Natpisi na stedcima

Natpis na stedku Natpisi na stedcima predstavljaju jedan od najorginalnijih tokova pisane rijei narodnoga jezika na podruju koje pokriva sadanja Bosna i Hercegovina. Lapidarna pismenost se razvija tokom itavog srednjeg vijeka, poevi od kraja 10. ili poetka 11. (Humaka ploa), pa sve do 15. vijeka, a nastavlja se i u doba osmanske vladavine. Sadraj *sakrij+ 1 Stedci sa natpisima 2 Epitafi 3 Jezike osobine i jeziko-stilski tipovi 4 Evidentirani natpisi Stedci sa natpisima *uredi] Po raznim brojanjima, stedaka ima oko 60.000, no onih s natpisima je daleko manji broj. Marko Vego je u svojoj reprezentativnoj zbirci epigrafike naveo oko 400 natpisa. Manji je broj iz 12. i 13., dok je vedina iz 14. i 15. vijeka. Osim najstarijih, najvedi je dio pisan bosanicom, a gnomskim iskazima o ivotu i ljudskoj sudbini neki dosiu i umjetniku vrijednost (koja je inspirirala Maka Dizdara, bosanskohercegovakog pjesnika i sastavljaa antologije starih bosanskih tekstova). Epitafi [uredi] Epitafi su natpisi na stedcima/nadgrobnim spomenicima - predstavljaju jedan vid orginalnog stvaralatva u srednjovjekovnoj bosanskoj pismenosti i idu u sami vrh junoslavenske epigrafike. Pisani su bosanicom, iznimno poluoblom bosanskom glagoljicom. Umjetnost stedaka razvija se unutar najirih granica srednjovjekovne bosanske drave u periodu od 13. pa sve do 16. vijeka, sa kulminacijom u 15. vijeku. Najstarija arita ove pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj (banskoj) Bosni, a kao tredi centar spominje se okolina Vidoke, u kojo je prvi epitaf pronaen tek poetkom 13. vijeka. Najvedi broj natpisa sa ovog podruja nalazi se u Boljunima jugozapadno od Radmilje i Stoca. Znaajni srednjovjekovni tekstovi na kamenu javljaju se i u okolini Blagaja (sredite humske vlastele), u dolini Lave, u Podrinju (jugiistona Bosna) od Foe do Vlasenice i Srebrenice. U najnovije vrijeme vedi broj epitafa naen je na podruju srednjovjekovnih upa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine. Meu nekropolama uzdvajaju se: Radimlja kod Stoca, nekropola u Boljunima kod Stoca, blizu Nevesinja, na Blidinjem jezeru u zapadnoj Hercegovini, te u Bjelosavljevidima kod Sokoca na Glasincu, na Gvoznom polju kod Kalinovika i na Ravanjsim vratima kod Kupresa. Vremenom su mnogi natpisi otedeni ili uniteni, pa ih je stoga vrlo teko ili nemogude rekonstruisati. Jezike osobine i jeziko-stilski tipovi [uredi] Natpisi su pisani strogo utvrenim pravilima i dostojanstvenim stilom. Oni daju nam odgovore na pitanje odnosa izmeu onoga to se smatra klasinom redakcijom staroslavenskog jezika i onog to se smatra jezikom nadgrobnih spomenika. Jezik natpisa je narodni, vedinom tokavsko - ikavski (rjee jekavski), uz dosta akavizama (stoga katkad karakteriziran kao dakavski, ili tokavsko-akavski idiom), te odreeni broj crkvenoslavizama. Jezike osobine:

prodor ive narodne rijei ugraen u pisani jezik tog doba potreba za zbijenodu, jasnodu i jednostavnodu izraza (sa to menje rijei trebalo je vie redi, to je rezultiralo izrazitom poetikom) visok stepen ujednaenosti zapadnotokavskih osobina bosanski pisani manir: ikavizam, neizvreno jotovanje, grupa re umjesto ro, grupa va (<vb) karakteristina leksika (ase, se, jere, hotjeh, tagdi, vele, tko, sije, tudi, sade) Premda stedke kao cjelinu odlikuju zajednike srednjovjekovne jezike osobine, ipak se uoavaju dva osnovna jeziko-stilska tipa: hercegovaki istonotokavske osobine sa lokalnim jezikim crtama srednjobosanski, zapadnobosanski i zapadnohercegovaki tip odlike zapadne tokavtine Dakle, i u jeziku ovih natpisa dolazi do diferenciranja, ali isto tako je oita teritorijalna meudijalekatska ujednaenost u rasponu od nekoliko vjekova na jezikom i palografskom nivou, to svjedoi o pisanom maniru srednjovjekovnog bosanskog knjievnog jezika koji je razvijen zakljuno sa 15. vijekom. Ostavljajudi po strani njihovu estetsku vrijenost, ovi su natpisi nesumnjiv argument da se bosanska pisana rije vezuje za jedan iri kulturni proces pismenost koja je stvarana za potrebe ovoga prostora. Nijedna historija knjievnog jezika ne odbacuje spomenike imali oni knjievne elemente ili ne, ali ipak se vodi rauna o tome da se neki natpisi ne mogu promatrati u istoj ravni sa spomenicima koji samo prenose golu informaciju. Postavljanje stedaka je nastvaljeno i jedno vrijeme u osmanskom dobu (niani kao arhitektonska evolucija stedaka, pokoji nian sadri i natpis ispisan bosanicom), to svjedoi o kontinuitetu razvoja bosanske tradicije i jezika. Epitafi i epigrafi jedan su od naina da se prikae lapidarna pismenost i oblikovanje bosanice. Danas je od 20 do 30 dobro istraenih stedaka. Problem objavljivanja ovih natpisa je u fotografiji tih tekstova, njihovoj transkripciji i transliteraciji, koje su vrlo sloene. Time su se bavili Marko Vego i efik Balagid, a to se tie objavlljivanja ovih spomenika najvedu zaslugu ima Zemaljski muzej. Na kraju treba spomenuti kovae i dijake koji su u jednu ruku i orginalni pisci, odnosno pjesnici bosanskog knjievnog jezika: Prodon i Miogost u srednjoj Bosni, Veseoko Kukulamovid i Vukain u podruju Lave i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Gruba i Krilid u okolini Stoca, Nikola Dragojevid i Dragoje u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni (dananje Sarajevo), kova Gruba i dijak Semorad iz druge polovine 15. vijeka iz okoline Stoca tvorci najautentinijih stedaka i njihovih epitafa u Radimlji. Stedci u sebi sadre ponajvie elemenata knjievnog govorenja vie negoli u administrativnoj pismenosti. Takva tradicija nastavlja se i u osmansko doba kao lapidarna pismenost i pisani jezik upravo ima svoj kontinuitet u lapidarnosti pisanog jezika, jer ona sama po sebi nikad nije mogla spadati u knjievnost, jer klesanje u kamenu se ne poima kao knjievni rad. Dakle, srednjovjekovna lapidarana pismenost nastavlja se kroz itav osmanski period, jednako kao i srednjovjekovna administrativna pismenost koja se nastavlja kroz krajinika pisma. Ipak, za razliku od krajinikih pisama koja se dosljedno piu na svome jeziku i na grafiji tog prostora, osmanska epigrafika ogleda se u pisanju na arapskom i turskom jeziku na izvornom arapskom pismu. Bosanica (3. dio) Napomena: Linkovi na prethodne tekstove vezane za temu nalaze se u lijevom boxu

