Edicija Veze

Biblioteka
Knjievne nauke

Edicija Veze

Urednici
Gojko Tei
Vlaho Bogii

Glavni i odgovorni urednik

Slobodan Gavrilovi

Na korici
(na prednjoj strani) Dimitrije Baievi Mangelos, Alfabet
(na poleini) Sergij Glumac, Studije za mehaniki teatar (1925)

Zvonko Kova Meuknjievne

rasprave
Poredbena
i/ili interkulturna povijest
knjievnosti

 JP Slubeni glasnik
2011

Kazalo
Umjesto predgovora

[7]

I. NASLIJEE
Slavenska lologija i slavenske lologije u Jagievo doba

[25]

Vatroslav Jagi i slavenska knjievna komparatistika

[39]

Strossmayerov kulturni ekumenizam i Europa

[53]

Poganikova regionalna komparatistika

[63]

Marom vrsna strunjaka, oima prijatelja Uvod u raspravu

o kroatistikim i poredbeno-junoslavistikim radovima
Reinharda Lauera

[81]

II. OD KOMPARATISTIKE TEKSTOVA DO INTERKULTURNE

POVIJESTI KNJIEVNOSTI
Komparatistika tekstova srodnih jezika i idioma

[99]

Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti

[127]

Slavenske meuknjievne zajednice junoslavenski

interliterarni konteksti
Interkulturna povijest knjievnosti, interkulturna interpretacija

[145]
[177]

Dvojna pripadnost (viepripadnost) opusa O kulturi razgovora

(metodologiji pisanja), o pripadnosti pisaca

[193]

III. OPRIMJERAVANJA, ANALIZE

Andrieva eksplicitna semiotika Poetika, epifanija, eshatologija,
ekologija i interkulturalnost u Znakovima pored puta
Ivo Andri kao interkulturni pisac

[211]
[235]

Mea Selimovi u meukulturnom prostoru

[251]

Poezija Vladana Desnice Pokuaji intertekstualne analize

[267]

Svoje i strano u novom povijesnom romanu

[285]

Prikazivanje rata (vienje ratova) u hrvatskom i srpskom

novopovijesnom romanu

[305]

IV. EPISTOLARNA HISTORIOGRAFIJA, KRITIKA RECEPCIJA

Epistolarna knjievna historiograja Stanka Lasia Hrvatski
ili srpski jezik, bugarska ili srpska knjievnost

[317]

Kritika recepcija hrvatske knjievnosti u junoslavenskim

kulturama

[347]

Kritika recepcija Milana Begovia u susjednim slavenskim

kulturama (sistematika suodnosa)
Interkulturni aspekti asopisa Nova Evropa

[361]
[387]

V. INTERKULTURALNI STUDIJI
Kriza slavistike Slavistiki studiji izmeu nacionalizma
i globalizacije
Modeli dvopredmetnoga studija june slavistike

[403]
[417]

UMJESTO PREDGOVORA

I.

Kako pisati uvodnik za tematski blok o poredbenom ili interkulturnom prouavanju junoslavenskih knjievnosti (za Sarajevske sveske, s tezama iz ove knjige i komentarima rizicima i nuspojavama,
koje ovdje donosim umjesto predgovora) kao nagovor na pokuaje obnove jednoga gotovo ve zaboravljenog projekta male skupine zagrebakih junoslavista, koji je svojedobno, okupljajui prva
imena nae struke, do kraja pruao ruke pomirenja pred ve izvjesnom ratnom katastrofom uruavanjem vienacionalne dravne
zajednice i posljedino tome kidanjem svih dotadanjih, ve veoma
intenzivnih kulturnih i knjievnih veza, kao i njihovih prouavanja?
Pitao sam se kako jo jednom podijeliti sa strunom i drutvenom
javnosti one iluzije koje smo gajili naglaavajui meufrontni, prijateljski i mirotvorni karakter cijele ideje? Kad ni u emu nismo
uspjeli, kad su nove elite proizale iz ratne i tranzicijske trakavice,
odnosno kad su glasni pobjednici jo uvijek uvjereni u svoje nedosegnute ratne ciljeve: svoje nerealizirane velike ili stvarne nove drave,
etniki homogene prostore, sretna monokulturna drutva.
Uostalom, gledano najire mogue, kako si usred jo uvijek odravanih kulturnih frontova u domaim prilikama otvoriti jo dva
nova? Onaj o navodnom kraju multikulturnoga drutva, kojemu kao
da se usred beskonanih politikih natezanja oko proirenja ili funkcioniranja Europske unije, osim integracijske politike dominantnim
jezikom velike nacije, odnosno globalizacijske prie sa sve rasprostranjenijim engleskim, nita drugo ne nudi u zamjenu; kao i onaj
s naopakim reformama slavistike, koja se u posljednja dva desetljea
razvija bez ikakva meunarodnoga dogovorena okvira, negdje s tek

8
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

osloncem na tradiciju, a posvuda u korist vlastite tete, ak vlastitoga raspada ili dokinua.
Unato izdano financiranim projektima pravog kulturnog
pokreta Meukulturnog dijaloga kao temeljne vrijednosti EU, koji
je trebao objediniti ne samo kulturne nego i obrazovne i znanstvene i socijalne ciljeve i snage stare i nove Europe, nakon poetnoga zamaha kao da mu se ne nalaze pravi akteri. Naime, pokazalo
se, kao da su neka od glavnih naela krivo postavljena: osiguravanje kompetitivnosti znanja za potrebe trita teko se moe uskladiti s injenicom razliito razvijene infrastrukture znanosti u pojedinim zemljama i samoga europskoga trita; razmjena iskustava ili
uvoenje europske dimenzije u obrazovanju i zapoljavanju, kao i
promocija nacionalnih kulturnih vrijednosti i znanja, jo uvijek se
dogaaju na tetu brojano manjih, ekonomsko slabijih i politiki
manje razvijenih naroda i regija. Kao to sam, kao jedan od uvjerenih sudionika utemeljitelja godine meukulturnoga dijaloga u
Europi, bio izvjetavao, pokazuje se da su upravo obrazovne institucije tradicionalno konzervativne, a trebale bi ba one aktivno
pomagati u razvijanju viejezinosti, kreativnosti i inovacija, prevladavanju granica i stereotipa meu narodima i kulturama, odnosno meusobne snoljivosti, jer samo ona vodi do punoe, ispunjenja, savrenstva. Iako se proklamirala socijalna osjetljivost u ideji
meukulturnoga dijaloga, svjedoci smo da se ba u podruju znanosti, obrazovanja i kulture socijalne elite reproduciraju, a drutveno
deprivilegirani slojevi dre podalje od ukljuivanja u njih ve i samom
komercijalizacijom visokoga kolstva, kao i nestabilnim uvjetima
zarade i egzistencije mladih, najsposobnijih kadrova. Lijepa simbolika ujedinjene Europe, dananje i budue Europske unije, kako je u
jednom trenutku nadahnuto formulirao Michael Wimmer, u korelaciji s amerikim Kipom slobode moebitni svojevrsni Spomenik
meukulturnosti, kao simbol interkulturne Europe (utemeljene na
meunacionalnom, meuregionalnom interkulturnom dijalogu kao
njezinoj temeljnoj vrednoti), danas kao da je vie prijetnja njezinu
opstanku negoli vizionarska nada ili novo vjerovanje. (Usp. Medkulturni dialog / Intercultural dialoge, 2008; Literatura, str. 400).
Pa ipak, moe li se neto nauiti za podruje slavistike ili studija june slavistike iz naega iskustva, i ima li ega to bi bilo vrijedno prenijeti u druge sredine, kao i na srednje ili mlae generacije?
Na primjer, duga diskusija o kompetenciji komparatistike ili slavistike na podruju odreene interslavenske komparatistike danas je

razrijeena tako da su itavo polje naega interesa preuzeli ili preuzimaju kulturalni i neokolonijalni studiji ili drutveno-znanstvene knjievne teorije ili kulturno-povijesni pristupi, od psihoanalitike znanosti o knjievnosti, sistemskih teorija, analize diskursa, rodnih studija,
novoga historicizma, do empirijske i kognitivne znanosti o knjievnosti. Odluujui se svojedobno za izlaz u pravcu interkulturne povijesti knjievnosti i interkulturne interpretacije, mogli smo aktivnije
sudjelovati u tom metodolokom obratu koji karakterizira naputanje velikih modela u korist parcijalne perspektive, pa onda i interdisciplinarne znanosti, da nije bilo takve zavrne tragine igre velike povijesti, premda smo ve imali pripremljene scenarije za male, paralelne
povijesti i istinsko postmoderno demokratsko drutvo. Ovako, svjedoimo tek o mogunostima, prenosimo ar nae mladosti u novo
doba sa slabom vjerom da bi se od njega mogla razviti svjetlost nove
epohe, novoga milenija.
Jer, kako je to dijelom pokazao i na projekt komparativnoga
prouavanja jugoslavenskih/junoslavenskih knjievnosti, kao i
moje sada ve viedecenijsko iskustvo predavanja o slinim temama,
pred nama su uvijek novi izazovi: ekoloka kriza, obnova religija i
potreba za meureligijskim dijalogom, ratovi i krize, eshatologija i
globalizacija svijeta. Dok se mi sporimo oko jednoga ili etiri sredinja junoslavenska jezika i ne damo jedni drugima osnovno pravo
na drugaije miljenje, ak niti unutar vlastitih nacionalnih kultura,
a tako se istodobno dobro razumijemo i ne samo simboliki razlikujemo, ini se da pomalo ponovno postajemo idealni sudionici
meukulturnoga dijaloga u jeziku/jezicima koji svojom komunikativnom snagom i prirodnom rairenosti od prilike do prilike
zaslueno zauzima mjesto spontano izabranoga, praktinoga medija
cijele regije. Ili, ako smo na podruju povijesti knjievnosti, zar se
svojedobnom prigovoru naem projektu, to je u svom nazivu sve
ee rabio proireni izraz jugoslavenski/junoslavenski, naglaavajui okvire ue struke junoslavenske filologije, koji nije nastao
ni nestao s nesretnom zemljom koja je otila na smetlite historije,
zar se tom prigovoru mora danas u svakoj prilici nadodati, nadjenuti jugonostalgiarstvo ili nepoudni konfederalizam, kad se prolost ne moe promijeniti, a ne vidim niti velikih razlika u granicama
meu novim, meunarodno priznatim zemljama u odnosu na one
koje je utemeljio na ovim prostorima jugoslavenski federalizam i
decentralizacija, kao dva moda najsretnija koncepta razvoja suivota meu naim narodima i kulturama? Prema tome, kada bismo

9
Umjesto
predgovora

10
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

bili dosljedni, taj za mnoge najsporniji termin projekta mogli bismo

eventualno samo presloiti i dati naelnu prednost iremu pojmu
junoslavensko/jugoslavensko, jer je ovo potonje valjda ipak ostavilo
neki trag u povijesti naroda u regiji, da upotrijebim jo jedan eufemizam, barem u 20. stoljeu, zar nije? I jer bismo ga morali upotrebljavati barem uvijek onda kada on pokriva izreeno bolje od svega
drugoga, a ne skrivati ga kao zmija noge.
Sramiti se, meutim, imamo ega. Moramo se dok smo ivi sramiti upravo svoje preosjetljivosti na razvijanje razlika meu naim
unutarnjim jezicima i injenice da nismo toliko osjetljivi ako nam
se netko obraa na slovenskom ili makedonskom ili bilo kojem jeziku
svijeta; npr. tako smo odmah senzibilni na penetrantan, govoreni
beogradski stil, iako on ne govori nita o odreenom jeziku, tek o
kakvom primitivnom ili agresivnom sugovorniku; i obratno, brigu
govornika drugih unutarnjih jezika za svoj jezini varijetitet ne trebamo odmah doivljavati kao njegov uroeni separatistiki refleks
nego kao normalnu brigu za svoj jezik, ak ni to, nego kao njegovu
borbu da dobije bitku sa svojim osobnim izriajem ili stilom, tako traenom posebnosti. Stidjeti se moramo nae blie militantne prolosti, jedne krivo usmjerene energije, i slino kao Nijemci, konano
razvijati kad god i gdje god to moemo ne samo prijateljski i mirotvorni odnos, nego zagovarati radikalni pacifizam, jer e nas samo
on osloboditi trauma rata i ratovanja, boli nad besmislenim rtvama
za tue ili za vie ciljeve: rat nije nikada bio bolji i nikada se u ratu
ne dobiva, nego samo gubi mir, viedecenijski, vievjekovni mir,
to je jedini ideal za koji se isplati ivjeti, kojemu trebamo pridonositi. Razvijati dobrotu i prisnost meu ljudima, narodima i kulturama. Zato se sramiti moramo svoje ksenofobije i mrnje koja kao
da se prenosi s koljena na koljeno, a nakon svega stidjeti se moramo
i svoga nacionalizma: za njega vie nemamo opravdanja niti prava,
ak i ako bi prilika jo bilo. U njegovo ime nae su zemlje osiromaene, u njegovo smo ime odvoeni u ratove i pokradeni, u njegovo
smo ime trpjeli i trpimo takve uvrede i ponienja da je bolje zatajiti i svoju nacionalnost nego se busati u prsa kao veliki rodoljubi i
mali ljudi. Naalost, dovedeni smo zaista dotle da se moramo stidjeti
svoje nacionalnosti, svoje nacije toliko je ve u njezino ime poinjeno nedjela, zloina, ubojstava, razaranja, da je bolje sve zaboraviti, budui da nas i naa sjeanja i iz njih proizala pripovijedanja
uvijek iznova suoavaju s naom nesreom, meusobnom ratnom
ljagom koju nikada neemo sa sebe isprati. Moda e nas spasiti od

te sramote neka nova osjeajnost pripadnosti koja e biti izvan imena

nacija, kao to su regionalna ili nadnacionalna imena, jer nije li ve
danas ljepe biti samo Slavonac ili umadinac, Bosanac ili Podravec, Sarajlija ili Zagrepanin, odnosno samo Europljanin?
Ali, ali: ostat e stvorena u prolosti bogatstva i raznovrsnosti
kultura pojedinih jezika i dijalekata, zajednica i regija, ostat e potreba
njihove sistematizacije, prouavanja i tumaenja, pa i onih tekstova,
djela i opusa koji su nastali ili ve razvrstani u korist nacionalnih kultura. esto su me dobronamjerno pitali zato i dalje inzistiram na
potrebi poredbenoga ili interkulturnoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti, kad su se one lijepo razdruile, razdvojile po nacionalnim povijestima knjievnosti. Odgovarao sam da me ne zanima
prouavanje budue nego prole knjievnosti, osobito one stvorene
u raznim vidovima junoslavenske meuknjievne zajednice. A danas
znam pridodati da mi je, za novo doba, do kraja ivota dovoljno ono
meuknjievne grae koja je objavljena samo u Sarajevskim biljenicama! Zapravo, ono to se meni inilo bitnim, osim odreene ekoloke i mirotvorne ideoloke orijentacije, i u naem projektu komparativnoga prouavanja jugoslavenskih/junoslavenskih knjievnosti
i u mom osobnom konceptu interkulturne povijesti knjievnosti,
bilo je dvoje: kod prvoga, prepoznavanje, usporeivanje i tumaenje
zakonodavnih procesa s obzirom na europsku knjievnost, odnosno naprosto bavljenje vrhunskim, kanonskim djelima i autorima
junoslavenske meuknjievne zajednice, odnosno studij svjetske knjievnosti na naim jezicima; a kod drugoga, pri emu se pojedinci javljaju u oba sluaja prepoznavanje i konstrukcija svojevrsne
meukulturne knjievnosti, sa svojim posebnim institucijama kao
to su meukulturni asopisi, interkulturni pisci dvojne ili viestruke
pripadnosti, bez obzira radi li se o knjievnostima ili kulturama ue
pokrajine Vojvodine ili Dalmatinske zagore ili Boke kotorske ili ire
regije poput srednje i jugoistone Europe i sl. U oba sustava ovoga
u osnovi kulturno-povijesnoga i novohermeneutikoga prouavanja treba pridodati suvremene fenomene svjetske knjievnosti koje
su ve identificirali slovaka teorija o meuknjievnim zajednicama,
zapadne neokolonijalne teorijske studije ili interkulturna znanost o
knjievnosti, s koncentracijom na fenomene migracijske knjievnosti,
knjievnost pripadnika nacionalne manjine, globalizacijsku knjievnost i sl. Posebno je za moj pristup bio vaan koncept interkulturne
germanistike iz kojega sam izveo pouku, naravouenije, da je na proces razdruivanja i tranzicije zapravo proces identificiranja svojega

11
Umjesto
predgovora

i drugoga/stranoga, sve i kad se radi o teko razluivim sluajevima,

a sve u namjeri da se meusobno prepoznajemo tek kao drugaiji i
drugi, pa i kao stranci, ali nikako ne i kao nepomirljivi neprijatelji. Kao
u onoj pjesmi neprealjenoga Ivana Slamniga, koju je nedavno aktualizirala opisujui i uivajui svoj status stranca i europska meukulturna spisateljica Dubravka Ugrei:

12
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Ja sam stranac! Dobar veer. / Dal si i ti stranac? / Dva smo,

znai? Nemoj rei, jer / stavit e nam lanac. / Tuno li je biti doma / i
prosto, poput abe, / kreketat do u boju pono / sred zadimljene grabe!
Nadodajui komentaru Dubravke Ugrei, naime da bez stranaca domai ne bi ni znali da su domai, odnosno jezikom meukulturne hermeneutike i knjievne psihoanalize da bez razlike, bez
Drugoga, ne moemo pravo ni sebe razumjeti i spoznati, pa je utoliko potrebnije i na podruju june slavistike one pozicije prouavanja koje se ne odnose na domicilne dravne jezike, knjievnosti i
kulture izbaviti na poloaje druge ili strane filologije, pa makar zauzvrat za svoje nacionalistike kreketue postali zauvijek nepriznati
stranci. Ili kako je to mogue, vjerujem barem u Bosni i Hercegovini i na stranicama Sarajevskih biljenica, sve vrednije strano uiniti
svojim, podomaiti ga u sasvim odreenu, jedinstvenu poredbenu
i/ili meukulturnu knjievnost. Nau najljepu, devetu junoslavensku i ne znam koju europsku meukulturnu knjievnost; kad ve svi
skupa nismo znali, nismo htjeli, sauvati svoju veliku, moda prestvarnu Devetu Deelu. Istodobno, usprkos i u prilog vanom srednje i junoeuropskom piscu Dragi Janaru, kao i Peteru Handkeu,
velikom europskom meukulturnom piscu.

II.
U drugu ruku, problem koji viedecenijski odnos slavistike i nacionalne filologije danas potpuno poremeuje, ako i ne okree na
glavu, odnosi se na slavistiku u tranziciji, i to ne samo u istonoeuropskim, slavenskim zemljama, nego i na tradicionalnim zapadnim sveuilitima. Na jednoj strani imamo uvijek iznova istaknute
zahtjeve za to veom individualizacijom nacionalnih studija unutar
slavistikih studija, a s druge strane vidimo neto sasvim suprotno
raspad tradicionalne slavenske filologije i njezino pretvaranje

u kulturoloke, istonoeuropske, kulturalno-teorijske i transkulturalne studije. Gdje bi bio izlaz? Prema mom dugogodinjem iskustvu rada na inozemnom slavistikom studiju, kao i prema naim
manje-vie nesretnim reformama studija, izazvanima raspadom
viekulturne zajednice i pripremama za ukljuivanjem u novu politiku uniju, tzv. Bolonju, izlaz bi ipak bio ba u zagovaranju odravanja i razvijanja predmetnoga podruja moderne interkulturne
slavistike, viejezinih slavistikih studija te interslavenske komparatistike, pogotovo ako se ono preustroji kao krovna, zajednika institucija slavenskih i istonoeuropskih studija.
Naime, gubljenje slavistike orijentacije u studijima i istraivanjima u korist istonoeuropskih ili jugoistonoeuropskih studija
slavenske narode pojedinano i kao cjelinu dovodi u neopravdano
nesrazmjeran odnos sa velikim zapadnoeuropskim narodima, kulturama i studijima, poput npr. romanistike ili skandinavistike. Studij
pojedinanih slavenskih jezika i knjievnosti, u nekom irem kontekstu od slavistikoga, svojevrsnim jezikoslovnim zaboravom njihovu meusobnu jezinu bliskost i kulturnu raznovrsnost i bogatstvo nepotrebno nijee, a etnocentrinim predimenzioniranjem
svojih manjih nacionalnih kultura na raun prirodne srodnosti te
povijesne i kulturne dinamike koja ih je stvorila, pojedinane i zajednike vrijednosti nepotrebno umanjuje. S druge strane, historijski
i geografski kontekst jezika, kultura i knjievnosti ostalih istonoeuropskih ili jugoistonoeuropskih neslavenskih naroda srodnom
viejezinom slavenskom kulturnom mozaiku dodaju novu kvalitetu
te pojaavaju upravo komparatistiki, meukulturni interes znanstvenika, studenata i kulturne javnosti. Na sveuilitima koja zadravaju staru slavistiku postavu rezultat zna biti zadravanje boljih
strunjaka i katedara za rusistiku, ponegdje i za polonistiku, dok se
pokoji slavenski jezik jo poduava samo na razini lektorata. Ovdje,
kao u nekoj zasjedi, ekaju dvostruki protuargumenti: neke se od
slavenskih filologija vie ne ele vidjeti u starim, makar kako prirodnim kontekstima (u junoslavenskom sluaju to je jo snano
poduprto antijugoslavenskom ideologijom, podjednako tetnom
za slavistike studije kao to je nekada bila jugoslavenska, integralistika), odnosno u zagovaranju integralne globalistike, transnacionalne ideologije, koja novi poredak esto svodi na ujednaavanje
prema jeziku jedinoga suverena: engleskoga jezika transnacionalnih
kompanija (u sretnijem sluaju: idovskoga internacionalnoga
lobija, kojemu neki pridodaju i homoseksualni). Ne trebam ni

13
Umjesto
predgovora

14
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

spominjati da se tomu, kao prirodan otpor, javljaju nacionalne kulture, pa ak i lokalni jezici i kulture, tako da se ponovno vrtimo u
zaaranom krugu: istinski meugranini, interkulturni meuprostor
kako meu sastavnicama nacionalne kulture tako i meu susjednim
kulturama kao da se, u konstruktima uskozaviajne nostalgije i globalne utopije, previa i onemoguava.
Meutim, svjestan sam da zalaganje za interkulturne studije za
slavenske jezike i knjievnosti, kao i za slavenske poredbeno-slavistike studije, danas kao da priziva lou prolost slavenskih zemalja koje su spajale iste drave ili slini tipovi ureenja njihovih drutava (od seljako-kolonijalnoga do tranzicijskoga gospodarstva),
pa ih ne ele podravati niti vodei slavisti iz slavenskih zemalja,
dok oni u neslavenskima esto muku mue oko pukoga odravanja
tragova slavistikih studija, pa su im koncepcijska pitanja podjednako daleko kao i osigurana i mirna egzistencija, posebno u uvjetima nedoreenih reformi i smanjenoga interesa potencijalnih studenata i mladih istraivaa.

III.
Problem nerazvijanja meuslavenske komparatistike, razrade njezinih posebnih metoda i kompetencija, s obzirom na uskosrodnost
jezika i druge unutarnje posebnosti slavenskih kultura, oituje
se i zbog toga to se komparatistika sama razvijala tek s osloncem
na prekobrojne suvremene knjievne i kulturne teorije, a manje
nanovo promiljajui svoje metode i operativne sustave za moebitne moderne poredbene analize i interpretacije. Naalost, komparatistika kao da je danas, preplavljena brojnim suvremenim knjievnim i kulturnim teorijama, postala samo jedan od zastarjelih okvirnih
pristupa umjesto da se izbori za neku vrstu krovne interdisciplinarne znanosti u humanistikim znanostima, afirmirajui internacionalne na raun nacionalnih, meukulturne na raun jednokulturnih
studija, strunjaka i istraivanja. U svijetu premreenih mogunosti, interaktivnoga interneta i meumrenoga prijevoda te nunosti
meukulturnoga i meureligijskoga dijaloga, svojim oportunistikim
odnosom prema nacionalnim kulturama komparatistika je, slino
kao i slavistika u cjelini, pristala biti tek nekom vrstom pomonoga
servisa svjetske knjievnosti, koja meutim proivljava svoju istinsku
transformaciju u istinsku meukulturnu knjievnost koju su stvarali

ili stvaraju nadareni pojedinci iz svih zakutaka (zaviaja) i jezika svijeta, sve i kada se izraavaju na onom prestinijega trita.
Komparativna knjievnost ili komparativna znanost o knjievnosti, postavljane metodoloki vrlo otvoreno i ambiciozno,
u stvarnosti akademskoga ivota zapravo se svode na servisiranje
predmeta svjetska knjievnost ili, u boljem sluaju, na ivu metodoloku diskusiju metoda i pristupa kojima komparativna knjievnost moe biti krovnom institucijom. Najuspjelije komparatistike studije, rasprave o stranim knjievnostima u domicilnom
knjievnom kontekstu, jo su uvijek one koje su rezultat bilateralnih istraivanja strunjaka za strane knjievnosti, a vrlo malo i one
strunjaka za pojedine nacionalne povijesti knjievnosti. Meutim,
iz takvih istraivanja najee ispadaju ili se potpuno zanemaruju
objektivne veze i odnosi meu knjievnostima odreene meukulturne zone, meuknjievne zajednice, odnosno za potrebe studija ili istraivanja slobodno konstruirana odreena interkulturnoga
konteksta ne provode se sistematizacije koje nisu u vezi s domicilnom knjievnosti. Na primjer, u studiju i prouavanju jugoslavenske/junoslavenske meuknjievne zajednice jo se kako-tako
razvija zanimanje za prouavanje odnosa domicilne s kojom drugom/stranom knjievnosti, ali se to vrlo rijetko provodi meu tim
drugim knjievnostima, iako se perspektiva prouavanja sretno
mijenja u korist podjednake neutralnosti i zadobivanja potrebne
znanstvene distance. Konkretno, ako ve i imamo na junoslavistikom podruju, npr. u Hrvatskoj, razvijene makedonsko-hrvatske
ili slovensko-hrvatske poredbene studije, srpsko-slovenski ili bugarsko-makedonski odnosi ili makedonsko-bosanskohercegovaki vrlo
su rijetko predmet komparatistikoga prouavanja. Samo razvijeni
meukulturni studiji ili knjievno-interkulturna usmjerenja mogu
takvim istraivanjima dati adekvatan knjievnopovijesni poticaj.
ini se kao da je i openito sve tee, ako ne i nepotrebno, povijest jedne knjievnosti povezivati s povijesti druge ili drugih knjievnosti, jer se u uvjetima svakojake konstrukcije povijesnih narativa ne
preporuuje drati se nekih opih teza i tendencija. Ako nije goli identitet u pitanju, esto i nebulozna nacionalna rekonstrukcija, na cijeni
je posebnost, a ne istorodnost ili istodobnost procesa, kao u starim
komparativnim, pa i nacionalnim knjievnopovijesnim istraivanjima.
Kratko i jasno: zaklinjati se danas u znanstvenu raspravu o tim
pitanjima, posebno s nacionalno ostraenim povjesniarima i nacionalno prezaslunim pojedincima, znai praviti se lud ili biti totalno

15
Umjesto
predgovora

16
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

neinformiran. Na cijeni su projekti s unaprijed lairanim rezultatima i upitnim metodologijama, jer to je to ega se jo u knjievnim
disciplinama moramo drati? Metoda ili metodinosti postupaka,
etike istraivanja ili internacionalno i intersubjektivno provjerljivih
rezultata? Slavistike, komparatistike? Danas, kada tobonja jezina
i knjievna graa pojedincima (koji kao da uope nisu svjesni da
je ona do njih stigla ve dobrano naopako sistematizirana i da oni
zapravo pasivno i nekreativno slue tim starim koncepcijama) slui
za promicanje i promociju, reprezentaciju svoje nacije i nacionalne
kulture, pa i odreene nacionalne drave (ali npr. u Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori esto ne i svoje), zagovaranje prekograninoga,
interkulturnoga ili viejezinoga studija knjievnosti, ak viejezinoga na unutarnjem, srednjejunoslavenskom knjievno-komunikacijskom podruju, odmah se dovodi u vezu s politiki prokazanom praksom jugoslavenstva ili odioznoga konfederalizma, zavisno
kako s koje strane, zaboravljajui pri tome da se samo bavimo rekonstrukcijama prolosti, a do moebitne povijesti jo nismo ni stigli. Nepostojanje otvorenih metodolokih diskusija, nezagledanje
u susjedne koncepte i iskustva, nedostatak dogovora i razgovora o
kljunim pitanjima moderne historiografije, komparatistike ili slavistike, ustrajavanje na starim tradicijama i provizornim rjeenjima,
stvaraju meu strunjacima iz regije, kao i meu stranim slavistima ili povjesniarima jugoistone Europe, konfuziju, kaos i njemu
primjerenu rezignaciju i odustajanje.
Zajednikih projekata ili osmiljenih nastupa na treim tritima uglavnom nema, pa ak ima i vrlo malo korektnih knjiga o
drugim (jo uvijek ne, ili oduvijek ve i meusobno stranim, ali
nadajmo se ne vie neprijateljskim) junoslavenskim jezicima
i kulturama. I u doba politika pomirenja, dvadeset godina poslije
ratova za meusobno istrebljenje, neke bive jugoslavenske nacionalne historiografije dre jo uvijek otkopane ratne sjekire ba u
kljunim nacionalnim institutima i akademijama, sveuilitima i
katedrama, kao predstrae za nove filoloke ratove, odnosno za nove
beskonane sporove i osporavanja. Kako rezultati toga izgledaju na
terenu, u pojedinim kolskim programima, udbenicima ili povijestima knjievnosti, moemo samo zamisliti. Nije li upravo pretjeranom nacionalnom brigom za nacionalne pisce, jezik i knjievnost,
ionako promijenjeno, marginalizirano stanje kulture u tranzicijskim
uvjetima, tim ideoloki optereenim koncepcijama grae, osobito
u uvjetima studija junoslavenskih jezika i knjievnosti kao drugih/

stranih, jo vie oslabljeno? Jer ne brine o veem tritu i promociji

provjerenih vrijednosti.
Kao to je razvidno, jednom zauvijek izgubljena ira filoloka
kompetencija istraivaa, osim u jo nekim muzejskim medijevistikim istraivanjima, kao da nas je potpuno liila razumijevanja
kompleksnoga bia Jezika, koji se kroz Knjievnost u raznim svojim varijantama, nacionalnim jezicima, jo uvijek najbolje objavljuje,
od Biblije do suvremene SMS-poezije ili internetske esejistike, pa
smo zadovoljni ako svoja istraivanja omeimo granicama jednoga
jezika ili, ako je drugaije pogodnije, ako svoja jezikoslovna istraivanja ograniimo razgranienjima jednoga kulturno-knjievnoga korpusa. Za podjednaku kompetenciju u suvremenim jezicima i knjievnostima, ak i na tako bliskom junoslavenskom podruju, kao
da vie nemamo istinskoga zanimanja. A sve govori kako bismo ga
ponovno morali pronai i s obzirom na suvremene medije knjievnosti i s obzirom na deficitarnost svakoga metodolokoga ogranienja. Mnogim su znanstvenicima puna usta interdisciplinarnosti i
transdisciplinarnosti, a ba na tom podruju, na polju prouavanja
odnosa nacionalnoga jezika, knjievnosti ili povijesti u irem regionalnom kontekstu ona ili izostaju ili se na njihovu primjenu gleda
uskonacionalnim, ideolokim naoalama.
Najkrae mogue reeno, ako se ne organiziramo, institucionaliziramo, to god poduzimali kao komparatisti, strunjaci za drugu/
stranu knjievnost, kao slavisti ili interkulturni povjesniari knjievnosti, osim ako se ne predamo beskrajnom teoretiziranju i metodologiziranju, naa e znanstvena i struna djelatnost ostati u dubokim sjenama nacionalne filologije ili nacionalne (knjievne) historiografije,
nacionalne, dravotvorne znanosti: kao iza oblaka neostvarena dga
nad jezerom, koje nije more, kao modro nedokuivo more, koje svoju
slobodu ivi daleko od obala.

IV.
Govorei posve otvoreno, neka regionalna poredbena povijest
knjievnosti ili poredbena povijest knjievnosti prema odreenim povijesnim ili zemljopisnim regijama, pa ak ni svih slavenskih
knjievnosti, kao moebitan prilog imaginarnim komparativnim
historijama europske kulture zapravo nikoga ne zanima: europskim je funkcionarima kulture dodue bitno s vremena na vrijeme

17
Umjesto
predgovora

18
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

upozoravati na vrijednosti interkulturnoga dijaloga meu europskim narodima, godina 2008. proglaena je godinom interkulturnoga dijaloga, i na to su ve utroena znatna sredstva, ali da bi
organizirano brinuli o cjelini europske knjievnosti, s ravnopravnim ueima i sudjelovanjima, afirmacijom kultura malih i manjih
naroda, raznih istonih balto-slavenskih ili balkanskih prostora
prokletstva, povezanih makar u povijesne ili prostorne podcjeline,
o tome nema ni govora. Bitno je zapadnim kulturama, kao i njihovim
ekonomijama, od onoga to jo preostaje od trita uglavnom zauzeta
multinacionalnim kompanijama, osigurati bolji, makar samo vidljiviji status. itavi istonoeuropski prostori, brojne slavenske kulture
tako esto ostaju u sivim zonama neprepoznatljivosti i nepostojanja. Ne trebam ni spominjati koliko naoigled nacionalno zauzeti studiji pojedinih nacionalnih knjievnosti i kultura tome vie doprinose
negoli upozoravaju, odnosno sudjeluju u promjenama. Jer, kako nam
iskustvo bjelodano govori, uglavnom samo ve u irem regionalnom
okruenju ili preko ozbiljnih slavistikih komparatistikih istraivanja viestruko provjereni kanonski ili (prema i neknjievnim kriterijima) reprezentativni tekstovi i autori mogu raunati na neku veu
internacionalnu percepciju, recepciju i slavu.
ini se da je iluzija vjerovati da su suvremene knjievne i kulturne
teorije, pa tako i regionalno-komparatistike, odnosno knjievno-interkulturne, sklone problematizirati ove pojave i procese, ili uope
promiljati svijet izvan dominantnih trendova: ako si kulture druge
Europe, a tu najvaniju ulogu po prirodi stvari moraju odigrati Slaveni, u tome same ne pomognu, bit e, bojim se, neke od njih, kao
posebnosti, izbrisane iz kulturne karte svijeta, premda bi ba one
svojim atipinim ubrzanim razvojima, povijesnim skliznuima i sl.
mogle pomoi u boljem prepoznavanju svijeta kao cjeline, odnosno
Zemlje kao nove, barem komunikacijski gledano, ravne ploe.
Naalost, i ovdje smo kao domai znanstvenici u istom polukolonijalnom odnosu prema razvijenijim sredinama ili tek bolje
organiziranim tritima, u slinom, ako ne i gorem poloaju kao
i domai pisci: male, esto i vrlo zatvorene domae znanstvene ili
sveuiline zajednice kao da niti nisu pozvane da svojom djelatnosti u humanistikim znanostima daju neki svoj originalni, nov
doprinos razvoju struke, metodologija i disciplina, pa najee retrogradni drutveni procesi i ekonomska nerazvijenost u naim tranzicijskim drutvima rezultiraju vraanjem starim pristupima, a s njima
i konzervativnim ideologijama. Za koje smo, generacijski gledano,

mislili da su daleko iza nas, jer su ih se davno odrekli i nai najbolji uitelji (Svetozar Petrovi, Aleksandar Flaker, Franjo Grevi,
Zoran Konstantinovi, Joe Poganik, Dionyz uriin da spomenem samo one koji vie nisu meu nama), kojima i posveujem ova
neugodna, ali otvorena, propitivanja i komentare.
Sve u dobroj vjeri da emo mladima, svojim moebitnim
nasljednicima, uspjeti na drugu obalu prenijeti vatru nade, s jo neugasloga zgarita.

V.
Na kraju, premda su skoro svi radovi ove knjige ve objavljeni, neki
od njih ovdje i bitno proireni, neki dovedeni u ravnoteu s novim
nacionalnim kartama, neki iz prvoga izdanja zamijenjeni novima
(radovi o Strossmayeru i Mei Selimoviu), neki izostavljeni, jer
su u meuvremenu nastali oni koji knjizi daju zaokrueniju cjelinu,
objavljujemo ih ponovno i u proirenu, drugom izdanju, da bismo
po prvom desetljeu novoga stoljea, dapae na pragu novoga tisuljea, svjedoili o upornom naporu manjega dijela hrvatske knjievne historiografije da ne odustane od irine pogleda i bogatstva
prostora svoje povijesti. U uvjerenju da bi to eventualno mogla biti
i perspektiva novoga, novoga vremena.
Uvodno poglavlje Naslijee tematizira odnose nacionalne
filologije, slavistike i komparatistike u kontekstu doba obiljeena
plodnom djelatnosti Vatroslava Jagia; opetovano oivljavanje praekumenskoga djela i djelovanja Josipa Juraja Strossmayera nastavak je diskusije o potrebi meukulturnoga dijaloga, dok se proteklo
doba pokuava predstaviti prikazom rada jednog od najinteresantnijih junoslavista prologa stoljea Joe Poganika, kao i portretom njemakoga slaviste Reinharda Lauera, iji rad jo nije dovoljno
vrednovan, ali ni zakljuen (upravo je nedavno izala njegova monografija o Miroslavu Krlei).
Blok studija Od komparatistike tekstova do interkulturne
povijesti knjievnosti govori o razvoju ideje regionalne knjievne
komparatistike, prije svega meu zagrebakim junoslavistima, od
pokuaja osobnih rjeenja do zauzimanja za bliske teorije, sve slijedei nekad ve vrlo aktualan, pa grubo gurnut u stranu, a danas
nanovo oivljen interes za nove, interkulturalne pristupe fenomenima knjievne povijesti.

