DIZJA I GLAVARINA (Hamid Hadibegi Glavarina u osmanskoj dravi) Porezi i nameti u osmanskoj dravi predstavljaju dosta sloeno pitanje.

. U prvim stoljeima broj poreza je bi srazmjerno malen, dok se u doba razvoja i opadanja carstva sve vie poveavao. Pored redovnih uvoeni su i vanredni nameti, to je bio rezultat unutranjih promjena i vanjskih uticaja, koji su se negativno odrazili na finansijskom planu. S obzirom na pravnu narav, porezi se dijele uglavnom na dvije vrste: prvo, porezi koji se baziraju na principima erijatskog prava erijatske dae (hukuk-u eriye), i drugo, porezi koji su propisivani naroitim zakonskim odredbama zakonski porezi (rsm-u orfiye). Glavarina spada u erijatske dae. To je porez kojeg plaaju punoljetni mukarci nemuslimani. Oni time stiu slobodu vjeroispovijesti i zatitu ivota i imetka, kako za sebe tako i za svoju porodicu. Zbog toga se i nazivaju tienicima (zimmi). UPOTREBA RIJEI DIZJA I HARA KAO PRAVNIH TERMINA Pod dizjom se redovno misli na glavarinu (ba vergisi), hara moe da znai i porez na zemlju (arazi vergisi). Ovo su sasvim dva razliita poreza, i po sadrini i po primjeni. Dizja je iskljuivo porez za nemuslimane, nju ne daju muslimani. Kada se, s druge strane, na zemlju uspostavi hara, njega mora davati svako, bio njen posjednik nemusliman ili musliman. Ova razlika u znaenju dizje i haraa kao pravnih termina istie se u erijatsko-pravnim djelima. Ali u djelima nije uvijek jasno pravljena razlika izmeu ova dva termina. Tako je izraz hara esto upotrebljavan u znaenju dizje, i do ovih pogreaka je uglavnom dolazilo u arapskom jeziku, jer na tom jeziku dizja moe da znai i porez na haraku zemlju. U osmanskim dokumentima pored izraza dizja i dizjadar dolaze izrazi hara i haralija. U dokumentima na turskom jeziku uglavnom nije dolazilo do pogreaka, moe se rei da je izraz dizja redovno upotrebljavan u znaenju poreza glavarine. Dok na arapskom jeziku rije hara istovremeno znai i porez na zemlju i porez glavarinu. Ako bi se radilo o kranskoj batini, koja je optereena ovim porezom, onda se skoro po pravilu upotrebljava izraz hara. Meutim ako bi i dolo do promjene vlasnika, npr. ako bi novi vlasnik bio musliman, status te batine ne bi bio izmijenjen, jer se prihodi predvieni u defteru ne mogu mijenjati sve dotle dok se ne izvri novi popis i dok se status te batine ne izmijeni. Ako je, s druge strane, batina od poetka u defteru upisana kao muslimanska, na nju se ne daje hara. U Zvornikoj kanun-nami iz 1548. navodi se da se od svake muslimanske batine , a na koju nije stavljen hara, dadne po 22 ake kao resm-i cift (pristojba na ift). Kod povlateniih grupa obino stoji da su osloboene haraa, ispende i desetine. U ovu grupu spadaju i vojnuci. U njihove vojnuke batine nije se mogao niko mijeati. Ali, ako su posjedovali i obraivali rajinsku zemlju koja je bila optereena haraem, onda su bili duni da daju za tu zemlju i hara i ispendu i desetinu. Ova dva izraza, dizja i hara, upotrebljavana s u u osmanskim izvorima i kao termini u znaenju danka to su ga davale pojedine zemlje ili oblasti koje su priznavale vrhovnu vlast Osmanske drave i bile u vazalnom odnosu prema njoj. Tu se moe, kao najbolji, navesti primjer Dubrovake republike, koja je na ime haraa godinje isplaivala Osmanskom carstvu 500 dukata. Taj je iznos povean 1444. na 1000 dukata, jer je Dubrovnik pod pritiskom krstaa pruio ovima pomo prilikom bitke kod Varne. Taj se tribut tokom vremena stalno poveavao: 1458. 1500 dukata, 1468. 5000 dukata,
1

