Badiou Alain Metafizika Stvarne Srece

ou.zhole 185U.
indd 1
3/9/16 11:37
ou.zhole 185U.indd 2
3/9/16 11:37
Alain Badiou
METAFIZIKA
STVARNE
SREE
prevele Antonia Banovi i Dorotea-Dora Held
3/9/16 11:37
3/9/16 11:37
3/9/16 11:37
NASLOV IZVORNIKA
Alain Badiou
Mtaphysique du bonheur rel
Presses Universitaires de France, 2015
PREVELE S FRANCUSKOG
Antonia Banovi i Dorotea-Dora Held
Kulturtreger
ISBN 978-953-55518-3-6
Multimedijalni institut
ISBN 978-953-7372-25-5
CIP zapis je dostupan u raunalnome katalogu
Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem
000926653.
Zagreb, oujak 2016.
Tiskanje ove publikacije omogueno je temeljem

financijske potpore Nacionalne zaklade za razvoj
civilnoga drutva. Miljenja izraena u ovoj publikaciji
su miljenja autora i ne izraavaju nuno stajalite
Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga drutva.
3/9/16 11:37
SADRAJ
Uvod ___ 9
I. Filozofija i udnja za filozofijom ___ 17
II. Filozofija i antifilozofija na ispitu sree ___ 47
III. Da bi bili sretni, treba li mijenjati svijet? ___ 57
IV. Cilj i afekti filozofije ___ 77
Zakljuak ___ 115
3/9/16 11:37
UVOD
3/9/16 11:37
VOD
Bez sumnje je paradoksalno dati naslov Metafizika stvarne sree knjizi ponajvie zaokupljenoj razaznavanjem zadaa filozofije i u kojoj, pri kraju, opisujem svoje planove u mjeri u kojoj se oni tiu filozofije. Ve i letimian
pogled na moja glavna djela otkriva da je moja filozofija nesumnjivo, kao i svaka druga, sainjena od naoko
nespojivih elemenata, ali i to da se ona od drugih razlikuje po aktivnoj funkciji grae koja se rijetko povezuje sa sreom, kao to je teorija skupova, teorija snopova
skupova na Heytingovim algebrama ili teorija velikih
beskonanosti. Ili je pak rije o revolucijama - Francuskoj, Ruskoj, Kineskoj, Robespierreovoj, Lenjinovoj
ili Maovoj - odreda obiljeenim zloglasnim peatom
Terora. Ili pak govorim o poeziji koja se obino smatra hermetinom, nimalo ugodnom, kao to je poezija
Mallarma, Pessoe, Wallacea Stevensa ili Paula Celana. Ili
kao primjer uzimam istinsku ljubav, za koju su moralisti
i razboriti ljudi oduvijek tvrdili kako je dovoljno pogledati patnje koje uzrokuje ili uoiti njezinu krhkost da bi
se posumnjalo kako ba ona vodi k srei. A da uope ne
spominjem kako se neki od mojih najvanijih uitelja,
primjerice Descartes ili Pascal, Hegel ili Kierkegaard, ba9
3/9/16 11:37
rem na prvo itanje, ne doimaju kao veseljaci. Nije ba

oigledna veza svega navedenog i spokojnog ivota, obilja malih svakodnevnih zadovoljstava, zanimljivog posla,
pristojne plae, elinog zdravlja, skladne veze, godinjih
odmora koji dugo ostaju u sjeanju, dragih prijatelja, bogato opremljene kue, dobrog automobila, odanog i privrenog ljubimca, ljupke djece koja ne stvaraju probleme
i odlina su u koli, ukratko, svega onoga to se svugdje
smatra sreom.
Kako bih pokazao da je ovaj paradoks legitiman, oigledno bih mogao pribjei uiteljima koji se smatraju neospornima, na primjer Platonu ili Spinozi.
Platon u svojoj Dravi dugo matematiko obrazovanje i
stalno vjebanje dijalektike logike smatra nunim preduvjetima za bilo kakav pristup istini. Potom pokazuje
da sreu moe pronai samo onaj koji se, odbijajui se
podrediti uvrijeenim mnijenjima, oslanja iskljuivo na
istine u kojima njegova misao ima udjela (to je Platonov izraz). Kako je dijalektika, kojoj je matematika nuna
preambula, tek racionalno i logiko kretanje misli, i kako
to kretanje moemo opisati kao meta-fiziko u izvornom znaenju rijei (dopire onkraj onoga to je svedivo
na znanstvenu fiziku), veza izmeu matematike, logike i
sree u cijelosti se temelji na meta-fizikoj toki gledita,
10
3/9/16 11:37
ime se osigurava koherentnost te veze. Ili nadalje: ako

matematika dosljedno vodi do dijalektike, a dijalektika
do sree, metafizikom emo nazvati sveukupno miljenje te dosljednosti. A kako je srea siguran znak svakog
pristupa istinama, pa je tako i stvarna svrha ivota dostojnog svog imena, moe se rei kako taj put i njegovo
potpuno promiljanje ine metafiziku sree.
Spinoza Etiku zapoinje tvrdnjom da bi bez matematike
ljudska ivotinja zauvijek ostala u neznanju, to znai da
bi joj bio onemoguen pristup bilo kakvoj adekvatnoj
ideji (Spinozinim rjenikom). Imanentno sudjelovanje
ljudskog intelekta u adekvatnoj ideji moe se ostvariti sukladno dvama reimima koje Spinoza naziva drugim i
treim stupnjem spoznaje. Drugi se stupanj provodi u
djelo strmim putem dokazivanja te se oslanja na logiku,
dok se trei stupanj ostvaruje na temelju intelektualne
intuicije, koja je nalik koncentriranju svih faza nekog
rasuivanja u jednoj toki, neposrednom shvaanju u samom Bogu, odnosno u Cjelini, na temelju istine koju se
inae moe deducirati. Spinoza vrlinom naziva (nema
sumnje da bi Platon to nazvao pravdom) stanje ljudskog subjekta koji dolazi do potpune spoznaje adekvatne ideje, zato to im je uspio pristupiti treim stupnjem
spoznaje. Naposljetku, srea (Spinoza koristi latinsku rije beatitudo koja je snanija) nije nita drugo nego vje11
3/9/16 11:37
banje istinskog miljenja, to jest vrline: Srea nije nagrada vrlini, ona je vrlina sama. Drugim rijeima, srea
je afekt Istinitog koje ne bi postojalo bez matematike i
koje se ne bi moglo sabrati u intuiciju da nije prethodno
bilo dokazano. Jo jednom, matematika i logika zajedno
s intelektualnom intuicijom ine ono to bismo s pravom
mogli nazvati metafizikom sree.
Ukratko, svaka filozofija, pogotovo ako je utemeljena
na kompleksnim znanstvenim spoznajama, inovativnim
umjetnikim djelima, revolucionarnim politikama i intenzivnim ljubavima, jest metafizika sree. U suprotnom
nije ni vrijedna truda. Zato miljenju i ivotu nametati
zastraujue kunje u vidu dokazivanja, ope logike miljenja, sposobnosti shvaanja formalizama, pomnog itanja novih pjesama, zato riskirati angaman u masovnim
manifestacijama i uputati se u ljubavi bez jamstva, ako
ne zato to je sve to nuno za istinski ivot? Onaj koji je
Rimbaud smatrao odsutnim, onaj od kojeg - smatramo
mi filozofi - zaziru skeptici, cinici, relativisti i oni koji se
ne daju zavarati, puni jalove ironije, onaj ivot koji zasigurno nikad ne moe biti u potpunosti odsutan, istinski
ivot. U tekstu koji slijedi u etiri koraka izloit u vlastitu verziju te izvjesnosti.
12
3/9/16 11:37
Isprva u se posvetiti opem odreivanju onoga to bi

danas mogao biti interes filozofije, ako ona uope moe
odgovoriti zahtjevima ove epohe. Drugim rijeima, razjasnit u razloge zbog kojih ljudski subjekt moe (zapravo
mora, ali to je ve drugo pitanje) u sebi hraniti osobitu
udnju koju nazivam jednostavno udnjom za filozofijom
[dsir de philosophie]. Kroz analizu suvremenih pritisaka na nju, pokazat u kako je filozofija danas u defenzivi
te kako zbog toga postoji dodatan razlog da podrimo
udnju za njom. Pritom u u glavnim crtama naznaiti i
razloge zbog kojih je ova podrka povezana s mogunou
stvarne sree.
Potom u, u drugom koraku, kako bih razjasnio to nas
usmjerava ka toj srei i njezinoj vezi sa udnjom za filozofijom, rei neto vie o antifilozofiji, koju ini itava plejada sjajnih pisaca poput Pascala, Rousseaua, Kierkegaarda,
Nietzschea, Wittgensteina i Lacana. Moja je teza da su ti
antifilozofi, iako obino skeptini prema mogunosti da
se istovremeno bude u istini i u srei, te skloniji ideji velike vrijednosti rtvovanja, makar beskorisnog, ipak nuni
kako se na klasicizam ne bi pretvorio u akademizam koji
je glavni neprijatelj filozofije, a time i sree: afekt po kojem se akademski diskurs nepogreivo prepoznaje zapravo
je dosada. Upravo su veliki antifilozofi ti koji nas ue da se
sve to ima istinsku vrijednost ne stjee uobiajenim po13
3/9/16 11:37
slovima ili usvajanjem dominantnih ideja, nego uinkom

egzistencijom ovjerenog raskida sa stanjem stvari.
U treem poglavlju direktno se suoavam s pitanjem koje
suvremeni ovjek, kao i uvjereni marksist, uvijek iznova postavlja filozofu: emu sluite ti i tvoja apstraktna
umovanja? Svijet ne treba tumaiti u miru svoje sobe, treba ga mijenjati. Stoga se pitam to tono znai mijenjati
svijet i, pod pretpostavkom da je to mogue, to je sve za
to potrebno. Ova analiza utvruje da postoji subjektivna
veza izmeu postojanja odgovora na pitanje kako promijeniti svijet? i stvarne sree. Ta je veza uspostavljena
isticanjem dubljeg znaenja rijei svijet, promijeniti
i kako, to je pothvat koji pokazuje da u razmatranom
pitanju nema nieg to bi moglo posramiti filozofa ili ga
prokazati kao beskorisnog, ba naprotiv.
etvrti i posljednji korak neto je subjektivniji. Radi se o
navoenju lokalnog primjera strategija i afekata filozofije:
aktualna etapa u mojem filozofskom pisanju-miljenju.
Rekapituliram, ne gubei iz vida vezu istine i sree, prethodne etape svog rada, od Teorije subjekta (1982.), preko
Bitka i dogaaja (1988.) do Logika svjetova (2006.), kao i
upostavljanje temeljnih kategorija koje su biti-mnotven,
dogaaj, istine i subjekt. Pritom ukazujem na niz otvorenih problema, osobito onih vezanih uz pitanje subjekta
14
3/9/16 11:37
istine shvaenog u imanentnosti njegovog ina te samim

time u onome to, nekako iznutra, konstituira njegovu
jedinstvenu sreu. Bez prikrivanja koliko je teka sr moje
nove knjige, naslovljene Imanentnost istina, najavljujem
novi trag koji u slijediti, a to e u osnovi biti nova dijalektika izmeu konanog i beskonanog. Srea se moe
definirati kao afirmativno iskustvo prekidanja s konanosti.
Ovom kratkom knjigom elim raskriti put strategu u filozofiji kako bi on bilo kome mogao rei: Evo ime u
te uvjeriti da miljenje protiv mnijenja, a u slubi nekih
istina, nije nezahvalan i beskoristan posao kakav ti se ini,
nego najkrai put prema istinskom ivotu koji se, kada
jest, odlikuje nevienom sreom.
15
3/9/16 11:37
I.
16
3/9/16 11:37
FILOZOFIJA I UDNJA ZA FILOZOFIJOM

Kao to mnogi itatelji znaju, Rimbaud rabi neobian
izraz: logike pobune, a Rancire i njegovi prijatelji
tako su neko pri osnivanju naslovili svoj sjajan asopis.
Filozofija je neto slino tomu: logika pobuna. Ona je
spoj udnje za revolucijom - budui da stvarna srea zahtijeva ustanak protiv svijeta ovakvog kakav jest i diktature uvrijeenih mnijenja - te zahtjeva za racionalnou
- budui da buntovni impuls sam po sebi nije dostatan za
ciljeve koje si postavlja.
udnja za filozofijom, najopenitije govorei, udnja je za
revolucijom u miljenju, kako kolektivnom tako i osobnom, a i udnja za stvarnom sreom koju treba razlikovati od zadovoljstva [satisfaction] koje je tek privid sree.
Istinska filozofija nije apstraktna vjeba. Oduvijek, jo od
Platona, filozofija ustaje protiv nepravde u svijetu. Ustaje
protiv bijednog stanja u kojem se nalaze svijet i ljudski
ivot. No sve to ini u kretanju koje uvijek titi prava argumentacije i koje, najzad, predlae novu logiku u istom
17
3/9/16 11:37
onom kretanju kojim oslobaa stvarnu sreu od njezina

privida.
Mallarm nam nudi sljedei aforizam: Svaka misao proizvodi bacanje kocki. ini mi se da se ova zagonetna formula jednako tako odnosi i na filozofiju. Temelj udnje za
filozofijom nalazi se u miljenju i ostvarivanju univerzalnog, izmeu ostalog zato to srea koja nije univerzalna,
koja iskljuuje mogunost da se dijeli s bilo kojom ljudskom ivotinjom koja moe postati njezin subjekt, nije
stvarna srea. No, ta udnja nije rezultat neke nunosti.
Ona postoji u kretanju koje je uvijek oklada, riskantan
angaman. Udio sluaja u tom angamanu miljenja ostaje neizbrisiv.
Prema tome, iz poezije moemo izvui ideju da postoje
etiri temeljne dimenzije udnje kojom se odlikuje filozofija, posebno kao ono to je usmjereno prema univerzalnosti sree. To su dimenzije pobune, logike, univerzalnosti i rizika.
A nije li to opa formula udnje za revolucijom? Revolucionar udi za tim da se ljudi pobune; da ta pobuna bude
uinkovita i racionalna, a ne barbarska ili gnjevna; udi za
tim da pobuna dobije meunarodnu, univerzalnu vrijednost, a ne da se zatvori u nacionalni, rasni ili vjerski iden-
18
3/9/16 11:37
titet; na kraju, aktivnost revolucionara pretpostavlja rizik,

sluaj, sretnu okolnost koja esto nastupi samo jednom.
Pobuna, logika, univerzalnost i rizik: to su sastavnice
kako udnje za revolucijom, tako i udnje za filozofijom.
No, mislim da suvremeni svijet, na svijet, katkad zvan
i zapadni svijet, vri jak negativan pritisak na sve etiri
dimenzije te udnje.
Prvo, na svijet djelomice nije prikladan za pobunu ili joj
se ne moe prilagoditi, i to ne zato to pobune u njemu
nema, ve zato to nas on uvjerava ili nastoji uvjeriti u to
da je, u svojem ostvarenom obliku, on ve sada svijet slobode, svijet koji slobodu smatra upisanom u same svoje
temelje, odnosno svijet u kojem nije potrebno eljeti ili
nadati se boljem svijetu (u jednom radikalnom smislu).
Dakle, taj svijet izjavljuje da je, unato nekim svojim nesavrenostima (koje emo nastojati ispraviti), on stigao na
prag svog unutarnjeg, intimnog osloboenja. I da je, kad
se sve uzme u obzir, u pogledu sree on taj od kojeg moemo oekivati najbolje prijedloge i najbolja jamstva. No,
kako taj svijet istovremeno standardizira i komercijalizira
loge te slobode, sloboda koju on predlae jest sloboda
ograniena onime emu je namijenjena u mrei prometa
robe. Pa je svijet neprikladan za pobunu iji je cilj biti
slobodan (to je drevno, antiko znaenje svake pobu19
3/9/16 11:37
ne), jer tu slobodu na odreeni nain predlae svijet sam,

jednako kao to je neprikladan za ono to bismo mogli
nazvati slobodnom upotrebom slobode, jer sloboda biva
uvijek nanovo kodirana u beskonanom blistanju robne
proizvodnje i u onome to na osnovi nje uspostavlja monetarnu apstrakciju.
Eto zato ovaj svijet, u pogledu pobune ili mogunosti
pobune, ima sklonost koju bismo mogli nazvati podmuklom opresivnom sklonou. Po tome njegov prijedlog u
vezi sree unaprijed izaziva sumnju u latentnu korupciju.
Drugo, ovaj svijet neprikladan je za logiku, i to prvenstveno zato to je podreen neloginoj dimenziji komunikacije. Komunikacija i njezina materijalna organizacija
prenose slike, iskaze, rijei i komentare ije je pretpostavljeno naelo nekoherentnost. Komunikacija, onakva kakvom je uspostavlja vladavina njezinog prometa, iz dana
u dan ponitava sve veze i sva naela nekom vrstom nepredvidive jukstapozicije koja nije pretpostavljena i koja
je odvojena od svih elemenata koje prenosi. Moe se rei
da nam komunikacija nudi instantni spektakl bez pamenja i da, iz te perspektive, ona u osnovi ponitava samu
logiku vremena.
20
3/9/16 11:37
Ustvrdit emo stoga da je na svijet onaj koji vri jak

pritisak na miljenje s obzirom na njegovo naelo konzistentnosti te da ga, na neki nain, radije nuka na svojevrsnu imaginarnu rasprenost. No, moemo pokazati - i to
emo uiniti, iako svi to ionako znaju - da stvarna srea
spada u podruje koncentracije i intenzifikacije te da ne
moe tolerirati ono to Mallarm naziva predjelima nejasnog gdje svaka se zbilja rasipa.
Tree, ovaj svijet neprikladan je za univerzalno, i to iz dva
meuovisna razloga. Najprije, istinski je materijalni oblik
njegove univerzalnosti monetarna apstrakcija ili opi ekvivalent. U novcu prebiva jedini istinski znak svega onog
to univerzalno krui i razmjenjuje se. Zatim, kako je,
kao to znamo, ovaj svijet istovremeno specijaliziran i fragmentaran, organiziran unutar ope logike proizvodnih
specijalizacija i u enciklopediji znanja od koje je mogue
usvojiti tek malen dio. Predlaui nam jedan istovremeno
apstraktni i monetarni oblik univerzalnog te prikrivajui
njime specijaliziranu i fragmentarnu stvarnost, ovaj svijet vri jak pritisak na samu temu univerzalnog, barem u
smislu u kojem ga filozofija shvaa. Dovoljno je rei da
je srea na ovom svijetu rezervirana za odreene grupe
i povlatene pojedince koji je, kao nasljedno pravo, nee
oklijevati braniti od masa onih kojima ona ne pripada.
21
3/9/16 11:37
Konano, ovaj svijet nije prikladan za oklade, riskantne

odluke, zato to u njemu nitko ne moe svoj ivot prepustiti sluaju. U svijetu takvom kakav jest vlada nunost procjene rizika. U tom pogledu, nita ne udi vie
od injenice da je, primjerice, obrazovanje organizirano
tako da se svakim danom sve vie istie potreba njegova usklaivanja s procjenom perspektivnosti zanimanja,
odnosno njegova prilagodba potrebama trita rada. I da
se tako, na neki nain, vrlo rano ui da treba odustati od
riskantnih odluka u korist sve ranije procjene rizika koja,
meutim, ne moe jamiti sigurnost. Na svijet podreuje ivot toj pedantnoj i obvezujuoj procjeni rizika, odnosno sigurnosti, te poslaguje uzastopne sekvence ivota
prema toj procjeni. No, tko to ne zna da se stvarna srea
ne da proraunati?
Rei u, dakle, da udnja za filozofijom, udnja za revolucijom egzistencije, ako je poimamo kao vor pobune,
logike, univerzalnosti i oklade, u suvremenom svijetu nailazi na etiri glavne prepreke, etiri neizostavna pritiska:
vladavinu robe, vladavinu komunikacije, monetarnu univerzalnost te proizvodnu i tehniku specijalizaciju, koje
su sve subjektivno povezane procjenom osobne sigurnosti. Te prepreke tee tomu da neizbjenu ideju istinskog
ivota, sree, svedu na njezin privid koji predstavlja potroako zadovoljstvo.
22
3/9/16 11:37
Kako filozofija odgovara na ovaj izazov? Moe li na njega

