaestom i devetnaestom vijeku. pa čak i nesvjesna. — ovoga puta vrijednostan sud na¬ metnut svijetu kao cjelini. jedan je od najjačih stupova toga stava. u doslovnom smi¬ slu. nego preobražavati činjeničnost u ozbiljenje. Opet vrijednostan sud. Sloboda je najunutrašnjija dinamika opstojanja. na njegovim stalnim »revolucijama«. »Nedovoljnost« podrazumijeva vrijednostan sud. Dijalektičko mišljenje počinje sa iskustvom da je svijet ne¬ slobodan. da potkopa zlokobno povjerenje u snagu i jezik či¬ njenica. Ovo preobražavanje je po Hegelu energija prirode i povijesti.

966. Bibliotheque de la Pleiade. izraziti i odrediti ono-što-jest u smislu njega samog. Um je negacija negativnoga. zajedničko tlo. može se objasniti samo unutar tekstualne in¬ terpretacije Hegelove Logike. en somme. Oslobodilačka funk¬ cija negacije u filozofskom mišljenju zavisi od spoznaje da je negacija pozitivan čin: ono-što-jest odbija ono-što-nije i. ona što je nema ni u kojoj kiti — Ideja sama i nježna. Evo klasičnog iskaza Mallarmea: Je dis: une fleur! et. već upravo odsustvo te stvari. ali pojmovi kodificirani u jeziku igre iznova su određeni time što su dovedeni u odnos sa svojom »utvrđenom negacijom«. 3 Ibid. jer ono što je zbiljsko suprotstavlja se mogućnostima koje su u nje¬ mu. u prvom redu.1 (nije izraz neke stvari. iako je on očevidan kod Mallarmea i Villers de l'Isle-Adama. le travail qui fait vivre en nous ce qui n'exist pas. paradoksalno.to ne opstoji. pri tome.) On postavlja retoričko pitanje: »que sommes.. tako se nastojanje da se progovori jezikom protivurječnosti čini sve iracionalnijim. i niječe ih — a te mogućnosti same teže za svojim ozbiljenjem.nous done sans le secours de ce qui n'existe pas?«3 (što smo mi dakle bez pomoći onoga čega nema?) Ovo nije »egzitencijalizam«.. Napredak spoznaje od zdravog razuma do znanja događa se jednom svijetu koje je u samom svom ustrojstvu negativan. Tu je unutrašnja karika između dija¬ lektičkog mišljenja i avangardne književnosti: nastojanje da se slomije moć činjenica nad riječima i da se govori jezikom koji nije jezik onih što uspostavljaju i nameću činjenice i od njih imaju koristi.2 ((Ukratko. pa čak i vlastite oskudnosti. Valery ističe: La pensee est. »Le Paradoxe d'Aytre«. u kojoj se sama pri¬ roda javlja kao dio i stupanj u vlastitoj povijesti i povijesti čov¬ jeka. Prema tome. muzički se pojavljuje. jun 1946. 1333. koji označava vladajuće načelo dijalek¬ tičkog mišljenja. riječ n'est pas l'expression d'une chose. 2 Oeuvres. Zajednički im je elemenat traženje »autentičnog jezika« — jezika negacije koja znači Veliko odbijanje da se prihvate pra¬ vila jedne igre u kojoj su kocke podešene. kod iBrechta. 1580. To je nešto životnije i očajnije: napor da se protivurječi zbilji u kojoj su sva logika i sav govor lažni do te mjere da čine dio jedne osakaćene cjeline. Rječnik i gramatika jezika protivurječnosti još uvijek pripadaju igri (dru¬ gačijih nema). Zadaću znanja Hegel vidi u tome da spozna svijet kao Um time što se sve predmete mišljenja shvatiti kao elemente i vidove jednog totaliteta koji u povijesti čovječan¬ stva postaje svjesnim svijetom. znači iskriviti i krivo¬ tvoriti zbilju. tvrdi da pripada svemu autentičnome mišljenju. (Kažem: cvijet! i iz zaborava u kojemu moj glas izganja sve obrise. musicalement se leve. te sve više apsorbira svako suprotstavljanje i sve potpunije odre¬ đuje čitavu ukupnost govora. i dalje. odbija svoje vlastite zbiljske mogućnosti. kod nadrealizma.t nous impose le sentiment d'un manque universel et meme de son propre manque. . en tant que quelque chose d'autre que les ca- lices sus. hors de l'oubli ou ma voix relegue aucun contour. Riječ čini da stvari nestaju i nameće nam osjećaj jednog općeg oskudijevanja. Dijalektička analiza u krajnjoj liniji teži da postane povijesnom analizom. str. l'absente de tous bouquets.. Ono što je odsutno treba da postane prisutno. str. . str. Zbilja je drugo i više od onoga što je kodificirano u logici i jeziku činjenica. Le mot fait disparaitre les ehoses e.) Pjesništvo je dakle moć »de nier les choses« (poricanja stva¬ ri) — moć za koju Hegel. drugačiji nego svi poznati cvatovi. mišljenje je trud koji u nama oživljava ono š.10 HERBERT MARCUSE PREDGOVOR 11 stvari da razvitak njihovih unutrašnjih protivurječnosti nužno vodi do kvalitativne promjene: do eksplozije i katastrofe uspo¬ stavljenog stanja stvari. jer se veći dio istine nalazi u onome što je odsutno. mais l'absence de cette chose . Dijalekti¬ ka i pjesnički jezik imaju. Ovaj termin. sv. nejasnijim i izvještačenijim. Interpretacija onogajšto-jest u smislu onoga što one izostav¬ ljaju — ovo je bila briga filozofije gdje je god filozofija bila više od ideološkog opravdanja ili od vježbe duha. Nije u pitanju izravan ili neizravan utjecaj Hegela na istinsku avangardu. Kako snaga datih činjenica postaje totalitarnija. Les Temps Modernes.) U autentičnom jeziku. . Ovdje se moramo zadovoljiti time da se naglasi kako se zahvaljujući tome načelu dijalektička pro1 Maurice Blanchot. idee memc et suave. I.

istine i laži. ona se otkriva kao dio. u vidu jedne teorije koja pokazuje negaciju kao političku alternativu koja je implicitna povijesnoj situaoiji. Negacija je utvrđena kada se uspostavljeno stanje stvari dovodi u vezu sa temeljnim činiocima i snagama koji je čine razornom i stvaraju moguće alternative izvan statusa quo. Jer zbilja je postala teh¬ nološkom zbiljom. zločin i krivicu. kao pravu zbilju Uma. To ne znači da se Um odriče svoje tvrdnje da zbilju suočava sa istinom o zbilji. Neka je znanje uzrokovalo ranu u čovjekovu opstanku. mogu se dobiti samo od znanja. koja čini prvi dio njegovog Sistema filozofije. U čemu je. tim više što čitava dimenzija politike postaje integral¬ nim dijelom statusa quo. Marxovo materijalističko »preokretanje« Hegela nije dakle bilo pomjeranje od jedne filozofske pozicije na drugu. dječji rad. a cje¬ lina je izvan dobra i zla. i subjekt je sada tako usko vezan sa predme¬ tom da pojam predmeta nužno uključuje subjekta. gasne komore i nuklearne pripreme. U Logici. 1895. tegobe i patnje. onda je u pitanju sama ideja Uma. druga nevinost. Apstrahiranje od njihova međusobnog odnosa više ne vodi jednoj istinitoj zbilji.12 HERBERT MARCUSE PREDGOVOR 13 tivurječnost razlikuje od svakog pseudo — i šarlatanskog opozicionarstva. jer čak na ovom području sam subjekt izgleda da The Logic of Hegel (Hegelova Logika). Sve to moglo bi biti inte¬ gralni dio one umstvenosti koja upravlja zapisanom poviješću čovječanstva. naposljetku. istinu prirodnoga nasuprot intelektu. Wallace. Kontekst je biblijska priča o čovjekovu Padu. slijep. Napro¬ tiv. teorije od prak¬ se. 55. svjesno oslobađanje potisnutoga! S obzirom da uspostavljeni univerzum govora pripada neslobodno¬ me svijetu. i oslobođe¬ nje koje može donijeti jest oslobođenje u mišljenju. koncentracione logore. kada marksistička teorija poprima svoj oblik kao kritika Hegelove filozofije. Clarendon Press. ali teorija može pomoći da se pripremi teren za njihovo moguće sjedinjenje. i samo je dio neslobodnoga svijeta. u teoriji. niti od filozo¬ fije na društvenu teoriju. Dijalektička logika je kritička logika: ona otkriva načine i sadržaje mišljenja koji prelaze okvire kodificiranih šema upo¬ trebe i vrednovanja. Međutim. a određena negacija u krajnjoj je liniji politička negacija. kao razvijano i primijenjeno znanje čovjeka. U skladu je s naj- unutrašnjijim nastojanjem Hegelova mišljenja ako se njegova filozofija »ukida«. Ako je tako. Protivno svim mračnjacima koji ističu pravo iracionalnoga nasuprot umu. Od ovog stupnja dalje sve mišljenju koje ne pokazuje svijest o korjenitoj lažnosti utvrđenih oblika života — pogrešno je mišljenje. ona opet uspostavlja zabranjena značenja pa se javlja go¬ tovo kao povratak. Kao takva ona može naći autentičan izraz u nepolitič¬ kom jeziku. dakle. ona to čini u ime Uma. W. kao i povijesno. Dijalektičko mišljenje ne izmišlja te sadr¬ žaje. ono je lažno. inkviziciju. emfatički naglašava pozitivno. Hegel nerazdvojivo povezuje napredak slo¬ bode sa napretkom mišljenja. Mislim da je sama ideja Uma nedijalektički elemenat Hegelove filozofije. engl. rastavljanje mišljenja od djelovanja. mo¬ glo bi biti opravdano odrediti Um u takvom smislu koji bi obu¬ hvaćao ropstvo. oni su izrasli iz pojmova u dugačkoj tradiciji mišljenja i djelovanja. nego a'ko se natjera Um da sam spozna do koje je mjere još uvijek neumstven. str. prev. i samo Um. ne time da se Um zamijeni nekim vanumstvenim mjerilima. Ideja Uma obuhvaća sve i u krajnjoj liniji oprašta sve. Pridonio je održanju nepravde. jer sve ima svoje mjesto i funkciju u cjelini. S obzirom da je prihvatio osobiti povijesni oblik od kojega je Um došao u njegovo vrijeme. sadrži svoj vlastiti korektiv. napredovanje preko tog oblika Uma mora biti napredovanje Uma samoga: a s obzirom da je prilagođavanje Uma tlačiteljskim društvenim ustanovama odr¬ žavalo neslobodu. Iskupljenje nikad ne može biti djelo »nedužne budale«. žrtva nesavladanih snaga. U ljudskoj zbilji oni su povijesni činioci i snage. a sposobnost miš¬ ljenja da razvije logiku i jezik protivurječnosti nužan je pred¬ uvjet te zadaće. 4 . Nikakvo ga mišljenje i ni¬ kakva teorija ne mogu uništiti. Dijalektička ih analiza samo skuplja i ponovno akti¬ vira. Oxford. »drugi sklad«. od »beatnika« i »hipsterizma«. nego obmani. nego spoznaja da utvrđeni oblici života dosežu stupanj svoje povijesne negacije. Hegel gotovo doslovce anticipira poruku Wagnerovog Parsifala: »ruka koja zadaje oranu također je iruika kolja je liječi«4. Um. Odstupanje od toga sveobuhvatnog uslova nije samo nemoralno. a ne kao cjelina. to napredak slobode zavisi od toga da mišljenje postane političko. Ali Um. Povijesni stupanj promijenio je situaciju filozofije i svoga spoznajnog mišljenja. — kao »slobod¬ no mišljenje« — pridonio je stvaranju svijeta u kakvom živimo. djelatnost sa teorijom. Logički. dijalektičko mišljenje nužno je razorno. snaga negativnoga mišljenja? Dijalektičko mišljenje nije spriječilo Hegela da svoju filozofiju razvije u skla¬ dan i sveobuhvatan sistem koji. ili bolje.

u desetljeću koje slijedi Hegelovoj smrti. subjekt koji je pobijedio mate¬ riju trpi pod mrtvim teretom svoje pobjede. Pred snagom datih činjenica osuđena je snaga nega¬ tivnog mišljenja. U naše doba pojava fašizma zahtijeva reinterpretaciju Hegelove filozofije. osobito s marksističkom teorijom. mjereći. i svjestan da su te snage povezane sa društvenim siste¬ mom koji je Evropa zadobila. koja se prihvatila toga da um podredi autoritetu ustanovljenih činjenica.14 HERBERT MARCUSE je sastavni dio predmeta kakav je naučno određen. One određuju svaku pojedinu činjenicu i svaki pojedini događaj. jer se u njemu u suviše sažetom obliku obrađivao razvoj stvari o čemu opširnije raspravljam u svojoj idućoj knjizi. i cjelina je laž. ona je snaga čovjeka nad čovjekom koja izgleda kao objektivna i umstvena okolnost. kao što smo to nastojali pokazati u drugom i trećem dijelu ove knjige.. Nije bilo potrebno čekati Hirošimu da bi se uvidjela ta identičnost. Brandeis University Waltham. Tako one određuju i logiku stvari: to jest. Hegelova kritička i umstvena mjerila. Oni koji tu pobjedu nameću i njome upravljaju upotrebljavaju je da bi stvorili takav svijet u kojemu sve veći životni komfor i sveprisutna snaga pro¬ izvodnog aparata drže čovjeka u ropstvu vladajućeg stanja stvari. a zbilju shva¬ titi čitavu. ali ne i u najmanjoj mjeri — grubom silom. Ova snaga činjenica ugnjetačka je snaga. Nijedna metoda ne može svojatati monopol na spo¬ znaju. Ovo su nerazriješene protivurječnosti. a osobito njegova dija¬ lektika. ali nijedna metoda ne izgleda autentična ako ne priznaje da su slijedeća dva stava smisaoni opisi naše situacije: »Cjelina je istina«. Američkom racionalnom duhu pridavao je odlučujuću ulogu u borbi za životni poredak kakav odgovara. Hegel je imao jasan uvid u područje naprednih ideja i kre¬ tanja.« Po¬ znavajući bolje od svojih kritičara snage koje su prijetile slobodi i umu. pozitivna filozofija. Da bi se suprotstavila njegovim razornim tendencijama. U prvom dijelu knjige razmatramo ustrojstvo Hegelovog si¬ stema. Borba koja se razvila između negativne i pozitivne filo¬ zofije u mnogomu pomaže da se shvati razvitak moderne (društ¬ vene teorije u Evropi. A također u ime činjenica: jer vrhovna je i opća činjenica da se status quo održava stalnom prijetnjom atomskog razaranja. Izostavio sam Epilog napisan za drugo izdanje. računajući subje'kt znanstvene metode i subjekt svakodnevnog življenja — obojica su izraz iste subjektivnosti: čovjeka. imenom što su mu ga dali njegovi suvremeni protivnici. i govorio o »pobjedi neke buduće i silno životne racionalnosti američke nacije. PREDGOVOR PRVOM IZDANJU Sadržaj nekog istinski filozofskog djela ne ostaje vremenom nepromijenjen. one prožimaju čitav univerzum govora i djelovanja. Iz tog razloga njegov bi se sistem mogao nazvati negativnom filo¬ zofijom. on je jednom pogledao preko gra- Herbert Marcuse . pojavila se. One društvene skupine koje je dijalektička teorija identifikovala kao sile negacije ili su poražene ili su se pomirile sa utvrđenim sistemom. 1960.. mišljenje nastavlja da prosvjeduje u ime istine. Promatra¬ jući. Nadamo se da će analiza koju ovdje pružamo pokazati da su Hegelovi osnovni pojmovi protivni tendencijama koje su dovele do fašističke teorije i prakse. studiji o razvijenom industrijskom društvu. Massachusetts Mart. Za ovo izdanje revidirao sam Dodatak bibliografiji iz godine 1954. U isto smo vrijeme pokušali ići dalje od pukog prikazi¬ vanja i razjasniti one implikacije Hegelovih ideja koje ih usko identificiraju sa pojavama u kasnijim fazama u evropskom miš¬ ljenju. I kao uvijek ranije. Ako njegovi pojmovi imaju bitan odnos prema ciljevima i interesima ljudi. besprimjernim rasipanjem sredstava. Nasuprot tome prividu. došli su u sukob sa vladajućom društvenom zbiljom. način mišljenja koji je sposoban prozreti ideologiju. duhovnim osiromašivanjem i — na kraju. neka temeljna promjena u povijes¬ noj situaciji navest će ih da učenja toga djela sagledaju u novom svjetlu.

Herbert Marcuse DIO I TEMELJI HEGELOVE FILOZOFIJE 2 Um i revolucija . Pri služenju tekstovima često sam bio slobodan i citirao neki engleski prijevod mijenjajući pri tom prevodiočevu verziju gdje¬ god sam to smatrao potrebnim. New York. Charles H. Objavljivanje ove studije bilo bi nemoguće bez pomoći koju mi je pružio g. davao mi je stalno savjete. Professor George H. pogotovo o političkoj filozofiji. The Viking Press. Kerr and Co. Mart 1941. Zahvaljujem izdavačkoj kući The Macmillan Company. Neumann. a u vezi s time. koji je knjizi dao onaj stilistički oblik što ga ona sada ima. David. a da takve promjene nisam na¬ vodio. a slijedećim izdavačima za¬ hvaljujem što su mi odobrili da citiram njihova izdanja: Inter¬ national Pulblishers. Longmans. The Weekly Foreign Letter (Lawrence Dennis). Edward M. Osobito sam zahvalan izdavačkoj kući The Oxford University Press. nastojao sam izbjeći zbrku time što sam u zagradi na¬ vodio njemačku riječ. Hegelovski termini često su prenošeni u drugačijim engle¬ skim ekvivalentima. i koja se prihvatila toga da je u ovo vrijeme objavi. kada se radilo o tehničkom terminu. Green and Co. Y. Moj prijatelj Franz L.. Sabine bio je ljubazan da pročita pog¬ lavlje o Hegelovoj Filozofiji prava i da mi dade dragocjenih su¬ gestija. koji je skupljao građu za svoju predstojeću knjigu o naoionalsocijalizmu.16 HERBERT MARCUSE nica toga kontinenta prema ovomu kao prema jedinoj »zemlji budućnosti«. Njegovo poznavanje američke i britanske filozofske tradicije poslužilo mi je pri izboru onih momenata za koje se ne može uzeti da su poznati kada se Hegelova doktrina iznosi pred američku i englesku publiku. Institute of Social Research (Institut za društvena istraživanja) Columbia University New York. The Macmillan Co. što mi je dozvolila da se prilikom citiranja poslužim nji¬ hovim prijevodima Hegelovih djela.. koja me je podsticala na napišem ovu knjigu. New York.. N.

Ideali francuske revolucije našli su svoje počivalište u proce¬ sima industrijskog kapitalizma. način njegovog rada i uživanja. i postao autonomni subjekt svoga vlastitog razvoja. njemački idealisti jednodušno su pozdravili revolu¬ ciju. Čovjek je prošao kroz dugačko razdoblje nezrelosti. više nije trebalo da ovisi o nekom izvanjskom autoritetu. Ideje francuske revolucije javljaju se tako u samoj srži idea¬ lističkih sistema i u velikoj mjeri određuju njihovo pojmovno ustrojstvo. kako bi društvene i političke ustanove mogle biti u skladu sa slobodom i interesom pojedinaca. čovjekov položaj u svijetu. za vrijeme kojega je bio žrtvom nadmoćnijih prirodnih i društvenih sila. koji se oslanja na samog sobe. Fichte (Fihte). i svi oni povezivali su svoja osnovna filozofska načela sa idealima koje je isticala re¬ volucija. Usprkos svojoj oštroj kri¬ tici Terora. nego je završila ono što je započela njemačka reformacija. Time se ne kaže da su Kant. nazivajući je praskozorjem nove ere. već o njegovoj vlastitoj slobodnoj racionalnoj djelatnosti. Trebalo je da svijet bude umstven poredak. Napoleonovo carstvo radikalno je likvidiralo tendencije i u isto vrijeme sredilo ekonomske posije- . oslobodila je pojedinca kao gos¬ podara vlastitog života. U očima njemačkih idealista. nego da su svoju filozofiju pisali u velikoj mjeri kao odgovor na izazov iz Francuske da se država i društvo reorganiziraju na nacionalnoj osnovi. Schelling (Šeling) i Hegel dali teorijsku interpretaciju francuske revolucije. francuska revolucija nije samo ukinula feudalni apsolutizam i zamijenila ga ekonomskim i političkim sistemom srednje klase.UVOD 1. DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA Njemački idealizam nazvan je teorijom francuske revolucije. Odsada je trebalo da borba sa prirodom i orga¬ nizacijom društva bude riikovođena njegovim Vlastitim napretkom u spoznavanju.

Ako ga bude slijedio. Revolucija je tražila da se »u jednom ustavu ništa ne prizna da važi. umjesto da jednostavno prilagodi svoje misli postojećem redu i vladajueim vrednotama. da čovjekova pojedinačnost traži da on posjeduje vlasništvo kao medij svoga ispunjena i da svi ljudi imaju jednako pravo da razviju svoje ljudske sposobnosti. jer je Hegelova ideja uma zadržala. čovjek je misaono biće. Porama tome. kojom nadahnut on izgrađuje svijet zbilje. Dok je. str. nije na milosti činjenica koje ga okru¬ žuju. Dokle god ne uspijemo pokazali sadržaj ovih ideja i njihovu unutrašnju povezanost. »ne—umna« zbilja treba da se mijenja. prev. iako u idealističkom obliku. fuancuska revolucija već počela da potvrđuje zbilju slobode. u Misli.20 HERBER. str. Uistinu. Njegov mu um omogućuje da prepozna svoje vlastite i mo¬ gućnosti svijeta. U datom slu¬ čaju. Ovi iskazi neće. i ljudskih mogućnosti koje je oslobodila nova epoha. »Ništa nije um što nije rezultat mišljenja«. koja su postojala. pojam — potječu od ideje uma. Leipzig. 1 Ueber die Verhandlung der Wurltembergischen Landstdnde (O vijećanju Virtemberških staleža) u Schriften zur Politik und Rechtsphilosophie (Spisi o politici i filozofiji prava). Činilo se da su ekonomski procesi temelji uma. Njemačka srednja klasa. uredio Georg Lasson. međutim. Tako je. da se povijest bavi umom. materijalno teženje za jednim slobodnim i racionalnim životnim poretkom. vladaju ropstvo i nejed¬ nakost. sve dok ne dođe u sklad sa umom. u isto vrijeme u koje je Hegel razrađivao svoj sistem. Francuski filozofi toga razdoblja interpretirali su ostvarenje uma kao oslobođenje industrije. Ekonomski razvitak u Njemačkoj veoma je zaostajao za onim u Francuskoj i Engleskoj. kao misaono biće mogao je bar shvatiti kontrast između bijedne zbilje. sačuvati ljudsko dostojanstvo. bila su tek mali otoci unutar raši¬ renoga feudalnog sistema. biti razumljivi dokle god se um bude interpretirao kao čisto metafizički pojam. njemački idealizam samo se bavio njezinom idejom. Konkretni povijesni napori da se uspostavi ra¬ cionalan oblik društva ovdje su bili preneseni na filozofski plan i pokazivali su se u naporima da se razradi pojam uma. nego je sposoban da ih podvrgne jednom višem mjerilu. Možda će otkriti da je povijest stalna borba za slobodu. Srž Hegelove filozofije je ustrojstvo čiji pojmovi — sloboda. Me¬ đutim. 1399. većina ljudi nema uopće nikakve slobode i lišena je po¬ sljednjeg truna vlasništva. subjekt. Čovjek se prihvata toga da organizira zbilju prema zahtjevima svog slobodnog umstvenog mišljenja. iPo Hegelovom shvaćanju. i jedino umom. J. Ovo je stoga bilo slavno du¬ hovno praskozorje. Sva misaona bića sudjelovala su u ushićenju ove epohe2. međutim. Hegel prikazuje novu fazu na suprotnosti između upo¬ trebe uma i nekritičkog potčinjavanja vladajućim uslovima života. 'koja je posvuda opstojala. u Francuskoj Saint-Simon (Sen Simon) slavio industriju kao jedinu silu koja bi mogla voditi čovječanstvo u jedno slobodno i racionalno društvo.T MARCUSE DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA 21 dice revolucije. dakle. Sibbrec. osim onoga što treba da se prizna prema pravu uma«1. 1913. . Hegel je svoj pojam uma sam povezivao sa francuskom revo¬ lucijom. engl. Pojam uma od središnje je važnosti za Hegelovu filozofiju. Hegel je ovu interpretaciju dalje razradio u svojim predavanjima o filozofiji povijesti: »Nikada otkad sunce stoji na nebu i planeti se kreću oko njega. Anaksagora je bio prvi koji je kazao da Nous vlada Svijetom. ali sve dosad čovjek nije napredovao dotle da bi priznao načelo da Misao treba da vlada duhovnom zbiljom. Robespierreovo (Robespjer) obogotvorenje uma kao Etre supmreme (vrhovnog bića) odgovara slavljenju uma u Hegelovom sistemu. dakle. ljud¬ sku samostalnost. mjerilu uma. 198. i tu je vezu jako naglašavao. svatko treba da postane jednak pred zakonom itd. Malobrojna industnijska poduzeća. nije se bilo zamijetilo da je središte čovjekova opstojanja u njegovoj glavi. bar u svom privatnom životu. što zapravo nikada nije bio. teško da je mogla pomišljati na revoluciju. On. činilo se da je ras¬ tuća industrijska proizvodnja sposobna da pruži sva sredstva koja su nužna da bi se zadovoljile ljudske potrebe. New York. a kao moralna ličnost mogao je. stići će do izvjesnih shvaćanja koja pokazuju da je um protivnik opstojećeg stanja stvari. odlučujući zaokret što ga je povi¬ jest učinila francuskom revolucijom bio je taj da se čovjek počeo pouzdavati u svoj duh i da se usudio podvrći datu zbilju mjeri¬ lima uma. treba da se ukinu apsolutizam i ostaci feudalizma. opstojeći »društveni poredak treba da bude reorganiziran. 447. 1 Philosophy of History (Filozofija povijesti). treba da se uspostavi slobodna utakmica. On je smatrao da iza filozofskog mišljenja ne stoje nikakve pret¬ postavke. slaba i raš¬ trkana po brojnim teritorijama sa raznolikim interesima. Pojedinac je u svom društvenom opstojanju bio ili rob ili porobljivač njemu blizih pojedinaca. Hegelov sistem izgledat će kao da je mračna meta¬ fizika. i da je dr¬ žava ozbiljenje uma. tj. duh.

»Subjekt« ne označava samo spoznajno-teorijsko ja ili svijest. Međutim. str. i dalje. Biljka se. Me¬ đutim. i to način opstojanja jednoga jedinstva koje se razvija u antagonističkome procesu. Mnogo je bliža od kamena tome da bude pravi »subjekt«. 119. i ne može uzeti svoja mjerila ni od kojeg drugog autori¬ teta na zemlji ili na nebu«5.22 HERBERT MARCUSE DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA 23 Prema Hegelu. 1910. 1937. ali mi ćemo pokušati dati privremeno tu¬ mačenje. ka¬ men. Njihov tota¬ litet on naziva umom. Takvo »poimanje« je proces istinskog subjekta i postiže se samo opstojanjem čovjeka. Ako čovjek ne posjeduje pojmove i načela mišljenja koji označavaju općenito važeće uslove i norme. Hegel vjeruje da takvi objektivni pojmovi i načela opstoje. oni su njezin »život« i nisu joj nametnuti spolja. jer različiti stupnjevi raz¬ vitka biljke rastu iz same biljke. Robespierre et la guerrc rćvolulionmiire (Robespierre i revolucionarni rat). proširiti načela naše slavne revolucije«3. Vidi niže. Kvasi se na kiši. moć da bude samoodređujući subjekt u svim procesima postojanja. »Sve bajke nestaju pred istinom. ispravno i dobro trebalo bi da bude ozbiljno a samoj organizaciji njihova društvenog i pojedinačnog života. u toku čitavog svog djelovanja i reagiranja na stvari i pro¬ cese sa kojima se nalazi u uzajamnom djelovanju. sposobna je da sama stvara odluke. izdržava izvjestan teret prije nego što po¬ pusti. Hegel. Antoiir dc Robespierre (O Robcspicrreu). kamen je kamen jedino utoliko što ostaje ista stvar. Tiibingen.. jer jedini on razumije mogućnosti i 6 Vidi Hesel. sama ot¬ vara i razvija. Samo čovjek ima moć samqpoimanja. 112. implikacija da će se um smjesta pokazati u praksi je dogma koju tok povijesti nije potvrdio. već način opstojanja. koja je posljedica toga. i zato ne može umom ostvariti svoje vlastite mogućno¬ sti. Hegel je vjerovao u nepobjedivu silu uma podjednako kao Robespierre. a raznolikost pojedi¬ načnih mišljenja. 71. Objektivna zbilja je dakle.. uredio H. ne mijenja sebe sam. Kamen svakako ne izvršava »postojanje« kao svjestan subjekt. Nohl. kad jednom bude oslobođena okova despotizma. Ova umstvenost postaje moguća time što subjekt ulazi u sam sadržaj prirode 3 Robespierre. i dalje. Treba ga zato smatrati vrstom »subjekta« koji se pokreće naprijed time što otkriva svoje unutrašnje protivurječnosti. ne može pružiti neko rukovodno načelo za zajedničku organizaciju života. Ovo je shvaćanje koje je Hegel sažeo u svom naj temeljnijem stavu. citiran u knjizi: Georges Michon. Zna¬ čenje ovog stava može se razumjeti samo putem jedne interpre¬ tacije Hegelove Logike. Kamen se mijenja u svom međusobnom djelovanju sa kišom. Pariz. London (The Macmillan Companv. . njegova misao nema prava da tvrdi kako upravlja zbiljom. Theolojiische Jii^cndschrijtcii (Mladalački teološki spisi). 5str. str. Ona se na¬ javljuje kao um. New York). J. 1907. ozbiljenje subjek¬ ta. 7 15. i povijesti. U tom kretanju biljka sebe uspostavlja i čuva. prev. Filozofije francuskog prosvjetiteljstva i njihovi revolucionarni nastavljači postulirali su svi um kao objektivnu povijesnu silu koja će. Na primjer. Ono šta ljudi smatraju da je istinito. to je neprekidan proces postojanja i bivanja kamenom. Svojom vlastitom silom um će trijumfirati nad društvenom iracionalnošću i zbaciti tlačitelje čovječanstva. Ali za Hegela um ne može vladati zbiljom ako zbilja nije po sebi postala uimstvena. Držali su da će »sila uma. Njezino zakonotvorstvo ne ovisi ni o čemu dru¬ gome. »Selbst«) — kroz sve protivurječne odnose koji sačinjavaju njegovu opstoj¬ nost. biljka ne »shvaća« ovaj razvitak. encl. opet. Sve što opstoji je »zbiljsko« samo uto¬ liko što djeluje kao jedno »samost« (»Self«. 1936. Implikacije toga iskaza vodile su u samo središte njegove filo¬ zofije: misao treba da upravlja zbiljom. 89. Pariz. Biti — kamen jest neprestano izdržavanje svega što djeluje na kamen. U skladu sa tradicijom zapadne filozofije. Međutim. mišljenje pojedinaca se razlikuje. već je ona upravo čitavo kretanje od populjka preko cvata do istrunjenja. B. Ona ga ne »poima« kao svoj. i sve ludosti padaju pred umom«4. sje¬ kirom i teretom. svijet učiniti mjestom napretka i sreće. opire se sjekiri. citiranom od Alberta Mathieza. »Ona moć što je čovjek može nazivati svojom vlastitom. 4 Robespierre u svom izvještaju o kultu Vrhovnog bića. umom dovesti u zbilju. a ne snaga oružja. Baillie. str. 112. On ovo sažima kazujući da je načelo fran¬ cuske revolucije ustvrdilo da misao treba da upravlja zbiljom. Phenomenology oj Mind (Fenomenologija duha). uzvišena nad smrću i propadanjem. njem. Ideja »supstance kao subjekta« shvaća zbilju kao proces u kojemu je sav bitak sjedinjenje protivurječnih sila. str. također. francuska revolucija proglasila je konačnu vlast uma nad zbiljom. naime da Bitak po svojoj supstanciji jest 'subjekt'6. Ona nije sad pupoljak a onda cvat. koje će se kasnije proširiti7.

Ispunjenje ovih ciljeva pripada jedino subjektu. Godine 1793. a sloboda je sama egzistencija sub¬ jekta. religije i filozofije. 19—20. koji je sposoban da ozbilji um. jedna cijelost i jedna istina: zbilja slobode. Termin koji označava um kao povijest jest duh (Geist) koji znači povijesni svijet gledan u odnosu na umstveni napredak čovječanstva — povijesni svijet ne kao lanac postupaka i događaja. U njegovim ranim spisima ne postoji nikakav jaz između filozofskog i društvenog značenja tih načela. treba djelovati na ono prvo i mijenjati ga sve dok ne dođe u sklad sa umom. jedini pol počinka usred beskonačnog lanca događaja i prilika. 104. sam um opstoji samo kroz svoje ozbiljenje. njegove znanosti. Njegovo ozbiljenje zbiva se kao proces u prostorno vremenskom svijetu i u posljednjoj analizi je čitava povijest čovječanstva. Hoffmeister. pomoću vladajućih načina mišljenja i življenja koji ga obilježavaju. Odriče hegemoniju svakog vladajućeg oblika egzistencije pokazu¬ jući antagonizme koji ga razrješavaju u druge oblike. 18. Sam Hegel označio je jednom prilikom bit svoje dijalektike kao »duh protivurječenja« (Eckermann. of History. dakle. Um i sloboda nisu bez te spoznaje ništa«8. »Zbiljsko« je umno (racionalno). već kao beskonačna borba da svijet prilagodi rastućim mogućnostima čovječanstva. Filozofi pokazuju dostojanstvo čovjeka. pomoću njegovih političkih i društvene usta¬ nove. pretpo¬ stavlja um. Um je. str. U ozbiljavanju uma postoje razni stupnjevi. i samo to. Zbiljski sada znači ne sve što naprosto opstoji (to bi prije trebalo zvati pojavom). moć da se zbilja oblikuje u skladu sa svojim mo¬ gućnostima. jer ona sama zahvaća spoznaju koja omogućuje sub¬ jektu da zadobije moć i da je ima. — samo je na taj način zbiljski. Jedintvo dolazi tek poslije dugačkog procesa koji počinje na najnižoj razini prirode i seže do najvišeg oblika egzistencije. u biti povijesna snaga. Obojem nedostaje zahvat spoznaje i zato nemaju zbiljske subjektivnosti. jer je objekt po sebi neka vrst subjekta i jer svi tipovi bića imaju svoj vrhunac u slobodnom »obuhvatnom« subjektu. oblikovanja njegovog života prema pojmo¬ vima uma. Neposredno jedinstvo uma i zbilje nikada ne opstoji. Um je objektivna sila i objek¬ tivna zbilja jedino zato što su svi načini bića više ili manje načini subjektivnosti. od kojih svako označava zasebnu razinu razvitka i predstavlja jedan konačan stupanj u ozbiljenju uma. Pokušat ćemo pokazati da je 'duh protivurječnosti' pokretna snaga Hegelove dijalektičke metode10. Svaki stupanj treba zahvatiti i razu¬ mjeti kao cjelinu. Samo njegovo ops'tojanje je proces ozbiljenja njegovih mogućnosti. zna što je. uredio J. naime do slobodnog i umstvenog subjekta koji živi i djeluje u samosvijesti svojih mogućnosti. ali ima samo jedan um. moć da se djeluje u skladu sa spoznajom. »Ovaj konačni cilj je taj kojemu je neprestano težio proces svjetske povijesti. izrazito kritičan i polemičan karakter. ona uopće nije zbilja u strogom smislu riječi. Geschprdche mit Gocthe in den letzten Jahren seines Lebens) (Razgovori sa Goetheom u posljed¬ njim godinama njegova života). naime slobodu. opet. koja su iznošena istim revolucionarnim jezikom kakvim su se s!užili fran¬ cuski jakobinci. 9 Philosophv 10 . iHegelov pojam uma ima. već ono što opstoji u obliku koji odgovara mje¬ rilima uma. »čovjek. Dokle god postoji neki jaz između zbiljskoga i mogućega. Hegel kaže da značaj vremena počiva u činjenici da je »nestalo aureole koja je okruživala vodeće ugnje¬ tače i bogove zemlje. kao što ima samo 8 Vorlesungen iiber die Geschichte der Philosophie (Predavanja o povijesti filozofije). Sve dok zbilja nije oblikovana umom. a ni biljka. ljudi će naučiti da je osjećaju i ne samo da će tražiti svoja prava koja su zgažena u prah već će ih sami uzeti — učiniti svojima. Npr. Ovdje susrećemo najvažniju kategoriju uma. međutim. i jedina istinska zbilja u njima«9. pisao je Hegel Schellingu: »Um i sloboda ostaju naša načela«.24 HERBERT MARCUSE DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA 25 spoznaje »pojmove«. koji je gospodar svog vlastitog razvitka i koji razumije svoje vlastite mogućnosti i mogućnosti stvari oko sebe. oktobra 1827). Kamen je ne posjeduje. iPovijest je organizirana u različita razdoblja. Tako zbilja mijenja svoje značenje unutar pojmovnog ustrojstva Hegelovog sistema. Leipzig. Ovo je jedini krajnji cilj koji se ozbiljava i ispunjuje. Sloboda. Um završava u slobodi. također. država postaje zbilja samo kad odgovara dalim mogućnostima ljudi i dozvoljava njihov puni razvitak. Svaki prethodni oblik države još nije uman i zato još nije zbiljski. Priroda tako po¬ staje medij razvoja slobode. S druge strane. kroz proces postajanja zbiljskim. Na primjer. Subjekt i objekt nisu razdvojeni nepremostivim ponorom. On se protivi svakom prihvaćanju datog stanja stvari. i kojemu su posvećivane žrtve što su uvijek i nanovo polagane na pro¬ strani oltar zemlje. Um pretpostavlja slobodu. Život uma javlja se u čovjekovoj neprestanoj borbi da shvati ono što opstoji i da ga preobrati u skladu sa shvaćenom istinom. načini ozbiljenja. 1938.. str.

u Briefe von und an Hegel (Pisma Hegelova i Hcgelu). prezir prema čovječanstvu i ne¬ sposobnost čovjeka da postigne dobro i da ispuni svoju bit svo¬ jim vlastitim naporima«11. također. 16 Dichtung und Wahrheit (Pjesništvo i istina). ukupno. A to je upravo ono što ne treba da čini. nalazimo slijedeće: »Pokazat ću da baš kao što ne opstoji ideja stroja. međutim. Samo ono što je predmet slobode može se nazivati idejom. s egzistencijom bez jedinstva i nacionalnog duha . i dalje. u »von Heigel«. ovo je status quo našeg naroda«15. T. zahtijeva pojmovna struktura njemačkog idealizma. Das Deutsche Staatsleben vor der Revolution (Dr¬ žavni život Njemačke prije revolucije). kao što ćemo vidjeti. Susrećemo čak još ekstremnije iskaze. str. Plemstvo je vladalo bez opozicije. Čvrsta cenzura djelovala je u pravcu potiskivanja i najmanjih tragova prosvijećenosti14. 40 prelata i 51 grada Reicha. neizvjestan u pogledu života svojih si¬ nova. 17 von Heigel. J. Bilo je. Deutsche Geschichte vom Tode Friedrichs des Grossen bis zur Auflosung des alten Reichs (Njemačka povijest od smrti Fridriha Velikog do raspada staroga Reicha). ili da im ne priušti njihovo sretno preimućtvo«. u Werke. a njegov godišnji pri¬ hod iznosio je svega nekoliko tisuća forinti. 219. Još uvijek je prevlada¬ valo kmetstvo. Građani bi svoje peticije i pritužbe popraćali molbom bogu da Domovinu zaštiti od »stra¬ hote revolucije«17. »Je¬ dva je tko u Njemačkoj pomišljao na to da zavidi ovoj ogrom¬ noj proizvoljnoj masi. Jedna od odlučujućih funkcija protestantizma bila je da 13 T. seljak je još tegleće živinče. op. 12 Dokumente z. Jedan suvremenik opisuje stanje slijedećim riječima: »Bez zakona i pravde. koje su se sve međusobno nadmetale.. Deutschland vor hundert Jahren (Njemačka prije 14 stotinu godina). koja zadržava odlučujuća načela liberalističkog društva i sprečava svaki prelaz preko njihovih granica. transcendirati državu. U oštroj suprotnosti prema Francuskoj. str. svjesne. političke odgojene srednje klase. 115. naravno. Jer.. 77. 305—6. Hamburg. 1887. Reich »se sastojao od Austrije i Pruske. 41. 15 J. Nije bilo nikakvog centraliziranog zakonodavstva. Moramo. a pritisak je bio utoliko teži što su oni bili razbijeni u mnoštvo sitnih despotija. Wenck. . stoga. bila je nemoćna da kristalizira i izvrši neku ozbiljnu oporbu. Karl Hegel. sukoba između vladajućih patricija i zanatlijskih cehova. bez zaštite od proizvoljnog oporezivanja. K. nemoćna žrtva despotske sile. sastojao se od blizu 300 teritorija. str. Miiller. U Erstes systemprogramm des Deutschen Idealismus (Prvi sustavni program njemačkog idealizma). radikalni smisao osnovnih idealističkih pojmova polagano se napušta i oni se u sve većoj mjeri podešavaju prema vladajućem obliku društva. sv. koja bi povela borbu protiv. Prva je poučavala ono što je despotizam htio da poučava. njemačka država posljednje decenije osamnaestoga vijeka više »nije bila država«. XXII. Neki kneževi iznajm¬ ljivali su ili prodavali svoje podanike kao najamnike u stranim zemljama. str. napi¬ sanom godine 1796. da je dužna poslušnost postoje¬ ćoj vlasti preduslov trajnog spasenja. 1845. Hoffmcister. 1887. Stuttgart. 19 34. i naše slobode i naših prava. Stuttgart. Hegelovi rani filozofski pojmovi bili su formulirani za vrijeme propadanja njemačkoga Reicha. I. str. Vrhovni sud (Reichskammergericht) " Hegel. Perthes. 1936. zato država mora umrijeti«12. Cottasche Jubil'dumsausgabe. Još od njemačke reformacije mase su se navikle na činjenicu da za njih sloboda znači »unutrašnju vrijednost« koja se može pomiriti sa oblicima robovanja. Njemačka nije imala jake. . ur. cit. 51. Ostaci feudalnog despotizma i dalje su gospodarili u Njemačkoj. jer država je nešto mehaničko. 103 baruna. nije posjedovao ni jednog jedinog vojnika. Leipzig. ne opstoji ni ideja države. određen zbiljskom situacijom u Njemačkoj u razdoblju u kojemu je on razrađivao svoj sistem. Osobiti oblik koji je pomirenje između filozofije i zbilje po¬ primilo u Hegelovom sistemu bio je. pismo Schellingu iz aprila 1795. Međutim. str. Kao što je izjavio na početku svoje brošure o njemačkom ustavu (1802). . cit. Gradska srednja klasa. W. Dugačak proces disciplinske obuke usmjerio je u Njemačkoj zahtjeve za slobodom i umom prema unutra. (Djela. i da su trud i siromaštvo blagoslov u očima gospodnjim. Leipzig. apolutizma. bio je leglo »ucjena. Ali ovi nisu nigdje dostizali raz¬ mjere jednog revolucionarnog pokreta. kneževa izbornika.26 HERBERT MARCUSE DRUŠTVENO POVIJESNA POZADINA 27 Religija i politika igrale su istu igru. Sam Reich. svaka država mora sa slobodnim ljudima postupati kao sa zupcima u stroju. jubilarno izdanje kuće Cotta). od kojih je svaki imao svoju vladu i svoje lokalne interese. primijetio je Goethe (Gete)16. Ovaj proces. op. 94 crkvena i svjetovna kneza. 1899 i kasnije. Vidi. hirovitosti i mita13«.u Hegels Entwiklung (Dokumenti o Hegelovu raz¬ voju). sv. von Heigel. koji tvrde da ostvarenje uma traži društveni plan koji je u opreci sa datim poretkom. ur. ra¬ zasuta po brojnim gradićima.

koje se nije moglo skrenuti u društvene kanale. ova idealistička kultura. On je objavio »praktičku filozofiju pomoću koje. ako znamo snagu i učinak vatre. ako je shvaćena. Pojavilo se tu carstvo ljepote. Pariš. učinivši tako sebe nesposobnima da svoj um primijene na pre¬ oblikovanje društva. Dijalektika između građanskog društva i države restaura¬ cije nije slučajna u Hegelovoj filozofiji. V. R. . niti je tek odjeljak u njegovoj Filozofiji prava. koje nisu mogle potresti spoljašnja zbilja i borbe. realizirale su sebe u carstvu znanosti. služila je. posljednji veliki pokušaj da se misao učini skloništem uma i slobode. 1936. Kultura je. " Discourse on Methode (Rasprava o metodi). 2. Pa¬ riš. str. međutim. FILOZOFSKA POZADINA iNjemački idealizam izbavio je filozofiju od napada britan¬ skoga empirizma. Luther (Luter) je kršćansku slobodu uspostavio kao unutrašnju vrednotu koja treba da se ozibilji nezavisno od svih i svakakvih izvanjskih uslova. um¬ jetnosti. bila u biti idea¬ listička. umstvena politička i društ¬ vena reorganizacija svijeta izjalovljavaju se i pretvaraju u duhov¬ nu vrijednost. »Obrazovane« klase izolirale su se od praktičkih i. Ona je slobodu misli stavlja ispred slobode akcije. Cambridge. str. Ovaj razvitak je izvor tendencije jasno uočljive u njemačkom idealizmu. baš zato što je bila da¬ leko od nepodnošljive zbilje i time se održala netaknutom i neukaljanom. ona je podjednako bila sklonište istine. zraka. str. S. sv. što je najvažnije. Učinio je filozofiju konkretnim povijesnim činiocem i povukao povijest u filozofiju. sv. Forschungsberichte aus dem Institut fiir Soz. 119. (Njemačka kultura neodvojiva je od svoga porijekla u pro¬ testantizmu. Haldane i G. Povijest. sreće i. zvijezda. Ross. i dalje. ljepote. dobrote. Oni se mogu razumjeti samo ako se tumače unutar te tradicije. tek vrhunac čitave tradicije zapadnjačke misli. usprkos svojim lažnim utjehama i slavlje¬ nju. i Zeitschrift fiir Sozialforsdiung (Časopis za društvena istraživanja). u sebi.28 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 29 navede emancipirane pojedince da prihvate novi društveni sistem koji se bio pojavio time što je njihove zahtjeve i traženja skre¬ nula od izvanjskog svijeta u njihov unutrašnji život. njezina načela već djeluju u pojmov¬ nom ustrojstvu njegova sistema. Hegelov sistem nužno se povezuje sa jednom određenom po¬ litičkom filozofijom i određenim društvenim i političkim poret¬ kom. u Philosophical Works (Filozofska djela). dio VI. zauzeta idejom stvari više negoli stvarima samim. Njegovi osnovni pojmovi su. 18 Vidi Studicn iiber Autoritdt und Familie. To carstvo je postalo za njih »istin¬ ska zbilja«. Ova pomirbena tendencija idealista neprestano se su¬ kobljava sa njihovim kritičkim racionalizmom. moral ispred prak¬ tičke pravde.. Sa Descartesom (Dekart) je praktički razvoj filozofije poprimio no¬ vi oblik. dakle. ur. među¬ tim. U krajnjoj liniji. Međutim. Čovjek je naučio da prema sebi upravi svoj zahtjev za zadovoljenjem vlastitih mogućnosti i da svoje ži¬ votno ispunjenje »traži unutra«. E. filozofije i religije. Ostaje nam da ishodiš¬ te Hegelovog sistema proslijedimo do njegovih izvora u filozof¬ skoj situaciji njegova vremena. kritičkog raspoloženja. T. unutrašnji život ispred društvenog života čovjeko¬ vog. bio je dovoljno jak da ga navede da napusti tradicionalnu odvojenost idealizma od povijesti. kao riznica takvih istina kakve u povijesti čovječanstva još nisu bile uočene. i na taj način seibe učiniti gospoda¬ rima i posjednicima prirode!«19. spremnosti za pomirenje sa društvenom zbiljom. 136. Izvještaji o istraživanjima iz Instituta za društvena istraživanja). slobode i ćudorednosti. Do sada smo hegelovske pojmove ukratko pokušali postaviti u njihovu konkretnu povijesnu pozadinu. I. Početni kritički poticaj njegova mišljenja. i borba između njih postala je ne samo sudar različitih filozofskih škola već borba za filozofiju kao takvu. 1931. koja premašuje bijedu opstojećih društvenih okolno¬ sti. Društvena zbilja postala je beznačajna kada je bila u pi¬ tanju istinska bit čovjeka. ono je bi¬ lo odvojeno od bijednog društvenog svijeta i ukotvljeno u »du¬ ši« pojedinca. neba i svih drugih tijela koja nas okružuju. 1936. ili da taj zahtjev temelji na činjenici da filozofija obrađuje najviše i najopćije pojmove za spoznavanje svijeta. u drugu ruku. Fi¬ lozofija nikada nije prestala polagati pravo na to da rukovodi čovjekovim nastajanjima prema umstvenom savladavanju priro¬ de i društva. možemo i njih upotrijebiti za sve one svrhe za koje su podesni. koji je bio u skladu sa naglim napretkom moderne teh¬ nike. Hegelov sistem je posljednji veliki izraz ovog kulturnog ide¬ alizma. a ne u izvanjskom svi¬ jetu18. ideal koji su postavili kritički vidovi. razbija idealistički okvir. vode.itdjorschung (Studije o autoritetu i obitelji. 188. i dalje..

Svi ljudi proglašeni su slobodnima i jednakima. ali nikada njima ne upravlja. nego njihovim odbacivanjem općih ideja. samo us¬ trojstvo empirijske zbilje činilo se da podupire pretpostavku da se oni nikada ne bi mogli izvesti iz datih činjenica. sv. od Fichteovog pojma čistoga ja do njegove kon¬ statacije jednog totalno jedinstvenog i reguliranog društva (der geschlossene Handelsstaat — zatvorena trgovinska država). Oxford. koje je on napravio za vlastitu upotrebu. rekao je Locke. L. Op¬ ćenite su predodžbe. J. Ovo aktualno nepostojanje ums'tvene zajednice bilo je uzrok filozofskom traženju jedinstva (Einheit) u općenitosti (universality — Allgemeinheit) uma. i time protivurječi običnom iskustvu promjene i slučaja. 17. Da li ustrojstvo pojedinačnog umovanja (subjektivnost) daje ikakve opće zakone i pojmove koji bi mogli tvoriti sveopća mje¬ rila racionalnosti? Može li se na autonomiji pojedinaca sagraditi sveopći umstveni poredak? Izlažući potvrdan odgovor na ovo pi¬ tanje. Problem. oni su stvo¬ rili i iskusili poredak zavisnosti i kriza koje se stalno obnavljaju. Opća utakmica između slobodnih ekonomskih subjekata nije us¬ postavila umstvenu zajednicu koja bi mogla čuvati i zadovoljavati potrebe i želje svih ljudi. a tiču se samo znakova.30 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 31 Izvršenje ove zadaće bilo je u sve većoj mjeri povezano s ustanovljavanjem sveopće važećih zakona i pojmova spoznaje. i od Hegelove ideje uma do njegovog označavanja države kao jedin¬ stva zajedničkog i pojedinačnog interesa i time kao ozbiljenja uma. Empiristi su nijekali ove pojmove. spoznajna teorija njemačkog idealizma težila je jednom sjedinjavajućem načelu koje bi sačuvalo temeljne ideale individualističkog društva. Njemački idealisti priznavali su konkretne povijesne mani¬ festacije problema. Suprot¬ nost između općeg i pojedinačnog poprimila je oštriji oblik kada su u modernoj eri istaknute parole općenite (general) slobode i kada se smatralo da se odgovarajući društveni predah može ostva¬ riti samo putem spoznaje i djelatnosti emancipiranih pojedinaca. Prema njemačkim idealistima. 1939. A. Općost (the universal) je hipostazirana kao filozofska reakcija na povijesnu činjenicu da u društvu prevladavaju samo pojedinačni interesi. oni nisu bili činjenice. nije bio samo filozofski nego se ticao povijesne sudbine čovječanstva. sa svoje strane. i dalje. odsjek II. ovo jasno pokazuje činjenica da su svi oni povezivali teorijski um sa praktičnim umom. Za Humea. Život ljudi bio je prepušten ekonom¬ skim mehanizmima jednog društvenog sistema koji je pojedince dovodio u međusoban odnos kao izolirane kupce i prodavače ro¬ be. knj. Postoji nužan prelaz od Kantove analize transcendentalne svijesti do njegovog zahtjeva za zajednicom jednog Weltbiirgerreicha (svjetskog gra¬ đanskog carstva). A. međutim. 3. 21 A Treatise of Human Nature (Traktat o ljudskoj naravi).. str. T. a da ne postane žrtvom njegovih antagonizama. 1928. U empirijskoj zbilji nisu se mogli naći jedinstvo i općenitost.. Štaviše. a istina je bila jedna općenost nasuprot mnogolikoj pojavnosti stvari ili njihovom neposrednom obliku u zamjedbi pojedinaca. ljudima nije uspijevalo da svojim autonomnim umom i čak u protivurječnosti sa činjenicama stvore jedinstvo i općenitost. 14. općosti (generals) koje ostaju samo su tvorevine koje smo sami napravili. Kada zato napuštamo posebnosti. odsjek VII.. John. pogl. Idealistički protivnapad nije bio izazvan empirijskim pristu¬ pom Lockea (Lok) i Humea (Hjum). među¬ tim. (Pojam da je istina suprotna činjenicama opstojnosti nezavis¬ na od slučajnih pojedinaca postoji kroz čitavo povijesno raz¬ doblje u kojemu čovjekov društveni život označavaju antagoniz¬ mi među sukobljenim pojedincima i skupinama. Ovo načelo živjelo je već u najranijim poku¬ šajima grčke spoznajne teorije: istina je sveopća i nužna. kriteriji njegove istine). Umstveno vladanje nad prirodom i društvom pretpostavljalo je spoznaju istine. str. ur. Selby-Bigge. tako. knj. i »predstav¬ ljaju« posebno i jedino posebno21. III. dok se opći interes afirmira samo »iza leđa« pojedinaca. Pokušali smo pokazati da je pravo uma na oblikova¬ nje zbilje zavisilo od čovjekove sposobnosti da ima općevažeće istine. ur. opće predodžbe su apstrahirane od posebnih. One nikad ne mogu dati sve20 Essay Concerning Human Understanding (Ogled o ljudskom razumu). Ako. ovaj napad ugrozio je sva nastojanja da se vladajućim oblicima ži¬ vota nametne neki rad. »izmišljotine i tvorevine razuma. djelu¬ jući prema svom znanju i slijedeći vlastiti interes. u Philosophical Works. «20. koje se drži činjenica. dio T. Um je preko grube činjenice onoga što jest mogao voditi do ostvarenja onoga što je trebalo da bude samo zahvaljujući sveopćosti i nužnosti svojih pojmova ((koji su. . Britanski empiristi pokazali su da ni jedan jedini pojam ili zakon uma ne bi mogao polagati pravo na općenitost da je je¬ dinstvo uma jedinstvo običaja ili navike. II. St. London. trebalo je da ne samo svoje intelektualne nego i svoje materijal¬ no opstojanje predaju vladajućem empirijskom poretku života.

Oni su a priori svim osjetima i utiscima. Ljudska je psiholo¬ gija neizvjesnosti i slučaja sa kojega se nikakva nužnost ni opće¬ nitost ne bi mogla izvesti. Oblici »intuicije« (prostor i vrijeme) i oblici »ra¬ zuma« (kategorije) jesu općosti (universals) ipreko kojih duh sre¬ đuje mnogoliku osjetnost u kontinuum iskustva. supstancijalnosti itd. na osjetnost. Empiričko sužavanje ljudske naravi na spoznaju »da¬ toga« otklonilo je želju kako za tim da se premaši datost. Ovaj zaključak empiričkih istraživanja više je nego potkopao metafiziku. Cambridge Universitv Press. Rezultat nije bio samo skepticizam. nego dalje izvan čitavog toga reda samog? Odakle je mo¬ gao dobiti pravo da taj red podvrgne sudu uma? Ako su iskustvo i običaji imali biti jedini izvor njegovog znanja i vjerovanja. onda bi neovisnost i sloboda uma bile spašene. nisu statički okviri. također. ne bi moglo dokazati da se oni mogu primijeniti na iskustvo. An Abstract of A Treatise of Human Nature (Sažetak Traktata o ljudskoj naravi). kao što je istakao Hume. Transcedentalni oblici intuicije ili spoljašnje čulo sintetiziraju mnogolikost OSJet^t Um i revolucija . . pruža sredstva i na¬ čine kojima je ta empirijska građa organizirana.32 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 33 opća pravila ili načela. tako da utiske »dobivamo« i redamo pred ovim oblicima. tvrdnja se temeljila na sposobnosti uma da dođe do istine čije važenje ne potječe od iskustva i koje se da¬ pače može suprotstaviti iskustvu. Jer. nego onih činova intuicije i razuma koji su zajednički svim pojedincima s obzirom da sačinjavaju same uvjete iskustva. ipak. kao što smo vidjeli. jer nam nijedan predmet ne može biti dan ni na koji drugi način. »Nije. zbilje. . i da jedva što upo¬ znamo nemogućnost da nam se neka želja ispuni.. da dobivaju svoje važenje ne od iskustva niti od individualne psihologije.« Kant drži. jer tada ono ne bi bilo nesređena mnogolikost osjeta i utisaka. u krajnjoj liniji odnositi na intu¬ icije i zato. pa ipak iskustvo kao organiziran kontinuum po¬ činje u njima. znači metafiziku. um onaj koji vodi ži¬ vot. ne može se naći nikakav utisak ili osjet koji bi im odgovarao. Njemački idealisti smatrali su da ova filozofija izražava ab¬ dikaciju uma. 23 Hume. Ako bi se mog¬ lo dokazati da su ova načela organizacije istinski posjed ljudskog duha i da ne potječu od iskustva. Istina se nije mogla suprotstaviti datorn poretku niti um govo¬ riti protiv njega. izjavili su idealisti. koji sve stvari i događaje zamjećuje u oblicima prostora i vremena i shvaća ih pod kategorijama jedinstva. . dalje ne od neke pojedinosti unutar toga reda. Svijet predmeta kao opći i nužan po¬ redak proizvod je subjekta — ne pojedinca. a da ne dolaze od samog iskustva. spoznavanje pomoću pojmova koji ne potje¬ ču od iskustva. da jedino iskustvo pruža građu za pojmove uma. Ako se za opće pojmove koji svo¬ jataju takvu nužnost i općenitost ne bi moglo dokazati da nisu samo proizvodi mašte. str. Jedinstvo pruža nužan i sveopći poredak je¬ dino zahvaljujući a priori djelatnosti ljudskoga duha. već obuhvatna organizacija svih njih. um treba da se pokloni pred nalozima empiričkog učenja. zadovoljeni smo«23. ako se. izravno ili neizravno . Ako se htjelo prihvatiti Humea. 16. »Jer ništa nije izvjesnije nego to da očaj ima na nas gotovo isti učinak kao užitak. tako i da se nad njim očajava. prvi put objavljen godine 1938. A ako umstve22 Hume. Zatvorio je ljude u granice »datoga«. A. kod nas. onda. takva nužnost i općenitost bila je jedina garancija uma. već običaj«22. XXII. Ona se sastoji od oblika intuicije i razuma koji.. trebalo je odbaciti tvrdnju uma da je on taj koji organizuje zbilju. onda je napad na metafiziku u isto vrijeme napad na uvjete ljudske slobode. po Kantovoj analizi. Treatise. Oni su općevažeći i primjenjivi jer čine samo ustrojstvo ljudskog urna. tj. Kant je prihvatio gledanje empirista da sva ljudska spoznaja počinje i završava iskustvom. »Cijelo mišljenje mo¬ ra se. nego komformizam. u opstojeći red stvari i događaja. a načela po kojima se shvaća zbilja psihološkim mehanizmima za njih je bilo jednako poricanju istine i uma. kako je mogao postupati protiv običaja. Ovi oblici i kategorije ne potječu od iskustva. Samo bi iskustvo postalo proizvodom uma. jer je pravo uma da vodi iskustvo sastavni dio tih uvjeta. Ovo opće ustrojstvo duha Kant određuje kao »transcedentalnu svijest«. str. međutim. već nestaje i same želje. već oblici operiranja koji opstoje samo u činu opažanja i shvaćanja. jer. Pripisati opstojanje općih ideja snazi običaja. Kant je prihvatio gledanje empirista da sva ljudska spoznaja »oblike« koji organiziraju mnogolikost podataka što mu ih pru¬ žaju osjetila. da empiristi nisu pokazali da iskustvo. no spoznavanje. čim vidimo da smo stigli do krajnjeg ekstrema ljud¬ skoga uma. drugim riječima. Uvod. Odatle je čovjek mogao dobiti pravo da pođe dalje. Nema čvršćeg empirističkog iskaza od onoga kojim počinje njegova Kritika čistog uma. kako postupati u skladu sa idejama i načelima koji još nisu bili prihvaćeni i utvrđeni.

U isto vrijeme. Ono što Kant zove »najvišom« sintezom. Prelazi od Logike do Filo¬ zofije prirode. on se odnosi na aktualno ozbiljenje te prirode ili biti. koji tretira svaki oblik bića kao da je oblik uma. i time daje iskustvu kontinuitet »mojega« iskustva. međutim. i od ove do Filozofije duha učinjeni su na pret¬ postavci da zakoni prirode izviru iz umstvenog ustrojstva bitka i da u jednom kontinuumu vode do zakona duha. Mi smo pokušali ocr¬ tati društveno-povijesne i filozofske korijene ovog pojma. dovedeni su ovdje pod vlast duha. te odatle sveopći. nužno. što znači da svijet predmeta. itd. na njezino konkretno opstojanje. mogao bi razviti sve svoje mogućnosti. sva carstva bića svodi pod sveobuhvatnu ideju uma. Preko nje misleće ja sebe spoznaje kao kontinui¬ rano. Zahvaljujući kategorijama. dakle. Kasnije je opisao povijesni oblik toga sukoba kao »otuđenje« (Entfremdung) duha. Carstvo duha postiže u slobodi ono što carstvo prirode postiže u goloj nuždi — ispunjenje mogućnosti koje leže u zbilji. On je mnogo puta naglasio da odnos subjekta i predmeta. Hegel iznosi ovo načelo u pojmu uma. organiziranim svijetom povezanih predmeta i odnosa samo zahvaljujući opera¬ cijama transcendentalne svijesti. Hegelova filozofija je na taj način sistem koji. Nešto je istinito ako je ono što može biti. Zadaća je fi¬ lozofije u ovom razdoblju općeg raspadanja da pokaže načelo koje će ponovno uspostaviti izgubljeno jedinstvo i totalitet. um je ostajao puko subjektivno načelo bez ikakve moći nad ob¬ jektivnim ustrojstvom zbilje. Oni nikada ne oz¬ načavaju puke pojmove kao u formalnoj logici. ono je tada identično sa svojim »pojmom«.34 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 35 nih podataka u jedan prostorno — vremenski red. a istina postaje nemoćni ideal sačuvan u mišljenju. Transcendentalna svijest ovisi o građi koju prima putem os¬ jetila. nije samo atribut misli nego i zbiljnosti u procesu. razum i osjet. Ovi procesi sinteze. rezultati ovoga dovedeni su u sveopće i nužne od¬ nose uzroka i posljedice. samo ako čitavim njegovim svijetom vlada jedna sjedinjujuća umstvena volja i spoznaja. On obuhvaća prirodu ili bit nekog predmeta i time predstavlja njegovu istinitu misao. O ovom stanju zbi¬ lje Hegel govori kao o »istini«. koja cijelo iskustvo povezuje sa mislećim ja. Ovo razdvajanje za Hegela nije prvenstveno bilo spoznajnoteorijski problem. označava konkretan opstojeći sukob. ako ispunjava sve svoje objek¬ tivne mogućnosti. koje prati svako iskustvo. Povijest je dostigla stupanj na kojemu su bile pri ruci sve mogućnosti da se ostvari ljudska sloboda. Um je istinski ob¬ lik zbilje. postaje neovisan o čovjeku j dolazi u vlast nekontroliranih sna¬ ga i zakona. i time osnova sveopćosti i nužnosti svih objek¬ tivnih odnosa. dok aktualni svijet nužno ostaje izvan nje- govog utjecaja. stvar prak¬ se jednako kao i teorije. sintezom transcedenitalne apercepcije. međutim. U isto vrije¬ me. »pan-logizam«. Tako se svijet raspao u dva zaseb¬ na dijela: subjektivnost i objektivnost. Pojam ima dvostruku funkciju. uzajamnosti. u toku čitavoga niza svojih iskusta¬ va. Čovjek bi mogao bi¬ ti slobodan. A čitav ovaj kompleks sjedinjen je u »transcendentalnoj apercepciji«. misao se otuđuje od zbilje. ukrat¬ ko. ostaju potpuno ne¬ spoznatljive. i da je njegovo rješenje jedinstvo suprotnosti. Sloboda. Hegel je smatrao da ovaj skeptički element u Kantovoj filo¬ zofiji škodi njegovom pokušaju da oslobodi um empirističkih napadaja. Ako čovjek ne bi uspio ponovno ujediniti raz¬ dvojene dijelove svojega svijeta i dovesti prirodu i društvo pod doseg uma. Hegelovski sistem anticipira jedno stanje u ko¬ jemu je ova mogućnost postignuta. Hegel je smatrao da je sistematski karakter filozofije proiz¬ vod povijesne situacije. Neorganski kao i organski svijet. priroda kao i društvo. on je zauvijek osuđen na izjalovljenje. međusobno su ovisni i imaju da in toto sudjeluju u svakom spoznajnom činu. a priori i za¬ jednički svima duhovima. pretpostavlja zbilju uma. prisutno i djelotvorno. Hegelovim jezikom. u kojima čovjek ne prepoznaje sebe. Istina nije samo pridata stavovima i sudovima. Mnogolikost ovih utisaka postaje. spoznajemo utiske samo u kontekstu a priori oblika. ona. Povijesni optimizam kojim on odiše dao je osnovu za Hegelov tzv. jest svijest o jednome »ja mislim«. Dokle god su stvari-po-sebi ostajale van dosega uma. misao i egzistenciju. Transcedentalna apercepcija je zato krajnja osnova subjektovog jedinstva. supstancije. već oblike ili na- . u kojemu su sve suprotnosti subjekta i objekta sjedi¬ njene tako da sačinjavaju istinsko jedinstvo i općenitost. njihova suprotnost. koji je izvorno proizvod čovjekova rada i spoznavanja. Sve temeljne pojmove hegelovskog sistema karakterizira ista dvosmislenost. Ako. za koje se smatra da opstoje izvan oblika duha. Ove stvari-po-sebi. koji čini vezu između naprednih ideja francuske revolucije i prevla¬ davajućih struja u filozofskom raspravljanju. ne možemo znati kako ili što su »stvari po sebi« koje utiske uzrokuju.

koji je tek totalitet prirodnih i čov¬ jekovih sposobnosti. tako da se istina može uspostaviti jedino njihovim uništenjem. Hegelova filozofija je doista ono čime ju je nazvala reakcija koja je za njom uslijedila. u zbilji negacija istine. i da ova negativnost određuje njihov sadržaj i njihovo kretanje. ovo se odnosi na činjenicu da u isprav¬ nom mišljenju jedan oblik bitka prelazi u drugi i da se svaki posebni oblik može odrediti jedino totalitetom antagonističkih odnosa u kojima taj oblik opstoji. tako da logički zakoni reproduciraju one što upravljaju kretanjem zbilje. on i dalje ostaje čovjek. Ostva¬ renje duha nije činjenica. u mnoštvo antagonističkih odnosa. Sredinom devetnaes¬ tog vijeka. za Hegela. sud: ovaj čovjek je rob. Njegov »pan-logizam« pribli¬ žava se vlastitoj suprotnosti. slobodan i suprot¬ stavljen svojoj sudbini. međutim. koje se zdravom razumu javljaju kao pozitivno kazalo istine. Ovaj iskaz treba sada ispra¬ viti. Sjedinjenje suprotnosti je proces koji Hegel pokazuje na primjeru svake po¬ jedinosti koja opstoji. istina dosegla stu¬ panj na kojemu ona opstoji u istini. Provjeravanje. One su »postavljene« (gesetzt) subjektom. ali. Ono postaje istinito samo u procesu prevladavanja te negativnosti. Filozofija dolazi do svog kraja tada kada je formulirala svoj pogled na je¬ dan svijet u kojemu je um ostvaren. drugačije no što su nje¬ gove zbiljske mogućnosti. sadrži jedan odlučujući element koji uka¬ zuje na nešto dalje od pukoga pomirenja. pripada tom procesu sa kojim su povezane sve činje¬ nice. Ako slijedimo istiniti sa¬ držaj naših zamjedbi i pojmova. u kraj¬ njoj liniji. dakle. Za Hegela. Sud ne pridaje neki predikat jednom čvrstom subjektu. Njegovi osnovni pojmovi bili su i dalje povezani sa društvenim ustrojstvom vladajućeg sistema. dosegla stupanj na ko¬ jemu opstoji u suglasju sa istinom. Zbilja se pokazuje kao dinamizam u kojemu se svi stalni oblici otkrivaju kao puke ap¬ strakcije. Oni se rastvaraju u mnoštvu odnosa koji iscrpljuju razvijeni sadržaj tih predmeta i završavaju u sve¬ obuhvatnoj djelatnosti subjekta. koja počinje negacijom dato¬ ga i neprekidno zadržava ovu negativnost. negativna filozofija. i u tom pogledu se također može reći da je njemački idealizam sačuvao baštinu francuske revolucije. u biti. pozitivizam je poprimio osobiti oblik jedne sveobuhvat¬ ne »pozitivne filozofije«. »pomirenje ideje sa zbiljom«. već označava zbiljski proces subjekta. koji ih je posredovao u obuhvatnom procesu svojega razvitka. moglo bi se reći da on uzima načela i oblike mišljenja od načela i oblika zbilje. svako međusobno ograničavanje čvrstih predmeta se gubi. Po¬ kretna snaga dijalektičke metode leži u tom kritičkom uvjerenju. zaključuje izjavom da je povijest postigla zbilju uma. izvorno. nego da je duh dosegao samosvijest svoje slobode i postao sposoban da oslobodi prirodu i društvo. Prema tome. Međutim. Hegel ne želi reći da sve što opstoji opstoji u skladu sa svo¬ jim mogućnostima. Sve što je dato mora biti opravdano pred umom. po¬ kreće uvjerenje da su date činjenice. a promatranje neposredne da¬ tosti bilo je krajnja metoda provjeravanja. a koji određuje sadržaj tih činjenica. Ovaj proces rastvara čvrste subjekte. Uzmimo npr. Ako u tom času zbilja sa- . Hegelov optimizam temelji se na jednom rušilačkom shvaćanju datoga. Subjekt jest sam pro¬ ces postajanja predikata i protivurječenje ovome. iako je rob. Hegel ne pretpostavlja neki mis¬ tični identitet misli i zbilje. činjenice po sebi nemaju nikakav autoritet. Hegelova filozofija. u koje¬ mu ovaj postaje nešto drugo nego što jest. koja je imala zamijeniti tradicionalnu metafiziku. kada u Hegelovoj logici pojmovi prelaze iz jednog oblika u drugi. Svi oblici zahvaćeni su rastvarajućim kretanjem uma. Naglasili smo činjenicu da je. u svom razvitku. Od Humea do današnjih logičkih pozitivista. načelo ove potonje filozofije bio je krajnji autoritet činjenice. Logički oblik »suda« izražava neko zbiva¬ nje u zbilji. Nosioci tog pozitivizma veoma su se trudili da na¬ glase konzervativni i afirmativni stav svoje filozofije: to navodi inisao na to da bude zadovoljna činjenicama. tako da rođenje istine zahtijeva smrt datog stanja bića. Ono što je jednostavno dato isprva je negativno.36 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 37 čine bića koje misao obuhvaća. s kojima je računala tradicionalna lo¬ gika. koji ih briše i mijenja sve dok ne odgo¬ varaju svome pojmu. Dijalektika je u svojoj cijelosti vezana uz shvaćanje da su svi oblici bitka prožeti jednom bitnom negativnošću. Dijalek¬ tika predstavlja protuudar svakom obliku pozitivizma. te da se klanja datom stanju stvari. proglašeno u Hege¬ lovoj Filozofiji prava.. i prvenstveno kao odgovor razornoj tendenciji racio¬ nalizma. Oblik u kojemu se pred¬ meti neposredno javljaju još nije njihov istinski oblik. ali drži da ispravna misao predstav¬ lja zbilju jer je potonja. on znači da je čovjek (subjekt) pao u ropstvo (predikat). da se odrekne toga da prelazi preko njihovih granica. nego zadaća. Nju. Prema Hegelu. Ovaj element sačuvan je i iskorišćen u kasnijoj doktrini o negaciji filozofije. Ovo je kretanje što ga misao odražava u procesu »posredovanja« (Vermittehmg).

Filozofija prava (1821) i razna berlinska predavanja o filozofiji povijesti. Hegel je formulisao svoje filozofsko stanovište i interese putem kritičkog raspravljanja o suvremenim fi¬ lozofskim sistemima. međutim. 3. filozofija napušta svoju kritičku zadaću i prepušta je jednoj drugoj sili. To znači da ona prestaje biti filozofija. 1830). koji je već 1808—11. da se misao tada mora pokoriti opstojećem poretku. Ovom razdoblju pripadaju djela koja sačinjavaju glavninu Hegelovih spisa: Znanost logike (1812—16). već uzima novi oblik. Hegelova filozofija pokazuje pet različitih stupnjeva u svom razvitku: 1. misao može prestati da se brine za ideal. Godine 1801. Povezivanje njegove filozofije sa povijesnim zbiva¬ njima njegovog vremena čini Hegelove političke spise dijelom njegovih sistematskih djela. također. Ovaj proces pri- . Jenenser Realphilosophie i System der Sittlichkeit (Sistem cudorednosti). Ne znači. Oslobođena svoje preokupacije idealom. Godina 1807. Ovo je razdoblje dokumentirano djelima Jenenser Logik und Metaphysik. Razdoblje od 1790. osobito Kantovom. estetici i religiji. davanja filozofskih zaključaka kontekstu društvene i političke zbilje počinje godine 1798. Razrada Hegelovog filozofskog sistema popraćena je serijom političkih odlomaka. oslobođena svoga suprotstavljanja zbilji. i ide sve do godine 1831. skiciran u Philosophische Propadeutik (Filozofska propedeutika). 5. objavljivanje Fenomenologije duha. Enciklopedija fi¬ lozofskih znanosti (1817. koji nastoje primijeniti njegove nove filo¬ zofske ideje na konkretne povijesne situacije. nastavlja se njegovim Die Verfassung Deutschlans (Usta¬ vom Njemačke) godine 1802. do 1806. te oboje treba razmatrati zajedno da bi njegovi osnovni pojmovi dobili filozofsko. do 1800. kao i povijesno i političko tumačenje. Fichteovogm i Schellingovom. ona je. Kritičko mišljenje ne prestaje. najraniji oblik Hegelovog potpunog sistema. 4. Hegelova glavna djela toga razdoblja jesu: Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie (Razlika između Fichteovog i Schellingovog sistema filozofije). Istini bi sada bila po¬ trebna zbiljska povijesna praksa — da bi se ispunila. Theologische Jugendschriften (Teološ¬ ki spisi iz mladosti). Razdoblje konačnog sistema.38 HERBERT MARCUSE FILOZOFSKA POZADINA 39 država uslove ikoji su nužni da bi se um doista materijalizirao. dale su Jenenser (jenski) sistem. Napori uma prenose se na društ¬ venu teoriju i društvenu praksu. 2. ali nije bio za¬ vršen prije 1817. kao što to dolazi do izražaja u sabranim spisima toga razdoblja. kada je pisao svoju studiju o engleskom zakonskom prijedlogu o izbor¬ noj reformi. povijesti filozofije. U godinama 1800—1801. S napušta¬ njem ideala. njegovim povijesnim i političkim stu¬ dijama. godine označava pokušaj da se za filozofiju formulira religiozan temelj. 1827. Konačni vrhunac filozofije time u isto vri¬ jeme njezina abdikacija. Glauben und Wissen (Vjero¬ vanje i znanje) i drugi članci u Kritisches Journal der Philosophie (Kritički filozofski časopis).

oni su spleteni u jedno . »Narodni duh« nije shvaćen kao mistički ili metafizički entitet. koja bi uspostavila bolju ravnotežu snaga između kneza i staleža. oči mlade generacije sa čežnjom su se ok¬ retale prema prošlosti. Duh prosvjetiteljstva nastavljao se u školama i sveučilištima koje je on podržavao.«2. Istina. studenti su pjevali revolucionarne pjesme i prevodili Marseljezu. Nisu postojali ni najmanji izgledi da bi u jednoj reorga¬ niziranoj državi i društvu prava čovjeka zauzela svoje mjesto. pa je time otklonjena najočitija zapreka za funkcioniranje jedne centralističke vlade. koja je mjestimično čak zasjenila zanosni opis ranoga kršćanstva što ga je dao taj student teolo¬ gije. međutim. ali rezultat je bio jedino to što je apsolutizam podijeljen između lične vla¬ davine vojvode i interesa feudalne oligarhije. zemlji kojom je vladao despotizam koji je upra¬ vo bio pristao na neka mala ustavna ograničenja vlastite moći. ublaženi sporazumom. Holder¬ lin je nacrtao zanosnu sliku stare Grčke. U tim prilikama. ali su znali da je sva ta djelatnost bila nemoćan pro¬ test protiv još neuzdrmanih snaga što su tlačile njihovu domo¬ vinu. HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI (1790—1800) Ako želimo osjetiti atmosferu iz koje je potekla Hegelova filozofija. vršiti jak uticaj. 1839. već predstavlja cjelinu prirodnih. teš¬ kim proizvoljnim porezima. Stuttgart. njegova povijest. O religioznim i poVidi Karl Pfaff. Ali mlada generacija koja je tada pohađala teološko Sveučilište u Tiibingenu — a u njoj je Hegel. Otkrivamo da je u Hegelovim ranim teološkim fragmentima interes za politiku uvijek nanovo provaljivao u razmatranje re¬ ligioznih problema. tehničkih. možda su sadili drvo slobode i vikali protiv tirana i nji¬ hovih slugu. . Jedino čemu su se mogli nadati bilo je nešto ustavne slo¬ bode. i dalje. religija i stupanja političke slobode koji je postigao ne mogu se odvojiti jedni od drugih niti u pogledu njihovog utjecaja niti u pogledu njihove kakvoće. Sukobi između vojvode Karla Eugena i Staleža bili su go¬ dine 1770. Hegelova upotreba Volksgeista usko je povezana sa Montesquieuovom (Monteskije) upotrebom esprit generala (općeg du¬ ha) jednoga naroda kao osnove njegovih društvenih i političkih zakona. kao i njegovo pravo da svoj život oblikuje suprotno svim zastarjelim oblicima autoriteta i tradicije. i hvalila se tolerancija i pravda. 1 litičkim problemima raspravljalo se na način racionalizma osam¬ naestoga vijeka. uspostavljanjem monopola koji su pljačkali mase i punili škrinje rasipnoga kneza. počele su ideje 1789.HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 41 I. i u kasnijem razdoblju svoje vladavine dozvolio je sebi prosvijetljeni apsolutizam. prodajom položaja. osobito na intelektualnu omladinu. odsjek 2. 2 Theologische Jugendschriften. . Njemačko prosvjetiteljstvo. str.. moramo se vratiti kulturnoj i političkoj sredini južne Njemačke u posljednjim decenijama osamnaestoga vijeka. 82. 27. U Wurtembergu. despotizma pod kojim je čitava zemlja bila terorizi¬ rana stalnim vojničkim regrutacijama za inozemne ratove. naglim hapšenjima zbog najsitnije sumnje ili najneznatnijeg pro¬ testa1. Gcschichle des Furstaihauses und Landes Wiirtemberg (Povijest kneževske kuće i zemlje Wiirtemberg). taj slabiji duplikat en¬ gleske i francuske filozofije koja je razbila ideološki okvir apso¬ lutističke države. str. bilo se uvuklo u 'kulturni život Wiirtemberga: vojvoda je bio učenik »prosvijetljenog despota« Friedricha II pruskog. a Hegel je napisao glo¬ rifikaciju starog grada-države. Hegel je vruće nastojao ponovo uhvatiti sna¬ gu koja je u antičkim republikama proizvela i održala živo jedin¬ stvo ovih sfera kulture i koja je proizvela slobodni razvoj svih nacionalnih sila. dio III. Govorio je o skrivenoj moći kao o Volksgeistu (duhu naroda): »Duh jednog naroda. a osobito prema onim povijesnim raz¬ dobljima u kojima je prevladavalo jedinstvo između intelektual¬ ne kulture ljudi i njihova društvenog i političkog života. isticalo se dostojanstvo čovjeka. Scheling i Holderlin (Helderlin) — bila je prvenstveno pod dojmom suprotnosti koja je postojala između ovih ideala i bijednih prilika koje su doista vladale u njemačkom Rajihu. ekonomskih. Izgledalo je da je prošlo razdoblje ranijeg okrutnog despotizma.

posjeduje neotu¬ điva prava čovjeka. sve veće bogatstvo i poznavanje raskoši i veće životne udobnosti proizvelo je jednu aristokraciju rata i imetka« koja je razorila republiku i bila uzrok potpunom gubitku politič¬ ke slobode4. Hegel. Ustanovu vlasništva Hegel je ovdje doveo u vezu sa činje¬ nicom da je čovjek počeo živjeti u svijetu koji. napisan poslije 1797. Theologische JugendschriftIbid.42 HERBERT MARCUSE HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 43 moralnih i intelektualnih uvjeta koji određuju povijesni razvitak naroda.es Eigentum) odgovoran za opstojeće političko raspa¬ danje7. Ljubavnik ili ljubavnica. Ibid. Hegelova nastojanja da shvati sveopće zakone koji upravlja¬ ju ovim procesom neizbježno su ga dovela do analiziranja ulo¬ ge koju imaju društvene ustanove u povijesnom napretku. Hegelov pojam Volksgeista zadržao je te kritičke implikacije. čak ni kad bi takvo miješanje moglo biti u vlastitom interesu pojedinca. »koji na svoju ljubljenu ili svoga ljub¬ ljenoga moraju gledati kao na posjednika svojine moraju. križ koji mora nositi. Hegel je smatrao da su društvene ustanove is¬ krivile i najprijatnije i najličnije odnose između ljudi. ona određuje njihova prava i dužnosti i štiti svoje članove od onih unutrašnjih i spoljašnjih opasnosti koje bi mogle ugroziti produžetak cjeline. 8 Theologische Jugendschriften. u kojemu Hegel govori da su konačni sklad i sjedinjenje između pojedinaca koji se vole onemogućeni zbog »prisvajanja i posjedovanja svojine kao i prava«. A ukoliko je taj rani sklad bio »pri¬ rodniji«. 223. Hegel je defini¬ rao ovu državu gotovo istim kategorijama kojima <i liberalizam osamnaestoga vijeka: država počiva na saglasnosti pojedinaca. tako¬ đer. Povijesna nužnost dovela je do jaza između pojedinaca i države. međutim. Ima u Theologische Jugendschriften jedan značajan odlomak. str. u »mrtvome« svijetu u kojemu se ljudski život onemogućuje. u koja se država ni pod kakvim okolnostima ne može miješati. štaviše. jer bi to značilo prisiliti čovjeka da bude čovjek. U ranom razdoblju oni su bili u »prirodnom« skladu koji je postignut na štetu poje¬ dinca.. Ovdje nema ničega od onog moralnog i metafizič¬ kog uzdizanja države koje susrećemo u kasnijim Hegelovim dje¬ lima. godine. 268. str.. koja se bori protiv zajednice njihovog života — posebnost koja se sastoji u njegovoj ili njezinoj povezanosti sa »mrtvim stvarima« koje ne pripadaju onom drugom i nužno ostaju izvan njihovog jedinstva8. »Nitko se ne može odreći svoga prava da samome sebi daje zakon i da bude jedini odgovoran za njegovo izvršenje.. »U Ateni i Rimu. str. 286. Jedan od njegovih povijesnih fragmenata. »pra¬ vo na sigurnost posjeda« postalo je sada čitav njihov svijet5.. više puta pita koji je istin¬ ski odnos između pojedinca i države. raspravljajući o teologiji. koja više ne zadovoljava njegove sposobnosti. Ton se. Međutim. pa čak u istoj skupini njegovih spisa. to što prihvaća društvene i političke odnose koji ograničavaju njegov pun razvitak. Državna moć pala je u ruke izvjesnih povlaštenih pojedinaca i skupina. tumači on. str. 381—2. Pojedinac. već je prije suprotan njegovim unutrašnjim potrebama — u stranom svijetu kojim vladaju neumitni zakoni. jer čovjek nije posjedovao svjesnu slobodu i nije bio gos¬ podar društvenog poretka. str. . osjetiti njezinu ili njegovu posebnost«. čovjek prestaje biti čovjek. više nije njegov. nije stvar države da ga spriječi u tome od¬ ricanju. polagano mijenjao u toku tog istog raz¬ doblja Hegelovog života. Rousseaua (Ruso). i on je počeo smatrati da je čovjekov povijesni »usud«. 222. dok je široka masa građana išla samo za svojim privatnim interesom ne obazirući se na opće dobro. a u prvom na¬ crtu svoje brošure Die Verfassung Deutschlands (Ustav Njemač¬ ke. Montesquieuovo naglašavanje ove povijesne osnove bilo je upravljeno protiv neopravdanog zadržavanja zastarjelih poli¬ tičkih oblika. 7 Ibid. a to bi bila sila«3. Ako se ovoga prava odrekne. Herdera i Kanta na Hegelove teološke studije. iako uobličen njegovim vlastitim znanjem i radom. mi ćemo se ograničiti na prikaz Hegelovih glavnih interesa. str. koji se zove Die Liebe (Ljubav). utoliko su ga lakše mogle raskinuti nekontrolirane sna3 ge koje su tada vladale u društvenome svijetu. nasuprot državi. 212. Hegelov prosvijetljeni optimi¬ zam i njegovo tragičko hvaljenje jednoga izgubljenog raja bili su zamijenjeni naglašavanjem povijesne nužnosti. počinje sa uopćenom izjavom da je »sigurnost posjeda stup oko kojega se okreće čitavo moderno zakonodavstvo6. uspješni ratovi. * Dokumente zu Hegels Entivicklung. 5 4 Ibid. 1798—9) kaže da je povijesni oblik »građanskog posjeda« (burgerlich. Umjesto da slijedimo razne utjecaje Moniesquieua. već opstoji više kao »otuđena« ustanova iz koje je aktivni politički interes građana nestao.

Kako. U isto vrijeme. Hegel je život poi¬ mao kao duh. osobito u sukobu između čovjeka i prirode. Kada je taj sklad izgubljen. ur. jer evanđelje. Spomenuli smo već način na koji je Hegel obilježio ove sukobe: priroda se postavila protiv čovjeka. Hegel je na filozofiju uvijek gledao ne kao na jednu poseb¬ nu znanost. i najapstraktniji Hegelovi pojmovi zadržali su konkretno značenje njegovih pitanja. »Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems« (Razli¬ ka između Fichteovog i Schellingovog sistema). Si'10Ibid. Poslije toga. 1913. ideja života bila je polazna tačka mnogih pokušaja da se filozofija re¬ konstruira sa stanovišta čovjekovih konkretnih povijesnih okol11 Ibid. čovjekova spoznaja i volja gurnuti su u »subjektivan« svijet. između svijesti i egzistenci¬ je. Georg Lasson. čovjek neprestano nalazi sebe odvojena od svijeta koji je sup¬ rotan i tuđ njegovim impulsima i željama. Osobitu ulogu što ju je Hegel pridavao ideji života mogli bi¬ smo bolje razumjeti ako uočimo da su za njega sve protivurječ¬ nosti razrješene. također mogao vidjeti da se otkrivena istina evanđelja ne može dovesti u sklad sa rastućom društvenom i političkom zbiljom. Filozofija je dobila mi¬ siju — da da iscrpnu analizu protivurječnosti koje vladaju u zbi¬ lji i da pokaže njihovo moguće sjedinjenje. On je tako interpretirao krišćanstvo kao da ono u svjetskoj povijesti ima jednu temeljnu funkciju: da čovjeku daje novo »apsolutno« središte i konačan cilj njegovog života. a ne državu. la sjedinjavanja o kojoj on govori odnosi se na životni sklad po¬ jedinačnog i zajedničkog interesa. kaže Hegel. 13. Theologische Jugendschriften prekrivali su još di¬ jalektiku teološkim okvirom. Hegelovo razmatranje religioznih i političkih problema pot¬ puno je prožeto mišlju da je gubitak jedinstva i slobode — po¬ vijesna činjenica — opća oznaka moderne ere i činilac koji obi¬ lježava sve uvjete privatnog i društvenog života. a opet sačuvane u »umu«. str. između misli i zbiljskoga.. Hegel ie. me¬ đutim. govori pojedincu kao pojedincu od¬ vojenom od njegovih društvenih i političkih veza. njegov bitni cilj je da spase pojedinca. 14. Prvi pojam što ga Hegel uvodi kao sjedinjenje protivurječ¬ nosti je pojam života. »Potreba za filozofijom pojavljuje se onda kada je sila sjedinjavanja (die Macht der Vereinigung) ne¬ stala iz života ljudi kada su protivurječnosti izgubile svoju živu međupovezanost i međuzavisnost i stekle nezavisan oblik«10. Ovaj sukob. da imaju opći oblik sukoba između subjekta i objekta11 te je na taj način po¬ vezao svoj povijesni problem sa filozofskim problemom koji je od Descartesa (Dekart) vladao evropskim mišljenjem.44 HERBERT MARCUSE HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 45 en pružaju najraznovrsniju formulaciju pojma »otuđenja« (Entfremdung). koji je prirodu obratio u neprijateljsku silu koju čovjek treba da svlada. koji je kasnije igrao odlučujuću ulogu u daljem raz¬ vitku hegelovske filozofije. očit je u brojnim sukobima ko¬ jima ljudski život obiluje. zbilja se »otuđila« od »ideje«. nego kao na konačni oblik ljudske spoznaje. ali se mogu čak već i tamo otkriti filozofski počeci dijalektičke analize. On je to izričito rekao u svom pr¬ vom filozofskom članku. Leipzig. Ukoliko je više Hegel uviđao da su protivu¬ rječnosti sveopći oblik zbilje. u biti. Hegelov pojam života ukazuje na život jednog umstvenog bića i na čovjekovu jedinstvenu kakvoću između drugih bića. Hege¬ lov se interes polako pomjerio od teoloških pitanja i pojmova ka filozofskima. Dijalektika se razvi¬ la iz Hegelovog gledanja da je zbilja ustrojstvo sačinjeno od pro¬ tivurječnosti. čovječji su život savladali sukobi koji su prožimali sve. Ovaj gubitak slobode i jedinstva. kao biće sposobno da shvati i savlada sveobu¬ hvatne antagonizme egzistencije. tj. čija se samoizvjesnost i sloboda našla pred objektivnim svijetom neizvjesno¬ sti i fizičke nužde.9 Zato nije vjera ono što može riješiti problem. koji je vladao u antičkim re¬ publikama i koji je obezbjeđivao slobodu cjeline i integrirao sve sukobe u živo jedinstvo Volksgeista. str. Drugim riječima. Njegova potreba za filozofijom izvirala je iz potrebe da se ispravi opći gubitak slobode i jedinstva. u Erste Druckschriften (Prvi štampani spisi). Od Hegela dalje. niti teologija ono što može pružiti načela za uspostavljanje slobode i jedinstva. a svijest suprotstavila egzistenciji. str. doveo je do antagonizma između ide¬ je i zbilje. Kao posljedica toga. utoliko je više njegovo raspravlja¬ nje postajalo filozofsko — sada su samo najsveopćiji pojmovi mogli obuhvatiti protivurječnosti i samo su konačna načela spo¬ znaje mogla pužiti načela njihovog razrješenja.. . on je sve ove suprotnosti sažeo tako. dakle. a cjelina ih više nije mogla kontrolirati. da taj svijet ponovo dođe u sklad sa čovjekovim mogućnostima? U početku Hegelov odgovor bio je odgovor studenta teolo¬ gije. 244.

Jedinstvo 12 Vidi Wilhelm Dilthev. ili između određenog bića i bića kao takvog. jed¬ no Biće«16. Ono je jedinstvo koje uspijeva samo kao re¬ zultat procesa posredovanja (Vermittlung) između živog subjek¬ ta. 307. a u isto vrijeme ono čini živo biće zbiljskim subjektom. u kojemu daje tačniju razradu filozofskog značaja an¬ tagonizma između subjekta i objekta i između čovjeka i prirode. različit od rada i suprot¬ stavljen radu. iako je svako živo biće određeno i ograni¬ čeno. može doći do »ideje života«. Leipzie. 13 IV. tako da sveopće ne realizira sebe u potrebnome. i po prvi put iznosi po¬ gled da je svijet u samoj svojoj biti proizvod čovjekove povijes¬ ne djelatnosti.. posebno. str. str. Systemfragment (Fragment sistema). je u isto vrijeme grana beskonačnog drveta života. zbog svoje posebnosti i svojeg ograničenog i određenog oblika. U odlomku pod naslovom Glauben und Wissen (Vjerovanje i znanje) Hegel izjavljuje: »Sje¬ dinjenje i Bitak (Sein) su istovrijedni. svaki dio izvan cjeline u isto je vrije¬ me cjelina. On dovodi istinu u svijet. živo biće održava se kao samost savladavanjem i prisajedinjavanjem raznolikosti određujućih uv¬ jeta koje nalazi. Svijet i svi »njegovi odnosi i odredbe su djelo čovjekovog samo-razvitka«14. svi oblici života takvo potpuno jedinstvo. onakvog kakav jest. i sa njom uspijeva organizirati svijet u skladu sa umom. posjeduje punu bit ili pune moguć¬ nosti života. jer život označava biće čiji su različiti dijelovi i stanja (Zustande) sastavljeni u jedno potpuno jedinstvo. i njegovih objektivnih uvjeta.. Već smo ukazali na to da je za Hegela savrše¬ no jedinstvo subjekta i objekta preduvjet slobode. Proces života. »Beskonačni život može se zvati Duhom jer Duh označa¬ va živo jedinstvo unutar raznolikosti . i dovođenjem svega što mu je suprotstavljeno u Sklad sa sobom. Die Jugendgeschichte Hegels (Povijest Hegelove mladosti) u Gesammelte Schrifien (Sabrani spisi). Ovdje možemo tek nagovijestiti nešto od po¬ zadine i sadržaja te formulacije. a ne neke slijepe prirodne sile. On je prvi obrazac zbiljskog sjedinja¬ vanja suprotnosti i zato prvo otjelovljenje dijalektike. Samo je čovjek sposoban preobraziti objek¬ tivne uvjete tako da postanu sredstvo njegovog subjektivnog raz¬ vitka. sv. nego je rezultat stalnog aktivnog svladavanja svega što mu se suprotstavlja. pojam duh stavlja naglasak na činjenicu da je jedinstvo života.46 HERBERT MARCUSE HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 47 nosti i da se na taj način savlada apstraktni i daleki karakter racionalističke filozofije12. Život je pr¬ vi oblik u kojemu je supstancija shvaćena kao subjekt i tako je prvo otjelovljenje slobode. Shvaćanje svije¬ ta kao proizvodu ljudske djelatnosti i spoznaje odsada postaje (pokretnom snagom Hegelovog sistema. posebno protivurječi sveopćemu. 307. iako ne znači više nego život. 1921. upotrebljava termin duh (Geist) da bi označio sjedinjenje ovih raznovrsnih pokušaja. i oni ograničavaju njegovo slobodno samo-ozbiljenje. ono može savladati svoju ograničenost pomoću sile koju kao živ subjekt posjeduje. jedin¬ stvo »subjekta«. međutim.. Samo čovjek. 144. Posredo¬ vanje je prava funkcija živoga bića kao zbiljskoga subjekta. u krajnjoj liniji. drugim riječima. Hegelov iskaz podrazumijeva da postoji distinkcija između »bitka« (Sein) i bića (Seiendes). Svaki je neživi predmet. U životu. Str. Živo se. Svaki živi pojedinac također je očitovanje cje¬ line života. " Theologische Jugendschriften. »Život« nije najnapredniji filozofski pojam do kojega je do¬ šao Hegel u svom prvom razdoblju. Povijest zapadne filozofije počela je sa istom distink14 1 5 1 6 Ibid.. Na ovom ranom stupnju otkrivamo već crte kasnije dijalektičke teorije društva.. što znači spoznaju mogućnosti i subjekta i objekta. str. i dalje. 347. Život je najprije slijed određujućih »objek¬ tivnih« uvjeta — objektivnih jer ih živi subjekt nalazi izvan se¬ be. sastoji se iz stalnog uvlačenja tih vanjskih uv¬ jeta u trajno jedinstvo subjekta. Život se od svih drugih načina bitka bitno razlikuje svojim jedinstvenim odnosom prema svojim odredbama i prema svije¬ tu kao cjelini. Ne predstavljaju. Nadalje. Theologische Jugendschriften daju još jedan pojam koji uka¬ zuju na Hegelovu kasniju logiku. A istina koju on zna ne oslobađa samo njegove vlastite mo¬ gućnosti. u tome razli¬ kuje od neživog. zato. pretpostavlja spoznaju istine. Ali. međutim. zahvaljujući svojoj spoznaji. 383. djelo subjektova slobod¬ nog shvaćanja i djelatnosti. život13. nije nqposredno i »pri¬ rodno«. . spona 'je' u svakom sta¬ vu izražava sjedinjenje subjekta i predikata. Jedinstvo života. nego i mogućnosti prirode. Adekvatna interpretacija ovog iskaza zahtijevala bi is¬ crpno razmatranje osnovnih promjena u evropskoj filozofija i poslije Aristotela. međutim. Str. Duh je u biti ista sjedinjujuća snaga kao i život. — Duh je živi duh koji sjedinjuje raznolikost kako bi ova postala živa15. drugim riječima. Ovo Hegel ilustrira misijom Ivana Krstitelja.

Kada bi takvo biće opstojalo. vidljive mogućnosti nisu bile ostvarene ni u društvu ni u prirodi. A ovo bivstvovanje kojemu pridajemo nije neka posebna stvar u svijetu. Aristotelovo shvaćanje da je um istinski bitak provedeno je tako da je taj bitak odvojen od ostalog svijeta. 384. koja je napravljena kao odgovor na pitanje: »što je Bi¬ tak?« — pitanje koje nadahnjivalo grčku filozofiju od Pamenida do Aristotela. pridaje¬ mo mu bivstvovanje. već bi ono samo bilo potpuno u svakom trenutku svoga opstojanja. Ali o sva¬ kom takvom biću izričemo da je takvo i takvo. koja se potpuno izgubila u formalističkoj tradiciji aristotelizma. Ovo ukazuje na činjenicu da mo¬ ra biti nekog bića — kao takvog koje se razlikuje od svakog od¬ ređenog bivstvovanja. da svijet. a ljudi nisu bili slobodni subjekti svojih života. tako da je to ispunjenje smješteno u djelatnost koja je bila najnezavisnija od vladajueeg nesuglasja zbilje. Aristotel je bio prvi koji ovo biće kao takvo. oslobođena iskrivljavanja metafizičke dogme i povezana sa sveprisutnim zahtjevom moder¬ nog racionalizma da se svijet pretvori u medij subjekta koji se slobodno razvija. Podizanje carstva duha na položaj jedinog područja slobode i uma bilo je uslovljeno jednim svijetom anarhije i kmetstva. da tako kažemo. čitavo njegovo opstojanje sa¬ stojalo bi se u mišljenju. Svako je biće oko nas određeno: neki kamen. Hegel završava svoj prikaz u Enciklopediji filozofskih zna¬ nosti odlomkom iz Aristotelove Metafizike u kojemu se tumači kako je istinski bitak um. i kao takva odražava ljudski uvid u najopćije ustrojstvo zbilje. Ovo shvaćanje usko je povezano sa zbiljom koja ne pruža nikakvo odgovarajuće ispunjenje pravih mogućnosti ljudi i stva¬ ri. neka sprava. tako da se može zvati onim »jednim« zbiljskim u svoj raznoliko¬ sti određenih bivanja. Istinski bitak je istinsko kretanje. jest bit. neki događaj itd. Bivanje znači sjedinjavanje. Jer. mišljenje »zahva¬ ća« i drži predmet kao misao. a sjedinjavanje znači kretanje. pak. »božju supstanciju«. 4 Um i revolucija . Hegelova filozofija je u jednom širokom smislu reinterpretacija Aristotelove ontologije. Različiti na¬ čini bića predstavljaju različite načine sjedinjujućih antagonistič¬ kih odnosa. u strogom smislu.48 HERBERT MARCUSE HEGEL0V1 MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 49 čijom. a ovo potonje je djelatnost savršenog sjedinja¬ vanja subjekta sa svojim objektom. neka životinja. se kreće ili razvija po najvišem tipu bilo bi čista Ono ne bi imalo građe ostvarivanja izvan samoga sebe niti tuđe sebi. nije smatrao posebnim me¬ tafizičkim entitetom. Ovo nije značajno samo kao puka ilu¬ stracija. njihov supstrat. a um poima um. nije niti uzrok miti tvorac svijeta. Prema Aristotelu. čime se misli konkretna individualna stvar. Kre¬ tanje. Hegel utjelovljuje osnovni aristotelovski pojam u svoju filozofi¬ ju: »Različiti načini bića su više ili manje potpuna sjedinjenja«17. Biće koje 17 Str. nije čudno što su bili isti osnovni pojmovi aristotelovske i hegelovske ontologije. Biće kao takvo je ono što sva posebna bića imaju zajedničko i ono je. »najzbiljskije«. ima jedna distinkcija koja prolazi kroz čitavo područ¬ je bića između biti i njezinih različitih slučajnih stanja i modifikacija Zbiljski bitak. imanja svojstva i organičenja itd. oni se tiču različitih načina postojanja u toku pro¬ mjena. S obzirom da je ontologija doktrina najopćijih oblika bitka. organska kao i neorganska. život uma je najviši život i najviše dobro na svijetu. Subjekt čija je samodjelatnost misao nema nikakvog otuđenog ni vanjskog predmeta. ukratko. nastajanja i nestajanja. nego procesom ili kretanjem preko kojega se svako posebno biće oblikuje u ono što zbiljski jest. Ta tradicija djeluje u Hegelovoj Logici. to jest. nego je zajedničko svim posebnim bićima kojima se može pridati. Odatle je bilo razmjerno lako uzeti ovaj najopćiji bitak kao »bit svega bivajućeg«. Aristo¬ tel procjenjuje tipove kretanja tako da je najviši tip onaj u ko¬ jemu je svaka pojedina mogućnost potpuno ozbiljena. neka kuća. Aristotel određuje u smislu mogućnosti i zbilje. i tako spo¬ jiti ontologiju sa teologijom. Hegel je bio prvi koji je otkrio izvanredno dinamički karakter aristotelovske metafizike. Ove povijesne okolnosti još su vladale u Hegelovo vrijeme. Pojedinačna stvar je subjekt ili supstancija. a opet se može pridati bilo kojem biću. koja je postojana u toku jednog kretanja u kojemu sjedinjuje i drži na okupu različita stanja i faze njegove egzistencije. postane zbilja uma. koja čitavo biće tretira kao proces i kretanje — dinamiku. Istinski Bitak je zato misao i um. Ljudski um samo je slaba kopija ovog Usprkos tomu. koje se pridaje podjednako svakom određenom biću. i on je njegov prvi pokretač samo preko zamršenog sistema posrednika. Raz¬ ni tipovi kretanja označavaju različite načine ostvarivanja mo¬ gućnosti koje su unutrašnje u biti ili stvari kolja se kreće.

Hegel je smatrao da se filozofija javlja iz sveobuhvatnih protivurječja. slobode i nužnosti«. Može biti sa njima spojeno i sastavlje¬ no. Kant je napravio osnovnu distinkciju 1 između uma (Vernunft) i razuma (Verstand). Hegel je počeo svoju sveučilišnu karijeru u Jeni. Sve je identično sa sobom i ni sa čim drugim. u naijopćijem obliku. str. Mišlje¬ nje je moglo shvatiti svijet kao utvrđeni sistem izoliranih stvari i nerazrješivih suprotnosti tek kada je svijet postao zbilja odvo¬ jena od istinskih potreba i nuždi čovječanstva. tako¬ đer omeđenim entitetima. Hegel je ovim poj¬ movima dao novo značenje i učinio ih ishodištem svoje metode. sasvim prirodno. a neka druga stvar stupa na njegovo mjesto. Operacije razu¬ ma daju uobičajeni tip mišljenja. Kao što smo vidjeli. koja je tada bila filozofski centar Nemačke. Kada crveni lakmusov papir postaje modar. Ope¬ racije razuma tako dijele svijet i bezbrojne polaritete. Stvari se. Jedna nije druga i nikada ne može postati druga. djetinj¬ stvo i muškost vječito ostaju kao nepomirljive suprotnosti. godine. zamjenjuje se svojstvima muškosti. str. kojim uprav¬ lja načelo identiteta i suprotnosti. dakle. Zato su. a Schelling je bio imenovan profeso¬ rom godine 1798. Entitet koji je na takav način izoliran i omeđen Hegel naziva »konačnim« (das Endliche). i on je svo¬ je probleme formulirao na način filozofskoga raspravljanja nje¬ mačkih idealista. koji se kao takav odnosi prema drugim. koje su sve međusobno razgraničene. duše i tijela. svijetlo i tamno. Hegelovi prvi filozofski članci bili usredotočeni na doktrine Kanta. u koja je bačeno ljudsko opstojanje. i bave se njima. Pojam i širenje ove vrste mišljenja Hegel spaja sa porijek¬ lom i prevlašću izvjesnih odnosa u ljudskom životu2. Pojmovi koji se razvijaju iz tih poče¬ taka i sudovi sastavljeni od tih pojmova obilježavaju izolirane stvari i utvrđene odnose između tih stvari. kao i njihova svojstva. Antagoniz¬ mi »izolirane refleksije« izražavaju stvarne antagonizme. Ona su oblikovala povijest filozofije kao povijest osnovnih protivurječnosti. Prvi pojam što ga je Hegel podvrgao dijalektičkoj interpre¬ taciji bio je pojam uma. nešto ovdje i sada opstojeće prestaje biti ovdje i sada. doduše.. PREMA SISTEMU FILOZOFIJE (1800—1802) 1. a drugo se javlja na nje¬ govo mjesto. Kantova društvena i pravna filozofija. a njegovo revolucioniranje filozofije u njegove tri Kritike uma još uvijek je vršilo svjež utjecaj na intelektualni ži¬ vot. 14—15. Fichte je tamo naučavao do 1799. Fichtea i Schellinga. a Hegel upotrebljava izraz »izolirana refleksija« (isolierte Reflection) da bi označio način na koji razum oblikuje i spaja svoje polazne pojmove. mijenjaju. »subjektivnosti i objektivnosti«1. »inteligencije i prirode« i. ali nikada ne gubi vlastiti identitet i ne postaje drugo nego što jest. Svaka je stvar jasno omeđen entitet. onda jedno svojstvo ili odredba nestaje. Za njega je distinkcija između razuma i uma isto kao ona izme¬ đu zdravog razuma i spekulativnog mišljenja. protivurječnosti koje su se nedavno bile javile kao protivurječnosti između »uma i osjetilnosti« (Sinnlichkeit). a koje je sada Hegel razriješio u svojoj dijalektičkoj analizi. svojstava djetinjstva. Kada dijete postaje čovjek niz svojstava. njegova Metaphysik der Sitten (Metafizika etičnosti) bila je objavljena godine 1799. poima svijet konačnih entiteta. Erste Druckschriften. Svijet se uzima kao mnoštvo određenih stvari. Razum. 13. ili se dan mi¬ jenja u noć. protivurječnosti između »duha i tvari. PRVI FILOZOFSKI SPISI Godine 1801.PREMA SISTEMU FILOZOFIJE 51 II. a po svom samoidentitetu suprotstavljeno je svima drugim stvarima. ali kada se to događa. . Indi¬ vidualne odredbe isključuju jedna drugu kao da su atomi ili monade. vjere i razuma. koji vlada u svakodnevnom ži¬ votu kao i u znanosti. Ovo su bili upravo poj¬ movi koji su ležali u korijenu Kantove Kritike čistog uma. Ibid. Crveno i modro.

per contra. Sistem izoliranih. nego metodom pojmovnog spoznavanja kojom se ispituje proces u ko¬ jem je svaki oblik postao ono što jest. 16. a prvi je uvjet za to napušta¬ nje zdravog razuma i pukog razumijevanja u korist »spekulativ¬ nog mišljenja«. da¬ kle. proizve¬ denih operacijama razuma mora se priznati za ono što jest: »loš« oblik zbilje. tako da apsolutna zbilja nije ni u jednoj tački slična konačnome svijetu. Ovaj rezultat ne postiže se nekim procesom mističke intuicije. Dok su zdrav razum i razumijevanje zamjećivali izolirane en¬ titete. Do njega dolazi samo ako se spoznaja svjesno stavi u pokret.9 koje je inherentan cilj uma. Spekulativno mišljenje uspoređuje prividni ili dati oblik stvari s mogućnostima tih istih stvari. koje nisu »da¬ te« s jednakom izvjesnošću i stabilnošću kao predmeti osjeta. što ga Hegel označava kao »slobod¬ no nasljeđe« svake istinske filozofije8. »Carstvo slobode«. nego »kao jedno postajanje. taj antagonizam treba da se razriješi. 18. iako je njihov sadržaj sačuvan u višem i »zbiljskijem« obliku bića. 5 Str. str. Tako je on upravo suprotan zbilji kakvu opožaju zdravi razum i razumijevanje. str. Kako se to može provesti? Prvo. 22. time što će se subjekt izigrati protiv objek¬ tivnog svijeta. 10 Ibid. str. i time raz¬ likuje njihovu bit od njihovog slučajnog stanja egzistencije. carstvo ograničenja i kmetstva. 9 »Differenz des Fichteschen und Schellingschen Svstems«. nepovjerenje prema činjeničnom autoritetu. Prvi kritizira i nadomješta čvrste suprotnosti što ih 3 je stvorio potonji. Jedin¬ stvo koje leži u osnovi antagonizama mora se shvatiti i pojmiti umom koji ima zadaću da u istinskome jedinstvu pomiri suprot¬ nosti i da ih »poništi«. str. konačno stanje stvari. dakle. um zapaža »iden¬ tičnost suprotnosti«. Zdrav razum pogrešno zamjenjuje slučajnu pojavu stvari s nji¬ hovom biti.. 22—3. Na tom stupnju svoga filozofskog razvitka on taj apsolut može opisati negativno. međutim. Ispunjenje zadaće uma u isto bi vrijeme značilo obnovu izgubljenog jedinstva u društvenim odnosima lju¬ di. pogled »ravnodušne sigurnosti« 4 . Za razliku od razuma. U konačnoj zbilji ne može se slobodni subjekt izolirati od objektivnog svijeta. kao i svi drugi što ih je stvorio razum. a »svaki pojedinac ima značenje i smisao samo u svom od¬ nosu prema totalitetu«10. Proces sjedinjavanja suprot¬ nosti dodiruje sve dijelove i završava tek kada je um »organizi¬ rao« cjelinu tako da »svaki dio opstoji samo u odnosu na cjeli¬ nu«. ne može se postići. suprotstavljenih stvari. ' »Verhaltnis des Skeptizismus zur Philosophie« (Odnos skepti¬ cizma prema filozofiji). Zadovoljstvo datim stanjem zbilje i prihvaćanje njegovih utvrđenih i čvrstih odnosa čine ljude rav¬ nodušnim prema još neozbiljenim mogućnostima. Hegel insistira na tome da jedino ova vrsta miš¬ ljenja može prodrijeti dalje od iskrivljavajućih mehanizama vladajućeg stanja bića. kojom su filozofija i književnost općenito slobodu učinile unutrašnjom vrijednošću. nego ih preobražava tako da pre¬ staju opstojavati kao suprotnosti. koju treba ozbiljiti unutar same duše). ' Str. 14. Prvi je kriterij uma. kaže Hegel. Spekulativno mišljenje poima »intelektualni i materijalni svijet« ne kao totalitet utvr¬ đenih i čvrstih odnosa. potkapanjem lažne sigurnosti koju pružaju zamjedbe i postupci razu¬ ma. Konačnu zbilju u kojoj su antagonizmi razriješeni Hegel na¬ ziva »apsolutom«. a potonjemu ostaviti područje slijepe nužnosti (Hegel ovdje udara protiv važnog mehanizma »pounutrivanja« ili introverzije. on »negira« zdravorazumsku zbilju u svim pojedinostima. 21.52 HERBERT MARCUSE PREMA SISTEMU FILOZOFIJE 53 Izolacija i suprotstavljanje nisu. um pokreće potreba da »uspostavi to¬ talitet« 3 . 175. kako su to mi¬ slili Kant i Fichte.. a njegovo bi¬ će kao proizvod i kao proizvođenje« 6 .. Takvo nepovje¬ renje je zbiljski skepticizam. i uporan je u vjerovanju da postoji neposredan iden¬ titet biti i egzistencije 5 . Odnos između dija¬ lektičkog mišljenja (uma) i izolirajuće refleksije (razuma) jasno je određen. Identitet biti i egzistencije. 7 Str. Svijet ne smije ostati kompleks čvrstih različitosti. On potkapa »sigurnost« zdravog razuma i po¬ kazuje da »ono što zdravi razum smatra neposredno izvjesnim nema za filozofiju nikakvu zbiljnost7«. cit. 4 Str. što će se autonomnoj ličnosti pridati sva sloboda koja nedostaje vanjskome svijetu. Ono što Hegel naziva spekulativnim mišljenjem zapravo je njegov najraniji prikaz dijalektičke metode. 22. On identičnost ne proizvodi procesom spa¬ janja i slaganja suprotnosti. nikakva ko¬ načna zbilja. Zdravorazumski pogled je »ravnodušan« i »siguran«. Ibid. koji su stajali jedni nasuprot drugima. u op. . Oblik zbilje koji je neposredno dat nije. može proizići samo iz postojanog napora uma da ga stvori.