1471. 9000, 1472. 10000 a 1478. na 12500 dukata. Ovaj se posljedni iznos nije vie mijenjao sve do propasti Dubrovake republike. to se konkretno tie Bosne, smatra se da je paanje danka zavedeno 1415., kada je ugarska vojska bila preduzela vojnu akciju s ciljem da potisne Osmanlije iz Bosne i sa sjevera ula s vojskom u Usoru i preko Doboja dola u sredite bosanske drave, gdje se sukobila s osmanskom vojskom, pod zapovjednitvom Ishak-bega, i gdje je Ugarska vojska doivjela potpuni poraz. Prema Jireeku, u vrijeke Tvrtka II. danak je 1435. iznosio 25000 dukata godinje. Oko sredine 15. st. svi bosanski gradovi plaali su Osmanlijama godinji hara. OBAVEZA DAVANJA DIZJE Ovaj je porez bio obavezan za tjelesno i duevno zdrave punoljetne mukarce, koji su bili u mogunosti da ga plaaju. Ali s obzirom na to, kao i na druge okolnosti, bilo je i oslobaanja od ovog poreza. Osloboenje od dizje po erijatskom pravu 1) ene i djeca Od ena i maloljetne djece ne uzima se glavarina. Kao obrazloenje za ovo, u erijatskopravnim djelima obino se navodi da oni ne spadaju u borce i da se u ratu ne smiju ubijati. Izuzimanje ena i djece je apsolutno i kategorino. Tu nema nikakvih razmimoilaenja meu muslimanskom pravnicima. 2) Slijep ovjek , bolestan i starac Pravnici hanefijske pravne kole zastupaju stanovite da obaveza davanja ovog poreza pada samo na mukarce koji su sposobni za rat u ma kojem vidu. Zbog toga oni smatraju da slijep ovjek, hronini bolesnik i iznemogli starac nisu duni davati dizju. U sluaju da su navedeni bili bogati, dizja se uzimala. 3) Siromah Pravnici hanefijske kole su miljenja da ne treba traiti dizju od siromana ovjeka koji ne radi i ne zarauje. 4) Lud i slabouman ovjek Ovdje su kategorini svi pravnici, da od ovakve vrste ljudi ne treba traiti dizju. 5) Svetena lica Neki pravnici, kao to je Ebu Jusuf, smatraju da se od njih ne uzima dizja, ako su siromani, a ako su bogati onda treba uzeti. Drugi istiu da dizju ne traba da daju svetena lica koja se ne mijeaju sa svijetom, a oni koji se mijeaju sa svijetom treba da daju. Prema defteru za smederevski sandak od 1476., kalueri koji stanuju u manastiru Ravanica posjeduju carsku zapovijest od umrlog sultana Murata II., kao i od Mehmeda II., o osloboenju od haraa i ispende. Ovo je potvreno i kasnijim defterom od 1516. Tu je naglaeno da kalueri ovog manastira imaju od bivih sultana i od vladajueg sultana Selima zapovijesti da oni ne treba
2

da daju hara, ispendu, erijatske dae (hukk-u eriye) i da su osloboeni i od divanskih nameta (avariz-i divaniye). U Hercegovakom defteru od 1477. data je isto tako biljeka kod manastira Mileeva da kalueri koji stanuju u njemu posjeduju zapovijest da su po obiaju, koji je za njih vaio i prije, osloboeni haraa i ispende, te da se niko ne smije mijeati u njihovu imovinu. Za fratre i redovnike, specijalno koji stanuju u manastirima Kreevu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, imamo vie dokumenata koji se odnose pored ostalog i na glavarinu. Jedan od najstarijih je zvanina isprava iz 1515., izdana fratrima koji stanuju u manastirima u nahijama bosanskog vilajeta, gdje se doslovno govori kako su oni od starina oslobeni haraa, ispende i ostalih erijatskih daa i zakonskih poreza. Ako se sumiraju navedeni sluajevi osloboena od glavarine, vidjet e se da je jedan od glavnih razloga taj to se tu radi o pojedincima koji nisu bili produktivni u postojeem drutvu. Drava je uzimala glavarinu i od iznemoglog starca, ako je on bio bogat, dakle, ako je postojala materijalna baza za njegovo oporezivanje. Isto tako, svetenik koji je privreivao morao je plaati glavarinu. Ali onaj koji je ivio u manastiru i nije se mijeao sa svijetom, nije davao dizju. Osloboenje od dizje pripadnika vojnih i poluvojnih redova O osmanskoj dravi bili su osloboeni od plaanja glavarine svi oni nemuslimani koji su po svojoj slubi ubrajani u vojniki red i koji su uestvovali u vojnim pohodima. Tu spadaju akindije, vojnuci, martolosi i dr. 1) Akindije Akindije su laka konjica koja upadala u neprijateljsku zemlju da bi glavnoj vojski olakala prodiranje. Njih je najvie bilo u perifernim oblastima. U njihovim odredima bilo je dosta krana. U bosanskoj kanun-nami od 1516. navodi se da je za uvanje granice u Bosni upisano hiljadu akindija. Kao nagrada za njihovu slubu ukinuta je desetina od njihovih batina i sve novane