odgovoriti? Je li sposobna za to?
Kako bismo skicirali odgovor, radikalno pojednostavimo
situaciju filozofije u svijetu. Pritom razlikujmo tri glavne
struje.
Prvo, tu je fenomenoloka i hermeneutika struja koja
potjee od njemakog romantizma i iji su vodei suvremeni predstavnici, u irem smislu, Heidegger i Gadamer.
Drugo, tu je analitika struja koja je nastala u Bekom
krugu s Wittgensteinom i Carnapom i koja danas dominira cijelom engleskom i amerikom akademskom filozofijom. Tree, tu je postmoderna struja koja posuuje
iz prethodne dvije i koja je nesumnjivo bila najaktivnija
u Francuskoj, pridruimo li joj Jacquesa Derridaa ili Jean-Franoisa Lyotarda. Naravno, unutar tih triju osnovnih struja postoje bezbrojna mijeanja, presijecanja,
vorita i zajednike znaajke, ali vjerujem da je njihova
zasluga u tome to su iscrtale neku vrstu pouzdane karte
stanja stvari. Ono to e nas ovdje zanimati jest kako svaka od struja odreuje ili identificira udnju za filozofijom
i njezine mogue stvaralake uinke u stvarnom svijetu.
Dakle, koja je za svaku od ovih struja eksplicitna ili latentna definicija istinskog ivota iji je afekt stvarna srea?
23
3/9/16 11:37
Hermeneutika struja ciljem filozofije smatra deifriranje

smisla postojanja i miljenja, te moemo rei da je njezin
sredinji pojam tumaenje. Postoje rijei, djela, konfiguracije, povijesne sudbine iji je smisao opskuran, latentan,
skriven, zaogrnut velom, neotkriven. Metoda tumaenja
tei rasvjetljavanju te opskurnosti te pokuava doi do
prvobitnog smisla koji je figura nae sudbine u njezinoj
povezanosti sa sudbinom bitka samog. Ako je osnovni
instrument tumaenje, jasno je da se radi o otkrivanju
ili otvaranju prethodno nezamjetnog smisla. Najvanija
krajnja suprotnost u filozofiji hermeneutikog tipa suprotnost je izmeu zatvorenog i otvorenog. Sudbina je filozofije da bude otvorena za latentni smisao te da u skladu
s tim raskri miljenje, odnosno da sprijei da ono potone
u zatvorenost, latentnost i nerazumljivost svog smisla. Revolucionarna udnja, u miljenju, udnja je za rasvjetljavanjem. A stvarna je srea subjektivna figura Otvorenog.
Analitika struja ciljem filozofije smatra strogo razgraniavanje izmeu iskaza koji imaju smisao, ili onih koji su
obdareni smislom, od onih koji to nisu, izmeu onoga to
moemo rei od onoga to je nemogue rei, izmeu onoga ime se moe postii konsenzus oko zajednikog smisla
i onoga to za to nije sposobno. Ovdje kljuni instrument
nije tumaenje, nego gramatika i logika analiza samih
iskaza; stoga je ova struja veinom pribjegavala nasljeu
24
3/9/16 11:37
logike, ukljuujui i njezin matematiki oblik. Rije je

o analizi zakona i sredstava jezika, s pravilom kao sredinjim pojmom. Izdvojiti pravilo koje doputa suglasnost
o smislu sutinski je ulog filozofske djelatnosti. No, ovaj
put najvanija suprotnost nije ona izmeu zatvorenog i
otvorenog, nego izmeu onog to je ureeno ili nije ureeno pravilima, izmeu onoga to je u skladu s priznatim
zakonom i onoga to je, izuzeto od svakog zakona iji se
identitet ne moe utvrditi pravilom, nuno iluzija i nesklad. Cilj je filozofije, iz tog oita, terapeutski i kritiki.
Radi se o uklanjanju iluzija koje nas dijele, ne-smisla koji
vodi do podjela i suprotnosti. Revolucionarna udnja, u
miljenju, udnja je za demokratskim dijeljenjem smisla. A
stvarna je srea afekt demokracije.
Konano, postmoderna struja ciljem filozofije smatra dekonstrukciju uvrijeenih oiglednosti naeg moderniteta.
Ovaj put nije rije o razotkrivanju latentnog smisla, kao
ni o razgraniavanju smisla od ne-smisla. Rije je o ukazivanju na potrebu postavljanja samog pitanja smisla na
drugaiji nain, s namjerom dekonstrukcije njegove prijanje figure i razgradnje velikih konstrukcija kakve su,
naroito tijekom devetnaestog stoljea i prije, bile ideja
povijesnog subjekta, ideja napretka, ideja revolucije i ideja ovjeanstva; s namjerom ukazivanja na postojanje nesvodive pluralnosti registara i jezika kako u miljenju tako
25
3/9/16 11:37
i u djelovanju, pluralnosti koja se ne da usisati ili unificirati u totalizirajuoj problematici smisla. Glavni je cilj
postmoderne misli dekonstruirati ideju totaliteta, ime se
destabilizira i dovodi u pitanje sama filozofija. Tako e postmoderna struja prije pokrenuti ono to se moe nazvati
mjeovitim ili neistim praksama. Smjestit e misao na
rubove ili na margine, u umetke. Povrh svega, postmoderna e struja nasljee filozofske misli uvesti u igru koja
je vee uz sudbinu umjetnosti. Revolucionarna je udnja
u konanici udnja za iznalaenjem novih formi ivota. A
stvarna srea nije nita drugo do naslada [jouissance] u tim
formama.
Ono to nas sada zanima jest pitanje postojanja zajednikih karakteristika tih triju dominantnih orijentacija.
Zapitat emo se slijede li, u nainu na koji se suoavaju
s izazovom koji svijet stavlja pred udnju za filozofijom,
usporedne ili usporedive puteve, kad je rije o ovom ili
onom pitanju.
Postoji ponajprije jedna vana negativna znaajka. Sve tri
struje najavljuju kraj metafizike, a time na neki nain i
kraj same filozofije, barem u njezinom klasinom smislu
ili, kako bi rekao Heidegger, u njezinom sudbinskom
smislu. Za Heideggera povijest metafizike je zavrena.
Filozofija se ne moe dalje kretati u horizontu metafizi-
26
3/9/16 11:37
ke. A taj zavretak takoer je zavretak cijele jedne epohe

u povijesti bitka i miljenja. Takoer moemo rei da je
ideal istine, koji je smjetao klasinu filozofiju pod tradicionalnu definiciju potrage za istinom, zamijenila ideja
pluralnosti smisla. Duboko sam uvjeren da je za trenutnu
mijenu filozofije od presudne vanosti suprotnost izmeu
istine, sredinje kategorije klasine filozofije (ili, ako hoete, metafizike), i pitanja smisla, za koje se pretpostavlja
da se kao pitanje pojavljuje s modernitetom i to na mjestu
gdje se zakljuuje klasino pitanje istine.
Za hermeneutiku je struju istina metafizika kategorija koja treba biti postavljena u smjeru sudbinskog smisla
bitka. Svijet se sastoji od preplitanja tumaenja koje nijedno transcendentno bie ne moe obuhvatiti ili nadii.
Nadolazea vladavina otvorenog oslobaa nas apstraktne
jednoznanosti koju je predstavljala istinita ideja.
Za analitiku struju jasno je da je potrebno napustiti
potragu za istinom kao uzvieni cilj. Jedina je polazina toka konfiguracija iskaza. Sam se smisao odnosi na
referentnu gramatiku. Kada elimo razlikovati smisao od
ne-smisla, potrebno je referirati se na univerzum pravila
unutar kojeg se djeluje. Postoji stoga vie od jednog smisla ili vie reima smisla koji su neusporedivi - upravo to
Wittgenstein naziva jezinim igrama. Pluralnost jezinih
27
3/9/16 11:37
igara izriito se suprotstavlja ideji transparentnog okupljanja pod znakom istine.

Konano, postmoderna struja dekonstruira tradicionalni
oslonac istina, odnosno ono zbog ega istina postoji, a to
je filozofija tradicionalno nazivala subjektom. Moe se rei
da je sutinska okosnica postmoderne struje dekonstrukcija kategorije subjekta kao proizvoda metafizike. Dakle,
ne postoji subjekt za koga ili za to, ili na osnovi koga ili
ega bi postojala istina. Postoje samo okolnosti, sluajevi,
neusklaeni dogaaji i postoje razni diskursi koji su sami
previe heterogeni da bi preuzeli te neusklaene sluajeve.
Naposljetku, hermeneutika, analitika i postmoderna uspostavljaju trostruku opoziciju izmeu otvorenog i pluralnog smisla, kao simbola moderniteta, i ideje jednoznane
istine koju one smatraju arhainom i metafizikom, pa
ak i totalitarnom. Toliko o zajednikoj negativnoj karakteristici.
Kao pozitivna zajednika karakteristika istie se sredinja
vanost jezika. Doista, kroz dispozicije i u dispozicijama
ovih triju struja odvilo se ono to nazivamo velikim jezinim obratom zapadne filozofije. Sredinje mjesto jezika,
koje je i dalje razliito organizirano i ureeno u ovim trima
strujama, moda je njihova najoitija zajednika karak-
28
3/9/16 11:37
teristika. Za hermeneutiku struju tumaenje, odnosno

interpretativna aktivnost, oigledno, uglavnom polazi od
govornih inova, inova oznaavanja, a jezik je u konanici mjesto gdje se odigrava pitanje otvorenog. Upravo se
tu i nigdje drugdje, odnosno na putu ka jeziku jezik
kao govor prije svog usuglaavanja s reimom tumaenja
ostvaruje naa sklonost miljenju. Za analitiku struju graa su iskazi, a filozofija je, naposljetku, neka vrsta
gramatike uopene pod znakom snage pravila; ono to
postoji su reenice, fragmenti ili vrste diskursa. Konano,
postmoderna je dekonstrukcija djelatnost jezika i pisma
usmjerena protiv stabilnosti metafizikih apstrakcija. Ove
tri struje dovode, dakle, pitanje jezika u apsolutno sredite filozofije kao takve i, bilo da je rije o tumaenju,
pravilu ili dekonstrukciji u vidu suprotnosti izmeu govora i pisma, pretpostavljamo da je jezik ono to bismo
mogli nazvati velikim povijesnim transcendentalom naeg vremena. Stoga, ako pojednostavimo, moemo rei da
suvremena filozofija u svojim glavnim tendencijama poiva na sljedea dva aksioma, odnosno da je takva njezina
konstitutivna logika:
- prvi aksiom: metafizika istine postala je nemogua;
- drugi aksiom: jezik je kljuno mjesto miljenja zato
to je tu u igri pitanje smisla.
29
3/9/16 11:37
Ova dva aksioma na svoj nain organiziraju suprotnost

koja ini kljuni aspekt filozofskih istraivanja danas - odnos izmeu smisla i istine.
Kako bih doao do vlastite pozicije, tvrdim da se u ova
dva aksioma - nemogunosti metafizike istine i konstitutivnom karakteru koji ini pitanje jezika - krije velika
opasnost: opasnost da filozofija, polazei od ovih aksioma, vie nije sposobna ustrajati u svojoj udnji kad se suoi s pritiskom koji na nju vri suvremeni svijet. Opasnost
da, naposljetku, izgubi svoju revolucionarnu vrlinu i tako
izgubi motiv istinskog ivota, a time i sreu, u korist individualistike i identitetske doktrine zadovoljstva.
Ako filozofija jest prvenstveno meditacija o jeziku, ako
svoje mjesto pronalazi u pluralnosti jezinih igara i njihovih gramatikih kodifikacija, nee biti u stanju ukloniti prepreku koju svijet pred univerzalnost postavlja
istodobno svojom specijalizacijom, fragmentacijom i apstrakcijom. Jer postoji onoliko jezika koliko i zajednica i
aktivnosti. Jezine igre zapravo su pravilo svijeta, a znamo
koliko je teka razmjena meu njima. No, injenica da su
te jezine igre zakon naeg svijeta upravo je ono to im
ne doputa - ako filozofija predlae, protivno zakonima
svijeta, revoluciju u miljenju - da budu mjesto na kojem
se oblikuje filozofski imperativ. Ili pak, a to moe biti jo
30
3/9/16 11:37
pogubnije, ako se filozofija pomiri s tim primatom jezika,

onda e morati odrediti neki jezik kao jedini koji je moe
spasiti. Znamo da je Heidegger krenuo tim putem kada
je govorio o povlatenosti njemakog jezika kao takvog,
o njegovoj sposobnosti da prui utoite otvorenom, o
injenici da je njemaki jezik u tom pogledu naslijedio
grki. No, bilo da se smjestimo u pluralnost jezinih igara
i njihovih pravila ili da proglasimo radikalnu povlatenost
jednog jezika kao onog u kojem se nalazi autentinost
smisla, i dalje ne moemo odgovoriti na izazov koji suvremeni svijet upuuje pozivu filozofije ka univerzalnom.
Jo je u Platonovu Kratilu reeno da je filozofija obavezna
polaziti ne od rijei, nego, koliko god to moe, od samih
stvari. Vjerujem da je taj imperativ zaista svevremenski
imperativ filozofije te da se kao kljuni problem namee
upravo sljedee pitanje: kako krenuti od samih stvari, a ne
od jezika? Analitika je filozofija jednostrano favorizirala
znanstvene tipove jezika, odnosno one jezike koji su se
najizravnije mogli prilagoditi logikim pravilima. Filozofija je od tih jezika napravila paradigme razgraniavanja
smisla jer su, kao to znamo, u znanstvenim jezicima pravila eksplicitna, dok su u veini drugih jezika ona implicitna. No opet, jednostrana i paradigmatska povlatenost
jezika u kojima je pravilo eksplicitno nije dostatna da odgovorimo na izazov upuen univerzalnosti, zato to nam
31
3/9/16 11:37
nita a priori ne ukazuje da univerzalnost nuno ide u

paru s eksplicitnim karakterom pravila. To bi trebalo biti
posebno dokazano, a nije, s obzirom na to da pravilo ini
zakon samo kad je rije o razgranienju smisla.
Ako je, nadalje, kategorija istine naputena ili nedjelatna,
filozofija se nee moi suoiti s izazovom egzistencije koja
je podreena prometu robe ili neloginosti komunikacije. I to zato to se - ovo je teko pitanje, ali sam vrsto
uvjeren - beskonanom blistanju prometa robe, toj vrsti
fleksibilne pluralnosti na koju je udnja nalegla, mogue
suprotstaviti samo bezuvjetnim zahtjevom za njegovom
obustavom. Sve ono to je uvjetovano na ovome svijetu
potpada pod zakon o cirkulaciji predmeta, novca i slika.
A prekinuti ovo naelo prometovanja - to je po mom
miljenju radikalan zahtjev suvremene filozofije i prvi
uvjet utiranja puta do stvarne sree - mogue je samo ako
smo u stanju iznijeti ili pretpostaviti da postoji bezuvjetan zahtjev za njegovom obustavom, to jest strateka Ideja
posve antagonistiki nastrojena prema prometovanju i subjektivnosti koja je istovremeno sebina i neznalaka. Ta
strateka Ideja ve se dva stoljea naziva komunistikom
Idejom, a unato tomu ini se da tek poinjemo nazirati
njezin doseg. Epsko-tragina iskustva koja su je utjelovljivala neko vrijeme - tijekom nekoliko desetljea dvadesetog stoljea - prekratko su razdoblje da bismo na temelju
32
3/9/16 11:37
njega mogli izvui pouku, osim ako nas neto beskonano

ne tjera da postanemo, ili iznova postanemo, glasnici trinog poretka.
No, na neto apstraktnijem ili manje izravno politikom
nivou, mislim da se medijskoj i komunikacijskoj nekonzistentnosti slika i komentara mogue suprotstaviti samo
tezom prema kojoj postoje barem neke istine te da je strpljiva potraga za tim istinama pod blistavom povrinom
onoga to je izloeno i to cirkulira imperativ kojem se
filozofija mora podrediti ako ne eli i sama biti upletena
u nekonzistentnost komunikacije i raskomadana u njoj.
Konano, postavljam sljedee pitanje: kakvog smisla ima
kladiti se na egzistenciju, izuzeti je od imperativa koji nalae procjenu osobne sigurnosti, ustati protiv rutine ili se
izloiti sluaju, ako ne u ime neke minimalne vrste toke, istine, Ideje ili vrijednosti koja od nas zahtijeva takav
rizik? Kako zamisliti generiki oblik sree nekog Subjekta, kakav god on bio, bez te uporine toke? Suoeni s
okladom i pojavom sluaja koji egzistenciji daje priliku
da postane neto novo, nuno je i neizbjeno imati vrstu
toku kao zaklon i podrku. Kako bi se etiri dimenzije udnje za filozofijom (pobuna, logika, univerzalnost i
oklada) odrale kad naiu na etiri prepreke koje pred nju
postavlja suvremeni svijet (roba, komunikacija, monetar33
3/9/16 11:37
na apstrakcija i opsjednutost sigurnou), potrebno je napustiti tri dominantne filozofske orijentacije: analitiku,
hermeneutiku i postmodernu. U tim trima opcijama postoji neto suvie prilagoeno svijetu kakav jest, neto to
pretjerano odraava fizionomiju samog svijeta. Budui da
je upletena u te orijentacije, da joj one zadaju koordinate,
filozofija e podrati i prihvatiti zakon ovoga svijeta, ne
shvaajui da on u konanici zahtijeva nestanak udnje
za njom.
Predlaem da se razbiju ovi misaoni okviri, da se u obnovljenim konfiguracijama pronae ili konstituira novi stil
ili filozofski put; put koji nije put tumaenja ili gramatike analize, kao ni put koji vodi po marginama, kroz
dvosmislenosti ili dekonstrukciju. Tu je rije o pronalasku utemeljiteljskog, rezolutnog filozofskog stila, po
uzoru na, recimo, utemeljiteljski, filozofski i klasini stil
jednog Descartesa. Dakako, u ovom uvodu neu izloiti
nita vie od skice onoga to bi mogao biti zaetak filozofije koja odgovora na izazove svijeta tako to e ouvati
radikalnost udnje koja je s njom povezana. O tome se
vie moe itati u mojim velikim filozofskim traktatima
Bitku i dogaaju i Logikama svjetova ili barem u njihovim
saecima, Manifestu za filozofiju i Drugom manifestu za
filozofiju. No, htio bih barem ukazati na dvije orijentacije
ili dvije teme.
34
3/9/16 11:37
Kao prvo, recimo da jezik nije apsolutni horizont miljenja. Zasigurno stoji teza da jezik u irem smislu (langage),
jezik u uem smislu (langue) ili pak neki odreeni jezik
uvijek ine povijesno tijelo neke filozofije. Postoji singularni oblik utjelovljenja, tonalitet, boja, koji odraavaju
horizont jezika (langue). No, recimo i to da organiziranje
filozofije u miljenje nije neposredno podinjeno jezinom pravilu u kojem ona djeluje. U tom emo pogledu
prigrliti ideju da je filozofija univerzalno prenosiva. Ideju
univerzalne prenosivosti Jacques Lacan nazvao je idejom
matema. Prilagodimo je onom to je ovdje reeno. Zadravajui ideal univerzalne prenosivosti, rei emo da ideal
filozofije zaista mora biti matem. Matem se obraa svima,
univerzalno je prenosiv i prelazi preko razliitih jezinih
zajednica i onog to je heterogeno u jezinim igrama, ne
dajui pritom prednost nijednoj od njih i doputajui njihovu pluralnost, ali tako da sam pritom ne prolazi kroz
tu mnotvenost niti se u njoj uspostavlja. Ne svrstava se
ni uz formalni ideal znanstvenog jezika, ve u svojem elementu matem konstruira vlastiti oblik univerzalnosti.
Kao drugo, rei emo da je svojstvena, nesvodiva, singularna uloga filozofije uspostavljanje vrste toke u diskursu, tonije, pronalaenje ili predlaganje imena ili kategorije za takvu vrstu toku. U svojem sam filozofskom
sistemu preuzeo staru rije istina, no sama rije manje
35
3/9/16 11:37
je vana. Ono to jest vano je sposobnost bilo kojeg filozofskog stava da uspostavi ono to nije uvjetovano tim
poretkom. Na je svijet obiljeen brzinom i nekoherentnou. Filozofija mora biti ono to e nam omoguiti
da u presudnom trenutku kaemo, pomou svojevrsnog
prekida ili cezure te brzine i nekoherencije, ovo je dobro
ili ovo nije dobro. Ulog filozofije koji je nuniji nego
ikad jest uspostavljanje te toke iz koje emo moi tako
govoriti. Potrebno je, po mojem nahoenju, bez restauracije i bez arhaizama, filozofski rekonstruirati kategoriju
istine te, sukladno tome, i kategoriju subjekta koje e izdrati kunju modernih dogaaja. To treba napraviti tako
da se pritom ne zapadne u restauraciju metafizike, nego
da se redefinira ili restrukturira sama filozofija u jednom
kategorijalnom elementu koji omoguuje miljenje vrste
toke.
Iznimno je vano da, u tim uvjetima, poziv filozofije postane usporavanje miljenja kako bi ona uspostavila vlastito vrijeme. Usred suvremenih kretanja, koja su i njena, filozofija se iscrpljuje u pokuaju da ide ukorak sa svijetom.
Ona je zatoenica modernog vremena koje je istodobno
isprekidano, segmentirano i ubrzano. Poziv je filozofije,
ako je za njega sposobna, da uspostavi vrijeme koje sebi
daje vremena, to jest, miljenje koje si daje vremena za
sporo istraivanje i arhitektoniku. Ta konstrukcija vlasti-
36
3/9/16 11:37
tog vremena, po mom miljenju, mora biti glavna vodilja stila koji smijemo zahtijevati od filozofije danas. Tu
nam opet svakodnevno iskustvo priskae u pomo: nije
li gospodarenje vlastitim vremenom oduvijek bilo uvjet
za sreu? Nije li to ono to su gospodari uvijek uskraivali
masi podanika? Nije li nadniarski rad, od kojeg je komunizam namjeravao osloboditi ovjeanstvo, oduvijek
bio predstavljen kao nesretno stanje zato to se tu radilo o
nasilnom nametanju jednog heterogenog, izvanjskog vremena? Nisu li radnike pobune redovito dovodile u pitanje kontroliranje dolaska na posao i odlazak s posla, aparate koji to omoguuju, kontrolore i tempo rada? Stvarna
srea pretpostavlja osloboenje vremena.
Mnoge suvremene struje, posebice hermeneutika i jo
vie postmoderna, promiu ili hvale sklonost fragmentu
filozofskog diskursa. Promicanje te sklonosti posebno
je ukorijenjeno u nieanskom modelu. Mislim da je, s
obzirom na okolnosti ili prilike - naprosto zato to nam
svijet namee tu zadau - potrebno vratiti filozofiji naelo
kontinuiteta. I to zato to je fragment u osnovi nain na
koji se filozofski diskurs slijepo podreuje fragmentaciji
samog svijeta i zahvaljujui kojem se, na izvjestan nain,
doputa da monetarna i trina apstrakcija, kroz svoju
fragmentarnu segmentaciju, vae kao jedino naelo kontinuiteta. Stoga je neophodno da filozofija razvija vlastitu
37
3/9/16 11:37
intrinzinu sporost i obnavlja kontinuitet miljenja, to