54

HERBERT MARCUSE

PREMA SISTEMU FILOZOFIJE

55

Totalitet pojmova i spoznaja uma predstavlja jedino apsolut. Stoga je um potpuno pred nama samo u obliku sveobuhvatne »organizacije stavova i intuicija«, to jest kao »sistem«11. Konkret¬ ni značaj ovih ideja objasnit ćemo u idućem poglavlju. Tu, u svo¬ jim prvim filozofskim spisima, Hegel hotimice naglašava negativ¬ nu funkciju uma i njegovo razaranje utvrđenog i sigurnog svijeta zdravo razuma i razumijevanja. Apsolut spominje kao »noć« ili »ništa«12, da bi ga suprotstavio jasno određenim predmetima sva¬ kodnevnog života. Um znači »apsolutno uništenje« zdravorazumskog svijeta13. Jer, kao što smo već kazali, borba protiv zdravog razuma je početak spekulativnog mišljenja, a gubitak svakodnev¬ ne sigurnosti je porijeklo filozofije. Hegel dalje razjašnjava svoju poziciju u članku »Glauben und Wissen«, u kojemu suprotstavlja svoje zaključke onima u Kantovoj Kritici čistog uma. Empirično načelo, koje je Kant zadržao time što je um učinio zavisnim od »datih« predmeta iskustva, ovdje je potpuno odbačeno. Kod Kanta, kaže Hegel, um je ogra¬ ničen na unutrašnje carstvo duha i nema moći nad »stvarima po sebi«. Drugim riječima, uistinu nije um, nego je razum onaj koji zapravo vlada u kantovskoj filozofiji. S druge strane Hegel posebno spominje činjenicu da je Kant u mnogim tačkama prevladao tu ograničenost. Na primjer, ideja jednog »izvornog sintetičnog jedinstva apercepcije« priznaje Hegelova vlastita načela o izvornom identitetu suprotnosti14, jer je »sintetičko jedinstvo« u stvari, djelatnost kojom se antagonizam između subjeka i objekta proizvodi i istovremeno prevladava. Zato Kantova filozofija »sadrži istinski oblik mišljenja«, utoliko što se radi o ovom pojmu, naime o trijadi subjekta, objekta i njihove sinteze15. Ovo je prvo mjesto na kojem Hegel tvrdi da je trijada (Triplizitat) istinski oblik mišljenja. On to ne iznosi kao praznu šemu teze, antiteze i sinteze, nego kao dinamičko jedinstvo suprot¬ nosti. To je pravi oblik mišljenja, jer je pravi oblik jedne zbilje u kojoj je svako biće sintetičko jedinstvo antagonističkih uslova. Str. 25, 34—5. Str. 16. 13 Str. 17. 14 »Glauben und Wissen« (Vjera i znanje), u op. cit., str. 240. 15 Ibid., str. 247.
1 2 11

Tradicionalna logika priznala je ovu činjenicu time što je prikazala oblik suda kao S je P. Već smo nagovijestili Hegelovu interpretaciju ovog oblika. Da bismo znali što neka stvar doista jeste, moramo poći dalje od njezinog neposrednog datog stanja (S je S) i slijediti dalje proces u kojemu ona postaje nešto drugo nego što ona jest (P). U procesu postojanja P, S, međutim, i da¬ lje ostaje S. Njezina zbilja je čitava dinamika njezinog pretvara¬ nja u nešto drugo i njezinog sjedinjavanja sa svojim »drugim«. Dijalektička šema predstavlja, dakle, svijet prožet negativnošću, svijet u kojemu je sve nešto drugo što zbiljski jest, i u kojemu suprotnost i protivurječnost sačinjavaju zakon napretka. Time je ona i »istina« toga svijeta. 2. PRVI POLITIČKI SPISI Kritički interesi dijalektičke filozofije jasno su ilustrirani Hegelovim značajnim političkim brošurama toga razdoblja. One pokazuju da je položaj u kojemu se njemački Reich našao na¬ kon svog bezuspješnog rata sa Francuskom Republikom imao svoje mjesto u korijenu Hegelovih ranih djela. Sveopće protivurječnosti koje, prema Hegelu, nadahnjuju fi¬ lozofiju, opstoje konkretno u antagonizmima i neslozi među broj¬ nim državama i državicama Njemačke i između svake od ovih i Reicha. »Izolacija« koju je Hegel pokazao u svojim filozofskim člancima očevidna je u tvrdokornosti kojom ne samo svaki stalež, nego, praktički, i svaki pojedinac slijedi svoj posebni interes, bez ikakvog obzira na cjelinu. »Gubitak jedinstva«, koji je posljedica toga, sveo je carsku silu na potpunu nemoć i učinio Reich lakim plijenom svakog agresora. Njemačka više nije država... Ako bi Njemačku još trebalo zvati državom, njezina sadašnja situacija propadanja mogla bi se zvati samo anarhijom, kad ne bi bilo činjenice da su se njezini sastavni dijelovi uspostavili kao države. Jedino sjeća¬ nje na prošlu povezanost, a ne neki stvarni savez, daje im izgled jedinstva... U svom ratu sa Francuskom Republikom Njemačka je otkrila da više nije država... Očiti rezultat ovog rata je gubitak nekih najljepših njemačkih zemalja i neko¬ liko milijuna njezinih stanovnika, javni dug (na jugu još ve¬ ći nego na sjeveru), koji agoniju rata unosi u mirno doba, —

56

HERBERT MARCUSE

PREMA SISTEMU FILOZOFIJE

57

dakle, takav rezultat da će, uz one države što su pale pod vlast pobjednika i stranih zakona i morala, mnoge izgubiti još i svoje najveće dobro, to jest svoju nezavisnost16. Hegel zatim ispituje osnovu toga raspadanja. On nalazi da nje¬ mački ustav više ne odgovara zbiljskom društvenom i ekonom¬ skom stanju naroda. Ustav je preostatak jednog starog feudalnog poretka, kojega je odavna zamijenio drugi poredak, poredak individualističkog društva.17. Zadržavanje starog oblika ustava pred licem radikalnih promjena koje su se zbile u svim društvenim od¬ nosima znači, zapravo, održavanje jednog datog stanja samo za¬ to što je dato. Takva praksa suprotna je svakom mjerilu i zapo¬ vijesti uma. Vladajuće uređenje života u oštrom je sukobu sa željama i potrebama društva; ono je izgubilo »svu svoju moć i čitavo svoje dostojanstvo« i postalo »čisto negativno«18. A ono što ustrojava u tom »tek empiričkom načinu«, a da ni¬ je »prilagođeno ideji uma«, ne može se smatrati »zbiljskim«, ka¬ že Hegel19. Politički sistem mora biti razoren i preobražen u no¬ vi racionalni poredak. Ovakav preobražaj ne može se izvršiti bez nasilja. Krajnji realizam Hegelove pozicije prodire i kroz idealistički okvir i terminologiju. »Pojam nužnosti i njezino sagledavanje preslabi su da bi izazvali djelatnost. Pojam i sagledavanje po¬ praćeni su tolikim nepovjerenjem da moraju biti opravdani po¬ moću nasilja; tek onda im se čovjek podvrgava«20. Pojam se mo¬ že opravdati nasiljem samo utoliko što izražava zbiljsku prirod¬ nu silu koja je sazrela u krilu opstojećeg poretka. Pojam protivurječi zbilji kada je ova postala u sebi protivurječna. Hegel ka¬ že da misao može uspješno napasti neki vladajući društveni si¬ stem samo kao je ovaj oblik došao u otvoreno protivurječje sa svojom vlastitom »istinom«21, drugim riječima, ako više ne može ispunjavati zahtjeve svojih vlastitih sadržaja. Hegel smatra da je to slučaj sa Njemačkom. Tamo pobornici novoga predstavljaju povijesne snage koje su prerasle stari sistem. Država, koja bi " »Die Verfassung Deutschlands« (Njemački Ustav), u Schriften zur Politik und Rechtsphilosophie, str. 3—4. 17 Ibid., str. 7, bilješka. 1 8 Str. 139. " Str. 3. 20 Str. 136. 21 Str. 140.

trebala da podržava interese svojih članova u odgovarajućem umstvenom obliku — jer bi samo takav bio njezina »istina«, — to ne čini. Zato upravljači države govore neistinu kada svoj položaj brane u ime zajedničkog interesa22. Njihovi neprijatelji, a ne oni, predstavljaju zajednički interes, a njihov pojam, ideja novog po¬ retka, koju podržavaju nije puki ideal, nego izraz jedne zbilje koja više neće izdržati u vladajućem poretku. Hegelova poanta jest da stari poredak treba nadomjestiti jed¬ nom »istinskom zajednicom« (Allgemeinheit). Allgemeinheit zna¬ či, u isto vrijeme, prvo, društvo u kojemu su svi posebni i poje¬ dinačni interesi sastavljeni u cjelinu, tako da se zbiljski društve¬ ni organizam koji odatle proizlazi podudara sa zajedničkim inte¬ resom (zajednicom), i drugo, totalitet u kojemu su svi različiti, izolirani pojmovi sliveni i sastavljeni tako da svoj značaj popri¬ maju od svog odnosa prema cjelini (općenitosti). Drugo značenje je očevidno dopuna prvoga. Baš kao što pojam raspadanja u području spoznaje izražava opstojeće raspadanje ljudskih odno¬ sa u društvu, tako filozofska integracija odgovara društvenoj fi¬ lozofskoj integraciji. Sveopćost uma, predstavljena apsolutnim, filozofska je dopuna društvene zajednice u kojoj su svi posebni interesi sjedinjeni u cjelinu. Zbiljska država, smatra Hegel, institucionalizira zajednički interes i brani ga u svim vanjskim i unutrašnjim sukobima23. Nje¬ mački Reich, izjavljuje Hegel, nema taj karakter. Političke sile i prava nisu javne dužnosti uvedene u skladu sa organizacijom cjeline, niti su postupci i dužnosti pojedin¬ ca određeni potrebama cjeline. Svaki određeni dio političke hijerarhije, svaka kneževska kuća, svako imanje, grad, korpo¬ racija itd., ukratko, svatko tko ima prava i dužnosti prema državi stekao ih je svojom vlastitom silom. Država, s obzi¬ rom na krnjenje njezine vlastite moći, ne može učiniti ništa nego da potvrdi da je lišena svoje moći.. .24 Hegel tumači slom njemačke države time što suprotstavlja feudalni sistem novom poretku individualističkog društva, koje ga je nadomjestilo. Pojava kasnijeg društvenog poretka objašnja¬ va se pomoću razvitka privatne svojine. Puni feudalni sistem slo22 23 24

Ibid. Str. 13, 17—18. Str. 10.

58

HERBERT MARCUSE

PREMA SISTEMU FILOZOFIJE

59

žio je posebne interese različitih staleža u jednu istinsku zajed¬ nicu. Sloboda grupe ili pojedinca nisu bile bitno suprotstavljene slobodi cjeline. Međutim, u moderna vremena »isključiva svoji¬ na« potpuno je međusobno izolirala jedne od drugih posebne po¬ trebe.25 Ljudi govore o općenitosti privatne svojine, kao da je ona zajednička cijelom društvu, te kao da je ona time, možda, integrirajuće jedinstvo. Ali ova općenitost, kaže Hegel, samo je ap¬ straktna pravna fikcija, u zbilji privatna svojina ostaje »nešto izolirano«, što nema odnosa prema cjelini26. Jedino jedinstvo ko¬ je se može postići između vlasnika svojine je umjetno jedinstvo jednog općenito primijenjenog pravnog sistema. Zakoni, među¬ tim, samo ustaljuju i kodificiraju opstojeće anarhističke uslove privatne svojine i tako preobražavaju državu ili zajednicu u us¬ tanovu koja opstoji radi posebnih interesa. Svojina je opstojala prije zakona i ne izvire iz zakona. Ono što se već ranije privatno prisvojilo učinjeno je zakonitim pravom... Njemački ustavni za¬ kon zato je, u pravome smislu, privatni zakon, a politička prava su ozakonjeni oblici posjedovanja, »svojinska prava«27. Država u kojoj su antagonistički privatni interesi tako istaknuti na svim poljima ne može se nazivati istinskom zajednicom. Hegel, štaviše, izjavljuje da »borba za pretvaranje državne moći u privat¬ nu svojinu rastvara državu i dovodi do razaranja njezine sile«28. Država koju su obuzeli privatni interesi mora poprimiti, ipak, bar izgled istinske zajednice kako bi suzbila opće ratovanje i jed¬ nako obranila svojinska prava svih svojih članova. Zajednica ta¬ ko postaje nezavisna sila, uzdignuta iznad pojedinaca. »Svaki po¬ jedinac želi, putem državne sile, živjeti sa osiguranom svojinom. Državna sila čini mu se . . . nečim tuđim, što opstoji izvan nje¬ ga«29. Hegel je u ovom razdoblju svoju kritiku ustrojstva moder¬ noga društva doveo dotle da je stekao uvid u mehanizam kojim država postaje nezavisan entitet iznad pojedinaca i preko njih. Nekoliko je puta preradio brošuru o njemačkom ustavu, i ona u svom konačnom obliku pokazuje izrazito slabljenje njegovog kritičkog stava. Posebno, »viši« oblik države, koji treba da nado¬ mjesti zastarjeli oblik (za koji je primjer Njemačka), uzima ob25 Str. 9, bilješka. 2 " Str. 11, bilješka. 27 Ibid. 28 Str. 13. 29

lik apsolutne države ili države sile. Reforme koje Hegel traži sa¬ stoje se u stvaranju efikasne vojske Reicha, iščupane ispod kon¬ trole staleža i stavljene pod sjedinjenu komandu Carstva, i u centralizacija svih ureda, financija i zakona. Ideja jake centralizovane države, moramo primijetiti, bila je u to vrijeme napredna i težila je za oslobađanjem raspoloživih proizvodnih snaga koje su sputavali postojeći feudalni oblici. Četiri decenije kasnije, Marx je u svojoj kritičkoj povijesti moderne države naglasio da centra¬ lizirana apsolutistička država znači bitan napredak prema feudal¬ nim ili polufeudalnim državnim oblicima. Prema tome, prijedlog za uspostavljanje jedne takve apsolutne države nije po sebi znak da je slabio Hegelov kritički stav. Slabljenje primjećujemo više u zaključcima koje Hegel izvlači iz svog pojma apsolutne države. Ove ćemo zaključke ukratko prikazati. U članku o njemačkom ustavu javlja se, po prvi puta u Hegelovoj formulaciji, izrazito podređivanje prava moći. Hegel je želio svoju centraliziranu državu osloboditi svih mogućih ogra¬ ničenja koja bi mogla spriječiti njezinu efikasnost, pa je zato u interesu države dao prednost pred važenjem prava. Ta se činje¬ nica jasno pokazuje Hegelovim primjedbama o vanjskoj politici njegove idealne države. Pravo, kaže on, spada u »interes države«, koji je dodijeljen i odobren državi putem ugovora sa drugim državama30. U kon¬ stelacijama sila, koje se stalno mijenjaju, interes jedne države mora se, prije ili kasnije, sudariti sa interesom neke druge dr¬ žave. Pravo se time suočava sa pravom. Rat, »ili što već bude«, mora tada odlučiti ne koje je pravo istinito i pravedno, »jer obje strane imaju svoje istinsko pravo, nego koje će pravo popustiti drugome«31. Istu temu, opširno razrađenu, naći ćemo u Filozofiji prava. Dalji zaiključaik izveden iz shvaćanja o državnoj sili je nova in¬ terpretacija slobode. Zadržana je osnovna ideja da konačna slo¬ boda pojedinca neće protivuriječiti konačnoj slobodi cjeline, ne¬ go će se ispuniti samo unutar cjeline i preko nje. Hegel je ovaj momenat jako naglasio u svom članku o razlici između Fichteova i Sohelingova sistema, u kojemu je rekao da zajednica koja se potčinjava mjerilima uma mora biti shvaćena »ne kao ograniče¬ nje istinske slobode pojedinca, nego kao njezino proširenje. Naj30 31

Str. 18, bilješka.

Str. 100. Str. 101.

'Nećemo se baviti konkretnim društvenim i ekonomskim poj¬ movima kojima Hegel ispunjava ovu skicu. te konačno država. svojine i zakona. u »opći rad« (ge¬ neral labor) koji djeluje da bi se proizvela roba za tržište.60 HERBERT MARCUSE PREMA SISTEMU FILOZOFIJE 61 viša zajednica je najviša sloboda. jer imaju zajednički interes. str. Međutim. i dalje. i dalje. bavi se razvitkom »kulture«. u svojoj vlasti i u vršenju te vlasti«32. kao i svi drugi nacrti Filozofije duha. 3.35 He¬ gel naziva ovaj posljednji rad »apstraktnim i kvantitativnim« i čini ga odgovornim za rastuću nejednakost ljudi i bogatstva. str. tj. ili ih želi. 34 35 Erste Druckschriften. on ih upotrebljava da bi zadovoljio svoje potrebe. Pojedinac zapaža predmete svoje okoline kao stvari koje su mu potrebne. Sistem etičnosti. Taj nacrt. religija i filozofski sistem opstoje i djeluju kao sastavni dio čovjekova vlastitog bića. trošeći ih i »poništavajući« kao hranu. Ovaj stu¬ panj pretpostavlja svjesno udruživanje pojedinaca koji su svoju djelatnost organizirali na nekom planu podjele rada. piće itd34. Razvitak kulture pokazuje određene stupnjeve koji označa¬ vaju različite razine odnosa između čovjeka i njegovog svijeta. nego čuvajući ih kao trajna sredstva za produljivanje života. ili do nje¬ zinog potčinjavanja nužnosti. 65. od ko¬ jih svaki predstavlja napredak prema drugome u ispunjavanju za¬ daće. Integralno djeluje prvo obitelj. a pod tim se podrazumijeva totalitet čov¬ jekovih svjesnih. njihove pre¬ dodžbe i želje rukovode se pojmovima pod čijim su utjecajem i koji su im zajednički. zatim društvene ustanove rada. učinio prvi ko¬ rak koji vodi do identificiranja slobode sa nužnošću. prema tome. Oblici udruživanja razlikuju se prema raznim stupnjevima in¬ tegracije koji se u njima postižu. međutim. Str. on. 430. kao što ćemo vidjeti. I. Novi element žrtve i potčinjavanja sada zasjenjuje raniju ide¬ ju da interesi pojedinca treba da budu potpuno sačuvani u cjelini. Oni su unutrašnje povezani sa ustrojstvom društva nad ko¬ jim vladaju. u postupnom izgrađivanju Hegelove filozofije. i u velikoj je mjeri odvojen od svojih izvornih povijesnih korijena. Kultura je carstvo duha. zapravo. Ocrtat ćemo njegovo opće ustroj¬ stvo i ograničiti interpretaciju na one dijelove koji otkrivaju bit¬ ne tendencije Hegelove filozofije. ovladavanja svijetom i prilagođiva¬ nja svijeta ljudskim potrebama i mogućnostima. pa se tako one približavaju općenitosti uma. jer ćemo ih opet su¬ sresti u jenskim nacrtima Filozofije duha. u studiji o njemačkom ustavu. Prvi stupanj je neposredan odnos iz¬ među izoliranog pojedinca i datih predmeta. 7. Neka društvena ili politička ustanova. Ovo je prvi korak prema zajednici u društvenom životu i prema općenitosti u području spoznaje. SISTEM ETIČNOSTI Otprilike u isto vrijeme Hegel je pisao prvi nacrt onog dije¬ la svog sistema koji je poznat kao Filozofija duha. U kulturnom procesu do¬ stignuta je viša razina kada ljudski rad oblikuje i organizira ob¬ jektivni svijet. str. Taj način rada preobražava posebni rad pojedinca. Ovdje samo želimo na¬ glasiti da Hegel opisuje razne društvene ustanove i odnose kao sistem protivurječnih snaga koji izvire iz načina društvenog ra¬ da. Dru¬ štvo je nesposobno da nadvlada antagonizme koji se razvijaju iz te nejednakosti. »sistem vlasti« mora se usredotočiti na tu zadaću. Opći je nacrt slijedeći. on je aktualno povijes¬ tan razvitak. ta¬ kozvani sistem etičnosti (System der Sittlichkeit). tako da postoji stalna proizvodnja kojom se nadomješta ono što je po¬ trošeno. U onoj mjeri u kojoj se pojedinci udružuju. 428—38. svrsishodnih djelatnosti u društvu. Schriften zur Politik. Oni predstavljaju mogu¬ će jedinstvo subjekata i objekata. kao proizvodi jednog racionalnog subjekta koji nastavlja u njima živjeti. Sam proces za¬ mišljen je kao ontološki i kao povijesna. umjetničko djelo. u njegovom konačnom sistemu. što ga ovaj vrši radi zadovoljavanja svojih ličnih potreba. razne načine poimanja svijeta. ontološki proces zadobiva sve veću i veću prevlast nad povijes32 33 nim. i to ne više naprosto poništavajući stvari. Sada. . Hegel doista izlaže tri razna sistema vlasti. a i napredovanje prema višim i istinitijim načinima bitka. Hegel je ovdje. Schriften zur Politik. jedan je od najtežih u njemačkoj filozofiji. kaže: »Tvrdokornost njemačkog karaktera ne dozvoljava pojedincima da svoje posebne interese žrtvuju društvu ili da ih sjedine u stvari zajedničkog interesa i nađu svoju slobodu u punom potčinjavanju višoj vlasti države«33.

koje je He¬ gel tražio da bude jedini cilj države. jer sama priroda ekonomskoga ustrojstva onemogućava uspostavljanje istinskog zajedničkog in¬ teresa. prirodni zakon pretpostavlja jednu čisto metafi¬ zičku koncepciju čovjeka.. 493. teorija društvenog ugovora ne uzima u obzir da zajednički inte¬ res ne može proizaći iz volje pojedinaca koji se takmiče i sukob¬ ljavaju. 492. Takve anarhičke vrste je i sam sistem vlasti. dovodi postojeće antagonizme u ravnotežu. 502. pošto je srž Hegelove analize da liberalističko društvo nužno rađa autoritarnu državu. Pretjerano bogatstvo ide ruku pod ruku sa pretjeranim siromaštvom. Hegel. Izbor tih atributa mijenja se prema promjenljivom apo¬ logetskom interesu određene doktrine.). Str. Hegelovo raspravljanje o raznim stupnjevima vlada36 37 38 39 40 41 Str. Str. Idući stupanj vlasti. Str. Hegel je jedva ocrtao treći sistem vladavine u tom nizu. koja treba da potisne sve veće antagonizme individualistič¬ kog društva. prikazan kao »sistem pravde«. da se pobrine da protivurječnosti unutar ekonomskog ustrojstva ne razore čitav sistem. doveo je do autoritarne dr¬ žave. ne može se potpuno ostvariti jer vlada ne može ukloniti sukobe između posebnih interesa. u op. u društvu ko¬ jim upravljaju najveća disciplina i vojna spremnost. 501. takva pobjeda ostaje nepotpuna dokle god vlada opća anarhija interesa. cit. primjenjuje ovu kritiku na polje po¬ litičke ekonomije. 496. Me¬ đutim. i u iskušavanju istinske vrijednosti po¬ jedinca u ratu«41. naime. 499. 329. ili bilo koje odgovarajuće političke or¬ ganizacije. konkretni odnosi privatne svojine. kako on kaže. koji je. Društvo mora savladati svoju »nesvjesnu i slijepu sudbinu«. Ono što vlada samo je »ne¬ svjestan slijep totalitet potreba i načina njihovog zadovoljenja«37. »Sila tuđa poje¬ dincu. ali samo kroz vladajuće svojinške odnose. veoma je značajno da je glavni pojam u tom razmatranju »disciplina« (Zucht). utemeljen na sistemu apstraktnog i kvalitativnog rada i na integraciji potreba putem razmjene roba. Hegel napada doktrinu prirodnoga zakona jer ona. Ovaj poredak ostaje. viine je konkretan opis razvoja od liberalnoga do autoritarnoga političkog sistema. Vrijednost proizvoda je »nezavis¬ na od pojedinca i podvrgava se stalnoj promjeni«36. osobito onaj dio stanovništva koji »je podvrgnut mehaničkom radu u tvornicama«38. poredak anarhije i iracionalnosti. i dalje.. Pojedinčev rad ne garan¬ tira mu da će njegove potrebe biti zadovoljene. pisan kratko vrijeme nakon nacrta »Sistema etičnosti«. Hegel ispituje tradicionalni sistem političke ekonomije i na¬ lazi da je on apologetska formulacija onih načela što upravljaju opstojećim društvenim sistemom. Po doktrini prirodnoga zakona čovjek je apstraktno biće. Vlast ovdje počiva na vršenju pravde. vjerojatno. Hegelov članak o Pri¬ rodnom zakonu42. koje se kasnije oprema proizvoljnim nizom atributa. Država mora preuzeti funkciju obiuzdavanja anarhičkog društvenog i ekonomskog procesa. tako. a čisto kvantitativan rad gura čovjeka »u stanje krajnjega barbarstva«. vladajući načini rada itd. opet. i u vježbanju za rad. Štaviše. Traženje istinske zajednice završava se. dati društveni po¬ redak. Načelo slobode. u skladu je sa apologetskom funkcijom prirodnog zalkona da se većina kvaliteta koje obilježavaju čovjekovo opstojanje u modernom svijetu ne uzima u obzir (npr. str. Prvi nacrt Hegelove društvene filozofije već je. objavio shvaćanje koje leži u osnovi čitavoga sistema. . Zadaća je države. kaže da je karak¬ ter tog sistema bitno negativan. Ovaj opis sadrži imanentnu kritiku liberalis¬ tičkoga društva. Str. Npr. »Velika disciplina izražena je u općem mo¬ ralu. opravdava sve opasne tendencije koje teže da državu pod¬ vrgnu antagonističkim interesima individualističkog društva. nesposoban je da afir¬ mira i uspostavi jednu umstvenu zajednicu. Str. upravljan slijepim eko42 »Ueber die \vissenschaftlichen Behandlungsarten des Naturrechts« (O vrstama znanstvene obrade prirodnog prava). ali ona iz¬ vršava zakon sa »potpunom ravnodušnošću prema odnosu u ko¬ jemu jedna stvar stoji prema potrebama nekog posebnog poje¬ dinca«39. dakle. prema kojoj on ostaje nemoćan« određuje hoće li se nje¬ gove potrebe zadovoljiti ili ne. Međutim.62 HERBERT MARCUSE PREMA SISTEMU FILOZOFIJE 63 Opća slaka društva je takva da je »sistem potreba« u njoj »sistem međusobne fizičke ovisnosti«. Dapače. u biti. Slobo¬ da se zato javlja samo u »sudnicama i u raspravama i presudama o parnicama«40. Istinsko je¬ dinstvo između pojedinačnog i zajedničkog interesa. da »su oni kojima se vlada iden¬ tični sa onima koji vladaju«.

negaciju. 1931. Njegovo opravdavanje jake države obrazlaže se time što je ona nužna dopuna antagonističkoga ustrojstva individualističkoga društva što ga on analizira. 1932. 1. G.64 HERBERT MARCUSE nomskim mehanizmima. u kojemu je svaki napredak samo povremeno sjedi¬ njenje suprotnosti. ograničavanje. od Aristotela nadalje. Hegel ga je formulirao u svojim predavanjima na sveučilištu u Jeni od 1802. Leipzig. — Jenenser Realphilosophie (Jen¬ ska filozofija zbilje) I (1803—-4). Lasson. J. ur. Je¬ nenser Realphilosophie. J. Leipzig. Hoffmeister. do 1806. godine. 1923. ur. metafizike. Filozofija prirode i Filozofija duha u po dva1. — ostaje poredak stalno ponavljanih antagonizama. Filozoifska tradicija. Leipzig. Jenenser (jenski) sistem. najopćijih oblika bitka. filozofije prirode i filozofije duha. Odlučili smo da se bavimo samo općim pravcem i organiza¬ cijom cjeline. -> Um i revolucija . kako ga zovu. Sa¬ držaj određenih pojmova raspravit će se kada stignemo do odgo¬ varajućih odjeljaka konačnoga sistema. prvi je Hegelov pot¬ puni sistem i sastoji se od logike. HEGELOV PRVI SISTEM 1802—1806. 1802). Hoffmeister. Hegelov zahtjev za jakom i nezavisnom drža¬ vom potječe iz njegovog uvida u nepomirljive suprotnosti moder¬ noga društva. LOGIKA Hegelova Logika izlaže ustrojstvo bitka kao takvog. III. II (1805—6). i načelima koja upravljaju razvitkom pojmova. Metaphysik und Naturphilosophie (Jenska Lo¬ gika. metafizika i filozofija prirode. Hegel je bio prvi koji je u Njemačkoj došao do tog uvida. tj. afirmaciju. ur. Ovdje citirano kao Jenenser Logik. Logika i Metafizika opstoje samo po jednom na¬ crtu. s obzi¬ rom da ne utječu na ustrojstvo cjeline. od kojih svaka predstavlja drugačiji stupanj obrade. Ova predavanja su tek nedavno redigirana po Hegelovim originalnim rukopisima i objavljena u tri sveske. nazivala je kategorijama pojmove koji obuhvaćaju slijedeće najopćije oblike: supstancu. Prilične vari¬ jacije kojih ima između njih ovdje će biti zanemarene. kvan1 Jenenser Logik.

poredati prema tome kako se bitno razlikuju od svojih pojmova. dakle. Razlog za tu prividnu heterogenost sadržaja možemo razum¬ jeti ako se sjetimo da se i Kant u svojoj Transcendentalnoj logici bavio ontologijom. jer nam pojam daje istinu o procesu koji je u objektivnome svijetu slijep i slučajan. Međusobni odnos i pokretljivost pojmova reproducira konkretni proces zbilje. još jedan unutrašnji odnos između pojma 1 predmeta koji on obuhvaća.66 HERBERT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 67 titet. kao i formalnom logikom. Različiti na¬ čini bitka mogu se. kao da su zbiljske stvari. i kako se jedna slučajna egzistencija pretvara u bitnu. Treba odgovoriti da se Hegelova Logika prvenstveno bavi oblicima i tipovima bitka kako ih shvaća mišljenje. Tako pojam.. sve opstoji manje ili više kao »subjekt«. Negacija je opet odredba. međutim. također postaje očigledno da stva¬ ri »ne egzistiraju u« svojoj istini. nego za¬ htijevaju i oblike mišljenja koji negiraju tradicionalne pojmove bitka i otkrivaju da je subjekt sama supstancija zbilje: čitava se konstrukcija može razumjeti samo u zrelom obliku koji joj je Hegel dao u »Znanosti logike«. Npr. kao naprosto »bića«. ili »bitka« u »bit«. ne djeluje spoznajući i ispunjava svoje mogućnosti na osnovi svoje vlastite snage shvaćanja. slobodna od svake subjek¬ tivnosti. ali kao što smo već vidjeli. Ona taj proces podnosi više pasivno. Tačni pojam čini prirodu nekog predmeta jasnu nama. U svom rastenju biljka. Oni su kvalitativno i kvantitativno povezani jedni sa drugima. također. koje tako prolazi kroz čitavo carstvo bitka. koji je sposoban u svojoj egzistenciji ozbljiti svoj pojam. Govori nam što je ta stvar u sebi. kao cvat. biljnom i životinjskom svijetu bića se bitno razlikuju od svojih pojmova. različitih od »po¬ java«. u drugu ruku. potencijalno. a cvat je određujuća negacija pupoljka. Hegelova Logika je onto¬ logija utoliko što se bavi takvim kategorijama. Kada Hegel. često je rečeno. raspravlja o prelazu kvan¬ titete u kvalitetu. vjerovao u jedinstvo mišljenja i bitka. a analiza tih veza nailazi na odnose koji se više ne mo¬ gu interpretirati kao objektivne kvalitete i kvantitete. Logika. uzajamnosti (re¬ ciprociteta). naš pojam vidi sje¬ me. Njihove mogućnosti ograničene su određujućim uvjetima u kojima stvari opstoje. Razlika je savladana samo u slučaju mislećeg subjekta. uzročnosti. proizvedena razvijanjem ranijih uvjeta. razmatrajući uz teo¬ rije suda kategorije supstancijalnosti. Ima. Mogućnosti su date u njegovu pojmu. također. njegovo shvaćanje jedinstva razlikuje se od Kantovog. Naš pojam (biljke. »subjekt« tog procesa. kvalitet. predstavlja zbiljski oblik predmeta. aktivno uspostavljajući time sebe kao »isto« u toku cijeloga mijenjanja. Tako načela mišljenja postaju. Namjera mu je da se bavi zbiljskim stvarima. po Hegelovom shvaćanju.. jer ono shvaća oblike bitka kao proizvode djelatnosti ljudskog razuma. on nastoji pokazati kako se. pretpostavlja identitet mišljenja i egzistencije. potencijalno kao pupoljak. da Hegelova filozofija stavlja pojmove u jedno neovisno carstvo. koji je hegelovska filozofija nastojala premostiti. mnoštvo itd. jedinstvo. Svako posebno što opstoji bitno je različito od onoga što bi moglo biti kad bi se njegove mogućnosti ostvarile. Stvari dosežu svoju istinu samo ako negiraju svoje određujuće uvjete. Kantovska filozofija ostavila je jaz između miš¬ ljenja i bitka. npr. i uvlači ih u više ili manje trajno jedinstvo svoga »ja«. Drugim riječima. te da im daje da se kreću i pretvaraju jedni u druge. načelima predme¬ ta mišljenja (pojava). Opstojeće bi imalo pravo biće kad bi . također. Tradicionalno razlikovanje formalne logike i opće metafizike (ontologije) za transcendentalni idealizam je besmisle¬ no. a pupoljak. ovdje ćemo se ograničiti samo na kratak opis osnovne šeme. sjedinjuje ob¬ jektivni i subjektivni svijet. pupoljak biljke je određujuća negacija sjemena. i zato ne¬ taknute umom. On je odbacio Kantov idealizam zbog toga što je ovaj pretpostavljao opstojanje »stvari po sebi«. i ostavio te »stvari« netaknute ljudskim duhom. u tom je pogledu formalna logika. Hegel je. Trebalo je da most bude naprav¬ ljen na taj način što bi se pretpostavilo jedno sveopće ustrojstvo svega bitka. kvantitativni entiteti pretvaraju u kvalitativne. možemo lako vidjeti zašto su lo¬ gika i metafizika u hegelovskom sistemu jedno. Smatra se. Ali. ili između subjekta a objekta. Ali njegova Logika se bavi i najopćijim oblicima mišljenja: pojmom. dok nam istina postaje očigledna. Ovaj zaključak je izvor osnovnih podjela u Hegelovoj Logici. Kad ovo imamo na umu. obuhvata da je opstojanje biljke unutrašnji proces razvitka. sudom i silo¬ gizmom. kada su zbiljski shvaćeni. Ovaj iskaz znači nešto samo utoliko što izjavljuje da kretanje mišljenja re¬ producira kretanje bitka i dovodi ga do njegovog istinskog ob¬ lika. Identično ustrojstvo kre¬ tanja. Bitak je imao biti proces u kojemu neka stvar »obu¬ hvaća« ili »shvaća« razna stanja svoje egzistencije. U neorganskom. Ona počinje pojmovima koji shvaćaju zbilju kao mnoštvo ob¬ jektivnih stvari.

koji važi za svaki pojam u Hegelovoj Logici. Prvo.4 Struthers. »Stol je smeđ« izražava. jer ne dozvoljavaju stvarima da budu ono što mogu biti. prev. Kvali¬ tete koje stvar ima razlikuju je od drugih stvari. Neka se stvar ne može razumjeti po svojim kvalitetama ako se nemaju u vidu druge kvalitete koje upravo isključuju one što ih ta stvar posjeduje. a to je njihovo određujuće obilježje. H. . međutim. Stol. Npr. Kao takva ona ima pozitivan karakter. drven itd. nailazi na raspadanje svojih jasno omeđenih predmeta. Sve treba da se shvati u odnosu prema drugim stvari¬ ma. Po¬ sebne kvalitete su. 477. u isto vrijeme »negacija« stola kao takvog. 4. za sebe. također. Ova potonja je integralan dio prve. str. The Macmillan Company.68 HERBERT MARCUSE HEGF. str. »drveno« ima značenje samo po svom odnosu prema nekoj drugoj. Konačna stvar ima za svoju bit »ovaj apsolutni nemir«. Opstoji u svom »drugobivstvu« (Anderssein). Hegelova je dijalektika prožeta dubokim uvjerenjem da su svi ne¬ posredni oblici egzistencije — u prirodi i povijesti — »loši«. u sobi. kad bića postaju »subjekt« i nastoje svoje izvanjsko stanje prilagoditi svojim mogućnostima. one nikada nisu ono šta bi mogle biti i što bi trebalo da budu. Napor da otkrije pojam koji bi istinski identificirao stvar kao što ona jest utapa duh u beskonačno mo¬ re odnosa. Science oj Logik (Znanost logike). Logički. već opstoji na takav način da je za sebe samo utoliko ukoliko neka druga (kvaliteta) ne opstoji«5. drven itd. engl. pronalazi da je potpuno nemoguće identificirati bilo koju stvar sa stanjem u kojemu se doista nalazi. Razlika između zbilje i mogućnosti je polazna tačka dijalektičkog procesa. a čitav sadržaj je totalitet svih protivurječnih odnosa koji su implicitni u njemu. Dijalektika je proces u svijetu u ko¬ jemu je način opstojanja ljudi i stvari sačinjen od protivurječnih odnosa. Pokušaj da se nešto odredi po svojim kvalitetama ne završa¬ va. »Kvaliteta je povezana sa onim što isključuje. Taj se sa¬ stoji iz neizbrojivog mnoštva stvari. Ibid. sv. Ona je »najunutarnjiji izvor čitave djelatnosti. kako kaže Hegel. Ona je stanje lišenja. tako da se svaki posebni sadržaj može razviti samo time što prelazi u svoju suprotnost. živog i duhovnog samokretanja«. upotrebljava se za pisanje. II. W. ovo nastojanje »ne biti to što jest«2. Ova besko' Jenenser Logik. Data kvali¬ teta ili kvantiteta čini se kao »negacija« stvari koja posjeduje tu kvalitetu ili kvantitetu. ne A). nužan je prelu¬ dij njegovoj Zbilji. New York. tako da ovi odnosi postaju samo biće te stvari. 2 3 On počinje svijetom kako ga vidi zdravi razum. već je gurnuto korak dalje. Iskazi u kojima bi se stolu pridale te kvalitete ukazivali bi na tu činjenicu. nedrvenoj građi. str. koje sili subjekt da po¬ traži lijek. jer ona ne opstoji kao neki apsolut. itd. Stol nije jedna od tih kvaliteta niti je on njihov ukupni zbir. Biti namijenjen pisanju. str. zato. Cak u apstraktnim formulacijama »Logike« možemo vidjeti konkretne kritičke impulse. on je izrađen od oraha. koju sve posjeduje. Samo biće nečega javlja se kao drugo nego što je ono. ovdje. 1929. Oni imaju formalno — logičko ustrojstvo A je B (tj. I. Početna poglavlja Hegelove Logike pokazuju tako da ljudski razum. težak. — Hegel ih zove »nešto« (Etwas) — od kojih svaka ima svoje specifične kvalitete. koji su u osnovi te koncepcije. Istinska eg¬ zistencija počinje samo kada se neposredno stanje prepoznaje kao negativno. tako da ako že¬ limo da je odvojimo od drugih stvari jednostavno nabrojimo nje¬ zine kvalitete. sv. težak je. 66.. Morat ćemo nešto podrobnije pratiti Hegelovo tumačenje ovog momenta. Jenenser Logik. oblik u kojemu je izražena negativnost svih konačnih stvari. Značenje »smeđega« traži da se poznaje značenje drugih boja koje su suprotne smeđoj.LOV PRVI SISTEM 69 njegove mogućnosti bile ispunjene i kad bi. One uvijek opstoje u jednom stanju koje ne izražava potpuno njihove mogućnosti kao da su ozbiljene. Puno značenje upravo izloženog shvaćanja počiva u njego¬ vom tvrđenju da je negativnost konstitutivna svim konačnim stvarima i da je ona »istinski dijalektički« momenat3 njih sviju. Na svakoj nas se tački vodi dalje od kvaliteta koje bi trebalo da ograniče stvar i da je razlikuju od neke druge stvari. Dijalektički proces prima svoju pokretačku silu od pritiska da se prevlada negativnost. po Hegelu.. G. Konačne stvari su nega¬ tivne«. između nje¬ gova opstojanja i njegova pojma bio identitet. dijalektika počinje tamo gdje ljudski razum otkriva da je nesposoban nešto adekvatno shvatiti iz svojih datih kvalitativnih ili kvantitativnih oblika. biti od oraha. nije isto kao naprosto biti stol.4 Negativnost. 31. čim se odvaži da proslijedi svoja shvaćanja. Johnson i L. u negativnosti. Njezina prividna utvrđenost i jasnoća raspadaju se tako u beskonačan lanac »odnosa« (Beziehungen).

Taj postupak ima racionalno jezgro. dodajući uvi¬ jek po jedan u uzaludnom nastojanju da se predmet iscrpe i ome¬ đi. »subjekt« je sila jednog entiteta da »bude on sam u svojoj dragosti« (Bei-sich-selbst-sein im Anderssein). Ona počinje s kategorijama neposrednog iskustva. za Hegela prvi korak u istinskom spoznavanju stvari. Jedna supstancija je ono što jest samo u odnosu na svoje akcidente. 32. naime. pod općim naslovom Odnos (Verhaltnis). Ovaj proces razmatra Hegel u analizi »beskonačnosti«. Kao ontološka kategorija. koje su s ovim u vezi i odatle slijede. Ovi odnosi ne mogu se. postaje.. 30—34. To je djelat¬ nost kojom se pokušava savladati nepotpunost jedne definicije time što se ide ka sve daljim i daljim osobinama. tako reći. ikako već slijede. nego je bitno cjelovit u svojim odnosima sa drugim predmetima. sve u nadi da će stići do nekog kraja. ' Ibid. Loše ili tačno beskonačno je. To jest. Supstancijalnost. Odnose treba pojmiti na drugačiji način. •Kategorije koje Hegel obrađuje u drugom odjeljku Logike. njegova »negacija«. Prema Hegelu. Isto tako. Predmet treba razumjeti kao nešto što samo sebe uspostavlja i »samo ispoljava potrebni odnos prema sebi suprotnome«6. str. Beskonačno je način egzistencije u kojemu su ostvarene sve mogućnosti i u ko¬ jemu čitavo biće doseže svoj konačni oblik. Negativno i pozitivno prestaju biti suprotstavlje¬ ni jedno drugome kada pokretna sila subjekta učini negativnost dijelom subjektovog vlastitog jedinstva. neki se predmet uzima kao da sebe uspostavlja u proce¬ sima privlačenja i odbijanja. jer su različiti načini bitka ovdje međusobno izvanjski povezani i nijedno biće nije shvaćeno tako kao da ima unutrašnji odnos prema samome sebi i prema drugim stvarima sa kojima je u međusobnom djelovanju. uzročnost i uzajamnost ne označa¬ vaju apstraktne i nepotpune entitete (kao što su to činile kate¬ gorije prvog odjeljka). s druge. Ovim je cilj Logike postavljen. Drugim riječima. Razum jednostavno prati odnose.. nego zbiljske odnose.. . materijalnih stvari). On se sastoji. N'pr. Ovo bi pretpostavljalo da predmet ima određenu silu nad svojim vlastitim razvitkom. međutim. predmet treba da bude shvaćen kao »subjekt« u svojim odnosima prema svojoj »drugosti«. a. Ovi su najapstraktniji jer posmatraju svaki pred¬ met tako kao da je izvana određen drugim predmetima. ako prvi korak bude ispravan. Treba ih shvatiti tako da su stvoreni kretanjem samoga predmeta. Hegel kaže da taj red potječe od činjenice da svi načini bitka dosežu svoju istinu preko slobodnog subjekta koji ih shvaća u odnosu na svoju vlastitu umstvenost. u pokazivanju kako su pojmovi koji pokušavaju obuhvatiti tu zbilju dovedeni do zaključka da je ona apsolutna istina. neki uzrok opstoji samo u odnosu na svoje posljedice. Samo takav način egzistencije može utjeloviti negativ¬ no u pozitivno. U tom procesu predmet se ne raspada u svoje različite kvalitativne ili kvantitativne odredbe. Poredak u Logici odražava ovo sistematsko shvaćanje. Takav bi poku¬ šaj mogao donijeti ploda samo ako predmeti mišljenja imaju si¬ stematski red. koja. nego je njihova istinska zbilja. Hegel je u svojoj kritici kantovske filozofije najavio da je zadaća logike da »razvije« kategorije. kvalitet i mjeru. na izgled. a ne da ih tek »sastavi«. Hegel kaže da subjekt »posreduje« (vermittelt) i »ukida« (aufhebt) negativnost. naviješta neuspjeh pokušaja da se uhvati karakter neke stvari. Ovo je način bitka ili egzistencije što ga Hegel označava »zbiljskom beskonačnošću«7. naprotiv. jedna »drugost«. Beskonačnost nije nešto iza ili iznad konačnih stvari. kon¬ kretni stupanj njegovog opstojanja. Raz¬ likuju se dvije vrste beskonačnosti: »loša« i »dobra«. Kategorije jednostavne povezanosti tako su najdalje od svakog priznanja supstancije kao »subjekta«. kvantitet. U ovom slučaju prevladava jednostavna povezanost. str. tako da može ostati on sam usprkos činjenici da je zasebni. obuhvatiti »lažnom beskonačnošću« pukog dodatnog povezivanja (Und — Beziehungen). ali samo utoliko što pred¬ stavlja da je bit predmeta sačinjena od njegovih odnosa sa dru¬ gim predmetima. približavaju se korak više cilju. krivi put do istine. s obzirom da je dinamičko jedinstvo nekog bića ovdje shvaćeno kao proizvod nekih slijepih prirodnih sila nad kojima ono nema nikakve moći. s jedne strane. ovo je apstraktna i vanjska intrepretacija objektivnosti. kojim zdravi razum povezuje jedan predmet sa dru¬ gim. a dvije među7 Ibid. koje zapaža samo najapstraktnije oblike objektivnog bitka (to jest.70 HERBERT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 71 načnost odnosa. u pokazivanju istinskog Oblika takve konačne zbilje.

pojedine činjenice i činioci dobivaju svoje značenje sa¬ mo preko općosti kojoj pripadaju. zbiljska definicija ne može se dati u jednom izoliranom stavu. jedne biljke mora pokazati kako se biljka uspo¬ stavlja preko uništavanja sjemena pupoljkom. ovi logički oblici i procesi odražavaju i sadrže stvarne oblike i procese zbilje. Ove zbiljske odnose misao mora istjerati na čistinu jer ih sakriva pojava stvari. sudu i silogizmu. Općenitost. osobito u nje¬ govoj društvenoj filozofiji. I. On izlaže kategorije i načela koja obuhvaćaju svu objektivnost kao arenu subjekta koji se razvi¬ ja. Logika predstavlja samo opći oblik di¬ jalektike u njezinoj primjeni na opće oblike bitka. materijalnih stvari ili. Ovaj potonji odnos znači odnos između posebnoga i općega u pojmu. i o njoj se govorilo u doktrini pojma. Objektivni svijet dolazi do svog is¬ tinskog oblika u svijetu slobodnog subjekta. ili moderni tvornički radnik. Ukratko. to jest kao arenu uma. 61. definicija je odnos mišljenja koje poima sveopću prirodu jednog predmeta u njegovu bitnom razlikovanju od drugih predmeta. 109. Ona nad svojim slučajevima i učincima -ima određenu moć. koje smo dali. Na¬ protiv. str. sv. neka društvena klasa — sve su te općosti aktuelne društvene snage koje se ne mogu rastvoriti u svoje sastavne dijelove. . Supstancijalnost i dalje označava odnos predmeta. pa zato ne posjeduje slobodu samo-ozbiljavanja. Iz tog razloga. a pupoljka cvatom. međutim.72 HERBET MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 73 zavisne supstancije samo u svom međusobnom odnosu. moramo ga shvatiti s kategorijama slobode. ova definicija to može biti samo zato jer reproducira (odražava) zbiljski proces u kojemu se predmet razlikuje od drugih predmeta sa kojima stoji u odnosu. Da bismo shvatili svijet u njegovom istinskom bitku. nego svojim općim kvalitetima. Jenenser Logik. Ono se može razumjeti samo kao »odnos mišljenja«. Potreban je prelaz od odnosa bića prema odnosu mišljenja. U svim tim slučajevima misao zahvaća zbiljske odnose obje¬ ktivnog svijeta i daje nam znanje o tome što su te stvari »po sebi«. jest jedna općost (a universal) koja se razvija preko posebnog. Općost je prirodni proces roda. kao i povijesti. U tradicionalnoj filozofiji kategorija općenitosti (univerzal¬ nosti) uzimala se kao dio logike. već ontološki odnos. Hegelova prva logika već pokazuje nastojanje da se pro¬ bije lažna utvrđenost naših pojmova i da se pokažu pokretačke protivurječnosti. Grčki grad država. Štaviše. misao je »zbiljskija« od svih predmeta. npr. Ona mora kazati kako biljka sebe produžuje u svom uzajamnom djelovanju i borbi sa okolinom. Već smo ukazali na Hegelovu ontološku interpretaciju pojma i suda. npr. Hegel naziva definiciju »samoočuvanjem« i tumači primjenu te riječi: »U definiranju živih stva¬ ri njihove se karakteristike moraju izvesti iz oružja napada i obrane kojima te stvari sebe čuvaju od drugih posebnih stvari«9. dakle. nije »odnos bića«. moderna industrija. time što je grčki građanin. i istiniti odnos čitave zbilje. U tom je kontekstu od temeljne važnosti njegovo tretiranje de¬ finicije. da ih razumije i da ih obuhvaća. Zbiljska definicija. jer samo njegova povijest objašnjava njegovu zbilju8. ili buržuj. Definicija.. to jest kao samorazvitak jednog shvatljivog i shvaeajućeg subjekta. Sada se nećemo zadržavati na teškom prelazu od Logike i Metafizike k Filozofiji prirode (o kojoj ćemo 1 1 Usp. koji se ozbiljuje kroz vrstu i pojedince. pa time ima i sposobnost da razvije svoje vlastite mogućnosti. Za Hegela. i putem vlastite moći uspostavlja svoj odnos prema drugim stvarima. str. Ona. Prema Hegelu. Konkretnije se primjene javljaju u Hegelovoj Realphilosophie. što vrebaju u svim načinima opstojanja i tra¬ že viši način mišljenja. Za Hegela to nije formalno logički odnos. nego mora razraditi zbiljsku povijest predmeta. Pojedinac je određen ne svo¬ jim posebnim. Science of Logic. Supstancija — sve obuhvatna kategorija ove grupe — označava jedno mnogo dublje unutrašnje kretanje nego slijepa sila privlačenja i odbijanja. međutim. U Jenenser sistemu se o potonjoj govori u odjeljku o metafizici. kako kaže Hegel. Unutar logičke tradicije. suda i silogizma. Poveza¬ nost je unutrašnja. U povijesti je općost sup¬ stancija čitavog razvitka. odnos bića. mora izražavati kretanje u ko¬ jemu neko biće zadržava svoj identitet preko negacije vlastitih uslova. Grubi obrisi Hegelovih glavnih ideja. Sup¬ stancija prirode. koje se mogu naći samo u carstvu mislećeg subjekta. a objektivna logika završava u subjektivnoj logici. s obzirom da je svako biće — kao što smo vidjeli — određeno i posebno. u dvostrukom smislu. ne posjeduje znanje o tim mogućnostima. jasnije će se razraditi kada budemo raspravljali o konačnom sistemu logike. u drugu ruku. misao je egzistencijalni atribut jednog bitka koji »zahvaća« sve predmete.

Sukob koji se tu raz¬ vija nije sukob između pojedinca i predmeta koje on želi. ona se brzo raspada u brojne antagonizme. 221. za Hegela. Ali čak i to jedinstvo sadrži oporbu. 211. dakle. koja je možda najbolje pred¬ stavljena kao svijest jedne primitivne grupe u kojoj je pojedinačnost uronjena u zajednicu. također. javljaju se kao narod. str. Trima stup¬ njevima odgovaraju tri različita »sredstva« integracije: jezik. građansko društvo i dr¬ žavu (poslednja dva termina javljaju se tek kasnije u Hegelovoj filozofiji). Naravno. nego ih dijele svi. Sastavljanje suprotnih elemenata može biti samo sastavljanje unutar subjektivnosti. jer preko njega pojedinac stiče gospodstvo nad predmetima koje poznaje i imenuje. To još nije racionalna zajedni¬ ca. iako u gotovom. Samo posljednji stupanj predstavlja dostignuće jedne trajne integracije između subjekta i predmeta. tako da ono što je zajedničko. Predmeti su već »prisvojeni«. osjeti i pojmovi ne pri¬ padaju još sasvim pojedincu. Čovjek je sposoban da obilježi svoje područ¬ je utjecaja i da druge zadrži izvan njega samo kada poznaje svoj svijet. njegov na¬ por usmjeren je samo prema reproduciranju sebe. imaju tako oblik sub¬ jektivnosti. a ne ono što je posebno. oni su aktualna (ili moguća) svojina pojedinaca. jezik je prvo sredstvo individuacije. znači da su predmeti konačno otelovljeni u subjek10 11 Jenenser Realphilosophie.. kao pred¬ met svijesti ovo su »pojmljeni predmeti« (begriffene Objekte). nego sveopće svijesti. subjekt i njegov predmet uzi¬ maju oblik svijesti i njezinih pojmova. s obzirom da je pojedinac tek kasniji proizvod ljudske povijesti. i dalje. str. »neposrednom« obliku. I. Tako je jezik i prva poluga prisvajanja. i dalje. Osjećaji.74 HERBERT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 75 Sredstvo Jezik Rad Predmet Pojmovi Priroda Narod Zajednica pojedinaca raspravljati zajedno sa konačnom logikom). Antagonizmi koji odatle pro¬ izlaze integrirani su putem procesa rada. . nego ćemo izravno preći na jensku Filozofiju duha. određuje svijest. omogućuje pojedincu da zauzme svjestan stav protiv drugih i da svoje potrebe i želje istakne nasuprot potre¬ bama i željama drugih pojedinaca. to. koja se bavi povijesnim ostva¬ renjem slobodnog subjekta. Proces rada odgovoran je za razne oblike integracije i uslovljava sve dalje oblike zajednice ko¬ ji odgovaraju tim tipovima: porodicu. On je. Hegel kaže da se čovjekov svijet razvija u nizu integracija suprotnosti. svijest je ono što jest samo preko svoje suprotnosti prema svojim predmetima. čovjeka. a na konačnom stupnju. Ibid. rad i svojina. kada je svjestan svojih potreba i snaga i ovo poznavanje saopćava drugima. u tom smislu što je objektivan i što pripada svim pojedincima. Obje stra¬ ne suprotnosti. FILOZOFIJA DUHA Povijest ljudskoga svijeta ne počinje borbom između poje¬ dinca i prirode. nego između jedne skupine pojedinaca (obitelji) i drugih sličnih sku¬ pina. Kada privatna svojina postane ustanova. Prema tome. Rad najprije sjedinjuje pojedince u obitelj. na drugom stupnju po¬ javljuju se kao pojedinac u sukobu sa drugim pojedincima. Njihovo »bi¬ ti pojmljen« dio je njihovog karaktera kao predmeta. prva prava zajednica {All¬ gemeinheit). koji također postaje od¬ lučujuća snaga za razvitak kulture. Jezik. U drugu ruku. i sloboda joj nije kvaliteta. svijest i njezini predmeti. Subjekt 1 2 Svijest Pojedinci ili skupine pojedinaca Narod Zajednica pojedinaca 2. kao i svi drugi tipovi suprotnosti u carstvu duha. Ovo izvorno jedinstvo u povijesnome svi¬ jetu Hegel naziva »svijest«. 3 Svojina Jezik je sredstvo u kojemu se zbiva prva integracija između subjekta i predmeta10. koja kao »obiteljsku svojinu«11 prisvaja predmete koji osiguravaju njezi¬ no održanje. Međutim. Prvo dolazi zajednica (Allgemeinheit). ili predmeti koji se ne mogu rastaviti od subjekta. Na prvom stupnju. obitelj nalazi sebe i svoju svojinu među drugim obiteljima koje posjeduju svojinu. Prvi oblik što ga svijest poprima u povijesti nije oblik po¬ jedinačne. i time ponovno naglašava da smo ušli u carstvo u kojemu sve ima karakter subjekta. narod ima svoj predmet u sebi.

koja zatim slijedi. Ovaj apstraktni i opći rad spojen je sa konkretnim pojedi¬ načnim potrebama preko »odnosa razmjene« tržišta14. očito. on postaje članom jedne zajednice. njegova je vrijednost određena onim što je »rad za sve. i njegovu pojedinačnu djelatnost. radnika. oni postaju dio subjekta koji je sposoban da u njima prepozna svoje potrebe i želje. može se završiti samo ako se suprotstavljeni pojedinci integriraju u zajednicu toga naroda (Volk). već pripadaju. čov¬ jek se trudio i organizirao ih. a povijest postaje bitno ljudska povijest. str. Time priroda zauzima svoje mjesto u povijesti čovjeka. on se približava Marxovoj doktrini apstraktno¬ ga i sveopćega rada. Hegel kaže da »pojedinac zadovoljava svoje potrebe radom. Djelatnost posredovanja nije drugo nego radna djelatnost. Hegel je. pojedinac mora svoju svojinu sačuvati i obraniti da bi se održao kao pojedinac. Posebni predmet postaje općošću u procesu rada — postaje robom. On je prisiljen da svoje po¬ sebne sposobnosti i želje ostavi po strani. području subjektivnog samo-ozbiljavanja. 15 Ibid. nego je to središnji pojam preko kojega on shvaća razvitak društva. »opći za potrebe svih«. Apstraktni rad ne može razvijati istinske sposobnosti pojedinca. prelazu od »stanja prirode« ka stanju građanskog društva. . II. Svijest koju ova integracija postiže opet je jedna općost (Volksgeist). doista. kaže Hegel. 14 Jenenser Realphilosophie. Tjeran onim uvidom koji mu je ot¬ krio tu dimenziju. 215.. Općenitost preobražava i subjekt rada. U svojim daljim primjedbama o pojmu rada. Sve povijesne borbe postaju borbe između skupina pojedinaca koji posjeduju svojinu.76 HliRBKRT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 77 tivnom svijetu: predmeti nisu više »mrtve stvari«. U raspodjeli proizvoda rada ništa ne važi osim »apstraktnog i sveopćeg rada«. kako ga shvaćaju političke teorije osamnaestog vijeka. koja zatim slijedi. Ono je. Zato Hegel naziva razmjenu »povratkom ka konkretnosti«15. Pomoću svoga rada čovjek prevladava otuđenje iz¬ među objektivnog i subjektivnog svijeta. on pretvara prirodu u odgovarajuće sredstvo svog samo-razvitka. proizvod samo-svjesnih napora da bi opstojeći antagonizmi pro¬ radili u interesu cjeline. 'Sa dolaskom raznih obiteljskih jedinica koje posjeduju svo¬ jinu počinje »borba za međusobno priznavanje« njihovih prava. Hegel u takvom obliku opisuje način integra¬ cije koji vlada u društvu koje proizvodi robu da jasno predskazuje Marxovo kritičko prilaženje. Ibid. s obzirom na sadržaj. Kada rad uzima i ob¬ likuje predmete. uglavnom. Posljedica borbe za međusobno priz¬ nanje je prva zbiljska integracija koja sukobljenim skupinama ili pojedincima daje objektivan zajednički interes. Dapače. opisuje način rada koji je karakterističan za modernu robnu pro- izvodnju. i slijepi anarhički karakter jednog društva koje 'sebe produžuje preko odnosa razmjene. Mehaniza¬ cija. Ovo dalekosežno shvaćanje u punoj mjeri utječe na kon¬ strukciju carstva duha. Rad sva¬ koga je. Hegel ga naziva posredovanim (vermittelte) jedinstvom. Štaviše. pomoću rada čov¬ jek gubi onu atomsku egzistenciju kojom je kao pojedinac su¬ protstavljen svim drugim pojedincima. ovaj potonji mora po¬ stati nešto drugo nego što jest da bi pojedinac zadovoljio svoje potrebe«12. Hegelova interpre¬ tacija »borbe za međusobno priznanje« bit će objašnjena u na¬ šem razmatranju Fenomenologije duha. u svom totalitetu. i time ih učinio sastavnim dijelom svoje ličnosti. prije. preko nje se zadovoljavaju konkretne potre¬ be ljudi u društvu. Borba na život i smrt. Pojedinac svojim radom postaje jedna općost. jer rad je samom svojom prirodom opća djelatnost i njegov se proizvod može razmjenjivati između svih pojedinaca. a ne onim što je rad za pojedinca«13. S obzirom da se na svojinu gleda kao na bitan i konstitutivan elemenat individualnosti. Rad ima »vrijednost« samo kao takva »sveopća djelatnost« (allgemeine Tdtigkeit). 238. Hegel. ali nje¬ zino jedinstvo nije više primitivno i »neposredno«. On naglašava dva momenta: potpuno podređivanje pojedin¬ ca demonu apstraktnoga rada. Termin posredovanje ovdje pokazuje svoje kon¬ kretno značenje. str. Susrećemo prvu ilustraciju činjenice da su Hegelovi ontološki pojmovi zasićeni društvenim sadržajem ko¬ ji izražava jedan poseban društveni poredak. to sredstvo koje bi trebalo čovjeka osloboditi mukotrpnog 12 u Ibid. ali ne određenim proizvodom svoga rada. Ovaj prelaz od obitelji do naroda odgovara. Pojam rada nije u Hegelovom sistemu periferan. u kojoj ona postaje udarnim klinom slobode. On dodiruje sferu u kojoj je kasnije Marx nastaviio analizu modernog društva. težio tačnom razumijevanju funkcije koju rad ima u integraciji različitih pojedinačnih djelatnosti u tota¬ litet odnosa razmjene. Pomoću razmjene proizvodi rada dijele se među pojedince prema vrijed¬ nosti apstraktnog rada.

ova potreba i nužda pretvaraju se u krajnje rasparčavanje volje. kao da se uplašio onoga što je razotkrila njegova analiza društva. mora otvoriti kanale za trgovinu sa stranim zemljama i tako dalje.. Sav svoj život borio se da ih uskladi sa potrebom »kontrole« i »kroćenja«. koji se grana u područja u kojima mala poduzeća ne mogu pro¬ fitirati. i između potreba i rada cjeline. . naglo se zatvaraju jer se mijenja način. Hegelova rana politička filozofija podsjeća na početak po¬ litičke teorije u modernome društvu. 232—3. II. Međutim.. vladajućom snagom. koja znači potpunu pogibelj za pojedinačnu egzistenciju.. štaviše. Divlja životinja mora biti ukroćena. na bellum omnium contra omnes (ratu svakoga protiv svih) individualističkoga društva. a ne za pojedinca. 'poprima oblik jedne »neproračunljive. odnos između posebnih potreba i rada. . Ibid. . Ton i patos ovoga opisa ukazuje na Marxov Kapital. dok je Hobbes imao intuitivan uvid i služio se njime. siromaš¬ tva koje je nesposobno da popravi svoje stanje. i utoliko vaše mora poje¬ dinac da se muči«16. sada Hegel naglašava pozitivne vidove ove ponizujuće zbilje. Masa stanovništva osuđena je na zaglupljujući. Hegel se predao studiji političke ekonomije. Njegovi poku¬ šaji da problem riješi su raznoliki. Njegovo nagomilavanje zbiva se djelomice slučajno. Ibid. . Stroj smanjuje nužnost rada samo za cjelinu. «20.. Krajnja apstraktnost rada seže do najindividualnijih tipova i nastavlja da proširuje svoju sferu. Međutim. Slika anarhije i zbrke građanskog društva naslikana je čak u još tamnijim bojama nego prije. životno kretanje mrtvih. ili zato što su vri¬ jednosti njihovih proizvoda pale zbog novih pronalazaka u drugim zemljama. to sam postaje bespomoćniji«. str. 239. nezdra¬ vi i nesigurni rad tvornica. radionica. Zakon (Gesetz) mijenja slijepi totalitet odnosa razmjene u svjes¬ no regulirani državni aparat. u isto je vrijeme njezin čuvar. dini ga robom njegovog rada. str. Ibid. ili zbog drugih razloga. str. Čitave grane industrije. trajnu kontrolu i kroćenje«18. iPrisvajanje se razvija u mnogostran sistem. »Ukoliko više postaje rad mehaničan. Ideje uma i slobode. koje su izdržavale veliki dio stanovništva. nego sam proces kojim cjelina repro20 " Jenenser Realphilosophie. Sistem <se kreće ovamo i onamo na slijep i elementaran način i kao divlja živo¬ tinja traži čvrstu. a taj proces traži organizaciju jedne čvrste države. između Hobbesa i Hegela leži razdoblje u kojemu je apsolutistička država razula¬ rila ekonomske snage kapitalizma i u kojemu je politička eko¬ nomija razotkrila neke mehanizme kapitalističkog radnog procesa. temeljio na inače nesavladivom kaosu. a djelomice putem općeg načina ras¬ podjele . »što više podređuje sebi svoj rad. mora iznaći nova tržišta. slijepe međuza¬ visnosti«. radnika itd. utoliko ima manju vrijednost. Njegova analiza gra¬ đanskog društva došla je do korijena ustrojstva modernoga dru¬ štva i pružila razrađenu kritiičku analizu. koje proizvodi robu. Nije čudno što se opaža da se Hegelov rukopis prekida tom slikom. »Pogibelj« koja vlada u društvu nije puki slučaj. Druga Jenenser Realphilostophie nastavlja s razmatranjem na¬ čina na koji je građansko društvo integrirano u državu. I. a svijest tvorničkog radnika svede¬ na je na najnižu razinu tuposti«17. Imetak po¬ staje . nego racionalnoj državi pod vlašću zakona. Ova nejednakost bogatstva i siromaštva. Integracija sukobljenih pojedinaca preko apstraktnog rada i razmjene tako uspostavlja »širok sistem zajedničnosti i međusobne zavisnosti. jedinstva Jenenser Realphilosophie. Sposobnosti poje¬ dinca beskrajno su smanjene. Tako su čitave gomile prepuštene bespomoćnom siromaštvu. str. Hegel je u naletu fran¬ cuske revolucije otkrio načela koja su ukazivala preko datog ok¬ vira individualističkog društva. . Državna sila inter¬ venira: ona se mora brinuti da se svaka posebna sfera (života) održi. Hegel raspravlja o političkom obliku tog društva pod naslovom »Ustav«. Dok se rad na taj način mije¬ nja od samo-ozbiljavanja pojedinca u njegovo samo-odricanje. u posljednjoj rečenici on formu¬ lira jedan mogući izlaz. 240. Hobbes (Hobs) je svoju Levijatansku državu. zajedničkog i posebnih interesa označivale su za njega vrijednosti koje se nisu mogle žrtvovati državi.. »(Pojedinac) je podvrgnut potpunoj zbrci i slučajnosti cje¬ line. Vrijednost rada smanjuje se u istom raz¬ mjeru u kojem proizvodnost rada raste. u unutarnju pobunu i mrž¬ nju«19 Ali. 237.78 HERBERT MARCUSE HEGELOV PRVI SISTEM 79 truda. »Ova nužda. Razrađuje to u Realphilosophie iz godi¬ ne 1804—5. također. Javlja se su¬ kob između velikog bogatstva i velikog siromaštva. a konačna pobjeda ne ide Levijatanu.

80

HERBERT MARCUSE

HEGELOV PRVI SISTEM

81

ducira vlastitu egzistenciju i egzistenciju svakog svog člana. Od¬ nosi ramjene na tržištu pružaju potrebnu integraciju, bez koje bi izolirani pojedinci poginuli u takmiičarskom sukobu. Strahovi¬ te borbe unutar društva koje proizvodi robu su »bolje« od onih koje se vode između potpuno nesputanih pojedinaca i skupina — »bolje« jer se događaju na višoj razini povijesnog razvitka i podrazumijevaju »međusobno priznavanje« pojedinačnih prava. »Ugovor« (Vertrag) izražava ovo priznavanje kao društvenu zbi¬ lju. Hegel vidi u tom ugovoru jedan od temelja modernog dru¬ štva; društvo je, doista, okvir ugovora sklopljenih između poje¬ dinaca21. (Viidjet ćemo, međutim, da se on kasnije veoma trudi da važenje ugovora ograniči na sferu građanskog društva — tj. na ekonomske i društvene odnose — i da ih isključi kad b-i mog¬ li da imaju funkciju između država). Jedino sigurnost da je neki odnos ili postupak osiguran ugovorom — i da će se ugovor poštivatii u svim okolnostima — čini odnose i djelatnosti u društvu koje proizvodi robu sračunljivima i racionalnima. »Moja riječ mora važiti ne iz moralnih razloga«, nego zato što društvo 'pret¬ postavlja da između njegovih članova postoje međusobna obave¬ ze. Vršim svoj posao pod uslovom da i drugi tako postupa22. Ako prekršim svoju riječ, kršim sam društveni ugovor i ne pogađam samo neku posebnu ličnost nego zajednicu. Ja se stavljam izvan cjeline, koja jedina može ispuniti moje pravo kao 'pojedinca. Za¬ to, kaže Hegel, »sveopćost je supstancija ugovora«23. Ugovori ne samo da upravljaju pojedinačnim postupcima nego djelatnošću cjeline. Ugovor uzima pojedince kao da su slobodni i ravnoprav¬ ni; u isto vrijeme, ne promatra svakoga od njih u njegovoj slu¬ čajnoj posebnosti, nego u njegovoj »općenitosti«, kao ujednače¬ ni dio cjeline. Ovaj identitet posebnog i općeg, naravno, još nije ostvaren. Prave mogućnosti pojedinaca daleko su od toga da bi u građanskom društvu bile sačuvane, kako je to Hegel već ranije upozorio. Prema tome, iza svakog ugovora mora stajati sila. Prijetnja da će se primijeniti sila, a ne vlastito dobrovoljno pri¬ znavanje, vezuje pojedinca za njegov ugovor. Ugovor tako uklju¬ čuje mogućnost kršenja ugovora i pobune pojedinca protiv cje¬ line24. Zločin znači čin pobune, a kazna je mehanizam kojim cje¬ lina uspostavlja svoje pravo nad pobunjenim pojedincem. Prizna21
22 23 24

nje vlasti zakona razlikuje se od vlasti ugovora po tome što uzi¬ ma u obzir »pojedinčevo ja u njegovoj opstojnosti, kao i u nje¬ govom znanju«25. Pojedinac zna da može opstojati samo silom zakona, ne samo što ga ovaj štiti nego što vidi da zakon pred¬ stavlja zajednički interes, koji je, u krajnjoj liniji, jedina garan¬ cija njegova samo-ravitka. Pojedinci savršeno slobodni i neovis¬ ni, a opet sjedinjeni zajedničkim interesom •— ovo je prvi pojam zakona. Pojedinac je »spokojan« da će »sebe, svoju bit« naći u zakonu i da zakon čuva i održava njegove bitne mogućnosti26. Takvo shvaćanje pretpostavlja državu u čijim se zakonima doista očituje slobodna volja združenih pojedinaca, kao da su se oni sakupili i odlučili o zakonovstvu koje je najbolje za njihov zajednički interes. Zakon inače ne bi mogao izraziti volju svakog od njih, a istovremeno i »opću volju«. Kada bi bilo takve za¬ jedničke odluke, zakon bi bio istinski identitet između pojedinca i cjeline. Hegelovo shvaćanje zakona znači zamisao takvoga dru¬ štva; on opisuje cilj koji bi trebalo doseći a ne okolnosti koje vladaju. Međutim, jaz između idealnoga i zbilje polagano se suzuje. Ukoliko više Hegelov stav prema povijesti postaje realističan, utoliko više podaje sadašnjosti veličinu budućega ideala. Ali, kaikav god bio ishod Hegelove borbe između filozofskog idealiz¬ ma i političkog realizma, njegova filozofija neće prihvatiti ni¬ jednu državu koja ne djeluje po zakonu. On može prihvatiti »državu sile«, ali samo utoliko što u njoj prevladava sloboda pojedinaca, a državna sila potpomaže njihovu vlastitu silu27 Pojedinac može biti slobodan samo kao političko biće. Time Hegel preuzima klasičnu grčku koncepciju da Polis predstavlja istinitu zbilju čovjekovog opstojanja. Prema tome, konačno sje¬ dinjavanje društvenih antagonizama ne postiže se vladavinom zakona, nego političkim ustanovama koje otjelovljuje zakon dr¬ žavom saunom. Koje je oblik vladavine koji najbolje čuva ovo otjelovljenje, te je zato najviši oblik jedinstva između dijela i cjeline? Prije nego što će odgovoriti na to pitanje, Hegel ocrtava porijeklo države i povijesne uloge tiranije, demokracije i mo25

Str. 218. i dalje.
Str. 219—20. Str. 226. Str. 221.

Str. 225. Str. 248. 27 Vidi niže, str. 227. i dalje.
26

6 Um i revolucija

82

HERBERT MARCUSE

HEGELOV PRVI SISTEM

83

narhije. On odbija teoriju društvenog ugovora28 zbog toga što ona pretpostavlja da u izoliranim pojedincima, prije nego što će oni ući u državu, djeluje »opća volja«. Nasuprot teoriji dru¬ štvenog ugovora, on ističe da se »opća volja može javiti samo poslije dugačkog procesa, koji doživljava svoj vrhunac u konačinom reguliranju društvenih antagonizama. Opća volja je rezultat, a ne porijeklo države država se javlja posredstvom »iz¬ vanjske sile«, koja primorava pojedince protiv njegove vlastite volje. Tako su »sve države utemeljene sjajnom silom velikih ljudi«29. Hegel, također, dodaje: »ne fizičkom prinudom«. Ve¬ liki utemeljivači države imali su u svojoj ličnosti nešto od po¬ vijesne snage koja sili čovječanstvo da slijedi svoj vlastiti tok i da nljime napreduje; ove ličnosti održavaju i nose spoznaju i višu moralnost povijesti, čak iako (kao pojedinci toga nisu svjes¬ ni, ili ikada ih tjeraju sasvim drugačiji motivi. Ideja koju He¬ gel ovdje uvodi kasnije se javlja kao Weltgeist (svjetski duh). Najranija je država nužno tiranija. Državni oblici koje He¬ gel sada opisuje imaju i povijesni i normativni poredak i tira¬ nija je najraniji i najniži, nasljedna monarhija najkasniji i najviši oblik30. Zatim, mjerilo po kojemu se država ocjenjuje je uspjeh što ga ona postiže u vršenju prave integracije pojedi¬ naca u cjelini. Tiranija integrira pojedince time što ih negira. Ali ona ima jedan pozitivni rezultat: disciplinira ih, uči ih da slušaju. Poslušnost prema ličnosti Vladara je priprema za po¬ slušnost zakonu. »Ljudi ruše tiraniju jer je odvratna, mrska i tako dalje; međutim, u zbilji to čine zato što je postala suviš¬ na«31. Tiranija prestaje biti povijesno nužna čim je uspostav¬ ljena disciplina. Onda je zamjenjuje vladavina zakona, tj,. de¬ mokracija. Demokracija predstavlja zbiljski identitet pojedinca i cje¬ line; vlada je jedinstvena sa svim pojedincima, a njihova volja izražava interes cjeline. Pojedinac ide za svojim vlastitim inte¬ resima, zato je on »buržuj«, ali on se, također, bavi potrebama i zadaćama cjeline, pa je dakle, citoyen32. Hegel ilustrira demokraciju osvrćući se na grčki grad — dr¬ žavu. Tamo je jedinstvo pojedinaca i opće volje bilo još slučaj28 29 30 31 52

Jenenser Realphilosophie, II, str. 245—6. Ibid., str. 246. Str. 246—53. Str. 247—8. Str. 249.

no; pojedinac je morao popustiti većini, koja je opet bila slu¬ čajna. Zato takva demokracija nije mogla predstavljati konač¬ no jedinstvo pojedinaca i cjeline. »Lijepa i sretna sloboda Grka« integrirala je pojedince samo u jedno »neposredno« jedinstvo, koje se temeljilo više na prirodi i osjećaju nego na svjesnoj in¬ telektualnoj i moralnoj organizaciji društva. Čovječanstvo je moralo napredovati dalje, ka višem obliku države, obliku u koje¬ mu se pojedinac slobodno i svjesno sjedinjuje sa drugima u zajednici koja, sa svoje strane, čuva njegovu zbiljsku bit. Najbolji čuvar takvog jedinstva, po Hegelovom mišljenju, nasljedna je monarhija. Ličnost monarha predstavlja cjelinu uzdignutu nad sve posebne interese; kao monarh po rođenju on vlada, tako reći, »po prirodi«, netaknut antagonizmima dru¬ štva. On je zato najčvršća i najpostojanija »tačka« u kretanju cjeline33. »Javno mišljenje« je spona koja povezuje sfere života i kontrolira njihov tok. Država nije niti prisilno niti prirodno jedinstvo, nego racionalna organizacija društva preko njegovih različitih »staleža«. U svakom staležu pojedinac se prepušta vla¬ stitoj specifičnoj djelatnosti, a opet služi zajednici. Svaki stalež ima svoje posebno mjesto, svoju svijest i svoju etiku, ali staleži završavaju u »općem« staležu, tj. u državnim funkcionarima, koji se ne brinu ni za što drugo osim za opći interes. Funkcionari se biraju, i svaka »sfera (grad, ceh itd.) upravlja svojim vlastitim poslovima«.34 Važnija su od ovih pojedinosti pitanja: kakve osobine po¬ sjeduje nasljedna monarhija koje opravdavaju njezino mjesto u filozofiji duha; kako ovaj državni oblik ispunjava načela koja su upravljala konstruiranjem te filozofije. Hegel je na nasljed¬ nu monarhiju gledao kao na kršćansku filozofiju par exellence, ili, tačnije, kao na kršćansku državu koja je nastala zajedno sa njemačkom reformacijom. Za njega je ta država bila otjelovljenje načela kršćanske slobode, koja je proglasila slobodu čovje¬ kove unutarnje savjesti i njegove jednakosti pred bogom. Hegel je mislio da je bez ove unutarnje slobode beskorisna ona vanjska sloboda koju demokracija ima da uspostavi i štiti. Po njegovu shvaćanju, njemačka reformacija predstavljala je veliku prekretnicu u povijesti, koja je došla sa objavom da je pojedinac zbiljski slobodan tak kada je postao samosvjestan " Str. 250. " Str. 251.

84

HERBERT MARCUSE

HEGELOV PRVI SISTEM

85

svoje neotuđive autonomije35. Protestantizam je uspostavio ovu samosvijest, i pokazao da kršćanska sloboda u sferi društvene zbilje podrazumijeva podvrgavanje i poslušnost božanskoj hije¬ rarhiji države. Podrobnije ćemo se pozabaviti ovom stvari kada stignemo do Filozofije prava. Jedno pitanje na koje još treba odgovoriti tiče se čitavog ustrojstva Hegelovog sistema. Povijesni svijet, utoliko što je sagrađen, organiziran i oblikovan svjesnom djelatnošću mislećih subjekata, jest carstvo duha. Ali, duh je potpuno ostvaren i opstoji u svom istinitom obliku jedino kada se prepusti svojoj pravoj djelatnosti, naime, umjetnosti, religiji i filozofiji. Ove su oblasti kulture, dakle, konačna zbilja, područje posljednje istine. A ovo je upravo Hegel ovo uvjerenje: apsolutni duh živi samo u umjetnosti, religiji i filozofiji. Sve tri imaju isti sadržaj u raz¬ ličitim oblicima: umjetnost shvaća istinu pukom intuicijom (Anschauung), u opipljivom i zato ograničenom obliku; religija je zamjećuje slobodnu od takvog ograničenja, ali samo kao puku »tvrdnju« i uvjerenje; filozofija je obuhvaća putem spozna¬ je i posjeduje je kao svoju neotuđivu svojinu. U drugu ruku, te oblasti (kulture opstoje samo u povijesnom razvitku čovječan¬ stva, i država je konačni stupanj toga razvoja, što je onda odnos između države i carstva apsolutnog duha? Proteže li se vlast države preko umjetnosti, religije i filozofije, ili je one, napro¬ tiv, ograničavaju? O ovom problemu se često raspravlja. Ukazano je na to da je Hegelov stav pretrpio razne promjene: da je on bio najprije sklon tome da državu uzdigne iznad kulturnih sfera, da ju je zatim doveo u isti red s njima ili je čak njima podredio i da se zatim vratio na početni položaj, na prevlast države. U Hegelovim iskazima o toj sferi postoje, čak unutar istog filozofskog razdoblja, očite protivurječnosti. U drugoj Jeneser Realphilosophie on izjavljuje da apsolutni duh »jest najprije život jednog naroda uopće; međutim, duh se mora osloboditi toga života«36, ali on, također, kaže da sa umjetnošću, religijom i filozofijom »apsolutni slobodni d u h . . . proizvodi jedan drugačiji svijet, u ikojemu on ima svoj pravi oblik, u kojemu je njegov posao do¬ vršen i u kojem duh doseže intuiciju sebe kao svoju vlastitu«37.
35 36 37

Nasuprot ovim izjavama, Hegel raspravljajući o odnosu između religije i države, kaže da vlada stoji iznad svega; on je duh koji sebe spoznaje kao sveopću bit i zbilju.. .«38 Dalje, on naziva dr¬ žavu »zbiljom kraljevstva nebeskog... Država je duh zbilje, što god se javlja unutar države, mora se njoj prilagoditi«39. Značenje ovih protivurječnosti i njihovo moguće rješenje mogu se objasniti samo razumijevanjem konstitutivne uloge što je ima povijest u Hegelovom sistemu. Ovdje ćemo pokušati da dademo tak jedno prethodno tumačenje. Već prvi Hegelov sistem otkriva najizrazitije značajke nje¬ gove filozofije, osobito njezino naglašavanje općosti kao istini¬ tog bitka. U našem uvodu ukazali smo na društveno-povijesne korijene ovog »univerzalizma«, i pokazali da je njezina osnova bila nedostatak zajednice« u individualističkom društvu. Hegel je ostao vjeran nasljedstvu osamnaestoga vijeka i utjelovio je njegove ideale u samom ustrojstvu svoje filozofije. Instistirao je na tome da je »istinska općost« zajednica koja čuva i ispunjava zahtjeve pojedinca. Njegova dijalektika mogla bi se interpretirati kao filozofski pokušaj da se njegovi ideali pomire sa jednom antagonističkom društvenom zbiljom. Hegel je priznavao velike prodore prema naprijed, što ih mora roditi opstojeći poredak društva: razvitak materijalne, kao i kulturne proizvodnje; raza¬ ranje zastarjelih odnosa snaga, koji su kočili napredak čovječan¬ stva; takvu emancipaciju pojedinaca da bi on mogao biti slobodan subjekt svoga života. Kada je izjavio da je svako »neposredno je¬ dinstvo« (koje ne podrazumijeva neku suprotnost između svojih sastavnih dijelova), s obzirom na mogućnosti ljudskoga razvitka, niže nego što je jedinstvo koje je proizvedeno integriranjem zbilj¬ skih antagonizama, mislio je na društvo svoga vlastitog vremena. Pomicanje pojedinačnoga i općega činilo se nemogućim bez pu¬ nog razvijanja ovih antagonizama koji guraju neke vladajuće oblike života do tačke na kojoj otvoreno protivurječe svome sadr¬ žaju. Hegel je taj proces opisao u svojoj skici modernoga društva. Zbiljske protivurj ečnosti modernoga društva su najjači prim¬ jer dijalektike u povijesti. Nema sumnje da ove okolnosti, koliko god bi se mogle opravdati ekonomskom nužnošću, protivurj eče i idealu slobode. Najviše mogućnosti čovječanstva leže u racional¬ nome jedinstvu slobodnih pojedinaca, tj. u općosti, a ne u učvršJ8

Str. 251. Str. 253. Str. 263.

Str. 267. " Str. 270.

sv. uvijek na¬ novo probija kroz njegove filozofske formulacije. a slika jednog saveza slobodnih pojedinaca sjedinjenih u zajedničkom interesu jasno se pojavljuje. Proces oslobođenja pojedinca nužno završava u teroru i razaranju. Postojano traganje za takvom zajednicom. nego se mogu pomiriti sa već opstojećom državom. Konkretni dru¬ štveni sadržaj. str. Hegel je vidio da rezultat francuske revolucije nije ozbiljenje slobode. Protuma¬ čio je njezin tok i njezin rezultat ne kao povijesnu slučajnost..86 HERBERT MARCUSE ćenim posebnostima.. iako ne može pružiti savršenu istinu i savršenu slobodu. Država prestaje sada da ima sveobuhvatan značaj. London. i. i da mu je. usred strahote anarhičkoga društva. dokle god ga provode pojedinci protiv države. g. nego kao nužan rezultat. Ovu smo sferu već susreli kao ozbiljenje istine i slobode u Hegelovoj prvoj Flozofiji duha. Možemo pretpostaviti da je iskustvo sa slomom liberalnih ideja u povijesti njegova vlastitog vremena navelo Hegela da potraži sklonište u čistom duhu. nalazi se u pozadini Hegelovog insistiranja na unutrašnjoj povezanosti istine i sveopćosti. pomirenje sa vladajućim poretkom bilo milije od užasnih ne- 40 The Philosophy of Fine Arts (Estetika). F. On obilježava njegov prvi filozofski sud o povijesti i povlači svoje konačne zaključke iz francuske revolucije. religiji i filozofiji. 243. što ga podrazumijeva pojam općenitosti. koja sada postaje tačka preokreta. engl. Ove potonje se mogu naći samo u pravome carstvu duha. IV FENOMENOLOGIJA DUHA Hegel je pisao Fenomenologiju duha 1806. nego uspostavljanje novog despotizma. 1920. i u onoj mjeri u kojoj se sloboda i nezavisnost subjektivnosti mogu vezati uz ideal svjetovna okolina uslova i odnosa ne treba da posjeduju nikakve bitne objektiv¬ nosti izvan subjekta i pojedinačnoga..40 Filozofija duha. George Bell and Sons. Općost dobiva svoju konkretnu opstojnost preko pojedinačnog. radi dobra filozofije. kako povijesnog tako i filozofskog puta ka istini. I. u Jeni. cjelina hegelovskog sistema. prev. sli¬ ka je procesa kojim pojedinačno postaje opće« i kojim se zbiva »konstruiranje općenitosti«. Ova je veza gotovo izgubljena u Fenomenologiji duha. Osmaston. Završio je djelo kada je jenska bitka zapečatila sudbinu Prusije i ustoličila na¬ sljednika francuske revolucije na sllabašnim ostacima starog nje¬ mačkog Reicha. Citiramo slavni odlomak Estetike. Sloboda i um učinjeni su djelatnostima čis¬ toga duha i ne traže kao preduvjet određen društveni i politički poredak. P. Osjećaj da je upravo počela nova epoha u svjet¬ skoj povijesti prožima Hegelovu knjigu. bile utemeljene na odgovarajućem državnom poretku i ostajale s njim u unutrašnjoj vezi. i dalje. Jedino država može pružiti emancipaciju. a subjektivnost pojedinačnoga i posebnoga otkriva u sveopće¬ mu neosporivu osnovu i najistinskiji oblik svoje zbilje . Tamo su one. zapravo. Mislio je na is¬ punjenje toga traganja ikada je istinsku općenitost označio kao kraj dijalaktičkog procesa i kao konačnu zbilju. Pojedinac može da se nada svome ostvare¬ nju samo ako je slobodan član zbiljske zajednice. međutim. a ne država sama. u etičnosti. dok su se napoleonske armije približavale tome gradu. U Idealu (državi) upravo je posebni pojedinac taj ikoji tre¬ ba da postoji u neodvojivom skladu sa supstantivnim to¬ talitetom. R. Istinsika nezavisnost sastoji se samo u jedinstvu i među¬ sobnom prožimanju i pojedinačnosti i općenitosti. .

Činilac koji određuje tok loga isikustva je promjenljivi od¬ nos između svijesti i njezinih predmeta. također. velike je dijelove iz njega realizirao u svom uvodu. Kada iskustvo počinje. S obzirom da je to. Alko čovjek obrati punu pažnju na rezultate svoga iskustva. neza¬ visan od svijesti. Drugim riječima. otkrit će da predmeti doživljavaju promjenu kojom se njihov oblik i njihov odnos prema subjektu mijenjaju. konačno pri¬ donosi njegovome napretku. negativnost ostaje izvor i pokretna sila kretanja. U Fenomenologiji duha antagonizmi ove konkretne dimenzije izravnani su i usklađeni. Štaviše. pro¬ mijenio svoj prvobitni plan. »Zbiljsko« što ga svijet aktualno sadrži u beskonač¬ nom toku osjeta i zamjedaba je općost koja se ne može svesti na objektivne elemente slobodne od subjekta (npr. do apsolutne istine. U prethodnim razdobljima dijalektika je bila više usmjerena na aktualni proces historije povijesti nego na konačni proizvod tog procesa. i nije proizveden izvana. Hegel je zamislio Fenomenologiju duha kao uvod u svoj filozofski sistem. svoje vlastito dobro i svoju vlastitu istinu. Hegel počinje sa iskustvom obične svi¬ jesti u svakodnevnome životu. napustit će jedan tip spo¬ znaje i poći ka drugome. ne označava svakodnevne ljude. uvodni svezak. napredak se nipošto ne zbiva po ravnoj crti. zakoni). jenski sistem razrađivao je dijalektiku u konktretnom procesu rada i društvene integracije. Ako se subjekt koji fi¬ lozofira drži uz svoje predmete i dozvoljava da ga njihovo zna¬ čenje vodi. Izgleda da je negativnost prije sigu¬ ran stupanj u razvitku duha negoli snaga koja ga tjera dalje. Svijet u zbilji nije onakav kakav izgleda. nego filozofe. ići će od osjetilne izvjesnosti ka zamjedbi. i da je nje¬ gov razvitak daleko od toga da bude završen. već pro¬ izvodi međusobno djelovanje beskrajnih sukoba. tako. upravo. suprotstavljenost se u dijalektici čini više svojevoljnom igrom negoli borbom na život i smrt. međutim. on način bitno »pripada« subjektu. sila. naravno. predmet izgleda kao da je čvrsti entitet. naime spoznaja i proces svijeta kao duha. nego iskustvo kojemu je sigurnost već poljuljana. djelo namjerava povesti ljudski razum od carstva dnevnog iskustva do carstva zbiljske filozofske spoznaje.RHERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 89 predvidivosti novog prevrata. međutim. ili da se sve što mu se dešava. Ovaj otkriva za sebe da sam stoji »iza« predmeta. javlja se ne to¬ liko kao promjena u hagelovskom sistemu kao takvom. usprkos bijedi i nazadova¬ nju. koje se tako često javlja. da svijet postaje zbiljski samo pomoću poimajuće sile svijesti.. znači da se svijet sam otkriva kao stalan napredak prema apsolutnoj istini. U toiku rada na tom djelu. Nedovršeni oblik jensike Filozofije duha pojačao je dojam da bi se duhu moglo desiti još nešto nova. neuspjeha i povla¬ čenja. elemente koji potkopavaju nje¬ govo povjerenje u svoju sposobnost da zamijeti »zbiljsko« i koji ga sile da u traganju pređe na još više načine razumijevanja. duh će postići svoj cilj ili. Kao što ćemo vidjeti. Tako Hegelova Fenomenologija duha predstavlja imanent¬ nu povijest ljudskoga isikustva. do kojega sada dolazi između filozofskog idealizma i datoga društva. To je iskustvo koje je već na putu ka zbiljskoj spoznaji. postiže ga u vladajućem društvenom sistemu. Znajući da u sikoroj budućnosti neće moći objaviti ostatak svog sistema. proces spoznaje otkriva da to dvoje ne postoji u izolaciji. stvar. sve dok ne dođe do istine uma. Postaje jasno da predmet dobiva svoju objektivnost od subjekta. Svaki sulkob podrazumijeva svoje vlastito rješenje. »Svijet postaje Duh« poprima značenje ne samo da svijet u svom totalitetu po¬ staje odgovarajućom arenom u kojoj ima da se ispune planovi čovječanstva nego. od zamjedbe do razumijevanja.88 HF. nije iskustvo zdra¬ voga razuma. Pomirenje. Napredak prema ovim višim načinima jest. subjekt i predmet izgledaju jedan drugome strani. Ono »Mi«. kvaliteta. naravno. Us¬ prkos svim skretanjima i porazima. unutrašnji proces isikustva. Ova je istina ona ista koju je Hegel već pokazao u jenskom sistemu. nego kao promjena u postupku sa dijalektikom i u njezinoj zadaći. . da se duhu ne može desiti ništa nova. On pokazuje da ovaj način is¬ kustva sadrži. kao i svaiki drugi. zbiljski predmet uspostav¬ ljen je (intelektualnom) djelatnošću subjekta. nego onakav kak¬ vim ga filozofija shvaća. Krajnje poteškoće koje zadaje ova knjiga proizlaze u velikoj mjeri iz toga postupka. od razumijevanja do samo-izvjesnosti. To. Čitatelj koji želi razumjeti razne dijelove tog djela mora već obitavati u »elementu filozofije«. Svaiki neuspjeh i svaki gubitak imaju. Međutim. u stvari. on je. Promjena u Hegelovom stanovištu postaje očita u čvr¬ stoj izvjesnosti sa kojom on određuje konac tog procesa. Ima. i kojemu se nametnuo osjećaj da ne posjeduje punu istinu.

str. Ona predstavlja »istinu u njezinom istin¬ skom obliku3. Unutar njega automnomni pojedinac zadaje sebi bezuslovnu dužnost da se pokorava sveopćim zakonima koje si nameće svojom vlastitom slobodnom voljom. Svaki oblik svijesti koji se javlja u imanentnom napretku spoznaje kristali¬ zira se kao život jedne date povijesne epohe. .«2. Fenomenologija duha na taj način vodi do Logike. Go¬ voreći o toj zadaći. engl. Svi oni obuhvaćaju i zadržavaju zbiljslke povijesne stupnjeve u razvitku čovječanstva. Tamo je prevladana svaika oporba između svijesti i nje¬ zinog predmeta. 604. 2 3 Ibid. 34. »Načini ili oblici (Gestalten) svijesti«1 javljaju se istovremeno kao objektivne po¬ vijesne zbiljnosti. sv. Taj proces vodi od grčkog grada — države do francuske revolucije. nego u nje¬ govoj istinskoj biti. Poslije ovog kratkog prethodnog pregleda široke perspektive Fenomenologije duha. London (The Macmillan Companv.. carstvo samo-svjesnog duha. Baillie. 35. još nije našla svoju istinu. Samo-svijest se prenosi u borbu na život i smrt između pojedi¬ naca. 1910. prev.90 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 91 Ovo. Str. New York). subjekt posjeduje i spoznaje svijet kao svoju vlastitu zbilju. Hegel ovo »cartvo« nije smatrao konačnim prebivalištem uma. spoznaja sa kojom zavr¬ šava nije tradicionalna filozofija. »stanja svijeta« (Weltzustande). učinivši ga sredstvom sub¬ jekta ali da nije postigla subjektovu bitnu slobodu. Postizanje ove potonje odigrava se u prelazu od francuske revolucionarne ere do ere njemačke idealističke kulture. Sukob koji se razvio iz Kantovog pomirenja pojedinaca sa općošću. B. On je traži u umjetnosti i religiji i konačno je nalazi u »apsolutnoj spoznaji« dijalektičke filozofije. Ona mora aktualno svijet učiniti svojim slobodnim ozbiljenjem. Ostvaranje istinske slobode se na taj način prenosi sa plana po¬ vijesti u unutrašnje carstvo duha. a nije još istina ob¬ javljena u objektivnome svijetu. Odande dalje. Hegel kaže da je nova država stvorena revolucijom promijenila Phenomenology of Mind. On kaže da samo-svijest treba još da pokaže da je ona istinska zbilja. u početku nije ništa drugo nego ponavljanje teze transcendentalnog idealizma ili. Do ovog zaključka došli smo već u jenskoj Filozofiji duha. koje polaže pravo na to da vlada ljudima i stvarima i to da. Ovo novo carstvo bilo je otkriće Kantovog etičkog idealizma.. to je isti¬ na samo »za nas«. filozofirajuće subjekte. filozofija koje proglašava najviše ideale modernog individualističkog društva. samo-razorne zato što svijest koja se ovdje borila da promijeni svijet u skladu sa svojim subjektivnim in¬ teresima. su¬ kob između diktata dužnosti i želje za srećom silio je pojedinca da istinu potraži u drugim rješenjima. Hegel je francusku revoluciju opisao kao razuzdavanje »samo-razorne« slobode. Drugim riječima. on se nije slobodno podvrgao zako¬ nima koji obezbeđuju njegovu vlastitu slobodu i slobodu cjeline. Subjekt mora uči¬ niti svijet svojim vlastitim djelom ako želi sebe priznati za je¬ dinu zbilju. Hegel povezuje spoznajnoteorijski proces samo-svijesti (od osjetilne izvjesnosti do uma) sa povijesnim pro¬ cesom čovječanstva od kmetstva do silobode. oblikuje svijet. Hegel izjavljuje da je subjekt »apsolutni negativitet«. Ovo nije spoznajno-teorijska djelatnost i ne može se nastaviti samo unutar pro¬ cesa spoznaje. Logika razvija ustrojstvo svemira. ili kao proizvoljno metafizička interpretacija povijesti — ima svrhu da verificira i pokaže povijesni karakter temeljnih filozofskih pojmova. što znači da ima silu da niječe svako dato stanje i da ga učini svojim vlastitim svjesnim djelom. I. jer se taj proces ne može odvojiti od povijesne borbe između čovjeka i njegova svijeta. kao um. . kako kaže Hegel. Proces spoznaje postaje procesom povijesti. Ovdje se sloboda smatra istinitom onoliko koliko je nezbiljska. Međutim. prelazimo sada na podrobnije razmatranje njezinih glavnih shvaćanja. čovjek nije otkrio svoj zbiljski interes. Hegel kaže: »apsolutna sloboda napušta svoju samorazornu sferu zbilje (tj. nego filozofija koja je apsor¬ birala istinu svih ranijih filozofija i sa njom čitavo iskustvo što ga je čovječanstvo nakupilo u toku svoj dugotrajnog hoda ka slobodi. međutim. u skladu s tim. str. 1 samo vanjski oblik objelktivnog svijeta. Baš kao što iskustvo sa kojim je Fenomenologija počela nije bilo svakodnevno iskustvo. To je filozofija jednog samo-svjesnog čovječanstva. Stalno 'prela¬ ženje od filozofijske ka povijesnoj analizi — koje se često kriti¬ ziralo kao zbrka. J. i to ne u promjenljivim oblicima koje ona ima za spoznaju koja još nije apsolutna. borbe koja je sama po sebi sastavni dio puta ka istini i istine same. povijesnu epohu francuske revolucije) i prelazi u drugo carstvo. Hegel ide dalje.

neistinitu egzistenciju. ova je njezin najunutrašnjiji podsticaj i cilj. Potreba za . u drugu ruku. Predmeti filozofije. 39. Hegel ilustrira ta shvaćarija suprotstavljajući jednu drugoj ma¬ tematičku i filozofsku spoznaju. Spoznaja ima svoj izvor u predstavi da se bit i egzistencija razlikuju. neistiniti i nebitni »vanjski« entiteti. Ovdje ćemo se ograničiti na njezine glavne tačke. koja tu postupa na svoj vlastiti način5. Ovo je. naime svjesno i racionalno gospodstvo nad svijetom. ova istina je »izvan« tro¬ kuta. on je funkcija koja se zbiva izvan stvari o kojoj se upravo radi. Um. Po¬ jam čovjeka je njegova povijest. Da se vratimo na primjer. strogo uzevši. koja je potrebna da bi se dokazao stav koji izražava odnos njegovih dijelova. Ovo je. već bit stvari. . a zatim razvija svoj pojam filozo¬ fije i filozofske istine. » . i on je stiče kad jednom spozna svoje istinske mo¬ gućnosti. proces egzistencije je »povratak« k biti6. značenje isikaza da je istina imanentna u predmetu filozo¬ fije. odnos iz¬ među jednog bića i njegove istine objektivan odnos samih stvari. svijet kao um. istina je zbiljski proces koji se ne može iskazati jednim stavom. Filozofska spoznaja teži samo »bitnostima« koje imaju kon¬ stitutivan značaj za sudbinu čovjeka i svijeta. Matematička istina može biti zaustavljena u jednom stavu. dolazi do izražaja samo razvitkom čovječanstva.92 HBRBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 93 Predgovor Fenomenologiji je jedan od najvećih filozofskih pothvata svih vremena koji predstavlja ne manje nego pokušaj da se filozofija ponovno uspostavi kao najviši oblik ljudskog zna¬ nja. Drugim riječima. između istine koja je sa¬ čuvana u pojmu i pravog stanja u kojemu stvari opstoje. i nije. i ona traži istinu u pojmu predmeta. indiferentna prema njemu. Bit ili »priroda« pravokutnog trokuta je u tome da se njegove strane odnose onako kako to stoji u Pitagorinom stavu. Egzistiranje u istini je stvar života (i smrti). čovjek nalazi da nije slobo¬ dan.konstrukcijom ne nastaje iz prirode ili poj¬ ma trokuta. Jedini cilj filozofije je svijet u svom istinskom obliku. Str. U filozofiji odnos nekog predmeta prema svojoj istini je neko aktualno događanje (Geschehen). da je odvojen od svoje istine i da ima slučajnu. onako kako je shvaća filozofija. Sloboda je nešto što on mora steći prevlađivanjem svog ropstva.. Filozofska istina je. i put k istini nije samo spoznaj no teoretski nego i povijesni proces. trokut. Str. . Bit se javlja u procesu egzisten¬ cije. ono što sebe postavlja. a njegovi di¬ jelovi se slažu u druge likove koje konstrukcija izaziva u tro¬ kutu«4. međutim. Dokaz za taj stav sastoji se od procesa koji isključivo vrši spoznavajući subjekt. Tako su bit i egzistencija u filozofiji aktualno dovedene u me¬ đusobni odnos. nego zbiljsko. Spo¬ znata povijest čovječanstva verificira istinu ovog zaključka.. kao u matematici. već se može dokazati da je ono inherentni cilj čovjekov. Istina oblikuje saunu egzistenciju predmeta. već čovjekovom poviješću. Hegel počinje sa kritičkom analizom filozofskih struja s kraja osamnaestoga stoljeća. sasvim određeno zaokupljena čovjekovom egzistencijom. »Apstraktno ili nezbiljsko nije njezin elemenat i sadržaj. Na primjer. 4 3 Ovi predmeti su zato. i proces dokazivanja istine ima tu posla sa opstojećim predmetima samima. Ovaj odnos između istine i egzistencije je značajka filozof¬ ske metode. kao »znanost«. tek prvi korak spoznaje. prema tome. Dokaz za to ne pruža se vanjskom procesom spoznaje. Predmeti koje spoznaja dobiva neposrednim iskustvom se ne zadovoljavaju jer su slučajni i nepotpuni. 40. imaju jedan unutrašnji odnos prema svojoj istini. Ovo zbunjuje ako se nema u vidu da za Hegela istina znači i oblik egzistencije. U filo¬ zofiji. pak. . te da je. 39. Či¬ tav proces stvaranja rezultata stvar je spoznaje. načelo da »priroda čo¬ vjeka traži slobodu i da je sloboda jedan oblik uma« nije istina koju je čovjeku nametnula neka proizvoljna filozofska teorija. međutim. se rastavlja. Njezin je znatniji napor u tome da poikaže i izloži odnos između biti i egzistencije. u krajnjoj analizi. zato. istina o matematičkim predmetima opstoji izvan njih samih. Priroda pravokutnog trokuta ne razbija se na faktore na način koji je pokazan u matematičkoj konstrukciji. uvjerena da ispravni pojam nije puki subjek¬ tivni intelektualni oblik. što u sebi ima život. u raznim spoznajnim procesima. »Proces matematičkog doikaza ne pripada predmetu. u spoznavajućem subjektu. a njemu protivurječan stav je lažan. i obratno. Razne znanosti se međusobno razlikuju po načinu na koji se predmeti kojima se one bave odnose prema svojoj istini. kao i oblik spoznaje. stav je istinit. egzis' Str. sama njegova zbilja. Sloboda pretpostavlja uvijete koji čine slobodu mogu¬ ćom.

prema tome. više ili manje. 36. 65. nego da subjekt. protest protiv odvajanja istine od bilo kak¬ vog izravnog. kao spekulativan sud. Na primjer. upravljačkog uticaja na zbilju. . 61. Tradicionalna logika i tradicionalni pojam istine potreseni su u svojim temeljima« ne filozofskim »neka bude«. a ideja o svijetu koji je prožet slobodom i umom nije imala sigurnijeg 10a Str. U Njemačkoj. ili. koji služi kao čvrsta i postojana osnova. Kao sistem te vrste dijalekti¬ ka je istinita metoda filozofije. naime. U ovom sasvim osnovnom smislu. pa. ili neistinu zbiljskog predmeta. »posjeduje« ili podupire« predikat. nešto drugačije rečeno. Bog. a ne u nje¬ govoj pojavnosti. postupa sa stavovima kao da se oni sastoje od subjekta. protest protiv rastavljanja istine i njezinih oblika od konkretnih procesa. ipak. Pobjeda nad ropstvom i iracionalnošću. događa se da subjekt propada« (geht zu Grunde) i da se pretvara u predikat. • Str. 43—4. lažno je »drugobivstvo. »odredbe« jedne. Idealistička filozofija je. a da u isto vrijeme sa njim ne postaje identičan. između mnogih predi¬ kata. •Dijalektička metoda se prilagođuje ovoj struikturi što je ima filozofski predmet. predstav¬ ljala najnapredniji oblik svijesti koji je tada postojao. Ona pokazuje da predmet kojim se bavi opstoji u stanju »negativnosti«. i jedini predmet je samo to kretanje subjekta«1". nego dinamični sistem spekulativnih sudova u kojima svaki pojedini sud mora biti »negiran« drugim. i od predikata. Na prim¬ jer. 61. prema tome. Nasuprot ovakvom gledanju na stav. Bog. neistinit. i ropstvo i iracionalnost sami bitni su dijelovi istine. »prelazi« u Biće. Nijedan stav ne može sam zahvatiti taj proces. Njegov subjekt je aktivan i razvija se u svo¬ je predikate.94 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 95 tenciju u samom svom pojmu. ne znajući da subjekt. Bog. koji je prirodan su¬ bjektu. 59. stav je lažan utoliko što se sloboda i um mogu javiti samo kao rezultat povijesnog pro¬ cesa. On izostavlja sve činjenice koje sačinjavaju zna¬ čenje slobode i uma. Ili. odbacuje u procesu ponovnog zadobivanja svoje istine. Dok tradicionalni sud i stav podrazumijevaju jasno razlikovanje subjekta od predikata. ' Str. S t r . spe¬ kulativni sud potkopava i razara »prirodu suda ili stav uopće«. »Biće« je ovdje »ne predikat. »stav kakav se javlja je puki prazan oblik«12. Taj proces se ne može adekvatno izraziti u jednom je¬ dinom stavu. negativni vid supstancije«8. u filozofiji nijedan stav nije istinit sam izvan cjeline. Hegelova pro¬ mjena od tradicionalne ka materijalnoj logici označila je prvi korak u pravcu sjedinjavanja teorije i prakse. Spekulativni sud tako drma »čvrstom osnovom« tradicionalnog stava »do njegovog temelja. Hqgel postavlja »spe¬ kulativni sud« u filozofiji9. Hegelovim jezikom. Spekulativni sud ima za svoj sadržaj objektivni proces zbilje u njegovom bitnom »skraćenom obliku«. taj predmet u nje¬ govom neistinitom optstojanju. Laž treba shvatiti kao »po¬ grešni oblik«. On nanosi odlučujući udarac tradicionalnoj formalnoj logici. utvrđene supstancije. Ležište istine nije stav. " Str. ali je. Laž je ovdje jednako nužna i zbiljska kao istina. koju on sam. Subjekt. 12 Su. u stvari. Neki je filozofski sistem istinit samo ako uk¬ ljučuje i negativno i pozitivno stanje. i cjelina tog (kretanja čini njegov pozitivni sadržaj i njegovu pozitivnu istinu«7. Predikati su razni oblici egzistencije subjekta. i nastoji rekonstruirati i slijediti njegovo zbiljsko kretanje. i ako reproducira proces postojanja lažnim i vraćanja istini. Ona je proces koji u svom toku stvara svoje vlastite momente i prolazi kroz sve njih. stav »Bog je Biće«. u kojem je smislu istinit čitav sistem? Dijalektički sis¬ tem mijenja ustrojstvo i značenje stava i čini ga nečim što je sasvim drugačije od stava u tradicionalnoj logici. o kojoj Hegel govori kao o »logici zdravog razuma«. Spekulativni sud nema čvrstog i pa7 sivnog subjekta. naime čvrst subjekt i da postaje predikat«11. Sub¬ jekt postaje predikat. nego uvidom u dinamiku zbilje. njezin dio i. Biće. Ova logika. tako da samo čitav proces predstavlja istinu. Predikati su slučajna svojstva. dakle. Nadalje. već bitna priroda« Boga. Njegov protest protiv učvršćene i formalne »istine »tradicionalne logike bio je. sudjeluje u njezinoj istini. idealistička filozofija zastupala je pravo teo¬ rije da vodi praksu. »čini se da prestaje biti ono što je bio kada je stav bio iskazan. stav »Priroda čovjeka je priroda u umu« jest. podrazumi¬ jevajući tu i logiku tradicionalne znanstvene metode. uzet sam za sebe. Ako. i koje su sakupljene u dativom povijesnom 'kretanju prema slobodi i umu. preko priti¬ saka vlastitog opstojanja.