pristojbe, zatim nameti i tereti. Umjesto toga oni su za dravnu kasu davali godinje 100.000 aki 2) Vojnuci O osloboenju vojnuka od haraa imamo potvrda kako u osmansim historijskim izvora, tako i u najstarijim putopisima. O ovom osloboenju govorio je i Konstantin Mihailovi iz Ostrovice. U kanun-nami o vojnucima iz doba sultana Sulejmana stoji: Vojnuci su osloboeni haraa i ispende i od desetine na ono to posiju i ponju na sovjoj batini, od desetine na konice, od pristojbe na svinje i od pristojbe na ovce do stotinu ovaca, a od vika neka im se na dvije ovce uzme jedna aka. Osmanski historiar Ahmed Refik i Ali au u svojoj raspravi takoer govore o osloboenju vojnuka, kao vojnog rada, od plaanja haraa. Sinovi, braa i roaci vojnuka daju hara, ali se ne smatraju rajom i ne daju rajinske dae. Ovo se potvruje i u bosanskoj kanun-nami od 1516., gdje se govori da oni daju po osobi 30 aki kao ekvivalent za dizju. Na ime toga su osloboeni ispende ili neega drugog. U kanun-nami sultana Sulejmana Zakonodavca se naglaava da oni ne spadaju u raju, iako daju
3

hara, jer se iz njihovih redova popunjavaju upranjena mjesta vojnuka. Uopteno, treba imatu u vidu jednu stvar. Imamo podatke iz prve polovine 16. st. o prelaenju izvjesnog broja vojnuka u obinu raju, ime su gubili dotadanje povlstice. Slabljenjem Osmanske imperije taj se proces sve vie pojaavao. Poslije uvoenja jedinstvenog sistema u pogledu visine i naina ubiranja glavarine 1690/91., nareeno je da se ovaj porez ubire i od vojnuka u Rumeliji. 3) Vlasi Meu one koji su bili osloboeni haraa spadali su i branievski, vidinski i smederevski vlasi. O tome se govori u kanun-nami sultana Sulejmana iz 16. st., kada su ti krajevi bili na granici Osmanske drave. Ova im je povlastica data stoga to su oni uvali strau na izloenim mjestima, a kada bi se pojavio neprijatelj, svi su uestvovali u pohodu kao konjanici. U kanun-nami se kae da je u sluaju upada u neprijateljsku zemlju svaka vlaka kua davala po jednog vojnika radi uestvovanja u njemu. 4) Knezovi i primiuri Knezovi kao nahijske a primiuri kao seoske starjeine vrili su posredniku slubu izmeu naroda i osmanskih vlasti i pomagali pri kupljenju raznih poreza. Zato su bili osloboeni haraa, ispende, desetine od ita, ovarine i ostalih novanih pristojbi i vanrednih nameta. Osloboenje od navedenih daa vailo je i za njihove sinove. Prema kanun-nami od 1536., oni su pored spomenutih dunosti i preuzeli obavezu da vraaju odbjeglu raju na njihova mjesta. Pored toga, obavezali su se da e u sluaju carskog vojnog pohoda uestvovati od njih hiljadu i da e pomagati pri popravljanju mostova i laa, a dok se oni budu nalazili na vojni, da e unutranji poredak odravati hiljadu njihovih sinova i brae. 5) Martolosi Martolosi su bili zasebna organizacija sa statusom isto vojnikog karaktera. Meutim, sama organizacija je vremenom proirena, te je u nju uvrtena raja koja je vrila neku slubu vojnog karaktera, i zbog toga osloboena odreenih poreza. Zbog toga imamo kara-martolose (kara martoloslar) i martolose s platom (ulfelu martoloslar) s jedne strane i druge koji su bili osloboeni izvjesnih poreza (msellem martoloslar). 6) Muselemi Bilo je krana koji su za svoju slubu u tvravama bili osloboeni odreenih poreza, te su zbog toga nazivani muselemima. Prema vanosti i prirodi posla neki su od njih bili osloboeni i od glavarine, koja se u veini sluajeva izraava terminom hara. Jedan od najstarijih podataka o ovim muselemima imamo u Bosanskom defteru, pisanom u 1468/69. Tu je dat popis muselema koji su vrili slubu u bosanskim tvravama na podruju Kraljeve oblasti, Sarajeva, Jelea, Hercegove oblsti, Pavlovia oblasti i Kovaeve oblasti. Oni su davali desetinu od usjeva sa zemlje na kojoj su stanovali, a bili su osloboeni od svih vanrednih nameta i od ispende i haraa. Na osnovu carskog berata skree se panja da se niko ne mijea u njihove sinove i keri i njihovu stoku i da se od njih ne uzima nita.