Pravi poeci bosanskog knjievnog jezika javljaju se u posebnom vidu originalnog stvaralatva u srednjovjekovnoj knjievnosti Bosne i Huma. To je epigrafika, natpisi na kamenu, tj. lapidarna (kamena) pismenost. Bosansko-humska epigrafika po svojoj originalnoj knjievnoj vrijednosti i jezikoj zanimljivosti ide u sami vrh junoslavenske epigrafike.Nema slavenske zemlje niti jezika koji ima toliko natpisa na kamenu kakav je sluaj sa Bosnom i Humom. To su, prije svega, epitafi, natpisi na nadgrobnim spomenicima, uvenim stedcima, uglavnom bogumilskim. Pisani su bosanicom, a samo u rijetkim i izuzetnim sluajevima glagoljicom, odnosno poluoblom bosanskom glagoljicom. Umjetnost stedaka, pa tako i ispisanost na bosanici, razvija se i traje u vremenu od XIII do XVI vijeka i to na precizno omeenom prostoru: unutar najirih granica srednjovjekovne bosanske drave. Najstarija arita stedke pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj Bosni, a tredi centar te pismenosti je okolina Vidoke (dananjeg Stoca). Najvedi broj natpisa sa ovog podruja nalazi se u Boljunima jugozapadno od Radimlje i Stoca. Znaajni srednjovjekovni tekstovi na kamenu javljaju se u okolini Blagaja, kao sjedite humske vlastele, zatim u dolini Lave, te u bosanskom Podrinju (jugoistona Bosna) od Foe do Vlasenice i Srebrenice. Vedi broj epitafa pronaen je u najnovije vrijeme na podruju srednjovjekovnih upa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine. Meu nekropolama stedaka najznaajnija je Radimlja kod Stoca, zatim nekropole u Boljunima kod Stoca, blizu Nevesinja, na Blidnjem jezeru u zapadnoj Hercegovini, u Bjeloslavljevidima kod Sokoca na Glasincu, na Gvoznom polju kod Kalinovika i na Ravanjskim vratima kod Kupresa. Vremenom su mnogi natpisi na stedcima otedeni ili potpuno uniteni, pa ih je teko ili skoro nemogude rekonstruisati. Naroito je upeatljiv primjer zauvijek propalog teksta na kamenu stedka koji je stajao u Donjoj Zgodi kod Kaknja, a danas se nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ti natpisi prilagoeni su ivim oblicima narodnog govora, ali i zahtjevima za konciznodu, za krajnjom jasnodom i jednostavnodu izraza. Na epitafima stedaka uoljiv je visoki stepen ujednaenosti u prisustvu zapadnotokavskih osobina. Tu se njeguje jedan iri bosanski pisani manir, za koji je neroito karakteristian ikavizam, neizvreno jotovanje, grupa re umjesto ro (greblje i sl.) Mada bosansko-humske stedke kao cjelinu odlikuju neke zajednike srednjovjekovne jezike crte, ipak se uoavaju dva najizrazitija jezikostilaska kruga stedaka: hercegovaki i bosanski. To na svoj nain ostavlja odraza i na neke jezike osobine, odnosno razlike u samim natpisima. Na hercegovakim stedcima prisutnije su istonotokavske osobine sa ponekom lokalnom jezikom crtom, dok su oni srednjobosanski i zapadnobosanski, odnosno zapadnohercegovaki sa izrazitijim odlikama zapadne tokavtine. Rije je o jednoj teritorijalnoj meudijalekatskoj ujednaenosti jezika natpisa, a takoer i u ujednaenosti u duem vremenskom rasponu od nekoliko vijekova. Visok stepen jezike i paleografske (slovne, grafijske) ujednaenosti natpisa na stedcima svejdoe o pisanom maniru srednjovjekovnoga bosanskog knjievnog jezika - razvijenom zakljuno sa XV vijekom i zavretkom prve faze formiranja bosanskog pisanog jezika. Najpoznatiji kovai koji su ujedno i prvi originalni pisci odnosno pjesnici bosanskoga jezika (prve njegove faze) jesu: Prodan i Miogost u srednjoj Bosni, Veseoko Kukulamovid i Vukain u podruju Lave i Jajca, Bratjen u Travunioji,