19
Umjesto
predgovora

20
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Slijede Oprimjeravanja, analize, u kojima se pisce dvojne pripadnosti (Ivo Andri, Mea Selimovi ili Vladan Desnica) eli propitati s pozicija pokolebana, pa i zdvojna interpretatora, u zajednikom prostoru nesigurnosti, straha i rezignacije suvremena knjievna
i spoznajnoga senzibiliteta. Isto tako, razumijevanje modernog povijesnog romana kroz optiku binarne opozicije svoje i strano otvorit
e analitiki pogled u novopovijesno hrvatsko i srpsko ratno pismo.
Poglavlje Epistolarna historiografija, kritika recepcija eli
pak u analitike sumorne teme unijeti i neto (nacionalne) vedrine,
sugerirajui da specifina priroda jezika hrvatske knjievnosti, koji
dijelimo i s drugim kulturama (kako je to svojedobno majstorski
tumaio Stanko Lasi) nije nae najvee zlo, kao i da multikulturno
okruenje hrvatske knjievnosti u vienacionalnim zajednicama, u
kojima se razvijala, nije moralo biti nuno izgubljeno doba. Vjerujemo i obratno, i druge su nae susjedne knjievnosti unutar hrvatske kulture naile na mnoge oduevljene odjeke. Iako je graa prebogata, takva su istraivanja jo sasvim na poetku, kao i istraivanja
meukulturne orijentacije asopisa, pri emu je Nova Evropa samo
jedan, ak ne i najsretniji, najproduktivniji primjer.
Meutim, da su za hrvatske junoslaviste prethodna razdoblja
nacionalizma u domaoj prosvjeti i znanosti bila gotovo izgubljeno
doba dokumentiraju vie struni negoli znanstveni prilozi o preobrazbama slavistikih studija, napisani u znaku didaktike interkulturalnosti, pretpostavke moderne nacionalne nastave jezika, knjievnosti i povijesti (od ega je realiziran tek model koji nam je
omoguio preivljavanje), osobito u inozemnim okolnostima, kako
je ovdje prilagoeno. Do nove reforme, bolonjske, u koju smo
polagali mnoge nade, ali su nas majstori naciocentrinosti uspjeli
potpunoma zaobii, a na kraju, ini se, i poraziti preko naih najbliih suradnika! Prvo se nastavna kroatistika svojom tzv. jednopredmetnosti zatvorila za sve kombinacije s nama, a onda su neki od nas
povjerovali da je i za nas junoslaviste ope prakse izlaz u monocentrinim specijalizacijama, a ne u viejezinim i vieknjievnim,
interdisciplinarnim, poredbenim i interkulturnim studijima. Varka
kratkotrajne njihove pobjede opet se pokazala u varci zajednikoga
poraza, kao naem trajnom usudu.
Uostalom, to e od ideja, zabluda, procjena i analiza ove (sada
ve opet) nove knjige Meuknjievne rasprave Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti (drugo, promijenjeno i proireno izdanje) biti aktualizirano u novomu stoljeu, kako kau Zagrepani

 bumo videli. Onima koji se odlue za slino promiljanje, odnosno

aktualizaciju, elim svakako vie sree (uporni smo bili dovoljno)
s duhom vremena i projektantima prolosti te razumijevanja
kolega, prijatelja, pa i najbliih, nego to smo ih mi imali posljednjih godina 20. stoljea, odnosno na pomalo apokaliptinom prijelomu tisuljea. Dohvatimo snove, kada nam ve zbilja izmie.
Ba zbog toga, toplo se zahvaljujem naem dragom kolegi, novosadskom profesoru dr. Gojku Teiu, najboljem poznavatelju meukulturne knjievne avangarde, ali istodobno i najveem uredniku za
knjievnost u generaciji i ire, na upornom traenju rukopisa knjige,
jer me na tanki led hrvatsko-srpskih, srpsko-hrvatskih odnosa, u ime
staroga drugarstva, jedino jo on mogao navui. I zbog toga emo sve
komentare, rizike i nuspojave podijeliti zajedno.
Zagreb, ak. god. 2000./01.
i ak. god. 2010./11.

Z. Ko.

21
Umjesto
predgovora

I. NASLIJEE

SLAVENSKA FILOLOGIJA I SLAVENSKE

FILOLOGIJE U JAGIEVO DOBA

UVOD

Pokuamo li poblie promisliti samo dva tipa odnosa, koji s gledita

tradicionalne slavenske filologije, kao i s motrita pojedine dananje
nacionalne filologije (slovenistike, kroatistike, bugaristike, polonistike, itd.) uvijek iznova otvaraju nova pitanja, naime odnose unutar slavistike te njezine odnose s pojedinim slavenskim filologijama,
ije su discipline sve razgranatije i nacionalne zadae sve naglaenije,
konstatirat emo kako je za situaciju inozemne slavistike (od bive
multinacionalne Austro-Ugarske do dananje multikulturne Australije), karakteristino da su slavenski jezici i knjievnosti podreeni
jedinstvenom slavistikom obzoru, jednako u njihovu studiju kao i
znanstvenom interesu slavista. Odnosi unutar suvremene slavistike
kao jedinstvenoga europskog i svjetskoga znanstvenog predmetnog
podruja danas se stabiliziraju unutar dva razdijeljena podruja koja
gube zajedniki filoloki obzor, na slavistiko jezikoslovlje i slavistiku znanost o knjievnosti. Kao to je poznato, druga je najea
podjela na rusistiku (kao primarno teite) plus dva-tri po volji izabrana slavenska jezika ili najmanje dvije-tri slavenske knjievnosti,
odnosno, u novija doba, ciljana koncentracija na jezike i knjievnosti junoslavenske ili istonoslavenske ili zapadnoslavenske grupe:
Sekundarno je, gdje e nastati i koja e se teita stvoriti; primarno bi bilo vano da u Njemakoj sve slavenske filologije, pa i
najmanje, dobiju svoje mjesto i da se stvaranje teita, barem na
razine svake savezne zemlje, prilagodi u prilog raznolikosti. Ovdje
ne mislimo samo na lektorate, ve ozbiljno raditi i prilikom raspisivanja natjeaja i zaposjedanju mjesta u znanosti o knjievnosti

26
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i jezikoslovlju. Spominjem oboje, natjeaj i zapoljavanje, jer se ne

smije dogoditi da recimo zapadni slavist dobije profesorsko mjesto sa junom slavistikom kao sporednim usmjerenjem. Ukratko,
moramo prekinuti s praksom raspisivanja nespecificiranih natjeaja za slavensku znanost o knjievnosti ili jezikoslovlje bez navoenja eljenog nerusistikoga teita. I po mogunosti, moramo
se ubudue odmaknuti od raspisivanja natjeaja za jedan slavenski
jezik odnosno knjievnost, kao to su rusistika ili samo polonistika.
to se tie naglaska na jednu samostalnu slavensku filologiju, tradicija istononjemake slavistike, ne bi trebala biti na uzor (Seeman, 1995: 16).
S tom podjelom i s tim tendencijama inozemne slavistike u
neslavenskom svijetu ne bi bilo problema kada je ne bi naruavale
slavistike prakse unutar slavenskih zemalja, s jedne strane optereene iskustvom ivota u vienacionalnim zajednicama, a s druge
strane jo uvijek pritisnute potrebom naglaenije individualizacije
i afirmacije svoje vlastite slavenske knjievnosti i cjelokupne nacionalne kulture. Kulturna iskustva koja pojedine nacionalne filoloke
institucije nose iz vienacionalnih zajednica, jednako onih u daljoj
prolosti austrougarske, kao i onih u blioj prolosti sovjetske,
na primjer, da ne govorimo o jugoslavenskima, nisu ohrabrujua.
Nezadovoljstvo kulturnim politikama multietnikih drava, osjeaj
zakinutosti u razvoju ili vrednovanju nacionalne kulture, unato evidentnim prednostima otvorenoga, multikulturnoga drutva, odreuju i dananje pozicije ukrajinske ili bjeloruske, slovake ili slovenske, hrvatske ili bosanske kulturne inicijative. (Apsurd postaje
to vei da su se i najbrojniji ili vodei narodi unutar vienacionalnoga drutva osjeali kulturno ugroenima.) Praksa i postojanje
multietnikoga kulturnog konteksta za protagoniste nacionalne kulture nisu prednost nego nedostatak, upravo eksces koji treba to
prije zaboraviti i sve njihove tragove zatrpati u ime idilinog mira
jedne jedinstvene kulturne zajednice koja je u svemu odluila ivjeti
po svome. Prema tome, u iskoraku kojim bi nacionalni jezik, knjievnost i kultura, djelatnou nacionalnih filolokih, jezikoslovnih
i knjievnoznanstvenih disciplina trebalo afirmirati, prema opim
slavistikim disciplinama koje su redovito multietniki zasnovane,
iskustvo ivota u vienacionalnim drutvima nije od pomoi nego je
frustracija koje se treba kloniti. Neto su moda osloboenije toga
kompleksa polonistika ili bugaristika, nacionalne filologije sa svojim vie desetljea starim jednonacionalnim dravama, ali ni one ne

pokazuju odvie zanimanja da domae nastavne i znanstvene prakse

usklade sa zapadnim slavistikim standardima, pa moemo zakljuiti da e se, ako se neto ne poduzme, nesporazumi izmeu intencija nacionalnih slavenskih filologija i prakse integralne slavistike u
neslavenskim zemljama nastavljati, ako ne i produbljivati.
Nesporazumi ili optereenost brigom oko afirmacije nacionalne kulture idu tako daleko da se, uz razumljivu koncentriranost
na svoju, vlastitu nacionalnu kulturu, potiu i razvijaju strunjaci i
discipline iskljuivo po jednonacionalnom kljuu, pa npr. u Hrvatskoj, zemlji kojoj povijesno i prirodno gravitira multietniko drutvo Bosne i Hercegovine, osim bogate kroatistike, trebaju postojati strunjaci za svaki pojedini slavenski jezik ili knjievnost, od rusistike do montenegristike, a strunjaci ili studiji sliniji zapadnoeuropskom modelu slavista i slavistike teko pronalaze zagovornike.
Stvoriti okolnosti, strunjake ili discipline da se npr. unutar zapadne
slavistike prekorauju granice jedne nacionalne filologije, smatra se
nemoguim zahtjevom, a ako se to radi unutar kompleksnoga korpusa junoslavenskih dijalekata, jezika i knjievnosti, i drutveno
sumnjivom rabotom.

SLAVENSKA FILOLOGIJA U KOPITAREVO I MIKLOIEVO DOBA

U USPOREDBI S DANANJIM STANJEM

Odredimo li dva stoljea razvoja interesa za slavenske jezike i knjievnosti, odnosno razvoja slavenske filologije, godinama poetaka
i kraja novovjekovnih drutvenih revolucija, 1789. i 1989. (zapravo
vrijeme poetnih i zakljunih etapa konstituiranja modernih slavenskih nacija), moemo u tom rasponu promatrati zasnivanje i razvoj,
odnosno stanje i perspektive slavistike i slavna, i uoit emo bitne
razlike, kao i poune spoznaje, aktualne i danas.
Jernej Kopitar (1780.1844.) imao je devet godina u vrijeme
Francuske revolucije, a umro je etiri godine prije srednjoeuropske
revolucionarne 1848. godine. Pomak u tom polustoljetnom zakanjenju za Zapadom puno govori i o uvjetovanosti Kopitarevih inicijativa, pa i o mjestu Slovenaca ili Hrvata s obzirom na Europu. Mogli
bismo ukratko rei, ivot obiljeen tenjama kojima e se izvravati
priprave za ukljuivanje slavenskih naroda jugoistone Europe u
Europu. Nesporazumi na crti odnosa vodeih ideja vremena i npr.
hrvatskoga ili slovenskoga narodnoga stanja, nesporazumi proizili

27
Naslijee
Slavenska filologija
i slavenske filologije
u Jagievo doba

28
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

iz prosvjetiteljsko-idealistike projekcije i tradicije, koja je optereivala i obavezivala njegove suvremenike izvan sredita emisije
novih ideja, upravo su paradigmatskim primjerom odnosa realne
Europe i konzervativne provincije, aktualnih autoriteta i odjeka
njihovih projekata unutar organskoga tijeka kulture jedne drutvene ili jezine zajednice.
Onodobna otvorenost mnogih pitanja, za razliku od njihove relativne definiranosti danas, njihovo predsvjesno stanje, u kojemu nije
bio odreen ni jezik, niti tip kulture koji bi mogao biti dominantan
(zamislimo da su u Sloveniji prevladale ilirske ideje Stanka Vraza, da
je u Srbiji zavladao slavenoserpski jezik klasicista ili da se u Hrvatskoj odrala od Kopitara poticana djelatnost Ignaca Kristijanovia,
zagovornika hrvatsko-kajkavskoga jezika i knjievnosti), ta otvorenost
mogunosti daje nam povoda da definirane situacije uvijek iznova
provjeravamo. Kako uskladiti nacionalne filoloke optimalne projekcije s optimalnim opsegom slavistike kao cjeline? U emu nam
mogu pomoi usporedbe dananjega stanja u slavistici s Kopitarevim
ili Mikloievim djelovanjem?
Promislimo li i aktualiziramo, tragom dosadanjih spoznaja
o Kopitaru, tek nekoliko aspekata, uvidjet emo da su najbolja preporuka za artikulaciju odnosa nacionalne i slavenske filologije mnogobrojna Kopitareva djela, koja otkrivaju, kako je formulirao Leopold Ranke, filologa sa irokim i podrobnim znanjima
(Poganik, 1976: 159). Upravo mi se u toj kvalifikaciji otkriva ono
emu bi npr. dobar slovenist ili dobar dijalektolog u slavistici trebao teiti: podrobnim znanjima u svojoj, u jednoj nacionalnoj filologiji ili slavistikoj disciplini i njihovim irim uvjetovanostima. Za
prouavanje, recimo, slovenske ili hrvatske knjievnosti trebalo bi
biti u obvezi njihovo kontekstuiranje u iri zapadnoslavenski kulturni i junoslavenski jezini kontekst. Uitelji ili barem gimnazijski profesori u slavenskim zemljama, pored podrobnoga poznavanja
svoga jezika i knjievnosti koji predaju, trebali bi u svom obrazovanju ili kasnijim specijalizacijama teiti poznavanju, uz jedan svjetski jezik i uobiajena znanja iz svjetske knjievnosti, makar jo jednoga slavenskoga jezika te boljem poznavanju kanonskih djela iz
slavenskih knjievnosti. Zato? Odgovaram bez argumentacije koja
bi raunala na nekakvu slavensku uzajamnost ili koja bi implicitno zagovarala ivot u zajednikim dravama, iz kojih smo se s
toliko meusobnoga nepovjerenja i optubi te opravdana razoaranja tek izvukli. Odgovaram da on to mora uiniti naprosto zato

to se kao (ogranieni) slavist svaki slovenist ili kroatist, polonist

ili makedonist, kree unutar prije opisane slavenske filologije i
susree sa sustrunjacima irega spektra interesa i djelovanja. Iskorak svakoga tko se intenzivnije bavi problemima jedne slavenske
filologije u iroka znanja slavistike bit e provjera i osiguravanje
njegovih podrobnih spoznaja, kao i moebitna korekcija opeslavistikih. Ostanemo li na Kopitarevu primjeru, zorno emo raspoznati da njegove koncepcije nisu bile bez briga za optimalnu
nacionalnu identifikaciju, i u njezinu jezinom i u kulturolokom
i u preporodnom aspektu, sve ako i nisu proizlazile iz neposrednih nacionalnih zadaa. Deskripciji i analizi trebaju se podrediti
gramatika, rjenik i folklor, a to su u romantiarskom shvaanju
jedini pravi i neposredni izrazi nacionalnog identiteta. Kopitarev
geometrijski duh, ija je forma mentis bila prosvjetiteljska vjera u
napredak razuma, koncipirao je za June Slavene stupnjevit kulturni
napredak. U narodu je vidio masu iju je svijest mogue i buditi i
oblikovati. Etnika konsolidacija Junih Slavena pretpostavljala je
pobjedu jezinog partikularizma i stvaranje odgovarajue osnove za
knjievnu djelatnost (Poganik, 1986: 164165). Kopitaru su ire
poznavanje slavenskih dijalekata i jezika, a onda i arbitraa u nekim
izvanslovenistikim pitanjima, pomogli da slovenskom jeziku i kulturi pokua priskrbiti optimalne granice, to e rei da se suvremeni
slovenist moe ukljuiti u slavistike rasprave bez straha da e pri
tom zagubiti posebnost svoga predmeta. Obrnuto, on e se zalagati za one vrijednosti svoje kulture koje su u slavistikim studijama
opetovano relevantne, pa time i najneposrednije koristiti promociji
svoje nacionalne kulture ili svoga predmeta istraivanja. Isto tako,
unosei kriterije i ira znanja iz slavistike jedan e istraiva nacionalnoga jezika, knjievnosti i kulture sigurnije raspoznati i njihove
specifine i njihove srodne ili sline osobitosti.
Kako se slavistiko djelo Frana Mikloia (1813.1891.) uklapa
u naa uvodna razmiljanja? Proizlazei iz ozraja ilirskih ideja i kulturnoga komunikacijskog prostora vienacionalne austrijske monarhije, Mikloi se formirao kao nacionalno svjestan, otvoren i racionalan slavist: Njegovo energijo je razvnemala panslavistina
(romantina) doktrina. Tu je izvir njegovega seznanjanja s slovanskim svetom; ta izvir pa je samo zaetni impulz, ko se je, ker
je bil Mikloi lovek racionalnega umovanja, kar br spremenil v
znanstveni interes, na podlagi katerega je postal prvi profesor slavistike na dunajski univerzi (Poganik, 1992: 500501). Sve ako je

29
Naslijee
Slavenska filologija
i slavenske filologije
u Jagievo doba

30
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

sreanje z ilirizmom za Mikloia tek probudilo zanimanje za slavistiku, ostaje injenica da je utemeljitelju slavistikog jezikoslovlja bila strana jednostrana i uskonacionalna perspektiva: Mikloieva znanstvena naela so bila vgrajena v strnjen duhovni svet, ko je
bil rezultat izvirne sinteze njegove nacionalnokulturne zavesti, upotevajoe konkretni jezikovni, kulturni in zgodovinski poloaj njegovega naroda ter rezultat miljenja, zakoreninjenega v evropskem
nadnacionalnem izroilu, v liberalnem nazoru etatistino misleega
meanstva francjoefovske dobe ter v raziskovanju dejstev v smislu
pozitivizma 19. stoljea. Gledano znanstvenozgodovinsko in znanstvenoteoretino sta bili njegova filologija in znanost o kulturi v prvi
vrsti ugotavljanje jezikovnih pojavov po naelih glasovnih zakonov,
delovanja analogije in jezikovnega izposojanja s pomojo vse bolj
natannih opaanj edalje bolj kompleksnih in raznovrstnih jezikovnih danosti in jezikovnih kontaktov (Hafner, 1992: 306).
O Mikloiu je, s hrvatske strane, prije vie od stotinu godina
opirniju analitiku studiju napisao Tomo Mareti, koji, pored
visoke ocjene pojedinih Mikloievih djela, daje i zakljuni openitiji sud: uz marljivost, brzinu i talent, Mareti istie veliku njegovu
ljubav k svojemu predmetu, da bi, na kraju, usporeujui Mikloia s velikanima onodobne slavistike, zakljuio da Mikloi ustupa
Dobrovskom u kritinosti, Kopitaru u otroumnosti, afaiku
u toplini osjeanja, Vostokovu u opreznosti. Ali jedno e morati
svatko priznati, naime, da Mikl. stoji visoko nad svom tom etvoricom obilnou i s njome zdruenom mnogostranou i daljinom
pogleda (Mareti, 1892: 105, 113).
Iz kraih openitih i brojnih pojedinih karakterizacija Mikloieva djela, moda je za razumijevanje onodobne slavistike i njezinih utemeljitelja najbolja preporuka ona ocjena koju suvremeni
slavist pripisuje Vatroslavu Jagiu: Daljnja osobina Mikloievih
tekstova koja zadovoljava Jagia mogla bi se imenovati ovako: obilje
podataka konciznost sudova. Tu osobinu Jagi uoava od poetka
do kraja svoga praenja Mikloieva rada i istie kako u tim djelima ne govori pisac, nego sama stvar, to e rei da istie objektivnost Mikloieva znanstvenog rada (Damjanovi, 1992: 345).
U tim ocjenama, s nastojanjem filologa da na bazi obilja podataka
izgrauje svoju mnogostranost kako bi doao do dalekovidnijih
pogleda, to e rei i do trajnijih sudova i sinteza, na najbolji se nain
ogleda koncept prvobitne slavenske filologije, premda ve i u tom
najranijem dobu zapoinje proces specijalizacija po nacionalnim

filologijama i razvoja slavistike s teitima na pojedine nacionalne

jezike ili knjievnosti, odnosno zapoinje trend uih specijalizacija
prema pojedinim slavistikim disciplinama (medievalistike, dijalektologije, folkloristike, povijest knjievnosti, itd.).
U jednu rije, slavenska filologija u Kopitarevo i Mikloievo
doba, kao i slavistika danas (samo objanjenje prenoenja akcenta s
filologije na slavistiku kao kompleksnu znanost zasluilo bi novu studiju), ograniene su i obogaene dvjema graninim zadaama, izmeu
kojih ne bi smjelo biti veih nesporazuma: kao to su lagani prijelazi
meu slavenskim dijalektima, tako da tek kulturno-povijesni i politiki imbenici odreuju pripadnost nekom slavenskom dijasistemu,
tako ne bi smjelo biti otrih granica u strunom i znanstvenom interesu meu slavistima. Morala bi se pronai, uvijek iznova, ravnotea
izmeu dva pola slavistike znanosti: one nacionalne, naalost, esto
i bez razloga nacionalistike, te opeslavistike kakva se prakticira
irom slavistikih katedara u svijetu. Slovenci so odprt in pozoren
narod, pisao je nedavno zasluni slovenski povjesniar knjievnosti,
ki rad sprejema kulturne vrednote, vsako individualizira na samosvoj nain ter izide iz nje e bolj samosvoj (Zadravec, 1993: 25).
Velika tradicija austrijsko-slovenske slavistike, od Kopitara i Mikloia te aktualizirana Vatroslava Oblaka i pomalo zaboravljena Matije
Murka, vjerujem da je i danas izazov kako za slaviste tako i za sloveniste. Kako je bilo sa slavistikom i pojedinanim slavenskim filologijama u doba velikoga hrvatsko-austrijskoga slaviste Vatroslava Jagia?

SLAVENSKA FILOLOGIJA I SLAVENSKE FILOLOGIJE

U JAGIEVO DOBA

Razmiljajui o slavenskoj filologiji u Kopitarevo i Mikloievo

doba, u odnosu na slavistiku danas, nezaobilaznim se ine problemi suodnosa slavenske filologije i slavenskih filologija u doba
Vatroslava Jagia (1838.1923.), austrougarskoga filologa hrvatskoga podrijetla, a jednoga od najveih slavista do danas. Kada to
kaemo, pitamo se: to je omoguilo irinu Jagievim pothvatima?
Kakav je odnos prema slavenskoj filologiji njegovih uenika ili kasnijih nastavljaa Vatroslava Oblaka, Milana Reetara, Matije Murka,
Mihovila Kombola ili Slavka Jeia?
U novije doba, povijest slavistike kao znanstvene discipline,
predstavljena je u etiri etape: 1) od poetaka do etabliranja prvih

31
Naslijee
Slavenska filologija
i slavenske filologije
u Jagievo doba

32
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

katedara; 2) od 1842. do izbijanja Prvoga svjetskog rata; 3) od 1914.

do kraja Drugoga svjetskog rata; 4) doba nakon 1945. (Franz, 1994:
1632), a poblie bi se Jagievo doba moglo odrediti kao zakljuna
etapa razdoblja konstituiranja sveuiline slavistike, od Jagieva preuzimanja beke katedre, 1886, do njegova umirovljenja, 1908. godine;
odnosno do raspada Austro-Ugarske, 1918. godine, makar bi se Jagievo djelovanje moglo i najire odrediti od ustrojstva Arhiva za slavensku filologiju do njegova posljednjeg broja (od 1875. do 1920.
godine), dakle, razdoblje od tri do pet desetljea. Kada bismo pokuali u najkraim crtama okarakterizirati to Jagievo doba, mogli
bismo zamijetiti da su procesi konstituiranja slavenske filologije kao
cjelovite znanstvene discipline i njezina dekomponiranja na pojedine slavenske filologije zapoeli gotovo istodobno u tom razdoblju
te da se konkurencija i razliito modeliranje slavistinoga znanstva
od toga vremena do danas neprestano obnavljaju razliitim intenzitetom i raznim povodima.
Prema svjedoenju poznatoga hrvatskog povjesniara knjievnosti Mihovila Kombola, svojevrsno iroko shvaanje slavenske filologije osnova je Jagievu pristupu: Ta se irina ogleda ve
u njegovu radu u Zagrebu, i Mikloi se nije varao, kada mu je pred
odlazak u Berlin 1874. pisao usporeujui ga s drugim eventualnim
natjecateljima: Sva su ta gospoda upuena u slavensku gramatiku,
a Vi morate doprinijeti tome, da se izgradi slavenska filologija. To
je zadaa, kojoj ste dorasli Vi, a ne oni. Jagi je, nastavlja Kombol,
tom svojem shvaanju slavenske filologije dao vie puta izraza, ali
naroito 1886. u nastupnom predavanju u Beu, kada je pred svojim sluaima razvio program rada u slavenskom seminaru, koji je
tada upravo bio osnovan. Prema tom nacrtu ulazi u okvir slavenske
filologije izuavanje staroslavenskoga jezika, ivih slavenskih jezika s
njihovim narjejima, slavenskih knjievnosti s osobitim obzirom na
njihove meusobne odnose, narodnog pjesnitva, etnografije, mitologije, itd. A. Veselovski, koji se tada upravo desio u Beu i koji nam
je u Vjestniku Evropy za 1886. godinu ostavio topao prikaz toga predavanja, dodaje ipak na kraju da taj opirni program i nehotice izaziva pitanje: kako da ga svlada jedan ovjek? (Kombol, 1948: 8).
Prema Kombolovu uvjerenju, osim osobnih predispozicija
Vatroslava Jagia, kao to su ivahnost i radoznalost te ogromna
erudicija, suvereno kretanje unutar ve onda velikoga prostora slavenske filologije, omoguila je Jagiu metoda tzv. filoloke kritike:
Njega je zaista i u kulturnoj i u knjievnoj povijesti i u ispitivanju

narodnog pjesnitva privlaio u prvom redu filoloko-kritiki dio

kritika teksta, vrela, metrika premda je vrlo dobro znao, da povijest knjievnosti ima i drugih zadataka. I zakljuno: Pored njegova
zahvatanja u irinu, o kojemu je ve bila rije, bilo je kod njega nesumljivo i neke priroene nesklonosti prema sistematskim konstrukcijama, u kojima se tako lako gube ive crte individualnih pojava.
Radi toga i radi drugih svojstava njegove velike, ali vie objanjivalake nego stvaralake inteligencije, nalazio je on kao pisac zapravo
svoj najbolji izraz u obliku monografije. Postaviti problem, razluiti
u prijanjim istraivanjima bitno od nebitnog i vjerojatno od nevjerojatnog i na temelju kritiki razraenih historijskih injenica pronai put do najuvjerljivijeg rjeenja to je bila njegova naroita vjetina (Kombol, 1948: 13, 14, istaknuo Z. K.).
Konstatirajui da je Jagi slavenskoj filologiji konano osvojio ravnopravno mjesto pored romanistike i germanistike u sklopu europske filoloke znanosti, Mihovil je Kombol bio svjestan, kao uostalom
i Jagi, da se odnosi slavenske filologije prema disciplinama pojedinih
nacionalnih specijalnih filologija modernih jezika i literatura mijenjaju u korist potonjih. Jedinstvo slavistike bilo je rasklimano evolucijom nauke i porastom interesa za posebne jezike i literature, pisao je
Vatroslav Jagi u svojim Spomenima, ali se nadao, kako dalje dokumentira Kombol, da e se jednom, kada se posebni jezici osjete ustanovljeni, priznati i podmireni u svojim pravima i potrebama, iznova probuditi elja za zavirivanjem preko domae ograde, za usporeivanjem
i osvjetljivanjem svojega pomou srodstva. (Usp. Kombol, 1948: 15.)
Za ivota Jagieva, meutim, poinje sve intenzivnije rad na
pojedinim slavenskim jezicima i knjievnostima, sasvim u duhu ideja
graanske inteligencije, koje su ile za ostvarenjem samostalnih nacionalnih drava, iako to veini junoslavenskih, zapadnoslavenskih
i istonoslavenskih naroda nije uspjelo. Isto tako, sve bogatiji kulturni ivot i sve razvijenija novija knjievnost stavljali su mlade slaviste u poziciju da zapuste filoloka slavistika istraivanja starocrkvenoslavenskoga ili starije knjievnosti te da se posvete suvremenim
knjievnim jezicima, odnosno modernim piscima od romantizma
do modernizma. Vatroslav Oblak (1864.1896.) bio je mladi slavist
koji je i sam ivio to dvojstvo, jednom u predanom istraivanju podrijetla staroslavenskoga (M. Kombol svjedoi kako je Jagi sa simpatijama pratio nastojanja drugih da rasvjetle prve vjekove slavenske
pismenosti, a naroito nastojanja svojega najdarovitijega uenika
Vatroslava Oblaka (Kombol, 1948: 10). Slino svjedoi i Antun

33
Naslijee
Slavenska filologija
i slavenske filologije
u Jagievo doba

34
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Slodnjak o Matiji Murku: Sprva je pomagal Mikloiu pri njegovih

publikacijah. Po upokojitvi velikega uitelja je priel v znanstveno
obmoje njegovega naslednika Vatroslava Jagia, ko se je odlono
bojeval zoper ozko specijalizacijo mladih slavistov, hote vcepiti sluateljem in uencem prizadevanje za irokim razgledom po jezikovnih, slovstvenih in narodopisnih vpraanjihvseh Slovanov. Tako je
raziril Jagi tudi Murkovo obzorje, kar je Murko vedno priznaval,
etudi se je upiral oznaki jagievec, e da ima slavistino podlago
naravnost od Mikloia (Slodnjak, 1962: 9).
Bilo je zasigurno vie uenika i onodobnih slavista koji su,
u tom smislu, bili pod izravnim ili neizravnim Jagievim utjecajem,
a najvie stoga to se model beke slavistike nametao kao model
studija koji je prihvaen na svim ozbiljnijim sveuilitima (pa je do
danas i ostao modelom studija slavistike u neslavenskim zemljama).
Kako u jednoj slovenskoj recenziji Jagieve Povijesti slavenske filologije itamo, o sebi i svojim suvremenicima Jagi je ostavio malo
zapisa: Obalovati je le, da je bil Jagi tako ponien in skromen, da
ni hotel povedati skoraj ni o svojih lastnih zaslugah za slovansko filologijo (J. K., 1911: 118). O Jagiu i Jagievu djelovanju ostala su svjedoenja puna divljenja, ali i istodobnoga osporavanja, s gledita sve
razvijenijih nacionalnih kultura. Naredna dva primjera iz srpskoga kulturnog kruga, jedan iz Novog Sada, dakle iz Austro-Ugarske, drugi iz
Beograda, iz Srbije, upozoravaju na rani razlaz nacionalne i slavenske
filologije: On je dakle jedini ivi slovenski filolog koji sve ogranke
slovenske nauke dri u svojim rukama, sluaj koji se vie nikada nee
ponoviti zbog nagloga razvoja slovenske nauke. Uzmemo li dalje na
um jo i Jagiev rad kao nastavnika i njegov snaan uticaj na mlae
pokoljenje slovenskih filologa, jasno je, da Jagi u istoriji slovenske
filologije zauzima jedno od prvih mjesta (ivojinovi, 1907: 132).
I drugi, jo rjeitiji primjer, jeste sluaj osporavanja Jagia i slavenske
filologije iz vizure nacionalne knjievne povijesti (rije je o pristupnom predavanju Pavla Popovia): to i danas ipak ima naunika
koji se bave uporedo svima jezicima i svima knjievnostima slovenskim, to ne mora biti dokaz o protivnom, nego samo izuzetak koji
potvruje nau tvrdnju. Najvei danas ivui radnik na ogromnoj
oblasti celokupne slovenske filologije, G. V. Jagi, po mome miljenju je poslednji slovenski filolog u irokom smislu te rei, ivi anahronizam, ako se sme rei: posle njega, u naem veku sve veeg specijalisanja, takve se ogromne enciklopedijske aktivnosti sigurno nee
vie raati. A posle, to se naa nauka o knjievnosti odvaja od nauke

o jeziku i slovenske filologije, prirodno je, pored kazanog, jo i stoga

to u naoj nauci ima dosta pitanja i tema za ije reenje i raspravljanje nije potrebno kretati ceo glomazan aparat filologije, niti imati u
rezervi znanje cele slavistike (Popovi, 1904: 677).

PREMA ZAKLJUKU

U svom retrospektivnom pogledu na povijest slavistike, Josip

Hamm, da bi razjasnio o emu je rije, dijeli slavistiku na slavistiku u slavenskim zemljama, slavistiku u neslavenskim zemljama
i na opu slavistiku. I on se bavi odnosima filologije i lingvistike, pa
prema njemu filologija slavenskoga stajalita obuhvaa staru knjievnost s itavim nizom pomonih struka, otprilike kako ju je definirao Jagi, dok jezikoslovlje, nakon to se je u posljednjem desetljeu osamostalilo, filologiju i filoloke pomone discipline koristi
tek kada svoja istraivanja usmjerava prema prolosti. Daher der
groe Unterschied in der Bedeutung, die fr die gegenwrtige Slavistik die slavische Linguistik besitzt und anderseits alles das, was
im weiteren Sinne zur slavischen Philologie gehrt. to se pak tie
odnosa slavenske filologije i slavistike znanosti o knjievnosti,
J. Hamm je tada oprezno formulirao da je cijelo podruje slavenske filologije podijeljeno u dvije pole: na znanost o jeziku i znanost
o knjievnosti, s tim da prva stoji sa slavistikom u uem (egzaktnijem, poredbenom) smislu nego posljednja (Hamm, 1960: 62, 63).
Kada ocjenjuje razvoj slavistike kod Hrvata i Slovenaca u Jagievo doba, Hamm govori vie o sakupljakoj nego objanjavalakoj
djelatnosti, da bi pratei slavistiku djelatnost u Beogradu, Zagrebu
i Ljubljani, pomno ralanjujui pojedinosti, zakljuio: Kopitar
Miklosich Jagi Murko stellen eine ununterbrochene lebende
Kette dar, die vom Anfang des 19. Jahrhunderts bis fast in unsere
Tage hineinreicht: daher die auergewhnliche Wichtigkeit, die
die sdslavischen Materialien fr die Entwicklung und die Geschichte der brigen slavischen Einzelphilologien und fr die Geschichte nicht nur der sdslavischen Sprachen und des sdslavischen Anteils an der allgemeinen Slavistik, sondern auch fr die
Geschichte der brigen slavischen Einzelphilologien und fr die
Geschichte der Slavistik berhaupt haben (Hamm, 1960: 70). Sam
pak je Jagi, u nekrologu Vatroslavu Oblaku, dao svoju viziju odnosa
slavistike i pojedinane nacionalne filologije, opisujui prirodan put

35
Naslijee
Slavenska filologija
i slavenske filologije
u Jagievo doba

36
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

slavista od svoga materinjeg jezika do postupnoga zadobivanja

objektivnosti nad cjelinom slavenstva, kako bi promatrao pojedinano u meuzavisnosti s cjelinom: vom Slovenischen als seiner
Muttersprache den Ausgangspunkt nehmend so beginnen ja alle
Slavisten zog er mit jedem Jahre weitere Kreise seiner wissenschaftlichen Beschftigung, bis er zuletzt mit geluterter Objektivitt
das ganze Slaventhum umfasste und das Einzelne immer aus dem
Zusammenhang des Ganzen betrachtete (Jagi, 1896: 632).
Ako se, dakle, sasvim na kraju, dotaknemo odnosa Vatroslava
Oblaka i njegovih poetnih radova, inicijativa i planova (uostalom,
Hamm govori o Oblaku kao obeavajuem slavistu: der vielversprechende V. Oblak wurde leider allzu frh vom Schicksal abberufen; Hamm, 1960: 68), parafraziramo li podnaslov Matije Murka
iz studije o Oblaku te umjesto o prilogu govorimo o ulozi Vatroslava
Oblaka u razvoju slavenske filologije, nakon ovoga poetnog istraivanja nemam drugo to rei nego to da je ona, ta uloga, dakako zbog
Oblakova slabog zdravlja i prerane smrti, pripala Matiji Murku
(1861.1952.).
Problem odnosa pojedine slavenske nacionalne filologije i slavenske filologije kao relativne cjeline kako se ona utemeljivala u Jagievo doba, aktualan je i danas. Dapae, otkrivamo kao da se praksa
domicilne filologije i inozemne slavistike sve vie podvaja.
Usporedimo li suvremeno stanje s djelovanjem Jerneja Kopitara i Franca Mikloia, otkrivamo da ni Kopitaru ni Mikloiu irina
spoznaja nije zaklanjala vid pred problemima nacionalne filologije:
moe se zakljuiti da je profil filologa sa irokim i podrobnim znanjima, kakav je bio Kopitar, odnosno znanstvenika obilja podataka i konciznosti sudova, kako je ocijenjen Mikloi, zapravo najbolje zadovoljio Vatroslav Jagi, filolog vie objanjavalake nego
stvaralake inteligencije, koji e jo za ivota naii na osporavatelje
upravo s gledita interesa nacionalne lingvistike i povijesti knjievnosti, ali i razvoja slavistike. U tom smislu, za Vatroslava Oblaka bi
se moglo rei da je njegovu ulogu u razvoju slavistike zapravo odigrao Matija Murko, slavist koji se nije elio odrei irine slavenske
filologije u Jagievu smislu, ali se specijalizirao u podruju manje
junoslavenske filologije, pridonosei podjednako nacionalnim kulturama koje ona pokriva, kao i opeslavistikim znanjima.
Upitajmo se na kraju, ne bi li takva predmetna podruja manjih,
razlikovno jo srodnijih jezika i povijesno povezanijih naroda i knjievnosti, kao to su istonoslavenski, junoslavenski i zapadnoslaven-

ski, mogla biti sretnim mjestima susreta ope i poredbene slavistike s

jedne strane i prouavanja pojedinih nacionalnih jezika i knjievnosti s druge strane? Odnosno, ne bi li pojedine slavistike discipline, od
poredbene slavenske gramatike do poredbene i interkulturne povijesti knjievnosti, mogle postati trajnim mostovima slavistike u neslavenskim, preteno zapadnim zemljama i slavistike u slavenskim dravama, preesto preoptereenima mononacionalnim pristupima i kada
nije rije o domicilnim, matinim jezicima i knjievnostima?