Druga osloboenja 1) Rudari Kod pojedinih rudarskih podruja nailazimo na zvanine podatke iz kojih saznajemo da su i rudari, dok su bili na dunosti, bili osloboen haraa. U obraunskom defteru i prikupljenoj dizji za 1488/89. dati su o tome podaci za oblast Janjevo, koja je pripadala Novom Brdu. Tu se u napomeni za jedno rudara napominje da je ove godine osloboen haraa, poto je doao na dunost. Slinih primjera se moe nai i kod stolara 2) Derbendije Derbendije su plaali glavarinu, ukoliko nisu bili osloboeni posebnom zapovijesti, a takvih primjera, barem zasad, ima u manjoj mjeri. Prilikom popisa pojedinih podruja takvi se sluajevi moraju registrovati kod svakog sela koje je osloboeno glavarine. Derbendijsko selo Lukavica, koje pripada Smederevu posjedovalo je 1476. carsku zapovijest, prema kojoj stanovnici sela nisu bili duni davati hara, i punu desetinu i ispendu. Oni su po derbendijskom obiaju davali timarnicima s kue na kuu po 10 aki na ime ispende, zatim 2 kg penice i 2 kg jema, to ini jedno lukno u Smederevu. Osim grupnih osloboena od plaanja glavarine bilo je i pojedinanih. U svakom takvom sluaju zvanino je obavjetavan kadija i onaj koji ja na tom sektoru ubirao glavarinu. 3) Stranci Pitanje obaveze stranaca u pogledu plaanja dzije rijeeno je ovako: Prema erijatskopravnim djelima, ako u islamsku zemlju doputuje jedan nemusliman iz drave s kojom postoje normalni odnosi, on uiva zatitu svoje linosti i imovine. U sluaju da se zadri u toj zemlji godinu dana, duan je da plati propisanu dizju. Ako ostane samo 4 mjeseca, svi se islamski pravnici slau u tome da ne treba da plati glavarinu. U naim dokumentima nema nita odreeno. Samo se u beratu iz 1732. istie da dizju u Bosni treba uzeti od nemuslimana, bili oni mjetani (yerli) ili stranci (yabanci). Ali pod ovo rijeju moe da se misli i na nemuslimane iz drugih vilajeta, koji se momentalno nalaze u Bosni. Realno bi miljenje bilo da je bilo stranaca koji nisu plaali glavarinu. ak ni ostale poreze, ali to je bio rezultat kapitulacija koje su nastale u posljednim stoljeima Osmanske drave, u vrijeme njenog opadanja i slabljenja. U periodu razvoja tih vrsta kapitulacija nije bilo. One su nastale iz povlastica koje su pruane podanicima onih drava s kojima je Osmanska drava odravala prijateljske veze. Te su povlastice bile prvenstveno na sektoru trgovine i carine. Ali, kada je drava poela da nazaduje i da gubi osvojene teritorije, onda su te povlastice ulazile u ugovore kao obaveze i prema drugim dravama. U ovom periodu te su obaveze uzimale sve ire razmjere i na drugim sektorima, ne samo na meunarodnom planu, nego su zadirale i u najosnovnije principe suvereniteta same drave. Podanici drava koje su polagale pravo na kapitulacije bili su skoro potpuno izuzeti iz jurisdikcije osmanskih vlasti, a o davanju glavarine da se i ne govori.