Semorad, Miogost, Gruba i Krilid u okolini Stoca, Nikola Dragoljevid i Dragoje u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni (dananjem sarajevu). Meu njima su naroito glasovita dva mramorna neimara iz druge polovine XV vijeka kada je bosansko-humska umjetnost stedaka i njihovih zapisa dostizala vrhunac. To su kova Gruba i dijak Semorad iz okoline Stoca, tvorci najautentinijih stedaka i njihovih epitafa u Radimlji. JEZIK BOLJUNSKIH NATPISA1 I. Stedci Na podruju Donje Hercegovine (opdina Stolac, apljina, Neum i Ravno) ouvan je velik broj nekropola stedaka, meu kojima su Radimlja i Boljuni najbogatiji i najpoznatiji. Na podruju opdine Stolac nalaze se 52 lokaliteta s 1954 stedka raznih oblika, i to u sljededim mjestima: Rotimlja, Trijebanj, Dabrica, Hodovo, Ljubljenica, Crnidi, Aladinidi, Prenj, Poprati, Gorica, Oanidi, Pjeivac, Stjepan Krst, Masline, Radimlja, Kruevo, Poplat, Bitunja, Udora, Kuinari, Grdijevidi, Gornja Duboka, Barane, Bjelojevidi, Zauje, Boljuni.2 Velik broj nekropola i stedaka potvruje da je ovo podruje u srednjem vijeku bilo gusto naseljeno. Po vanosti lokaliteta na ovom podruju Boljuni se nalaze odmah uz Radimlju, naime, u tom selu od Stoca udaljenom 15 kilometara, ouvano je 269 stedaka. U literaturi o stedcima postoje razliita miljenja o vremenu njihova nastanka, npr. efik Belagid smatra da su nastali u razdoblju od druge polovice 12. pa do 16. st., a Alojz Benac dri da je najvedi broj stedaka nastao istovremeno u Bosni i u Hercegovini u drugoj polovici 14. st., a neke su nekropole moda i iz 13. st.3 Vrijeme nastanka kamenih natpisa takoer nije jednostavno odrediti. Ono se esto utvruje na temelju drugih datiranih dokumenata, odnosno ako se ista osoba spominje na natpisu i u poveljama, tj. povijesnim dokumentima. Da su stedci krdanski grobovi najbolje potvruje injenica da je najedi ukras na svim stedcima kri, a gotovo svi natpisi poinju znakom kria. To vrijedi i za natpise stolakog kraja, gotovo svi imaju na poetku ucrtan kri, velik broj stedaka napravljen je u obliku kria. Sami krievi izraeni na stedcima su razliitih oblika, a ouvan je velik broj motiva na kojima je kri skriven u neku likovnu predstavu. Pokojnici pokopani na Radimlji nesumnjivo su bili krdani, to potvruju ne samo tri kamena kria, dva znaka kria ispred natpisa, nego i 14 predstava kria u reljefnim kompozicijama. Od ostalih simbola na stedcima stolakog kraja najedi su: polumjesec i sunce, tit s maem i ljiljan, a od figuralnih ukrasa karakteristina je ljudska figura s uzdignutom rukom, kao i figuralne kompozicije s pojedinim scenama. Lik s Radimlje s uzdignutom rukom najvjerojatnije se, prema Miroslavu Palameti, moe interpretirati kao lik Svetog Vida.4 II. Stedci u Boljunima Nekropola Boljuni nalazi se u jugozapadnom dijelu opdine Stolac, danas je to dio sela Bjelojevidi. Na nekropoli je ouvano 269 stedaka, i to u dvije skupine. Prema oblicima najvie je sanduka - 176, potom ploa - 76, pa sljemenjaka - 12 i 3 kria. Od tog su broja ukraena 92 stedka (34 %). I dok se nekropola Radimlja istie bogatstvom, raznovrsnodu i visokom kvalitetom izrade reljefnih motiva, nekropola u Boljunima istie se velikim brojem natpisa - 19, to je 7 %, tj. ta je nekropola po broju natpisa u Bosni i Hercegovini na prvom mjestu. Na boljunskim je stedcima najedi ukras kri, a potom povijena lozica s trolistom, (motiv je karakteristian za cijelu Hercegovinu, a ovdje se pojavljuje prilino esto), tit s maem, kao i rozete, potom razne bordure, polumjesec, scene lova, turniri, kola, itd.