jest, da istovremeno razvija princip odluke koji je utemeljuje i racionalno vrijeme koje ju vee.
Zapitajmo se sada postoji li u tim uvjetima ansa da filozofija, koja je oito u opasnosti, uspije odgovoriti na izazov o kojem smo govorili na poetku, odnosno da uspije
odrati udnju. Filozofija je bolesna, u to nema sumnje,
a udarci koje je primila, kao to to uvijek biva, povezani
su s njezinim unutarnjim potekoama. ini mi se - i to
su moji razlozi za optimizam - da od te bolesnice koja, na
odreen nain, stalno govori da je bolesna ak i tee nego
to se pria, da od te bolesnice koja govori da e uskoro
umrijeti, ponekad ak i to da je njezina smrt ve nastupila, da od te bolesnice suvremeni svijet, ili barem dio tog
svijeta, paradoksalno zahtijeva da ivi dok je istodobno
potmulo pritie ne bi li joj slomio udnju. Kao i obino,
zahtjevi svijeta su dvosmisleni. S jedne strane, opi sustav prometa, komunikacije i sigurnosti cilja na slabljenje
udnje za filozofijom. S druge pak strane, paradoksalno,
on stvara, te kontradiktorno unutar sebe sama sastavlja
zahtjev koji je, kao neodreen i ispranjen, upuen mogunosti filozofije. Zato je tome tako?
Prvo, sve je rairenije uvjerenje, u svakom sluaju raireno
meu onima koji pokuavaju misliti vlastitom glavom, da
38
3/9/16 11:37
humanistike znanosti nisu ili nee biti u stanju zamijeniti filozofiju, ni nju kao disciplinu ni osobitu prirodu udnje za njom. Neto ranije uvrijeila se ideja, kao varijacija
na temu kraja filozofije, da bi je mogla zamijeniti neka
vrsta ope antropologije, normirana prema znanosti kao
idealu, a u koju bi bile ukljuene sociologija, ekonomija,
politologija, lingvistika, znanstvena psihologija ili psihoanaliza. To je samo jo jedan nain da se kae kako smo
bili prispjeli na kraj filozofije. Ja, naprotiv, vjerujem kako
se sada pokazuje da humanistike znanosti previe panje
posveuju statistikim prosjecima, opim konfiguracijama, te da ne omoguuju miljenju da istinski pristupi i
obradi singularnost i ono singularno. No, ako dobro razmislimo, uvidjet emo da je singularnost sredite odluke
i da je svaka odluka, kao istinska odluka, u konanici singularna. Ne postoji, u strogom smislu rijei, opa odluka:
ako ono to obavezuje istinu ili na istinu, ili to se oslanja
na neku vrstu toku, pripada poretku odluivanja, onda
ono uvijek pripada i poretku singularnosti. Rei emo,
dakle, da je pitanje moe li se danas formulirati jedna
filozofija singularnosti koja bi samim time mogla biti i
filozofija odluke i oklade.
Drugo, svi smo, naime, postali svjesni propasti velikih
kolektivnih subjekata i, posljedino, propasti u miljenju. Nije toliko vano pitanje jesu li ti subjekti postojali,
39
3/9/16 11:37
postoje li ili tek trebaju postojati, nego o tome da su velike kategorije koje omoguavaju poimanje kolektivnog
subjekta danas, ini se, prezasiene i da ne mogu istinski
animirati misao, bilo da je rije o figurama povijesnog
napretka ovjeanstva ili o velikim klasnim subjektima poput proletarijata - koji se poimaju kao objektivne realnosti. To svakog obavezuje na ono to bih nazvao nunost
za odluivanjem i govorenjem u svoje ime, ak i onda, i
naroito onda, kada je potrebno odgovoriti na ono to
iskrsavanje nove istine zahtijeva od svakog. No, oito,
nunost za odluivanjem i govorenjem u svoje ime, ak i
onda, i naroito onda, kada je pitanje politiko, trai vrstu toku za tu odluku, bezuvjetno naelo, dijeljenu Ideju
koja podrava i univerzalizira prvobitnu odluku. Potrebno je da svatko u svoje ime, ali otvoren prema uzajamnoj
razmjeni s drugima, moe izgovoriti da je neto pravo,
a da je neto drugo krivo, da je neto dobro, a da neto
drugo nije. Ako je, dakle, ono to se od nas trai jedna
filozofija singularnosti, onda se u tom smislu od nas isto
tako trai i jedna filozofija istine.
Tree, svjedoimo irenju komunitarnih, religijskih, rasistikih i nacionalistikih strasti. To je irenje oito nalije
propasti velikih racionalistikih konfiguracija kolektivnog
subjekta. Potresenost i uruavanje tih velikih konfiguracija, kao i privremeno ali bolno odsustvo komunistike Ide-
40
3/9/16 11:37
je, rezultirali su izbijanjem na povrinu neke vrste tamnog

mulja koji mata o surogatnim totalitetima upravo da bi
izbjegao izjanjavanje ili odluivanje u svoje ime i koji se,
sukladno protokolima razgranienja, iskljuivanja i antagonizma, dodvorava arhainim subjektima iji se povratak ini sve izglednijim. S obzirom na to, posve je sigurno
da od filozofije treba zahtijevati da vrstoj toki ili onom
bezuvjetnom - svom uporitu - prui racionalnu figuru
i pokae da, unato naputanju prethodnih racionalnih
konfiguracija kolektivnog povijesnog ivota, ne moramo
odustati od vrline racionalne konzistencije miljenja. Od
filozofije stoga treba zahtijevati da u okviru svojih mogunosti predloi obnovljenu, utemeljiteljsku figuru racionalnosti koja bi odgovarala suvremenom svijetu.
I konano, posljednja stvar, svi su latentno svjesni da je
svijet, onakav kakvim ga znamo, izuzetno nestalan svijet.
Nadalje, tu postoji paradoks jer se on, u izvjesnom smislu, predstavlja kao najbolji od svih moguih svjetova, i to
svraajui nau pozornost na to da su se svi drugi svjetovi,
isprobani unutar paradigme revolucije ili emancipacije,
pokazali istovremeno kao zloinaki i razorni. No, istovremeno, ovaj svijet, koji se predstavlja kao najbolji od
svih moguih svjetova, iznimno je ranjiv. To je svijet koji
je izloen. To nipoto nije svijet uspostavljen u trajnoj
stabilnosti svog bitka. To je svijet koji slabo poznaje sa41
3/9/16 11:37
mog sebe i koji se uzda u previe apstraktne zakone a da

ne bi bio izloen katastrofi koja bi nastupila s dogaajima
na koje on nee biti spreman. Nadalje, rat ve pedeset
godina bez prekida pustoi itave zemlje te se, polako ali
sigurno, prikrada neposrednom susjedstvu zapadnog
egoizma.
U pogledu te opasne ranjivosti svijeta, zbog koje on u
svakom trenutku osim opeg zakona prometa i komunikacije uspostavlja razne vrste neimenovanih zaudnosti,
rasprenih monstruoznosti, u pogledu svijeta koji je najzad upadljivo slijep za ono to se u njemu zbiva i koji
moe svakog trenutka na ovom ili na onom mjestu ili,
naposljetku svugdje, zapasti u nasilje, rat i opresiju - mislim kako od filozofije treba zahtijevati da bude spremna
doekati dogaaj i promisliti ga; dakle ne toliko promiljanje strukture svijeta, naela njegovih zakona ili naela
njegove postojanosti, ve miljenje dogaaja kao iznenaenja, zahtjeva i nestalnosti unutar konfiguracije koja
ostaje racionalna.
Eto zato, ak i po cijenu izvjesnog istodobnog prekida s
hermeneutikom, analitikom i postmodernom, mislim da
od filozofije treba zahtijevati, zbog neprestane unutarnje
nestalnosti ovog svijeta, da se okladi na jednu odlunu,
utemeljiteljsku filozofiju koja e istovremeno biti filozo-
42
3/9/16 11:37
fija singularnosti, filozofija istine, racionalna filozofija i

filozofija dogaaja. Ono to se od nje trai jest da uspostavi, kao utoite ili ovojnicu udnje za filozofijom, ono to
bismo mogli nazvati racionalnim vorom singularnosti,
dogaaja i istine. Taj vor mora izmisliti novu figuru racionalnosti jer znamo da u klasinoj tradiciji povezivanje
singularnosti i dogaaja s istinom, kao takvo, predstavlja paradoks. Upravo je taj paradoks ono to suvremena
filozofija mora staviti u sredite svojeg interesa ako eli
obraniti udnju za njom i na konstruktivan nain ponoviti cijelom ovjeanstvu poznati Saint-Justov aforizam:
Srea je nova ideja u Europi.
Na drugim mjestima pokuao sam pokazati da racionalni
vor singularnosti, dogaaja i istine sam po sebi konstituira jednu novu moguu doktrinu subjekta. Protivei se
ideji da subjekt pripada metafizici i da ga je kao takvog
potrebno dekonstruirati, tvrdim da, ako je subjekt zamiljen upravo kao krajnji diferencijal u kojem se racionalno
povezuju singularnost, dogaaj i istina, moemo i moramo predloiti miljenju i svijetu novu figuru subjekta ija
e maksima u osnovi biti sljedea: subjekt je singularan
jer je uvijek dogaaj ono to ga konstituira u nekoj istini.
Ili nadalje, subjekt je istovremeno mjesto mogue racionalnosti i ono to bismo mogli nazvati tokom istine
43
3/9/16 11:37
dogaaja. I na kraju, srea postoji samo za subjekt, samo

za pojedinca koji prihvati postati subjekt.
Ove teze na neki nain samo su formalna dijagonala filozofskog pothvata ija sam oekivanja ili program ovdje
pokuao prikazati.
Ako na pitanja miljenja i svijeta gledamo iz kuta tako
konstituirane filozofije, filozofije koja tvrdi da singularnost subjekta lei u tome da je dogaaj ono to ga konstituira u nekoj istini, moemo rei da je, u odreenom smislu, metafizika propala ili da su joj dani odbrojani, ali ne
i da su sve njezine kategorije zastarjele. Isto tako moemo
rei, i dalje polazei od takve filozofije, da je metafizika
svakako propala, ali i to da je propala i sama dekonstrukcija metafizike te da svijet treba prijedlog utemeljiteljske
filozofije koja bi bila uspostavljena na izmijeanim ili
zdruenim ruevinama metafizike i dominantnog oblika
kritike metafizike.
Zbog svih tih razloga vjerujem da suvremeni svijet treba
filozofiju i vie nego to to sama filozofija vjeruje. To i nije
toliko iznenaujue ako je naa dijagnoza ta da su dominantne struje suvremene filozofije odve prilagoene
zakonu ovog svijeta i da nam one, kao takve, nisu uspjele
rei to to moe biti istinski ivot. Tako da, na kraju kraje-
44
3/9/16 11:37
va, ono to ovaj svijet trai od filozofije nije tim strujama

posve razvidno. Kako bismo razotkrili to je to, potreban
je raskid u filozofiji samoj, odnosno raskid s onim to filozofija smatra svojim zadatkom.
Maksima bi mogla glasiti: dokrajiti kraj. A dokrajiti
kraj pretpostavlja da je potrebno donijeti neku odluku.
Nijedan kraj ne dolazi kraju sam od sebe, kraj se nee
sam dokrajiti, kraj je bez kraja. Kako bismo izali na kraj
s krajem, kako bismo ga dokrajili, potrebno je donijeti
odluku, i to odluku ije sam istodobno uporine toke
i kriterije valjanosti pokuao prikazati kroz ono to sam
svijet trai od filozofije.
Nipoto ne poriem da je filozofija bolesna, moda je ak,
kad se uzmu u obzir opseg posla koji je pred njom i mogue potekoe pri njegovom izvravanju, ona na umoru.
Ali svijet joj kae, svijet kae toj umiruoj, a bez da se
osloni na spasitelja ili udo - takva je barem moja hipoteza - svijet toj umiruoj kae ustani i hodaj! Hodanje,
pod imperativom istinske Ideje, upravlja nas k srei.
45
3/9/16 11:37
II.
46
3/9/16 11:37
II.
FILOZOFIJA I ANTIFILOZOFIJA
NA ISPITU SREE
Antifilozofom zovem posebnu vrstu filozofa koji dramu
svojeg postojanja suprotstavlja pojmovnim konstrukcijama, koji dri da istina postoji, i to apsolutno, ali da istinu
treba presresti, iskusiti, a ne misliti ili konstruirati. Na taj
nain moramo shvatiti Kierkegaarda kada kae da je svaka
istina u unutranjosti ili da je sama subjektivnost razgovijetni znak istine. No, budimo oprezni! Antifilozof ni
na koji nain nije skeptik ili relativist, suvremeni demokrat, zagovornik multikulturalnosti, mozaika miljenja
kojemu, kao to mi je Deleuze napisao netom prije smrti,
nije potrebna ideja istine. Naprotiv, antifilozof je stroi
i netolerantniji od bilo kojeg vjernika. Pogledajte Pascala,
Rousseaua, Nietzschea, Wittgensteina - prijeke, neumoljive linosti, bespotedne u borbi protiv filozofa. Kakav je za Pascala bio Descartes? Beskoristan i nesiguran.
Kakvi su za Rousseaua bili Voltaire, Diderot i Hume?
Korumpirani i k tomu spletkari. to je za Nietzschea filozof? Zloinac nad zloincima, kojeg bez oklijevanja
treba strijeljati. to su pojmovi racionalne metafizike za
47
3/9/16 11:37
Wittgensteina? Jednostavno i prosto: besmislice. A velianstvena Hegelova konstrukcija za Kierkegaarda? Odsustvo jednog starca iz svijeta: Isto tako prolazi filozof, i on
je ispao, on se ne slae, on sjedi i stari oslukujui pjesme
davnih vremena i harmonije razmiljanja.
Taj gnjev u miljenju, na koji upuuje beskompromisni
pogled na vlastiti ivot, popraen je u svih veih antifilozofa stilom koji je neodvojiv od njihovih pogleda. Malo
je rei da su oni veliki pisci! Pascal i Rousseau revolucionirali su francusku prozu, a Nietzsche je iz njemakog
jezika izvlaio dotad nepoznate nijanse. Wittgensteinov
Tractatus moe se usporediti s Mallarmovim Bacanjem
kocke, a Lacan, za kojeg sam dokazao da je, zasad, posljednji uistinu znaajan antifilozof, psihoanalizi dodjeljuje jedan izumljeni jezik.
Filozof, netko poput mene - sklon pojmu, sistematian,
ljubitelj matema - oito se ne smije prepustiti pjesmi ovih
arobnih i krvolonih sirena, antifilozofa. No, dunost
mu je da misli na visini izazova koji oni za njega predstavljaju. Kao i Odisej, vezan za jarbol onog to je kljuno u
miljenju Apsoluta jo od Platona, filozof ih mora uti,
razumjeti i preuzeti od njih dunosti bez kojih bi, jer ga
gorina antifilozofa na to podsjea, postao demokrat koji
48
3/9/16 11:37
trai konsenzus, zagovornik neke male sree i sljedbenik

imperativa ivi bez Ideje.
Ono to me oarava kod tih izvanrednih i nasilnih protivnika je sljedee: protiv pogodbene i deliberativne umjerenosti koju nam danas ele nametnuti kao normu, oni
podsjeaju da subjekt ima priliku biti na razini Apsoluta
samo u napetom i paradoksalnom elementu izbora. Potrebno je kladiti se, kae Pascal; potrebno je u samom sebi
pronai glas savjesti, kae Rousseau; a Kierkegaard kae:
S izborom, [subjekt] pada u izabrano, i ako ne bira, onda
vene od iscrpljenosti. A to se tie stvarne sree, ona je
podreena riskantnim susretima koji nas pozivaju da biramo. To je mjesto na kojem se pojavljuje istinski ivot ili,
ako venemo, na kojem on nestaje tek to smo ga nazreli.
Pitanje ivota ili smrti, oklade, izbora, obvezujue odluke.
Subjekt postoji samo na tom ispitu i nikakva srea nije
zamisliva ako se pojedinac ne izvue iz mree osrednjih
zadovoljstava u kojoj opstoji njegova ivotinjska objektivnost kako bi postao Subjekt. On je za to sposoban - svaki
pojedinac posjeduje, manje ili vie prikriveno, sposobnost
da postane Subjekt.
Rije je o neem to fascinira: svaki trenutak ivota, koliko god trivijalan ili beznaajan bio, moe biti prilika da
49
3/9/16 11:37
se iskusi Apsolut. Zato je stvarna srea, kada ona pozove