LITERATURA

Damjanovi, Stjepan (1992): Jagieve ocjene Mikloievih djela, u: Mikloiev

zbornik, ur. Joe Toporii, Tine Logar, Franc Jakopin, Ljubljana: Obdobja 13.
Franz, Norbert (1994): Einfhruing in die Slavische Philologie, Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.
Hafner, Stanislav (1992): Fran Mikloi v okviru dunajskega znanstvenega sveta
svojega as, u: Mikloiev zbornik, ur. Joe Toporii, Tine Logar, Franc
Jakopin; Ljubljana: Obdobja 13.
Hamm, Josip (1960): Rckblick auf die Geschichte der Slavistik und die Slavistik in
Jugoslavien, Wiener Slavistisches Jahrbuch, GrazKln: Herman Bhlaus Nachf.
Jagi, Vatroslav (1896): Dr. Vatroslav Oblak, AfslPh, 18.
J. K. (1911): I. V. Jagi: Istorija slavjanskoj filologii (recenzija), Dom in svet.
Kombol, Mihovil (1948): Vatroslav Jagi, Izabrani krai spisi, uredio i lanke sa
stranih jezika preveo Mihovil Kombol, Zagreb: Matica hrvatska.
Mareti, Tomo (1892): ivot i knjievni rad Franje Mikloia, Zagreb. (Pretampano iz CXII. knjige Rada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.)
Poganik, Joe (1985): Knjievni susreti s drugima, Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
Poganik, Joe (1992): Mikloi in ilirizem, u: Mikloiev zbornik, ur. Joe Toporii, Tine Logar, Franc Jakopin, Ljubljana: Obdobja 13.
Popovi, Pavle (1904): O prouavanju srpske knjievnosti uopte, Srpski knjievni glasnik, 12.
Seeman, Klaus (1995): Zur Standortbestimung der deutschen Slavistik, Zeitschrift fr Slawistik, 40.
Slodnjak, Anton (1962): Uvod, u: Matija Murko, Izbrano delo, Ljubljana: Slovenska matica.
Zadravec, Franc (1993): Recepcija vzhodno in zahodnoslovanskih literatur
na Slovenskem od 1918 do 1940 Soglasja in nasprotja, Slavistina revija,
41/1.
ivojinovi, J. (1907): Recenzija Slavjanskaja psaltira, Letopis Matice srpske, 244.

VATROSLAV JAGI I SLAVENSKA KNJIEVNA

KOMPARATISTIKA

UVOD

Polazei od dosadanje literature o mjestu Vatroslava Jagia u razvoju

komparatistike, u ovom se poglavlju posebna pozornost posveuje
Jagievim raspravama koje ubrajamo u podruje slavenske knjievne
komparatistike. Uz ostalo, istrauju se dva zanimljiva metodoloka
pitanja: povezanost onodobne komparatistike s Jagievim historijsko-genetskim pristupom te odnos komparativne knjievnosti
openito i poredbene povijesti slavenskih knjievnosti kao mogue
zasebne knjievno-povijesne discipline.
U svom magistralnom radu o razvoju hrvatske knjievne komparatistike autorica (Kogoj-Kapetani, 1968: 305404) poredbeno-slavistiku djelatnost Vatroslava Jagia pominje u nekoliko navrata,
istiui ga ne samo kao zaetnika i oduevljena zagovornika komparatistike nego i kao strunjaka koji je u mnogo emu anticipirao
metodologiju komparativnoga prouavanja knjievnosti openito.
Ne odvajajui problematiku komparativne knjievnosti od nacionalne knjievnosti, jer moda nije sasvim bez osnove primjedba da
izmeu poredbenih metoda i onih kojima bi se koristila nacionalna
historija knjievnosti za iste grupe problema na svom terenu, nema
bitne razlike, kako pie oslanjajui se na Wellek-Warrenovu Teoriju
(isto, 305), Breda Kogoj-Kapetani naglaava da su krajem ezdesetih godina 19. stoljea, s pojavom knjievnopovijesnih radova Vatroslava Jagia, njegovim historijsko-genetskim pristupom knjievnim
pojavama, zapravo udareni temelji filolokom smjeru hrvatske znanosti o knjievnosti: Potreba da se sabere to vie grae, pa primjena
analitikih postupaka koji su vie teili za egzaktnou detalja nego

40
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

to su konvergirali prema sintezi, zatim sklonost historijskim rekonstrukcijama i napokon priznavanje naunosti svakom takvom produktu literarnog scijentizma, sve je to obiljeavalo i pratilo i tu eru
invazije filologije u studij literature (isto, 308). Smjestivi prvi nastup
hrvatske komparatistike u Jagievu Historiju knjievnosti naroda hrvatskoga i srpskoga, autorica nas uvjerava da je na prvi moderni knjievni povjesniar pokazao i dokazao svoje povjerenje u poredbeni
zahvat (isto, 326327), a mi bismo mogli istaknutu Jagievu misao
(Ali kada se obilatije gradivo nakupi i u komparaciji dalje postupi,
doi e za cielo i u tome nauka do jednoglasnih rezultata), protumaiti u kontekstu upravo aktualiziranoga historizma: i sam je Vatroslav Jagi piui o junoslavenskoj epici u prolosti svjedoio o svojevrsnom historizmu na podruju usmene narodne knjievnosti, gdje
bismo ga moda najmanje mogli oekivati: Od nekog vremena istrauje se slavensko narodno pjesnitvo historijski; ide se zatim da se
djelomino bliim ispitivanjem sadraja, djelomino pronalaenjem
starijih zapisa otkrije njegov razvojni put i da se blie prie vrelima
i ovih tvorevina narodnog duha (Jagi, 1880a: 213).
U nastojanju da Vatroslava Jagia prikae kao utemeljitelja i
propagatora hrvatske knjievne komparatistike, B. Kogoj-Kapetani
istie kako je upravo u prigotovljenoj bogatoj grai Jagi vidio poetke
komparativne historije evropskih literatura, od koje se nadao isto
onakvom uspjehu kakvima se ve ponosila komparativna lingvistika.
Navodei radove u kojima se Jagi izjanjavao za poredbenu povijest
knjievnosti, autorica u nekima vidi mali poredbeni manifest, u drugima opetovano opaa Jagievo uvjerenje kako knjievna komparatistika sebi jo nije stvorila metodu strogo znanstvenog istraivanja,
ima sloenije zadae nego usporedna gramatika, da bi konstatirala
kako poredbenu praksu Jagi zapravo nikada nije naputao, sve ako
i nije vie davao manifestne komparatistike savjete.

OCJENE

Od openitijih ocjena Jagievih komparatistikih nastojanja i usputnih zalaganja izdvojio bih ovom prilikom dva-tri, koja se meusobno
nadopunjuju, dajui istodobno sliku Jagieve knjievnopovijesne
metode. Najkompetentnija, po opsegu istraivanja i rezultatima
svoga uvida, B. Kogoj-Kapetani, slino ocjeni M. Kombola (Kombol, 1948: 13, 14), istie: Jagieva je objanjavalaka aparatura

kritikofiloloka i historijska, ali da bi u potpunosti realizirao svoje

komparatistiko polazno gledite, on se ujedno oslanjao na komparativnu mitologiju i etnologiju. I dalje: U saetom obliku Jagieve su teoretsko metodoloke postavke slijedee: zahtijevao je da
se takvim istraivanjima pristupi tek nakon obavljene predradnje,
upozorio je na naunu neefikasnost nekritikog gomilanja paralela
i, napokon, istakao da je prouavanje razlika podjednako vano kao
i prouavanje analogija (Kogoj-Kapetani, 1969: 345, 346). F. velec svjedoi o tome da Jagi nastoji i za knjievnost izboriti pravo
i mogunost studija komparativnom metodom, ali se ne zalae za
komparatistiku kao posebnu znanstvenu disciplinu, ve za pristup
koji je inherentan znanosti o knjievnosti uope, odnosno za pristup
kao sastavni dio svakoga prouavanja knjievnosti. Uz ve istaknute
tvrdnje da u Jagievu djelu nalazimo inspiracije za historijsko-genetika i komparatistika istraivanja, nalazimo i ocjenu, s kojom se
mnogi istraivai slau, a u temeljima je onodobnoga pozitivizma,
pa i historizma kao njegova vieg razvojnoga stupnja, naime, da su
Jagieva djela uzor znanstvene objektivnosti i uzor dostojanstvenog i respektabilnog ophoenja u iznoenju kritikih primjedaba
(velec, 1986: 53, 57). Komparatistika je ba tim uzorima, osobito
objektivnosti, trebala biti osobitim sredstvom.
I sam je Vatroslav Jagi svojim, ako ne i izgraenim metodolokim stavovima, davao intonaciju vlastitim istraivanjima. Uz izdanje Aleksandride, Jagi pie: Potraivati kako je taj predmet kod
raznijeh knjievnosti zastupan, dovoditi ove radnje u meusobnu
svezu, razabirati gdje i kada je koji noviji element u cjelokupno prianje unesen te napokon razgalivi priu svesti je na prve historijske
izvore to je lijep zadatak nove, komparativne, nauke literarno-historijske (Jagi, 1871: 203; Jagiev zbornik, 1986: 53).
Za ovo istraivanje, meutim, bilo je vano identificirati radove
koji se mogu uvrstiti u slavensku knjievnu komparatistiku, analizirati
ih i sintetizirati rezultate istraivanja, ali i postaviti pitanje o smislu i
potrebi unutarslavenske komparatistike. Kao to se vidjelo, Vatroslav
Jagi jo ne misli na komparativnu knjievnost kao zasebnu struku,
meutim poredbeno-povijesna istraivanja smatra nunima. I. Hergei i A. Ocvirk spominju Jagievu kritiku Jireekove povijesti starije eke knjievnosti, u kojoj je Jagi prigovorio da se ne moe takva
povijest pisati bez uzimanja u obzir istodobnih pojava u Europi, a
prije svega u Njemakoj (Ocvirk, 1936: 36). to se tie nae teme
o mogunosti poredbenoga prouavanja unutarslavenskih odnosa,

41
Naslijee
Vatroslav Jagi
i slavenska
knjievna
komparatistika

42
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

A. Ocvirk, kao i mnogi povjesniari i teoretiari povijesti kasnije, ima

istodobno potvrdan i izrazito negativan odgovor. Govorei o vanim problemima sintetikoga pretresanja (obraivanja) Brcknerove rasprave Geschichte der slavischnen Literaturen (1932.), on naglaava: Njegov sklep, da ni mogoe primerjalno prouevati odnosov
med slovanskimi narodi, pa je docela neutemeljen. Komparatist ne
ie namre podobnosti in analogij, temve skua dognati predusem
mednarodne vplivne stike, ki so bili med Slovani v 19. stoletju precej
ivahni (isto, 38). Meutim, raspravljajui o europskoj knjievnosti A. Ocvirk upozorava da je znanstvena zadaa poredbene literarne
povijesti da viestrano zacrta mnogoliko prepletanje europskoga knjievnog razvoja i uzme u obzir sve narode, pa i najmanje, oznai veze
koje ih u razliitim razdobljima meusobno veu, te tako dosegnu
istinski pravu povijesnu sintezu. On se ne slae da Europa ima samo
pet velikih zapadnih knjievnosti, nego jo i sjeverne, slavenske i
druge knjievnosti: Zaradi preglednosti sicer loimo germanske literature od slovanskih i romanskih, govorimo tudi o zapadno-evropski in vzhodnoevropski kulturi, o severnih in junih literaturah, toda
pri tem poudarjamo bodisi jezikovno ali psiholoko sorodnost raznih
narodnih skupin, njihov geografski ali politini poloaj ali pa celo
tesneje intelektualno soitje nekaterih delov Evrope, ko je asovno
brez dvoma razumljivo (isto, 67). Iz ovoga razabiremo da, slino
kako e kasnije odnos nacionalne knjievnosti i komparatistike interpretirati A. Flaker (Flaker, 1968: 1418), A. Ocvirk doputa mogunost meuslavenskih poredbenih prouavanja, ali ne bi mogao prihvatiti njihovu zatvorenost u slavistike okvire: Te delne sinteze, ki
imajo vsekakor svoj pomen, pa nas e ne prepriujejo, da bi tvorile
romanske, germanske ali slovanske literature vsaka zase harmonino
zakljuene celote ter se razvijale zgolj v medsebojnem tesnem oplajanju. Mnogo neizpodbitnih dejstev nam dokazuje prav nasprotno
in nas navaja na iro literarno primerjalno problematiko. Ruski klasicizem je prejemal pobude iz Francije, oba velika ruska kritika 19.
stoletja, Bjelinski in Hercen, sta bila navezana na sodobne nemke in
francoske idejne tokove, nemka romantika je vzbudila na Poljskem
pravo kulturno preobrazbo, ki je ne moremo razloiti le iz slovanske
romantike. Slovenci smo se v vseh stoletjih mnogo bolj naslanjali na
zapadno Evropo, kakor pa na Slovane, kar je iz nae politine in kulturne zgodovine vsekako razumljivo (isto, 68).
Kako razumjeti takve stavove, koji neobino precizno ocrtavaju
strah srednje i istone, slavenske Europe od onoga to joj se moda

ve dogaalo izvan knjievnosti, u politici, ekonomiji i civilizaciji

uope, da se strasno nacionalno individualizira, a tek sporadino
globalno, svjetski, integrira? Sve ako je razvijeni svijet i vidi kao relativno slinu i uglavnom problematinu cjelinu. Kako takva razmiljanja, koja i danas sluamo, ne bez ideoloke iskljuivosti, povezati s
razgranatim slavistikim studijima na Zapadu, unutar kojih se komparatistika koristi intencionalno ili naprosto praktino, sa svrhom
efikasnijega savladavanja sve opsenijega gradiva, osobito u povijesti knjievnosti, kao i zbog sistematinosti i preglednosti?
to se Jagieva odgovora tie, imajui pred sobom polje cjelokupne slavenske filologije, kako jezikoslovne tako i knjievne, o slavistikoj komparatistici kao zasebnom znanstvenom interesu nije
morao brinuti, ali je s osjetljivou vrsna pisca i promiljajuega
znanstvenika uznastojao oznaiti moebitnu unutarslavensku komparatistiku novim nazivom. Primijeeno je ve da je piui o Mikloiu utvrdio da bi toniji naslov njegove poredbene gramatike bio
zapravo parallelnyja gramatiki slavjanskih jezikov na osnovamii i
po obrazcu crkveno-slavjansky (Damjanovi, 1992: 345). Isto tako,
ve je istaknuta terminoloka odrednica ukupan prijegled slavenskih knjievnosti kada je rije o povijesti slavenskih knjievnosti s
opepovijesnoga i poredbenoga gledita: Ukupni prijegled slavenskih knjievnosti u njihovu historijskom razvoju jedna je od zadaa,
koje su isto toliko korisne, koliko i teke. I onda: U takvu se djelu
mora dakako prikazivanje u pojedinostima nadovezati na prijanja istraivanja, ukoliko ih ima, i biti od njih vie ili manje zavisno:
pisac ili pisci ukupnog prijegleda moraju se u prvom redu starati, da
itavo djelo bude rasporeeno i izvedeno prema nekim jedinstvenim gleditima. Ova e gledita, usvojena kao pravilna, doi dodue
dosta esto do izraaja i pri ocjenjivanju pojedinosti, ali e ipak prikaz pojedinih knjievnosti biti uglavnom preputen tuim istraivanjima i morat e se odatle pozajmljivati (Jagi, 1880b: 468).
Recenzija hrvatskoga prijevoda Tolstojeva romana Rat i mir te
zbornik radova A. S. Pukin v junoslavjanskih literaturah upozoravaju
na zamke prevoditelja djela iz jedne slavenske knjievnosti za drugu
slavensku kulturu. Srodnost jezika dovodi do uskogrudog prevoenja ili do prevoditeljeve krive pretpostavke da je dovoljno povrno
poznavati srodan jezik. Naime, samo dva priloga u tom naem najimpozantnijem radu iz kruga tzv. la fortune iznose podatke o Pukinovim utjecajima i njihov autor nije Jagi, a svi ostali prilozi, od kojih je
devet napisao Jagi a jednog Prijatelj, obrauju Pukinove prijevode.

43
Naslijee
Vatroslav Jagi
i slavenska
knjievna
komparatistika

U tih je devet priloga Jagi nastojao da u nae prouavanje pojave i

profila prijevoda unese suvremenije i znanstvene kriterije. U analizama se veoma esto navraao na dilemu izmeu bukvalnog i neliterarnog prijevoda i onog previe slobodnog ali poetinijeg. Uz to
on se zauzeo za irenje rjenike literature, za kontrolu kritike nad
novoizalim prijevodima i uope za odgovorniji odnos prema problemu stvaranja pjesnikog prevodilakog jezika (Kogoj-Kapetani, 1969: 360).

44
ANALIZE
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Za pobliu analizu pripremio sam dva Jagieva rada: Junoslavenske narodne prie o Grabancijau Dijaku i Dunaj-Dunav u slavenskom narodnom pjesnitvu. Oba rada pripadaju zapravo specifinom
podruju unutarslavenske knjievne komparatistike, iako to Jagi nigdje izrijekom ne spominje. Jagi se unutar junoslavenske, pa i unutar slavenske jezine zajednice, kao i u svojim jezikoslovnim radovima, kree s lakoom poznavatelja slavenskih jezika iz kojih uzima
primjere, gotovo kao da se radi o jedinstvenom meuknjievnom
sustavu. U prvom primjeru, iako je rije o fenomenu koji se odnosi
na katolike June Slavene, on ispituje moebitno njihovo mitoloko
slavensko podrijetlo, da bi ga potom povezivao s ostalim junoslavenskim kulturama, traei podlogu njegovu prihvaanju (i/ili razumijevanju) kod njih, u njihovim priama i vjerovanjima. Rije je o priama o vjerovanju da neki arobnjaci (grabancijai) znadu kojekakve
arolije (npr. izazivanje tue kada jezde na zmajevima), koje Jagi eli
povezati i osvijetliti u njihovoj genetikoj svezi.
U drugom primjeru Dunaj-Dunav figurira gotovo kao tertium
comparationis (poavi od rijeke kao konstante, rastvorio je sasvim
novu perspektivu na povezanost narodnog pjesnitva; Kogoj-Kapetani, 1969: 347), prema kojemu se ravna cijelo istraivanje, pa se
onda uz knjievne teme i motive prelazi i na openarodni ivot Slavena. Ne davi nijednom nazivu prednost, on s pravom govori da
su pjesme s temom Dunava novijega postanja, jer je zasigurno ta
rijeka stvarala mnoge probleme barbarima koji su udjeli doi na
prostore Rimskoga carstva, pa i otuda vezanost tema zla i nesree
uz veliku i opasnu rijeku, ali i tema kraljevske ushienosti i veliine,
u ljubavnim ili svadbenim pjesmama gdje je velika rijeka upravo pristali dekor. U metodolokom smislu, oba rada karakterizira velika

koliina prikupljene grae i primjera za teze koje se hoe izvesti,

ivo i mjestimice duhovito, suivljujue osjeanje pisca s predmetom svoga istraivanja (obje su ga se teme morale i osobno doticati,
naime, kajkavske prie o Grabancijau vjerojatno je sluao u djetinjstvu, a na Dunaju, kako Slovenci zovu bivu nau zajedniku veliku
prestolnicu Wien, Be, proveo je svoje studentske dane i sve ga
je, vjerojatno, tamo vuklo), sistematino i uredno izlaganje, izvedbeno zakljuivanje. Uz pomniju analizu, navedimo primjere usporedbi za oba rada:
Usmena knjievnost hrvatska, junoslavenska i slavenska, pa
i izvanslavenska; pojedinano i u cjelini, a posebno komparativno
jedno je od triju osnovnih podruja Jagieva znanstvenoga interesa;
niti rezultatski beznaajnije niti ue od ostalih dvaju: jezikoslovlja i tzv.
pisane knjievnosti. Prirodna je to historiografska pojava navlastito u
Jagievo doba, u kojemu su sve tri filoloke discipline svakomu povjesniaru podjednako izazovne (Kekez, 1986: 218). Jedan od takvih
primjera je i spomenuta Jagieva rasprava Junoslavenske narodne
prie o Grabancijau Dijaku i njihovo objanjenje, kojom se zapravo
problematiziraju narodne predaje o zmajevima te dovode u vezu grabancijai i vrzina kola. Na temelju petnaestak primjera predaja, preteno hrvatskih kajkavskih i nekih susjednih slovenskih, prema zapisima Matije Valjevca, raspravlja Jagi o podrijetlu udnih prianja o
pozojima (zmajevima), golemim udovitima to lee u movarama
ili jezerima, koje moe protjerati samo grabancija, odrpani putujui
klerik, ak trinaeste kole, pomalo sveenik i pomalo arobnjak. Jagia
ne zanimaju iva uoblienja tih pria, i premda je napomenuo da u prilogu priopuje originalne tekstove, njih na alost nema. Ali je zato u
raspravljanje o podrijetlu tih pria ugradio najvie domete svoje erudicije i sposobnosti povezivanja injenica (Bokovi-Stulli, 1986: 198).
U drugom sloju teksta Jagi najprije upozorava na razilaenje junoslavenskih narjeja u nazivima zmaja, da bi zatim otklonio njihovo pramitologijsko slavensko ishodite: Mnogo sam ja
naprotiv blie da upozorimo na utjecaj, to ga je crkva i pravovjernih i sektaa izvravala na irenje i popularizovanje zmajeva u narodnom vjerovanju poznatim simboliziranjem zmaja ili zmije kao vraga.
Sasvim se sigurno smije tvrditi da bi Juni Slaveni, govorim najprije samo o njima i da prije nisu imali nikakvih mitologijskih
pria, bili takve prie nauili od crkve. Koliko se puta vrag, zaetnik
svega zla, naziva zmajem; koliko se puta u kojekakvim egzorcizmima
pojavljuju zmaji i drakuni (Jagi, 1877: 183).

45
Naslijee
Vatroslav Jagi
i slavenska
knjievna
komparatistika

46
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Konstatirajui da se pojam grabancijaa mora ograniiti na

katolike June Slavene (upravo kajkavce, jer u drugim hrvatskim
krajevima izvorno nije bio poznat), tragom napomene Vuka Karadia o vrzinom kolu, Jagi analogijom pokuava nai u drugim junoslavenskim kulturama neto to bi se dalo povezati s grabancijaom (zapravo kao da provjerava Vukovu zabiljeku da se aci koji
su bili u vrzinom kolu zovu grabancijai, koji idu sa avlima i sa
vilama i vode oblake u vrijeme grmljavine, oluje i tue). Na vrzino
kolo nailazi Jagi kod bugarskoga heretika popa Jeremije iz slavenskoga Index librorum prohibitorum (Popisa zabranjenih knjiga):
Vidjeli smo gore, da se na vrzinom kolu prema dananjem narodnom vjerovanju stjee arobniko znanje; bit e da je heretik Jeremija isto tako na verzilove kolu doao do svojeg lanog znanja, s
pomou kojega je izmislio one apokrife. Drugim rijeima, Jeremija
je bio arobnik, negromant, koji je svoju mudrost iskazivao pisanjem
lanih pria. Da se to mjesto smjeta u podzemlje, tj. pakao, nije
nimalo neobino, jer se vrag ionako smatra zaetnikom svega takvog
lanog, arobnikog i sl. znanja, a sjedite mu je u paklu. Kako se vidi
ne moe se sumnjati u identinost dananjega izraza na vrzinom
kolu i izraza na verzove kolu slavenskog indeksa (isto, 201). Naziv
on pak izvodi prema srednjovjekovnom arobnjaku Vergiliju: Rije
nije toliko preinaena, da bi izvoenje od Vergilija bilo u formalnom pogledu nemogue. Ne smije se izgubiti iz vida, da je taj izraz
u ustima vrlo neobrazovanog sveenstva, koje je kod Junih Slavena sigurno prvo doznalo za arobnjaka Vergilija, vrlo lako dobiva
ovakav oblik, jer se prema talijanskom izgovoru Vergilio ili Virgilio sasvim po pravilu nainilo Veril, Verilov, zatim verilov i na
kraju vrzin (isto, 202). Kolo, izmeu ostaloga, u kojem vile igraju,
znai krunicu, okruglo mjesto za igranje, ali i toak (isto, 197).
Premda se moe rei da je ovdje rije vie o kontrastivnom
negoli o junoslavenskom poredbenom prouavanju, zanimljivo
je Jagievo praksom iskazano uvjerenje da se jednu temu, kao to
je grabancija-dijak, sve ako je ona oigledno ograniena regionalno, mora provjeravati gotovo na cjelokupnom junoslavenskom podruju, jer se tek onda moe razjasniti njihova prava priroda, povezanost i razvoj. Pri tome je jasno da e poredbeni pristup,
bilo filoloki, bilo knjievnopovijesni, biti vie od koristi od integralnoga, a nee izazivati sumnjiavost. Naime, kako se dade iitati iz
zakljuka, vjerovanje u zmajeve koji donose tuu te praznovjerje,
poticano od sveenstva, da se oni mogu protjerati grabancijaima,

kao da nalazi svoga adekvata u slinom strunjaku na drugom mjestu, gdje e to biti arobnjak Vergilije, to je u sjeanju naroda ostalo
kao vrzino kolo. Povezivanje grabancijaa i vrzina kola dovodi,
prema Jagiu, u narodu u svezu i narodne vile, pa izraz vrzino kolo
dobiva i znaenje mjesta gdje vile igraju (isto, 204205).
Umjesto komentara, napomenimo samo da hrvatsko-slovenski
rjenik vrzino kolo objanjava, izmeu ostaloga, kao po ljudski
veri kraj, kjer rajajo arovnice, raj arovnic (Jurani, 1986: 1276).
Utvrujui u svom radu Dunaj-Dunav u slavenskom narodnom
pjesnitvu da se velika rijeka nerijetko upotrebljava kao oznaka za
rijeku openito, pa kada se govori o velikoj, irokoj i silnoj rijeci
koja donosi sreu, a jo vie nesreu oekujemo spomen Dunava,
Jagi u uvodu skromno napominje da eli samo odgovoriti na pitanje kakva uloga pripada zaista Dunavu-Dunaju, koji se tako esto
spominje u slavenskim narodnim pjesmama (Jagi, 1876:150);
on polazi od umjetne podjele na narodno pjesnitvo koje Dunav
poznaje u posebnoj geografskoj funkciji, te ono koje preko njega
predstavlja rijeku uope. Geografsko znaenje Jagi nalazi u situaciji pjesme, pa upozorava na situacije u kojima je oigledno poznavanje Dunava kao stvarne rijeke, bilo da je blizu ili daleko, bilo da je
cilj ili prepreka, ali i nejasna znaenja (jezero, umski dvor). iroka
i opasna rijeka, koju mogu preplivati samo najsmjeliji, istodobno je
po predodbi narodne pjesme i daleko od mora. Takvim je svojstvima, zakljuuje Jagi otvarajui novo poglavlje, Dunaj-Dunav
postao tako rei uporitem svega ljudskog djelovanja, imajui veliku
ulogu naroito u pitanjima srca. Ali tu je svretak gotovo uvijek vrlo
tragian, im je umijean Dunav. Moe se s punim pravom kazati,
da je Dunav za djevojke slavenskih narodnih pjesama vrlo sudbonosan; to je za njih vrlo zla rijeka a kako one ipak od srca vole taj svoj
tihi Dunaj! Na Dunaj to je najomiljeniji, premda rijetko najsretniji put slavenske djevojke prema opisima narodnoga pjesnitva. To
je ujedno polazna toka najraznolinijih, ugodnih i neugodnih, sretnih i nesretnih susreta (isto, 154). U tom smislu, zanimljivo je da,
primjerice, hrvatska i slovenska ljubavna narodna pjesma svjedoe
o sretnom susretu na Dunaju, dok mnogo situacija govori u prilog
traginom, baladinom ugoaju Dunava: mnoga e se djevojka
utopiti u njemu, ili zbog zabranjene ljubavi ili zbog pogibije od ruke
ljubavnika ili zbog uzaludnoga ekanja da joj se dragi vrati iz rata.
Posebna poglavlja Jagi posveuje Dunavu u maloruskom
(danas: ukrajinskom) narodnom pjesnitvu. Istiui ukrajinsko

47
Naslijee
Vatroslav Jagi
i slavenska
knjievna
komparatistika

48
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

kao najljepe i najbogatije slavensko narodno pjesnitvo, autor konstatira da pored velikih ukrajinskih rijeka, Dunav ima moda neoekivano veliku ulogu: odnos konja, konjanika (Kozaka) i vode,
zapravo Dunava, najoigledniji je, a zamjetan je i odnos djevojaka
i velike rijeke. Slino kao i drugdje, i u ukrajinskom narodnom pjesnitvu Dunav donosi i nesreu, ali kada se usporedi sa zapadnoslavenskim, nema u njemu tako rei nigdje onih pria o umorstvima,
kojih ima toliko u slovako-moravsko-ekim i poljskim narodnim
pjesmama (isto, 163). Zanimljiva je za nau temu o mogunostima
interslavenske knjievne komparatistike jo jedna Jagieva usporedba,
kada govori o ruskom pjesnitvu: Velikoruska se poezija, kao to je
poznato, bitno razlikuje od svoje najblie sestre, od maloruske poezije: dok je ova s pravom oznaena kao poezija srca i uvstva, dotle
kod Velikorusa nalazimo poeziju razuma i hladne proraunatosti; dok
u maloruskoj zvue najnjenije ice ljudskoga srca, dotle druga voli
sjajne opise izvanjskih pojava; maloruska je subjektivna i individualna,
a velikoruska ima nesumnjivo objektivan i univerzalan znaaj. Maloruska poezija ne moe ni u svojim epskim tvorevinama zatajiti sklonost
za liriku, dok je velikorusko narodno pjesnitvo u svim svojim lirskim
pjesmama odluno epsko. Ve se odatle moe zakljuiti, da u velikoruskom narodnom pjesnitvu ne moe postojati onako njena veza
simpatije, kakvom je Malorus povezan sa svojim Dunajem, jer je to
u protivnosti sa sutinom velikoruskog pjesnitva. I zaista se Dunaj u
velikoruskim pjesmama tako rijetko javlja, da bi se za ono malo primjera, gdje ga nalazimo, moglo s mnogo vjerodostojnosti kazati, da
su to sjeanja iz maloruskih narodnih pjesama (isto, 169).
Od pojedinosti valja jo istaknuti Jagievo uvjerenje prema
kojemu je esto spominjanje Dunava dovelo narodnu fantaziju do
toga da se Dunajem koristi kao arabeskom, ali i u poredbama i
metaforama (slike tihog Dunava i bijeloga labuda ili sivog goluba;
hladan i mutan Dunav; djevojaki se smijeh usporeuje sa strujanjem
Dunava, njezina ljepota moe biti slina dunavskoj vodi, a djevojci
bez ljubavi prolazi mladost kao dunavska voda; metaforiki se pjesnik izraavao u vezi s Dunavom kada se hoe rei da se neto nee
nikada dogoditi, Dunavom se izraava neto nemogue, itd.
Umjesto naega zakljuka, pogledajmo kakve je Jagi sam, iz
svoje rasprave prebogate primjerima i mnogim paralelama, izazvao pouke: a) prava rijeka Dunav (Dunaj) spominje se sa stalnim epitetom tihi (tihii) izvanredno esto i u junoslavenskom
i u panonsko-slavenskom i maloruskom narodnom pjesnitvu i

dobiva nerijetko univerzalno znaenje, da narodna pjesma, im treba

opis nekoga dogaaja smjestiti na neku rijeku ili uope na neku vodu,
upotrebljava za to gotovo bez izuzetka Dunaj; b) to se vie periferijski udaljujemo od pravoga Dunava, to se rjee spominje Dunaj. Tako
se u ekim narodnim pjesmama spominje rjee nego u moravskim
ili slovakim, a jo rjee u poljskim (u sjevernosrpskim se takorei
ni ne spominje). Isto je tako Dunaj u dananjem velikoruskom pjesnitvu, izuzevi epsko, vrlo rijedak, dok se u bjeloruskom njegovo
ime ee spominje; c) u velikoruskom epskom pjesnitvu sauvalo
se, vie nego u lirici, staro sjeanje na tihi Dynai u vrlo znaajnom
obliku, tako da je Dunav personificiran kao Heros eponymus; ini
se da ni na jednom mjestu gdje se u slavenskom narodnom pjesnitvu javlja Dunaj, ne treba tu rije drugaije shvatiti nego kao zbiljski
Dunav, od kojega treba uvijek poi (isto, 173174).
Na kraju, iako u kraoj analizi oblika Dunaj i Dunav Jagi dolazi
do sugestije da bi prvi oblik bio raireniji a drugi mlai, on ipak
zakljuuje da su oba bila jednako u obiaju od samoga poetka.
Odmjerenom, dokumentiranom i sustavnom istraivanju nije
potrebna ideoloka interpretacija nego, kako je i Jagi vjerovao,
upravo ovako skupljena graa, pored ostaloga, moe unaprijediti etimologijsko rjeavanje.

UMJESTO SAETKA

Na tragu iznesenoga, moemo zakljuiti da radovi Vatroslava Jagia

koje slobodno ubrajamo u slavensku knjievnu komparatistiku
pokazuju, kao i oni manifestni fragmenti u korist komparatistike
openito, da se, ako je rije o historizmu, u Jagia moe govoriti o
kritikom historizmu, kojemu iroko zasnovano i provedeno istraivanje s komparatistikom objektivizacijom ne doputa, osobito
na junoslavenskom podruju, jednostrane i zadrte odgovore koji
bi vie ili na utvrivanje prvenstva, a ne na rasvjetljavanje prilika.
Slavenska pak knjievna komparatistika, premda daleko od zasebne
discipline ili zasebne komparatistike metode, u Jagievim je opservacijama, kao i praktinom primjenom, sluila najboljim tradicijama
prouavanja knjievnosti kao knjievnosti koju dijele samo razliiti
jezici (s gledita Jagieve prijevodne komparatistike, to gore ako je
dijele tako bliski jezici kao to su slavenski). Od ukupnoga prijegleda
ili x , kako Jagi

49
Naslijee
Vatroslav Jagi
i slavenska
knjievna
komparatistika

50
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

alternativno oznaava poredbeno prouavanje slavenskih knjievnosti u svojoj povijesti slavistike (Jagi, 1910: 886), odjeljujui tu povijest od x (isto, 888),
danas smo moda i nepovratno sve dalje, ak i na tako uskosrodnom
jezinom prostoru kao to su junoslavenski ili bosansko-hrvatskosrpski (s crnogorskim), ali ostaje injenica da u okviru slavenske
knjievne komparatistike moramo luiti tradicionalne komparatistike postupke i pristupe od unutarslavenskih, kojih je i Jagi bio
svjestan, pa ih je i nazivao kadto drugaijim imenom.
Ukratko, sumiramo li svoje istraivanje o odnosu Vatroslava
Jagia i moebitnoga slavenskoga knjievno-komparativnoga pristupa, moemo utvrditi sljedee:
a) Kao to je ve pokazala iscrpna studija B. Kogoj-Kapetani,
Vatroslava Jagia s pravom smatramo zaetnikom hrvatske komparatistike, oduevljenim zagovornikom poredbene povijesti openito
i spretnim praktiarem u konkretnim radovima, ne samo u onima u
kojima se problematiziraju dvije ili vie knjievnosti (ogledni su u tom
smislu njegovi rani radovi Prilozi k historiji knjievnosti naroda hrvatskoga i srpskoga (1868.) i Trubaduri i najstariji hrvatski lirici (1869.).
b) Najznaajnijim doprinosom Vatroslava Jagia interslavistikim poredbeno-povijesnim istraivanjima mogu se smatrati njegovi
radovi o narodnom pjesnitvu slavenskih naroda, kao to su ovdje
pozornije analizirane rasprave Junoslavenske narodne prie o Grabancijau Dijaku i njihovo objanjenje (1877.) i Dunaj-Dunav u slavenskom narodnom pjesnitvu (1876.), recenzije meuslavenskih
prijevoda te zbornik i studija Pukin u junoslavenskim knjievnostima (koje bi jednom moda trebalo opirnije prikazati). Slino
kao i poredbeno slavensko jezikoslovlje i podruje slavenske poredbene knjievnosti Jagi je sklon nazivati posebnim terminom, naime
paralelnom gramatikom, odnosno paralelnim prouavanjem slavenskih jezika i knjievnosti.
Upitajmo se, ne bi li se zaista mnoga komparatistika aktivnost
u slavistici mogla nazvati, izrazimo se tradicionalnim terminima, tek
usporednom gramatikom i usporednom povijesti pojedinih slavenskih jezika i knjievnosti?
Na kraju, vie kao izazov za diskusiju negoli kao stvarni zakljuak moga referata, to bi bio moj osobni odgovor danas, sasvim na
kraju 20. stoljea?
Odgovor bi glasio: Povijest knjievnosti kao istraivanje autora
i opusa, djela i asopisa, u raznim interkulturalnim kontekstima, koji

su vie nalik na kaos knjievnosti nego na red i sistematiku njezinih

povijesti. Samo, to e rei posjednici karijera i katedri, instituta i
institucija, osobito uredni i sreeni profesori nacionalne knjievnosti, koji svagda znaju dokle ide njihova knjievnost i koliko im (oh,
samo njima) pripada?