efik Belagid koji je sustavno istraio ovu nekropolu 1957.-1958. god., zakljuio je, da najvedi broj stedaka potjee iz doba djelovanja majstora Grubaa (1440.-1460.) i njegovih uenika, odnosno iz druge polovice 15. st., a radi velikog broja stedaka moe se pretpostaviti da se ovdje pokapalo, isto kao i na Radimlji, poetkom 16. st. Stedci u Boljunima imaju dosta slinosti s ostalim stedcima istone Hercegovine, a posebice stolakog kraja: s Radimljom, Opliidima i Nekukom.5 Svi su natpisi s nekropole u Boljunima vrlo kratki, lapidarni, sadre uglavnom samo osnovne biografske podatke: ime i prezime pokojnika, zatim onog tko podie spomenik i na koncu ime onog tko je izradio natpis. Kako spomenik najede podiu najui lanovi obitelji, taj se podatak takoer istie kao dio pokojnikove biografije. Neto vie podataka o pokojniku, osim imena, meu natpisima u Boljunima, nalazimo na tri stedka: a se lei dobri junak i oek vlatko vukovid (77),

a se lei dobra vladikovka erina vukocamid (78), a se lei dobra ena stana urenovica (79). 6 Iako su na nadgrobnim spomenicima ouvana neka autorska imena, koja su suvremenicima bila poznata, ona danas nama ne govore mnogo, osim ako nisu uklesana na vie natpisa na razliitim nekropolama, primjerice Semorad u Boljunima ili Gruba koji je sam radio crtee i natpise na nizu donjohercegovakih nekropola u 15. st. "Kova Gruba je jedan od najpoznatijih majstora koji je svoje radove potpisivao. Djelovao je sredinom XV vijeka, u okolini Vidoke. Radovi njegove kole zapaeni su u Boljunima, Opliidima i drugim nekropolama toga kraja. Pokopan je na Boljunskom grobitu, a njegov epitaf uklesao je Obrad. Nekako u isto vrijeme i u istom kraju djelovao je i Semorad, koji se potpisivao kao dijak a ne kova."7 Gruba se u Boljunima potpisao na etiri stedka a u Opliidima na tri. Kova Gruba je najistaknutije ime meu svim majstorima stolakog kraja, a izrauje velike, impozantne spomenike ukraene sa svih strana. Najedi su mu motivi ivotinjske i ljudske figure. Taj je majstor najintenzivnije radio polovicom 15. st. Semorad je drugo znaajno ime majstora ovih stedaka, a potpisuje se kao dijak i kova, i to na est spomenika u Boljunima. Skoro svi boljunski natpisi pripadaju Semoradu ili njegovim uenicima, a moe se pretpostaviti da je djelovao poslije Grubaa, jer je dio nekoropole s njegovim potpisima noviji.8 III. Jezik i pismo Svi su boljunski nadgrobni natpisi pisani hrvatskim narodnim jezikom s elementima crkvenoslavenskog knjievnog jezika i jednim od triju hrvatskih pisama: hrvatskom dirilicom. Kad je rije o jeziku kamenih spomenika, treba imati u vidu najmanje dvije injenice: u usporedbi sa sadrajnim, jezinim i paleografskim bogatstvom to ga imaju kodeksi i drugi dulji pisani tekstovi, natpisi su opsegom i sadrajem opdenito kratki, lapidarni, esto turi i stereotipni. Stoga oni nisu posve pouzdani u istraivanju pojedinih jezinih i grafijskih oblika, kao dulji tekstovi. S druge strane, natpisi imaju jednu prednost pred duljim kodeksima: dublje su i prisnije od njih uronjeni u ivot: javni drutveni, ambijentalni, ivot pojedinca, mali svakodnevni. Stoga se i oblici ivoga govorenog jezika i dijalekatske osobitosti jednog vremena i kraja slobodnije pojavljuju na natpisima, nego u liturgijskim kodeksima koji su stroe vezani za normu.9 S druge pak strane, treba naglasiti, bududi da su ti tekstovi pisani po odreenim shemama, posebice nadgrobni natpisi, oni ipak dobro uvaju knjievne oblike, odnosno neke elemente crkvenoslavenskog jezika i stila. I dok se ranije smatralo da su epigrafski spomenici pisani narodnim jezikom, a crkvenoslavenske su jezine osobine prisutne samo u