koji vrlo podrobno obrađuju dijalektičku meto¬ du i postavljaju šemu za čitavo djelo. ulice Usporedi izvrsnu analizu J. Vidim ovu kuću. ono je sada upravo zato što ono nije ni dan. ni bilo koji drugi trenutak vremena. To jest. kako kaže Hegel. ni noć. Te se analize možemo odreći. Sada je dan. 94. Tvrdim da je dan i da vidim kuću. već Str. Pretpostavljam »ja qua općost. nešto kasnije. nego ovdje i sada. sv. ikoji to (kasnije čita. koje (zamišljamo. u časopisu Mind (Duh). općost opstoji »u spoznaji. Što su ovdje i sada? Ovdje je kuća. sada i ovdje su nešto opće. a ne predmet. istiniti sadržaj osjetiinog isku¬ stva«16. može tvrditi da je noć i da on vidi drvo. čovjek itd. njegovo biće je jedno nebiće. 92.. Predmet iskustva je dat najprije putem osjetila i uzima oblik osjetiinog iskustva ili osjetilne izvjesnosti (sinnliche Gevvissheit). pojedinačni predmet. Kuća se smatra »zbiljskom« i čini se da opstoji per se. koji je ne ovo. Loewenberga u njegova dva članka o Fenomenologiji duha. Analiza iskustva je ishodište traženja istine. već drvo. ulica. Hegel kaže da entitet »koji postoji po negaciji i preko ne¬ gacije. i podjednako je kuća. Ako kažem: ja vidim kuću ovdje i sada. okrenem li opet glavu. »Nestanak posebnih sada i ovdje. Ovo je prvi rezultat koji dobivamo filozofskom analizom os¬ jetilne izvjesnosti: nije posebni. Ograničit ćemo svoju interpretaciju na po¬ četne dijelove. Štaviše. Iscrpna analiza Fenomenologije duha zahtijevala bi više nego čitavu knjigu. Izvjesnost osjetiinog iskustva temelji se tako na subjektu. i spoznaje predmet jedino zato što predmet opstoji14. vidimo da ono što se u ovom iskustvu spoznaje. on postoji »zato što ga ja spoznajem«. moje ja. 7 Um i revolucija . ali. dok je subjekt nebitan.96 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 97 skloništa od onog koji je nudila ova udaljena kulturna sfera. ovdje. ona je. »zbiljsko«. 95. Osje¬ timo iskustvo smatra kako je samo po sebi očito da je pred¬ met ono bitno. A ležište općosti je subjekt. Istina se zato ne može pridati nekom posebnom pojedinačnom ja. zatim jutro itd. a s podjednakom ravnodušnošću ovo. Bilježim tu istinu. To isto vrijedi za ovdje. Str. Da bi zadržao i odredio aktualni sadržaj osjetilne izvjesnosti. čini se jedinom čvrstom tačkom u proticanju osjetilnih podataka. koja je ranije bila nebitni činilac«18. kuća. sada je noć. ovdje i sada. Analiza osjetilne izvjesnosti ovako demonstrira zbilju qpćosti i. sada opstoji kao nešto negativno. Pokazalo se da je općost istinski sadržaj iskustva. ali. Ibid. podrazumijevam da bi svatko mogao zauzeti moje mjesto subjekta ove zamjedbe. kao i njezin predmet. a netko drugi. Predmet ne postoji per se. Ako okrenem glavu. mo¬ ram se obratiti na ovdje i sada. Za ovu vrstu iskustva karakteristična je činjenica da se njezin subjekt. nestati. na ovom određenom mjestu i u ovom određenom trenutku. 13 itd. Ovdje nije ni drvo ni kuća. kao i ono — da stvar takve vrste nazivamo jednom općošću«. Dalja analiza osjetiinog iskustva otkriva da »ja« prolazi kroz isti dijalektički proces kao predmet. Sada ostaje identično kroz promjene dana. prognana iz predmeta i utje¬ rana natrag u »ja«. kuće nestaje i pojavljuje se neki drugi predmet koji će. čije viđenje nije viđenje ovog drveta ili ove kuće. javljaju kao »pojedinačno ovo«. ona opstoji u njihovom procesu i može se zahvatiti samo u pojedinostima i preko njih. kao na jedine elemente koji os¬ taju stalni u neprestanom mijenjanju objektivnih podataka. s obzirom da se kas¬ nije partije djela bave problemima koje smo već ocrtali govoreći o jensikom sistemu. Zbilja općosti dokazana je samim sadržajem činjenica koje se mogu promatrati. u isto vrijeme. nego ono što »jest i ostaje pri nestanku drveta. ni uli¬ ca. XLII i XLIV. »imože jed¬ nako biti i ne biti«. kuće. pojedinačno ja. Rezultat podrazumijeva nešto što još više začuđuje. i da potkazuje da je nešto opće. »Ja« koje je vidi čini se nebitnim. 1934—5 14 Str. Ako malo analiziramo.13 Spoznaja počinje kada filozofija razori iskustvo svakodnev¬ nog života. Ibid. koji nije ni ovo ni ono. ono što osjetilna izvjesnost zadržava kao nešto nepro¬ mjenljivo svoje usred toka utisaka. »Obje istine imaju istu autentičnost« i obje postaju netačne s promjenom vremena i mjesta. Kasniji razvoj evropske misli ne može se razumijeti odvojen od njegovih idealističkih početaka. drvo«15. a njegova spo¬ znaja zavisna od predmet. Sada se otkriva da je istinski odnos »upravo obratan od onoga što se najprije činilo«17. Drugim rije¬ čima. nije predmet. nego je opći »istina osjetilne izvjesnosti. isto tako. Na početku. spriječen je činjenicom da ih se ja držim«. i nije kuća. noći ili jutra. razvija filozofski pojam općenito¬ sti.

ovu stvar koju ovdje zamjećujem i poznajem zovem »sol« Ne mislim tu samo na određeno ovdje i sada. nije »jedinstvo ravnodušno onome što jest. Hegel prihvaća taj izazov. Sama stvar čini mi se da nije ništa drugo nego »jednostavna zajedničkost« takvih svojstava. Razvitak objektivnog svijeta se postpuno prepliće sa razvitkom svijesti. Protivurječnost se ne može izbjeći time Sto će se ta dva vida pripisati svakome od dvaju činilaca zamjedbe. i u svemu tome je jedno te isto sada. proces koji ima slijedeće stupnjeve: prvo. itd. stavljam bilo koga na moje mjesto. ikoji teže općemu. kažem sasvim općenito »svi ja«. Kada kažem »ja«. »Pokazujem ga.. poništavam drugu istinu. Dosada izgleda da se radi o predmetu koji je određen. Ali ona je više nego takva jednostavna zajedničkost. Ono je ravnodušno prema sadašnjosti ili prošlosti. dakle. i samo osjetilno iskustvo nije dru¬ go nego. 108. poništavam pravu istinu i tvrdim: drugo da je sada bilo. a stvari ostaju identične u promjenama ovdje i sada. tre¬ će. a. svatko je »ja«. Zamjedba (Wahrnehmung) se razlikuje od osjetilnog iskustva činjenicom da je njezino »načelo« općenitost 21 . Isklju¬ čenje nije proizvoljna stvar definicije. Osjetimo iskustvo tako otkriva da istina nije ni kod njego¬ vog posebnog predmeta ni kod pojedinačnog ja. Ova svoj¬ stva po sebe su opća. . Zdravom razumu je krivo ovakvo razaranje njegove istine i on tvrdi da može ukazati na tačno. Jer kada za¬ mjedba pokušava odrediti što je stvar doista. Samo iskustvo prelazi u viši na¬ čin spoznaje. Osjetilna izvjesnost pretvara se u zamjedbu. negiram negaciju sada i ponovo tvrdim da je ono istinito. posebno ovdje i sada koje misli. Hegel poka¬ zuje da bi ovo vodilo samo novim protivurječnostima. zamjenjujem svoje pojedinačno ja svim drugim ja. naprotiv. u koji¬ ma je ona prisutna za mene. kao nešto što je bilo«. tako da se jedin¬ stvo pridade svijesti subjekta. Sol je bijela. . dakle. Mislim na »stvarstvo« stvari. Istina je rezultat dvostrukog procesa negacije. koje proizlazi iz čitavog procesa. taj pojedinačni ja. Baš kao što su ovdje i sada opći prema svojim (pojedinačnim sadržajima. 104. i mi vidimo da je sada upravo to biti — ikada više nije«. Isto tako. nije ono sada na koje je razum prvoibitno mislio. Drugim riječima. i mnoštvo. »njega više nema u ča¬ su kada se na njega ukazuje. ovo sada. Ali. Predmeti zamjedbe su stvari (Dinge). pqput osjetilnog iskustva. Kada kažem »ja« vidim. već prije isključuju i negiraju« druga svoj¬ stva. ču¬ jem. »Hajde. ono otkriva da sam subjekt sačinjava objektivnost stvari. Objektivnost je tako dvaput »posredo¬ vana« ili konstruirana sviješću. iako se svakodnevni jezik njome služi. Str. Međutim. 98. ja ukazujem na sada i tvrdim da je ono takvo i takvo. Ono je sada koje je prošlo. koje je prisutno itd. njihov opći »medij«. Ono sada koje jest je drugo nego Sto je ono na koje je ukazano. ne može biti crna i slatka.. da vidimo kako su ikonstruisani neposredni ovdje i sada koji su nam poka¬ zani«19. nago . ta povijest« 20 . nego na jedno naročito jedinstvo u raznolikosti njezinih »svojstava« (Eigenschaften). a mnoštvo predmetu. uzima najprije istinu od pred¬ meta. ono je nešto opće. Svatko je ono što kažem. definicija zavisi od činjenica isto ih pruža sama stvar. čineći to. ne pomaže ni ako se pretpostavi da je stvar zbiljski jedinstvo. i odsada ostaje vezana za svijest. Sol je ono što isključuje i poriče izvjesna svojstva koja protivurječe njezinom »bivanju solju«. Ideja o jednom općem ja je užasna zdravom razumu. Stvar. zajednička mnogim stvarima. međutim. kockasta po obliku itd. dakle. »ovaj pojedi¬ nac«. 100. Str.98 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 99 naprosto viđenje«. u isto vrijeme. Na primjer. Zam¬ jedba. odbijajuće jedinstvo« 22 . i koji •zamjedba ima naprosto da prihvati i da pasivno »usvoji«. tako je ja opće prema svim pojedinač¬ nim ja. Njezina svojstva nisu slučajna i me¬ đusobno zamjenljiva. isključujuće. »Dijalektički proces unutar osjetilne izvjesnosti nije ništa drugo nego sama povijest njegovog 19 procesa — njegovog iskustva. poput osjetilnog iskustva. ona upada u niz iprotivurječnosti. Ako je sol bijela i slana. . Oisjetilno iskustvo je tako samo pokazalo da njegov zbiljski sadržaj nije posebno nego opće. naprosto. Stvar je jedinstvo. 20 21 Str. Ali ono što je bilo — nije. i da je to istina. Tako. Ukazivanje na sada je. 23 Str. također. naime: 1 negacije »per se« opstojanja predmeta i 2 negacije pojedinačnog ja time što se istina pomiče prema općem ja. Kada ukažem na posebno sada.

njezino biće se u potpunosti sastoji u tom nastajanju i nestajanju. njezin način opstojanja otkriva se kao pojava. prividom (Schein«26). ona u svim okolnostima nije slučajna. Hegel sada uvodi pojam sile da bi objasnio kako se u tom procesu stvar održava kao jedinstvo koje samo sebe određuje. u isto vrijeme. On. koja čini supstanciju ovom odre¬ đenom supstancijom. Otikriće da je sila supstancija stvari daje procesu spoznaje uvid u carstvo biti. Izraz pojava ili privid ima za Hegela dvostruko značenje. kao nešto suprostavljeno subjektu. ona je. ili bića-za-sebe sa bićem-za-drugo24. Drugim riječima. prvo zna¬ či da stvar opstoji na takav način da je njezina egzistencija razli¬ čita od njezine biti: drugo on znači da ono što se pojavljuje nije puki privid (blosser Schein). Str. međutim. ona je jedinstvo u sebi i za sebe. sol... Jer. biće koje opstoji samo ko »nestajuće«. 136. . 26 Phenomenology oj Mind. Pojam sile obuhvaća sve elemente za ikoje je filozofska ana¬ liza dosada otkrila da su karakteristični za zbiljski predmet spo¬ znaje. Stvar je u sebi i jedinstvo i razlika. npr. Ono ostaje »za svijest jedno golo i jednostavno onkraj. Hegelova dalja analiza ovog odnosa vodi do nove određene općenitosti. identitet i razliku. tj. već je izraz jedne biti ikoja egzistira samo kao pojavnost. ono što jest samo u odnosu na naš ukus. Sol je. postavlja je kao da se odnosi prema svojoj suprotnosti«. nego pojava biti. mi zbilja rastav¬ ljamo silu na dvije dimenzije. to je djelo (pojmovnog) razuma. 23 24 već određena sama sobom25. . ali ovo jedinstvo opstoji samo u ovim odnosima i nije ništa »izvan njih. str. Ali. .100 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 101 a da je mnoštvo proizvedeno njezinim odnosom prema drugim stvarima23. Jer. . supstancija je Uzrok u sebi . odražava se kao »isključujuće i odbijajuće« jedinstvo u svim posebnim okolnostima. stvar se pokazala jedin¬ stvom ikoje samo sebe uspostavlja u raznolikosti odnosa prema drugim stvarima. analiza Opažanja premašuje tačku do koje je došlo u analizi osjetilnog iskustva. pojava nije ne-biće. ona nije stvar. ako čovjek hoće da pobjegne iz neistinitog opstojanja u neistinitom svijetu. Analiza koja slijedi posvećuje se zato zadaći da pokaže 25 Vidi Jenenser Logik. čiji su elementi razgovijetni. može se razumjeti samo kao sila. nema moći da to postigne. Sila nije ništa nezavisno od svog učinka. kako Hegel kaže. a njezino se stvarstvo sastoji od samog tog odnosa. Supstancija stvari. već ćemo se ograničiti na njiho¬ ve zaključke. i za nas . 117. neuslovljenu zato što se jedinstvo stvari potvrđuje usprkos svim ogra¬ ničavajućim uslovima i preko njih. Ako uzmemo da je supstancija stvari sila. Carstvo biti javlja se kao »unutrašnji« svijet stvari. Zamjedba. i kako sačinjava sam sadržaj zamjedbe. Odnos prema drugim stvarima ne samo što određuje nego i sačinjava jedinstvo stvari. na hranu kojoj se dodaje. sila nije neko biće u svijetu zamjedbi. Ako se supstancija stvari sila. na šećer itd. Analiza zamjedbe proizvela je »jedinstvo u razlici« ili »neuslovljenu općost« (kao istinski oblik predmeta spoznaje. . Nećemo slijediti sve pojedinosti Hegelovog razrađivanja tog pojma. samu »supstanciju« stvari treba razabrati iz njezinih samouspostavljenih odnosa prema drugim stvarima. str. Hegel zove ovaj rani nazor o biti »prvim i zato nesavršenim očitovanjem uma« — nesavršenim zato što svijest još uvijek nalazi svoju istinu »u obliku predmeta«. Sila ije i samo odnos. Općost. Carstvo biti je »nadosjetilni« svijet iznad ovog promjenljivog i prolaznog carstva pojave. kaže on. ikoja je sada označena kao istinski sadržaj spo¬ znaje. Drugim riječima. Svijet osjetilnog iskustva i zamjedbi je carstvo pojave. a. Možemo 'samo zamijeniti njezin učinak ili izražaj. Mi trancendiramo zamjedbena svojstva stvari i dohvatamo nešto što je iznad iza njih. Na taj način.se njezino opstojanje sastoji u tom njezinom izražaju sebe. nazivamo . 119. jer svijest još ne nalazi sebe u njemu«. Ta stvar. 50. Shvaćena kao Sila. što na¬ zivamo »onim zbiljskim«. Stvar postaje ona sama preko svoje suprotnosti prema drugim stvari¬ ma. Kada je zamjedba pokušala da zahvati zbiljski sadržaj svog predmet. Sila »u sebi spaja obje strane odnosa. u isto vrijeme. a opet odvojeni jedni od drugih. koje je »per se upravo ne-bivstvujuće. Svi taikvi pokušaji da se izbjegne protivurječnost slu¬ že samo tome da se pokaže ikako je proitvurječnost neizbježna. ima drugačiji karakter. Str. ili kakvoća na koju možemo ukazati. kao što su bijelo i kockasto. jedinstvo u razlici. Sila je sama određenost. istina ne može vječito ostati izvan dosega subjekta.. svakako je više nego puka »zajedničkost« tak¬ vih odnosa. jedinstvo sebe sa svojom suprotnošću. Zbiljska opoost sadrži razno¬ likost i.

spaja sferu spoznajne teorije sa svije¬ tom povijesti. treba shvatiti kao specifično djelo jednog »subjekta«. a spoznaja. Ibid. stabilnost objektivnog svijeta rastva¬ ra se u igru pokreta. slijqpa igra sida. Pojam. Čitalac saznaje da iza zavjese po¬ jave ne postoji neka nepoznata •stvar-po-sebi. Zahvalju¬ jući toj inverziji. Ako je bit stvari shvaćena (kao sila. Hegelovo insistiranje na tome da iza pojave stvari treba prepoznati subjekt je izraz osnovne težnje idealizma da čovjek pretvori otuđeni svijet u svoj vlastiti svijet. Prva tri odjeljka Fenomenologije su kritika pozitivizma30 i. On će pokušati da ovu istinu pretvori u 30 Pozitivizam se uzima kao općeniti termin za filozofiju »zdravorazumskog« iskustva. ili. kao što je najprije izgledalo.102 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 103 da se iza poljave stvari nalazi sam subjekt. Da počnemo s ovim potonjim. Samo-svijest je bit stvari. i traže istinu u predmetima za koje se uzima da su nezavisni od spoznajućeg subjekta. Kada ko¬ načno stekne ovu samo-svijest. uspijeva.. str. 27 28 29 Prije nego što počnemo pratiti tu povijest. istina sile »zakon sile« (das Gestz der Kraft)27. već spoznavajući sub¬ jekt. »Očito je da iza takozvane zavjese. A. svijet je postao alijeniran. Drugim riječima. . 142. prelazeći od otkrića subjekta na zadaću savladava¬ nja zbilje pomoću prakse koja je svjesna sebe. dalja analiza otkriva da je raznolikost samo ne¬ potpun vid istine. u namjeri da sjedini razne zakone u jedan viši. na izgled. koja treba da sakrije unutrašnji svijet. u zbilji. nema ničega što bi se moglo vidjeti. otuđen svijet. Prvo poglav¬ lje Fenomenologije završilo je. to jest od kritičkog ka apsolutnom idealizmu. da ono što u društvenom svijetu izigleda da su odnosi stvari i »prirodni« zakoni koji uipravljjaju njihovim kretanjem. Mi obično kažemo da je to korak od Kanta Hegelu. Hegel poku¬ šava pokazati da čovjek može spoznati istinu samo ako se pro¬ bije iz svog »postvarenog« svijeta. Carstvo biti nije. u skladu s tim. koliko zato da bismo na taj način vidjeli. još više »postvarivanja«. ona postupa pre¬ ma jadnom unutrašnjem »zakonu«. Dok mnogo¬ brojnost tih oblika najprije. Roba. koji određuju oblik objektivnog svijeta. opstoje per se. interesa i potreba živoga subjekta. nego je savladan mrtvim stvarima i zakonima. A za prepoznava¬ njem ide i djelovanje. na primjer otjelovljuje u svim svojim kvalitetima društvene od¬ nose rada. Vidi gore. treba da ocijenimo opći značaj prvog poglavlja. Istina razuma je samo-svijest. u ko¬ jemu čovjek sebe ne prepoznaje i ne ostvaruje. više ili manje. Ranija analiza je otkrila da je bit stvari sila. (kao što smo već pokazali. Spoznaja otkriva da stvari opstoje pod zako¬ nom ako su »skupile i sačuvale sve momente pojave« u svojoj unutrašnjoj biti i ako su sposobne da sačuvaju svoj bitni identi¬ tet u svojim odnosima prema svima stvarima. on je ne samo na putu do istine o samom sebi nego i do istine o svom svijetu. gdje on označava činjenicu da se svi odnosi među ljudima u svijetu kapitalizma javljaju kao od¬ nosi između stvari. toliko i zato da tamo bude nešto što se može vidjeti«. jesu. str. već područje stal¬ nih zakona. međutim. Ali kazati samo to. Ibid. Razum ne nalazi ništa do samoga sebe kada iza pojave stvari traži bit. na taj način. odnosi ljudi i povijesnih sila. koje je. Sila podložna zakonu je ono što krakterizira samosvjesni subjekt. i počinje povijest samo-svijesti. Taj identitet »sup¬ stancije«. 75. Sila ima određenu moć nad svojim učincima i ostaje ona sama među svojim različitim očitovanjima. koji sačinjava samu njihovu bit. znači više no puka igra. Termin »postvarivanje« posu¬ đujemo iz marksističke teorije. a bit sile zakon. Što je neka ideja dalja od impulsa. osim ako mi sami ne odemo iza nje. to postaje istinitijom. Zdravi razum i tradicionalno znastveno mišljenje uzimaju svijet kao ukupnost stvari. Fenomenolo¬ gija duha. jedini zakon. zahtijeva odgovarajuće mnoštvo zakona. Svijet je otuđen i neistinit svijet dokle god čovjek ne uništi njegovu mrtvu objektivnost i ne prepozna sebe i svoj vlastiti život »iza« učvršćenih oblika stvari i zaikona. str. u biti. koje. Hegel je naišao na istu činjenicu unutar dimenzija filozofije. on ih navodi da prihvate osjećaj da su sigurni samo kad spoznaju objektivne či¬ njenice i kad njima rukuju. Pojam sile vodi do preilaza od svijesti na samo-svijest. prema Hegelu. Bit objektivnog svijeta. 162. stalan proces »sjedinja¬ vanja suprotnosti«28.. ovo je krajnja kleveta istine jer u konačnoj analizi nema istine koja se bitno ne tiče živog subjekta i koja nije subjektivna istina. tako da je kako Hegel kaže. znači izostaviti svrhu koja je Hegela navela da napravi taj prelaz. Ovo je više nego spoznajno-teoretski stav: ovaj stav je jednako prošireno kao ljudska praksa. kapital je moć raspolaganja sa ljudima itd. u ovoj radnoj fazi. razabrati opći oblik zakona. ukazuje na opstojanje samo-svjesnog Isubjekta.

Marx je zaoštrio osnovne pojmove svoje vlastite teo¬ rije preko kritičke analize Hegelove Fenomenologije duha. 66. stvaranje jednog razumnog društvenog poretka putem čovje¬ kove vlastite slobodne djelatnosti) kao proces »postvarivanja« i njegove »negacije«. naime ispu¬ njenjem čovjekove samo-svijesti. Općost je više nego što je posebno. on se bori protiv ograničavanja istine na posebnu »datost«. kao što Hegel pokazuje. naglašava da je opće značajnije od posebnoga. uvijek na¬ novo. počinje sa »iskustvom« da je svijet u kojemu se samo-svijest mora afirmirati rascijepljen na dva Phenomenology of the Mind. Pojedinac može postati ono što jest samo preko drugog po¬ jedinca. str. 32 33 34 Vidi gore. nego nešto opće. to znači da su ljudi i stvari sve ono što su bili i što zbilja jesu. uistinu. Istina samo-svi¬ jesti nije »ja« nego »mi«. upravo. u sebi podrazumi¬ jevaju i znače na posebnu opaženu činjenicu. to je bio način da se osudi izolacija ljudi od stvari i da se prizna da se njihove mogućnosti ne mogu sačuvati ako se ponovno ne inte¬ griraju. opet. Pozitivizam. ali je ipak uhvatio kritičku težinu Hegelove analize. Ibid. Ali. g. nejednakih pojedi¬ naca. Prvi odjel. sama njqgova egzistencija sastoji se u njegovom »bivanju-za-drugog«.. koji idući za svojim vlastitim probitkom potpomažu zajednički interes. Čovjek je naučio da njegova vlastita samo-svijest leži iza pojave stvari. To konkretno znači da se mogućnosti ljudi i stvari me iscrpljuju u datim oblicima u kojima se možda doista javljaju. 1932. ukratko. Erste Abteilung. na koje se poziva pozitivizam. da je shvatio »prirodu rada« i vidio da je čovjek »rezultat svoga rada«34. tako da se baveći se tim predmetima čovjek. u kojemu Hegel pokazuje da predme¬ ti rada nisu (mrtve stvari. time što se ovi ne daju svesti na či¬ njenice ikoje se mogu promatrati. Marx nije poznavao stupnjeve Hegelove filozofije prije Fenomenologije. u biti. Marx spominje Hegelov konačini uvid. Postavljanje istine u općost izrazilo je Hegelovo uvjerenje da nijedan dati oblik. sv. Istinska praksa pretpostavlja istinsku spoznaju. Odnos gospodara prema sluzi. nego živa otjelovljenja subjektivne biti. bilo u pri¬ rodi ili u društvu. bavi čovje¬ kom. filozofija zdravog razuma.«33 1844. ne otjelovljuje čitavu istinu. u prvom redu. Voditi bitku je jedini način da čovjek dođe do samosvijesti. da dokaže da je on sam gospo¬ dar svoga svijeta. »ja koje je mi i mi koje je ja. nipošto nije odnos skladne suradnje između podjednako slobodnih pojedinaca.104 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 105 djelovanje i da učini svijet onim što on bitno jest. a drugi »sluga«. str. Hegelova analiza. str. odnosi u jed¬ nom »tpostvarenom« svijetu. To je prije »borba na život i smrt« između. i još više nego sve to. 3). Berlin. Taj odnos. str. 150. do spoznaje svojih mogućnosti i slobode njihovog ostvarenja. Hegel nastavlja analizu započetu u System der Sittlichkeit i jenskoj Filozofiji duha. ali. Ovo je impuls koji nadahnjuje početne odjeljke Fenomeno¬ logije. Band 3. od kojih je jedan »gospodar«. Značenje ovog prilično čudnog iskaza objašnjava se u raspravljanju o gospod¬ stvu i kmetstvu. koje kasnije slijedi. Tako samo-svijest nalazi sebe u »stanju po¬ žude« (Begierde): čovjeku kome je probuđena samo-svijest želi predmete oko sebe. zbog pretenzije pozitivizma. Pozitivistički napad na opće poijmove obrazložen. prisvaja ih i upotrebljava. (Sabrano izdanje Marxa i Engelsa. nego ukorijenjen u određenom načinu rada i u čovjekovom odnosu prema proizvodima svoga rada. u tom procesu on počinje osjećati da predmeti nisu istinski cilj njegove želje. međutim. poziva se na izvjesnost činjenica. Kada. a ova je u opasnosti. čak i u onom ublaženom obliku u kojom su društveni problemi smjeli ući u Fenomenologiju duha. dakle nije vječan niti prirodan. Pojam rada igra središnju ulogu u tom raspravljanju.31 analizu od¬ nosa između pojedinaca i njegova svijeta. 174. isključuje iz područja spoznaje sve što još ne može biti činjenica. 173. Pokazujući da osjetilno iskust¬ vo i zamjedba. Veličinu toga djela vidio je u činjenici da je Hegel shvaćao »samostvaranje« čovjeka (tj. Štaviše. On se sada laća toga da ostvari ovo iskustvo. nogo da se njegove potrebe mogu ispuniti samo putem saobraćaja sa drugim pojedincima. Hegel konačno i imanentno pobija pozitivizam. 82. »Otu¬ đenje« rada je opisao u smislu Hegelovog raspravljanja o gospo¬ daru i sluzi. Hagel kaže da samo svijest dolazi do 31 svog zadovoljenja samo u drugoj samo-svijesti«32. koji je ovome oktrio da gospodstvo i kmetstvo nužno proizlaze iz izvjesnih radnih odnosa koji su. u jednom svijetu u kojemu činjenice uopće ne predstavljaju ono što zbilja može i treba da bude pozitivizam se svodi na napuštanje zbiljskih mogućnosti čovječan¬ stva radi jednog neistinitog i tuđeg svijeta. Govoreći o samosvijesti. . Marx-Engels Gesamtausgabe. tj.

Rad je. 38 Str. Dovle je Hegel razvijao odnos gospodstva i kmetstva kao odnos u kojemu svalka strana priznaje da ima svoju bit na dru¬ goj strani. mišljenje se sastoji u znanju da je objektivni svijet u zbilji subjektivan svijet. nego svijest koja zna za sebe da je »supstancija« svijeta.. 187. radnikovom. Na taj način. Suprotnost između subjekta i objekta. Zašto ova nagla identifikacija slobodne samosvijesti sa »sviješću koja misli«? Hegel prelazi na definiciju mišljenja koja odgovara na ovo pitanje o osnovnom smislu njegove filozofije. u isto vrijeme sredstvo koje preobražava taj odnos. 36 Ibid. »Stvarstvo. drugo. Ukupnost predmeta koji sačinjava¬ ju čovjekov svijet mora se osloboditi od svoje »suprotnosti« pre¬ ma svijesti i mora se prihvatiti na takav način koji će pripomoći njezinom razvitku. obliko¬ van i obrađen ljudskim radom. Subjekt ikoji zbiljski misli shvaća svijet kao »svoj« svijet. ona je rezultat čovjekovog odnosa prema proizvodima rada. Gospodar prima sve stvari kao proiz¬ vode rada. u zbilji je objektivizacija jednog samo-srvjesnog subjekta.106 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 107 sukobljena područja: jedno. Na taj način je proizveden novi vid (Gestlt) samo-svijesti. jer upravo taj oblik je njegovo čisto samopostojanje. nego kao stvari koje nose obi¬ lježje subjekta koji je na njima radio. gospodar otkriva da nije ne¬ zavisno »biće-za-sebe«. 182. Radnik. 190. On svoje opstojanje ne može odvojiti od tih pred¬ meta. u ko¬ jemu čovjek prisvaja i posjeduje rad 'drugoga čovjeka i zadobiva vlast samom činjenicom ovog prisvajanja i posjedovanja. Njegova je svijest sada »ispaljena« u njegovom radu i »prešla je u stanje stalnosti«. Stvari koje rad oblikuje i modelira ispunjavaju društveni svijet čovjekov i tamo djeluju kao predmeti rada. 37 Ibid. izručuje mu predmete koje želi u razvijenom obliku. Djelatnost radnika ne nestaje kada nestaju proizvodi njegova rada. nego je »posredova¬ na« stvarima. da je objektivizacija subjekta. str. njegov rad je njegovo biće. nego je u njima sačuvana. uistinu. Či¬ njenica da je proizvod njegova rada objektiviran ne čini ga »ne¬ čim drugim nego što je svijest koja oblikuje stvar putem rada. Odnosno. 39 dar upravlja predmetima koje želi. Rad tako vezuje radnika uz predmete da njegova svijest ne opstoji. manje vrjednosti. ikojim on upravlja. s onom zbog koje one postaju okovi na čovjeku. Gospodstvo se najviše određuje činjenicom da gospo35 Phenomenology of Mind. 40 41 Str. 181. rukuje drugom samosviješću. a prvoga kmetom35. nego proizvodi nje¬ gova rada i. sastavni dijelovi njegova vlastita bića. Treba primjeniti da.. str. Str. samo-sviješću bića preko kojega dolazi do svojega zadovoljenja. sada je nestala. misli ili koja jest slobodna samo-svijest«41. u kojemu je čovjek tako vezan za svoj rad da ovaj određulje čitavo njegovo opstojanje. spremne da budu uživani. Sad ima¬ mo svijest koja. nqgo je bitno zavisan od drugog bića. Sve što je u njemu ima svoj istinski oblik samo kao »shvaćen« (begriffenes) predmet. radi. i da da svoje istine dolazi samo preko druge strane. međutim. koje je svoj lik i oblik po¬ primilo preko rada nije nikakva druga supstancija nego svijest. On radi na predmetima koji ne pripadaju njemu. On kaže da sub¬ jekt mišljenja nije »apstraktno ja«. Čovjeik koji »se trudi i služi« dolazi tako do toga da nezavisno biće vidi kao sebe38. koje se u tome istinski ozbiljuje«39. On postaje stvar čije se opstojanje sastoji samo u tome da se upotrebljava. Drugim riječima. Njegovo uižvanje zavisi od njegove slobode od rada. 186. slabosti itd). nego samo »u obliku i liku stvarstva«... 182. gospodar. Radnik tako zaštićuje gospodara od susreta sa »negatavnom stranom« stvari. Radnik uči da njegov rad održava ovaj svi¬ jet. nego drugome. On svoj tip potrebe zadovoljava time što netko. zavisnost čovjeka o čovjeku nije niti lična okolnost niti se temelji na ličnim ili prirodnim uv¬ jetima (npr. Hegel označuje potonjega gospodarom. ne on sam. ne kao mrtve predmete. Kmet nije ljudsko biće koje slučajno radi. . koja je određivala oblike duha koji su do sada opisani. Str. kao takvi. od djelatnosti onoga koji za njega radi. Proces rada stvara samo-svijest ne samo u radniku nego i u gospodaru. on sebe vidi i prepoznaje u stvarima oko sebe. Predmet njegova rada više nisu mrtve stvari koje ga vezuju uz druge ljude. oni čine »lanac« kojega se ne može osloboditi36. Kada rukuje ovim stvarima kao svojom svojinom. prema ovom izlaganju. naime kao sastavni dio razvitka jedne slobodne samo-svijesti. On je pot¬ puno prepušten milosti onoga koji posjeduje te predmete. Biće radnika je »biće-za-drugoga«37. Predmet. a da na njima ne radi40. nego je u biti radnik.

191. »Bit ove svijesti je biti slobodan. Ovo objašnjenje slobode pokazuje da Hegel povezuje ovaj osnovni pojam sa načelom jednog određenog oblika društva. slo¬ bodan jer se »postojano povlači iz kretanja egzistencije. kao i iz istrajanja.. Sloboda je samo-dovoljnost i nezavisnost od sivih »izvanjskosti«. Bojazni i stremljenja društva konkuren¬ cije izgleda da daju povoda za ovu ideju slobode. Do sada se on brinuo samo o svojoj vlastitoj nezavisnoti i slobodi nastojeći da se održi za sebe na račun svijeta ili njegove vlastite zbilje. Str.108 HERBERT MARCUSE FENOMENOLOGIJA DUHA 109 Hegel opisuje mišljenje u smislu jedne određene vrste opstojanja. na prijestolju. kao i u okovima. koji se pridržava svoga opstojanja ikao. recimo. On kaže da su sloboda i neza¬ visnost samo-svijest stoga sam prelazni stupanj u razvitku duha prema istinskoj slobodi. 47 Str. nego mi. nego osta¬ jem jednostavno i jedino u dodiru sa samim sobom. a predmet . ja sam slobodan jer nisam drugi. To je samo druga strana »jednog vremena sveopće bo¬ jazni i kmetstva«. Pokazao je da sloboda počiva u ele¬ mentu mišljenja. stanje u kojem je subjekt pri¬ svojio svu vanjskost. novi i zbiljski svijet. Samo-izvjesnost filozofije koja shvaća svijest triumifira nad praksom koja ga mijenja.«45. tako. On na taj način odbacuje ovaj lažni oblik slo¬ bode i ispravlja svoj iskaz. iz dje¬ latnosti. ide dalje i kaže da ovo nije zbiljska slo¬ boda. Čovjek je. Str. 45 Str. 193. što ih Fenomenologija duha pred¬ stavlja kao istinu svijeta. Odjeljci o stoicizimu. 223. pokazuju odnos međusobno suprotstavljenih eleme¬ nata u njegovoj filozofiji. Sada »ona otkriva svijet kao svoj vlastiti. dati su u Hegelovoj Znanosti logike. Povijesna zbilja toga mi »nalazi svoje zbiljsko ispunje¬ nje u životu jednqga naroda«47. svoje vlastite neprijeporne svojine. ako se sloboda ne sastoji ni iz čega drugoga nego iz poptune samo-dovoljnosti. ali ovaj nedosta¬ je konkretna sadržina života. On kaže da je slobodan onaj koji u svom opstojanju sa drugima ostaje samo sa sobom. koji je gore naveden. koji je u svojoj stalnosti za njega od interesa«. Str. . koja je završila kada je likvidirana fran¬ cuska revolucija. »Misleći. Treba zato da očekujemo da će He¬ gel smatrati stoicizam prvim povijesnim oblikom samo-svjesne slobode. 193. onda sloboda može postati zbiljnom samo u mišljenju. udruženoga mi koje se prvo pojavilo kao rezultat borbe između gospodara i kmeta. ako sve što nije u potpunosti moje ili ja sam ograničava moju slobodu. koju ćemo sada razmotriti. Ovaj proces je proces same povijesti. sigurno je. a ne života sloboda sama«44. " Ibid. međutim. Stoički način opstajanja čini se da je prevladavao sva ograničenja koja važe u prirodi i društvu. kroz svu zavisnost koja se vezuje uz pojedinačno opstojanje«43. strah pojedin¬ ca da će izgubiti sebe i njegovo vruće nastojanje da sačuva i osigura ono što je njegovo. . Carstvo »apsolutnog znanja« ustoličeno je iznad povijesne borbe. . u puku bitnost mišljenja«. Uistinu. on će. Na kraju puta čisto mišljenje izgleda da će opet pro¬ gutati živu slobodu. Ona je zato samo pojam slobode. Hegel. tamo naći jedino sebe46. »Do sada negativan stav« samo-svijesti prema zbilji »pretvara se u pozitivan stav. sada traži da se od slobode u mišljenju ide 42 1J 44 naprijed prema »živoj slobodi«. Samo-svjestan subjekt dolazi do svoje slobode ne u obliku »ja«. Subjekt poimlje svijet kao vlastitu »prisutnost« i istinu. »Sloboda u mi¬ šljenju uzima za svoju istinu samo čistu misao. Na prvim stranicama ovoga poglavlja ukazali smo na dalji tok duha. Ova potonja dimenzija dosegnuta je kada čovjek napušta apstraktnu slobodu mišljenja i ulazi u svi¬ jet sa punom sviješću da je ovo »njegov vlastiti« svijet. a moj po¬ stupak u shvaćanju je postupak unutar mene samoga«42. u ikojima se jav¬ ljaju ovi iskazi. Temelj apsolutnoga znanja. 341. Vidjet ćemo da li je ovo rješenje bilo Hegelova posljednja riječ. je nepodijeljeno jedinstvo mojega bića-za-mene. Ovo vodi Hegela do toga da »ele¬ mentima mišljenja« dade najistaknutije mjesto. .

primijetiti da je i prije Hegela u nje¬ mačkoj filozofiji proglašena jedna dinamička filozofija. 1929. ono se javlja u Aristotelovoj filozofiji. Struthers. moglo biti potpuno liše¬ no misli«2. kritična prema gledanju da »građa spoznaje op¬ stoji u sebi i za sebe u obliku jednog konačnog svijeta odvoje¬ nog od mišljenja«. Odvajanje mišljenja od bitka znači da se mišljenje povuklo pred napadom »zdravog razuma«. ovo dinamičko shvatanje nije bio hegalovski novitet. koliko se tiče zbilje. Sa Znanošću logike dosežemo konačnu razinu Hegelovog fi¬ lozofskog napora. str. Aristotel je pokušao dati tačne filozoifske formulacije u dinamičkom smislu. New York. uistinu. Moramo. Filozofska metoda koju je on razradio bila je i za¬ mišljena tako da odrazi opstojeće procese zbilje i da konstruira u jednom odgovarajućem obliku. kao i njihovo važenje. A zadaća da se raslkine vilast zdravoga razuma pripada dijalektičkoj logici. to što živi i napreduje u filozofskoj spoznaji a. G. U stvari. u prvom redu. U vezi s ovim često se tvrdi da je Hegelova Logika nova. filozofske kategorije zdravoga razuma koje učvrš¬ ćuju i produžuju jednu lažnu zbilju. The Macmillan Companv. nešto što bi. str. Osnovno ustrojstvo njegova sistema i njegovi temeljni pojmovi od sada se više ne mijenjaju. prev. međutim. Nasuprot ovakvom postupku. a prvi korak »prema istin2 3 Ibid. dak¬ le. Tradicionalna logika smatrala je da ove kategorije i oblici važe ako su bili is¬ pravno oblikovani ako se njihova upotreba slaže sa konačnim zako¬ nima mišljenja i pravilima silogizma — bez obzira na to kakav je sadržaj na koji se primjenjuju. Činjenici da sam Hegel uvodi svoju logiku kao prvenstveno kritičko oruđe nije pridato dovoljno pažnje. Ono što je otkrio i upotrebio bio je jedan određeni oblik dinami¬ ke. sv. nanovo interpretirao temeljne kategorije Aristotelove Metafizike i nije izmislio nove. Hegelovi prvi spisi su već pokazali da njegov napad na tradicionalno odvajanje mišljenja od zbilje uključuje mnogo više od jedne spoznajno-teoretske kritike. Negativno »sači¬ njava kvalitetu dijalektičkoga Uma«3..ZNANOST LOGIKE 111 ZNANOST LOGIKE (1812—1816) Napadna razlika između Hegelove Logike i tradicionalne lo¬ gike često se naglašava iskazom da je Hegel formalnu logiku nadomjestio materijalnom logikom i odbacio uobičajeno odvajanje kategorije i oblika mišljenja od njihova sadržaja. »Priroda je. dok je Fichte nastojao svesti »datost« na spontani čin jednog ja. treba dosegnuti istinu. Statič¬ ke oblike date zbilje Kant je razriješio u kompldks sinteza »trans¬ cendentalne svijesti«. sv. potrebno je odstraniti utjecaj zdravoga razuma. . u kojoj su svi oblici bića interpretira¬ ni kao oblici i tipovi kretanja. Hegel je. u isto vrijeme. 36. u krajnjoj liniji. ona je unut¬ rašnji odraz sadržaja koji postavlja i rađa njezine odredbe«1. H. I. a novost njegove logike i njezin konačni značaj počivaju na ovoj činjenici. suglasnost sa svijetom kakav jest i povlačenje mišljenja od njegove uzvišene zadaće da opstojeći poredak zbilje dovede u sklad sa istinom. Hegel nije otkrio dinamiku zbilje niti je bio prvi koji je tome procesu prilagodio filozofske kategorije. W. He¬ gel je smatrao da sadržaj određuje oblik kategorija. 36. Hegel stalno ponav¬ lja da dijalektika ima ovaj »negativni« karakter. da opstoji kao »nešto u sebi dovršeno i pot¬ puno. sadržaja. Takav dualizam misli on znači. koje su. Johnston i L. Ako. osim toga. a sa njime i kategorije tradicionalne logike. Str. engl. ' Science of Logic (Znanost logike). Njihov oblik određen je ustrojstvom toga procesa. Smatra se da se novost sastoji u tome što je upotrebljavao ka¬ tegorije da bi izrazio dinamiku zbilje. naprosto. Ka¬ tegorije i modusi mišljenja potječu iz protesta zbilje kojoj pripa¬ daju. i samo ona. Moglo bi zato biti na mjestu da se ovo ustrojstvo i ovi pojmovi ukratko raz¬ motre onako kako ih je Hegel iznio u predgovorima i uvodu Znanosti logike. Njegova je logika. I. 54. međutim.

. Str. Svaki ljudski pojedinac iako je beskonačno jedinstven ta¬ kav je samo zato što pripada razredu čovjeka. nazivamo njihovu Prirodu ili bit njihovim Pojmom«. smatra Hegel. U svim ovim upotrebama »ne¬ gativno« ima dvostruki smisao: ono označava. Pojava je. Np. sili ga da »prestupi« stanje egzistencije u kojemu se nalazi i da pređe u druge. 8 Um i revolucija Str. ne¬ gativni i zato neistiniti karakter svijeta što ga te kategorije oz¬ načavaju. A je pritivurječan samom sebi. za razliku od raznolikosti njihove pojavne opstojnosti. . Kažemo da istinu stvari znamo i čuvamo u našim idejama o njima. Hegel povlači ikonzekvence iz ovoga gledišta. Pojam je ideja koja izražava njihovu bit. Hegel pokazuje da općost ne samo da opstoji. Nasuprot ovom gledištu. 45. u biti. nego proizvodi taj identitet u obliku nekog procesa u ikojemu se raz¬ vijaju mogućnosti stvari. a. nego da je još potipunija zbiljnost od posebnosti. negativno »sačinjava istinski dijalektički postupak5. »Jedina i isključiva stvar kojom se osigurava znanstveni napredak . Tok napret¬ ka. ona mora postati ono što nije. drugo. upravljano njihovim latentnim mo¬ gućnostima. »Kad namjeravamo govoriti o stvarima. negaciju učvršćenih i statičkih kategorija zdravoga razuma i. u isto vrijeme. Biološki i psihološki procesi ljudskog i životinjskog pojedinca. Njegova prava priroda. identitet jednoga A proizlazi iz protivurječnosti i sadrži tu protivurječnost. Hegel kaže da istina i bit stvari žive u njihovom pojmu. Istina pojedinca premašuje njegovu posebnost i nalazi jedan totalitet sukobljenih odnosa u kojemu se njegova pojedinačnost ispunjava. A je jednako A samo utoliko ukoliko je suprotstavijeno non-A. nije izravan niti postojan. drugim riječima. svaka životinja samo zato što pripada klasi životinja. Egzistencija je stvari. dakle. Str. Ili. međutim. nego ono mora prestupiti čak granice svoje vlastite posebnosti i staviti se u sveopći odnos prema drugim stvarima. samo u negaciju svoga posebnoga sadržaja . dok je sve što opstoji neka posebnost. negativnost se očituje u sa¬ mom procesu zbilje. prvo. I ne samo to. koju svaka stvar sadrži. »na¬ prosto« pojam. suprotnost. u apstraktno Ništavilo. Kazati. smatramo da pojam »opstoji samo za mišljenje«7. Pro'tivurječnost. zakon protivurječnosti. Po negativnosti koja pripada njezinoj vlastitoj prirodi sva¬ ka je stvar povezana sa svojom suprotnošću. 56. . Da bude ono što zbiljski jest. vodi do općega kao istinskog oblika zbilje. i prodro je čak u pučki jezik. taiko da ništa što opstoji nije istinito u svom datom obliku. 4 5 koja je u krajnjoj analizi njegova bit. nego njegovoj vrsti. 66. od ono¬ ga što ona isključuje i odbija kao svoju suprotnost. doista ima. A ne pritivurječi nekom izvanjskom non-A. a njihovo aktualno kretanje. organizacija i vrednote određuju samu njegovu pojedinačnost. negacija njegove izolirane posebnosti — u svom pripadništvu nekoj skupini ili društvenoj Masi. već jednom non-A 'koji pripada samom identitetu toga A. u strogom smislu. on smatra da njegove naj¬ više mogućnosti i njegova istinska egzistencija imaju svoje sre¬ dište u tome što je on čovjek. ne pripadaju njemu. da svaka stvar protivurječi sebi znači kazati da njezina bit protivurječi svom datom stanju egzistencije.r. nago. dakle. kao što je čovjek i životinja. u osnovi negativna. jest spoznaja logičkog pravila da je Negacija isto toliko Afirmacija kao i Negacija. dakle. Kada Hegel kaže da je svaki ljudski pojedinac prvo čovjek. ili da ono što je samom sebi protivurječno ne rastvara sebe u ništavost. tvrdi se. Ovo nas. jest njihov napredalk prema toj istini. Str.. Taj iskaz je star koliko i sama fi¬ lozofija. 64—5. ljud¬ sko biće nalazi svoj pravi identitet samo u onim odnosima koji su. Negacija. Takve opće zbilj¬ nosti. Kao što smo već vidjeli. Prema tome. u stvari. postupci. Materijalni dio zbilje nekoga predmeta sačinjen je od onoga što ta stvar nije. čije ustanove. a ta općost. Logički oblik općega je pojam. stvara egzistenciju svakog pojedinog čovjeka i životinje. vrednote i ciljevi svakog posebnog pojedinca ili skupine treba da budu odmjereni prema onome što čovjek može i mora biti.«6. uis¬ tinu. pojam je jedna općost. još jedanput. Biti čovjek ili biti živo¬ tinja je preduslov njihove pojedinačnosti8. određuje samo njezino biće. a njegova istina naprosto jedna misao. sve one opstoje neovisno o svojoj istini i u traganju za tom istinom.. Zakon identiteta kojim se rukovodi (tradicionalna logika uiključuje tzv. 44. ili njezin konkretni oblik o ikojemu rasprav¬ ljamo. Svaka pojedina stvar ima da razvije nove uslove i oblike alko hoće da ispuni svoje mogućnosti. ne nadomješta zbiljski identitet stvari. ' Str.112 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 113 skom pojmu Uma« je »negativni korak«4. Jer.

ne¬ ma nikakve posebnosti koja bi mogla propisivati zakone pojedi¬ načnome čovjeku. . Pro¬ ces mišljenja počinje pokušajem da se shvati objektivno us¬ trojstvo bitka. prema Hegelu. 1 0 11 1 2 1 3 Str. 55. »ono što se mišljenjem zna u i o stvarima« i »ono što je u njima zbiljski istinito«12. Proces rastvaranja i razbijanja zdravorazumske čvrstoće svijeta na taj način dovodi do izgradnje »općega koje je u sebi konkretno«. Pojam je »bit« i »priroda« stvari. njegovi zahtjevi ne bi mo¬ gli sezati izvan njegove posebne skupine i on bi. Ovi odnosi pojavljuju se kao bit bitka. nago nešto što slijedi samo kretanje zbilje. pokazuje isti proces za sve entitete objektivnog i subjektivnog srvijeta. onda pojam označava tu zbilj¬ nost. konkretni razvitak čovjeka. Pojam označava racionalno ustrojstvo bitka. str. 2. imanentno jer opće sadržava i čuva prave mogućnosti te stvari. koje traži da se zbilja interpretira u smislu »subjek¬ ta«. 48. U raznim dijelovima tog sistema bit čovjeka javljat će se u različitim. Znanost logike bavi se općim ontološkim ustrojstvom tih entiteta. Međutim. nije proizvoljan čin mišljenja. već jedna. 45. čovjek konačno pribavlja sebi samo-svijest slobode. um. Bit se zato ja¬ vlja kao proces koji negira sve čvrste i ograničene oblike bitka. također. U toku analize ovo ustrojstvo se rastvara u mno¬ štvo međusobno ovisnih »nešta«. koji postaje lancem za njegove mogućnosti. jednostavno. Mi smo o njemu već govorili u poglavlju o jenskoj Logici11. koji odgovaraju mno¬ štvu stvari koje označavaju. od istočnjačkoga do modernoga svijeta. u kvalitete i kvantitete. Ocrtali smo negativni lik dijalektike. Uzeli smo čovjeka kao primjer dijalektičke konstrukcije op¬ ćega. Ovo značenje podrazumijeva mnoštvo pojmova. a opoost je povije¬ stan činilac. Definicija tiraži čitav sistem stavova koji održavaju zbiljski razvitak čovječanstva. i dalje. u totali¬ tetu posebnosti. nego ukup¬ nost. koje pritištu njegov život. 50. ili nizom stavova koji bi željeli da određuju bit čovjelka u skladu sa tradi¬ cionalnim zakonom identiteta. shvaća kao razvitak u kojemu čovjek sebe čini zbiljskim subjektom povijesnoga procesa. Termin pojam javlja se u uvodu u različitim značenjima. i bitna osnova« i zbiljski sadržaj Logike13. morao prihvaćati njezina mjerila. Kad pojedinac ne bi bio ništa drugo nego pojedinac. tivno zato što je izvor Općega u kojemu je obuhvaćeno Poseb¬ no«10. Dijalektičko mišljenje je »pozi' Str. u njezinom konstruiranju pojma. Kad ne bi bio ništa drugo nego član neke posebne klase. konkretno jer ne opstoji izvan posebnoga. U Hegelovoj Filozofiji povijesti vidjet ćemo da se povijesni razvitak. međutim. Ovaj se pojam zato ne može izraziti jednim jedinim stavom. Preko negacije svakog povijesnog oblika egzistencije. ili. U tom smislu pojam je »jedan. također. Str. u kojoj se po¬ riče zbiljnost općega ikako bi se pojedinac lakše podvrgao poseb¬ nim interesima izvjesnih skupina koje svojataju funkciju općosti. a negira. pa čak i u protivurječnim oblicima. upravo. nego se ostvaruje samo u posebnome i preko njega. Vidi gore. Hegel. Dijalektički pojam čovjeka podrazumijeva i uključuje ovaj materijalni proces. ne bi bilo nikakvog opravdanja da se žali na slijepe materijalne i društvene sile. nikakvog priziva jed¬ nom višem i umnijem društvenom poretku. U da¬ ljoj analizi misao otkriva da ove sačinjavaju jedan totalitet an¬ tagonističkih odnosa kojima upravlja stvaralačka sila protivurječnosti. Sama općost zadržava to ikonačno pravo za sebe. Ako opće nije tek ap¬ strakcija. 1. Istina neće biti nijedan od njih. Stvaranje pojma. 36.114 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 115 Konkretna važnost ovog shvaćanja postaje očita kada se ono suprostavi modernoj autoritarnoj ideologiji. Kategorije kojima se Hegel služi da bi razvio ovu bit obuhvaćaju aktuelno ustrojstvo bitka kao neko sjedinjenje sup¬ rotnosti. a ne njihovom pojedinač¬ nom konkretnom opstojnošću. Pojam neke stvari je »opće koje je u njoj imanentno«9. Njezin pozitivni lik sastoji se u njezinom oblikovanju općega preko negacije poseb¬ noga. Str. pojmove tradicionalne logike koji izražavaju te oblike. svijet kao Logos. zbiljnost. Sadržaj općosti sačuvan je u pojmu. Iz tog razloga dijalektički pro¬ ces u Logici poprima veoma općenit i apstraktan oblik. Logika objektivnosti pretvara se tako u logiku subjektiv¬ nosti koja je istinski »pojam« zbilje. Oblikovanje općenoga u -konačnoj je analizi povijesni proces.

Str. 94. 72. sadrži latentnu istinu. sa pojmom bitka. str. Logika. tako daje istina kad se kaže da svako određeno biće sadrži bitak. u stvari. sve dalje logičke odredbe . a nešto što sada jest prelazi u ne-bitak. 16 Vidi gore. nema u svijetu nijedne jedine stvari koja u sebi nema zajedničkost bitka i ničega. nego sa istim filozofskim pojmom sa kojim je svršila Fenomenologija. . upravo. opći i nužni zakon usred beskrajnog toka i raznolikosti stvari. naime. Stvari jesu samo utoliko što se javljaju i prolaze. počinje tako. zapravo. ali bitak nije neka stvar. ako doista treba da bude početak i osnova svih daljih odredaba. ne bi bila niti prva niti početak. počiva u činjenici da sve što je određeno zavisi od onog što ga određuje. On je zajednički svim stvarima (jer su sve stvari bića). Dijalektičke kategorije konstruiraju jedan na glavu postavljen svijet. koja bi mogla biti subjekt nekog određenog stava. 75. kvaliteta koju posjeduje ispravna šema zdravog razuma. ne smije sama biti određena. on je čisti bitak i ništa više. bitak je »čista neodređenost i praznina«. Hegelova logika. Seindes) i bitka-kao-takvog (Sein). Ako je to slučaj. 29. jest jednom zauvjek osnova i element svega što slijedi: zato. u stvari. jer.116 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 117 3. ali onaj koji prati dijalektički proces do njegovog svršetka otkriva da je paradoks prihvatiše skrivene istine i da je apsurdnost. . U prethodnoj analizi pojma bitka. susrećemo ništa. »Je« ne ukazuje ni na kakvu zbiljsku stvar. koji počinje sa identitetom bitka i nebitka. Ona. koje pokušavamo definirati. dijalektika pokazuje da su u zdravom razumu latentne opasne implikacije da oblik u kojemu je svijet dan i organiziran može protivurječiti svom istinitom sa17 18 Science oj Logic. ali bitak koji je sasvim različit od određenog bića. bog je(st). Jer. mišljenje traži jednu čvrstu osnovu orijen¬ tacije. nezavisna i samoodređujuća Subjektivnost. Hegel naglašava ap¬ surdni i paradoksalni karakter toga svijeta. bez odredaba16. Ona prestaje biti izvor pravila i oblika ispravnog mi¬ šljenja. logika ima zadaću do sada nečuvenu u fi¬ lozofiji. bitak se nije »pre¬ tvorio« u ništa. bitak treba da bude shvaćen kao postajanje (Werden)18). sa stanovišta Zdravo¬ ga razuma. Svako¬ dnevni jezik razlikuje bitak od određenog bića i u svim obli¬ cima suda. sv. ili. Po¬ jam bitka pretpostavlja razlikovanje između određenog bića (ne¬ što. i . Štaviše. Tražeći istinu iza činjenica. on je nikakva stvar. smatra pravila. Pitanje: »što je bitak?« — tražilo je ono što sve stvari drži u opstojanju i čini ih onim što jesu. predstavlja pravila i oblike neistinitog mišljenja i postupaka — neistinitog. dakle. Kažemo: ruža je biljka. Takva općost. s obzirom da su tradicionalne kategorije evanđelje svakodnevnog mišljenja (uk¬ ljučivši obično znanstveno mišljenje) i svakodnevne prakse. Str. a to je očigledano nemoguće. oblike i sve kategorije tradicionalne logike lažnima jer zanemaruju negativnu i protivurječnu prirodu zbilje. uz samo Postojanje. jest bitak. Kapula »je« označava bitak. Bitak ne možemo odrediti kao neku stvar jer je bitak predikat svake stvari. U Hegelovoj logici sadržaj tradicio¬ nalnih kategorija je potpuno preokrenut. on je ljubomoran. a završava sa pojmom kao istinskom zbiljom. očišćen od natruha. Pojam u svom istinskom obliku egzistencije je »slobodna. Razlog zbog kojega ne bi mogla biti određena. alko treba da bude početak. morali bismo upot¬ rijebiti isto to »je«. koji. i zato nije prvo. neki sud je istinit. str. kao što je počela čitava zapadna filozofija. jer određujući bitak kao takvu i takvu stvar. On nema nikakve odredbe. i zato je najopćiji entitet u svijetu. 15 1 4 Dakle. dakle. Drugim riječima. Hegel isko¬ rištava ovu činjenicu kao sredstvo da dokaže negativni karak¬ ter zbilje. Prema Hegelu. i dalje. Ibid. Sve jest samo utoliko što u svakom trenutku svoga bivanja postaje nešto što još nije. Logika ne počinje sa podacima zdravoga razuma. Znanost logike počinje sa vrlo poznatim međusobnim dje¬ lovanjem između bitka i nebitka.. kao i ni¬ šta. I. inače. svaka stvar jest. dakle ništa17. sam Sub¬ jekt«14. Nasuprot Fenomenologiji duha. A ono što nije neka stvar jest ništa. Pokušavajući shvatiti bitak. Na takav smisao tog termina misli Hegel kada kaže: »ka¬ rakter Subjekta mora biti izričito rezerviran za Pojam«15. Zajadničkost bitka i ničega na taj je način očita u ustrojstvu svega što opstoji i mora se zadržati u svakoj logičkoj kategoriji. 118. svi filozofski pojmovi primjeri su ovoga jedinstva«. »Ovo jedinstvo Bitka i Ničega kao prvobitna istina. ukratko. . str. nego su se oba pokazala identičnim. koju Hagel postavlja. Prva i neodređena općost.

i određeno kao negativno. prava zadaća logike je da istraži ovu određenost. on nije biće-za-sebe. Neka stvar je po sebi. kvalitetne odredbe neke stvari svode se na odnose koji ra¬ stvaraju stvar u jedan totalitet drugih stvari. sv. a druga je utjelovljenje te druge u svoje vlastito ja. upravo. ili. Dijalektička logika. 121. Takav proces pretpostavlja da stvari posjeduju izvjesnu moć nad svojim kretanjem. utire put jednoj filozofskoj in¬ terpretaciji konkretne zbilje. Vidjeli smo da su sva bića u svijetu određena. i razbija samozadovoljstvo onih koji ži¬ ve po njegovim propisima. . i. da mogućnosti inherentne u ljudima i stvarima mogu tražiti rastvaranje datih oblika. njeno »biće po sebi« (Ansichsein). »Po svojoj kva¬ liteti Nešto je suprotstavljeno Drugome: ono je promjenljivo i konačno. i dalje. iako samo početak. Str. u kojem doseže svoj istinski oblik i sadržaj. tako da ona opstoji u dimenziji »dragosti«. Vraćamo se našoj analizi kvalitete. nije sasvim tačno kad se kaže da jedna kategorija »prelazi« u drugu. nešto što prelazi u druge stvari. Nasuprot toj drugosti stoji ono što je stvar u sebi (to da je stol). stol u ovoj sobi. S obzirom na svoje kvalitete. I. nego da svaki oblik opstojanja mora pred jednim višim sudom dokazati da li odgovara svome sadržaju ili ne. 124. kao što to Hegel naziva. Forme itd. Štoviše. Nešto tom toku ostaje sa¬ čuvano. kaže He¬ gel. Na taj način. Treba primjetiti da se. opseg. ali. Primi¬ jetili smo već da je kretanje kategorija u Hegelovoj logici samo odraz kretanja bitka. Ovo nešto može opsto¬ jati samo kao proizvod jednog procesa preko kojeg integrira svoju drugost sa svojim vlastitim bićem. Ono je. Hegeil pridaje stvari stalan odnos prema samoj sebi. neke biti stalno odvo¬ jene od zbilje. ova dva elementa ne mogu odvojiti jedan od drugoga. Str. Hegel kaže da nje¬ gova egzistencija nastaje preko »negacije negacije«22. taikođer. međutim. 119. ako se 1 9 20 21 analizira po svojim kvalitetama. tako da ova druga predstav¬ lja njezin razvijeni sadržaj — razvijen po protivurječnostima koje su u njemu inherentne. Science of Logic. ovim je shvaćanjem učinjena apsurdnom i filozo¬ fija postaje konačno vezana uz konkretnu zbilju. tj. Prva kategorija koja sudjeluje u tom procesu je kvaliteta. str. Prva nega¬ cija je dragost u kaju se ona obraća. svaka kva¬ liteta je ono što jest samo u odnosu na druge kvalitete. građa. 128. otkriva jednu kategoriju kao drugu. Neka stvar egzistira sa izvjesnom kvalitetom — to znači da ona isključuje druge kva¬ litete i da je ograničena onima koje ima. ne samo u suprotnosti sa Drugim nego jednostavno u sebi«20. dakle. 132. Dijalektička analiza. time što shvaća objek¬ tivni svijet kao razvoj subjekta. Npr. Jer proces 22 23 24 23 Str. Formalna logika prihvaća oblik svijeta kakav jest i daje opća pravila za teoretsku orijentaciju u njemu. Hegel je rekao da je negativnost bitka osnova i elemenat svega što slijedi. koji im omogućuje da »posreduje« svoje egzistencijalne usilove23. Str. Hegel daje tom starom filozofskom iskazu novi sadržaj. Entelehije.118 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 119 držaju. i u tom smislu objektivno »ne¬ što« je već »početak subjekta«25. nego »biće-za-druge« (Anderssein. 128. njezini odnosi sa drugima određuju samo njezinu op¬ stojnost. odbacuje svaki zahtjev za neprilkosnovenošću datoga. Nešto je određeno kada je kvalitativno različito od svakog drugog bića. Ona drži da »izvanjsko opstojanje« ni¬ kada nije jedini kriterij istine nekog sadržaja19. tako da opstoje u izvjesnom odnosu pre¬ ma sebi. nije stol. »Nešto je po sebi utoliko ukoliko se povratilo sebi od Bića-za-Druge«24. Hegel dodaje da je ovaj pojam posredovanja »od najve¬ će važnosti« jer jedino on prevladava stare metafizičke apstrak¬ cije Supstancije. nego izvjesna boja. Introreflelksija je ka¬ rakteristika subjekta. a ovi odnosi određuju samu prirodu neke kvalitete. itd. i ob¬ ratno. 127—8. Određeno biće je više nego tok promjenjivih kvaliteta. Napredak od jedne logičke kategorije do druge podstican je unutrašnjom tendencijom u svakom tipu bića da nadvlada svoje negativne uslove egzistencije i pređe u novi na¬ čin bitka. oruđe. Vidi gore. ostaje nasuprot njima kao jedno biće za sebe.. ono što jest samo po svom odnosu sa drugima. Svaka kvalitativna odredba je u sebi jedno ograničenje i zato negacija. Str. Ovo su dva pojmovna elementa sa kojima Hegel konstruira svako biće. nekog vanjskog svijeta odvojenog od unutrašnjeg. jedno »introreflektirano« biće. str. pak. Štaviše. Sein-fiir-Anderes). Tradicionalna ideja jedne stvari-po-sebi iza pojava. povezujući ga sa svo¬ jim negativnim shvaćanjem zbilje21. za Hegela.

»Nešto sebe određuje kao Biće-za-Sebe itd. podvrgnuta je pro¬ mjeni. tjerane vla¬ stitim unutrašnjim (mogućnostima. posredovanja. Hegel sažima rezultat ove nove interpretacije tako što kaže da je egzistencija stvari »nemir Nečega u njegovoj Granici. Str. Određenje stvari obuhvaća njezine unutrašnje mogućnosti »nasuprot vanjskim uvjetima koji još ni¬ su utjelovljeni u samu stvar«28. Odjeljci kolji slijede ocrtavaju način na koji se može razviti jedinstvo neke stvari. anticipiraju kategorije subjek¬ tivnih stvari. i čak njezin prelaz u drugu stvar interpretirani su tako kao da su pobuđeni vlastitim mogućnostima same stvari. 138. kao granica. kao Pojam. napuštaju radi nekog drugog stanja. koje ga sili da ozbilji ono što za sada još ne opstoji. 140. analizirajući egzistenciju stvari u smislu egzisten¬ cije subjekta. . 136. Svako stanje egzistencije mora biti promašeno. nije svjesno ili aktivno jedinstvo. ikao što se malo prije činilo. Bitak je neprestano postojanje. govorimo o određenju čovjeka i kažemo da je to određenje um. a nije subjekt promjene. s obzirom na to da je stvar shva¬ ćena kao neka vrst subjekta koji sebe određuje preko svojih od¬ nosa prema drugim stvarima. 137. Stvar kakva je »po sebi« različita je od uslova u kojima zbiljski opstoji. Cisti rezultat je ta 'da je objektivna zbilja interpre¬ tirana kao polje u kojemu subjekt treba da se ozbilji. ne odgovaraju onome što čovjek uistinu jest. Sve dok ta zadaća nije uspješno zavr¬ šena. npr. odnos prema sebi. koja sada poprima značenje »prave pri¬ rode« stvari. koje je osnova njezinih određenih stanja. Str. on se bori da prevlada svoje dato izvanjsko stanje. Kao što smo rekli. čovjek opstoji više kao biće-za-druge nego kao biće — -za-sebe. Hegel.120 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 121 kojim nešto sebe održava je slijep i nije slobodan. Objektivna stvar jest određena. u ko26 27 a jima čovjek živi. već prema njezinoj vlastitosti29. Pri¬ sutnost protivurječnosti čini čovjeka nemirnim. 128. da njegovo stanje egzistencije nije umno i da je čovjekova za¬ daća da ga takvim učini. stvar ne može rukovati snalgaima koje oblikuju njezinu opstojnost. i sastava (Beschaffenheit).. jer Hegel primje¬ njuje na objektivni svijet kategorije koje svoju verifikaciju na¬ laze samo u životu subjekta. Ovu suprotnost Hegel određuje kao suprotnost između odredbe (Bestimmung). Proces egzistencije jednostavno je protivurječnost između sustava i mogućnosti. ono je nešto negativno. Njegov sastav protivurječi njegovom određenju. nqgo mehaničko. podrazumijevamo da vanjski uslovi. koje se opet otkriva kao negativno. i objektivni se svijet sada smatra sudi¬ onikom u istoj vrsti procesa. zato je identično eg¬ zistirati i biti ograničen. Zato što nema zbiljske moći. Unutar procesa promjene svaka izvanjska okolnost uzima se u pravo biće stvari. Str. Nje¬ zina se preobrazba ne zbiva. a njegovo drugo »postavljeno je u stvar kao njezin vlastiti momenat«30. »prema njezinom Biću-za-druge«. njezine opstojeće kvalitete ili sustavi su ograde ili granice (Granzen) kroz koje njezine moguć¬ nosti moraju prodrijeti. treba itd. Vidjeli smo da su različita stanja jedne stvari bila intepretirana kao različite »negacije« nje¬ zinog istinskog bića. iako je zauzeta neprestanim prolazima u druge stvari i stanja. sve dok konačno. Njih je teško razumjeti. u nastaviku. Prelaz stvari od jednog sustava k drugom. jednostavno. Sada. 140—41. Stvar. što stvari. Zbiljski uslovi stvari »suprotni su« ili smetaju ozbiljavanju njezine vlastite prirode. jer proizlazi iz »negacije negacije«. ističe da je jedinstvo stvari sa samom sobom. »Nešto« je za¬ to niska razina razvoja u procesu koji kulminira u slobodnom i svjesnom subjektu. protivurječnost ima snagu jednoga »trebanja« (Sollen). jedinstvo koje nije rezultat jed¬ nog procesa kojim bi ona sama upravljala. Str.u gra¬ nici«31 a granice su načelo onoga što ograničavaju«. »pada u ono jedno¬ stavno jedinstvo koje je Biće27. Str. Pojmovi kao određenje. ona prelazi u novi način bića time što trpi djelat¬ nost mnogolikih prirodnih snaga. »Nešto ima svoje Određeno Biće . uistinu nešto negativno. zato »negativno jedinstvo«. 'Negativnost se javlja kao razlika između bića-za-druge i bića-za-sebe unutar jedinstva stvari. ima¬ nentno je Granici da bude protivurječnost koja šalje Nešto izvan samoga sebe«32. Na taj način. Pojam negacije također se na tom mjestu Hegelovog izlaganja podivrgava reviziji. 29 30 31 32 Ibid. Time smo stigli do Hegelovog pojma konačnosti. koje ona ima. Str. Kada. koji se odnosi na zbilj¬ sko stanje ili okolnosti stvari. ne primi konkretni intenzitet sub¬ jekta«26. stvar.

koji su djelovali čak na svjetovne oblike mišljenja osamnaestoga vijeka. u toj negaciji svoga ja. »idealne« naravi. Trebalo je. u velikoj mjeri. da nas je analiza objektivnih stvari već odvela od konačnoga ka beskonačnom. a sat njihovog rođenja je sat njihove smrti33. dakle. Marx je. One jesu. ikoja traži da se njezina istina prenese na neko uzvišeno preko. . . " Str. U biti je svaka filozofija idealizam ili bar ima idealizam za svoje nače¬ lo . shvaćena u svom zbiljskom značenju. tj. u smislu da se napredovanje ne mo¬ že prekinuti. i da se njegova negativnost odnosi na njegovu grešnoist. a njihova (konačnost je carstvo njihove istine. revolucionarno zapadnjačko mišljenje. nego čisto filozofska. kasnije. bez obzira kakav im bio oblik i sadržaj. i u ovom odnosu-prema-sebi šalju se van samih sebe i svoga Bića.. I. upravo unutrašnja dinamika konačno¬ ga. U jednom dodatku svome izlaganju Hegel pokazuje da po¬ jam konačnosti pruža osnovno načelo idealizma. 246. Nešto opstojeće je »idealne prirode« ako ne opstoji po sebi.«38. su¬ kob sa religijom i crkvom.. ikoja to isto ponavlja. U filozofiji se idealizam ne sastoji ni od čega drugo¬ ga nego od priznanja da konačnost nema istinitoga bića. Jer. jest afirmativno Biće. Ono tako prelazi iznad sebe. ona se promijenila utoliko što je nestajanje njezin način da ispu¬ ni svoje istinske mogućnosti. Nalazimo. nego po nečemu drugom. 142. Kad neka konačna stvar »iščezava u« drugu stvar. Ono je beskonačno. Jer proces u kojemu neka konačna stvar nestaje i nestajući postaje drugom konačnom stva¬ ri. dakle. ono iščezava. i pojam konačnosti koji je izražavala postao je kod njega kritičko i gotovo materija¬ lističko načelo. Borba protiv ove interpretacije »negativnog« bila je zato. Ono nije ništa drugo ne¬ go činjenica da konačnost »opstoji samo prelazeći preko« same sebe36.. upravo. time mislimo . Hegel je smatrao da ovaj povijesni zakon djeluSje u svim bićima. kada se od pojma konačnosti okrenuo ka 33 34 pojmu beskonančosti. nije mogao misliti na nebu beskonačnost izvan ili iznad konačnosti. »Konačno je iščezavajući. Prema tome. jest Beskonačno«35. Hegel upotrebljava izvorni povijesni smisao »idealnog«. još uvijek je stajala na stanovištu da je svijet konačan zato što je to stvoren svijet. u to vrijeme. 159. One su. »Najviša zrelost.. II. u kojima je Mara. i to ne samo u površnome smislu. Ko¬ načne stvari jesu. Beskonačno je. podjednako neprestana negacija njihove konačnosti. da pojam beskonačnosti proizađe iz jedne strože interpretacije konačnosti..122 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 123 Kada za stvari kažemo da su (konačne. u stvari. samo da bi opet našlo sebe. jest drugo Konačnoga. kasnije. Ovaj samo-identitet. doseglo svoje Biće-po-Sebi (Ansichsein) i zato je postiglo svoje vlastito j a . Neprestano nestajanje stvari je na taj način. ali istina ovoga Bića je njihov kraj. konačan je ne zato što ga je stvorio bog. konačnost nije osuda zbilje. filozofija počinje kada je istina datoga stanja stvari Sv. H0gelov pojam konačnosti oslobodio je filozofske pristupe zbilji snažnih religioznih i teoloških utjecaja. ali njihov odnos prema samima sebi je u tom da se one odnose prema sebi kao nešto negativno. »Stav da je konačno idealne naravi sačinja¬ va idealizam. . One ne mogu razviti svoje mogućnosti drugačije nego time što će poginuti. po sebi je proces ad infinitum. a ovo iščezavanje nije samo 'slučajno. samo su momenti jednog obuhvatnog procesa i opstoje samo unutar totaliteta toga procesa. Svijet. Konačno se ne samo mijenja. rekao je on. nije mogao misliti.. . 149. ili stupanj koju ijedno nešto može doseći je ona na kojoj ono počinje ginuti«34. Hegelova ideja negativnosti nije bila moralna ili religiozna. Sv. . str. . Iz prethodnog razmatranja dovolj¬ no je jasno da Hegel. 35 1 6 37 Str. tj. str. na neku beskonačnost koja bi poništila rezultate njegove prethodne analize. nije takvo da bi se moglo dogoditi bez išče¬ zavanja. 168. Stvari su konačne u toliko što jesu.. nego zato što je konačnost njegova inherentna kva¬ liteta. Ako se bitak stvari sastoji u njihovom preobražavanju više negoli u njihovom stanju egzistencije. Str. Upravo je samo biće konačnih stvari to da one sadržavaju sjemenje iščeznuća kao svoje vlastito Biće-u-Sebi (Insichsein). ili negacije. da ne-biće sačinjava njihovu prirodu i njihovo Biće. Suvremena idea¬ listička interpretacija zbilje. Ove rečenice prethodan su iskaz odlučujućih odlomaka. raznolika stanja koja one imaju. i njihova filozofska interpretacija mora biti idealizam37. postavio povijesni zakon da neki društveni sistem može osloboditi svoje proizvodne snage samo time što će poginuti i preći u neki drugi oblik društvene organizacije.

199. sv. § 96. tako da njegova priroda ili svojstva ostanu jedna te ista. Njegovo beskonačno samo je »drugo« konačnoga i zato zavisno od konačnosti. tačlka na kojoj se priroda neke stvari mijenja čisto kvantitativno. I. naime mjera (Mass). beskonačno vraća k sebi«40. Samo je jedan svijet. Str. 45 Ibid. 43 Str. Njihova beskonačnost je u ovome svijetu i nigdje drugdje. ili naroda koji u toku svoga širenja naglo malakše i raspada se. 179. Moramo. alko konačne stvari treba da nađu svoje istinsko biće. dok se ono povećava ili smanjuje u nekom datom pravcu. jer se svaka izvanjska okolnost neprestano mora pretvarati u fazu samo-ozbiljavanja. konač¬ no je proces bića-za-sebe (Fiirsichsein). Izostavit ćemo razmatranje o kategoriji kvalitete i izravno preći na prelaz od "bića na bit. Kad se kaže da »konačnost nama istinitoga bića«. Poznati primjeri gomile zrnja koja prestane biti gomila ako se jedno zrno za drugim od nje oduzima. 387. 1892. Istina.trebalo' da budu. str. um i zakon ne stoje tako loše da bi tek . a ne puki is¬ pravak ili revizija. nego pro¬ ces. U drugu ruku. engl. »najbliži primjer prisutnosti beskonačnog«. kaže Hagel. baš zato što se zaustavljaju kod datih oblika stvari. Kvalitativni karakter kvalitete izražen je u slavnom Hegelovom zakonu da kvantiteta prelazi u kvalitet. a svaka nova izvanjska okolnost koja nastaje mora se podrvći tome postupku. Zahvaljujući tome što im nedostaje slo¬ bode i svijesti. . ne znači da istinsko biće treba tražiti u jednom nadsvjetskom preko ili u najnutarnjijoj čovjekovoj duši. i jedino preko nje. — niti je . »U stvari. . Konačno i beskonačno nisu dva svijeta. nago je i sauna jedna kvaliteta. ikojom završava Prva knjiga Zna¬ nosti Logike. Oxford. Negacija (konačnosti u isto je vrijeme negacija beskonačnoga preko. Svoj pojam beskonačnosti Hegel zato na¬ ziva samom »negacijom onoga preko. Bitna razlika između načina egzistencije predmeta i načina egzistencije jednog svjesnog bića ima za posljedicu da se termin »konačno« ograničava na stvari koje još ne opstoje za sebe i zato nemaju moć da svoje mogućnosti ispune preko svojih vlastitih slobodnih 'svjesnih činova. 39 w »(prirodne stvari nikada ne postižu slobodno Biće-za-sebe. Shvaćeno kao »beskonačan« proces preobražavanja. i novo mora da je nekako opstojalo u krilu staroga. Samo-svijest je. međutim. U skladu s tim Hegel suprotstavlja svoj pojam beskonačnosti teološkoj ideji beskonačnosti. njihove raznolike kvalitete »ravnodušne« su pre¬ ma njima42 i njihovo jedinstvo je više kvantitativna jedinica nego kvalitativno jedinstvo43. 42 Science of Logic. He¬ gelova Logika). doduše.trebanje' u sebi stalno. Hegel odbacuje takvo bjekstvo od zbilje kao »loš idealizam«. str. 'sve dok se ne dosegne istina. 171. Analiza kvantitete otkriva da kvantiteta nije izvanj¬ ska prirodi neke stvari. Addition The Logic of Hegel (Dodatak. koje je po sebi negativno«. Nema zbilje koja bi bila druga¬ čija ili viša od konačne. Um i zakon počivaju u konačnosti. Ona je »za sebe« alko je »prešla preko prepreke i svoje Drugosti na takav način da se. »Trebanje« nije područje etičnosti ili reli¬ gije. a da ne ugine. Novo mora biti zbiljska negacija staroga. niti konačnost (koja bi bila ista) apsolutna«39. one os¬ taju biće-za-druge41. . Hegel otjelovljuje ovaj bitno kritički stav u svom pojmu trebanja.«44. prev. razumjeti da je on njime ciljao na obično gledanje da je proces »nastajanja i ne¬ stajanja« postepen (allmahlich). VVallace. oni ne samo da treba da budu ostvareni na ovoj zemlji nego i mora da to budu. Nailazi. 149. Ali 41 Encyclopaedia of the Philosophical Sciences (Enciklopedija fi¬ lozofskih znanosti). ono je jpo sebi konačna beskonačnost. da je ciljao na gledanje da natu¬ ra non facit saltum45. W. Njegov idealistički stav podrazumi¬ jeva da tekući oblici mišljenja. nego zbiljske prakse. 192. Kažemo da je neka stvar za sebe kada može uzeti svoje izvanjske uslove i integrirati ih sa svojim vlastitim bićem. ona uključuje zahtjev da se »trebanje« ostvari na ovome svijetu. Dati oblik egzistencije ne može razviti svoj sadržaj.124 ilERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 125 dvojbena i kada se priznaje da to stanje nema u sebi konačne istine. moraju promijeniti i druge oblike. 44 Str. Str. . također.. svi ti primjeri ne pokrivaju puno značenje Hegelova stava. one ga moraju naći preko svoje konačne opstojno¬ sti. i u njemu ko¬ načne stvari ginjenjem dolaze do svog samo-određenja. Sve »ima neki raspon unutar kojega ostaje ravnodušno prema ovoj pro¬ mjeni . ne pada s neba u punom cvatu. ili vode koja postaje led kada postepeno oduzimanje temperature dosegne izvjesnu tačku. negirajući ih ta¬ ko. Nešto bi se moglo promijeniti u kvantiteti. Biće-za-sebe nije stanje. . bez i najmanje promjene u kvali¬ teti.

kao stvar i kasnije kao supstancija itd. Vladajući oblik mora biti razbijen. Sv. Str. ako je shvaćen u svojem istinskom obliku. biće pripada egzistenciji jednog vi¬ še ili manje svjesnog subjekta. Str. negacija sva¬ kog bića. nago određujuće biće. shvaćenom obliku. Ponovno se javljaju kategorije Nauke Bitka. str. o-n je sam taj proces. treba razumjeti kao subjektivni bitak. Neka je stvar za sebe tek onda kada je postavila (gesetzt) sve svoje od¬ redbe i učinila ih momentima svoga samoozbiljenja. već je. str. koji je sposoban da se suoči sa svojim određenim stanjima i da ih shvati. Ovo jedinstvo izgleda da je takvo zahvaljujući jednom procesu kojim stvari negiraju svu puku izvanjskost i drugost i dovode ove u odnos prema jednom dinamičkom ja. već je upravo negacija svih odredaba. 1. određeno biće sada je shvaćeno kao egzistencija. »nešto«. Ono ima bitno jedinstvo. »Promjene Bića« su »proces postajanja dru¬ gim. 404.52 Prema tome. 2. te tako ima moć da o njima reflektira i da sebe oblikuje. Str. »Vlastita priroda« bitka »navodi ga da se pounutrašnjuje«. u toku kojega neki subjekt postavlja svoje odredbe kao momente svog Vlastitog samo-ozbiljavanja. 46 47 48 49 50 51 Str. II. spo¬ sobnost spoznavanja određenih stanja i reflektiranja o njima. Sve tradicionalne pretpo¬ stavke o nekom carstvu ideja ili supstancije treba da se odbace. već. te se tako u svim uslovima koji se mijenjaju uvijek vraća sebi49.126 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 127 opstojalo je samo kao mogućnost. 394. 403. već proces koji se održava snagom odnosa prema sebi. koje je suprotno pasivnom i promjenljivom jedinstvu onoga nešto. i sve njegove oznake su dinamične. 16. za Hegela. a zatim kao aktualnost. prelaz od bitka ka biti je prvenstveno postupak filozofske spoznaje. Takva sila pretpostavlja jedno određeno biće u sebi. Od najveće je važnosti da se zna da. Ovo znači da objektivni bitak. nalazimo traSv. koja opstoji kao »negacija svake opstojeće određenosti«47. označava kretanje kaje je objektivno. To je »apsolutna negativnost« ili »nega¬ tivni totalitet«48. Na pitanje: »što je Bitak?« — odgovor je iskaz: »Istina Bit¬ ka je Bit«50. II. 3. Bit nema »određenog Bića«51. koji prekida postepenost i kvalitativno je drugačiji od prethodnog stanja egzistencije«46. ikoje se nije moglo spoznati iz kvantitativnog ili kvalitativnog vida. Refleksija nije prvenstveno proces mišljenja. Za ovo ne¬ gativno jedinstvo i proces odnosa prema sebi Hegel kaže da je bit stvari. Subjekt se sada pojavlju¬ je kao supstancija bića. kakvim se bit otkriva da jest. Str. te bi¬ tak ulazeći tako »u sebe postaje Bit«. treba samo da sku¬ pimo rezultate prethodne analize. U toku analize rastvorila se stabilnost u proces postojanja i vidjelo se da je 'trajno jedinstvo stvari »nega¬ tivno jedinstvo«. Kretanje nije slučajan izvanjski proces. Jer. Bit nije nešto u svijetu ili iznad svijeta. nago je »beskrajno kre¬ tanje Bitka« izvan svakog određenog stanja. A da bismo naučili što je bit. nego proces u zbilji. također. 4. Ono je otvorilo potragu za (kategorijama 'koje bi nam omogućile da za¬ hvatimo istinsku zbilju. i njegovo materijalno ozbiljenje bilo je isključeno opstojećim oblikom bića. i subjektivno. Negacija svakog bića nije »ništa«. rađanje novoga je smrt starog. Nje¬ gov bitni karakter je zato negativnost. Ako razmotrimo što Hegel pridaje procesu biti i o čemu raspravlja o odjeljku o Određenjima Refleksije. Njegovo jedinstvo je totali¬ tet onog kretanja koje Nauka o Biti označava kao kretanje reflek¬ sije. 16. Sva određenja ovdje su »postavljena po samoj Biti« i nalaze se u njezinoj određujućoj vilasti. Refleksija je proces u kojemu sve što opstoji uspostavlja sebe kao jedinstvo subjekta. Hegel ga. 389. Ono nije određeno. vidjelo se da svako određeno svojstvo protivurječi onome što su stvari »za sebe« zna¬ mo da ono nije neki kvalitativni ili kvantitativni entitet koji op¬ stoji bilo gdje u svijetu. . što doista i jest. nego proces bivanja u sebi. Znanost Logike počela je pitanjem: »Sto je bitak?«. uključivalo negaciju svih kvalitativnih i kvantitativnih odredaba. 5. upravo. nije izvan tog pro¬ cesa niti je njegov nepromjenljivi supstrat. 17. kao ukupnost oznaka biti. dakle. upravo. refleksija. U svijetu nema ravnomjernog napretka: pojava svakog novog uvjeta uključuje skok. Subjekt. Proces biti je proces refleksije. naziva »sveopćom protivurječnosti«. koji se sada pojavljuje u svom istinskom. Kategorije biti zahvaćaju či¬ tavo carstvo bitka.

Doktrina biti nastoji osloboditi spoznaju od obožavanja »či¬ njenica koje se mogu promatrati« i znanstvenog zdravog razuma. str. 231. W. Originalno značenje tih zakona i njihov zbiljski objektiv¬ ni sadržaj bili su otkrića hegelovslke logike.. prije nego što se pođe dalje od njihovih datih oblika. sv. § 112. Matematički formalizam napušta i sprečava svako kritičko razumijevanje i upotrebu činjenica. takav postupak pokazuje svoju naopaku narav osobito u tome sto se utoliko što matematičke formule " Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. Značajka di¬ jalektičkog mišljenja je sposobnost da se bitni proces Zbilje raz¬ likuje od prividnog. upravo. Unutar Znanosti logike Nauka Biti da je osnovne poj¬ move koji dijalektičku logiku čine nezavisnom od matematičke metode. koje operiraju kvantitetom. i kad bismo se morali pomiriti s njihovom jasnom i uopćenom slikom . a druge pak kržljivi oblici logike. 208. Rečeno je da »sve ima neku bit. mora biti puko pribježište filo¬ zofske nemoći kada se pribjegava formulacijama što ih lo¬ gika uzima iz drugih znanosti.128 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 129 dicionalne konačne zakone mišljenja. S obzirom da ne samo filozofija nego svako drugo istinsko polje istraživanja teži ka spoznaji tak¬ vih sadržaja.. njihova bit«55. mišljenje posta¬ je neistinito. Matema¬ tičke znanosti. tj. He¬ gel je spoznao unutrašnju vezu između matematičke logike i pot¬ punog pomirenja sa činjenicama. operiraju jednog besadržajnim oblikom. Spoznaja da se pojava i bit ne podudaraju je početak istine. po tome. i to stalno je. »Naša spoznaja bila bi u veoma neugodnom položaju ako bi se smatralo da su takvi predmeti kao sloboda. Mišlje¬ nje je istinito saimo utoliko što ostaje primijenjeno na konkretno kretanje stvari i u stopu slijedi njezine različite obrate. ili izraziti u matematičkoj formuli — izvan do¬ sega tačne spoznaje. svođenje znanosti na matematiku znači konačno odricanje od istine. Addition The Logic of Hegel. prev. op. prev. ali takva spoznaja prizlazi samo iz pojmovne kontemplacije a ne iz autoriteta što im ga daje matematika54. anticipirao više od stotinu godina razvitka pozitivizana. Puka upotreba takvih posuđenih oblika u svakom slučaju izvanjski i po¬ vršan postupak: trebalo bi da spoznaja njihove vrijednosti i njihovog značenja prethodi njihovoj upotrebi. § 99. Spoznaja se bavi pojavama kako bi pošla dalje od njih. 9 Um i revolucija . odvajanja sadržaja mišlje¬ nja od njegovog oblika izbija istini samo tlo pod nogama. zakone identiteta. Formalna logika ne može se ni približiti njihovom smislu. to jedinstvo ili identitet? To nije stalan * Science of Logic. VVallace. " Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. činje¬ nice i odnosi koji se javljaju u tom procesu mijenjaju svoju pri¬ rodu u svakoj fazi razvitka. i da se shvati njihov odnos. uistinu. brojati i iskazivati po¬ moću ravnodušnih brojeva i simbola. Hegel se prima jedne filozofske kritike matematičke me¬ tode — prije nego što uvodi Nauku Biti — raspravljajući o kvan¬ titetu. Čim se odvoji od objektivnog procesa i radi neke lažne tačnosti i sta¬ bilnosti nastoji simulirati matematičku strogost. takvo značenje mora prvo javiti. Ali ovako se ne može po¬ stupati sa procesom zbilje. da stvari. koji nameće ovo obožavanje. nisu onakve kak¬ vima se neprestano pokazuju. Bit označava jedinstvo bića. cit. . str. Addition The Logic of Hegel. radi toga da bi se logika osvojila za filozofiju. nego je carstvo u kojem se gubi zbiljski sadržaj stvari. Taj se odupire formalizaciji i stabili¬ zaciji. Zbiljsko polje spoznaje nije data činjenica o stvarima kakve jesu. U svojim kon¬ kretnim znanostima filozofija mora logički element uzeti iz logike. i obratno. Zakoni refleksije. zakon. znače mišljenja i pojmovne distinkcije. Sto je. U posebnom odjeljku dodaje se zakon razloga. a ne iz matematike. 187. njegov identitet u toku pro¬ mjene. od kojih su mnoge samo ne¬ jasni predosjećaji. Kada se upotrebljavaju matematičke kategorije da bi se odredilo nešito što se tiče metode ili sadržaja filozofske znanosti. I. Kvantiteta nije samo sasvim izvanjska karakteristika bitka. koje Hegel razrađuje. jer je on sama negacija svakog postojanog oblika. VVallace. raznoli¬ kosti i protivurječnosti. koji se može mjeriti.53)«. u stvarima ima ne¬ što stalno. etičnost ili sam bog. Ukratko će¬ mo ih sada iznijeti. temeljni su zakoni dijalektike. te je. u prvom redu. Treba zato učiniti nešto više od pukog lutanja od jedne kvalitete do druge i pukog napredovanja od kvalitativnoga kvantitativnome. odrediti i opravdati u filozofiji. — zato što se ne mogu mje¬ riti i izračunati. nego njihova kritička procjena. W. str.

u napetosti između države i društva). sva zbilja je u sebi protivurječna. Identitet je. 56 57 5S 59 60 Science of Logic. Do sada vidimo da je dijalektika pružila zaključak da je zbilja protivurječna po svom karakteru i da je »negativan totalitet«. Hagelova analiza Odredaba Refleksije predstavlja tačku na kojoj se može vidjeti kako dijalektičko mišljenje razbija okvir idealističke filozofije koja se njime služi. kada primenjujemo Odredbe refleksije na povijesne zbiljnosti. on je »isto što i bit56«. Koliko prodiremo u hegelovslku logiku. podrobnije proučavanje zakona otkriva historijske implikacije iz kojih proizlaze motivacije koje su u temelju kritičke. Kada. znači da se unutrašnje mogućnosti i ljudi i stvari ne mogu razviti u društvu samo smrću društvenoga po¬ retka u kojem su prvi puta primijećene. »Sve su stvari u sebi protivurječne« — taj stav. sv. gotovo smo nužno natjerani na kritičku teoriju što ju je razvio historijski materijalizam. Moglo bi biti da su razvijeni antagonizmi modernoga dru¬ štva navali filozofiju da proglasi da je protivurječno »sigurna temaljna osnova svake djelatnosti i samo-kretanja«. bit opisuje stvarni proces zbilje. »Kontem¬ placija svega što jest pokazuje po sebi da je ono u svom identi¬ tetu sa sobom protivurječno sebi i različito u sebi. str. Raznolikosti suprotnosti za Heigela su dio bitnog identiteta stvari. »nečega što je postalo (ein Gewordenes)«61. Svaka egzistencija pretvara se u negativitet i ostaje ono što je samo negirajući taj negativitet. ono izražava svo¬ ju bit. razliku. u opisu sukoba između posebnoga i zajed¬ ničkog interesa.. nisu slučajni niti su izvanjska uzne¬ mirenja. kaže Hegel. Osobito kretanje. i podrazumijeva razlikovanje unutar sebe i sjedi¬ njenje koje odatle slijedi. ono samo je to kretanje i prelaz svake od tih odredaba u drugu. taiko. Ali. a njihovo biće se sa¬ stoji u onoj «sili koja može shvatiti i izdržati protivurječnosti«58. Međutim. To. II. Hegel uvijek ponovno naglašava važnost svog shvaćanja. baš zato što je svaka po sebi svoja vlastita suprotnost«57. Takvu inter¬ pretaciju potpuno potvrđuje način na koji su obrađeni odluču¬ jući društveni odnosi u Hegelovom ranijem sistemu (npr.130 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 131 i utvrđen supstrat. Ona se cijepa u mnoštvo stanja i odnosa prema drugim stvarima. Ako je bit stovari rezultat takvog procesa. »Protivurječnost je ko¬ rijen svemu kretanju u životu«. Ovaj identitet stvari ne možemo iskazati u stavu koji jedan stalan sup¬ strat i njegove oznake razlikuje od njegove suprotnosti. izvanjsko kretanje. Hagelova pozicija uključuje potpuni obrat tradicionalnih za¬ kona mišljenja. suprotne sebi. Za¬ hvaljujući unutrašnjem negativitetu koji je u njima. 62. II. Ibid. Kada se nešto izvrće u svoju suprotnost. u ana¬ lizi radnog procesa. 38. ili ob¬ ratno. 67. nego njezina bit sama. . kada slobodStr. isto što i »negativni totalitet«. dijalektika izgleda kao sveopći ontološki zakon koji tvrdi da je tok svake egzistencije taj da se ona izvrće u svoju vlastitu suprotnost. tekuća ideja i praksa pravde i jednakosti vode u nepravdu i nejednakost. za koji je pokazano da je ustrojstvo zbilje. na svaki način. koji se taiko oštro razlikuje od tradicionalnih zakona identiteta i protivurječnosti. izražava za Hagela »istinu i bit stvari«59. a da bi mišljenje shvatilo identitet. kada ono sebi protivurječi. ono mora rekonstrui¬ rati proces kojim stvar postaje svoja vlastita suprotnost. štaviše. koje su joj najprije strane. Sv. Str. U društveno-povijesnom smislu to znači da krize i slomovi. Shvaćen na taj način. nego proces u kojemu se sve sukobljava sa svojim unutrašnjim protivurječnositima i kao rezultat toga se razvija. i one vrste mišljenja koja iz njih proizlazi. ali koje postaju dio njezine vlastite samosti kada dođu pod aktivni utjecaj njezine biti. 68. str. identitet sadržava svoju suprot¬ nost. Tako shvaćeno. te u svojoj raznolikosti i protivurječosti identično sa sobom. kao i kretanje u sebi samo je »opstojeća protivurječnost«60. 66. Zato pri¬ znavanje protivurječne prirode društvene zbilje prethodi razradi opće teorije dijalektike. sama bit je proizvod konkretnog razvitka. po pravilu. i proizvodi identitet svoga bića djelu¬ jući kroz suprotnost. Jer što znači jedinstvo identiteta i protivurječnosti u kontekstu društvenih ob¬ lika i snaga? U svom ontološkom smislu ono znači da stanje nagativnoslti nije izvitoperavanje istinske biti neke stvari. i onda svoju suprotnost negira i utjelovljuje u svoje vlastito biće. A učinak ove povijesne interpretacije drma temeljima idealizma. kako kaže Marx. Str. nego očituju samu prirodu stvari i time pružaju osno¬ vu na kojoj se može razumjeti bit opstojećeg društvenog siste¬ ma. sve stvari postaju u sebi protivurječne.

a u njoj je mjesto protivurječnosti. među drugima. bit pre¬ lazi u egzistenciju63. Mišljenje je time uspostavljeno kao tribunal koji protivurječi prirodnim obli¬ cima zbilje. zahvaćena je mišlju. Puka mogućnost pripada samom obilježju zbilje. Hegel priznaje da »načelo dovoljnog razloga« podrazumije¬ va kritičko gledanje da je Bitak »u svojoj neposrednosti proglašen nevažećim i bitno nečim što je postavljeno«. Njegovo razmatranje ima dvostruki cilj: 1) Pokazuje operativnost Biti u aktualnoj egzistenciji stvari. Moguće i zbiljsko nalaze se u dijalektičkom odnosu koji traži jedan pose¬ ban uslov kako bi mogao djelovati. i 2) briše tradicional¬ no shvaćanje Razloga kao jednog posebnog entiteta. koji je otjelovljen u pojmu aktualnosti. koja je. Ibid. ono bi moglo opstojati i u nekom drugom obilku. drži da se Razlog nekog posebnog bića ne može tražiti u drugom jednako po¬ sebnom biću... Protivurječnost je. u ime njihovog istinskog sadržaja. njihove napadne kulture. i time »sadrži. Pojam zbilje pretvorio se. U takvom slučaju mogućnosti nisu samo zbiljske nego predstavljaju istinski sadržaj društvenog sistema nasuprot nje¬ govom neposrednom obliku egzistencije. sv. ako su opstojeći odnosi unutar datog društvenog si¬ stema nepravedni i neljudski. pa je data zbilja »ekvivalenat mogućnosti65. oni nisu izbrisani drugim ostvarljivim mogućnostima. Drugim riječima. One su na taj način čak još zbiljskija zbilja nego što je datost. Zbiljsko sadržava nega¬ ciju onoga što ono neposredno jest. tada su takve protivurječnosti. osim ako se za te druge mogućnosti ne po¬ kaže da one također imaju korijene unutar tog sistema. Razlog neke stvari. Prema Hegelu. »istina Bitka«.132 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 133 na razmjena jednakih vrijednosti proizvodi eksploataciju na jed¬ noj strani. 60. nego iz¬ među dvaju antagonističkih oblika koji opstoje jedan pored dru¬ goga. za Hegela. protivurječnost. kao svoju pravu prirodu.. One ta¬ mo moraju biti prisutne. na taj način. ali nije. taj sukob više nije oporba između opstojećih i još neopstojećih snaga. Zbiljno još nije »dato«. razvitka materijalnih potreba i želja ljudi. On. 175. pokretač toga procesa. II. njihove društvene i političke zre¬ losti itd. u obliku nečega što bi trebalo biti. rascijepljeno u svoje biće i svoje trebanje. uistinu. ona nije nametnuta nekim proizvoljnim spekulativnim činom. protivurječnost nije konac. 177. materijaliziran u konkretnim uislovima i okolnostima egzistencije. Bit je. Bit. shvaćena kao nešto što se mora negirati i preobraziti. Ibid. str. Ona se razrješava utoliko što bit postaje razlogom egzistencije. Način njegove egzisten¬ cije zapravo je već prikazan. Npr. a »protivu¬ rječnost se mora razriješiti«62. otkriva se da je ona prvo slučajnost (Zufalligkeit). Međutim. Postajući razlogom stvari. Kako mogućnost može biti zbilja? Moguće mora biti zbiljsko u tom strogom smislu da mora opstojati. Ima neki određeni odnos između datoga i mogućega. str. Dok se prethodna analiza rukovodila činjenicom da prave mogućnosti stvari ne mogu postati zbiljom unutar vladajućih oblika egzistencije. Ibid. Hegel opisuje taj proces kao prelaz ka datosti. a taj uslov mora biti činjeni¬ čan. već je ponajprije samo mogućnost jedne aktual¬ nosti. Usprkos ovom općem napretku. 70—73. sa svoje strane. Mogućnost«64. str. Nauka Biti na taj način uspostavlja opće zakone mišljenja kao zakone uništavanja — uništavanja radi istine. Hegel objašnjava taj odnos u svojoj analizi Zakona Razloga. Obilik u kojemu zbiljsko nepo¬ sredno opstoji samo je faza procesa u kojemu razvija svoj sa¬ držaj. npr. Sv. međutim. Ovo nas podsjeća na raniju analizu u vezi sa pojmom zbilje. str.: u obliku jednog očevidnog bo¬ gatstva proizvodnih snaga. On opstoji kao data zbilja. Bit. nije ništa dru¬ go nego totalitet njezine biti.. Bitne oznake ovdje ne ostaju izvan stvari. u pojam mogućnosti. Zbiljsko pokazuje da je antagonističlko. isto toliko i ontološka. mora poginuti. također. analiza aktualnosti otkriva onaj oblik zbilje u kojemu su te mogućnosti ušle u egzistenciju. . 62 a Kad se pobliže razmatra aktualnost. Moguće je samo ono što se može izvući iz sa¬ mog sadržaja zbiljnog. Hegel opisuje aktualnost kao proces koji je totalno prožet suko¬ bom između mogućnosti i zbilje. ili oblika.. a gomilanje bogatsltva na drugoj. Bitne mogućnosti stvari ozbiljuju se u istom sveobuhvatanom procesu koji uspostavlja njihovu egzistenciju kada su mogućnosti stvari sazrele u uslovima zbilje i preko njih. nego su sada materijalizirane u svojoj cijelosti. u biti društvenih odnosa koji vladaju. tako. Ono što jest nije ono što je po nuždi. međutim. i da se pojam mogućega vratio natrag u pojam zbiljskog-66. Mnoštvo mogu¬ ćih oblika nije proizvoljno. II. Hegel tu ne misli na neku praznu logičku mogućnost. U takvom slučaju mo¬ žemo reći da »mogućnost jest zbilja«. 64 65 H Science of Logic.

Str. tj.« Tako pojam zbiljske mogućnosti. nego kao puki uslovi za drugo stanje stvari. 70 Ibid. 184. u tom smislu što je on istinski puit u kojemu jedna slučajna zibilja po¬ staje aktualnom. Hegel ovo zove procesom aktualnosti. i na taj način određeni su po sebi da budu puka mogućnost«73. tj. data zbilja ima zbiljske mogućnosti kao svoj sadržaj. činjenica »jest« u obliku nekog uslova unutar konstelacije opstojećih podataka. On je djelatnost ne u mišljenju. imanent¬ na stvarima kao datima. Str. Hegelova filozofija je besmislena u svojim odlučujućim načelima. str. koje se u procesu preobrazbe »vraća samo sebi«76. na¬ ime za aktualnost. Dijalektička interpretacija aktualnosti uklanja tradicionalnu oporbu između slučajnosti. Nelka zbilja je aktualna ako je sačuvana i održana putem apso73 74 ''5 76 146. »Mnogoliki oblici egzistencije u sebi su samo nadilaženje i uništenje. i ono je u sebi »zbilja i mogućnost«. 105. koja je Biće u Sebi nekog Drugog. A zbilja koja je aifctualna je zbilja u kojoj je prevladan raskorak između mogućega i zbiljskog. . Opstojeće stanje stvari samo je uslov dnuge konstelacije činjenica.. S obzirom da je novo zato oslobođena istina staroga. Stvari su čnjenice samo ako su povezane sa onim što još nije činjenica. Proces koji »vodi preko« je objektivna tendencija. sivom istin¬ skom obliku75. Njezino sa¬ zrijevanje zbiva se putem procesa promjene. tj. Ovo je Hegelov pojam zbiljske mogućnosti. sti. 180. aktualnost je »jednostavno pozitivno jedinsitvo« onih elemenata koji su op¬ stojali u razjedinjenosti onotga starog. koja dovodi do sazrijeva¬ nja druge mogućnosti datoga. Spomenuli smo da Hegel nije izjavio da je zbilja racionalna (ili umna). a opet se u datim činjenicama očituje kao zbiljska mogućnost. u kojemu data zbi¬ lja napreduje u skladu sa mogućnostima koje su u njoj očite. »Kada su svi uslovi neke stvari pri¬ sutni. Svaka navodna razlika između različitih oblika aktualnog samo je prividna. »sadrži u sebi jedino dvojstvo«. Stvari su. Nuž¬ nost pretpostavlja jednu zbilju koja je slučajna. Jer. Hegelov slavni stav da »stvar die Sache) jest prije nego što egzistira69) može sada da dobije svoje strogo značenje. jer aktualnost razvija sebe u svim oblicima. kao i u svakom svom pojedinom vidu i odnosu. nego u zbilji. Okolnosti koje opstoje u starom obliku na taj način nisu shvaćene kao istinite i nezavisne u sebi. Pro¬ ces uništavanja opstojećih oblika i njihovog nadomještanja novi¬ ma oslobađa njihov sadržaj i dozvoljava im da zadobiju svoje ak¬ tualno stanje. »Zbiljska Mogućnost neke stvari (einer Sache) je opstojeće mno¬ štvo okolnosti koje su s njom povezane«71. ona ulazi u egzistenciju70. koja je takva da samo njezino uniš¬ tenje može njezine mogućnosti pretvoriti u aktualnosti. a njezino pretvaranje je »proces nužnosti«. Prije nego što egzistira.134 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 135 moguće je data zbilja shvaćena kao »uvjet« jedne druge zbilje67. koje uključuje negaciju ranijega. dakle.72. Vratimo se našem slučaju jednog društvenog sistema koji još nije postao zbiljom. 183. Proces u kojemu neki dati poredak zbilje gine i završava u drugome nije zato ništa drugo nego samo-nastajanje stare zbilje74. Takav je novi sistem zbiljski moguć ako su njegovi uslovi prisutni u starome. te je defi¬ nitivno nemoguće da se on upotrijebi kao idealističko sklonište od zbilje. On je »povratak« zbilje sebi samoj. ono je jedinstvo mogu¬ ćega i zbiljskog. ako raniji društveni oblik doista posjeduje sadržaj koji teži prema novome sistemu kao prema svom ozbiljenju. mogućnosti i nužnosti. njezin sadržaj zamotan je u nedovoljnost. 71 Str. koja u svom vladaj učeni obliku sadrži 'mogućnosti koje još nisu ozbiljene.« A u takvo je vrijeme data zbilja također zbiljska mogućnost preobrazbe u jednu drugu zbilju.. nqgo je taj atribut rezervirao za određeni oblik zbilje. prava djelatnost samo-ozbiljavanju. 179. sv. na taj način. . Nužnost je proces u kojemu ta slučajna zbilja postiže svoj odgo¬ varajući oblik. Ako se ne shvati razlikovanje između zbilje i aktualnosti. Totalitet datih oblika egzistencije važe samo kao uvjet drugih oblika egzistencije68. 184. II. U svojoj ukupno67 Encyclopaedia of the Philosophical 68 Science of Logic.. razvija svoju kritiku pozitivističke pozicije iz prirode sa¬ mih stvar. 69 Str. 179. 180. Str. »Tako zbiljska mo¬ gućnost sačinjava totalitet uslova. Str. 72 Sciences. Sadržaj neke date zbiljnosti noisi sjeme njezina pretvaranja u nov oblilk. i integrira ih sve kao momente jednog sveobuhvatnog procesa. Str. prikazan kao konkretna povijesna tendencija i snaga. ono što jesu samo kao mo¬ menti u jednom procesu koji vodi preko njih ka onome što uis¬ tinu još nije ispunjeno. Aktualnost.

te ako se želimo sjetiti nekog konkretnog primjera može¬ mo ukazati na »duh« nekog povijesnog razdoblja. sv. sloboda izvodi svoj sadržaj iz spoznaje istine. pojam subjekta nije posljednji korak Hegelove analize. tako da Hegelova Nauka Pojma doista razvija katego¬ rije slobode. vidjet će" Str. izvanjskim snagama. jest up¬ ravo. nije atribut mislećag subjekta kao takvog. S druge strane. pokušat ćemo raz¬ viti neke implikacije njegovog shvaćanja pojima. Takvo oslobođeno mišljenje po¬ stepeno prevladava tradicionalno odvajanje logičkih oblika od njihovog sadržaja. pojam je djelatnost subjekta i kao takav je istinski oblik zbilje. putem samosvjesne djelat¬ nosti pojedinaca. na taj način. Istinska zbilja pretpostavlja slobodu. koje bi se najbolje moglo označiti pojmom »duh«. »Pojam. koji se stalno obnav¬ ljaju u procesu spoznaje80. subjekt je karakteriziran slobodom. Ako smo razu¬ mjeli takvo razdoblje. Stigli smo do tačke na kojoj se Objektivna logika pretvara u Subjektivnu logiku. Moramo primijetiti da logička kategorija »subjekta« ne ozna¬ čava neki određeni oblik subjektivnosti (kao što je čovjek). Jer. ili u kojoj se subjektivnost pojavljuje kao istinski oblik objektivnosti. U takvoj zbilji suprotnosti između slučajnosti i nužnosti je prevladana. spoznaja postaje tim manje zbiljska što više apstinira od zbilje. Ja. Međutim. 78 Str. a sloboda pret¬ postavlja poznavanje istine. II. Međutim. 184. Hegelova ideja pojma preokreće obični odnos između mišljenja i zbilje i postaje ugaonim kamenom filozofije kao kritičke teorije. »nego-samoidentitet« . 80 Vidi gore. koji više nije podložan promjeni jer ima au¬ tonomnu vlast nad svakom promjenom — ne puki identitet. str. samo biće koje ima sposobnost da po¬ znaje svoje vlastite mogućnosti i mogućnosti svijeta može svako dato stanje egzistencije pretvoriti u uslov svog slobodnog samo-ozbiljenja. nego je u strogom smislu samo-razvitak. i dalje. Sve okolnosti shvaćene su i »postavljene« samom zbiljnošću koja se razvija. drugim riječima. Hegelovu analizu možemo sažeti u slijedeću šemu: istinski oblik zbilje zahtijeva slobodu. Prema zdravorazumskom mišljenju. ako smo shvatiti njegov pojam. 36. Apstrahiranje od zbilje. Hegelova analiza datosti tako vodi k ideji subjekta kao istinske aktuelnosti u či¬ tavoj zbilji. Umjesto da se na ovom mjestu za¬ držimo na Hegelovoj razradi toga momenta81. 217. a istinski oblik zbilje u kojemu se ostvaruje bit bitka je pojam. u svim vladajućim ustanovama. ako su njezini različiti oblici i stupnjevi samo lucidna manifestacija njezinog istinskog sadržaja. atribut pojma. Ali oblik u kojemu se čuva istina je pojam.78 Talkav samo-identitet može se postići samo posredstvom samo-svijesti i spoznaje. nego bogatijim od zbilje. Hagelova čudna identifikacija pojma i Ego-a ili subjekta može se razumjeti samo ako pamtimo da on smatra da je pojam više djelatnost shvaćanja (Begreifen) nego njezin apstraktni logički oblik ili rezultat (Begriff). Ove shvaćaju svijet onakvim kakav izgleda kada se mišljenje oslobodilo sile jedne »postvarene« zbilje. činjenicama i odnosima. " Science of Logic. sloboda zahtijeva samo-svijet i spoznaju istine. jer slijedi unu¬ trašnji zakon svoje vlastite prirode i u svim okolnostima ostaje isti77. Sloboda. istina je obrnuta. istinski oblik zbilje mora se shvatiti kao subjekt. . samo-svijest i spoznaja istine su bitnosti subjekta. ova nužnost je sloboda jer proces nije odre¬ đen izvana. kada se sub¬ jekt javio kao »supstancija« bitka. Istinska zbilja se zato mora shvatiti kao ozbiljenje jednog spoznavajućeg subjekta. Ovo nas podsjeća na Kantovu transcendentalnu logiku. 186. ne čini pojam siromašnijim. Drugim riječima.136 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 137 kutne negacije svih slučajnosti. oznaka za konač¬ no jedinstvo bitka. On sada prelazi na dokazivanje da je subjekt pojam. nego istine koju taj subjekt posjeduje i kojom gos¬ podari. Aktualnost je. mo jedno opće načelo koje se razvija. utoliko što je nap¬ redovao u takvu egzistenciju koja je po sebi slobodna. u krajnjoj liniji. Za Hegela. Njezin proces je nužan. Prema Hegelu. što ga traži stvara¬ nje pojima. nego jedno općenito ustrojstvo. ili čista samo-svijest«79. pojam »eg¬ zistira« samo u mislećem subjektu. Sloboda je. i dalje. " Str. tako. U isto vrijeme. Subjekt označava jednu općost koja se individua¬ lizira. 280. u kojoj se najviše pojmovi mišljenja shvaćaju kao stvaralački činovi samog ja. str. Pokazao je da se sloboda subjekta sastoji od njegove sposob¬ nosti da shvati što jest.