VISINA DIZJE U pogledu visine dizje postoje meu islamskim pravnicima razliita miljenja. Navest emo miljenje samo Hanefijske pravne kole, budui da je ona bila najvie zastupljena u Osmanskoj dravi. Njeno stanovite je da dizju traba odrediti prama imovnom stanju obveznika ovog poreza. Bogatiji ljudi treba da daju godinje 48 srebrnih dirhema, srednji stale po 24. dirhema, a ostali po 12 dirhema. Oni to temelja na principu koji je halifa Omer zaveo u Iraku odmah poslije osvojenja ovih krajeva. Prema istaknutom predstavniku ove pravne kole Ebu Jusufu, u prvu kategoriju spadaju: mjenjai, manufakturisti, veleposjednici, veliki trgovici, lijenici i njima slini bogatai, iji godinji prihod iznosi 10.000 dirhema. Drugu kategoriju sainjavaju: trgovci, zanatlije i drugi, koji po svom imovnom stanju ine srednji stale, iji je godinji prihod izmeu 200 i 10.000 srebrnih dirhema. U treu kategoriju spadaju oni koji svojim linim radom stiu i zarauju a iji je godinji prihod ispod 200 dirhema srebra, kao to su: krojai, cipelari, bojadije i njima slini. U Osmanskoj imperiji pri utvrivanju pravnih normi uzimalo se preteno u obzir miljenje hanefijske pravne kole. Meutim, u pitanju dizje jedinstven sistem prema ovoj pravnoj koli proveden je u cijeloj dravi istom 1690/91. Prije toga postupalo se dosta razliito. Na nekim mjestima dizja je uzimana od osobe i pravila se razlika prema imovnom stanju ibveznika, dok je na drugim odreivana podjednako za sve. U privm stoljeima se nije vrsto dralo do erijatsko-pravnih normi, nego se dizja odreivala prema postojeim prilikama i ekonomskim uslovima pojedinih oblasti. tavie, moe se rei da je iznos do polovine 16. st. bio ispod erijatskog minimuma, jer je finansijsko stanje drave bilo vrlo dobro. Kada je Osmanska drava krajem 17. st. izgubila velika podruja u srednjoj Evropi i jednom dijelu Balkana i time dola u veliku finansijsku krizu, onda su provedene izvjesne reforme i zaveden jedan sistem u pogledu ubiranja i visine dizje. Visina Dizje od 1577. do 1690. god. Ve u prvim godinama vlade Murata III (1594 1603) pala je vrijednost ake. Godine 1577. zlatnik se od 63 ake penje na 70 aki. To je prouzrokovalo povienje dizje na 40 aki, tmao gdje se kupilo od osobe, a na 80 aki u sandacima u kojima se uzimalo po domainstvu. Za vrijeme rata s Perzijom pristupil ose kovanju aki. Tako je 1584. od 3 dirhema srebra kovano 24 ake, te je zlatnik izaao na 120 aki. Zbog teke finansijske krize u kojoj se drava nalazila, dizja je od 40 aki poveana na 70 aki. Dakle izvreno je poveane dizje za 30 aki i to podjednako za svakoga. Ovim fermanom je nareeno i jo da se zajedno sa dizjom kupi i po 15 aki kao ekvivalent za pristojbu na vino (bedel-i hamr). Sve to ukupno iznosi 85 aki. Kad se na to dodaju jo neki porezi, doe se na sumu od 100 aki koja se kupila od naroda na ime dizje. Taj je iznos za vrijeme Mehmeda III. (1594 1603) povioen na 140 aki, jer je prilikom njegovog stupanja na prijesto, kovano od jednog dirhema srebra 12 aki. Za vrijeme Ahmeda I (1603 1617), vrijednost zlatnika od 120 aki je ostala nepromijenjena. Kada je on stupio na prijesto pristupilo se vanim reformama u pogledu poreza, pa i dizje. Koliko je ovo bio teak problem vidi se iz fermana od 1. aprila 1604. Tu su iznesene mnoge nepravilnosti i protuzakonitosti onih koji su kupili razne poreze. Mjesto 140 aki, dizjedari su traili po 400 ili 500 aki. Da bi se ovo stanje popravilo, potpuno je
6