na isti izbor, bez unaprijed danog pojma, bez razumnog
zakona, izbor koji je, prema Kierkegaardu, krtenje volje, koje volju ukljuuje u etiku. Zato Pascal prihvaa
bolest u slavu vjere, a Rousseau meditira o masturbaciji
kao o gubitku samog sebe. Kada Kierkegaard u svojim
zarukama s Reginom prepoznaje najviu kunju u kojoj
je na kocki prijelaz iz estetskog stadija (Don Juanovo zavoenje) u etiki stadij (egzistencijalna ozbiljnost braka),
a potom i u religiozni stadij (proieno i apsolutizirano
ja koje postajem izborom, onkraj oajanja), tada izraava
tipinu znaajku antifilozofije, a ta je da bilo koji oblik
egzistencije, odnosno anonimni pojedinac prije nego neki
pompozni filozof, moe otvoriti vrata Apsolutu. Po tome
je antifilozof pravi demokrat. Njega ne zanimaju status,
kvalifikacije, ugovori. Rasprava, sloboda miljenja, potivanje drugih i pravo glasa, to su za njega obine besmislice. Naspram toga, svatko doista ima mogunosti postati subjekt kakvog zahtijeva Apsolut. Jednakost je u tom
smislu radikalna i bezuvjetna. Kierkegaard slavi bilo kojeg
pojedinca koji zna kako iskoristiti to oajanje, odnosno tu
nadmonu pasivnost radi koje subjekt ne moe istinski
ivjeti u neposrednom ivotu, ali moe vidjeti naznake
onog to bi uistinu mogao susresti u ivotu.
50
3/9/16 11:37
Rije susret je kljuna. Do ljubavi, pobune ili pjesme ne

moe se stii dedukcijom niti se one raspodjeljuju mirnim
dogovorom. Njih susreemo i u tom se silovitom preokretu neposrednog ivota otvara podjednako singularan
i univerzalan pristup Apsolutu. Stvarna srea javlja se u
kontingentnom susretu, jer ne postoji nikakva nunost da
se bude sretan. Samo demokratski nastrojeni pojedinci
u dananjem svijetu, alosni atomi, zamiljaju da je mogue ivjeti u miru zakona, ugovora, multikulturalnosti i
rasprava meu prijateljima. Oni ne vide da ivjeti znai
apsolutno ivjeti te da stoga nikakva udobna objektivnost
ne moe jamiti takav ivot. Za njega je potreban rizik
postajanja subjektom, potrebno je, kako nas je pouio
Kierkegaard, da se objektivna neizvjesnost vrsto odri u
najmonijoj strasti unutranjeg.
Odrati objektivnu neizvjesnost: ovo antifilozofsko osporavanje moi objektivnosti spasonosna je maksima. Zato se klanjati pred onim to jest samo zato to jest? Spremajui se da izdvoji zakone drutvenog ugovora i izglede
za slobodu, Rousseau, a to je njegova rasprava o metodi,
kae: Ostavimo po strani sve injenice. Rousseau je u
pravu. Ekonomski i politiki realizam velika je kola
pokoravanja. Tu se pojedinac moe zaplesti, a subjekt ne
moe nastupiti. I to zato to se subjekt raa iz neproraunljivog susreta s moguim koje je nepoznato, a s kojim
51
3/9/16 11:37
je povezano postajanje subjektom. Samo tu moemo rei,

kao i Pascal, radost, radost, suze radosnice.
Svaki nam dan objanjavaju kako pritisci globalizacije i modernizacije, ne raunajui pritom nepromjenjiva
pravila lako pristupane demokracije, od nas opravdano zahtijevaju da se sloimo s ovim ili onim. Veliki nam
antifilozofi mogu barem posluiti da izbjegnemo zamke
suglasnosti. ak i ako izgleda da nesuglasnost vodi u
oajanje ili u apsurd, vjerojatno je ba to subjektov put.
Kretanje u elementu istine nesvodiva je sposobnost koja
pripada iskljuivo njemu. ak i ako stoji to da, kao to
Kierkegaard tvrdi, birajui u apsolutnom smislu - odnosno protiv naloga onog to je razumno i zakonito biram oajanje, stoji takoer i to da u oajanju biram
Apsolut jer sam lino apsolutno. U tom smislu - za velike
muenike kakvi su antifilozofi - srea nije stvorena za veseljake. Odreena doza oajanja uvjet je za stvarnu sreu.
Te impresivne formulacije podsjeaju nas na to da je postati subjektom odreene istine, i time u neku ruku biti
dionikom Apsoluta, prilika koju nam egzistencija nudi u
modalitetu susreta. Openito vrijedi: iako se nepokolebljiva vjernost posljedicama ovog susreta u oima svijeta
ini apsurdnom i vrijednom svake osude, iako nas mlitava i konsenzualna osuda moe baciti u oajanje, ipak tu
52
3/9/16 11:37
se radi o naem vlastitom pristupu onome to moemo

postati - subjektov put nesumnjivo je onaj istrajavanja,
put na kojem preuzimamo na sebe posljedice skretanja s
utabanog puta. Oigledno je ve to ona instanca skretanja
s puta koju je Sartre pronaao kod Kierkegaarda ne bi li
dijelom dijalektizirao ono to ga je posebno fasciniralo:
veliki put Povijesti koji su za nas svojim velianstvenim
radovima prokrili Hegel i Marx.
Ne moemo govoriti o subjektu neke istine (ljubavne,
politike, umjetnike, znanstvene...) bez uvoenja ideje
stvaranja, ak i ako je kontekst tog stvaranja determiniran i repetitivan (Kierkegaard je, izmeu ostalog, najvei
mislilac ponavljanja). A stvaranje nalae odmak sebe od
sebe, paradoksalno postojanje razlike u identinome, bez
pozivanja na hegelijansko posredovanje. Kierkegaard to
saima na sljedei nain: To vlastito ja [subjekt izbora]
nije bilo prisutno jer je to postalo putem izbora, a ipak je
tu bilo, jer je bilo on sam.
Ovo je za nas, filozofe, uzorno svjedoanstvo velikih
antifilozofa, tih ogorenih rtava pojma: egzistencija je
sposobna za neto vie od vlastitog perpetuiranja. Ona je
sposobna, u elementu istine, za nekakav uinak subjekta.
A afekt tog uinka, bilo da je rije o politikom entuzijazmu, znanstvenom blaenstvu, estetskom uitku ili ljubav53
3/9/16 11:37
noj radosti ono je to zasluuje, s onu stranu zadovoljenja

potreba, zvati se srea.
Naravno, tim su rtvama pojma potrebni religija, Bog,
bijedni ivoti, mrnja i apsurd kako bi podrali svoje nasilje ili fantazme No, lekcija svejedno vrijedi. Ako eli
postati neto drugo od onoga to ti je nareeno da bude,
uzdaj se samo u susrete, budi vjeran onome to je slubeno izgnano i ustraj na stazama nemogueg. Skreni s puta.
Tek e tada moi, kako kau posljednje rijei uzvienog
Beckettova teksta Loe vieno, loe reeno, upoznati sreu.
54
3/9/16 11:37
55
3/9/16 11:37
III.
56
3/9/16 11:37
III.
DA BI BILI SRETNI, TREBA LI MIJENJATI
SVIJET?
Velika tradicija drevne Mudrosti svodi se na ovo: radije
nego da pokuava prilagoditi stvarnosti svojoj elji, ovjek
se mora truditi da prilagodi svoje elje stvarnostima. Iz te
perspektive, postoji neka vrsta fatuma realnog, a najvii
oblik sree za koji je ovjeanstvo sposobno predstavlja
spokojno prihvaanje neizbjenog. Stoika je filozofija
dala oblik toj postojanoj, pa i u dananje vrijeme dominantnoj, mudrosti koja kae: mala kuna, potroaka,
umreena i turistika srea, koju kapitalizam i njegova
demokracija nude privilegiranim graanima Zapada
moda nije pretjerano intenzivna, ali eljeti neto drugo
primjerice, komunizam uvijek vodi u neto gore. U
toj nam propagandi stvarnosti, u sutini ekonomske,
nameu privatno vlasnitvo i koncentraciju Kapitala kao
Sudbinu kojoj trebamo prilagoditi sve nae elje.
Kad je Saint-Just, u jeku Francuske revolucije, napisao da
je srea nova ideja u Europi, on je ljudski subjekt pozvao
da stvari sagleda na potpuno drugaiji nain. Revolucija
treba iskorijeniti stari svijet i uspostaviti sutinsku vezu
57
3/9/16 11:37
izmeu vrline (ija je suprotnost korupcija, nepromjenjiv

izvor moi bogatih) i sree. To znai da je potpuna promjena svijeta, emancipacija cjelokupnog ovjeanstva od
oligarhijskih oblika koji njime postojano dominiraju, od
antikog robovlasnitva pa sve do imperijalistikog kapitalizma, preduvjet za to da bi stvarna srea mogla postati
iva mogunost otvorena svima.
Tijekom cijelog devetnaestog i dobrog dijela dvadesetog
stoljea na svjetskoj razini bila je prisutna koncepcija prema kojoj je potrebno promijeniti svijet kako bismo bili
sretni. Pitanje o kojem se raspravlja u toj neodoljivoj revolucionarnoj struji je sljedee: kako promijeniti svijet?
Brzo primjeujemo da to pitanje ne moe biti jednostavno, samim time to ne sadri nita manje nego tri vrlo teke rijei, odnosno imenicu svijet, glagol promijeniti i
upitni prilog kako. Od samog poetka, dakle, suoeni
smo sa sloenom gramatikom sintagmom.
Ponimo s imenicom svijet. to je tono svijet ili, kao
to esto kaemo, to je to na svijet, na suvremeni svijet? Ako odmah ne utvrdimo ono to razumijemo pod
imenicom svijet, naslov ovoga poglavlja ostat e nejasno
pitanje.
58
3/9/16 11:37
Uzmimo jedan suvremen primjer. Rije je o slavnome

pokretu iz 2012. jednog dijela mladih iz Sjedinjenih Drava, pokretu koji je sebe nazvao Occupy Wall Street.
Kakav je to svijet koji je ta pobuna, odnosno taj ustanak
htio promijeniti? Je li rije o Wall Streetu kao simbolu
financijskog kapitalizma? Prosvjednici su izjavljivali: Mi
predstavljamo 99 posto stanovnitva, a Wall Street tek 1
posto. Je li to znailo da je svijet protiv kojega prosvjeduju bio, izvan ekonomskih okvira, politiki privid kakav je
demokracija, a u kojoj posve mala grupa bogatih i monih, motiviranih samo privatnim interesima, kontrolira
ivote milijuna i milijuna drugih? Jesu li oni tvrdili da je
uvjet za kolektivnu sreu raskid s tom demokracijom
u kojoj mala grupa, tih 1 posto, moe osuditi na apsolutnu bijedu milijune ljudi koji ive u Africi i Aziji, daleko od naih zapadnih metropola? Moemo primijetiti
i to da su ljudi koji su okupirali Wall Street uglavnom
bili mladi mukarci i ene iz srednje klase. Moda su oni
prosvjedovali protiv tunog i prekarnog ivota, ivota
bez jasne i obeavajue budunosti, ivota velikog broja
mladih mukaraca i ena u metropolama naeg zapadnog
svijeta? U tom sluaju, njihovo pitanje nije bilo toliko
pitanje mijenjanja svijeta, koliko aktivnog svjedoenja,
tijekom tih nekoliko dana ili tjedana, o neemu pogrenom i nesretnom u naem kolektivom postojanju. Prije
59
3/9/16 11:37
e biti, kako je ono to je uslijedilo i pokazalo, da iza tog

oajniki subjektivnog stanja duha nije postojala nikakva
jasna predodba objektivnog svijeta i naela njegovog mijenjanja u smjeru emancipacije sree, sree kao nove ideje.
Zapravo, ono to je stvarno bilo i trebalo postati svijet
ostalo je skriveno u trenutnoj radosti pokreta.
Radi se o tome da svijet nije nimalo jednostavna imenica. Na kojoj razini moemo poeti govoriti o svijetu?
Jasno je da treba definirati razliite razine openitosti, ili
postojanja, da bismo shvatili to je svijet. Predlaem da
ovdje razlikujemo njih pet.
Prvo, postoji na unutarnji svijet predodbi, strasti, mnijenja, sjeanja: svijet pojedinaca, s njihovim tijelima i duama. Drugo, moemo definirati kolektivne svjetove koje
formiraju zatvorene grupe: svijet moje obitelji, mojeg zanimanja, mojeg jezika, moje vjere, moje kulture ili moje
nacije. Ti su svjetovi ovisni o ustaljenom identitetu. Moemo takoer uzeti u obzir globalnu povijest ovjeanstva
kao jedan svijet. Tu nije rije o jednoj zatvorenoj grupi
ili ustaljenom identitetu, ve o otvorenom procesu koji
ukljuuje brojne i znaajne razlike. Trebamo ujedno uzeti
u obzir na prirodni kontekst, to da smo dio prirode ba
kao i kamenje, biljke, ivotinje, oceani itd. Taj svijet na
je maleni planet Zemlja. Konano, na petoj razini postoji
60
3/9/16 11:37
univerzum, zvijezde, galaksije, crne rupe Imamo, sve u

svemu, svijet pojedinaca, koji je svijet psihologije; svijet
zatvorenih grupa, odnosno svijet sociologije; svijet otvorenog procesa, to je postojanje ovjeanstva ili Povijest;
na prirodni svijet, onaj biologije i ekologije; te konano
univerzum, svijet fizike i kozmologije.
Bacimo se na drugu potekou, na glagol promijeniti.
Jasno je da na potencijal ili kapacitet za mijenjanje svijeta apsolutno ovisi o razini definicije tog svijeta. Ako sam
oenjen i zaljubim se u drugu enu, to eventualno moe
definirati vrlo vanu promjenu prvih dviju razina: mog
individualnog svijeta strasti, predodbi itd. i mog zatvorenog obiteljskog svijeta. To bez sumnje itekako utjee na moju predodbu osobne sree. Na drugoj razini,
postoje brojni tipovi promjena: revolucija, reforme, graanski ratovi, stvaranje novih Drava, nestajanje nekog
jezika, kolonijalizam ili pak ono to je Nietzsche nazvao
smrt Boga. Svakoj od tih promjena oigledno odgovaraju nove dijalektike sree i nesree. Na treoj razini, na
razini Povijesti, postoje opreni pojmovi napretka: s jedne
strane internacionalizam ili komunizam, a s druge kapitalizam kao kraj Povijesti i demokracija kao univerzalni cilj
iza ijih se zvunih imena kriju imperijalizam s objektivne
strane i nihilizam sa subjektivne. Tu se nalaze, kao to sam
ve rekao, mogui okviri za filozofiju sree, bilo stoiku i
61
3/9/16 11:37
pomirenu sa sudbinom, bilo revolucionarnu i militantnu.

Na etvrtoj razini doekat e nas aktualna, kompleksna
debata o ekolokim problemima, klimatskim promjenama i budunosti naeg planeta. Tu se nalazi sve to je
potrebno za jedno milenaristiko poimanje sree ljudske
vrste. Na petoj razini ne moemo mnogo napraviti. Mi
smo tek jedan mali dio, beznaajni fragment globalnoga
univerzuma. Usprkos tome, mi traimo znakove ivota
izvan naeg bijednog planeta i nadamo se da emo jednog
dana moda naii na potpuno neviene oblike blaenstva.
to u ovoj prii tono znai glagol promijeniti? Zapravo, mislim da su naa razlikovanja i definicije suvie neprecizni da bismo jasno odredili znaenje izraza promijeniti svijet. Uostalom, nije istina da se svijet kao totalitet
moe promijeniti. Trebamo sagledati razliite semantike
razine imenice svijet. Pojedinac se tijekom ivota moe
promijeniti, ali neki su dijelovi njegova subjektivnog svijeta nepromjenjivi, kao i neke znaajke njegova tijela ili
temeljne psihike formacije koje su determinirane iskustvima u djetinjstvu. Moemo prijei granice naih zatvorenih grupa, ali ne moemo posve izbjei determiniranost
naim podrijetlom, naim jezikom i kulturnim zaleem
nae nacionalnosti. Isto vrijedi i za nae djelovanje unutar otvorene povijesti ili za nae pokuaje modifikacije ili
ouvanja naeg prirodnog okolia.
62
3/9/16 11:37
U svim se biografskim ili povijesnim okolnostima moe

zamijetiti mogunost lokalne promjene u tako determiniranom svijetu, nakon ega mogu nastupiti posljedice te
lokalne promjene, ponekad dalekosene posljedice koje
za sobom povlae preinake koliko u predodbi toliko i
u stvarnosti sree. Promjena se nikada ne pojavljuje odmah jasno kao promjena svijeta. Kao veliku ili malu u
odnosu na taj svijet nju se procjenjuje samo retroaktivno,
preko posljedica koje je izazvala.
Uzmimo slavni primjer boljevike revolucije u oktobru
1917. godine u Rusiji. Veliki ameriki novinar John Reed
napisao je knjigu o toj revoluciji koju je naslovio Deset
dana koji su potresli svijet. No, o kojem je tu svijetu rije? Sigurno nije bila rije o potpunoj promjeni kapitalistikog svijeta o kojoj su sanjali Marx ili Lenjin (Lenjin
je bio uvjeren da je ruska revolucija tek poetak globalnog procesa ija je druga etapa trebala biti revolucija u
Njemakoj). Bilo kako bilo, taj je lokalni dogaaj imao
dalekosene posljedice. Postao je temeljna referenca svih
revolucionarnih aktivista i predstavlja vaan dio od Sovjetskog Saveza, preko komunistike Kine pa sve do Vijetnamskog rata ili Kube svijeta dvadesetog stoljea.
No, tijekom druge polovice tog stoljea svjedoili smo
uruavanju gotovo svih socijalistikih Drava koje su
63
3/9/16 11:37
nastale nakon boljevike revolucije 1917. godine. Tek

sada moemo shvatiti naslov knjige Johna Reeda. Svakako, jedan dio svijeta bio je potresen revolucijom u Rusiji.
Svakako, njezine dalekosene posljedice omoguuju nam
da taj dogaaj odredimo kao stvarnu, znatnu promjenu.
No, u konanici, naim dananjim globalnim svijetom
dominira kapitalizam gotovo isto kao to je to bio sluaj u svijetu prije tog dogaaja. Moemo, stoga, zakljuiti
da najvanija politika promjena dvadesetog stoljea nije
promijenila svijet.
Zato, a i da shvatimo upitni prilog kako, predlaem da
ideju promjene svijeta zamijenimo kompleksom sastavljenim od tri termina, odnosno tri pojma, a to su dogaaj, realno i posljedice. A sada u nastojati to preciznije
objasniti ovu filozofsku terminologiju, kao i njezinu vezu
s generikim pitanjem sree.
Dogaaj je naziv za neto to se proizvodi lokalno u svijetu i to ne moe biti deducirano iz zakona tog istog svijeta. To je lokalni lom u uobiajenom postajanju svijeta.
Znamo da pravila svijeta uglavnom proizvode neku vrstu
ponavljanja istoga procesa. Na primjer, u kapitalistikom
svijetu, Marx je ponudio potpuno objanjenje ponavljanja investicijskog ciklusa - od pretvaranja novca u robu
do pretvaranja robe u novac - kao i repetitivnog odnosa
64
3/9/16 11:37
meu plaama, cijenama i profitima. Openito govorei,

opisivao je globalni proces kapitala koji povezuje proizvodnju i cirkulaciju. Ujedno je predloio i jasno objanjenje injenice da ciklike krize nisu lomovi u nastajanju kapitalizma nego racionalni dijelovi njegova razvoja.
Upravo zato dogaaj ni na koji nain nije klasina kriza.
Na primjer, trenutna ekonomska kriza u Europi nije dogaaj, ve je konstitutivni dio globaliziranog kapitalistikog svijeta. Dogaaj je neto to se proizvodi lokalno u
globaliziranom kapitalistikom svijetu, ali neto to se ne
moe razumjeti u cjelini ako se zadovoljimo upotrebom
repetitivne logike kapitala, ukljuujui i zakone sistemskih kriza.
Snaga je dogaaja u injenici da on otkriva neto u svijetu
to je bilo skriveno ili nevidljivo jer je bilo zamaskirano
zakonima ovog svijeta. Dogaaj je otkrie dijela svijeta
koji prije nije postojao osim u obliku negativne prinude.
Korelacija izmeu tog otkria i pitanja sree je jasna: s
obzirom da se tu radi o uklanjanju prinude, tada se za one
koji moda uope nisu bili svjesni te prinude odmah pojavljuju neviene mogunosti miljenja i djelovanja. Jedna mogua definicija sree mogla bi biti sljedea: otkriti u
samome sebi aktivnu sposobnost za koju nismo niti znali
da je posjedujemo.
65
3/9/16 11:37
Dat u dva primjera.