Apstrakcija je ovdje svođenje različitih oblika i od¬ nosa zbilje na aktuelni proces u kojemu se oni uspostavljaju. To što ona ide dalje od pukih činjenica nije ono što razlikuje dijalektičku spoznaju od pozitivističke znanosti. baš kao što Hegelov pojam pojma obuhvaća sve tri knjige njegove Znanosti Logike. upravo. 223. Filozofska spoznaja je tako suprotstav¬ ljena zbilja. također. Dajelektička metoda izvodi sve konkretne odredbe iz jed¬ nog sveobuhvatnog načela. prema tome. također. sv. izjavljuje da je »nemoguće i apsurdno uokviriti istinu u takve Oblike kao što su pozitivni sud ili sud uopće«88. 88 Science of Logic. Ono što priro¬ da i povijest doista jesu neće se naći u opstojećim činjenicama.138 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 139 jer vodi od činjenica njihovom bitnom sadržaju. Addition 2 (The Logic of Hegel. operira s apstraktnim pojmovima. pozitivistička znanost osta¬ je unutar datih zbiljnosti. 249. Istina se može sastaviti od činjenica alko subjekt još ne živi u njima. 83 Str. i iz tijela istine mora shvatiti ono što se u pripovije¬ danju javlja kao puko događanje«83. Na taj način. Izvanredna važnost ove metode postoje sasStr. Pojam ne samo da sadrži sve činjenice od kojih je sastavljena Zbilja nqgo i procese u kojimase te činjenice razvijaju i rastvara¬ ju. koje je načelo zbiljskog razvoja sa¬ mog sadržaja. u skladu sa doktrinom da je pojam antagonistički totalitet. VVallace. međutim. Promenljivo i posebno ovdje su jednako važni kao zajedničko i trajno. kvalitete i uvjeti sadržaja moraju se javiti kao njegov pozitivni razvijeni sadržaj. Štaviše. Negativ¬ ni vidovi zbilje tako nisu »nemiri« ili slabe tačke unutar sklad¬ ne cjeline. str. Po¬ jam kapitalizma počinje odvajanjem stvarnih proizvođača od sredstva proizvodnje koje dovodi do uspostavljanja slobodne rad¬ ne snage i prisvajanja viška vrijednosti. shvaćen u »načelu« po kojemu napreduje. prev. Ništa se ne može dodati izvan (npr. nqgo im se upravo suprotstavlja. tj. budućnost što je predviđa. Sve dok se to nije postiglo. Oblik i sadržaj znanstvenih pojmova ostaju povezani s vladajućim ob¬ likom stvari. II. nego konkretni totalitet koji sam raz¬ vija posebne razlike svih činjenica koje pripadaju tom totalitetu. Filozofska spoznaja nadređena je iskustvu i znanosti. nikakva data činjenica). Sa stvaranjem pojma apstrakcija se ne gubi. 222. može kazati da u dijalektičkoj filozofiji to »nismo mi koji oblikujemo poj¬ move«87. koja se očituje samo u Pojmu«82. odbacuje sve definicije koje ograničavaju istinu na jednu konač¬ nu skupinu stavova. a ne u konkretnoj Zbilji. čak promje¬ ne oblika ka kojima vodi. zapravo. koji razvitkom tehnolo¬ gije dovode do akumulacije i centralizacije kapitala. Sa čitavim aparatom svoga postupka. Različita stanja. ona izvodi zakone. Ova također ide dalje od činjenica. § 163. samo utoliko što njezini pojmovi sadrže onaj odnos prema istini što ga Hegel priznaje samo dijalektičkim pojmovi¬ ma. Pojam kapitaliz¬ ma nije manji od tri sveske Kapitala. čak kada izražavaju kretanje i promjenu. Pojam kapitalizma je upravo totalitet kapi¬ talističkog procesa. nego vodi u datost. Proces apstrakcije koji dovodi do dijelektičkog pojma sasvim je drugačiji. nego spoznaja onoga što je istinito u do¬ gađajima. Hegel. »Filozofija nije mišljena kao pripovijedanje o onome što se događa. 84 85 86 87 . Pozitivistička znanost. me¬ đutim. već se mora dovesti do uma. 293). " Str. nego su. svijet nije toliko skladan. koji se raz¬ vija samo zahvaljujući svojim protivurječnim snagama. oni su po karakteru statični. 229. već da je njihovo oblikovanje. predskazuje itd. istina ostaje u apstrakt¬ nom pojmu. Nema boljeg primjera za oblikovanje dijalektičkog pojima nego što je Marxovo shvaćanje kapitalizma. progresivnog opadanja profitne stope i sloma čitavog sistema. Str. nikad se ne udaljuju od datog. Dijalektički razvitak nije »izvanjska djelatnost subjektivnog mišljenja«. Baš kao što He¬ gel. 244. § 31. W. Općenitost dijalektičkog pojima nije utvrđeni i stabilni zbir apstraktnih obilježja. Zadaća apstrahiranija sasto¬ ji se u »prevladavanju i svođenju zbije (ikao od puke pojavnosti) ka bitnosti. pojam uspostavlja »načelo svojih razlika«84. Filozofija prava. Svijet činjenica nije racionalan. do oblika u kojemu zbilja doista od¬ govara istini. str. nqgo objektiv¬ na povijest samoga zbiljskog86. pojam sačinjava »negativni totalitet«. različite činjenice koje pojam obuhvaća treba da se pokažu kao »unutrašnje razlike« samoga pojima85. uslovi koji razotkrivaju ustrojstvo i tendencije zbilje. a ova je oporba izražena u apstraktnom karakteru filozofskih pojmova. Ali ovi nastaju apstrahiranjem iz poseb¬ nih i promjenljivih oblika stvari i utvrđuju svoja zajednička i traj¬ na obilježja. Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. jedan objektivan razvoj što ga mi samo reproduciramo. Marx.

. matematički predmeti »imaiu posebno svojstvo. Pojam predstavlja objektivni totalitet u kojemu se svaki posebni momenat javlja kao »samo-razlikovanje« općosti (na¬ čela koje upravlja totalitetom). istinski bitak koji. Nauka Pojma možemo slijediti i dalje od tačke do koje smo stigli. Jer. a ova protivurječnost rastvara¬ jući obitelj ispunjava svoju zbiljsku funkciju. Očev autoritet podupire činjenica da on op¬ skrbljuje svoju obitelj. . ali nju neprestano nad¬ jačava ontološka koncepcija apsolutnog idealizma. Pojam označava opći oblik svega bitka. Dijalektička logika drži da je svaki poseban sadržaj obli¬ kovan općim načelom koje određuje kretanje cjeline. A Znanost logi¬ ke u apsolutnom idealizmu konačno i završava. opstoji u kretanju od nižih ka višim načinima samo-ozbiljenja. Str. opet. je¬ dan jedini ljudski odnos. Hegel ide za tim da raspusti elemenat povijesne prakse i da ga nadomjesti nezavisnom zbiljom mišljenja. teoriju društva. Zato je nemoguće izolirati i utvrditi posebne momente. Ovaj razvitak teče prema načelu »određene negacije«. Krize su nuž¬ ni stupnjevi u »samo-razlikovanju« kapitalizma. one su živa kre¬ tanja. odnos između oca i njegovog djeteta uspostavljen je temeljnim odnosima koji upravljaju dru¬ štvenim sistemom. To znači da obiteljski odnos proizvodi svoju protivurječnost. nad prirodom — svijet koji bi se doista mogao zamisliti kao ozbiljenje pojma svih stvari. taiko da je taj »negativni« momenat ispunjenje načela toga sistema. To znači da svaki posebni momenat sadrži kao svoj bitni sadržaj cjelinu. različita određenost jedne stvari također je neposredno unutrašnja drugoj i ono što bi za brojeve i crte bila potpuna pro¬ tivurječnost. Zahvaljujući unutrašnjem odnosu prema svakom drugom posebnom kretanju cjeline. Uza¬ ludno je pokušati da se on utvrdi pomoću prostornih likova i al¬ gebarskih simbola. dijalek¬ tička logika reproducira ustrojstvo jednog povijesnog oblika zbi¬ lje. Najviši oblik ovog samo-ozbiljenja Hegel naziva idejom. koja uništava svoj protivni sadržaj. Umjesto kratkog i nužnog neadekvatnog prikaza Subjektiv¬ ne logike odlučili smo da pokušamo grubo interpretirati njezine zaključne odlomke. Ova bi se tendencija još uvijek mogla pomiriti s jednom povijesnom interpretacijom. 153.. . Ali.140 ZNANOST LOGIKE 141 vim jasna kada razmatramo način na koji je Mara shvatio krizu kao bitno važan momenat kapitalističkog sistema. koji imaju umstvenu društvenu organizaciju. koji postaje jedi¬ nim sadržajem čitave Logike91. u isto vrijeme. u kojemu društveni proces rastvara svako ograničeno i čvr¬ sto područje života u ekonomsku dinamiku. ako uzme¬ mo da pojam predstavlja konačni prodor uma u svijet. Ovdje. Subjekt. opet. Ako se. Pojmovi shvate taiko da odgovaraju takvim (matematičkim) simbolima. Još od Platonovog vremena ideja je značila sliku istinskih mogućnosti stvari nasuprot prividnoj «" 90 Str. jedini odgo¬ varajući oblik istine. 251. Pojam. str. tako da se specifični sadržaj izravno pretvara u sveopći sadržaj preko procesa svoga konkretnog opstojanja. i dalje. Ozbiljenje pojma značilo bi tada opću vlast ljudi. Npr. dak¬ le. naime slobodni subjekt. Njihove odredbe nisu takve mrtve stvari kao što su brojevi i crte.. Mnoštvo po¬ sebnih pojmova postepeno se skuplja u pojmu. Privatnost obitelj¬ skog odnosa se na taj način otvara i vodi u vladajuće društvene od¬ nose. egoistički instinkti društva u kojemu vlada konkurencija ulaze u njegovu ljubav. Nepremostivi jaz. u obzir područje na kojemu je dijalektička logika do¬ zrela. i zato je i sam sveopći. da su jedan drugome izvanjski i da imaju čvrstu određenost. bitno je za prirodu Pojma«89. . Oni pružaju slavni prelaz od Logike ka Fi¬ lozofiji prirode i duha i tako zatvaraju puni opseg sistema. na odgovarajući način. kao što smo već na¬ značili. " Vidi niže. u biti. predstavlja taj oblik.. čitava doktrina pojma savršeno je »realistička« ako je shva¬ ćena i izvedena kao povijesna teorija. Posebno jest opće. npr. i da mora biti interpretiran kao cjelina. tako da privatni odnos sam razvija svoj vilaistiti društveni sadržaj. 252. za koji se tvrdi da opstoji između matematike i dijalektičke teorije. Takva povijes¬ na koncepciji živi u Hegelovoj filozofiji. sadržaj i funkcija svakog datog vida mijenja se sa svakom promjenom cjeline. Objašnjavanja radi uzmi¬ mo. to je razlog zašto svaki pokušaj da se istina uokviri u matematičke oblike neizbježno uništava istinu. onda prestaju biti Pojmovi. po¬ čiva na tome. a sistem otkri¬ va svoj istinski sadržaj negativnim činom sloma. shvatiti jedino Duh . opet. radi izvanjskog Oka i bespojmovnog meha¬ ničkog postupka ili računa«90. Odrasloga prati slika njegovoga oca i upravlja njegovim podvrgavanjem silama što vladaju njegovim društvenim opstojanjem.. »može. . a.

ispunjava zahtjeve savršene slobode. pa je zato stran i neprijatelj¬ ski subjektu. Francuska revolucija ponovno je pokazala da je moder¬ no društvo sistem nepomirljivih antagonizama. Ideja opstoji kao spoznaja i život. Hegel je vidio da odnosi građanskog društva ne bi nikada mogli osigurati savr¬ šenu slobodu i svaršeni um. Njihov sadržaj i njihova valjanost bili su u vezi sa snagom i sposobnostima »dokoličarske klase«. a zbilja a kojoj su materijalizirani pokvarena je iracionalnošću i kmet¬ stvom. zahvaljujući posebnom načinu rada na kojem se zasniva. a čovjekova je zadaća da živi u nje¬ zinoj aktualnosti. čisto mišljenje. Bio je to prvobitno kritički pojam. Ako su um i sloboda kriteriji istinskog bitka. Za Hegela. On je zagova¬ rao zbiljsku moć uma i konkretnu materijalizaciju slobode. " Science of Logic. •Sjećamo se Hegelovog iskaza da »svaka filozofija jest idea¬ lizam«. a znanje. oni moraju opet doći do toga da počivaju u ideji. Istinski bitak shvaćen je kao savršeno slobodan bitak. koji svu zbilju spoznaje kao svoju vlastitu i nema nikakvog predmeta osim samoga sebe. još jedan vid idealizma. Od samog svog početka. Sada možemo razumjeti kritičku stranu idealizma. jer mišljenje koje sebe »mi92 Vidi gore.92 On predstavlja način egzistencije što ga je subjekt svjesnom negacijom svih dragosti učinio vlastitim slobodnim djelom. koji ga povezuje sa zbiljskom što je njegove kritičke tendencije nastoje prevladati. koji nije znao ni za kakvo carstvo istine izvan svijeta. tu klasu slobodnom od neljudskih odnosa što ih je stvarala materijalna reprodukcija. str. naime. str. Postoji. tako da je njihova nezavisna predmetnost prevladana. život može biti takvo slobodno djelo zahvaljujući samo spoznaji. II. 49. " Str. Konačnu istinu trebalo je zato tražiti na drugom pod¬ ručju zbilje. ideja je aktualna. Vidjeli smo da je Hegel bio protivnik ove tendencije u filo¬ zofiji. s obzirom da sub¬ jekt traži da sila pojmovnog mišljenja vlada nad mogućnostima stvari. Pred¬ metni svijet tada postaje medijem samo-ozbiljenja subjekta. Hegelova politička filozofija se potpuno upravljala tim uvjerenjem. koji je kritizirao sigurnost zdravog razuma u jednom svijetu koji se suviše spremno zadovoljavao oblikom u kojemu su se stvari neposredno javljale. 466. nego i dostojanstvo jednostavno aktuelnog«94. § 4. da je on izvršio konačnu preobrazbu povijesti u onto¬ logiju. . približava se istini više nego što to čini društvena i po¬ litička praksa. Termini neće više pružiti poteškoća. Dokle god spoznaja i djelatnost imaju izvanj¬ ski predmet koji još nije savladan. Njezin izuzetni položaj činio je. Način na koji Hegel dokazuje ovo jedinstvo pokazuje. a ne zbilja na taj način sadrži jedan hotimični paradoks. U tom društvu čovjek se podvrgava zakoni¬ ma jedne nesavladane ekonomije i mora se ukrotiti snažnom državom. . Spoz¬ naja time opstaje nešto više nego djelatnost. sposobnom da izađe na kraj sa društvenim protivurječnostima. također. još od Hegelovih najranijih spisa ži¬ vot znači aktuelni oblik istinskog bitka. jer ne¬ ma samo dostojanstvo općega. me¬ đutim. Element prakse i dalje je zadržan u zaključnim odjeljcima Logike.142 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 143 zbilji. Iako Hegel kaže da stupanj povijesnog razvoja koji je dosegnut u njegovo vrijeme otkriva kako je ideja postala zbiljskom. Stav da je istinski bitak ideja. osnovni pojmovi idea¬ lizma odražavaju društvenu odvojenost intelektualnog područja od područja materijalne proizvodnje. smatrajući je potpunom abdikacijom uma. savršena sloboda traži da subjekt shvaća sve predme¬ te. He¬ gel izričito izjavljuje da je praktička ideja. obilježje rezignacije. Odgovarajući oblik ideje nazvan je jedinstvom spoznaje i djelatnosti. Vidi Filozofija prava. Samo mišljenje. koja opravdava taj iskaz. međutim. Pre¬ ma Hegelu. koja je postala čuvarom ideje zahvaljujući činjenici da nije bila prisiljena da radi za materijalnu reprodukciju društva. on »opstoji« kao shvaćen svijet. djelatnost bitno ograničuje subjektovu slobodu. . i učinio je sposobnom da ih prevlada. Djelatnost je uvijek uprav¬ ljena protiv neprijateljskog svijeta i. Logika nosi. Me¬ đutim. Dodatak. »viša od Ideje Spoznaje . prisutan u mišljenju. sli« potpuno je za sebe u svojoj druigosti. sv. ozbiljenje »Dobra« koje mijenja izvanjsku zbilju. Istina filozofije je na taj na¬ čin postala funkcijom njezine odvojenosti od materijalne prakse. ono nema drugog pred¬ meta do samog sebe95. 460. s obzirom da podrazumi¬ jeva opstojanje takvog neprijateljskog svijeta. kao što je to i pojam biti. znanje filozofije. i dalje. Štaviše. plašile su ga društvene sile koje su se bile poduhvatile te zadaće. subjekt nije slobodan. ili »identitetom Teorijske i Praktičke ideje«93.

apsolutna ideja. Kad je tako shvaćen. nego i objektivni 96 Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. koji prikazuje napre¬ dovanje kao aktualan proces u zbilji. Ali njezin istinski sadržaj je samo čitav sistem čiji smo razvitak do sada prouča¬ vali«96. "00Aristotel. i odatle u duh. nego proces sjedinjava¬ nja suprotnosti. Knjiga 1. Međutim. i zato sadrži svoju negaciju. Apsolutnu ideju treba interpretirati kao objektivni bitak. moglo bi se čak kazati mehanič¬ ka. str. čije je savršena sloboda mišljenje. Ovo istinito biće je nazivano bogom. str. W. drugačiji bitak. str. istinskih oblika svega što je ono sposobno da ozbilji. 60. i onemogućuje da se održi čisto ontološki po¬ jam boga. nego ima »dostojanstvo općega«. on predstavlja određeni tip kretanja. za onim određenim bićem koje najbolje izražava svojstva bitka-kao-takvog. Apsolutna ideja je istinski pojam zbilje i kao takva najviši oblik spoznaje. i dijalektička misao prelazi u Filozofiju prirode. bitak je priroda. i dalje). može se reći. tradiciju koju je u tolikim njezinim vidovima bila napustila. dijalektičko mišljenje razvijeno u svom to¬ talitetu. Aristotelovski bog niti je tvorac niti sudac svijeta. U svom sadržaju. Ali kako se ovaj slobodni preobražaj apsolutne ideje u objektivni bitak (prirodu). u prirodu. Wallace. Hegel kaže da se »ideja slobodno otpušta« u prirodu. ona mora dokazati svoju slobodu time što će slobod¬ no otpustiti sebe u svoju drugost. totalitetu pojmova koje je razvila Logika. sv. 10 Um i revolucija . njezinom vraćanju sebi. pravi velike poteškoće za razumijevanje Hegelovog sistema. koji se više ne može rastumačiti pojmovima koji su primijenjeni u analizi kojom je počela Logika. Kao pravi tvorac svijeta treba da bude shvaćena apso¬ lutna ideja. Bog u ovoj formuli znači totalitet istih oblika svega bitka. s obzirom na to da se bićem boga bavila na sasvim jednak način na koji se bavila bićem materijal¬ nih stvari. u kojoj je Hegelova filozofija bila du¬ boko ukorijenjena. kategorijom bitka. 98 Ibid. Science of Logic. 7. Ovaj prikaz govori samo o jednom vidu tog prelaza. u kojemu svi posebni oblici postoje kao bitne distinkcije i odnosi jednog sveobuhvatnog načela. Njezina drugost i negacija je predmet. to je dijalektičko mišljenje. Hegelova Logika tako završava tamo igdje je i počela. U Skladu sa ovom tradicijom i Hegel povezuje svoju Logiku sa teologijom. Dovde Hegelova Logika slijedi nit aristotelovske metafizike. Ono nije potpuno. Apsolutna ideja je subjekt u svom konačnom obliku. tj. Apsolutna ideja nije dodana rezultatima prethodne analize kao neki odvojeni vrhovni entitet. Ova dinamika je to što naposljetku pokreće apsolutnu ideju i sači¬ njava prelaz od Logike prema Filozofiji prirode i duha. osim u svojoj drugosti. Prema tome nam Hegelovo poglavlje o apsolutnoj ideji daje konačnu obuhvatnu demonstraciju dijalektičke metode97. tj. Od Aristotela je traganje za bitkom (kao takvim) bilo spojeno sa traganjem za istinskim bićem. Na¬ predak dalje od Logike nije samo metodološki prelaz od jedne znanosti (logike) drugoj (filozofiji prirode). Ova bit je ozbiljena u slobod¬ nom subjektu. § 237. mora zato u sebi sadržavati onu dinamiku koja je tjera u njezinu suprotnost i. ovaj sistem znanosti je savr¬ šena istina. Ona je. kao konkretni totalitet. »Razmatranje o apsolutnoj ideji mogli bi sugerirati shvaćanje da napokon dolazimo do stvari i do za¬ ključka čitave cjeline. Naglasili smo da dijalektička logika povezuje oblik mišljenja sa njegovim sadržajem. 486. Svakako je moguće prepustiti se mnoštvu besmislenog deklamiranja o apsolutnoj ideji. Čovječanstvo je postalo svjesno svi¬ jeta kao uma. Ali sada ističe svoje pravo krišćanska tradicija. ono nije skladani čvrst oblik. Očišćen od taloga egzistencije. tj. str. on je misleći subjekt. A taj iskaz. preko negacije te suprotnosti. nje¬ gova je funkcija čisto ontološka. Apsolutna ideja. 1 Science of Logic.144 HERBERT MARCUSE ZNANOST LOGIKE 145 kao »sistem znanosti«. prev. ona je »metoda« koja razvija taj totalitet. sv. može prikazati kao aktualno događanje? 'Na tom mjestu Hegelova Logika prihvaća metafizičku tra¬ diciju zapadne filozofije. međutim. Ovo znanje više nije pojedinačno. da slobodno »određuje sebe« kao prirodu98. Ov¬ dje je ona opet prikazana kao objektivni proces bitka koji sebe održava samo preko različitih načina »negacije negacije«. On kaže da Logika »otkriva Boga kakav je on u svojoj vječitoj biti prije stvaranja prirode i konačnoga duha«100. odgovarajući oblik te egzistencije. 374. Addition (The 97 Logic of Hegel. Jer bitak je sada shvaćen u svom pojmu. II. ili is¬ tinitu bit bitka što je razvija Logika. mišlje¬ nja. To je. prelaz od jednog oblika bitka (ideje) drugome (prirodi). Aristotelovska ontologija ima¬ la je svoj vrhunac u teologiji". bitak. Pojam kao logički oblik u isto je vrijeme oblik kao opstojeća zbilja. I. Metafizika. 468—84. i u svom obliku. ali u teologiji koja nije imala ni¬ kakvog posla sa religijom..

Nećemo dalje ulaziti u prikazivanje Hegelovog životopisa. . jest činjenica da je razrađen istinski »sistem znano¬ sti«. i izab¬ ran je za Fichteovog nasljednika na Berlinskom sveučilištu. jer se ovdje ne bavimo njegovim ličnim karakterom i motivima. koji je zastupao načelo uma. Razvitak subjekta oslobađa bitaik svoje slijepe nužnosti. koji je tada bio upravnik jedne srednje škole u Nurnbergu.. umstvenih ten¬ dencija njegove filozofije. bitke kod Leipziga i Waterlooa i pobjedonos¬ ni ulazak saveznika u Pariz. Godine 1816. II. Hegel je smatrao da je on bio jedini čovjek sposoban da dostignuća 1789. Ovaj konačni cilj njegove akademske karijere podudara se sa svršet¬ kom njegovog filozofskog razvoja. Za ove četiri godine. Priroda postiže svoju istinu kada ulazi u područje povijesti. sa svoje strane.u svom pravom obliku i sadržaju. briše čak ideju stvara¬ nja. naime vraćanje bitka sebi preko negacije svo¬ je dragosti. dugački put čovječanstva prema poj¬ movnom i praktičkom vladanju nad prirodom i društvom. međutim. str. službenik filozof pruske države i filozofski diktator Njemačke. na taj način. a po¬ sljednji godine 1816. što znači njegov vlastiti filozofski sistem. Identitet subjekta i predmeta. a pri¬ roda postaje dio ljudske povijesti i. mišljenja i zbilje. godine pretvori u dr¬ žavni poredak i da pojedinačnu slobodu poveže sa općim umom jednog čvrstog društvenog sistema. dio dulha. 227. Ono što ukazuje na to da je ovakvo stanje postignuto.146 HERBERT MARCUSE Hegelovo se gledište pridržava. Napoleon je bio »duša svijeta« u kojoj je bila utjelovljena zadaća vremena. Znamo da je načelo 101 Ibid. Po¬ vijest je. sva negativnost prevladana je unutrašnjom dinamikom zbi¬ lje. na taj način. imenovan je za profeisora filozofije na Sveučilištu u Heidelbergu. Hegelov sistem. Dru¬ štvena i politička funkcija njegove filozofije i bliskost između njegove filozofije i restauracije moraju se objasniti posebnom situacijom u kojoj se moderno društvo našlo pri svršetku na¬ poleonske ere. Hegel. Proces zbilje je »(kružnica« koja pokazuje isti apsolutni oblik u svim svojim momentima. tamo je postig¬ nut. Postao je tzv. već opstoji samo u dijalektičkom procesu koji ga stalno održava. Sveta alijansa protiv Napoleona. već kvaliteti izražavanja povijesne pot¬ rebe svog vremena. sv. koje se zbiva kada je čovjek doveden do uma i do posjedovanja svijeta kao uma. svi¬ jet je »totalitet u sebi. Istinski bitak ne prebiva izvan ovo¬ ga svijeta. Taj obuhvaća či¬ tav svijet kao shvaćen totalitet u kojemu se sve stvari i svi od¬ nosi javljaju . Izvan tog procesa ne opstoji nikaikav konačni cilj koji bi mogao značiti spas svijeta. između ta dva do¬ gađaja. Kao što prikazuje Logika. Iduće godine objavio je prvo izdanje Enciklopedije filozofskih znanosti. Hegel je u Napoleonu vidio povijesnog heroja koji izvršava sudbinu francuske revolucije. tj. i sadrži čistu ideju same istine«101. U Napoleonu se nije divio nekoj apstraktnoj veličini. VI POLITIČKA FILOZOFIJA {1816-4821) Prvi svezak Znanosti logike pojavio se godine 1812. desili su se pruski »oslobodilački rat«. Zadaća je bila srediti i sačuvati novi oblik društva. kaže Hegel. u svom pojmu.

pa zato nije čudo što je na borbu protiv Napoileona on u početku gledao kao na reakcionarnu opoziciju. prodaja crkvenih dobara. širenje birokracije i mudre i liberalne adminis¬ tracije. pokazao je taj individua¬ lizam na djelu i bio njegov nužni rezultat. u carstvo čiste znanosti. konačno. Nakon pada napoleonskog sistema u Njemačkoj. u kojima je Georges Lefebvre. Napoleon je. sada grdi političku djelatnost. Građanski zakonik uveden je u mnoge dijelove neka¬ dašnjeg njemačkog Reicha. i Crkva povra¬ titi svoj visok položaj — da će se uz svjetovno kraljevstvo. a narodno oslobođe¬ nje tumači tako kao da ono znači slobodu filozofskog proučava¬ nja. svakoga protiv svih drugih. žemo se pouzdati da će uz poslove politike. koja je u svo¬ jim Vlastitim interesima progutala sve druge. pojedinačna sloboda poprimala je oblik grubog individualizma. ako je samo potvrdila svoj suverenitet u svojim odnosi¬ ma sa drugim državama i čuvala vlastiti autoritet u odnosu pre¬ ma svojim građanima. 1892. Nove države bar su bile veće ekonomske jedinice. Istinu i um on sada postavlja daleko izvan društvenog i poli¬ tičkog vrtloga. koja je uzalud pokušavala pomiriti razvitak kapitalizma sa starim društvenim poretkom. Hegel je u suve¬ renitetu države vidio ono jedino načelo koje će donijeti jedin¬ stvo. značilo društveni poredak sazidan na umstvenoj autonomiji pojedinca. on je.148 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 149 uma u društvu. gušenje cehova. doduše. Što se tiče njegovog pomjeranja od jednog prilično antinacionalističkog položaja ka nacionalističkom. engl. E. jedno¬ stavniji sistem pravosuđa i racionalniju metodu oporezivanja. Istina. prema tome. Hobbesu. na život i smrt. ako se samo osnovna iden¬ tičnost društvenih i ekonomskih odnosa jednolično održavala kao identičnost društva srednje klase. Te su države. ali su one ipak bile uočljiv napredak prema ranijoj teritorijalnoj podjeli Reicha. to nije moglo učiniti ni klasno buržoasko društvo. ukidanje desetine i feudalnih prava. Napoleon. sa reakcijom Stuarta (Stjuart). da feudalizam više nije sposoban da sjedini pojedinačni i opći interes. Primijetit ćemo da je Hegelova nova pozicija ostala trajna. kako je to sada posvjedočila suparnič¬ ka sloboda pojedinaca. također uzeti u obzir Kraljevstvo božje. 428. vjerska slobo¬ da. Išao je. koji je samo godinu dana kasnije postao službeni ideološki predstavnik pruske države i koji je tada izjavio da je pravo države pravo samoga uma. bile samo karikaturni oblici moderne suverene države. najprije. prkosno isticao čisto intelektualne vrednote nasuprot postojećim političkim interesima. Za Hobbesa je bilo beznačajno da li je suverena država poprimala oblik demokracije. Možemo se nadati da će uz Državu. Apsurdno nemoćni Reioh nadomješten je nizom suverenih država osobito u južnoj Njemačkoj. sve je to kasnije isplelo (mrežu interesa usko povezanu sa održavanjem francuske vladavine«1. ovo je bio čudnovat stav. nekoć. Za Hegelov stav prema političkim događajima tih godina tipične su izjave u njegovim predavanjima (1816). kojeg bismo mogli nazvati najkarakterističnijim filozofom uspona buržoazije. ustav koji je sa sobom nosio izglasavanje poreza i zakona preko istaknutih ljudi. str. ponovno cvjetati slobodni racio¬ nalni svijet duha2. . zatim sa Cromwellovom (Kromvel) revolucionarnom državom i. Haldane. u velikoj mjeri. i uz druge inte¬ rese svakodnevnog života. razbio ostatke feudalizma u Njemačkoj. koja je prožimala sve. Drugim riječima. oligarhije ili ograničene mo¬ narhije. imale su centraliziranu birokraciju. London. Njegovo spominjanje »oslobodi¬ lačkog rata« zato je prezrivo i ironičko. XI i dalje. sa nekom vrsti javne kontrole. str. S. prcv. sa monarhijom Charlesa Prvog. bila je vlastita politička filozofija sukladna. Sukob između feudal¬ nih staleža potvrdio je. Politički filozof. činilo mu se da moderna us¬ tavna monarhija sasvim dobro služi održavanju tog ekonomskog ustrojstva. kakvu mi poznajemo. možemo se sjetiti slične »ne¬ dosljednosti« u ranim danima moderne političke literature. za Hegela. kako bi se dozvolio razvitak novih intelektualnih i materijalnih sila oslobođenih francuskom revolucijom. bio sasvim voljan da pozdravi suvremenu mo2 Lectures on the Historv of Philosophy (Predavanja o povijesti filozofije). Pariš. Izgledalo je kao da su ove novosti u skladu sa Hegelovim zahtjevom za racionalnijim poretkom po¬ litičkih oblika. dapače. 1935. sloboda svakog poje¬ dinca bačena je u suparničku borbu. tako da¬ leko da nije priznao da je poraz Napaleona konačan čak ni pošto su saveznici pobjednički ušli u Pariz. Teror godine 1793. Talko ni za Hegela nisu bile važne razlike u političkom obliku među narodima. ka kojemu su do sada bile usmjerene sve misli i svi napori. Međutim. »Građanska jednakost.

Iz nepomirljivog sukoba posebnih interesa. ali on ne može važiti za odnos između pojedinaca i države. U čitavom njegovom izvještaju pokazuje se kao vodeća nit načelo suvereniteta. međunarodnu utakmicu između antagonističkih po¬ litičkih jedinica. Promjena u obliku treba da spase ugroženi sadržaj. potrebno je da se njegova društvena zrelost potvrđuje i hrabri. Jenski sistem3 je odbacio svaku primjenu društvenog ugovora na državu. koji odatle proizlaze. On kaže da je Napoleon uspostavio izvanjski suverenitet države — a sada je povijesna zadaća da se uspostavi njezin unutrašnji suverenitet. 8 Str. počiva u njezinoj neosporavanoj vlasti nad svojim članovima. Ovdje. građansko društvo mora. str. Hegel je sukob između dviju stranaka interpre¬ tirao kao borbu između starog i novog društvenog načela. pa im se zato mora nametnuti jedan neoboriv autoritet. tako. suverena država uklonit će od po¬ jedinaca razorni suparnički elemenat i takmičenje učiniti pozitiv¬ nim interesom općega. 197. Taj oblik vladavine nije značio nov poredak. U ovome se ovdje podrazumijeva da će. Državni suverenitet pretpo¬ stavlja. . Kralj je napravio nacrt takvog ustava i podnio ga sakupljenim Staležima. Općenitost treba nametnuti posebnostima protiv njihove volje. str. Oštro braneći kraljevski nacrt nasuprot pro¬ tivljenju Staleža. zur Politik und Rechtsphilosophie. Na po¬ tonji odnos ugovor bi se mogao primijeniti. Odnos Vlade prema narodu udaljen je iz sfere ugovora i učinjen »izvornim supstancijalnim jedinstvom5. 5 Ibid. jedina garancija bar ograničenog ozbiljavanja zajedničkog interesa biti sužavanje pojedinčeve slo¬ bode unutar općega državnog pokreta. str. 161. uzdižući državu iznad društva. Hegel slijedi isti obrazac. neosporna vlast vlade nad svojim građanima. Ideja društvenog ugovora mora se zami¬ jeniti idejom o državi kao objektivnoj cjelini. koja je zatim došla. Sada.. 197. Njihov sporazum samo je »slučajan odnos«. kao istinskog nasljednika napoleon¬ skog sistema. »objektivan. Jednom Napoleonovom odlukom Wurttemberg je postao suverena kraljevina. U vezi s tim može se primijetiti da je Hegel posebno kritizirao jednu tačku u kra4 »Verhandlungen in der Versammlung der Landstande des Konigreichs Wiirttemberg im Jahre 1815 und 1816« (Pregovori u Skup¬ štini staleža kraljevine Wurttemberg u godini 1815. bitno nezavisan od subjektivnih potreba. godine 1815. a nove teritorije morale su se spojiti sa prvobitnom državom ikako bi se stvorila centralizira¬ na društvena i politička cjelina. a odnosi pojedinaca. i 1816) u Schriften Vidi gore. Međutim. roditi autoritaran sistem. a sila svake od njih. ne mogu biti isti kao odnosi među pojedincima. naposljetiku. o debatama u Sta¬ ležima Wurttemberga. u biti. Ovi su odbili da |ga prime. Za Hegela je državni suverenitet bio nužno oruđe za čuva¬ nje buržoaskog društva. moglo bi se reći. već je vladajućem sistemu individualizma jednostavno nametao jednu metodu. opet. Prema Hegelu. Interesi pojedi¬ naca kolji se natječu nesposobni su da stvore sistem koji bi ga¬ rantirao produženje cjeline. glavna je tema koja oblikuje Hegelovu filozofiju da je država odvojena od društva. koji potječe iz njihovih sub¬ jektivnih potreba4. Poje¬ dinac prvenstveno podliježe dužnosti prema državi oblikuje se kao disciplinirana država. njezin se suverenitet mora razlikovati od suvere¬ niteta apsolutističke države — narod mora postati značajnim di¬ jelom državne moći6. koji su osnova odnosa u modernom društvu. ona će biti sposobna da vlada sukobljenim interesima svojih članova. On daje državni vrhovni položaj jer vidi neizbježne učinke antagonizama unutar modernog društva. Bio je potreban novi ustav da bi se zamijenio polufeudalni sistem. s jedne strane. tamo gdje drulštveni sistem traži da opstojanje pojedinca za¬ visi od utakmice sa 'drugima. promjenu koja potječe od ekonomskih temenja samoga društva i služi produljivanju i održavanju njegovog okvira. između feudalnih privilegija i modernog suvereniteta. sa druge. unutrašnji mehanizmi toga društva 3 ne mogu proizvesti nikakve zajedničke interese. nužan odnos«.150 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 151 narhiju. Ovaj stav u potpunosti diktira Hegelovim pogledima u njegovom objavljenom izvještaju iz godine 1817. S obzirom na to da se moderna ekonomika temelji na oslobođenoj djelatnosti pojedinca. Jer. Jer ugovor znači da su ugovarajuće stranke »jednako nezavisne jedna od druge«. i države. Mo¬ žemo se podsjetiti da je Hegel ocrtao jedan autoritaran sistem kada je u zaključku jeskog sistema etičnosti govorio o »vladavini discipline«. Ovo pak dovodi do novog shvaćanja odnosa između države i njezinih članova. Država je. qpet.

kao brutalno upozorenje da se Opstojeći poredak m o r a braniti svim raspoloživim sredstvima. Ova bitna funkcija birokracije u državi značajan je elemenat Hegelovog političkog mišljenja. drugo. postavila bi tu državu na mnogo čvršće tlo nego što to mogu učiniti interesi re¬ lativno malih (posjednika. Kralj je predvidio. vlade i administracije« 13 . kao i pri¬ padnici vojske. On ističe revo¬ lucionarni teror iz godine 1793. samo zato što važe stotinama godina. »Pozitivni zakon mora. Opisujući borbu između kralja i Staleža u Wurttambergu. feudalni despotizam i bezbrojna druga zla«12. opasnosti i užase spojene sa uspostavljanjem novih ustava i sa kriterijem ijedne zbilje koja se usklađuje sa mišlju« 14 . Hqgel je povodom prvog izjavio da je isključenje državnih službenika iz Narodne komore. nego da je ukorijenjen »u prirodi stvari«8. kakva bi time bila omogućena. Str. izvanredno opasno. Povijesni razvitak potvrdio je njegove zaključke. — još od francuske revolucije um je po¬ vijesna zbilja. da preduslov za izborno pravo treba da bude čist prihod od bar 200 forinti prihoda od zemlje. Ukidanje ograničenja na temelju svojine. a da u načelu ne bude negirano. »kao rezultat iskustava posljednjih dva¬ deset i pet godina. ili ličnog karaktera ne¬ kih pojedinaca. Ova bitna funkcija birokracije u državi bez ikakvoga privat¬ noga poslovanja. onu koja je govorila o ograničavanju izbornog prava. s pravom. svojina je upravo činilac koji potiče pojedinca da se suprotstavi općem. On dodaije da ovaj stav nije stav etike. Hegel. Jer. Stare povlastice Staleža imaju. u vezi sa ograničavanjem na temelju svojine. ili bar ne smije više 7 8 sačinjavati »jedini uvjet za jednu od najvažnijih političkih funk¬ cija«9. iako u obliku koji je sasvim drugačiji od onoga što ga je on očekivao. U isto vrijeme. . On za njega pokazuje najšire granice unutar kojih ovo društvo može biti umno. 169. Kneževi treba da znaju. prvo. Jer upravo oni koji su državnici po zanimanju i naobrazbi bili bi najsposobniji branitelji zajedničkih interesa nasuprot posebnima. kao preduvjeta za politička prava. kaže on. svećenstva i ljekarskog zvanja ne treba da budu birani i. potsepeno je lišen svojih revolucionarnih im¬ plikacija i podešen p r e m a zahtjevima društva njegova vremena. koje ga je u početku pozdravilo kao čovjekovu Str. rop¬ stvo. »Vlasnici zemlje. Politički utjecaj puke količine ima¬ nja je negativno nasljedstvo francuske revolucije. ojačalo bi državu. koje nema nikakvog posla sa ljudskim oznakama. razumni poredak. Priznanje prava čovjeka srušilo je stare povlastice i postavilo »vječita načela ustanovljenog zakonodavstva. a ne bi je oslabilo. Jer. izjavio je on. tvrdi on11. također. i da mje¬ sto toga slijedi veze svojih privatnih interesa. kao i trgovci i drugi /koji posjeduju ne¬ kretninu ili imaju neki zanat zainteresirani su da se sačuva buržoaski poredak. Hegel je prikazuje k a o borbu između »razumnog državnog za¬ kona« (vernunftiges Staatsrecht) i tradicionalnog kodeksa pozitiv¬ nih zakona 10 . Protiv toga se može djelovati pomoću čvrste birokracije. u pri¬ rodi te društvene klase. da državni službenici. Sva ova su lik¬ vidirana kao »prava«.152 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 153 ljevskom ustavu. jaka birokracija. Ali kada je takav pokušaj ugrozio samo društvo. koje odatle proizlazi. i na taj način (sposobna da služi dr¬ žavi bez ikakvog uplitanja privatnog poslovanja. svojina je »apstraktno« ograničenje. Oni su spremni i odlučni da za opće učine što je moguće ma¬ nje. ali neposredni cilj ikoji pri tom imaju je da se sačuva njihova privatna svojina«7. Ovo je čovjekova najviša povlastica i je¬ dini način da se ostvari istina. o kojemu He¬ gel ovdje raspravlja. koja je od područja ekonomske utakmice uda¬ ljena koliko je god moguće. ono se mora prevladati kao kriterij za povlastice. odbija drugo skučavanje izbornog prava. toliko osnove u modernom društvu koliko je imaju »žrtveno ubistvo. za koje se smatra da važe vječito. Općenito je Hegel hvalio nastojanje da se zbilja oblikuje u skladu sa mišljenjem. postavlja samom svojom prirodom pojedinca protiv zajednice. 170. Svaki privat¬ ni posao u ovome društvu. iPozitivni zakon naslanja se na zastarjeli kodeks starih povlastica. otprilike. umrijeti k a d a izgubi onu osnovu koja je uvjet njegovoga opstojanja«. U Hegalovoj termi¬ nologiji.

niti se njima bavi. Međutim. Oslobođenje njemačkih država od francuske vlasti bilo je popraćeno apsolutističkom reakcijom. u svjetlu povijesne situacije. propagande koja je. katolike i »ple¬ miće«. ali je to bila sloboda koja je značila stečenu povlasticu jedino teutonske rase. Odgovor je bila bujica propagande za političko uje¬ dinjenje njemačke nacije. koje za Hegela utjelovljuju konačnu istinu. i jednakost koja je značila opće siromaštvo i nesta¬ šicu. i što se razumno. . koje ob¬ raća Slobodi u nužnost. naravno. Pokret je nastao iz razočarenja sitne buržoazije nakon rata 1813—15. ukratko. tako po¬ zitivnom buržoaskom zakonu činiti išta što teži ka njezinom oba¬ ranju«15. koju Hegal kritizira. Prividna nedosljednost održava povijesnu istinu i zr¬ calo je toka antagonizama individualističkoga društva. str. To je djelo reakcionarno u onoj mjeri u kojoj je to društveni poredak što ga odražava. 548. čiji i beskompromisno neprijateljski prema svim liberalnim i na¬ prednim tendencijama vremena. koji se svojevoljno nazivaju »dema¬ goškim«. Hegelov napad na J. F. Palio je knjige i urlao prijetnje Židovima. Mržnja na Francuze išla je usporedo sa mržnjom na Židove. Čak ni Hegelovo najodluč¬ nije obogotvorenje države ne imože izbrisati njegovo konačno pod¬ vrgavanje objektivnoga duha apsolutnome. Moramo. Ono se ne bavi čitavim kultur¬ nim svijetom. Na kulturu se gledalo kao na vlasništvo bogataša i stra¬ naca. najviša zbilja unutar carstva prava. Hegel mu je pretpostavio održavanje vladajućeg po¬ retka pod svim okolnostima. 170.154 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 155 povlasticu. nije u Hegelovom sistemu nedo¬ sljednost. ispita¬ ti prirodu demokratske opozicije. kako su više klase bile spo¬ sobne da se održe apsolutističkog okvira i s obzirom na to da nije postojala nikakva organizirana radnička klasa. ali »najveća koja se u bilo kakvom obliku vladavine može uopće desiti narodu jedva je osjetna na¬ prama bijedi i užasnim nevoljama koje prate građanski r a t . Ova ozlojeđenost je veoma jasno izražena u pro¬ gramu akademskih Burchenschaftena i njihovih prethodnika. tako da bi Nje¬ mačka mogla razviti »obilato bogatstvo svoje nacionalnosti«. Za Hegelov lični stav u to vrijeme nema. Friesa (Fris). Leviathan u Works (Djela). sa njihovim beziznimnim proganjanjem sva¬ kog liberalnog čina ili izjave. Mnogo se govorilo o slobodi i o jednakosti. naposljetku. a osobito kasnijeg društvenog i političkog razvitka. ne izlaže kulturne zbiljnosti umjetnosti. njqgova obrana karlsbadskih odluka (Karlsbader Beschlusse) iz godine 1819. u velikoj mjeri. Ono. javlja u ruhu datoga društvenog poretka. jednoga od vođa movoga Njemačkog omladinskog po¬ kreta. ikako zakonu prirode. jer je carstvo prava samo dio carstva duha. ukratko. Obećanje političkog pri¬ znavanja narodnih prava i san o odgovarajućem ustavu ostali su neispunjeni. Molesworth. demokratski pokret se u velikoj mjeri sastojao od ozlojeđenosti nemoćne sit¬ ne buržoazije. sv. sadržavala istinski liberalističko neprijateljstvo prema novouspostavljenom despotizmu. koji se često napada kao dokument krajnje servilan prema restaura15 Hobbes. njegov položaj i čitav Predgo¬ vor poprimaju sasvim drugo značenje. Mogli bismo opet citirati Hobbesa da bismo pokazali kako bojazan za opstojeći poredak sjedinjuje i najrazličitije filozofije. 'Sadašnjosti treba uvijek davati prednost. •Neki od najtežih nesporazuma koji zasjenjuju Filozofiju prava mogu se otkloniti jednostavno razmatranjem mjesta što ga to djelo ima u Hegelovom sistemu. Pokret je tražio istinski »njemački rat«. religije i filozofije. Mjesto što ga Filozofija duha zauzima u hegelovskom sistemu onemogu¬ ćuje da se država. oprav¬ danja. III. Međutim. naime onaj dio što ga Hegel označava kao objektivni duh. čija je svrha da narod pokvari i razmekša. a um u autoritet. Sadržaj koji ima da dođe naviješten je u Predgovoru. političke istine fi¬ lozofskoj . . jer je protivno. njegova apo¬ logija jake cenzure. Hegelova Filozofija prava u velikoj 'mjeri duguje svoj značaj činjenici da njezini os¬ novni pojmovi obuhvaćaju i svjesno zadržavaju protivurječnosti toga društva i slijede ih sve do gorkoga završetka. To što je pojedinačna sloboda ovako zasjenjena autoritetom koji se pridaje općemu. takvoga kojemu »će narod oprostiti sve grijehe«. Vjerovatno je da je iznad zakona i ustava jer . što je tada bio popularni pogrdni izraz. Tra¬ žio je »spasitelja« koji bi postigao njemačko jedinstvo. ukidanje akademske slobode i ograničavanja svih tendencija prema nekakvom obliku istinski predstavničke Vlade — sve se to već citiralo da bi se potvrdila qptužba protiv njega. smatra naj¬ višom zbiljom unutar čitavog sistema. »Položaj čovjeka nikada ne može biti bez nekakve neudobnosti«. Turnvereina. treba je održavati i sma¬ trati je najboljom. ur. a napredno u onoj mjeri u kojoj je taj poredak na¬ predan.

1886. L. da postane idealističkom. nepravda i grubost u čovjeku nadomještaju umstvena mjerila ljudske organizacije. čovječanstvo je došlo do stupnja kada su pri ruci sva sredstva 18 19 Ibid. po¬ litička je teorija postala suvišnom jer »teorije su se sada suprot¬ stavile opstojećem poretku i pretvaraju se kao da su apsolutno istinite i nužne«19. djela koje je izvršilo velik utjecaj na politički romantizam u Njemačkoj. koju podrazumijeva svaka država. str. »Zakon je . kaže sada Hegel. Nema shvaćanja koje bi bilo manje u skladu sa fašističkom ideologijom od onoga koje temelji državu na općem i racionalnom zakonu koji štiti interese svakog pojedinca. ne može se odvojiti od njegove čak i oštrije kritike reak¬ cionarnih predstavnika organičke teorije države. George Bell and "Sons... afirmira samo sli¬ jepom slučajnošću. Ono se zas¬ niva na općoj utakmici slobodnih vlasnika svojine. a »prirodno« je¬ dinstvo puka imalo je da nadomjesti slojeviti poredak države i društva. prihvaćen i kad su se sa njim pomirili. i odbacio svaku interpretaciju države kao nečega što predstavlja u ustanovu for16 Vidi Heinrich von Trietschke. pukim oduševljenjem gomile. von Hallerove Restauration der Statwissenschaft (koja je prvi put objavljena godine 1816). uistinu. Teoret¬ sko i umstveno znanje istine tako je podrazumijevalo priznavanje »neistinitosti« jedne zbilje koja još nije dosegla potrebnu mjeru. prev. mirano pravo slobodnih pojedinaca. Vlast zakona bila je pri ruci. U isto vrijeme. u isto vrijeme. U skladu s tim prihvatio je bez opravdanja. Haller je u njemu uzeo drža¬ vu kao prirodnu činjenicu i. bilješka. Kad je dati poredak jednom. izdanje. 3. Ako su navodne prirodne vrednote. XX. životni je elemenat moderne države. Hegel je. vlast jakih nad slabima. vijeku). kao božanski proiz¬ vod. Hegel je označio Hallerovu poziciju kaO »fanatizam. str. ali relativno samo kratko vrijeme. str. napose str. osobito u obliku što ga je poprimila u povijesti Zapada. I demokratski i feudalni protivnici države slagali su se u odbijanju vlasti zakona. pomoću snage koja bi stajala iznad sukoba posebnih interesa. koji svoj po¬ ložaj u društvenom procesu stiču i zadržavaju pomoću takve dje¬ latnosti koja ih sili da se pouzdaju sami u sebe. Hegel je bio prisiljen da se odrekne teorije jer je držao da je teorija nužno kritička. Ali povijest nije ostala na mjestu. XXIII. onda slučaj. U tim »demokratskim« parolama nije teško prepoznati ideo¬ logiju. engl. W. nego između Hqgelove pozicije i ovog potonjeg. 385. kasnije se ono pretvorilo u oružje protiv reaikeije. Nedovoljnost date zbilje silila je teoriju da je premaši. tako. 383—443. bila je utjelovljena u državu i sačinjavala odgovarujeće povijesno ozbiljenje uma. mnogo uži odnos između povijesne uloge Burschenschafta. Njegova kritika Volksbewegunga povezana je sa njegovom polemikom protiv K. " Philosophv of Right (Filozofija prava). Društvo je ono gdje se zajednički interes. . 244. pomoću ko¬ jega se otkrivaju lažna braća i prijatelji takozvanog naroda«17. bilješka. S. i nacionalsocijalizma. moglo pretvoriti anarhički zbir pojedinaca u umstveno društvo. u kojoj je vidio opasniju prijetnju slobodi nego u daljoj vladavi¬ ni ovještalih autoriteta. fašističke Volksgemeinschaft. držao da je vlast zakona jedini odgovarajući politički oblik modernoga društva. mentalnu glupost i licemjerje«18. Vlast zakona trebalo je da bude poluga ovoga preobražaja. Trebalo je da se država iz¬ gradi »odozdo«. 439. sa njihovim ra¬ sizmom i antiracionalizmom. Postoji. Racionalnost zakona. a ne vrednote uma temeljna načela države. sv.156 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 157 »nama zakona za pravednu stvar«16. bez obzira na slučajnosti njegovog prirodnog i društvenog položaja. Ibid. 1896. 427. Dyde. London. Hegel je svoju Filozofiju prava napisao kao obranu države od ove pseudodemokratske ideologije. održavanje cjeline. § 258. nasuprot Objema tim strana¬ ma. kaže on.. a opet čuvala svaki od njih. 391. Hegelov napadaj na demokratske protivnike restauracije. ili kao nečega što podliježe zahtjevima ljudskoga uma. Vidjet ćemo da je Hegel prqpleo ovu temu kroz svoju zrelu po¬ litičku filozofiju. II. Još od Descartesa se tvrdilo da teorija može prodrijeti u umstveno ustrojstvo svemira i da bi um svojim naporima mogao postati mjerilom ljudsikog života. kamen kušnje. Jedino bi svjesno reguliranje društvenih antagonizama. Jer država koju je Hegel imao na umu bila je država upravljana mjerilima kritičkoga uma i općevažećih zakona. rekao je on. str. Ne može biti sumnje da je njegovo djelo jačalo snagu tih autoriteta i tako pomagalo jednoj već pobjed¬ ničkoj reakciji. Deutsche Geschichte im Neunzehnten Jahrhundert (Njemačka povijest u 19. Moderno društvo nije prirodna zajednica niti poredak od boga podarenih povlastica. Hegel je odbacivao političku teoriju kao tak¬ vu i poricao da je ona u političkom životu ikada bila od neke koristi. štaviše..

Ono što je bitno u djelu to je samo-razrješenje i samo-negacija osnovnih pojimova moderne filozofije. Svojom voljom pojedinac može odrediti svoje činove u skladu sa svojim slobodnim umom. Ne bi trebalo smatrati da ova tvrdnja protivurječi zakonu Logike da je mišljenje jedino carstvo slobode. pojam uma sa nedostatkom zbiljske općenitosti ili zajedničnost-i u sferi takmičenja. i svi opet zadobivaju svoj (konkretni oblik. U svom korijenu. Hegel dodaje da će njegova filo¬ zofija. kao da ovu upravo traži time što naglašava »sukob između onoga što jest i onoga što bi trebalo da bude«. ne sadrži onu »općenitost« koja bi i posebnom i općem interesu dala zajedničku podlogu. Gube svoj napredni karakter. Priznanje tih mogućnosti bila je funkcija filozofije. države i društva. Dovle. Njegova volja. koja izražava posebne interese. Oni ozna¬ čuju rezignaciju čovjeka ikoji zna da je istina što je on predstav¬ lja došla do svog kraja i da više ne može krijepiti svijet. Sadržaj na koji ukazuje um. pravo pojedinca i mora se njemu prilagoditi. § 1. Zaključni odlomci Predgovora daju ton čitavoj Filozofiji prava. umjesto toga. Uistinu čudno pomirenje. dokle. i poprimaju Oblik poraza i neuspjeha. i u svim svojim momentima nosi nji¬ hova obilježja. Ona ističe pozitivne i negativ¬ ne elemente jednoga društva koje je sazrelo i vrlo dobro vidi svoja nepremostiva ograničenja. onakvo kakvo je uistinu sačinjeno. Istina. XXX. savjetovati da država mora da bude priznata za moralni univerzum. U Uvodu je postavljen opći okvir za razradu prava. . sagledati kao nešto što nisu samo unutrašnje vrijednosti. na dohvatu je. on izvodi sve društvene i ekonomske zbiljnosti iz ideje. Hegel je znao da je »jedan oblik društva ostario« i da se nikada ne može podmladiti pomoću filozofije20. ali ideja je zamiš¬ ljena u njihovom smislu. a ne njegova sistematska konstrukcija. a koje bi izgledalo da se na izopačeniji na¬ čin sa njima miri. ona je »mišljenje koje sebe prevodi u zbilju« i postaje praksa. Carstvo prava je carstvo slobode21. Dati uslovi sadašnjosti su »križ« koji se mora nositi. Svi temeljni pojmovi moderne filozofije u Filozofiji prava su ponovno primijenjeni na društve¬ nu zbilju od koje su potekli. Slo¬ boda i um mogu se. ponavljamo zaključke Hegelovih ranijih spisa da se država i društvo moraju izgraditi kritičkim umom oslobođenog pojedinca. Za¬ to bi svaka dalja primjena teorije na politiku sada učinila teoriju utopijskom. što je fi¬ lozofija sadrži u svojoj srži jednom zauvijek mogla nastati. Nestaje njihov apstraktni i metafizički karakter. str. Država po¬ stoji. Filozofija prava je materijalistička po pristupu. Hegel otkriva društvenu i ekonomsku osnovu svojih filozofskih pojmova. Filozofija prava ne izlaže neku specifičnu teoriju države. Dodatak. Pojam subjekta (ja) sada ot¬ kriva da je iznutra povezan sa izoliranim ekonomskim čovjekom. svoj kritički učinak. Emancipirani pojedinac modernoga društva nije sposoban za takvu konstrukciju. pojam slobode sa svojinom. naime. Jedva da još ima neko filozofsko djelo koje bi nepoštednije otkrivalo nezamišljive protivurječnosti modernoga društva. umstvena je. Misleći subjekt je slobodno biće. građan¬ skog društva i države. Ono što ćemo mi pokušati da razvijamo upravo je ovo unutrašnje događanje u djelu. ili izvanjske primje¬ ne tih pojmova. postignuće istinskog društvenog poretka sada je funk¬ cija prakse. ali u njemu cvjetaju moguć¬ nosti slobodnog uma. Moderna država je zbilja toga ozbiljavanja. nego konačno razvijanje njihovog prvobitnog značenja. svoj obećavajući ton. 21 22 Ibid. Filozofija prava je filozofija građanskog društva koje je došlo do pune samo-svijesti. § 4. dovelo je do toga da su materijalni uvjeti sazreli za promjenu. sada. U odlomku za odlomkom. Ozbiljenje uma više nije mogla biti zadaća filozofije. pojavljuje 20 se njihov pravi povijesni sadržaj. Ona nije samo filozofska dedukcija prava. Ali ovaj zaključak brzo dolazi u pitanje. prirodni zakon sada postaje zakon konkretnog društva. Dru¬ štvo. tako da je sloboda njezina supstancija i bit22. Politička filozofija mora se od sada odri¬ cati toga da poučava kakva bi trebalo da bude država. Oni dijele sudbinu društva koje tumače. niti izraz Hegelovih ličnih mišljenja o njihovoj zbiljnosti. kako bi istina. Slo¬ bodna je volja. Jer volja je »posebni način mišljenja«. idealizam je došao do svog kraja. — a sav taj društveni sadržaj nije proizvod nasilne interpretacije. kazao je Hegel.158 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 159 za ozbiljenje uma. niti se mo¬ glo dopustiti da se on rasipa u utopijskim spekulacijama. Kada se dati poredak uzme kao umstven. svijet bijede i nepravde. Sam Predgovor. Zadaća filozofije postaje »pomirenje čovje¬ ka sa aktualnim«. sloboda je atribut njegove volje. i tu je konac. A ne može okrijepiti ni društvene snage koje je on razumio i predstavljao.. u kojemu se Hegel odriče kri¬ tičke teorije. Čitavo područje pra¬ va.

kao takav. pojedinčeve sposobnosti da apstrahira iz svakog specifičnog uv¬ jeta i da se. ona zato nikada ne može sama 23 J ' 25 od sebe htjeti opći ili zajednički interes. već da su ovome potrebni drugi činioci. Hegel čvrsto zastupa ovu tezu. ja potvrđuje svoj identi¬ tet nasuprot raznolikosti svojih posebnih stanja. učinila bi čitavu stvar jednakom proizvoljnošću kao što je ona koja vlada privatnim interesima. Hegel pokazuje. i upravljena je na to da ih zadovolji26. vrati apsolutnoj slobodi čistoga ja.tj. . i tako druge pojedince isključiti od upotrebljavanja i uživanja tih predmeta. To znači da je pojedinačno ja istinska općost. kako slobodni čovjek postaje vlasnik svojine. i ostati u tom procesu jedinstven sa samim sobom. Njegova volja nužno uzima »oblik pojedinačnosti (Einzelheit)«27. i kojemu privatna svojina služi kao prvenstveno ozbiljenje slobode30. slobodnog isticanja svoje egzistencije kao poseb¬ noga. Njegova je volja. u tom smislu što se može izdvo¬ jiti iz svake određene uslovljenosti i prevladati je. koju je objavljivala čitava politička filozofija građanske klase u usponu. ograničenog ja. Volja je jedinstvo dvaju različitih vidova i momenata: prvo. već mora izabrati talkve u kojima provodi svoj život. Za¬ dovoljstvo znači da je on predmet svoje volje uičinilo svojim. jer stalnim apstrahiranjem svake određene uslovljenosti i negiranjem takve uslovljenosti.160 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 161 Pojedinačna volja nije po sebi sastavni dio »općenite volje«. 35. negirati sve posebne uslove. dakle. »po prirodi«. Kako onda može pojedinčeva volja. koja je zastupala izvorno stanje čovjeka. ikada postati volja »nečega« i na taj način iz¬ raziti zajednički interes? Hipoteza društvenog ugovora ne može tu poslužiti. rakter i da se sastoji od temeljnog polariteta između posebnih i općih elemenata. Slobodna volja pojedinca nuž¬ no ističe njegov privatni interes. privatni vlasnik. on će stalno odbacivati sve uspostavljene društvene i političke oblike i doći do nečega što nalikuje na apstraktnu slobodu i jednakost koja se slavila u francuskoj revoluciji.23 drugo. neobuzdanost. dalje. Hegel kaže da je Rousseau »volju i duh posebnog pojedinca sa njego¬ vim naročitim hirom: učinio »bitnom i prvenstvenom osnovom« društva25. Ugovorna baza koja se pretpostavlja za državu i društvo. ali je. Ako se pojedinac izdvaja iz svih posebnih uslova i povlači u čistu volju svojega ja. pojedinčevog čina slobodnog prihvaćanja jednog kon¬ kretnog uslova. Predmet je za samo ja nešto što »može biti ili ne biti moje«28. § 29. On svoje potrebe može ispuniti samo tako što će prisvojiti predmete koje želi. jer nikakav ugovor između pojedinaca ne premašuje područje privatnog zakona. uistinu. koji se mogu uskladiti sa voljom samo u toku dugačkog povijesnog procesa. Isto je zbivalo u Rousseauovoj teoriji države i društva. U svojoj prirodnoj dimenziji slobodna volja je. država se ne može zasnivati ni na kakvom načelu koje po¬ drazumijeva poništavanje prava pojedinca. Drugi smisao priznaje da pojedinac ne može. U isto vri¬ jeme. u kojemu je živa jedinka bila apstraktni pojedinac koji posjeduje izvjesne proizvoljno izabrane kvalitete. Prošlo je vrijeme kada se moglo kazati da apso¬ lutistička država koja je opisana u Levijatanu najbolje čuva in¬ terese nove građanske klase. postavljen nasuprot drugim vlasnicima svojine. određena njegovim neposrednim »porivima. ili član zajednice bez privatne svojine itd. Ovdje imamo prvi primjer Hegelovog identificiranja jednog prirodnog zakona sa zakonom konkurentskog društva. apetitima i sklonostima. str. Ustrajanje na bilo kojem od tih načina volje dovodi do ne¬ gativne slobode. koja izražava podijeljene težnje »mojega« i »tvojega«. U tom smislu on je posebno jak. ikoja je zauvijek vezana uz proizvoljne procese prisvajanja29. Prvi od tih vidova Hegel naziva općim vi¬ dom volje. On. A pojedinačna volja nema u svojoj prirodi ničega što bi premašilo ovo međusobno isključivanje »mojega« i »tvojega« i sjedinilo to dvoje u nekom zajedničkom trećem. Hegelov pojam volje teži da dokaže da volja ima dvojaki ka. § 5. na prim¬ jer. nastoji da pokaže da ta volja nije dostatna da rodi društveni i politički poredak. između kojih nema nikakvog zajed¬ ničkog stanovišta. Filo¬ zofska osnova društvenog sporazuma mora se zato poreći. Dugački proces discipline od tada §6. onaj pojedinac koji je privatni vlasnik. pošto ga je negirala. kao što su dobro i zlo. »Priroda« slobodne volje shvaćena je na takav način kao da se odnosi na posebni povijesni oblik volje .

što je još značajnije. Ta formula sadrži konkretan povijesni život u nečemu što izgleda kao apstraktna filozofska šema. drugo. 'Kazali smo da je Hegel predstavio »općenitost« volje kao općenitost samoga ja. sada je zahtijevao da u političkom planu dobije svoja prava. uzima slobodna volja. Nastojat ćemo da slijedimo ovaj obrat njegovog razmatranja. Ne neki pojedinac. izvanjski prisvajalačkom subjektu. jer ga oni sami. str. str. njegova sloboda mora doći i protiv njegove volje. Hegelovim jezikom. Sloboda koju on želi je negativna. Čovjek može biti slobodan samo kada zna svoje mogućnosti. Proces ikojim se volja »očišouje« do tačke na kojoj želi slo¬ bodu je mukotrpni proces odgajanja tokom povijesti. »Samo-svijest koja očišćuje svoj predmet. Slobodan nije jed¬ nostavno položaj koji on ima. hoće slobodnu volju«31. Rob nije slobodan iz dva razlo¬ ga: prvo. jer nema nikakvog is¬ kustva ni znanja o slobodi. jer se ne odnosi ni na šta nego na sebe. nago za Slobodom kao takvom. i njihovo pri¬ svajanje zato je nužno nesavršeno. § 21. Dodatak. Logika je zasnivala slobodu na mišljenju. ili »slobodna volja . Svojinu. a svaka zavisnost od druge stvari se gubi«34. Čovjek ne može poznavati slobodu. Oni su. " § 52. u biti. Volja je slobodna aiko je »čitava po sebi. nego djelatnost koje se on pri¬ hvaća kao samo-svjestan subjekt. ne može je sam doseći. Po samoj svojoj prirodi želja teži prisva¬ janju svojega predmeta. Samo volja čovjeka koji je sam slobodan teži pozitivnoj slobodi. Sloboda volje za¬ visi od mišljenja. apstraktna jedna¬ kost pojedinačnog ja postaje jedino sklonište slobode. 31 Pojam slobode u Filozofiji prava vraća se na bitni odnos iz¬ među slobode i mišljenja. Korijen toga odnosa sada je razotkriven u društvenom ustrojstvu. Ovo [je nužni preduslov savršene slobode. Jedini predmet koji može postati mojom svojinom in toto je duhovni predmet. str. 34. Odgoj je djelatnost i proizvod mišljenja. u njegovo ja. U razradi te analize Hegelovo shvaćanje gubi svoj kritički sadržaj i počinje služiti kao metafizičko opravdanje privatne svojine. 31. etičnosti i svih oblika društve¬ nog morala«33. misleći time da se općenitost sastoji u či¬ njenici da je sve egzistencijalne uslove integrira u svoj samo-identitet. jer ova ne¬ ma nikakve autonomne zbilje koja je odvojena od mislećeg sub¬ jekta. . Hegel iznosi taj zahtjev i ostaje mu vjeran u čitavoj svojoj političkoj teoriji. i uzdiže ga do qpćenitosti je mišljenje koje sebe prenosi u volju. jer je doista zarobljen. U tom slučaju on nema nikakvog interesa u slobodi. str. Drugim riječima. . Znanje ili. 32 33 34 § 21. on mora biti slobodan da bi postao slobodan. Dokle god on ne poznaje slo¬ bodu.162 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 163 je donio ploda — pojedinac je postao odlučujuća jedinica eko¬ nomskog poretka i. njegov nedostatak slobode je ta¬ kav da bi on čak mogao dobrovoljno izabirali svoje kmetstvo i pomiriti se s njim. na taj način. teži tome da predmet učini dijelom vlastitnog bića. Oni ne reproduciraju svoje društvo svjesno naime ko¬ lektivnom djelatnošću. 29—30. rezimirajući ranije misli. samo-svijest slobode je »načelo prava. Na toj taički postaje jasno da je volja istinita i slobodna samo kao misleća svijest«32. koji je izložen u Logici. Moderno društvo ne sjedinjulje pojedince tako da mogu vršiti autonomne. stalna negacija cjeline. Volja po¬ jedinca mora postati volja za općom slobodom. »Na najpotpuniji način mogu prisvojiti Duh«35. dolazi do drustveno-povijesnih uslova za taj zaključak. § 21. a da je ne posjeduje. Filozofija prava. 30. a sa njim je otkrivena veza između idealizma i načela svojine. koja predstavlja ostvarenje kako slobode tako i prisvajanja. koja ne teži za nakim posebnim ciljam. 30 i § 27. ne mogu da izaberu kao svoj vlastiti put. ali usklađene djelatnosti za do¬ bro svih. Ali ma¬ terijalni predmeti pružaju određenu granicu tome prisvajanju. U situaciji kalkva jest. Ona može postati takvom samo ako je on aktualno postao slobodan. § 23. od znanja istine. Slobodu u njenom istinskom obliku može prepoznati i htjeti samo pojedinac koji jest slo¬ bodan. ili cilj. str. sadržaj. Duhovno prisvajanje razlikuje se od svojine u materijalnim predmetima jer obuhvaćen predmet ne ostaje izvanjski subjektu. zbog svog okovanog položaja. Postizanje jedne pozitivne slobode traži da pojedinac napusti monadslku sferu svog privatnog interesa i da se smjesti u bit slobode. Društveno je taj proces sasvim razumljiv. čin oslobađanja oduzima se iz ruku pojedinaca. Rezultat je paradoksalan: opće je postavljeno u najpojedinačniji elemenat čovjeka. Hegel stav¬ lja ovaj zaključak u kriptičnu formulu da »sloboda hoće slo¬ bodu«. nego slobodni je taj koji »hoće slobodu«. .

51.164 HERBERT MARCUSE I'OLITIČKA FILOZOFIJA 165 Logika je zaključila da se sloboda sastoji od toga da subjekt ima potpunu moć nad svojim »drugim«. Do ovoga dolazi kada u predmet ucijepim neki drugi cilj nego što je onaj koji je najprije imao. On kaže da je »sa¬ mo volja neograničena i apsolutna. c) povijesni elemenat — činjenica da društvo mora potvrditi svojinu. idealizam shvaća da najistinitije biće. ispunjava ideju svojine. Na početku. str. vodi do pukog posjedovanja (Besitz). Načelo idealizma. Filozofija prava shvaća je kao odnos između subjekta i predmeta. Hegel ovu iden¬ tifikaciju provodi kroz čitavu svoju filozofiju. sada se interpretira kao osnova mogućeg svojinskog obilježja stvari. § 33. Ja joj dajem svoju volju«36. § 44. on svoje značenje i svoju dušu poprima od njezine volje. »Oblik puke subjektivnosti mora se otkloniti od predmeta«. ona dobiva dušu drukčiju od one koju je imala. Dodatak. »Ovu prvu fazu slobode nazivat ćemo svojinom«37. To je »ideja prava«. to što on čini je povlačenje konsekvencija iz svojih ranijih zaključaka o volji. Konkretni oblik takve slobode je završeno i vječito vlasništvo. Hegelov pojam »međusobnog priznavanja« osoba sadrži tri različita elementa: a) pozitivistički elemenat — puko prihvaćanje činjenice prisva¬ janja. međutim. Iz¬ vođenje privatne svojine u potonjem djelu jasno ukazuje na sve či¬ nioce svojstvene modernoj filozofiji. time što će pokazati da one nisu potpune po sebi i da nemaju nikakve vla¬ stite svrhe. Ostvarenje ideje počinje kada eman¬ cipirani pojedinac ističe svoju volju kao slobodu prisvajanja. 41. da. Kako on u sebi nema nilkalkvog cilja. sa¬ mo očitovati veličanstvo svoje volje prema stvarima. str. da objektivno biće zavisi od mišljenja. subjekt je »lič¬ nost«. Puko prisvajanje. Djelatnost vlasnika svojine sada je pokretna sila te ne¬ gacije. U isto vrijeme. zajedno sa zahtjevom da se osnova tih činjenica mora racionalno opravdati. osobito na njezino poštivanje prvenstvenog autoriteta činjenica. 51—2. b) dijalektički elemenat — vlasnik priznaje da je rad onih koji su izvlašteni uslov za održanja i uživanja njegove svojine. kao i za vlasnika. 41 § 51. Pomoću svoje isključive volje. 38 39 40 § 44. Na taj način je izvršeno sjedinjenje načela idealizma sa načelom svojine. Jenski sistem i Fenomenologija duha naglašavali su prva dva elementa. On postaje aktualno slobodan u procesu kušanja svoje slobode time što iskljuočje druge iz predmeta svoje volje i čini te predmete iskjučivo svojima. Uklanjanje dijalektičkog elementa iz tog razmatranja pokazuje kako se u Hegelovim pojmovima javljao sve jači utjecaj postvarivanja. Ta se ličnost. identična je sa slobodom kao takvom. Čovjek ima ap¬ solutno pravo da prisvoji sve što je stvar«40. Jenski sistem i Fenomenologija shvaćali su svojinu kao odnos među ljudima. ili ga »priznali«39. Takav dokaz on može pribaviti potkazujući svoju moć nad predmetima svoje volje time što ih prisvaja. § 39. za Hegela. Hegel je naglasio da je pojedinac slobodan samo 'kada je priz¬ nat kao slobodan. ukoliko što je negira nezavisno opstojanje predmeta i pretvara ih u sredstva svoga vlastitog ost¬ varenja. Ali ona je samo ideja prava i slobode. Dodatak. str. Hegelova analiza slobodne volje daje svojini mjesto u samom ustrojstvu pojedinca u njegovoj slobodnoj volji. a da mu se takvo priznanje daje kada je do¬ kazao svoju slobodu. Izvođenje svojine iz biti slobodne volje u Hegelovom je ras¬ pravljanju analitički proces. Predmet tako postaje njezin. Vidjeli simo. supstancija subjekta po¬ čiva u »apsolutnoj negativnosti«. slo¬ bodna volja »je jedina volja subjektova«. Dodatak. dok sve druge stvari u su¬ protnosti sa voljom samo su relativne. . Ali posjedovanje je svojina saimo ako se učini objektivnim za druge pojedince. također. prema kojemu se subjekt odnosi kao isključiv pojedinac. Kada živa stvar (Hegel govori o primjeru životinje kao mogućeg predmeta volje) postaje moja svojina. To znači da ličnost počinje tamo gdje postoji neka samo36 37 -svjesna sila koja omogućava čovjeku da predmeti njegove volje postanu njegovi38. Prisvojiti znači u biti. Slobodna volja dobiva egzistenciju u obliku čiste volje za slobodom. duh. Zatim zaključuje :»Tako je slobodna volja idealizam koji odbija da stvari onakve kakve jesu mogu biti u sebi potpune«. Filozofija prava uglavnom se gradi na prvom i trećem. Čin prisvajanja dovršen je kada su se drugi pojedinci s njim složili. »Osoba ima pravo da svoju volju upravi prema bilo ko¬ jem predmetu kao svom zbiljskom i pozitivnom cilju. puna ciljeva koji su usmjereni prema raznolikom mnoštvu predmeta u svijetu. oni se moraju držati i upotrebljavati kao općenito priznata svojina određene ličnosti41. sa svoje strane.

Načelo slo¬ bode. Sa druge strane. molitve. Hegel je udario na istu činjenicu koja je kasnije Marxa navela da postavi »skraćenje radnog dana« kao uvjet čovjekovog prelaženja u »carstvo slobo¬ de«. § 45. S obzirom da se sloboda ličnosti vrši u izvanjskoj sferi stvari. 46 Ibid. a svojina ima »tu osobinu da bude privatna svojina«43. umjet¬ nost. »Osnova svojine ne sastoji se u tome što ona zadovoljava potrebe. stvarno pravo (Sachenrecht)«48. tako da od »totalnosti i općenitosti« osobe nešto preostaje. ali um je savršeno ravnodušan prema kvantiteti i kvaliteti svojine. također. to jest baviti se sobom kao izvanjskim predmetom. Što i koliko neka osoba posjeduje je. Ličnost je zaronjena u svoju svojinu i ličnost je samo po svojoj svojini. stvar sreće. (Proces preobraćanja odnosa među ljudima u odnose stvari djeluje u Hegelovoj formulaciji. Ustanovu privatne svojine rijetko je tko tako dosljedno raz¬ vio iz prirode izoliranog pojedinca i utemeljio na njoj. Jedina jednakost koja bi se mogla izvući iz uma je ta »da bi trebalo da svatko posjeduje svojinu«46. čak takve religiozne stvari kao što su propovijedi. također. nego apstraktni subjekt prava. dovoljno dalek doseg da bi dodirnula skrivenu snagu radnog vremena. Hegelova shvaćanja imaju. »Duhovna zavještanja. u biti. § 46. osoba se mo¬ že »ospoljiti«. mora ih poznavati i s njima postupati kao s ostvarenjem svoje slobodne volje. " Ibid. Do sada. nego više u činjenici da ta ustanova prevladava puku subjektivnost ličnosti. Slobodna volja je nužno »pojedinačna volja« određene ličnosti. odbacuje taj korak. mora imati neku granicu u vremenu. Svojina opstoji samo zahvaljujući sili slobodnog subjekta. Nebriga za pojedinačne razlike. a istovremeno ostvaruje određenje ličnosti. potpuno u naskladu sa racionalnim potrebama. ne bih više bio ličnost i stavio bih se van carstva prava«50. bilješka. Hegel je ustanovu svojine udaljio od svih slučajnih veza i hipostazirao je u ontološki odnos. Ona potječe iz biti slobodne ličnosti. »Jasno je da nam samo ličnost daje pravo na stvari i da je zato lično pravo.. međutim. S druge strane. moja ličnost postala bi svojina nekog drugog. međutim. mise. Vlastitom slobodnom voljom ona se može »otuđiti« i prodavati svoje postupke i usluge. Proces postvarivanja i dalje prožima Hegelovu analizu. i samo tada svojina postaje aktualnim pravom42. ništa što bi pojedinačnom prisvajanju dalo sankciju qpćega prava.166 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 167 mora prepoznati u stvarima koje posjeduje. koje je trebalo da pokaže apsolutnu nadmoć osobe nad svim stvarima. Ličnost opstoji kao Um samo u svo¬ jini44). niti se navo¬ dilo da su ljudske potrebe odgovorne za njezin postanak. " § 41. Otuđenje čovjeka. karakteristična je za apstraktnu općenitost zakona. prodaju i tako dalje«49. i sa stanovišta prava sasvim slučajno45. Hegel izričito priznaje da je vladajuća raspo¬ djela svojine proizvod slučajnih okolnosti. Ni¬ kakav bog nije zazvan da bi je posvetio i opravdao. "U čovjekovom odnosu prema vanjskim predmetima racionalni elemenat sastoji se u posjedovanju svojine«. 45 §49. ne samo da je tu osobu pretvorilo u stvar nego ju je. koji nad po¬ retkom iracionalnosti i nepravde uspostavlja minimum jednakossti i racionalnosti. § 67. § 40. Ona je »prvo utjelovljenje slobode i zato supstancijalan cilj po sebi«. U vezi s tim Hegel daje svoju jasnu definiciju: »Pravo se ne brine za razlike među pojedincima«47. znanost. učinilo funkcijom vremena. Dodatak. on oslobađa um za¬ daće da sudi o toj raspodjeli. On uvijek na¬ novo naglašava da se ona ne može opravdati kao sredstvo za za¬ dovoljavanje ljudskih potreba. Dodatak (piščev prijevod). Prema tome. Tada. u kojoj se očuvanje cjeline postiže samo tako što se prelazi preko ljudske biti pojedinca. blagoslovi. kao što ćemo vidjeti. On ne nastoji da primijeni filo¬ zofsko načelo o jednakosti ljudi na nejednakost svojine i. priznaju se i s njima se postupa na isti način kao da su predmeti za kupnju. Kada bih prodavao »čitavo vrijeme svog konkretnog rada i totalitet svog proizvoda. u stva¬ ri. u Hegelovo izvođenje nije ulazio nikakav opći poredalk. Čitav Zakon ugovora i obaveza on izvodi iz Zakona svojine. Hegel označava svaki Zakon ličnosti kao Zakon svojine. Svojina prethodi slučajnim potrebama društva. 42 43 Ta definicija spaja napredne i nazadne crte njegove filozo¬ fije prava. a također izumi i tako dalje — postaju pred¬ meta ugovora. jednaka nebriga obilježava društvenu praksu. Predmet zakona nije konkretni pojedinac. i otkrila da se raz4J 49 50 § 43. .

potpuno odvaja ideju krivice od svih moralnih obzira. ova formula poprima zlokoban značaj. Ustanova privatne svojine potekla je od slobodne volje osobe. Ova formulacija. Instrument koji u toj dimenziji osigurava ustanovu svo¬ jine je Ugovor52. koji je subjekt svoje vlastite posebne volje. Svaki u svojim postupcima ovisi o »hitru i slučajnom izboru« što ga nameće njegovo znanje i htije¬ nje56. sasvim protivno Hegelovoj namjeri. Pravo u građanskom dnuštvu potječe od činjenice da postoji ap¬ straktno uopćavanje posebnih interesa. a sporazum njegove privatne volje sa općom voljom samo je slučaj koji sadrži klice novog sulkoba. te nitko ne može u odnosu na nju praviti nikakve pri¬ vatne pogodbe54.168 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 169 lika između antičkog roba i »slobodnog« radnika može izraziti količinom vremena koje pripada »gospodaru«51. umjesto da djeluje preko njegove svje¬ sne snage. Ako ovi to pravo ne priznaju. privatnu svojinu dru¬ gih ličnosti. sukobi sa pravom. s obzirom da svaki stoji nasuprot drugome. međutim. ali »prirodnih« karakter Zakona uma mnogo je bliži tome da bude slijepa nuž¬ nost prirode negoli samo-svjesna sloboda jednog racionalnog društva. Ugo¬ vori čine ono »međusobno priznanje« koje je potrebno da bi se posjedovanje preobrazilo u privatnu svojinu. međutim. Hegelovo izlaganje sadrži ovaj jaki mehanistički elemenat. Privatno je pravo. a ne kao samostalne ljudska djelatnost. ova volja ima određenu granicu. Krivica je nužni elemenat u međusobnom odnoisu pojedinačnih vlasnika. koji opet omo¬ gućuje uočljivu paralelu sa Hobbesovom materialističkoim politič¬ kom filozofijom. postavljena u središte hegelovske filozofije kada je ovaj od¬ lučio da pokaže slobodnu umstvenost vladajućeg poretka. »Veliki napredak« koji moderna država predstavlja prema feudalnoj dolazi od činjenice što je ona »cilj za sebe«. Vidjet ćemo da Hegel uvijek nanovo naglašava »slijepu nužnost« uma u građanskom društvu. prema tome nužno napravo jer se izolirani pojedinac nužno mora ogrije¬ šiti o opće pravo. ima viši autoritet. Implikacije privatne svojine guraju Hegela sve dublje na tamne staze pravnih temelja. i kažnjavanje njihovog zločina opet uspostavlja njihovo aktuelno pravo. »Jednako je toliko nužnost uma da ljudi prave ugovore. Oni su u nepravu. Pravo cjeline i pravo pojedinaca nemaju istu važnost. Alko se pojedinac. . Tako privatna svojina vodi dalje od izoliranog pojedinca prema njegovim odnosima sa drugim jednako izoliranim poje¬ dincima. oni ne samo da čine prestup protiv općega nago i protiv sebe. Hegel izjavljuje da su »prevara i zločin nepredomišljeno ili građansko nepravo (unbefanges oder burgerliches Unrecht). opet. Ugovori. naime da djeluje da bi sačuvao vlastiti interes. koja upravlja Hegelovom teorijom kazne. ontološka ideja uma usklađena sa robnoproizvodnim društvom i u njemu dobiva svoje konkret¬ no otjelovljenje. slijedeći svoj interes. Um vlada nad čovjekom. kada Hegel identificira Zakon uma (Vernunftrecht) za Zakonom prirode (Naturrecht). on za sebe može svojatati isti autoritet što ga drugi svojataju protiv njega. i naznačuje da su oni bitan dio građaniskog društva. da razmjenjuju i trguju. Ja sam vlasnik i ostajem to samo utoliko što se hotimično odričem svoga prava da prisvojim svojinu drugih lju¬ di. Tako je ista ona slijepa nužnost. o kojima zavisi održanje i dobrobit pojedinca. Prava vlasnika svojine nužno se moraju sukoblja¬ vati. Uvod je već objavio da zločin i kazna bitno pripadaju ustanovi privatne svojine55. koju je Mara kasnije optuživao kao anarhiju kapitaliz¬ ma. Pra¬ vo cjeline sabire potrebe društva. kao i da imaju svojinu«. Hegelov prvobitno dijalektički pojam »priznavanja« sada opisuje stanje stvari u prisvajalačkom društvu53. samo reguliraju posebne interese vlasnika i nigdje ne nadilaze područje privatnog zalkona. ali ovaj um izgleda da se ponaša kao neki prirodni zakon. On je njome htio naglasiti da je um prava »priroda« društva. doduše. Hegel. Hegel još jednom odbija nauku o društvenom ugovoru jer. »naprotiv. neistinito je kad se kaže da ljudi mogu po svojoj volji izabrati da li će pri¬ padati državi ili ne. drži da slobodni um upravlja voljom i postupcima pojedinaca. Ovdje je. Filozofija prava ne postavlja krivicu ni u kakvu moralnu kategoriju. Međutim. kako on drži. jer također predstavlja — iako ne u odgovarajućem obliku — interes cjeline. nego je uvodi pod naslovom Apstraktnog prava. Stoga. pa zato i us¬ tanovi prava. apsolutno je nužno za svakoga da bude u jednoj Državi«. Pravo.

Čitav treći dio Filozofije prava pretpostavlja da ne opstoji nikakva objektivna ustanova koja se ne bi temeljila 60 61 § 81. volja se sada okreće prema unutra. istovremeno slaže da je takvo stanje moguće.170 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 171 Slobodna volja. cjelina osobe postaje politički predmet. Etičnost. jednu odlučujuću tendenciju u modernome društvu. Odbijena u izvanjiskom svijetu. Dinamika volje. str. Adi krivica i »osvetnička pravda« koja je spravlja ne samo da izražavaju »višu logičku nužnost«57 nego. Ali iščezavanje etike u politici odgovara njegovom tumačenju i vrednovanju građanskog društva. a etičnost mu nameće neke općevažeće obaveze. Preći ćemo na posljednji dio Filozofije prava. str. gubi. Hegel drži da subjektivnost volje »ostaje osnova egzistencije slobode«60. On smatra da je ovo istina samo ako je rezultat čovjekove slobodne volje. u skladu sa po¬ trebama monopolistiSkoig imperijalizma. Kada se sudara sa poretkom pra¬ va. U odnosu na drugoga. međutim. 152. Prelaz od prvog dijela Hegelovog djela drugome označava tako. Nalazimo da poje¬ dinac koji uživa u unutrašnjoj slobodi i istini svoga morala nije postigao slobodu i istinu. prelaz od apstraktnog prava ka etičnosti. u Hegelovom djelu sav svoj sjaj i slavu i postaje spona između Privatnog i Ustavnog za¬ kona. između subjektivnog i sveopćeg prava. i poje¬ dinac mora postići svoju volju u objektivnim društvenim i poli¬ tičkim ustanovama. . slobodna volja mora prevladavati između unutrašnjeg i vanjskog svijeta. pojedinac postaje svjestan »bes¬ konačne subjektivnosti« svoje slobode58. čineći krivicu i prihvatajući kaznu za svoj čin. Može se reći da tendencija za ukidanjem unutrašnjeg carstva slobode predskazuje onaj stupanj društva na kojemu se proces pounutrašnjavanja vrijednosti više ne po¬ kazuje djelotvornim kao sredstvo za susprezanje pojedinčevih 57 58 59 zahtjeva. carstvo unu¬ trašnje slobode. u koju ne smije dirati nikakav autoritet. Taj dio djela bavi se obitelju. Za Hegela. ali se. Njegova je moralna filozofija apsorbirana u nje¬ govoj političkoj filozofiji. ka izvanjskom carstvu društvene zbilje. Unutrašnja sloboda bar zadržava za pojedinca područje bezuslovne privatnosti. He¬ gel naziva taj iskaz »besmislenim sofističkim umovanjem«. moraju slagati sa njegovom voljom. građanskim društvom i državom. Na sličan način. Lutherov spis O kršćanskoj slobodi. pripremaju prelaz višem društvenom obliku slobode. čovjek je neslobodan alko mu je tijelo zarobljeno. Nije slučajno da je njegov odjeljak o Etičnosti najkraći i najmanje značajan u čitavom djelu. aktuelni pokretač uma u društvu. a tada samo u odnosu na njega samoga. Često se naglašava da Hegelov sistem ne sadrži nikakve zbiljske etike. 154. odgovara jednom (povijesnom procesu. Volja se ovdje okreće prema vani. da čovjek može biti »slobodan u okovima«. i mi moramo najprije ocrtati sistematsku vezu koju on ima sa dva prethodna odjeljka Filozofije prava. a njegova privatnost ukinuta. Čak je njegova najunutrašnjija etičnost pod¬ vrgnuta državi. Ukazali smo na to u našem Uvodu. onu u kojoj se sloboda pounutrašnjuje (verinnerlicht). On saznaje da je slobo¬ dan samo kao privatna osoba. što je Hegel prikazuje kao ontološki proces. § 106. koje se. Hegelova Filozofija prava i dalje pokazuje ravnotežu između ova dva polaritetna smjera razvoju. »Apstraktno dobro« je »lišeno snage«. Isti uslovi koji su ranije tražili pounutrašnjivanje vrednota sada itraže da one postanu potpuno vanjske. Ali kada se društvo prihvaća totalitarnih oblika. Hegel citira jedan od najvažnijih dokumenata koji izlažu tu poruku. nalazi da je ovaj način slobode koji je upražnjavao dosegao nepremostive granice. onaj u kojemu se govori o društvenoj i političkoj etici (Sittlichkeit). između apstraktnog prava i društvenog života. § 141. također. koji za sebe tvrdi da predstavlja svoju vlastitu volju u nje¬ zinom objektivnom obliku. ono je sukladno sa bilo kakvim sadržajem61. str. Jer. da bi tu potražila apsolutnu slobodu. 103. Pojedinac se mora sukobiti sa društvenim poret¬ kom. Slobodna volja ulazi u drugo carstvo svoga ostvarenja: subjekt koji prisvaja postaje moralni subjekt. u kojemu Luther smatra da »duša neće biti dirnuta niti će na nju djelovati ako se tijelo zlostavlja i ako je osoba podvrgnuta sili drugog čovjeka«. nužno stvara krivicu. unu¬ trašnja sloboda samo je prelazni stupanj u procesu postizanja izvanjske slobode. Znanost logike po¬ kazala je da je ideja ispunjena samo u aktualnosti. i slobodan samo ako stvarno i konkretno opstoji kao slobodan59. § 48. § 104. i on dozvoljava da se sloboda završi u svemoćnoj državi. sa svoje strane. koji je počeo njemačkom reformacijom.

i predstavlja »identitet opće i posebne volje63. Logika je kazala da je istinski bitak općost koja je u sebi pojedinačna. On je »Općost koja je razvila svoju aktualnu umstvenost«62. Ali nije to jedina tendencija.172 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 173 na slobodnoj volji subjekta. u kojemu osoba i njezini po¬ sebni interesi imaju svoj puni razvitak i doživljavaju odgovara¬ juće priznanje svojih prava«. prema autoritarnom političkom sistemu. Čovječan¬ stvo je došlo do stupnja zrelosti i posjeduje sva sredstva koja ozibiljenje uma čine mogućim. Početni odlomci kazuju upravo to. zamišljeni kao istinski dijalektički pojmovi. čak je u Hobbesovoj političkoj filo¬ zofiji apsolutni suverenitet bio podređen potrebi za odgovara¬ jućom garancijom za sigurnost i svojinu građanskog društva. koji je Logika nazvala pojmom. Pojmovi koji ukazuju na tu negaciju u samom su korijenu hegelovskog sistema: Um i sloboda. misli Hegel valjan društveni poredak ne bi se mogao nametnuti ako bi se odrekla prava privatne svojine. koje je smješteno iznad prava po62 63 64 § 152. ne nadomješta gra¬ đansko društvo. Štoviše. Zadaća da se izvede nužna integracija pala je zato u dio usta¬ novi koja bi stajala iznad pojedinačnih interesa i njihovih kon¬ kurentskih odnosa. od svojih najranijih spisa opazio da odnosi privatne svojine ratuju protiv istinski slobod¬ nog društvenog poretka. i podređuje ga samostalnoj državi. odbija. odgovarajući na njega. § 155. međutim. nadsvođeni su trećim. Ali sama ta sredstva je razvilo i upotrebljava jedno društvo čije je organizaciono načelo slobodna djelatnost privatnih interesa. Ovo osobito vrijedi za Hegelov osnovni zahtjev u odnosu na državu: da ona mora sačuvati i zadovoljiti istinski interes pojedinca. Helgel smatra da je nauka o prirodnom zakonu nedovoljna. Želja da se sačuva vladajući sistem navodi ga na veličanje države kao područja za sebe. § 260. 65 § 261. postaje nužna zbog antagonističkog ustrojstva građanskog društva. obećava da će se pokazati kaiko je ideal jedna aktualna opstojnost. ali. U isto vrijeme. prirodno stanje i gra¬ đansko društvo. ide korak dalje od tradicionalne slike. Ova. i koje je zato nesposobno da se njima služi u interesu cjeline. državom. koji čuva materijalni sadržaj tog društva netaknutim. ali bi. međutim. jer čini građansko društvo samo sebi svrhom. Ovaj istinski bitak. i da ne može biti zamišljena drugačije nego u smislu savršenog jedinstva između pojedinca i opeosti. Filozofija prava tvrdi da je privatna svojina materijalna zbilja slobodnog subjelkta i ostva¬ renje slobode. opet. Dodatak. i ocrtavaju sliku jedne buduće društvene organizacije čovje¬ čanstva. Nezavisnost građanskog dru¬ štva Hegel. zadržala njihov djelokrug i djelatnost. dakle. Dijalektika slijedi preobrazbe u ustrojstvu građanskoga društva sve do taičke njegove konačne negacije. Hegel se tim problemom bori na onaj način na koji je postavio problem privatnog zakona. Država je »otjelovljenje konkretne slobode. . umstven i sveopći društveni plan. i nikakva subjektivna sloboda koja se ne očituje u objektivnom društvenom poretiku. Zadaću da se materijalizira poredak uma Hegel prebacuje od građanskog društva državi. a sadrži u sebi posebno. i ispunjenje ovog potonjeg uslova postalo je sadržajem suvere¬ nosti. Hegel je. koja se javlja u Hegelovoj političkoj filo¬ zofiji. Hegel sada postavlja isto pitanje. jer bi se time poništio slobodni pojedinac. Nauka o prirodnom zakonu mučila se pitanjem kako bi se država anarhičkog prisvajanja (država prirode) mogla pretvoriti u državu u kojoj je svojina općenito sigurna. Tako se u Hegelovom pojmu države javljaju elementi koji su nespojivi sa poretkom građanskog dru¬ štva. na taj način. Apstraktne od¬ redbe Logike opet otkrivaju svoj povijesni značaj. a da mu ne mijenja sadržaj. Hegel kaže da građansko društvo ne može biti samo sebi svrhom jer zbog svojih unutrašnjih protivurječnosti ne može postići istinsko jedinstvo i slobodu.65 Istinski dijalektički sadržaj uma i slobode uvijek nanovo proviruje iz Hegelove autoritarne formule spasa datog društvenog oblika. Dva stupnja razvitka. Smatralo se da građansko društvo treba da uspostavi takvu državu opće sigurnosti. ne mogu se ostaviti u vladajućem sistemu građanskoga društva. već ga jednostavno ostavlja da se kreće i čuva svoje interese. Autoritarna tendencija. vraća se sada kao država koja otjelovljuje um i slobodu.64 Posebni interesi pojedinaca ni pod kakvim se okolnostima ne mogu ostaviti po strani ili potisnuti. »sve zavisi od saveza općenitosti i posebnosti u Državi«. Od građanskog društva idući korak vodi. Monarhija sebičnih vlasnika svojine ne bi iz svog mehanizma mogla proizvesti cjelishodan.

. Hegel zasniva svoju analizu građanskog društva na dva bitna načela modernoga društva: 1) pojedinac teži samo svojim privat¬ nim interesima. m § 200. taikođer. kojim počinje taj odjeljak. 76 § 229. koje je slobodni subjekt vlastitog napretka i reproduciranja. S obzirom na to da mogućnost sudjelovanja u općem bogatstvu ovisi o kapitalu. »Prirodna« jedinica obitelji na taj se način raspada u mnoštvo suparničkih skupina vlasnika.174 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 175 jedinca i koje mu je čak suprotstavljeno. 73 74 § § § § § § § 146. Istina dinamika koja trga Hegelove pojmove iz njihove pove¬ zanosti sa ustrojstvom građanskog društva. koje stiže na pozornicu kada je sva etika izgubljena i negirana71. Državi je svejedno »da li pojedinac opstoji ili ne«67. na jednoj strani. nego prema svom »(kapi¬ talu«. čiji je vrhunac država. Totalitet se zato ne javlja kao sloboda. Hegel naglašava činjenicu da je integracija privatnih interesa u tom društvu proizvod sluča¬ ja. a ne slobodne umstvene odluke. 148—9. kao posljedica toga. Ali on tvrdi da se ograničava samo njegova »astraktna sloboda« i da zato više znači oslobođenje njegove »supstancijalne slobode«69. Dodatak. i slijedeći njih ponaša se kao »mješavina fizičke nužnosti i svojeglavosti«. Obitelj ima svoju »izvanjsku zbilju« u svojini. karakterističan za osamnaesti vijek. Poput Marxa. ovaj sistem proizvodi sve veće nejednakosti80. uništava obitelj. 147. Razmatranje obitelji. cijelo je prežeto tim paradoksom. nego sastavni dio »njegove vlastite biti«68. teže svom posebnom egoističkom probitku. i vodi dijalektičku analizu dalje od tog društvenog sistema. Djeca odrastaju i uspostavljaju svoje obitelji. nagomilavaju se velika bo¬ gatstva. 77 § 199—200. i sve većeg osi¬ romašenja radničke klase. Na drugoj strani dolazi do ponovne podjele i ograniničenja rada pojedinog radnika i. Dodatak. jednostavno. Dovde je to. Od ove tačke samo je mali koraik do slavnih odlomaka koji izlažu unutrašnju vezu između nagomilavanja bogatstva. na drugoj. Hegel više slijedi negativne nego pozi¬ tivne vidove tog sistema. Ona daje poredak jednom pro¬ cesu proizvodnje u kojemu pojedinac nalazi svoje mjesto ne pre¬ ma svojim potrebama i sposobnostima. u isto vrijeme. građanskoga društva kao »sistema međusobne zavisnosti«. u biti. može shvatiti samo kao društvo koje materijalizi¬ ra svjesnu slobodu. A. Građanska zajednica javlja se samo da bi smjesta nestala u »prizoru preobilja. i uopćavanjem načina na koji se sredstva za zadovoljenje tih potreba pripremaju i pribavljaju. u kojemu svaki po¬ jedinac. Hegel podvlači da obitelj. Dodatak. koji je »opća i stalna svojina« ljudi79. ali svojina. građansko dru¬ štvo i država »nisu nešto strano subjektu«. to jest njegovu radnu snagu77. Obitelj. koje posjeduju svojinu70. koji. 75 § 186. Potpuni nedostatak te slobode unutar građan¬ skog društva smjesta odriče tom društvu pravo da se smatra ko¬ načnim ozbiljnjem uma. 198. 181. 145. Specifične potrebe pojedinca zadovoljavaju se pomoću apstrakt¬ nog rada78. Izraz »kapital« ovdje ne označava samo odgovarajuću eko¬ nomsku snagu pojedinca nego i onaj dio njegove fizičke snage ko¬ ji on troši u ekonomskom procesu. s druge strane. ona je to samo utoliko ukoliko se rastura. »prirodno« unapređuje in66 67 68 69 70 71 72 teres cjeline73. 2) pojedinačni interesi su toliko među¬ sobno povezani da afirmacija i zadovoljenje jednoga zavisi o afirmaciji i zadovoljenju drugog72. Znamo da je Hegel od početka smatrao da se istinsko društvo. Država »lima apsolutan autoritet ili silu«66.. idući za vlastima probitkom. Obitelj je »prirodni« temelj umnog po¬ retka. ali. nalazi se u svakom di¬ jelu posljednjeg odjeljka Filozofije prava. koja nužno ograničava njegovu slobodu. 79 § 199. Ove skupine pripremaju dolazak građanskog društva. 182. 7t § 196. 177. Međutim. Uopćavanjem odnosa ljudi preko njihovih potreba. . »nego kao nužnost«75. Odlnos pojedinca prema tim ustanovama on naziva »dužnošću i obavezom«. tradi¬ cionalni opis. građansko dru¬ štvo i država opravdavaju se metodom koja uključuje njihovu ne¬ gaciju. § 185. bijede i fizičke i društve¬ ne pokvarenosti«74. do za¬ visnosti i nevolje u obrtničkoj klasi. »U Građanskom društvu sveopćost nije ništa drugo nego nužnost«76. § 184.

a bogatstvo se nerazmjerno gomila u rukama nekolicine 81 . Pravo se primjenjuje na pojedince utoliko što su oni opći. Neograničena utakmica zahtijeva minimum jednake zaštite za one koji se natječu. Hegelova pravna teorija sasvim određeno pripada progresiv¬ nim tendencijama u modernom društvu. ta ideja ovdje zvuči neuvjerljivije nego ikada prije. javlja se klasa paupera. . i ne svodi ih na oblik koji je umstveniji i može se lakše sračunati negoli operacije robnoga tržišta. tako da je »svatko sebi svrha . i daje im općost. Rekli smo da je pojam zalkona od središnje važnosti za Filozofiju prava. ispravnost i čast koji potječe od izdrža¬ vanja samoga sebe. Tako se pokazuje da idealističko načelo. i utjelovljuje slobodu tačno u onoj mjeri u kojoj je opća. Taj se okvir ne može održati ako ne usklađuje antagonističke in¬ terese od kojih je sastavljen. i da postaje potre¬ ba za izravnijim i efektnijim oruđem vlasti. Hegel kaže da se unutar tog sistema čak zajednički interes. 245. vlasnike manu¬ faktura i trgovce) i birokracija — samo ponavlja Hegelova ranija nastojanja u tome smjeru.176 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 177 Kada se velik broj ljudi spusti ispod životnog standarda ikoji se smatra bitnim za članove društva. Njegov cilj nije da mu pomogne i da ga štiti« u njegovim »nužnim potrebama i posebnim ciljevima i mo¬ tivima (kao što su njegova žeđ za znanjem. biti ako se on ne apstrahira iz svačijeg konkretnog opstojanja i njegovih varijacija. dolazii u sukob sa njihovim namjerama. Iz¬ vanjsko jedinstvo. Staleži se moraju regulirati izvanjskim snagama koje su jače od ekonomskih mehanizama. protestant. »Čovjek ima svoju vrijednost po tome što je čovjek. Čitavo izlaganje pretpostavlja da pra¬ vo aktualno opstoji kao zakon. a ta pretpostavka slijedi iz onto¬ loških načela Hegelove filozofije. po kojemu je mišljenje istinski bitak. i to. . i 81 »2 ti da je općenitost prava u biti apstraktna. Vlast zalkona pripada »qpćoj ličnosti«. koju je obilježavala slobodna utakmica između pojedinaca koji imaju. međutim. ličnosti. nije dosta b o g a t o . — seljaštvo. Ibid. 209. nije po sebi sposoban da razriješi tu protivurječnost. Sve organizacije i ustanove građanskog društva po¬ stoje za »zaštitu svojine«83.«. u takvoj mjeri da bi djelu bolje odgovarao naslov »Filozofija zakona«. Sa svoje strane. Dodatak. ono se ne može posjedovati zbog nekih posebnih Slučajnih kvaliteta. a ne po tome što je Židov. Hegel predviđa pojavu goleme industrijske vojske i sažima nepomirljive protivurjecnosti građanskog društva u iskaz da »ovo društvo. § 182. a sloboda toga društva znači samo »pravo svojine«. dapače. Hegelov pojam zako¬ na prilagođen je jednoj ranijoj fazi građanskog društva. a ne konkretnom pojedin¬ cu. pod¬ razumijeva da je pravo opće u obliku općega zakona. i pouzdanu garanciju za ugovore i obveze. Ovog minimuma sklada i integracije ne može. poput ostalih pojava libera¬ lizma.. ili želja za održanjem 85 86 S7 H § § § § 243—4. Pravosuđe pretvara apstraktno pravo u zalkon uvodi u slije¬ pe i slučajne procese građanskoga društva svjestan opći poredak. nego općostii zakona. što ga Hegel ocrtava kao odgovarajuću organizaciju građanskoga društva. Sistem staleža. kao ja u svojstvu opće ličnosti«84. jer zakon apstrahira od pojedinca i postupa s njim kao sa »općom ličnoš¬ ću«. općenitost. Anticipirajući kasnija razvitak u pravosuđu. jednako materijalno bogatstvo. više-manje.. 208. 12 Um i revolucija . »Pravo se ne bavi čovjekovim spe¬ cifičnim odredbama. ličnost je ono što je samo po mišljenju. koje njime upravlja. a »svakoj su posebnoj osobi drugi sredstvo za posti¬ zanje njezinog cilja«87. Policiji i Korporaciji. U njegovo vrijeme. Takav je društveni okvir koji je proizveo građansko društvo. i kada izgubi onaj osjećaj za pravdu. trgovci (uključujući zanatlije. ili koja njihovom shvaća¬ nju prepuštaju konačnu odluku o pravu i krivici86. Ovaj prelaz javlja se u odjeljcima o Administraciji pravde. »javlja kao sredstvo«. Kao što smo vidjeli. § 211. društvene sile koje su bile na vlasti nisu se još složile u tome da apstraktna sveopćost zalkona. u svojstvu mislećeg subjekta. Mišljenje uspostavlja istinsku zajednicu za pojedince koji su inače izolira¬ ni. katolik. on odbacuje sve nauke koje pravo radije pridaju sudskoj odluci. i kritizira stanovišta po kojima su suci »stalni zakonodavci«. u suvišku svog bogatstva. Nijemac ili Talijan«85. To znači da onaj tko ima pravo ima ga kao »pojedinac u obliku općega. Ove pripremaju prelaz na političko uređenje društva. da bi za¬ ustavilo porast siromaštva i stvaranja paupera« 82 . za kojim su išli konkurentski pojedinci sva tri staleža. pravo je at¬ ribut slobodnog subjekta.

moraju ih svi 88 Philosophische Propaedeutik (Filozofska propedeutika). koliko je to moguće.. koja će izravnije i vidljivije upravljati pojedin¬ cima. zakon može biti opći i postupni s pojedincima kao s ravnopravnima samo utoliko ukoliko ostane apstraktan. W. U građanskom društvu svi pojedinci ima¬ ju privatne interese kojima su suprostavljati u cjelini. 261). nastavi. Javlja se Policija. po¬ đe dalje od liberalističke nauke. I. jedan od tih »bitnih činilaca. kao sas¬ tavni elemenat njegova opstojanja. Zakon kao općost ima. Zbog ove veze zakon ne može biti konačna integraciona taeka građanskoga društva. Hegelov pojam policije prihvaća mnoge crte one nauke. Prema Hegelu. Ali. za njega. daleko je bolja garancija prava negoli konkretno i specifično ja pojedinca. Pravda što je dijeli zakon dobiva svoj smjer od općeg oblika transakcija i međusobnih ak¬ cija. niti može predstavljati njegovu zbiljisku općenitost. 90 "' § 224.dao pravila što ih je nametao društve¬ nom i ekonomskom životu. »Funkcija je pravosuđa samo u tome da aktualizira u nužnost apstraktnu stranu lične slobode u Građanskom društvu. Hermann Glockner. zakon je sposoban da ispravlja iz izvjesne očevidne nepravde. a qpravdano je činjenicom da zakon traži povjerenje građanstva i da pravo. ili radne snage. siromaštvom § 208. ili nekog društveno potrebnog posjeda. U skladu sa tradicijom demokratske političke filozofije. U istom smislu on isključuje retroaktivno zakonodavstvo. »njihove živote. Of Civil Government (O građanskoj vlasti). Pravo je zato više oblik nego sadržaj. VVallace. točno je da apstraktna jednakost ljudi pred zakonom ne uklanja njihove stvarne nejednakosti niti u bilo ko¬ jem smislu otklanja opću nepredvildivoist okolnosti koje okružuju njihov društveni i ekonomski položaj. § 532 (Hegel's l'hilosophy of Mind. tj. međutim. 49). poznavati. (Moramo imati na umu da je privatna svojina. Ovaj uvid u bitnu vezu između vlasti zakona i vilasti svoji¬ ne sili Hegala da.« i da ljudska jednakost. Ne samo da se policija miješala u pro¬ ces proizvodnje i raspodjele. prev. Stuttgart. dok konkretne raznolikosti pojedinačnog života ulaze samo kao ukupni zbir olakotnih ili otežavajućih okolnosti'. Vlast zakona tek otje¬ lovljuje »apstraktno pravo« svojine. a njegova primjena na neki poseban slučaj rodit će neisavršenstvo i uzrokovati nepravdu i nevolju. Ovi se negativ¬ ni elementi. str. zahvaljujući činjenici da prelazi preko nepredvidivih elemenata. III. i navodi činjenicu da bi tiranija »objesila za¬ kone tako visoko da ih ni jedan građanin ne bi mogao čitati«. 1894. a nijedan od njih ne može tvrditi da je izvor prava. . ne mogu isključiti time što će se proširiti sučeva moć odlučivanja. usprkos svim nedostacima. zdravlja i tako dalje«88. Zastupajući svoje načelo temeljne jednakosti. bitno je kao takvo sredstvo ograničavanja. uslovima što ih zakon može predvidjeti. Čovjek sklapa ugovore. pripada svima89. Istovremeno. London. slobode i imanja«! Ovaj pojam djeluje još i u Hegelovom djelu. sve što nije »slobodni duh« i sve što je odvojivo od njega može se učiniti svo¬ jinom. str. kaže on. 91 Encyclopaedia of the Philosophical Sciences. On nužno uključuje elemenat slučaja. razmjenjuje odnose i droge obaveze naprosto kao apstraktni subjekt kapitala.. § 134. Slijepa nužnost sistema potreba još nije uzdignuta do svijesti o općem. Hegelova nauka je proizvod liberalističke ere i otjelovljuje njezina tradicionalistička načela. ili sred¬ stva. koja važi samo utoliko što vilast zakona daje slabima veću sigurnost i zaštitu nego sistem koji ga je otada nadomjestio. Da bi se zakoni slušali. Dodatak. koji je zakon dao samome sebi. Hegelovo shvaćanje podrazumijeva da je ukupnost zakona ono što bi slobodni ljudi sami uspostavili prema vlastitom umu. ko¬ jom je apsolutizam qprav. a da ne obori društveni poredak koji zahtijeva da se nepravda. i ne djeluje sa tog stanovi¬ šta«91. tako. vlast autoritarnog dekreta. § 22 (Sdmtliche Werke — Sabrana djela — ur. Apstraktna općost zakona. 1927. on pret¬ postavlja da je slobodni pojedinac prvobitni zakonodavac. Zakon treba zato dopuniti pa i nadomjestiti mnogo jačom i strožom silom. i ne samo da je ograničavala slobo¬ du trgovanja i dobiti. zakon je pravedniji od konkretnih društvenih odnosa koji proizvode nejednakosti. i jedan negativan vid. sv. nasuprot Lodkeu i njegovim nastavljačima. za Hegela. Zakon se bar zasniva na nekoliko bitnih činila¬ ca koji su zajednički svim pojedincima. knjiga II. time što je u biti opće. Prema tome. na primjer. i stražarila nad cijenama. znači i jednako pravo svih na svojinu). Sučeva moć da odlučuje mora se također ograničiti. Lockeov pojam svojine uključuje u svoje značenje osnovna pojedinčeva prava. Javno suđenje. Vidi Locke. kaže on. ali ta pretpostavka ne sprečava Hegeila da kaže da se zakon materijalizira »zaštićujući svojinu pomoću pravosuđa«90.178 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 179 života. Ovo je filozofska konstrukcija. rizik i druge nepravde.