ukinuta pristojba na ovce za nemuslimansku raju. Mjesto toga na dizju je dodato 30 aki. Ovome je dodato jo 5 aki zbog promjene na prijestolju, zatim 10 aki na ime gulamiye (nagrada povjereniku i pisaru) i 15 aki na ime ekvivalenta za vino. Tako je dizja s ovim dodacima porasla na 200 aki. Ukidanje ovarine kao posebnog poreza bilo je vrlo povoljno za nemuslimansku raju, jer je sada mogla da gaji stinu stoku u neogranienom broju. Osim toga, bili su na taj nain rijeeni i posebnih pobiraa poreza na vino i mogli su da se vie posvete vinogradarstvu. U doba Osmana II (1618 1622) zlatnik je iznosio 150 aki. Iz jednog berata od 5. Dec. 1621., vidi se da je tada bilo odreeno da svaka kua daje po 222 ake, a od onih koji su bili osloboeni izvjesnih poreza (muaf olanlar), uzimano je jo 30 aki kao ekivivalent za osloboenje od tih daa. Za vrijeme Murata IV (1623 1640) zlatnik je izaao na 250 aki. Dizja je meutim poveana samo za 10 aki. Dakle svaka kua je morala plaati 232 ake dizje. Prema Koi-beju, u ovom periodu dizja se u evropskom dijelu Imperiju kupila po domainstvu i iznosila 240 aki. U prvim godinama Ibrahima (1640 1648), zahvaljujui poduzetim mjerama velikog vezira Kemanke Kara Mustafa-pae, poboljana je vrijednost novca. On je pristupio kovanju novog srebrenog novca s boljom sadrinom. Tada je zlatniku odreena vrijednost na 160 aki. Pri kraju vladavine sultana Ibrahima i prvih 8 godina vladavine Mehmeda IV., drava je bila u dosta tekom finansijskom stanju. Energinim mjerama velikog vezira Kprl Mehmed-pae (1656 1661) i njegovog sina Fazil Ahmed-pae (1661 1676) unutranje stanje u dravi je popravljeno. Dizja se u periodu od 1577. 1690. naglo poveavala. Pored toga, od poetka 17 st. uz dizju je istodobno kupljena i ovarina, a ukupna suma ovog poreza sa trokovima prelazila je 400 aki. Meutim, drava je usljed finansijske krize, koja je nastala poslije poraza pod Beom, morala iznalaziti nove izvore prihoda. Jedna od mjera bila je i uvoenje dvostrukog kursa u pogledu novca pod vidom pomoi za ratne izdatke. A nestaica novca ublaena je na taj nain to je nepotrebno zlatno i srebreno posue iz dvora uzeto i od njega kovan novac. Osim toga, moralo se pristupiti reformi poreskog sistema. U nizu tih reformi, potpuno su od dizje odvojeni porezi na sitnu stoku i na vino. Odreeno je da se ovarina od nemuslimanske raje prikuplja zasebno i na isti nain kao od muslimana. A za dizju je uspostavljen jedan novi sistem, koje je ostao u vanosti sve do njenog ukidanja. Visina Dizje od 1690. do 1804. god. 1690. god. je usvojen princip da je dizja lini porez i da se ima ubirati po glavi, uzimajui u obzir samo imovno stanje poreskih obveznika. Kao podloga za to prihvaeno je stanovite hanefijske kole, koja pretpostavlja 3 klase: la, evsat i edn, gdje su prvi trebali davati po 48 dirhema srebra godinje, drugi tj. srednji stale 24 dirhema, a trei po 12 dirhema. Bilo je ukinuto takoer i kupljenje dizje pod domainstvima, to je bilo uobiajeno u veini zemalja evropskog dijela Carstva. Osim toga, propisano je da se dizja kupi preko jednog organa (yed-i vahid uslu), bilo da se radi o dizji koja pripada fiskusu, bilo da je to dizja koja je upisana kao prihod vakufa ili prihod hasova. A kada dravni organi prikupe dizju, onda e dravna blagajna predati mutevelijama onaj iznos koji je u glavnom defteru svakog vakufa unesen kao prihod. Ovo je bilo veoma potrebno i korisno, jer su se na taj nain otklanjale one zloupotrebe, koje su nastajale zbog toga to su ti vii funkcioneri ubiranje svojih preputali drugima, koja su nastojali da se i samo na neki nain time okoriste.