Zato je Maj 1968. bio stvaran dogaaj u Francuskoj? I
zato je, onkraj odreenog razoaranja, onkraj onoga to
suvie olako nazivamo revolucionarnim neuspjehom,
taj dogaaj svojim akterima, barem onima koje korupcija
osamdesetih nije preobrazila u ive mrtvace, ostavio sjeanje na jedan intenzivan, preobraen, apsolutno sretan
- iako tjeskoban - trenutak njihova ivota? Razlog je tomu
to to su istodobna masovna pobuna studenata i najvei
opi trajk tvornikih radnika, u svijetu Francuske ezdesetih, otkrili da je strogo odvajanje mladih intelektualaca
i mladih radnika kao zakon tog svijeta bilo zastarjela nunost. Dogaaj je upravo pokazao da je taj zakon mogao,
u konanici i morao, biti zamijenjen vlastitom suprotnou: novom politikom strujom koju je stvorilo izravno
jedinstvo mladih intelektualaca i radnika. Ako Komunistika partija Francuske nije bila pozitivan akter u ovoj
prii, ve prije neto protiv ega je trebalo ustati, onda
je to zato to je i ona takoer bila organizirana prema
zakonu tog odvajanja: svaki izravni odnos izmeu elija
intelektualaca i komunistikih elija u tvornicama bio je
strogo zabranjen. Zato je ta partija ujedno bila i dijelom
starog svijeta. Realno novog svijeta, to ga je u okviru
starog svijeta otkrio dogaaj, sadrano je u potvrdi da je
jedan oblik politikog jedinstva koji je dotad bio zabra-
66
3/9/16 11:37
njen od svih sastavnica staroga svijeta, ipak bio mogu. A

otkrie da je unutar drutva savreno mogue slijediti put
tog jedinstva, razbiti socijalne barijere i postati jednakim
u okviru politike koja se stvarala istovremeno dok se prakticirala, posluilo je kao izvor subjektivnog prosvjetljenja
bez presedana.
Drugi primjer stvarne snage dogaaja uveni je trg Tahrir za vrijeme Arapskoga proljea u Egiptu. U najboljem
sluaju odnos ravnodunosti, a u najgorem antagonizma
izmeu muslimana i krana bio je prihvaeni zakon u
svijetu Egipta kao nacije. No, tijekom masovnih okupacija trga bilo je mogue primijetiti vrsto jedinstvo
izmeu dviju zajednica kao novi mogui zakon svijeta.
Na primjer, krani su titili muslimane tijekom njihovih
molitvi i, openito govorei, politiki su slogani bili isti za
obje zajednice. Pa ako se na kraju i pokazalo da je povijesni proces obiljeen nekom vrstom umrtvljujue cirkularnosti raskid obrazovane sitne buroazije s islamistima
rezultirao je dolaskom vojske na vlast subjektivni trag
koji je ostavilo to vrijeme jedinstva ono je to zasigurno
baca svjetlo na budunost.
U oba sluaja, ono novo realno, stvarno, otkriveno dogaajem ima oblik novoga jedinstva koje nadilazi do tada
uspostavljene razlike. No, te su razlike bile uspostavlje67
3/9/16 11:37
ne u svijetu kao zakoni tog svijeta. A ti zakoni, kao i svi

zakoni, propisivali su to je mogue, a to nije. Primjerice,
to da su intelektualci i obini radnici trebali biti razdvojeni u svakodnevnom ivotu kao i u kolektivnom djelovanju ili miljenju. No, Maj 1968. potvrdio je kao politiku
mogunost izravno jedinstvo u miljenju, djelovanju i
organiziranju tih dviju grupa. Isto vrijedi za odnose muslimana i krana u Egiptu.
Sve nam to omoguuje da uoimo neto kljuno: zahvaljujui snazi dogaaja, mnogi ljudi e otkriti da se realno
svijeta smjeta u neto to je naprosto nemogue iz dominantne perspektive tog svijeta. Tu lei dubinsko znaenje
jednog od slogana majskih prosvjeda 68. u Francuskoj:
Budimo realni: traimo nemogue!, pa sad odlino
shvaamo pomalo tajanstvenu Lacanovu reenicu: Realno je nemogue.
Nova potvrda, veliko da koje realno svijeta izjavljuje
pod pritiskom dogaaja, uvijek je obeanje mogunosti
da je neto to je prije bilo nemogue sada mogue. I u
tom smislu moemo rei da je srea uvijek naslada u nemoguem.
Dakle, ono to zovem posljedicama dogaaja konkretan
je proces u svijetu koji razvija razliite oblike moguno-
68
3/9/16 11:37
sti onoga to je prije bilo nemogue. To je neto poput

izvrne vlasti sree. Predloio sam da tu vrstu procesa
zovemo vjernost dogaaju, drugim rijeima, vjernost
djelovanjima, stvaranjima, organizacijama i miljenjima
koji prihvaaju novu i radikalnu mogunost onoga ija
je nemogunost ranije vrijedila kao zakon svijeta. Dakle,
moemo rei: stvarna je srea vjernost.
Biti vjeran znai postati subjekt promjene koji prihvaa
posljedice dogaaja. Moemo takoer rei da novost uvijek izgleda kao neki novi subjekt, iji je zakon realizacija
u svijetu novootkrivenog realnog kao toka nemogunosti kao mogunost koju je zabranio stari svijet. Kaimo dakle: srea je nastupanje, u pojedincu, Subjekta koji
otkriva da moe postati.
Novi subjekt postoji kada se ljudi ukljuuju u organizaciju, stabilizaciju i oblike koji su u stanju podnijeti posljedice dogaaja. S druge strane, subjekt nije posve subjekt
zakona svijeta jer same posljedice proizlaze iz dogaaja, a
sam je dogaaj prekid s uobiajenim postajanjem u svijetu. Dakle, novi subjekt istovremeno je unutar i izvan
starog svijeta. Moemo rei da je on imanentan svijetu, ali
u obliku iznimke. Dakle, recimo da je srea afekt Subjekta
kao imanentne iznimke.
69
3/9/16 11:37
Navedimo tri temeljne karakteristike novog subjekta koji

jednako tako moe biti shvaen kao subjekt sree.
Prvo, sloboda tog subjekta sastoji se u stvaranju neega u
svijetu, ali kao iznimke. Stvaranje takvoga tipa prihvaa
posljedice toga da se realno koje je otkriveno dogaajem
suprotstavlja odreenim negativnim pritiscima svijeta.
Tako istinska bit slobode za taj subjekt nije to da radi to
ga volja. Zapravo raditi to vas volja kao takvo predstavlja dio vae prilagodbe svijetu takvom kakav jest. Ako
vam svijet doputa da radite to elite, to je zasigurno zato
to se pokoravate zakonima svijeta kakav jest. U sluaju realnog stvaranja, potrebno je isto tako otvoriti neke
nove, ako ne i sve, mogunosti za vae stvaranje. Istinska
je sloboda uvijek nain da se uini ono to realno nalae,
kao iznimna posljedica u svijetu. Posljedino, disciplina je
istinska bit slobode i bitni uvjet stvarne sree. Zato umjetniko stvaralatvo ovdje moe posluiti kao paradigma.
Svi znaju da se umjetnik dan za danom pokorava strogoj
disciplini inovacije, strpljivom i esto mukotrpnom radu
ne bi li iznaao nove oblike reprezentacije realnog. To zasigurno vrijedi i u sluaju znanstvene inovacije. Openitije reeno, moramo ustvrditi da subjekt postoji u toki u
kojoj je nemogue razlikovati disciplinu i slobodu. Postojanje te toke istie se intenzivnom sreom o kojoj osobi-
70
3/9/16 11:37
to dobro svjedoi pjesniki izraz u kojem je jezik puten

na slobodu nerazdvojiv od stroge formalne discipline.
Drugo, subjekt ne moe biti zatvoren unutar nekog identiteta. Kao imanentna iznimka, emancipatorni je proces
otvoren i beskonaan zato to je, smjetajui se u odreenoj mjeri izvan ograniavajuih pritisaka svijeta, djelo
subjekta uvijek univerzalno i ne moe biti svedeno na zakone ovog ili onog identiteta. Umjetniko djelo, znanstveno otkrie, politika revolucija i istinska ljubav vane
su cjelokupnom ovjeanstvu kao takvom. Ba zbog toga
radnici, koji nemaju nita i koji su svedeni na sposobnosti
vlastitih tijela, ine, kako kae Marx, generiki dio ovjeanstva. To odsustvo identiteta, odnosno generiku negaciju identiteta, objanjava i slavna izjava iz Komunistikog
manifesta: Radnici nemaju domovinu. Iz objektivne
perspektive svijeta subjekt, kao imanentan svijetu, uvijek
ima domovinu. Ali iz perspektive procesa emancipacije
subjekt, kao imanentna iznimka, generian je i bez domovine. A srea, znamo, svojom subjektivnom snagom
slabi sve identitetske spone. Upravo je to smisao izreke
ljubavnici su sami na svijetu: to znai da njihovo vlastito djelo ljubav oduzima identitet svemu onom to bi
ih moglo razlikovati i odvojiti.
71
3/9/16 11:37
Tree, subjektovo bivanje sretnim, kako sam ve rekao,

lei u otkrivanju, unutar sebe sama, sposobnosti da napravi neto za to nije ni znao da je sposoban. Ovdje je cijeli
smisao u prevladavanju u hegelovskom smislu, Aufhebung odnosno nadilaenju vidljive granice otkrivanjem
da se u samoj granici nalazi sredstvo njezinog prelaenja.
U tom smislu, srea je uvijek pobjeda nad konanou.
Ovdje treba uvesti jasno razlikovanje izmeu sree i
zadovoljstva. Zadovoljan sam kada vidim da su moji
individualni interesi u skladu s onim to mi svijet nudi.
Zadovoljstvo je dakle determinirano zakonima svijeta i
harmonijom izmeu mog ja i tih zakona. Naposljetku,
zadovoljan sam kada se mogu uvjeriti da sam se dobro
uklopio u svijet. No, moe se prigovoriti da je zadovoljstvo ustvari oblik subjektivne smrti jer je pojedinac, sveden na svoju uklopljenost u svijet takav kakav jest, nesposoban postati generikim subjektom kakav bi mogao biti.
U procesu emancipacije iskuavamo injenicu da je srea
dijalektika negacija zadovoljstva. Srea je na strani afirmacije, stvaranja, novosti i generinosti. Zadovoljstvo je
na strani onog to je Freud nazvao nagonom smrti, redukcijom subjektivnosti na objektivnost. Zadovoljstvo je
strast za potragom i pronalaskom pravog mjesta, mjesta
72
3/9/16 11:37
koje svijet nudi pojedincu, mjesta na kojem se treba zaustaviti.

Zato cijeli ovaj tekst govori o tijesnoj povezanosti sree i
subjektivacije postdogaajnog procesa (politike) emancipacije, (umjetnikog) stvaranja, (znanstvene) inovacije
ili (ljubavne) alteracije u smislu postajanja drugim u
samome sebi.
Sada kada smo stigli do te toke, moemo se vratiti na
pitanje s poetka: Kako promijeniti svijet?
Odgovor bi mogao glasiti: postajui subjektivnim dijelom
posljedica nekog lokalnog dogaaja. Ujedno moemo
rei: bivajui vjernima nekom dogaaju, izjednaavajui
slobodu i disciplinu, iznalazei novi oblik sree koji bi
bio pobjeda nad diktaturom zadovoljstva i moi nagona
smrti. Kada iskusimo injenicu da srea nije predodreeni cilj procesa promjene nego stvarateljska subjektivacija
procesa samog, onda znamo i da se neto upravo mijenja
u svijetu. Svijet se mijenja kada moemo rei, kao to je
to uinio Saint-Just, da je srea nova ideja.
To je temeljni uvid u Marxovom poimanju revolucije. Za
njega je naziv nove mogunosti kolektivne pravde bio,
kao to znamo, komunizam. Negativna prinuda kapita73
3/9/16 11:37
lizma, razotkrivena revolucionarnim dogaajem, postaje

razvidna: u kapitalizmu jednakost je nemogua. Posljedino, komunizam je ime za politiku mogunost te
nemogunosti: mogunost jednakosti. No, kao to smo
vidjeli u njegovim Ekonomsko-filozofskim rukopisima iz
1844. i u njegovu slavnom Manifestu, Marx ne misli da je
komunizam program jednog novog drutva ili apstraktna
ideja pravde. Komunizam je ime povijesnog procesa unitenja starog drutva. Promijeniti, dakle, ne znai postii
odreeni rezultat. Rezultat poiva u samoj promjeni.
Ovaj se uvid bez sumnje moe interpretirati na openitijoj razini: srea nije mogunost da se svatko zadovolji.
Srea nije apstraktna ideja dobrog drutva u kojem je
svatko zadovoljan. Srea, to je subjektivnost jedne teke
zadae: suoavanje s posljedicama dogaaja i otkrivanje,
ispod povrine mrane i turobne egzistencije u naem
svijetu, blistavih mogunosti koje nudi ono afirmativno
realno ija je prikrivena negacija bila zakon svijeta. Srea,
to je naslada u monoj i stvarateljskoj egzistenciji neeg
to je, iz perspektive svijeta, bilo nemogue.
Kako promijeniti svijet? Odgovor istinski veseli: tako to
si sretan. No za to trebamo platiti cijenu, a to je da s vremena na vrijeme budemo stvarno nezadovoljni. To je iz-
74
3/9/16 11:37
bor, istinski izbor naih ivota. To je istinski izbor koji se

tie istinskog ivota.
Arthur Rimbaud pie: Istinski je ivot odsutan. Sve to
ovdje pokuavam ustvrditi moe se saeti ovako: na vama
je da odluite da je istinski ivot prisutan. Odaberite novu
sreu i platite cijenu za to!
75
3/9/16 11:37
IV.
76
3/9/16 11:37
IV.
CILJ I AFEKTI FILOZOFIJE

Kao to smo vidjeli u prethodnim poglavljima, srea je
rije koja objedinjuje vie afekata koji su vezani uz razliite procedure istine. U Logikama svjetova (2006.) prvi put
eksplicitno ukazujem na to da se sudjelovanje pojedinca
u istini vidi po afektu, te da svakom tipu istine pripada drugaiji afekt. U ovoj se knjizi napokon odluujem
za sljedee nazive: govorim o entuzijazmu za politiko
djelovanje, blaenstvu za znanstveno otkrie, uitku za
umjetniko stvaranje i radosti za ljubavni trud. Istina je
da nisam zaista opisao te afekte. Nisam ulazio u fenomenologiju njihove pojedinane vrijednosti. Vjerujem da u
to barem djelomino ispraviti ako napiem trei svezak
niza iji je potpuni naslov Bitak i dogaaj: Imanentnost
istina. Ta e se knjiga, izmeu ostalog, usredotoiti na sve
ono to se nekom pojedincu dogaa kada se utjelovi u
nekoj proceduri istine, kada je zahvaen Idejom. U njoj
u se morati suoiti s novim pitanjima, posebice onim
razlikovanja tih afekata: blaenstvo nije uitak, uitak nije
radost, a entuzijazam se pak razlikuje od svih njih.
77
3/9/16 11:37
No, zato je uope potrebna trea knjiga, nakon Bitka i

dogaaja i Logika svjetova? I zato se ta potreba specifinije
odnosi na prirodu afekata te samim time i na vezu izmeu
filozofije i ideje sree?
Prije svega, postavimo stvari u perspektivu. To moemo
uiniti sasvim jednostavno. Bitak i dogaaj moemo smatrati prvim dijelom konstrukcije sainjene u vie faza, dijelom koji se prvotno tie pitanja bitka. to je bitak? to
je s bitkom kao takvim, kao to kae Aristotel? Koji su
putevi i sredstva njegove spoznaje? Moj je ontoloki prijedlog da je bitak kao bitak ista mnotvenost, odnosno
mnotvenost koja se ne sastoji od atoma. Bitak se oito sastoji od elemenata, a oni su mnotvenosti koje su i
same sastavljene od mnotvenosti. Tu meutim dolazimo
do prijelomne toke koja nipoto nije Jedno Jedno bi
nuno bilo atom nego praznina. To je moj doprinos
miljenju o bitku. to se tie spoznaje bitka, predlaem
da ontologiju diskurs o bitku poistovjetimo s matematikom, koju se samu smatra znanou istog mnotvenog, mnotvenog bez svojstava i bez Jednoga. Nadalje,
u knjizi Bitak i dogaaj kao protuteu razvijam teoriju
istina koja je formalna teorija istina: istine su, kao i sve
drugo, mnotvenosti. Njihova singularnost lei u tome da
ovise o nekom dogaaju, to je mnotvenost koja iezava, mnotvenost koja nije utemeljena u situaciji u kojoj se
78
3/9/16 11:37
odvija. Istina je mnotvenost koju ine posljedice nekog

dogaaja i koja se naslanja na neutemeljeni bitak. Rije je,
dakle, o pitanju kakvog je tipa ta paradoksalna i prilino
rijetka mnotvenost koju emo nazvati istinom. U knjizi
se istovremeno bavim teorijom bitka i teorijom istina, a
sve to u okviru teorije istog mnotvenog, onakvog kakvim ga s vremena na vrijeme aficira neto to neutemeljeno iskrsne.
Iz ove perspektive, implicirani afekt tog pothvata ontolokog pothvata prvenstveno je blaenstvo to proizlazi iz znanstvene spoznaje (u ovom sluaju matematike
mnotvenosti). Shvatit e me svatko tko je iskusio stanje
u kojem se naemo kada nam se, usred noi, nakon bezuspjenih pokuaja i mnogih iaranih stranica, naglo ukae
arhitektura nekog dokaza i smisao koji ona daje teoriji
kao cjelini. Blaenstvo je ime sree kojom nas obasipa
bitak kao bitak kada ga pojmimo u zapisivanju njegove
istote.
Drugi dio te konstrukcije, Logike svjetova, bavi se pitanjem pojavnog. Rije je o teoriji onoga to jest, to se od
bitka pojavljuje u odreenim svjetovima i oblikuje odnose meu objektima tih svjetova. Predlaem da kaemo
kako je taj dio skupne konstrukcije jedna logika. Rije je o
logici koja se vie ne odnosi na sastav onoga to jest, nego
79
3/9/16 11:37
na odnose koji se isprepleu meu svim stvarima koje se