LITERATURA

Bokovi-Stulli, Maja (1986): Jagi u usmenim pripovijetkama, u: Jagiev zbornik, ur. Ivo Frange et al., Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti.
Damjanovi, Stjepan (1992): Jagieve ocjene Mikloievih djela, u: Mikloiev
zbornik, ur. Joe Toporii, Tine Logar, Franc Jakopin, Ljubljana: Obdobja 13.
Flaker, Aleksandar (1968): Knjievne poredbe, Zagreb: Naprijed.
Jagi, Vatroslav (1910): Istorija slavjanskoi filologii, Sankt Peterburg.
Jagi, Vatroslav (1948): Izabrani krai spisi, Zagreb: Matica hrvatska. (Jagi,
1880a: Junoslavenska narodna epika u prolosti, str. 213254; Jagi,
1880b: Istorija slavjanskih literatur A. N. Pipina i V. D. Spasovia, str.
468480; Jagi, 1877: Junoslavenske narodne prie o Grabancijau Dijaku
i njihovo objanjenje, str. 177207; Jagi, 1876: Dunav-Dunaj u slavenskom narodnom pjesnitvu, str 150177.)
Jurani, Janko (1986): Srbskohrvatsko-slovenski slovar, Ljubljana: DZS.
Kekez, Josip (1986): Vatroslav Jagi i poezija na narodnu, u: Jagiev zbornik, ur.
Ivo Frange et al., Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti.
Kogoj-Kapetani, Breda (1968): Komparativna istraivanja u hrvatskoj knjievnosti, poseban otisak iz Rada JAZU, 350, 305404.
Kombol, Mihovil (1948): Vatroslav Jagi, Izabrani krai spisi, Zagreb: Matica
hrvatska.
Ocvirk, Anton (1936): Teorija primerjalne literarne zgodovine, Ljubljana.
velec, Franjo (1986): Vatroslav Jagi o problematici hrvatske renesansne knjievnosti, u: Jagiev zbornik, ur. Ivo Frange et al., Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti.

STROSSMAYEROV KULTURNI EKUMENIZAM

I EUROPA

UVOD

U svom radu Strossmayer i interkulturalnost danas na osijekom

simpoziju 1990. (kada su se ve nazirale opasnosti ratnoga rjeenja jugoslavenstva), pokuao sam kulturni aspekt djelovanja biskupa
Josipa Juraja Strossmayera (1815.1905.) iz ve proskribirana pojma
(jugoslavenstva) prevesti u novu terminoloku matricu, u interkulturalnost. Bio sam, naime, uvjeren da bi Strossmayerova kombinacija otvorenosti u kulturi i odluna borba za federalizam i cjelovitost
zemlje, mogla postati hrvatski program u europskim integracijama,
budui da bi aktualnu nacionalistiku dezintegraciju (kon)federacije,
koju su predvodili srpski nacionalisti meu kojima kao da ideja federacije nikada zapravo nije bila prihvaena, osobito ne u kulturi, historiografiji i meu piscima morala prepustiti drugima. Hrvati, upravo
hrvatski nacionalisti, u konstelaciji poremeenih hrvatsko-srpskih
odnosa, kako sam tada mislio, s osloncem na Alberta Bazalu, u duhu
hrvatskoga preporoda i u borbi za idealni sadraj ivota, nisu znali,
nisu mogli dosei Strossmayerovu mudrost, naime odijeliti borbu za
cjelovitost zemlje, suverenitet naroda, od zagovaranja suivota vjera,
jezika i naroda, njihove svekolike interkulturalnosti, kao zaloga demokratske Hrvatske (Kova, 2001: 6668).
Unato skepsi, moja je pozornost ipak bila usmjerena prema
Europi, europskim integracijskim procesima, pokuajima traenja
rjeenja kojima bi se labava federacija, u kontekstu suvremena postmodernog drutva, a na najboljim hrvatskim tradicijama, u okolnostima demokratizacije transformirala u Europsku zajednicu.
Iskustvo, lik Strossmayera inio mi se kljunim, budui da mu se nije

54
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

mogao odrei patriotizam, pa mu se zbog toga i interkulturalnost

shvaala tek austroslavistikom, a njegov vjersko-politiki ekumenizam, kao i kulturni, mogao je biti osiguran dokazanim domoljubljem
i neospornim pripadanjem Crkvi, to se generacijama odgojenima
u uvjetima samoupravne federacije nije uvijek moglo dokazati.
Ali, kao to je poznato, i Strossmayer je bio optuen za jugoslavenstvo, s hrvatske strane formirana je tvrda linija fronte prema
jugoslavenstvu i Srbima, podjednako u vojnom, kao i u vjersko-kulturnom smislu, Osijek i akovo, nae mogue istone kule ekumenizma, pretvoreni su u prve pozadinske gradove besmislena rata na
koji i danas opominje vukovarska tragedija. Zbornik s osjekoga
skupa pojavio se s osamnaest godina zakanjenja (Marijanovi,
2008), a moj rad ekao je na objavljivanje desetak godina, kao i svi
radovi s temom poredbene/interkulturne povijesti jugoslavenskih/
junoslavenskih knjievnosti.
I s hrvatske i sa srpske strane proputena je povijesna prilika da,
u plodnim diskusijama koje smo ve zapoeli (npr. u okviru projekta
Franje Grevia, u zbornicima sa skupova vie u drugom poglavlju ove knjige), doprinesu krucijalnim pitanjima ne samo naega
opstanka i/ili suivota nego i rjeenju aktualnih problema suvremena drutva (kulturna ekumenologija, ekologija, eshatologija,
itd.). Punih petnaest godina kasnije ne stojimo samo pred izazovima
za nas zakanjele europske integracije, puni meusobnoga nepovjerenja, nesnoljivosti i nerazumijevanja, jer ona je idejno-teorijski skoro
gotova stvar, ostala su samo tehnika pitanja, nego, osiromaeni i
ponieni pred cijelim svijetom, stojimo pred novim procesom, globalizacijom, koja i Europi postavlja nove izazove. Moe li nam itanje i tumaenje Strossmayera danas u tome pomoi?

STROSSMAYER DANAS

Odgovorit u odmah, dakako da moe. Suvremeni hrvatski knjievni

kritiar Zdravko Zima, povezujui stogodinjicu smrti Josipa Juraja
Strossmayera i dan pokopa Ivana Pavla II, 8. travnja, prisjea se treega
papina posjeta Hrvatskoj, kada je pohodio i akovo, u uvjerenju da je
veliki Poljak i pontifeks itekako dobro znao kakav mu je zalog namro
hrvatski biskup. Zima podsjea da je akovaka katedrala, prema
Strossmayerovoj elji, postavljena tako da svojim proeljem gleda
prema Istoku, prema mogunosti prevladavanja shizme, pa kritiki

konstatira: Nitko od naih svjetovnih i sakralnih lidera nije imao

hrabrosti objasniti zbog ega je rimski prvosveenik pohodio malo
akovo i zbog ega se molio u velikoj Strossmayerovoj katedrali: zato
to je za svog pontifikata tako konzekventno i uporno iao tim istim,
biskupovim putem! Hrvatske nesree manje slijede iz njena poloaja
i njene periferinosti, a vie iz patosa nacionalne asti i plemenske
samozaljubljenosti, koje se uvijek obaraju na njene najumnije protagoniste. Strossmayer u tome nije nikakva iznimka (Zima, 2005: 2).
Nije udno da se liberalnom kritiaru, koji uglavnom djeluje
u konzervativnom okruenju hrvatske kulture, namee potreba za
legitimacijom Strossmayera najviim moralnim autoritetom dananjice, kako se pokojni papa esto rado apostrofirao, da bi se istodobno rijetko prakticirao upravo njegov ekumenski nauk, odnosno
iskoraci prema dijalogu vjera.
Meutim, kako sam i ranije primijetio, simbolina otvorenost
Strossmayerove crkve prema istonom, pravoslavnom svijetu, esto
nije nailazila na spremne sugovornike, a i sm je imao razumljive
rezerve prema Turcima u Bosni i Hercegovini, kao i neopravdane
prema idovima. Strossmayerov se praekumenizam zapravo bio najvie koncentrirao na dijalog krana, pri emu su pravoslavni Srbi
imali jednaku vanost za Trojednicu, kao i Rusi za svo Slavenstvo.
Niti kulturni ekumenizam u biti nije bio proireniji, sve i kada se
odnosio na itavo junoslavensko podruje, premda je i on bio vezan
uz politiki angaman, kao npr. pri argumentaciji povijesnoga prava
Hrvatske na Dalmaciju, kada progovara o poloaju Dalmacije u kulturnoj povijesti Hrvata, odnosno kada je za istu svrhu vidi kolijevkom
slavenske liturgije (Tomljanovich, 2001: 6667). Slijedom ranijih
istraivanja, ini se da je Strossmayer bio spremniji priznati kulturno
znaenje Bugarima negoli Slovencima, a obje je kulture (knjievnosti) vidio tek kao prijelazne u procesu okrupnjavanja, da se izrazim
novim rjenikom, u junoslavensku interkulturnu cjelinu, kojoj su prirodna okosnica kulture krana. I u tom ih je smislu i podravao, pa
i sufinancirao. Njegovo uvjerenje, na primjer, da su Slovenci predzie hrvatsko prema prohtjevima i provalama njemakoga plemena
navelo ga je da im sugerira da se u knjievnom jeziku pribliavaju
Hrvatima, a znaajna slovenska recepcija Strossmayerovih inicijativa
u Zagrebu dobila je adekvatan odgovor biskupovom zahvalnicom:
Sve, to gradu Zagrebu za napredak i slavu slui, napredak je ujedno
i slava Ljubljane, a sve, to die, unapreuje i slavi Ljubljanu, die,
unapredjuje i slavi ujedno i Zagreb. Dirljiv je i podatak da se biskup

55
Naslijee
Strossmayerov
kulturni
ekumenizam
i Europa

56
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

u devedesetim godinama na domaku svoga ivota, najradije molio

iz slovenskoga molitvenika Slava Gospodu (Ogledi, 1995: 99).
O prijateljstvu Strossmayerovu sa srpskim piscima i podupiranju njihova rada, od Vuka Karadia do Jovanovia Zmaja, zatim o
pomaganju Crnoj Gori i njegovu prijateljstvu s crnogorskim knezom Nikolom, uglavnom je ve sve poznato, ali su manje poznata i
Strossmayerova razoaranja Srbijom i njezinom politikom, a koja je
pregnantno iznio u pismu svom prijatelju Matiji Banu, prvom profesoru prispodobljene knjievnosti u Beogradu:
Srbija, moj prijatelju, ve odavna ide putem vrlo pogibeljnim,
koji je lako moe u ponor i propast strmoglaviti. Ja dvojim, da je
ikad bilo primjera, da bi vlada ikoja tako slijepo i tako lakoumno
pravo prvorodstva svoga za kukavnu aicu lee prodala, ko srpska vlada. Posljedica takve politike jest nerazboriti hostilitet srpskoga ivlja proti Hrvatima u Hrvatskoj i Dalmaciji s jedne strane,
a s druge strane hostilitet proti Bugarima, koji je ak od bogogrdnoga i sramotnoga rata jednog brata na drugoga dospio. udnovata
stvar i oevidni znak, kako malo sveto evandjelje i kranski moral
u javnom ivotu Srbiji ugleda posjeduje, jest taj proli rat i sljepoa
duevna, koja ne uvidja, da bi u onaj grob, koji Srbija Hrvatima i
Bugarima kopa, najprvo ona sama propala, i da bi se tomu najvie
radovali oni hukai, koji su Srbiju na to naveli (Ogledi, 1995: 98).
Nerazboriti hostilitet prema svojim susjedima, svom prvom
prvorodstvu, kako otvoreno neprijateljstvo stilski obazrivo naziva
biskup, puno stoljee kasnije, mnoge e prijatelje srpske kulture
odvratiti od suradnje sa Srbima do strpljive suzdranosti, kakvu je
i Strossmayer znao demonstrirati u svom/naem odnosu prema
Srbima (imajmo ipak ustrpljenja, ne krimo nikad zakona bratske
ljubavi, jer moramo znati da e vrijeme, napredak i prosvjeta mnoge
predrasude odstraniti; drugi puta opominje puk katoliki, da prama
brai Srbima uvijek vri ono evangjeolsko, naime da, to ne bismo
rado da nam drugi ine, ne inimo drugima, itd.; Ogledi, 1995: 97).

ASPEKTI STROSSMAYEROVA MEMORANDUMA

I PROJEKT SVJETSKI ETOS

Shvaajui Memorandum ruskoj vladi god. 1876 djelom kao vizionarski, dakle i knjievni tekst, pokuat u ga tumaiti ne samo u kontekstu tekue integracije Europe nego u obzoru svjetskoga etosa

globalizacije, koja i evropskim integracijama namee nove probleme. Slino kao to je Strossmayer odgovornost za budunost
Europe namijenio Nijemcima, Latinima i Slavenima, odgovornost
za blinje i okoli, ali i za svijet koji dolazi poslije nas suvremeni teolog Hans Kng usmjerit e prema trima gospodarski vodeim regijama, to su Evropska zajednica, Sjeverna Amerika i pacifistiki prostor. Hrvatski san o Europi s ujedinjenim slavenskim kranima,
tragino zapoet s Krianiem i nastavljen Strossmayerom, danas
se realizira uglavnom u ekonomsko-vojnom, a manje u kulturno-vjerskom smislu. Upravo suprotno, u globalizacijskim procesima
osjeamo da nepodjeljenom svijetu treba sve vie nepodijeljeni
etos, a sloimo li se da su religije mogui temelj svjetskoga etosa,
upitat emo se zajedno s Kngom koji se postmoderni zahtjevi
postavljaju religijama. Ograniivi se, poput Strossmayera, samo
na krane, pitat emo se o postmodernim zahtjevima za drutvo u
kojemu ljudi posjeduju ista prava i ive meusobno u solidarnosti, u
kojemu emo pronai put prema pomirenom mnotvu kultura, tradicija i naroda, koje e biti drutvo mira i miroljubivoga rjeavanja
sukoba, zajednica prijateljski raspoloena prema prirodi, u kojemu
e zaivjeti ne samo bratstvo nego i sestrinstvo, ne samo tolerancija
nego i ekumenizam (Kng, 2003: 8890).
Ne obazirui se na Strossmayerove kritike Latina i Nijemaca,
osobito njihova odnosa prema Slavenima i Rusiji, pokuajmo se
koncentrirati na posebne tekoe koje oteavaju Rusima da izvre
svoju misiju u Europi. Nakon to su Rusi svoju misiju, na svoj nain,
konano okonali, ne bih poljske domaine podsjeao na Strossmayerovu kritiku Poljaka kad ona ne bi danas bila vie nego aktualna za Hrvate, dakako ne toliko u odnosu prema Rusima koliko
prema Srbima, tim vie to nisam siguran da dio Strossmayerove
otrine nije iao na raun Hrvata i onda kada je Memorandum pisan,
kao i ono to se odnosilo na Maare.
to nam zamjera prvi narodni biskup, kako je sebe nazvao
poslije imenovanja za biskupa, kao jedinu dobit naega naroda za
godinu 1848? (Koak, 1990: 30).
Prva je zamjerka paktiranje i sa samim paklom ako to moe koditi Rusima, a zatim i poricanje same egzistencije Slavena u Europi,
kao i organizirano prokazivanje Rusa i Rutena u Vatikanu. Kao zagovornik federalnog sistema, koji prirodi austrijske carevine i pravednim tenjama Slavena potpuno odgovara, zamjera im da su pristali uz dualistiki ustav, jer su dopustili da ih neprijatelji Slavena

57
Naslijee
Strossmayerov
kulturni
ekumenizam
i Europa

58
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

uvjere kako e dualistika Austrija biti glavno orue kojima e Rusi

biti savladani, pa i istrijebljeni iz granica Europe (Strossmayer,
1971: 211).
Velike nesree tako su pokvarile svijest Poljaka, da se oni vie
hrane iluzijama nego istinama i uvijek radije prihvaaju iluzorne
razloge, nego istinite i praktine. Stoga su vrlo esto i prijateljima,
jednako kao i neprijateljima svojim, na sprdnju, a na svoju veliku
propast. [...]
Tolika je odvratnost Poljaka prema Rusima da oni, kao po
nekoj nudi usuda, uvijek i svagdje izvrgnu u protivnike Rusa, i to
se moe nazvati Polonizmom. Taj se Polonizam ne moe svladati
ni dobroinstvima ni porazima. Ne prvim, jer odbija dobroinstva,
ili, kako ih primi, okree ih u oruje. Ne drugim, jer u samim nesreama raste i neprestano pribavlja nove snage da kodi (isto, 211).
Zbog toga Strossmayer vidi rjeenje u konvenciji Svete stolice
i Rusije, jer bi ona presjekla onu osvadu kao da je udi Rusa priroeno da pravi nasilja na savjesti i da katolikoj vjeri radi o glavi i bila
bi svjedoanstvo da Rusi cijene slobodu vjere i savjesti, po emu
bi zasluili ljubavi i prijateljstva cijele Europe:
Postoji zdraviji dio Poljaka koji svoju bolju sreu trai u
izmirenju s Rusima. Jasno je da bi po toj konvenciji morala porasti snaga i uticaj toga zdravijega dijela meu Poljacima. A potpuno
je dostojno plemenitog ruskog naroda da ima samilosti s nesretnom sudbinom svoje brae Poljaka te da, izlazei ususret njihovim
pravim i realnim potrebama i njihovim pravednim eljama, osjeajima bratske dobrohotnosti i obiljem darova, pretekne ih na svaki
nain i skloni na slogu sa sobom. Takvim mudrim i veledunim nainom postupka spomenuta bi konvencija pripravila siguran uspjeh u
duama Poljaka (isto, 212).
Osim zalaganja za konvenciju, koja bi bila opravdana samo iz
navedenog razloga, zapaamo da se Strossmayer obraa i Rusima
ne bi li ih nagovorio na osjeaje bratske dobrohotnosti. Bio je itekako svjestan da su za suradnju potrebne obje strane.
Ne moe se drugaije nego u paralelizmu s Hrvatima, odnosno
hrvatskim maaronima, razumjeti i otra kritika Maara, kao to se
i pozitivnom identifikacijom s esima, osobito s ekom slavnom
aristokracijom, njihovom vjernosti dinastiji, razumljivo prieljkuje
ispunjenje hrvatskih prava (A kad bi se to dogodilo, Ugri i Nijemci
morali bi se zanavijek odrei svoje prevlasti i svoje ambicije i svojih
nepravednih i umiljanih ciljeva, a u korist cijele Monarhije i onih

naroda koje bi trebalo osloboditi sadanje potlaenosti i to prije

pozvati na veseliju suradnju za ope dobro; isto, 214).
U kritici pak nerazdvojenosti vjerskih (kuranskih) i graanskih
zakona, koja onemoguava reforme kod Turaka, to se lako aktualizira s obzirom na ulogu muslimana u suvremenom svijetu, a u vezi
sa situacijom u Bosni i Hercegovini, preporuiti e slavnoj ruskoj
naciji plemeniti na narod Srba, jer se rjeenje istonoga pitanja
ne moe oekivati bez Srba, odnosno Rusa, to je isto.
Sasvim je udno koliko su ljudi iz najblie carevine i slubeno
i izvan slube agitirali da odvrate Bosnu i Hercegovinu od Srba ili,
to je isto, od Rusa te da katolike uvjere kako njihovoj vjeri i religiji
ne znam kakve opasnosti prijete od Rusa i Srba. Nita se nije propustilo pokuati da se saberu brojni potpisi turskih boljara i katolika,
kojima bi se dokazalo da Bosna zazire od Srba, te bi u sluaju nude
voljela pristati uz Austro-Ugarsku carevinu nego uz Srbiju. [...]
S tom istom svrhom ve od due vremena vre se agitacije
meu Slavenima Hrvatima, i nita se ne proputa da se meu dva
brata, Srbe i Hrvate, izazivlje isprazno takmienje i nesloga, dakako
u prilog treemu, koji je obojici smrtni dumanin (isto, 218, 219).
Na kraju, slino kao i dananja ekoloki orijentirana interkulturna povijest, i povijest knjievnosti u optimalnom konceptu konstruiranja novog identiteta, biolokog identiteta, kulture ljudske
vrste kao sastavnog dijela prirode, koji ne podrazumijeva poricanje povijesnih kultura, pa doputa i kulturnu autentinost iz razliitih tradicija (Castells, 2002: 133), Strossmayer je uzvienu svrhu
konvencije vidio u razumijevanju ljudskoga roda koji tei za jedinstvom, pa je i zakljuio da je vrlo vano da dvije najstarije crkve
tome najboanskijem cilju prednjae svojom meusobnom slogom
i novijim djelima meusobne ljubavi budu pretee konane sree
(Strossmayer, 1971: 223). Nije sluajno da se ranije nego drugdje,
upravo na podruju, u jeziku kojemu nemamo jedinstvena prezimena, pa unato gramatikom jedinstvu on danas zaslueno ima
vie imena, budui da podjednako slui posebnosti kultura kao i
njihovu jedinstvu, dolo do razmiljanja o nunosti jedinstva ljudskoga roda, kako ga danas shvaa i suvremena ekumenska teologija.
Ovdje se pak perspektive Poljaka pjesnika Karola Wojtyle i ekskomuniciranoga vicarskog teologa Hansa Knga zdruuju u djelovanju u svrhu mira, interkulturnoga, meureligijskoga dijaloga:
nema ljudskoga suivota bez svjetskoga etosa nacija; nema mira
meu nacijama bez mira meu vjerama; nema mira meu vjerama

59
Naslijee
Strossmayerov
kulturni
ekumenizam
i Europa

60
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

bez dijaloga meu vjerama (Kng, 2003: 160). Odnosno, radi suzbijanja rasizma, nacionalizma i svake diskriminacije po podrijetlu,
Ivan Pavao II inzistira da se irokom i trajnom odgojnom akcijom
pouava da svaka osoba ima jednako dostojanstvo i jednako pravo
na taj dignitet, budui da su svi ljudi (kako pouavaju i idovska, i
kranska, i muslimanska vjera) stvoreni na sliku i priliku Boju
(Beker, 2005: 68).
I sasvim za kraj, upitajmo se to nam je potrebno danas da
bismo dijalog meu religijama, odnosno meu kulturama, Strossmayerov vjerski i kulturni ekumenizam, razvili u pravcu odgoja
za mir, u interesu mira:
potrebni su ljudi koji se bolje informiraju i orijentiraju u
odnosu na ljude iz drugih zemalja i kultura;
potrebni su politiari koji nastoje ostvariti meunarodnu
koncepciju mira;
potrebni su gospodarstvenici koji iznad svog uskog ekonomskog sektora na svoje partnere gledaju kao na ljude u potpunosti, uivljavajui se u drugu povijest, kulturu i religiju ljudi s kojima
posluju;
potrebni su nam politiari, diplomati, poslovni ljudi, slubenici i znanstvenici ne s kvantitativno-statistikim pozadinskim znanjem, nego s povijesnim, etikim, vjerskim dubinskim znanjem
(Kng, 2003: 157).
Na nova, wspolna przyszlo potrzebna nam jest nowa, interkulturowa historia. A take interkulturowa historia literatury lub
historia wspolnot miedzyliterackich (Kova, 2002:182).

UMJESTO SAETKA

Strossmayerov vjersko-kulturni ekumenizam, kao osobit tip predekumenske orijentacije Crkve kojoj je pripadao, danas se moe
sagledati, prije svega, kao proroko navijetanje aktualnog ekumenizma, kao zagovaranje dijaloga meu kranima i njihovim kulturama, ali i u ideji kulture mira, kakvu je u javnim istupima u
Hrvatskoj zagovarao i Ivan Pavao II. Odnosno u kontekstu propovijedanja potrebe svjetskoga etosa, naroito potrebe odgoja za mir,
kakve nam Projektom svjetskoga etosa sugerira teolog Hans Kng.
as u kojem ova knjiga izlazi u hrvatskom prijevodu obiljeen je
teroristikim napadom na svjetski trini centar u New Yorku i na

Pentagon u Washingtonu, ratnim bombardiranjem Afganistana u

svrhu obaranja talibanskog reima u toj zemlji, ratom u Iraku. Taj
as nije povijesni as za ostvarivanje jednoga svjetskog meureligijskog dijaloga, ali on e zasigurno doi jer je njegova potreba i vrijednost neosporna a zahtjevnost njegova ostvarivanja diktat je univerzalnoga pluralistikog drutva u kojem ivimo (Brajii, 2003: 15).
itamo li danas Memorandum ruskoj vladi god 1876. dijelom i kao
utopijsko-knjievnu poslanicu, uvidjet emo da se kritike opaske
prema Poljacima mogu itati i kao samokritike, hrvatske, protukatolike, s dobrom mjerom ekumenske obrane jedinstva Europe,
odnosno projektirana jedinstva svijeta. Kojemu je dijalog vjera, dijalog kultura i civilizacija, zapravo uvjet opstanka.
Ustrajati nam je Strossmayerovom upornosti, bez obzira to druga
strana / druge strane ne prezaju ni od oruane prakse (terorizma).

LITERATURA

Beker, Inoslav (2005): Tko je bio Ivan Pavao II., Zagreb: Jutarnji list.
Brajai, Rudolf (2003): Popratna rije uz hrvatsko izdanje, u: Hans Kng, Projekt svjetski etos, Velika Gorica: Miob naklada.
Castells, Manuel (2002): Mo identiteta, Zagreb: Golden marketing.
Kova, Zvonko (2001): Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb:
Hrvatsko filoloko drutvo, Biblioteka Knjievna smotra.
Kova, Zvonko (2002): Slowiaskie wsplnoty midzylitarackie poludniowoslowiaskie konteksty interliterackie (prevela Krystyna Pieniek-Markovi), u: Narodowy i ponadnarodowy model kultury, ur. B. Zieliski, Pozna.
Koak, Vladimir (1990): Josip Juraj Strossmayer, politiar i mecena, Osijek: Revija.
Kng, Hans (2003): Projekt svjetski etos, Velika Gorica: Miob naklada.
Marijanovi, Stanislav (ur.) (2008): Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, zbornik
radova, Osijek: Filozofski fakultet.
Ogledi (1995): Hrvatski domoljub Josip Juraj Strossmayer: ogledi, ur. Ivo Padovan,
Zagreb: Dom i svijet HAZU Naprijed.
Strossmayer, Josip Juraj, Raki, Franjo (1971): Politiki spisi, Zagreb: Znanje.
Tomljanovich, William Brooks (2001): Biskup Josip Juraj Strossmayer Nacionalizam i moderni katolicizam u Hrvatskoj, Zagreb: HAZU Dom i svijet.
Zima, Zdravko (2005): Biskup bez premca, Rijeka: Mediteran. Novi list, XV/515,
17. travnja 2005.

POGANIKOVA REGIONALNA
KOMPARATISTIKA

UVOD

Komparativno prouavanje jugoslavenskih/junoslavenskih knjievnosti, koliko god bilo optereeno nesretnim okvirima istoimene
vienacionalne drave, odnosno suprotstavljenim nacionalnim ideologijama, svojedobno je otvorilo diskusiju oko analize i sistematizacije knjievnosti izvan granica nacionalnoga jezika i korpusa.
Premda se slovenistika svestrano afirmirala kao nacionalni studij,
kao nacionalna historiografija, iako nacionalne povijesti knjievnosti nisu dolazile u pitanje, ipak je za senzibilna i viejezinom stvarnou provocirana strunjaka za knjievnost ostajalo dovoljno pitanja, pa i dramatinih situacija, u kojima nacionalna filologija nije
u svemu bila dostatna. Kada je rije o prebogatom znanstvenom,
nastavnom i strunom radu Joe Poganika, svima je nesporna njegova bogata slovenistika bibliografija, dok se njegova znanstvena
biografija i junoslavistika bibliografija kadto nepotrebno stavlja
pod sitnozor naih, nacionalizmom optereenih, akademskih optika.
Prihvaajui da za posthumni zbornik obradim upravo sporni dio
Poganikova opusa, htio bih najprije podsjetiti kakav je odjek imala
njegova temeljna knjiga te poredbeno-junoslavistike orijentacije,
knjiga prelijepa, jednostavna, programatskoga naslova Knjievni
susreti s drugima (Izdavaki centar Rijeka, Rijeka, 1986).
Kao i cjelokupna Poganikova nastavna i knjievno-znanstvena
djelatnost, njegovo intenzivno bavljenje slovenskom knjievnosti u drugim sredinama (Zagreb, Novi Sad, Osijek), tako je donedavna knjievnopovijesna slavistika struka bila podijeljena na dva
tipa strunjaka, u pravilu, na povjesniare nacionalnih knjievnosti

64
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i povjesniare drugih nacionalnih knjievnosti u kontekstu domicilne

kulture. Povjesniari poput Milorada Flegara i Franje Grevia, Janeza
Rotara, Juraja Martinovia, Aleksandra ljivaria te Ivana Cesara,
Marije Mitrovi i Mate Lonara, u pravilu su se bavili tuom knjievnosti, koja se esto nazivala naa, a u stvarnosti bila je podjednako domaa kao i strana. Poganikov sluaj bio je donekle izdvojen,
upravo obratan. On se kao Slovenac bavio slovenskom knjievnosti u
drugim, danas bismo rekli inozemnim, sveuilinim centrima. Slinu
su poziciju imali makedonisti Petar Kepeski i Dragi Stefanija. Oni
su morali tokom svoga djelovanja u drugim kulturama mnogo toga
nauiti i preuzeti iz tih sredina, pretvarajui se u dvostruke prirodne
posrednike. U mnogim e se slovenistikim strunim radovima Joe
Poganika nai tragovi kulture sredine za koju je slovensku knjievnost predavao. Prema tome, pokuaju da se komparativnom slavistikom stvore uvjeti za strunjaka irega jugoslavistikoga profila Poganik se pridruio koliko spontano, svojim izdvojenim poloajem, toliko
i oprezno, ne upadajui u zabludu zanemarivanja nacionalne povijesti
knjievnosti, koje je bio dosljednim i upornim zastupnikom.
Oduevljeni recenzent spomenute njegove knjige Knjievni
susreti s drugima s pravom je tvrdio da smo imali vrlo malo literarnih
povjesniara, teoretiara i kritiara koji bi, osim nacionalne knjievnosti, dobro poznavali jo koju knjievnost, jer je veina bila usmjerena na afirmaciju svoje nacionalne knjievnosti:
Velika veina naih literarnih zgodovinarjev, teoretikov in knjievnih kritikov se ukvarja predvsem z narodnimi knjievnostmi z
oitnim prizadevanjem, v svoji knjievnosti to ali ono prednost
pred knjievnostjo drugih narodov ali pa za vsako ceno pokazati, da
se je njihova knjievnost ali knjievnost, ki jo zastopajo, razvijala
neodvisno oziroma da med njo in drugimi jugoslovanskimi knjievnostmi ni prav nikakrne povezave. Narodno usmerjeni razlagalci
knjievnosti prav tako prizadevajo povezovati svoje narodne knjievnosti z evropskim in svetovnim kontekstom ne pa s tistim, ki je
bivstvo naih knjievnosti z jugoslovanskim. To je kajpada paradoks, temelje na tradicionalistini in v marsiem romantini usmeritvi in seveda na naizogibni narodni mitologiji (Markovi, 1987).
Iako se za Joe Poganika ne moe rei da i sam nije dao svoj
veliki doprinos nacionalno usmjerenom tumaenju knjievnosti
(tim vie otpada prigovor da je zanemarivao studij nacionalne knjievnosti u korist junoslavistike optike), ipak se i nad njegovo ime
nadvila Bareva sjena knjievnoga jugoslavenstva:

Brez dvoma je bil Poganiku na teoretinem in literarnozgodovinskem podroju e najblije delo Antuna Barca, ki je bilo v nai
povojni literarni zgodovini najbolj odprto za ideje knjievnega jugoslavenstva (isto).
Meutim, ako i prihvatimo Antuna Barca kao prethodnika i uitelja Poganikova, moramo si razjasniti o kakvom se tu knjievnom
jugoslavenstvu radi. Naime, i Barac se zapravo intenzivno bavio
jednom, hrvatskom knjievnosti, a kada je pisao o drugim naim
knjievnostima nikada im nije osporavao njihovo nacionalno znaenje. Postupak da se u jednoj knjizi nau pregledi vie nacionalnih
knjievnosti usporedno prikazivanih po razdobljima, sam je Poganik nazvao sintezom korica, to znai da je rije o povijesnom pregledu koncipiranom u smislu treega stajalita, koje u nizu starih
knjievnih tradicija prikazuje i vrstu pojava u kojima se tradicija tek
stvara (Poganik, 1986a: 16).
U tom smislu, u proimanju moebitnoga novog junoslavistikog studija knjievnosti, Poganik je bio jo odreeniji, u ideolokom smislu mnogima i onda i danas podjednako nepodoban.
Prihvaajui komparativnu metodu, on odluno odbacuje pragmatino odreenje na knjievnosti bive drave jer ono, u jednoj
dugoronoj viziji, ne moe imati cjelovitu znanstvenu relevanciju,
upuujui nas na regionalni aspekt jugoistone Europe te evropski
i svjetski aspekt odnosa knjievnosti zapadnoeuropskoga i istonoeuropskoga kruga (isto, 1011).
Zbog svega toga, hrvatski recenzenti knjige bili su mnogo oprezniji:
Kao zakljuak mogli bismo rei da knjiga J. Poganika u okviru
discipline koja je do sada relativno slabo razvijena predstavlja cjelovit
i sistematski pokuaj postavljanja osnovnih i pravih pitanja za poredbeno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti. Upravo zato ona nije
nikakvo opravdanje mnogo razvikanih, a ipak tako nejasnih zajednikih jezgri. J. Poganik svoja razmiljanja bazira na individualnosti naih knjievnosti na njihovim razliitostima i slinostima i
nipoto im ne eli oduzeti vanost odnosa: nacionalnoknjievnost,
ali to nije jedini aspekt njegova prouavanja. On utemeljuje poredbeno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti, a zajednike jezgre
su neto drugo. Zato je promaena tvrdnja kritiara koji u Poganikovoj knjizi vide knjigu koju bi trebao proitati C. Zlobec da bi uvidio zablude svojeg suprotstavljanja zajednikim jezgrama. I Zlobec
i Poganik, svaki sa svog stajalita, postavljaju prava pitanja i daju utemeljene odgovore (Cesar, 1987: 41).