Korporacija vodi od odjeljka o građanskom društvu do od¬ jeljka o državi. Kapital i rad. da on ide dalje od nauke koju su zastupali za vrijeme restauracije. također. Odlučujuća karakteristika građanskog društva je »sigurnost i za¬ štita svojine i lične slobode«. entitet koji podstiče pojedinac da bi radio za neki ideal koji ne opstoji. 95 § 236. Hegel ne tumači kako je sve to moguće. Država je subjakt u strogom smislu riječi. ječima. Uistinu međutim. sastaju se u korporaciji. koje nisu preslabe. sa slijedećom dvostrukom funkcijom: 1 da unosi jedinstvo u konkurentske eko¬ nomske interese i djelatnosti unutar staleža i 2 da štiti organi¬ zirane interese građanskog društva nasuprot državi. § 246—8. Prema tome. za »nesebični cilj cjeline«98. Dodatak. zaštita »sigurnosti. 100—130. osobito svojim naglašavanjem da rastući antagonizmi građansko¬ ga društva čine iz društvenog organizma sve više kaos sebičnih interesa. izgleda. Policija bi imala da predstavlja interes cjeline nasup¬ rot društvenim snagama. nego je. Korporacija. i mora voditi politiku ekonomskog širenja i sistematske kolonizacije94.. Drugim ri92 Vidi Kurt Wolzendorff. nadzirala i privatni život pojedinca. Prilično je značajno da rasprav¬ ljajući ovdje o policiji Hegel čini neke od svojih najoštroumnijih i najdalekosežnijlih prmjedaba o razornom toku koji će nužno uzeti građansko društvo. granica između policije i države (koja ispunjava ono što policija započinje) nije oštra. me¬ đutim.180 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 181 i skitnjom. prima samo ideološko dobro. i zahtijevaju da se uspostavi jadna snažna ustanova koja bi kontrolirala ovu zbrku. Izgleda da korpora¬ cija bira svoje članove prema njihovim aktualnim kvalifikacija¬ ma i da im jamči za njihov posao i imetak. Poteškoća da se policija dovede u vezu sa vanjskom držav¬ nom politikom nastaje ako uzmemo u obzir činjenicu da je. " § 255. Policija više ne mora organizirati proces proizvodnje zbog toga što za to nedostaje privatne snage i znanja. 1918. njegovim zadovoljstvima. »Sjedinjenost kao takva je istin¬ ski sadržaj i cilj« države. Pojedinac može u državi »voditi opći život«. Der Polizeigedanke des modernen Staates (Policijska misao moderne države). važna razlika između policije koja je sve to činila za vri¬ jeme uspona modernog apsolutizma. koja ne pokrivaju opći uslovi zakona93. kao i politička jedinica. Hegelova Filozofija prava u priličnoj mjeri izražava službenu teoriju restauracije. policija nije jedino sredstvo. za¬ to. ona ne priznaje pojedinca. ali ova teži za čuvanjem materijalnih inte¬ resa trgovine i industrije. Breslau. ko¬ jemu su dodane neke osobine moderne korporativističke države. Korporacija je ekonomska. a ne posebnost. međutim. On kaže da će ovo »skratiti i olakšati opasne nemire« kojima je građansko društvo sklono. Država nadgledava korporaciju97. 93 Philosophy of Right. I on završava iskazom da je »svojom vlastitom dijalektikom građansko društvo otjerano preko svojih vlastitih granica određenog i u sebi potpunog društva«. ličnosti i svojine« u nepredvidljivoj sferi. djelatnostima i načinom života upravlja zajednič¬ ki interes. nadoknada mu je »čast« da pripada korporaciji99. Zadaća po¬ licije je prije negativna. § 230—1. Pojedinac. u kojoj se poseb¬ ni interesi ekonomskih subjekata očišćuju od puke sebičnosti ta¬ ko da se mogu Uklopiti u opći poredak države. za Hegela. iznad svega. Država je bitno odvojena i različita od društva. a konačna svrha mu je »interes po¬ jedinca«. Ono mo¬ ra nastojati da otvori nova tržišta da bi apsorbiralo proizvode sve veće hiperprodukcije. str. Raspuštenost gra¬ đanskog društva treba da se zauzda pomoću još jedne ustanove. Postoji. " Ibid. i policije restauracije92. Integrirajući činilac je općost. gdje god bi taj mogao djelovati na javnu dobrobit. Osim toga korporacija treba da mu dade priznanje kao prihvaćenom članu društva. nego ekonomski proces. Korporacija. 94 Ibid. Međutim. profit i opća dobrobit. Država ima potpuno drugačiju funkciju i na drugi je način povezana sa pojedincem. koju Hegel zamišlja kao stari cehovski sistem. totalitarna društvena organizacija ostavit će manje mo¬ gućnosti »da se sukobi izravnavaju samo nesvjesnom nužnošću«96. naime akIbid. u kojoj će »rad svih biti podvrgnut ad¬ ministrativnim propisima«95. Hegelovi iskazi o funkciji policije pokazuju. "8 § 253. policija proizvod sve većih antagonizama građanskog po¬ retka i da je uvedena zato da bi izašla na kraj sa tim protivurječnostima. nego prejake da jamče za neuznemirano funkcioniranje društvenog i ekonomskog procesa. ostaje ideološkom snagom. Hegel predviđa jednu konačnu situaciju. proizvođač i potrošač. ali ovo je. 96 . sve.

ne ulazi u spekulacije o tome. kao znanost aktualnoga. Ovi se elementi moraju osloboditi privatnih interesa i podvrći sili koja stoji iznad konkurentskog sistema građanskog društva. Ono ističe neotu¬ đivo pravo pojedinca. kao kod građanskog društva. Hegelova ideja države potječe iz filozofije u kojoj se gotovo srušilo libera¬ lističko shvaćanje države i društva. § 258. § 258. država nema drugog cilja. izravnu totalitarnu vladaPhilosophy of Right. odvajao umstveni državni poredak od slučajnih odnosa u društvu. tako da stupanj što ga je čovjek dosegao sa građanskim društvom ispunjava sva prethodna povijesna nastojanja. Zakoni i načela države upravljaju djelatnostima slobodno misleći subjekata. »Sistem potreba« postaje svjestan obrazac ži¬ vota kojim rukovode čovjekove samostalne odluke u zajedničkom interesu. jer ona je cilj svoga vremena. Međutim. kojim se bavi Filozofija prava. Država se zato može označiti kao »ozbiljenje slobode«101. ur. razvija se u vremenu103. osim »udruži¬ vanja kao takvog«. talkav zahtjev pret¬ postavlja identifikaciju države i društva. tako da njihov elemenat nije priroda. Proces usklađivanja pojedinca sa općošću prije će uroditi »odumiranjem« države negoli nečim suprotnim tome. samo je opisivao povijesni tip države koji je odgovarao građanskome društvu. Filozofija ne može trčati ispred povijesti. Dodatak. naposljetku. U budućnosti se može javiti neki drugi ob¬ lik udruživanja. temelj je na kojemu mora gra¬ diti um. To je vrijeme građanskoga društva u kojemu se pripravlja materijalna osnova za ozbiljenje uma i slobode. Dijalektička metoda shvaća opstojeće preko negativnosti koju ono sadrži. ali. »svoje vrijeme zahvaćeno mišljenjem«104. a ne njihovo razdvajanje. u kojoj su »poje¬ dinci samo momenti«. Mijenjanje je povijesna kategorija102. XXVIII. Do ove interpretacije Hegelove države dolazimo tako što njegov pojam stavljamo u društveno-povijesnu pozadinu. sa svojim suvišnim bogat¬ stvom i suvišnim siromaštvom. Spomenuli smo da je. kao »hod boga u svijetu«105. 10. Istina se. Da se ne bi srušio okvir građanskog poretka. Liberalistička ideja države na taj je način bila razorena. sebičnošću i izrabljivanjem. ona uopće nema nikakvog zahtjeva alko društveni i ekonomski poredak sačinjava »istinsko udruženje«. 204. Drugim riječima. Jer potrebe i interesi pojedinca opstoje u društvu i. zajednička se inte¬ res mora uložiti u jednu samostalnu silu. tako. nego duh. Objektivni duh. Društvena zbilja. i sagledava zbiljnosti u svijetlu njihovog mi¬ jenjanja. ne odgovara fašističkoj. str. i slo¬ bode iskvarene utakmicom sukobljenih privatnih interesa. jer je na društvo gledao kao na građansko društvo. u posebno uzvišenom položaju. međutim. i dijalek¬ tička analiza njegova sadržaja mora se upravljati prema onim oblicima koje je taj sadržaj poprimio u povijesti. koji se sada up¬ ravljaju prema »općim zakonima i načelima«100. od slijepog međusobnog odnosa posebnih potreba i postupaka. Me¬ đutim. povećava ljudske potrebe i sredstva za njihovo zadovoljavanje. a ne na državu. bez obzira koliko ih mogu modificirat potrebe zajedničke dobrobiti. za Hegela temeljna zadaća države ta da omogući podudaranje posebnih i općih interesa. Vidjeli smo da je Hegelova analiza dovela do njegovog poricanja svakog »prirodnog« sklada između posebnog i općeg interesa. isto to društvo ima u sebi mnogo toga što vodi prema istinski slobodnom i umstvenom udruživanju. umstvena spoznaja i volja udruženih pojedinaca. kako bi se sačuvali pravo i sloboda pojedinca. Zahtjev za ispunjenjem slobode i sreće na taj se način. str. Ova predstavlja upravo onu razinu društvenog razvitka koju bi Hege¬ lova država imala da -izbjegne. Ovo zna¬ čenje Hegel ima na umu kada državu naziva »objektivnim du¬ hom«. koju je on sam podrazumijevao opisujući građansko društvo. I. organizira podjelu rada i unapređuje vlast zakona. Ova sila je država. Georg Lasson. Hegelova »obogotvorena« država nipošto. § 258. Hegel. i autoritet države po¬ staviti iznad bojišta suparničkih društvenih grupa. u zbilji. međutim. Dodatak i § 260. naime. Philosophie der Weltgeschichte (Filozofija svjetske po¬ vijesti). Kritički ka¬ rakter njegove dijailelkitilke silio ga je da vidi društvo onako kako je to činio. 1920. str.182 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 183 tualni nosilac i cilj svih pojedinačnih postupaka. Smatrao je da je ovo sama bit države. 103 Vidi niže. ali uma koji je izvitoperen slijepom nužnošću ekonomskog procesa. Država stvara poredak čije održanje ne zavisi. . bilješka. Hegel je. sv. one na¬ staju u društvenim procesima koji upravljaju pojedinačnim ži¬ votom i ostaju s njima povezani. sa svojim općim takmi¬ čenjem. koje nije »istinsko udruženje«. Hegel vidi državu kao »nezavisnu i autonomnu silu«. između građanskog društva i države. 100 101 102 pojavljuje kao povijesno dostignuće. obraća na društvo. Prema Hegelu. ali filozofija.

. sa¬ mo monarh ne trpi takav utjecaj. Ja svakoga drugoga je pokvaren društvenim poretkom. slobodu nužnosti. izjavljujući da su odluke monarha samo formalnosti. ili fizičkoj snazi i da. Zato je država vezana zakonima. 115 i dalje. koja leži u Hegelovoj (političkoj filozofiji. a ne po društvenim mehanizmima. čovjeku koji je na svoj položaj i z a b r a n »prirodnim rođenjem«109. Uprikos tomu. u ime slobodnog pojedinca i njegovog istinskog interesa. Država opstoji samo posredstvom zakona. A u čije ime vlada? Prema Hegelu. Temeljno načelo ove države je puni razvitak pojedinca108. povijesna protirvrječnost. On može svu posebnost izbrisati u »jednostavnoj izvjes¬ nosti svoga ja«111. Poijedinci op¬ stoje samo kao privatni vlasnici subjekti divljih procesa građan¬ skog društva. Dijalektička analiza građanskog društva zaključila je da društvo nije sposobno da po vlastitoj odluci uspostavi um i slobodu. Hegel nalazi takvog čovjeka u monarhu. i 261. osjeća Hegel. On primjeću¬ je da monarsi nisu značajni po intelektualnoj. nego slobodno čo¬ vjekovo »ja hoću«. »Bit moderne države je jedinstvo općega sa punom slobodom posebnoga i s dobrobiti pojedinaca«106. . 114 § 281. čiji zakoni izgledaju kao da imaju nužnost fi¬ zičkih zakona. koji sve oblikuje. Dodatak. mora imati svoje posebno mjesto u velikoj zgradi Države«107. međutim. Primjena ovoga načela u povijesti. i koji je ono što jest jednostavno po prirodi. Hegel je zato istakao snažnu državu. U dosegu građanskog društva nitko nije slobodan od njegovih muka. a um završava u slučajnosti rođenja. Klasična politička ekonomija opisala je moderno društvo kao »prirodni sistem«. On ponekad kao da se smiješi vlastitoj idealizaciji monarha. određuje ovoj sudbinu. 19 0 Mi znamo što za Hegelov sistem znači »samo-izvjesnost čis¬ toga ja«: ona je bitna svojina »supstancije kao subjekta«. odrezaini od zajedničkog interesa sebičnošću i svi¬ me što ona sa sobom nosi. 263. Ibid. 146. pa je zato sposoban da izvede sve svoje postupke i da o njima odlučuje samo u odnosu na svoj čisti ja. taj bi mogao biti čvrsta tačka iz koje bi se moglo vladati državom. Hegelova država vlada građanskim društvom. Njezin ustav u sve njezine političke ustanove moraju izražavati »znanje i volju svojih pojedinaca«. ne opstoji. Oni su apsolutni konačni cilj i uni¬ verzalno djelo«115. Dodatak. koji su sup¬ rotnost autoritarnim -dekretima.184 HERBtiRT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 185 vinu posebnih interesa nad cjelinom. str. već negativan. Dodatak. uprkos tomu. Encyćlopaedia oj the Philosophical Sciences (prev. Marx je pokazao kako anarhičke snage kapitalizma poprimaju kvalitetu prirodnih sila dokle god nisu podvrgnute ljudskome umu. Sloboda postaje identična sa neograničenom nužno¬ šću prirode. izvan društva leži priroda. 06 § 260. Ukupnost zakona je »opće djelo« 112 Vidi gore. Građansko društvo pod fašizmom vlada državom. jer on je izvan svijeta lažne i negativne slobode i »uzvišen je iznad svega što je posebno i uslovno«110. i tako označava istinski bitak112. Dodatak. koje je daleko ispod uma. Alko bi se mogao naći netko tko posjeduje svoju individualnost zahvaljujući svom pri¬ rodnom. a ne svom društvenom opstojanju. intelektualna slabost monarha poželjnija je od mudrosti građanskoga drušltva. koja će postići taj cilj. § 280. 113 § 280. Međutim. da prirodna elemenat u društvu nije pozitivan. na¬ puštanje prirodne ličnosti monarha. Glavina razlika između starog i modernog svijeta počiva u činjenici da u modernome o velikim pitanjima ljudskog života ne treba da odlučuje neki viši autoritet. um hiru. str. Konačna sloboda poči¬ va u njemu. »Zakoni izražavaju sadržaj objektivne slobode . Čini se da je Hegei ovo slutio. . Njegova politička nauka prqpu'šta društvo prirodi. Filozofija slo¬ bode opet se okreće u filozofiju nužnosti. On je »čovjek koji kaže da i stavlja tačke na i«113. milijuni dozvoljavaju da ovi nad njima vlada¬ ju114. 17 0 § 279. . Wallace. . Ovo stanovište brzo gubi svoj čar. On nije toliko kriv za servilnost koliko za izdaju svojih najviših filozofskih ideja. Pri tome ona održava sudbinu društvenog poretka koji tražeći slobodu propada u prirodno stanje. 08 § 260. kao Hegel's Philosophy of Mind). »Ovo ja hoću . Nevolja « Hegelom mnogo je dublja od njegovog slavljenja pruske monarhije. jednostavno. W. Po¬ jedinac (koji poznaje i želi svoj istinski interes u zajedničkom in¬ teresu — takav pojedinac. ponovno ukazuje na poteško¬ ću idealizma. §279. i pokušao tu državu pomi¬ riti sa idejom slobode time što je monarhiji dao jaku primjesu ustanovnosti. Na ovom mjestu.

Nećemo se zadržavati na Hegelovom prikazu ustava. tako da se sastoji od monarhističke. zakonodavne i sudske moći samo su organi ustavnog za¬ kona. ne bi trebalo da bude smatran napravlje¬ nim« po čovjeku. § 258. admini¬ strativne i zakonodavne sile. Hegel odbacuje tradicionalnu podjelu tih sila kao štetnu po jedinstvu države. On izjavljuje. Borba pojedinaca u građanskom dru¬ štvu. i 303. on ističe da se »religija prvenstveno hvali i iskorištava u vremenu javnih nevolja. § 301. nemira i ugnjetavanja. Hegel sada naglašava njezin suverenitet nad narodom (Volk). § 270. Ovdje je. U takvom slučaju neka sila se mora umiješati da bi pojedinca oslobodila od religije. Država pruža jedinstvo i posebnom i općem interesu. i dalje prožima čitavo ustrojstvo. Međutim. dok zakonodav¬ nu moć vrši vlada zajedno sa staležima. iako je sada ukorijenjena u »prirodnoj« osobi monarha. ona se naučava da bi pružila utjehu protiv nepravde i nadu za nadoknadom u slučaju gubitka«119. bez obzira da li je pojedinci spoznaju ili je žele kao predmet svoga hira«118.186 HERBERT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 187 koje utjelovljuje um i volju udruženih ljudi. »očišćene« interese). Naglasak na jedinstvu države toliko je jak da povremeno vodi Hegala do formulacija koje se približavaju or. međutim. nego »božanskim i vječitim«116. a ovo. jer rat postiže onu integraciju interesa ko118 119 Philosophy of Right. iako neka važna obilježja njegovog sistema zavređuju kratak osvrt. doista. kakvih ima u svakom autoritarizmu. koja prijeti čitavom ustavnom ustrojstvu njegove države. naravno. već »etički elemenat«. He¬ gelovo gledanje na ovo jedinstvo razlikuje se od liberalističkog po tome što je njegova država nametnuta društvenim i ekonom¬ skim mehanizmima građanskoga društva i što posjeduje nezavisne 116 117 političke moći i ustanove. Usporedo sa suverenitetom (države nad antagonizmima građanskog društva. koje sa sobom nosi najpotpunije ropstvo i poniženje čo¬ vjeka ispod razine životinje«. nego duruštvena i politička borba. tri funkcije vilasti treba da djeluju u stalnoj i aktuelnoj suradnji. Ustav izražava inte¬ rese svih (sada. činiti uzorom umstvenosti u usporedbi sa onim teu¬ tonskim pokretom »odozdo«. On primjećuje opasnu funkciju religije u nje¬ zinoj tendenciji da čovjeka odvrati od njegovog traženja stvarne slobode i da mu plaća iluzornu odštetu za zbiljska zla. . završava u izvanjskom suverenitetu. lišene uma. bilješka. a uključuje i sudsku. koje očitu¬ ju svoju punu snagu u Hegelovoj nauci izvanjskog suvereniteta. Neosporan unutrašnji autoritet države preduslov je za uspješno takmičenje. opet. koja. da ustav. Hegelovo zagovaranje ja¬ ke ruke nad masama dio je općenitije tendencije. On nije apsolutno zlo ni slučajna nezgoda. divlje i uža¬ sne«117 kada se ne bi regulirale. Država dolazi da brani »prava uma i samosvijesti«. Takve izjave do¬ laze iz istih motiva koji su naveli najdalekovidnije filozofe da dr¬ žavu uzdignu nad svaku opasnost od kritike. ove kritičke kvalitete umanjene su nasilničkim tendencijama. Čitav politički sistem opet teži prema ideji suverenosti. ne¬ ke izrazite kritičke crte. a čija »bi kretanja i djelatnosti bile elementarne. radi međusobnog priznavanja ima kod su¬ verenih država svoju pasliku u vidu rata. »Nije snaga. na primjer. njihove istinite. i njezino presa¬ đivanje u neko unutrašnje svetilište duše. »Objektivna volja u sebi je umstvena po samoj svojoj zamisli. ganičkoj teoriji države. Oni su zapazili da ono što najdjelotvornije povezuje sukobljene skupine vladajuće klase je strah od rušenja opstojećeg poretka. Država iznosi i naglašava interese svo¬ jih članova time što ih slijedi u zajednicu. § 273. borba za čovjekovo povijesno ostvarenje ni¬ je religiozna. Narod »je onaj dio Države koji ne zna što hoće«. »Sigurno bi se smatralo gorkom šalom kada bi se oni koji su ugnjetavani nekim despozitom uputili na utjehe religije. a izvršne. Hegelovo uzdizanje državne političke moći ima. a razornu snagu takmiče¬ nja pretvara u sjedinjenu cjelinu. bilješka. Rat je neizbježni rezul¬ tat ispita suverenosti. možda. te na taj način ostva¬ ruje njihovu slobodu i njihova prava. Usprkos tome. na život i smrt. Tradicionalno trojstvo političkih sila promijenjeno je. a isto se tako ne smije zaboraviti da religija može poprimiti oblik mučnog prazno¬ vjerja. nego je sla¬ bost učinila u naše vrijeme religiju nekakvom raspravljačkom vrstom pobožnosti«. iako je »začet u vremenu. bilješka. vjere i etičnosti znači nezadovanje do jednog odavna pređenog stupnja. Pokazali smo već kako je Hegel uzvisio nacionalne interese poseb¬ ne države do položaja najvišeg i najnesumnjivijeg autoriteta u međunarodnim odnosima. One se tako ukrštaju da izvršna moć pripada prvim dvjema. Hegel opet mis¬ lio o Volksbewegungu svoga vremena. jer u njemu nema ničega bitno novoga u odnosu na njegove ranije spi¬ se o tom predmetu. pruska monarhija mogla se. Raspravljajući o odnosu između religije i države.

Države se međusobno nalaze u odnosu koji je više pri¬ rodan nego pravan. izložena je slučaju«124. koji sadrži »vrhovnu ap¬ solutnu istinu«126. koji samom svojom prirodom podrazumijevaju međusobnu zavis¬ nost stranalka. one opstoje u »stanju prirode«. III. Svo¬ ja prava održavaju i stiču pomoću svoje vlastite snage. § 333. Hegel. Država. i završio je potpunim odbacivanjem Međunarodnog prava. ili u utakmici s nekom izvanjskom zajednicom. Država. snage. Međunarodni odnosi su arena za »razuzdavanje posebnih strasti. rata i utakmice is¬ koristila je fašistička ideologija kao odlučujući argument protiv li¬ beralnog kapitalizma. oni prelaze u višu sferu i počivaju u njoj128. Između njih. bilješka. Ovu unutrašnju vezu između suvereniteta. vrlina. »autonomija Država. dakle. Međutim. 1940. konačni subjekt koji održava konkurentsko društvo. čak zakoni i dužnosti samo su »određena zbilja«. str. 123 124 125 127 128 Philosophj of Right. interesa. 120 121 Hegelov idealizam dolazi do istog zaključka do kojeg je do¬ šao Holbesov materijalizam. Očito je neizbježna okolnost svakoga društva suverenih naroda da je ono obilježeno anarhijom. u Samtliche. ciljeva. op. § 259. zato. str. § 30. U ovom odlomku iz knjige Lawrencea Dennisa The Dynamics of War and Revolution (Dinamika rata i revolucije. cit. Ovo treće je Duh koji sam sebe materijalizira u svjetskoj povijesti.188 HERBKRT MARCUSE POLITIČKA FILOZOFIJA 189 ju građansko društvo samo ne može uspostaviti. talenata. Tako u ratu svaka zaraćena zajednica djeluje unutar sebe na osnovu su¬ radnje. i uspostavlja se kao apsolutni sudac nad Državama«127. pravo ne može biti zbiljsko. međutim. ne može se obavezati nekim višim zakonom. u carstvu svjetskoga duha. a prema vani na osnovu utakmice. 122 Philosophische Propddeutik. § 340. njihove razmirice mogu se riješiti samo ratom. pa nužno mora doći do rata122. Suverene države nalaze se izvan svijeta građanske međusobne zavisnosti. nego mora odgovarati »pravu Svjetskoga duha. Prava suvremenih država »imaju zbilju ne u općoj volji. Suverenitet se ne može opisati ugovorima. Werke. 16 2 § 33. Dodatak. Da li je.. s druge strane. »Uspješni ratovi već su spriječili građanske sukobe i pojačali unutrašnju snagu Države«120. Hegel je bio. osim toga. 74. »Čitava jedna zajednica može se uredno takmi¬ čiti samo u ratu. Zato mora nešto treće stajati iznad njih i sjedinjavati ih. Međunarodna anarhija popratna je pojava nacionalnog suvereniteta«. Ponovno primjećujemo da slijepa priroda ulazi i odguruje na stranu samo-svjesnu racionalnost objektivnog duha. 122) tačno je izložena Hegelova doktrina suve¬ reniteta. § 270. Na taj način vlada iznutra red. neprava. ova drama slučaja i nasilja doista kona¬ čna? Završava li um u državi i u onoj igri bezobzirnih prirodnih sila u koju se država mora nužno upustiti? U cijeloj Filozofiji prava Hegel je odbijao takve zaključke. one su auto¬ nomne i nezavisne. postupaju nasilno. Među državama ne važi nikakav ugovor. sv. naglašava da svaki odnos me¬ đu autonomnim državama »mora biti izvanjski. ova konačna sfera države i društva? U kak¬ vom su odnosu država i društvo prema svjetskom duhu? Na ova pitanja može se odgovoriti samo ko pređemo na interpretaciju Hegelove Filozofije povijesti. One zaključuju ugovore i time međusobno uspostavljaju neki pravni odnos. Kakva je. dalkle. bilješka. § 324. jer bi takav zakon značio izvanjsko skučavanje suvereniteta i uni¬ štio bi životni elemenat građanskog društva121. ako i nije vezano međunarodnim zakonom. S obzi¬ rom na to da su u prirodnom stanju. Država ima svoj zbiljski sadržaj u općoj povijesti (Weltgeschichte). Državno pravo. nije još konačno pravo. One mogu svojevoljno kidati ugovore i moraju neprestano biti nepovjerljive jedna prema drugoj. . § 31. poroka i nepredvidljivih izvanjskih okolnosti« — sam moralni cilj. koja je ustanovljena kao viša sila. Prema tome. koji je bezuslovni apsolut«125. Zato među njima vlada neprestana bor¬ ba. a napolju anarhija. nego u svojim posebnim voljama«123. 1. Mnogostruki suve¬ renitet samo je sinonim za anarhiju. jednako ciničan kao Hobbes kada je go¬ vorio o buržoaskoj državi.

Hegel odlučno ističe da „u povijesti miš¬ ljenje treba da je podređeno onomu što je dato. ne podrazumevaju da povijest ima određeni cilj. Ibid. a provjeravanje je izvršeno kada je teorija obuhvatila date činjenice na taj način da se one javljaju pod određenim zakonima i kao momenti određenih tendencija. Građanska klasa u usponu upotrebljavala je pojam napretka kao sredstvo za interpretaciju prošle povijesti čovječanstva kao prethistorije svoje vlastite vladavine. Mogli bismo. Istinska znanstvena ob¬ jektivnost zahtijeva primjenu valjanih kategorija. onoga što podrazumijeva dijalektička metoda uništava samu ideju vanvremenosti. Ova hipoteza. ovo je hipoteza. činjeničnim zbilj¬ nostima. op. ali unutrašnja povezanost između loigike i drugih dijelova sistema i. Sve velike teorije osamnaestoga vijeka stajale su na filozofskom gle¬ dištu da je povijest napredak. Javlja se u Filozofiji povijesti kao razorna snaga vremena. Zato. 72. Ona obrađuje one opće kategorije koje upravljaju istraživanjem na svim posebnim pod¬ ručjima. kazati da je sadržaj uma ovdje isti kao sadržaj povijesti. njihova valjanost na tim poljima se mora pro¬ vjeriti činjenicama. čud¬ novat pristuip za jednu idealističku filozofiju povijesti. Logika je pokazala da je istinski bitak ideja. — prema Hegelu. ur. vladavine koja je imala da dovede svijet do zrelosti.. 8. po kojoj se filozofska metoda u razmatranju povijesti razlikuje od svake druge metode. dakle. G. koje organizi¬ raju činjenice po njihovom aktualnom značenju. str. a »negativnost«. Filozofija povijesti iznosi povijesni sadržaj uma. jer opstoji sa¬ mo u vremenskom procesu povijesti. Ibid. Na taj način. Ovo shvaćanje napretka. govorili su oni. 11. Teleološki karakter povijesti (ako ga povijest uopće ima) može biti samo zaključak empirijskog proučavanja povijesti i ne može 1 2 3 se pretpostaviti a priori. Moramo postupati povijesno-empirijski«. Ali kako čovjek prepoznaje koje su kategorije valjane i koja je teorija ispravna? Odlučuje filozofija. iako pod sadržajem ne misli¬ mo na mješavinu povijesnih činjenica. Kada nova građanska klasa bude obli¬ kovala srvijet u skladu sa svojim interesima. i to jedina hipoteza u filozofiji povijesti. to je njezina osnova i to je vodi«4. ne4 5 Philosophy of History. str.FILOZOFIJA POVIJESTI 191 VII FILOZOFIJA POVIJESTI Za dijalektičku logiku bitak je proces u protivurječnostima koje određuju sadržaj i razvoj čitave zbilje. str.. str. Međutim. Philosophie der Weltgeschichte. Međutim.. »Čak obični. nego na ono što čini povi¬ jest umstvenom cjelinom. one jedino da¬ ju odgovor na valjana teoretska pitanja. cit. Zakoni povijesti moraju se pokazati u činjenicama i iz njih — utoliko je Hegelova metoda empirijska. isključivo preko ovih sredstava«5. On sa sobom donosi svoje kategorije i vidi pojave. pogotovo. na zakone i tendencije na koje činjenice ukazuju i od kojih one dobivaju svoje značenje. Logika je razradila vanvremensko ustrojstvo toga procesa. »povijest mora¬ mo uzeti kakva jest. koji vjeruje i tvrdi da mu je stav takav da se samo predaje po¬ dacima koje dobiva. a povijest svijeta predstavlja izlaganje duha u vremenu2. ovi se zakoni ne mogu spoznati ako istraživanjem ne rukovodi odgovarajuća teorija. »Um je suveren svijeta«3. dijalektika vremenito sagledava zbilju.. Philosophy of History. koja je u Logici određivala proces mišljenja. Izreka da bi trebalo da filozofija dade opće kategorije za ra¬ zumijevanje povijesti nije proizvoljna niti potječe od Hegela. 134. str. Duh je samom svojom biti pod utjecajem vremena. Lasson. ali ideja se razvija »u prostoru« (kao priroda) i »u vremenu« ('kao duh1). 9. a ne pasivno prihvaćene datih činjenica. . koje se uskoro degeniriralo u plitko samozadovoljstvo.. Oblici duha očituju se u vre¬ menu. Logika je pokazala ustrojstvo uma. ikoji tu¬ mače njihov slijed i međusobnu ovisnost. nepristrani historiograf. u početku je sa oštrim osuđivanjem ukazivalo na jedan zastarjeli društveni pore¬ dak. Činjenice same po sebi ne otkrivaju ništa. — da ih naprosto prihvaća — nipošto nije pasivan u pogledu upotrebe svojih misaonih snaga.

Naši općeniti (general) pojmovi shva¬ ćaju ovu općost kao stvarni subjekt povijesti. nego život i bitke one općosti koja se pod razni krinkama razvija preko različitih i kulturnih cjelina. sačinjava općenitost. Ovo jedva da zvuči kao svršetak. u kojemu čovjek razvija svoj život. a ne svi oblici života.192 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 193 čuven zamah materijalnih i intelektualnih snaga učinit će čovjeka gospodarem prirode i otvorit će istinsku povijest čovječanstva. Povi¬ jest. despotizam. Filo¬ zofija je bitni. Ali ovaj interes izgubio je svoju krepkost. Ideja napretka. građanska klasa. Hegelova Filozofija povijesti pravednija je prema toj ulozi od mnogih empirijskih historiografija. proletarijat. Cezar. mnotšvo izvanjskih stvari medijem subjelktovog razvoja. Filozofija nas uči da sve kvalitete Duha opstoje samo preko slobode. Dokle god se sve to ne materijalizira. Do njih ćemo doći kasnije. Hegel ih je sa¬ žeo u svojim uvodnim predavanjima7. tako da. i kada u Filozofiji prava čitamo da je »jedan oblik života ostario«. a »bit Duha je sloboda. et seq. također. Mišljenje. i još uvijek gleda na borbu za slobodu kao na jedini sadržaj povijesti. u obliku ukupnog zbira prirodnih uslova i uslova života. Hegelu su bili otvoreni svijest i ciljevi njegove klase. nužno je opća povijest (Weltgeschichte). 10. Kao prirodno biće. jnamo. et seq. Pojam slobode. 456. slijedi uzor slobodnog vlasništva. feudalno. engle¬ ski. označava vrhunac i kraj kritičke filozofske historiografije. Georg Lasson objavio je sve oblike ovog uvoda u svom izdanju Hegelove Philosophie der Weltgeschichtc. uprkos svemu tome. Filozofija daje historiografiji njezine opće kategorije. a ne povijesti. Ova dvostruka općenitost. Ali. u biti. Svijest je povijesna svijest. primoran je da dijeli sudbinu posebne cjeline ko¬ joj pripada. a te su identične sa osnovnim pojmovima dijalektike. francuski građani. koji se očituje u prirodi i dolazi do svog ozbiljenja u čovjeku. dr¬ žava. Bit ove općosti je duh. subjektivna i objektivna. na taj način. He¬ gelova teza podrazumijeva da je duh aktualni subjekt i pokretna snaga povijesti.. i njegovi prirodni po¬ rivi i impulsi igraju u povijesti bitnu ulogu. uzdiže ljude iznad posebnih odredaba i. a bor¬ ba je došla do svog kraja. Priroda. da svi tiraže i 13 Um i revolucija . tumačila je povijesne činjenice kao sig¬ nale koji označavaju čovjekov put ka umu. Istina je još počivala izvan carstva činjenica — u stanju koje je tek imalo da dođe. to je jedan oblik. građansko društvo. Ako je ova svijest imala biti konačni obililk duha. poljoprivredno. čovjek je ograničen na posebne uslove — rođen je u ovom ili onom mjestu ili vremenu. Ova šema vlada još i u Hegalovoj Filozofiji povijesti. U njima se afirmira općost. U Hegelovom začudo samopouzdanom proglašavaju kako je povijest došla do svog (kraja ima neika štura istina. onda je povijest ušla u carstvo od kojega dalje nije bilo napretka. nakon opisa restauracije. Cezara. baš zato što »pripada carstvu Duha«. prvo. 6 7 Najprije moramo raspraviti pojmove koje on naziva specifičnim povijesnim kategorijama. Hipotezu na kojoj počiva Filozofija povijesti verificirala je već Hegelova Logika: istinski bitak je um. Str. ostaje prvobitna osnova povijesti u čitavom toku Hegelove knjige. kao i logički a priori povijesti. povijest je još u stanju bor¬ be za istinu. na prim¬ jer. Vidi napose sv. karakte¬ rizira povijesni svijet. On se i dalje osvrće na interes slobode dok se bavi povijesnim činjenicama. integralni element u filozofiji fran¬ cuskog prosvjetiteljstva.. Napredak je podrazumijeva to da će dato stanje biti negirano i da se neće nastaviti. Napoleon su za nas rimski. francuskih kraljeva. 1920—22. a s obzirom na to da je duh. str. demokracija. čovjek je također dio prirode. međutim. razumijemo ih kao pripadnike njihovih naroda. pripadnik je ovog ili onog naroda. Ali ona proglašava pogreb jedne klase. plemstvo i tako dalje. Ozbiljenje se događa u po¬ vijesti. Naravno. Kao rezultat toga. i str. Pri zaključku knjige. sve dok povijest ne dođe do razine koja odgovara ljudskim mogućnostima. povijest čovječanstva niisu život i bitke Aleksandra Velikog. misleći sub¬ jekt. Cromwell. da su sve one samo sredstvo da se dođe do slobode. monarhija. Vi¬ dio je da ne sadržavaju nikakvo novo načelo podmlađivanja svi¬ jeta. um ozbiljan u povijesti. Sadržaj povijesti shvaćamo preko općih pojmova kao što su: nacija. kao povijest rnislećega subjekta. Znamo. drugo čini. čovjek je. a mišljenje. raznih Cromwella i Napoleona. Hegelovo djelo. koji odgovaraju društvu i državi svojega vremena. da je Hegel smatrao da je povijest postigla svoj cilj i da su ideja i zbilja našle zajedničko tlo. I. 31. njemačkih careva. kao što je pokazala Filozofija prava. Hegel piše: »Ovo je tačka do koje je došla svijest«6. koja se zasnivala na istom uzoru. povijest svijeta koju posmatra Hegel uzdiže i posvećuje povijest građanske klase.

Rastumačiti povijest znači. Napredak zavisi od 1 4 Str. a ne interesi. Slijedeći svoje vlastite interese. Uzmimo jedan primjer iz marksističke teorije koji bi mogao objasniti vezu između Hegelove Filozofije povijesti i kas¬ nijeg razvoja dijalektike. svojim je postupcima po¬ stigao viši.194 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 195 proizvode isključivo to«8. nego. 12 Str. 8 bi osigurali svoje profite i nadmašili svoje konkurente. Ovo je opće načelo povijesti. Niz povijes¬ nih tendencija postaje zakonom samo kada ih čovjek shvaća i po njima postupa. kao što ćemo vidjeti. Opći zakon povijesti. njegov duh. nego napredak »u samosvijesti slobode«. Razmotrili smo te kvalitete i vidjeli da sloboda završava u samo-pouzdanju potpunoga prisvajanja. Istinski subjekt povijesti je opće. Afirmira se. str. Međutim. da je duh slobodan ako posjeduje i kazuje svijet 'kao svoju svojinu. i on nam usađuje uvjerenje da su talkve potrebe. ima neki zakon napretka ka sve višim oblicima slo¬ bode. umstveniji oblik političke organizacije12 U posebnim ciljevima pojedinaca latentno je dakle jedno op¬ će načelo — opće zato što je »nužna faza u razvoju istine«13. vlada materijom. Hegelova filozofija povijesti mogla bi biti deterministička teorija. nije »izvanjska slučajnost«. nešto drugo — povi¬ jesni um. njihovih karaktera i talenata. Oni time smanjuju količinu radne snage koju upotrebljavaju i time. a ne pojedinačno. prirodnom nužnošću. Drugim riječima. istinski sadržaj je ozbiljenje samo-svijesti slobode. 11 Str. . 56. potrebe i akcije pojedinca. ako. »prvi pogled na povijest uvjerava nas u to da postupci ljudi potječu od njihovih potreba. S druge strane. sigurno. viša faza naposljetku biva dosegnuta. strasti i interesi jedini pokretači postupaka — dje¬ lotvorni činioci u ovom prizoru djelatnosti«10. 13. niti ima stalan i jednolinijski tok. Rušeći tradicionalni oblik rimske države. najprije. s ob¬ zirom na to da je njihov višak vrijednosti proizveden samo pomo¬ ću radine snage smanjuju profitnu stopu kojom njihova klasa raspolaže. tako da ovi djeluju kao zakoni samo utoliko što pot¬ padaju poid subjektovu volju i utječu na njegove postupke. ali zadovoljavajući svoje lične porive. Samo-svjesna praksa postaje dio samog sadr¬ žaja zakona. Mara je smatrao da su za vrijeme raz¬ vijenog industrijskog kapitalizma pojedinačni kapitalisti prisiljeni da svoja poduzeća prilagode brzom napretku tehnologije kako Philosophy of History. zadobiju pre¬ vlast. poslije kojih je. Postoje raz¬ doblja »uzmicanja«. u Str. Ali. on je ostvarivao »nuž¬ nu sudbinu u povijesti Rima i svijeta«. Proces uma koji se vrši preko pojedinaca ne zbiva se. koja se izmjenjuju sa razdobljima stalnog napredovanja. svaka pre¬ preka na putu ka slobodi može se savladati uz napore samo-svjesnoga čovječanstva. i da su u povijesti ima da odigra ostvarenje pojedinca. kada do njega dođe. biće koje je djelatni i svjesni subjekt svoga opstojanja podliježe sasvim dru¬ gačijim zalkonima. kakav. 17. na primjer. na primjer. dio dijalektike povijesnoga mijenjanja. međutim. pojedinci podržavaju napredak duha. dakle vrše opću zadaću koja razvija slobodu. bio vođen ambicijom. To nije »zakon«. da negativne snage. u znanstvenom smislu riječi. povijesni zakoni potječu samo iz čovjekove svjesne prakse i samo su u njoj aktuelni. na žalost. nije naprosto napredak ka slobodi. Povlačenje. 20. 10 Str. Na taj način oni ubrzavaju tendencije raspadanja onog društvenog sistema koji žele očuvati. He¬ gel navodi primjer Cezarove borbe za vlast. kao da je potpuno izgubljeno čitava ogromna dobit ranije kulture. 30. »Povijest svijeta nije drugo nego napredak svi¬ jesti o slobodi«9. mogli bismo čak kazati. To je tako kao da se duh služi pojedincima kao svojim nesvjesnim oruđem. ali određujući činilac je ipak sloboda. tako da. 19. »naslikati strasti čovječanstva. u kojima. Kako Hegel razrješava ovu prividnu protivurječnost? Isključeno je da su potrebe i interesi pojedinaca pokre¬ tači svake povijesne djelatnosti. uvijek potreban nov početa'k«14. on prestaje djelovati ako ga čovjek ne prepoznaje i ne izvr¬ šava. ali materija nigdje nije subjekt svojih procesa niti ima nad njima bilo kakvu vlast. napredovanja ka višoj razini povijesti traži. Materija u svom ustrojstvu i kretanju ima nepromjenljive zakone koji je nose i održavaju. me¬ đutim. Cezar je. »Postoje mnoga znatna razdoblja povijesti u kojima kao da je ovaj razvoj prekinut. dakle. Za¬ to je sasvim razumljivo da Filozofija povijesti završava sređiva¬ njem društva građanske klase i da se razdoblja povijesti javljaju kao nužni stupnjevi u ozbiljenju njegovog oblika slobode. njihovih strasti. " Str. u Hegelovoj formulaciji. 29. koje počivaju u čitavoj zbilji. njegove djelotvorne sile«11.

a ovaj uveliko nadmašuje interese neke poseb¬ ne skupine: oni kuju povijesni napredak i njime upravljaju. u kojoj se žrtvuju sreća na¬ roda. već stvaraju nove oblike života. Ove mogućnosti čine se povijesnom pojedincu kao predmeti izbora njegove specifične moći. muče se i ginu. nji¬ hova nevolja i poraz upravo su sredstva pomoću kojih napreduju istina i sloboda. Ono što su željeli i za što su se borili bila je »sama istina. ali oni sadrže jedno »opće načelo«. Zakon povijesti što ga predstavlja svjetski duh. welthistorische Individuaen. u obliku jedne neodoljive bezimene sile. Oni su žrtve jedne više nužnosti koja se vrši u njihovim životima. ali. djeluje tako iza leđa i iznad glava poje¬ dinaca. On to naziva »lukavstvom uma«19. Međutim. »Ovo se može nazvati lukavstvom uma — to što on pOkreće strasti da za njega rade. idući korak u napredovanju. koje napadaju i čak uništava¬ ju njegove temelje i njegovo opstojanje«16. Cezar. Ideja plaća kaznu op¬ stanka i prolaznosti ne sama nego pomoću strasti pojedinaca«21. tenden15 16 17 cijama. što ga se njhov svijet imao poduhva¬ titi«17. Povijesni pojedinci su ljudi jednog vremena u kojemu se javljaju »golemi sudari između opstojećih. Suverenost svjetskoga duha. Konačni povijesni subjekt Hegel naziva svjetskim duhom (Weltgeist). priznatih dužnosti. i ne više. 19 Str. kako može samo-svijest slobode uopće pokre¬ tati ljudsiku praiksu? Da bismo odgovorili na ovo pitanje. kao što su Aleksandar. za njihov svijet«. njihovi postupci ne ponavljaju stare uzorke. Ideja pobjeđuje upravo zato što pojedinci ginu poraženi. zakona i prava. 29. Str. »instrumenti Svjetskoga duha«. razvoj feudalizma. kat exochen. nastojanjima i ustanovama koji otjelovljuju interes slo¬ bode i uma. Njegova zbilja počiva u onim postupcima. uspos¬ tavljanje buržoaskoga društva — sve ove promjene nisu bile slo¬ bodno čovjekovo djelo. utoliko što znače izbor jednog višeg oblika života koji je sazrio unutar opstojećeg sisteima. njegove stra¬ sti i interesi ne podliježu. i djeluje preko ovih instrumenata i posrednika. dok su »pojedinci žrtvovani i napušteni. za njihovo doba. ovi uvijek pripadaju budućim generacijama. Hegel. koje je posljedica toga. Međutim. oni su još uvijek puka oruđa povijesnog nap¬ retka. oni su sredstva kojrga podržavaju u njegovom radu u službi jedne više sile i višega interesa. Ima. Hegel ovo shvaćanje svjetskoga duha naglašava da u ovim ranijim razdobljima pisane povijesti čovjek nije bio samo¬ svjesni gospodar svoga opstojanja. nedirnuta i neozlijeđena«. Prelaz od istoč¬ ne kulture ka kulturi grčkoga svijeta. Ali ako su posebne potrebe i interesi ljudi jedini pokretači njihove djelatnosti. 30. 33. Njihova svijest uslovljena je njihovim ličnim intere¬ som. i onih mogućnosti koje su protivne ovom utvrđenom sistemu. Njihov interes se mora nužno sukobiti sa posebnim interesom vladajUĆeg sistema života. Dok su ove snage još nqpoznate u svojoj istinskoj biti. Ibid Str. Čovjek nikada ne žanje plodove svoga rada. Njihovi postupci također proizlaze iz ličnih interesa. međutim. kako je Hegel prikazuje.196 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA I'OVIIESTI 197 čovjekove sposobnosti da shvati qpći interes uma i od njegove volje i snage kojima ga ozbiljuje. veliča žrtvovanje pojedinačne općenite sreće. ideja pobjeđuje i vječna je. Božanska sila svjetskoga duha javljala se tada kao objektivna snaga koja vlada potupcima ljudi. nekih pojedi¬ naca koji se dižu iznad te razine. čak ni ovi povijesni ljudi nisu još aktualni povijesni subjekti. Nije »Ideja ono što je uvučeno u suprotnosti i borbe i što se iz¬ laže opasnosti. 21. Povijesni pojedinci na taj su način anticipirali »nužni. 20 21 Str. Takvi ljudi su po¬ vijesni ljudi. iako nikada uistinu ne postižu svoj cilj. one sa sobom nose bijedu i uništavanje. Napoleon15. Povijest se tada javlja kao »klaonica. a ne povijest. oni prave posao. oni su djelovali. nego nužni rezultati objektivnih povijes¬ nih snaga. Oni su izvršitelji njezine volje. poka¬ zuje tamne crte jednoga svijeta kojim upravljaju povijesne sna¬ ge umjesto da on upravlja njima. Svjesni »potreba vremena« i onoga »što je bilo zrelo za razvitak«. On ne opstoji posebno od tih zbiljnosti. ali u njihovom slučaju ovi postaju identični s općim interesom.. dok pojedinac čije se opstojanje razvija pomoću tak¬ vog podstreka plaća kaznu i trpi gubitak«20 Pojedinci doživljuju neuspjeh i prolaze. Ona ostaje u pozadini.. mudrosti država i vrlina pojedinaca«18. Pojedinci žive nesretno. u isto vrijeme. Ibid Ibid . moramo ponovo pitati: »Tko je aktualni subjekt povijesti? Čija praksa je povijesna praksa?« Reklo bi se da su pojedinci puiki instrumen¬ ti povijesti.

. . dovodeći najprije svaki od njih u vezu sa povijesnim razdobljem koje predstavlja. ovoj metafizički subjekt poprima konkretni oblik čim Hegel postavi pitanje o tome kako se svjetski duh materija¬ lizira. ali oni. str. u njoj se nalazi samo-svijest preko koje djeluje povijesni zakon. skriven i strašan kao što je kalvinistički bog. Filozofija prava završila je iskazom da je pravo države pod¬ ređeno pravu svjetskoga duha i sudu opće povijesti. Monarhistički oblik zauzima prvo mjesto. Nje¬ gova šema. počinje svoji¬ nom. kada je jednostavno predmet viših povijesnih procesa. naprotiv. on je meta¬ fizički nadomjestak zbiljskog subjekta. ona smatra njezine konkretne povijesne oblike.. kao i Rimljani. oni nisu slo¬ bodni. nije pozornica sreće. i zato su oni bili slobodni. u monarhiji se hir pojedinaca drži u potčinjenosti i uspostavlja zajednički vladavinski interes«25. jer je ona ukinula kmetstvo. pod utjecajem kršćanstva. 104—10. pokretač jednoga svijeta u kojemu se sve što se zbi¬ va dešava uprkos svjesnim čovjekovim djelatnostima i na račun njegove sreće. znali su samo da su neki slobodni — ne čovjek kao takav. grčko-rimski samo demokraciju a njemački samo monarhiju. njemački svijet zna da su svi slobodni. Taj jedan je zato samo Despot. grčki i rimski svijet da su neki slobodni. koja je nadvladala revolucio¬ narni teror iz godine 1793.. Međutim. koja priznaje i obezbjeđuje jednako pravo na svojinu. može se kazniti. Hegel sada razvija ovaj stav. On pojedinim državnim oblicima dodjeljuje mje¬ sto koje im pripada u toku povijesti. Hegel ne želi kazati da je istočnjački svijet poznavao samo despotizam. i čitav njihov život 22 23 i održanje njihove sjajne slobode bili su povezani sa ustano¬ vom ropstva. Filozofija povijesti ne razmatra ideju države (kao što je to činila Filozofija prava).. Sloboda. »U kakvoj građi je izvedena ideja Uma?« Svjetski duh teži za tim da ozbilji slobodu može se materijalizirati samo u zbilj¬ skom carstvu slobode. ona je izvor zbiljSke slobode.. pokazuje on.. žrtvuju. Oni znaju samo da je jedan slobodan.198 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 199 Može li se. i da se uzme kao općenito pravilo da pojedinci pripadaju ka¬ tegoriji sredstava«22. Grci su zato imali robove. Prvi politički oblik što ga primjećujemo u povijesti je zato despotizam. treći monarhija«. On priznaje da čovjek. Ali upravo zato sloboda toga jednoga je samo h i r . Na taj način. drugi je demokracija i artistokracija. grčko-rimski i njemačko-kršćanski. razvija u sebi opću vlast zakona. Razdoblja sreće su prazne stranice u njoj«23. Prema tome. postoji jedan gospodar i nikakvi kmetovi. nedokučivi bog jednog onemogućivanog čovječanstva. Str. »Istoik je znao i zna sve do danas da je samo Jedan slobodan. U početku ovo nije ništa drugo nego ariStotelovSka tipologija primjenjena na opću povijest.. Istočnjaci nisu dosegli spoznaju da je Duh — čovjek kao takav — slobodan. također. Str. On misli na snaž¬ nu centraliziranu buržoasku državu. zahvaljujući svojoj vladavini prav¬ de i zakona prema ustavnim garancijama. »U monarhiji. U Hegelovoj poznatoj šemi razlikuju se tri glavna povijes¬ na stupnja u razvitku slobode: istočnjački. može biti sam po sebi ciljem na području etičnosti i religije. institucionaliziran. . i završava u državi koja je sposob¬ na da izađe na kraj sa antagonizmima koji prate slobodu svojine. »Povijest. to jest u državi. Njemačke nacije. 26. Str. U njoj je svjetski duh.. koja je u Hegelovo vrijeme postigla taj cilj. a drugi politički oblici drugim odgovarajućim povijesnim 24 25 Ibid. u njoj se priznaju Pravo i Zakon.. . međutim. kao sa¬ vršeno slobodan državni oblik. Samo nekoliko desetljeća kasnije Hegel se izjašnjava za »ideju da se pojedinci njihove želje i njihovo zadovoljavanje. 18. povijest slobode završava dolaskom moderne mo¬ narhije. Hegelov se sud ovdje zasniva na činjenici da on modernu apsolutističku državu smatra napretkom u odnosu na feudalni sistem. ova ideja i dalje smatrati otjelovljenjem is¬ tine i slobode? Kant je emfatički naglašavao da bi protivurječilo čovjekovoj priirodi kada bi se on iskorištavao kao puko sredstvo. i zato što to ne znaju. Svjetski duh je hipostatički povijesni subjekt.. i da se njihova sreća prepusti carstvu slučaja. vidi. a ne slobodan čovjek. Hegel razlikuje tri tipična državna oblika. kojemu ona i pripa¬ da. 399. podrazumijeva da je despotizam politički oblik koji najbolje odgovara materijalnoj i intelektualnoj kulturi Istoka. Svijest o slobodi prvo se pojavila u Grka. prve su postigle svijest da je čovjek kao čovjek slobodan: da je sloboda Duha ono što sačinjava njegovu bit24. koji odgovaraju trima glavnim fazama u razvoju slobode..

Pojedinci doživljavaju ovu općost u različitim oblicima. 54. Prevladava nesvjesna sloboda. vidi. Razini narodi ne daju jednak prilog. On postiže ovaj rezultat utoliko što se svaki posebni egzistencijalni uslov ukida mogućnostima koje u njemu počivaju. u velikoj mjeri. i preobražava u novi uslov koji ispunjava te mogućnosti. 26 27 28 šenijem«. ona je stupanj puke potencijalne slobode aktualna sloboda dolazi samo sa samo-sviješću slobode. Država se prvo javlja kao neposredno. ali najviši oblik razvitka postiže se sa¬ mo onda kada nad čitavim procesom vlada samo-svijest. 76. On. Ovo načelo. podrazumijeva da opstoji neka latentna »sudbina. i nji¬ hovo stalno aktualiziranje. poslije toga. Ovo je zlatna mladost svakog naroda i zlatna mla¬ dost opće povijesti. doik mutacije u prirodi »ispoljavaju samo kruženje koje se neprestano ponavlja«29. 64. Svaki oblik države mora se ocije¬ niti prema tome da li odgovara stupnju povijesne svijesti koji je čovječanstvo doseglo. naglašava da je jedinstvo države uslovlleno vladajućom nacionalnom kulturom. Narod sastavljen od talkvih pojedinaca »shvatio je na¬ čelo svog života i uslova. također. 50—54. 3 0 Str. Ona je. Pokretale ovoga procesa je mišljenje. Kako se taj proces očituje u povijesti? Misleći subjekt živi u povijesti. Sada se može odgovoriti na pitanje o odnosu neke posebne države prema svjetskome duhu. rasne i društvene osobine naroda. str. pruža egzistencijalne uslove njegovog povijesnog života. »prirodno« jedinstvo. Misleći subjekt »proizvodi sebe. savrStr. O povijesti jednog naroda treba da sudimo prema onomu što je pridonio na¬ predovanju čitavog čovječanstva prema samo-svijesti slobode28. u strogom smislu riječi. jer u svakom raz¬ doblju jedan tip slobode je onaj koji je istinit. od kojih je svaki bitna faza u povijesti svake države.. 55. nego umstvenog razvoja. Život mislećega subjekta jedini je koji se može nazvati samo-ozbiljenjem. to jest da država zavisi od talkvih činilaca kao što su zemljopisni smještaj i prirod¬ ne. »Sve zavisi od shvaćanja načela ovog razvoja«. mogućnost koja teži za tim da se ozbilji«. Odlučujući skokovi prema novim i višim obli¬ cima života javljaju se u njihovoj povijesti. Promotrimo sada opće ustrojstvo povijesne dijalektike. i pojedinci su za¬ dovoljni u državi. Nacionalna povijest mora se razumijeti preko opće povijesti. Ovo je sadržaj njegovog pojma narodnog duha (Volksgeist26). . str. 31 Str. Država opstoji kao opći interes među pojedinačnim djelatnostima i inte¬ resima. te ga je suprotstavljala višim vrednota¬ ma koje je postavljala u općoj povijesti. Hegel se. Str. držao te razlike. Njemački svijet je preko reformacije proizveo u svom razvoju onu vrstu slobode koja priz¬ naje bitnu jednakost ljudi. istom elementu koji je ovoj drža» Ibid. Samo se u povijesnim promjena¬ ma javlja nešto novo. čiji je život razvijanje mogućnosti sadržanih u klici. dok drugi narodi igra¬ ju manje uloge. samo neki provode djelo¬ tvorno ovaj napredak. prava i etičnosti. izvršenje ozbiljavanja slo¬ bode. Ustavna monarhija izražava i integrira ovaj oblik društva. Povijesno mijenjanje je zato razvoj. Odlučujuća razlika između Hegelovog pojma Volksgeista i na¬ čina na koji je isti pojam upotrebljavala Historische Schule sastoji se u tome što je ova škola shvaćala Volksgeist više u smislu prirod¬ nog. Pojedinci postaju svjes¬ ni svojih mogućnosti i organiziraju svoje odnose u skladu sa svo¬ jim umom. i svjesno je organiziraodržavu«31.200 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 201 razdobljima. on je subjekt nacio¬ nalne povijesti u istom smislu u kojemu je svjetski duh subjekt opće povijesti. Od Aristotela nadalje povijesno mijenjanje je suprotstavljano mije¬ njanju u prirodi. On kaže da je povijesno mijenjanje »napredovanje prema nečem boljem. u prvom redu. a da svjesno ne suprotstavljaju svoje pojedinačnosti zajednici. za Hegela. Na tom stup¬ nju društveni antagonizmi se još nisu pojačali. »Svaki pojedini Narodni genij treba da bude shvaćen kao da je samo pojedinac u procesu Opće povijesti«27. Država se mora graditi na priznavanju te slobode. čineći to. ona razbija nesvjesni stu¬ panj ljudske organizacije. Kasnije ćemo vidjeti da shvaćanje Historische Schule pripada pozitivističkoj reakciji na hegelovski racionalizam. proširuje se aktualno u ono što je uvijek bio potencijalno«^. Ova je država također podložna mišljenju. Vladajuća moguć¬ nost treba da se aktualizira. ali zato što je nesvjesna. 53. elementu koji ko¬ načno vodi njezinom uništenju. a država. Sloboda u različitim povijesnim razdob¬ ljima ne znači i ne može da znači istu stvar. znanost svojih zakona. Ovaj je očitovanje svjetskog duha na datom stupnju povijesnog razvitka. Ovo je očigledno u slučaju živoga bića. To su svjetsko-povijesni narodi (\velthistorische Volkgeister). takođe.

shvaćanje pojma. čim počne među njima kolati i određivati njihovu praksu. Bog KronOs Vladao je najprije nad životima ljudi. Mišljenje nije bezo¬ pasna djelatnost. ako uspiju da uspostave nove društvene i političke uslove. u kojemu su ljudi živjeli u nepo¬ srednom međusobnom jedinstvu i u jedinstvu sa prirodom. Hegel je vidio kako povijest napreduje bar toliko da se bit¬ na sloboda i jednakost ljudi sve više priznaju i da se sve više ukidaju posebna ograničenja te slobode i jednakosti. »Povijest svijeta je podvrgavanje (Zucht) neobuzdane prirodne volje općenitosti i subjektivnoj slobodi«34. Djelo mišljenja bilo je razoreno mišljenjem. ono ozbiljuje opći sadržaj datih povijesnih uslova time što razara njihov posebni oblik. ali je to njegov najdublji. Prije ili kasnije slobodna umstvenost mišlljelnja mora doći u sukob sa 'racionalizacijama datog ži¬ votnog poretka. da negira svaki posebni sadržaj pokazuje se. za razliku od njihove pojave — vladajući uslovi pokazuju se kao ograničene posebnosti koje ne iscrpljuju mogućnosti stvari i ljudi. U Logici označio je Hegel pojam kao je¬ dinstvo općega i posebnoga. Ovo je bilo razdoblje velikih ustava (Thales. Hegel kaže: »Vrijeme je negativni elemenat u osjetilnom svijetu. Str. natjera¬ ti da stave u pitanje i čak da potkopaju tradicionalne oblike kul¬ ture. ona je bila nešto što je moglo ustrajati i izdržati. Napredak pojmovnog mišljenja.«32. povijesnomu napretku prethodi napredak mišljenja. i snaga koja je prisilila znanje. Hegel je objasnio ovu vezu analizom Sokratovog djela. Hagel je u tom procesu vidio općeniti povijesni zakon. djelatnost koja će građane. 104. koji je ukinuo uništavajući snagu vremena. bio je i sam progutan. . za vrijeme kojega »subjektivnost volje« još nije bila probuđena unutar prirodnog jedinstva polisa.. on je bio »politički bog« 'koji je stvorio državu i učinio je djelom samo-svjesnih i moralnih pojedinaca. općost«33. Međutim. u Filozofiji povijesti. Hegel počinje opisom ranog razdoblja grčkog grada-države. Društvena i politička zbilja ne može se ni na koje vrijeme podvrgnuti zahtjevima uma. Zakoni su opstojali i građani su ih poštivali. Na taj način. pojam. 77. umovanja i znanja razorilo je krasnu umjetninu koja je bila država. u krajnjoj liniji. to jest na državu u kojoj je sloboda sub¬ jekta u svjesnom jedinstvu sa cjelinom. Međutim. U razvoju čovječanstva Hegel je gledao proces kretanja prema zbiljskoj qpćenitosti u državi i društvu. Solon).202 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 203 vi podao njezin oblik. njegova vlast je značila Zlatno doba. razmotrit ćemo njegovu analizu sokratovskog doprinosa. pomoću svoje više pojmovne spoznaje. na taj način. Zeus je bio bog koji je proizveo um i štitio umjetnost. koji je podjednako neizmjenljiv kao i samo vrijeme. U Filozofiji povijesti primijenio je iste ove kategorije na konačni cilj povijesnog razvitka. dobiva. Ukidanje nekog datog oblika dr¬ žave u isto vrijeme je prelaz prema višem obliku države. 252. Filozofija povijesti dala je povijesnu ilustra¬ ciju ove bitne veze između slobode i pojma koja je rastumačena u Logici. koji je »opciji« od prethodnog oblika. jer država nastoji očuvati interes onoga što jest i. Kada mišljenje postane pokretač prakse. Ta¬ da je samog Kronosa progutao Zeus. i kao carstvo subjektivnosti i slobode. a Zeus. »uništava zbilju. pojam obuhvaća bit stva¬ ri. kao negativitet samog vremena. . postojanost onoga što jest. Prema Hegelu.snage koje teže višem povijesnom obliku. a taj ga i vodi. Razornu dinamiku mišljenja Hegel je povezao sa povijesnim napretkom prema »općenitosti«. Ali. Sve što je čovjek postigao bilo je razoreno. a vrijeme je progutalo vlastitu djecu. /Tales/ Bias. — činilo se da proizvodna moć uma dovodi vrijeme do zastoja. Smatralo se da zakoni važe zato što su zakoni. ništa nije ostalo. 32 u jednu ruku. Ovu razornu dinamiku mišljenja Hegel je ilustrirao pomoću jednog starog mita. ali. Str. Ovu državu rodili su i održavali um i etičnost. u isto vrijeme. ovdje je povezano sa napretkom slo¬ bode. sila snažnija od vremena. Nikakva sila ne može. bit. pokušat će. vezati . Mišljenje je tako uvu¬ čeno u proces vremena. ali su na njih gledali kao da oni imaju »prirodnu nužnost«35. 77. ovu moralnu i umstvenu zajednicu razorila je ista ona snaga koja ju je stvorila. u drugu ruku. Str. Kronos je bio bog vremena. Čovjekova samo-svjesna djelatnost. Čim je mišljenje oslobođeno svoje povezanosti s vladajućim stanjem stvari. Mišljenje je taj isti negativitet. slo33 34 35 Str. utjeloviti više tih mogućnosti u poredak ži¬ vota. ono ide dalje od pojavne strane stvari i po¬ kušava doseći njihov pojam. zaustaviti hod misli. Načelo mišljenja. beskonačni oblik . nego pogibeljna. Oni koji prianjaju uz načela uma. u Logici. Umjesto da napravimo pregled sadržaja Hegelove Filozofije po¬ vijesti.

Ono mu daje nužnu »odvojenost« od vladajućih mjeri39 40 41 Ibid. »Sama subjek¬ tivna sloboda. čovjeka kao čovjeka.u svakom trenutku mogla okrenuti protiv zajednice.«36. na¬ suprot domovini i običajnoj etičnosti«39. Interes zajednice mogao se »po¬ vjeriti volji i odluci građana« zato što ti građani još nisu imali autonomnu volju. 270. te da je to Pravo i Dobro po svojoj prirodi opće«. pa.204 IIERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 205 boda i pravo ostajali su samo u obliku običaja (Gewohnheit). istakli karakter ove države učinio je »demokratski us¬ tav . Slobodni se subjekt javlja samo kada pojedinac više ne prihvaća dati poredak stvari. međutim. i koja je nespojiva sa emancipacijom. a spo¬ znaju ove općosti pridao je autonomnom mišljenju pojedinca. hrabro itd. načelo •ubjektivnosti (Innerlichkeit) •— apsolutne nezavisnosti mišljenja — postiglo svoj slobodni izraz«38. fazu koja prethodi onoj u kojoj je pojedinac emancipiran. " Str.. Str. 269—70. koja bi se . nji¬ hova je osuda priznavala da se »ono što su zamjerili Sokratu već duboko ukorijenilo među njima«41. Nje¬ gova se ocjena očito temelji na uvjerenju da će napredak društva nužno uroditi sukobom između interesa pojedinca i zajednice. Bio je osuđen na smrt. Sokratova načela poka¬ zuju. prema tome. dobro. Prirodni. tako. Sokrat je naučavao da »čovjek mora otkriti i u sebi prepoznati ono što je Pravo i Dobro. niti ijedinog elementa kvare¬ nja . osudili svoje društvo i svoju državu. Ibid. » U Sokratu j e . -dobrih i hrabrih postu¬ paka. Činilo se. nego mu se suprotstavlja zato što je upoznao pojam stvari i naučio da istina ne leži u tekućim normama i miš¬ ljenjima. »revolucionarnu oporbu prema atenskoj državi«40. Jer. . drugih grčkih građana i »barbara«. dobrog itd. Odsustvo svjesne subjektivnosti bilo je uslov neometa¬ nog funkcionisanja demokracije. i »konstrukcija ap¬ straktne Države« bio je udarac za same temelje opstojeće države. Isti proces koji je apstraktno mišljenje učinio prebivalištem istine emancipirao je pojedinca kao zbiljski »subjekt«.. istinitih sudova. u svom pojmu ljepote. koji je naučavao upravo onu »subjektivnost« koju je Hegel nazi¬ vao razornim elementom u staroj demokraciji. 'koja čini načelo i određuje posebni oblik slobode u našemu svijetu. Društvo ne može osloboditi pojedinca. On ovo ne može znati ako se nije odvažio na apstraktno mišljenje. pravednih sudaca. a da ih ne oslobodi tradicionalnih mjerila 'mišljenja i opstojanja. čovjek ima ideju lijepog. Iako sam Sokrat možda nije razvio ovu implikaciju. On drži da istinska demokracija izražava jed¬ nu ranu fazu ljudskog razvoja. nije se mogla u Grčkoj očitovati drugačije nego kao razorni elemenat«37. . Ibid. Sokrat je time izdvojio istinu kao jednu općost. da svako priznavanje pojedinačne slo¬ bode podrazumijeva razbijanje stare demokracije. a Sokrat je mislećemu subjektu dao zadaću da otkrije tu istinu i da je podržava nasuprot svakom izvanjskom autoritetu. Sokrat ni¬ je mogao učiti ljude apstraktnom mišljenju. jer su Atenjani njome. također. Tako je poslije obrata u razvoju mišljenja slijedio odlučujući povijesni obrat.. prema tome. Homogenost grada-države bila je postignuta isključenjem robova. građani još nisu bili svjesni niti posebnih interesa. Ti¬ me je »istakao pojedinca kao subjekta sivih konačnih odluka. Hegel ovdje podrazumijeva da je razlog zbog ikojega je grčki grad-država mogao biti demokracija taj što se on sastojao od irađana koji još nisu svjesni svoje bitne pojedinačnosti. koja čini apsolutnu osnovu našeg političkog i vjerskog života. slobodni subjeikt je uistinu usko povezan sa pojmom. Hegel je smatrao da je društvo emancipiranih poje¬ dinaca u oporbi prema demokratskoj homogenosti.. Ovaj razorni elemenat unio je u grčku grad-državu Sokrat. Filozofija je počela razrađivati opće pojmove. Ovaj postupak opravdan je utoliko što su Atenjani osudili svog »apsolutnog neprijatelja«. a ovo je bio preludij jedne nove faze u državnoj povijesti. Str. Hegel je proglasio da ovaj momenat važi za svaku demokraciju. Opći su pojmovi. ono je više od svih tih posebno¬ sti i zajedničko njima svima. . 269. — ali opstoji nešto što 34 37 je ono lijepo. a da ga ne odvoji od za¬ jednice i da njegovu želju za subjektivnom slobodom ne suprostavi zahtjevima cjeline. Ima u državi lijepih stvari. apstraktni opći pojmovi samom svojom prirodom podrazumijevaju prelaženje preko svake posebnosti i zastupanja slobodnog subjekta. ovdje jedino mogućim. smrt¬ na osuda sadržavala je »duboko tragični« elemenat. . dobrote itd. Kao što je to zastu¬ pala Logika. Pojam obuhvaća ono što je is¬ tinski lijepo i dobro. S druge strane. apstraktni pojmovi.

on sklanja taj cilj sa svog vlastitog vidika. . jer protiv nje svjedoče sve žrtve ugnjetavanja i neprav¬ de. U Francuskoj su Burboni bili izbačeni julskom revolucijom. međutim. dakle. »Dok pojedi¬ nac. zna da je ispunjen Božanskim duhom. sa Sokratom. njegov slobodni razvitak. Sakrivanje čovjekova istin¬ skoga interesa u njegovom društvenom svijetu dio je »lukavstva uma« i jedan od onih »negativnih elemenata« bez kojih nema na¬ pretka ka višim oblicima. koji je predviđao dalekosežne promje¬ ne u engleskom izbornom sistemu. i to zbog toga što ideje s kojima je moderno društvo slavilo svoj uspon brka sa zbiljom toga društva. društvene i političke okol¬ ine i zaboravlja da je on sam. smatrao da je čovjekovo povijesno ozbljavanje postojano napredovanje. Ustanove što ih čovjek osniva i kultura koju stvara razvijaju svoje vlastite zakone. kao i sve uzaludne patnje i žrtve u povijesti. u obliku kritičkog. Čovjekova po¬ vijest je povijest njegova otuđenja od vlastitog interesa i. i u ime kršćanske slobode i ljudske jednakosti osporava tradicionalni sistem autoriteta i privilegija. Jedinu odgovornost za njegova djela ono daje slo¬ bodnom subjektu. Hegel jedva da je imao nešto više od općenite intuicije o njegovom značenju. (Njegovo uvođenje u) različite odnose aktualnog svijeta podrazumijeva jedan širi problem nego što je njegovo jed¬ nostavno usađivanje u svijet. problem čije rješenje i primje¬ na zahtijevaju strog i dugačak kulturni proces. su ipso facto ukinuti. To ga je odvelo u harmonističku interpretaciju po. više ne¬ ma razlike između svećenika i svjetovnjaka. Najunutrašnjija čovjekova subjektivnost priznata je kao »ono što može i mora doći u posjed istine. ono čini medij u kojemu se slobodni subjekt kreće. Pokret u Francuskoj i Engleskoj doveli su samo do prilagođavanja države vladajućim odnosima sila. Država se počela klimati. ali pri tom. Str. koji se razvijao u političkim oblicima. . te je ponosan i zadovoljan u tom otuđenju od vlastite biti«44. i čovjekova sloboda im se mora prilagoditi. promjene u korist gradske buržoazije i u korist jačanja parlamenta na račun krune. i pri tom podržavaju svoje vlastito onemogućavanje. Njemačka reformacija označava prvi uspješan pokušaj da se načelo subjektivnosti uvede u društvene i političke odnose koji se mijenjaju. vijesti. Hegelova slika reformacije podjednako je pogrešna kao i njegov opis kasnijeg društvenog razvoja. — po kojoj je prelaz na novi povijesni oblik u isto vrije¬ me napredak ka višem povijesnom obliku — u izopačenu inter42 pretaciju. »Ono za čim Duh izbiljski teži je ozbiljenje njegova pojma. Hegel nije. Kada se načelo subjektivnosti prvi put pojavilo. Hegel je dobro poznavao opasnosti čak i malih preobra¬ žaja koji su se zbivali. Hegel je umro godine 1831. . više nema klase koja bi posjedovala supstanciju istine kao supstanciju duhovnih i svje¬ tovnih bogatstava Crkve«. Bri¬ tanski politički život bio je razdiran vrućim diskusijama o zakon¬ skom prijedlogu o reformi. 18. Ljudi uvijek teže za održavanjem jedine uspostavljene kulture. a ova subjektivnost je zajednička svojina čitavog čovječanstva43. Čovjek je nadvladan sve većim bogatstvom svoje ekonomske. Znao je da bi dinamika koja postoji u gra44 Str. " Str. i. Kao dokaz za to možemo primijetiti da ropstvo nije prestalo nqposredno nakon prihvaćanja kršćanstva. tako da proces demo¬ kratizacije. oporbenog mišljenja. To načelo je prvi put zbiljski nastupilo sa kršćanstvom i time »se prvi put javilo u religiji«. Povijest čovjeka za injega je u isto vrijeme bila povijest čovjekova otuđenja (Entfremdung). Marx je bio prvi koji je rastumačio porijeklo i značenje tog otuđenja. nigdje nije prekoračio grance društvenog sistema građanskog društva. Prethodna godina donijela je prve revolucionarne potrese političkom sistemu restauracije — istom onom sistemu za koji je Hegel smatrao da predstavlja oz¬ biljenje uma u građanskom društvu. 55. interpretacija je tim izopalčenija što negira kritičke implikacije dijalektike i us¬ postavlja harmoniju između napretka mišljenja i procesa zbilje. Ni sloboda nije odmah pobijedila u državama. temelji¬ to oblikovanje društva po tim načelima i njegovo prožimanje tim načelima je proces ikoji je identičan sa samom povi¬ ješću42. niti su vlade i ustavi odmah prihva¬ tili umnu organizaciju. Uspr¬ kos tome. ono se nije moglo konkretizirati ni učiniti temeljem države i dru¬ štva. 416.206 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 207 la. svi {izvanjski odnosi koji su do sada vladali) . Ta primjena kršćanskih načela na političke odnose. povijest ozbiljenja toga interesa. umjesto toga on se predaje njihovom uplivu. konačni cilj svih tih djela. samim tim. ili priznali slobodu za svoju osnovu.

Hegelov članak o zakonskom prijedlogu reforme nije dokumenat koji izražava vjeru ili pouzdanje u to da će opstojeći oblik države vječito tra¬ jati u istoj mjeri u kojoj to nije ni njegov Predgovor Filozofiji prava. usp. mogla biti dobra stvar. borba bi mogla postati još opasnija. Ako bi zakonski prijedlog uspio: . . On sadrži oštru 'kritiku prijedloga i tvrdi da prijedlog slabi suverenost monarha. 456. Jedan od Hegelovih posljednjih spisa. str. naime. time što predviđa takav parlamenat koji bi »apstraktna načela« francuske revolucije sup¬ rotstavio konkretnoj hijerarhiji države. Više ne bi bilo nikakve više sile koja bi posredovala između interesa pozi¬ tivnog privilegija i zahtjeva za zbiljskom slobodom. koja bi ove mogla ograničiti i pomiriti. monarhički elemenat nema silu što je imaju druge države. Hegel und der Staat (Hegel i država). kojom su one mogle izvršiti prelaz od zakonodavstva koje se zas¬ niva samo na pozitivnim pravima na zakonodavstvo koje se zasniva na načelima zbiljske slobode. umjesto da postigne refor¬ mu. 47 Vidi Hegelova pisma Goschelu (13. u svakom trenutku mogla osloboditi snage koje bi pot¬ resle čitav sistem. 220. Berlin 1857. Rosenzweig. osloboditi zastrašujuću silu »naroda«. I tamo Hegelova filozofija završava u sumnji i rezignaciji47. ikoja se gradi na pro¬ gramu koji je do sada bio nepoznat parlamentu i koja os¬ jeća da svoj utjecaj ne može proširili na druge stranke u parlamentu. tada bi ona. Druge su države uspje¬ le izvršiti preobražaje bez prevrata. nasilja i pljačke. koji je Hegela interpretirao prema njemačkom liberalizmu. u Eng¬ leskoj bi preobražaj imao da se provede pomoću jedne dru¬ ge snage. jer »Hegel se nije protivio tendenciji i sadržaju zakon¬ skog prijedloga reforme. pomoću naroda. bio je podulji referat o engleskom zakonskom prijedlogu o reformi. Opozicija. 326. Hegelova vjera u čvrstoću države restauracije bila je 45 »Ueber die Englische Reformbill« (O engleskom zakonskom pri¬ jedlogu o reformi) u Schriften zur Poliiik und Rechtsphilosophie. U Engleskoj.208 HERBERT MARCUSE FILOZOFIJA POVIJESTI 209 đanskom društvu. proizvela revoluciju45. decembra 1830) i Schultzu (29. 14 Uni i revolucija . alko bi se odvojila od zaštitnič'kih državnih me¬ hanizama. sv. priznao je da je Hagelov članak više dokumenat straha i nespokojstva negoli reakcionarne političke fi¬ lozofije. On opominje da će jača¬ nje parlamenta. mogla bi biti navedena na to da svoju snagu potraži u narodu. 46 Hegel und seine Zeit (Hegel i njegovo doba). objavljen u godini u kojoj je umro. Rudolf Haom (Hajm). naposljetku. II. 1920. Reforma bi se u datoj situaciji naglo mogla pretvoriti u revoluciju. Miinchen. str. možda. a da ne dovede u opasnost sistem sile na kojoj počiva. januara 1831). F. str. Reforma bi. . nego se plašio opasnosti reforme kao takve«46. ali ova država ne bi mogla dozvoliti slobodu reforme. ozbiljno poljuljana.

DIO II RAZVOJ TEORIJE DRUŠTVA .

potrebno je da malo sikrenemo od običnog načina objašnjavanja. na taj način. Lijevo krilo. gdje je interpretacija Hegela upotrebljena kao priprema za fašizam. metafizici. koje se sastojalo od Micheleta (Mišele). Feuerbach (Fojerbah) i Ciszkowski (Čiškovski). a još kasnije je dobio nov politički zamah u Italiji. Gablera i Rosekranza (Rozenkranc). počinje isticanjem činjenice da se hegelovska Skola razdvo¬ jila u desno i lijevo krilo. Doživio je svoj preporod u posljednjim desetljećima toga vijeka u britanskom hegelovstvu (Green /Grin/. poslije Hegelove smrti. da spomenemo sa¬ mo najreprezentativnije mislioce ove grupe. Sredinom devetnaestog vijeka utjecaj hegelovstva bio je gotovo mrtav. Da bi se shvatio učinak Hegelove filozofije na kasniju društvenu teoriju. Tradicionalni prikaz hegelovske filozofije. Bosanquet /Bosanket/). filozofiji prava i filozofiji religije. Goschela. Edgar i Bruno Bauer. prešla u društvenu teoriju. Njegove osnovne filozofske ideje ostvarile su se u osobitom povijesnom oblliku što su ga poprimili država i društvo. Filozofija je. ((Gešel). prihvatilo je i raz¬ radilo konzervativne tendencije u hegelovskom sistemu. .adikalnom socijalizmu i anarhizmu. počinjući to jed¬ nom povijesnom interpretacijom religije. osobito u logici. ili u liberaliz¬ mu koji je nosio sitnoburžoaski pečat. Bradley /Bredli/. razvilo je kritičke tendencije u Hegelu. i taj oblik je dobio središnju važnost za jedan novi teorijski interes. Johanna Eduarda Erdmana (Erdman). Ova druga grupa došla je u sve veći i veći društveni i politički sukob sa restauracijom i završila je ili u . koje su između ostalih sačinjavali David Friedrich Strauss (štraus).UVOD OD FILOZOFIJE DO DRUŠTVENE TEORIJE Prijelaz sa filozofije na oblast države i društva bio je sastavni unutrašnji dio Hegelovog sistema. Desno krilo.

Drugo. iako je. bilo društveni bilo neki drugačiji. naprotiv. Treće. Mjerilo uma bilo je na ovom širokom pod¬ ručju kontrole konačno. u značajnoj mjeri. Um dozvoljava moguć¬ nost da je svijet bio božje djelo i da je njegov poredak božanski i svrhovit. Hegelov sistem dovodi do završetka čitavu epohu u moder¬ noj filozofiji.mijenjalo se zajedno sa mijenjanjem položaja srednje klase. koja je počela Descartesom i koja je otjelovljivala osnovne ideje modernoga društva. Mnoštvo talenata što ih čovjek posjeduje potječu Iz povijesti i u njoj se razvijaju. u napadu fran¬ cuskog prosvjetiteljstva na apsolutizam i u raspri između libera- lizma i merkantiliama. i on ih može iskoristiti na mno¬ ge načine radi najboljeg mogućeg zadovoljenja svojih želja. dok je u svim ostalim vidovima povijest hegelovstva postala povijest borbe protiv Hegela. Um je bio kritička paro¬ la te klase. Pri za¬ vršetku ovog procesa. Tako. otkriva mogućnost koje su zajedničke mnoštvu . svi zakoni njegova pojedinačnog i društve¬ nog života potjecat će od njegovog vlastitog autonomnog suda. naime. povijesno nasljedstvo Hegelove filozofije nije prešlo »hegelovcima« (kako desnice. izvjesni Hegelovi pojmovi našli su svoje mjesto u sociologiji (npr. um podrazumijeva općenitost. /Drojsen/. Samo zadovoljenje zavisit će od količine kontrole koju on ima nad prirodom i društvom.. u djelu Lorenza von Steina /Štajna/). prvo. U tim razdobljima nije bilo nikakve jasne definicije uma. kao što su bili omi koji su čovjekovo opstojanje suprotstavili mjerilima slobodnog mišljenja. na taj način. preuzela je i nastavila marksistička društvena teorija. npr. Njegov je sistem do¬ veo filozofiju na prag njezine negacije i time predstavljao jedinu kariku između starog i novog oblika kritičke teorije. Društvene snage koje su djelovale u tom povijesnom naletu iskoristile su filozofiju u njezinom poglavito umstvenom obliku. da su čovjekovi postupci misaonog subjekta koji se rukovodi pojmovnim znanjem. pod¬ jednako. U isto vrijeme. niti je taj izraz imao jedinstveno značenje. koji vladaju beskonačnošću pojedinačnih predmeta i unose u nju red. te će ustanove. između filo¬ zofije i društvene teorije. pa bi ideja uma mogla doista ponovno poslužiti kao isho¬ dište našega razmatranja. Lošu organizaciju u društvu smatrali su. moramo ukazati na način na koji su povijesni napori koji su karakteristični za modernu eru ušli u filozofski interes i oblikovali ga. tako i ljevice) —• nisu oni bili ti koji su održali u životu istinski sadržaj te filozofije. doduše. Odgajanjem će čo¬ vjek postati umstveno biće u jednom umstvenom svjetlu. Taj izraz je poslužio u ratu znanosti i filozofije protiv Crkve. te da se u mediju uma sastaje subjekt i objekt. objašnjavalo se da ljudski um nije jednom za uvijek ograničen na unaprijed uspostavljen poredak. trebalo tako organizirati da bi se opstojeće subjektivne i objektivne mogućnosti slobodno razvijale. Za pri¬ rodu se smatralo da je po samom svom ustrojstvu umstvena. Njego¬ vo značenje . Ideja uma nije nužno antireligiozna. u pravnoj nauci (povijesna škola. odgovornom za štetne i nepravedne oblike što su ih te ustanove poprimile. Prije nego što pokušamo pokazati kako je unutrašnji mehani¬ zam zapadne filozofije učinio nužnim prelaz ka kritičkoj teoriji društva. Lasalle /Lasal/) i na području povijesti (Drovsen. sastavnim dijelom marksističke teorije i njezine lenjinističke interpretacije. Od sedamnaestoga vijeka nadalje filozofija je. sa kojom se ona borila protiv svih ikoji su stvarali prepreke njezinom političkom i ekonomskom razvoju. formalno točan. smatralo se izgubiti svoj nevaljali karakter. ali ovo ne bi trebalo da isključi čovjekovo pravo da ga oblikuje prema svojim potrebama i znanju. ap¬ sorbirala načela srednje klase na usponu. Napredujući prema jednom umstvenom društvenom poretku. S pojmovima koji mu služe kao oruđe misaoni subjekt može prodrijeti u sve nepredvidljivosti i skrovite poteze u svijetu i doći do općih i nužnih zakona. Kritičke tendencije hegelovske filozofije. On. da čovjekova svjesna djelatnost može taj svijet obuhvatiti i mijenjati. Takav prikaz.214 HERBERT MARCUSE OD FILOZOFIJE DO DRUŠTVENE TEORIJE 215 U potpuno drugačijem obliku hegelovska dijalektika postala je. političke) težnje. on je pri¬ znavao društveni i politički poredak što su ga ljudi postigli kao osnovu na kojoj um ima da postane zbilja. Izvan ovih glavnih linija. u kojoj je on upot¬ rijebljen kao simbol za sve ono čemu su se suprotstavljale nove intelektualne (a u priličnoj mjeri čak i praktičke. malo je suviše šematičan i ne vodi računa o izvjesnim važnim razlikama. To znači da je prirodu i društvo. a prirodu i povijest podjednako podvrgao mjerilima mišljenja i slobode. Značenje svijeta kao nečeg umstvenoga podrazumijevalo je. također. konačno. Ranke). Talko je ozbiljenje uma podrazumijevalo kraj bilo kakvih izvanj-' skih autoriteta. Pokušat ćemo sažeti njegove bitne elemente i ocjeniti nje¬ gov promjenljivi povijesni utjecaj. Naglašavanjem uma is¬ kazuje se. Hegel je bio posljednji koji je svijet interpretirao kao um.

Spinozinu matematičku etiku i Leibnizovu (Lajbnic) monado- logiju. koji je težio za tim da pretvori svijet u golemo robno tržište.216 HERBERT MARCUSE OD FILOZOFIJE DO DRUŠTVENE TEORIJE 217 posebnosti. Kazati. razvitak modernog racio¬ nalizma pratio je jedan izrazito konformistički skepticizam. niti je proizvod slobodne mašte. kao i društveni život oblikuje po uzoru na prirodu. za vrijeme francu¬ skog prosvjetiteljstva). Četvrto. Subjekt mišljenja. Hegel je pokazao da su materijalne i intelektualne sile čovječanstva razvile dovolj- . Jer. naime kao snaga dynamis. Filozofski pojmovi počeli su sada odražavati aktuelno kretanje zbilje. Reprezentativni filozofi srednje klase (na¬ pose Leibniz. kao tvorac općih pojmova. za ovu slobodu. jednoobraznih u svih mislećih subjekata. mišljenje sjedinjuje mnogolikost ne samo prirod¬ noga nego i društvenopovijesnog svijeta. da je umstvenost mislećega subjekta konačna osnova za umstvanu organizaciju društva. mogućnosti koje će objasniti promjenljive oblike stva¬ ri i odrediti raspon i smjer njihova toka. u državi koja je upravljala građanskim društvom!. koje je njihov izvor. Ideja uma podrazumijeva slobodu da se djeluje u skladu sa umom. Štaviše. Već smo ukazali na motive kolji su naveli Hegela da pre¬ kine sa tendencijom introverzije. Opći će pojmovi postati organom jedne prakse koja mijenja svijet. uto¬ liko je s više oklijevanja tražio slobodu u čovjekovom društve¬ nom životu. koji djeluju nužnošću fizičkih zakona. Ljudi su vjerovali da njihovi međusobni odnosi proizlaze iz objektivnih zakona. Kao rezultat toga. ali misleći ja. Peto. smatralo se da je prisutna u praksi prirodne znanosti. nužno je slobodan. u ateističkom materijalizmu. razbio se skladni svijet čvrstih predmeta uspostavljenih zdravim razumom. metoda koja je djelovala u tom sistemu sezala je dolje od pojmova koji su je doveli do zaključka. moderni racionalizam imao je tendenciju da pojedinačni. Naglasili smo ulogu dijalektike u procesu koji je filozofiju doveo licem u lice sa društvenom zbiljom. i da se njihova sloboda sastoji u prilagođavanju njihovog privatnog opstojanja toj nužnosti. Na taj način. da se djeluje u skladu sa umom. naime. Ono samo opstoji u drugačijem obliku. Kao rezultat toga. i došlo je do priznanja da je istina koju filozofija traži totalitet sve prisutnih protivurječnosti. te su ljudski um i slobodu izokrenuli tako da su ovi postali za¬ štitom izolirane duše ili duha. ali oni neće zavisiti od slučaja. Sloboda misaonog subjekta. Naročiti sadržaj općih pojmova i njihovih konotacija mogu se razlikovati. Međutim. Gospodstvo nad prirodom i njezinim nedavno otkrivenim rezervama i dimen¬ zijama bilo je nužno za novi proces proizvodnje. dakle. istina koju on ima u vidu nije predmet pasivnog razmišljanja. Značajka ove bitne slobode je činjenica da misleći subjekt nije privezan uz nepos¬ redno date oblike bitka. izvor pojmovne općenitosti. Ljudski svijet predstavljen je tako kao da njime upravlja¬ ju objektivni zakoni. unutrašnji fenomeni koji se mogu potpuno pomiriti sa izvanjskim zbiljnostima. misleći subjekt. nago objektivna mogućnost koja traži svoje ozbiljenje. i da proglasi ozbiljenje uma u datim društvenim i političkim ustanovama i preko tih usta¬ nova. ali. to jest postupak koji mijenja svijet na taj način da njegove unutrašnje mogućnosti postanu slobodne i aktualne. u krajnjoj liniji. Kant i Fichte) pomirili su svoj filozofski raciona¬ lizam sa otvorenom iracionalnošću vladajućih društvenih odnosa. a njegova sloboda je sama bit subjektivnoisti. koji je. isti je u svih ljudi. manje ili više. Kao primjere spominjemo Descartesovu mehanističku filozofiju. a društvo se prikazivalo kao objektivni entitet. oni su se zaustavljali tamo gdije se zaustavlja i taj sadržaj. Pod pritiskom toga procesa polagano su nestajali kri¬ tički i idealni elementi i sklanjali se u heretičkim i opozicionim naukama (npr. sa svoje strane. Uko¬ liko je um više trijumfirao u tehnologiji i prirodnoj znanosti. tj. s obzirom na to da su i oni sami nastali po uzoru na svoj društveni sadržaj. u sistemu dijalektičke fi¬ lozofije. ona je strogo odre¬ đena objektivnim ustrojstvom zbilje. znači. koji su analogni ili čak identični sa zakoni¬ ma prirode. podrazumijeva njegovu moralnu i praktičku slo¬ bodu. totalitet je čistih činova. nego je sposoban da ih prevlada i mi¬ jenja u skladu sa svojim pojmovima. mogućnost. priznati bitnu jednakost svih ljudi. Opće je jednako zbiljsko kao i posebno. Istinska apstrakcija nije provizorna. čak i kad ove protivurječe umu i slobodi. Hobbesovu materijalističku političku mi¬ sao. dok su ideje i vrednote koje su ukazivale preko granica tog društvenog sistema pohranjene u carstvu apsolutnog duha. Ideja uma došla je pod vlast tehničkog napretka a u eksperimentalnoj metodi se gledao uzor umstvene djelatnosti. Preko dijalektike povijest je postala dijelom samog sadržaja uma. nepopustljiv u odnosu na subjektivne želje i ciljeve. Oni se mogu pojaviti samo putem te pralkse i svoj sadržaj mijenjati sa napretkom te prakse.

ali se marksističkoj teoriji ne može pristupiti tako da se pokaže metamorfoza starih filozofskih kategorija. u onom obliku u kojem su one prešle u marksi¬ stičku teoriju. baš kao što nova teorija ima i novo pojmovno ustrojstvo i okvir koji se ne može izvesti iz pret¬ hodnih teorija. prelaz ka jed¬ nom bitnom drugačijem redu istine. one su usmjerene prema istini do koje se može doći samo ukidanjem građanskog društva. TEMELJI DIJALEKTIČKE TEORIJE DRUŠTVA 1. Ovo je unutrašnja veza koja nas sili da napustimo krono¬ loški red i da razmotrimo temelje marksističke teorije prije nego što se počnemo baviti ranom francuskom i njemačkom sociologi¬ jom. koji se ne može interpreti¬ rati preko filozofije. Vidjet ćemo da su svi filozofski pojmovi marksističke teorije društvene i ekonomske kategorije. Sama filozofija time se izravno obratila društvenoj teoriji i praksi ne kao nekoj izvanjskoj snazi. nego kao svom zakonitom nasljedniku. dok su sve Hegelove društvene i ekonomske kategorije bile filozofski pojmovi. čak kada opisuju njegov suvremeni oblik. u svakom smislu. Oni izraža¬ vaju negaciju filozofije. Na početku pristupanja ovom problemu možemo kazati da u Hegelovom sistemu one odnose na negaciju toga poretka. Marxova teorija je »kri¬ tika« u tom smislu što svi pojmovi znače optužbu totaliteta opstojećeg poretka. Utjecaj hegelovske filozofije na društvenu teoriju i naročita funkcija moderne društvene teorije mogu se razumjeti samo iz potpuno razvijenog oblika Hegelove filozofije i iz njezinih kri¬ tičkih tendencija. M a r x je Hegelovu filozofiju smatrao najnaprednijim i najobuhvatnijim iskazom buržoaskih načela. preko granica društvenog i političkog poretka uz koji je filozofija vezala svoju sudbinu. Njemačka srednja kla¬ sa. Hegelov sistem je zato razvio i dovršio »u mišljenju« sva ona buržoaska načela (dovršena »u zbilji« kod drugih zapad- . još nije dosegla razinu ekonomske i političke sile kakvom su raspolagale srednje klase zapadnoevrop¬ skih naroda. NEGACIJA FILOZOFIJE Prelaz od Hegela Marxu je. iako to još čine filozofskim jezikom.218 HERBERT MARCUSE no snažno da od čovjekove društvene i političke prakse zahtijeva¬ ju ozibiljenje uma. Ako je trebalo da bude nekog na¬ pretka dalje od te filozofije. Čak ni Marksovi rani spisi nisu filozofski. to je imalo da bude napredovanje preko granica same filozofije i. One ciljaju na nov oblik društva. u Hegelovo vrijeme. u isto vrijeme. Točno je da se izvjesni Hegelovi temeljni pojmovi ponovno javljaju u razvoju od Hegela do Feuerbacha i Marxa. U biti. Svaki pojedini pojam u marksističkoj teo¬ riji ima bitno drugačiji temelj.

Hegel je rekao da podjela rada i općenita međuzavisnost pojedinačnih radova u sistemu potreba podjednako određuju si¬ stem države i društva. On najprije vodi do total¬ nog »otuđenja« svijesti. Marx. tako da se najvi¬ še čovjekove mogućnosti mogu razviti preko razvitka opstojećih društvenih oblika. Tako povijest i društvena zbilja same »negiraju« filozofiju. Antagonizmi građanskog društva smireni su u monarhičkoj državi. nego zavisi od izvanjske sile. dalje. On je um učinio jedinim općim mjerilom društva. koji su inherentni tom društvenom poretku. U obliku kakav joj je Hegel konačno dao. dakle. izd. opstojanje proletarijata tovari nešto što je više od umstvenog društva Hegelove Filozofije prava. to odgovarajuće prebivalište istine. nego obratno. Instituta Marxa-Engelsa. Kritika društva ne može se provesti preko filozofske nauke. a sve protivuriečnosti konačno su pomirene u carstvu mišljenja ili apsolutnom duhu. Marx je posebno naglašavao doprinos Hegelovog shvaćanja rada. Opstojanje proletarijata protivurječi navodnoj zbilji uma jer pred nas stavlja čitavu klasu koja dokazuje upravo negaciju uma. sv. također. Opstojanje proletarijata. prava i slobode pretvara se tada u zbilju neistine. Dalji razvitak ovog odnosa između svijesti i ob¬ jektivnog svijeta je društveni proces. »Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie« (Prilog kritici Hegelove filozofije prava) u Marx-Engels Gesamtausga. Me¬ đutim. rad određuje čovjekovu bit i društveni oblik koji ona uzima. pro¬ leter je zauvijek odvojen od svoje biti jer mu njegov opstanak ne daje nikakvog vremena da se bavi ovim djelatnostima. Ako. 1 . »Borba na život i smrt« između gospodara i sluge otvara put ka samosvjesnoj slobodi. nego postaje zadaćom društveno povijes¬ ne prakse. Moramo se. On mora izaći na kraj sa prirodom. Predmet se najprije javlja kao predmet želje kao nešto radi čega treba da se radi i što treba da se prisvoji kako bi se zadovoljila neka ljudska potreba. Stavile. otkrio je revolucionarne implikacije liberalističkih ideja slobode i jednakosti. a ovaj gubitak pro¬ izlazi iz načina rada na kojemu se temelji građansko društvo. Hegel tvrdi da je jedinstvo subjekta i predmeta već postignuto i da je proces postvarivanja prevladan. proleter niti je slobodan niti je ličnost jer me posjeduje nikakve svojine. priznao je ulogu apstrakt¬ nog rada u integriranju raznosmjernih individualnih interesa u jedinstven »sistem potreba«. društvo je u svojoj potpunosti nevaljalo. Moskva. čovjeka savladavaju stvari koje je sam napravio. živo svjedoči o činje¬ nici da istina još nije ozbiljena. str. opstojanje proletari¬ jata svjedoči o »potpunom gubitku čovjeka«. slučajnošću i interesima drugih vlasnika.mogućnosti. nepravde i rop¬ stva. opisao je povijest gra¬ đanskog društva kao povijest nepomirljivih antagonizama. I. uspostavljanje takvog uslova u kojemu subjekt sebe spoznaje i posjeduje u svim svojim predmetima. Ako djelatnosti apsolut¬ nog duha: umjetnost. Ozbiljenje uma podrazumijeva zato prevladavanje ovog otuđenja. Marx izjavljuje da je ovaj prikaz uloge 'rada i procesa postvarivanja i njegovog ukidanja najveće dostignuće Hegelove Fe¬ nomenologije duha. Da li se »istina« doista podudara sa datim društvenim i po¬ litičkim poretkom? Da li je. kao što je sam Hegel pokazao. povijest. religija filozofija čine čovjekovu bit. proces rada određuje. Ali snaga dokaza je izgubljena. Proletarijat ima 'svoje porijeklo u radnom pro¬ cesu i aktualni je izvođač ili subjekt rada u tome društvu. ono kvari čitavo buržoasko društvo. Sudbina proletarijata nije ostvare¬ nje ljudskih .220 IIERBERT MARCUSE NEGACIJA FILOZOFIJE 221 nih naroda) koja još nisu bila dio društvene zbilje. Hegel je smatrao da je istina cjelina ikoja mora biti prisut¬ na u svakom pojedinom elementu. tako da je istina te cjeline uništena alko se ma i jedan značajni elemanat ili činjenica ne može povezati sa procesom uma. sjetiti da Hegelova filozofija počiva na jed¬ noj naročitoj interpretaciji odnosa subjekt—objekt. na taj način. dakle. Tradicional¬ ni spoznajnoteorijski antagonizam između subjekta (svijesti) i predmeta Hegel pretvara u odraz određenog historijskog antago¬ nizma.be. Zbilja uma. Marx je rekao da takav elemenat postoji — to je proletarijat. Njegov je zaključak podrazumijevao odlučuju¬ ću promjenu u odnosu zbilje i teorije: smatralo se da se zbilja podudara sa teorijom. prihva¬ ća činjenice kakve jesu i uzdiže ih kao da odgovaraju umu. Ako je svojina ono prvo što pripada slobodnoj ličnosti. a proletarijat izražava totalni negativitet: »opću patnju« i »opću nepravdu«1. U toku prisvajanja predmet se očituje kao čovjekova »drugost«. Frankfurt M. izgledalo je da teorija. 1927. 619. raz¬ vitak svijesti. čovjek nije »sa sobom« kada se bavi predmetima svoje želje i rada. Jer. štoviše. oslobodila teoriju svake potrebe da prevlada dati sistem života u društvu? Hegelov potvrdni odgovor počivao je na pretpostavci da su društveni i politički oblici postali primjereni načelima uma.

Njegovo je opstojanje misaono opstojanje. i da ima samo jedan medij u kojemu se »istina« još može naći i staviti u djelo. KIERKEGAARD (KJERKEGOR) Tko će i šta će ispuniti čovjekovu bit? Tko će ozbiljiti filozo¬ fiju? Razni odgovri na ova pitanja iscrpljuju tendencije u posthegelovskoj filozofiji. um. Prema Kierkegaardu. međutim. koji je mogao cvjetati makar pojedinci i trpjeli i umirali. Kierkegaardova individualistička interpretacija »negacije fi¬ lozofije« nužno je podrazumijevala ogorčeno protivljenje zapad¬ njačkom racionalizmu. pak. Istinski bitak. kao što smo to pokazali. Individualisti su tvrdili da racionalistička filozofija nije zao¬ kupljena čovjekovim aktualnim potrebama i težnjama. prema tome. Snažan polet uvjerenja da je filozofija došla do sivog kraja obilježavao je prva desetljeća poslije Hegelove smr¬ ti. primjenu apstraktnog pristupa. tako da se svi njegovi problemi javljaju i razrješavaju u njegovoj pojedinačnoj djelatnosti. Sada je. na kritičku teoriju društva i kida sa tradicionalnim formu¬ lacijama i tendencijama. Iako tvr¬ di da odgovara njegovim istinskim interesima. 1910. bio univerzalističan. 15. a »čista« misao nije drugo nago »utvara«. ali njegovo mišljenje je određeno njegovim pojedinačnim življenjem. ne idu dalje od ranijih filozofskih i religioznih pristupa tome problemu. te ako se istina ne može naći u tom jedin¬ stvenom opstojanju niti povezati sa njim. Marksistička teorija. Istina počiva samo u djelatnosti i jedino se djelatnošću može iskusiti. Abschliessende unwissenschaftliche Nachschrift (Zaključni neznanstveni post scriptum) u Werke (Djela). Racionalizam je. (Pojedinčevo vlastito opstojanje jedina je zbilja koja se doista može shvatiti. u biti. koji je nedirnut okolnostima pojedinačnog života. Mara). Jena. a opstojeći pojedinac sam je jedini subjekt ili izvođač toga shvaćanja. Usredsređenje na samog pojedinca značilo bi. jer su osjetilno zamjećivanje i povijesno znanje puki privid. Ona mu ne može pomoći u konkretnim odlukama što ih mora stalno stvarati. koji je otklonio i sam 'Hegel. Hegel je pokazao da se najpunije opstojanje pojedinca izvr¬ šava u njegovom društvenom životu. Kierkegaard. 2 . pojedinac nije spoznajna. sto ga predstavlja Marx. po tome što um počiva u mislećemu ja i u objektivnom duhu. VII. Ako zbiljsko jedinstveno opstojanje pojedinca (koji se nikada ne može svesti na neku općost) nije prvenstvena tema filozofije. a to je njezina spo¬ sobnost da spase pojedinca. kao ostvarenje čovjekove »opće biti« (Feuerbach. Jedina zbilja koja je za njega značajna je njegova 'vlastita »etička opstojmost«2. sv. str. kao što su to tvrdili racionalisti. drugi. Kritička upotreba dijalektič¬ ke metode otkrila je da pojedinačna sloboda pretpostavlja slobod¬ no društvo i da istinsko oslobođenje pojedinca zato zahtijeva oslobođenje društva. »negaciju filozofije« kao »ozbiljenje boga« preko obogotvorenja čovjeka (Feuerbach). u biti. ili u op¬ ćemu duhu. ili čak i da shvati zbilju. prodire do porijekla poje¬ dinca u procesu društvenog rada i pokazuje kako je taj proces osnova čovjekova oslobođenja. cilj njegove samo-svjesne prakse. Jer ona služe tome da čov¬ jeka odvrate od carstva u kojemu on traži i treba istinu. Hegelovi nasljednici slavili su. Istina se smjestila ili u općem »čistom umu«. svodi se. naime čovjekovo konkretno materijal¬ no opstojanje. moramo je razlikovati od drugih suvremenih oblika koji su se izgradili na »negaciji filozofije«. 2. Mogu se razlikovati dva opća tipa. U oba slučaja napuštena je čovjekova materijalna sreća time što je um okrenut prema unutra i time što se um prerano izjednačuje sa svijetom kakav jest. transcendentalnih načela. emancipacija čovjeka mogla postati čovjekovo vlastito dje¬ lo. u obliku jednog kompleksa apstraktnih. mada otjelovljuju i mnoge crte jedne društvene teorije dubokih korijena. Istina ne leži u znanju. ko¬ ji predstavljaju Feuerbach i Kierkegaard. Prvi. Do tada su filozofska ustrojstva bila nastamba »istine« i odvajala je od povijesnih borbi ljudi. ona ne daje odgo¬ vora na njegov jednostavni zahtjev za srećom. pa čak i opasna. Proširilo se uvjerenje da je povijest mišljenja dosegla odluču¬ juću točku. onda su sva filozofska nastojanja suvišna. nego samo »etički opstojeća subjektivnost«. hvata se izoliranog poje¬ dinca. Znanje se bavi samo mogućim i nesposobno je da bilo šta učini zbiljskim. Zato za istinsku filozofiju vrijedi samo jadan kriterij. Feuerbachov materijalizam i Kierkagaardov egzisten¬ cijalizam. prema tome. i slobod¬ ni subjekt mogli su se sada pretvoriti u povijesne' zbiljnosti.222 HERBERT MARCUSE KIERKEGAARD 223 Prije nego što izložimo razvoj marksističke teorije.

u kojemu je Hegel vidio dovršenje istine. socijalizam je. a religiozni individuali¬ zam mogao se čak okrenuti protiv pojedinca kojega je želio spa¬ sti. Spasenje čovječanstva nije više moglo le¬ žati u carstvu vjere. Ima samo jedna istina: vječita sreća u Kristu. 64. Nema nikakvog save¬ za. Kierkegaardov napad na apstraktno mišljenje doveo ga je dotle da je napao izvjesne opće pojmove koji podržavaju bitnu jednakost i dostojanstvo čovjeka. izjednačava¬ njem svih. Ibid. Kierkegaard se držao sadržaja koji više nije mo¬ gao primiti religiozni oblik. str. Str. »Ono što opstoji uvijek je pojedinac. i da je zapadni racio¬ nalizam na taj način određeno povezan sa temeljnim ustanovama liberalističkog društva. dio opće pobune protiv izvanrednih pojedinaca.. puka apstrakcija pojedinca i izravnavanje svih egzistencijalnih vrednota5. 21. on je bitno jedinstven. Religija je bila osuđena na to da dijeli sudbinu filozofije. zadaću da se postigne istiniti život Kierkegaard sada pomjera na konkretnog pojedinca. 15 Um i revolucija . Kierkegaarov individualizam preobraća se u nedvosmisleni apsolutizam. Lijek može da se nađe u kršćanstvu. »istina« se odvaja od društvenog i političkog vrtloga kojemu pripada. »Totalitet« uma.224 HERBERT MARCUSE K1ERKEGAARD 225 Svaki je pojedinac u svojoj najunutarnjijoj pojedinačnosti izoliran od drugih3. Tbid. a ne um. noseći naprijed revolucionarnu srž religije u konkretnoj borbi za društveno oslobođenje. Prema tome. Vječnost poprima vremenski vid. apstraktno ne opstoji«4. Socijalizam je tek je¬ dan između mnogih pokušaja da se pojedinac ponizi. Ako je prepuštena unutrašnjem životu pojedinca. zauvijek. konkretna razlikovanja i razlike«8. Jedina uloga crkve. Kierkegaard se vraća izvonoj funkciji religije. 7 8 Str. Kierkegaardovo je djelo posljednji veliki polkušaj da se uspostavi religija kao konačni organon za oslobađanje čovječanstva od razornog učinka jednog ugnjetačkog društvenog poretka. također je »puka apstrak¬ cija«6. Spasenje se ne može osloniti na izvanjske ustanove i autori¬ tete. 3 Međutim. Innsbruck. Nema sumnje. možemo najbolje vidje¬ ti kada pogledamo Kierkegaardov stav prema socijalističkom pok¬ retu. jest optužba protiv vladajućih nepravdi i rqpstva i ukazivanje na konačni in¬ teres pojedinca. Kako je ovo usredotočivanje filozofije na jedinstvenost pojedinca daleko od čisto filozofskog sadržaja i koliko ono pod¬ razumijeva društvenu i političku izolaciju. niti se ikada može doseći čistim mišljenjem. na istoga pojedinca koji je osnovna briga kršćanstva. 28. koje on optužuje da iskrivljuje i razbija ljudske sposobnosti. ili država — jer pojedinac je jedina zbilja. mjerilo umstvenosti u državi i društvu. osobito od kada su napredujuće filozofske snage bile u pokretu. kao što su bitna jednakost ljudi. Istina je. 1922. Crkva se mora odvojiti od države jer bi svaka za¬ visnost od države bila izdaja kršćanstva. a ostvarenje u kršćanskom načinu ži¬ vota znači neprestanu borbu i konačno poniženje i poraz. dok ozbiljenje sreće postaje neposrednom život¬ nom stvari svakodnevnog života. On smatra da je čovječanstvo (reine Menschheit) jedan »negativitet«. nikakve »općenitosti« koje bi mogla ospo¬ riti njegovu vlast. Na ideološkom polju borba protiv ovog 5 Zur Kritik der Gegenwart (Prilog kritici sadašnjosti). Antiracionalistički napad na općosti postaje sve važniji u daljem razvitiku evropske misli. On tako vraća krš¬ ćanstvu njegovu borbenu i revolucionarnu snagu. nikakve zajednice. vladavina zako¬ na. Pojava boga opet poprima zastrašujući vid jednog povijesnog događaja koji se naglo dešava jednom društvu koje se raspada. ' Str. 6str. str. religiozni protest bio je slab i nemoćan. na taj način da se »uklone sva organska. Ukazali smo već na to kako je pojam uma bio povezan sa nap¬ rednim idejama. i sa¬ mo jedna valjana odluka: živjeti kršćanskim životom. U ovim prilikama.. rezultat njegove vlastite od¬ luke (Entscheidung) i može se ozbiljiti samo u slobodnim postup¬ cima koji proizlaze iz te odluke. Cijela njegova fi¬ lozofija podrazumijeva oštru kritiku njegova društva. Napad na opći um lako se dao okrenuti u napad na pozitivne društvene implikacije ove općosti. njezinoj priv¬ lačnosti za oskudnog i izmučenog pojedinca. I da je kršćansko opstojanje unutar suvremenih društvenih oblika zauzijek nemoguće. 34. 42. ili čovječanstvo. Jedina odluka koja preostaje po¬ jedincu je ona između vječnoga spasenja i vječnoga prokletstva. tako. slo¬ bodne od bilo kakve snage koja bi je ograničavala. On je funkcija ozlojeđenosti većine protiv manjine koja posjeduje i pokazuje više vrednote. 61. »Istina« je pojedinac. njegovo spasenje. kaže on. da »ideja socijalizma i zajednice (Gemeinschaft) ne može spasti ovo doba«7.

Feuerbach se slaže sa Hagelom da je čovječanstvo sazrelo. Feuerbachova genetska analiza mišljenja počinje. oblika dru¬ gog svijeta. Prema tome. Pozicija zvana »egzistencijalizam« igrala je važnu ulogu u tom napadu. Tu je Hegel još više promašio. Feuerbach insistira na tome da se Hegel nije prihvatio takve analize. do kojega se došlo u njegovo vrijeme. naime time da se u sadašnje vrijeme ljudski sadržaj religije može sačuvati samo napuštanjem religioznog oblika. a njegova filozofija ima »kritičko.. oni. sv. Nauka o bogu (teologija) mora se promijeniti u nauku o čovjeku (antro¬ pologija). str. Kasnije se ustvrdilo da pojedince. § 20. Ovakvo skidanje uma sa njegovog ranijeg polo¬ žaja omogućilo je da se izvjesne posebnosti (kao što su rasa ili puk) uzvise na položaj. »Nova filozofija je ozbiljenje hegelovske. Njegova kritička razlikovanja naposljetku su samo razlikovanja unutar toga datoga. tako¬ đer. Njegova konstrukcija povijesti nqprelkidno pretstavlja da je vladajući stupanj razvoja. — štoviše. može se sada zadovoljiti na zemlji. priroda potječe od ustrojstva i kretanja mišljenja — što je potpuni obrat istinskog stanja stvari. čijim životima upravljaju u skladu sa njihovim egzistencijal¬ nim potrebama. koja je na početku naprosto »data« i koja je drugačija od mišljenja. najviših vrednota. Štoviše. čitave prethodne filozofije«9 Negacija religije počela je Hegelovim preobražavanjem teologije u logiku. Hegelova velika pogreška bila je u tome što se držao idealizma u vrijeme kada je pri ruci bilo materijalističko rješenje problema. § 31. FEUERBACH Feuerbach počinje činjenicom koju Kierkegaard nije prizna¬ vao. od očite činjenice da je priroda prvobitna. str. ali ne genetičko-kritičko značenje«11. Samo »genetska« analiza omogućit će filozofiji da pruži ideje ikoje bi čovjeku mogle pomoći u njego¬ vom zbiljskom oslobađanju. »predikat mišljenja«. Ovaj bi posljednji tip filozofije ne samo pokazao i razumio svoj predmet nego bi is¬ tražio i njegovo porijeklo. unutrašnji cilj svih prethodnih stup¬ njeva. zato. per contra. i na taj način stavio u pitanje njegovo pravo na opstanak. op. jer mišljenje u njegovom sistemu ne dobiva svoju genetičku analizu. u kojemu su sve transcendentalne vrednote »postale svjetovne« i učinjene ciljevima čovjekova empirijskog života. Ona je najprije odricala dostojanstvo i zbiljnost općega. Bitak se od samog početka shvaća kao mišljenje. Hegel je protivurječio vlastitim načelima i vezao filozofiju uz jedan izvanjski sadržaj. naprotiv. Nova je filozofija. antropologija je filozofija koja teži konkretnoj emancipa¬ ciji čovjeka i koja. kolektivnom i svjesnom praksom ljudi. A u razradi sistema bitak postaje izvedeni modus mišljenja ili. genetička analiza nije samo stvar filozofije povijesti nego i logike i psihologije. koju je tražio na nebu i u čistom mišljenju. 3. On zato piše nacrt »Filo¬ zofije budućnosti«.. Za Feuerbacha. koju smatra logičkim i povijesnim ostvarenjem Hegelove filozofije.226 HERBERT MARCUSE FEUERBACH 227 liberalizma počela je napadom na racionalizam. ozbiljenje hegelovske filozofije samo kao njezine negacije. On ne ulazi u sistem kao »činjenica« izvanjskog svijeta. 1846. 10 Vorldufige Thesen tur Reform der Philosophie (Prethodne teze za reformu filozofije). Leipzig. . 247. Takva filozofija ne može biti idea¬ listička jer su pri ruci sredstva koja će ostvariti slobodno ljud¬ sko opstojanje stvarnim oslobođenjem. Kada je prihvatio dato stanje svijeta kao da ono odgovara mjerilu uma. OZbiljenje religije traži njezinu negaciju. vidi. dakle. Sreća. države i narode nikakva veza ne spaja u cjelinu čovječanstva da se svačiji posebni egzisten¬ cijalni uglovi ne mogu podvrći generalnom sudu uma. cit. ona završava Feuerbachovom preobrazbom logike u antropologiju10. 221—2. Ovo je dove¬ lo ido odbacivanja svih općenito važećih normi za državu i društ¬ vo. nego kao pojam. u kojima počiva um. II. Vladajuće stanje čovjeka rezultat je dugačkog povijesnog procesa. II. a mišljenje sekundar" Kritik der Hegelschen Philosophie (Kritika Hegelove filozo¬ fije) u op. i to uz onaj koji je bio dat u njegovo vrijeme. sv. kao što kaže Feuerbach. 9 slobodnog ljudskog opstojanja. Smatralo se da se zakoni ne zasnivaju na nekim općim osobinama čovjeka. ocrtava uslove i osobine jednog doista Grundsatze der Philosophie der Zukunft (Osnove filozofije bu¬ dućnosti) u Sdmmtliche Werse. Vječita sreća počet će preobrazbom kraljevstva nebe¬ skog u republiku zemaljsku. cit. Zemlja je spremna da bude preobražana. izražavaju potrebe pojedinih ljudi. u oblast uma i slobode.