invokacijama i zavrnim klauzulama isprava, novija istraivanja Darije Gabrid - Bagarid pokazuju, da su spomenici nastali na bosanskohercegovakom prostoru u srednjem vijeku, pisani jezinim izrazom u kojem se preplidu narodni elementi s crkvenoslavenskim ovisno o sadrajno-stilskim zahtjevima.10 Natpisi s nekropole Boljuni kod Stoca su prema povijesnim podacima nastali sredinom 15. i poetkom 16. st. Pri jezinoj se ralambi moe pretpostaviti da su svi ti epitafi nastali u jednom istom jezinom razdoblju u razvoju hrvatskog jezika. Grafijski razvoj, kao ni jezini, nije poznavao otre granice, odnosno prijelaz iz jednog stoljeda u drugo, pa se tako za pojedine grafijske i jezine oblike ne moe posve pouzdano odrediti kojem vremenu pripadaju, odnosno odreene se karakteristike proteu kroz 14. i 15. st. Osim toga, treba napomenuti, da je grafija uvijek konzervativnija od jezika, pa su na ovim natpisima ouvane pojedina jezina obiljeja iz starijeg razdoblja. Pismo kojim su pisani svi boljunski natpisi je varijanta dirilice - zapadna ili hrvatska dirilica - koja je bila u uporabi kroz 8 stoljeda, tj. od 11. do 18. st. Najstariji natpisi pisani tim pismom su: Humaka ploa (rano 11. st.), Natpis Povaljskog praga (1184.), Natpis Kulina bana, Natpis omikog kneza Miroslava itd. Toj se epigrafici od kraja 13. pa do 16. st. pridruuju lapidarne poruke natpisa sa stedaka, a do danas se ouvalo vie od 200 takvih natpisa, i to uglavnom u Hercegovini. Najvie je ouvanih natpisa upravo u istonoj Hercegovini, primjerice u opdini Stolac od ukupno 1954 ouvana stedka na 44 su urezani natpisi, to je 2,25 %.11 Hrvatska je dirilica, uz glagoljicu, a kasnije uz latinicu, u Bosni i Hercegovini bila stoljedima najglavnije pismo koje nije ogranieno ni na stalee ni na vjeru: njome su pisani crkveni kodeksi, a od svjetovnih spisa Aleksandrida. Ouvani rukopisi su: trinaest etveroevanelja, etiri apostola i tri zbornika. Tim cjelovitim rukopisima treba dodati i niz fragmenata, od kojih je najstariji: Grigorovi - Giljferdingov fragment evanelja iz 13. st.. Za dva jo starija glagoljska fragmenta apostola (Djela apostolska) s konca 12. st. smatra se da su nastala u Bosni: Grkovidev i Mihanovidev, s Bosnom se povezuje i glagoljski Splitski fragment misala s poetka 13. st.12 Prije pada Bosne pod Turke u kancelarijama bosansko-hercegovakih velikaa napisano je prilino mnogo povelja i pisama, od kojih je 95 ouvano. Od povelja najpoznatija je Povelja Kulina bana iz 1189. god. Nakon dolaska Turaka hrvatska dirilica se rabila u dopisivanju s Dubrovnikom, a kasnije se tim pismom tiskaju franjevaka izdanja u Bosni. Hrvatska se dirilica od 12. st. ustaljuje na srednjodalmatinskom obalnom i otonom podruju. Dirilicu su u privatne i slubene svrhe rabile, uz glagoljicu i latinicu, poznate hrvatske obitelji: Frankapani, Zrinski, Keglevidi i drugi. Iz 15. i 16. st. je ouvan velik broj vanih tekstova: Poljiki statut iz 1440. god. i Libro od mnozijeh razloga. IV. Grafijsko-fonoloka obiljeja Na boljunskim su natpisima potvrena neka grafijsko-fonoloka obiljeja svojstvena i drugim natpisima pisanim hrvatskom dirilicom iz istog vremena: 14.-15. st., npr. Koerinskoj ploi, Drenikom natpisu, natpisima iz Brotnja. Takoer je vano istaknuti da se neke od tih grafijskih osobitosti pojavljuju u hrvatskoglagoljskim rukopisima, kao i bosanskim rukopisima iz istog razdoblja, odnosno 14.-15. st., npr.: 1. Glas j se na natpisima obino biljei znakom i: na Koerinskoj ploi: doide, ne nastupaite, na natpisima iz Brotnja: na svoi plemenitoi, koi, jurai. Primjeri s boljunskih natpisa: na svoi plemenitoi (62), pomilui (63). Ista je pojava potvrena i u glagoljskim spomenicima, odnosno pretpostavlja se da je i preuzeta iz glagoljice: piite, taina - Misal Vatikanski etvrti 74a (poetak 14. st.). 2. Jotacija pred vokalom u inicijalnom i postvokalnom poloaju se ne oznaava. Ta je pojava karakteristina i za najstarije dokumente pisane hrvatskom dirilicom, kao i za lapidarnu dirilicu, npr. natpisi iz Brotnja: voevode, e, na Koerinskoj ploi: poe, este, esam. Natpisi iz Boljuna: e (62), erina

(72, 77), oek (77). Primjeri iz hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga: edin - Brevijar Vida Omiljanina 271a (1396. godine), itd. Radoslav Herakovid (62)

Bogovac i Boljanovid (63)

3. Na boljunskim je natpisima ouvan karakteristian grafem za hrvatsku dirilicu, zajedniki znak za d i (Q), a napravljen je po ugledu na glagoljsko erv (\): herakovid (62), vukid (65), vumid (65), vla (66), vladisalid (66, 75), vuid (71), milid (73), vukid (74), vukovid (77), vukocamid (78), urenovica (79). 4. Znakovi za poluglas. Kako se znakovi za jor i jer na kamenim spomenicima ne pojavljuju redovito, ne moe se posve pouzdano utvrditi pokrivaju li ti znakovi odreenu fonemsku vrijednost ili samo pripadaju tradiciji. esto se piu i onda kad vie ne postoje u fonolokom sustavu, jer je pismo uvijek konzervativnije od govora. Na natpisima iz Boljuna znak za poluglas () ouvan je ne samo na kraju rijei nego i u sredini, i to u primjeru: p(o)povlna (64). Samo se u jednom primjeru nalazi znak za poluglas na mjestu etimolokog a: d umjesto da (62). Sline zamjene nalazimo i na spomenicima iz Brotnja: milnu (umjesto milanu), n (umjesto na), rdii (umjesto radii).13 Znak za poluglas se dobro ouvao na kraju rijei: radosav (62), herakovid (62), legoh (62), bogavac (63), tarah (63), bolunovid (63), gruba (63, 67, 68), obr(a)d (64), syn (64), di()k (70), radi (71), junak (77). Ipak, u nekim se rijeima ne nalazi, npr.: kova (73), semorad (76), oek (77), vukocamid (78), itd. sie Gruba (65)