7

Pored ovih principijelnih reformi, data su i uputstva da se u gradovima, gdje su poreski obveznici bogatiji, dizja moe ubirati po najvioj i srednjoj skali, a u selima treba svakako vriiti klasifikaciju na sve 3 kategorije. Neto kasnije, 1692/93. uinjen je u tom pogledu i korak dalje. Odlueno je, naime, da se u periferijskim oblastima kao to su Bosna, Srbija i Crna Gora, dizja kupi po najnioj skali. to se tie procentualne zastupljenosti klasa, konkretno u bosanskom ejaletu je to izgledalo ovako: la = 4,65%,evsat = 19,80% i edn = 75,55%. U oblastima koje su bile poprite rata, kao to su sandaci Smederevo, Kruevac i Zvornik, kupljena je dizja sam po najnioj skali, a na nekim mjestima nije uopte nita kupljeno ili je to uinjeno samo djelomino. Treba napomenuti da je navedena poreska reforma provedena u toku dugotrajnog rata, koji je voen na vie frontova izmeu Osmanske drave i saveznikih sila (Austrije, Mletake Republike, Poljske i Rusije). Po dolasku Kprl Fazil Mustafa-pae na poloaj velikog vezira, u Okt. 1689. stanje se donekle popravilo. On je sproveo reformu, zaveo red u zemlji itd. U tom periodu, bosanska vojska, pod zapovjednitvom valije Husein-pae, povratile je zauzete krajeve Bosne. Prema beratu za godinu 1692. odreeno je da se dizja od svakog kupi po srednjoj stopi. Meutim, centralna vlast je izvijetena da na obalama Dunava ima krajeva koji su stradali od neprijateljske invazije i da ima sirotinje koja nije u mogunosti plaati dizju po srednjoj skali. S obzirom na to, zakljueno je: a) da se u kadilucima koji su na granici i koji su ugroeno od neprijateljske invazije ubire dizja podjednako po najnioj stopi; b) da se u kadilucima koji su blizu granice polovina rauna po srednjo, a druga polovina po najnioj stopi; c) da se u ostalim kadilucima uzimaju u obzir sve 3 katerogorije, prema imovnom stanju. to se tie Bosne, predvieno je da se ubire po najnioj stopi. Poslije karlovakog mira 1699. neki krajevi u Srbiji i Bugarskoj ostali su skoro pusti. Zato je veliki vezir Kprl-Zade Husein-paa obeao da e biti osloboeni od poreza svi oni koji su bili pobjegli iz Srbije, ako se vrate na svoju zemlju. UBIRANJE DIZJE Centralna vlast je odreivala nain ubiranja dizje, bilo putem povjerenika ili putem zakupa. U smisku donesenih zakljuaka izdavane su podrunim organima carske zapovijesti, fermani i berati, a po potrebi i naroita carska pisma (hatt- hmyn). Fermani su upuivani kadijama kao nadzornim organima pri kupljenju dizje. U fermanima su davana uputstva ne samo kadijama nego i dizjedarima pojedinih podruja. Dizja se kupila na osnovu izraenih deftera. Sreivanje tih deftera vrilo je u 16 st. finasijsko odjeljenje zvano Rumeli muhasebesi kalemi (Raunovodstvo za Rumeliju). Sredinom 18. st. postojalo je posebno odjeljenje za poslove dizje pod imenom Cizye muhasebesi (Raunovodstvo za dizju). Ono je pripremalo potvrde ili liste za kupljenje dizje. Te bi se liste stavljale u naroite boe, namijenjene za pojedina podruja. Kada bi nastupilo vrijeme da se dizja kupi, te bi se boe zapeatile i predavale dizjedarima. S beratom i tim boama dizjedari bi dolazili u centar
8

svoga podruja. Dizjedarova je dunost bila da bou s formularima donese na sud, da se tu pred kadijom skine peat i otvori boa, pa da se taj peat sravni s onim na formularima, da se stavi u kesu i poalje u Istanbul. To je vrio kadija. Kadijina dunost dalje je bila, da omogui kupljenje dizje i da ne dopusti nikakvo izbjegavanje ove obaveze. Da bi se u tom pogledu sprovela to vea kontrola, svake tree godine sastavljan je na terenu novi defter obveznika dizje. Ta se nova godina u dokumentima naziva nev yafta senesi. U ovaj defter unoeni su: 1) odrasli mukarci sposobni za borbu 2) mladii koji su dorasli do godina kada treba da daju dizju 3) nomadi koji su bili