Nova filozofija us¬ pjet će da . a ne samo-određujuće. Vorlaujige Thesen zur Reform der Philosophie. 211—15. Ovo je istina osobito za teoriju slobode. iz strasti — izvora svih zadovoljstava i potreba«16. Feuerbach razmatra Hegelovu kritiku osjetilne izvjesnosti u svojoj Kritik der Hegelschen Philosophie. ali je od izvora lišavanja i muke može pretvoriti u izvor obilja i užitka. određeno. sloboda i um mit. 253. cit. istinska objektivna filozofija javlja se samo iz nega¬ cije mišljenja. a ne spoznaja. Ovo je tačka na kojoj počinje Marxova kritika Feuerbacha. Međutim. istina je općost do koje se ne može doći iskustvom koje daje posebno¬ sti. per contra. uvodi prirodu kao osnovu i medij za oslobađanje čovječanstva. Spomenuli smo da je »opća patnja«.. jer objekt se suprotstavlja subjektu i nadvladava ga. »pasivnim«. mora početi bitkom. koje je podsticalo modernu filozofiju sve od Descartesa. On podržava autoritet zdravog razuma nasuprot takvoj istini koja se očituje samo onda kad postoji sloboda od tog autoriteta. prvo. »Predmet. u biti. koju je Marx vidio u opstojanju proletarijata. Čovjekova pat11 13 14 15 nja je »prirodni« odnos živoga subjekta prema njegovoj objek¬ tivnoj okolini. 263. »Nezadovoljan apstraktnim mišlje¬ njem. u svom istinskom značenju. Hegel je isticao da u povijesni proces rad unosi osjetilnu iz¬ vjesnost i prirodu u povijesni proces. § 37. Teorija je puka hipoteza. čovjek treba da bude pravi sadržaj i interes. uviđali da su idealistička rje¬ šenja iluzorna. Priroda izvana oblikuje i određuje ovo ja. i čini ga. smatrao je Marx. Mišljenje potječe od Bitka. iz određenosti objektom. uzvikuje Feuer¬ bach. op.oprirodi' istu onu slobodu koja je do sada bila samo protuprirodna i natprirodna hipoteza«14. str. koji su. »za«. »Mišljenju prethodi patnja«15. čovjekovog prirodnog opstojanja. Ovdje Marx podržava Hegela protiv Feuerbacha. Hegel je poricao da je osjetima izvjesnost konačni kriterij istine. osjetilnost (Sinnlichkeit) osjećaj (Empfindung) pravi organ filozofije. ne Hegelovim apstrakt¬ nim bitkom-kao-takvim. Ibid. polazeći u svojim pogledima od čovjekovog aktuelnog položaja u prirodi i društvu. Priroda postaje značajna samo utoliko što uvjetuje ljudsko opstojanje. pasivni sub¬ jekt zamjedbe. zamjedbi i osjećaja«18. On odvaja stanovište osjetilne izvjesnosti od sveobuhvatnijih načina shva¬ ćanja sa kojima se osjetilna izvjesnost psiholoških i povijesno pove¬ zana. jest prvobitno u čovjekovom odnosu prema objektivnom svijetu. § 32. Str. »Bit Bitka kao Bitka je bit prirode«13. dat je samo osjetilima17. Feuerbaohov naturalizam smatra. da su zamjedbe. dokle god nije uspostavljena prirodna osnova teo¬ rije. »Istinsko objektiv¬ no mišljenje. jer. to jest priro¬ dom. Feuerbach je potpuno zanemario ovu materijalnu funkciju rada. u prvom redu receptivno. nova filo¬ zofija ne treba da bude filozofija prirode u tradicionalnom smis¬ lu. mišljenje je predikat. 17 •3 19 " Str. a ne spontano. Čovjekovo oslobođenje traži oslobođenje prirode. »Istinski odnos mišljenja prema Bitku je ovaj: Bitak je subjekt.. dakle. Prema Feuerbachu. 267. Zato što je ljudsko opstojanje zamišljao na osjetilni način. istina nalazi svoje ostvarenje u povijesnom procesu što ga provodi kolektivna praksa ljudi. Usprkos svom povijesnom napretku. u odnosu na društvene zbiljnosti. Proces oslobađanja ne može ukloniti tu pasivnost. Ibid. nego konkretnim bitkom. dok su osjetilna izvjesnost i priroda podjednako uvučene u kretanje u čijem toku mijenjaju svoj sadržaj19. Filozofija.228 HERBERT MARCUSE IKUERBACH 229 na zbilja. »Sva se znanost mora temeljiti na prirodi.. . za njega negirala zbiljnost uma. Feuerbach. Feuerbach se obraća osjetilnoj zamjedbi (Anschauung). ništa nije nesumnjivo i neposredno izvjesno. i drugo. Feuerbach se pridružuje velikoj tradiciji materijalističkih fi¬ lozofa. Ibid. ali Grundsdtze der Philosophie der Zunkunft. Feuerbachovo shvaćanje toga »ja« preokreće tradicionalno shvaćanje »ja«. čovjek je i dalje u bijedi. je. ali Bitak ne potječe od mišljenja«12. Ovo. a ne aktivni subjekt mišljenja. Hegel je počinio neoprostivi prestup protiv pojedinca time što je na temeljima porobljenog čovječanstva konstruirao carstvo uma. »Načelo patnje« Ukorijenjeno je u povijesnom obliku društva i njegovo ukidanje zahtijeva društvenu djelatnost. str. Ta praksa je ono što je osnovno. 258. Neosporna činjenica da čovjekovi prirodni porivi nemaju nikakvog zadovoljavajućeg oduška pokazala je da su. dak¬ le. I ni¬ kakvo ozbiljenje uma nije na vidiku dokle god ova patnja nije uklonjena. a sveprisutna či¬ njenica sa kojom se susreće filozofija je »patnja«. str. Priroda negira i ispunjuje filozofiju. osim predmeta osjetila.

sredstva koja bi trebalo da služe životu počinju upravljati njegovim sadržajnim ciljem. 24 Str. ur. New York. . Na taj način. cit. str. Drugim riječima. Ruku pod ruku sa iskorištavanjem (Verwertung) objektivnog svijeta ide obescjenjivanje ljudskoga svi¬ jeta«23. On kaže da počinje »činjenicom. tretiraju obliik rada umodernom društvu kao totalno čovjekovo »otuđenje«. Njegova interpretacija slobodnog čovjekovog razvitka kao »prirodnog« razvoja zanemarila je povi¬ jesne usilove za oslobođenje. i Sidnev Hook. 45. Njegov »zamjedbeni materijalizam« zamjećuje samo »odvojene pojedince u buržoaskom društvu«21. i 1846. 82. ur. Klasična politička ekonomija (Marx citira Adama Smitha /Smit/ i J. Berlin. Radnik postaje utoliko jeftinijom robom ukoli¬ ko više robe proizvode. 1936. »Teze o Feuerbachu«. pa je time čuvao i ispunjavao načelo hegelovske dijalektike da ustrojstvo sadržaja (zbilje) određuje ustrojstvo teorije. a čovjekova svijest potpuno se žrtvuje odnosima materijalne pro¬ izvodnje. Feuerbach je. Prema tim za¬ konima. 198. Ovi su ekonomisti pokazali da siromaštvo uopće nije posljedica nepovoljnih izvanjskih okolnosti. Rad pretvara prirodne usilove ljudskog opstojanja u društvene. materijalistička teza. kaže Marx. koju priznaje čak klasična politička ekonomija22. 22 »Čkonomisch-philosophische Manuskrikte« (Ekonomsko-filozofski rukopisi. 4. Maraova je teza kritička. 1844). Mara uvijek ponovno naglašava da je njegova materijalistič¬ ka polazna tačka nametnuta materijalističkom kvalitetom društva koje analizira. 25 Str. op. kritička analiza tog procesa daje konačnu te¬ mu filozofije. bijeda izvire iz prirode vladaju¬ ćeg načina rada« i ima svoj korijen u samoj biti modernoga dru¬ štva25. Temelje građanskog društva on je učinio temeljima teorije građanskog društva. na taj način. 89—90. »U uslovima napredovanja društva uništavanje i osiromaši¬ vanje radnika je proizvod njegovog Vlastitog rada i bogatstva što ga je sam proizveo. nego samog vladajućeg načina rada. S obzirom na to da se društvo održava ne¬ prekidnom općom razmjenom proizvoda rada. izostavio odlučujući činilac pomoću kojqga bi priroda mogla postati medijem slobode. str. Na taj način. ima da se ostavri u njezinoj negaciji. 21 Mara. str. proizvod rada. rad određuje vrijednost svih stvari. povijesnu činjenicu. New York. roba. 1939. pa se mora prevladati ikako bi se mogao pojaviti istinski odnos. i u njemu je radni proces odlučujući za totalitet ljudske egzistencije. Raz¬ voj pojedinca i doseg njegove slobode zavise od stupnja do koje¬ ga njegov rad zadovoljava neku društvenu potrebu. Ovo društvo djeluje prema načelu općega rada. op. »Teze o Feuerbachu«. izgleda da određuje prirodu i cilj ljudske djelatnosti. Pascal.. Istina materi¬ jalističke teze. V. u kojemu jedna ne¬ kontrolirana ekonomija vlada nad svim ljudskim odnosima. International Publishers. 299. U razvoju modernoga društva »radnik postaje sve siromašniji ukoli¬ ko više bogatstva proizvodi i ukoliko posta|je veća i snažnija nje¬ gova proizvodnja. Svi su ljudi slobodni. Izostavljajući radini proces iz svoje filozofije slobode. Proučavanje procesa rada u krajnjoj je liniji apsolutno nuž¬ no da bi se otkrili uslovi za ozbiljenje uma i slobode u zbiljskom smislu. IX. B. Na taj način. totalitet ljudskih odnosa upravlja se prema imanentnim zakonima ekonomije. 43. niti s obzirom na interes cjeline. razotkrivajući materijali¬ stičku narav vlađajueeg društvenog poretka. 80—81. 1932. Institut MarxaEngelsa. MARX: OTUĐENI RAD Marxovi spisi između godina 1844. i slobodu pretvarala u događaj koji ide u okvir datoga poretka. U isto vrijeme. From Hegel to Marx (Od Hegela do Manta). III. vidi The German Ideologj (Nje¬ mačka ideologija). M a r x je svoju teoriju usredotočio na proces rada. str. str. Društvena podjela rada niti se provodi sa bilo kakvim obzirom na nadarenost pojedinca 20 Marx. 23 Ibid. jer ukazuje da je vladajući odnos između svijesti i društvene opstojnosti lažan.. od koje polazi Maraova teza iskazuje prvo. u Marx-Engels Gesamtausga. 293.230 HERBERT MARCUSE MARX: OTUĐENI RAD 231 on našu osjetilnu prirodu ne shvaća kao praktičku. nego se vrši potpuno prema zakonima kapitalističke robne proizvodnje. sv. i Sidnev Hook. 199.be. ali mehanizmi procesa rada upravljaju slobodom svih njih. R. cit. Upotreba te kategorije povezuje Marxovu ekonomsku analizu s jednom os¬ novnom kategorijom hegelovske filozofije. tako. ekonomskom či¬ njenicom«. str. ljudski osjetilnu djelatnost«20.. vidi Njemačka ideologija. Saya /Sej/ priznaje da ni veliko društveno bogat¬ stvo za radnika ne znači ništa drugo nego »stajaće siromaštvo«24.

Totalitet ekonomskih odnosa.(Erwerbstatigkeit). Mara objašnjava otuđenje rada kako se ono pokazuje. Kritika počinje na filozofski način.232 HERBERT MARCUSE MARX: OTUĐENI RAD 233 Kakvo značenje ima taj način rada s obzirom na čovjekov razvoj? Sa ovim pitanjem marksistička teorija napušta »plan političke ekonomije«26. Ukoliko više radnik proizvodi. a prisvajanje kao otuđenje i izvlaštenje«31. jer su zarobljavanje rada. 39-44. aMra pokazuje djelovanje tog meha¬ nizma u kretanju nadnica. samim ekonomskim kategorijama. Radnik u kapita¬ lističkom društvu proizvodi robu. . 2 9 Str. u odnosu radnika prema proizvodu njegova rada i. engl. Mara sažima ovaj proces ovako: »Predmet koji rad proizvodi. Robu pro¬ izvode nezavisni privatni poduzetnici u svrhu prodaje uz dobit. Međutim. A Contribution to the Critique oj Political Economy (Prilog kritici političke ekonomije). jer samo-ozbiljenje čovjeka sada zahtijeva ukidanje vladajućeg načina rada. 302. a Str. a filozofija ne može pružiti taj rezultat. transcen¬ dentalni karakter ekonomskih kategorija. tako da »se on prepoznaje u svijetu koji je sam napravio«29. koji obuhvaća mogućnost svih pojedinaca koji ga sačinjavaju. sila koja je postala nezavisna od svog proizvođača. njegovih sposobnosti. Oslobođene ograničenja. Naglasak na ovoj općenitosti dovodi i prirodu u samo-razvitak čovječanstva. 83. str. velika nagomilavanja bogatstva koja se upot¬ rebljavaju isključivo radi razvijanja robne proizvodnje. zemljišne rente)27. Njegove se inte¬ lektualne i fizičke mogućnosti mogu ostvariti samo onda ako svi ljudi opstoje kao ljudi. negacija (Entwirklichung) radni¬ ka. 21 nije filozofski. Na taj način. rad neizbježno osi¬ romašuje jer »što više radnik radi. 1904. objektivne ekonomske činje¬ nice (kao u slučaju robe. i tim siro¬ mašniji postaje on sam . rad je »egzistencijalna djelatnost« čovjeka. Kerr and Co. a manja vlastita radnikova sredstva za prisvajanje sopstvenih proizvoda. Sve to ima očitu sličnost sa Hegelovom idejom uma. susreće . Kad se jednom primi zakon kapitalističke robne proizvodnje. Daleko od toga da bi bio puka ekonomska djelatnost . 89. Mara ide čak italko daleko da samo-ozbiljanje čovjeka opisuje u vidu jedinstva između (mišljenja i bitka30. Ozbiljenje rada je njegovo opredmećenje. njegov poizvod. Stone.. Robna proizvodnja velikog obi¬ ma traži kapital. prev. U vladajućim ekonomskim uslovima ovo ozbiljenje rada javlja se kao njegova suprotnost. Kritički. Charles H.. život će se oblikovati prema mogućnostima roda. Chicago. rad postaje žrtvom sile koju je sam stvorio. bez ikakve izvanjske pomoći. čitav problem više 45. 32 33 » Str. Nove kate¬ gorije ocjenjivat će ekonomsku zbilju prema onome što je ona učinila od čovjeka.se kao strani entitet. ekonomske kategorije pokazuju se kao odre¬ đujući činioci ljudske egzistencije (Daseinsformen. ali Mara napušta filozofsku terminologiju čim je razradio vlastitu teoriju. nego za razvijanje njegove »opće prirode«28. zakona i ustanova ne može se shvatiti. Str. prvo. u odno¬ su radnika prema njegovoj vlastitoj djelatnosti. čak i kad označavaju. dokazuje se kasnije. naprosto. I. N. kojemu preko ugovora o nadnici iz¬ ručuje proizvod svoga rada. to snažniji postaje tuđi svijet predmeta koje proizvodi da bi mu se oni suprotstavili. 30 Str. vrijednosti. njegova »slobodna. 87—8. u njegovom Ka¬ pitalu. drugo. str. Radnik radi za kapitalista. 117. 28 »Čkonomisch-philosophische Manuskripte«. u razvijenom bogatstvu svojih ljudskih sredstava. Kapital je moć raspolaganja proizvo¬ dima rada. čovjek je slobodan samo onda ako svi ljudi slobodni i opstoje kao »opća bića«. . Sama čovjekova priroda leži u njegovoj općenitosti. koja imaju posebne znanosti. koji se do sada izraža¬ vao filozofskim pojmovima. čov¬ jek je slobodan ako je »priroda njegovo djelo i njegova zbilja«. Zakoni robne proizvodnje. čovjeka. Ibid. Opredmećenje se pojavljuje kao gubitak i zarobljavanje pred¬ metom. Kada bude polučen ovaj uslov. kao izolirani objektivni snop činjenica. Marx sažima ove ljudske kvalitete kada govori o čovjeku »općoj biti«. kao i njegovo oslobađanje uslovi koji prelaze okvir tradicionalne po¬ litičke ekonomije i djeluju na same temelje ljudskog opstojanja (koji su pravo područje filozofije). već kao nešto što čini povijesni oblik unutar koje¬ ga ljudi provede svoje živote. Existenzbestimmungen). svjes¬ na djelatnost« — ne sredstvo za održanje njegova života (Lebenstimittel). utoliko veća postaje moć kapitala. održavaju nadnice na razini stajaćeg siro¬ maštva33. moći i potreba. on ispisuje ekonomiku imajući napose na umu pitanje o tome da li ta ekonomika ozbiljuje ljudski Gottungwesen (universelles Wesen). Ovi izrazi smjeraju natrag prema Feuerbachu i Hegelu.«32.

kao i oni između roba shvaćeni su kao ljudski odnosi. on izato nije zadovoljavanje neke potrebe već samo sredstvo za tzadovoljavanje potreba izvan njega«35. međutim. (iskrivljavajući čak i »pri¬ rodne« čovjekove funkcije. Otuđenje rada vodi do po¬ djele rada. To je prisilni rad. Pojedinci sudjeluju u društvenom procesu samo kao vlasnici roba. rada i irobe. cit. isključivu sferu djelatnosti. i zadire ispod ustrojstva ekonomskih odnosa do aktuelnog ljudskog sadržaja. duboke osnove. Sposobnosti i potrebe pojedinaca nemaju udjela u ocjenjivanju. Čovjekovo otuđenje od samog sebe istovremeno je otuđe¬ nje od njegovih bližnjih41. Njegov se rad. op. Str. Rad odvojen od svog pred¬ meta u konačnoj je liniji »otuđenje čovjeka od čovjeka«. ili 34 35 36 37 ne može prisvojiti. kao odnosi u čovjekovoj društvenoj egzistenciji. po Feuerbachu. njihova sloboda i njihova moć — sve je to određeno vrijednošću njihovih roba. 118. str. a ljudsko bi¬ će životinjom«36. »Čovjek (radnik) osjeća da slobodno djeluje samo u svojim životinjskim funkcijama. 22. dok u svojim ljudskim funkcijama nije ništa dru¬ go nego životinja. punog razvitka njegovih mo¬ gućnosti. a činjenica da postaje svojinom drugoga govori o eksproprijaciji koja dira u samu čovjekovu bit.je slobodan od rada. i potječe od mehaniz¬ ma društvenog načina proizvodnje39. Čak čovjekovi najljudskiji atributi postaju funkcijom novca. Dru¬ štveni položaj pojedinaca. njihov životni standard. Oni na svoj predmet gledaju samo kao na nešto što se može.. svjesno iskorištavanje prirodnih snaga trebalo bi da se vrši za njegovo zadovoljstvo i uživanje. vidi. 41 »Okonomisch-philosophische Manuskripte«.234 HERBERT MARCUSE MARX: OTUĐENI RAD 235 (. 42 Str. Radnik »ne potvrđuje svoju bit nego joj protivurječi«. stoga.Kao posljedica toga. str. Rad u svom istinskom obliku je medij pra¬ vog čovjekovog samo ostvarenja. kapitala34. . 41. 85—6. nego prinudno. str. Opredmećenje se pojavljuje kao gubitak predmeta do te mjere da je radnilk lišen najnužnijih predmeta života i rada. 40 The German Ideology. Odnosi kao što su oni između kapitala i robe. Ovo vrijedi podjednako za radnika (razvlaštenog proizvođača). The German Ideology. također. Životinja postaje ljudsksim bićem. ne vrši s voljom. Osjetila. On se izato više osjeća da je kod sebe ka¬ da . a nije kod kuće kad radi. to manje ih posje¬ duje i to više dolazi pod vlast svog proizvoda. čak zadovoljstvo i uživanje mijenjaju se u zavisnosti od uslova pod kojima ljudi slobodno razvijaju svoju »opću prirodu« u načinu »egoističkog« posjedovanja ili prisva¬ janja38. 89. Njihovi međusobni odnosi su odnosi njihovih ro¬ ba42. Marxovi rani spisi su prvi izričiti iskaz o procesu postvarenja (Verdinglichung). »Umjesto da razvija svoje slobodne i duhovne energije. on muči svoje ti¬ jelo i uništava svoj duh. kao i za onoga koji kupuje njegov rad. kao što su jelo. . koja mu je nametnula i od koje ne može pobjeći«40 — to je po¬ djela koja nije prevladana kada je u građanskom društvu progla¬ šena apstraktna sloboda pojedinca. Sam njegov rad prestaje biti njegov. sakati sve ljudske sposobnosti i uskraćuje zadovoljstvo. prvobitni izvor slobode i sre¬ će.) ozbiljenje rada pojavljuje se kao negacija do te mjere da je radnik negiran do točke gladi. Marxova analiza rada pod kapitalizmom ima. Proces otu¬ đenja djeluje na sve slojeve društva. Kod kuće je kad ne radi. Kao posljedica toga. kojim kapitalističko društvo postiže da srvi lični odnosi između ljudi poprimaju oblik objektivnih od¬ nosa između stvari. Sistem kapitalizma dovodi ljude u me¬ đusobni odnos preko roba koje međusobno razmjenjuju. koja je tako karakteristična za sve oblike klasnog društva. 83. Kapitalistička robna proizvodnja ima taj opsjeniteljski re38 Str. piće i začinjanje . »Svaki čovjek ima posebnu. Radnik otuđen od svog proizvoda u isto vrijeme otuđen od samog sebe. sam rad postaje predmetom nad kojim on može zagospodariti samo uz najveći napor i nebrojane prekide. Povezani su više robama koje razmjenjuju negoli vlastitim lično¬ stima. 44. Prisvajanje predmeta pojavljuje se kao otuđenje do te mje¬ re da što više predmeta radnik proizvodi. pojedin¬ ci su međusobno izolirani i postavljeni jedan nasuprot drugome. Čak se us¬ tanova privatne svojine pojavljuje kao »proizvod. svode se na »osjet posjedovanja«37. a odvojen od sebe kada radi. 86. A Contribution to the Critique of Political Economy. 90—91. dakle. općom nadoknadom za robe. Taj proces Marx izlaže u svom Kapitalu kao »fetišizam robe«. Str. . Str. str. Štoviše. 39 Str. U aktuelnom obliku ono. zadovolja¬ vanje njihovih potreba. 119. rezultat i neiz¬ bježna posljedica otuđenog načina rada«.

a proces postvarivanja treba da pokaže da je to tako. Po pravilu. izravno. uspo¬ stavlja između proizvoda. čim netko zadre ispod ovog nači¬ na proizvodnje i analizira njegovo porijeklo. Kada netko govori o radu. igrao bi u njemu više ulogu ob¬ jektivne matematičke količine negoli ulogu svjesnog subjekta. Ekonomski odnosi izgledaju objektivnim samo zbog naravi robne proizvodnje. ekonomski ustavi se pokazuju kao potpuna negacija ljudskosti46. Fetišizam robe ima svoje porijeklo . Činjenica što je neki posebni oblik društvenog života »negati¬ van« ne sprečava ga da ima napredne kvalitete. međutim. može vidjeti da je njegova prirodna objektivnost puki privid. i ti¬ me skriva njihovo porijeklo. on bi. on mislli da se bavi nečim što je izvan čovjeka. Opsjenjivački rezultat nastaje zbog posebnog načina rada u robnoj proizvodnji. a ekonomska teorija bila bi posebna znanost. Ako nadnice izražavaju vrijednost rada. posebni povijesni oblik egzistencije. S obzirom na to da proiz¬ vođači ne dolaze u međusoban dodir sve dok ne razmjenju¬ ju svoje proizvode. usp. »Kad netko govori o privatnoj svojini. i označavat će racionalnije metode proizvodnje i ra¬ cionalniju vlast nad ljudima i prirodom. u tom smislu što je omogućio racionalno iskorištavanje svih vrsta materijalnih izvora. ne bi podrazumijevao ni opačinu ni ug¬ njetavanje. Način rada izvitoperuje sve ljudske sposobnosti. nagomilavanje bogatstva pojačava siromaštvo. preko njih. Odnos između kapita¬ la i rada. specifični društveni karakter rada sva¬ kog proizvođača pokazuje se samo u činu razmjene. nego kao ono što zbilja jesu. bez obzira na njihov učinak na ljudsko opstojanje. Ovima. utvrđivanje vrijednosti i cijena. Ekonomski proces društva bio bi prirodni proces. kao svaka druga. engl. str. bio čisto objektivan. Aveling. eko¬ nomska teorija postaje kritičkom teorijom. str. 962. Marksistička teorija odbacuje takvu ekonomsku znanost i na njezino mjesto postavlja interpretaciju da su ekonomski od¬ nosi egzistencijalni odnosi između ljudi. Ali u klasnom društvu napredak ne znači povećanje sreće i slobode. Sa svim tim osobinama napredak samo otežava negativitet društvenog poretka. između proizvođača. na toj osnovi. 966. neprestano povećavao produktivnost rada i oslobodio dotada nepoznato mnoštvo ljudskih sposobnosti. takvi bi profiti mogli predstavljati nagradu za poduzetnikov rad. Chicago. str. materijalan odnos. koji izvito¬ peruje i sputava snage tehničkog napretka. odnosi što povezuju rad po¬ jedinca sa radom dragih ne izgledaju kao izravni društveni odnosi između pojedinaca pri radu. kao materijalni odnosi između osoba (sachliche Verhaltnisse von Personen) i kao društveni odnosi između stvari44. Kada bi stvaranje profita 43 Capital (Kapital). a da je proizvodnja. 1906. 1909. Zakoni ponude i potražnje. prev. u posebnom dru¬ štvenom karakteru rada koji je proizvodi. što ga je čovjek sebi dao. sv. Ono. Ukupni zbir ra¬ da svih tih privatnih pojedinaca čini ukupni rad društva (gesellschaftliche Gesamtarbeit). a tehnološki napredak vodi do »vlasti mrtve tvari nad ljudskim »Okonomisch-philosophische Manuskripte«. prev. S. Ovdje je Hegelova filozo¬ fija opet imala pravo: napredovanje uma nije napredovanje sreće. Čim se otkri¬ je njihov opsjenjivački karakter. štoviše. Nova formulacija pitanja već uključuje rješenje«45. korisni predmeti postaju robama samo zato što su proizvodi rada privatnih pojedinaca ili skupina poje¬ dinaca koji rade nezavisno jedni od drugih. Ona to ne čini zbog nekog humanitarnog osjeća|ja. sv. sa svim svojim potrebama i željama. onda bi izgledalo da je kapital nagomilani re¬ zultat proizvodne vještine i marljivosti. upravo. čim je jednom ovaj sadržaj došao na vidjelo. rad pojedinca afirmira se kao dio društvenog rada samo pomoću odnosa što ih čin razmjene. u zbilji. Kerr 44 Co. str. a neizravno. Chicago. bilo posebna kvaliteta iskorištenog kapitala. Sve ili manje tehnički. u kojem odvo¬ jena pojedinci rade nezavisno jedni od drugih. (prvenstveno. I. njihove mehanizme održavanja i mo¬ gućnosti njihove preobrazbe. 45 46 . a čovjek. mogli bi se proučavati kao objektivni za¬ koni i činjenice. E. Mara je često nagla¬ šavao da kapitalistički način proizvodnje ima izrazito napredan ka¬ rakter. 83—4. ima smjesta posla sa samim čovjekom. poslov¬ ni ciklusi i tako dalje. 93. nego zbog aktualnog sadržaja sa¬ me ekonomije.. a vlastite potrebe ispunjavaju samo preko tržišnih potreba. engl. prikriva njihovu ljudsku srž i sadržaj. onda je izrab¬ ljivanje u najboljem slučaju subjektivan i ličan sud. Drugim riječima. and Capital.. III.236 HRRDERT MARCUSE MARX: OTUĐENI RAD 237 zultat da društvene odnose pojedinaca pretvara u »(kvalitete sa¬ mih stvari (roba) i još izrazitije pretvara same unutrašnje odnose u proizvodnji u stvar (novac)«43. Kad kapital ne bi bio ništa drugo nego ukupnost bogatstva upotrebljenog u proizvodnji robe.. Untermann. Charles H. što postiže ovo postvarivanje? Ono predstavlja aktuelne dru¬ štvene odnose između ljudi kao totalitet objektivnih odnosa. Moore i E.

238

HERBERT MARCUSE

MARX: OTUĐENI RAD

239

svijetom«47. Objektivne činjenice oživljavaju i postaju dijelom osude društva. Ekonomske zbiljnosti pokazuju svoju vlastitu unutrašnju negativnost. Ovdje se dotičemo porijekla marksističke dijalektike. Za Marxa, kao i za Hegela, dijalektika uzima u obzir činjenicu da je negacija koja leži u samoj zbilji »pokretačko i stvaralačko načelo«. Dijalektika je »dijalektika negativiteta«48. Svaka činjeni¬ ca je više od puke činjenice, ona je negacija i sužavanje zbiljskih mogućnosti. Najamni rad je činjenica, ali u isto vrijeme, i suženje slobodnoga rada koji bi mogao zadovoljiti ljudske potrebe. Privatno je vlasništvo činjenica, ali je, u isto vrijeme, negacija čovjekovog zajedničkog prisvajanja prirode. Čovjekova društvena praksa otjelovljuje negativitet, kao i njegovo prevladavanje. Negativitet kapitalističkog društva počiva u njegovom otuđivanju rada, negacija ovog negativiteta doći će sa ukidanjem otuđenog rada. Otuđenje je poprimilo svoj najopćiji oblik u ustanovi privatne svojine, to će se ispraviti ukidanjem privatne svojine. Od najveće je važnosti da se primijeti kako u ukidanju privatne svojine Mara u potpunosti vidi sredstvo za ulkidanje otuđenog rada, a ne cilj za sebe. Socijalizacija sredstava za proizvodnju, kao takva, puka je ekonomska činjenica, kao i svaka druga ekonomska ustanova. Njezina pretenzija da bude početak novog društvenog poretka zavisi od onoga što čovjek čini sa socijaliziranim sredstvima proizvodnje. Ako se ova ne iskoriš¬ tavaju za razvijanje i zadovoljavanje slobodnog pojedinca, ona će biti samo nov oblik podjarmlljivanja pojedinaca hipostaziranoj općenitosti. Ulkidanje privatne svojine uvodi bitno nov društveni sistem samo ako slobodni pojedinci, a ne »društvo«, postanu gos¬ podari podruštvljenih sredstava proizvodnje. Marx izričito opo¬ minje na još jedno takvo »postvarenje« društva: »Potrebno je iz¬ nad svega, izbjeći to da se »društvo« ponovno postavi kao apstrak¬ cija koja je suprotstavljena pojedincu. Pojedinac jest društvena
bit

u svačije pojedinačno opstojanje. U svim ranijim oblicima društva interes cjeline ležao je u odvojenim društvenim i političkim usta¬ novama, koje su predstavljale pravo društva nasuprot pravima pojedinca. Ukidanje privatne svojine uklonit će ovo jednom zauvjek jer će označiti »čovjekov povratak od obitelji, religije, države itd. njegovom ljudskom, to jest društvenom opstojanju«50. Dakle, slobodni pojedinci, a ne novi sistem proizvodnje, jesu ono što pokazuje činjenicu da su se sjedinili posebni i zajednički interes. Cilj je pojedinac. Ova »individualistička« tendencija bitna je kao jedna interesantnost marksističke teorije. Pokazali smo ulogu općega u tradicionalnim teorijama, naglašavajući činjenicu da se ljudsko ostvarenje, ono što smo nazivali pokazanom »isti¬ nom«, moglo zamisliti samo u vidu apstraktnog općeg pojma dok¬ le je god društvo zadržalo oblik koji je imalo. Prošarani na sva¬ kom koraku sukobom između pojedinačnih interesa, konkretni uslovi društvenog života činili su ruglo od »opće biti« čovjeka i prirode. A s Obzirom na to da su vladajuće društvene zbiljnosti protivurječile toj biti, i time protivurječile »istini«, ova nije ima¬ la drugo pribježište nego duh, koji je bio uveličan u apstraktnu općenitost. Marx tumači kako je došlo do takvog stanja time što poka¬ zuje da je njegovo porijeklo u raspodjeli rada u klasnom društ¬ vu, a naročito u raskidu između intelektualnih i materijalnih pro¬ izvodnih snaga, koji je odatle proizašao. Proizvodne snage, stanje društva i svijest mogu i mo¬ raju doći u međusobnu protivurječnost, jer podjela rada podrazumijeva mogućnost, pa i činjenicu, da se intelektual¬ na i materijalna djelatnost — uživanje i rad, proizvodnja i potrošnja — provode preko različitih pojedinaca . . . Podje¬ la r a d a . . . očituje se također u vladajućoj klasi kao podjela duhovnog i materijalnog rada, tako da se unutar te klase je¬ dan dio pojavljuje u vidu misleće klase..., dok je stav os¬ talih prema tim idejama i iluzijama više pasivan i receptivan, jer su oni u zbilji aktivni članovi te klase i imaju vre¬ mena za stvaranje iluzija i ideja o sebi... Po sebi je očito da utvare poput »višeg bića«, »Pojma« . . . jesu tek idealistič¬ ki duhovni izraz, zamisao na izgled izoliranog pojedinca, sli¬ ka onih empirijskih okova i ograničenja u kojima se kreću
50

izraz i verifikacija života društva«49. Istinslka povijest čovječanstva bit će, u strogom smislu, po¬ vijest slobodnih pojedinaca, tako da će interes cjeline biti utkan
47 48

(das gesetlschaftliche

Wesen).

Izraz

njegova ž i v o t a . . .

je

zato

Ibid., str. 77. Str. 156. •' Str. 117.

Str. 115.

240

HERBERT MARCUSE

MARX: OTUĐENI RAD

241

način proizvodnje života i oblika odnošaja što je s njim povezan.51 Upravo kao što je reprodukcija društvene cjeline bila rezul¬ tat slijepih snaga nad kojima čovjekove svjesne sile nisu vršile nikakvu vlast, taiko se na duhovnom planu općost javljala kao zbilja koja je nezavisna i stvaralačka. Skupine koje vladaju dru¬ štvom bile su prisiljene sakriti činjenicu da su njihovi interesi privatni, i to na taj način što su ih oblačile u »dostojanstvo op¬ ćega«. »Svaka nova Masa, koja zauzima mjesto one što je prije nje vladala, prisiljena je, samo zato da bi provela svoj cilj, pred¬ staviti svoj interes kao zajednički interes svih članova dru¬ štva . . . Ona će svojim idejama dati oblik općenitosti i predstavit će ih kao da su jedine koje su .racionalne i koje općenito važe«52. Pretenzija da ideje vladajuće klase imaju općenitost je, dakle, dio mehanizama klasne vladavine, a kritika klasnoga društva razorit će, također, njihove filozofske pretenzije. Sveqpći pojmovi, ikoji se upotrebljavaju na prvom mjestu, upravo su oni koji uveličavaju željene oblike ljudskog opstojanja — pojmovi kao um, sloboda, pravda i vrlina, a također i država, društvo, demokracija. Svi oni pretpostavljaju da se čovjekova op¬ ća bit materijalizira ili u viladajućim društvenim uvjetima ili iz¬ nad njih, natpovijesnome carstvu Mars, također, ukazuje na činje¬ nicu da sa napredovanjem društva takvi pojmovi postaju sve op¬ ćenitiji po opsegu. Ideje časti, lojalnosti i tako dalje, koje su značajne za srednji vijek i koje su bile vladajuće ideje aristokra¬ cije, imale su mnogo uži značaj i primjenjivale su se na manji broj osoba od buržoaskih ideja slobode, jednakosti i pravde, koje održavaju mnogo veći doseg osnove što je ima ta klasa. Razvoj vladajućih ideja, na taj način, ide u ikorak sa sve većom društve¬ nom i ekonomskom integracijom, koje ujedno održava. »Najop¬ ćenitije apstrakcije obično nastaju samo tamo gdje je razvoj najkonkretniji, gdje se čini da mnogi zajedno posjeduju jednu osobinu, koja im je svima zajednička. Tada se o toj osobini više ne može misliti u jednom posebnom obliku«53. Što više društvo napreduje, to više »vladaju apstraktne ideje, to jest ideje koje sve više uzimaju oblik općenitosti«54.
51 52 53

Međutim, taj se proces okreće u svoju suprotnost čim su klase ukinute pa je interes cjeline ostvaren u opstojanju svakog pojedinca, jer tada »Više nije nužno da se predstavi neki poseban interes kao opći, ili 'opći interes' kao vladajući«55. Pojedinac po¬ staje aktualnim povijesnim subjektom na takav način da je on sam općost i očituje »čovjekovu opću bit«. Komunizam sa svojim »pozitivnim ukidanjem privatne svo¬ jine« je tako, samom svojom prirodom, nov oblik individualizma, i ne samo nov i drugačiji ekonomski sistem već drugačiji sistem života. Komunizam je »zbiljsko prisvajanje (Aneignung) čovjekove biti, po čovjeku i za čovjeka, zato je on čovjekov potpuno svje¬ stan . . . povratak samome sebi kao društvenom, to jest ljudskom biću«. On je »istinsko rješenje čovjekova sukoba sa prirodom i čovjekom, borbe između opstojanja i biti, postvarenja i samo¬ određenja, slobode i nužnosti, pojedinca i rada«56. Protivurječnosti koje su ležale u osnovi Hegelove i čitave tradicionalne filozofije rastvorit će se u ovom novom obliku društva. Jer, to su povijesne protivurjeičnosti, ukorijenjene u antagonizmima klasnoga društva. Filozofske ideje izražavaju materijalne povijesne uslove, koji od¬ bacuju svoj filozofski oblik čim se podvrgnu ispitivanju kritičke teorije i čim ih prihvati svjesna društvena praksa. Hegelova se filozofija okretala Oko općosti uma; bio je to umstveni sistem u kojemu je svaki dio (subjektivne, kao i objektivne sfere) bio integriran u obuhvatnu cjelinu. Marx pokazuje da je kapitalističko društvo prvo provelo u pralksu takvu općenitost. Kapitalizam je razvio proizvodne snage za totalitet jednog jedin¬ stvenog društvenog sistema. Dozvolilo se da zavladaju opća trgovi¬ na, opća utakmica i opća međuzavisnost rada, i one su ljude pret¬ vorile u »svjetskopovijesne, empirijski opće pojedince«57. Međutim, kao što smo objasnili, ova je općenitost negativna jer se proizvodne snage, kao i stvari, koje čovjek pomoću njih proizvodi, upotrebljavaju na taikav način da izgledaju kao proizvo¬ di jedne nekontrolirane tuđe sile. »Empirijska je činjenica da su odvojeni pojedinci, proširenjem svoje djelatnosti u svjetskopovijesnu djelatnost, postajali sve više robovi jedne sile koja im je tuđa..., sile koja je postajala sve ogromnija i koja se, u krajnjoj
56

The German Ideology, str. 21, 39—40, 21. Str. 40—41. A Contribution to the Critigue oj Political Economy, str. 298—9. * The German Ideology, str. 40.

Ibid., str. 41. »Okonomisch-philosophische Manuskripte«, str. 114. s7 The German Ideology, str. 25.

16 Um i revoltiraj a

242

HERBERT MARCUSE

UKIDANJE RADA

243

liniji, pokazala kao svjetsko tržište«51. Raspodjela ponude pod uslovima međunarodne robne proizvodnje je slijep i anarhičan opći proces, u kojemu se potražnja pojedinca zadovoljava samo onda ako on može zadovoljiti zahtjeve razmjene. Ovaj anarhički odnos ponude prema potražnji Marx naziva »prirodnim« oblikom društ¬ vene integracije, misleći time na to da on izgleda tako kao da ima snagu prirodnoga zakona, umjesto da djeluje pod zajedničkom kontrolom svih ljudi, kao što bi trebalo biti. 5. UKIDANJE RADA Ozbiljenje slobode i uma zahtijeva preokret ta'kvoga stanja stvari. »Opća zavisnost, ovaj prirodni oblilk svjetskopovijesne su¬ radnje pojedinaca, pretvorit će se ovom komunističkom revoluci¬ jom u kontrolu i svjesno gospodstvo nad ovim silama koje su, rođene u međusobnom djelovanju ljudi, sve do sada savladavale ljude i nad njima vladale kao sile koje su im potpuno tuđe«59. Štaviše, s obzirom na to da je stanje koje je »do sada« vla¬ dalo univerzalna negativnost, koja djeluje posvuda i na sva pod¬ ručja života, njegov preobražaj zahtijeva opću revoluciju, što znači revoluciju koja će preokrenuti, prvo, totalitet vladajućih uslova i, drugo, nadomjestiti ga novim općim poretkom. Materi¬ jalni elementi potpune revolucije moraju biti prisutni, tako da grč ne za'hvati samo posebne uslove u opstojećem društvu, nego samu »proizvodnju života« koji u njemu vlada, »totalnu djelat¬ nost« na kojoj se ono zasniva60. Ovaj je totalitarni karakter revo¬ lucije nužan zbog totalitarnog karaktera kapitalističkih odnosa proizvodnje. »Opći moderni odnos mogu pojedinci kontrolirati... samo onda kada ga kontroliraju svi«61. Revolucionarni grč, kojim završava sistem kapitalističkoga društva, oslobađa sve mogućnosti za opće zadovoljavanje što su se razvile u tom sistemu. Marx, prema tome, naziva komunističku revoluciju činom »prisvajanja« (Aneignung), misleći na to da uki¬ danjem privatne svojine ljudi treba da steknu istinsko vlasništvo nad svim onim stvarima koje su im do tada ostale tuđe.
58 59 60 61

Prisvajanje je određeno predmetom koji treba prisvojiti, to jest »proizvodnim snagama koje su se razvile do totaliteta i koje opstoje samo unutar općqg odnošenja. Samo sa toga gledišta, samo zato ovo prisvajanje mora imati qpći karakter.. .«62. Općeni¬ tost koja opstoji u sadašnjem stanju društva prenijet će se na novi društveni poredak, ali će tamo imati drugačiji karakter. Opće više neće djelovati kao slijepa prirodna snaga pošto će lju¬ dima uspijeti da raspoložive proizvodne snage podvngnu »sili sje¬ dinjenih pojedinaca«. Čovjek će tada, po prvi put u povijesti, svjesno postupiti sa »svim prirodnim pretpostavkama kao sa stvorovima ljudi.63 Njegova borba sa prirodom ići će po »općeni¬ tom planu«, što će ga formulirati »slobodno preko druženih poje¬ dinaca«.64 Prisvajanje je, također, određeno osobama ikoje prisvajaju. Otuđenje rada stvara društvo koje je rascijepljeno u suprotne klase. Svaka društvena zamisao koja vrši podjelu rada ,ne vodeći računa o sposobnostima i potrebama pojedinaca ima tendenciju da, dijeleći ovima uloge, veže djelatnost pojedinca uz izvanjske ekonomske snage. Način društvene proizvodnje (način na koji se održava život cjeline) ograničava život pojedinca i upreže čitavo njegovo opstojanje u odnose koje propisuje ekonomika, bez obzi¬ ra na njegove subjektivne sposobnosti ili potrebe. Robna proizvodn ja, u sistemu slobodne utakmice, otežala je ovo stanje. Smatralo se da je roba ikoja se dodjeljuje pojedincu za zadovoljavanje nje¬ govih potreba ekvivalenat njegovog rada. Činilo se da je jedna¬ kost zajamčena, bar u tom pogledu. Međutim, pojedinac nije mo¬ gao birati svoj posao. On trnu je bio prqpisan njegovim položajem u društvenom procesu proizvodnje, ikoji mu je, opet, bio naturen vladajućom raspodjelom anoći i bogatstva. Činjenica da postoje klase protivurjeći slobodi ili je čak pret¬ vara u apstraktnu ideju. Klasa ograničava aktualni doseg indivi¬ dualne slobode unutar opće anarhije, arenu slobodnoga djelovanja, koja je još otvorena pojedincu. Svatko je slobodan u onoj mjeri u ikojoj je slobodna njegova klasa, a razvoj njegove pojedinosti zatvoren je granicama njegove klase; on se razvija kao »klasni pojedinac«. " Str. 66. " Str. 70. 64 Str. 72.

Ibid., str. 27. Ibid., str. 27—8. Str. 29. Str. 67.

industrija i trgovina odvojene od poljoprivrede. »Proletarijat. kako ga naziva Marx. i suprotstavljena«69. Rad proletera onemogućuje svako samo-ostvarenje. Klase ima da se ukinu »ukidanjem privatne svojine i samoga rada«72. 77. vidi. njegov pokret. zbir interesa i raspon mogućnosti ikoje ih razli¬ kuju od ljudi 'koji se bave drugim poslovima. Međutim. On je član one klase »koja se zbiljski riješila čitavog starog svijeta. Proletarijat nema da brani nikak¬ vu svojinu niti dobit. Str. Naročita vladajuća podjela rada izgleda kao nepromjenljiva nužnost ikoja vuče pojedince u njihovu muku. nje¬ gov rad negira čitavo njegovo opstojanje. inte¬ res proletarijata u biti je opći. da ne djeluje povijesno kao privatna osoba. klase ili naroda. Uslovi rada obliku¬ ju pojedince u Skupine ili klase i jesu klasni uvjeti koji smjeraju prema temeljnom razdvajanju u kapital i najamni rad. Pod podjelom rada Marx ovdje shvaća proces odvajanja raznih ekonomskih djelatnosti u specijalizirana i ograničena područja: prvo. To je slijep i »prirodan« proces. koji (ljudima daje izvjestan standard života. »Opći karakter« proletarijata je konačna osnova univerzalnog karaktera komunis¬ tičke revolucije. gube svoju važnost. što ih on dijeli s ostalim članovi¬ ma svoje klase. M a r x ovo izričito formulira kada govori o pos¬ tignuću revolucije. javlja se kao a priori data količina rada koji je organizi¬ rana na određen način. 49. a svojstva koja ga sačinja¬ vaju postaju općim svojstvima. Str. Ova krajnja negativnost uzima. na taj način. Str. . u isto vrijeme. Čitava ova diferencija¬ cija zbiva se prema potrebama robne proizvodnje u njezinom ka¬ pitalističkom obliku. Opstojeći oblik društva postiže opći poredak samo negiranjem pojedinca. kultura. Ona »postiže nezavisno opstojanje nasuprot pojedincima. ova potonja podijeljena u različite grane68. Sjećamo se 'Hegelova iskaza da pojedinac jest općost. Interesi svih drugih Masa u biti su jednostrani. re¬ ligija. Str. Posao postaje objektivnim entitetom. zato je nužno svjetska revo¬ lucija71. što ih revolucija preokreće. »Osobni pojedi¬ nac« postaje »klasnim pojedincem«66. a koja mu je. koja pokazuje da se otuđenje rada pojačalo do tačke potpunog samo¬ uništenja. Njegovo opstojanje nije njegovo.. Svojina. Totalitet rada. Str.su negativni. Str. Njegova briga za opstanak nije briga neke date skupine. koji ne stvara država. Ovu negaciju pojedinca M a r x shvaća kao povijesni proizvod klasnog društva. na ukidanje rada kao takvog. pozitivni obrat.«70 Komu¬ nistička revolucija. Sama činjenica da je on lišen svih prednosti vladajućeg sistema stavlja ga iznad tog sistema. Svaki od njih živi u društvu samo kao nosilac radne snage. ta¬ ko da ovi nalaze da su uslovi njihova opstojanja unaprijed odre¬ đeni i da im je zato položaj u životu i lični razvoj dodijelila vla¬ stita klasa. Sve osobite značajke. str. jer posvuda proizlaze iz negativnog poretka radnoga procesa koji ih održava. Ovo je izraženo u činje¬ nici da komunistička revolucija. već je istinski opća i »svjetskopovijesna«. pos¬ vuda . . Vladajući društveni odnosi. Zato ukidanje negativnog poretka rada. a ne poje¬ dinac. narodnost i tako dalje — sve stvari ikojima bi se jedan čo¬ vjek mogao razlikovati od drugog ne ostavljaju kod proletera tak¬ va obilježja. ukidanje vladajućeg 65 66 67 48 načina rada. nasuprot svim ranijim revoluci¬ jama. 25. briga je društva kao cjeline. 8. dalje negativna je općenitost. Podvođenje pojedinaca pod klase ista je pojava kao i njihovo podvrgavanje podjeli rada61. 49. Njegova jedina briga. nego kao građanin svoje države. 49.244 HERBERT MARCUSE UKIDANJE RADA 245 Klasa je zbiljska društvena i ekonomska jedinica. dvije temeljne klase nisu klase u jednakom smislu. zatim. konačno. Proletarijat je negacija ne samo izvjesnih posebnih ljudskih mogućnosti nego čovjeka kao takvog. pa je tako svaki ekvivalenat svima drugima u svojoj klasi. nego poredak rada. u isto je vrijeme ukidanje proletarijata. i. Proletarijat se odlikuje činjenicom da kao Masa znači negaciju svih klasa. međutim. ubrzane procesom tehnologije. industrija odvojena od trgovine. Na drugom mjestu M a r x kaže isto: »Ko¬ munistička revolucija upravljena je protiv prethodnog načina djeStr. kojoj se oni i podvrgavaju«65. 67. može opstojati samo svjetskopovijesno. 26. također. po kojima se ljudi razlikuju. otuđenog rada. također. 57. Sam radni proces je život pro¬ letarijata. koji je potreban radi očuvanja društva. već pripada nje¬ govoj klasi. Ukidanje proletarijata svodi se zato. Str. ne može ni jednu društvenu skupinu ostaviti u ropstvu jer ispod proletarijata nema više nikakve klase. Općenitost proletarijata. i 48.

naime. U tom okviru društvenih i Sankt Max (Sveti Maks) u Marx-Engels Gesamtausgabe. koja dakle »proizvodi kapital«76. zamišljao budući način rada toliko različitim od vladajućega da je oklijevao da upotrebi isti termin »rad« da bi podjednako označio materijalni proces kapitalističkog i komu¬ nističkog društva. Kategori¬ ja sreće otkrila je pozitivni sadržaj materijalizma. 74 ekonomskih opačina život uma bio je život s većom dostojanstvenošću. Um je mogao pobijediti iako je zbilja govorila na sav glas o neslobodi pojedinca: u prilog tome svjedo¬ če idealistička kultura i tehnološki napredak građanskog društva.246 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 247 latnosti. elemente komunis¬ tičkog individualizma. str. slobodni rad je postignuće kapitalističkog društva. V. Sa druge strane. i u tom smislu materijalističko načelo bilo je kritičko oružje raskrinkavanja. čak i najnapredniji pojmovi hegelovske filozo¬ fije sačuvali su. Ideju uma nadomjestila je ideja sreće. »Udruženje slobodnih pojedinaca« je. 75 Ibid. Međutim. Rad. U povijesnom smislu je prva bila utkana u društvo u kojemu su intelektualne snage proiz¬ vodnje bile udvojene od materijalnih. tako da ukidanje ima i to značenje da se neki sadržaj vraća svom istinskom obliku. nego o ukidanju rada«74. društvo u kojemu materijalni proces proizvodnje više ne određuje čitav tok ljudskog života. koja je nezavisna od »niskih« impulsa i nagona pojedinaca. Sada možemo vidjeti da je marksistička teorija razvila punu protivurječnost prema osnovnim pojmovima idealističke filozofije. stupnjevi koje ne bi trebalo pretjerano naglašavati. Komunizam može izliječiti »nevolje« buržuja i ne¬ sreću proletera samo »uklanjanjem njihovog uzroka. 260. kapitalizam zapravo pod njim podrazumije¬ va. Karl Kautsky. cit. sv. Marxova ideja umstvenog društva podrazu¬ mijeva poredak u ikojemu ono što sačinjava načelo društvene or¬ ganizacije nije općenitost rada.. međutim. On je zapovijedao ljudsku žrtvu radi neke više općosti. u krajnjoj analizi. te je jasno da je pri takvom stanju stvari oslobođenje pojedinca istovremno negacija rada. u svim svojina vidovima. na taj način. Prilično smo se opširno zadržali na ranim Marxovim spisima jer oni naglašavaju tendencije koje su se ublažile u postmarksorvskom razvoju njegove kritike društva. Sreća ne bi mogla pobijediti u takvim uslovima. već prema njegovim potrebama. 185. i dalje. Kao što smo pokazali. ur. i u krajnjoj liniji odobravali negativnost opstojećeg društvenog sistema. per contra. 258. 1905. uklanja rad«n. . Ove čudnovate formulacije u Marxovin ranim spisima sve sadrže hegelovski termin Aufhebung (ukidanje). Sada mu još ostaje da daEe točnu analizu toga " Str. ANALIZA RADNOG PROCESA Marxove teorije počivale su na pretpostavci da radni proces određuje totalitet ljudskog opstojanja i time daje društvu njegovu osnovnu šemu. 198. Čovječan¬ stvo postaje slobodno tek kada je materijalno održanje života funkcija sposobnosti i sreće udruženih pojedinaca. znači da pojedincu koji radi nije dat slobodan i opći razvitak. to jest afirmaciju .materijalnog čovjekovog zadovoljenja. Marxovi rani spisi samo su prethodni stupnjevi njegove zrele teorije. Prema tome. 69. str. Druge vrste djelatnosti nisu »proizvodni rad« i zato nisu rad u pravom smislu. On zamišlja društvo koje daje svakome ne prema njegovom radu. M a r x je. podvrgavanje svih tih činilaca ideji slobodnog ozbiljenja pojedinca. A na drugom mjestu: »ne radi se o oslo¬ bađanju. op. I.. Hegel je odlučno poricao da bi napredak uma mo¬ gao imati ikakve veze sa zadovoljavanjem pojedinačne sreće. On se služi terminom »rad« da bi označio ono što. marksistička je teorija odbacila i najnaprednje ideje Hegelove šeme. sv. Ideja slobodnog i općeg ozbiljenja pojedinačne sreće. Ne radi se o oslobađanju rada jer je rad već »slobodan«. naime . Historijski ma¬ terijalizam pojavio se najprije kao optužba protiv materijalizma koji vlada u građanskom društvu.rada75. upereno protiv dru¬ štva koje je ljude bacalo u ropstvo slijepih mehanizama materijal¬ ne proizvodnje. Zahtjev da slo¬ bodni pojedinci postignu svoje zadovoljenje vojevao je protiv čitavog sistema tradicionalne kulture. nego opće zadovoljavanje svih po¬ jedinačnih mogućnosti. za Marxa. ideja sreće ukorijenjena je čvrsto u zahtje¬ vu za takvim društvenim poretkom koji bi uklonio klasno ustroj¬ stvo društva. označavala je jedan afirmativni materijalizam. onu djelatnost koja stvara višak vrijednosti u robnoj proiz¬ vodnji. 7 * Theorien iiber den Mehrwert (Teorije o višku vrijednosti). odbacivanje svakog fetišizma u vezi sa podruštvljenjem sredstava za proizvodnju ili porastom proizvodnih snaga. 6. Stuttgart. str.

U početku se taj rad čini isto tako raznoiličan kao što su i upotrebne vrijednosti koje se njime proizvode. opći rad«s2. »Kaiko prometna vrijednost. str. »čisto je kvantitativni odnos«. U ranim spisima smatrao se rad općim vidom čovjekove borbe s prirodom. i obratno. s obzirom na to da se otu¬ đeni rad pokazuje kao činjenica samo u svjetlu svoga ukidanja. rad je osnova za sve oblike društva. U ovom »apstraktnom. Ibid. jer kao upotrebne vrijednosti one se raz¬ mjenjuju samo utoliko što se međusobno razlikuju. Njqgove su kategorije negativne i. Analiza vladajućeg oblika rada istovremeno je analiza pretpostavaka njegova ukidanja. . otkrivajući istinsku situaciju u opstojećem dru¬ štvu kao preludij za njegovo prelaženje u nov oblik. on je zato spreman na sasvim kvantitativno mjerenje. Drugim riječima. koja ga izjednačava sa svim drugim robama. one se vode kao ekvi¬ valenti i usprkos raznolikom izgledu«79. cit. Ovaj dvojaki sadržaj određuje čitavu Marxovu analizu radnog procesa. dakle. Njihova pro¬ metna vrijednost. koje se jednako primjenjuje na sve vrste pojedinačnog rada. degenerirani oblik rada. Javlja se pitanje: kako je takva degeneracija bila mo¬ guća. ako svaka u svrhu razmjene uzima mjesto one druge. »Baš kao što je kvantitativna egzistencija kretanja vrijeme.248 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 249 procesa. U vladajućem društvenom sistemu rad proizvodi robu. Kao otjelovljenja društvenog rada. U tom smislu. u drugu ruku. sadržaju i pojedinačnosti« rada. Str. i bez obzira na posebne vrste potreba kojima one služe kao upotrebna vrijednost. pozitivne. u isto vrijeme. kao roba. u pro¬ cesu je proizvodnja razlika u radu što stvara te upotrebne vri¬ jednosti«81. Ako se apstrahira svaka osobitost rada. Str. 22. kojom se sve robe međusobno izjednačavaju. Rad koji se vrši pri proizvodnji pšenice potpuno je drugačiji od onoga u proizvodnji cipela ili topova. str. str. apstraktni. »Rad je. 21. mijenjati za bilo koji drugi proizvod rada. A ovo je više nego quastio facti. tako je kvantitativna egzistencija rada radno vrijeme«. proces između čovjeka i pri¬ rode. 197 (po prijevodu Marcusea). Kapitalistički radni poredak označava se u Marxovim ranim spisima kao »alijenacija«. Temeljne tendencije marksističke ekonomske teorije najbolje je izložio Henrvk Grossmann u djelu Das Akkumulations. Ako je. sv. Ovaj kvantitet je »ravnodušan prema obliku. Ali i uz vremensko mjerenje rada ostaje jedan činilac koji zavisi od pojedinca. 22. Sve robe su proizvod ljudskog rada. One pokazuju negativno stanje stvari u svjetlu njegovog pozitiv¬ nog razrješenja. londonski pro¬ izvođači crne masti za cipele izrazili su prometnu vrijednost svojih mnogobrojnih kutija sa laištilom u vidu palača. . . I. svojstvo koje je zajedničko svim roba¬ ma rad mora da je to rad ogoljen od svih kvalitativnih distink¬ cija.. »sve robe su kristalizacija iste supstancije«80. općem« obliku rad predstavlja zajedničku svojinu svih roba. »Rad koji stvara prometnu vrijednost je . 77 78 jedi tačno toliko koliko i druige. Leipzig. jedna vrsta upotrebne vrijednosti vriCapital. 1929.und Zusammenbruchsgesetz des kapitalischen Systems (Zakon akumulacije i sloma kapitalističkog sistema). Razlog za ovu homogenost valja tražiti u prirodi rada. Količina radnog vremena što ga različiti rad¬ nici utroše pri proizvodnji jedne te iste vrste robe razlikuje se 79 80 81 82 A Contribution to the Critigue of Political Economy. 23. To bi ostavilo rad kao količinu radne snage koja se troši pri proizvodnji jednog dobra. Ova opća homogenost. jedan čin rada razlikuje se od drugoga samo svojim trajanjem. koja se može razmjenjivati na trži¬ štu. Standard takvog mjerenja daje vri¬ jeme. Sada ćemo se pozabaviti zaključcima što ih on izvodi78.. Svi marksis¬ tički pojmovi kao da se šire u te dvije dimenzije. On ima upotrebnu vrijednost. ne može se pripisati upot¬ rebnoj vrijednosti roba. Svaki proizvod rada može se. sve zajedno su cjelovite. od kojih je prva kompleks datih društvenih odnosa. adi su usmjereni prema njezinom pretvaranju u slobodni društveni poredak. one su »materijalizirani (vergegenstandlichte) rad«. Marx gleda na opstojeće okolnosti rada ima¬ jući u vidu i njihovo negiranje u jednom doista slobodnom dru¬ štvu. i. koja postaje konstitutivom njihove prometne vrijednosti. a druga kompleks elemenata koji pripadaju društvenoj zbilji. proces u kojemu čovjek posreduje. Tako potpuno ne¬ zavisno od njihovih prirodnih oblika. regulira i upravlja mate¬ rijalnim reakcijama između njega samog i prirode svojom vlasti¬ tom djelatnošću«77. op. Prometna vrijednost jedne palače može se izraziti izvjes¬ nim brojem kutija s laštilom za cipele. najprije. Robe imaju upotrebnu vrijednost. i zato 'kao »neprirodni««. robe u izvjesnim kvantitetama međusobno su jednake. »Što se u zbilji pojavljuje kao razlika u upotrebnim vrijednostima. ako se uživaju u valjanim raz¬ mjerima.

Ove pojedinačne varijacije izbrisane su pri idućem koraku ovog reduciranja. S obzirom na to da je radna teorija vrijednosti teoretska koncepcija jednog povijesnog procesa. Marxov zaključak da se vrijednost roba određuje količinom apstraktnoga rada. Svođenje konkretnoga na apstraktni rad »izgleda kao da je apstrakcija. 33. Ovaj poseb¬ no društveni oblik rada je oblik koji dominira u kapitalizmu. koji je društveno potreban za njihovu repro¬ dukciju. ona se ne može nazvati na način jedine čiste teorije. Proces u kojemu radna snaga postaje apstraktnom kvantita¬ tivnom jedinicom karakterizira jedan »posebno društveni oblik rada«. Na taj način Marx dolazi do činjenice da fenomen rada uklju¬ čuje dvije potpuno različite vrste rada: 1) konkretni posebni rad. str. konkretna djelatnost pojedinačnog radnika. temeljna je teza njegove radne teorije vrijednosti.) i 2) apstraktni opći rad. već kao opis jednog povijes¬ nog procesa. to jest proizvodi rada pojavljuju se kao prometne vrijednosti. međutim. koji je izražen u odgovarajućim prometnim vrijednosti¬ ma robaS4. koji odgovara konkretnim posebnim upotrebnim vrijednostima (stolarstvo. naime od rada kao proizvodne dje¬ latnosti koja je usmjerena na prilagođarvanje prirode. 48. poljoprivredni rad itd. to jest radne snage nezavisne od konkretnog oblika u procesu proizvodnje. Klasični ekonomisti označavali su »rad« kao jedini izvor či¬ tavog društvenog bogatstva i previđali činjenicu da je jedino ap¬ straktni. ali je to apstrakcija koja se danomice zbi¬ va u društvenom procesu proizvodnje«85. postolarstvo. što ga obavlja za jednako vrijeme. po strani raznolikost konkretnoga rada i kao mjerilo zadržava razmjer nužnog apstraktnog rada. Ali na koji način ovaj sistem opće robne proizvodnje. ispunjava te potrebe? Kako znaju pojedi¬ načni proizvođači da proizvode akutalne upotrebne vrijednosti? Upotrebne vrijednosti su sredstva za zadovoljavanje ljudskih potreba. koji treba razlikovati od onoga oblika koji je »prirodni uvjet ljudskog opstojanja«88. »upotrebna vrijednost stvari ostaje preduslovom« rob¬ ne proizvodnje. Ova nova vrijednost proizlazi iz činjeni¬ ce da se izvjesna količina apstraktne radne snage. S obzirom na to da radnik ne udvostru¬ čuje rad. dodala predmetu rada. Raspodjela upot87 88 Ibid. 24. 8 4 83 pojmovna aparatura klasične političke ekonomije nužno bila sli¬ jepa. »Jednostav¬ nim dodavanjem izvjesne količine rada dodaje se nova vrijed¬ nost. povrh one koju ima sredstvo za proizvodnju. Na primjer.. Taj zaključak nije uveden kao teorema.250 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 251 prema njihovim fizičkim i duhovnim uslovima i njihovoj tehnič¬ koj qpremi. Njegova konkretna djelatnost ne povećava vrijednost proizvoda. Svaki pojedini čin rada u robnoj proizvodnji obuhvaća i apstraktni i konkretni rad — baš kao što svalki proizvod društ¬ venog rada predstavlja i prometnu vrijednost i upotrebnu vrijed¬ nost. 33. 26. . Dobro je poznata činjenica da je otkriće dvojakog karaktera rada Marx smatrao svojim originalnim doprinosom ekonomskoj teoriji. vri¬ jeme koje određuje prometnu vrijednost je »društveno potrebno vrijeme«. dvostruki rezultat (očuvanje vrijednosti i stvaranje nove vrijednosti) može se ras¬ tumačiti samo dvostrukim karakterom njegova rada. A Contribution to the Critique of Political Economy. koji je sadržan u robi. Društveni proces proizvodnje. Radno vrijeme izračunava se za prosječ¬ ni tehnički standard kakav vlada u proizvodnji prema tome. to jest ono je radno vrijeme koje je potrebno da bi se proizveo drugi primjerak iste robe u istim us¬ lovima proizvodnje«83. pre¬ denje. sv. dok konkretni. I. Njegovo razlikovanje kon¬ kretnoga od apstraktnog rada daje mu takve uvide za kakve je Str. U robnom sistemu potreba pojedinca je djelić »društvene potrebe« koja se očituje na tržištu. opći rad onaj koji stvara vrijednost u društvu koje pro¬ izvodi robu. U kapitalizmu rad proizvodi robe. str. koji nije izravno usmjeren na zadovoljavanje pojedinačnih potreba. samo prenosi na proizvod vrijednost sredstva za proizvodnju. 223. 85 Str. str. S obzirom na to da svalki oblik društva mora u nekoj mjeri zadovoljavati potrebe svojih članova radi održavanja njiho¬ vih života. »Radno vrijeme sadržano u nekoj robi je radno vrijeme nužno da se ona proizvede. 'kada određulje vrijednost ro¬ ba. i da je držao da je to otkriće od središnjeg značaja za jas¬ no razumijevanje političke ekonomije86. ostavlja. Međutim. posebni rad samo čuva i prenosi vri¬ jednosti koje već opstoje. 86 Capital. a pomoću kvalitete ovog dodatnog rada prvobitne vrijed¬ nosti sredstava za proizvodnju sačuvane su u proizvodima«87. u proizvodnji pamuka. proizvod se javlja na tržištu sa novom vrijednošću. Str.

III. ne za njega. to jest upotrebne vrijednosti. zadovoljavanje njegovih vlastitih potreba pretpostavlja da će njegovi vlastiti proizvodi zadovoljiti neku društvenu potrebu. sv. nužno je da se na tržištu može doći do upotrebnih vrijednosti.93 čija nužnost ne sa¬ mo da ne bi isključila vlast slučaja nad društvom nego bi upravo osiguravala takvo stanje.252 HKRBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 253 rebnih vrijednosti zbiva se prema društvenoj raspodjeli rada. dakle. Kugelmann (Pisma dru Kugelmannu). pomoću kojega društvo koje proizvodi robu raspodjeljuje radno vrijeme kojim raspolaže među razne grane proizvodnje. Pojedinac u zadovoljavanju svojih potreba zavisi od tržišta. sadrža¬ nog u robama što ih oni razmjenjuju. mirisa i tako dalje. Zakon vrijednosti. zgrada. na kojemu prometna vrijednost proizvedenih roba daje mjeru društvene potrebe što je one zadovoljavaju. u skladu sa društvenim potrebama. kvantitativno se razlikuje od aktuelne društvene potrebe«92. Letters to Kugelmann. kod ogromne većine. Sistem koji nezavisne pojedince dovodi u međusobni odnos pomoću potrebnog radnog vremena. ili iznad nje. četvrti zlatnu dugmad. Razne grane. Svaki mora svoje proizvode razmjenjivati za druge upotrebne vrijednosti. (Str. Marx sažima ovo stanje stvari kada kaže: »Potreba za robom na tržištu. jest 85 upravo prometna vrijednost tih proizvoda«90. Izvjesna količina proizvodnih i potrošnih dobara potrebna je za reprodukciju i odr¬ žanje društva na razini kakva u tom času vlada. tkanina. Sve različite potražnje uvjetovane su kupovinom moći pojedinaca i. cesta.. ograničavaju pre¬ ma situaciji Mase kojoj pripada na takav način da ne može izra¬ ziti svoju zbiljsku potrebu. topova. New York. Međutim. 223. »Obliik u kojem djeluje ova proporcionalna raspodjela rada. snabdijevanjem društva upotrebnim vrijednostima. Pro¬ metna vrijednost njegovih dobara pokazat će mu da li ona za¬ dovoljavaju neku društvenu potrebit. Pismo od 11. ili ne. International Publishers. 745. javlja se ovdje kao činilac koji određuje onu količinu društvenog rada što je različite posebne sfere proizvodnje treba da pruže89. str. i njome on određuje proporcionalno ostvarenje društvene proizvodnje. Neki pojedinac može odlučiti da proizvodi cipele. III. društvo nije svjestan subjekt. u takvom društvu u kojemu se međusobna povezanost društvenoga rada očituje u privatnoj razmjeni pojedinačnih proizvoda rada. nego za druge pojedince. Mara kaže da »društvo« dodjeljuje raspoloživo radno vrijeme koje je potrebno da se ovo proizvode. »Društvena potre¬ ba. svatko može izabrati da radi na onome na čemu želi. društvena potreba koja se javlja na tržištu nije iden¬ tična sa zbiljskom potrebom. društvo je bilo voljno da izvjesnu količinu svoga radnog vremena dodijeli proiz¬ vodnji tih dobara. Da bi se zadovoljila neka potražnja. može izgledati kao sistem Mara. Tek kad donese proizvode svoga rada na tržište. Ali on to ne može znati unaprijed. Ako ih može prodati po cijeni svojih troškova proizvodnje. saznat će da li je utrošio društveno radno vrijeme ili ne. str. već samo sa »tekućom društvenom potrebom«. 1934. 11. Određena količina radnog vremena troši se na proizvodnju strojeva. to jest upotrebna vrijednost nadruštvenom planu. »međusobnim odnosima različitih društvenih klasa i njihovog razmjernog ekonomskog položaja«91. n Ibid. Čak kad bi tržište očitovalo aktualnu društvenu potrebu. drugi knjige. jer kupuje sredstva ovog zadovoljavanja u obliku prometnih vrijed¬ nosti. i. Nijedan autoritet ne može mu ka¬ zati kako da se održava. potražnja. koje će zadovoljiti njegove vlastite potrebe. 214. ili nije utrošio društveno potrebno radno vrijeme. Ali dobra što ih svaki od njih proizvodi su robe. . koje su postale nezavisne u razvitku modernoga društva. " Capital. treći puške. Drugim riječima. Marx naziva zakonom vrijednosti. žita. zato. 93 90 Capital. Ka¬ pitalističko društvo ne daje mogućnosti za potpuno udruživanje i planiranje. up¬ ravlja. jula 1868. 73-4). jula 1868. Ovaj mehanizam. nad kojom on kao pojedinac nema nikakve vlasti. sv. Želje i zahtje¬ vi pojedinca oblikuju se. Štaviše. u suprotnom slučaju on je izgubio. Letters to Dr. Kako ono onda. integrirane su preko tržišta. za¬ kon vrijednosti nastavio bi da djeluje kao slijepi mehanizam koji je izvan svjesne kontrole pojedinaca. koji je nadomjestio slobodu pojedinca. On bi nastavio da vrši priti¬ sak jednog »prirodnog zakona (Naturgesetz). Prometna vrijednost njegovih dobara odlučuje o njegovoj društvenoj sudbini. I on otkriva da prometne vrijednosti dobara što ih želi imaju unaprijed danu kvantitetu. dijeli radno vrijeme različitim tipovima proizvodnje? Pojedinac je »slobodan«. str. a upotrebne vrijednosti pojavit će se na tržištu samo onda ako je društvo voljno da posveti dio svoga radnog vremena tomu da ih proizvode.

i u tom slučaju ova masa robe predstavlja na tržištu mnogo manju količinu rada nego što je u njoj uistinu utjelovljeno94. nužne. da ljudi ulaze u proizvodni proces slobodni i jednaki. u zbilji. cit. nastaje u procesu proizvodnje (društveno-potrebno rad¬ no vrijeme. izgubljen je sav taj društveni rad. I. samo društveni rad potreban da se proizvode ta roba. već postoji samo slučajna veza između obima društvene potražnje za nekim artiklom i obi¬ ma što ga proizvodnja tog artikla predstavlja u ukupnoj proizvodnji ili količini društvenoga rada utrošenoj na taj artikl. anarhije i onemogućavanja. 220—21. Pitanje koje vodi Marxovu analizu bilo je ovo: Na koji na¬ čin kapitalističko društvo snabdijeva svoje članove upotrebnim vrijednostima. To znači da ih društvo kupuje trošeći određenu količi¬ nu radnog vremena kojim raspolaže. Istina. Društvo kupuje proizvode koje traži time što njihovoj proizvodnji posvećuje dio svog raspoloživog radnog vreme¬ na. rasipanje rada je neizbježno. taj sistem organizira samo rasipanje i nerazmjer. Međutim.. Zato je samo analiza procesa proizvodnje mogla odgovo¬ riti. Uvođenje kategorije upotrebne vrijed¬ nosti bilo je uvođenje jednog izgubljenog činioca. ili svaka određena ko¬ ličina bilo koje vrste robe sadrži. ona ne bi mogla shvatiti bitno ustrojstvo od kojega potječu ti oblici i njihova nepotpunost. zanemaruje sve smet¬ nje koje ga čine složenim. Nema. 223. jest vrijeme pro¬ izvodnje). kojom ljudi u ovom društvenom poretku održavaju svoje živote. str. na pitanje da li društvo ikada može ispuniti svo¬ ju obavezu: dati slobodu pojedincu unutar umstvene cjeline.. sv. 169. Onaj dio društva koje¬ mu podjela rada dodjeljuje zadaću da sivoj rad upotrijebi za proizvodnju traženoga artikla mora za njega dati ekvivalent drugog društvenog rada. Kapitalistički naičin proizvodnje 95 Kad Marx izjavljuje da se upotrebne vrijednosti nalaze izvan područja političke ekonomije. iako se očitavao na tržištu. 96 Vidi npr. slučaja. Jer vraćanje kategorije upotrebne vriM jednosti u središte ekonomske analize znači da se prodorno ispi¬ tuje da li i kako ekonomski proces ispunjava zbiljske potrebe po¬ jedinaca. A odgovor otkriva proces slijepe nunžosti. U marksističkoj teoriji ovaj činilac postaje oruđe koje siječe u opsljenjivačko postvarivanje robnoga svijeta. III. Ovaj metodološki postupak u skladu je sa dijalektičkim shvaćanjem. Tržište pruža korektiv i kaznu za indivdualnu slobodu. koje je ležalo u njegovom korijenu. 43). ako je ova roba pro¬ izvedena povrh društvene potražnje koja za nju u tom času vlada. Marx priznaje građanskom društvu najpovoljnije uslove. Ako bi se analiza ograničila na oblike u kojima se javlja zbilja. sv. svaki pojedini artikl. Capital. da se isključuje vanjska trgovina itd. Pokazalo se da taj zakon. Iza prometnih odnosa kapitalizma ona pokazuje aktual¬ ne ljudske odnose izvitoperene u »negativni totalitet«. zakon vrijednosti afirmira se samo ex post. Njegova vlastita analiza počinje sa prihvaćanjem i tumačenjem činjenice da se u kapitalizmu upotrebne vrijednosti javljaju samo kao »materijalna stovarišta prometne vri¬ jednosti« (op. svako odstupanje od društveno potrebnog radnog vremena znači poraz u konkurentskoj ekonom¬ skoj borbi. Marxova analiza kapitalističke proizvodnje pretpostavlja da je kapitalističko društvo aktualno emancipiralo pojedinca. 206.) pos¬ tavljaju zbilju na takav način da se »podudara sa svojim poj¬ mom«96. koju je zaokupljao jedino fenomen prometne vrijednosti. imeđutim. Razvijanje biti kapitaliz¬ ma traži da se one pojave koje bi se mogle pripisati slučajnom i nesavršenom obliku kapitalizma privremeno apstrahiraju. Apstrakcije koje leže u osnovi prvog sveska Kapitala (na primjer.. i da se taj proces kreće snagom vlastite unutrašnje logike. on najprije opisuje stanje stvari u klasičnoj političkoj ekonomiji. . to jest činioca na koji je bila zaboravila klasična politička ekonomija. Od samog početka Marxova analiza uzima kapitalističku pro¬ izvodnju kao povijesni totalitet. Marxu je njegova ana¬ liza pokazala da je zakon vrijednosti opći »oblik Uma« u opstojećem društvenom sistemu. kojima up¬ ravljaju nekontrolirani ekonomski zakoni95. i sa tog stanovišta tržišna vrijednost čitave ove mase roba izvjesne vrste pred¬ stavlja samo nužni rad. Njegova kritika zatim odbacuje ka¬ pitalistički postupak s upotrebnom vrijednošću i postavlja za cilj ekonomiju u kojoj se taj odnos potpuno ukida. Usprkos tomu. Capilal.254 UERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 255 s najvećom racionalnošću. sv. sa da ili ne. str. III. možda. str. koji je sadržan u artiklima koje on želi. Sa stanovišta pojedinca. Zakon vrijednosti bio je oblik u koje¬ mu se zajednički interes (održavanje društva) afirmirao preko pojedinačne slobode. Nesukladnost između egzistencije i biti pripada sa¬ moj srži zbilje. da se sve robe razmjenjuju prema svojim vrijednostima.

Radna snaga i sredstva za njezino ma¬ terijalno ozbiljenje postali su robom što je posjeduju razni vlas¬ nici. "" Str. Svatko je bio slobodan da razmjenjuje robu koju je posjedovao. One su bile zbiljski emancipirane. str. »Razmjena robe po sebi ne podrazumijeva nikakve druge odnose zavisnosti osim onih što proizlaze iz njezine vlastite prirode«98. 17 Hm i revolucija . Ovaj proces zbivao se u petnaestom i šesnaestom vijeku i sa općim širenjem robne proizvodnje proizveo je novo raslojavanje društva. isto tako. Ali radna snaga je osobita vrsta robe. I. Štaviše. dok radnik zbilja radi jedan puni dan. prometna vrijednost svake robe određena je potreb¬ nim radnim vremenom koje je nužno da se ona proizvode. traži dio radnog dana. Sada su se suočavale dvije glavne klase: oni koji su se okoristili prvobitnom akumulacijom i one osiromašene gomile koje su lišene svojih ranijih sredstava za život. Prva skupina provodila je tu slobodu kada je svojim bogatstvom prisvajala i iskorištavala sredstva za proizvodnju. Analiza dvojakog karaktera rada pokazala je da objektivni čini¬ lac ne stvara nikakve nove vrijednosti — vrijednost sredstava za M Str. koji dolaze na tržište slobodni od svake vanjske prinude. a jedina je razlika u tome što je jedan kupac a drugi proda¬ vač: oba su zato jednaka u očima zakona«. koji su posjedovali tlo. koja se razvijala. Marxov prikaz načina na koji nastaje višak vrijednosti mo¬ gao bi se sažeti ovako: proizvodnja robe. radne snage. Ovaj »višak vrijednosti«. slobodan od svake zavisnosti od feudalnog gospodara i cehovskih majstora. Jed" Sv. na strana prodaje drugoj svoju radnu snagu. proizvodnja počinje slobodnim ugovorom. U tom procesu pojavio se moderni radnik. koju je kupio. ostatak toga vremena se ne plaća. Kapitalist plaća prometnu vrijednost robe. slom cehovskog sistema u sukobu sa snagom trgovca i in¬ dustrijalca. radne snage. " Sv. str. tj. radnu snagu. sredstva za proizvodnju. s obim se stra¬ nama postupa kao sa jednako slobodnim vlasnicima robe. naime rad. Radnu snagu. 215—16. 216. a. Međutim. Od tada je kapitalistička proizvodnja mogla potpuno vlasti¬ tom snagom ići svojim tokom. bez ikakvog ekvivalen¬ ta. izgleda kao ozbiljenje slobode. znajući radosno da će se njihove robe razmjenji¬ vati kao jednako vrijedne. mogla snabdje¬ ti vunom. Radno vrijeme koje je potreibno za proizvodnju ove radne snage je radno vrijeme ko¬ je se troši da bi se napravilo dovoljno robe za reprodukciju radnikove egzistencije. »Vrijednost radne snage i vrijednost koju ta radna snaga stvara u procesu rada dvije su potpuno različite veličine100. Radni ugovor. Radni proces sadrži i objektivni i subjektivni činilac: s jedne strane. i treba da se interpretira u svjetlu te pojave. I. dok su gomile imale slobodu da prodaju jedino dobro koje im je bilo ostalo. U stvari Marxov prikaz proizvodnje viška vrijednosti unutrašnje je pove¬ zan s njegovom analizom dvostrukog karatkera rada. jer se on ne pojavljuje kao nezavisna roba. Osim toga. odvojen od sredstava i oruđa pomoću kojih je svoju radnu snagu mogao upotrijebiti za vllastite ciljeve97. koja se javila pod listovima »prvobitne akumulacije« kao što su: masovno tjera¬ nje seljaka sa njihove zemlje. koji se skriva iza svog konkretnog oblika. nagomilavanje velikih bogatstava pljačkom novih ko¬ lonija. 632—3. i kupuje njezinu upotrebnu vrijednost. 186. osnova kapitalističke proizvodnje. Oni »međusobno postupaju tako kao da imaju u osnovi jednaka pra¬ va. zadržava jedan elemenat slučajnosti. ako se izdvoji iz čitavog Marxovog shvaćanja rada. jedna¬ kosti i pravde. pretvaranje obradivog tla u pašnja¬ ke kako bi se industrija tkanine. materijal za rad i odgovara¬ juća sredstva proizvodnje. pada u dio kupcu. Vrijednost radne snage koja se prodaje kapitalistu nadomješta se dijelom onog vre¬ mena u kojem radnik doista radi. s druge. a mje¬ renje ovog radnog vremena izgleda kao najnepristrasniji društveni standard. ali. »Prirodna« i lična zavisnost od feudalnog društva bile su ukinute. Kupac plaća cijenu te robe. Robe se razmjenjuju slobodnom voljom svojih vlasnika. ovo izlaganje. kapitalist raspoređuje da radi kod strojeva za proiz¬ vodnju. To je jedina roba čija je upotrebna vrijednost u tome da bude »izvor ne samo vrijed¬ nosti nego i vrijednosti veće od one koju sama ima«99. dok njezin drugi dio kapitalist prisvaja bez naknane. Bio je slobo¬ dan da prodaje svoju radnu snagu onima koji su držali ta sred¬ stva i oruđa. naime svoju radnu snagu. Ništa ne dolazi u sukob sa savršenom prarvdom radnog ugovora. i da će vladati potpuna pravednost. Vrijednost što plaća kapitalist je dio aktualne vrijednosti radne snage koja se upotrebljava. stvoren apstraktnim općim radom.256 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 257 je specifično povijesni oblik robine proizvodnje. Prvobitni uslovi kapitalizma bili su ovdje nadohvat: to su slobodni najamni rad i privatna svojina sredstava robne proizvod¬ nje.

naime kapital104. Na taj način. Svaki gleda samo sebe i nitko se ne brine za ostale. Na taj način. ovog oblika slobode je njegova negacija. recimo radne snage. Ovo povećavanje vrijednosti pretvara proizvode rada u sastavne dijelove kapitala. Zahvaljujući činjenici da rad ima ovaj dvojaki oblik. Na101 11 14 Str. prepuštene (vlastitim putevima.kupnja i pro¬ daja radne snage u stvari je pravi Eden urođenih čovjeko¬ vih prava. jednakosti i prav¬ de je na taj način pravi uslov izrabljivanja. »Akumulacija se gubi u reprodukciji kapitala na planu koji progresivno raste«105. ovu slobodu. jed¬ nakost i pravdu. Samo tamo vladaju Sloboda. Svojina zato što svaki raspolaže samo s onim sto je njegovo. u isto vrijeme. Ono što podrazumijeva slobodni radni ugovor navelo je Marxa da uoči kako rad proizvodi i podržava svoje vlastito izrabljivanje. '"' Str. a ovo je. Rad¬ ni ugovor sažima u sebi. rad¬ ni ugovor nužno podrazumijeva izrabljivanje. moguće samo zato što se radna snaga u sve većoj mjeri upotrebljava za robnu proiz¬ vodnju. A Bentham zato što svaki gleda samo na sebe. Str. za zajedničko dobro i inte¬ res svih103. Dok radnik. Ovaj povijesni oblik slobode. i oni razmjenjuju ekvivalenat za ekvivalenat. Dvojaki karakter rada je. Radni ugovor. radna snaga. »Živ« rad. Drugim riječima. dobit i privatni interesi svakoga od njih. 195. a društveni oblik na¬ metnut radu je povijesni oblik života što ga je čovječanstvo sebi nametnulo. iz kojega Marx izvlači bitnu vezu između slo¬ bode i izrabljivanja. 633. rade zajedno za međusobnu korist. Jedina snaga 101 102 koja ih povezuje i dovodi u međusoban odnos je sebičnost. 230. općeg rada. samo nema vlastite vrijednosti iako je jedini izvor nove vrijednosti. za građansko društvo. Osobina očuva¬ nja vrijednosti dodavanjem nove vrijednosti izgleda kao »prirod¬ ni dar« radne snage. 231. temeljna je šema svih odnosa u građanskom društvu. Rad je način na ikoji ljudi razvijaju svoje sposobnosti i potrebe u borbi sa prirodom i poviješću. Zato rad ne proizvodi samo vlastito izrabljiva¬ nje. da bi radna snaga postala robom. u neprestanom procesu kapitalis¬ tičkog društva sloboda sama proizvodi i održava svoju suprot¬ nost. jedini je činilac koji povećava vrijed¬ nost proizvoda orada preko vrijednosti sredstava za proizvodnju. Mara sve to sažima u jednom izvanrednom odlomku: {Područje) u čijim se granicama dešava . Ako bi kapitalista potrošio svoj višak vrijednosti. nego i sredstva tqg izrabljivanja. Str. kapital traži da se višak vrijednosti opet pre¬ obrati u kapital.258 HERBERT MARCUSE ANALIZA RADNOG PROCESA 259 proizvodnju jednostavno se opet pojavljuje u proizvodu. mora biti »slo¬ bodnog« rada: pojedinac mora biti slobodan da prodaje svoju radnu snagu onome koji je slobodan i sposoban da je kupi. privatno prisvajanje radne snage neizbježno vodi izrabljiva¬ nju. ko¬ je se skriva iza njegovih konkretnih oblika. analiza je unutrašnja kritika pojedinačne slo¬ bode. siromašt¬ vo i intenzitet klasnih sukoba. Kapitalistička proizvodnja na planu ikoji progresivno ra¬ ste identična je sa razvitkom izrabljivanja u istom razmjeru. Međutim. i upravo zato što tako svi čine. Svojina i Bentnam (Bentam). uslov koji omogućuje vi¬ šak vrijednosti. Jednakost. a nestalo bi i podstreka za robnu proizvodnju. oni. ova bi prestala da mu daje bilo Ikakvu dobit. umjesto da ga ponovo uloži u proces proizvodnje. kako se ona javlja u kapitalističkom društvu i kako se raz¬ vija pari passu s razvojem kapitalizma. Rezultat proizlazi iz same prirode rada kada god radna sna¬ ga postaje robom. opet. Sloboda zato što su i kupac i proda¬ vač jedine robe. Ekonomske snage kapita¬ lizma. sa radnom snagom na djelu. zahvaljujući tome što njegov rad ima posebni svirsiishodni oblik (durch die sweckmassige Form der Arbeit). čuva i prenosi na proizvod vrijednost sredstava za proiz¬ vodnju. Ovo svojstvo apstraktnog. pa tako on. samim činom rada stvara svakog trenutka i dodatnu ili novu vrijednost«101. u skladu sa unaprijed ustanovljenim skladom stvari ili s blagoslovom neke svemudre providnosti. Jednakost zato što svaki stupa u odnos sa drugim kao sa jednostavnim vlasnikom robe. Oni ugovaraju kao slobodni či¬ nioci i sporazum do kojega dolazi samo je oblik u 'kojemu daju pravni izraz svojoj zajedničkoj volji. . dakle. Na taj način. prinuđeni na to samo vlastitom slobodom voljom. S druge strane. »koja radnika ne stoji ništa. ali je od velike koristi za kapitalista«102. stvaraju ropstvo. 636. Str. »Druga¬ čije je sa subjektivnim činiocem radnoga procesa.

Kapitalističko društvo je jedinstvo protivurječnosti. Sa svim tim negativnim crtama. kapitalističkog društva. Za Marxa. bogatstvo osiromašivanjem. str. sv. U dru¬ štvenom svijetu ova je negativnost tjerala naprijed protivurječno¬ sti klasnoga društva i na taj način ostala pokretačem društvenog procesa. III. sa stanovišta pojedinih čimbenika kao slijepi zakon vrši zakon vrijednosti ovdje svoj utjecaj i održava društvenu ravnotežu proiz¬ vodnje u vrtlogu svojih slučajnih fluktuacija«108. Slobodna utakmica pojedinaca. »Samo kao unutrašnji zakon i. Samo ustrojstvo kapitalizma je dijalektičko: svaki oblik i ustanova ekonomskog procesa rađa svoju određenu negaciju. rastući organski sastav kapitala ima tendenciju smanjavanja stope kapitalističkog profita. dok vrijednost isredstava za proizvodnju raste. Rezultati su jed¬ nako slijepi. potkopava same temelje sistema i gradi zid preko 'kojega kapitalistička proizvodnja ne može preći. koji upravlja društvenim protivurječnostima. napredak u proizvodnji sužavanjem potrošnje. Svaka pojedina činjenica i uslov bili su uvučeni u taj proces. koju dijalektičkoj metodi nameće ustrojstvo njezina predmeta. koje polagano dolaze do svoje granice. 7.. vodi čak i u idealnim uslovima do neizbježnih nesrazmjera između dviju sfera proizvodnje. 179. kapitalizam u brzom tempu razvija proizvodne snage. što dovodi do stalne hiperprodukcije107. i do po106 107 jave gubljenja do tada nepoznatih ljudsikih sposobnosti i potreba. a kapital se centralizira u još manjem krugu kapitalista. ima snagu prirodne nužnosti. Najveći razvitak proizvodnih snaga podudara se sa punim razvojem ugnjetavanja i bijede. str. Čist rezultat je povećanje »organskog sastava kapitala«. Naglasili smo da je Marxovo di¬ jalektičko shvatanje zbilje u početku bilo pokrenuto istom datošću kao i Hegelovo. Međutim. do sve¬ obuhvatne upotrebe prirodnih izvora i vlasti nad njima. Slabijega eksproprira jači u konkurentskoj borbi. 673. Za¬ htjev da se iskoristi kapital. Suprot¬ nost između obilatog bogatstva i snage nekolicine. Borba za nova tržišta sije sje¬ me neprestanog međunarodnog ratovanja. a kriza je krajnji oblik u kojemu se te protivurječnosti izražavaju. Negacija ovog društva i njegova preob¬ razba postaju jedinom perspektivom oslobođenja. Sve je teže investi¬ rati kapital tako da donosi dobit.260 HERBERT MARCUSE \IARXOVA DIJALEKTIKA 261 gomilavanje kapitala znači sve veće osiromašenje masa. kao i klasnu borbu: političke metode eksploatacije nado¬ mještaju ekonomske. Objektivni činilac raste. on napreduje. Ova promjena u tehničkom sastavu kapitala održava se u promjeni njegovog »vrijednosnog sastava«: vrijednost . s obzirom na to da se iskorištavanje radne snage. Opasnost od opadajuće profitne stope otežava konkurentsku borbu. Henrvk Grossmann. S napretkom proizvodnje povećava se količina kapita¬ la u rukama pojedinačnih kapitalista. MARX0VA DIJALEKTIKA Sada možemo pokušati sažeti osobine koje razlikuju marksi¬ stičku dijalektiku od hegelovske. proizvodnih dobara i potrošnih dobara. Možemo čak "" Capital. jedini izvor viška vrijed¬ nosti. cit. Zbiljska mogućnost opće sreće negira se na društvenim odnosima koje sam čovjek postavlja. 1026. Unutrašnje potrebe kapitala traže da se višak vrijednosti poveća povećanjem proizvodnosti rada (ra¬ cionalizacijom i intentifikacijom). Zakon vrijednosti. S druge strane. tako da se njegovo značenje moglo shvatiti tek kada bi se sagledalo u totalitetu koji mu je pripadao. Opadanje profitne stqpe. kao i za Hegela. Str. Usp. »istina« leži samo u cjelini. u »negativnom totalitetu«. »porast proletarijata«106. a ove protivurječnosti su upravo sredstva preko kojih dolazi do silnog porasta proizvodnosti rada. da se proizvodi radi same proizvod¬ nje. društveni svijet postaje negativnim totalitetom samo u procesu apstrakcije. i stalnog siro¬ maštva mase postaje sve oštrijom. Ono dobiva slobodu izrabljivanjem. Ali tehnološki napredak sma¬ njuje količinu živog rada (subjektivni činilac) koji se upotrebljava u proizvodnom procesu u razmjeru prema 'količini sredstava za proizvodnju (objektivni činilac). pretvara se u monopolističku utakmicu gigantskih poduzeća. smanjuje u razmjeru prema upotrebljenim sredstvima za proizvodnju. . op. ikoja nosi libera¬ listički pečat. naime negativnim karakterom zbilje. Ovo je slika društvenoga poretka koji napreduje preko razvitka svojih unutrašnjih protivurječnosti. Saželili smo samo neke odlučujuće zaključke Marxove ana¬ lize zakona kapitalizma. Ipak.radne snage se smanjuje. dok se subjeiktivni činilac smanjuje. koje je svojstveno kapitalis¬ tičkom mehanizmu. i dalje.

izvršava se us¬ postavljanjem novog poretka stvari.definiciju' predmeta«. a može postati pozitivno samo ako se oslobode mogućnosti koje su u njemu. u kojemu je povijest nalazila svoj uzor u metafizičkom procesu bitka. a ta razlika ukazuje na odlučujuću razliku između Hegelove i Marxove dijalektike. 62. Totalitet prema kojemu smjera marksistička dijalektika je totalitet klasnog društva. U napretku klas¬ nog društva ova reprodukcija poprima različite oblike na raznim razinama njegova razvitka. na primjer čaša vode.262 HERBERT MARCUSE MARXOVA DIJALEKTIKA 263 kazati da je apstrahiranje djelo samog kapitalizma i da marksis¬ tička metoda samo slijedi taj proces. Svaka se činjeni¬ ca može podvrći dijalektičkoj analizi samo utoliko što je svaka činjenica pod utjecajam antagonizma društvenog procesa. Za Hegela. cit. spekulativni izraz povijesnog kreta¬ nja«110. nije carstvo izdvojeno od povijesne zbiljnosti niti područje ideja koje vječno važe. Dijalektički totalitet opet uključuje prirodu. . Dato stanje stvari je negativno. str. kao i njegova negacija. korak po 'korak. prometna vrijednost. Lenjin kaže da »či¬ tava ljudska praksa mora ući u . u kojemu pojedinačni rad vri¬ jedi samo toliko koliko društveno potrebnog radnog vremena predstavlja. istina leži samo u negativnom totalitetu. Povijesni karakter Marxove dijalektike obuhvaća vladajući negativitet i njegovu negaciju. i time dobiva samo »apstraktni. »Novo« stanje je istina staroga. 152—3. bitka-kao-takvog. logički. Marx kritizira Hegelovu dijalektiku zato što dijalektičko kretanje uopćava u kretanje čitavog bitka. pa se vraća od njih potpuno razvije¬ nom sadržaju kapitalizma (tendencijama u ustrojstvu kapitalistič¬ kog svijeta koje vode njegovom uništenju). Istina. odvo¬ jio dijalektiku od ove ontološke osnove. Ona. doduše premašuje datu povijesnu zbilju. konkretan su događaj unutar istog totaliteta. udaljiti od tih apstraktnih odnosa kako bi stigla do njihovog zbiljskog sadržaja. od kojeg se one ne mogu izo¬ lirati. Na taj način. nezavisna predmetnost čaše vode na taj se način izgubila. totalitet je bio totalitet uma. nadnica). ona postaje društvenim uslovom koji je povezan s jednim posebnim povijes¬ nim oblikom društva.. i 109 Selecteđ Works (Izabrana djela). Štaviše. obuhvaćene čovjekovom povijesnom djelatnošću. Negativno stanje. marksistička teorija prvo obrađuje apstraktne odnose koji određuju robni svijet (kao što su roba. kretanje što ga je Hegel tako apstraktno izrazio. zatim. Ali i sve takve analize vodile bi u ustrojstvo društvenopovijesnog procesa i pokazale bi da on sudjeluje kao sastavni dio u činjeni¬ cama koje se analiziraju. Dijalektika uzima činjenice kao elemen¬ te određenog povijesnog totaliteta. op. kao i za Hegela. IX. New York. dijalektička metoda postala je samom svojom prirodom povijesna metoda. kao u poznatom Lenjinovom razmatranju109. U njegovom djelu negativnost Zbilje postaje povijesnim uslovom koji se ne može hipostazirati kao neko metafizičko stanje. koji će birati cjelinu opstojećeg negativnog stanja. U skladu s tim. zatvoren ontološki sistem. i dalje. i u kojemu se odnosi između ljudi javljaju kao od¬ nosi između stvari (roba). a njegova kritička analiza mora najprije slijediti apstrakcije koje taj svijet sačinjavaju. negacija negacije. iz konkretne ljudske djelatnosti i pot¬ reba i postiže integraciju pojedinačnih djelatnosti i potreba samo u kompleksu apstraktnih odnosa. novac. Misleći na svoj primjer sa čašom vode. pa se. koji je u konačnoj liniji identičan sa umstvenim sistemom povijesti. Internatio¬ nal Publishers. Rekli smo da za Marxa. Međutim. ili napuštanje laž¬ ne konkretnosti kako bi se magla povratiti istinska konkretnost. koje se može podjednako primijeniti na svaki sadržaj. Ova ekonomija povlači se. Hegelov dijalektički proces bio je opći ontološki proces. Marksistička dijalektika je povijesna metoda u još jednom smislu: ona se bavi posebnim stupnjem povijesnog procesa. ali samo utoliko ukoliko ova ulazi u povijesni proces društvene reprodukcije i ukoliko ga uslovljava. Drugim riječima. Marxova je analiza pokazala da je kapitalistička ekonomija izgrađena i održavana nepresta¬ nim svođenjem konkretnog rada na apstraktni. Marx je. a <negativitet koji leži u osnovi njegovih protivurječnosti i oblikuje svaki njegov sadržaj je negativitet klasnih odnosa. Svijet robe je »'krivotvoren« i »mistifi¬ ciran« svijet. Ovo posljednje. a ove forme su okvir svih dijalektičkih pojmova. Tako je drugi korak apstrakcija iz apstrakcije. Tačno je da se svaka činjenica može podvrći dijalektičkoj analizi. Dijalektičko načelo nije općenito načelo. Negativitet i njegova nega¬ cija dvije su različite faze istog povijesnog procesa. 1934. 110 »Okonomisch-philosophische Manuskripte«. sv. ali samo utoliko što sa jednog povijesnog stupnja prelazi na drugi. Na taj način. ali ta istina ne razvija se postojano i automatski iz ranijeg slanja. totalitet u kojemu se kreće marksistička teorija drugačiji je od onog u Hegelovoj filozofiji. ono se može osloboditi samo autonomnim činom ljudi. ukrat¬ ko. str. naprotiv.

Istina je da je Mara pretpostavljao da isti mehanizmi koji stvaraju koncentraciju i centralizaciju kapita¬ la proizvode također »socijalizaciju rada«. Revolucija doista zavisi od toialiteta objektivnih uslova.. ustrojstvo povijesnog kretanja. ona zahtijeva izvjesnu postignutu razinu materijalne i inte¬ lektualne kulture. svoju vlastitu negaciju«. . str. a negativitet i protivu¬ rječnost neće nestati. koja ima na umu socijalistički cilj i ako se upravljaju prema njoj. Dijalektički zakoni su nužni zakoni. borba sa »carstvom nužnosti« nastavit će sa čovjekovim pralazom na stupanj njegove »aktualne povijesti«. ali su i dalje spoznaja »prirodnih« zakona. Doduše. Ipak. različiti oblici klasnoga društva nužno umiru zbog svojih unutrašnjih protivurječnosti. op. Ibid. samo-svjesnu i organiziranu radničku klasu u međunarodnim razmjerima. 153. Međutim. karakterizira. 837. anta¬ gonizmi koji pojačavaju taj negativitet i 'kasnije ga ukidaju su antagonizmi klasnoga društva. društveni procesi više nisu pod vlašću slijepih prirodnih zakona. s neizbježnošću jednog prirodnog zakona. tvrdilo da slična nužnost važi za preobrazbu u socijalizam. Marksistička je dijalektika zato još uvijek povezana sa prethistorijskom fazom. Ne može biti slijepe nužnosti u tendencijama koje završavaju u slobodnom i samosvjesnom društvu. Dijalektički zakoni su razvijena spozna¬ ja »prirodnih« zakona društva. Kada je kapitalizam negiran. ka povijesti besklasnog društva promijeniti čitavo. To je upravo ono po čemu se priroda novoga razlikuje od starog. m Pojam koji Maraovu dijalektiku nedvosmisleno povezuje sa povejesnošću klasnoga društva je pojam nužnosti. Kada jednom čovječanstvo postane svjesnim subjektom svoga razvitka. ali samo u tom smis¬ lu da je nužan pun razvitak pojedinca. »Kapitalistička proiz¬ vodnja rađa. Zakoni kapitaliz¬ ma djeluju »gvozdenom nužnošću prema neizbježnim rezultatima«.. Dijalektička ana¬ liza društvene zbilje preko njezinih unutrašnjih protivurječnosti i njihovog razrješenja pokazuje kako ovu zbilju savladavaju ob¬ jektivni mehanizmi koji djeluju s nužnošću »prirodnih« (fizičkih) zakona — jedino tako može protivurječnost biti konačna snaga koja održava društvo u pokretu. svojinu koja se osniva »na kooperaciji i zajedničkom posjedovanju zemlje i sredstava za proizvodnju«112. koju M a r x naziva njegovom prethistorijom. Novo društveno sjedinje¬ nje pojedinaca također je nužno. Entstehungsgeschichte čovječanstva. povijest je klasnoga dru¬ štva. ali čak u fazama koje prethode revoluciji dje¬ luje neka umstvena spontanost koja će nadahnjivati postrevolucio narne faze. naime »povijest njegova sazri¬ jevanja« (Entstehungeschichtem. sv. zapravo. Negativitet kojim počinje marksistička dijalektika je negativitet koji obilježava ljudsko opstojanje u klasnom društvu. Ozbiljenje slobode i sreće čini neop¬ hodnim da se uspostavi poredak u kojemu će udruženi pojedinci određivati organizaciju svojega života. Međutim ova nužnost ne važi za pozitivnu preobrazbu kapitalističkog društva. kada društvo postane slobodnim sub¬ jektom te borbe. cit. Naglasili smo već da se osobine budućega društva odražavaju u tekućim opstojećim sna¬ gama koje ga tjeraju prema njegovom ozbiljenju. Marxova dijalektička metoda još uvijek održava vlast slije¬ pih ekonomskih snaga nad povijesnim tokom. logički oblik pret¬ historijskog razvoja. Marxovo razlikovanje povijesti ovoga sazrijevanja od »aktualne povijesti« čovječanstva znači og¬ raničavanje dijalektike. str. Negacija kapitalizma počinje unutar sa¬ mog kapitalizma. Hegelova dijalektika daje apstraktni. ali samo u tom smislu da je nužno složiti se raspoloživim proizvodnim snagama za opće zado¬ voljstvo svih pojedinaca. marksistička dijalektika zbiljsko konkretno kretanje. Prelaz od neizbježne smrti kapitalizma ka socijalizmu je nužan. samo jednu po¬ sebnu fazu u čovjekovoj povijesti. njegova se povijest neće više moći ocrtati u oblicima koji pripa¬ daju prethistorijskoj fazi.264 HERBERT MARCUSE MARXOVA DIJALEKTIKA 265 koje je smatrao općenitim. I. Kretanje je u sebi dijalektičko utoliko što njime još ne upravlja samo-svjesna djelatnost slobod¬ no udruženih pojedinaca. Usprkos tomu. i zato korak prema njihovom po¬ ništavanju. S toga razloga ne smiju se dijalektičko ustrojstvo prethistorije nametnuti budućoj povijesti čovječanstva. kaže Marx. ona će se voditi u sasvim drugačijim oblicima. U samoj je biti marksističke dija¬ lektike to što ona podrazumijeva da će se sa prelazom od pret¬ historije. koju predstavlja klasno društvo. čovjekova aktualna povijest počet će kada ovo društvo bude ukinuto. ovo postaju revolucionarni uslovi samo ako se iskorištavaju sa svjes¬ nom djelatnošću. na temelju neizbježne nužnosti koja vlada raz¬ vitkom kapitalizma. oštru klasnu borbu. naime. Ni najmanja prirodna nužnost ili automatCapital. značilo bi izvitoperiti čitavo značenje marksističke teorije kada bi se.

Međutim. Znanost se ili nasilno dovodila »u službu kapita¬ la«117 ili se srozavala na položaj dokoličarske razonode koja je da¬ leko od svake brige za aktuelne borbe čovječanstva. Kada je um određen racionalnim društvenim odnosima. postao je pravim carstvom istine. naime sama revolucionarna klasa115. I. H. očišćen od empirijskih slučajnosti. str. 1891. Re¬ volucija traži zrelost mnogih snaga. naime za ži¬ vot klasnog društva. Odvajanjem teorije od prakse filozofija je postala utočištem istinske teorije. engl.115 York. Marxova teorija. Načelo historijskog materijalizma vodi vlastitoj samo-negaciji.266 HERBERT MARCUSE MARXOVA DIJALEKTIKA 267 ska neizbježnost ne jamče za preilaz od kapitalizma ka socija¬ lizmu. str. Istina je da historijski materijalizam uključuje u sebi. svjesne djelatnosti i slijepih meha¬ nizama. religija. Svijest koja je uhvaćena u ove odnose i nadvladana njima nužno postaje ideološka. svijest ljudi i dalje će biti određena materijalnim procesima koji reproduciraju njihovo društvo. psihologiju ili sociologiju. Planiranje. podrazumijevala je mogućnost takvoga planiranja u kaipitalizmu.. Mogućnost racionalnog planiranja u kapitalizmu ne sma¬ njuje. nezavisnog entiteta. naravno. Prirodna nužnost društvenih zakona. 1938. Ovo se može spriječiti samo slobodnom akcijom. . str. Marksistička ekonomija ne ostavlja mjesta za neku nezavis¬ nu filozofiju. Naravno. Odnosi proizvodnje 'koji sužavaju i izvitoperuju covjekove magućnosti nužno određuju njegovu svijest. apstrakcija što se javljaju na temelju promatranja povijesnog razvitka ljudi«116. upra¬ vo zato što društvo nije slobodan i svjestan subjekt. njezino mjesto može zauzeti sažetak najopćenitijih rezultata. Ali taj proces mogao bi dovesti do dugačkog perioda barbarstva. 272—81. Radni proces.. Chicago 1910. prev. filozofija kao nezavisna grana djelatnosti gubi medij svoga opstajanja. sv. kao "* The German Ideology. »Čisti um«. prestaje slijepa zavisnost svijesti od društvenih odnosa. oni će poprimati oblik objektivnog. koji potkazuje da je od temeljne važnosti za marksističku analizu kapitalizma i njegova postanka. Ouelch. važenje temeljnih zakona koje je M a r x otkrio u tom sistemu — sistemu je suđeno da umre zahvaljujući tim za¬ konima. meta¬ fizika — sve ostale ideologije i oblici svijesti koji im odgovaraju više ne zadržavaju privid nezavisnosti. Ova pitanja. dok se filo¬ zofija prihvaćala toga da u mediju apstraktnog mišljenja čuva rješenja čovjekovog problema potreba. Ali kada su ti materijalni procesi učinjeni racionalnima i kada su postali svjes¬ nim djelom ljudi. kada se odnose na izmjenu redovitosti i slučaja. U najboljem slučaju. Socijalistička sloboda obuhvaća obje strane odnosa između svijesti i društvenog opstojanja. 190. on je određen samim sobom. nije isključivo crta socijalističkog društva114. III. sv. a ekonomska analiza koja razbija kapitalističku kamuflažu i probija se kroz »postvarenje« doći će do razine tla koje je zajedničko svim teorijama i čitavoj praksi ovog društva. 14—15. straha i želja. čak i onda kada ljudi počnu upravljati društvenim odnosima na taikav način da Ibid. Marksistička je teorija samom svojom prirodom potpuna i integrirajuća teorija društva. New The Poverty of Philosophv (Bijeda filozofije). Sam kapitalizam proširio je u priličnoj mjeri doseg i snagu umstvene prakse. determinističko načelo da je svijest uvjetovana društvenim opstojanjem. područje je na kojemu u kapitalističkome društvu djeluju različiti ogranci teorije i prakse. Kapitalizam je na izvjesnim područjima podvrgnut poli¬ tičkim i administrativnim propisima širokih razmjera. nastojali smo pokazati da nužna zavisnost koju to načelo proglašava vrijedi za »pretpovijesni« život. Critique of the Gotha Program (Kritika Gotskog programa). koje je izložio Mara. Pred kraj zaključka svoje Kritike čistog uma Kant postavlja tri pitanja koja se najživotnije tiču ljudskoga uma: »Kako mogu znati? Što da radim? Čemu se mogu nadati?«. str. Kada se opisuje Zbilja. Ozbiljenje slobode i uma traži slobodnu umstvenost onih koji ga postižu. »Etičnost. nespojiva je sa fatalističkim determi¬ nizmom. ali najveća između njih je subjektivna snaga. Zato razumjeti radni proces u isto vrijeme znači razumjeti izvor razdvajanja teorije od prakse i elemenat koji ponovno uspostavlja njihovu međusobnu vezu. na primjer. Dokle je god čovjek nesposoban da zavlada tim odnosima i da ih upotrijebi za zadovoljavanje potreba i želja cjeline. Ekonomski proces kapitallizma vrši nad čitavom teorijom i čitavom praksom totalitaran utjecaj. dakle. Nasuprot »(prirodnim zakonima« koji pokreću kapitalizam djeluju tendencije druge vrste koje usporavaju uči¬ nak nužnih procesa i time produžuju život 'kapitalističkoga po¬ retka113. 397. 13 1 14 1 ovi najbolje pridonose slobodnom razvitku svih. 117 Capital.

a Scheliling je godine 1841. Teorija je pokazala tendencije koje idu ka postizanju umstvenog životnog poretka. j jednom zauvijek odvaja dijalektičku teoriju od kasnijih oblika pozitivizma i relativizma. Prema Marxu. i 1837. Ovaj apsolutizam istine upotpunjuje filozofsko nasljedstvo marksističke teorije. eks¬ ploatacija) nisu slične sociološkim činjenicama. Comteov (Kont) Cours de philosophie positive objavljen je između go¬ dine 1830. zločin. višak vrijednosti. pomjeranja u stanovištu i poslovni ciklusi. Nije li Schelling bio eksponent metafizike u njezinom najtanscendentnijem obliku. koja je pružila nekoliko osnovnih pojmova za Stahlovu doktrinu? Međutim. njezinu zaokupljenost bitnim čovjekovim mogućnostima usred ne¬ stašica u zbilji. Ima samo jedna istina i jedna praksa koja je sposobna da je ozbilji. is¬ pravna teorija je svijest o praksi koja teži za . Nasuprot tomu. Materijalna povezanost njegove teorije s određenim povijes¬ nim oblikom prakse negirala je ne samo filozofiju nego i socio¬ logiju. Marxov pojam istine daleko je od relativizma. na kojima je radio još od godme 1827. II TEMELJI POZITIVIZMA I RAZVOJ SOCIOLOGIJE 1. ali može izgledati apsurdno da se Schellingova i Stahlova pozitivna filozofija dovede u odnos sa tim pokretom. Praksa slijedi istinu. i 1842. nije mogla doprijeti do njihova aktualnog opstojanja. ili nake znanosti koja se bavi opisivanjem i organiziranjem ob¬ jektivnih pojmova. Oni će izgledati kao činjenice samo teoriji koja ih uzima s tim da predviđa i njihovu negaciju. Schellingova filozofija teži ika onome što je istinski aktualno i opstojeće. te nije mogla dati zbiljskoga zna¬ nja.268 HERBERT MARCUSE i nastojanja da se riješe. i na temelju toga tvrdi za sebe da . uistinu obuhvaćaju samu srž filozofije. a ne obratno. fetišizam robnoga svijeta. u Schellingovoj Philo¬ sophie de Offenbarung (Filozofija objavljenja) nalazimo mišljenje da tradicionalna metafizika. Hegel je svoju filozofijsku zaokupljenost stavio u povijesni kontekst svoga vremena. Teorija u svakom trenutku prati praksu.mijenjanjem svijeta. s obzirom na to da se bavila samo pojmom stvari i njihovom čistom biti. tako da je postalo očevidno da se Kantova pitanja tiču aktualnog povijesnog procesa. Konkretni uslovi za ozbiljenje istine mo¬ gu biti različiti. POZITIVNA I NEGATIVNA FILOZOFIJA U desetljeću koje je slijedilo iza Hegelove smrti evropska je misao ušla u eru »pozitivizma«. Čovjekova spoznaja. kao što su rasta¬ ve braka. i nije li Stahl izložio jednu religioznu teoriju drža¬ ve? Istina. Ne može biti sumnje o Comteovom doprinosu pozitivizmu (sam Comte je izveo pozitivističku metodu iz temelja pozitivne fi¬ lozofije). a teorija ostaje njezinim konačnim čuvarom. ali kakvog posla sa pozitivizmom ima Schelingova fi¬ lozofija mitologije i objavljenja. analizira situaciju koja se mijenja i prema njoj formulira svoje pojmove. Stahl se priznaje za predstavnika pozitivizma u filozo¬ fiji prava. Konačni cilj nove društvene prakse formuliran je: ukidanje rada. Stahlova (Štal) pozitivna filozofija države izme¬ đu 1830. poprimivši oblik koji je bio sas¬ vim drugačiji od onoga što ga je uzeo kasniji pozitivizam. Mara je išao za tim da pokaže konkretne snage i tendencije koje su sprečavale i one koje su olakšale taj ciij. ali istina ostaje ista. iskorištavanje podruštvljenih sredstava proizvod¬ nje za slobodni razvoj svih pojedinaca. Te¬ meljni odnosi marksističkih kategorija nisu nadohvat sociologije. djelatnost i nada upućivali su se u pravcu uspostavlja¬ nja umstvenog društva. Ostalo je zadaća čovjeko¬ ve vlastite oslobođene djelatnosti. Taj pozitivizam objavio je sebe kao sistem pozitivne filozofije. počeo svoja berlinska predavanja o positive philosophie. uvjete da se to stvori i početne korake koje treba učiniti. Teorija će sačuvati istinu čak ako revolucio¬ narna praksa skrene sa svog pravog puta. Društvene činjenice koje je Marx analizirao (na primjer otuđenje rada. Međutim.