Vuka (68) 5. Pisanje jata j. Na natpisima bosanskohercegovakog podruja u nekim se uestalijim rijeima pie jat (), npr. lto, vrno (u frazama o vjernoj slubi), kao i u oblicima glagola biti: bh, be, takoer i u osobnim imenima jat dolazi u irokom vremenskom rasponu od imena Grada, Radomr itd.14 U odreenim se leksemima esto pojavljuje ikavska zamjena: lito, bie, vira, bilig, svita, neviste... Takvi su primjeri s boljunskih natpisa: sie (66, 70, 73, 74, 75), usie (70). Navedeni su primjeri potvrda da se ovdje u prolosti govorilo hrvatskim tokavskim ikavskim govorom. To potvruje i pismo upana Juroje, suvremenika vojvode Stipana Miloradovida (s kojim je 1416. god. bio podanik kneza Petra Pavlovida), kojem je osnovica ikavska.15 Da je u vrijeme nastanka boljunskih natpisa bilo ved nekih promjena u fonolokom sustavu s obzirom na izgovor jata, potvruju primjeri: siee (79), se (67, 68), oni ujedno mogu posluiti kao potvrda da autori natpisa vladaju knjievnim jezikom, tj. crkvenoslavenskim. Danas ovo podruje pripada istonohercegovakom (i)jekavskom tokavskom dijalektu, najvedem dijalektu srednjojunoslavenskoga dijasistema.16 Jekavski se refleksi jata pojavljuju i na mlaim natpisima s nekropole Radimlja. Ipak, na natpisima u okolici Stoca (a i opdenito na vedini svih natpisa u Bosni i Hercegovini) najvie je primjera s ikavskim refleksom jata, a to vrijedi i za boljunske natpise: sie (66, 70, 73, 74, 75), usie (70). Takoer i na Natpisu vojvode Radoja iz Radimlje: sie lei dobri radoe sin voevode stipana n(a) svoi batini na batnogah si bilig postavi na me brat moi voevoda petar.17

Radida Abrat (70)

Radi Vuid (71) 6. Zanimljivost na fonetsko-fonoloko razini je da se na ovim natpisima u jednom primjeru ouvao znak za vokal y: syn (64). V. Morfologija Od glagolskih se oblika na natpisima, s obzirom na njihov sadraj, najede pojavljuju oblici aorista i imperfekta. Na natpisima iz Boljuna najedi je aorist: a se lee (63), a se se (63, 67, 68), se pisa (64), usie (70). Od prezentskih je oblika zanimljiv oblik molu: molu se boe pomilui me milosti tvoe (63) koji "...nije distinktivan u naznaeno vrijeme (12.-18. st.) na crti narodni-knjievni jezik. Ipak kako se radi o stalnom mjestu mnogih natpisa, odnosno o uporabi u frazi kojom se moli da spomenik ne bude oskvrnut, doputa se i knjievni (knjiki) status toga oblika."18 Isti je glagolski oblik potvren na Koerinskoj ploi: i molu vas ne nastupaite na me s(a)m bil kako vi este vi dete biti kako esam . Izrazito crkvenoslavensko obiljeje na natpisima je uporaba pokazne zamjenice s, si, se, koja se najede pojavljuje u ustaljenim sintagmama: s/sa/si bilig, si kami, ali i u nevezanoj uporabi: se crki, sei knige, se zida. Zamjenica se na boljunskim natpisima: se pisa (64), a se lei (65, 66, 70, 71, 72, 74, 75, 76, 77, 78, 79), a se se (67, 68), a se pie (70). Opozicija starije/mlae - se/ovo potvrena je na spomeniku br. 62: a se lei radosav herakovid ovo legoh na svoi pleme(ni)toi golubai. Meu arhaizme crkvenoslavenskoga podrijetla ubraja se svakako oblik kami - akuzativ jednine: a se se gruba kami (67), a se se gruba kami na vuku (68). Isti je oblik esto urezan na natpisima, npr. u Brotnju: kami usie radi kova (Slipidi - Arapi), a se pie kami vukovid (Kruevo). VI. Leksik Poseban sadraj natpisa podrazumijeva i odreen, osobit izbor leksikog inventara u kojem preteu narodni izrazi, dok leksikih crkvenoslavizama na natpisima i zapisima nema mnogo.19 Epigrafski su spomenici zanimljivi kao uvari stalekog nazivlja srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Na njima nalazimo neke nazive za crkvena i svjetovna zanimanja i inove. Pojedini su od njih specifini samo za odreeno razdoblje, a drugi se konstantno pojavljuju na kamenim spomenicima. Na boljunskim su natpisima potvreni sljededi nazivi za zanimanja: di()k (70, 78), kova (70, 73). Titula dijak ukazuje na kategoriju obrazovanih ljudi koji su obavljali sve intelektualne djelatnosti od pisanja, do pravnih, savjetnikih i diplomatskih aktivnosti. Najneobiniji termin koji se ne pojavljuje ni na jednom drugom natpisu je vladikovka: a se lei dobra vladikovka erina vukocamid (78). U hrvatskoglagoljskim je rukopisima potvren leksem vladika samo za muki rod - vladika, i to u znaenju: 1. vladar, gospodar, 2. namjesnik, upravitelj, 3. odlinik.20 Prema ARJ vladika moe biti imenica mukog i enskog roda, a imenica vladikovka nije potvrena.21 Za nadgrobne je natpise, s obzirom na njihov sadraj, karakteristino uvanje velikog broja narodnih imena i prezimena i neto manji broj toponima. Zanimljivo je da na boljunskim natpisima od ukupno 178 rijei 49 su osobna imena: od tog su broja dva toponima: Golubaa (62) i Jama (63), 15 prezimena i 32 imena. Prezimena: Herakovid (62), Bolunovi (63), Vukid (65), Vladisalid (66, 75), Milid (70, 73), Vuid (71), Vukid (74), Vukovid (77), Vukocamid (78). Po tvorbi se izdvajaju etiri prezimena: Erina Ivkovica (72) i Lubica Vlatkovica (76), urenovica (79), nastala su sufiksacijom, tj. od

