Professional Documents
Culture Documents
> u Hrvatskoj smotri Mato objavljuje Mru koja e odigrati prevratniku ulogu
u razbijanju hrv. knji. i teatarskog harmoninog diskursa (Mato svojom Morom,
ali i dramskim tekstovima, utjee na K., ne toliko kao uzor koliko kao oslonac za
dramske tekstove koji razbijaju harmonini diskurs)
> biljeka u Pokretu iz rujna 1907: spominje se velika skuptina u Rimu na
kojoj se prosvjedovalo protiv klerikalizacije kola i protiv samostana;
Upravo u Rimu, krajem kolovoza 1907. K. pie Orgije monaha, a krajem god. i
Djevicu
> 1907. objelodanjena su i dva teksta o K: Marjanoviev i Matoev
1. Marjanovi je za ono vrijeme i vie nego blagonaklon prema K.; on
Kamovljevo pisanje proglaava nemoralnim, no ipak meu redcima govori
mnogo to se ne bi oekivalo i od kudikamo suvremenijeg kritiara: Marjanovi u
K. opaa unutarnju logiku (za razliku od logike knjievnosti...?) i prkos proti
svakoj formi;
K. je za Marjanovia odstupanje od estetike lijepoga, od kroeanizma i
harmoninog diskursa (dok je za nas pak to poetak stvaranja stila avangarde);
Marjanovi pretpostavlja da e K. pronai formu koja nedostaje njegovim djelima,
a ona e iskljuivati bjesnilo, psovku, prkos, krik, delirij, ludilo i cinizam
2. Matoeva Lirika lizanja i poezija pljuckanja > Mato ne prihvaa Kamovljev
disharmonian diskurs te kao najgoru stvar citira ono to e kasniji kritiari
uzimati kao osnovu tumaenja Kamovljeva djela: Apsurd postaje pjesma
moja...>> Mato zapravo nesvjestan znaenja pojma najavljuje Kamovljev
diskurs, no ta najava u ono vrijeme oznaava smrtnu presudu literaturi mladog
pisca > Mato pie da apsurd su te pjesme i te drame to je znailo izbaciti
pjesnika iz harmoninog stila vremena koji je vladao i u glavama kritiara i u
glavama itatelja;
Mato povezuje Tragediju mozgova s Morom, no naglaava plagiranje (iako je u
pitanju ugledanje na disperziju harmoninog diskursa i njegova radikalizacija) >
Matoeva Mora izdvaja se od svega to je on napisao, a ona nije bila poticajna
samo za K. nego i za Krleu, posebno za njegove Balade);
Mato kasnije u vie navrata nastavlja s pogrdama i cinizmom na raun K., no u
poznatom nekrologu ipak K. ne odrie talent te ali njegovu preranu smrt
- K. e u knjigama odijeliti prozu, odnosno dramu od poezije, ali e unutar te
podjele razviti disperziju, ne toliko ortografsku, koliko logiku
- u knji. teoriji prihvaena je ideja o tri knji. roda, ali svejedno se uvijek nanovo
raspravlja o njihovoj disperziji, naroito u djelima modernih pisaca;
Imamo podjelu na liriku, epiku i dramu te podjelu na poeziju, prozu i dramu, a
Solar se u svojoj Teoriji knjievnosti opredijelio za koncepciju poezija-proza-drama
> u diskurs romana Isuena kaljua probija se dramski diskurs pomou sna,
pojedine prie navjeuju drame tematski i po nosiocima dramske radnje, a
pjesniki karakter pojedinih drama, povezanost motiva, slika, simbola i pjesnikih
figura govore o uzajamnoj povezanosti anrova kojih se granice sve vie briu
- nesporazumi oko itanja i uprizorenja Kamovljevih dramskih djela proizlaze
otuda to je u nas prevladavalo miljenje da je vrijeme kao faktor dramske
umjetnosti stvar same drame, a ne stvar scenske tehnike; taj problem dopro je do
svijesti kritiara tek u novije vrijeme, kada je drama primljena od italaca kao
fikcijski i estetski realitet, kao stvarnost po sebi > kad bi se bilo koja Kamovljeva
drama prevela na jezik istog pripovijedanja, kad bi postojala samo kao knjiga
za itanje, ona bi imala mnogo dulje vrijeme pripovijedanja negoli to je fiktivno
vrijeme same drame
- peti in, koji bi trebao iznijeti odgonetku, ostaje kao privid jedne pogreno
voene igre > okrivljujui druge, a pri tom zaslijepljenja ljubavlju prema djeci,
Linda u stvari okrivljuje samu sebe kroz poruke koje nam prenose njezini sinovi,
poruke koje dovode radnju na rub groteske;
Drama zavrava u snanom akordu deluzionirnosti, ba kao da se na sceni nalaze
likovi iz neke od modernih drama teatra apsurda > pla se mijea sa smijehom,
tragino lice poprima kominu grimasu, groteskno izraava otueni svijet, svijet
neobjanjive kobi i groze; situacija s mrtvom majkom, olienjem autoriteta i
bezumne ljubavi i sinovima koji u situaciji smrti ne izabiru nijemost nego govor
apsurda, te situacija s Bujiem i lijenikom, koji su jukstapozicija odru na kojemu
lei mrtva iluzija harmoninog ivota sve to dovodi likove i samu radnju u
opoziciju oprenih svjetova, a groteskni sadraj posljednje scene samo je medij
posredovanja apsurdnog sadraja itave drame;
Ambivalencija traginog i kominog jecaja i grohota, kao da izraava posljednji
otpor prema neminovnoj stvarnosti > obitelj se raspala i fiziki, mrtvi se vie nee
probuditi, univerzalne istine dovedene su pod zank pitanja, sve to pojaava
apsurdnost situacije, ali i besmislenost stvarnosti;
K. od poetka najavljuje poziciju apsurda, jer se sinovi okupljaju oko mjesta koja
zrae smru
- drama je krcata iracionalnim, nedokuivim, nerazumnim; nitko od likova nije
dokuio istinu, oko njih je kaos, a smrt majke samo pojaava spoznaju da se suh
hijerarhije survao u bezdan
11