65
Naslijee
Poganikova
regionalna
komparatistika

66
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Dakako, htjelo se rei da komparativno prouavanje junoslavenskih knjievnosti nije bilo i ne moe biti u slubi odricanja
individualnosti nacionalne knjievnosti, kako se to zajednikim
jezgrama gdjekad pokuavalo nametati, odnosno u njihovim tumaenjima podmetati, nego je bila rije o pokuaju zasnivanja drugaijega, poredbeno-regionalistikoga pristupa u prouavanju povijesti knjievnosti.
Svojedobno sam piui o Poganikovim knjigama koje dijelom donose iste tekstove, uz Knjievne susrete s drugima on objavljuje teorijsku knjigu Teme i dileme (Revija, Osijek, 1986), istakao
upravo tu, ponekad krivo shvaenu poredbeno-junoslavistiku
dimenziju, koja ne mora biti u sukobu s perspektivom povjesniara
nacionalne knjievnosti, dapae, esto mu je komplementarnom
(uz neznatne prilagodbe u terminologiji, kojom se danas moemo
sluiti, jer se koncepcijski u naem pristupu nije nita promijenilo,
donosim za ilustraciju i ovee fragmente svoje kritike, objavljene i
na slovenskom):
Na pobudo zagrebkih srbistov, naj bi primerjalno preueval junoslovanske knjievnosti, je moral ugledni slovenist, ki ima
dober vpogled v hrvako in srbsko filologijo, odgovarjati na dodatno
osmiljanje lastne znanstvene in ivljenjske usode. Joe Poganik,
nenehno po malem v komparativnem razmerju, je e poprej, ko je
tolmail slovensko knjievnost zunaj Slovenije, delal iz tega vasih tudi nezavidljivega poloaja logine poteze, ko se je ukvarjala s
temami in osebnostmi, ki niso bile samo slovenistine oziroma ki
so nekaj pomenile tudi za druge junoslovanske knjievnosti in kulture. Zgodaj je objavil svoje literarnozgodovinske sinteze slovenske
knjievnosti v Zgodovini slovenskega slovstva (IIV, VIII) in v Zgodovini slovenske knjievnosti (skupaj s F. Zadravcem) in se zael intenzivneje zanimati za druge jugoslovanske pisce in pri tem rpal izkunje slovenista, pa tudi po malem kontekstuiral slovenske knjievne
pojave v iri junoslovanski kulturni okvir. Knjige, o katerih govorimo, so prav rezultat taknega avtorjevega dela.
Poganikova ocena monosti in meja komparativne slavistike
izhaja iz nezadostne definiranosti jugoslovanske kulturne politike,
problematiziranja naziva in delnega posnetka razmer, kot je bilo
mogoe razbrati iz dosedanjih literarnih pregledov, ki so poskuali celoviteje zajeti jugoslovansko knjievno situacijo. V sklepnih
tezah, s katerimi se Poganik uvra med utemeljitelje nove vrste
literarnozgodovinskega preuevanja junoslovanskih knjievnosti,

se zavzema za ugotavljanje narave tistih interferenc, do katerih je

prihajalo kadar sta se sreali dve ali ve odkritih struktur, pa za to, da
bi takva obutljiva mesta identitete in tradicije, mostov, ki jih navezujeta kultura in umetnost, zaupali strokovnjakom, tudi na drugih
podrojih. V tej zvezi je odkril prepriljive razloge za izobraevanje
raziskovalcev novega profila in ugotovil naslednje: Komparativna
literarna slavistika rasporeja posamezne junoslovanske knjievnosti v celoto med seboj odvisnih podrobnosti, med katerimi obstajajo funkcijska razmerja. Pri tem se lahko ta del literarnega pouka po
svojem estetsko-vzgojnem pomenu kvalitativno razlikuje od drugih
predmetov. Za komparativno literarno slavistiko je bolj kot za karkoli drugega pomembna kompleksnost, izvirajoa iz kompleksnosti knjievnega dela samega. Interference in reference, do katerih je
mogoe priti v okviru tega predmeta, ustvarjajo bolj celovit pogled
na loveko in drubeno resnico in s tem bivstveno vplivajo na intelektualno in kulturno-politino fizionomijo univerzitetnih sluateljev. (Poganik 1986a: 21).
Smisel interpretacije knjievnosti nasploh se ne izrpava zgolj v
aktualizaciji usedline preteklosti, temve v enaki meri tudi v razvozlavanju in eksplikaciji naega lastnega poloaja, zato je razumevanje hkrati tudi samorazumevanje, opozarja Poganik v tudiji o statutu, lastnostih in recepciji knjievnosti dvajsetega stoletja. Izkunje
prosvetljenske tradicije pa kaejo, da ima umetnost poleg estetske
moi tudi mo humanizacije, zato lahko v bralcu zbudi in okrepi
loveko zavest in vest, medtem ko Poganikovo raziskovanje regionalizma v knjievnosti vodi do trditve, da regionalizem ne more
biti aksioloka kategorija, temve zgolj egsistenna danost, ki jo
je mogoe uresniiti v umetnosti. Podobne so splone usmeritve in
kraje razprave o kodah ravnanja in o literarnozgodovinskem pojmovanju in zgodovini.
Posebno mesto v Poganikovem znanstvenem interesu imaju
prispodobne raziskave jugoslovanskega srednjega veka, kot tudi Jernej Kopitar v podobi kulturnih kontinuitet jugoslovanskih narodov.
V obeh tudijah je opaziti Poganikovo zavidanja vredno nagnjenost
do sinteze, pa tudi variranje in osvetljevanje posameznih podatkov,
vztrajanje pri zgodovinskih dimenzijah dejstev, stali in projekcij.
Junoslovanski srednji vek, opozarja Poganik ob analizah jezikovnih in kulturno-civilizacijskoh posebnosti, ima svojo kontinuiteto,
ki se je zaela s sintezo helenistike antike, kranstva in slovanstva.
Klub mnenjem o razcepljeni Evropi s v zadnjem asu spet vedno

67
Naslijee
Poganikova
regionalna
komparatistika

68
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

bolj uveljavlja zamisel o enotni srednjoveki knjievnosti. Gre za

zapleten sistem simbolov in konvencij, ki pomenijo skupno srednjoveko poetiko. Srednjoveka kultura je po svoji biti enotna, razlike
so opazne le gradualno, posledica tega pa je enotnost njenih zunanjih manifestacij (isto, 106). Podobne vrednosti je tudi avtorjevo
delo o literarnem zgodovinarju Antunu Barcu. Poganik ugotavlja,
da je doloena filozofska antropologija iradijacijski center Bareva
razmiljanja o knjievnosti, umetnost besede pa podroje lovekovega iskanja harmonije in sinteze.
Na koncu naj omenimo e razpravo o kmekem uporu (1572
1573) kot tematski inspiraciji v slovenski knjievnosti in enoovem
zgodovinskem romanu, ustrezne za morebitno slovenistino-kroatistino primerjalno tudijo na to temo. Pozornost zasluijo tudi posamina dela o Mihailu Laliu, Ivi Andriu, Dobrii Cesariu, Jovanu
Steriji Popoviu in drugih. Gre torej za znanstvenika nevsagdanjega
profila in izjemne obveenosti, z zanesljivim in razumljivim besednjakom, nenavadnimi znanstvenimi izkunjami, znanstvenika, kakrnega si lahko samo eli vsako pomembneje fakultetno sredie nae
venarodnosne skupnosti. Profesor Joe Poganik, odprt za druge,
a pedanten in strog v dokazovanju lastne resnice, pripravljen na
razmiljanje zunaj izkljunih nacionalnih kategorij, a nagnjen k uveljavnjanju posaminih antitet nacionalne kulture, je s taknim svojim
delom in dejavnostjo postal nekakna filoloka alternativa v postanih univerzitetnih razmerah (Kova, 1987: 2629).

METODOLOKA USMJERENJA

Pokuamo li ovom prilikom rekonstruirati teorijske pretpostavke

Poganikove regionalne knjievne komparatistike, najbolje je da
ponemo od knjievnoga regionalizma, kao pojave posebnog statusa ili posebnog izbora putem kojih obraena pokrajina kao subjekt
ili kao objekt u kulturnoj i knjievnoj povijesti stvara svoju sliku
(Poganik, 1986b: 135). Prevedeno na jezik autorove analize, regionalizam se u knjievnosti moe razumjeti kao fenomen protejske
prirode, pri emu pojedinci, od jezika do zemljopisnih obiljeja,
regiju shvaaju na razliite naine. Osnovno je da se pojava knjievnoga regionalizma vee uz nacionalnu knjievnost, u kojoj prirodno postoje partikularistiki i regionalistiki fenomeni. Piui
o regionalizmu u hrvatskoj knjievnosti Poganik se posebno

zadrava na Slavoniji, kao meurjenom prostoru agrarnoga i ruralnog ambijenta, upozoravajui na bliskost starijih, povijesnih zapisa
sa suvremenicima (I. esmiki i M. P. Katani te D. Tadijanovi
i D. Cesari). Ovako shvaeni knjievni regionalizam ne treba mijeati s regionalnim okvirima knjievnopovijesnoga istraivanja, koji
su zapravo, u pravilu, iri od opsega nacionalne knjievnosti, pa za
junoslavenske knjievnosti Poganik, kako smo vidjeli u uvodu,
doputa okvir istone, odnosno jugoistone Europe.
Piui o hrvatskom povjesniaru A. Barcu i povijesti knjievnosti, Poganik se zadrava na problemu umjetniki relevantne injenice i kategoriji vremena:
Prvi problem namee se u dvojakom obliku: povjesniar knjievnosti treba razgraniiti povijesne injenice u uem znaenju rijei
od umjetnikih injenica, a kad je to odgonetnuo onda slijedi tee
pitanje koje se pita o tome to je umjetnika injenica i vrijednosni
pojam. [...] Povijesno bavljenje knjievnou uvaava, dakle, i bie
umjetnosti i bie ovjeka, to znai da polazi od odreene filozofije umjetnosti i filozofske antropologije, koje iz povijesnosti nae
egzistencije ostvaruju pitanja o smislu naega povijesnog postojanja (isto, 64).
Izmeu dvije povijesti ovjekove egzistencije i Barac i Poganik
odluit e se za onu koja je zbiljska i istinita, a to je ona koju oblikuje ili prikazuje umjetnost, da bi se ipak zakljuilo kako se povjesniarevi teorijski pogledi razlikuju od praktinoga rada, uostalom kao
i kod mnogih dananjih povjesniara, dodali bismo. I kod samoga bi
Poganika kadto pretencioznost teorijskoga promiljanja bila dvojbena, da je nije pratila pojednostavljena bogata interpretacijska i
knjievnopovijesna praksa.
Jedan od najzanimljivijih teorijskih tekstova J. Poganika je razmiljanje o tradiciji. Po mom miljenju, kljuni pojam povijesti knjievnosti autoru je posluio da postavi pitanje o tradiciji i njenoj inovaciji, jer bi odgovori mogli biti od krucijalne vanosti za suvremeno
knjievnopovijesno prouavanje knjievnosti:
Tradicionalno izuavanje umjetnosti rijei, i danas jo prisutno na veini naih sveuilita, robuje perspektivi povijesnoga
razvoja od neumjetnosti do savrenstva, dok je za procese koji tu
pojednostavljenu sliku umjetnosti remete uvijek spremna ladica s
oznakom dekadencije. Iskustvo suvremenog izuavanja je daleko od
toga; pokazalo se, naime, da umjetnika tradicija vrlo rijetko odgovara predodbi o funkciji usavravanja (isto, 11).

69
Naslijee
Poganikova
regionalna
komparatistika

70
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Opirnije razlaui poznatu Jaussovu estetiku recepcije, Poganik se zadrao na tri tipa relacija.
U prvom tipu (odnos djelovanja i recepcije), djelovanje se definira kao tekstom uvjetovan, a recepcija adresatom uvjetovan element
tvorenja tradicije. Umjetniki tekst je, zakljuuje Poganik, slobodan prostor za dijaloko sporazumijevanje u kome se u svakoj
recepciji realizira nov smisao, a do njega dolazi u posrednikome
vidokrugu pitanja i odgovora (isto, 13).
Drugi tip relacija (tradicijaselekcija), odgovara na pitanje je li
reprodukcija automatski i svjesno usvajanje i prevoenje, a budui
da tradicija pretpostavlja selekciju, moe se odgovoriti da kad se
susretnu prolost i sadanjost, sadanjost iz prolosti aktualizira
odreeno znaenje koje postaje suvremeno u procesu refleksije
izmeu minulog i suvremenog. Rezultat je oivljavanje i pomlaivanje prolosti (isto, 1314).
Trea relacija (horizont oekivanja i komunikativna funkcija)
u sreditu svoga interesa ima itatelja, ovjeka sa svojim iskustvom
to ga je stekao iz lektire i sudjelovanja u procesu komunikacije s
drutvom (isto, 14), a uzimaju se u obzir obje strane relacije itateljtekst, tj. i djelovanje i recepcija.
Ne ulazei detaljnije u razlaganje prikaza teorije recepcije,
moemo se sloiti s Poganikom da su glavna teita prouavanja knjievnosti (autor pozitivistiko istraivanje; djelo antipozitivistika
nastojanja od duhovnopovijesne do strukturalistike metode; itatelj
teorija recepcije) obraena, metodoloki iscrpljena. A to se tradicije tie, ini se da je suprotnost izmeu zaboravljene i aktualizirane tradicije samo prividna, jer je tradicija otvoren sustav iz kojega se
u svakom trenutku moe aktualizirati bilo koji njen sastavni dio, zavisno od odreena stanja individualne i povijesne svijesti, a inovacija
se ostvaruje kada pokuaj zdruivanja uspije (isto, 17). Razumljiva,
moderna razmiljanja znanstvenika iz doba postmoderne.
Ipak, za nau temu najzanimljivija su propitivanja mogunosti komparativnoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti za
potrebe bivega studija jugoslavistike u Hrvatskoj. Kako sam i sm u
tome sudjelovao od samoga poetka, sa zadovoljstvom se prisjeam
naih susreta i razgovora o tom problemu. S profesorom Poganikom bio sam sasvim suglasan u tome da poduzeta inicijativa nikako
ne reducira nacionalne knjievnosti, iako povijest nacionalne knjievnosti postavlja pred nove izazove. Poganik je svoje vjerovanje
u potrebu promjene (sve je svoje nacionalne povijesti nacionalne

knjievnosti ve objavio, pa i to moe biti razlogom oduevljena prijama novoga zadatka) jednom ak i odvie optimistino iskazao, s
obzirom na kasnije oivljavanje upravo nacionalne povijesti knjievnosti kao reprezentativna anra nacije:
vrsto sam, naime, uvjeren da je vrijeme monoknjievnohistorijskih istraivanja koja se oslanjaju iskljuivo na jednu nacionalnu
knjievnost prolo; takav pristup treba zamijeniti usredotoenost na
meusobno komuniciranje i interferencije, to knjievni fenomen
tek moe razotkriti u njegovoj sloenoj dijalektici nastajanja i u slojevitoj strukturi koja je uvijek integralna (Poganik, 1990: 205).
Zajedno s Poganikom dijelio sam uvjerenje da je kompleksnost knjievnosti, moda jo vie, kompleksnost suvremene znanosti o knjievnosti, dovoljan razlog za promjenu paradigme. Promjena, najee, pozitivistike metode u sistematizaciji povijesti
nacionalne knjievnosti, proirenjem konteksta istraivanja, interkulturnim razumijevanjem ili tumaenjem knjievnosti (to je za
Poganika bila svakodnevica, ve zbog razliitih mjesta u kojima je
ivio i predavao knjievnost), trebala je rezultirati bogatijom, suvremenom knjievnom znanosti, obogaenom knjievnopovijesnim
uvidima. Ideoloko tumaenje, jugoslavenstvo ili nekakvo zagovaranje suivota pod svaku cijenu u bivem vienacionalnom kontekstu, bez obzira na previsoku cijenu njegove demontae, s uvjerenjem odbijam jednako u svoje kao i u Poganikovo ime. Na kraju,
ako smo ita bili, bili smo konfederalisti, za Europu naroda i regija.
Navedimo jo koje struno promiljanje kompleksnosti situacije. S jedne strane, Poganik je svjestan da komparatistiki usmjereno istraivanje mora pohvatati sve konce onoga procesa koji je
doveo do formiranja svoga vlastitog identiteta (Poganik, 1986:
19) u pojedinim knjievnostima. Znao sam to nazivati deskripcijom tradicije; kao uvjet korektnih istraivanja bilo je potrebno, kao
i danas, razgraniiti glavne tokove, uspostaviti dijakronijske kontinuitete. Drugi je problem bio prevladavanje konflikta izmeu nacionalno-teritorijalnoga vidika i vidika funkcionalnoga povezivanja
(isto, 1920). Utvrujui da budunost pripada drugome, jer trai
od kulturnih subjekata da se prilagoavaju irim ambijentima koji
se mijenjaju, Poganik e dalekovidno zapisati:
Prilagoavanje pojedinaca i cjeline uvjet je opstanka, to znai
da bilo koja nacionalna sredina dananjice mora biti otvorena struktura. Interakcija izmeu organizma i okolice, to nije samo permanentni proces nego conditio sine qua non, organizme upravo tjera na

71
Naslijee
Poganikova
regionalna
komparatistika

72
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

to da se ponaaju kao otvoreni i formativni sistemi. Logika otvorenog

sistema koja najvie odgovara suvremenosti pretpostavlja prije svega
nov nain miljenja. U njemu nee biti najprjee pronalaenje snaga
i putova koji ubrzavaju razvoj, znaajnije je utvrditi gdje su konice
koje zadravaju dinamiku procesa. Ako je ovjek, prema antropolozima, doista univerzalno bie, to treba znaiti da je njegova tenja
k stvaranju univerzalnosti, to, opet, predvia proirivanje njegovih
komunikacijskih podruja. U tom proirivanju prvorazrednu i jedinstvenu ulogu imaju upravo kultura i umjetnost (isto, 20).
Umjesto komentara, upitajmo se, ako je o ideolokom obzoru
rije, zar ne stojimo danas, u integracijskim procesima pred istim ili
slinim izazovima? Kultura i umjetnost, odgovorio bi Joe Poganik, podruje je o koje se svatko moe nesmetano okrznuti. To stvara
atmosferu u kojoj je mnogo velikih i tekih rijei, a vrlo malo strunosti i odgovornosti pred budunou. Prema rijeima I. Hrukovskoga,
koje su vrlo relevantne, napredak umjetnosti i kulture ipak zavisi od
interferencije razliitih konteksta; samo prepletanje razliitosti moe
imati noetike posljedice (isto, 23). Kako je to izgledalo u praksi,
kakvi su konkretni bili odgovori J. Poganika o rezultatima prepletanja razliitosti u konkretnim prilikama?
Na benevolentnoj strani stoje oni koji pristaju na preraspodjelu, ali je objektivno ne znaju izvesti. U toj se skupini pojavljuje
kriterij regionalne pripadnosti (izvod iz knjige roenih); i na taj se
nain A. B. imi moe iupati iz svoga prirodnog (hrvatskog) konteksta u avangardnoj poetici osporavanja (A. Flaker) i ukljuiti u
neto gdje njegov stvaralaki status visi u zraku. Druga je mogunost
utvrivanje neije nacionalne pripadnosti; na osnovi takva mehanikoga pristupa iz hrvatskoga knjievnog konteksta izvaen je
V. Desnica, zamisliv iskljuivo unutar intelektualne avangardne krleijanske tradicije, koji se, odjednom naao meu najboljim srpskim
romanopiscima. Barata se, nadalje, i razliitim izjavama (pismima)
koje bi trebale biti autorova zadnja volja. U vezi s tim treba podsjetiti da su najslabiji tumai svojih djela upravo autori sami i da na
takve izjave utjeu mnogi pragmatini razlozi koji, u jednoj dugoronoj perspektivi, s literaturom nemaju nikakve veze. M. Selimovi je
mogao napisati izjavu da eli u srpsku knjievnost, ali je njegov cjelokupni duhovni habitus, ipak, muslimanskog izvora. [...]
Knjievna znanost prihvaa premisu da umjetnika djela
itamo u kontekstu ili u pozadini odreene tradicije, to moemo
i moramo uzeti i ire: cjelokupna stvaralaka aktivnost odreenog

autora dijalektiki se postavlja spram takvog konteksta ili pozadine.

[...] Drugim rijeima, to znai da se svaki autor, sa svakim svojim
djelom ukljuuje ili, bolje reeno, integrira u odreenu knjievnopovijesnu dinamiku koju, kako danas stvari stoje, nazivamo nacionalnom knjievnou. Trenutak konstituiranja nacionalne knjievnosti povezan je, kako znamo, s uspostavljanjem tradicijske vertikale
u kojoj se mora nai sve to je s aspekta toga trenutka za konstituiranje relevantno. Njegoev Gorski vijenac, ako ga itamo neoptereeni, objektivno je temeljni tekst o koherenciji crnogorskoga
naroda i crnogorske kulture, pa se zbog toga opravdano naao u sreditu suvremene panje Crnogoraca. J. Vidmar mislio je upravo na
takvu homolognost kad je, prigodom primanja Njegoeve nagrade,
rekao: Njego je Crna Gora, a Crna Gora je Njego. Ako priznajemo injenicu o postojanju crnogorske knjievnosti, onda je slijedei korak da toj istoj knjievnosti priznamo i pravo na integralnu
obradu svoje kulturne tradicije. Pitanje Njegoa i srpske knjievnosti na taj se nain namee na posve drugoj razini (isto, 18, 19).
Rekli bismo, pametnome dosta.
Pa ipak, pokuamo li komentirati ponuene teorijske izvode,
vidimo da se u sklopu knjievne komparativne junoslavistike zarana
javila potreba za interkulturnim pristupom, jer se odreenim fenomenima nije moglo i ne moe se pristupiti iz monocentrine perspektive. Slino navedenima je i pitanje Ive Andria, a mnoge se pojave
meuknjievnoga procesa unutar posebnih meuknjievnih zajednica, kao problemi dvojne pripadnosti (Stanko Vraz, Simo Matavulj,
Ivo ipiko, Zofka Kveder, mnogi bosanski i crnogorski pisci, Drago
Kekanovi, Petko Vojni Purar i Mirko Kova, da navedemo samo
najpoznatije), zatim pitanja interkulturalnosti asopisa, meuzavisnosti sredinjega junoslavenskog komunikacijskog prostora (iji
je jezik dominirao ili bio vanim drugim jezikom, ne samo slavenskim narodima, u vie vienacionalnih drava koje su se smjenjivale
na prostoru jugoistone Europe), nisu mogli rjeavati jednostavnim
nacionalnim modelima knjievne povijesti, a jo manje politikim
presijecanjima. Upitamo li se to se bitno promijenilo politikom koja
nije prezala i od traginih ratnih rjeenja, vidjet emo da odgovor mora biti negativan, dapae navedenim problemima dodavat
emo nove, bilo one iz bliske prolosti, bilo one koje e stvoriti sutranja integrirana Europa. Osobno, ta sam specifina pitanja pokuao koncentrirati oko koncepta interkulturne povijesti knjievnosti (Kova, 2001), dok bi se Poganikova inicijativa mogla obiljeiti

73
Naslijee
Poganikova
regionalna
komparatistika

kao zalaganje za regionalnu, odnosno interregionalnu komparatistiku, kako je ve i prije prepoznata (usp. Strutz, 302308). Ovdje
se regionalno shvaa u irem smislu, a osobito se obrauje multikulturna regija.
PRIMIJENJENA KNJIEVNA KOMPARATISTIKA, TUMAENJA

74
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Pokuamo li ukratko suoiti komparatistiki zasnovane Poganikove analize s iznesenim teorijskim postavkama, uvidjet emo
da se one, uglavnom, slau u jednome: u priznanju kompleksnosti knjievnoga djela i knjievnih procesa te svijesti o kompleksnosti suvremene znanosti o knjievnosti. Poganikovi su znanstveni
radovi viestruko zasieni: pedantnim opskrbljivanjem znanjem u
tradicionalnom knjievnopovijesnom smislu te njegovim aktualizacijama suvremenim spoznajama. Jednostavan pogled u autorove
radove oteava i viestruko njihovo pretampavanje, pa i ponavljanje pojedinih vanijih fragmenata. Jedna od knjiga koja s razlogom
ponavlja izbor komparatistiki koncipiranih radova su Poganikove
studije knjievnopovijesne komparatistike kod Junih Slavena,
kako glasi puni podnaslov knjige objavljene na njemakom Dierenzen und Interferenzen. Vrijednost je te knjige u pokuaju da se stranom slavistikom svijetu prikau pojedini problemi u njima normalnom irem junoslavistikom kontekstu. Rekao bih, ovdje je
regionalno-komparatistiki junoslavistiki okvir na djelu: od teorijskih aspekata, s kojima smo se opirnije upoznali, preko autorovih
kapitalnih priloga o Jerneju Kopitaru, do slovenistikih pojedinanih tema, osjea se Poganikovo suvereno kretanje kako povijeu slavistike, tako i junoslavenskim prostorima. Premda nam
se poneki put ini da za razumijevanje pojedinih pisaca i nije bilo
potrebno pokretanje tolikoga znanja, uporno zastajkivanje na pojedinostima, problematiziranje s teorijskim pretenzijama u prevedenim tekstovima djeluje impozantno. Ne moe biti sumnje da se radi
o prvorazrednom strunjaku.
Ovom prilikom, meutim, zadrao bih se na najnovijoj knjizi
Joe Poganika Tragovi u vremenu, budui da je to takoer jedan
od izbora autorovih radova, dodue vie usmjeren na hrvatsko-slovenske knjievne odnose te na hrvatsku knjievnost. S osloncem na
te radove pokuat emo prodrijeti u analitiki postupak i ocijeniti
neke njegove domete.

Prvi dio knjige sadrava radove koje, kako mu govori i naslov,

tematizira znaenje ideja u knjievnosti. Tako se irilo-metodska
misija promatra iz vizure kulturolokih nekih naela (slavenski kao
materinji jezik, naelo demokracije, obrazovanja i pisane rijei) koja
nam se danas ine sama po sebi razumljivima, ali su u ono doba znaila epohalnu inicijativu, koja je Slavenima priskrbila kulturnu
perspektivu: irilo-metodsku akciju proimala je slavenska svijest;
ideja kranski shvaenog univerzalizma, koja je prilagoena slavenskom prostoru, postupno je prerasla u obranu ravnopravnosti,
dok je razumljivim jezikom afirmirala demokratinost (Poganik,
2001: 1920).
Slinu e vrijednost imati i reformacija, iako je obuhvatila samo
sjeverozapadni dio junoslavenskoga prostora, ako ne izravno onda
neizravno protureformacijskim reformama. Opet su u igri iste vrijednosti, demokratizacija obrazovanja, traganje za narodnim jezikom koji bi nosio novu kulturnu inicijativu: Povijesni poticaji koji
su uvjetovali pojavu slovenske i hrvatske knjige bili su u sutini jednaki. Djelovala je najprije ona snaga koju je afirmirao ve srednjovjekovni spor izmeu realista i nominalista. Ta je snaga bila otpor
protiv duhovne diktature jednoga centra i izraz ideje da pojedinac
moe slobodno misliti (isto, 30).
Poganikovo pak istraivanje slovenskoga fenotipa u hrvatskoj knjievnosti temelji se na iskustvu knjievnosti, problematizira sliku i psihologiju slovenskoga naroda u tekstovima hrvatskih
pisaca i prevoditelja, te diskutira, u drugom dijelu, kulturno-estetske
razloge diferencirana prijama Cankareve drame Sluge u hrvatskoj i
slovenskoj kritici. Zakljuuje se da u hrvatskoj knjievnosti postoji
stereotip nie vrijednosti, odnosno intususcepcije slovenstva, od
toga da je prevareni mu ili birokrat Slovenac do uvjerenja o izgubljenom slovenskom identitetu kod Slovenaca i kominosti slovenskoga jezika. Jednom prilikom te sam Poganikove stavove oznaio
pozicijom istraivaa koji svoje gleda oima drugoga, u njegovu sluaju naoalama hrvatske kulture. (Usp. ovdje prethodnu raspravu.)
Poznata rasprava o knjievnom regionalizmu ovdje je proirena
novim prilogom, tako da se moe rei da je, u novije doba, o regionalizmu u knjievnosti Poganik najutemeljenije pisao. Kakvi su
njegovi krajnji odgovori?
Novija iskustva, ipak, potvruju premisu da se ne treba odricati
regionalnih posebnosti i njihova kulturolokog identiteta. Regionalne
specifinosti unose u nacionalnu knjievnost sadraje kakvih u drugim

75
Naslijee
Poganikova
regionalna
komparatistika

76
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

regijama nema, pa su zbog toga izvor duhovnog bogatstva i oslonac

za nastajanje razliitosti u kontinuitetu odreene kulture. Nivelizacija
bi osakatila umjetniku autentinost i zatvorila prirodne unutranje
rezerve koje kultura uvijek treba imati (isto, 83).
Nije sluajno Poganik, u situaciji hrvatske knjievne viejezinosti i regionalne podijeljenosti Hrvatske, svojim radovima o regionalizmu naiao na plodno tlo. I obratno, moda je upravo bogatstvo regionalnim knjievnostima u raznolikom korpusu hrvatske
bilo inspirativno iskustvo za autora.
Kao to se moe razabrati, rije je o teorijskim promiljanjima i
analitikim izvedbama koje povijest knjievnosti, pa i povijest nacionalne knjievnosti, vide u sustavu od knjievnoga regionalizma do
supraregionalne komparativne knjievnosti multikulturnoga konteksta. Stoga ne udi da je studija Hrvatska moderna i knjievnosti
zapadnoeuropskoga kruga uvrtena u poglavlje Znaenje ideja,
jer za razumijevanje konflikta heterogenih pretpostavki u doba
moderne mora se u diskusiju uvesti niz orijentacija koje e istraivaa izvui iz nedostatnih okvira nacionalne knjievnosti:
Slabljenje slavenske orijentacije (a ona je bila, kako znamo,
sutinski inilac barem od ilirizma naovamo) pratilo je i jenjavanje tvorakih dodira s knjievnou njemakog jezinog podruja.
Austrijski i njemaki poticaji svedeni su na dimenziju kakvu imaju i
slavenske knjievnosti: posrednitvo. Intenzivan je literarni odnos,
prema tome, u sklopu knjievnosti zapadnoeuropskoga kruga uspostavljen jedino prema romanskim, i neto slabije, prema skandinavskim knjievnostima (isto, 125).
Proces poznat i od ranije kao zaokret prema Europi nije priskrbio samo knjievnosti moderne nov, svoj vlastiti knjievnokulturni identitet, nego je bitno pridonio kako modernizaciji knjievnosti, tako i modernizaciji (danas bismo rekli demokratizaciji,
europeizaciji) hrvatskoga drutva. Onda je rezultat bio da smo
se ukljuili u balkanske integracije, a kako e biti u ovom, novom
stoljeu? Neemo li opet, zbog jezika i povijesti, zbog ekonomske
nerazvijenosti i politikoga znaenja, prije negoli u zapadnoeuropskomu, biti prepoznati u zapadnobalkanskom kontekstu? Unato
svim naim nastojanjima za Europom.
Poglavlje Znaenje djela otvara analiza Traganje za vlastitom biti, koja na neobino irok nain interpretira enoinu pripovijest Karanfil s pjesnikova groba. Od promiljanja spoznajne funkcije
knjievnosti, definiranja itanja kao spoznajne djelatnosti, etikoga

aktiviranja i estetikoga uitka, kao procesa pomoi kojeg dobivamo pogled u iskustvo o samome sebi pomou tueg iskustva
(isto, 160), zatim odreena pozitivistikog oslonca na injenice, pa
i biografske, i to ne samo pisca nego i itatelja (A. Slodnjaka), do
analize drutvene funkcije djela, podjednako u osvjetavanju u nacionalnom, kao i u zalaganju za hrvatsko-slovenskom slogom, tumaenje se maksimalno usklauje s obzorom teksta. enoino iskustvo
nacije i meunacionalnih odnosa, tako sugerira oduevljena interpretacija, moralo bi postati i naim iskustvom.
Slina je i studija o enoinu povijesnom romanu, koja zagovara
autorsko pravo aktualizacije povijesti i posebnost uporabe povijesti u knjievne svrhe, a kako se Janez Trdina snalazio u hrvatskim
gimnazijskim sreditima, u konkretnim povijesnim okolnostima,
u sugestivnoj prii o P. A. Kazaliju i J. Trdini. Zanimljivi su i autorovi izleti u hrvatsko pjesnitvo (S. S. Kranjevi, A. Cesarec, D.
Cesari i J. Katelan), u kojima Poganik pokazuje neto od ve
poznate svoje sustavne analitinosti osnaene kakvom dobro razraenom tezom, kao to su tragina vizija ivota, ekspresionizam, eros
i egzistencijalizam.
U tumaenju pojedinih hrvatskih pisaca, kao i u analizama
pojedinih pisaca iz drugih junoslavenskih knjievnosti (pisao je o
Dositeju i V. Karadiu, J. Steriji Popoviu, K. Racinu, I. Andriu,
M. Laliu, M. Selimoviu), jedva da se primjeuje kakva slovenska, odnosno slovenistika dimenzija, rekao bih kreativan interkulturni odnos, koji je ipak Poganikovim interpretacijama davao dra
posebnosti, izdvojena gledita. Znali smo da Poganik uvijek govori
i kao Slovenac, i kao slovenist. O tim bi tekstovima stoga takoer
valjalo napisati posebnu raspravu.
Kako je o A. Barcu ve bilo govora, zanima nas, na kraju, jo
rasprava o Zagrebu u djelu A. Hienga, koja je reprezentativna za
Poganikove poredbene slovensko-hrvatske teme. Konstatira se da
je za slovensku knjievnost grad upitan fenomen, agrarni arhetip uvijek je potirao urbani (isto, 269), navode se razlozi zato Ljubljana
nije vie nazona u slovenskoj knjievnosti (ona nije postala izabrano
mjesto, to je bio grad pridolica, upravo stranaca koji su u njega dolazili i iz njega odlazili). On ide i dalje te navodi primjere prema kojima
su Ljubljanu metropolom shvaali tek intelektualci s periferije, sve dok
se nisu naselili u njoj, jer to je grad bez identiteta, prema D. Ovsecu,
u koji se dolazi uglavnom zbog posla, u kojemu ne postoji dovoljno
oduevljenja niti institucije dijaloga (isto, 270272).

77
Naslijee
Poganikova
regionalna
komparatistika

78
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Zbog svega toga, kako misli Poganik, za doivljaj (vele)grada

slovenska je knjievnost pronala supstituciju u Zagrebu. Pronalazei razloge privlanosti Zagreba za Slovence, autor se oslanja na
iskustva J. Trdine i S. Vraza, pa i na statistike podatke prema kojima
je udio Slovenaca meu stanovnicima Zagreba do u novije doba, u
prosjeku, bio vei od deset posto! Za Vraza je Zagreb bio ivo povijesno mjesto, prevladava dimenzija moi koja bi trebala biti kadra
obraniti ast Junih Slavena i omoguiti njihovo ujedinjenje (isto,
199), za manje poznatoga pisca B. Magajna, koji je takoer pisao o
Zagrebu, grad je shvaen kao mjesto socijalog uzdizanja i osobne
promocije na vii drutveni stupanj (isto, 280). Kako Zagreb kao
grad doivljava A. Hieng? On u svojim romanima Gozd in peina
i udeni Feliks tematizira socijalne funkcije i identitete gradskih
ljudi, pa je za Hienga karakteristina temeljna spoznaja o hrvatskoj kao lokalitetu raznovrsnih svojstava po kojima je grad kao grad
prepoznatljiv (isto, 280). to se samoga istraivanja tie, autor je
svjestan potrebe njegova proirenja poredbenom studijom: Najvee komparativno znaenje imala bi usporedba percepcije Zagreba
s percepcijama Bea, Beograda ili Budimpete. Naelno je mogue
ustanoviti kako je refleksija o tim gradovima u slovenskoj knjievnosti uvijek politiki i ideoloki obojena. I u tom pogledu, dakle, topos
hrvatske metropole ima drukije, i dakako, znaajno mjesto u slovenskoj umjetnosti rijei (isto, 281).
Sasvim na kraju, komentirao bih kratko zadnju sintagmu navedena citata: umjetnost rijei, koju Poganik esto tendenciozno koristi, moda i kao formalni dug svom zagrebakom znanstvenom
ishoditu. Kao to je poznato, to je naslov zagrebakog asopisa za
znanost o knjievnosti, afirmirana u doba kada je Joe Poganik kao
mlad asistent ivio u Zagrebu, gdje je boravio deset godina, koje su
bile, prema vlastitu priznanju, presudne u njegovu ivotu. Zagrebaka je stilistika kola tada bila u zenitu; redoviti posjetitelj razgovora i priredbi u Klubu sveuilinih nastavnika, gdje su dominirali profesori Z. kreb, A. Flaker, I. Frange i S. Petrovi, uskoro je
spoznao da se tu stvara novi knjievnopovijesni senzibilitet i oblikuje nova metodoloka pozicija (Poganik, 2001: 5). U Zagrebu
e upoznati i svoga kasnijeg dugogodinjeg prijatelja R. Lauera,
koji je tada bio lektor njemakoga, a danas je jedan od vodeih njemakih slavista. (Veza s Gttingenom, gdje sam i sm poblie upoznao prof. Poganika, zavrila je brojnim gostovanjima, stipendijama i lanstvom u Akademiji znanosti u ovom gradu.) Dakle, kada

(metodoloki) razmiljamo o Poganikovu bogatom i raznovrsnom

opusu, ne smijemo izostaviti poticaje hrvatske znanosti o knjievnosti, kako njegovo prvobitno polazite, tako i kasnija prilagoavanja
hrvatskim nastavnim i izdavakim prilikama, hrvatskom knjievnoznanstvenom javnom ivotu, s kojim je u mnogo emu bio suglasan, premda ne uvijek do kraja udomaen. I to bi mogla biti nova,
vana dimenzija ocjene Poganikova djela i djelovanja. Nekom drugom prilikom.

79
ZAKLJUAK
Naslijee

Pitanja odnosa nacionalne i poredbene povijesti slavenskih, odnosno junoslavenskih knjievnosti, u znanstvenim radovima i nastavnom djelovanju Joe Poganika, dobivaju pozitivne, komplementarne odgovore. Razlozi za komparativan pristup junoslavenskim
knjievnostima, makar samo kroz dvojni suodnos, u konkretnom
sluaju hrvatsko-slovenski, nalaze se u piscima i kritiarima posrednicima, mijeanim knjievnim temama i grai, kao i u viejezinim
slavistikim studijima. Junoslavistiki okvir kao i iri kontekst povijesti, knjievnosti i kultura jugoistone Europe, u konkretnom primjeru, danas su objektivna zamjena bivem komparativno-jugoslavistikom prouavanju. A ono nije nita izgubilo na vrijednosti ako
je postavljeno, kao kod Poganika, na dobre metodoloke temelje.
Kada je rije o Poganikovim metodolokim usmjerenjima
rezultati bi se nae pretrage mogli prikazati kao promiljanje knjievnosti ispod i iznad razina nacionalne povijesti knjievnosti.
Naime, Poganik veliku vanost pridaje knjievnom regionalizmu,
pa je sklon bogatstvo nacionalne knjievnosti mjeriti njezinom regionalnom raznovrsnosti. Pri tome ne treba zaboraviti Poganikovo
uvjerenje da nas kompleksnost knjievnosti, kao i suvremene znanosti o knjievnosti, prisiljavaju na kompleksniji pristup knjievnosti, proirenjem konteksta istraivanja i interkulturnim razumijevanjem. U tom pogledu se Poganikovo cjelokupno preostalo
neslovenistiko knjievnopovijesno djelovanje moe razumjeti kao
zalaganje za regionalnu, odnosno interregionalnu komparatistiku,
pri emu se kao osobita vrijednost obrauje multikulturna regija u
irem smislu. I u njoj pisci i procesi meuknjievnoga, supranacionalnoga znaenja.