muevljeva prezimena + sufiks -ica, to je potvrda da je takva tvorba prezimena kod nas jako stara, a ouvala se do danas u zapadnotokavskim govorima. Po svojoj se tvorbi meu ostalim prezimenima izdvaja i Popovlna (64), tj. Obr(a)d Popovlna. Prezimena uglavnom nose zaviajni jezini izraz, u njima su ouvane sve dijalekatske pojave, pa su vana u jezinim istraivanjima.22 Na boljunskim natpisima nalazimo pet enskih imena: a se lei radica (70), a se lei erina (72), a se lei lubica (76), a se lei dobra vladikovka erina (78), a se lei dobra ena stana (79). Jerina - Erina je zapravo Irena, od grkog -, to je ime potvreno od 15. st., a poznato je bilo u Dubrovniku.23 Muka imena su skoro sva narodna slavenska: Radosav (62), Bogavac (63), Gruba (63, 64, 67, 68), Obr(a)d (64), Vla (66), Semorad (66, 69, 70, 76, 77, 78), Vuk (66), Vuka (68), Dragia (70), Radi (71, 75), Petar (74), Petko (74), Vlatko (77), Rato (79). S obzirom na razliite teorije o pripadnosti stedaka, vano je istaknuti da su skoro sva imena na stedcima slavenske provenijencije, odnosno krdanska imena koja su bila u uporabi na koncu srednjeg vijeka u Bosni, Humu i Hrvatskoj.24 VII. Zakljuak U radu se iznosi kratak pregled jezinih i grafijskih obiljeja natpisa s nekropole Boljuni kod Stoca. Ta je nekropola od iznimne vanosti zbog impozantnih spomenika, a posebice zbog velikog broja ouvanih natpisa - 19. Boljunski su natpisi pisani hrvatskim narodnim jezikom s elementima crkvenoslavenskog knjievnog jezika i jednim od triju hrvatskih pisama: hrvatskom dirilicom. Svi su natpisi na toj nekropoli iznimno kratki, lapidarni, sadre uglavnom samo osnovne biografske podatke, a kao vedina drugih obino zapoinju znakom kria i formulacijom a se lei. Boljunski natpisi, kao i drugi natpisi iz okolice Stoca po svojim se jezinim i grafijskim obiljejima ne razlikuju od onih istovremenih pisanih na zapadno hercegovakom podruju, odnosno Drenikog natpisa, Natpisa Vignja Miloevida, natpisa iz Brotnja itd. Od jezinih obiljeja posebice je vano istaknuti: pisanje jata - najvie je primjera s ikavskim refleksom: sie (66, 70, 73, 74, 75), usie (70), to potvruje da se u doba nastanka boljunskih epitafa ovdje govorilo hrvatskim tokavskim ikavskim govorom. Da je ved tada dolazilo do promjena u fonolokom sustavu, s obzirom na izgovor jata, da se naslutiti iz primjera: siee (79), dok se primjer se (67, 68) moe protumaiti kao utjecaj crkvenoslavenskog, tj. knjievnog jezika. Na ovim su natpisima potvrene pojedine grafijske osobitosti svojstvene i drugim natpisima pisanim hrvatskom dirilicom iz 14. i 15. st., npr. Koerinskoj ploi, Drenikom natpisu, natpisima iz Brotnja. Takoer je vano napomenuti, da se prema pojedinim grafijskim osobitostima s tih natpisa moe uspostaviti paralela, s hrvatskoglagoljskim i bosanskim rukopisima iz istog razdoblja, npr. glas j se obino biljei znakom i, jotacija pred vokalom u inicijalnom i postvokalnom poloaju se ne oznaava itd. Na morfolokoj je razini karakteristino da je ouvano mnogo oblika aorista. Izrazito crkvenoslavensko obiljeje, odnosno znak starine je i zamjenica s, si, se koja se najede pojavljuje u ustaljenim sintagmama. Na leksikoj je razini vrijedno istaknuti, da su ovi spomenici riznica narodnih imena i prezimena: zapisano je 15 prezimena i 32 imena, od kojih je pet enskih. Skoro sva imena su slavenske provenijencije ili krdanska, to moe posluiti kao jo jedan dokaz o pripadnosti stedaka, uz injenicu da su najedi simboli na tim grobovima krdanski, kao i to da su krievi urezani na poetku natpisa itd. Na temelju jezinih i grafijskih osobitosti boljunskih natpisa i usporedbe s drugim natpisima, u prvom redu zapadnohercegovakog podruja, moe se zakljuiti da su na tim spomenicima ouvana jezina obiljeja koja se proteu kroz 14. i 15. st. Isto tako kao to arhitektonski ukrasi i motivi na stedcima Hercegovine, posebice arkade, neodoljivo podsjedaju na detalje graditeljstva primorskih gradova,