pojavljuju lokalno u svjetovima. Sve u svemu, nakon jedne teorije bitka, evo jedne teorije tubitka da upotrijebim
rjenik blizak Hegelovu odnosno, bitka takvog kakav je
smjeten i rasporeen u odnosima pojedinanog svijeta.
Implicirani afekti prvenstveno su, bez sumnje, uitak u
umjetnikom djelu i ljubavna radost, zato to su i jedan i
drugi u osnovi vezani za nasladu u jednom ili vie odnosa.
U sluaju umjetnosti, to je odnos s osjetilnim u svim njegovim oblicima, razliiti momenti njegove raspodjele,
kao to kae Jacques Rancire; u sluaju ljubavi, to je dijalektiko intimno iskustvo razlike i njezine magine moi
kada se prolazi kroz svijet izbavljen od samoe.
U Logikama svjetova oito je ponovno postavljeno pitanje
istine. U Bitku i dogaaju bavio sam se bitkom istina kao
posebnim mnotvenostima koje sam, slijedei matematiara Paula Cohena, nazvao generikim mnotvenostima.
S Logikama svjetova dolazimo do pitanja stvarnih tijela,
logike odnosa meu njima i naroito do pitanja pojavnog
istina. Ako je sve ono to se pojavljuje u nekom svijetu
tijelo, potrebno je postaviti pitanje o tijelu neke istine.
Ovom drugom svesku uvelike je svrha teorija tijela, koja
moe biti i teorija tijela istina, dok je prvom cilj teorija
mnotvenosti koja bi se isto tako mogla smatrati teorijom
istina kao mnotvenosti - i to generikih mnotvenosti.
80
3/9/16 11:37
To da je pitanje tijela istina sredinje pitanje oigledno

objanjava to to su uitak (formaliziranog osjetilnog) i
radost (dvojine, tj. spolno odreenog dva kao suverena
svijeta) na ovoj razini najjasnije istraeni oblici sree.
U treem svesku pak prouavam stvari, a time i bitak i
pojavno, iz perspektive istina. U prvom svesku pitam: to
su istine u odnosu na bitak?, u drugom: to su istine u
odnosu na pojavno?, a u treem: to su bitak i pojavno iz
perspektive istina? Tako sam pristupio tom pitanju.
Problem je to put do tog treeg pitanja, faze, pretpostavlja duga skretanja i druga izrazito teka pitanja.
Iz ljudske, iz antropoloke perspektive istina se sastoji
od individualnog inkorporiranja u ire skupine, skupove. elio bih stoga znati kako se predstavljaju svijet i pojedinci svijeta, kako se razmjetaju kad ih promatramo
unutar samog procesa istina. To je pitanje koje na neki
nain preokree perspektivu prvih dvaju svezaka. Pitao
sam se to su istine iz perspektive bitka i iz perspektive
svijeta, a sad se pitam to su bitak i svijet iz perspektive
istina. Suoavamo se s problemima razmjera: istine su,
kao i bitak, u biti beskonane, dok su tijela, takva kakva
se pojavljuju u svjetovima, naizgled nepopravljivo obiljeena konanou. Kako danas predstaviti tu dijalektiku
81
3/9/16 11:37
konanog i beskonanog koja filozofiju mui barem od

njezinog modernog doba, jo od Descartesa za koga je,
zauujue, ono beskonano bilo jasnija ideja od onog
konanog?
Srea je sigurno dio te prie, uzimajui u obzir da bismo
je mogli jednostavno ovako definirati: srea je uvijek konana naslada beskonanog.
U mojim prethodnim dvama djelima nailazimo, naravno,
na natruhe te potekoe. Bitak i dogaaj, napose, sadri
prilino sloenu teoriju o povratnom uinku beskonanih
istina na svijet u kojem su one, nakon dogaaja koji ih je
porodio, djelovale. Taj uinak poiva u figuri znanja. Teza
je sljedea: znanjem, novim znanjem, stvaranjem znanja,
zvat emo nain na koji neka istina razliito osvjetljava
ontoloku situaciju. Nalazimo to i kod Platona: do Ideje
dolazimo izlazei iz pilje privida, ali treba sii u pilju da
bismo razjasnili to to postoji na osnovi Ideje. Potrebno
je to napraviti i biti spreman upustiti se u brojne rizike.
Zapravo je u trenutku povratka u pilju rizik najvei, u
trenutku u kojem se, iz perspektive onoga to vi smatrate
istinama, izjasnite o svijetu takvom kakav se ini, a time
i o dominantnim ideologijama. No, za Platona jedino
se tim rizikom dolazi do Ideje, a samim time i do sree
vezane za istinu. Doista, onaj tko se odbije vratiti u pi-
82
3/9/16 11:37
lju, onaj tko zanemaruje dunost dijeljenja univerzalnosti istinitog, za njega se moe s pravom rei da ostaje tek
zadovoljan posjedovanjem Ideje: on ignorira sreu koju
samo to dijeljenje jami.
Pitanjem povratka bavio sam se prvi put u Bitku i dogaaju pod imenom teorije siljenja [fr. forage / matematiki termin: forcing]: zajedniko znanje prisiljeno je da se
preobrazi polazei od nove istine. Radi se o poprilino
sloenoj teoriji, kao to je to, istinu govorei, i Platonova
teorija povratka u pilju. Platon, u konanici, o povratku
ne kae mnogo, osim da je on riskantan, izrazito teak i
neizvjestan u istoj mjeri koliko i nuan. Platon nam kae
da na taj povratak moramo biti prisiljeni. Inae ostajemo u mirnoj domeni kontemplacije istina, u spokojnom
zadovoljstvu, te se neemo uzdignuti do sree. Ovdje je
termin siljenja, koriten u Bitku i dogaaju za odnos istine
i znanj, sasvim na mjestu. To nije prirodna, spontana
procedura. Srea se uvijek, na odreeni nain, stjee silom
htijenja.
U Logikama svjetova nema teorije siljenja, ali knjiga sadri teoriju intimnih odnosa izmeu singularnosti svijeta i univerzalnosti istine, preko fenomena konkretnih,
pojavnih, empirijskih uvjeta za konstrukciju tijela istina.
Smatram da je istina tijelo. Kao takva sainjena je od ono83
3/9/16 11:37
ga to postoji, odnosno od drugih pojedinanih tijela, i

to je ono to zovemo inkorporacijom, utjelovljenjem. Ta
nam inkorporacija rasvjetljava nain na koji istina djeluje
u svijetu i njezin odnos s graom samog svijeta, odnosno tijelima i jezikom. U Logikama svjetova polazim od
ove formule: U svijetu, osim istina, postoje samo tijela i
jezici. Nakon toga kreem u smjeru poetnog materijalistikog istraivanja toga osim: istine su takoer tijela i
jezici, tijela koja se mogu subjektivirati. Kako bih rasvijetlio odnos istina s tijelima i jezicima, koristim pojam koji
je ekvivalentan siljenju u Bitku i dogaaju, to jest pojam
kompatibilnosti. Tijelo istina sastoji se od kompatibilnih
elemenata, istovremeno u tehnikom i elementarnom
smislu: njima dominira jedan te isti element.
Neka je istina, u osnovi, uvijek ujednaena mnotvenost
kojom dominira ili koju organizira neto to kompatibilnim ini i ono to nuno nije bilo kompatibilno. Uzmimo
najjednostavniji primjer: dobar dio koncepcije onoga to
je bila revolucionarna partija sastojao se od formuliranja
teorije u kojoj bi intelektualci i radnici bili kompatibilni
i u kojoj bi politika kompatibilnima inila klasne razlike
koje takve obino nisu. Tog je tipa gramijevska teorija
organskog intelektualca i druge njoj srodne teorije. One
se ne bave samo klasnim razlikama kao konfliktom, nego
isto tako stvaraju i kompatibilnosti koje nisu postojale
84
3/9/16 11:37
meu klasama; otuda, na primjer, dolazi teorija klasnih

saveza. U estetici se dogaa isto. Umjetniko djelo shvaeno kao subjekt stvara kompatibilnosti meu stvarima
koje se smatralo nekompatibilnima i apsolutno odvojenima. Slika stvara kompatibilnost meu bojama za koje se
inilo da ne bi smjele ii zajedno, meu formama koje su
bile neskladne. Ona integrira te forme i boje u kompatibilnosti vieg tipa.
Ukratko, pojam siljenja na ontolokoj razini i pojam
kompatibilnosti na fenomenolokoj razini ve se bave odnosom izmeu istine i situacije u kojoj istina djeluje, a
time, implicitno, i novom dijalektikom izmeu konanog
i beskonanog koja je, izmeu ostalog, klju stvarne sree.
Trei svezak sve e to sistematizirati. Smjestit e se, na
neki nain, u razliite tipove istine da bi se zapitao: to se
dogaa kada cijelom jednom svijetu priemo iz perspektive istine? to se, u ontolokom smislu, dogaa kada perspektivu generikih mnotvenosti apliciramo na bilo koje
obine mnotvenosti koje ontoloki ine jednu situaciju?
U tom kontekstu, bavit u se singularnim afektima koji
na individualnoj razini ukazuju na proces inkorporacije.
to je ljubavna radost? to je estetski uitak? to je politiki entuzijazam? to je znanstveno blaenstvo? U Imanentnosti istina sve to bit e sustavno proueno. Nadam
se da u tako, uz pomo modernih teorija o konanom i
85
3/9/16 11:37
beskonanom, doi do neke vrste spekulativne znanosti

sree.
Struktura te budue knjige bit e zapravo poprilino jednostavna. Najavljujem veliku, precizniju i vie tehniku
uvodnu razradu problema koji sam ukratko predstavio, a
to je problem odnosa izmeu pojedinaca inkorporiranih
u istinu i obinih mnotvenosti, miljenih u njihovom
bitku kao i u njihovoj pojavnosti u svijetu. Okosnica tog
uvoda bit e vrlo jednostavna ideja, a ta je da je inkorporiranje u istinu nepovratno nov nain artikulacije konane dimenzije pojedinaca i beskonane dimenzije svakog
procesa istine. Implicirani e formalizam nuno biti nova
dijalektika izmeu konanih i beskonanih mnotvenosti,
uz podrku moderne matematike teorije vrlo velikih beskonanosti. Ta je teorija po meni glavni uvjet za svaku
suvremenu filozofiju sree zato to, izmeu ostalog, razlikuje slabe beskonanosti, koje u najboljem sluaju mogu
pruiti zadovoljstvo, i jake beskonanosti o ijem iskrsavanju ovisi stvarna srea. Najavljujem zatim i drugi dio
knjige koji e utvrditi ope zakone i formalne odrednice
koje organiziraju odnose ka svijetu iz perspektive istina.
Tako emo dobiti opu teoriju inkorporacije pojedinaca i
afekata koji ukazuju na nju. Pitat emo: to je rasvjetljavanje svijeta iz perspektive istina? to je prepreka? Pobjeda? Neuspjeh? Stvaranje? Trei dio knjige ii e redom od
86
3/9/16 11:37
jedne do druge procedure istine predlaui sistematsku

teoriju umjetnosti, znanosti, ljubavi i politike. Takva teorija, iako naznaena na brojnim mjestima u mom djelu,
ne postoji ni u jednom. Eto, to je idejni nacrt Imanentnosti istina koja je zasad work in progress.
elim inzistirati na injenici da u drugom dijelu planiram
predloiti teoriju onoga to je zajedniko ovim etirima
procedurama istine i njihovom virtualno moguem jedinstvu. Zapravo, taj e se dio iznova baviti teorijom istina,
ali ovaj put iz perspektive samih istina. Bit e rije o tome
po emu ih moemo prepoznati u njima samima, a ne vie
o tome to ih razlikuje od anonimnog bitka ili objekata
svijeta. Takoer se radi o nastavljanju mog propitivanja
filozofije. Kao to je poznato, u Manifestu za filozofiju definirao sam je kao ono to stvara prostor za sumogunost
[compossibilit], mjesto supostojanja, etiriju uvjeta. Preostaje nam prouiti oslanja li se filozofija, izmeu ostalog,
na figuru ivota koja bi zdruila te procedure. To je pitanje
koje mi esto postavljaju te ga kanim frontalno napasti.
Oigledno, odmah zapaamo da je tu rije o onome to
sam u ovoj knjizi ve nazvao istinskim ivotom; ali ne
samo o tome jer, im treba zahvatiti te etiri procedure
istine zajedno, pitanje e prije biti: to je ispunjen ivot?
Ve sam se bavio pitanjem istinskog ivota na kraju Logika svjetova. to je istinski ivot za koji Rimbaud kae
87
3/9/16 11:37
da je odsutan, ali koji, smatram, moe biti prisutan? Moj

odgovor glasi: to znai ivjeti pod znakom Ideje, odnosno
ivjeti pod znakom zbiljske inkorporacije. Konano pitanje u Imanentnosti istina bit e srodno ovom pitanju, ali i
razliito od njega. Ono glasi: postoji li Ideja nad idejama,
odnosno Ideja ispunjenog ivota? Time se vraamo ambiciji antike mudrosti. Ponovno pronalazimo onu poetnu
tenju za ivotom koji ne bi samo bio obiljeen Idejom i
istinom, ve i idejom zaokruenog ivota; ivot u kojem
se s obzirom na istinu iskualo sve to bi ona mogla biti.
Hoe li to propitivanje ii tako daleko da pretpostavi mogunost postojanja filozofskog subjekta? Subjekta iji bi
afekt bila upravo srea koja pod svoju mo podvodi uitak, radost, blaenstvo i entuzijazam?
Oit je prigovor da je ono to takorei stoji u sreditu tih
etiriju uvjeta, to pojmovno cirkulira od umjetnosti do
znanosti, preko politike i ljubavi, da je to filozofija sama,
a ne filozofski subjekt, ije je postojanje upitno. Pitanje
subjekta e meutim opsjedati moj trei svezak. Uvijek
sam se branio od teze da je filozofija procedura istine
kao i druge. Ona ne moe biti poput drugih jer ovisi o
njihovom postojanju, dok umjetnost, znanost, ljubav i
politika ne ovise o postojanju filozofije. Dakle, oito je
da filozofija odstupa u odnosu na etiri tipa procedura
88
3/9/16 11:37
istine. Meutim, pitanje da li se moe ukazati na mogue mjesto filozofskog subjekta ostaje otvorenim. Ako
postoji filozofski subjekt, o emu je rije? to znai imati pristup filozofiji? to znai biti u filozofiji? Zasigurno
ne postoji filozofska inkorporacija, u smislu u kojem je
nalazimo kod politikog aktivista, umjetnika, znanstvenika ili ljubavnika. Pa ipak, u filozofiji imamo pristup
neemu, konzistentnom miljenju, a ne niemu. Pitanje
ostaje otvorenim. Ako pretpostavimo postojanje subjekta
filozofije, gdje bi mu bilo mjesto? Je li on, kako neke od
mojih metafora sugeriraju, odsutno sredite? Jasno je da
filozofija predlae opu doktrinu onoga to je subjekt istine. No, kako stupamo u taj filozofski prijedlog, kako se
tamo napajamo? Na koji nam novi nain on omoguava
da se vratimo procedurama istine? Kako, u konanici, on
moe otvoriti put istinskom ili ispunjenom ivotu? To su
pitanja koja u postaviti. Jasno je da sam tim pitanjima
uvijek pristupao s dozom oklijevanja. Nalazim se pred
nerijeenim problemom. To to je moja filozofija sistematina ne znai da tvrdi kako je rijeila sve probleme!
Treba rei da sam sve dosad bio sklon da nekim problemima pristupim negativno, odbacujui ih vie nego predlaui rjeenja. Tako sam odbacio sofistiku tezu prema
kojoj je filozofija ope ujedinjavanje stvari samo zato to
bi ona ujedno bila opa retorika. Jezini obrat dvadese89
3/9/16 11:37
tog stoljea zavrio je u osnovi u jednom tipu doktrine

koja filozofiju izjednaava s opom retorikom. To ide sve
do teze Barbare Cassin prema kojoj ne postoji ontologija, nego samo logologija. Jezik je taj koji kroji i tvori
sve ono to predlaemo kao formu bitka. U dvadesetom
se stoljeu pojavila tendencija, istovremeno akademska,
kritika, antidogmatska, koja se postupno usredotoila na
stvarateljsku snagu jezika. Derrida je bio suptilni metar
te tendencije. U mojim oima to je od filozofije napravilo
opu retoriku; jednu inventivnu, modernu retoriku kakvu se samo poeljeti moe. No, rekao sam to vie puta,
ja nisam dio svega toga. U raspravi Platona i sofista, bez
oklijevanja smjetam se na stranu Platona, onog iz Kratila
po kojemu, kao to smo vidjeli, filozofija polazi od stvari,
a ne od rijei. Ovdje dodajem i to da je doktrina sofista
teorija zadovoljstva, a nikako teorija sree. I to zato to
poiva na konanosti, a ignorira sve beskonano.
Dakle, barem negativno, ve sam zauzeo itav niz stavova
o pristupu filozofiji, i o ulozi tog pristupa u posljednjem
pitanju sree. Na neto afirmativnijem tragu, odredio sam
ono to zovem filozofskim operacijama: nisam, dakle, govorio o dogaajima, ve o operacijama. Dvije meu njima
ine mi se neosporivima. Prvo, operacija identifikacije: filozofija uoava istine, osobito istine svog vremena, kroz
konstruiranje jednog obnovljenog pojma istine. Druga
90
3/9/16 11:37
operacija: kroz kategoriju istine, filozofija sumoguima

ini razliite i heterogene registre istine. Rije je o funkciji razluivanja i funkciji ujedinjavanja. Filozofija je uvijek
bila zaglavljena izmeu te dvije funkcije. Razluivanje
dovodi do kritikog poimanja, razlikovanja onog to je
istinito od onog to je neistinito, dok ujedinjavanje dovodi do razliitih upotreba kategorija totaliteta i sistema.
Zadravam te dvije klasine funkcije filozofije. Uostalom,
uvijek sam tvrdio da sam klasini filozof. Pokazujem da
filozofija razvija, istovremeno sa svojim uvjetima, kategorije istine koje joj omoguuju da razlui svoje uvjete, da
ih izolira, da istakne kako su nesvodivi na ono kako stvari
obino teku. Nadalje, ona na neki nain pokuava misliti pojam suvremenog, pokazujui kako uvjeti sainjavaju
neku epohu, neku dinamiku miljenja u koju se upisuje
svaki subjekt. U tom smislu filozofija oznaava mogui
horizont stvarne sree.
No, potrebno je ii dalje i zapitati se koji je odnos filozofije i ivota. To je iskonsko pitanje. Ako ne moemo rei
emu filozofija slui iz perspektive istinskog ivota, onda
je ona samo jo jedna meu akademskim disciplinama.
Trei svezak bit e moj pokuaj da otvorim mogunost
frontalnog suoavanja s tim pitanjem. Radi se o tome da
91
3/9/16 11:37
se iznova postavi platonsko pitanje o odnosu filozofije i

sree.
Ukratko, treba prijei s negativne doktrine univerzalne
singularnosti istina na imanentnu i afirmativnu doktrinu.
I sm sam pogoen injenicom da sam se dosad bavio
istinama, i posljedino subjektom subjekt je protokol
orijentacije istine, a istina i subjekt apsolutno su povezani
samo na diferencijalan nain. Pitao sam koji tip mnotvenosti predstavlja istina. to nju razlikuje od bilo koje
druge mnotvenosti? To je bila temeljna os Bitka i dogaaja. Ve sam se tada bavio iznimkom. Ako je istina iznimka
od zakona svijeta, onda moramo biti u stanju objasniti
po emu je ona iznimna. Ako smo u domeni ontologije,
teorije bitka, matematike teorije bitka, trebamo biti u
stanju matematiki objasniti koji tip mnotvenosti singularizira istine. Oslanjajui se na teoriju skupova i Cohenove teoreme, pokazujem da je ta mnotvenost generika. Drugim rijeima, to je mnotvenost koja se ne moe
misliti polazei od raspoloivih znanja. Nikakav predikat
raspoloivog znanja ne omoguuje njezinu identifikaciju.
Tomu slui Cohenova tehnika: ona pokazuje da moe postojati mnotvenost koju je nemogue raspoznati preko
predikata koji cirkuliraju u znanjima. Na taj nain istina
izmie znanju na razini samog svog bitka. Izgleda da je
to pozitivno odreenje istina: one su generike mnotve-
92
3/9/16 11:37
nosti. No, ako pogledamo poblie, rije je o negativnom