Poganikova
regionalna
komparatistika

LITERATURA

Cesar, Ivan (1987): Poredbena jugoslavistika, Danas, Zagreb, 8. prosinac 1987.

Kova, Zvonko (1987): Kritika knjigoslovlja i druge kritike, Osijek: Revija. (Navedeni tekst objavljen je u Naim razgledima u prijevodu urednika M. Vogla.)
Kova, Zvonko (2001): Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb:
Hrvatsko filoloko drutvo, Biblioteka Knjievna smotra.
Markovi, Milivoje (1987): tudije so zasnovane na znanstveni primerjalni podlagi, Delo, knjievni listi, 3. decembra 1987.
Poganik, Joe (1986a): Knjievni susreti s drugima, Rijeka: Izdavaki centar
Rijeka.
Poganik, Joe (1986b): Teme i dileme, Osijek: Revija.
Poganik, Joe (1989): Differenzen und Interferenzen, Mnchen: Verlag Otto
Sagner.
Poganik, Joe (1990): Jugoslavistike teme, Vinkovci: Privlaica.
Poganik, Joe (2001): Tragovi u vremenu, Zagreb: Matica hrvatska.
Strutz, Johann (1992): Komparatistik regional Venetien, Istrien, Krnten, u:
Peter V. Zima, Komparatistik, Tbingen: Francke.

MAROM VRSNA STRUNJAKA, OIMA PRIJATELJA

UVOD U RASPRAVU O KROATISTIKIM I POREDBENO-JUNOSLAVISTIKIM
RADOVIMA REINHARDA LAUERA

I.
Reinhard Lauer (r. 1935. u Bad Frankenhausenu) i danas kao profesor emeritus jedan je od najpoznatijih i najaktivnijih njemakih slavista koji, kako je tamo uobiajeno, uz rusku knjievnost intenzivnije
prouava junoslavenske knjievnosti, posebno bugarsku, hrvatsku
i srpsku, dok u novije doba osobito prati hrvatsku, a povremeno i
slovensku knjievnost. Viestruki akademik Lauer bio je dugogodinji voditelj slavistike na Sveuilitu u Gttingenu, slavistike koja je
upravo zahvaljujui njemu unatrag nekoliko desetljea bila najinteresantnijim mjestom u Njemakoj za studij junoslavenskih jezika
i knjievnosti. Ono to je godinama uglavnom karakteriziralo rad
Reinharda Lauera moglo bi se saeti u dva glavna orijentira: iznimna
znatielja, velika zainteresiranost za probleme junoslavenskih kultura, naroito hrvatske i srpske, uz istodobnu strunu objektivnost
u procjenama njihovih suodnosa.
Slijedimo li navode Lauerova najbliega suradnika i bio/bibliografa Waltera Krolla, mali je Reinhard djetinjstvo proveo u rodnom
gradiu, dok gimnaziju zapoinje u Jeni i zavrava u Bad Hersfeldu,
budui da se 1951. godine obitelj preselila u tadanju Saveznu Republiku Njemaku. Iz toga vremena je i rana ljubav za glazbu, uenje
klavira, kojemu se vraa u zrelim godinama i odonda svakodnevno
svira klasine autore (esto i u komornim sastavima sa svojim kolegama i studentima). Od 1954. do 1960. apsolvira Reinhard Lauer
studij slavenske filologije, germanistike i istonoeuropske povijesti
na sveuilitima u Marburgu na Lani, Berlinu, Beogradu i Franfurtu
na Maini te zavrava studij doktoratom o recepciji Heinea u Srbiji

82
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

(Heine in Serbien, 1961.). Zanimljivo je da od 1960. do 1962. boravi

na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao lektor njemakoga jezika,
gdje se upoznaje i sprijateljuje s vodeim znanstvenicima zagrebake kole Z. krebom, A. Flakerom, I. Frangeom, V. megaem i drugima. U Zagrebu upoznaje i svoju suprugu Stanku Ibler,
s kojom je podigao ki Lucindu, koja je takoer slavistica i povjesniarka glazbe. Od 1962. do 1969. dobiva mjesto znanstvenoga
asistenta na slavistici Sveuilita u Frankfurtu na Maini, kod prof.
A. Rammelmeyera, gdje i habilitira s tezom o ruskoj poeziji 18. stoljea (Gedichtform zwischen Schema und Verfal, koju poneto preraenu i dopunjenu objavljuje u Mnchenu, 1975.). Nakon samo
jednog semestra predavanja na Sveuilitu u Mannheimu, dobiva
stalno mjesto redovitoga profesora na Katedri za slavensku filologiju
Georg-August Sveuilita u Gttingenu, gdje ostaje do umirovljenja
(od 1969. do 2003. godine). U vie od tri desetljea rada u zvanju
redovitoga profesora, bez potrebe reizbora, prof. Lauer se najvie
koncentrirao na probleme slavistike znanosti o knjievnosti, kako
na pojedine nacionalne povijesti knjievnosti, opuse i djela, tako i
na interslavensku knjievnu komparatistiku, odnosno njemako-slavenske kulturne i knjievne odnose, da bi goetingenku rusistiku i
junu slavistiku proslavio diljem Njemake. Bio je domain i organizator niza slavistikih simpozija, od kojih istiemo one o Miroslavu
Krlei i hrvatskoj suvremenoj knjievnosti, voditelj niza znanstvenih
slavistikih projekata, od kojih je za nas najznaajnija velika bibliografija hrvatskih i srpskih prijevoda na njemaki, kao i urednik znanstveno-slavistike serije Opera Slavica, koja broji pedesetak tomova,
itd. Prof. Lauer bio je mentorom za stotine magisterija i vie desetaka doktorata, od kojih su mnogi i iz hrvatske knjievnosti (o Krleinim esejima, o Krlei i Nietzcheu, o poljskim pjesmama Milivoja
Slavieka, o poeziji Slavka Mihalia, itd.), a kao stipendist Zaklade
A. v. Humboldt i viegodinji lektor hrvatskoga jezika u njegovu
Seminaru, mogu svjedoiti o nebrojenim seminarskim naslovima i
javnim predavanjima iz junoslavenskih knjievnosti, kao i o brojnim gostovanjima slavista i stipendista iz svih slavenskih zemalja.
Bio je i ostao zauzet i ugodan domain mnogim i mnogim namjernicima i kolegama, kao i angairan lan ili predsjednik najvanijih strukovnih gremija ili komisija, redoviti ili dopisni lan vie akademija
(od kojih je u Akademiji znanosti u Gttingenu jedan od najaktivnijih i najuglednijih lanova), a istodobno aktualni kritiar suvremenih ili strunih djela u asopisima i novinama. Kao to dokumentira

bibliografija Reinharda Lauera, do sada je objavio nekoliko knjiga, a

pojedinano cjelokupna njegova znanstvena, struna i kritika aktivnost broji vie od sedam stotina jedinica!
U ovom svom uvodu u prikazivanje djela i djelovanja Reinharda
Lauera s obzirom na kroatistike i poredbeno-slavistike radove, svoje
ranije kritike ocjene proirit u pomnijom koncentracijom na metodoloke akcente u autorovu radu te na procjenu rezultata istraivanja, s obzirom na knjievnoznanstvenu kroatistiku i junu slavistiku.
Knjiga studija Reinharda Lauera Poetika i ideologija pripada rijetkim knjigama stranih slavista, objavljenima na srpskom ili hrvatskom
jeziku, koja navodi na promiljanje o studiju junoslavenskih knjievnosti, ne samo u inozemstvu. Profesor je Lauer svojom knjigom, kao i
svojom sveukupnom nastavnom i znanstvenom djelatnosti, uvjerljivo
ukazao na znaajne mogunosti prouavanja junoslavenskih knjievnosti, ako se one shvate kao svojevrsna kompozitna cjelina, ne kao
jedna knjievnost, pak ne i kao jedan knjievni jezik, nego kao dinamian kulturni prostor u kojemu je esto samo zamjena imena, odnosno
njihova nositelja, znaila isti ili slian kulturni napor. O tome posebice svjedoi Lauerova studija o politikim i knjievnim aspektima
ilirske ideje kod Junih Slavena (od 16. do 19. stoljea), koja dokazuje
koliko je ilirska ideja, teza o etnikom identitetu starih Ilira s Junim
Slavenima, imala vanu ulogu u etnogenezi junoslavenskih naroda.
I druge studije iz knjige Poetika i ideologija, premda je istraivaeva pozornost koncentrirana na pojedinane tekstove i autore,
ne zanemaruju iru kroatistiku, junoslavistiku osnovicu. Takva
su zapaanja o poetici i pjesnikim radovima Ivana Maurania, kao
i izvanredna, minuciozna analiza Vjekova Ilirije strukture i idejne
veze, u nekom smislu metodoloka perjanica ove knjige. Kako naglaava autor u predgovoru, svaka ideologija izaziva izvjesne umjetnike strukture, kao to i svaka umjetnika struktura moe postati
nosilac neke ideologije, pa ako se i ne radi o sistematici toga problema, svaka studija posebno otvara problem odnosa ideologije u
poetikama: rijeima autora, studije pokuavaju spojiti metodoloki
pristup vrlo intenzivne analize strukture teksta s prouavanjem kulturolokog, historijskog i ideolokog konteksta u raznim knjievnim
djelima junoslavenskih naroda iz raznih epoha (Lauer, 1987: 10).
S poredbeno-junoslavistikoga gledita interesantna je studija
o Duiu i Matou, o njihove dvije programatske pjesme srpskoga i
hrvatskoga modernizma, dok studije o Krleinim Baladama i Andrievim djelima Prokletoj avliji i Gospoici otkrivaju akademika

83
Naslijee
Marom vrsna
strunjaka,
oima prijatelja

84

Lauera ne samo kao pomnoga istraivaa nego i kao istinskoga zaljubljenika velike, prave umjetnosti u rijeima. Uz analize formalno-strukturnih osobitosti tekstova, svakako najveu pozornost privlai
Lauerov interes za vremenske strukture, odnosno povijesne relacije u knjievnim djelima. Za nae doba, za nae uznemirene i zaraene prostore, njemaki slavist Reinhard Lauer s pravom afirmira
Andrievu ideoloku poziciju: bio je pripovjeda, zapisao je profesor, koji pripovijedanje shvaa kao ostvarenje apolonskog reda u
inae besmislenom i kaotinom svijetu, da kao umjetnik doprinosi
smislu, redu i harmoniji.

Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

II.
Osnovna razlika koja, kada je rije o odnosu stranoga slavista prema
hrvatskom kulturnom prostoru, moe biti i neproduktivna, moe
se sagledati u opasnosti da mu dubina pogleda ne see dalje od
opih mjesta nae nacionalne historiografije, odnosno u nepreciznosti, ako je njegovo bavljenje hrvatskom knjievnosti odvie zastrto
opim slavistikim ili povrnim junoslavistikim pogledima. Probiti se od opih mjesta do posebnog stava o nekim pitanjima esto
nije lako, jer tu opet vreba opasnost ponavljanja posebnih mjesta,
odnosno pojedinane teme, koje mogu biti iz vizure domae historiografije bolje izvedene, obraene s vie neposrednijega uvida u problematiku. Pokuat u upravo u tom svjetlu procijeniti doprinose
suvremenog slavista Reinharda Lauera, koji je pored ruske knjievnosti (samo u posljednjih nekoliko godina objavljuje dvije povijesti
ruske knjievnosti, monumentalno i skraeno izdanje Geschichte der
russischen Litertatur. Von 1700 bid zur Gegenwart. Broschierte Sonderausgabe. Mnchen: Verlag C. H. Beck, 2003, 1.072 str. i Kleine
Geschichte der russischen Literatur. Von den Anfngen bis zur Gegenwart. Mnchen:Verlag C. H. Beck, 2005, 284 str.), najvie objavljivao o junoslavenskima, a unutar njih ponajvie o hrvatskim piscima i problemima.
Zapoeo bih upravo ukazivanjem na vjetinu sinteze i s njom
povezane preglednosti nad irim prostorom, kako problema o
kojemu pie tako i zemalja, odnosno povijesti i kultura:
Predodba izraena u ilirskoj ideologiji o jednorodnosti i jedinstvu Junih Slavena kao jednog dijela sveukupnog slavenstva poziva
se na veliku, herojsku prolost i postojano slui buenju nacionalne

svijesti i samoopredjeljenju junoslavenskih naroda, koji ive u politikoj zavisnosti i ropstvu. Ona je uvijek usmjerena protiv prijetee
sile Turske, esto i protiv Mletaka, koji vladaju Jadranom. Gdjekad
probija i poneka antinjemaka tendencija. [...] Vrlo spretno koristi se
njome pokret katolike obnove. Ali se isto tako primjenjuje, daleko
od svake politike aktualnosti, u popularnodidaktike ciljeve, na primjer kod Kaia Mioia i Relkovia (Lauer, 2002: 30).
Kakav je pak Lauerov znanstveni postupak, dugotrajno utemeljen u povijesti, odnosno filologiji, pokazuje najnovija njegova studija
Dubrovaka knjievnost kao urbana knjievnost, koja aktualnu problematiku grada, a onda i odnosa grada i knjievnosti, s pravom pokazuje na nama Hrvatima spornom mjestu, na primjeru grada kojemu
se vjekovni urbanitet ne moe porei, ali smo njegov individualitet
znali zatajivati, u korist nacionalnoga, kao i regionalnu razvedenost
Hrvatske, zbog naalost i opravdanih strahovanja pred posezanjima
bezobzirnijih susjeda. Ne samo vojnih, nego (i prije toga) knjievnih.
Okrenuta inozemnom strunjaku, Lauerova filoloko-povijesna pozadina tumaenja pristala su podloga za isticanje vrijednosti dubrovake,
gradske knjievnosti. Izmeu ostaloga zapisat e: Povijest i budunost grada-republike, njegove politike veze i politiko-etika orijentacija obraivani su ponajprije u drami i epu (navodi se Osman kao
primjer). Ili: Gradskopolitiki, odnosno dravnopolitiki moment
moe se nai i u pseudopovijesnim dramama Junija Palmotia, kao i
kod drugih autora. Da bi se urbano-kulturna funkcija dubrovake
knjievnosti pokazala na komediji Novela od Stanca Marina Dria i
pastorali Ivana Gundulia Dubravka (isto, 4243).
Openito reeno, djelatnost i djelovanje akademika Lauera
prije svega je okrenuto njemakom drutvu, njemakom slavistikom obzoru oekivanja, pa tek onda i naim kulturnim potrebama.
Da jednu malu, kadto i nepoznatu, nesamostalnu knjievnost,
pisanu na zajednikom jeziku vie naroda, knjievnost koja se
razvijala u multietnikim okolnostima, nije lako predstaviti ili afirmirati svjedoci smo naroito u posljednjem desetljeu, od osamostaljenja Hrvatske. Svjestan takve situacije, Lauer e iskoristiti svaku
prigodu da ak i povodom Frangeove Povijesti hrvatske knjievnosti na njemakom, upozori na injenicu, kako konkretno stvari
stoje s hrvatskom knjievnosti u Njemakoj. Odgovorivi pomno,
s argumentima najboljega poznavatelja, on pristupa Frangeevoj
Povijesti tako da poblie prikazuje situaciju u hrvatskoj znanosti o
knjievnosti u doba kada Frange, izmeu ostaloga, formira i svoje

85
Naslijee
Marom vrsna
strunjaka,
oima prijatelja

86
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

naelo komparatistikoga pristupa povijesti knjievnosti, kao i preciznoga smjetanja pisaca i djela u njihovo doba sa svim bitnim politikim, ideolokim, drutvenim i gospodarskim implikacijama (isto,
54). Tek e nakon toga Lauer potanko prikazati obimnu Povijest i
moi izrei svoje uvjerenje kako Frange jest dogaaj koji ima vanost i izvan slavistiko-kroatistikoga podruja, znai vanost i za
njemaku kulturu, te hrvatsko-njemake knjievne odnose openito (isto, 61).
Kao to vidimo, tri uvodna priloga Lauerove hrvatske knjige
Studije i rasprave pokazuju adekvatnu slavistiku, upravo junoslavistiku irinu kontekstuiranja kroatistike problematike, izvrenu
na nain da se njome projanjava, afirmira, a ne zatamnjuje hrvatska dimenzija. Slino kao to je sam zapisao za Frangea, da se ne
libi obraivati ni danas manje omiljena jugoslavenska strujanja i
opcije pojedinih autora, koje su u hrvatskoj knjievnosti neko vrijeme jako dolazile do izraaja (isto, 59), tako niti Lauer ne odustaje u svojim istraivanjima od ilirske dimenzije hrvatskoga preporoda i hrvatske knjievnosti.
Meutim, u knjizi slijede tekstovi koji donose, rekao bih tako,
omiljene autorove teme, kao Heinrich Heine ili Ernst Toller u
Hrvatskoj, koje opim pogledima autoru daju sasvim odreenu
kroatistiko-germanistiku orijentaciju, a govore o hrvatsko-njemakim, odnosno njemako-hrvatskim knjievnim odnosima. Ovim tekstovima valja svakako pribrojiti i tekstove o Antunu Branku imiu
i njemakom ekspresionizmu, o ruralnoj recepciji Slavka Kolara u
Njemakoj, o Krlei i njemakom kulturnom prostoru, o kritici graanske knjievne reprezentacije (Krlea i Thomas Mann) te studiju
o Krleinim prijevodima njemake lirike.
Ne ulazei podrobnije u sve radove, zadrat u se ovom prilikom na dva podruja Lauerova knjievnopovijesnoga interesa. Oba
su nam vrlo bliska, premda sami najee nismo imali dovoljno strpljivosti s piscima i tekstovima koji su vani ali ne pripadaju redu
knjievnih veliina, kanonskih djela, odnosno knjievno poznatih
ostvarenja; i obratno, kada je rije o drugoj temi, naime Krlei i njegovim Baladama, kojima se samo stjecajem okolnosti, generacijski
gledano, nismo imali prilike (ni vremena) znaajnije baviti, a morali
bismo, makar prema svom osobnom interesu.
Bavljenje prvim tipom tekstova najbolje ilustriraju analize
Mauranieve pjesme Vjekovi Ilirije, ili jo bolje, Jeka od Balkana
Ognjeslava Utjeenovia-Ostroinskog. Da bi takvi tekstovi privukli

pozornost stranog slavista mora postojati neki jai razlog, u prvom

sluaju rije je o manifestnom tekstu, u drugom o neobino ivoj
recepciji nama skoro nepoznata autora u Njemakoj. Ali, zahvaljujui takvim malim poticajima, profesor Lauer je spreman i sposoban razviti silan istraivaki, analitiki eros, teei interpretaciji koja
postaje vie od tumaenja teksta, kompleksan prikaz odnosa teksta i
doba u kojemu je nastajao, odnosa knjievnosti i ideologije (koji, kako
nas iskustvo ui, nije bez utjecaja, kako smo naivno vjerovali, na estetiku, odnosno na kritiko vrednovanje). Poetika i ideologija znaju biti
u tako zamrenim vezama da nam se jednom zastire pogled na umjetninu, zbog politike, a drugi put smo knjievnost skloni precijeniti, iz
ideolokih razloga: Iako Vjekovi Ilirije zauzimaju, bez sumnje, vano
mjesto u hrvatskoj literarnoj i idejnoj historiji, a njihova se estetska
kvaliteta, barem u krugu ilirizma, ne smije podcijeniti, do sada jo uvijek nema nijedne iscrpne interpretacije te pjesme (isto, 122).
U oba sluaja, analitika preciznost, mnoina podataka, interslavenski i hrvatsko-njemaki poredbeni odnosi, intertekstualni pristup (kod Maurania i zanimljiv odnos teksta i ilustracije, pisanoga
i likovnoga teksta), pitanja recepcije i ire povijesne prilike, verzoloka problematika, razlozi neuobiajene recepcije, aspekti prijevodne problematike, pokazuju ne samo svojevrsnu strpljivost u
tumaenju nego i krajnju sistematinost, koja nama samima kadto
nedostaje i za mnoge vanije tekstove.
Drugi primjer, meni osobno veoma bliske Lauerove teme, a
time u i zaokruiti openiti prikaz kroatistikih studija, dakako
odnosi se na Krleu, a onda posebno na Balade. Kao lektor hrvatskoga u Gttingenu, u Seminaru profesora Lauera, doivio sam da
smo analizirali Krleine Balade Petrice Kerempuha, prilikom ciklusa
javnih predavanja o njima, s takvim poznavanjem i zanimanjem
sudionika, da bi se danas neto slino jedva moglo ponoviti i na kroatistici u Zagrebu. Lauerova studija o problemima forme i anra u
Krleinim Baladama Petrice Kerempuha otkriva nam ne samo vrsno
poznavanje kulturno-povijesne i jezine specifinosti Balada nego i
nesvakidanju analitiku spretnost, koja ne moe drugo nego dokumentirati da se radi o jednom od najboljih poznavatelja Krleina
djela, ne samo u inozemstvu. Odmjeravajui se s istaknutim poznavateljima Balada, Lauer u pogledu anra konstatira najprije antibaladinost, zatim govori o artikulaciji lirskih govornika u epskom
okviru, da bi uvjerljivo zakljuio da je anrovska struktura Krleinih
Balada najblia nekanoniziranom epu, odnosno da je to djelo koje

87
Naslijee
Marom vrsna
strunjaka,
oima prijatelja

88
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

moe i hoe biti anr samo u nekanoniziranom smislu, uostalom

kao i sva remek-djela svjetske knjievnosti, ne ponavlja postojee
modele anra, nego osniva novi (isto, 304, 308, 312313, 319).
Osobito su ovdje vane poredbene studije o odnosu Krlee
prema kulturnom prostoru njemakoga jezika, koji je za hrvatskoga
pisca, uz maarsku i francusku kulturu, najznaajniji, a koji jedva da
se uope moe razumjeti kao iskustvo stranoga (od bilingvalne osobitosti agramerskoga miljea, to stvara nemogue probleme njemakim prevoditeljima, do njemake recepcije Miroslava Krlee kao velikoga srednjoeuropskoga pisca po svemu usporediva s njemakim i
drugim onodobnim europskim piscima). U tom smislu, osobito se
istiu odnosi Krlee prema Thomasu Mannu, s obzirom na Krleino razobliavanje Mannove knjievne reprezentativnosti: Usporedimo li Krleu, autora koji se stalno neto ljutio i nekoga omalovaavao, s Thomasom Mannom, koji je teio skladu, graanskoj
pouzdanosti i klasinoj umjetnosti, lako se uoavaju deficiti hrvatskoga autora, deficiti koji se svakako, kao u prikazanom sluaju knjievne reprezentacije, mogu i preokrenuti. Uope nema dvojbe: iz
lijevo-radikalne perspektive koja je odbacivala liberalne, ljeporjeive fraze i od knjievnosti zahtijevala socijalnu i politiku istinitost,
diplomacija dobre volje Thomasa Mana nije bila nita drugo nego
neozbiljna hipokrizija, ista prijetvornost, besmislica (isto, 257
258). Lauer ne nastupa samo kao slavist nego i kao obrazovani germanist, vrstan poznavatelj njemake ekspresionistike knjievnosti.
Zakljuak iznesen usporedbom recepcije suvremene njemake lirike
u A. B. imia i M. Krlee, pri emu su prevoditeljsko umijee i autopoetika samosvijest na strani potonjega, donosi i glavne znaajke
modernistike poetike: imi i Krlea u svojim esejima trae i dokumentiraju autentini izriaj suvremenosti u njemakoj lirici, koji u
emu se takoer obojica slau mora biti precizan i originalan. Tom
postulatu najblia je poezija Dublera, Stadlera i Lasker-Schlerove
te Bennova lirika. Osim tih pjesnika, imi e jo istaknuti i Hardekopfa. S druge pak strane, s gotovo neskrivenim prezirom govore o
ljeviarskoj politiko-aktivistikoj lirici, koja brka promidbu i deklamaciju s umjetnou (isto, 283). Zainteresirani se opirnije mogu
informirati o krucijalnom odnosu M. Krlee prema njemakom
ekspresionizmu i u studiji u bosanskom prijevodu (Lauer, 1990: 95).
Ne trebamo ni posebno naglaavati da su i ostali prilozi vezani
uz djelo i djelovanje Miroslava Krlee upravo reprezentativni kako
za samoga Lauera, tako i za njemaku slavistiku, koja ba najvie

aktivnostima naega slaviste, knjievnoga strunjaka najirega utjecaja i respektabilna znanstvenog opusa, konano afirmira hrvatskoga
velikoga srednjoeuropskoga, svjetskoga pisca, i izvan granica slavistike. Naime, oigledno je da je dio napisa nastao u prigodama izdavanja Krleinih djela, kao predgovori ili kao recenzije, pa ako nam je
samo po tome suditi jasno je da je Miroslav Krlea autor koji je definitivno u Njemakoj, dodue sa zakanjenjem, zahvaljujui i Laueru, dio interesa opega knjievnog ivota, a ne samo ue junoslavistike knjievne struke.
Ukratko, knjiga Studije i rasprave Reinharda Lauera, objavljena
u ve lijepo afirmiranom nizu biblioteke Inozemni slavisti Matice
hrvatske (ur. Stjepan Damjanovi), svjedoi o autoru koji, prema
vlastitom oitovanju, na hrvatsku knjievnost ne gleda drugim
oima negoli nai znanstvenici, jer gleda oima prijatelja; premda
pie preteno za njemakog ili internacionalnog slavistikog itatelja, ima to rei i hrvatskoj historiografiji, a osobito njemako-hrvatskim knjievnim komparatistikim istraivaima. Kroatiste
e poneki puta iznenaditi minucioznom analizom i neizbjenim
junoslavistikim kontekstuiranjem, komparatiste metodolokom
irinom prepoznavanja problema, a neke slaviste s nama ugodnom
naklonjenosti hrvatskim piscima i Hrvatskoj. Istinski struni i znanstveni doprinos dananjih slavista i odvie se esto ne poklapaju s
aktualnim politikim situacijama i duhovnim kretanjima, osobito
u tranzicijskim zemljama, ali su zato utoliko dragocjeniji.

III.
Pokuamo li u tom svjetlu procijeniti i kroatistike studije Reinharda
Lauera u najnovijem hrvatskom izdanju, zbirku rasprava Okviri hrvatske knjievnosti, odmah uviamo da se knjiga otvara aktualnim problematiziranjem eksterijera hrvatske knjievnosti, na inozemnim
studijima slavistike, esto predstavljanoj u okvirima tzv. serbokroatistike, regionalne nedostatnosti ili neprimjerenosti povijesnog konteksta Balkana ili jugoistone Europe, koji su hrvatskoj knjievnosti
uvijek oduzimali neto od prepoznatljivosti, ako ne i individualnosti.
Najee okrenuti stranom, kroz spomenute okvire esto i nategnutom kulturnom, povijesnom i zemljopisnom prostoru, strani slavisti
snalazili su se i snalaze se svakojako. Odluno se, u novije doba, obraunavajui s dugo vaeim stratekim kontekstuiranjima, Lauer e

89
Naslijee
Marom vrsna
strunjaka,
oima prijatelja

90
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

s pravom ukazati da su eksterni uvjeti razvoja i prouavanja hrvatske knjievnosti, kao i njezina regionalna specifinost, vrijednosti
koje se zapravo ne trebamo odricati. On e jednom upozoriti na
potrebu i mogunosti ponovnog promiljanja junoslavenskog prostora, drugi puta e napisati, zagovarajui regionalni pristup u povijesti hrvatske knjievnosti, da je kulturoloka struktura Hrvatske,
slino kao i Njemake, okarakterizirana vie mnoinom i razliitou negoli jedinstvom (Lauer, 2006: 18), da bi, piui o moderni
i avangardi u jugoistonoj Europi, odluno afirmirao poredbenoslavistike pristupe. Ovdje bismo mogli nadodati da niti Lauer, kao
istinski poklonik znanosti o knjievnosti, kao vrstan povjesniar
knjievnosti, nije mogao odoljeti maginom Flakerovom konceptu
stilskih formacija, kao ni nekim vanijim zasadama zagrebake stilistike kole, oboje kreativno primjenjujui u svom bogatom nastavnom i znanstvenom radu. Upozorimo tek na jedan primjer: Ono
to je u avangardnoj umjetnosti openito, najvie okiralo prelaenje granica medija u kojemu se umjetniko djelo ostvaruje, avangardna sinestezija (opet jedna od vanih tema Aleksandra Flakera),
redukcija znaka na njegovu materijalnost (grafemi kao slikovni
materijal, fonemi kao zvukovni materijal), sve je to s vremenom
izgubilo svoj zaudni uinak, a pokazalo se kako je tih postupaka
u povijesti knjievnosti i umjetnosti ve poesto bilo, premda smo
to, nakon Lessinga, pomalo zaboravili. Kada se danas bavimo avangardom 20. stoljea, na tekstove i slike koje su nekad zbunjivale gledamo drukijim oima. Protagonisti su avangarde postali klasicima,
njihova umjetnika djela skupi objekti trgovaca umjetninama. Drugim rijeima: avangarda je prola put umjetnosti u cjelini, od provokacije i nerazumijevanja kao izvornog cilja do prihvaanja i gubljenja izvornog djelovanja (isto, 63).
Slino Reinhard Lauer postupa i kada govori o napasti ilirizma kod Stanka Vraza, odnosno kada razmatra odnos Antuna
Mihanovia i Jakoba Fallmerayera, upozoravajui na kompleksnost
ondanjega vremena i odnosa meu narodima i ideologijama. Iz
pera danas ponajboljega poznavatelja slavenskoga predromantizma
i romantizma (R. Lauer je, izmeu ostaloga, viestruko osvjedoeni
poznavatelj djela i ivota Aleksandra Pukina, o kojemu je objavio
biografsku monografiju Aleksander Puskin. Eine Biographie, Mnchen, 2006, 288 str.), osobito s obzirom na njegova gotovo opeprihvaena ideologa J. G. Herdera, kao i, za to doba, tipinoga njemakog prosvjetitelja, povjesniara i putnika Jakoba F. Fallmerayera,

dobivamo istodobno sintetian i do u pojedinosti pouzdan pregled

ideologema, kulturnih koncepcija i politikih odnosa u istonoeuropskim zemljama, posebno s obzirom na recepciju njemake kulture, kao i obratno, nazonosti svekolikoga slavenstva u njemakom
kulturnom prostoru, osobito s obzirom na tradicionalno zategnute
njemako-slavenske odnose. U tako iroko konstruiranom kontekstu, razliite odluke F. Preerena i S. Vraza, kao i delikatna uloga
austrijskog konzula i hrvatskoga preporoditelja A. Mihanovia, bit
e nam vie nego razumljive.
Drugi dio knjige donosi standardna Lauerova istraivanja
hrvatske knjievnosti 20. stoljea, trojice njemu omiljenih autora:
A. G. Matoa, M. Krlee i N. Fabrija. Upozorava na Matoeva pisma
Prosvjeti i analizira njegov neobjavljen esej o Zoli, nadahnuto pie o
Krleinim dramama i povijesti, o Krleinoj metapoeziji i Isusu, da bi
uz odnos prema Kolumbu u Krlee i Fabrija, vrsnim sintetikim prikazom ne samo njemakom slavistikom itatelju pribliio vrijednosti opusa suvremenog hrvatskog pisca Nedjeljka Fabrija. Romanopisac Fabrio postaje referentna toka Lauerova interesa za suvremenu
hrvatsku knjievnost, kao knjievni kritiar oduevljeno predstavlja
njegove moderne novopovijesne romane koji sugestivnije od bilo koje
povijesti svjedoe o traginim sudbinama hrvatskoga naroda i pojedinaca (spojeno povijesno i individualno na visokoj estetskoj razini),
a kao slavist koji ivo prati suvremenu postmodernu knjievnost
doi e na svoje u Fabrijevim intertekstualnim montaama povijesnih dokumenata ili gostovanju Tolstojeva junaka Vronskog u prozi
potresne dokumentarnosti srpskoga osvajakoga ratovanja za Vukovar. Ne na kraju, kao i u sluaju Fabrio, tako i bezbroj puta kada je u
prilici, Reinhard Lauer upozorava da je potrebno vie uiniti kako bi
se najvaniji hrvatski pisci pojavili u obnovljenim ili novim njemakim
prijevodima, sa strunim komentarima i preporukama.
Ukratko, i ovdje se radi o knjizi kroatistikih studija ija je znanstvena i drutvena vrijednost iznimna, ne samo zbog toga to nam
otkriva to i kako, u kojim okvirima, strani slavisti gledaju na hrvatsku knjievnost, nego i zbog dragocjenih rezultata istraivanja, koji
knjigom Okviri hrvatske knjievnosti postaju neposredno dostupni
hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti. Tim vie to se radi o
izrazito zainteresiranom, pronicljivom, pa rekao bih i vrlo angairanom autoru, posredniku hrvatske knjievnosti, koji svoj posao, kao
i ljubav prema hrvatskoj kulturi svjedoi u podjednako najviem
strunom i ljudskom, prijateljskom, interkulturnom suodnosu.

91
Naslijee
Marom vrsna
strunjaka,
oima prijatelja

IV.