U hegelovskoj dijalektici vidio se prototip svih rušilačkih negacija daloga. protiv nasljedstva Descartesa i prosvjetiteljstva. da su »pozitivistička škola u Francuskoj« i Schellingova pozitivistička filozofija. Završio je izjavom da će velika zadaća njemačke filozofije biti da prevlada apriorističku metafiziku pomoću »pozitivnog sistema«. U Njemačkoj je borba bila usmjerena protiv Hegelovog sistema. u Sozialistische Aufsatzc (Socijalističke studije). Hagelova izjava da je zbiljsko umstveno shvatila se tako kao da znači da samo umstveno jest zbiljsko. Comte je usmjeren prema fizičkoj znanosti i nužnim za¬ konima koji vladaju svim što je zbiljsko. koji se ne može izvesti iz tih oblika. Constantin Frantz. zahvaljujući svojoj pojmovnoj opremi. Zbog svojih kritičkih ten¬ dencija hegelovski sistem je označen kao »negativna filozofija«. oružje nje¬ zinog uništenja. dok je Stahl. 2 3 Schelling. Scheling je od Friedricha Wilhelma IV dobio hitan nalog da »razori zmajsko sjetne« hegelovstva. 1861. On postavlja pitanje nije li racionalistička meta¬ fizika čisto »negativna« filozofija i da li. pri zaključku svojih predavanja o povijesti moderne filozofije. jedan od vodećih njemačkih konzervativnih političkih filozofa. Stuttgart. ona sadrži »načelo revolucije« (reče Stahl). odbijala je svalku iracionalnu i nerazumnu zbilju. Cothen. Schelling se prihvatio toga da oprav¬ da naglasak na iskustvu. sv. Pozitivna filozofija bila je svjesna reakcija protiv kritičkih i rušilačkih tendencija francuskog i njemačkog racionalizma. usmjerene prema istomu cilju« (Scheiling's positive Philosophie. kaže Hagelova kritika. III. dio III.. Ipak. dok Schelling naglašava da se »isku¬ stvo« ne ograničava na činjenice izvanjskog i unutarnjeg zamjećivanja. Za Comtea su »pozi¬ tivi« činjenice promatranja. reakcija koja je bila osobito oštra u Njemačkoj. svakako. sv. Sammtliche Werke. 198. posta¬ ju smrtni oblici unutar obuhvatnoga sistema koji vodi dalje od njih. Uslijed toga. Ona prestaje kod njihovih »logičkih oblika« i nikada ne dolazi do njihovog a'ktualnog sadržaja. 83. nakon što je Kant srušio tu metafiziku. »Gegenwartige Krisis der deutschen Philosophie« (Suvremena kriza njemačke filozofije). Njezini savremenici shvatili su da načela što ih je Hegel progla¬ sio u svojoj filozofiji vode »kritici svačega za što se do sada smatralo da je objektivna istina«4. 1841. X. sv. jer u njoj svaki neposredno dati oblik prelazi u svoju suprotnost. daleko od toga da bi opravdavala državu u konkretnom obliku koji je poprimila. str. Ovo vodi do primjedbe najtemeljnije od svih. odsjek I. str. dok Schilling nastoji izložiti »filozofiju slobode« i drži da je slobodna stvaralačka dje¬ latnost konačna činjenica iskustva. naprotiv. Kritičari su kazaili da ova vrsta filozofije odriče datosti dostojanstvo zbilje. 11. 1 sv. godine 1827. godine 1840. i branio je taj empirizam od njegovih njemačkih protiv¬ nika. Išao je tako daleko da je izjavio da »kada bismo samo mog¬ li birati između empirizma i ugnjetačkog apriorizma (Denknotwendigkeiten) jednog krajnjeg racionalizma. priznao je već godine 1880. ali je nesposobna da spozna njihove oblike. u obje filozofije ima jedna zajednička tendencija za suprotstavljanjem vlasti apriorizma i za uspostavljanjem autorite¬ ta iskustva3. Stuttgart. jako se razlikuje od Comteove. Osim toga. »negira« stvari kakve jesu. koji će filozofiju konačno pretvoriti u istinsku »znanost iskustva«. kada se vide u svjetlu uma. Moses Hess. Činjenice koje sačinjavaju dato stanje stvari. Berlin. Tvrdilo se da negativna filozofija pokušava da dođe do mogućnosti stva¬ ri. negativna filozofija niti može objasniti niti opravdati stvari kak¬ ve jesu. 1921. Pozitivna filozofija izvršila je svoj protuudarac protiv kri¬ tičkog racionalizma na dvije fronte. 1880. U Hegelovom pokušaju da zbilju mjeri prema standardima autonomnog uma reakcija je osjetila izazov opstojećem poretku. Comte se borio protiv fran¬ cuskog oblika negativne filozofije. 9. 4 . U svojim temeljnim vidovima Schellingova pozitivna filozofi¬ ja. slobodnu i nezavisnu od pređašnje filozo¬ fije«1. drugi antihegelovac. Unutar te situacije pozitivna filozofija se ponu¬ dila kao adekvatni ideološki spasilac. odsjek 2. »u izvjes¬ nom smislu. 277). naime da negativna filozofija. Njemački politički vođe jasno su shvatili da Hegelova filozofija.270 HERBERT MARCUSE POZITIVNA I NEGATIVNA FILOZOFIJA 271 je »pozitivna«. usprkos ovim bitnim razlikama. Njegova je filozofija »negirala« — naime. što su ga stavljali britanski i francuski filozofi. Ibid. »pozitivno ne bi sada trebalo da se organizira u svoju vlastitu znanost. postao filozofskim zagovaračem pruske monarhije. nijedan slobodni duh ne bi oklijevao da se odluči za empirizam«2. 1858. sadrži. Ova zajednička tendencija najbolje se može shvatiti alko se promotri protiv čega je bila usmjerena nova pozitivna filozofija. i dolazi do svog istinskog sadržaja samo na taj način.

Saint-Simon i Fourier (Furije) usredotočili su svoje teoretske razrade na totalitet tih uslova i na taj način učinili društvo. oso¬ bito u prirodnim znanostima. sv. Sve te nauke težile su kritici vladajućih društvenih oblika. a na političku filozofiju utjecala je samo time što je poslu¬ žila Stahlu. Stuttgart. iako su u svojim počecima sebe dovodili u vezu sa po¬ zitivističkom pozicijom. u krajnjoj liniji. Između pozitivističkih i kritičkih struja postajala je. ne bi mogli provjeriti promatranjem. Com¬ te je izričito izjavio da termin »pozitivan«. i dalje. Proudhon (Prudon) je na društvo gledao kao na sustav protivurječnosti. nasuprot tomu. uz njihovu zajedničku borbu protiv metafizičkog apriorizma. s obzirom na to da nije od značaja za razvoj društve¬ ne misli. Od godine 1821. Pozitivna filozofija imala je da prevlada negativnu filozofiju u njezinoj cjelosti. Ovako izraženi politič¬ ki ciljevi povezuju pozitivnu filozofiju sa doktrinama francuske kontrarevolucije: Comte je bio pod utjecajem De Maistrea (De Metr). karika u obliku sistematskog pokušaja da se načelo klasne Mara. podrazumijeva odgajanje ljudi da zauzmu pozitivan stav prema vladajućem stanju stvari. Sismondi je zaključio da su ekonomski antagonizmi kapitalizma zakoni ustrojstva modernoga društva. Pozitivističko protivljenje načelu da se i činjenice iskustva moraju opravdati pred palačom uma spriječilo je. Theorien uber den Mehrwert. trebalo je da ona poučava ljude da gledaju i proučavaju činjenice svojega svijeta kao neutralne predmete ko¬ jima upravljaju zakoni općenitog važenja. a pod vidom objek¬ tivne nužnosti. moramo. Ovo je tačka u kojoj veza između pozitivne filozofije i pozitivizma (u modernom smislu riječi) postaje jasna. Pozitivistički napad na transcenden¬ talnu filozofiju se pojačao uslijed krupnih koraka što su ih ove znanosti učinile u prvoj polovici prošloga vijeka. a umova¬ nje je trebalo usmjeriti prema prihvaćanju datoga. u modernom smislu riječi. Moderna društvena teorija dobila je u toku devetnaestoga vijeka svoj najveći zamah od pozitivizma. ukratko razmotriti onu struju društvene teori¬ je koju predstavljaju takozvani rani francuski socijalisti. Prije nago što nastavimo ovaj tok analize. 1921. među¬ tim. Ova tendencija postala je osobito važna u društvenoj i političkoj filozofiji. i da činjenicama vrati dostojanstvo pozitivnog. naime. Pod utjecajem novog znanstvenog mentaliteta pozitivizam je za sebe mogao tvr¬ diti da je filozofska integracija ljudskoga znanja. Ovi mislioci su vidjeli u društvenim i ekonomskim uslovima zbiljsku osnovu povijesnog procesa. koji su imali drugačije korijene nego pozitivisti i koji su vodili u drugom smjeru. Takva kritika više nije imala svoga mjesta u znanosti. Rani francuski socijalisti našli su odlučujuće motive za svoju nauku u klasnim sukobima koji su uslovljavali povijest poslije francuske revolucije. niz engleskih pisaca dovodio je svoje analize kapitalizma dotle da su u klasnim borbama vidjeli pokretački stroj društvenog razvoja6. da se ti »podaci« interpretiraju u vidu obuhvatne kritike same da¬ tosti. a njihovi temeljni pojmovi služili su kao oruđe preobražavanja. a Stahl Burikea (Berk). Njihova je za¬ jednička crta. proletarijat se počeo konsolidira¬ ti. Trebalo je sačuvati nezavisnost činjetnica. osjećala su se prva socijalistička gibanja. kojim je označio svo¬ ju filozofiju. Vidjet ćemo da su Comte i Stahl ovu implikaciju svoga djela odlučno naglašavali. svim što opstoji i što pokazuje snagu da istraje u iskustvu. pozitivna filozofija proučavala je društvene zbiljnosti prema uzoru prirode. str. Hegel je državu i društvo smatrao povijesnim djelom čovjeka i interpretirao ih pod vidom slobode. Na taj način. međutim. 281. što smo ga upravo u'kratko iznijeli5. Na koncu je pozitivna filozofija olakšala kapitulaciju mišljenja pred 5 U daljem razmatranju ostavljamo po strani Schellingovu pozi¬ tivnu filozofiju. a ne učvršćivanja ili opravdavanja datog poretka. III. — do integracije je trebailo doći pomoću općeg primjenjivanja znanstvene metode i isključivanja svih ciljeva ko¬ ji se. da ukine svako podređivanje zbilje transcendentalno¬ me umu. orijentacija mišljenja prema činjenicama i uzdizanje iskustva do dostojanstva konačnog autoriteta u znanju. pozitivna filozofija težila je za tim da se suprotstavi kritičkome procesu koji se podrazumijeva u filozofskom »negiranju« datoga.272 HERBERT MARCUSE POZITIVNA I NEGATIVNA FILOZOFIJA 273 Povijest posthegelovske misli obilježena je dvojakim istupom pozitivne filozofije. Sociologija je potekla iz tog pozitivizma i pod njegovim se utjecajem razvila u nezavisnu empiričku znanost. međutim. Pozitivna filozofija imala je afirmirati opstojeći poredak nasuprot onima koji su isticali potrebu da se on »negira«. Osim toga. — kao što je to kazao Comte. Pozitivistička metoda sigurno je razorila mnoge teološke i metafizičke iluzije i podržavala napredovanje slobodne misli. Industrija je brzo napredovala. 18 Um i revolucija 6 . predmetom na koji je njihova teorija djelovala.

ur. Opet kao Hegel. Vlada je zlo koje je nužno radi toga da bi se izašlo na kraj s opasnošću od anarhije i revolucije.. cit. »Umjesto da završe u dokoličarskom razmišljanju od¬ vojenom od prakse. sv. nauka von Steina nije tako daleka od društvene teorije pozitivne filozofije. koji sa sobom donosi garanciju da može ispuniti sve ljudske mogućnosti. str. dok je društvo prirodni sjedinjavatelj. koju provode pojedinci koji su izravno povezani jedni sa drugima. kao i Hegel. trebalo je sa¬ mo da filozofija i društvena teorija razumiju i organiziraju činje¬ nice. do naših dana. Ibid. i jedini izvor svega bogatstva i blagostanja. Istina se mogla izvesti iz činjenica i jedino iz njih. Enfantin. Proces toga uočavanja je eko¬ nomski. Ibid.. Novi industrijski poredak bio je. on je ovaj stupanj opisao prvenstveno sa stanovi¬ šta ekonomije. a društvo fikcija«2. Tako je Saint-Simon postao utemeljiteljem modernog pozitivizma5. vidi Weill. Na taj na¬ čin je neutralizirana snaga dijalektike i učinjena dijelom socio¬ loškog sistema u kojemu su društveni antagonizmi samo sred¬ stvo za uspostavljanje društvenoga sklada. Saint-Simon je bio uvjeren da ovaj novi poredalk sadrži pomirenje ideje i zbilje. napisano 1813. Ljudske mogućnosti više se ne tiču teorije odvojeno Oeuvres de Saint-Simon (Djela Saint-Simona). Ovo je polazna tačka kao i cilj svih naših nasto¬ janja«3. On je društvene antagonizme shvaćao u dijalektičkom smislu — klasna borba je negativno načelo po kojemu se društvo kreće od jednog povijesnog oblika do drugoga. Djelo von Steina (fon Štajn) Geschichte der sozialen Bewegung in Frankreich von 1789. sv. SAINT-SIMON Saint-Simon počinje. Zatim ćemo se posvetiti analizi dvaju najutjecajnijih spisa pozitivističke društvene škole: Comteove Sociologije i Stahlove Filozofije prava. Nije bilo potrebno poći dalje od datoga. i dalje. Industrija je jedini garantitor njegovog opstojanja. Von Stein je sebe smatrao ortodoksnim hegelovcem. 13. Saint-Simon et SOM' oeuvre (Saint-Simon i njegovo djelo). pa je trebalo da klasni sukobi vode ka društvenom redu i napretku na sve višim razina¬ ma. naime do toga da stvaraju društvenu sreću. 1894. str. Drugim riječima. Svoje razmatranje razvoja posthegelovske društvene misli po¬ čet ćemo kratkim pregledom glavnih tendencija u Saint-Simonovom djelu i u kritičkoj društvenoj teoriji koja se razvijala u Francuskoj. Pariz. Napredak ekonomskih uslova zahtjeva da filozofija pređe u društvenu teoriju. . 1850) predstavljalo je taj pokušaj. koji Hegelova dijalektička shvaćanja pomiruje sa sistemom pozitivne filo¬ zofije. Ali on je ove tendencije tumačio kao općenite sociološke zakone. 1868. Nova era je era industrijalizma. pozitivan i predstavljao afirmaciju i plod svega ljudskog nastojanja za sretnim i obilatim životom. Pojedinci su oslobođeni zato da bi mogli raditi. Na koncu. 1 od prakse. te završiti studijom von Steina. industrijski proces za njega kao da je jedini inte¬ gracioni činilac u novom društvenom poretku. Ali. koji sastavlja njihove nezavisne napore u jednu skladnu cjelinu. str. XI. koja vreba iza mehanizama industrijskog kapitalizma. Pa¬ riz. Str. bis unsere Tage (1850) (Povijest društvenog kreta¬ nja u Francuskoj od 1789. i dalje. moral i filozofija konačno su došle do svoga istinskog posla. zahvaljujući nekalkvom »prirodnom« mehanizmu. op. II. prije svega. za raz¬ liku od Hegela.274 HERBERT MARCUSE SAINT-SIMON 275 borbe stopi s idejom objektivne znanstvene sociologije. 118. spremne su da uoče kako sloboda više nije apstrakcija. »Društvo se kao cjelina osniva na industriji. 55. tvrdnjom da je društveni poredak koji se rodio s francuskom revolucijom dokazao da je čovječanstvo došlo do stupnja na kojemu je odraslo1. Ono stanje koje je najpovoljnije za industriju najpovoljnije je za¬ to i za društvo. U početku se Saint-Simon zadovoljavao proglašavanjem nače¬ la radikalnog liberalizma. 188. Saint-Simon je počeo s jednim pretežno optimističkim gledanjem na industrijsko društvo — mislio je da će brz napredak svih proizvodnih snaga uskoro zasjeniti sve veće anta¬ gonizme i revolucionarna vrenja unutar društvenog sistema. 2. politika. Saint-Simon je držao da će društvena teorija upotrebljavati »istu metodu koja se upotrebljava u drugim znanostima promat2 ' 4 s Memoire sur la science de Vhomme (Rasprava o znanosti o čovjeku). sadržaj teorije prenesen je na plan umstvene djelat¬ nosti. Na osnovu Hegelovog odvaja¬ nja države od društva našao je da pravi sadržaj povijesnog nap¬ retka čine promjene u društvenom ustrojstvu i da je cilj sukob¬ ljenih klasa da posjeduju državnu vlast. a društvena teorija nije ništa drugo nego politička ekonomija ili »znanost proizvodnje«4.

str.. 187. bilo je već jasno da narod i monarhija idu u suprotnim smjero¬ vima. Marx je smatrao da je društvo iracionalno i zato zlo. Saint-Simon je zastupao taj pozitivizam kao konačno načelo svoje filozofije: »u svim dijelovima svoga djela 'bavit ću se usta¬ novljenjem nizova činjenica. već takav da u njemu vlada vrši (tehničku administraciju nad poslom koji treba uradi¬ ti12. Artz. str. u kojoj su zajedno sudjelovale sve društvene klase11. 8. Počela je pomirenjem ide¬ je i zbilje. Harper and Brothers. Pod takvim uslovima radnik je postao izravnim potomkom roba i kmeta. »Godine 1826. New York. a dapače. IV. napredak industrijskog sistema ima za pretpostavku da se borba između klasa najprije preobrazila i pretvorila u borbu pro¬ tiv prirode. 22. Ekonomske krize i klasne borbe u Francuskoj postojale su sve jače kako se približavala revolucija godine 1830. U svim svojim odnosima industrijski se sistem oblikuje tokom neizbježne borbe između proletarijata. 119. a koje sve činjenice izvode iz umovanja«6. dati oblik društva više ne odgovara napretku i skladu. drugo ime za društvenu teoriju. Drugim riječima. (Pozitivistička teorija društva slijedila je suprotnu tendenciju: zakoni društva sve više su poprimali oblik prirodnih objektivnih zakona. Str. ali to je jedina sloboda koju ima. i kaže da je on posljednji. IV. str. Predavanja koja je Saint-Simonov uče¬ nik Bazard (Bazar) u tim godinama držao o nauci svoga učitelja pretvarala su tu nauku u radikalnu kritiku opstojećeg društvenog poretka.276 HERBERT MARCUSE SAINT-SIMON 277 ranja. »Ljudi su puka oruđa« pred svemoćnim zakonom napretka. Društvo treba promatrati kao prirodu. Oblik vladavine koji je on zamišljao nije bio takav da u njemu vladari zapovijedaju svojim podanicima. Kao osoba. usmjeravanje naših duhovnih poslova morat će se povjeriti (conferee a) snazi pozitivne znanosti«8. Rušenje tih zakona. ali ni izdaleka najmanji primjer onog »izrabljivanja čovjeka čovje¬ kom« ikoje je teklo kroz čitavu povijest civilizacije. B. »Kada se jednom čitavo naše znanje bude podjednako temeljilo na promatranju. za njega je značilo napredak. Saint-Simonovo vlastito djelo sadržavalo je elemente (koji su bili suprotni teendencijama industrijskog kapitalizma. Astronomija. Mogli bismo reći da se Saint-Simonova filozofija razvijala upravo na način suprotan od Hegelove. 83. »Znanost o čovjeku«. XI. dok je narod plutao prema revoluciji«13. Bazardov prikaz drži se osnovne pretpostavke da filozofija mora postati identična sa društvenom teorijom. 8 Sv. on je slobodan i više nije vezan za zemlju. i dalie. Prema nje6 Saint-Simon. Teologija i metafizika. str. 10 mu. 9 Str. 147. Reaction onđ Revolution (Reakcija i revo¬ lucija). 7 Str. Čitava masa radnika danas je izrabljivana od onih čijom se svojinom služi. Ovaj stav znači najoštrije odstupanje od Hegelove filozofske teorije i suprotstavljanje njoj. i svi transcendentalni pojmovi i vrednote treba da se provjere po¬ moću ipozitivističke metode egzaktnih znanosti. jer sam uvjeren da je to jedino što je čvrsto u našem znanju«7. jedne strane. i dalje. sada je došlo vrijeme da se filozofija pri¬ druži tim posebnim znanostima i da postane u potpunosti pozi¬ tivna. sv. pokre¬ nuta je tako prema uzoru prirodnih znanosti.. fizika i kemija već su uspostavljene na toj »pozitivnoj osnovi«. čin koji je trebalo da izvrši čovjek u svom slobodnom razvitku. umjesto da se ide metodama koje prihvaćaju spekulativne znanosti. . 162. da je društvo uv¬ jetovano ustrojstvom svog ekonomskoig procesa i da će jedino ra¬ cionalna društvena praksa konaično proizvesti društveni oblik koji je istinski usmjeren prema ljudskim potrebama.. to jest na onu ogromnu većinu 'koju sačinja¬ vaju radnici. 1934. umovanje se mora temeljiti na opažanim i raspravljanim činjenicama. završavala shvaćanjem da su one nepomirljive. i vlasnika oruđa i strojeva za proizvodnju s druge. nesposobni da mije¬ njaju ili ocrtaju njegov tok10. Frederick. U ovoj državi zakonske slobode on može opstati sauno pod usSv. Obogotvorenje napretka u nezavi¬ san prirodni zakon dovršeno je u Comteovoj pozitivnoj filozofiji. 150. On naziva industrijski sistem izrabljivačkim. dokle god i dalje njime upravljaju neizbježni objektivni zakoni. 230. Prema Bazardu. Sav teret ovog izrabljivanja pada na radničku klasu. op. Interes slobode uklonjen je iz sfere pojedinčeve nacionalne volje i stavljen u objektivne zakone društvenog i ekonomskog procesa. trebalo je da dobije pozitivni pečat »time što se temelji na promatranju i što prou¬ čavanja vrši metodom koju primjenjuju druge grane (!) fizike«9. 11 1 2 13 cit. Str. monarh se spremao da uspostavi despotizam.

i industrija se počela 14 Doctrine Saint-Simonienne. osobito su jako kosile među radnicima. Saint-Simonov pozitivizam okrenuo se u svoju suprotnost. Industrijska središta imaju smrtnost daleko veću od prosječne.1NT-SIMON Z79 lovima ikoje mu nameće ona mala klasa kojoj je zakonodav¬ stvo. 250. i dalje. II. 244. U tom razdoblju su uvođeni strojevi u još širim razmjerima (osobito u tvornicama tkanine). ostat će samo riječi u korist privilegiranih egoista«17. 18 Str. 1936. Zakon zvani Lex Le Chapelier (Leks Le Šapelje). ili neki drugi njegovi činioci. Na štrajkove je odgovoreno pozivanjem vojske. što se radilo iz prava na osvajanje. Ta revolu¬ cija je neizbježna. 145. i sve dok nije izvršena. također.nuj) udružili su se radi smanjivanja nadnica svojih pomoraca. 127. Exposition (Saint-Simonovo učenje. Uvođenje strojeva omogućilo je jeftinu žensku i dječju radnu snagu. 15 Str. 21 Str. i dalje. Ustanova privatne svojine morat će doživjeti svoj kraj. nego i obrat toga procesa. »Dok su svu državnu silu upotrebljavali protiv radnika. Radnici su se udruživali radi razaranja strojeva koji su im nanijeli toliku bijedu i nezaposle¬ nost. vrijednost. i dalje. Pariz. rekao je Bazard. siromatšvo. u kojoj su se bogatstvom. Jena. Kada »oruđa rada iskorištavaju izolirani pojedinci« ikoji su podvrgnuti vlasti slučaja i činjenici moći. zavukao svoje pipke u totalitet društvenih odnosa i nemilosrdno ih stegao. a ovaj uslov. vlasti su krajnje popustljive prema poduzetnicima«. Ovakvi događaji pokazali su sasvim očevidno da je ekonom¬ ski proces. svojina i svi njezini drugi rekviziti javljali kao strogo ekonomski uslovi i od¬ nosi. koncentrirati. Bijeda je gonila na pijanstvo i prostituciju. 20 Str. Uvod). Epidemije. služile za snižavanje nadnica. i dalje. 134. Kućni rad zemljoradnika trpio je od konkurencije tvornica. kao što su one kojima je kapitalističko društvo u početku opravdavalo svoj drutšveni poredak. koji se mogu izvesti iz ekonomskih zakona ili rastumačiti pomoću njih. Smith i Ricardo uzimali su taj ekonomski proces kao posebnu znanost. iz godine 1789. brodovlasnici u Grenouilleu (Gre. 17 Str. Vođe su osuđene na duge kazne zatvorom. Bazardova Doctrine Saint-Simonienne održava društvena vre¬ nja koja je prouzrokovao napredak industrijalizma za vrijeme restauracije. osobito kod djece«19 Vlada se umiješala — s represivnim mjerama protiv radnika. zabranjivao je organiziranje radnika. posljedica ekonomske organizacije u kojoj su »kapitalisti i vlas¬ nici« oni koji vrše društvenu raspodjelu rada. a ove su. ali on je sada znao da sistem na kojemu stoji taj liberalizam u sebi nosi sjeme vlastite propasti. str. 1 6 Str. Franzosiche Wirtschaftsgeschichte (Privredna povi¬ jest Francuske). sa svoje strane. »ikao rezultat načela neograničene utakmice«16. ideje opće slobode i traženja sreće unutar jedne racionalne životne šeme mogu dozreti samo s jednom novom revolucijom. Njegovi prvobitni zaključci slavili su liberalizam. — Međutim. Čitav sistem protresle su skupe krize u godinama 1816—17. 125. dovodio je do širenja rahitisa i sušice. bliještiće fraze o svjet¬ lu civilizacije i slavi stoljeća. kada su njegovi socijalistički " Henri See. koje se tako često ponavljaju. Sada. rad. Kao što je Sismondi učinio prije njega. zajedno sa općom nestašicom odgovarajuće hrane. da nestane onaj poredak svojine ko¬ ji održava izrabljivanje18. sv. Slo¬ boda radnika sve više je ograničavana20. ali su odbili da pokrenu neki pravni postupak jer su se plašili da bi to »moglo pomorce navesti na pobunu«21. »kolja će konačno ukloniti izrabljiva¬ nje covjeka čovjekom u svim njezinim ružnim oblicima. Bazard je pokazao da je nagomilavanje bogatstva i širenje siromatšva. Saint-Simon je ekonomske zakone učinio temeljem čitavog društvenog procesa. Francuska nije iskusila samo indus¬ trijski i trgovački razvoj. »Nije moglo biti sumnje u to da je industrijski razvoj širokih razmjera nepovoljno utjecao na životne uslove radnika.278 HERBliRT MARCUSE SA. 251. i 1825—27. Napredne ide¬ je. sa krizama i sve većim izrabljivanjem koji to prate. industrijske krize su neizbježne15. jer ako treba da nestane izrabljivanje. . Doseljavanje u gradove stvorilo je nepovoljne stambene prilike. što ga slave Saint-Simonovi rani spisi. treba. »Svakom pojedincu pušteno je da se sam snađe u procesu proizvodnje i nema nikak¬ vog zajedničkog interesa ili zajedničkog napora da bi se cijelo mnoštvo radova sastavilo i vodilo. Na taj način. Pra¬ vosuđe i ministarstvo mornarice proglasili su njihov postupak protuzakonitom. 137. str. Godine 1829. postao opći ne¬ red. 1854. Tako je društveni poredak. dalo monopol bo¬ gatstva i moć da upravlja oruđima rada prema svojoj volji i prohtjevima14. kao što je bila epidemija kole¬ re godine 1832.

Proudhon je odredio društvenu teoriju kao »sporazum izme¬ đu uma i društvene prakse«24. On se držao kriterija jedne istinske kritič¬ ke društvene teorije. međutim. Ona se od nje razlikovala po tome što je pokazala da je ekonomija protivurječna i iracionalna u čitavom svom ustrojstvu. 1827. sv. Sis¬ mondi tvrdio. I. i na taj način seže daleko van dosega posebne znanosti o ekonomici. a prirodni završetak revolucija. Jer. Cuvillier. str. Sismonde de Sismondi et ses theories economiqu. smatralo se da svako odvajanje filozofije od društvene teorije slabi ove kritičke motive koji su filozofskim pojmovima davali perspektivu iznad i preko datog stanja stvari. C. nego je ukazivao na to da bi trebalo da ekonomska teorija ima svoje žarište u ljudskim potrebama i željama22. De la creation de l'ordre dans Vhumanite (O stvaranju reda u čovječanstvu). 27 Nouveaux principes. Sismondi je razotkrio mehanizme ranog in¬ dustrijskog kapitalizma. 313. Zato što je filozofska interpretacija društva nosila u sebi kritičke implikaci¬ je. str. »Zakoni ekonomije su zaikoni povijesti«. 2-go izd. dok se bogatstvo nagomilava. nasuprot Ricardu. koji je vodio tom rezultatu28. sv.. pisao je on... prva temeljita imanentna kritika kapitalizma. obilato ilustrira taj kontrast. »Uzet ćemo društvo kako je doista organizi¬ rano. »Koncentracijom bogatstva kod malog broja vlasnika unutrašnje tržište nastavlja se smanjivati. I. str. Hegel je išao prema tezi da društvo. on nije zastupao vraća¬ nje od znanstvenih kriterija rasuđivanja natrag na moralne. 1923. Nužnost kriza.. Ona je prestala biti »čistom« i posebnom znanošću. Ibid. pripada onoj tendenciji koja je djelovala u Hegela kada je društvenoj teoriji dao filozofsku konstrukciju.es (Sismonde de Sismondi i njegove ekonomske teorije). ukupnošću njegovih sukcesivnih manifestacija«25. da »politička ekonomija nije znanost računa. na primjer. Sve veće izrabljivanje i stalni nesrazmjer izme¬ đu proizvodnje i potrošnje posljedice su sistema robne razmjene. s radnicima koji su lišeni svojine. Kada je. Prema ovo¬ me. 22 primijeniti. str. koje se vraćaju.280 HERBERT MARCUSE SA1NT-SIMON 281 nastavljači u Francusikoj gradili društvenu teoriju na ekonomskoj osnovi. treba shvatiti kao totalitet ljudskih odnosa. ona se bavi »čitavim životom društva. kaže Proudhon26. 25 26 . II. nego moralna znanost«. takav naglasak proširuje doseg ekonomske teorije preko granica koje ona ima kao posebna znanost. i24 dalje. 417. 1924. Sismondijevo djelo. Varšava. 1927. za njega bila »teorija uma«23. posljedica je učinka što ga kapital ima na proizvodni proces. oni su mijenjali pojmovni karakter političke ekonomije. a indu¬ strija je prisiljena sve više prodavati na vanjskim tržištima. Sismondi je zatim ocrtao skrivene odnose koji vladaju izimeđu prometne i upotrebne vrijednosti i različitih oblika prisvajanja viška vrijednosti. dakle. Bougle i H. važnost njezinih ekonomskih temelja. »Filozofija je algebra društva. Nova politička ekonomija bila je sasvim drugačija od kla¬ sične objektivne znanosti Adama Smitha i Ricarda. Proudhon je smat¬ rao da se razlog za apologetske zaključke ekonomske teorije i. Bibliotheca universitatis liberae Poloniae. str. II.es (Sistem ekonomskih protivmječnosti). pokazao se kao kompleks ekonomskih protivurječnosti ikoje su rađale jedan iracionalni ropski poredaik. i to imajući u vidu njegovu ulogu u ozbiljavanju uma i slobode. 392. str. koje je povijesni stupanj u čovjeko¬ vom samo-razvitku. Pariz. na Sv. Pariz. te da je njezino prirodno stanje kriza. u krajnjoj liniji. a ičija je radna snaga otpuštena čim gospodari za njom više nemaju potrebe — jer mi se protivi¬ mo samoj toj društvenoj organizaciji«27. Filozofija je. 369. 73. i umjesto toga postala intelektualnom silom za razotkrivanje antagonizama modernog društvenog ustrojstva i za upravljanje djelatnošću ko¬ ja treba da ih ukine. Vladajući ekonomski sis¬ tem opstoji u uslovima stalne krize i bijede koja raste. Sismondijeva izjava. Pokazao je vezu između koncentracije kapitala. 23 Systeme des contradictions economiqu. 28 Vidi Henrvk Grossmann. Upravo je ta filozofska interpretacija društvene teorije bila ono što je tu društvenu teoriju pretvorilo u kritiku teoriju političke ekonomije. C. a određujući sadržaj društvene teo¬ rije. ur. jako je naglasio širinu područja na kojemu se ona može Nouveaux principes d'economie politique (Nova načela političke ekonomije). a politička ekonomija je primjena te algebre«. viška proizvodnje i krize.. Movsset. Sismondi je istakao da svi oblici društvene organizacije opsto¬ je radi zadovoljavanja ljudskih potreba. Pariz. Baš naprotiv. 391. kojima su nadnice utvr¬ đene na temelju konkurencije. čim je vladajući oblik društva sagledan u svijetlu uma i slobode. dzd. sv. Time se prestao i robni srvijet shvaćati u smislu njegovoga vlastitoga postvarenja. prema tome. Bougle i A. Naglasak na filozofskoj prirodi društvene teorije ne smanju¬ je. za onemogućavanje svakog načela nailazi u »odva¬ janju filozofije od političke ekonomije«.

Njom ćemo se sada pozabaviti. U »sistemu industrije« gledao se sistem kapitalističkog izrabljiva¬ nja. Pa¬ riz. 1 Nouveanx principes . sv. koji je potreban ka¬ ko se ne bi žrtvovali ljudi u interesu bogatstva od kojega sami neće imati nikakve koristi«32. više ili manje. kao što to označava naslov njegovog glavnog djela. ko¬ risnim znanjem umjesto doikoiličarskim razmišljanjem. opet u osamnaestom vijeku. Ideja napretka dobila je novo značenje: ekonomski napredak ne znači nužno ljudski napredak. »Temeljna dogma slobodne i opće utakmice znatno se proširila u svim civiliziranim društvima. Iz filozofskog raspravljanja uklonjeno je svako suprotstavljanje društvenoj zbilji. koja bi. uzrokovala opću bijedu«31. napustila političku ekonomiju kao temelj društvene teori¬ je. 408.. »Philosophie positive« u krajnjoj je liniji protivurječnost in adiecto. 361. opći zakon — područje sa kojima treba postupati kao sa svakim drugim po¬ ljem znanstvenog istraživanja. što je zna¬ čajno.. Termin »pozitivnog« bio je polemičan termin. iako neće odbaciti potrebu za ispravcima i poboljšicama. 78. Samo šest godina iza toga kako je Saint-Simon uveo pozitivizam. i dalje. 1844. konačni kompleks činjenica kojima upravljaju. Ibid. Jedva desetak godina nakon objavljivanja Sismondijevog dje¬ la društvena filozofija vratila se dogmi napretka i.. pozitivizam je bio Discours sur l'esprit positif (Rasprava o pozitivnom duhu). više ili manje. koji je označavao ovu pre¬ obrazbu od filozofske teorije u znanstvenu. — pod kapitalizmom napredak ide na račun slobode i uma. Slobodna utakmica ne dozvolja¬ va puni razvitak svih proizvodnih mogućnosti niti najveće zado¬ voljenje ljudskih potreba. str. 30 299 . doduše. Istina je da je Comte želio razraditi jednu sveobuhvatnu filozofiju. Ona se odnosi na sintezu čitavog empiričkog znanja. Ovaj nazadaik uvela je Comteova pozitivna filozofija. Oba su koraka međusobno povezana: sociologija je postala znanost time što se odrekla transcendcntnog stanovišta filozofske kritike. Iskustvo nas je podu¬ čilo o potrebi zaštitničikog autoriteta (vlade). ona donosi masovno izrabljivanje i uvijeik novo uništenje izvora bogatstva. Društvo je sada shvaćeno kao. on je napustio političku ekonomiju kao korijen društvene teorije i društvo učinio predmetom nezavisne znanosti — socio¬ logije. Kada bi ten¬ dencije u sistemu dobile svoj puni izraza. ali se lako vidi da u kontekstu pozitivizma filozofija znači nešto sasvim drugačije od onog što je ranije značila. toliko drugačije da se time odbacuje istinski sadr¬ žaj filozofije. dok dale¬ kosežnije implikacije filozofskih pojmova treba isključiti. izvjesnošću umjesto sumnjama i neodlučnošću. I. Rezultat je taj da će pojmovni interes pozitivne sociologije biti apologetičan i opravdavajući. Pojmovi koji objašnjavaju to car¬ stvo treba da se izvedu iz činjenice koje ga sačinjavaju. Sismondi je odbacio filo¬ zofiju napretka zajedno sa čitavom halabukom optimističkog slavljenja. rezultat bi bio »pre¬ tvaranje nacije u golemu tvornicu«. 52.. 3. Ekonomski mehaniz¬ mi robne proizvodnje krivi su za te antagonizme. Nauka skladne ravnoteže bila je nadomještena naukom inhe¬ rentne krize. U počecima mo¬ derne filozofije. Kapitalizam je. ali je ovo napredovanje dovelo do »stalnog porasta radnog stanovništva i takve ponude radne sna¬ ge kakva je obično premašivala potražnju«30. str. U svim tim slučajevima nova sociologija treba da se veže uz činjenice opstojećeg društvenog poretka i mora da isključi svaki pokret za obaranje i negiranje tog poretka. Suprotnost između pozitivističke i filozofske teorije Comte sažima na slijedeći način: pozitivna sociologija treba da se bavi istraživanjem činjenica umjesto transcendentalnim iluzijama. Ovo ne vrijedi za sve pozitivističke pokrete. str. sređenog u sistem skladnoga napretka koji slijedi izvjes¬ nim neizbježivim tokom. »daleko od toga da stvara bogatstva. 32 Str. 31 Str. ali je većinu grupa stanovništva dovela i do strahovite bijede. POZITIVNA FILOZOFIJA DRUŠTVA: AUGUSTE COMTE Comte je odvojio društvenu teoriju od njezine veze sa ne¬ gativnom filozofijom i postavio je u putanju pozitivizma. društvena teorija je na ovaj način radikalno odbacila dru¬ štveni poredak kojim je on opravdavao svoju novu filozofiju. Do¬ vela je do silnog razvoja industrijske moći. U isto vrijeme. dru¬ štvu donio ogroman napredak.282 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 283 kojima prijete još veći potresi«29. 41—2. organizacijom umjesto negaci¬ jom i rušenjem1. Pozvao je državu da svoj zaštitnički autoritet upotrije¬ bi u interesu potlačene mase.

»Opću dogmu o nepromjenljivosti fizičkih zakona« Comte na¬ ziva »istinskim duhom« pozitivizma2. umjesto da njime vlada neka Discours sur l'esprit positif. znači. sadrži sjeme filozofskog opravdanja autoritarizma. postala arhitipom društvene teorije. Trebalo je da prou¬ čavanje društva bude znanost koja će istraživati društvene zako¬ ne. osobito problem mijenjanja društvenog siste¬ ma. Ovo će se uglavnom ostvariti preko os¬ novne interpretacije da se društveno kretanje nužno podvrgava nepromjenljivim fizičkim zakonima. pozi¬ tivna filozofija nastojala je da proučavanje društva izjednači sa proučavanjem prirode. društvo u koje¬ mu slobodni pojedinci imogli upotrebljavati svoje sklonosti i ost¬ varivati svoje potrebe nije dolazilo ni od kakve opstojeće činje¬ nice ili niza činjenica. štaviše. Comteova pozitivna filozofija postavlja opći okvir jedne dru¬ štvene teorije koja treba da suzbija ove »negativne« tendencije racionalizma. . teorije i prakse. Dati oblik države i društva očevidno je protivurječio tom cilju. Pozitivistički pristup povijesti razvijao se tada kao pozitivni doikaz da pravo čovjeka da mijenja društvene i političke oblike života odgovara prirodi i napretku uma. što se pojavila sa opadanjem liberalizma. Idealisti su smatrali da se velik dio čovje¬ kova svijeta. Opet je načelo osjetilne zamjedbe. svojata čak i razne tipove nadosjetilne moći. str. »Istina« koju su vidjeli.284 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 285 borben i revolucionaran. nego da se ona javlja u procesu međusobnog djelovanja mišljenja i zbilje. ugušena autoritetom neizbježnosti. čije će važenje biti analogno važenju fizičkih zakona. držali su da je nap¬ redak čovjekove materijalne sreće valjan cilj kojemu treba da služe vlada i društvo. rezultat Comteova pozitivizma je religiozni sistem sa složenim kultom imena. ovakvu djelatnost mogućom. Temeljno uvjerenje idealizma bilo je to da istina nije čovjeku data iz nekog izvanjskog izvora. Pozitivisti su odbacivali tu nauku. Prosvjetiteljstvo je tvrdilo da um može upravlja¬ ti svijetom i da ljudi mogu promijeniti svoje zastarjele oblike ži¬ vota ako budu djelovali na osnovu svoga oslobođenoga znanja i sposobnosti. mjerilom koje im je predstavljalo takvo društveno uređenje kolje nije opstojalo kao činjenica. ostajući racionalistima i u tom istinskom smislu što su ljudsku praksu provjeravali mjerilima jedne istine koja je transcendentna u odnosu na dati društveni poredak. simbola i znakova. koja im je otkrivala jedan ugnjetački društveni i politički sistem. On je sam izložio »pozitivnu teoriju autoriteta« i postao autoritativnim vođom sekte slijepih sljedbenika. tako da je prirodna znanost. sastoji od elemenata koji se ne mogu provjeriti opažanjem. nego i u tome da pridonese jednu kvalitetu koja čini. to je. U stvari. 17. Ovo nije bila samo stvar spoznajne teorije. u konačnoj liniji. Umjesto toga. Veza između pozitivne filozofije i iracionalizma. služilo francuskim filozofima prosvjetiteljstva protiv vladajućeg apsolutističkog sistema. S obzirom na to da su osjetila organon istine i s obzirom na to da je udovoljavanje osjetili¬ ma valjana motivacija ljudskih postupaka. Držalo se da društvom up¬ ravljaju racionalni zakoni koji se kreću prirodnom nužnošću. Treba da se isključe iz tog posljednjeg skloništa. Ova pozicija izravno je protivurječila gledištu dijalektičke društvene teorije da je društvo iracionalno upravo po tome što njime up¬ ravljaju prirodni zakoni. tako da ono presta¬ je da se ograničava na carstvo znanstvenog promatranja. »Teološka i metafizička filozofija danas više ne vladaju nigdje. naprotiv. kao osnova za verifi¬ kaciju. Sjetit ćemo se da je idealistička ideja uma bila usko povezana sa idejom slobode i da se suprotstavljala svakoj ideji o nekoj pri¬ rodnoj nužnosti koja bi vladala nad društvom. Ruku pod ruku sa okivanjem misli uz neposredno iskustvo ide i njegovo stalno proširivanje carstva iskustva. koja je obi¬ lježavala kasniju autoritarističku ideologiju. nego kao cilj. nego. Time je društvena praksa. koja su bila ideološka podrška ancien regimeu. te su slo¬ bodnu spontanost mišljenja polagano nadomještali uglavnom receptivnim funkcijama. osim u sistemu društvenog proučavanja. prema tome. osobito bio¬ logija. Ovo je bio prvi plod ponizivanja uma u pozitivnoj filozofiji. bila »činjeninica« na koju su se pozivali pozitivisti prosvjetiteljstva nisu težili za sređenom znanošću. potpuno je jasna u Comteovim spisima. nego za društvenom i političkom praksom. kvalitetu koja je. Namjera onu je da ovo uče¬ nje primijeni na društvenu teoriju što bi mu pomoglo da ovu oslobodi od teologije i metafizike i da joj dade status znanosti. Njegovo obraćanje činjenicama značilo je izravni napad na vjerska i metafizička shvaćanja. već je proizlazilo iz filozofske analize povi¬ jesne situacije. Ona dolazi do ideološke obrane društva srednje klase i. a priori u odnosu na činjenice. Funk¬ cija mišljenja nije samo u tome da skuplja. shvaća i sređuje či¬ njenice.

142. 138. 6 Ibid. Posljedica ovog skretanja bit će usredotočivanje svih društvenih napora prvenstveno na »moralnu« obnovu. »samom svojom prirodom ići 3 Cours de philosophie positive (Tečaj pozitivne filozofije). 9 Ibid. Pozitivna filozofija je je¬ dino oružje koje je sposobno da se bori protiv »anarhičke snage čisto revolucionarnih načela«. str. »Istinsko pomirenje (rezignacija). koja iz¬ ravno dolazi od prihvaćanja nepromjenljivih društvenih zakona. još većih koristi. Svoju propagandu za pozitivizam Comte počinje izjavom da istinska znanost nema drugog općenitog cilja nego da »stalno uspostavlja i jača intelektualni poredak koji. '. Najbitniji interesi njegove so¬ ciologije mnogo su oštrije antimaterijalistički od Hegelovog idea¬ lizma. 4 Bonald. Nema nikakve sumnje o tome radi ikojih se društvenih sku¬ pina i ciljeva zaziva ova rezignacija. 142. Str. str. pa čak. ka razvijanju »mudrog pomirenja« sa stanjem stvari10. 1 0 1 1 . kojemu se čovjekova volja mora po¬ koriti. 116. »Etude sur la souverainete« (Studija o suverenitetu). ili ono što se zove filozofija.. sv. koju on zagovara. te da njegova intervencija samo sprečava društvo u tome da postigne svoj »prirodni ustav«4. u Oeuvres completes. Pariz. jedino njoj može uspjeti »da ap¬ sorbira sadašnju revolucionarnu nauku«12. 1. Bonald je htio pokazati ka¬ ko »čovjek ne može nekom religioznom ili političkom društvu dati ustav kao što. 1884. IV. Pozitivističko odbacivanje metafizike na taj je način spojeno sa odbacivanjem čovjekove pretenzije da mijenja i reor¬ ganizira svoje društvene ustanove u skladu sa svojom racional¬ nom voljom.286 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 287 vrsta volje«3. 367. str. i dalje. 141. »Pomirenje« je ključna riječ u Comteovim spisima. 5 De Maistre. 8 Cours de philosophie positive. »Theorie du pouvoir« (Teorija vlasti) u Oeuvres (Djela). Pariš. Comte je. . »ne mogu po¬ miriti ni sa kojim zdravim shvaćanjem povijesti«15. sv. Pozitivna politika spontano će dovesti do toga da se sa raznih opstojećih sila. također. zadužio sociologiju time da se pobrine da ovo učenje bude sredstvo uspostavljanja »općih granica svake po¬ litičke djelatnosti«8.. 140. 13 Str.Str. to jest raspoloženje da se nuž¬ na zla čvrsto izdrže bez ikakve nade na neko obeštećenje. ka sređivanju javnoga poretka«. Novi filozofski pokret u dogledno će vrijeme naučiti ljude da njihovim društve¬ nim poretkom vladaju vječni zakoni. Rijetko se kada u prošlosti neka filozofija nametala tako jakom i otvorenom ponudom s namjerom da bude iskorištena za održanje vladajućqg autoriteta i za zaštitu uloženih interesa od bilo kakvog revolucionarnog na¬ pada. On tvrdi da će »pozi¬ tivna« politika. 1877. str. 57. IV. 1854. što ih zas¬ tupaju Bonald (Bonal) i De Maistre. a njihovo rješenje traži promjenu u »mišljenjima i moralu«. što se tiče neizlječivih političkih zala. str. Comte uvijek nanovo naglašava »ozbiljne i prijeteće opasnosti« ikoje prate »prevlast čisto materijalnih ob¬ zira« u društvenoj teoriji i praksi14. str. Trebalo je da se »revolucionarni duh« spriječi šire¬ njem jednog drugog učenja. koji će ugušiti radikalne tendencije koje se. To je onaj elemenat Comteova pozitivizma koji je zajednički s originalnim filozofijama kontrarevolucije. De Maistre je poku'šao pokazati da »ljudski um. 375. ne¬ go moralne«. 15 Discours sur Vesprit positif. naime da društvo posjeduje nepro¬ mjenljivi prirodni poredak. 7 Ibid. Lyon. je neophodna os¬ nova svakog istinskog poretka«11. napokon. 4-to izdanje. sv. 281. a ne u ustanovama. 118. ne može tijelu dati težinu ili materiji protežnost«. str. 101. str. I. može proizaći samo iz dubokog osjećaja nepromjenljivosti zakona koji upravljaju raznolikošću prirodnih pojava«9. jednako. protiv kojih nitko ne može Str.«13. i njihovih predstavnika skrene znatno pretjerana pažnja koju im poklanja javno mišljenje . sv. 267. 373. da je »stvaranje iznad čovjeko¬ vih sposobnosti«6 i da je njegov um »potpuno neefikasan ne samo za stvaranje nego i za čuvanje bilo kakvog vjerskog ili političkog udruženja«7.. Poredak u znanosti i poredak u društvu spajaju se u nerazdvojivu cjelinu. Zato se poziva pozitivizam da pomog¬ ne »pretvaranje političke agitacije u filozofski križarski rat«. osim toga. 14 Vidi str. »La Cause de 1' ordre« (stvar poretka) donijet će. »Glavne društvene poteškoće danas nisu bitno političke. Pristajanje uz načelo nepromjenljivih društ¬ venih zakona pripremit će ljude za disciplinu i za poslušnost pre¬ ma opstojećem poretku i podržavati njihovo »mirenje« sa tim poretkom.. ništa ne do¬ daje sreći država ili pojedinca«5.... Konačni cilj je oprav¬ danje i jačanje tog društvenog poretka..

koja je. tako da je ovaj glatko napredovao prema višem stupnju. Trebalo je da ovi pojmovi pokažu samo zbiljsku povezanost između činjenica. Ideja reda. Vidi gore. što znači da će se bezbolno prilagoditi neza¬ drživom napretku čovječanstva. Discours. Comte uikratko izlaže razloge zbog kojih ipreporuča »stva¬ ri (poretka« (cause de l' ordre). str. sv. On obećava da će »osigurati vladajuće klase protiv svake anarhističke najezde«20 i da će pokazati put valjanome postupku s masama.288 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 289 učiniti prestupa bez kazne. str. 214. Cours de philosophie positive. »Provizorne snage«koje vladaju društvom otkrit će. 342. Metodološki naglasak bio je na ideji jedne ujedinjene znanosti. osnovna u Comteovom pozitivizmu. ali to treba učiniti a da se ne pore¬ mete klasne prepreke i da se ne »naruši neophodni ekonomski po¬ redak«19. »predodređena da ne ruši. Str. Svi oni stvaraju »apsurdnu utopiju«18. Zemaljski gospodari otkrit će. poboljšati uslove nižih klasa. Nisu oni isključivali reformu i promjenu — naprotiv. zna¬ či autoritet prirodnih zakona umjesto slobodne akcije. ima u svom društvenom. poredak. 46. koji će svoju konač¬ nu zakonitost dobiti isključivo od »dobrovoljnog pristanka kojim će javnost potvrditi da su ta načela rezultat savršeno slobodnog raspravljanja«24. 141. Činjenice i nji¬ hove veze predstavljale su nenarušiv poredak. »javnost« je forum uče¬ njaka koji su opremljeni nužnim znanjem i naobrazbom. tako¬ đer. pozitivističke vladavine. a ne društvenog procesa. Zakoni što ih je otkrila pozitivistič¬ ka znanost. — ali zakoni napretka bili su dio mašinerije datoga poretka. Potrebno je. Ocrtavajući značenje termina »pozitivan« u svojoj fi¬ lozofiji. uz sadašnje stanje njihovih ideja.. On kaže da povijest kroči ne¬ izbježnim putem: prvo. naglašavajući da je njegova filo¬ zofija. tako.. a srednja klasa već odavno sredila svoju društvenu i eko¬ nomsku moć. i pokazali smo da je to obilježavalo tendenciju za pomirenjem sa datošću. Kao u neopozitivizmu. Comte postaje još i otvoreniji. na istoj ideji koja dominira nedavnim zbivanjima u pozitivizmu. On optužuje »čudne i krajnje opasne« teorije i napore koji su usmjereni protiv vladajućeg poretka svoji¬ ne. 151. i dalje. promatranje umjesto spekulacije znači naglasak na poretku umjesto na nekoj rupi u poretku.. Comte je interpretirio ancien regime prvenstveno kao ostatak teoloških i metafizičkih ideja u znanosti. da pozitivizam teži »sređivanju čitave vlasti u ruka¬ ma onih koji tu vlast posjeduju — bez obzira tko bili«17. Cours. U ovoj točki pozitivizam. a da nije trebalo da najprije bude razoren. 19 Um i revolucija . IV. Cours de philosophie positive. sjedinjenje umjesto nereda. naravno.. podvrgla promatranju«23. zato što je dalje razvitak pozitivizma izbrisao ja¬ ku vezu između društvenih i metodoloških načela. Discours. jer je u raznim stupnjevima povijesnog razvitka gledao stupnjeve jednog »filo¬ zofskog kretanja«. ikoja je jedina sposobna da nadahne ljude osjećajem da. 152. Comte je želio svoju filozofiju uteme¬ ljiti na sistemu »općenito priznatih načela«. tvrdi Comte16. bili su. 42. str. Društvenoj i političkoj ulozi Comteove filozofije posvetili smo dosta prostora. nego da organizira«. koji uključuje i društvene i prirodne pojave. Trebalo je da se svi znan¬ stveni pojmovi podrede činjenicama. također. nikakva politička promjena ne¬ ona zbiljske važnosti«.. konačno. 78. daje sebi svjedočan¬ stvo. str. teološke vladavine zatim metafizičke Vla¬ davine i.. da se njihova sigurnost doista pojačava utjecajem »pozitivne politike... str. te da neće »nikada proglasiti neku apsolutnu ne¬ gaciju«21. također. Ovo shvaćanje dozvolilo je Conateu da se pokaže hrabrim borcem protiv ancien regimea (stari poredak) u vrijeme kada je ancien regime odavno bio slom¬ ljen.. Društ23 21 Str. str. U takvim okolnostima revolucija je besmislena. Comteu nije bilo teško doći do tog rezultata. U Comteovoj sociologiji. i kojima se ona razlikuje od empirizma. pozitivni u tom smislu što su potvrđivali vladajući poredak kao osnovu za poricanje činjenice da je potrebno izgraditi nov. bez sum¬ nje. Ovo se jasno vidi iz Comteovog zakona triju stupnjeva. Prema tim zakonima svi oblici vlada¬ vine su proizvorni. ideja napretka napadno se isticalo u Comteovoj sociologiji. Sada postavljamo pitanje: 'koja od njezinih načela čine pozi¬ tivnu filozofiju odgovarajućim čuvarom i braniteljem opstojećeg poretka? U našem prikazu suprotnosti između pozitivističkog duha prosvjetiteljstva i kasnijih pozitivističkih pogleda22 već smo ukazali na to kako je ova potonja negirala metafiziku i »maštu 16 17 18 20 21 22 " Ibid. kao i u metodološkom zna¬ čenju totalitaran sadržaj. po samoj svojoj prirodi.

koja je pot¬ puno u skladu sa pozitivističkim učenjima da između različitih egzistencijalnih uslova u društvu vlada istinski i stalni sklad«29. nego je bila izrazito obilježje racionalizma još od Descartesa. »U intelektualnom poretku. i dalje. Prvo. Pobjeđuje instinkt podvrgavanja. »Pojam prirodnih za¬ kona u isto vrijeme podrazumijeva odgovarajuću ideju spontanog poretka. koji je danas tako karakterističan u fašističkim društvima. on nema oblike autoriteta koji su do tada postojali. afirmativni i čine čvrst poredak. 1890. Svi pojmovi ispitat će se prema »jednoj te istoj temeljnoj imetodi«. 248. Za prve. str. pod kojom zamišlja jedno društvo čija će se čitava djelatnost osnivati na pristanku pojedinačnih volja. Ideja izvjesnosti nije se. Svijet je bio zbiljski u onoj mjeri u kojoj se podudarao sa racionalnom autonoimijoim subjeikta. Comte naglašava potrebu za jakim auto¬ ritetom. Coimte izlaže »pozitivnu teoriju autoriteta«32. za druge. Str. 11. Ibid. liberalistička nijansa ove slike je zasjenjena. 25 26 27 kog dobra. Istina je proizišla iz subjekta. Na taj način. Međutim.290 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 291 vena pitanja. ali nipošto ne ukida autoritet sam. koji je uvijek spojen s pojmom nekoga sklada«28. Sjedinjavanje je stvar spora¬ zuma između učenjaka. F. Systeme de politigue positive (Sistem pozitivne politike). Comte tvrdi da je savršena izvjesnost teorije i prakse jedno od osnovnih dostignuća pozitivis¬ tičke metode. kao i u materijalnome. Oni se usredo¬ točuju na dva stava. »Kako je slatko slušati kada možemo uživati sreću . pozitivizam je nanovo interpretirao njezino značenje i funkciju. str. a prevlast dobivaju njezine receptivne i pasivne funkcije. nailaze neophodnu potrebu za nekom vrhovnom usmjeravajućom rukom. 439. Str. a pečat subjektivnosti ju je obilježavao bez obzira koji je objek¬ tivni oblik poprimala. str. . sve društvene akcije pokazuju da ih. kako bi se on na prikladan način ispravljao. Ovdje znanstveno promatranje pruža izvjes¬ nost. sv. društvo je carstvo prirodnog sklada. Spontane funkcije mišljenja se povlače. Podvrgavanje svemoćnom autoritetu pruža najveći stupanj sigurnosti. dru¬ go. Na taj način najvažnija životna pita¬ nja. . Bliže ispitivanje Comteovih zakona društvene statike otkriva njihovu zapanjujuću apstraktnost i siromaštvo. u pretežnoj mjeri. J. Sreća u okrilju jedne čvrste ruke — ovaj stav. Sve znanosti slit će se u istu retortu i spojiti u pažljivo uređenu šemu. str. prev. Bridges pod naslovom A General View of Positivism. negativni i ruše stabilnost. u biti. spaja se sa poziti¬ vističkim idealom izvjesnosti. 244. 11. 252. usp. engl. na posljednjem stupnju ljudskoga napretka. 241—2. 29 Ibid. 1908. povučena su iz arene društvenih borbi i izdvojena radi istraživanja na nekom polju posebnog znanstvenog proučavanja. Prvi su. London. dok su drugi. Na toj osnovi on je sagradio svijet koji je bio racionalan upravo u onoj mjeri u kojoj je njime vladala intelek¬ tualna i praktička moć pojedinca. sve dok se na kraju ne pojave sređeni u »racionalnom poretku jednolikih zakona«26. i dalje. sv. Kada pozitivizam dođe do svog vladajućeg položaja u svijetu. Poziti¬ vistička sociologija u osnovi je »društvena statika«. ljudi moraju raditi za svoju sreću. u prvom redu. Str. pokre¬ ću sebični interesi. . H. koja je sposobna da podrži njihovu stal¬ nu djelatnost time što će skupljati i sređivati njihove spontane napore«31. sistem antagonizama. pozitivizam će »siste¬ matizirati cjelinu naših shvaćanja«27. dok ute¬ meljitelj pozitivističke sociologije pjeva himnu poslušnosti i vod¬ stvu. Pozitivistička ideja poretka odnosi se na ukupnost zakona koja je potpuno različita od ukupnosti dijalektičkih zakona. Međutim. čiji će napori u tom smjeru. Pariz. str. i zato ono što treba da se čini jest »promat¬ rati poredak. 30 Str.28 Cours de philosophie positive. Ukazali smo već na to da je racionalizam ustvrdio da je sloboda mislećega subjekta osnova teoretske i prak¬ tičke izvjesnosti. IV. novo izd. prije ili kas¬ nije.. mora rješavati »mala skupina intelektualne elite«25. koje treba izvršiti. a. i umješne primjene ličnoga interesa radi zajedničStr. U vezi s tim. naravno. Harrison. 144. pojavila sa pozitivističkom filozofijom. a'li nig¬ dje i stvarao«30. koja su od velikog značenja za sve. I. 232. Pozitivizam pomjera izvor izvjesnosti sa subjekta mišljenja na subjekt zamjedbe. Glavna je zadaća pozitivističke političke zna¬ nosti da nađe pravu ravnotežu između različitih vrsta rada. pružiti »stalno i određeno stanje intelektualnog jedinstva«. da nas mudri i vrijedni vođe udobno oslobađaju pritješnjavajuće od¬ govornosti za opći smjer našega ponašanja«33. 92. ljudi. u biti. Taj sklad pobjeđuje. zbog njihove složene prirode.

za postizanjem »zajedničkog zadovoljenja potrebe za poretkom i potrebe za napretkom«36. dokle smo ga mi razvili. »zakonima nastavljanja«. ideja napretka stoji na putu fizičkome. 262. ona je. ikoje su u nijemu otkrivene. 263. nije. moralnom i intelektualnom razvitku. Discours . najviši je stupanj civilizacije onaj koji najviše odgovara »prirodi«43. str. 38 Ibid. Društvena dinamika bavi se zakonima koji vladaju ovim kontinuitetom. 56.. . kao što bismo mogli i očekivati. i dalje. str. a drugi »istinsku teoriju poretka«. 53. Cours str. 60.. Napredak se može izjednačiti s nqprestanim razvitkom intelektualne kulture u toku povijesti. Comteova sociologija je. Ibid. . 43. 37 Discours .. poredak — ne revolucija. 36 Ibid. 148. Str... str. Cours . »Dinamička sociologija« treba da prikaže mehaniku te evo¬ lucije. relativizam je neodoljiv od shvaćanja da je sociologija precizna znanost koja se bavi nepromjenljivim zakoni¬ ma društvene statike i dinamike. u biti.. i na taj je način ostao pri svom obećanju da će »sterilnu političku agitaci¬ ju nadomjestiti golemim intelektualnim pokretom«38. Služeći pr¬ venstvenoj potrebi da se očuva opstojeći poredak. čitavo znanje i sva istina 41 42 43 44 45 46 47 Str. . Njezino stanovište je. to da se »svako društveno stanje shvati kao nužni rezultat prethodnoga stanja i neophodni pokretač idućega stanja«40. Od ove „neizmjenljive prevlasti relativističkog stanovišta« on izvodi svoje osnovno gledište da društveni razvitak ima po prirodi skladan karakter. On je zadržao prosvjetiteljsko shvaćanje da je napredak prvenstveno intelektualni napredak. Ovi zakoni mogu se otkriti samo znanstvenim promatranjem. . 267. naime »inteligencija i sociabilite (društvenost42). Prirodni sklad vlada ne samo između koegzistirajućih dijelova društvenoga plana nego i između imogućnosti čovječanstva. . 216. str. »društvena statika«. 39 tencije«41. i njihovog ozbiljenja.. totalni preobra¬ žaj datog sistema okolnosti. . i dalje. 17. . u konačnog liniji. Cours de philosophie positive. drugim riječima. Prema Comteu. Temeljni zakon društvene dinamike je taj da sve veću snagu dobivaju one organsike sposobnosti kojima se čovjek u prirodi razlikuje od nižih bića. a to stanje je omogućilo da anarhistički revolucionari pri¬ svoje ovu potonju ideju. . Poredak je »temeljni usilov napretka«34 i »svaiki napredak. Prosvjetiteljskom shvaćanju od¬ uzeo je onoliko materijalnog sadržaja 'koliko je mogao. str. str. Discours . 442. Svi elementi koji bi pošli dalje nego sto važe date činjenice... vol. Postizanje potpunoga znanja podudara se sa dovršenjem samog znanstvenog najpretika..292 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 293 Zahvaljujući pojmu poretka. « Str. a ovo zahtijeva da društvena teorija bude relativistička. str. . koje opet traži stalan napredak znan¬ stvene tehnike kako bi izašlo na kraj sa izvanredno složenim po¬ javama koje treba da organizira47. Discours. Glavni razlog činjenice što još uvijek vladaju društveni antago¬ nizmi je taj što su ideja poretka i ideja napretka još uvijek od¬ vojene. usp. Comte je često objašnjavao odnos između ta dva osnovna pojma. Svaki povijesni stupanj čovječanstva toliko je savršen koliko to dozvoljava odgovarajuća »starost čovječanstva« i sistem okolnosti46. Proces stvaranja društvene teorije. . u biti. Pozitivna filozofija teži za pomirenjem poretka i napretka. koja je u skladu sa opstojećim okolnostima. Povijesni napredak je prirodni napredak i kao takav se upravlja po prirodnim zakonima44. IV. već evolucija. sam po sebi. ide ka sređivanju poretka«35.. 59. 35 Cours de philosophie positive. str. ili uka¬ zivali dalje od njih. Prvi tvore »istinsku teoriju napretka«. 264. potpun. Napredak je poredak. osim u onom smislu u kojem to dozvoljava dati »sistem okolnosti«39. prije nego što dođe do takvoga savršenstva. »socijalna dinamika«. zahva¬ ljujući pojmu napretka.. dok se društvena statika bavi »zakonima koegzis34 Discours . str. str. Comte kaže. 279. neprestano napredovanje pozitivnog znanja37. Taj pothvat Comteu je olakšala njegova antimaterijalistička interpretacija povijesti. Povijesni razvitak postaje samo sklad¬ nom evolucijom društvenoga poretka prema vječnim »prirodnim« zakonima. 76. Ovo ona može učiniti ako pokaže da je napredak. također. str. U svom to¬ ku civilizacija se sve više približava tome da konkretno ispolji pri¬ rodu čovječanstva. sv. Comteova ideja napretka isključuje revoluciju. IV. moraju se još isključiti. da je konačni odlučujući vid pozitivizima nje¬ gova tendencija »da apsolutno svagdje nadomjesti relativnim«45.

Do ove tačke Comteov relativizam samo je metodološki. Sa razvojem pozitivizma ideja tolerancije promijenila je svoj sadržaj i funkciju. 149. on je. i te¬ melji se na nužnoj nepotpunosti u metodama promatranja. Iako je njihov provizorni karakter znak njihove nesavršenosti. prelaze u druge oblike. Ipak. To¬ lerancija nije značila pravdu za sve opstojeće stranke. moralu i sličnim područjima. u isto vrijeme. Str. 275. njegov relativizam stavlja neki unaprijed ustanovljeni sklad između subjektivne strane so¬ ciologije (metode) i objektivne (sadržaja). obilježje njihove (relativne) istine. ko¬ ji odgovaraju intelektualnim mogućnostima kasnijeg tipa. 49 50 traganje za boljom vlašću« nije potrebno51. Pojmovi pozitivizma relativistički su jer je sva zbilja relativna. Francusko prosvjetiteljstvo. 264. 293. zahvaljujući činjenici da je nužni proizvod prethodne i da sadrži dodatno iskustvo i novo znanje. Tu nema mjesta ni za kakvo otuđivanje. a ovaj je područje sa ikojega su isključeni »vrijednosni sudovi«. toleran¬ cija se odvajala od mjerila koje joj je u osamnaestom vijeku da¬ lo sadržaj. unutar prikladnih granica«. Ali poboljšanje sposobnosti prvenstve¬ no se zbiva u znanosti. kao i poboljšanje u društvenim uslovima. Pozitivistička sociologija »niti se divi političkim činjenicama niti ih osuđuje. Prema tome. Str. a sva ona. Svi su društveni oblici ustanove provizorni. ona se odvaja od svake brige o »vrijednosti« nekog datog društ¬ venog oblika. Comteovo poštovanje ustanovljenog autoriteta lako se moglo uskladiti sa tolerancijom prema svim stranama. Potre¬ ba za takvom vršću tolerancije potjecala je od činjenice da su od¬ bačena sva mjerila koja idu dalje od datih zbiljnosti. 224. revolucionar¬ na nastojanja za novim društvenim poretkom nemaju u tom planu nikakvoga mjesta. Čovjekovo traženje sreće nije znanstveni problem. koja se služila ne¬ tolerancijom kao oruđem vlasti. na jednostavne predmete promatranja«48. dok je tolerancija bila ekvivalenat netolerancije prema onima koji su se suprostavili tome mjerilu.savršenstvo' koju je zauvijek zamijenio čisto znanstveni termin . nego u korist njihovih protivnika. Svaka povijesna razina predstavlja viši stupanj razvoja od pret¬ hodne.294 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 295 nužno su pristrasni u odnosu na postignutu razinu intelektualnog razvitka. a to nije ni pitanje o najboljem mogućem ispunjenju njegovih želja i talenata. •— a to je vrlina koja će ga učiniti prihvatljivim »svima različitim opstojećim strankama«53. 51 52 53 Str. Str. formalizirani pojam tolerancije značio je i toleranciju snaga reakcija i nazatka. umjetnosti. nije svom zahtjevu za tolerancijom dalo nikakav relativistički okvir. kreću se »postepeno. Kada sociologija postaje pozitivnom znanošću. nego je naglašavalo ovaj zahtjev kao dio općih napora da se uspostavi bolji oblik vladavine — »bolji« upravo u onom smislu u kojemu to Comte odbacuje. — mjerila koja su u Comteovim očima bila jednaka mjerilima koja traže apsolut. koje je per definitionem pogrešno. kako napreduje intelektualna kultura. koje mogu osporavati samo oni koji uzimaju apsolutističko stanovište. Bitni uslovi ljudi i njihove sposobnosti poboljšali su se sa društvenim raz¬ vojem — ovo je neosporno. zahvaljujući činjenici da je društveni razvitak prvenstveno interpretiran kao intelektualni razvitak. u tom smislu što. značila ukidanje jedne od najutjecajnijih stranaka. 153. Prema Comteu. njegova »tolerancija« nije bila parola u korist protivnika opstojećeg poretka. Ranije je pozitivističko mjerilo bilo novo društvo. . u stvari. Comte se hvali da čitavo carstvo društvene rizike može obraditi »a da ni jedanput ne upotrijebi riječ . koje se borilo protiv apsolutističke države. Ona je. znanost je područje teoretskoga relativizma. . nego na njih gleda k a o . Me¬ đutim. jer svaki ustanovljeni oblik vlasti ima svoje relativno pravo.razvitak'«49. Kada se Comte pojavio na sceni. . »Uzaludno " Str. Comte smatra da njegov pojam razvitka ne isključuje savršenstvo50. Na taj način Comteov relativizam završava u »po¬ zitivnoj teoriji autoriteta«. U filozofiji koja je opravdavala vladajući društveni sistem traženje tolerancije postajalo je sve korisnije onima koji su ima¬ li koristi od toga sistema. Njih je moguće odreći se. Sa druge strane. Pozitivizam može »bez i najmanjeg mijenjanja vlastitih načela biti tačno i filozofski pravedan prema svim vladajućim naulkama«52. Oba stava su pod¬ jednako prisutna u ovoj vrsti znanstvenog relativizma. Str. Dok se pojam napretka formalizirao. stran¬ ke klera povezanoga sa feudalnim plemstvom. kao što smo spomenuli.

VI. sv.. dalje. 202.. ne može biti nikakve pozitivne teorije građanskog društva ako se či¬ njenica proletarijata ne može pomiriti sa skladnim poretkom nap¬ retka. tako da se svaka djelatnost or¬ ganizira i vrši kao javna služba. Comte se odnosi jednako prema svima strankama. na primjer. Str. Prole¬ teri imaju idealnu naklonost prema pozitivizmu54. Činjenica proletarijata mučila je Comteovu sociologiju isto tako kao i njezinu antitezu. On kaže da je industrijski razvitak već dosqgao tačku na kojoj postaje nužno da se »regulira odnos između poduzetnika i radnika prema jednom neophodnom skladu za koji. On je držao da su sukobljene klase samo ostaci jednog zastarje¬ log režima. bilješka. 54 Comte kaže da će vlast pozitivizma poboljšati uslove prole¬ tarijata. koji će pozitivizam brzo ukloniti bez ikakve opasnosti za »temeljnu ustanovu svojine«58. Cours .. da je »dužnost« prema cjelini. Comte naglašava da se u »pozitivnom poretku različiti javni pothvati mogu u sve većoj mjeri povjeriti privatnoj industriji«.. Comte je držao da teorija i praksa liberalizma ne mogu zajamčiti disciplinu. str. 93. »Isprazno i iracionalno raspoloženje da se dozvoli samo onaj stupanj rada koji dolazi sam po sebi« (to jest onaj do ikojega dolazi pomoću slobodnog djelovanja eko¬ nomskih snaga) znači »svečano pomirenje« društvene prakse sa svakom zbiljskom opasnošću u društvenome procesu57. 433. prvo. Comte čini tu stvar još izričitijom.296 HERBERT MARCUSE AUGUSTE COMTE 297 Međutim. Ova »nacionalizacija« rada nema. Jer. sociologija mora opovrg¬ nuti dijalektičku tezu da se nagomilavanje bogatstva zbiva uspo¬ redo sa pojačanjem siromaštva. 61 a Systeme de politique positive. kojom vla¬ da kulturna elita sastavljena iz svih društvenih skupina i prože¬ ta novim moralom koji sve raznolike interese sjedinjuje u zbilj¬ sku cjelinu60. Comte nas uvjerava da činu povezivanja poduzetnika i radnika nipošto nije svrha da približi ukidanje položaja radnika. . ničeg zajedničkog sa socijalizmom. Pozitivistički prog¬ ram društvene reforme predslkazuje preobrazbu liberalizma u autoritarizam. naobrazbom i. Društvo je »pozitivna hijerarhija«. sv. On drži da je radnikova djelatnost po prirodi manje široka i manje odgovorna od poduzetnikove dje¬ latnosti. Comteo¬ va je država u mnogo čemu slična modernoj autoritarnoj državi. On na mnogim mjestima kaže da postoji bitna bliskost između pozitivizma i jedne velike društvene skupine. između njih više nema dovoljno ga¬ rancije«62. str. . Ovu tezu Comte je smatrao »opakom i nemoralnom predra¬ sudom«56. Comte je prešao preko činjenice da je ovaj obrat po¬ stao nužan zbog antagonističkog ustrojstva građanskog društva. i dalje. da treba da dođe do »spontane zajednice mozga i ruke«61. pod uslovom da takva »administrativna promjena« ne 59 Discours . prvenstveno. str. .. Prema tome.. marksističku kritiku. str. koji je neizbježno podređen. I. Radnik će dobiti »najprije odgoj. Comteova vjera u nužne zakone napretka nije isključivala praktička nastojanja u pravcu takvih društvenih reformi koje bi ispred tih zakona uklonile svaku prepreku. »stvaranjem rada«59. čija je filozofija pokazivala sličnu tendenciju. i 55 56 57 58 Discours . str. 152. Comte je u Systeme de politique positive čitav jedan odjeljak posvetio stavu da će »novi filozofi naći svoje najenergičnije saveznike među na¬ šim proleterima«55. Op¬ ravdani zakoni proletarijata također postaju dužnostima. " Str. IV. koju pozitivizam mora iskorijeniti ako hoće da zadrži »industrijsku disciplinu«. Usprkos mnoštvu izjava kako će ova hijerarhija do¬ biti svoj autoritet od slobodnog pristanka svojih članova. proletarijata. Nalazimo. 201. Ta vi¬ zija podrazumijeva sveobuhvatnu hijerarhičku državu. sv. no¬ vi moral. 63 Sv. str. 129. Ibid. 485. a onda posao«. str. 201. Prema njoj. u slobod¬ nom prirodnom antagonizmu. ali govori o sistemu u kojemu sve privatne funkcije postaju javne64.. 150. str. 497. treba. Str. Comte ne razrađuje ovaj »program stvaranja posla«. Nasuprot Hegelu. Ibid. koja je potrebna društvu da bi ono funkcioniralo. VI. drugo. Očito je da pri uspostavljanju takve zajednice reguliranje odozgo igra važnu ulogu. . osobito Cours de philosophie positive. onda su zakoni nap¬ redovanja toga društva zakoni njegova uništenja pa teorija dru¬ štva mora biti negativna.. i podvrgavanje dru¬ štvenoj slojevosti neophodno je za život cjeline63. i dalje. Usp. naravno. kojemu on tako glatko pritivurjači. 86. ako je proletarijat klasa koja čini temelj građanskoga društva. Suočena s tim.

U vezi s tim on spominje usta¬ novu koja postaje sve važnija za održanje pozitivnog poretka — vojsku. kao što je to bio slučaj u Engleskoj. ili ga. gotovo potpuno uništila feudalizam u Engleskoj i Francuskoj. svela na nekoliko beznačajnih oblika. a pozitivističko uništava¬ nje zastarjelih teološikih i metafizičkih mjerila donosi ploda u priznavanju čovječanstva kao etre supreme (najvećeg bića). »vojska ima sve više bitnu zadaću da aktivno su¬ djeluje . koje je tada bilo izvanredno brojno. ono je čak jedina zbiljnost69. Nasuprot svom obliku u Francuskoj. »izravno opravdava važ¬ nu provizornu funkciju« vojske »u nužnom održavanju materijal¬ nog reda«66. Čo65 66 n Str. naglasili smo negativne implikacije toga. u najmanju ruku. 329. u održavanju stalnosti javnoga reda«67. 357. a ne država. Zbog toga što je društveni sistem podložen teškim komešanjima. već je potpuno apsorbiran od društva. Njegovo nastojanje da bude podjednako pravedan pre¬ ma svim društvenim skupinama navodi ga da svoju filozofiju pre¬ poruči »vojnoj klasi«. Str. općeni¬ tost društva. A to je značilo da će društvo. Njezina ideja općeg poretka izvršava se samo putem sje¬ dinjenja svih pojedinaca u čovječanstvu. . sv. I. koncentri¬ rana u velikim gradovima. Str. . Feudalni sistem odnosa u zemljoposjedu vladao je gotovo svugdje. s napomenom da pozitivizam. Ali je ideja jednog op¬ ćeg pozitivnog poretka odvela Comtea dalje od praznog shvaćanja ujednačene znanosti i od depresivne vizije vladavine pozitivnih žreca. Comte kao da je ovom idejom čovječanstva pokušao da popravi mučnu atmosferu u ko¬ joj se kretala njegova pozitivistička sociologija. u jednom svom odlučujućem vidu Comteov sistem zadržava emancipatorsku funkciju zapadne filozofije. Comteov pozitivizam izražavao je svijest društvene klase ikoja je napredovala pošto se trijumfalno izborila za svoj put kroz dvije revolucije. pozitivna filozofija u Njemačkoj bila je sasvim drugačijeg soja.298 HERBERT MARCUSE V. 356. . Str. feudalno plemstvo u Njemačkoj zadržalo je veliki dio svojih starih privilegija. 334. Sa nestajanjem nacionalnih ratova. Političke težnje nje¬ mačke srednje klase pretrpjele su poraz bez ikakve borbe: Dok je jedna snažna i bogata srednja klasa. J. zavređuje religiozno poštovanje. Ona je jedini entitet koji. bit ćemo svjedoci kako se vojsci sve više po¬ vjerava »društvena 'misija« velike političke žandarmerije (une grande merechaussee politique)68. te da se oni sjedine u jednu zbiljsku općost. 4. zbiljska je općost. Pokušali smo da pokaže¬ mo kako je pozitivistička metoda uradila traženjem jedinstva i. a djelomice i vrlo bogato. str. jer on ide za tim da se premosti ponor između izoliranih pojedinaca. Ona se javlja kao ona arena u (kojoj čovjek živi svoj povijesni život i time ona postaje jedinim predmetom društvene teorije. 503.. Gospodari zemlje zadržali su čak sudsku nadlež¬ nost nad svojim slugama. ne. w Syst&me de politique positive. u vrijeme zrelosti čovječan¬ stva. »Veliki pojam čovječanstva nepovratno će ukloniti pojam Boga«70. koji je jas¬ no simbolizirala vladina »kralja građanina« Louisa Philippea) (Luj Filip). Pozitivna filozofija potvrdila je da tok ljudske povijesti ima tu tendenciju da se svi društveni odnosi ko¬ načno podrede interesima industrije i znanosti. U Comteovoj sociologiji pojedinac ne igra gotovo nikakvu ulogu. POZITIVNA FILOZOFIJA DRŽAVE: FRIEDRICH JULIUS STAHL Bez obzira na svoje ružne vidove i anahronističku orijenta¬ ciju (time što je pozivao na borbu protiv ancen regimea kada je taj već bdo zamijenjen novim režimom srednje klase. STAHL 299 djeluje na potrebnu disciplinu65. a pogotovo u prijestolnici. " Str. Pozitivna teorija društva ne vidi razloga zbog kojeg bi se ljudski razvitak suzio u granice suverenih nacionalnih država. vječanstvo. a država je puki nusproizvod neumoljivih zakona što vladaju društvenim proce¬ som.. 529. Ovo feudalno plemstvo. smat70 Međutim. polako ap¬ sorbirati državu. U Comteovom sistemu vlada još jedna općenitost. koje će uskoro obuhvatiti čitav svijet. iako odobra¬ va polagano nestajanje vojne djelatnosti. U ovoj stvari Comteova sociologija prelazi granice Hegelove političke filozofije.

27. Berlin. rekao je o njima: Teško bi bilo naći ustanovu koja bi bila manje popular¬ na i koju bi zdravi narodni osjećaj smatrao beskorisni]im teretom od Pokrajinskih staleža. STAHL 301 ralo se službeno prvim »redom« u zemlji.300 HliKBtiRT MARCUSE F J. ono je gotovo isključivo davalo voj¬ sci oficire1. više se nije mogao prihvaćati kao službena filozofija. Likovao je apsolutizam. ustanova za gluhonijeme. 402. Berlin. sv. odlučnije nego Hegel. filozofija države. Geschichte der Deutschen Revolution 1848—9 (Po¬ vijest njemačke revolucije 1848—9). Deutsche Geschichte im neunzehnten Jahrhundert (Njemačka povijest u devetnaestom vijeku). lud1 Engels. kao i slabašnim zahtjevima njemačke sred¬ nje klase. oslobodilačkih ratova i Humboldtovih i Hardenbergovih nastojanja da se dođe do ustava postalla je Prusijom romantičke monarhije. S vremenom je od Friedricha Wilhelma III izvučeno obećanje da će priznati neku vrst narodnog suvereniteta. malen. Ono je stvaralo više vladine činovnike. koji je državu i društvo shvaćao kao »ne¬ gativan« totalitet i oboje podvrgao povijesnom procesu uma. 5 Friedrich Schnabel. Stahlova filozofija pružala je kompromis onima koji su zastu¬ pali lični apsolutizam. o kojima je jedan povjesničar napravio ovakav 'komentar: »Bio je to zastarjeli sistem predstavljanja posebnih interesa. međutim. On se zalagao za ustavni sistem predstavništva (iako Citirano u djelu Franza Mehringa. time što je hegelovsku tradiciju povezao sa francuskim pokretom. I. str. sv. 241.4 Kada je vlada Friedricha Wilhelma IV došla na pozornicu. Studien zur Staatslehre des monarchischen Prinzips (Studije o državnom učenju o monarhičkom načelu). 37. a ne društva. 4 . kolskim putevima. Rad bezbrojnih sjednica u potpunosti se ograničavao na uspos¬ tavljanje popravnih zavoda. 6 Erich Kaufmann. X. Deutsche Geschichte (Njemačka povijest). 2 Karl Lamprecht. taksama na pse i tako dalje . 1922. Leipzig. Nisu uklonjene očite zloupotrebe niti su se podu¬ zimali ikakvi koraci protiv birokratskog despotizma. Interesi Pokrajinskih staleža odgovarali su njihovoj nemoći. Johann Jacoby (Johan Jakobi). Berlin je prestao da bude sveučilište Hegela i hegelovaca i postao sveučilištem filozofa Objavljenja. 1933. 54. i dalje. društva za osiguranje protiv požara. Germany: Revolution and Counter-Revolution (Revolu¬ cija i kontrarevolucija u Njemačkoj). i na pisanje za¬ kona o novini cestama. kao protiv svakog njemačkog apsolutizma još od oslobodilačkih ratova. International Publishers. u kojemu su vitezovi imali neospornu prevlast. jedan od vođa demokratske opozicije. Freiburg. i dalje. str. Restauracija je pojačala apsolutizam do te mjere da je buržoa¬ zija na svakom koraku osjećala kako biva ometana2. Pozitiv¬ na filozofija države i dalje je desetljećima Vladala njemačkom po¬ litičkom teorijom i praksom. Hegelovski sistem. koja je sada primila migove od ruskog cara i kneza Metternicha. ograničavala se na to što se od monarhije zahtijevalo da dozvoli neki predstavnički oblik ustava. 11.. osobito u istočnim pokrajinama. u strogom smislu. 1930. Međutim. op.. 1933. Borba pro¬ tiv ovog apsolutizma. str. Schelinga i Stabla«6. Učinak toga na razvoj društvene teorije u Njemačkoj bio je. koji je bio popraćen potpunom preobrazbom kultu¬ re. 1930. II. ovo obećanje materijaliziralo se u smiješnoj zbilji Pokrajinskih stale¬ ža. str. teističkog iracionalizma i kršćanske ideje Države. str. Uvjet za članstvo u Staležima bio je Grundeigentum (zemljišna svojina)! Čak u rajnskim pokrajinama (a to su bila najindustrijaliziranija područja) 55 predstavnika zemlje stajalo je nasuprot 25 predstavnika gradova«3. str. »Prusija von Steinovih reformi. str. iščezle su sve težnje za liberalnom reformom države5. 7 Valentin. 31. čitavo je vrijeme srednja klasa bila u žalosnoj manjini. 395. što se jasno očitavalo u razini njihovog debatiranja. Zur Preussischen Geschichte von Tilsit bis zur Reichsgriindung (Prilog pruskoj povijesti od Tilsita do osnivanja Reicha). Berlin. Potrebno joj je bilo da je opravdava takvo pozitivno načelo koje bi državu branilo od buntovničkih snaga i štitilo je. cit. Pozitivistička reakcija do koje je došlo u Njemačkoj bila je. Svatiko bi nam rado uštedio posao da dokazujemo iz dokumenata kako nijedna rezo¬ lucija koju su Staleži donijeli nije bila ni od kakvog općeg interesa. 1906. sv. od napa¬ daja društva. i dalje. Novoj Vladi. 3 Veit Valentin. nica. New York. ništa nije moglo biti sumnjivije od uma i slobode7. Mali pre¬ kid u takvom razvoju stvari desio se kada je Lorenz von Stein pomjerio naglasak na ustrojstvo društva.

Heidelberg 1845. 13 Was ist die Revolution. svoju sistematsku obradu i neku političku sankciju. 3-će i 4-to izd. ali njezinu garanciju građanske slobode podređuje autoritativnom monarhovom suverenitetu00. on kombinira radnu teoriju svojine sa feudalnom naukom da se svaka svojina. Ona će čitavu Državu temeljiti »na volji čovje¬ ka umjesto na zapovijedi i odredbi Boga«11.302 HERBERT MARCUSE F. I. 11. 240. S obzirom na to da je njemački racionalizam u Hegelu dobio svoj najreprezentativniji izraz. 16 Ibid. On kaže da iracionalizam sadrži načelo »lažne slobode«. služio je. jednakost pred zakonom i racionalni sistem zakona. sv. Das monarchische Prinzip.. To odbacivanje počelo je u njemačkoj političkoj teoriji prije Stahla. str. Anti-Cartesianismus. On je osudio moder¬ ni racionalizam kao maticu evolucije.. str. Berlin. i pri tom postavlja mjerila koja ga nužno moraju dovesti do suprotstavljanja »svakoj datoj istini i svakom datom prestižu«. str. nego samo staleža). u »unutrašnjem. Heyse. Hamburg. str. naime »otuđenje čovje'ka od Boga«. i dalje. XIV i 455. ali nije zagovarao samo feudalnu prošlost nego i ono razdoblje u povijesnoj budućnosti u kojem će sama srednja klasa postati antiliberalnom. interesima svake vladavine ko¬ ja se ne bi mogla opravdati racionalnim razlozima. 360. 1862.. 1854. i F. i Die gegenwdrtigen Parteien in Staat und Kirche (Suvremene stranke u državi i crkvi). 14 Stahl. Međutim. 252. Bohm. str. sv. Vidi osobito H. sv. Značajno je da je na¬ čelo da država počiva na volji ljudi bilo ono isto što ga je istakla srednja klasa u usponu. Hegelova doktrina je »neprija¬ teljska snaga«. i da je »doveo do svih ovih ideja koje svoje konačno ostvarenje nalaze u revoluciji«18. 12 234. političkom carstvu«13. 137. str. romantičari i Historische Schule dali su tome svoj prilog. On je tu teoriju sažeo kao »nauku koja zalkon i državu izvodi iz prirode ili uma (pojedinačnog čovjeka)«20. Philosophie des 15 Ibid. Bio je antiliberalan. 473. Racionalizam gradi državu i društvo prema uzoru što mu ga daje um. Njegov antiracionalizam služio je stvari vladajuće aristokracije. 10 Ibid. u biti »destruktivna«14. tek u Stahlovom djelu dobile su tendencije. 18 Die gegenwartigen Parteien in Staat und Kirche. Berlin. Na primjer. str. koja je ugrožavala tu klasu zajedno sa plemstvom i monarhičkom državom. 9 Philosophie des Rechts (Filozofija prava). on »odbija hranu koja mu se pruža«19. 2-go izd. i potkopava temelje vladajućeg društvenog i političkog sistema. I. a Haller. On se zalaže za Rechtsstaat (dr¬ žavu prava). — a ta osobina ponovno se javlja u ideološkim napadima nacionalsocija¬ lizma17. 20 Ibid. nije bila srednja klasa. religioznom carstvu ono što je revolucija u iz¬ vanjskom. koja je stajala na putu racional¬ nom napretku. 17 str. Najopasnijim otjelovljenjem racionalizma Stahl je smatrao teoriju Prirodnoga prava. također. Glavni neprijatelj. u krajnjoj liniji. III. Stahlova nauka odbacivala je 'čitavu filozofiju zapad¬ nog racionalizma12 koja je pratila tu borbu. Idee und Existenz (Ideja i egzistencija). Stahl je izjavio da je revolucija »svjetskopovijesno obilježje našega vremena«. On je formulirao službeni odgovor vladajućih njemačkih krugova na hegelovsku filozofiju. 19 Philosophie des Rechts. . str. Njegova politička filozofija ne može po¬ kazati »organsko jedinstvo« između subjekata i »jedinstvene naj¬ više ličnosti (Bog-kralj-vlast)«16. za zakonsko jamstvo građanskih sloboda. dok je vodila borbu protiv feudalnog apsolutizma. Stahl je na ovoga usredotočio svoj napad. Leipzig. Um nikada nije zadovoljan istinom koja je »data«. Njegova dijalektika ukida zbilju datoga. uživa kao nešto što je dato od vlasti9. utjecaj Burkea (F. Nećemo dalje citirati bezbrojna mjesta na kojima Stahl dokazuje prevratničke osobine hegelovstva. sv. 1935. 1868.. Ti krugovi imali su mnogo dublji uvid u istinski karakter Hegelove filozofije od onih aka¬ demskih interpretatora koji su u toj filozofiji vidjeli samo besuslovno slavljenje opstojećqg poretka. Gentz). neotuđivu ličnu slobodu. nego ćemo pokušati da odredimo pojmove sa kojima se Stahl ne slaže i za koje smatra da ih mora zasuti osudama. Stahl se veoma trudio kako bi se njegov monarhički konzervaitizam razlikovao od proizvolj¬ nog apsolutizma8. koje su započele u tim školama i pokretima.. Značaj Stahlove filozofije sasvim određeno bio je u tome što je antiracionalistički autoritarizam prilagodio društvenom razvoju srednje klase. J. za njega. Rechts. 1938. STAHL 303 ne naroda kao cjeline. u Siebzehn Parlamentarische Reden (Sedamnaest parlamentarnih govora). III. nego revolucija. a njegova teorija »od početka zauzima isto stano¬ vište koje i revolucija«15. II.. Hei¬ delberg. Stahl optužuje Hegela zajedno sa mnogim istaknutim pred¬ stavnicima evropskog racionalizma poslije Descartesa. 11 »Was ist die Revolution?« (Što je revolucija?). str. sv. 356. 6. rekao je da je ta filozofija 8 Usp. 263.

LVII. i otkrivaju se u najstrašni¬ jem obliku despotizma. sv. Geschichte der deutschen Rechtswissenschaft. s izričitom svrhom da se posluži njima kao na¬ čelima opravdanja. sa kojim su prirod¬ no rasli u toku povijesti. U članku koji je izložio program ove Historische Schule. STAHL 305 Stahl je tome suprotsavio tezu da priroda i um pojedinca ne mogu služiti kao norma društvenoj organizaciji. »Das konservative Denken« (Konzervativ¬ no mišljenje). 201. a naposljetku. 22 Philosophie des Rechts. strogo uzevši. 23 Ibid. 38. 26 Sv. u isto vrijeme. jer su se u ime pojedinačnog uma do sada uvijek isticali radikalni zahtjevi za re¬ volucijom. brak i svoji¬ nu na božjoj zapovijedi i odredbi. dok je njegovo odbacivanje zlo. System des transcendentalen Idealismus (Sistem tran¬ scendentalnog idealizma) u Sdmmtliche Werke. sve što je odobrila tradicija posjeduje svoju vlastitu isitinu i nije odgovorno umu. kojega pokreće želja »da spase vrijednost pozitivnog. Odbacivanje datog je zapravo. 20 Um i revolucija . XVII. po sebi. Karl Mannheim. Archiv fiir Sozialwissenschaft und Sozialpolitik (Arhiva društvene znanosti i društvene politike). koji iz tog poretka neposredno slijedi«28. znači zaokret pre¬ ma pozitivizmu — to jest prema jednoj njegovoj posebnoj vrsti koju. u odnosu na njega mi se moramo vratiti. koji Stahl zagovara24. VII. Kao i kasnija pozitivi¬ stička sociologija. I. Stahl je ideju prirodnoga zakona uzimao u njezinom kritičkom značenju. Načela »naturalističkih« škola Stahl je otjelovio u svojoj pozi¬ tivnoj filozofiji. a svaki organizam je. On je svjestan pozitivist21. 25 Vidi predgovor drugom izdanju sv. koja se poslužila naro¬ čitim autoritetom datoga da bi opravdala opstojeće pozitivno pra¬ vo. nemoguće. Prirodno pravo ne može se poistovijetiti sa datim pozi¬ tivnim pravom. str. U životu društva svaka je stvar organizam. kao što se ni Hegelova umstvena država ne može poistovetiti sa datim oblikom države. III. Hegel nikada ne stiže do pojedinačnih sadrža¬ ja datoga. »Zakonski poredak nije moralan. Vladajući zakon i čitava ljestvica prava dio su »općega života Volka (naroda)«. tako re¬ ći »drugom prirodom«.304 HERBERT MARCUSE F. str. 1927. 37. Kao što je to činio i kasnije pozitivizam. konkretnog. Stahl interpretira Schellinga u smi¬ slu Historische Schule (Povijesne škole). On zamjera Hegelovoj filozofiji njezinu navodnu nesposobnost da ob¬ jasni posebne činjenice koje sačinjavaju poredak zbilje23. Zato nije čudo da svi pokušaji da se zakonski poredak učini moralnim poretkom pokazuju svoje vlastite apsurdnosti. sv. moguće. po Stahlovom mišljenju. Trebalo je da tvrdnja kako priroda ima prvenstvo pred društvom posluži kao protuotrov tvrdnjama o »umstvenoj volji« po kojoj se dati oblici mijenjaju u skladu s interesom slobodnih pojedi¬ naca. Sve što se razvilo u povijesti iz vječnoga života naroda. sv. zakon i pravo ne mogu se podvrći (kri¬ tičkim mjerilima uma. pitanju izbor između dobra i zla kao da je prihvaćanje datoga do¬ bro. nad kojim sloboda ima jednako malo vlasti i autoriteta kao i nad osjetilnom prirodom. Ocrtali smo nipodaštavanje uma u pozitivnoj filozofiji i rekli smo da je metoda te filozofije podrazumijevala spremno prihvaća¬ nje suvremenih sila Stahlovo djelo potvrđuje ovo zapažanje. već samo prirodan poredak. i dalje. pojedinačnog. sv. koje je vanvremensko i neispunjeno djelatnošću«26. a Hagelovoj »negativnoj« di¬ jalektici suprotstavio je »pozivnu filozofiju« autoritarizma. str. str. II. koji su njegov istinski sadržaj. nego na čovjekovoj volji i pri¬ stanku.. str. predstavlja Schellmgova »pozitiv¬ na filozofija25. On je zato tezi prirodnoga zalkona suprotstavljao gledanje da su »pravo i pozitivno pravo jednakoznačni (geichbedeutende) pojmovi«. Uvijek zaokupljen općim. Dato nužno vlada nama. Ljudi su slijedili tu nauku time što su prkosili svojim vladarima i povijesnome poretku. »Preokret znanosti«. i osuđivao sve pokušaje da se preobrazi u skladu s interesom slobode. a. On hvali Schellinga što je pravo povijesnoga« ista¬ kao nasuprot »logičkome. 28 Schelling. 583. II. 24 Str. Miinchen 1910. Schelling je zakonski poredak nazivao »prirodnim poretkom«. Bez oklijevanja je naglasio na početku svoga djela da njegova filozofija ima zaštitnu funkciju: »Stoljeće i pol filozofija nije temeljila autoritet. dobar i ispravan. 84. III. i time što su 27 Ernst Lansberg. str. Friedrich Karl von Savigny (Savinji) je napisao (1814): »Nije u 21 Usp. Savignyjeva povijesna teorija odbacila je »negativnu filozofiju« racionalizma (a posebno doktrinu Prirodnoga zakona). Stuttgart 1858.. vrijednost činjenica«22. ona je imala sklonost da društvene procese tu¬ mači u smislu prirodnih procesa. i dalje. J. On je shvatio da ona pruža pojedincu brojnija i veća prava nego što su ona koja mu je davalo pozitivno pravo. tvrdeći da se filozofija protivi ustanovljenom poretku. ali ga ne možemo promijeniti«27.

»Ličnost« se veliča kao »prvobitno biće« i »prvobitni pojam«39. pa i najskromnijeg. kojima. Ako svojina treba da izvede svoje pravo samo iz čovjekove volje. vladaju odnosi sile i ekonomski zakoni. Sv. Restauracija se pokazuje kao svijet stvoren za razvoj ličnosti. stalež. 33 Str. I on nudi vladajućim silama svoje ideološke usluge. II. 35 staleža ili klase«36. Država i njezine vlasti čine »božansku ustano¬ vu«. to jest iz zakona i atributa mišljenja«30. briga zajednice. 375. Pozitivna filozofija. Uko¬ liko je bitnije pitanje o kome se radi. bez obzira na porijeklo. u ličnosti suvremenog monarha. Zatraženo je da konkretno čovjekovo mjesto u egzistenciji nado¬ mjesti apstraktne pojmove u filozofiji i da opstane mjerilom mišljenja. "• Str. po¬ novno se javljaju u Stahlovoj političkoj filozofiji. interpretirajući ih u iracionalističkom kontekstu. njezina je metoda da ljudsku volju i um podvrgne autoritetu tih činjenica. Str. nadarenost. XVIII. . Društvena nejednakost je božja volja: »Mora postojati razli¬ čito pravo za čovjeka. »Da li da Proudhonima prepustimo pitanje: što je svojina?«. mora iz toga da slijedi »da je komu¬ nizam u pravu nasuprot filozofiji prava. X. I. U antiracionalističkom tkivu Stahlove filozofije ove napredne ideje poprima¬ ju. a jednako je u pravu nasuprot današnjem društvu«33. utoliko se ono izravnije iz¬ vodi. Stahlov preuranjeni personalizam je ilustracija jedne odlu¬ čujuće istine o modernoj filozofiji. 346. pravo i čast svakog pojedinca.. 30 Ibid. sa ne manjom upornošću nego Camte. 312. za neobrazovanog radnika koji odgovara pred zakonom i za gospodara koji se ne izvodi pred sud. str. XVII. Ta metoda je povezana sa personalističkom filozofijom38. što isijavaju iz Ličnosti Boga i završavaju. 177. štititi i cijeniti i da mu se mora dati ono što mu pripada. onda klevetanje apstraktnog mišljenja 36 31 38 39 sv. Svo¬ jina i čitav sistem društvenih i političkih odnosa mora se isklju¬ čiti iz svakog racionalističkog postupka i mora se opravdati mno¬ go čvršćim razlogom. naime da su »blagostanje. ženu i dijete. naime da je stanovište kon¬ kretnoga često dalje od istine nego stanovište apstraktnog. koja je tim podmuklije što utjelovljuje napredne ideje racionalizma srednje klase. III. Sv. na zemlji. starosti. što ga je Bog zazvao u život radi vladanja nad ljudima. II. da se svatko mora uzeti u obzir. »ne samo da je država kao takva stvar božanske zapovijedi nego i posebni ustav i posebne vlasti imaju posvuda božansku sank¬ ciju«37. pa iako su ljudi slobodni da žive pod ovim ili onim ustavom. »podsticat će na podvrgavanje poretka i autoritetu. 31 Str. Sv. . STAHL 307 se dizali protiv pravedne ustanove svojine«29. Ali kada njegovo konkretno opstojanje svjedoči o jed¬ nom iracionalnom poretku. J. 29 Philosophie des Rechts. dva uporišna termina Comteovog pozitivizma. . Društvene ustanove temelje se na »božjemu određenju čovječanskog svije¬ ta«35. 191. 376. XXII 32 Str. od Grotiusa do Hegel a . Pore¬ dak i autoritet. pita on32. rasu. Str. »Podjela bogatstva« je »djelo božje odredbe«34. str. Knjiga I. Pravo se mora razlikovati u skladu sa zahtijevom spola. str. Reak¬ cija protiv njemačkog idealizma vidjela je porast intelektualne ten¬ dencije da se filozofija spoji sa konkretnošću aktualnog života. 34 Str. i svima pravi¬ ma i uslovima koji su Njegovom voljom postali zakoniti«31. izgledaju kao moralni Reich. . Država i društvo. smisao koji je suprotan njihovom privobitnom zna¬ čenju. Svaka filozofija koja »izvodi prirodni i moralni univerzum iz ljudskog uma. « Str. U biti se ona sastoji iz nastojanja da se izravnim i neizravnim sredstvima istra¬ ži kako društveni i politički poredak zavisi od božje odredbe. str. 277.. Stahlova politička filozofija ide za tim da sve podatke viadajuće društvene šeme postavi kao podatke jed¬ ne istinite i pravedne zbilje. u zbilji. u skladu s njegovom pojedinačnošću. kojim vladaju etički zakoni i zakoni prava i dužnosti. Stvoreni svijet ima svoj vrhunac u opstojanju ličnosti. Značenje »ličnosti« zasjenjuje sive zbiljnosti društvenog sistema i otkriva ih samo kao totalitet ličnih odnosa. međutim. Ovo načelo Jaje Stahlu njegov pojam čovjekoljubivosti. ona je »apsolutni cilj« i nosilac »prvobitnog prava«40.306 HERBERT MARCUSE F. Stahl je osobito osjetljiv u pitanju opravdavanja svojine. . Nećemo se opširno zadržavati na toj metodi. 14. koja dolazi na njezino mjesto. potkopava dati poredak i zaslu¬ žuje da se istrijebi. kao što kaže racionalizam.«41.

dapače. s druge strane. str. 9. Poslušnost na¬ domješta um i postaje »prvenstvenim i neuklonivim motivom i temeljom svake etičnosti«51. Stahl prihvaća Hegelovo odvajanje države od društva. Država je u biti monarhija. 331. 70. str. on je ipak daleko od toga da bi po¬ vukao neke zaključke. nezavisna je od volje pojedinaca. Ona može imati ob¬ lik predstavničke vlade. 2. a ne um. 43 42 Državu više ne vezuje interes pojedinca. Država i društvo »ne mogu od njih potjecati niti od njih zavisiti«. To¬ talitet opstojećih nejednakosti i razlika u datoj društvenoj i po¬ litičkoj zbilji neposredno se postavio i potvrdio u ličnosti. za48 4 9 v Str. u krajnjoj liniji. Stahl je držao da sve te nejednakosti pripadaju prirodi ličnosti i da se ne mogu staviti u pitanje. 61. 144. str. Stahl potpuno odvaja državu od svake veze s autonomijom njezinih pojedinaca. »zaštitu i napredaik ljudi. Država kao moralno carstvo ima dvostruki cilj: »s jedne strane. naime. 143 ^ Str. cilj je u tome da kod ljudi vlada autoritet«. društvene i političke odnose vezuje uz cjelinu. raz¬ vitak naroda i vršenje božje zapovijedi«47. čak nejednakost zakon¬ skog položaja«42. poja¬ vio se univerzalizam koji je bio mnogo opasniji od Hegelovog. Ali. 45 Philosophie des Rechts. suverenitet mo¬ narha mora stajati nad staležima44. sup¬ rotstavljena joj je i vrši na nju prinudu izvana«50. kada Stahl kritizira Vladajući radni proces — na primjer. 44 Das monarchische Prinzip. Zato. III. str. U svakoj vladavini prihvaćanje vladaočevog mišljenja i volje podrazumijeva se u opstojanju onih nad kojima se vlada49. Volksgemeinschaft (narodna zajednica) je činjenica. Ličnost je svoje konkretno opstojanje imala u osobitim odnosima podvr¬ gavanja koji su važili u društvenoj zbilji. a Sv. 141. Hegel bi takav iskaz primio sa užasom. koji struje iz »prirodne ličnosti« monarha i imaju u njemu svoje središte43. nejednakost aktualnih prava. 73. 47 Str. Jednakost ljudi »ne isključuje razlike i stupnjeve. a. Narod je zajednica koja je jača od svake Masne slo¬ jevitosti. to jest da ima karakter svjesnoga ličnog autoriteta. ljudi kao što je Stahl morali su se baviti spašavanjem jednog sistema koji je okrenut prema prošlosti i prema nekoj vječnoj i nepromjenljivoj hijerarhiji. Ukazat ćemo sada samo na temeljne tendencije Stahlove po¬ zitivne filozofije države. Str. Kapitulacija indivi¬ dualnog mišljenja i volje pred mišljenjem i voljom nekog izvanj¬ skog autoriteta suprotna je svim načelima njegovog idealističkog racionalizma. II. sv. str. STAHL 309 i kapitulacija »pred konkretnim« znače kapitulaciju kritičkih mo¬ tiva filozofije i njezinog suprotstavljanja iracionalnoj zbilji. Liberalistička filozofija napušta se čak i prije nego je društveni i ekonomski razlog liberalizma po¬ slao činjenicom.308 HERBERT MARCUSE J. ali. III. Personalističko načelo u univerzumu zna¬ či da svalko vladanje ima »lični karakter«.. njihovo očuvanje traži silu koja počiva samo na davanju odredbi. ali ga čini manje strogim time što sve društvene odnose interpretira kao »moralne«. On se zalaže za to da država dalekosežno upravlja pri¬ vredom. vladanje kao takvo. sv.. str. Trebalo je da bude ličnost u svom konkretnom opstojanju. Čitav sistem funkcionira pomoću po¬ slušnosti. Dok su francuski društveni ekonomisti u napretku industrij¬ skog kapitalizma vidjeli izazov koji tiraži da se opstojeći društve¬ ni i politički odnosi preobraze u poredak koji će moći razviti mogućnosti pojedinaca. U društvenome poretku vladanja je svojstvo koje pripada mnogobrojnim pipcima državnog organiz¬ ma. 45 Ibid. kada izgleda zgranut »nesrećom tvorničkog sistema i mašinske proizvodnje«52 — i spominje Sismondija53. Država i društvo ostaju povezani božan¬ skom zapoviješću i povijesnom tradicijom. '•' Str. 16. Oni su takvi kakvi tre¬ ba da budu. dužnosti i prihvaćanja. Autoritet je snaga koja. Država je »savez (Verband) naroda koji se nalazi pod autoritetom (obrigkeit)«46. Sv. on se protivi neograničenoj slobodi trgovanja45. nego »moć i subjekt koji je prvobitniji od pojedinih članova i koji je iznad njih«48. 50 . 14. 106. III. Ibid. u svakom slučaju. dok je u društvenoj podjeli rada ličnost bila predmet kojim treba upravljati. 131. 12. str. Ovdje je na napadan način predskazan tip karaktera kakav traži i oblikuje moderna autoritarna dr¬ žava.. Ibid. Stahl je pružio svoju teoriju »konkretne točnosti« kao nanomjestak za Hegelov apstraktni univerzalizam.