uneseni u defter, a duni su da daju dizju 4) oni koji prije nisu bili uneseni u defter, a duni su da daju dizju. Sandakbezi, kadije, subae i njihovi ljudi, zatim naibi, ehaje i konjanici bili su duni dovesti nemuslimane sa svog terena do sakupljaa dizje. A od preuzimanja ovog poreza do predaje novca nije smjelo proi vie od 4 mjeseca. Strogo je bilo zabranjeno da se naplati ijedna aka bez znanja kadije kao nadzornog organa. Ujedno je i nareeno da se prikupljeni novac zajedniki izmjeri. Pobirai dizje su bili duno da savjesno vre svoju dunost i da uredno vode poimenian defter. Kada bi neko platio dizju, u taj defter treba je unijeti: ime i prezime njegovo, ime oca i mjesto stanovanja. U bujuruldiji bosanskog divana od 1841. se kae da treba unijeti i godine starosti i lini opis. Prilikom obrauna dizjedar je bio duan predati ovaj defter. U dokumentima se naroito podvlai da svako treba da dobije listu s peatom dizjedara i linim opisom. Zabranjeno je bilo izdavanje ovih potvrda grupno, kao to su to na nekim mjestima inile starjeine sela da bi onda sami mogli izvriti razrez po svom nagoenju. Potvrda je sluila kao dokaz o plaenoj dizji. Ako neko nije imao pri ruci dokazno sredstvo o plaenoj dizji, moglo mu se dogoditi da je plati i po drugi put. Mnogo se vodilo rauna o tome da li je ostao neko da nije platio dizju. Ukoliko je neko skrivao i izbjegavao plaanje dizje, bivao je kanjen. Dogaalo se da spahija i drugi uticajni ljudi uzimaju u zatitu svoje ifije, najamnike, obane i poslugu. Kadijama i dizjedarima izdavana su nareena da se striktno pridravaju datih uputstava s napomenom da e u protivnom sluaju biti sprovedeni u Istanbul i strogo kanjeni. Poseban problem je predstavljalo kupljenje ciganske dizje. Cigani su na razne naine izbjegavali davanje poreza. Od starina je postojao obiaj da se na svako 50 cigana postavi jedan ceribaa koji je jamio za njih. Po pravilu, Cigani nisu upisivani kao raja. Stoga nisu ni davali rajinske poreze. Oni su davali jedan odreeni doprinos na ime poreza, u koji je dizja, ispenda i ostalo. Taj je doprinos iznosio 1661. godine 650 aki za Cigane muslimane, a 700 aki za Cigane nemuslimane. Godine 1690. taj je iznos povean za prve na 655, a za druge na 725 aki. Fermanima i beratima utvrivana je visina dizje, a katkad i samim carskim pismima (hatt-i hmyn). Ujedno je odreivano koliko e se raunati pojedine vrste novca. Na osnovu toga dizja se mogla plaati u kojem god novcu prema tim skalama. Dizjedari su upozoravani da ne smiju traiti da im se plaa u zlatnom novcu ili da trae neku razliku izmeu prometne
9

vrijednosti zlatnog novca i plaanja dizje u drugom novcu. Sakupljae dizje odreivala je centralna vlast. U 16. i prvoj polovini 17. st. ovu su dunost vrili veinom pripadnici konjice koji su bili u slubi dvora i centralne vlasti. Kada bi Sulejman Zakonodavac iao na vojnu, odvajao bi 300 konjanika i drao ih uza se da uvaju njegove kancelarije, po emu su nazivani mulazimima. A kada bi se vratio s vojne, kao nagradu za njihovu slubu davao bi im upravu nad nekim carskim vakufima i jednogodinju upravu nad veim mukatama, i druge slube, kao to je ubiranje dizje. UKIDANJE DIZJE Naroitim fermanom sultana Abdulmedida od 18. februara 1856., kojim su proklamovane izvjesne reforme, utvren je princip jednakosti svih graana kako u pravima tako i u dunostima. Na osnovu ovoga ubudue i nemuslimani treba da slue vojsku, o emu e u kratkom roku biti donesen poseban zakon. Ovim je fermanom ukinuta dizja. Ali, poto je ovo bilo teko za sprovesti, tro je zakljueno da se u poetku uzme u vojsku samo jedan dio nemuslimana, a ostali da umjesto toga daju ekvivalent u novcu kao svoj doprinos za vojsku. O nainu kupljenja ovog poreza, koji je nazvan ianei askeriye, data su uputstva s posebnim zapovijestima.

10

11