92
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Pokuamo li, s pogledom i na neprevedeni dio Lauerova kroatistikoga i poredbeno-junoslavistikoga znanstvenoga i strunoga djela,
dati zakljuan komentar i obrazloenje nagrade Medalja Vatroslava
Jagia, uviamo najprije irinu interesa kompetentnoga slaviste u
vie podruja. Premda malobrojni, vrlo su zanimljivi Lauerovi radovi
koji problematiziraju knjievno-povijesno prouavanje knjievnosti, a koje karakterizira povjerenje u tradicionalnu historiografiju
pojedine nacionalne knjievnosti kombinirano sa suvremenim pristupima tekstu, problematikom prijevoda i poredbenim kulturno-povijesnim koncepcijama. U njegovim analizama naii emo na
afirmativne napise o pojedinim vanim ili atipinim piscima odreene nacionalne knjievnosti, ali i na poredbeno-kulturne sinteze,
koje se nisu libile odreene socijalne aktualnosti, bilo glede pogoene sredine, bilo gledano iz perspektive ire drutvene javnosti
njemake kulture, za koju je uglavnom pisao ili otvoreno nastupao.
Isto tako, ve od najranijih njegovih radova pratimo pronicljive prikaze kompleksnijih formacija kulturnih interferencija i preklapanja,
bez kojih je teko zamisliti iole objektivan, vanjski pogled na pojedine ire zamiljene ili realno egzistirajue prostore i drutva (poput
npr. jugoistonoeuropskoga prostora).
Reinhard Lauer jo u svom prvom znaajnijem znanstvenom
istraivanju, kada govori o znaenju Heinea za srpsku knjievnost,
shvaa utjecaje na razvoj knjievnih anrova i vrsta, jezika knjievnosti, tematike i metrike i pjesnikoga jezika (Lauer, 1961: 10), to e
rei da ne misli na razvoj knjievnosti u drutveno-povijesnom, pa ni
u nacionalnom, nego u uem knjievnom smislu, da je zapravo rije o
otkrivanju knjievna poticaja prijevoda na usloavanje domae knjievne strukture. Od onda pa do danas, viestruko propitivanje mikro
i makrostruktura, koje su situirane u verificirajuim kontekstima, sposobnost da otvorenu teksturu dovede u dijaloke odnose prema knjievnoj i kulturnoj povijesti (Kroll, 2000: VI), u osnovama su Lauerove kako znanstvene tako i strune i nastavne djelatnosti.
Zapoeto obimnim habilitacijskim radom, propitivanje priloga
slavistike znanstvenom istraivanju baroka ostat e trajnim Lauerovim interesom, osobito s obzirom na interslavenske odnose u
doba baroka, tonije s obzirom na inkorporaciju istonih Slavena
u europsku kulturu (Lauer, 1991: 11461147). Jednako, dugogodinji projekt bibliografije hrvatskih, bosanskih i srpskih autora

u njemakim prijevodima, navest e urednika izdanja Lauera na zauzet, opiran problemski rad s naglaskom na njihovu specifinu prijevodnu recepciju u njemakom jezinom prostoru. Kombinacijom
regionalnoga pristupa s nacionalnim, komentarima zastarjela dvolana naziva jezika i razumijevanjem novoga stanja, kao odgovoran
voditelj projekta i sistematian istraiva, Lauer e svojim tumaenjima zadovoljiti i one koji su oekivali sintezu cjelokupnoga specifinoga prostora, kao i one koji u dijakronijskom prikazu kroz jasna
razgranienja meu nacionalnim tradicijama ele vidjeti sliku recepcije svoje nacionalne knjievnosti u Njemakoj ili Austriji. A nee
izostati ni ono to je pri tome najznaajnije, a odnosi se na motivaciju i tipologiju prijevoda s obzirom na odnos njemake kulture
prema europskim perifernim knjievnostima sa snanim egzotinim akcentom (od seljake do folklorne i orijentalne dimenzije,
na raun srednjoeuropske), pri emu cjelovit pogled ne znai i zatiranje potrebe za novim nacionalno zasnovanim povijestima knjievnosti, kakvu je njemaka kultura, upravo na kraju projekta, dobila
irokom recepcijom Frangeove Povijesti hrvatske knjievnosti, emu
je u svim fazama (od osiguravanja Humboldtove potpore do redakcije prijevoda i predstavljanja knjige) osobito doprinio i sam Lauer.
I ne na kraju, ostaje Lauerova bogata struna, knjievno-kritika
djelatnost, koju ovom prilikom ni izdaleka ne moemo prikazati u
potpunom znaenju. Kao to je razvidno iz bibliografije, Reinhard
je Lauer od ranih poetaka svoga slavistikoga djelovanja, s vremena
na vrijeme ukazivao na ponajbolje vrijednosti knjievnosti kojima se
bavio, ne samo strunim recenzijama u strunim asopisima nego i
pravim knjievnim kritikama okrenutima najirem kulturnom krugu
njemakoga jezinog prostora. Njegova recenzijsko-kritika aktivnost omoguit e mu i povremene struno-esejistike aktualizacije,
kojima e irem itateljstvu, odnosno odabranom sluateljstvu, jednom objanjavati moralnu krizu srpskoga drutva, upozoravanjem
na dvojbenu etiku mitskoga naslijea heroinoga pjesnitva, a drugi
puta tumaiti svojim strancima vrlo komplicirane kulturne i politike odnose Hrvata i Srba, zatim objanjavati izvore kosovske krize,
kao i izvjetavati o rezultatima kulturno-povijesnih istraivanja Akademije znanosti u Gttingenu, pri emu se osobito istiu viegodinja istraivanja kulture gradova, itd., itd.
Osobito veseli to je Reinhard Lauer kao knjievni kritiar
naklono i esto, ne samo o prevedenim knjigama, pisao o hrvatskim piscima, ne proputajui isticati pojedinanu vrijednost

93
Naslijee
Marom vrsna
strunjaka,
oima prijatelja

94
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i posebnost hrvatske knjievnosti, odnosno regionalnu razvedenost

nae male, ali bogate kulture. Ne proputajui se zalagati za nove prijevode. Zbog svega toga ne bi trebalo biti mjesta napisima i miljenjima, koja meu nama nisu rijetka, a koja stranoga slavista, poput
Lauera danas ili Vatroslava Jagia prekjuer, dovode u pitanje samo
zato to se nije mogao odrei ili se nije odrekao svojih spoznaja ili
projekata, naina i rezultata istraivanja, koji nam moda nisu po volji
(Lovri, 1997: 13). Jer junoslavisti, kako strani tako i domai, sve
kada su i skloniji hrvatski jezik i knjievnost istraivati ili usporeivati u irem filolokom, povijesnom ili zemljopisnom kontekstu, nisu
i nee, ne mogu zaobilaziti hrvatske kulturne vrijednosti, ako smo ih
samo sposobni njegovati i meusobno se nesebino podravati u
sveukupnosti drutvenoga bia Hrvatske, odnosno ukoliko se sami
znamo vidjeti kao dio integrirane Europe i globaliziranoga svijeta.
Nesporazuma izmeu kroatistike te domae june slavistike i slavistike u svijetu ne bi smjelo biti, moda paradoksalno: pogledi i perspektive, stajalita i metode, metodologije dovoljno su razliite da
se ne bi mogle plodonosno susretati. Samo sa svijeu o razlici, pa i
u sluaju kada se ona eli svesti na minimum, kao kod viestrukoga
akademika Lauera, prepoznajemo i sebe i drugoga u punini posebnosti i zajednitva.
Ili, zakljuno, jednostavnim rijeima naega slavljenika: Die
Gegenwart ist keine Flche, sondern ein Meer mit Tiefen und Untiefen. Die Beschftigung mit der Kulturgeschichte verschat uns die
Mglichkeit, die Tiefen auszuloten, die sich unter dem scheinbar
flachen Meer verbergen. Kommt Sturm auf, dann kehren sich die
unteren Schichten nach oben, dann ist die vermeintliche Kulturgeschichte auf einmal pure Gegenwart (Lauer, 2003: 127).
Pa ipak, nemojmo se predugo zavaravati povijeu, ivimo slobodno svoju budunost, ne odriui se kritikoga pogleda ili pomoi
naih prijatelja slavista iz svijeta.
Ukratko, dodjeljujui Medalju Vatroslava Jagia prvom njemakom slavisti, Hrvatsko filoloko drutvo odaje priznanje znanstveniku i dugogodinjem profesoru slavistike na Sveuilitu u
Gttingenu, akademiku Reinhardu Laueru, budui da je on svojim sveukupnim interkulturnim slavistikim, a posebno kroatistikim i poredbeno-junoslavistikim istraivanjima, predanim nastavnim radom i obimnom strunom djelatnosti, neprocjenjivo zaduio
hrvatsku slavistiku i kroatistiku. Kako je ve bilo istaknuto, Lauerovo izvrsno snalaenje u koordinatama hrvatske knjievnosti te

dobro poznavanje povijesnoga, duhovnoga i kulturolokoga konteksta u kome se zbivaju promatrani knjievni procesi, njegov pogled
na hrvatsku knjievnost s druge strane, objektivan i uravnoteen,
rodio je nizom novih i zanimljivih spoznaja (Nemec, 2002: 6).
Viestruko je znaenje Reinharda Lauera za hrvatsku kulturu i
slavistiku: njegov znanstveni rad dokumentiraju dvije njegove knjige
objavljene na hrvatskom jeziku, Studije i rasprave te Okviri hrvatske
knjievnosti, brojne rasprave, recenzije i knjievne kritike koje problematiziraju pojedine hrvatske pisce, knjige ili kulturne probleme,
objavljene u njemakim i hrvatskim asopisima i zbornicima, kao i
znaajni projekti i ureivaki poslovi koji su presudno doprinijeli
afirmaciji hrvatske knjievnosti u Njemakoj i na njemakom jezinom podruju; angairanost i zauzetost za brojne hrvatske stipendiste i studente, kolege i goste-profesore, njegov plodonosan rad sa
studentima na kroatistikim i junoslavistikim temama, trajno e
ostati u naem sjeanju.
U usporedbi asnoga nositelja imena Medalje i njezina slavodobitnika, prigodno izrecimo pohvalu obojici. Osvrnemo li se unatrag, vidimo da su dva prijelaza stoljea, prologa i pretprologa,
ne samo u njemakom sveuilinom prostoru, presudno obiljeila dvojica meusobno slinih slavista, Varadinec legendarni
beki profesor Vatroslav Jagi i svestrani Reinhard Lauer slavistiki vitez od Gttingena: obojica e u enciklopediji slavistike ostati
zabiljeeni kao veliki poznavatelji i povjesniari ruske knjievnosti
i kulture, u doba nasuprotnih prevrata, a istodobno su nam obojica bliski kao junoslavisti, kojima su bili hrvatska kultura i hrvatstvo, unato njihovim simpatijama prema drugima, pa i svojedobno
prema Srbima, ne samo tekim strunim obavezama, nego i na srcu.
Hvala im podjednako.

LITERATURA

Kova, Zvonko (2006): Kratak predgovor, u: R. Lauer, Okviri hrvatske knjievnosti, Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, Biblioteka Knjievna smotra.
Kroll, Walter (2000): Vorwort, u: Reinhard Lauer, Schriftenverzeichnis 19592000,
Hg. Anke Bruhn und Walter Kroll, Gttingen: Der Blauer Turm, Bd. 15.
Lauer, Reinhard (1987): Poetika i ideologija, Beograd: Prosveta.
Lauer, Reinhard (1990): Miroslav Krlea i njemaki ekspresionizam, Sarajevo:
Osloboenje.

Lauer, Reinhard (1991): Der beitrag der Slavistik zur Barockdiskussion, u: Europische Barock-Rezeption, Hg. Klaus Garber, Wiesbaden: Harrassowitz Verlag.
Lauer, Reinhard (1995): Zur bersetzungsrezeption serbischer, kroatischer und
bosnischer Autoren im deutschen Sprachraum, u: Serbokroatische Autoren
in deutscher bersetzung, Biblioographische Materialien (17761993), Hg. R.
Lauer, Wiesbaden: Harrassowitz Verlag.
Lauer, Reinhard (2003): Sdosteuropa Kulturgeschichtliche Forschung und Aktualittsbezug, Jarbuch der Akademie der Wissenschaften zu Gttingen, Gttingen: Vandenhoeck & Ruprecht.
Lovri, I. (1997): Preispituju se dosadanje spoznaje, Od Vjesnikovih dopisnika,
Nedjeljni Vjesnik, 21. i 22. lipnja 1997.
Nemec, Kreimir (2002): Lauerova Opera Croatica, u: R. Lauer, Studije i
rasprave, Zagreb: Matica hrvatska, Biblioteka Inozemni kroatisti.

II. OD KOMPARATISTIKE TEKSTOVA

DO INTERKULTURNE POVIJESTI
KNJIEVNOSTI

KOMPARATISTIKA TEKSTOVA SRODNIH

JEZIKA I IDIOMA

Postoji, meutim, jo jedan znaajan poduhvat vezan uz Zagreb, a to je projekat o uporednom prouavanju jugoslavenskih knjievnosti, pri emu se pod jugoslavenske knjievnosti
ukljuuje i bugarska knjievnost, pa je prema tome re o junoslavenskim knjievnostima.
Ovaj poduhvat treba posebno pozdraviti, jer ispunjava izuzetno znaajnu kulturnu
funkciju. On svakom od tih nacionalnih entiteta obezbeuje potpun kulturni identitet, a
ipak pokazuje i kod njih ako se ve kreemo u sferi razgovora o teorijskim pitanjima
knjievnosti da su povezani uzajamno u jednom zajednikom sistemu, u jednom od onih
mnogobrojnih sistema koji svi zajedno ine svetsku knjievnost.
Zoran Konstantinovi, 1988: 14

UVOD

Oivljavanje knjievnohistorijskih istraivanja, posebno potaknuto

teorijom recepcije, moe se pratiti u smjeru rekonstruiranja adekvatnoga konteksta pojedinanoga knjievnoga djela, ali i u smjeru pribavljanja valjanih argumenata za knjievnopovijesne procese, unutar djela, u tekstovima. Prema tome, stanje u suvremenoj znanosti
o knjievnosti, ako ga je uope mogue definirati nekim jednostavnim opisom, izraava, s jedne strane, nastojanje da se analiza unutartekstovnih sastavina i njihovih suodnosa objektivizira relevantnim knjievnopovijesnim i kulturolokim kontekstom, a s druge
strane, osjea se potreba da se vanjski procesi u knjievnosti dokumentiraju prvenstveno podacima iz struktura knjievnih tekstova.
I za jednu i za drugu orijentaciju potrebno je pribaviti to vie znanstvenih argumenata, ponajprije iz opusa autora i knjievnosti kojoj
pripada, pa onda i iz drugih opusa i drugih knjievnosti razdoblja o
kojima je rije. Bilo bi prirodno da se u takvim procjenama koriste

100
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i iskustva komparativnoga izuavanja knjievnosti, makar se spoznalo da su rezultati komparatistike, posebno one koja je insistirala
na utjecajima i vezama izmeu pisaca, a u kojima su knjievnosti iz
malih naroda, kakve su i sve junoslavenske, izrazito loe prolazile,
dijelom i problematini. Pogotovo se komparatistika, kao knjievna
disciplina s naglaenim internacionalnim profilom, morala suoiti
sa sve izraenijim zahtjevom studija knjievnosti, koji je znanstvenike neopozivo koncentrirao na osobitosti knjievnih tekstova,
djela; bilo je sve tee, osim ako se nije radilo o egzibicionistima,
za sve istananije analize pronai strunjaka koji e dobro poznavati vie razliitih jezika, te se upustiti u komparativne analize tekstova iz razliitih, pa i udaljenih kultura, koje su, preko dijametralno
diferentnoga jezinog materijala ukazuju na to i suvremene lingvistike rasprave, realizirale neke meusobno neprispodobive oblike
ili tipove kreacija.
Regionalni okviri bliskojezinih i istojezinih knjievnosti ukazivali su se vjerojatnijom solucijom, ne samo zato to je
komparativni uvid u vie takvih knjievnosti laki i jednostavniji, a krajnji rezultati usporeivanja kao objektivizacije spoznaje
uglavnom postignuti, nego stoga to su takve skupine knjievnosti gotovo paradigmatine za postojanje i razvoj knjievnosti
uope (problemi koje one sa sobom nose, npr. odnos diferencirane knjievnosti, procesi decentralizacije i dekolonizacije kultura,
aspekti diskontinuirana razvoja, ini se da su zakonodavniji od
tzv. zakonodavnih knjievnosti).
Kada je 1932. godine Ivo Hergei u knjiici Poredbena ili komparativna knjievnost podruje komparativne knjievnosti razdijelio u dvije skupine, na emisionu i recepcionu grupu, bio je daleko
od promiskuitetnoga stanja suvremene knjievnosti, posebno postmodernistike. Prvu grupu moemo nazvati aktivnom ili mukom,
a drugu pasivnom ili enskom (Hergei, 1932: 43). Navedena
komparacija vie govori o njezinu autoru i o vremenu u kojem je
nastala nego o stvarnom stanju openja, bilo u knjievnosti, bilo
meu spomenutim grupama. Danas, u vremenima ekspanzije enskoga pisma, u jeku postfeministike konsolidacije enske osjeajnosti kao svjetske alternative, recepcijske i emisijske skupine sasvim
su se pomijeale te se i poredbeno prouavanje knjievnosti mora
gledati u novim, kompliciranijim odnosima.
Zbornik radova Komparativno prouavanje jugoslavenskih
knjievnosti (urednici Franjo Grevi i Ernest Fier), u kome su

sakupljeni radovi sa simpozija Odnosi, susreti i komunikacije jugoslavenskih knjievnosti u prvoj polovici 20. stoljea, svjedoi o
naporu hrvatske historiografije da shvati specifinosti svoga predmeta te da mu priskrbi takva metodoloka uporita kojima e lake
obuhvatiti itav niz problema to su se nagomilali pod teretom
romantiarskih projekcija nacionalnih kultura, kao i pod presijom
preuzetih modela iz razvijenijih sredina. Veina sudionika simpozija,
odnosno autora priloga u zborniku, odluilo se upravo za razliite
tipove prispodobnoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti,
dovodei odnosnu kulturnu i knjievnu situaciju u red izvanredno
zanimljivih krugova interesa kako za komparativno istraivanje knjievnosti, tako i za suvremena knjievnoznanstvena promiljanja o
tekstu i kontekstu, recepciji knjievnosti, smislu i perspektivama
knjievnopovijesnih ispitivanja, itd.
Franjo Grevi, voditelj istoimenoga projekta Zavoda za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u svom uvodnom izlaganju, izmeu ostaloga, govori o razvoju ideje i o prethodnicima komparativnoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti
te definira podruje i karakter poredbenoga prouavanja knjievnosti: Preuzimanjem komparatistikog koncepta kao modela istraivanja junoslavenskih knjievnosti odluno se prihvaa na neogranieno vrijeme nacionalni karakter junoslavenskih knjievnosti
i odluno se otklanja na neogranieno vrijeme mogunost stvaranja jedinstvenije jugoslavenske knjievnosti kao izraza neke vie ili
nove nacionalne cjeline. Meutim, istodobno se inzistira na srodnosti, bliskosti, jezinoj i sudbinskoj, junoslavenskih knjievnosti
(Grevi, 1983: 10).
Komparativno prouavanje jugoslavenskih/junoslavenskih
knjievnosti, kako je glasila optimalna projekcija simpozija, bez
obzira to, iz praktinih razloga, nije ukljuivao i bugarsku knjievnost, otvorilo je niz metodolokih dilema, ne samo junoslavistikih nego i komparatistikih, s osobitim naglaskom na teorijske probleme povijesti knjievnosti openito.
Osvrnemo li se na rezultate dosadanjih istraivanja moemo
konstatirati dvije osnovne skupine tekstova: metodoloke i analitike.
Uglavnom, nedostaju sinteze, posebno sinteze na komparatistikim osnovama. Bilo je potrebno potraiti metodoloki smisao projektu, odnosno konkretnim analitikim prilozima propitati mogunosti generalne zamisli.

101
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

METODOLOKI OKVIRI

102
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Metodoloki okviri poredbenoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti, u proteklom desetogodinjem razdoblju, od proirenja
projekta o odnosima hrvatske i srpske knjievnosti na sve junoslavenske i izrade prvoga programa tzv. poredbene junoslavistike,
zadobivali su sve konkretnije obrise, a kretali su se od potrage za
legitimitetom unutar komparatistike do institucionaliziranja nove
perspektive u prouavanju junoslavenskih knjievnosti. Uskoro se
pokazalo, posebno iskustvom prethodna dva simpozija, da tradicionalna komparatistika metodologija nije u svemu primjenjiva na
sluajeve junoslavenskih knjievnosti, odnosno da te knjievnosti
trae nove forme i komparatistike i slavistike naobrazbe.
Teorijski karakter istraivanja, s obzirom na mogunosti poredbenoga prouavanja, imaju radovi Zorana Konstatinovia, Predraga Palavestre, Gaje Pelea, Franje Grevia, Joe Poganika,
Marije Dobrowske-Partyke, Pera Jacobsena, Janeza Rotara, Janka
Kosa, Milana urinova, Zorana Kravara i Zvonka Kovaa. Koji su
glavni orijentiri njihovih teorijskih promiljanja? Prikaimo ukratko
neke od njih.
Zoran Konstantinovi je, polazei od teorije sistema i modela
suvremene znanosti o knjievnosti, pledirao za pluralistiki koncept sistema, naprosto preko razdoblja ili vie knjievnosti, doputajui da se nae prouavanje, izmeu ostaloga moe odrediti
i sustavom jugoslavenskih, kao i junoslavenskih knjievnosti.
U svakom sluaju, moramo biti svesni da je prolo vreme iskljuivo dijahronog posmatranja knjievnosti, nizanja opisa ivota
pisaca i pojedinih dela. Istorijsko kretanje u literaturi zapravo je
istorija promena literarnih sistema, u sinhroniji svojih pojava uvek
irih od pojedinih nacionalnih knjievnosti, a pri tome zahvaenih i u obuhvatnijim sistemima kao odrazima optih uslova proizvodnje i komuniciranja. Kretanja literarnih sistema, znai, nisu
autarktina, to ne znai da nemaju svoju logiku kretanja. U tome
to e na ovu logiku ukazati kroz pojedine modele koji nisu vezani
samo za jednu knjievnost moda i jeste najbolja pomo komparatistike da se nae posmatranje sauva i od formalistikoga principa imanentnosti, od shvatanja da pojava u literaturi proizlazi
iskljuivo iz literature, i od opasnosti da u knjievnosti iskljuivo
vidi materijal kojim bi se ilustrovala neka opta istorija drutva
(Konstantinovi, 1983: 1516, 19).

Protiv mononacionalnih sistema u prouavanju knjievnosti,

protiv prolostoljetne koncepcije monolitne nacionalne knjievne
povijesti, s gledita modernoga analitikog postupka bio je i Gajo
Pele. Ukazujui na kompleksne odnose teksta i konteksta, Pele
naglaava nedjelotvornost monolitnih koncepcija, posebno za sluajeve gdje su pojedini entiteti u neposrednom suodnosu, budui
da nisu u stanju obuhvatiti ni polivalenciju knjievne injenice ni
postaviti njen odnos prema kontekstu, a zalaui se za suvremen
knjievnopovijesni pristup zakljuuje: Junoslavenske knjievnosti
predstavljaju nizove kojima je zajednika ira kontekstualna osnovica. Zbog toga je mogue pretpostaviti da postoje i neke zajednike
drutvene vrijednosti po kojima e se meu tekstovima razliitih
naroda nai podudarnih osobitosti, isto tako i izravnih strukturalnih proimanja. Usporeivanje pojedinih pojava ne ide njihovom
izjednaavanju. Tendencija suvremenoga analitikog pristupa nije
u tome da se razlika podvede pod isto, jer bi se samim tim ponitila
i polivalencija, nego da se preko slinosti reljefnije dobiju osobitosti teksta ili skupine tekstova, njihova posebnost. Izbjegavanje uoavanja bilo slinosti bilo razlika dovodi do toga da se gubi znaenjska
potencija teksta (Pele, 1983: 25, 2728).
Na tragu slinih rjeenja, s iskustvom poredbenoga prouavanja
junoslavenskih knjievnosti na stranim sveuilitima, pokuao sam,
u koncepciji komparatistike tekstova srodnih jezika i idioma (usp. ovdje
opirnije) ponuditi i prihvatljivu filoloku podlogu naim prouavanjima i odreenu metodoloku poziciju, s naglaskom na komparativno prouavanje tekstova kroz adekvatne sinkronijske presjeke. Franjo Grevi i Joe Poganik postavljali su pitanja perspektive novoga,
poredbenoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti, odnosno
poredbene junoslavistike. Premda se u poetku inilo da je samo rije
o perspektivama projekta (u zakljunim napomenama svoga uvodnog referata Grevi govori o nacionalnim povijestima knjievnosti
kao privilegiranim podrujima znanosti, koja bi trebalo detabuirati
ako se moe utvrditi da je povijest nacionalne knjievnosti centralna
perspektiva, to jo uvijek ne znai da su druge perspektive manje
vane), Grevi perspektivi i perspektivizmu daje metodoloku dimenziju, osiguravajui novom perspektivom drugaiji pristup povijesnom
prouavanju knjievnosti, no istodobno zagovarajui i koherentnost
novoga pristupa: Ova metodoloka pretpostavka znai da struktura i jedinstvo slike zavise od promatraa, a znai takoer i to da vie
toaka gledita i vie promatraa podjednako mogu biti potpora za

103
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

104
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

konaan rezultat u istraivanju odabranog fenomena. Poklik za perspektivom esto izraava, u stvari, oajniku udnju za poretkom u
jednom zagaenom, zbrkanom i neorganiziranom svijetu (Grevi,
1987: 1011). Joe Poganik pak zakljuuje da su mogunosti komparativnoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti nesluene, ali i
da su granice njegova razmaha jo uske; meutim, u interesu je nae
povijesne perspektive da te granice prevladamo. Zbog toga bismo
takva nastojanja morali institucionalizirati, naravno preko odreenoga
tipa nastave knjievnosti, poznatoga ve u znaku poredbene povijesti
junoslavenskih knjievnosti: Komparativna junoslavistika, dakle,
treba prvenstveno tragati za onim elementima geneze i formacije nacionalne knjievnosti koji su izraz etnike strukture (danas bismo radije
rekli: nacionalnog bia) i utvrivati karakter onih interferencija do
kojih je dolazilo kad su se srele dvije, ili vie otvorenih struktura. Put
koji vodi tom cilju dvojak je: prvi pripada klasinoj komparatistici a
sastoji se od analize knjievnih razmjena, konstitutivnih sadraja ope
knjievne povijesti, povijesti ideja i sektora koji suvremeni teoretiari
zovu strukturalizam u knjievnosti (folklor, fantastika, mit, psiholoki
i socijalni tipovi, knjievni likovi, stvari i situacije, knjievna morfologija i estetika prevoenja). Nakon uspostavljanja takve, rekli bismo,
vertikalne ili dijakrone dimenzije trebao bi uslijediti drugi dio istraivanja, sinkrona dimenzija, koja bi doprinijela razumijevanju razliitih
modela do kojih je u povijesti dolazilo kao posljedica interferencijske
djelatnosti na knjievnom podruju (Poganik, 1986: 20).
Najodlunije za lociranje kompleksa junoslavenskih knjievnosti u komparatistiku bio je slovenski komparatist Janko Kos, koji
je pokuao razraditi tipoloku sliku junoslavenskih knjievnosti:
Do tega sklepa vodi tale premislek: razlogi za eventualne tipoloke
podobnosti ali pa razliitosti junoslovanskih literatur ne morejo biti
zgolj etnino-jezikovni, ampak prav toliko in verjetno e bolj geoplitini in sociokulturni, ti pa seveda nujno presegajo prostor junoslovanskih literatur in te literature vkljuujejo v ira evropska ali celo
zunajevropska razmerja. To hkrati pomeni, da tipoloka problematika junoslovanskih knjievnosti spada sicer v primerjalno junoslavistiko, vendar jo nedvomno presega in terja iro perspektivo
primerjalne slovanske literarne zgodovine. Vendar tudi ta ne more
pokriti vseh monih primerjav med drugim z madarsko, romunsko, novogrko, albansko, baltskimi in drugimi knjievnostmi zato
je pravo obmoje teh raziskav najbr obate primerjalna literarna
veda ali komparatistika (Kos, 1987: 15).

S druge strane, Milan urinov vjeruje da postoji itav kompleks istraivanja u krugu interjunoslavenskih kontakata, knjievnih dodira i interferencija: Mislam, a veruvam deka vo toa ne sum
osamen, deka naite razmisluvanja za natamonoto unapreduvanje
na istrauvanjata to vo ramkite na proektot komparativnoto prouavanje na junoslovenskite literaturi treba da poagaat od soznanieto
deka pomegu krajnite polovi na literaturnite odnosi koi doagaat do
izraz, od edna strana preku nacionalnata, a od druga preku svetskata
knievnost, kako krajna cel, postoi cel kompleks na drugi odnosi i
megusebni vrski koi za nas vo junoslovenskiot prostor imaat krupno
knievno-istorisko i optestveno znaenje (urinov, 1986: 145).
Koncentrirajui se samo na mogunosti komparativnoga prouavanja hrvatske i srpske knjievnosti, Zoran Kravar prati njihovu
promjenjivu dijakroniju, omjer zajednikoga i razliitoga kroz
tokove srpske i hrvatske knjievne i kulturne tradicije, utvrujui da
se ideja komparativnoga prouavanja meu tim knjievnostima
mora braniti vrlo specifinim argumentima, a tek od najnovijega
doba, kada te knjievnosti funkcioniraju kao nacionalne institucije postaje prirodno to problematika hrvatsko-srpskih knjievnih odnosa prelazi u kompetenciju komparatistike (Kravar, 1987:
1014). Izdvojimo jo dva zanimljiva teorijska fragmenta: Iz takva
razgranienja programatskoga i pretpostavljanoga u komparativnom prouavanju knjievnosti proizlazi da o knjievnim tradicijama
meu kojima pravimo komparaciju ve unaprijed neto pretpostavljamo, a vidi se i to: pretpostavljamo da je rije o samostalnim, u
sebi centriranim sustavima, meu kojima su razlike brojnije ili vanije od dodira ili srodnosti. Sigurno, taj common sense knjievnoga
usporeivanja ima na mnogim podrujima primjene komparatistikoga prouavanja pravo na status neproblematizirane pretpostavke.
Meu velikim evropskim knjievnostima, kojih su uzajamne veze i
razvojne analogije bile oduvijek povlatena tema komparatistike,
nije potrebno dokazivati razlike. [...] Pri pokuaju, meutim, da se
komparatistike metode primijene u prouavanju knjievnih odnosa
tipa hrvatsko-srpskih, pretpostavke knjievnoga kompariranja zasluuju punu problematizaciju. Naime, o hrvatsko-srpskim knjievnim
odnosima ne moemo naprosto pretpostaviti ono to o talijanskofrancuskim ili francusko-njemakim moemo. Meusobno je odnos
srpske i hrvatske knjievnosti po mnogo emu ruban oblik interliterarnih odnosa, pa njegovu podobnost da ga uvrstimo meu teme
knjievne komparatistike valja istom ocijeniti (isto, 10).

105
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

Otvorenost projekta za srodne teme oituje se i prema komparatistikim, inozemnim odnosima pojedinih knjievnosti (usp. Viktor mega, Krlein odnos prema psihoanalizi, Zbornik radova
1987, str. 112120), kao i analizama srodnih knjievno-prostornih
situacija (usp. Per Jacobsen, Dansko-norveke knjievne veze iz
perspektive dravne i jezike zajednice, Zbornik radova 1983).

106
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

ANALITIKI PRILOZI

to je s analitikim prilozima? Openito govorei, analitike komparacije, komparativne interpretacije i pojedinane poredbe zavise
od dobrog odabira teme, inventivne obrade, problemskoga pristupa
ili od sposobnosti analitiara da pronikne u ope knjievne procese
perioda, unutar anra, kojemu su pojedinani sluajevi u junoslavenskim knjievnostima valjanim simptomima. Moramo primijetiti
da se metodoloke zasade komparatistike, na primjerima analitikih
studija, nisu bitno razvijale, dapae moglo bi se govoriti o izrazito
ekstenzivnom koritenju opepoznate komparatistike metodologije (analogije, paralelizmi, utjecaji, tipoloka tumaenja, recepcija odreene knjievnosti u pojedinim asopisima, poetiki dijalozi
i kritiki sporovi, itd.). Unato svemu, upravo je ovakav tip istraivanja pokazao opravdanost projekta te konkretno nagovijestio one
nesluene mogunosti komparativne junoslavistike kao moebitne nove knjievnoznanstvene discipline. Zapravo, rezultati analitikih priloga mogu se tretirati i kao doprinosi pojedinim naim
knjievnostima, u smislu proirenja njihove knjievnopovijesne
argumentacije, oni se mogu uzimati i kao sporadini prinosi rjeavanju nekog problema, neke poetike dileme, te kao poticaj junoslavenskoj recepciji nekog djela; meutim, pravo mjesto rezultata poredbenih interpretacija vidim u stvaranju mozaika poredbene
povijesti junoslavenskih knjievnosti.
U sreditu interesa bio je kompleks odnosa hrvatske i srpske
knjievnosti, no nisu zanemarene ni hrvatsko-slovenske veze, kao ni
makedonska knjievnost u kontekstu junoslavenskih knjievnosti.
Za povjesniare knjievnosti i povjesniare junoslavenskih jezika,
upravo s gledita poredbenih odnosa, slovenski i hrvatski protestantizam preporuen je kao vano podruje istraivanja. Godine njegova
trajanja, od sredine 16. stoljea do poetka 17., ujedno su i razdoblje
od kojega se hrvatsko-slovenski odnosi mogu intenzivnije prouavati.

Primo Trubar i Matija Vlai Ilirik mogu se simbolino uzeti kao

vane karike kako protestantizma tako i interjunoslavistikih suodnosa (Bartoli, 1987: 29). S protureformacijom, odnosno barokom,
na specifian nain mogue je ukljuiti i srpsku knjievnost, pa od tog
vremena tri junoslavenske kulture participiraju, dakako svaka na svoj
nain, u irim srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim kulturnim i knjievnim zbivanjima. Mogue su i ve izvrene neke ekspertize na nain
tradicionalne komparatistike; tako Milorad Pavi u Istoriji srpske knjievnosti baroknog doba pie: hrvatska knjievnost mogla je odigrati
u eposi baroka vanu ulogu u formiranju srpskog baroknog stila i kao
knjievni posrednik izmeu zapadne Evrope i srpske literature. Uticaji kontinentalnog austrijskog i nemakog baroka nali su put do srpske knjievnosti preko hrvatske knjievnosti na severu, a uticaji italijanske barokne knjievnosti nali su taj put do srpske knjievnosti
posredstvom hrvatske knjievnosti s jadranskoga primorja (Pavi,
1970: 60). S tog stajalita, neobraen je ostao problem prosvjetiteljstva, odnosno klasicizma i predromantizma u junoslavenskim knjievnostima, pa sve to jo eka svoje istraivae.
Tipologija hrvatskoga i srpskoga romantizma razotkrila je ope
slinosti i pojedinane razlike raznovrsnih specija u idejnom,
anrovskom i funkcijskom pogledu, od pojmova romantika i romantino, odnosa prema prethodnoj epohi i batini do odnosa spram
jugoslavenstva, nacionalnog i kozmopolitskog, itd. (ivanevi,
1987: 3133). Bogato i razvojno kontradiktorno 19. stoljee junoslavenskih knjievnosti takoer jo eka svoga reinterpretatora,
novu, komparativnu sintezu. Komparativno-kontrastivan tip sinteze
mogli bismo ilustrirati razmiljanjem Aleksandra Flakera o realizmu
s osloncem na puku tradiciju: Taj tip realizma razvila je, moda u
najveoj mjeri, srpska knjievnost, koju je u tom smjeru orijentirala
cjelokupna Vukova djelatnost, a takav razvitak uvjetovala je puka
tokavska osnovica jezika srpske knjievnosti koja je omoguavala
neposredan dotok pukih govornih elemenata sa tokavskog sela.
Mogunosti koje je nagovijestio Levstik u slovenskoj prozi s Martinom Krpanom ostale su u tom smislu neiskoritene slovenska proza
u drugoj polovici 19. st. nije vie izabirala takve putove (Poganik),
nisu one iskoritene ni u hrvatskoj prozi koja je kao svoje zalee imala
kajkavsko ili akavsko selo iskoristila ih je pak u punoj mjeri srpska
i crnogorska proza, poevi od Stjepana Mitrova Ljubie, koji je uio
na ivoj usmenoj anegdoti narodnog prianja (D. ivkovi), pa sve
do Sime Matavulja (Flaker, 1976: 76).

107
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

108
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Junoslavenske knjievnosti prve polovice 20. stoljea, te

novela u junoslavenskim knjievnostima, kako su glasile podteme prolih simpozija, ponajbolje su zastupljene, bez obzira to
nije bilo nekih cjelovitijih rezultata. Knjievnost moderne i avangardna knjievnost bile su esto i vrlo produktivne teme. Zanimljiv
rad zamiljen na principu opozicije poljskoga slaviste Kota, sintetikoga karaktera, pokuava dati poredbenu sliku hrvatske i srpske moderne, vie analizom knjievnoga ivota i aktualnih poetikih
principa negoli nekim temeljitijim diskusijama reprezentativnih
tekstova (Kot, 1987: 6372). Pojedinane teme iz razdoblja modernizma u junoslavenskim knjievnostima obrauju, na primjer,
otuenog junaka u hrvatskoj i srpskoj prozi, odnos Matoa prema
Duiu i Rakiu, kompleks ranoga Andria (Zbornik radova 1987:
7376, 8087, 9599); stih hrvatske i srpske moderne: Razlika je,
u globalu, vea razmahana raznolikost metrikih oblika na hrvatskoj
strani, tenja da se oni to vre veu uz naglasak kao formant stiha,
i da se tako svedu na isti princip i evropski i klasini i usmeni i puki
i stariji domai umjetni oblici. Na srpskoj strani tei se veoj jednostranosti i smirenosti, s rijetkim izletima u metrike eksperimente
te izboru stihova koji e u okviru izosilabizma omoguiti slobodniji
raspored naglasaka... (Slamnig, 1987: 57); zatim paralelu Kamov
CankarStankovi, Bespue Veljka Milievia u kontekstu moderne
proze, suodnos u jugoslavenskim knjievnostima u kontekstu hrvatske moderne (Zbornik radova 1987: 6975, 8387, 147) itd.
Knjievnost avangarde zastupljena je s nekoliko izvanrednih priloga; tako je bilo rijei o tipolokom jedinstvu avangardnih modela na slavenskom jugu (npr. jedan karakteristian citat:
U drugu grupu pojava, koje ukazuju na izvesno unutranje jedinstvo avangardnih modela u jugoslavenskim knjievnostima, spadale bi one umetnike i kulturne odlike iza kojih stoje specifinosti
razliitih narodnih tradicija (dierentia specifica). Takve pojave su,
na primer, pretvaranje realistike deskriptivnosti u naturalistiko-psiholoku i impresionistiku introspekciju, simbolistika gustina
malih ili velikih poetskih slika, secesionistika stilizacija gromadnih formi, futuristiko vizionarstvo, ekspresionistiki prodor u
duu stvari ili avangardistiki prkos novih konstrukcija (Palavestra, 1987: 99); zatim o globalnoj zenitistikoj montai i modelima knjievne ljevice u Jugoslaviji, o tri modela jezine revolucije
Kamov, Risti, Krlea, i Zenitu i Sreku Kosovelu (Zbornik radova
1987: 103135) i drugim temama.

Od problemsko-zasebnih studija ogledna mi se ini ona o historistikom romanu kao anrovskoj inovaciji, gdje se autor suvereno
kree kompleksno obraujui temu povijesno-egzistencijalistikoga
romana u junoslavenskim knjievnostima (Rotar, 1985: 163205).
Slinog su zamaha i jo neki pojedinani prilozi, od kojih bih ovom
prilikom istakao samo dva koja govore o folkloru, najprije u funkciji knjievnog subkoda, dakle o odnosu hrvatske i srpske knjievnosti prema folklornom naslijeu te o funkciji folklornih elemenata u pripovijetkama imunovia i Domanovia (Zbornik radova
1987: 3439, 6168). Na kraju, sasvim specifinom temom ini
mi se problem odnosa makedonske i ostalih jugoslavenskih knjievnosti te otvorenost projekta za osjetljive teme, kao to je npr.
pitanje statusa bosansko-muslimanske knjievnosti (Durakovi,
1987: 4650).
U jednu rije, najbolje je ove analitike radove prepustiti sudu
vremena, zapravo njihovo koritenje prepustiti buduim povjesniarima junoslavenskih knjievnosti s poredbenom orijentacijom,
kao i povjesniarima pojedinih slavenskih knjievnosti koji, osim
svega, u ovakvim poredbeno usmjerenim interpretacijama mogu
svojim mononacionalnim rezultatima istraivanja pridruiti prirodan, funkcionalno povezan, integrativan ili diferenciran knjievnopovijesni i kulturni kontekst.

PRISPODOBLJENA POVIJEST KNJIEVNOSTI

Prema svemu, komparativno prouavanje junoslavenskih knjievnosti, unato rezervama koje su kod nekih jo prisutne, ima zapravo
viestruko svoje opravdanje: komparativno u pravcu politekstualnosti, komparativno u smislu polidisciplinarnosti, komplementarno-komparativno i komparativno-kontrastivno u pravcu sinteze
mogue prispodobljene povijesti junoslavenskih knjievnosti
(prispodobljene kako je Matija Ban u Beogradu nazvao svoja
komparatistika istraivanja), a sve s ciljem da se jedno neuralgino,
to e rei erotizirano podruje nae planete privede redu, u znaenju rada i ureenosti.
Da nisu takvi pokuaji nemogui, odnosno da su metodoloki
moderni, navest u jo dva argumenta Krlein komplementaran
pogled na domau dramsku knjievnost te jednu suvremenu metodoloku sugestiju iz komparatistike.