To znači da se takvi »dru¬ štveni« odnosi 'mogu razlikovati od fizičkih. II. Die gegenwiirtigen Parteien . ekonomskih. »Čovjek nije apsolutno slobodno bi¬ će. Maclver. PREOBRAZBA DIJALEKTIKE U SOCIOLOGIJU: LORENZ VON STEIN Ostaje nam da razmotrimo značajan utjecaj što ga je hegelovska filozofija izvršila na društvenu teoriju Lorenza von Steina. M. M a r x i Engels dobro su poznavali Steinova djela i podvrgli ih kritici u svojim spisima prije Komunističkog manifesta. a ne pojedinac. New York. a. »Takvim problemi¬ ma kao što su proizvodnja i raspodjela bogatstva. On predstavlja prvu njemačku sociologiju. str. 5. Sociology. »Samo Volk posjeduje jedinstvo Lebensanschaunga (pogleda na svijet) i klicu stvaralačke proizvodnje«54. Ogburn i Mever F Nimkoff. Autoritet nadomješta um. a pojedinac je ostavljen na milost neosporivih pretenzija jedne hipostazirane cjeline. 1934. prepušta mnoge društvene probleme dru¬ gim posebnim znanostima da ih one obrađuju. Posto¬ ji prijepor o tome da li su. bis auf unsere Tage (Povijest društvenog pokreta u Francuskoj od godine 1789. Ovdje upotrebljavamo termin sociologija u njegovom tačnom smislu da bismo označili bavljenje društvenom teorijom kao po¬ sebnom znanošću sa vlastitim predmetom. str. The Fields and Methods of Sociology (Pod¬ ručja i metode sociologije). u prvom redu. Društvena teorija shvaća se kao »znanost o društvu«. 1940. razrađuje ih u potpunosti. Međutim. Emancipacija sociologije od filozofije ne smije se pomije¬ šati sa »negacijom« i »ozbiljenjem filozofije« kakvo se javlja u marksističkoj društvenoj teoriji. str. koje je Hegelov sistem pokušao da spa¬ se. 3. 54 55 je i francuskih društvenih teorija negoli teoretikom. radi društva u kojemu su niknule i u kojemu su kasnije bile izdane. Miinchen. jer je to pitanje beznačajno s obzirom na to da su ustrojstvo i ciljevi marksističke teorije sasvim drugačiji od onih Steinove sociologije.310 HERBERT MARCUSE I. str. dužnost pravo. Sociologija ne »negira« filozofiju u tom smislu što preuzima skriveni sadržaj filozofije i prenosi ga u društvenu teoriju i praksu. Tradicija i običaji. L. pojmovnim aparatom i metodom. izdanje iz godine 1850. Bernard. Outlines of Introductory Sociology (Skica uvod¬ ne sociologije). politič¬ kih ili religioznih. koja istražuje specifično društvene odnose među ljudima. so¬ ciologija se odvaja od svake veze sa filozofijom. iako se oni u zbilji možda nikada ne javljaju bez ovih. 14. Case. na primjer političkoj znanosti i pedagogiji.. čak i bez njegova pristanka«55. Prvo izdanje njegove knjige Der Socialismus und Communismus des heutigen Frankreichs (Socijalizam i komunizam današnje Francuske).. 1934. 4—8. New York. Utjecaj Steinovog djela na razvitak društvene teorije bio je vrlo malen. C. str. Vidi Robert M. objavljeno u tri sveska pod nas¬ lovom Geschichte der sozialen Bewegung in Frankreich von 1789. i dalje. Society (Društvo). 1922. objav¬ ljeno godine 1842. str. izrasli među ljudi¬ ma. do naiših dana)1. ovaj nas problem ovdje ne zanima. 193. To su implikacije »pozitivne filozofije«. On je biće stvoreno i ograničeno. U Stahlovoj filozofiji prava skupljena su neka temeljna shvaćanja što su kasnije upravljala priprema¬ njem nacionalsocijalističke ideologije. 2 1 Sv. jesu izvor prava. i dalje. Cambridge. i zato zavisno od sile koja mu je dala egzistenciju i od datog poretka života i datih ovlaš¬ tenja preko kojih ga je ta sila dovela u egzistenciju. podređivanje slobodu. koja je uvijek u pravu. VII i dalje i str. sa svojim vlastitim područjem i vlasUr. Dugački uvod raspravlja o »pojmu društva i zakonima društvenog kreta¬ nja«. 3 William F. Pojedinčevo traženje slobode i sreće skrenuto je upućivanjem na iracionalnu zajednicu. Sociologija kao posebna znanost. međutim. on je smatran više povjesničarom francuske revoluci. i do koje mjere. i zakone i tendencije koje u njima djeluju2. konačni je subjekt prava. 1937. G.. 22. ne otkriva mnogo njegova sociološka shvaćanja. New York. preuzeli Steinova shvaćanja u svoju vlastitu teoriju. L. Ono što je proklijallo i sačuvalo se u »prirodnom« razvoju povijesti po sebi je istinito. nego ona uspostavlja sebe kao car¬ stvo odvojeno od filozofije.ORENZ VON STEIN 311 jednica. Autoriteta za¬ to imaju nad njima potpunu moć. Citiramo ovo novo izdanje. tarife. iako »se bavi općim proučavanjem društva«. među¬ narodna trgovina i investicija bavi se ekonomija«3. koja je tvrdila da nadomiješta negativnu Hegelovu filo¬ zofiju. ur. XVII i 25. . U svim svojim vidovima Stahlova filozofija otkriva da je napustila napredne ideje. Druge skupine društvenih problema prepuštaju se drugim posebnim znanostima. Salomon.

kretanjem u koje¬ mu promjenljivi smjerovi ljudske prakse u toku povijesti igraju bitnu ulogu? Dijalektička društvena teorija isticala je bitne mo¬ gućnosti i protivurječnosti unutar te društvene cjeline. koje je gledalo na svi¬ jet kao na »negativni totalitet« pa je zato bilo u sebi kritičko. takva filozofija znači odbacivanje filozofije. 135. Vid¬ jeli smo da je u Comtea društvo postalo predmetom jednog neza¬ visnog polja istraživanja. New York. a koji su odnosi različi¬ ti u različitim stanjima društva. To je načelo njezinoga postupka. Još od Comtea sociologija je imala svoj uzor u prirodnim znanostima. a. biologija i sociologija. kako ova osobina njegovog položaja djeluje na njegove interese i osjećaje i preko njih na njegovo ponašanje. Antifilozofska tendencija sociologije veoma je značajna. ali se one mogu podvrći mjerilu egzaktnosti i načelima uopćavanja i klasifikacije. Na taj način. London. poka¬ zivala nedovoljnosit njegovog aktualnog oblika. Nasuprot dijalektičkom shvaćanju. također. Ona pokazuje ikoja načela čovjekove prirode navode čovjeka da uđe u neko društveno stanje. VON STEIN 313 titom istinom. dok suradnja obuhvaća sve veći broj ciljeva. Sociologija. prema tom načelu. fizika. Društveni odnosi i zakoni koji njima upravljaju više se ne izvode — kao što je to bilo u Hegelovom sistemu — iz pojedinčeve biti. U ovoj su uopća¬ vanje i klasifikacija činjenica bili. iz tog razloga teorije društva je zbiljska znanost5. str.312 HERBERT MARCUSE LORENZ. smatralo se. ista načela koja iz sociologije čine posebnu znanost suprotstavljaju je dijalektičkoj teoriji društva. uspostavljene jedinstve¬ nim ustrojstvom i kretanjem društvene cjeline. beznačajan pothvat. Outlines of Sociology. koji su to raznoliki od¬ nosi što se uspostavljaju među ljudima kao uobičajena pos¬ ljedica toga društvenog povezivanja. Kalko je takav postupak mogao imati nekog utjecaja na istinu kada su sve činjenice. 1912. i time na¬ glašavala ono što se moglo učiniti sa društvom. još se manje analiziraju prema takvim mjerilima kao što um. koji su ti ciljevi. New York. Karakterizacija znanosti o društvu koju je dao John Stuart Mill. The Study of Sociology. dijalektička društvena teorija nije mogla bi¬ ti posebna znanost među drugim znanostima. Istina je da su Comte i drugi mislioci iste tradicije formalno izjednačili svoju društvenu teo¬ riju sa filozofijom: tako je John štuart Mill (Džon tSjuart Mil) dao nacrt svoje logike društvenih znanosti unutar jedne obuhvat¬ ile opće logike a Spencer (Spenser) je načela sociologije učinio dijelom svoga Sistema sintetičke filozofije. »iSvaiko znanje koje nije sistematizirano. u najbolju ruku. Znanstvena neut¬ ralnost nije se mogla uskladiti sa prirodom samoga sadržaja i sa usmjeravanjem ljudsike prakse. Ward. a koja su raznolika sredstva koja se najčešće primjenjuju da bi se oni postigli. sloboda i pravo. astronomija. 1898. 163. 1844. John Stuart Mili. Mill je rekao: Ova se znanost nalazi u istom odnosu prema društve¬ nom tijelu kao anatomija i fiziologija prema fizičkom. Društvene pojave su u manjoj mjeri »egzaktne« od prirodnih pojava i teže ih je klasificirati. mora se isključiti iz znanosti o društvu«6. Ali ovi su mislioci promijenili značenje filozofije da bi je učinili sasvim drugačijom od filozofije. kemija. Za njih je filozofija bila samo Ikratak pregled temeljnih pojmova i načela ikojima se služe posebne znanosti (za Comtea: matema¬ tika. sociološka metoda bila je u sebi neutralna i posmatrala je društ¬ vo na isti način na koji je fizika posmatrala prirodu. te kakve učinke svaki od njih ima na čovjekovo ponašanje i karakter4. koja je prvobitno dovela u svijet društvenu teoriju. za Spencera: biologija. ima još i ovo zajedničko sa drugim egzakt¬ nim znanostima: ona polazi od nagomilavan ja činjenica da bi ih zatim s uspjehom klasificirala. Sažeto proučavanje tih znanosti »filozofsko« je po svom općem pozitivističkom karak¬ teru. 5 Herbert Spencer. osim toga. Ona se smatrala znanošću upravo u onoj mjeri u ko¬ joj se njezin predmet mogao podvrći jednakom neutralnom pos¬ tupku kao i predmet egzaknih znanosti. str. po odbacivanju svih transcendentalnih ideja. Međutim. sociološka metoda orijentirala se na opisivanja zamjetljivih činjenica i na ustanovljavanje empirijskih generalizacija o njima. jer je smatrala da društveni odnosi obuhvaćaju i uslovljavaju sva područja mišlje4 tical Economj (Ogledi o nekim neraščišćenim pitanjima političke eko¬ nomije). psihologija. sociologja i etika). str. Comte se s pravom smatra pokretačem ovog razd¬ vajanja filozofije od sociologije. Essays in Some Unscttleđ Questions of Poli- . 40. koja se izvodila iz analize toga sadržaja. Prema ovom opisu znanost o društvu se u načelu ne može razlikovati od prirodnih znanosti. kako ovo udruživanje postaje sve tješnje. Ovi izgledaju sada nenaučni. ostaje tipična za njezin kasniji razvitak. 6 Lester F. Osim toga.

314

HERBERT MARCUSE

LORENZ VON STEIN

315

nja i opstojanja. Društvo je negativni totalitet svih datih ljudskih odnosa (uključujući odnose prema prirodi), a ne neki njihov dio. Iz tih razloga dijalektika je filozofska, a ne sociološka me¬ toda. U njoj svaki pojedini dijaleiktički pojam sadrži sav negativni totalitet, i na taj je način u suprotnosti sa svakim odvajanjem ne¬ kog posebnog područja društvenih odnosa. Svaki pokušaj se uspostavi sociologija morao je, najprije, osporiti dijalektičke pretenzije, kao što je to učinio Stahl, ili ju je morao odvojiti od njezinog filozofskog temelja, kao što je to učnio von Stein, koji je dijalektičke zakone i pojmove pretvorio u sociološke. Von Stein je svoje djelo nazvao »pravim pokušajem da se uspostavi pojam društva kao nezavisan pojam, i da se raz¬ vije njegov sadržaj«7. Hegelova Filozofija prava pokazala je da su razorni antagonizmi unutar građanskog društva (odjeljci 243—6) neizbježni proizvodi tog društvenog poretka. Istina je da je hegelovski naglasak slabio snagu društvenih protivurječnosti time što ih je interpretirao kao ontološke. Usprkos tomu, Hegelova dija¬ lektika nije postavila nikakav neumoljivi »prirodni« povijesni za¬ kon nego je sasvim jasno ukazala na to da put čovjekove povije¬ sne prakse leži u pravcu slobode. Dijalektičko kretanje građan¬ skog društva u djelu von Steina izgleda mnogo više kao kreta¬ nje stvari (kapital, svojina, rad) neko kao kretanje ljudi. Društ¬ venim razvitkom vladaju prirodni zakoni više negoli ljudska prak¬ sa. Von Stein ne shvaća ovo stanje stvari kao proizvod kapitalis¬ tičkih postvarivanja, nego kao »prirodno« stanje modernoga dru¬ štva. Postvarivanje se shvaća kao opći zakon, kojemu se društ¬ vena teorija i praksa moraju prilagoditi. Dijalektika postaje dije¬ lom objektivnog i nepristranog proučavanja društva. Zahvaljujući okolnostima u kojima je nastalo von Steinovo djelo, ove neutralizirajuće tendencije doživjele su, međutim, pri¬ lično mnogo suprotstavljanja. Napokon, Stein se rukovodio svojim proučavanjem društvenih borbi u poslijerevolucionarnoj Fran¬ cuskoj i pomno pratio francuske kritičare društva i teoretike toga razdoblja. Ovaj konkretni povijesni način prilažanja naveo ga je da kaže da je ekonomski proces osnova društvenog i političkog procesa i da su klasne borbe istinski uporišni sadržaj toga društ¬ va. Vidio je, i neko vrijeme priznavao, da su nepomirljive protivurječnosti modernoga društva pokretač njegova razvitka, i na taj
7

način je stao na stranu Hegelove dijalektičke analize društva. Ali, ako je sociologija imala da se učvrsti kao objektivna zna¬ nost, trebalo je prestati s usredsređivanjem na antagonizme unu¬ tar ekonomskog procesa. Zato se von Stein sam odrekao svoje vlastite ranije pozicije. Već godine 1852. odbacio je pokušaj da društvenu teoriju utemelji na političkoj ekonomiji: Poznato je da je čitava znanost o društvu potekla iz proučavanja ekonomskog antagonizma što su ga izrabljiva¬ nje i konkurencija stvorili osobito između četvrtog staleža, ili rada koji je lišen kapitala, i vlasnika kapitala. Ta je či¬ njenica dovela do zaključka koji je, iako je izgledao očevi¬ dan, neizbježno ugrozio dublje temelje te znanosti. Pisac ovih redaka ne može nijekati da je i sam mnogo pridonio prihvaćanju ovog zaključka. Jar on je pretpostavio da, s ob¬ zirom na to da je sadašnji oblik (društva) bitno uslovljen ekonomskim odnosima, društveni poredak kao takav ne mo¬ že biti drugo, nago, moglo bi se kazati, otisak (Abruck) ekonomskog poretka . . . Iz ovog mišljenja proizašlo je, dak¬ le, drugo: da čitavim kretanjem društva, također, isključivo upravljaju ti zalkoni koji određuju ekonomski život, tako da se čitava znanost o društvu poslije svodi na puki odraz zakona ekonomskog razvitka8. Ovaj iskaz znači da uspostavljanje sociologije kao zbiljske znanosti traži ukidanje njezinog ekonomskog temelja. Odsad je Steinova sociologija imala za cilj da podržava društveni sklad naočigled ekonomskih protivurječnosti, a etičnost naočigled dru¬ štvenih borbi. Godine 1856. Stein je objavio svoju Gesellschaftlehre (Nauka o društvu). Prva knjiga počela je s izgradnjom jedne »društvene etike«, a posljednja je završila s »načelima društvenoga sklada« i pokazivala da su »razni društveni redovi i klase međusobno ta¬ ko povezani da jedni druge dopunjuju i dovršavaju«9. Umjesto da se bavimo von Steinovim konačnim sistemom sociologije10, ogra! Deutsche Vierteljahrsschrift (Njemački četvrtgodišnjak), Stuttgart, 1852, str. 145; citirano u djelu H. Nitzschkea Die Geshcichtsphllosophie Lorenz von Steins (Filozofija povijesti Lorenza von Steina), Miinchen 1932, str. 132. i dalje. 9 Gesellschajtslehre (Nauka o društvu), Stuttgart, 1856, str. 430. 10 Vidi bibliografiju u Nitzschke, op. cit.

Geschichte der sozialen Bewe°tmg .,., str. 6.

316

HERBERT MARCUSE

LORENZ VON STEIN

317

ničit ćemo se na to da ukratko sažmemo temelje njegove sociolo¬ gije, onako kako su izloženi u uvodu knjige Geschichte der sozialen Bewegung in Frankreich11. Predgovor izdanju iz godine 1850. iznosi pretpostavku koja leži u osnovi nove znanosti o društvu, da se društvena dinamika upravlja prema jednom nužnom zakonu, a da je zadaća sociologije da taj zakon otkrije. Stein kaže da se taj zakon u svom najopćijem obliku može izraziti kao borba vladajuće klase da zadobije punu vlast nad državom, a da druge klase isključi iz tog posjedovanja. Društveni se proces, u biti, sa¬ stoji od klasnog rata između 'kapitala i rada za vlast nad dr¬ žavom12. Antagonizam između država i društva je osnovna ideja Steinove sociologije. Država i društvo su materijalizacija dvaju sasvim različitih načela. Društvo je »organslko jedinstvo ljudskog života što ga raspodjela bogatstva uvjetuje, organizam rada regulira, si¬ stem potreba pokreće, a obitelj i njezino pravo povezuje uz kas¬ nije generacije«13. U ovoj definiciji možemo prepoznati Hegela, kao i rane francuske socijaliste. Pojmovni kostur, što ga je pre¬ uzeo od Hegela, Stein zaodijeva u građu koju mu je dala fran¬ cuska kritička analiza modernoga društva. Društvo je u biti klas¬ no društvo. »Opći nepromjenljivi odnos u društvu je odnos iz¬ među jedne vladajuće i jedne zavisne klase«14, opstojenje klasa je »neizbježno data činjenica«15 koja nastaje u proccesu rada. »Oni koji posjeduju materijal rada kao svojinu, posjeduju time ono što je onima koji nemaju nikakve svojine potrebno kako bi svo¬ jinu stekli. Iskorištavajući svoju radnu snagu, ovi potonji zavisni su od toga preduvjeta, naime od materijala (rada), a s obzirom na to da je taj materijal svojina koja se ne može obraditi (bearbeitet) bez pristanka vlasnika, proizlazi da oni koji ne posjeduju ništa osim radne snage zavise od onih koji posjeduju svojinu«16. Tako je društveni poredak nužno klasni poredak; njegova prva značajka je traženje vlatitog probitka, opća tendencija svakoga za stjecanje »sredstava za vlastitu nezavisnost i sredstava kojima će se drugi učiniti zavisnima«17.
11 Geschichte 12 Ibid., str. 3. 1 3 Str. 29. 1 4 Str. 47. 15 17

Nasuprot društvu, država je »zajednica svih pojedinačnih volja uzdignutih do ličnoga saveza«. Načelo države je razvitak, napredak, blagostanje, moć i inteligencija svih pojedinaca »bez razlike«, i ona sve pojedince postavlja kao slobodne i jednake18. Država čuva zajednički interes, um i slobodu, od sukobljenih pri¬ vatnih interesa društva19. Od najvećeg je značaja za -revoluciju sociologije način na koji Steinovo razdvajanje države od drušitva likvidira aktualni problem moderne društvene teorije. U prvom redu, izjavljuje se da su klas¬ ni antagonizmi »općeniti i nepromjenljivi« zakon društva, pa se oni prihvaćaju kao neizbježna činjenica«. Usprkos tome što zadr¬ žava hegelovsku terminologiju, Stein podliježe pozitivističkim, afirmativnim tendencijama rane sociologije. Drugo, on neutralizira osnovne protivurječnosti modernoga društva time što ih raspo¬ djeljuje na dva različita područja, područja države i društva. Slo¬ boda i jednaikost se čuvaju za državu, dok se izrabljivanje i ne¬ jednakost pridaju »društvu«, pa se na taj način protivurječnost koja postoji unutar društva pretvara u antagonizam između drža¬ ve i društva. Moderno društvo je oslobođeno svake obaveze da ostvari ljudsku slobodu — ta odgovornost pripada državi. Država, u drugu ruku, opstoji samo kao plijen klasa u njihovoj borbi, i nije sposobna »da se odupre sili i zahtjevima društva«20. Na taj način, čini se kao da razrješenje društvenih antagonizama opet pripada društvu. Stein izjavljuje da je proces zarobljavanja i oslobađanja u potpunosti društveni proces, te da su kmetstvo i sloboda sociolo¬ ški pojmovi21. Sloboda znači društvenu nezavisnost, ili vlasništvo sredstava koja su dovoljna da nekome omoguće da postavi radne uslove nekom drugom. Sloboda je nužno povezana sa kmetstvom, društvo je klasni poredaik i zato nespojivo sa slobodom. Tako se Stein suočava sa slijedećim problemom: država je istinsko polje ozbiljenja ljudske zajednice, ali je nemoćna pred klasnim društ¬ vom. A ovo društvo, aktuelno polje na kojemu se ljudi ostvaruju, »ne može biti slobodno zbog svoga načela«. »Zato se mogućnost napretka mora tražiti u činiocu« koji stoji izvan države i društva i koji je jači od njih22. Str. 47. " Str. 66. 20 Str. 73. 21 Str. 76. 22 Str. 75.
1 8

der sozialen Bewegung.. ., sv. I, str. 11. i dalje.

Str. 71. "• Str. 23. Str. 42. i dalje.

318

HERBERT MARCUSE

LORENZ VON STEIN

319

Stein odlučuje da je ovaj konačni činilac »ličnost i njezina sudbina«. Ličnost je jača nego država ili društvo; ona je »temelj i odskočna daska za razvoj prema slobodi«23. Ovo shvaćanje ozna¬ čava Steinov volte-face od ekonomskih temelja društvene teorije i njezinih dostignuća. On izlazi s jednom idealističkom etikom. Ne samo da je društvu, koje je po samom svom načelu neslobod¬ no, oduzeta odgovornost za slobodu nego je u sličnom položaju i država, koja se neizbježno nailazi pod vlašću druištva. Proces pret¬ varanja filozofskih pojmova u sociološke konačno prepušta čo¬ vjekovo povijesno opstojanje nepromjenljivim mehanizmima dru¬ štvenog procesa i namjenjuje njegovu »sudbinu« i cilj njegovoj moralnoj ličnosti. Put je slobodan za to da se društveni proble¬ mi tretiraju na način jedne wertfreie (slobodne od vrednota) znanosti. Vidjeli smo da Stein gleda na društveni proces kao na borbu između države i društva, ili kao na borbu vladajuće društene klase za državnu moć24. Načelo je država »podići sve pojedince do savršene slobode«; načelo je društva »podjarmiti neke pojedin¬ ce po drugima«25. U zbilji je povijest stalno obnavljanje ovog sukoba na različitim razinama, a napredak povijesti zbiva se preko promjena do kojih dolazi u društvenome ustrojstvu. Stein zatim ustanovljuje »prirodne zakone« te promjene. Spomenuli smo već prvi zakon: da viladajuća klasa nastoji da državnu moć učini toliko isključivo svojom koliko je to uopće moguće26, čim je taj cilj postignut, počinje jedna nova dinamika, koja se sastoji u pokušajima »da se državna moć upotrijebi u pozitivnom interesu vladajuće klase«27. Ovo upotrebljavanje ima razne povijesne stupnjeve, pa, prema tome, razne stupnjeve dru¬ štvenoga vladanja ili kmetovanja. Prvi stupanj obilježen je »apso¬ lutnim (trijumfom društva nad državom«, ili potpunom identifi¬ kacijom vladajuće klase sa »idejom države«. Stein to naziva »ap¬ solutnim društvom«28. Ono počinje klasnim prisvajanjem sredsta¬ va za rad, a prati ga sve veće podjarmlljlivanje klase 'koja je lišena
23 24 25 26 27 28

tih sredstava. Zato je »razvoj svakog društvenog poretka kretanje prema kmetstvu«29. Baš kao što je klasno društveno ustrojstvo nužan izvor kmet¬ stva, ono je, isto tako, izvor razvoja u pravcu slobode. Ovaj pro¬ ces se javlja gdje god je kapitalistička klasa dovršila organiziranje društva u svom vlastitom interesu. Znamo da je sloboda »dru¬ štveni pojam, koji zavisi od stjecanja onih dobara« koja su po¬ trebna za razvitak pojedinca30. Odatle slijedi da će klasa subjekt težiti prema posjedovanju svega što je važno da bi zadovoljila svoje kulturne, kao i materijalne potrebe. Ova će klasa zahtijeva¬ ti, prvo, općenitu i jednaku naobrazbu i, drugo, materijalnu slo¬ bodu, to jest mogućnost stjecanja Svojine31. Ovaj potonji zahtjev sukobit će se s interesima uspostavljenog poretka, sa uloženim interesima vladajuće klase. U krajnjoj liniji, posjednička klasa teži za »zadovoljavanjem svojih potreba i želja bez rada32. Posjednička klasa je, dakle, ne¬ radna klasa, a suprotnosti između svojine i nedostatka svojine uistinu je suprotnost između nepredviđenog dohotka i rada33. S obzirom na to da samo rad čini svojinu pravom i vrijednošću, i s obzirom na to da je neprivredeni dohodak »mrtav teret« koji ne može odoljeti udarcima rada, može se zaključiti da će rad¬ nička klasa sve više postajati »gospodarem svih vrijednosti« to jest da će sredstva za proizvodnju sve više postojati nje¬ zinom svojinom i da će ona, konačno, preuzeti mjesto nekadašnje neradne klase. Kada se ovo desi, pravna i politička ustrojstva, ko¬ ja su oblikovana prema interesima neradne vladajuće klase, otvo¬ reno će se sukobiti sa aktualnim novim odnosima sila i kontrole u društvu. »Preobrazba ustanovljenog sistema prava postaje unut¬ rašnjom — a, uskoro, i izvanjskom — nužnošću«34. Moguće su dvije vrste preobrazbe, politička reforma i revo¬ lucija. U prvom slučaju, državna vlast bi morala popustiti pred zahtjevima zavisne klase i potvrditi činjenicu društvene jednakos¬ ti time što bi priznala pravnu jednakost. Međutim, sve velike
29 30 31 32 33 34

Ibid Str. 32. Str. 45. Str. 49. Str. 56. Str. 62.

Str. 66. Str. 81. Str. 85—7. Str. 90. Str. 91. Str. 93.

pro¬ glašava se za nezavisnu državnu silu i prima na sebe pravo. Privređivačka moć kapitala suprotstavlja se radu koji je lišen kapitala37. zato.. To je kraj društvene revolucije«44.. Društveni polo¬ žaj kapitalista je funkcija ukupnosti njegovog kapitala.. On ide korak dalje i izjavljuje da proletarijatu neće biti potrebna vlastita revolucija da bi srušio to društvo. za¬ to što »ne posjeduje materijalna i intelektualna dobra. 2\ Um i revolucija . ogr¬ tač i aureolu takve sile. Stein 35 36 37 38 39 zna da su protivurječnosti koje je upravo analizirao značajke dru¬ štva koje se osniva na slobodnom radu i stjecanju.. Stein je naglašavao da mehanizmi revolucije djeluju u obliku nepromjenljivih prirodnih zakona. 100. međutim. Zato nije čudo što ona traži pravo da prigrabi tu moć i da društvo reorganizira na način zbiljske društvene jednakosti. 127. nailazi na neprijatelja u licu iste one mase ikoja je pomogla da se postigne taj rezultat«36. A ta diktatura. Ideja proleterske vladavine zato je u sebi protivurječna. Ovaj proleterski čin predstavljaće »društvenu revoluciju«. Proleterska revolucija bit će katastrofa. prvobitni sklad se gubi u protivurječnosti39. i čini se kao da je odgovarajući rezultat procesa slobodnog stje¬ canja. čim je dovršena. 106. U ovoj tački Steinova sociologija skreće sa svog dijalektičkog pravca i slijedi ideje pozitivne sociologije. uzimajući oblik konkuren¬ cije. Da li je to. « Str.. U modernom stjecalačkom društvu kapital izražava čovjekovo gospodstvo nad njegovim izvanjskim životom. ovo je u biiti kapitala. jer je u zbilji »rad isključen iz privređivanja kapitala«38. Proletarijat je nesposoban da održi takvu nadmoć — stara vladajuća klasa uskoro će mu se osvetiti i us¬ postaviti diktaturu nasilja. " Str. »Uspješna revolucija uvijek vodi u diktaturu.320 HERBERT MARCUSE LORENZ VON STEIN 321 promjene u povijesti izvršene su revolucijom: »Viša klasa ne udo¬ voljava zahtijevu niže klase niti dozvoljava pravnu reorganizaciju koja bi odgovarala novoj raspodjeli društvenog bogatstva«35. Njemu. Stein jako naglašava činjenicu da revolucija u svome načelu sadrži jednu protivurječnost koja. Str. »Upravo je djelatnost vlasnika svojine ono sto. određuje tok koji će revolucija uzeti. 109. Konkurencija između kapitala zahtijeva borbu za niže troškove proizvodnje. Drugim riječima. ona se još može povratiti odgovaraju¬ ćom »društvenom reformom«. Kada je klasa u svojoj revo¬ luciji pobijedila. ali i ista ova svojina. Taiko svaka revolucija. može naći u či40 Str. za razliku od svih prethodnih revolucija. »Kvaliteta lične slobode ovdje se. štaviše. pripremila je Steinovo naglo napuštanje kritičke analize. Str. Svaka revolucija proglašava opću jedna¬ kost za čitavu klasu koja je do tada bila isključena iz vlasti. ili slična vrednovanja potpuno izlišni. također kraj društvenog procesa? »Lič¬ nost« uzvišena na položaj odlučujućeg činioca u društvenom raz¬ voju. 126. ali aktualno uspostavlja jednako pravo samo za onaj dio klase koji je već stekao ekonomsko bogatstvo. u isto vrijeme. Proletarijat je klasa koju je revolucija srednje klase lišila svake moći stjeca¬ nja. radnoj snazi. 97. ona se razvija na dva sukobljena sloja »Nijedan revolucionarni pokret ne može ukloniti tu protivurječnost. ubrzo se postavlja nasuprot potencijalu stjecanja. 107. a svojina koja se osniva na radu postaje temeljeni novog društvenog poretka. jer uspostavlja načelo prema kojemu slobodni razvitak ličnosti zahtijeva opću mogućnost priv¬ ređivanja. i dalje. Str. koja su preduslov istinske nadmoći«43. 42 Str. a pobjeda proletarijata »trijumf kmetstva«42. Stjecalačko društvo održava ličnost. onemogućuje onima koji ne posjeduju svojinu da svojinu steknu40. te da su zbog 'toga moralno ogorčenje. koja se postavlja iznad društva. Interes kapitala je u sukobu s interesom rada. svaka revolucija upotrebljava jednu društvenu klasu čijem interesu neće i ne može služiti. i da se to ne može primjeniti na druge oblike društvene organizacije. 108. Str. što nužno vodi neprestanom pritisku na nadnice. Ako je ta mogućnost bila sužena u aktualnom toku što ga je uzeo kapitalizam. Pre¬ ma svojoj nepromjenljivoj prirodi. on se pokazuje izvorom novog oblika kmetstva. nedostaje i pravo da uzme državu u ruke. 131. Str. svaka revolucija završava u novom klasnom su¬ kobu i njegovom obliku klasnog društva. koje su bile »političke revolucije«41. Iako ovaj uslov izgleda »savršeno skladan«. Pod takvim uslovima revolucija je neizbježna. Privilegiji neprivređenog dohotka ukidaju se. štaviše. Rast ka¬ pitala zavisi od vrijednosti proizvoda iznad i preko njegovog pro¬ izvodnog troška. u ob¬ liku kapitala. Razlog je taj što proletarijat nije jači i bolji dio društvene cjeli¬ ne. <3 Ibid.

On daje afirmativan odgovor. 136.322 HERBERT MARCUSE njenici da je najniži stupanj radne sile sposoban da dođe u pos¬ jed kapitala«45. III ZAKLJUČAK 45 46 47 Str. On pita da li je uopće moguće u stjecalačkom društvu tako organizirati radni proces »da jedino rad dođe do svojine koja odgovara njegovoj količini i vrsti«46. koji se poziva na istinski interes čovjekov. također. i uz pomoć države i njezine moći«47. i neutralizirao kritičke elemente dijalektike. podsjeća svoje kritičke analize unutrašnjih protivurječnositi u društvu srednje klase. Tako je Lorez von Stein pretvorio dijalektiku u skup ob¬ jektivnih zakona koji traži društvenu reformu kao odgovarajuće rješenje svih protivurječnosti. Ibid Str. Od posebnog je interesa za vladajuću klasu »da radi za društvenu reformu svim svojim društvenim snagama. Stein se. '138. Čovjeku je potrebna sloboda i on će je imati. .

Ovo znači.KONAC HEGELOVSTVA 1. također odbaciti Hegelovu filozofiju. sa svoje strane. na primjer. U toj filozofiji postojao je jedan opa¬ san elemenat. Ove državne filozofije potkazuju ukidanje umstvenog mjerila i pojedinačne slobode. to jest utoliko ukoliko čuva i održava pojedinačnu slobodu i društvene čovjekove mogućnosti. kada se sistem liberalizma počeo oblikovati u sistem autoritarizima. naime sa suverenom nacionalnom državom. Država će tada. hegelovska filozo¬ fija mora sukobiti s novom državom. od kojih je zavisilo Hegelovo slav¬ ljenje države. Za ovakav zaključak postoji jedna konačna proba. Hegel je prihvaćao državu samo utoliko ukoliko je racionalna. jedno široko rasprostra¬ njeno mišljenje krivilo je hegalovstvo za ideološko pripremanje . da se kada građansko društvo razvije oblike organizacije koji odriču bitna prava pojedincu i ukidaju umstvenu državu. Ona je po¬ kušala osvijetliti pravo uma i njegovu moć usred sve većih antagonizama modernog društva. Ozbiljenje uma Hegel je povezivao s određenim povijesnim poretkom. BRITANSKI NOOIDEALIZAM Hegelova filozofija držala se naprednih ideja u zapadnom racionalizmu i razradila njihovu povijesnu sudbinu. Jer. A ipak. još od prvog svjetskog rata. a ona se može naći u fašističkim i nacionalsocijajlističkim stavovima pre¬ ma Hegelu. svaka osnovna promjena do koje bi moglo doći u tom poretku morala bi promijeniti odnos između Hegelovih ideja i opstojećih državnih i političkih oblika. naime opasan za opstojeći poredak koji je dolazio odatile što je ta filozofija upotrebljavala mjerilo uma u analizi dr¬ žavnih oblika. Pri tom je filozofiju podvrgao odlučujućoj povijesnoj kušnji. koja se na Kontinentu pojavila s likvidacijom francuske revolucije. Između njih i Hegela ne može biti zajedničkog tla.

Green se mnogo više približava unutrašnjim motivima Hegelove filozofije kada pokušava da shvati ovu općost kao povijesnu snagu koja djeluje pomoću ljudskih djela i strasti. Na taj način. Od T. 6 Str. Zanemarivali su se društveni interesi slobodnih pojedinaca. Britanski pokret je još bio povezan s načelima i filozofijom liberalizma. ali on traži da se sve pritužbe na opstojeći poredak »temelje na priznatom društvenom dobru.326 HERBERT MARCUSE BRITANSKI NEOIDEALIZAM 327 novoga sistema. i dalje.. Str. London. 4 Str. Da bismo potpunije odlučili tko u tome sporu ima pravo. On ne sumnja u to da »javna savjest« postoji. 148. na koje se oslanjala liberalistička tradicija u svojoj konstrukciji države. Tim djelom je počeo najprodorniji i najsuptilniji intelektualni utjecaj koji je podgrizao racio¬ nalni humanitarizam osamnaestoga i devetnaestoga vijeka. Greena (Grin) do Bernarda Bosanqueta (Bozanket) krešendo naglaska sve jače je padao na nezavisno načelo države i na prvenstvo općega. koje je bilo na pragu. ukoliko bi »vršenje tog prava pridonijelo ne¬ kom društvenom dobru koje je javna savijest sposobna da oci¬ jeni«6. pa je upravo iz tog razloga bio mnogo bliži Hegelovom duhu nego talijanski pokret. ne bi bilo života koji bih mogao nazvati svojim. može se. Na prvi pogled. 3str. ocrtati ulogu hegelovstva u kasnijem razdob¬ lju liberalističkog društva. nego. Taj se primicao fašističkom strujanju. međutim. Green daje svakom pojedincu (qua građaninu) slobodu isticanja »nekog ne¬ zakonitog prava«. daleko od toga da bi bila apo¬ logija autaritarizma. od »borbe čovječanstva za savršenstvom«3. On dozvoljava ljudima pravo da odbijaju zakone koji povređuju njihovo opravdano tra¬ ženje da određuju svoju vlastitu volju. Politička filozofija britanskih idealista uhvatila se antiliberalnih ideja u Hagelovoj Filozofiji prava. koja podrazumijevaju da se najbolje služi zajedničkom dobru ako se postupa u interesu slobodnih pojedinaca. 122. doslovce. H. zbile su se dvije velike renesanse hegelovstva. ili. jedna u Engleskoj. 148. Međutim. a ajedničko dobro što ga država otjelovljuje i čuva ne može proizaći 1 iz slobodne igre pojedinačnih prava odvojenih od općega prava što ga predstavlja država. . 149. u izvjesnom smislu. uz služenje hegelovskom filozofijom u mark¬ sističkoj teoriji. država se temelji na :svom vlastitom idealnom načelu. 134. niti bih mogao tražiti neko opravdanje za ono što sam pozvan da činim«2. u najboljem slučaju. U državi.. 1895. »Pitati: zašto se moram podvrći sili države — znači pitati: zašto moram dozvoliti da moj život regulira onaj kompleks ustanova bez kojih. U Njemačkoj su predstavnici društve¬ ne i političke filozofije u drugoj polovici devetnaestoga vijeka ostali antihegelovci. i da je 2 Lee tur es on the Principles of Political Obligation (Predavanja o načelima političke obaveze). vjerujem. U čitavom svom djelu on na¬ glašava da se država mora podrediti umstvenim mjerilima. »u izvjesnoj mjeri«. Prema Greenu. označiti kao superlibaralizam. moramo. osobito u slučaju Gentilea (Đentile). a u Hrgelovoj teoriji boga države implicitno se nailazilo sve ono čemu sam bio svjedokom.pćosti nasuprot pojedinačnosti nailaze na protutežu u njegovom prianjanju uz napredne tendencije zapadnog racionalizma. Green and Co. str. Hobhousove (Hoibhaus) značajne knjige Metafizička teorija države^: Kod bombardovanja Londona upravo sam bio svjedo¬ kom vidljivog i opipljivog rezultata jedne lažne i opake na¬ uke. leže u knjizi preda mnom (Hegelova Filozofija duha). U Greena tendencije za postvarivanjem o. pos¬ tupci ljudi »koje po sebi smatramo zlima 'nadvladavaju' se radi dobra«. 6. 5 Str. Kao primjer citiramo posvetu L. London (The Macmillan Companv. tendencije u britanskom i talijanskom hegelovstvu kao da potvrđuju Hobhouseovu interpretaciju. a druga u Italiji. čiji temelji. a zavisni su ne od pojedinačne strasti i motiva. New York) 1918. Longmans. Greenova politička filozofija. jer ti zakoni mogu biti u neskladu sa istinskim ciljem države da po¬ država i usklađuje društvene odnose«5. Kasnije ćrmo primijetiti čudnovatu činjenicu da službeni bra¬ nitelj nacionalsocijalističke države odbacuje Hegela upravo zbog njegovog »racionalnog humanitarizima«.. ravnodušni prema Hegelu. T. kakvo se mora imati u vidu«4. pa je zato sve više postojao karikaturom Hegelove filozofije. »Opće načelo da građanin nikada ne smije po¬ stupati drugačije nego kao građanin ne podrazumijeva i obavezu da se u svim okolnostima podređuje zakonima svoje države.

ali u toku ras¬ pravljanja cilj. Ponekad se primjećuje da razvitak britanskog idealizma od Greena do Bosanqueta bio takav da su se u njemu polagano napuštale racionalističke i liberalističke ideje ranijih dana11. i ukoliko je ta situacija postajala istinitija. 127. koja bi. Green drži da je rat. sloboda. To¬ me bismo mogli dodati ovu primjedbu: što je više idealizam dobijao hegelovsku terminologiju. 183. 1938. da se država mora odrediti 'kao »jedinica za koju se priznaje da s pravom vrši Vlast nad svojim članovima pomoću aipsalutne fizičke moći«. mi nismo. 0 Str.. A Hundred Years of British Philosophy (Sto go¬ dina 12 britanske filozofije). nestaje pred prinudnim sredstvima. koja traži udovoljavanje potrebe i is¬ pravljanje nevolja. " Str. i traži da se uklone okolnosti i odnosi koje je prouzrokovala »moć klas¬ nih interesa« (str. krivica protiv pojedinčeva prava na život i slobodu9. Sloboda se za pojedinca može ozbiljiti samo putem poslušnosit prema toj »značajnosti«. cit. »oruđe našeg najvećeg samo-potvrđivanja«15. Bosanquetova Filozofska teorija države (1899) ima crta koje čine od pojedinca žrtvu hipostazirane držav¬ ne općosti. možda. ili pojedinačnost. Bez obzira na njezine hegelovske pojmove. a to je parola autoritaristioke ekonomike. str. str. mogla i da ne ispunjava svrhu istinske države i zato bi morala da se »odstrani i nadomjesti drugom«. 169. osobito u vezi sa slobodom ugovaranja. ali za šta priznaje¬ mo da je od ogromnog značaja za nas«14. Materijalna arena u kojoj opće dobro treba da se ozbilji nije »država kao takva«. koja je tako karakteristična za kasniju fašističku ide¬ ologiju. cit. trebe i želje. nego »ova ili ona određena država«. Nasuprot Hegelovom temeljnom pojmu vrhovnog suve¬ reniteta nacionalne države. i dalje. London.. te jest kao Država«16. Green zamišlja jednu sveobuhvatnu organizaciju čovječanstva. 1 5 " Usp. ali taj cilj je toliko zasjenjen elemen¬ tom sile. koji su nadre¬ đeni njegovom empiričkom opstojanju. (Ibid. u izvjesnom smislu. Suprotstavljanje jedne zbiljske i jedne empirijske samosti je dvosmisleno. 125. Od samih svojih početaka ova renesansa idealizma pokazivala je određenu antimaterijalističku tendenciju13. 209. 9 1 Str. Zadovoljavanje pojedinačnih potreba moralo je ustupiti pred obavezama prema cjelini. . isti pojam može značiti pre¬ zir prema empiričkom životu u korist jednog bezuslovno »ideal¬ nog« života države. 267. On prihvaća Rousseauovo revolu¬ cionarno načelo prisilnog odgajanja za slobodu. Nasuprot Hegelu. Bradlejeva (Bredli) metafizika ima strogo iracionalističku srž koja je potpuno tuđa Hegelu. ili se 13 R. Kako su obave¬ ze nadolazile. automatizam i sugestija« pravi su uslovi napretka intelekta. utoliko se više naglašavala nauka da je odnos pojedinca prema cjelini odnos između dva »idealna« entiteta.328 HERBER. 228. Metz.. R. 126.. osobinu koja joj je zajednička sa tendencijama što prate prijelaz od libe¬ ralizma do autoritarizma. na aktualnu brigu ljudi u njihovoj empirijskoj zbilji nasuprot jednoj »zbiljskoj« samosti. izvan područja njegove neposredne po7 Odgovornost za antagonizme kapitalizma (kojih je potpuno svjestan) Green ne baca na liberalistički sistem. kao čuvar naše zbiljske »samosti«. »Ozbiljenje najboljega života« je cilj koji su po¬ stavili država i društvo. « Str. 1899. »Izvan njega« znači za Bosanqueta izvan »njegovog vlastitog pri¬ vatnog interesa i zabave«.T MARCUSE BRITANSKI NEOIDEALIZAM 329 uvijek otvorena racionalnom uvjerenju i uvijek spremna da doz¬ voli napredovanje istine7. koja će pomoću povećanja pojedinačne slobode i proširenja slobodne trgovine učiniti da »motivi i povodi međunarodnih sukoba polčnu nestajati«10. str. koja je prisutna u postizanju tog života. The Philosophical Theory of the State (Filozofska teorija drža¬ ve). »U traženju najboljega života društvo mora upotrebljavati ova po¬ moćna sredstva za vrijeme izvršavanja apsolutne moći. to više se udaljavao od istinskog duha Hegelove misli. Bosanquetova politička filozofija ide od jed¬ nog od ova dva pola drugome. koja je. Metz. op. Str. »Sila. 177. The Macmillan Co. Ona počiva u državi. S druge strane. »Prosječni pojedinac više se ne prihvaća kao zbiljska samost. 225. str. 283. str. a manje uživanja. i dalje). 14 Bosanquet. »Vidimo da ima neki smi¬ sao u primjedbi da naša zbiljska samost ili pojedinačnost može biti nešto što. Ono se može odnositi na jedan značajan dualizam. 327. op. Ideologija koja prati taj pokret pripre¬ mala je pojedinca za više rada. 249. London. Središte teže bačeno je izvan njega«12. nego na način na koji su se slučile povijesne okolnosti pod kojima se kapitalizam poja¬ vio.) On zahtijeva da se liberalistička sloboda u izvjesnom smislu ograniči. pa i pravedan rat. Zato nama razloga da se smatra da je država u pravu da čini »što god izgleda da njezini interesi traže«8. 173. tako se nalazilo da se one sve manje poklapaju s nekim umstvenim mjerilom.

očevidno da povijesni oblik države koja se pojavila na pozornici nije bio nipošto »ozbiljenje slobode i uma«. 184. umjesto za Weltgeist (svjetski duh). država i društvo ne mogu pretendirati na to dostojanstvo da su otjelovljenje uma: »Kada se sjetimo aktualnih nedosljednosti tradicionalne društvene etičnosti. Str. vrlo često nalazimo na stranicama Hobhousove knjige. Njihova savjest je izraz onoga što je u njima plemenito. u pravu. Ima samo društava u kojima se njihove zasebne i odvojene ličnosti mogu razvijati u skla¬ dnosti i pridonosti jednom zajedničkom dostignuću23. Ova »sre¬ dišnja pogreška« od ogromne je važnosti jer se njome podrazu¬ mijeva i to da se ne razlikuju odnosi moći i moralne obaveze19. i nema neke zajedničke samosti koja sebi podvrgava dušu ljudi. Na ovu definiciju odgovara Hobhouse da ona pristaje okviru svakog autoritarnog apsolutizma18. Hobhouse se brine za aktualnu dobrobit pojedinca. Onima koji se apstraktno drže Hegelove po¬ litičke filozofije Hobhouse odgovara da sama činjenica klasnoga društva. Sa dru¬ ge strane. skloni smo da kažeano kako smo društveni satirik. str. ili vrlo velik broj ozbiljit će najveću sreću samo u takvom obliku u kojemu svi mogu sudjelovatii čiji je. 23 85. Umjesto da se brine za općost. 17 11 se kaže da država izražava zbiljsku volju pojedinaca kao cjelinu. u državi. koje zanemaruje sudbinu pojedinca. ostatak je stalno u položaju u kojemu mora primiti ono što mu ostaje. ili. 22. za beskonačni broj ljudskih života koji su nenadoknadivo izgubljeni. imamo jednako pravo i da pitamo zajednicu što ona čini za toga čovjeka. Najveći broj. naime to da se istinska sloboda ne može postići preko duhovnog stanja i svakodnevne prakse izdvojenih pojedinaca u konkurentskom vrtlogu modernoga društva. 80. Hobhouseovi zahtjevi su u skladu s apstraktnim načeli¬ ma liberalizma. u najmanju ruku. »dr¬ žavi« dok u zbilji pojedinac uvijek mora nastaviti svoj život u nekom određenom povijesnom obliku društva i države. dapače. . koji su im dali boju. baš kao što je u pravu liberalizam nasuprot svakom iracionalnom hipostaziranju države. Naglašavanje čovjekovog prava na opću sreću. Hobhouse je. " Str. Ako o svakom čovjeku smijemo suditi prema doprinosu što ga daje zajed¬ nici. Jedino država ostvaruje njihove zbiljske volje i zbiljske samosti. Sreća i bijeda društva je sreća i bijeda ljudskih bića. nasuprot neoidealistima. onemogućuje da Str.. 117. 77. Hegel je mislio da je posebna vrsta države koja bi mogla služiti toj svrsi ona država koja je sačuvala odlučujuća postignuća francus¬ ke revolucije i utjelovila ih u racionalnu cjelinu. pa je bolje da podupiremo nauku ratne države i da je opskrbimo s dovoljno eksploziva kako bismo dokrajčili život«22. Onakvi kakvi jesu. koja je povećana ili produbljena osjećanjem zajedničkog posjedovanja. a ne prosti filozof može s ovim shvaćanjem postupati onako kao što ono zaslužuje«20. Ali nema nikakve sreće osim one što je doživljavaju pojedini muškarci i žene. Oni su sigurno zadržali jedan izvorni motiv njemačkog idealizma. 22 Str. ili podlo kada se vrši obračun. Kada su britanski idealisti razradili svoju političku doktrinu. The Metaphysical Theory oj the State (Metafizička teorija drža¬ ve). općenito. Ono je čini jednim od velikih dokumenata liberalističke filozofije. Reći da ustanove takvoga društva izražavaju privatnu volju podre¬ đene klase znači samo povredi dodati još i uvredu«21. 1918..330 HERBERT MARCUSE BRITANSKI NEOIDEALIZAM 331 mora »priznati kao jedinica koja se zakonito služi silom«". očiti utjecaj klasnih interesa na državu. Volja društva je povezani rezultat njihovih volja. Velika je zasluga Hobhouseove knjige što je pokazala neskladnost između Hegelovog shvaćanja i materijalne osnove opstojeće države. London. On ukazuje na činjenicu da Bosanquetova filozofija pre¬ daje pojedinca pandžama društva kao takvog. naravno. koja je uvijek sreća za svakoga. ili jedna rasa vlada zajednicom. ali se sukobljavaju s konkretnim oblikom što ga 21 Str. bitni sastavni dio sudjelovanja svih. elemenata klasne sebičnosti i ugnjetavanja. sljepila i grubosti zakona. »Kad god jedna klasa. i dalje. 20 Str. onda bor¬ ba nema rezultata. bilo je. 133. »Ako se svijet ne može učiniti nesrazmjerno boljim nago što je sada. Slo¬ boda je više uslov koji treba tražiti iznad toga.. Sada se može odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri ova poli¬ tička teorija ovih britanskih neoidealista istinski nastavlja hegelovsku filozofiju.

2 E. ur.. Bernstein. Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben der Sozialdemokratie (Pretpostavke socijalizma i zadaće so¬ cijaldemokracije). koju je slijedio brz proces stapanja. Pred autoritetom činjenica koje su doista opravdale nadu u legalnu parlamentarnu opoziciju. ili da se bori protiv sistema. 74—5. sv. a koju uvijek »savladava konkretno«24. Dio III. Ovaj revolucionarni ' E. Era ogorčene konkurencije. postoji kronični »višak proizvodnje«. sve tvornice mogu odr¬ žati svoj rad jedino snižavanjem cijena sve do takve razine na kakvoj su slabiji konkurenti prisiljeni da zatvore posao. 3 Ibid. Hegel je jednom definirao li¬ beralizam kao društvenu filozofiju koja »se drži apstraktnoga«. 74. A. i. str.. Stuttgart. 25 24 . 75. poprimili su oblik borbe protiv nečega što su nazi¬ vali »ostacima utopijskog mišljenja od Marxa«. Oni su na¬ stojali da promijene socijalizam od teoretsko-praktične antiteze kapitalističkome sistemu u parlamentarni pokret unutar tog si¬ stema. Revizionistički spisi i revizionističko mišljenje izražavali su sve veću vjeru velikih socijalističkih sku¬ pina u mirnu evoluciju od kapitalizma do socijalizma. Marksističke škole koje su na¬ pustile revolucionarne temelje marksističke teorije bile su one iste koje su otvoreno odbacivale hegelovske vidove marksističke teorije. koje se slobodno razvijaju u društvu. London (The Macmillan Companv. Bernstein je izjavio da se »zamka« dijalektike sastoji u njezinom neprikladnom »apstrahiranju od osobitih po¬ sebnosti stvari«2. U slobodnoj utakmici proizvođača. »Ako želimo shvatiti svijet. Zur Theorie und Geschichte des Sozialismus (Pri¬ log teoriji i povijesti socijalizma). moramo ga zamisliti kao kompleks gotovih predmeta i procesa3. Branio je činjeničnu kvalitetu utvrđenih i sta¬ bilnih predmeta nasuprot svakom pojmu dijalektičke negacije. REVIZIJA DIJALEKTIKE Međutim. 2. 1938. revizionizam je skrenuo revolucionarnu djelatnost u korito vjere u »nužnu prirodnu evoluciju« ka socijalizmu. kako bi se na¬ čela održala. što ga je taj pokret predstavljao. gurnula je golemu količinu bogatstva u ruke ma¬ log broja industrijskih rukovodilaca. Bosanquetova Filozofska teorija države izašla je u doba kada je već bio počeo taj prelaz od liberalnog kapitalizma ka monopolisitičkorn. Dijalektičko rušenje »utvrđenoga i stabilnog« vršilo se u interesu jedne više istine. str. Rezultat je bio taj da je revizionizam nadomjestio kritičko dijalektičko shva¬ ćanje konformističkim stavovima naturalizima. Ali konkretni oblici društva. Hobson. zajednički interes može biti samo pro¬ izvod mnoštva pojedinačnih samosti. Philosophie der Weltgeschichte. Društvena teorija suočena je s alternativom: ili da napusti načela liberalizma. Načela liberalizma su va¬ ljana. Ula¬ ganje tih ušteđevina u druge industrije pomoglo je da i one ovladaju istim koncentrativnim snagama. Ovo je značilo ponovno oživljavanje zdravoga razuma kao organona spoznaje. str. str. dijalektika se nazvala »izdajničkim elementom u marksističkoj nauci stupicom koja je postavljena svemu dosljed¬ nom mišljenju«1. Lasson. Marksistička teorija društva podrazumijevala je ovaj drugi izbor. koja prethodi udruživanju. u konačnoj liniji. Povijest marksizma potvrdila je bliskost iz¬ među Hegelovih motiva i kritičkog interesa materijalističke dija¬ lektike primijenjene na društvo. J. većinom. 26. str. Pod zako¬ nima koji vladaju društvenim procesom slobodna utakmica pri¬ vatne inicijative svela se.. jer ne mogu svoja dobra prodavati po cijeni koja odgovara istinskom trošku proizvodnje25. Filozofija i politika oportunizma. Berlin. koji su se razvili poslije devetnaestoga stoljeća. 925. koja ibi mogla uništiti ne¬ gativni totalitet »gotovih« predmeta i procesa. sve više onemogućavaju onu slobodu za koju nam liberalizam savjetuje da joj se priklonimo. Kao po¬ sljedica toga. na konkurenciju između mo¬ nopola. 1904. Životni luksuz što ga je ta klasa mogla postići nije mogao držati korak sa porastom dohotka. 1899. New York). Naime. tako da bi se mogao održati opstojeći društveni poredak. Bernstein. Impericdism. marksistička teorija i sama je počela trpjeti te¬ meljite promjene. osobito dijalektiku. i tako je došlo do procesa automatske štednje u takvim razmjerama u kakvim je nikad ranije nije bilo.332 HERBERT MARCUSE REVIZIJA DIJALEKTIKE 333 je poprimilo liberalističko društvo. G. II.

Sjećamo se Marxovog gledišta da prirodni zatoni društva izražavaju slijepe i iracional¬ ne procese kapitalističke reprodukcije. što ga je pisao 25. 1898—9. Jedino dijalektička analiza može pružiti odgovarajuću orijentaciju za revolucionarnu praksu. Karl Kautskv. 54. Lenjin je do te mjere insistirao na dijalektič¬ koj metodi da ju je smatrao vrhuncem revolucionarnog marksiz¬ ma. II. 4 5 prakse nepotpuna. štaviše. upuštao se u analize značaja dijalektike. bila ono bitno bez čega bi kritička teorija društva nužno postala neutralnom ili pozitivističkom sociologijom. on je zastupao apsolutnu prevlast politike nad ekonomijom: »Po¬ litika ne može da nema prednost nad ekonomijom. a ljudska praksa podređena je nji¬ hovom autoritetu. jednostrana dapače. a kasnije s akcijom za ja7 8 Selected VJorks. Nasuprot tim marksistima. New York. A s obziram na to da između marksističke teorije i pralkse postoji unutrašnja veza. ikoja je na svakom ko¬ raku prijetila uspjehu socijalističke akcije. »Veliko dostig¬ nuće Marxa i Engelsa ležalo je u činjenici da su oni. 118. Za one koji su političke ciljeve i spontanost podređivali čistoj ekonomskoj borbi Lenjin je smatrao da pripadaju najopasnijim krivotvoriteljima marksističke teorije. uspijevali da utkaju carstvo povijesti u car¬ stvo nužnosti i da su. za Marxa. koje. prema revizionizmu. Nasuprot tome. bolje od svojih prethodnika. FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« Dok je kod marksista samo radikalno krilo branilo Hegelovo nasljeđe i dijalektiku. i povezuje svoju odbranu dijalektike s napadom na »naturalističiku«. Tvrditi sup¬ rotno znači zaboraviti abecedu marksizma«8. str. Raspravljajući o najhitnijim praktičnim političkim pitanjima. Odbacujući dijalektiku. na taj način. U ovoj raspravi Lenjin pokazuje kako slabost dijalektičkog mišlje¬ nja može dovesti do teških političkih pogrešaka.. U isto vrijeme. viladaju društvom. jer svi ekonomski ciljevi dobivaju svoje značenje i svoj sadržaj samo iz totaliteta novog društvenog poretka kojemu je taj pokret usmje¬ ren. i dalje. krivu inter¬ pretaciju marksističke teorije. str.. januara 19217. nespojivo s isključivom orijen¬ tacijom revolucionarnog pokreta na ekonomske ciljeve. »Berstein und die materijalische Geschictsauffassung« (Bernstein i materijalističko shvaćanje povijesti) u Die Neue Zeit (Novo vrijeme). Ibid. a zajednički interes postaje jači. 62. zakonodavstvo postaje sve snažnije i regulira borbu ekonomskih snaga. sve više upravljajući sve većim brojem područja koja su se ranije prepuštala slijepom ratu između posebnih interesa«4. d. revizionisti su krivotvorili prirodu zakona koji. U skladu s unutrašnjim tendencijama poziti¬ vističke reakcije protiv »negativne filozofije« objektivni uslovi ko¬ ji vladaju bili su hipostazirani. Vidi gore. Dija¬ lektička metoda je totalitet u kojemu se »negacija i uništavanje opstojećega« javlja u svakom pojmu i na taj način pruža pun pojmovni okvir za razumijevanje potpunosti opstojećega poretka u skladu sa interesom slobode. str. D. preobrazba teorije urodila bi neutralnim ili pozitivističkim sta¬ vom prema opstojećem društvenom obliku. Ono je. Ryazanov. Talijanski neoidealizam bio je od samoga počelika povezan sa pokretom za nacionalno ujedinjenje. Najbolji se primjer za to može naći u njegovom ispitivanju Trockijevih i Buharinovih teza za Sindikalnu konferenciju. koja nas dovodi na prag fašizma. i da socijalistička revolu¬ cija treba da donese emancipaciju od tih zakona. 69. Njima je dijalektička metoda. 391.. 6 Fundamental Problems oj Marxism (Osnovni problemi mark¬ sizma) ur. ona je nemoguća«6. . str. Oni koji su htjeli sačuvati kritički značaj marksističke nauke nisu u antidijalektičkim tendencijama gledali samo teorijsko skre¬ tanje nego i ozbiljnu političku opasnost. On pokazuje da se dijalektičko shvaćanje ne može spojiti s pouzdanjem u prirodnu nužnost eko¬ nomskih zakona. revizionisti su tvrdili da su društveni zakoni »prirodni« zakoni koji jamče za neizbježni razvoj prema socijalizmu. str. Plehanov je odlučno naglasio da je »bez dijalektike materijalistička teorija spoznaje i Ibid. sv. n.334 HERBERT MARCUSE FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« 335 interes sada je odbačen u korist sigurnoga i čvrstoga datog sta¬ nja stvari. IX. polagano evoluira prema jednom razumskom društvu. jer ona onemogućuje da tu praksu nadvladaju interesi i ciljevi opor¬ tunističke filozofije. sa svojim beskompromisnim »duhom protivunječnosti«. podigli povijest na razinu znanosti«5. 3. sv. 7. na suprotnom polu političkog mišljenja zbi¬ vala se obnova hegelovstva. »Klasni interes popušta. Tako su revizionisti provjeravali kritičku marksističku teoriju prema mjerilima pozitivističke sociologije i pretvorili je u prirodnu znanost. str.

Stuttgart. Nasuprot tomu. naime. Wildon Carr. napisao jednu Rifforma della Dialettica hegeliana (Reforma hegelovske di¬ jalektike). treba tek da postigne ono što su druge nacionalne države već postigle. U našem razmatranju ograničit ćemo se na to djelo. 1922. koji čini da se ljudi osjećaju zadovoljni svojim sitnim privatnim interesi¬ ma. Gentileova (Đentile) glavna filozofska djela su jedna logika i jedna filozofija duha. i dalje. i proglasio duh jedinom zbiljom. U svojoj prvoj fazi talijanski nacionalizam morao se boriti sa kato¬ ličkom crkvom. racionaliziranu industriju i potpunu vojnu spremnost prema izvanjskom i unutrašnjem ne¬ prijatelju. koji bi bio odvojen od tog čina i izvan nje¬ ga. talijanski neoidealizam okrenuo se prema hegelovskoj pozicji. Jedna važna istina vrijedi i za oba Gentileova djela i za kasnije iskaze fašističke filozofije: na filozofskoj razini ne mogu se uzeti u obzir. str. Okretanje prema Hegelovom shvaćanju bio je ideološki ma¬ nevar protiv slabosti talijanskoga liberalizma. Shvaćanje i spoznaja postaju dio toka političke prakse. jedina zbilja koja postoji je čin mišljenja. Zbog ove pozitivne zadaće države. političko iskorištavanje Hegela odbacivalo je temeljne interese njegove filo¬ zofije. Ziirich. Spaventa. utoliko je više odstupao od hagelovstva. Na taj način. str. 1929. a ne po njezinom jeziku. i dalje. ono najjasnije pokazuje bliskost između talijanskog neoidealizma i autoritarnog sistema. 1934. 1936. što se više talijanski idealizam približavao fa¬ šizmu. H. niti se više pretpostavlja da se filozofija slaže samo sa takvom praksom koja ide prema ozbiljenju uma. Italien von Heute (Današnja Italija). Ona. Više se ne izjavljuje da filozofija podražava istinu nasuprot jednoj neistinitoj društvenoj praksi. Osim toga. uz to. također. talijanski idealizam bio je hegelovski samo tamo gdje se ograničavao na izlaganje Hegelove filozofije. iznad svega Croce (Kroče). 10. svrstavanje Italije među im¬ perijalističke sile povelo je sa sobom jednu kranje nazadnu na¬ cionalnu ekonomiku. koja nije bila sposobna da izađe na kraj sa sve većim antagonizmima koji su pratili prilagođavanje te eko¬ nomije modernoj industrijskoj ekspanziji. 3 The Theory of Mind as Pure Act (Teorija duha kao čistoga čina). On poriče svaku pretpostavku o nekom prirodnom i povijesnom svijetu. poglavlje X. Gentile je pogoršava za istinu kao takvu. Sergio Panuncio (Serđo Panunčo). službeni teoretik fašističke države. da bi od nje dobila podršku. Iako je on. prev. centraliziranu administraciju. dali su bitan prilog novom razumije¬ vanju Hegelovog sistema. ne iz kakvih racionalnih razloga. nema nikakve veze sa Hegelom. Panuncio se slaže s Hegelovim razlikovanjem države i građanskoga društva. R. Prema njemu. Giovanni Gentile.336 HERBERT MARCUSE FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« 337 čanje nacionalističke države nasuprot njezinim imperijalističkim konkurentima1. History of Italy 1871—1915 (Povijest Italije od 1871. čak i na području teorijske filozofije. pa kaže da su »u 1 O povijesnom položaju talijanskog neoidealizma vidi slijedeće: Benedetto Croce. koja opstoji vis-s-vis sićušnim interesima srednje klase. 1930. nego zato što se izvan takve prakse ne priznaje nikakva istina. te poučno pokazuje što se događa s filo¬ zofijom koja takvu bliskost podržava. ako se o njoj sudi po njezinom sadržaju. New York. do 1915). Berlin. Međutim. London (The Macmillan Companv. 22 Um i revolucija 2 . Protestantske tendencije njemačkog idea¬ lizma pružale su efikasno oružje za opravdanje svjetovnog autori¬ teta u borbi sa crkvom. Činjenica da su ideologija mlade nacionalne drža¬ ve obraćala hegelovskoj filozofiji. str. može se rastumačiti posebnim povijesnim razvitkom Italije. Bez obzira na to kakav bi oblik mogla poprimiti praksa. Croce i Gentile nagla¬ šavali su kako vlada sitan »pozitivizam« i materijalizam. a time i s njegovim primjedbama o korporaciji. engl. Središnja koncepcija Teorije duha kao čistoga čina (1916) mogla bi. a svaka Allgemeine Theorie des Faschistischen Staates (Opća teorija fašističke države). str. sa srednjom klasom razbijenom u niz kon¬ kurentskih skupina. Ova filozofija našla je kod Hegela odgovarajući prikaz države kao nezavisne supstancije. Država mora afirmirati svoj imperijalistički interes uz često protivljenje srednje klase. Oroceova Logika i Estetika bili su poku¬ šaji da se istinski oživi Hegelova misao. efikasnu biro¬ kraciju. izdaleka. Iako se pojavio mnogo ranije od pobjede fašizma. Michels. 172. ali i ova sličnost pripada više stilu negoli značenju. koja je smatrala da su talijanske aspiracije štet¬ ne za interese Vatikana. 25. pokazao je da je talijanska politička filozofija poslije Mazzinija (Macini) ug¬ lavnom antiliberalna i antiindividualisticka. podsjećati na Kantov pojam transcendentalne svijesti. Grundlagen des Faschismus (Osnove fašizma). Osim toga. pravu oni pisci koji tolike vidove fašističke Države dovode u vezu sa Hegelovom organskom državom«2. 14. New York). predmet se »razrješava« u subjekt3. a nesposobni su da shvate dalekosežnost nacionalističkih ci¬ ljeva. njegova filozofija. 17.

u kojoj brani fašističku politiku. 1 Str. Sve oz¬ nake duha (njegovo jedinstvo koje se razvija. činje¬ nica grube sile postaje zbiljskim bogom vremena. Ni Hegel nije napustio objektivne temelje transcendentalnog idealizma. sa druge strane. pokazuje jednaku abdikaciju misli kada se zalaže za »znanstvenu i logičku« metodu. to se sve više otkriva kapitulacija mišljenja pred činje¬ nicama. Jer mišljenje (koje je »pravljenje« zbiljsko činjenje) ipso facto je istinito. i dalje. njegova identič¬ nost sa njegovim neposrednim očitovanjima. Gentile odbacuje temeljmo načelo čitavog idealizma. Gentile. Približavanje autoritarne države kao da je nagoviješteno u stavu koji se isuviše spremno podvrgava auto¬ ritetu činjenice. koja je predmet spoznaje. nqgo samo za transcendentalno jas. Prema Gentileu. 273. Pozitivno je. »Pojedinac je zbiljski pozitiv« i sve što je pozitivno »postav¬ ljamo mi sami«82. što ga je čovjek ikada stvo¬ rio. Nikakav um ne može priznati režim koji se služi najvećim proizvodnim aparatom. 17. Str. Gentile se ne može smatrati niti hegelovcem niti idealistom. Kantovo transcendentalno ja odlikovalo se svojim jedinstvenim odnosima prema unaprijed datoj zbilji. Str. mora ostati puka riječ. ukidamo je time što priznajemo da je ona samo apstraktni momenat duha«11. Pre¬ ma jednoj rečenici Giambattiste Vicoa (Đambatista Viko). njegov vlastiti. i opis transcendentalnog stanovišta9 prilično tačno sli¬ jede Kantovu šemu. Napadanje kritičkog i -nezavisnog mišljenja sastav¬ ni je dio totalitarne kontrole. 88. Uspr¬ kos svojim mnogobrojnim tvrdnjama o zbiljnosti duha. Gentilleovo obogotvorenje sprečava da se mišljenje oslobodi lisičina »datoga«. Čitava njegova teorija osniva se na neposrednom identitetu tih polarnih elemenata. logički prethodi spoznaji. Pozivanje na činjenice nadomješta pozivanje na um. Taj je pretpo¬ stavljao da je neka zbiljnost data svijesti. . 1940. poglavlje I. str.) odnose se samo na njegovu transcenden¬ talnu djelatnost. Kada se ta zbilja »ukida«. str. prihvaćanje osjetilnih podataka je uvjet za spontane činove čistoga razuma. nego da postoji samo dijalektički proces kojim se to postiže. samo po tomu što »ga mi Vidi napose Theory of Mind. Baš kao što fa¬ šistički naglasak na akciji i promjeni onemogućuju uvid u nuž¬ nost racionalnih tokova akcije i promjene. dok je Hegelova Ibid. njegova »slobodnost« i »načelo prostora« itd. Njegova filozo¬ fija je bliža pozitivizmu. I on zaključuje: »pojam istine podudara se s pojmom činjenice«6. transcendentalno ja. 4 5 6 7 teza bila da takvog neposrednog identiteta nema. Ali Gentileova primjena toga shvaćanja raz¬ bija samo značenje transcendentalnog idealizma. ali da se u njoj ne mo¬ že razriješiti. naime. da između istine i činjenice. 257. »Istinito je ono što nastaje4. Gen¬ tile piše: »verum et fieri convertuntur« (Istinito i ono što jest daju se zamijeniti)5. s obzirom na to da su više od pravila. koji je zbiljski samo kao njegov vlastiti čin i dje¬ lo. Lavvrence Dennis. iskaz da je čisti čin mišljenja jedina zbilja ne važi za empiričko. doduše. tvrdi da se »riješio iluzije o prirod¬ noj zbilji«10. osim činjenice da se ekonomski sistem ni ma kakav drugi način ne može održati.. čija će »vladajuća pretpostavka« biti da su »činljenice normativne. S uništenjem ove objektivne zapreke čovjek se pušta u svijet koji je. The Dynamics of War and Revolution. 15. koja dobiva izvjesno značenje sa¬ mo 'pomoću jedne generalizacije iz empiričkoga ja. Razlikovanje između empiričkog i transcenden¬ talnoga ja. Str. moramo razmotriti činioce koji su Gentileu dali glas da je idealistički filozof. 15. u interesu sve većeg ograničavanja ljudskih zadovoljstava — za to ne postoji nikakav razlog. 2 Str. Prije nego što izloži¬ mo neke implikacije nove filozofije »duha«. između mišljenja ili duha i zbilje ima neki antagonizam i napetost. ili između duha i zbilje postaje besmislena. 6. mi ukidamo onu nezavisnu prirodu svijeta koja je uzrok da se svijet čini osnovom duha. Lawrence Dennis (Lorens Denis) u svojoj nedavnoj knji¬ zi. Str. iako je odbacio kantovski pojam »stvari po sebi«. 25.338 HERBERT MARCUSE FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« 339 suprotnost između mišljenja i činjenja. Naći ćemo ih a njegovoj upotrebi Kantovog transcendentalnoga ja. »Mi ne pretpostavljamo da zbilja. . . i što se više sila ističe. što znači da činjenice treba da određuju pravila. Njegov načelo »posredovanja« zadržalo je te objektivne temelje—ozbiljenje duha bilo je stalno razrađivanje jednog procesa koji se zbiva između uma i zbilje. navodno. Pravilo koje protivurječi činjenici je besmis¬ lica«7. New York. . bez obzira na sve suprotne tvrdnje. Malo je iskaza koji bi mogli biti dalji Hegelovom duhu.

Sam Gentile na¬ ziva svoju nauku »apsolutnim formalizmom«. osobito kad naglašava da je pojedinac jedini pozitiv«. Dakle. 271. Gentileova teorija duha hvali »antiintelektualizam«19. »promjena kursa«. iz koje je potekao njegov idealizam. Str. također opće. u svojoj se aktualnosti povlači iz svakog unaprijed ustasnovljetnog zakona i ne može se odrediti kao biće koje je ograničeno na jednu određenu prirodu u kojoj je proces života iscrpljen i dovršen«15. 246. V. . nema drugog sadržaja do akcije. Teorija kao takva. 33. opće je »samo-tvorenje općega«13. Konačne stvari. » Str. »Sam d u h . i dalje. Ke- 1 8 . str. sjedinjen je sa s m r ć u . Politički spisD. kakve god i šta god bile.. i zbilje sa duhom. 154. koja oscilira između transcendentalnog koje je lišeno smisla i konkretnosti koja je prazna. jedini je njegov nepromjenljivi program. Identifikacija miš¬ ljenja sa akcijom. uprkos paradoksalnoj interpretaciji zbilje 13 14 15 16 17 kao »duha«. Ali ova pojedinačnost. Milano 1924. usp. a ne do izgradnje racionalnih oblika života. obožavanje uspjeha. »Temelji fašizma« što ih je objavio Gentile navješćuju da je upravo ukidanje svih »programa« sama filozofija fašizma. proces slamanja svih racionalnih zakona i mjerila. nema »materije« nezavisno od čistog »oblika« činjenja. »Is¬ tinski život. o kojima se ne može suditi ni po kakvim ciljevima i na¬ čelima. ili iznad praktičkih ciljeva fašističke politike pro¬ glašena je besmislenom. u Diuturna. ova unutrašnjost više nije sklonište od bijedne zbilje. koje se mogu primijetiti u odbacivanju svih utvrđenih programa koji idu dalje od zahtijeva neposredne situacije. . Str. Teorija postaje praksom do te mjere da se odbacuje cijelo mišljenje ako ono nije neposred¬ na praksa. . U izvjesnom smislu Gentileova filozofija zadržava blijede tragove liberalističke šeme. Svi temeljni motivi Gentileove filozofije pokazuju da je ona tačna suprotnost Hegelovoj. Od Hegelove dijalektike Gentiile po¬ suđuje ideju da je zbilja neprestani proces. nego da stalno budu ovdje«. Gentileov aktualizam potpuno je ravnodušan prema njemu i pozdravlja vladajuće zlo i nepotpunost kao veliko dobro. onemogućuje mišljenju da zauzme poziciju suprotnu »zbilji«. . Ali ta će se suprotnost razriješiti čim vidimo da je pojedinačno. ili ako nije neposredno utrošeno u akciji. »istinske odluke Ducea (vođe) jesu one koje se istovremeno for¬ muliraju i izvršavaju«20. Str. pradskazujući tipično relativističke crte fašističke filozofije. Hegelova filozofija utkiva prolaznu prirodu svih povijesnih oblika u svjetskopovijesno tkiva napredujućega uma. 20 Grundlagen des Faschismus. Benito Mussolim. Iza ove prilično zbrkane gomile riječi razvija se je¬ dan značajan proces. »Zbilj¬ ska potreba našega duha nije da sa svijeta nestane zablude i zla. . drža¬ nje koraka s promjenljivim konstelacijama sile. Str. veličanje akcije. str. »Jedina tvar koje ima u duhovnom činu je sam oblik kao djelatnost« 14 . Nikakve odluke ne važe za budućnost. nego ona opravdava konačno raspadanje svih ob¬ jektivnih normi i vrijednosti u nered čiste akcije. ali taj proces. Međutim. Gentile prihvaća svijet kakav jest i obogotvoruje njegove užase. 374. Akcija postavlja svoje vlastite ciljeve i norme. iz¬ dvojen iz bilo Ikakvog okvira općega uma. 107. priznajemo ga »ne kao svoje dje¬ lo. dovodi do sveukup¬ nog uništenja. Pojedinac tvori sebe i opće. 19. Ovaj iskaz otkriva jedan od bitnih atributa autoritarne drža¬ ve. sadržaj prolaznoga još uvijek je prisutan pri konačnom uvođenju slobo¬ de. podređene su promjenljivim političkim potrebama. Gentileov aktualizam ističe totalitarnu Vlast prakse nad mišljenjem. Gentileova na¬ uka da je istinska zbilja akcija koja samu sebe opravdava ja¬ sno iskazuje i slavi svjesno i programatsko bezakonje fašističke akcije. Sva njegova bit razrješava se u činove koji nemaju nikakvih natpojedinačnih zakona koji bi ih susprezali. u kojoj jednom zauvi¬ jek nestaje nezavisnost mišljenja. i sva intelektualna djelatnost. Str. lativismo e Fascismo (Relativizam i fašizam). 243. ur. jer nama istine bez zablude niti dobra bez zla17. Moreno.340 HERBERT MARCUSE FAŠISTIČKO »HEGELOVSTVO« 341 suprotstavljamo samima sebi«. 277. Filozofija koja odatle proizlazi »uzdiže svijet u vječnu teogoniju koja je ostvarena u unutrašnjosti na¬ šega bića«18. i nikakvih valjanih načela po kojima bi se o njima moglo suditi. . nego kao djelo drugih«. bez obzira na cilj. Vjernost bilo kakvoj istini ko¬ ja leži izvan. nedosljednost njezine ideologije. »uvijek su sama zbiljnost Boga«. Str.«16. Scntti Po¬ litici (Diuturna. Fašizam nije vezan nikakvim načelima. zahvaljujući transcendentalnoj svijesti. i da upravo time što je ovoj su¬ protna izravno ulazi u fašističku ideologiju. 269.

pravna jednakost. bar kao privatna osoba. Bio je to jedan Rechtsstaat (pravna drža¬ va). tako da se pojedinac. Kultura.kontrolu nad svim društvenim i pojedinač¬ nim odnosima. koju treba da objavi Oxford Universitv Press. rad postaje prinudnom službom. naime. Alfred Rosenberg.342 HERBERT MARCUSE NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA 343 4. Hegelova politička teorija idealizirala je drža¬ vu restauracije.«2 Ova nauka dala je državi dostojanstvo apsoluta i obi¬ lježje da je sama sebi svrhom. razbile socijalističku opoziciju i obnovile imperija¬ listički ekspanzionizam. on je čak i najviši stu¬ panj. koja je tuđa našoj krvi. Masama se država činila kao »bezdušno oruđe sile«3. Kada je fašizam konačno razorio liberalistički okvir kulture. Nasuprot Italiji. a onda ju je. 'Uklanja se tržišna anarhija. The Origin and Practice of National SociaHsrn (Behemot. stoljeća). krivotvorenu u novom vidu. u stvari. Osim toga. a i zato što je radnički po¬ kret gorljivo branio široku mrežu socijalnog zakonodavstva. On kaže da se kao posljedica francuske revolucije »javi¬ la nauka sile. 1937. sveobuhvatni racionalni politički sistem. Kada je Hegel podijelio čovjekov društveni život na porodicu. Miinchen. totalitarna država označava povijesni stupanj na kojemu sva ta dostignuća postaju opasna za održanje građanskoga društva. str. U takvoj situaciji najjače industrijske skupine nastojale su da pre¬ uzmu izravnu političku vlast kako bi organizirale monopolističku proizvodnju. Ova se razlika može rastumačiti različitošću povijesnih situacija na koje su obje fašističke ideologije morale odgovoriti.. mogao osjećati sigurnim u državi i društvu. u kojemu su sfere 2 Alfred Rosenberg. i Frariz L. Ideološki napad nacionalsocija¬ lizma na Hegelovo shvaćanje države prilično se oštro razlikuje od prividnoga prihvaćanja tog shvaćanja kao što je bio slučaj kod talijanskih fašista. Hegelova filozofija bila je sastavni dio kulture koju je autoritarizam morao savladati. Fašistička onganizacija društva traži da se promijeni okvir kulture. Behemoth. Njemačka je država bila moćna i čvrsto uspostavljena zbilja. nastavlja on. umjetnosti i religije. s jedne strane. Potpunu kapitulaciju ljud¬ skog života pred ustaljenim društvenim i političkim snagama sprečavao je ne samo sistem političkog predstavništva. Brady. Društvo postaje oružani tabor. 3 Ibid. Porijeklo i praksa nacionalsocijalizma). koje se afirmira¬ lo u svjetskoj povijesti duha. New York. osobito zbog toga što je svjetsko tržište bilo raskinuto. a proizvodne snage naglo se šire — ali čitav proces služi samo interesima vladajuće birokracije. visoko racionalizi¬ rani industrijski aparat. 1933. ali je Hegel u njoj gledao otjelovljenje trajnih dostignuća moderne ere. građansko društvo i državu. francu¬ ske revolucije i idealističke kulture. Der Mythos des 20. priznao je da svaki od ovih povijesnih stujpnjeva ima neko određeno pra¬ vo. New York. koji služi onim velikim interesima koji su preživjeli ekonomsku konkurentsku borbu. Ovo zahtijeva totalitarnu . Hegelova filozofija osnivala se na pretpostavci da građansko društvo može funkcionirati a da se ne odrekne bitnih prava i sloboda pojedinca. započeo je kampanju protiv Hegelovog pojma države. Zato nije slučajno da nacionalsocijalistički napadaj na Hegela počinje s odbacivanjem njegove poli¬ tičke teorije. nailazio je u svom iskorišćavanju na sve veće poteškoće. Poslije prvog svjetskog rata. Ona je svoj apogej posti¬ gla u Hegelu. sa kojom je njemački idealizam bio povezan i koja je živjela sve do fašističke ere. i demokratskog si¬ stema. Neumann. koja sebe čini nasljednikom stare kapitalističke klase. naglašavala je privatne slo¬ bode i prava. ukidanje društvenih pojedinačnih sloboda i sje¬ dinjavanje masa pomoću terora. NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA Osnovnu razliku između hegelovske i fašističke ideje države ne možemo razumjeti ako ne ocrtamo povijesne temelje fašistič¬ kog totalitarizma. 1941. državu. S druge strane. The Špirit and Structure of German Fascism (Duh i ustroj¬ stvo njemačkog fašizma). s druge1. . koje je njegovo vlastito. Korijeni fašizma mogu se pronaći u antagonizmima sve veće industrijske monopolizacije. koji se u Evropi brzo širio. Jahrhunderts (Mit 20. 525. sloboda ugovaranja nego i ublažavajući utjecaj filo¬ zofije. 1 Vidi analizu nacionalsocijalizma u slijedećim knjigama: Robert A. The Viking Press. . ukinuo posljednje područje na kojemu je poje¬ dinac mogao isticati svoje pravo prema društvu i državi. koju čak ni Weimarska republika ni¬ je potresla do 'temelja. podredio apsolutnom pravu uma. Politički sistem koji nastaje ne može razviti proizvodne sna¬ ge bez stalnog potiskivanja zadovoljavanja ljudskih potreba. njemačke reformacije. preuzeo Marx. on je. službeni čuvar nacionalsocijalističke »filozofije«. 7-mo izdanje.

op. Uzdizanje Volka na položaj izvornog i konačnog političkog entiteta pokazuje. društva i države nestala je. Revnal and Hitchcock. da mu još uvijek nedostaje spoznaja o njegovom istinskom inte¬ resu i da u političkom procesu predstavlja prilično pasivan elemenat. Hamburg. vidi Hitler. i utoliko što nema nikakve aktualne dru¬ štvene zajednice. Usmjeravanje na »prirodne« ustave služi tomu da se pažnja odvrati od društvenog i ekonomskog temelja totalitarizma. okreće protiv »Države« i odriče joj da je ona vrhovni autoritet. 527. Volksgemeinschaft se mora iz¬ dvojiti u dimenziji »krvi i tla«. Volk. . kao što on drži. . New York.zajednica) idolizira se kao prirodna za¬ jednica upravo zato. Volk je onaj dio države koji ne poznaje svoju vlastiti volju. Str. sačinjava prirodnu zbilju. politička efikasnost zahtijeva svijest o slobodi. koju povezuje »krv i tlo« i za koju ne važe nikakve racionalne norme ni vrijednosti. 1933. nego sredstvo«. također odbacuje Hegeilovu poziciju u vezi sa državom i izjavljuje da se ona ne može pomiriti sa biti nacionalsocijaliz¬ ma. onaj koji je rađao um i slobodu. koji bi morali priznati bar minimumi pravne jednakosti i sigur¬ nosti. ne¬ stao je. bliži je interesu slobode od pučkog ra¬ dikalizma nacionalsocijalističkih iskaza. Hegel odbacuje svaku pomisao na to da je »narod« nezavisan politički činilac ier. Rosenberg (Roznberg) se. A ova zajednica. iako mo¬ že izgledati reakcionaran. Nacionalsocijalistički ideo¬ lozi naglašavaju da »zajednica«. 1939. dapače. 526. Hegelova trijada porodice. 6 Staat. 592: »Osnovna je spoznaja da država ne predstavlja cilj. Nasuprot tome. mogao odba¬ citi državni oblik. niti je savez slobodnih pojedinaca niti umstvena cjelina hegelovske države. Vladavina je totalitarna. Ovdje. »pokret« i njegovo vodstvo je nasljeđuju i određuju. On je. On kaže da je Hegel pripadao onoj liniji razvitka koja je proizvela fran¬ cusku revoluciju i marksističku kritiku društva. pojedinac kao takav nema ni dužnosti ni prava da opstoji s obzirom na to da sva prava i sve dužnosti proizlaze samo iz zajednice«7. Volksgemeinschaft (narodna . 5 Rosenberg. Bewegung. i da se pretvorio u sa¬ vez slobodnih pojedinaca. bez nepotrebnog posredstva političkih oblika. Onaj koji tu činjenicu ne priznaje je neprijatelj naroda. Država nije čak ni cilj. He¬ gel je mnogo puta kazao da narod još nije postigao tu svijest... Hegelova filozofija države držala se naprednih ideja liberalizma do 'te mjere da se njegova politička pozicija mogla pomiriti sa tota¬ litarnom državom građanskoga društva. Država kao um — to jest kao umstvena cjelina. »Danas više ne gledamo na Državu kao na nezavisnog idola. Carl Schmitt iKarl Šmit). decembra 1937. nacionalsocijalizam pruža trijadu države. u Volkische Beobachter (Narodni promatrač) od 11. str. Država nije nipošto konačna političlka zbilja u trijadi. kojom vladaju općenito važeći zakoni. nego samo sredstvo za očuvanje naroda«4. S obzirom na to da društveni odnosi pokazuju da nikakve zajedničnosti nema.344 HERBERT MARCUSE NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA 345 prava i slobode jasno označene i priznate. kojoj je pojedinac potpuno pod¬ ređen. Ovaj Hegelov stav. kojega je isticala hegelova filozofija. nacionalsocijalizam pjeva hvalospjeve masama i zadržava »narod« u njegovom pred7 Otto Dietrich. »Kao što danas poučavamo. koja ne ometa zbiljsku igru klasnih interesa unutar društva. i »autoritet je Volkheita (narodnost) iznad autoriteta Države. opet. Dok se političlka filozofija prošloga stoljeća osnivala na dihotomiji između države i društva.6 Iskaz Alfreda Rosenberga priprema pozornicu za nacionalsocijalističko odbacivanje Hegelove političke filozofije. vodeći politički filozof Trećega Reicha. 12 4 Ovo je dopunska ustanova ekonomskog liberalizma. već »prirodni« entitet rase. str. jer su ekonomske sile koje su stajale iza nacionallsocijalističkog pokreta već odavno bile dovoljno jake da izravno vladaju. nacionalsocijalizam pokazuje mno¬ go dublje razumijevanje zbilje od mnogih njezinih kritičara. koja je trebalo da bude razbijena čim je propao taj oblik ekonomije. opet. tako da ih novi auto¬ ritarni režim nije mogao iskoristiti. koliko je nacionalsocijalizam dalek od Hegelovog shvaćanja. cit. kao i svi drugi nacionalsocijailistički govornici. čije je djelovanje jasno i predvidivo i koja obećaje da će zaštititi bitne interese svakog pojedinca bez razlike — taj oblik države je upravo ono što nacionalsocijalizam ne može trpjeti. a na nje¬ zinom je mjestu sveobuhvatno jedinstvo koje guta svaki plurali¬ zam prava i načela. str. Pojedinac. Mein Kamf. kao i u mnogim drugim slučajevima. Prema Hegelu. Uspostavljanje racionalnoga društva pretpostavlja da je narod prestao opstojati u obliku »masa«. . Prema tome. pokreta (stranke) i naroda (Volk).«5.pred kojim ljudi moraju klečati.

iako je fi¬ lozof i drži Hegelovu katedru na Sveučilištu u Heidelbergu. Njemu je teško iza¬ ći na kraj i s najjednostavnijom filozofskom idejom. Fascism: Doctrine and Institutions (Učenje i usta¬ nove 11 fašizma). prirodnom stanju8. Die deutsche Staatsidee (Njemačka ideja države). i Volk und Staat in der VJeltenschauung des Nationalsozialismus (Narod i država u nacionalsocijalističkom pogledu na svijet). prevladati po obliku i sadržaju«13. str. 1. niti može proširiti područje i sredstva pojedinčevog zadovoljstva. bez obzira na njegov interes. poništilo fašistički po¬ redak. A ova je kultura priznavala područje istine koje nije potpa¬ dalo pod autoritet opstojećeg poretka i njegovih sila. »Mi više ne živimo u vremenu od¬ goja. 5. 24. Prema tome. Autoritarni sistem ne može povećati životni standard u znatnoj mjeri.. August 1933. 29. Leipzig. Zato se od ljudi u ovoj epohi kao zadaća i potreba života traži herojski. Knjiga Franca Bohma (Franc Bern) Anti-Caratesiansmus. 1933.346 HERBERT MARCUSE NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA 347 racionalnom. Nacionalsocijalistička ideologija naprosto tvrdi da se istinsko ljudko opstojajnje sastoji u bezuslovnom žrtvovanju. od istog pisca. vidi također br. a ne idealistički stav«14. 10. str. Ernest Krieck (Krik). Tiibingen. jer se služenje i život podudaraju«12. 1933. Br. koja daje nacionalistič¬ ku interpretaciju povijesti filozofije. Razlog ove osude je jasan. 29. »emancipacija od Hegela« se pozdravlja kao preteča vraćanja istinskoj filozofiji. jedan od reprezentativnih govornika na¬ cionalsocijalizma. Ono se zato ne može opravdati istinskim interesom pojedinca. sve tehničke mogućnosti za život pun izobilja. Ako tražimo neki podrobniji iskaz. Volk im Werden (Narod u nastajanju). Hegel ovdje postaje simbolom svega onoga što nacionalsocijalizam odbacuje i čega se gnuša. str. 14 Str. kulture. . 1934. ur. i dalje. Filozofski idealizam bio je sastavni dio idealističke kul¬ ture. nacional¬ ne časti i budućnosti. 71. nacionalsocijalisti »smatraju neizbježnim opadanje životnog standarda« i drže pa¬ negirike osiromašavanju11. str. 1935. da slušanje i Vidi Otto Dietrich. Breslau. . u kojem su nalazi i sljedeća dalekosežna izjava: »Ako treba da postanemo politička i aktivna nacija. i jedini tvorac društvenog i političkog opstojanja. tvrdio je da društvene i političke ustanove moraju biti u skladu sa slobodnim razvojem pojedinca. koji je doživio svoj vrhunac u hegelovskom učenju. Nacionalsocijalizam je pravilno shvaćao da je ide¬ alizam svojim ushićenjem za duh i svojim ustrajanjem na značaj¬ nosti mišljenja predstavljao bitnu oprobu svakome žrtvovanju po¬ jedinca. str. njemački se idealizam m o r a . 8 služenje pripada bez pojedinčevog života — to je »služba koja ni¬ kada ne završava. te bi. Njemački idealizam. Br. niti na dugo vrijeme. Njemački idealizam posjedovao je protiv potpu¬ ne pojedinčeve kapitulacije pred vladajućim društvenim politič¬ kim snagama. 4. Krieck ni ne pokušava da ukaže na neke posebne grijehove u misaonom ustrojstvu njemaakog idealizma. U svom časqpisu Volk im Werden (Na¬ rod u postojanju) objavio je članak pod naslovom »Der Deutsche Idealismus zwischen den Zeitaltern« (Njemački idealizam između dva razdoblja). već u nužnosti. 69. podržava se radi posebne koristi industrijske i političke birokracije. i »poriče jednadžbu pre¬ ma kojoj je blagostanje jednako sreći«10. Umjetnost. Totalno žrtvovanje pojedinca koje se ovdje zbiva. Vom Sinnund Wesen der nationalen Revolution (O smislu i biti nacionalne revolucije). 21. str. kada su pri ruci. humanizma i čistog duha. Vom Sinn und VJesen . za ekonomski proces. . 3. Sa druge strane. 1935. koji je izvor sveg zakona i cijeloga prava.. Idealistička kultura nespojiva je sa fašistič¬ kom disciplinom i kontrolom. E. društveni poredak dru¬ gačije nego da prisilno regrutira svakog pojedinca. Otto Koellreutter. Sma¬ tra se da njegovu političku zbilju predstavlja jedinstvena osoba Vođe. Međutim. u krajnjoj liniji. Die philosophischen Grundlagen des Nationalsozialismus (Filozofske osnove nacionalsocijalizma). Berlin. 1935. str. ako narod smatramo najvećim dobrom na svijetu«9. posvetio je znatan dio svojih radova odbaciva¬ nju njemačkog idealizma. Ovo bi potkopalo nužnu disciplinu sistema. čak ni u ovom stanju nije Volku dozvoljeno da igra neku aktivnu političku ulogu. Ernst Krieck. . Ideja o dobrobiti pojedinca ustupa mjesto zahtjevu za žrtvovanje »Dužnost žrtvovanja za cjelinu nema granica. 27. 12 13 . 10. filozofija i religija zamišljale su jedan svijet koji je osporavao zahtjeve date zbilje. str. 1. . '10 Koellreutter. moramo se obratiti onima koji se profesionalno još uvijek bave filozofskim radom. 1. »Tokom čitavog stoljeća Hegelovo univerzalističko shvaćanje . . 1933. fašizam »ne vjeruje u mogućnost 'sreće' na ovom svijetu«. Danas. 1933. Der Deutsche Student (Njemački student). str. Vidi Krieck. Rim. autoritarni sistem ne može održati svoj. Mussolini. . sadrži poglavlje »Hegel und Wir« (Hegel i mi). koji po samoj svojoj prirodi mora spriječiti svaki slobod¬ ni razvitak proizvodnih snaga.

str. u knjizi Hansa Heysea (Hans Hajze) Idee und Existenz. 1938. 32.. 19 Vidi moj članak »Der Kampf gegen den Liberalismus in der totalitaren Staatsauffassung« (Borba protiv liberalizma u totalitarnom shvaćanju države) u Zeitschrift fiir Sozialforschung (Časopis za dru¬ štvena istraživanja). citirano kod R. Volk (Država. str. Ove antihegelovske tendencije udružile su se s iracio¬ nalnim filozofijama života. Za to nema boljeg svjedoka nego što je jedini ozbiljni politički teoretik nacionalsocijalizma. dok je Hegel odlutao od Karla Marxa do Lenjina i Moskve«20. 17 Hamburg. 28. još i za vrijeme prvog svjetskog rata. tako reći umro«21. To znači. J. u Prusiji postala autoritativnom pretpostavlja konzervativnu filozo¬ fiju F. 1935. Činjenica da je razvitak prema autoritarnim oblicima značio napuštanje hegelovskih načela. također. U to vrijeme u Engleskoj je u Muirhead (Mjurhed) izjavio da »filozofske temelje današnjeg militarizma ne smijemo tražiti u hegelovstvu. prevladati slučajne i »prirodne« razlike i sukobe izme¬ đu ljudi. interpretacija društva u smislu prirode i podvrgavanja mišljenja neumoljivoj dinamici daloga — sve je to djelovalo u romantičkoj filozofiji države u istorijskoj školi. naclonalsocijalisti shvaćaju ozbiljno vezu izme¬ đu Hegela i Marxa. znači odlaženje preko njih u univerzalnu bit čovjeka. do ikoje je došlo brzo nakon Hegelove smrti«18. i izvan nje. Ona je bila antihegelovska u svim svojim cilje¬ vima i načelima. Ona izjavljuje da je Hegel zbog tih tendencija »simbol sto¬ ljetne. konačno. Kada se um. ostvaruje u slobodi. Ovaj iskaz Leipzig. Stahla. 18 J. op. i dalje. narod). 25. nego u oštroj reakciji protiv čitave idealitičke filo¬ zofije. zastupati pravo čovječanstva nasuprot posebnim političkim zahtjevima. sloboda je svojina svih ljudi i neotuđivo pojedinačno pravo. Društvena i politička teorija koja je odgovorna za razvitak fašističke Njemačke imala je sa hegelovstvom veze u potpuno ne¬ gativnom smislu. škola koja je poslije godine 1840. cit. prevladane prošlosti« i »filozofska protuvolja našeg vre¬ mena« . 161—94. op. 282. Uništenje na¬ čela uma. " Ibid. Bewegung. Idealistički univerzalizam na taj način uključuje individua¬ lizam. pokret. povijesti i »egzistencije«. str. koja je sebe zvala »pozitivnom filozofijom«. ka¬ že on. 21 Staat. idealističkih i materijalističkih filozofija povijesti«17 Za razliku od mnogih marksista. str. Shvaćati svi¬ jet kao duh i mjeriti opstojeće oblike mjerilima uma znači u kraj¬ njoj liniji.348 HERBERT MARCUSE NACIONALSOCIJALIZAM PROTIV HEGELA 349 skrivalo je u filozofiji motivacije njemačke povijesti«15. prizna¬ vala se u Njemačkoj. Bohm zadire u središte hegelovstva kada kritizira njegove »huma¬ nitarne ideale«. U čemu je ta Hegelova antinjamačka orijentacija? Prvo. Prvo izdanje njegove knjige Begriff des Politischen (Po¬ jam političkoga) pita kako je dugo »Hegelov duh« živio u Berlinu. 1934. a ne njihovu posljedicu. On priznaje unutrašnju vezu između pojmova i duha i »univerzalističkog shvaćanja« čovječanstva16. u njegovom napadu na akciju radi akcije. str. koje su se razvile u posljednjem desetljeću devetnaestoga vijeka i izgradile ideološki okvir za napad na liberalizam19. i odgovara: »Na svaki način. 15 važi zajedno sa svim onim što se u njemu podrazumijeva. Bohmova kritika ponavlja se u nešto blažem i razrjeđenijem obliku u jednom drugom reprezentativnom dokumentu nacionalsocijalističke filozofije. Metza. I on sažima čitav proces u vrlo izrazitoj izjavi da je na dan Hitlerovog dolaska na vlast »Hegel. str.. 50. 20 Miinchen. . u njegovom nag¬ lašavanju mišljenja. cit. Carl Schmitt (Karl Šmit). H. Muirhead.. 224. u Comteovoj sociologiji. Nacionalsocijalistička kritika zadržava se na onim tendenci¬ jama u Hegelovoj filozofiji koje protivurječe svakom totalitariz¬ mu. German Philosophy in Relation to the War (Njemačka filozofija u odnosu na rat). Um podrazumijeva jedinstvo svih ljudi kao racionalnih bića. Ideo¬ loškim korijenima autoritarizma tlo je u »oštroj reakciji« protiv Hegela. 1932. koja proglašava Hegela za »izvor svih liberalnih. str.

to je umstveno. Sa sve većom koncentracijom i efikasnošću ekonomske. Od samoga početka. negacija.EPILOG 351 EPILOG* Poraz fašizma i nacionalsocijalizma nije zaustavio tendenciju prema totalitarizmu. moć da date činjenice shvate i mijenjaju u skladu sa mogućnosNaknadni epilog. Hegelova filozofija bila je posljednja koja se mogla usuditi da shvati zbilju kao očitovanje Duha. o ukidanju njegovg robovanja oruđima njegova rada. zbilja se kreće po svom vlastotm pozitivnom zakonu i. Ipak. Um se identificirao sa zbiljom: što je aktualno. nakon što su se svršili ratovi nacionalnog oslobođenja. Samo će ovo »više« okrenuti kvantitetu i kvalitetu i uspostaviti drugačije. Ako je razbijena protivrječna. Ovo potonje prepušteno je metafizici: enciklopedijski prikaz svo¬ ga sistema Hegel je zaključio Aristotelovim opisom Nousa i Theosa. koje je dovoljno veliko da ispuni bar osnovne potrebe svih članova društva na postignutoj kulturnoj razini. dakle u li'kvidiranju »sile Negativ¬ nosti«. Smatrao je da su puna zrelost proizvodnih snaga. razvija svoju ugnjetačku snagu. Danas izgleda da Duh ima dru¬ gačiju funkciju: on pomaže pri organiziranju i anticipiranju opstojećih slila. i da su ti preduslovi stvoreni. opozicija na svim tim područjima je umirena. Na početku i na završetku odgovor zapadne filozofije na tra¬ ganje za Umom i Slobodom je isti. Da li je 'drugi. usklađena. Afirmacija pozi¬ tivnog apsorbirala je protuslovlje. Kasniija povijest učinila je takav pokušaj nemogućim. U Hegelovoj filozofiji trijumf Duha ostavlja Državu za sobom u zbilji — ona ostaje neporažena Duhom i ugnjetačka. Međutim. M a r x je mislio da taj prelaz može izvršiti samo revolucija i jedna revolucionarna klasa. koju je um obećavao: zaro¬ bljavanje čovjeka njegovom vlastitom proizvodnošću slavljenje odgađanoga zadovoljenja. preduslovii socijalizma. iako ono što je umstveno još nije postalo aktualnošću. tima koje se razvijaju. dokle god sloboda još ni¬ je zbiljska. Hegel je prihvatio Građan¬ sko društvo i njegovu Državu 'kao odgovarajuće povijesno ozbiIjenje Uma — što je značilo da oni nisu konačno ozbiljenje Uma. ili 'likvidirana. neometana Duhom. U »sili negativnosti« Hegel je vidio životni element Duha. usprkos ovoj snažnoj 'kariki između kapitalističke proizvodnosti i socijalističke slobode. usprkos svojiim obavezama prema Pravu i Slobodi. Jer u tom se prelazu radi o mnogo čemu višem nego što je sloboda i racionalno iskorištavanje proizvodnih snaga. političke i kulturne kontrole. sile Duha 'kao najviše vrijednosti. Obogotvorenje Duha uključu¬ je priznanje njegovoga poraza u zbilji. marksistički pokušaj da se ponovo odredi Um pretrpio sličnu sudbinu? Marx je vjerovao da je industrijsko dru¬ štvo stvorilo preduslove za ozbiljenje Uma i Slobode. pa zato i Uma. Ova nova načela i vrijednosti može ozbilljiti samo klasa koja je slobodna od starih i ugnjetačkih načela i vrednota. mišljenja. ta skretanja pripadaju samome ustroj¬ stvu što ga je ta teorija bila otkrila — ona nisu došla sa strane. kao i na području društva. vlaslt nad prirodom i materi¬ jalno bogatstvo. negativna moć Uma. koja u svom opstojanju utjelovljuje samu negaciju kapitalističkog sistema i zato ima povijesnu mogućnost da se suprotstavi ovome sistemu . Ova sila Negativnosti bila je. Takvo opa¬ danje snage Negativiteta doista je popratilo napredak kasne 'indu¬ strijske civilizacije. razvoj ljudskih mogućnosti unutar okvira vladavine. a nisu bila ni neočekivana. napisan godine 1954. ni razvitak Du¬ ha. ugnjetačka vlast prirode u čovjeku i izvan njega. Godine 1816. Um je u samoj svojoj biti kontradikcija. Hegel je svoje studente podsticao protiv »političkog posla« i Države' koja je »progutala sve druge interese«. a ni razvoj Revolucije nisu poprimili oblik kakav predviđa dijalektička teorija. protivljenje. ideja i zbilja Uma u modernom raz¬ doblju sadržavala je elemente koji su dovodili u opasnost slo¬ bodnu i ostvarenu egzistenciju. i upravljanju njima. i da samo kapitalistička organizacijia sprečava to ozbiljenje. neugnjetačko društvo — određenu negaciju kapitalizma. naime o oslobođenju samoga čovjeka. time što će se »pozitivno« odbaciti pošto je postalo preprekom za napredak slobode. da bi podržao »hrabrost istine«. u krajnjoj liniji. Ni hegelovska ni marksistič¬ ka ideja Uma nisu se približile svome ozbiljenju. i time o potpunom preocjenjivanju svih postojećih vrednota. Sloboda je u odstupanju — na prodručju mišljenja. oporbena.

uistinu. Napredak u administraciji smanjuje dimenziju u kojoj pojedinci i dalje mogu biti »sa sobom« i »za sebe« i pretvara ih u totalne predmete nji¬ hova društva. izgleda. En- gels nije vidio nikakvog razloga za neku temeljnu reviziju onoga što je Marx predskazao. Ipak. Engels je naglašavao sve veće zakonsko-parlamentarne snage organizovanoga rada. osim toga. Odlučujuća važnost odnosa između predrevolucionarnog i poslijerevolucionarnog proletarijata pokazala se tek nakon Marxove smrti. S obzirom na to da ona. daleko iz¬ nad razine koju je Marx opisao i predviđao u Kapitalu. Napredak bi značio sve veće ugnjetavanje. Marxova ideja proletarijata kao apsolutne negacije kapitalističkoga društva sažima u jedan pojam povijesni odnos izmđu preduslova i ozbiljenja slobode. i zrelost unutrašnjih protivurječnosti kapitalizma. bila bitna za njegovu ideju socijalizma. Kada je Marx zamišljao prelaz in¬ dustrijski naprednih zemalja u socijalizam. Tehnološki napredak umnožio je potrebe i njihovo zadovoljavanje. upravo u industriijski naprednim zemljama unutrašnje protivurječnosti došle su. čak na vrhu hijerarhije. tj. dok je iskorištavanje tog napretka učinilo te potrebe. Aiko sama re¬ volucija ne bi napredovala pomoću slobode. Aparat je. a sloboda bi bila stvar administracije i dekreta. potreba za vladanjem i ugnjetavanjem prenijela bi se na novo društvo. — a s njime nestaje i životni elemenat oporbe. osobiti pojedinačni i skupni interesi mogu se afirmirati samo unutar sveobuhvatnog interesa da se očuva i proširi aparat kao cjelina. kao i samo-svjesnim posrednikom njihova •revolucionarnog razrješenja. Strogo uzevši. Marxov pojam osiromašljivanja uključuje svijest o zaustavljenim čovjekovim mogućnositima i o mogućnosti njihova ozbiljenja — svjijest o otuđenju i dehumanizaciji. dozvoljavanje potreba. To. Kada je umro Engels. otprilike pri prelasku proš¬ log stoljeća. pojedinci bi postali predmeti svoga vlas¬ titog oslobađanja. a sudbonosno odvajanje »neposrednih« od »istinskih« interesa pojedinaca posta¬ lo bi gotovo neizbježno. već osiromašivanje sučelice sa sve većom društve¬ nom proizvodnošću trebalo je da od proletarijata učini revolucionarnu snagu. nama razloga za pret¬ postavku da dalji napredak traži uništenje svoje sadašnje osnove. Ali. kao i volja da se one ukinu. Ovakav razvoj pretvorio je marksizam u lenjinizaim i odredio sudbinu sovjetskoga društva — njegovo napredovanje pod sistemom ugnje¬ tačke proizvodnosti. pod 'kontrolu sve efikasnije organizacije. kao i njihovo zadovoljavanje. a negativna snaga proletarijata sve više se stišavala. ne izgleda da opovrgava 'marksističko shvaćanje. kolektivne potrebe. Ta tendencija. životni i rad¬ ni uslovi radničke klase u razvijenim kapitalističkim zemljama pokazivali su već dugoročnu tendenciju poboljšanja. a »odgađanje« slobode moglo bi se samo produžavati i pokretati dalje.352 HERBERT MARCUSE EPILOG 353 i da ga prevlada. Ali onda je razvitak revolucionarne svijesti. Na taj način nestaje područja na kojemu je pojedinačna i skupna transcendencija bila moguća. Ako se date činjenice i tendencije uzmu u obzir. znači da je on očekivao da će se radni uslovi dalje poboljšavati kao izra¬ van rezultat sve veće moći što je ima radnička klasa u funkcioniranju 'kapitalističkog sistema. i stvorilo hijerarhiju javne i pri¬ vatne birokracije s visokim stupnjem neutralizac|jie odgovornosti. u preobrazbi slobodnoga kapitalizma u organizirani. pa i besmislenom. oslo¬ bađanje pretpostavlja slobodu: oslobođenje se može postići samo ako ga prihvate i ako ga podržavaju slobodni pojedinici — slo¬ bodni od potreba i interesa vladanja i ugnjetavanja. Ne naprosto osiromašivanje. Ne samo mala »radnička aristokracija« nego i najveći dio radničkih klasa pretvoren je u pozitivni dio ustanovljenog društva. Ovdje možemo naznačiti samo nekoliko od najvažnijih činilaca koji su kasnoj industrijskoj civilizaciji omogućili da apsorbira svoj negativitet. gdje se odgovornost može identificirati i gdje je ona konačna. Ovoj preobrazbi nije naprosto uzrok u tome što se obilje proizvodnosti pretočilo u rastući ži¬ votni standard. godine 1895. bar u napred¬ nim industrijskim zemljama. racionalnost suprotstavljanja čini se još ishitrenijom. otjelovljenje opće volje. Marxova shvaćanje »slobodnog« proleltarijata kao apsolutne negacije ustanovljenog društvenog poretka pri¬ padalo je uzoru »slobodnog« kapitalizma. Ovo je pomirenje suprotnosti djelovalo dugo vremena prije nego 23 Um i revolucija . Razvitak svijesti postaje opasnom prerogativom iz¬ dvojenih (outsidera). društva u kojemu će slobodno djelovanje temeljnih ekonomskih zakona i odnosa povećati unutrašnje protivurječnosti i učiniti industrijski proletarijat glavnom žrtvom. on je bio na to potaknut ne samo zrelošću proizvodnih snaga nego i time što je ira¬ cionalnost njihove primjene. nečim što ug¬ njetava: oni sami podražavaju podvrgavanje i vladanje. Povećanje aparata proizvodnje i raspodjele premašilo je po¬ jedinačnu i skupu kontrolu. »Superprofiti« monopolističkog razdoblja mogli bi biti objašnjenje za porast realnih nad¬ nica — na račun »supereksploatiranih« skupina i područja i uz cijenu stalno obnavljanih rattnih priprema i ratova.

kakvu je zamiš¬ ljao i dijalelektički idealizam i materijalizam. Ono što je Marx nazvao ugnjetačkim i izrabjivačkim značajkama kapitalistič¬ ke industrijalizacije ovdje se. Za¬ padni svijet je odgovorio totalnom mobilizacijom. pokazuje koliko je mogućnost ovoga oslobođenja zbiljska. Psihološko pripremanje pojedinaca i njihovo pretvaranje u predmete administracije izgleda da su univerzalne pojave. Komformizam postaje pitanjem života i smrti — ne samo za pojedince nego i za narode. opet se čini kao uto¬ pija. staljinističko društvo nije bilo manje ugnjetačko od kapitalističkoga. poslije prvog svjetskog rata. ili pak opa¬ danje izvjesnih kulturnih vrednota i ustanova. Ovaj razvoj utjecao je na situaciju u zapadnom svijetu na dva načina: 1) neuspjeh revolucije u Sred¬ njoj Evropi. koje se nalazi izvan kapitalističkog svijeta koje je dovoljno jako da se sa ovim takmiči na njegov vlastiti način i da mu osporava monopol napretlka i pretenziju da će oblikovati budućnost civilizacije. nakon što je ovo društvo uspjelo da zavlada svojom vlastitom dijalektikom na tlu svoje vlastite proizvodnosti. Ideja o drugačijem obliku Uma i Slobode. Zajednički interes. učinili su klasične oblike društvene borbe staromodnim i romantičkim. »pučka kultura« itd. A ove tendencije nisu ograničene samo na neko naročito kulturno ili političko područjje. Rezultat je bio taj da je životni standard porastao sa koncentracijom ekonomske moći do monopolističkih razmjera. Ekonomsko i kulturno usklađivanje radničke klase pratila je upotpunjavala zastarjelost njihovog tradicionalnog oružja. što je moguće prije. često se i obi¬ lato označavaju kao »masovna demokracija«. kako bi ono. i počeo se smatrati neprijateljskom stranom silom. na novoj osnovi. U zapadnome se svijetu komunizam počeo identificirati ne sa višim stupnjem povijjesnog razvtka. došlo do postignuća zapadne industrijalizacije.354 HERBERT MARCUSE EPILOG 355 što je prvi svjetski rat pokazao do koje su mjere »objektivno« re¬ volucionarne klase integrirane u nacionalni initeres. Ali trijumf snaga nazatka i usporavanja ne obezbjeđuje isti¬ nu te utopije. Slika slobode. koje su ovdje samo nabrojane. Ba¬ rikade su izgubile svoju revolucionarnu vrijednost. nego sa nižim stupnjem. koja čini povijesni sadržaj sadašnjega razdoblja. Ogroman porast proizvodnosti rada. izgle¬ da kao da je izgubila svoj realistički sadržaj. Raspon vlada. Tendencije. Međunarodno uskla¬ đivanje sa svoje je strane. unutar okvira vladajućih društvenih ustanova. a ta je mobiliza¬ cija dovršila nacionalnu i međunarodnu kontrolu nad zonama opasnosti u društvu. U usporedbi s marksističkom idejom socijalizma. Uz takvu terminologiju lako je moguće krivo shvatiti stvari: ispa¬ da kao da je uzrok tim tendencijama uspon »masa«. — ali i masovno učešće u njoj. U isto vrijeme. Razvoj sovjetskog društva u mnogome je pomagao konsoli¬ daciji kapitalističkog sistema. Totalna mobilizacija društva protiv konačnog poje¬ dinčevog oslobođenja. pomoglo da se pojača nacionalno usklađivanje. učinio je neizbježnim masovnu proizvodnju. sada je počeo organizirati i vanjske. 2) Zatim se sovjetsko društvo raz¬ vilo u visoko racionalizirano i industrijalizirano društvo. tehnološki napredak temeljno je promijenio ravnotežu društvene moći. izolirao je boljševičku revoluciju od njezine očekivan ekonomske i političke baze u raz¬ vijenim kapitalističkim zemljama. koju je Marx isticao nasuprot vladajućoj neslobodi. baš kao sto je štrajk izgubio revolucionarni sadržaj. Nasuprot toj sili nacionalna stvar izgledala je kao stvar slobode. reproduciralo u sovjetskome društvu. kojemu je već uspjelo da organizira unutrašnje protivrječnosti. Međutim. one iz¬ gleda da proizlaze iz povijesnog ustrojstva kasnog industrijskog društva. — ali mnogo siromašnije. i odveo je na put teorističke in¬ dustrijalizacije pomoću njezinih vlastitih sredstava. . opet. Zapadni se svijet ujedinio do mjere kakva do tada nije bila poznata u njegovoj dugoj povijesti.

Filozofija duha —• — — — — — — — — IV FENOMENOLOGIJA DUHA — — — — — — — V ZNANOST LOGIKE — — — — — — — — 50 55 60 65 65 74 87 110 147 190 VI POLITIČKA FILOZOFIJA VII FILOZOFIJA POVIJESTI — — — — — — — — — — — — — — . Prvi politički spisi — — — — — — — — 3. Društveno povijesna pozadina — — — — — — — 19 29 40 50 2. Prvi filozofski spisi — — — — — — — — 2. Sistem etičnosti — — — —• — — — — — III HEGELOV PRVI SISTEM — — — — — — — 1. Filozofska pozadina — — — — — — — — I HEGELOVI MLADALAČKI TEOLOŠKI SPISI 11 PREMA SISTEMU FILOZOFIJE — — — — — — 1. Logika — — — — — — — — — — — 2.SADRŽAJ Predgovor: Bilješka o dijalektici — — — — — Predgovor prvom izdanju — — — — — — — DIO I 7 15 TEMELJI UVOD HEGELOVE FILOZOFIJE 1.

Marxova dijalektika — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — II TEMELJI POZITIVIZMA I RAZVOJ SOCIOLOGIJE — 1. Britanski neoidealizam — — — 2. Negacija filozofije — — — 2. Pozitivna filozofija države: Friedrich Julius Stahl 5. Kierkegaard — — — — — 3. Nacionalsocijalizam protiv Hegela FPILOG — — — — Stein — — — — — — — — — — — — - 325 333 335 342 350 . Pozitivna i negativna filozofija — — — — 2. Marx: Otuđeni rad — — — 5. Ukidanje rada — — 6.372 D I O II RAZVOJ TEORIJE DRUŠTVA 213 219 219 222 226 230 242 247 261 269 269 274 283 299 310 UVOD: OD FILOZOFIJE DO DRUŠTVENE TEORIJE I TEMELJI DIJALEKTIČKE TEORIJE DRUŠTVA — — 1. Analiza radnog procesa 7. Revizija dijalektike — — — — 3. Pozitivna filozofija društva: Auguste Comte — 4. Feuerbach — — — — — 4. Fašističko »hegelovstvo« — — — 4. Preobrazba dijalektike u sociologiju: Lorenz von ZAKLJUČAK KONAC H E G E L O V S T V A 1. Saint-Simon — — — — — — — — — 3.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->