odreenju: to su mnotvenosti koje nisu svodive na raspoloivo znanje. Moja definicija istine koristi diferencijalni
pristup, a ne intrinzinu ili imanentnu konstrukciju.
U Logikama svjetova istina je definirana kao tijelo koje
se moe subjektivirati. Koje su karakteristike njemu
svojstvene? Ima ih vie, ali jedna je sredinja: protokol
konstrukcije tog tijela takav je da je sve to ga sainjava
kompatibilno. Meutim, ta je kompatibilnost u osnovi
tek jedna relacijska karakteristika onog to je istina. Unutar neke istine pronalazimo odnos kompatibilnosti meu
svim njezinim elementima. To je objektivna karakteristika. U oba sam sluaja doao do preciznog objektivnog
odreenja, to jest bitka istine i pojavnog istine, pomou
pojmova generinosti i kompatibilnosti. No, nedostaje
upravo subjektivno odreenje. Sve to nam ne govori to
je istina proivljena iz unutranjosti procedure istine, odnosno to je ona za sam subjekt istine.
Moji odgovori na ta pitanja jo su uvijek, ini mi se, suvie funkcionalni. Tvrdim da je subjekt na ontolokoj
razini toka, odnosno lokalni trenutak istine. Na fenomenolokoj razini, tvrdim da je on orijentacijska funkcija
konstrukcije tijela koje se moe subjektivirati. Funkcionalne su to definicije koje same ostaju objektivne. Sada
93
3/9/16 11:37
je potrebno doi do onoga to materijalizira, ispisuje i

organizira protokol istine, no da ovaj put to bude razmotreno iz imanentne, odnosno subjektivirane perspektive. U Teoriji subjekta razluio sam subjektivni proces
i subjektivaciju. Upotrijebit u to razlikovanje i rei da
Bitak i dogaaj i Logike svjetova sadre presudnu grau
za shvaanje subjektivnog procesa, ali da subjektivacija ostaje nepronina te joj se pristupa negativno i na
isto diferencijalan nain. Subjektivacija je nain na koji
se iznutra subjektivira protokol istine. Nedostaje intuicija
onoga to je subjektivacija. Odnosno, kao to sam mnogo
puta rekao u ovoj knjizi, srea je presudno povezana sa
subjektivacijom.
No, kako uvjerljivo pristupiti subjektivaciji? I koji su formalni protokoli takvoga pristupa? Za sada u svakom sluaju znam jedno: to e pretpostavljati formalnu transformaciju kategorije negacije. To prije svega pretpostavlja da
bismo istovremeno mogli imati jaku negaciju (u tradiciji marksistike politike: antagonistika ili nepomirljiva kontradikcija) i slabu negaciju, koja doputa kontradikcije koje nisu destruktivne, odnosno kontradikcije
koje ne povlae za sobom smrt jednog od dvaju lanova.
U skladu s takvim pojmom treba doi do upotrebe novih
formalizacija. Ako se subjektivni protokoli istine sastoje
94
3/9/16 11:37
od grupiranja ili inkorporiranja pojedinaca u postajanje

istine, pitanje je, dakle, kako funkcionira individuirana
razlika unutar protokola istine. To je pitanje koje me oduvijek zanimalo. Uzmimo vrlo jednostavan primjer. Dvije
osobe gledaju sliku. Tu imamo fragment inkorporacije,
fragment naznaen nekim afektom, radom inteligencije,
fiksiranjem pogleda na sliku. Smjetam se radije u poziciju promatraa nego stvaratelja kako bih naznaio da je
istina cijelo vrijeme raspoloiva za inkorporaciju. Je li taj
akt subjektivacije inkorporacija identian kod oba
promatraa? Je li rije o identitetu ili o kompatibilnosti?
U svakom sluaju ne moemo rei da e dvojnost unutar
tog iskustva promatranja a moe biti rije i o milijunima osoba koje dijele isto to iskustvo razbiti jedinstvo subjekta. Kako je to mogue? Vei dio skepticizma
u pogledu istina ukorijenjen je u takvom tipu iskustva.
Svakome njegova istina, govorio je Pirandello. Svakome
njegova istina implicira da ne postoji jedna istina za sve.
U sluaju slike, imat emo jedinstven objekt koji e se
premjetati zavisno o razliitim percepcijama. Mogli bismo rei da se uitak, sintetiki oblik sree u umjetnikoj
kontemplaciji, raspruje u mnotvo razliitih zadovoljstava.
Zato se problem subjektivirajue rasprenosti tie negacije? Zato to je teko znati na koji tip negacije upuuje
95
3/9/16 11:37
to rasprenje. Svatko vidi sliku na svoj nain, percepcija

jednoga nije percepcija drugoga. No, to znai to nije?
Ono to premjeta percepciju i vodi skepticizmu ideja je
prema kojoj to nije predstavlja klasinu negaciju, odnosno to da jedna od percepcija moe i mora proturjeiti
drugoj.
Na koju se teoriju negacije moemo osloniti kako bismo
izbjegli tu skeptiku posljedicu obine negacije? Odgovor
je da se trebamo osloniti na teoriju parakonzistentne negacije, trei tip logike (nakon klasine i intuicionistike)
koju je otkrio Brazilac Newton da Costa, a u kojoj naelo
neproturjenosti ne vrijedi. Osim briljivog pribjegavanja
teoriji beskonanost, novi formalizam, koji e na velika
vrata biti uveden u treem svesku, bio bi parakonzistentna
negacija koja eksplicitno proturjei naelu neproturjenosti. Taj formalizam doputa, ako je rije o nekoj istini,
koegzistenciju proturjenih percepcija bez naruavanja
jedinstva te istine. To me tim vie zanima jer se u srcu
ljubavi postavlja problem ove vrste ako prihvatimo, a to je
moja teza, da je za potpuno razumijevanje ljubavi potrebno poi od koegzistencije enske i muke pozicije koje su
u nekim odreenim aspektima potpuno nespojive.
Ako je, dakle, glavni formalizam Bitka i dogaaja teorija
skupova i Cohenov teorem, ako je glavni formalizam Lo-
96
3/9/16 11:37
gika svjetova teorija snopova, topologija, a time dobrim

dijelom i intuicionistika logika, formalizam treeg sveska
bit e dovoenje u vezu moderne teorije beskonanost i
parakonzistentne logike, uz sveobuhvatnu meditaciju o
granicama naela neproturjenosti. Moemo rei da je
srea istovremeno intrafinitna subjektivacija beskonanog, i da je podijeljena, u smislu da moja subjektivacija
nije subjektivacija drugog, a da joj ipak ne proturjei,
jer je ovdje negacija parakonzistentna.
Shodno tome postoje samo formalizmi. Oni su zapravo
samo vrsta skela za pojmovnu konstrukciju te pretpostavljaju pristojnu dozu intuicije. Moe se rei da svaki filozof
polazi od subjektivnog kontakta s istinom, odnosno, na
neki nain, od vlastite toke susreta s istinom. To je toka
koju pokuava prenijeti putem svoje filozofije. No, istovremeno je duboko u sebi svjestan da ta toka nije prenosiva, s obzirom na to da je rije o apsolutno osobnom
kontaktu s istinom. Ne objanjava li upravo to potekou
koju je iskusio Platon pokuavajui definirati Ideju Dobra? Ne izlaemo li se u toj toki riziku da nas zadesi ono
neizrecivo? To se dogaa u mnogim filozofskim sistemima. Dospije se do toke koja je krajnja realna toka, a ona
se prema Lacanu, ne da simbolizirati. Spinoza, primjerice,
kao krajnju toku imenuje intelektualnu intuiciju Boga,
ali pritom ne nudi njegovu realnu intuiciju. Dokaz je
97
3/9/16 11:37
tome da je najbolja aproksimacija realne intuicije blaenstvo dosegnuto matematikim znanjem. No, matematiko
znanje pripada drugom, a ne treem stupnju spoznaje. Intuicija krajnje toke tako izmie. Platon u Dravi izriito
navodi da moe dati tek sliku Dobra i nita vie.
Imanentnost istina dijelom e biti pokuaj maksimalnog
obuhvaanja te toke, u nadi da emo reducirati njezinu
neizrecivost. Potrebno ju je uiniti to manje neizrecivom
i to vie prenosivom. No, u ovom trenutku ne znam dokle trebam ii u tom smjeru, ali znam da se ovdje, na
moju veliku alost, razilazim s Platonom.
Platon polazi od filozofskog iskustva Ideje, ali nunost da
to iskustvo prenese ostaje kod njega uglavnom izvanjsko
sadraju samog iskustva. Zbog toga on tvrdi da je filozofe
potrebno prisiliti da postanu politiari i pedagozi. Kada
bi ih se privelo do Ideje Dobra, imali bi samo jednu ideju,
a ta je da tamo i ostanu! Nunost prenoenja, koja dolazi
izvan samog iskustva istine, za Platona je drutveni i politiki nalog. Potrebno je da se to iskustvo moe podijeliti
na razini ope organizacije drutva. Ako nema prenoenja, ljude se ostavlja pod vlau dominantnih mnijenja.
Potrebno je, dakle, pokvariti mlade, onako kako je to
radio Sokrat, odnosno prenijeti joj sredstva za otpor robovanju dominantnim mnijenjima.
98
3/9/16 11:37
U potpunosti se slaem s tom vizijom filozofije. Kao to

znate, vrlo sam privren i njezinoj didaktici. No, moram
priznati da kod Platona postoji odreena nejasnoa kada
je rije o pitanju kakva je priroda istine - on tu istinu zaista nije niti izrekao. Znamo da postoje meusobno posve
proturjene interpretacije Platona. Za Galileija i mnoge
druge, Platon je bio olienje znanstvenog racionalizma,
dok su ga neoplatonisti smatrali olienjem transcendentne teologije. Ta se razmimoilaenja mogu objasniti injenicom da Platon nije rekao puno o toj istini o kojoj je govorio. Na neki je nain zadrao iskustvo za sebe. A moda
mu je, da odemo korak dalje, nedostajala racionalizacija
pojma beskonanog, njegova matematika pluralizacija
na koju je ovjeanstvo ekalo vie od dva tisuljea, od
Eudoksa pa sve do Cantora. Zaista je teko misliti to je
istina, a da se jasno ne kae da ona pripada nekom tipu
beskonanog, razliitom od onog u kojem djeluje ili u
kojem se konstruira, i da istinito-beskonano nije beskonano-koje-jest. Zbog toga Platonova teorija sree, koja
je u naelu tona (srea je subjektivacija istinog), ostaje
apstraktna u pogledu njezine mogunosti.
Smatram da istine postoje, nastojim ih karakterizirati, a
rekao sam ve i ponovit u eksplicite kako i zato one postoje. Zaista, ovdje je prijenos teko izvediv. Ono to treba
prenijeti jest da su istine, ako postoje - kao prvo - iznimka
99
3/9/16 11:37
od ostatka, i - kao drugo - da postoje kao djela, polazei

od dijalektike zbijene izmeu nekoliko tipova beskonanosti. Uostalom, sam Platon Ideju Dobra predstavlja kao
iznimnu. Ideja Dobra nije Ideja! Prema esto komentiranom ulomku iz Drave, Ideja Dobra svojim ugledom
i snagom uvelike nadilazi Ideju. O emu je rije? Negativna teologija kae da je posrijedi Bog, a o Bogu se nita
ne moe rei. Na strani racionalizma nalazimo tumaenje
Monique Dixsaut i mnogih drugih - ukljuujui i moje,
kad smo kod toga. Prema tom tumaenju postoji naelo
inteligibilnosti koje ne moe biti svedeno na samu Ideju.
To da je Ideja naelo inteligibilnosti prirodno se smjeta
onkraj Ideje kao regionalnog principa djelovanja i stvaranja. Nema sumnje da Platon jo nije imao sredstva
beskonanost vieg tipa i parakonzistentnu logiku da
konceptualizira to onkraj.
Platon je za mene vrlo vaan kao utemeljiteljska figura,
no moramo priznati da je neuhvatljiv. Pokazuje odreenu
dvoznanost, emu uostalom pogoduje dijalog, jer se nikada tono ne zna tko govori i tko kazuje istinu. Njegove
rijei nadiru kao bujica; na kraju shvaamo problem, ali
ne i rjeenje. Ne znamo tono za to se Platon izjasnio. To
je na neki nain razoarenje s predumiljajem. Primjerice, Sokratovi sugovornici u Dravi napominju mu da je
krajnje vrijeme da definira Ideju Dobra u pogledu koje
100
3/9/16 11:37
ih ve dugo dri u neizvjesnosti. Sokrat na to petlja, pa

odgovara: Previe traite od mene!
No, to nije moj stil. Ja, ba suprotno, pokuavam rei to
je mogue vie od onoga to mogu rei. Ja sam platoniar koji je afirmativniji i manje neuhvatljiv od Platona.
Barem to pokuavam biti! Filozofiju poimam kao praksu prenoenja neega to bi se naprosto moglo proglasiti
neprenosivim. U tom smislu, to je ono nemogue svojstveno filozofiji, njezin cilj, njezin element. Dakle, predan
sam borbi protiv suvremenog skepticizma, kulturnog relativizma, ope retorike, ba kao to je i Platon bio predan
borbi protiv sofista. Smatram da se tu radi o afirmaciji
pozicije iznimnosti istine, ali ne i proglaavanju te istine
neprenosivom, zato to bi pak to znailo pokazivanje velike slabosti u odnosu na dominantni nihilizam.
Meutim, otvorenom ostavljam mogunost da je pojam
istine a jo vie ono to zovem njezinom ideacijom, to
jest, inkorporacija pojedinca u postajanje istine vrlo teko prenosiv, kao to je, ini se, sluaj kod Platona. Ovdje
je zanimljivo promatrati program poduavanja filozofije
u Dravi: 1. Aritmetika; 2. Geometrija; 3. Nacrtna geometrija; 4. Astronomija; 5. Dijalektika. No, u odlomku o
dijalektici, kao to svatko moe uoiti, nema gotovo niega! Stoga emo se zadovoljiti s opaskom da su osnova
101
3/9/16 11:37
filozofske poduke matematika i astronomija, dakle, ona je

eksplicitno upuena na znanost. Onkraj te osnove, dijalektika imenuje neto drugo, razliito. Ali ta razlika ostaje apstraktna i nije nita jasnija od Ideje Dobra. Zbog toga
se nalazimo u iskuenju da sreu svedemo na matematiko blaenstvo, a to je neto na to se ja ne mogu natjerati.
Je li onda potrebno drati se poznate Bergsonove teze prema kojoj svaki filozof u svojoj svijesti nailazi na jednu neuhvatljivu toku? Kao to on kae: U toj se toki nalazi
neto jednostavno, beskonano jednostavno, tako izuzetno jednostavno da to filozof nikada nije uspio izrei. Zato
je i govorio cijeli svoj ivot.
Ako u svojoj filozofiji vidim toku tog tipa, to je svakako
toka sree. Prepoznao sam i utvrdio da se ona zapravo sastoji od potpunog promiljanja subjektivacije istinitog a
ne samo postojanja procesa istine. To je ono to ja zovem
inkorporacijom, i to ne shvaenoj u njezinoj objektivnoj
logici, nego iz perspektive samog pojedinca, u trenutku u
kojem sudjeluje u aktivnosti Subjekta, jer je inkorporiran
u postajanje-tijelom istinitog. Intuicija ove inkorporacije
obino je popraena singularnim afektom koji bez sumnje nije nita do osjeaj navedene tekoe prijenosa. To je
problem koji e biti predmet djela, bez sumnje posljednjeg, na kojem radim.
102
3/9/16 11:37
Ipak, oklijevam rei da je jednostavnost prepreka. Ova

jednostavnost oito je svojstvena Bergsonovoj ontologiji,
ontologiji koja nije matematika, nego vitalistika. Radikalna toka vitalistike ontologije jest u njezinom smjetanju u isti diferencijal kretanja ili trajanja. Po Bergsonu, upravo se tu moe iskusiti apsolutna jednostavnost i
istovremeno pronai utemeljenje miljenja. Ali kada je,
kao u mom sluaju, ontologija matematika, polazimo od
intrinzine sloenosti, iste mnotvenosti, koja ne upuuje na neku izvornu jednostavnost, osim na onu praznine.
Pritom se podrazumijeva da o praznini ne moemo nita
rei.
Naposljetku, Bergsonu u dati za pravo kad kae da postoji neka izvorna toka iskustva, toka koju cijela filozofska didaktika nastoji dosei i prenijeti. No mislim da
je iskustvo te toke koncentrirano iskustvo sloenosti, a
ne iskustvo jednostavnosti. U osnovi se prilino slaem
sa Spinozom. Primjer koji on predlae za trei stupanj
spoznaje, stupanj intuitivne i apsolutne spoznaje, matematiko je dokazivanje. I to dokazivanje bilo bi sabrano
u jednoj toki. To mi odgovara. Kada uistinu shvatimo
matematiki dokaz, vie nam nisu potrebne etape jer smo
shvatili neto to se sabire u jednoj toki. Meutim, didaktika je prinuena slijediti etape zato to postoji odreena sloenost te toke, i to skrivena sloenost, u onoj
103
3/9/16 11:37
mjeri u kojoj imamo posla s tokom. Nije isto imati kontrahiranu sloenost ili, kao Bergson, istu jednostavnost.
I odjednom, srea nije, kao za vitalista, u jednostavnosti
elana, nego u skrivenoj sloenosti idejne toke koja vodi
nae inkorporiranje u ono istinito, bilo da je rije o politikoj gomili, dualnosti ljubavi, matematikim algoritmima ili formalizmima osjetilnog.
Vjerujem da sam istovremeno materijalist i platoniar,
prije nego vitalist. Tu mogu krenuti od injenice koja me
je zbilja iznenadila. Sam je Althusser s posebnom gorljivou branio ideju da je glavno proturjeje u filozofiji ono
izmeu materijalizma i idealizma. No, kako bi do kraja
mogao ii s tom tezom u uslovima modernog materijalizma, uzevi u obzir matematiku, modernu znanost te
konanu bilancu materijalizma, bio je prisiljen uvesti pojam aleatornog materijalizma. Iz brojnih je dobrih razloga
u suvremenom materijalizmu morao napraviti nezaobilazno mjesto za pitanje sluaja, a najspektakularniji od
tih razloga bio je razvoj kvantne mehanike. U jedinstvu
materijalistikog plana koji razvijam, objektivno postojanje mnotvenosti ogranieno je, takorei, mogunou
aleatornog, mogunou da iskrsne neto to ne moemo
ni predvidjeti, ni izraunati, ni reinkorporirati s obzirom
na postojee stanje stvari. To je ono to ja zovem dogaaj.
Postoji neto poput apsolutne sluajne toke, sluajne u
104
3/9/16 11:37
smislu da je ne moe urediti ono iz ega ona proizlazi.