tako su i natpisi sa stedaka, po svojim jezinim obiljejima, dio hrvatske srednjovjekovne kulture, svjedoci pismovnog bogatstva hrvatskog srednjovjekovlja, odnosno tropismene i trojezine knjievnosti. Velik broj ouvanih natpisa na nekropoli Boljuni potvruje da je pismenost, a time i kultura u ovom kraju u srednjem vijeku prije, dolaska Turaka, bila na visokoj razini. To potvruju i ostale nekropole u stolakom kraju, posebice Radmilja. Veliki broj tih monumentalnih spomenika potvruje takoer. da su ovdje postojali vrlo vjeti majstori za izradu stedaka, tj. kovai, kao i da je postojao vedi broj pismenih ljudi - pisara, koji su se zvali dijaci. Iako su stoljedima izloeni vremenskim nepogodama, ispire ih kia i blijede na suncu, iako su izloeni razaranju i unitavanju u povijesnom vrtlogu, iako su pojedini istraivai u svojim radovima nastojali prikrivati injenicu da su to krdanski grobovi, iako, iako, iako.., ipak, do danas ostaje nepobitna injenica da su ti monumentalni, najautentiniji srednjovjekovni spomenici naeg podruja krdanski, hrvatski grobovi. To potvruju oblici stedaka, njihovi ukrasi, jezik i pismo kojim su pisani, imena i prezimena usjeena na njima. VIII. Tekstovi Napomena: svi su tekstovi transliterirani s hrvatske dirilice na latinicu, prema izdanju Marka Vege: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, osim 9. natpisa koji je preuzet prema itanju Vinka Grubiida. U izdanju M. Vege nedostaje jedan kratki natpis koji je izradio Gruba, a objavio ga je efik Belagid (1961., str. 196.), ovdje je naveden pod brojem 19. Kod transliteracije se potuju naela uobiajena u izdanjima Staroslavenskoga instituta, npr. kradene rijei razrijeene su u oblim zagradama, sve se rijei piu malim slovom, kao u originalu, itd. I. a se lei radosav herakovid ovo legoh na svoi pleme(ni)toi golubai i d e laka bl(a)ga (62). II. a se lee bogavac i tarah bolunovi s jame. a se se gruba molu se boe pomilui me milosti tvoe (63). III. se pisa obr(a)d p(o)povlna syn na grubau (64). IV. a se lei vukid vumid (65). V. a se lei vla vladisalid pie semorad sie vuk na oca (66). VI. a se se gruba kami (67). VII. a se se gruba kami na vuku za pet rana (68). VIII. pie semorad (69). IX. a se lei radica a brat sie dragia pa brat a se pie di()k' semorad usie kova milid (70). X. a se lei radi vuid (71). XI. a se lei erina ivkovica (72). XII. milid kov(a) sie (73). XIII. a se lei petar vukid a sie petko na brata (74). XIV. a se lei radi vladisalid a sie na me otac

boe ti ga pomozi (75). XV. a se lei lubica vlatkovica pie semorad (76). XVI. a se lei dobri junak i oek vlatko vukovid pie semorad (77). XVII. a se lei dobra vladikovka erina vukocamid pie di()k semorad (78). XVIII. a se lei dobra ena stana urenovica siee zeli a (p)ie rato (79). XIX. a se se gruba. 1 Ovo je znatno skraden i popularan oblik lanka Natpisi na stedcima u Boljunima kod Stoca koji je u tisku u asopisu Hrvatska misao, Matica hrvatska Sarajevo. 2 M. utalo, Nekropole stedaka u stolakom kraju, Humski zbornik IV., Opdina Stolac, Grafocolor, Zagreb, Moderna vremena, Zagreb, 1999., 421-424. 3 A. Benac, iroki Brijeg, Srednjevjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, svz. III., Zemaljski muzej, Sarajevo, 1952., 53. 4 M. Palmeta, Sveti Vid na stedcima s Radimlje, Stolako kulturno proljede, godite III., Matica hrvatska, Stolac, 2005., 168. 5 . Belagid, Boljuni srednjovjekovni nadgrobni spomenici, Starinar XII., Institut za Arheologiju, Beograd 1961., 175-206. 6 Napomena: brojevi u zagradi oznaavaju broj natpisa u izdanju M. Vege Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, odakle su preuzeti tekstovi, osim 2 natpisa, i to br. 70., koji je preuzet iz knjige Vinka Grubiida Grafija hrvatske lapidarne dirilice i 1 koji nije objavio M. Vego, nego . Belagid. (1961., 196): a se se gruba. 7 M. Dizdar, Kameni spava, Mladi dani, lektira, Sarajevo 1985., 135. 8 . Belagid, op. cit., 203. 9 B. Fuid, Glagoljski natpisi, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1982., 1-2. 10 D. Gabrid - Bagarid, Crkvenoslavensko i narodno u bosanskohercegovakim epigrafskim spomenicima od 12. do 18. stoljeda, Drugi Hercigonjin zbornik, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2005., 125. 11 S. Galid, op. cit., 436. 12 A. Nazor, Rukopisi Crkve bosanske, Zbornik Fenomen "krstjani" u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Institut za istoriju, Sarajevo, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2005., 539. 13 M. imid, Jezik natpisa na stedcima u Brotnju, Brotnjo Zbornik IV., Matica hrvatska, itluk, 2006., 67. 14 D. Gabrid - Bagarid, op. cit., 117.

15 M. Palameta, op. cit., 169. 16 J. Lisac, Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori tokavskog narjeja i hrvatski govori torlakog narjeja, Golden marketing - Tehnika knjiga, Zagreb, 2003., 98. 17 M. Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1962., knjiga I., 69. 18 D. Gabrid - Bagarid, op. cit., 121. 19 D. Gabrid - Bagarid, op. cit., 122. 20 Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, I. svz., gl. urednici B. Grabar, Z. Hauptova, F. V. Mare, Staroslavenski institut, Zagreb, 2000., 475. 21 Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1880.-1976., svz. XXI., 158-160. 22 P. imunovid, Hrvatska prezimena: podrijetlo, znaenje, rasprostranjenost, Golden marketing, Zagreb, 1995., 318-323. 23 ARJ, IV., 600. 24 M. Palameta, Strukturalni elementi u epigrafici stedaka, Motrita 23., Matica hrvatska, Mostar, 2003., 107.