Potrebna mi je samo jedna takva sluajna toka. Dovoljan
mi je jedan dogaaj da bih uveo iznimku istinitog. I pritom ne naputam materijalizam koji nijedan intrinzini
razlog ne primorava da bude organski povezan s determinizmom. Determinizam je tek jedno od moguih poimanja materijalizma.
Kao to znamo od samih poetaka materijalizma, determinizam je nedostatan jer jo od primitivnog atomizma,
clinamen, to iznenadno skretanje atoma, niim izazvano,
uvodi dogaaj koji izmie svakom odreenju o tome
sam opirno pisao u Teoriji subjekta. Posebno se divim
prvim materijalistima, dosljednima i herojskima, Demokritu, Epikuru, Lukreciju, koji su u svijet bogova i praznovjerja uveli radikalnu tezu prema kojoj postoje samo
atomi i praznina. Meutim, na kraju su morali priznati
oigledno - da ne mogu deducirati dogaaj iz svijeta samih atoma i praznine. Za to je potreban trei element koji
ima oblik istog sluaja. Konano, kada kaem: Osim
istina, postoje samo tijela i jezici, inim epikurejsku gestu. Kaem da postoji iznimka, ali se sama ta iznimka temelji na postojanju dogaaja. A dogaaj nije nita drugo
do mogunost aleatornog u strukturi svijeta. Nipoto ne
mislim da uvoenjem dogaaja naputam materijalizam.
Neki u tome vide novi dualizam. Rekli su mi: Vi uvodite
105
3/9/16 11:37
iznimku, to vie nije materijalizam. Ali ustvari, posljedice iznimke u potpunosti su smjetene u svijetu. Osjetilna i inteligibilna ravan, ravan dogaaja i ravan svijeta,
nisu razgraniene. Uostalom, tvrdim da se Platona moe
tumaiti bez te dualnosti osjetilnog i inteligibilnog koja
prije pripada vulgarnom platonizmu. Dakako, Platon se
esto izraava na takav nain. No ne zaboravimo njegovu
neuhvatljivu, zakuastu stranu i estu uporabu slika.
Pri povratku na dogaaj, na ono aleatorno, treba inzistirati na postojanju reza. Postoji ono prije i ono poslije.
Taj rez ne dozvoljava da se prijee iz nekog nieg u neki
vii svijet. Uvijek se nalazimo u istom svijetu. Posljedice
reza svakako imaju status iznimke u odnosu na ono to ne
ovisi o rezu. No potrebno je dokazati da su te posljedice
ureene u skladu s opom logikom samog svijeta. To je
dokazivanje rabota koju si uvijek iznova zadajem. Moji
su prijatelji, stari marksisti, poput neprealjenog Daniela Bensada, koji me optuuju za uvoenje jednog udesnog elementa, naprosto mehanistiki materijalisti. Ve je
Marx, a i Lukrecije prije njega, s njima ukrstio maeve.
Dodajmo tome: ako niste mehanistiki materijalist onda
ste dijalektiar. Zaista vjerujem da na moj filozofski pothvat moemo gledati kao na dug prolazak kroz dijalektiku. Od poetka sam se pa sve do samog kraja drao ideje
106
3/9/16 11:37
da je ontoloki status istina status iznimke: iznimke generikog u odnosu na ono to se moe konstruirati, iznimke
subjektivirajueg tijela u odnosu na obino tijelo, iznimke mog materijalizma u odnosu na prosti materijalizam
za koji postoje samo tijela i jezici. Meutim, kategorija
iznimke dijalektika je kategorija s obzirom na to da se
miljenje iznimke uvijek odvijalo na dvjema proturjenim stranama. Iznimku se treba misliti kao negaciju jer
ona nije svodiva na ono to je obino, a ne smije ju se
misliti ni kao udo. Nju se treba misliti kao ono to je
unutar procesa istine ne kao neto udesno i unato
svemu misliti je kao iznimku. A takva je, na kraju krajeva,
oiglednost sree. S jedne strane, ona je kao dar svijeta
nama pojedincima koji smo na putu da postanemo subjekti. No, s druge strane, ovaj je dar prekobrojan, nevjerojatan, izniman, iako je sainjen od samog tkanja svijeta.
Naposljetku, on je iskuana latentna beskonanost svake
konanosti, bez koje bi ta beskonanost bila transcendentna. Naprotiv, ta je beskonanost najdublja imanentnost.
To je moda ono to je Lacan htio oznaiti terminom ekstimno: ujedno intimno i izvanjsko intimnome. No, tu
smo se zatekli u jezgri dijalektike. Kod Hegela je, na primjer, negacija neke stvari imanentna toj istoj stvari, ali je
istovremeno i nadilazi. Jezgra je dijalektike taj status negacije, kao operator koji istovremeno razdvaja i ukljuuje.
107
3/9/16 11:37
U tom smislu, rekao bih da kontinuirano boravim u dijalektici, to se osobito odnosi na Teoriju subjekta, knjigu
koja je i dalje vrsto povezana s klasinim marksizmom
i njegovim maoistikim inaicama. U Teoriji subjekta ne
postoji opa teorija etiriju uvjeta filozofije, kao to ne
postoji ni opa teorija dogaaja. Temeljne kategorije Bitka i dogaaja tu su tek naznaene kao ono to bi moglo
omoguiti ponovno ujedinjenje onoga to je ostalo pomalo fragmentarno. No, moe se rei da od jednog do
drugog kraja mog filozofskog pothvata od Teorije subjekta, prije trideset i dvije godine, do Imanentnosti istina
koja tek treba biti izdana neprestano razmiljam o negaciji. Pokuavam naprosto objasniti mogunost promjene,
mogunost prijelaza iz odreenog reima zakona onog to
jest u neki drugi reim, promiljanjem protokola istine
i njezinog subjekta. Ja se, dakle, uputam u dijalektiko
miljenje i u formuliranje dijalektike teorije sree koja je
parakonzistentna negacija konanosti putem potpune beskonanosti. No, kako moje dijalektiko miljenje ukljuuje figuru sluaja, ono je nedeterministiko. Podsjeam
da je hegelijanska dijalektika neumoljivo deterministika.
Po tome ona predstavlja veliko miljenje tipino za devetnaesto stoljee. Ono je prizor samorazvoja Apsoluta
u imanentnoj nunosti tog razvoja. Meni je, oigledno,
sve to vrlo strano. Zato sam s Hegelom u istovremeno
108
3/9/16 11:37
bliskom i kompliciranom odnosu. Ne smijemo zaboraviti da je u moje tri ve objavljene velike knjige Hegel
autor o kojem se podrobno raspravlja: u Teoriji subjekta
povodom samog dijalektikog procesa, u Bitku i dogaaju
povodom beskonanosti te u Logikama svjetova povodom
tubitka i kategorija tubitka. U sreditu Imanentnosti istina
bit e rasprava o hegelijanskom pojmu Apsoluta jer je,
u konanici, za mene kao i za Hegela ili Platona, svaka
stvarna srea neka vrsta privremenog pristupa Apsolutu.
Ipak, nae ideje o tom pitanju nisu posve iste. S Hegelom,
ali i s velikim revolucionarnim dijalektiarima - Marxom,
Lenjinom i Maoom - uvijek sam prisno raspravljao o
politikom uvjetu. Naprosto, s pojavom aleatornog elementa, uvodim naelo reza koje nije sasvim sukladno klasinim naelima negacije. Zato u konanici koristim tri
razliite i isprepletene logike: klasinu, intuicionistiku
i parakonzistentnu logiku. I u isto vrijeme, do apsoluta podiem ontoloki referentni okvir - miljenje istog
mnotva - posredstvom uistinu senzacionalne teorije vrlo
velikih beskonanosti. Logika trostrukost i beskonano
beskonanost bit e klju za opu teoriju sree koja je cilj
svake filozofije.
Filozofija je za mene disciplina miljenja, jedinstvena disciplina koja polazi od uvjerenja da postoje istine. Otud je
voena prema imperativu, viziji ivota. Kakva je ta vizija?
109
3/9/16 11:37
Ono to je vrijedno za ljudsku jedinku, ono to joj donosi

istinski ivot i usmjerava njezinu egzistenciju, to je udio
u tim istinama. To podrazumijeva vrlo sloenu konstrukciju orua za razabiranje istina, orua koje omoguuje da
se krui meu njima, orua da ih se suomogui. I sve to
na suvremen nain.
Filozofija je taj put. Ona polazi od ivota koji predlae
postojanje istina sve do ivota koji od tog postojanja pravi naelo, normu, iskustvo. to nam nudi epoha u kojoj
ivimo? to je ona? Koje stvari u njoj vrijede? A koje su to
koje ne vrijede? Filozofija predlae razvrstavanje u konfuziji iskustva i odatle izvlai orijentaciju. To uzdizanje od
konfuzije k orijentaciji filozofska je operacija par excellence i njoj svojstvena didaktika.
To podrazumijeva pojam istine. Toj istini bi vrlo dobro
pristajalo i neko drugo ime. Tako se u jednoj fazi Deleuzeova opusa ono to mi ovdje zovemo istinom zove
smisao. U bilo kojoj filozofiji pronalazim ono to ja nazivam istinom. To moe biti Dobro, duh, aktivna
sila, noumenon... ali biram istinu jer sam sklon klasicizmu.
Potrebno je, dakle, razvrstavanje, a za to je potrebna naprava za razvrstavanje, to jest pojam istine. Treba poka-
110
3/9/16 11:37
zati da ta istina zaista postoji, ali da iz toga ne slijedi da

postoji udo i da je nuno posjedovati transcendentne
dispozitive. Neke filozofije dre do tih transcendentnih
dispozitiva. No to nije put koji ja slijedim. Vraamo se
na jednostavno, poetno pitanje: to znai ivjeti? to je
dostojanstven i intenzivan ivot, nesvodiv na prosta ivotinjska mjerila? ivot koji upuuje na afekt o kojem je
ovdje rije, afekt stvarne sree?
Mislim da filozofija u svoju koncepciju i svoju propoziciju mora ukljuiti uvjerenje da se istinski ivot moe
iskusiti u imanentnosti. Neto unutar ivota samog, a ne
tek neki izvanjski imperativ, kantovski imperativ, mora
ukazati na istinski ivot. To spada u afekt koji u imanentnosti ukazuje, signalizira na to da je ivot vrijedan
ivljenja. Kod Aristotela postoji formula koju jako volim
i rado koristim: ivjeti besmrtniki. Postoje i drugi
nazivi za taj afekt: blaenstvo kod Spinoze, radost
kod Pascala, nadovjek kod Nietzschea, svetost kod
Bergsona i potovanje kod Kanta... Vjerujem da postoji
afekt istinskog ivota i ja sam mu dao najjednostavnije
ime srea. Taj afekt nema rtvenu komponentu. Nita se
negativno ne zahtijeva. Ne postoji, kao u religijama, rtva
za koju nagrada dolazi tek naknadno i negdje drugdje. Taj
je afekt afirmativan osjeaj rasta pojedinca, od trenutka
kada su-pripada subjektu neke istine.
111
3/9/16 11:37
Tek nedavno pojmio sam nevjerojatnu Platonovu upornost u dokazivanju da je filozof sretan. Filozof je sretniji
od svih onih za koje se obino vjeruje da su sretniji nego
on od bogatih, hedonista, tirana... Platon se na to neprestano vraa i daje nam bezbrojne primjere: istinski je
sretan onaj tko ivi pod znakom Ideje; on je najsretniji.
Prilino je jasno to to znai: filozof e, iz unutranjosti
svog ivota, iskusiti to je istinski ivot.
Dakle, filozofija je trojaka. Ona je dijagnoza epohe: to
nam epoha predlae? Ona je konstrukcija jednog pojma
istine na temelju prijedloga te epohe. Konano, ona je
egzistencijalno iskustvo koje se odnosi na istinski ivot.
Jedinstvo ovih triju stvari ini filozofiju. Ali u nekom
trenutku filozofija postaje jedna odreena filozofija. Kada
budem dovrio Imanentnost istina, budui da u tada uistinu predloiti jedinstvo triju komponenti svake filozofije, moi u rei: filozofija, to sam ja. A to ste jednako tako
i svi vi koji me itate i koji radei to, mislite sa mnom
ili protiv mene. Ako postoji miljenje, postoji i vjenost
zemaljskog iskustva, iskustvo imanentnosti u istinskom
ivotu. Svi emo mi, prijatelji i neprijatelji, dijeliti sreu
te imanentnosti.
112
3/9/16 11:37
ZAKLJ
113
3/9/16 11:37
ZAKLJUAK
114
3/9/16 11:37
AK
Kroz ovu sam knjigu predlagao, osporavao, ispitivao, odbacivao i prihvaao definicije sree. Kao rekapitulaciju puta koji
sam preao, ovdje navodim dvadeset i jednu od tih definicija,
uz broj stranice na kojoj se pojavljuju.
1. Srea je siguran znak svakog dobrog pristupa
istinama. (str. 11)
2. Srea nije nagrada vrlini, ona je vrlina sama
[Spinoza]. (str. 12)
3. Srea je afirmativno iskustvo prekidanja sa
konanosti. (str. 15)
4. Srea je afekt istinskog ivota. (str. 23)
5. Stvarna srea je subjektivna figura Otvorenog.
(str. 24)
6. Stvarna srea je afekt demokracije. (str. 25)
7. Stvarna srea je naslada u novim formama
ivota. (str. 26)
8. Stvarna srea pretpostavlja osloboenje vremena. (str. 37)
9. Srea postoji samo za pojedinca koji prihvati
postati subjekt. (str. 44)
115
3/9/16 11:37
10. Hodanje pod imperativom istinske Ideje

upravlja nas k srei. (str. 45)
11. Stvarna srea javlja se u kontingentnom susretu; ne postoji nikakva nunost da se bude sretan.
(str. 51)
12. Odreena doza oajanja uvjet je za stvarnu
sreu. (str. 52)
13. Afekt uinka subjekta, bilo da je rije o politikom entuzijazmu, znanstvenom blaenstvu,
estetskom uitku ili ljubavnoj radosti je ono to
zasluuje, s onu stranu zadovoljenja potreba, zvati
se srea. (str. 53)
14. Srea je uvijek naslada u nemoguem. (str. 68)
15. Stvarna srea je vjernost. (str. 69)
16. Srea je nastupanje, u pojedincu, Subjekta
koji otkriva da moe postati. (str. 69)
17. Srea je afekt Subjekta kao imanentne iznimke.
(str. 69)
18. Disciplina je istinska bit slobode i bitni uvjet
stvarne sree. (str. 70)
19. Srea je uvijek pobjeda nad konanou. (str.
72)
116
3/9/16 11:37
20. Srea je uvijek konana naslada beskonanog.

(str. 82)
21. Srea se uvijek, na odreeni nain, stjee
silom htijenja. (str. 83)
117
3/9/16 11:37
AUTOR: Alain Badiou

NASLOV: Metafizika stvarne sree
IZDAVAI:
Kulturtreger
Martieva 14d
HR-10000 Zagreb
TELEFON: +385 [0]1 4616 124
FAX: +385 [0]1 4616 123
E-MAIL: info@booksa.hr
URL: http://www.booksa.hr
Multimedijalni institut
Preradovieva 18
HR-10000 Zagreb
TELEFON: +385 [0]1 48 56 400
FAX: +385 [0]1 48 55 729
E-MAIL: mi2@mi2.hr
URL: http://www.mi2.hr
118
3/9/16 11:37
BIBLIOTEKA: Prijatelji
UREDNICI: Miljenka Buljevi & Petar Milat
PRIJEVOD: Antonia Banovi i Dorotea-Dora Held
REDAKTURA: Ivana Peji, Ante Jeri, Igor Markovi
LEKTURA: Dinko Telean
OBLIKOVANJE: kart
PISMA: Adobe Garamond Pro i Akkurat Pro
PAPIR: Munken Lynx
TISAK: Tiskara Zelina, Kerschoffset
NAKLADA: 500
Zagreb, oujak 2016.
Publikacija je objavljena u okviru projekta Prosireni estetiki odgoj,

suradnickog projekta Berliner Gazette, Kontrapunkta, kuda.org,
Kulturpunkta i Multimedijalnog instituta, a sufinancirana sredstvima
programa Europske Unije Kreativna Europa.
Cjelokupan projekt je financiran podrskom programa Kreativna
Europa Europske Unije, kao i podrkom Ministarstva kulture
Republike Hrvatske, Ureda za udruge Vlade RH i Grada Zagreba.
119
3/9/16 11:37
120
3/9/16 11:37

Badiou Alain Metafizika Stvarne Srece

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Badiou Alain Metafizika Stvarne Srece

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ou.zhole 185U.

prevele Antonia Banovi i Dorotea-Dora Held

Tiskanje ove publikacije omogueno je temeljem

rem na prvo itanje, ne doimaju kao veseljaci. Nije ba

ime se osigurava koherentnost te veze. Ili nadalje: ako

Isprva u se posvetiti opem odreivanju onoga to bi

slovima ili usvajanjem dominantnih ideja, nego uinkom

istine shvaenog u imanentnosti njegovog ina te samim

FILOZOFIJA I UDNJA ZA FILOZOFIJOM

onom kretanju kojim oslobaa stvarnu sreu od njezina

titet; na kraju, aktivnost revolucionara pretpostavlja rizik,

ne), jer tu slobodu na odreeni nain predlae svijet sam,

Ustvrdit emo stoga da je na svijet onaj koji vri jak

Konano, ovaj svijet nije prikladan za oklade, riskantne

Kako filozofija odgovara na ovaj izazov? Moe li na njega

Hermeneutika struja ciljem filozofije smatra deifriranje

logike, ukljuujui i njezin matematiki oblik. Rije je

ke. A taj zavretak takoer je zavretak cijele jedne epohe

igara izriito se suprotstavlja ideji transparentnog okupljanja pod znakom istine.

teristika. Za hermeneutiku struju tumaenje, odnosno

Ova dva aksioma na svoj nain organiziraju suprotnost

pogubnije, ako se filozofija pomiri s tim primatom jezika,

nita a priori ne ukazuje da univerzalnost nuno ide u

njega mogli izvui pouku, osim ako nas neto beskonano

intrinzinu sporost i obnavlja kontinuitet miljenja, to

je, rezultirali su izbijanjem na povrinu neke vrste tamnog

mog sebe i koji se uzda u previe apstraktne zakone a da

fija singularnosti, filozofija istine, racionalna filozofija i

dogaaja. I na kraju, srea postoji samo za subjekt, samo

va, ono to ovaj svijet trai od filozofije nije tim strujama

trai konsenzus, zagovornik neke male sree i sljedbenik

se iskusi Apsolut. Zato je stvarna srea, kada ona pozove

Rije susret je kljuna. Do ljubavi, pobune ili pjesme ne

je povezano postajanje subjektom. Samo tu moemo rei,

se radi o naem vlastitom pristupu onome to moemo

noj radosti ono je to zasluuje, s onu stranu zadovoljenja

izmeu vrline (ija je suprotnost korupcija, nepromjenjiv

Uzmimo jedan suvremen primjer. Rije je o slavnome

e biti, kako je ono to je uslijedilo i pokazalo, da iza tog

univerzum, zvijezde, galaksije, crne rupe Imamo, sve u

pomirenu sa sudbinom, bilo revolucionarnu i militantnu.

U svim se biografskim ili povijesnim okolnostima moe

nastale nakon boljevike revolucije 1917. godine. Tek

meu plaama, cijenama i profitima. Openito govorei,

Dat u dva primjera.

njen od svih sastavnica staroga svijeta, ipak bio mogu. A

ne u svijetu kao zakoni tog svijeta. A ti zakoni, kao i svi

sti onoga to je prije bilo nemogue. To je neto poput

Navedimo tri temeljne karakteristike novog subjekta koji

to dobro svjedoi pjesniki izraz u kojem je jezik puten

Tree, subjektovo bivanje sretnim, kako sam ve rekao,

koje svijet nudi pojedincu, mjesta na kojem se treba zaustaviti.

lizma, razotkrivena revolucionarnim dogaajem, postaje

bor, istinski izbor naih ivota. To je istinski izbor koji se

CILJ I AFEKTI FILOZOFIJE

No, zato je uope potrebna trea knjiga, nakon Bitka i

odvija. Istina je mnotvenost koju ine posljedice nekog

na odnose koji se isprepleu meu svim stvarima koje se

To da je pitanje tijela istina sredinje pitanje oigledno

konanog i beskonanog koja filozofiju mui barem od

ga to postoji, odnosno od drugih pojedinanih tijela, i

meu klasama; otuda, na primjer, dolazi teorija klasnih

beskonanom, doi do neke vrste spekulativne znanosti

jedne do druge procedure istine predlaui sistematsku