109
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

110
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Prvo, sintetiki pristup enciklopedista Miroslava Krlee: Preostaje nam da zbrojimo. Pet komedija Marina Dria, dvije-tri scene iz
mitolokog teatra, zatim Dubravka, Ljubovnici i dvije ili tri molijerske
franezarije kao varijante komedije dellarte, svega deset do dvanaest
stvari za razdoblje od esnaestog do osamnaestog stoljea. Zatim: tri
stvari Sterije Popovia i tri do pet drama za period romantinog teatra u devetnaestom stoljeu, po izboru poslije tone ekspertize. Od
simbolizma i secesije deset do petnaest drama, plus Cankar tri, plus
Nui tri, svega trideset, dakle ukupno trideset pet do etrdeset drama
do Prvog svjetskog rata 1914.18. Nije mnogo, ali nije ni tako malo,
da bi bilo nita. Mnogo vie nemaju ni drugi (Krlea, 1963: 163).
Ne mislimo ovdje na komplementarnost pod kojom se podrazumijeva ukljuivanje elemenata od jednog stranog literarnog sistema
u drugi (usp. Niev, 1986: 72; autor kao primjer navodi komplementarnu recepciju Turgenjeva u hrvatskoj knjievnosti, prema
Aleksandru Flakeru iz Knjievnih poredbi), nego bi se u terminu
komplementarnosti mogla formirati svijest o specifinom knjievno-komunikacijskom prostoru, koji pojedine epizode iz svoje
kulturne historije na jednom podruju razvija preuzimajui ih s drugoga podruja, najee zapadnoga. Nije to samo sluaj sa starijom
knjievnosti, slina se komplementarnost moe zapaziti, na primjer,
prenoenjem sustava moderne (to se afirmirao u hrvatskim i slovenskim povijestima knjievnosti) i u srpsku historiografiju, kao i identifikacijom nadrealizma u hrvatskoj knjievnosti, bez obzira na to to
se on kao poetiki sustav javio primarno unutar srpske knjievnosti.
Po posljednjim analizama, glasi drugi argument, sveukupno obrazovanje trebalo bi da dovede ne samo do akumulacije znanja ve i do stvaranja takvih vrednosnih sudova koji e biti razliiti kod svakog oveka. S obzirom na to, ak i objektivnije egzaktne,
drutvene i prirodne nauke, imae istu uslovnu objektivnost kao i
nauka o knjievnosti. Da bi se dostigao maksimum verodostojnosti, obrasci knjievnih vrednosti ne smeju ostati zatvoreni u nacionalne i jezike okvire. Komparativno komparativnoj knjievnosti
prua pomo takvom zadatku preko svojih prostornih, vremenskih
i interdisciplinarnih dimenzija (Remak, 1986: 112).
Poredbena povijest junoslavenskih knjievnosti, sa svojom
planetarnom svrhom, osloboena nacionalne ideologije, sa
svojom internacionalno-promiskuitetnom perspektivom, mogla bi
postati ne samo novo polje rada i polje nade junoslavenske filologije ve i modernog obrazovanja, kulture, drutva.

Ako nam je doputeno rezimirati s obzirom na novu, specijalnu

komparatistiku perspektivu u knjievnopovijesnom studiju knjievnosti, kao i s obzirom na mogunosti poredbene povijesti knjievnosti, mislim da moemo konstatirati nekoliko nepobitnih injenica.
Prvo, komparativno prouavanje junoslavenskih knjievnosti, s metodolokoga motrita, omoguava, s jedne strane, povjesniarima knjievnosti da se legitimno slue evidentno komparatistikim metodama (tipoloka prouavanja, aspekti recepcije,
problematika prijevoda); s druge strane, specifini problemi tih knjievnosti kao to su: jezina srodnost, djelomina jednojezinost,
prostorna povezanost, meusobno susjedstvo, interferencije, zajedniki drutveno-politiki okviri, razliita pripadnost irim nadnacionalnim prostorima (srednjoeuropskom, mediteranskom, balkanskom), viestrukost konfesionalno-civilizacijskih krugova, u sklopu
suvremenih knjievnoznanstvenih orijentacija mogu razvijati interes za stanovitu specifikaciju, ali i proirenje moderne komparatistike metodologije. Uvjereni smo da e mnoga pitanja pokrenuta u
znaku komparativnoga prouavanja slavenskih knjievnosti vremenom postati aktualna na mnogim stranama svijeta, u drugim filologijama (Priessnitz, 1987: 3287). Izmeu ostaloga, temeljito analizirajui kompleks knjievnosti engleskoga jezinog izraza, ovaj autor
predlae unutaranglistiku komparatistiku, odnosno poredbene
analize knjievnosti originalteksta i konteksta kao i drugih prateksta i konteksta, podrazumijevajui pod originalnim tekstom knjievnost Velike Britanije, pratekstom npr. visoku autohtonu kulturu
Indije ili autohtonu plemensku kulturu Afrike, a knjievnosti konteksta su knjievnosti engleskoga jezika izvan Velike Britanije, od
Amerike do Kariba i Oceanije.
Drugo, poredbena ispitivanja junoslavenskih knjievnosti,
makar u odreenom pogledu detabuiraju i demistificiraju povijesti nacionalnih knjievnosti (u malih naroda monumentalistiki
koncipiranih do patetinosti), ona istodobno na irem podruju
i u pripadnika drugih naroda zapravo razvijaju interes za pojedine
knjievnosti, pa smo svjedoci da se mnoga interesantna s mononacionalne perspektive zanemarena ili nerijeena pitanja postavljaju u poredbenim tumaenjima s vie stvaralake radoznalosti
i s veim prostorom argumentacije.
Tree, komparatistiki obrazovan strunjak bit e spremniji
primijeniti teorijska i metodoloka promiljanja u smislu sintetikoga pluralizma (Dyserinck, 1981: 170), to u naim perifernim,

111
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

112
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

a istodobno razvedenim kulturnim prilikama moe biti od dragocjene pomoi.

etvrto, poredbena povijest junoslavenskih knjievnosti, sve
ako smo do njena ostvarenja jo daleko, bez obzira na mogue ranije
pojedinane sinteze, osim to moe biti kamen kunje zrelosti i sposobnosti domae kulture da svoje diferencirano jedinstvo shvati
kao svoju jedinstvenu diferenciranost, dakle, moebitna poredbena povijest junoslavenskih knjievnosti, unutar aktualne europske integracijske problematike (isto, 174) moe aktivno doprinositi
razumijevanju razliitosti susjednih kultura (problem narodnosti!),
kao i konkretnim prilozima za imaginarnu komparativnu historiju
europske kulture upozoriti na skroman ali dostojanstven ulog kultura malih i razvojno perspektivnih naroda.

OPTIMALNI OKVIRI

Odluivanje za komparatistiku tekstova, to podrazumijeva poredbenu povijest junoslavenskih knjievnosti kao povijest reprezentativnih tekstova u njihovu komparativnu suodnosu, ne znai da
bi drugaiji pristupi bili nekorisni, dapae stanovita komplementarnost raznih metodolokih razina u istraivanjima bila bi samo
dobrodola. Na tom stupnju, komparativno prouavanje junoslavenskih knjievnosti moglo bi se odvijati u znaku politekstualnosti, a bilo bi pogodno za usporedbene analize pojedinih knjievnih
tekstova, djela i opusa, do razine anrovskih istraivanja, a eventualno i za prispodobne interpretacije knjievnih tekstova s tekstovima drugih umjetnosti (poznat princip korelativnosti). S druge
strane, komparativno prouavanje junoslavenskih knjievnosti u
smislu polidisciplinarnosti znai upoznavanje odreenoga knjievnoga razdoblja s adekvatnim likovnim ili glazbenim, a kasnije i filmskim ostvarenjima, dakle jednu kulturoloku eksplikaciju estetikoga konteksta, dok bi primjena metodolokih iskustava iz tih, kao
i sasvim razliitih oblasti, mogla rezultirati zanimljivim komparativnim podacima. Komparativna historija, poredbena povijest kulture i
umjetnosti, usporedna znanja iz povijesti jezika i dijalektologije, itd.,
do ekologije, kompletirat e strunjaku za knjievnost sliku razdoblja, pa se moe rei da je komparativno prouavanje junoslavenskih knjievnosti na razini interdisciplinarnosti upravo najpogodnije
za sinteze o poetikama perioda, a bez njih se ne bi mogle ni zamisliti

knjievnopovijesne sistematizacije na dijakronijskom planu. Posve

je razumljivo, izmeu polidisciplinarnoga i politekstualnoga komparativnoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti bit e nadovezivanja i neophodne suradnje, to se onda moe iskazati i kao
glavni rezultat istraivanja u obliku jedne povijesti knjievnosti i kulture, konkretno u vidu poredbene, odnosno interkulturne povijesti
knjievnosti. (Usp. studiju Slavenske meuknjievne zajednice
junoslavenski interliterarni konteksti.)
Suoeni s pojavama da se ve tradicionalno kompliciran knjievnopovijesni kontekst junoslavenskih knjievnosti jo vie uslonjava novim osnovnim knjievnopovijesnim odrednicama, valjalo
je potraiti naine za cjelovito prouavanje te knjievne situacije,
ali tako da se ne krene u pravcu konstituiranja novih mononacionalnih korpusa nego da se i postojei izvuku na opi plan promatranja, to bi svima istodobno osiguravao i pravo na razlike, kao i
obavezu ukljuivanja u ope nadnacionalne knjievne i kulturne
tokove. Posebno je bilo vano uoiti procese deprovincijalizacije,
kako unutar kulture onodobnoga drutva, tako i u odnosu domaih pojedinanih kultura spram drugih, prvenstveno zapadnoeuropskih kulturnih sredita. Nali smo se pred zadatkom da na osjetljiva
pitanja integracije i dezintegracije u kulturi, zapravo da na bolna
pitanja odnosa kulturnoga centra i periferije, u jednom policentrinom kulturnom razvoju, odgovorimo gotovo isto kako smo ta pitanja pokretali u odnosu na u svemu superiorniji zapadnoeuropski
svijet. U svemu se upravo komparatistika nametala kao perspektivno rjeenje.
Suvremena se komparatistika nala pred slinim izazovima istojezinih ili srodnojezinih skupina knjievnosti, pa iako nijedan nije
identian junoslavenskomu, prisjetimo se nekoliko takvih primjera:
slino kao i junoslavist komparatistike naobrazbe, u moguoj
komparativnoj situaciji nai e se i strunjak za njemaku knjievnost u odnosu na knjievnost Austrije i dijela vicarske; prouavalac francuske knjievnosti susrest e se s istojezinim knjievnostima
vicarske, Belgije i Kanade, ali i s osjetljivim pitanjima provansalske knjievnosti; poznavalac panjolske knjievnosti pitat e se
o knjievnosti Argentine i ilea, ali i o nerazrijeenim pitanjima
baskijske i katalonske knjievnosti; kako drugaije, ako ne komparativno, rijeiti pitanja nizozemskih autora, norveko-danske knjievne odnose, pitanja moderne irske knjievnosti, probleme ogromnoga kruga knjievnosti engleskoga jezinog podruja, uostalom

113
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

114
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

zapadnoslavenske i istonoslavenske knjievnosti, knjievnosti bivega Sovjetskog Saveza, itd.

Oito je da e i u istojezinim knjievnostima, kao i u knjievnim situacijama razliitih jezika a istih politikih granica, metodika
i diferencijalna usporedba, sintetika interpretacija interkulturnih
i interlingvistikih fenomena, openita supranacionalna orijentacija, meuzavisnost knjievnih djela i opusa i izvan granica primarne
knjievne i kulturne tradicije, ispitivanje genetskih veza i tipolokih analogija, interdisciplinarnih povezanosti, prouavanje reminiscencija, impulsa, kongruencija, imitacija i filijacija (usp. Rdiger, 1973; PichoisRousseau, 1973; Konstantinovi, 1984), dakle
mnoga metodoloka odreenja suvremene komparatistike, imati
zasigurno svojih prednosti pred nacionalnim filologijama, dakako
ne kao superfilologija nego kao pomona knjievnopovijesna disciplina koja traga za jedinstvom u raznolikosti, respektirajui i sistematizirajui doprinose pojedinih nacionalnih povijesti knjievnosti,
kao i drugih naina prouavanja pojedinih knjievnih opusa i djela.
Optimalni okvir regionalnoga ili zonskoga sustava knjievnosti,
a s obzirom na junoslavenske knjievnosti, bio bi sustav poredbene
povijesti junoslavenskih knjievnosti i knjievnosti njihovih nacionalnih manjina, razmjeten ve unutar slavistikih i balkanistikih
istraivanja, u posljednje doba najee voen pod samo na prvi
pogled zemljopisno neutralnim nazivom knjievnosti i kulture
jugoistone Europe. (Sto pedeset godina prije Ilirci su nas predstavljali kao jugozapadne Slavene.)
Kao to je razvidno, ogranii li se predmet komparatistikoga
interesa na knjievnosti stare i bive Jugoslavije, u prvi plan izbija
politiko-pravni aspekt nagodbe, koji je pak tijekom stoljea bio,
kao to je poznato, neobino promjenljiv, pa se lako nalaze argumenti protiv administrativno-dravnog konstituiranja komparatistikoga studija junoslavenskih knjievnosti, unato znaajnim
razdobljima zajednikih politikih granica. U balkanoloki okvir,
koji moe dobro obuhvatiti knjievnosti junoslavenskih narodnosti u njihovu komparativnom odnosu prema pojedinim domicilnim knjievnostima, ali i spram njihovih matinih knjievnosti, ne
ulaze nae imagoloke predrasude uvjetovane stvarnim i imaginarnim kontekstom mediteranskih i srednjoeuropskih kultura, kao to
pak ove potonje ne obuhvaaju sve junoslavenske narode i sva knjievna vremena. Ipak, ostaje najmanje optereena sugestija o jugu,
kada je rije o situiranju junoslavenskih knjievnosti u odreene

sustave prouavanja: Upravo u zadatak komparativne knjievnosti spada i to da smjesti nau knjievnost u krug svjetskih, odnosno
da tako koncipira svjetsku situaciju da u njoj naa literatura dobije
ono mjesto, koje i zasluuje. Koncepcija slavenskog kruga ne odgovara nam, jer onda ne znamo kuda emo s naom starom literaturom
koja je neto iznimno u okviru slavenskih literatura svoga vremena.
Ne moemo prihvatiti ni sliku zatvorenog zapadnog svijeta, jer to
emo s onim istonim ili levantinskim utjecajima kojima smo stalno
bili izloeni mi, a tako i drugi mediteranski krajevi. Moemo li zamisliti paniju zanemarivi Maure ili Italiju zanemarivi Bizant i njegove kontakte s daljim Istokom? Umjesto Istoka i Zapada mi emo
govoriti o Jugu, o Mediteranu koji je osvojio svijet. Umjesto zatvorene suvislosti Zapada i zatvorene suvislosti Istoka mi emo suprotstaviti otvorenu suvislost Svijeta, makar samo kao ideal, s Jugom kao
s uoljivim i legitimnim poetkom (Slamnig, 1965: 45).

U OBNOVI METODOLOKIH DISKUSIJA

Uz ideju o komparativnom prouavanju junoslavenskih knjievnosti, premda motivirana praktinim razlozima visokokolske nastave
knjievnosti, metodoloka su se pitanja najee kretala unutar opih
teorijskih okvira tradicionalne komparatistike, koja se pak uglavnom bavila komparativnim analizama knjievnopovijesnih injenica
i procesa u knjievnostima razliitih, pa i udaljenih, jezika i kultura.
Isto tako komparatistika se razvijala i u smjeru istraivanja jednosmjernih knjievnih poticaja, koja su se u pravilu zavravala na raun
knjievnosti diskontinuirana razvoja, nedravnih naroda, knjievnosti ubrzanog razvoja i atipinih, odnosno manje diferenciranih knjievnosti. Od poznatih teorijskih pokuaja da se
komparatistika primijeni i u drugim sluajevima najblie kompleksu junoslavenskih knjievnosti bile su metodoloke koncepcije o sustavu knjievnosti etniki srodnih naroda i naroda povezanih u iru drutvenu zajednicu, te nekom zonskom ili regionalnom
sustavu komparatistikoga prouavanja (Konstantinovi, 1984; Flaker, 1968; uriin, 1976).
Istodobno, rasla je svijest o neophodnoj obnovi komparatistike
opim knjievnoznanstvenim metodolokim rjeenjima, kada je
komparatistika, kao i povijest knjievnosti openito, pomalo gubila
suvremeno metodoloko tlo pod nogama, pa se povjerovalo da bi

115
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

116
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

jedna supranacionalna radea znanost o knjievnosti bila u poloaju odgovoriti na sistematsko-teorijska pitanja openite naravi (kao
to su bie knjievnosti, odnosi knjievnosti i drugih umjetnosti), ali ujedno i shvatiti i analizirati razliite metode. I obrnuto,
iz supranacionalnoga knjievno-povijesnoga konteksta, dakle kroz
komparatistiku perspektivu, vie nego u mononacionalnoj filologiji, omoguen je multinacionalni razvoj metoda, kao i metodoloke diskusije (Dyserinck, 1981: 151162). Prema tome, odmah
moemo razumjeti da ideja o komparativnom prouavanju junoslavenskih knjievnosti pobuuje istodobno izazove i knjievnoteorijske i knjievnopovijesne prirode, obnavljajui interes za povijest
knjievnosti u sklopu mnogobrojnih metodolokih rezultata suvremene knjievne znanosti, odnosno knjievne kritike.
U meuvremenu, u znaajnoj obnovi metodolokih diskusija o
teoriji knjievne povijesti jasnije se razaznavala svijest o tome da je
koncept nacionalne povijesti knjievnosti samo jedan od okvira unutar kojega je mogue knjievnopovijesno prouavanje knjievnosti.
Razlikuje se tako nekoliko okvira, naime unutar tekstualne proizvodnje odreenoga autora (persnliche Literatur), okvir knjievne produkcije jednoga knjievnoga okruga (Kulturkreisliteratur), najzad okvir
knjievne produkcije nacije (Nacionalliteratur), okvir knjievne produkcije jedne civilizacije (Zivilisationsliteratur), i okvir svjetske proizvodnje knjievnosti (Weltliteratur); (Niscov, 1983: 1617).
Knjievna povijest, nakon ahistorizma moderne kritike, doivjela je ipak svoje obnove. Povjerenje u imanentne metode, u estetiku autonomnost knjievnoga artefakta, nije se dugo zadralo, pa je
moderna knjievnokritika svijest, u svom povratku k historiji, dola u
situaciju da preispita svoje osnove iz prologa stoljea i svoje sumnje u
vlastiti smisao iz perioda ovostoljetnoga ahistoricizma. Zato povjesniar knjievnosti, istie Zdenko Lei, mora problem metodolokoga
pristupa knjievnom djelu rijeiti istovremeno u dva pravca: u pravcu
imanentne analize, koja podrazumijeva tumaenje knjievnog djela
kao specifino strukturiranog totaliteta, i u pravcu istorijske analize,
koja taj totalitet uvrtava u konkretnu povijesnu stvarnost. Upravo tu
se pred istoriarem knjievnosti i pojavljuju nove nepoznanice. Koje
komponente u strukturi knjievnog djela povezuju to djelo s drugim uim ili irim strukturama? Je li data hijerarhija tih komponenti
manir jednog vremena, ili originalno rjeenje samog pisca? Do koje
mjere su uzajamni odnosi tih komponenti odreeni onim to je prethodilo u stvaralakoj tradiciji date knjievnosti? Da li se dominantne

komponente u strukturi tog knjievnog djela javljaju u istom stupnju nadreenosti i u drugim djelima istog pisca, ili ak u djelima drugih pisaca? (Lei, 1985: 3564, 9596).
U tom smislu, moglo se govoriti o etiri temeljne pretpostavke
moderne knjievnoznanstvene svijesti: ideji o slobodnoj stvaralakoj
linosti, suprotstavljenoj pravilima tradicionalne poetike, zatim o ideji
o pjesnikom djelu kao autonomnom organizmu, pa svijesti o povijesti kao stalnoj smjeni vrijednosti, a ne riznici klasinih uzora, te ideji
o novoj, povijesnoj sintezi, enji za sistemom, nekoj vrsti zamjene
poetike estetikom. Na pozadini tih ideja oprimjeravaju se teorija i
praksa povijesti knjievnosti preko kategorija totaliteta, uz zalaganje
za odreeni tip relacionistike teorije, pa se dolazi do sistematizacije
knjievnosti u etiri tipa totaliteta, kao cjelina koje se pojavljuju na
razliitim nivoima istraivanja, a odnose se na knjievno djelo, opus
pisca, knjievni period i knjievni anr. Iako tom sustavu nedostaje,
moda najvaniji, totalitet knjievne tradicije, treba rei da je upravo
stoga zanimljiv jer nudi mogunosti nadnacionalnoga istraivanja
knjievnosti i u podruju povijesti knjievnosti. Posebno je znaajna,
a u literaturi esto zanemarena, kategorija opusa, predoena gotovo
kao sredinja knjievnopovijesna kategorija (relativno autonoman
totalitet za sebe); (Lei, 1985: 64130, 98107).
Kada je rije o junoslavenskom kulturnom prostoru, i danas su
prisutne dvije esto i suprostavljene koncepcije sistematizacije knjievne grae domae povijesti knjievnosti nisu daleko odmakle od
kronikalno-biografske koncepcije povijesti knjievnosti koncepcije od kojih jedna zastupa tezu o regionalnim okvirima povijesnoga
izuavanja knjievnosti, dok se druga kree unutar okvira knjievne
produkcije jedne nacije. Vane su, a samo naoigled manje optereene
koncepcije koje ukljuuju nae knjievnosti u kontekst europske knjievnosti, posebice zapadnoeuropske, ali ne kao kompozitnu cjelinu,
kakvu nalazimo kao predmet prouavanja u stranih slavista, a unutar
najirega konteksta slavenskih jezika knjievnosti i kultura, nego preko
pojedinanih entiteta nacionalno atribuiranih.
Ne ulazei u metodoloku raspravu, u samom poetku komparativnoga prouavanja knjievnosti junoslavenskoga kulturnoga i
knjievnoga kruga, a posebno sredinjega kroatistikoga i serbistikoga (kako se on nametnuo i na inozemnim katedrama), mogli smo
se odluiti za stanovitu komparatistiku tradicija i opusa, koja je polazila od pretpostavke o korespondentnom karakteru tradicija i koherentnom sustavu opusa, a posebno od njihovih upravo nebrojenih

117
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

118
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

suodnosa, dodira i komunikacija (Kova, 1987a: 119132). Spomenuti se kulturni i knjievni prostor za takvu tezu pokazao izuzetno
produktivnim. Uvidjeli smo da se unutar diferenciranog jedinstva
tih knjievnosti, usporedo s poredbenim analizama, moraju izvriti
opisi, pa i razgranienja, svih relevantnih knjievnih, povijesnih i
kulturolokih elemenata to se grupiraju oko pojmova spomenutih
nacionalnih knjievnosti i kultura, pa i osobitosti knjievnih razdoblja, koje su svima zajednike. Isto tako se pretpostavka o opusu kao
frekvenciji jedne, pa i vie kulturnih i knjievnih tradicija, odnosno
zalaganje da se prihvate kriteriji mogue dvojne, pa ak i trojne pripadnosti jednoga pisca dvjema ili trima nacionalnim knjievnostima
istoga jezika (Palavestra, 1985: 247) prihvatila kao nekakav preutan
sporazum o svim spornim pitanjima domae filologije i knjievne
kritike, koji je dodue odgodio konano rjeenje, ali nije blokirao
znanstvenu raspravu. Prispodobna povijest opetovano se ukazivala,
irinom svojih metodolokih i humanistikih principa, kao stvarno
mogue ishodite.
Rasprava o metodolokim pitanjima specifinim za prouavanje junoslavenskih knjievnosti zarana je naslutila mogue metodoloko razrjeenje u komparatistici: Prolost naih knjievnosti puna
je, dakle, promjenjivih nacionalnih identifikacija, u njima je sve do
naih dana est sluaj pisaca koji svoje knjievno djelovanje zapoinju unutar jedne a zavravaju unutar druge nacionalne literature, a
naa literarna historija, kad se i takvim sluajevima i zanimala, prouavala je redovito samo idejni aspekt takvih prijelaza ali ne i literarni,
ne i pitanje to je literarno znailo, to je za djelo jednog pisca, za njegov stil, za odnos prema grai, za razvoj njegove poetike, znailo prijei iz jedne nacionalne kulture u drugu. Danas, kad su i u nas ve prilino proirena komparativna prouavanja knjievnosti, vrlo su ona
jo nerazvijena ba na podruju na kojemu bi mogla biti od najveeg
teoretskog interesa nerazvijeno je, naime, prouavanje veza i dodira
meu knjievnostima junoslavenskih naroda, pa je prilino nejasno
to da se odgovori, ne samo na pitanje u kakvom su se meusobnom
odnosu razvijale, na primjer, knjievne tradicije srpska i hrvatska, ve
i na pitanje u kojem se smislu s naeg stanovita ine relevantnima,
uope ili bar u granicama 19. st., ona prouavanja koja su u nae vrijeme u svijetu prilino proirena pod nazivom komparativne slavenske knjievnosti (Petrovi, 1972: 206207).
Uz pojam knjievne i kulturne tradicije te kategoriju opusa,
a vezano uz interpretaciju knjievnosti na sveuilitu (a posebno

uz nastavu hrvatske i srpske knjievnosti na stranim sveuilitima),

mogao se afirmirati i pojam interpretacijskoga konteksta (Kova,
1987a: 2529), protumaen u sklopu nastojanja da se osigura adekvatan knjievnopovijesni i kulturoloki kontekst pojedinoga knjievnoga djela, odnosno pojedinoga opusa, prvenstveno preko
deskripcije knjievne tradicije kao zbroja raznovrsnih konvencija.
Kako konvencije nisu samo stvar jedne tradicije, nego se one formiraju i odravaju i u ambijentu odreenoga vremena i prostora
irega od obitavalita jedne nacije, a mijenjaju se u meusobnim
suodnosima tradicija, naroito za sluajeve skoro nerazluive slinosti (npr. kao u odnosima srpske i crnogorske kulturne i knjievne
tradicije), odnosno u vezi s interpretacijom opusa dvojne pripadnosti, pridruivanje argumenata iz drugih tradicija, dakle irenje i upotpunjavanje interpretacijskoga konteksta, sve nas je vie koncentriralo na cjelovit i komparativan pogled nad domaim kulturnim i
knjievnim batinama. Prema tome, pokazalo se da je sistematiko,
dobljeno z dijahrono tipologijo, potrebno korigirati s sinhronimi
vidiki. To pa ne velja samo za noveja literaturno razvojna obdobja,
ampak je potrebno sinhrone prereze nanesti tudi na stareje literarnorazvojne plasti. Na primer hrvaka srednjoveka knjievnost
gotovo ni istovetna z modelom madarskega ali poljskega srednjovekega slovstva, pa pa je veliko bolj primerljiva s srpsko, bolgarsko
ali starorusko knjievnostjo srednjega veka, tako po cerkvenoslovanski jezikovni podlagi kot po genolokem sestavu in menikocerkveni
provienci (Kos, 1987: 17).
Povijest knjievnosti tako postaje povijest knjievnih tekstova
u njihovu uzajamnu suodnoenju i dijalektikom smjenjivanju
(Flaker, 1984: 15), pa se slika knjievnoga razdoblja formira potvrdama iz tekstova razliitih tradicija, jer se samo dodatnim argumentima moe osigurati uvjerljiv i objektivan sud o pojedinim poetikama opusa, poetikama perioda, pa i o poetikama tradicija. Svijest
o knjievnopovijesnim dimenzijama tekstova utkanim i u dio struktura koje smo obiavali prouavati kao statine knjievnoteorijske probleme rodila je potrebu za naglaenijom uzajamnom sistematizacijom s podloga knjievne teorije i povijesti knjievnosti, a u
sklopu, mogli bismo tako nazvati, fundamentalnih istraivanja znanosti o knjievnosti: Sama priroda stvari uinila je da komparatistika traganja budu danas neophodna iz nekoliko razloga. Pokazalo
se da je komparatistika glavna disciplina na putu i do teorije literature i do istorije svetske knjievnosti. Takoe, teko e biti ubudue

119
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

120
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

pisati istoriju neke nacionalne knjievnosti po tradicionalnim principima. Jer viena kao monoliterarni sistem, svaka pojava u takvom
sistemu nacionalne knjievnosti pripada i drugim sistemima anrovskim sistemima, sistemu odreenog pokreta ili nekom regionalnom sistemu pa e se i nacionalne knjievnosti lake predstavljati
kroz pojedine modele u kojima se otkrivaju slinosti i uzajamnosti
(Konstantinovi, 1984: 171).
Iz toga je oito da suvremena komparatistika, u predloenom
pristupu, kao komparatistika tekstova koja e premostiti mnoge
aporije to se javljaju u povezivanju, upravo kontekstuiranju, pojedinanih djela u ope/svjetske tokove knjievnosti, kao i u njihove
oblikovne zakonitosti. Osim bilateralnih suoavanja tekstova, to
nee teko pasti ni tradicionalnom komparatistu, umnaanje analiziranih podataka u sinkronijskim presjecima iz tekstova vie knjievnosti, kako za knjievnoteorijsku sistematizaciju, tako pogotovo za
knjievnopovijesnu, osigurava strunjaku sigurnije sinteze i jasnije
sudove openitije vrijednosti, pa se komparatistika tekstova srodnih jezika i idioma ukazuje kao jedna od boljih perspektiva i komparatistike i knjievne znanosti u cjelini. A slavenske, odnosno junoslavenske knjievnosti, kao i knjievnosti njihovih nacionalnih
manjina i etnikih skupina, mogu se obuhvatiti predloenom formulom bez straha od prigovora iz sfere izvanknjievnih odnosa, a
pogotovo bez kompleksa legitimnosti to dolaze iz filoloke i komparatistike struke, jer se u metodolokoj raspravi ova formula javlja kao jedna od ravnopravnih dionika latentne krize historiolokoga
zahvaanja u stvarnost, u zbilju knjievnosti kao njezina potkupljivoga dokumenta.
Sasvim je jasno da bi predloeni koncept u mnogo emu morao
izmijeniti naine sistematizacije i ostalih regija svjetske knjievnosti unutar granica srodnih jezika i idioma (a dakle jednoga jezika,
npr. knjievnosti njemakoga jezinoga izraza, panjolske i hispanoamerike knjievnosti, uostalom knjievnosti engleskoga jezinoga
podruja, itd.), pri emu bi se periferne i takozvane nezakonodavne
knjievnosti zasigurno ukazale u novome svjetlu, a to je jo vanije,
prevladale bi kompleks malih i nerazvijenih knjievnosti, odupirui
se tako aktivno raznim kulturnim supremacijama, kakvih smo naalost svjedoci i danas. Komparatistika tekstova srodnih jezika i idioma ne rauna ni na kakva presizanja u kulturi, nego pridonosi oslobaanju stvaralakih procesa iz svih jezika i svih slojeva jezika jedne
knjievnosti, kao i iz svih slojeva knjievnosti jednoga jezika, pa ak i

onih koje smo, unutar vlastite tradicije, spremni tretirati onako kako
se uostalom na nas i danas gleda iz razvijenijih kultura, oslobodimo
se konano svih iluzija, kao na narode koji su samo sluajno stekli
pravo na ivot. Strano je kada se u filologijama u povijesti osporavanih naroda osporavaju posebnosti manjih etnosa, ma koliko meusobno bliskih, povijesno i sudbinski povezanih.
U jednom smjeru komparatistika tekstova uskosrodnih jezika
i idioma (pri emu su idiomi shvaeni kao individualne realizacije
opusa ili dijela opusa, dakle skoro kao idiolekti to mogu biti zajedniki odreenoj skupini, kao to je nacija, ali i ne moraju, a korpuse
junoslavenskih knjievnosti i bez komplicirane lingvistike rasprave
sa sigurnou moemo svrstati u takvu kategoriju knjievnopovijesne sistematizacije), obavezivala bi istraivae da uskosrodne jezike
i idiome jednoga jezinoga podruja shvate kao bliske suvremenom
standardu, pa i dijalektima koje on pokriva, ako se s nekima od
njih i ne identificira, te njihove knjievnosti sistematizira u jedinstvenom knjievnopovijesnom obzoru, pomno usporeujui sve aspekte
njihova razvoja, odnosno njihovih kulturolokih okolnosti. Sluajevi makedonske, pa i bosansko-muslimanske knjievnosti, u tom
smislu postaju gotovo paradigmatini: Ke se zapreme, vo ovaa prilika, samo na onie momenti koji se pokauvaat kako paradigmatini
po odnos na potrebata za komparativnoto istrauvanje na slinite
analogni knievni situacii vo ramkite na edinstvenata optestvena i
kulturna klima vo toa vreme seta naa zemja, t. e. po odnos na potrebata za prouavanjeto na jugoslavenskoto duhovno i knievno zaednitvo, so soit spektar na razlikite i specifinostite na oddelnite nacionalni literaturni i razlikite knievni sredini (urinov, 1983: 204).
Na tom stupnju komparatistika tekstova istojezinih knjievnosti i knjievnosti uskosrodnih jezika (odnosno komparatistika
meusobno razumljivih knjievnosti, kako je u diskusiji oko moga
priloga ideju razumio Ivan Slamnig), pogotovo ako je rije o suvremenim knjievnim zbivanjima, pretvara se i u naroit oblik komparatistike knjievne kritike koja svoje argumente ne nalazi iskljuivo u kontekstu odreene nacionalne knjievne tradicije u kojem
se djelo javlja, nego u poznavanju kompleksnih prilika u vie srodnih, posebno pak istih, jezika i kultura. I preko granica utvrenih
bijelim kamenovima.
Iskustvo koje knjievni kritiar vienacionalnoga drutva moe
imati u svom bavljenju s vie knjievnosti uskosrodnih jezika i idioma, kakve su junoslavenske knjievnosti, moe biti iznimno

121
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

122
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

dragocjeno. Neprimjerena optika mononacionalnih koncepcija u

povijesti knjievnosti bit e jo manje primjerena istinskom interesu knjievnoga kritiara, pa dobro poznavanje pojedinih knjievnosti vienacionalne zajednice ne mora biti samo zahtjev drutva
nego i izazov struci. Kritiar djela iz multikulturnoga drutva esto
se nalazi u prilici da kvalitete pojedine nacionalne kulture provjerava
u odnosu na testove iz druge tradicije, pa mu se prirodno otvara prostor za objektivniju arbitrau i argumentiraniju procjenu. Izvui se
danas iz obaveza nacionalne knjievnosti znai dogoditi se u situaciji stanovitoga besteinskoga stanja, pri emu kulture naroda koji
su meusobno povezani bilo bliskom jezinom osnovom, bilo istorodnim socijalnim uvjetima i usporedivim povijesnim okolnostima,
mogu postati pouzdanijim orijentirima od mnogih belosvetskih
kriterija. U uvjetima naglaenoga policentrizma svjetske kulture, a
posebno knjievnosti, bez dominantne poetike i estetike koncepcije, kritiaru e vie pomoi umnaanje simptoma suvremene knjievnosti iz vie srodnih knjievnosti, negoli mehaniko zalaganje
za pomodnim trendovima, prvenstveno iz razvijenih knjievnosti i
kultura. Suvremeni knjievni kritiar tako se nalazi u situaciji da na
pitanja o kompliciranim odnosima centra i periferije, razvijenijih i
nerazvijenijih sredina, odnosa velikih i malih naroda etc., odgovara
ve na kompleksnom korpusu meusobno razumljivih i/ili susjednih knjievnosti.
Isto tako, komparatistika tekstova srodnih jezika i idioma lako
se prilagoava razliitim povijesnim razdobljima zaista razliite
uporabe jezika, od osobite srednjovjekovne pismenosti i knjievnosti jednoga jezika, a vie redakcija, nazovimo ih idioma, zatim
od mogunosti cjelovite valorizacije knjievnosti latinskoga jezika
te knjievnih idioma, do standardizacije jedne dijalekatske podloge u razliitim jezinim zajednicama i slino. Kriteriji komparatistike srodnih jezika i idioma ne ograniavaju se ni regionalnim,
ni nacionalnim, ni konfesionalnim, ni ideolokim ogranienjima i
predrasudama, a sistematiziraju rezultate knjievne proizvodnje u
optimalnim uvjetima tolerancije i, recimo ne bez ironije internacionalistikoga pogleda u zvijezde.
Konkretno pak, kada je rije o, najire reeno, istraivanjima
knjievnosti njemakoga jezinog prostora s knjievnostima hrvatskoga i srpskoga, odnosno junoslavenskoga kulturnog kruga, onda
koncepcija komparatistike tekstova istojezinih i srodnojezinih
knjievnosti moe djelovati dvostruko inovativno. U jednom smjeru

ona bi obavezivala istraivae da idiome odreene socijalne skupine

jednoga jezinoga podruja (idioma = eigentmliche Sprache, Sprachweise einer regional oder sozial abgegrenzten Gruppe), shvati kao
knjievnojezine izraze manje ili vie bliske suvremenom standardu,
pa i dijalektima koje on pokriva, ako se s nekim od njih i ne identificira, te njihove knjievnosti sintetizira u jedinstvenom knjievnopovijesnom obzoru. U sluajevima knjievnosti njemakoga jezika,
osim njemake knjievnosti, knjievnosti Austrije i dijela vicarske,
povjesniari knjievnosti (interkulturni germanisti) morali bi
imati pred oima i knjievnu djelatnost na njemakom jeziku izvan
teritorija spomenutih zemalja, posebno u prolosti. Slinu knjievnopovijesnu sistematizaciju morali bismo izvriti i za hrvatsko i srpsko te junoslavensko podruje, po osnovnom principu grupiranja
knjievnosti uskosrodnih jezika i idioma (to ne znai uvijek i istojezinih knjievnosti u smislu suvremenoga srpskoga i hrvatskoga
standarda). I nakon komparativne sistematizacije takvih globalnih
cjelina, mogla bi se iskustva komparativnoga prouavanja meusobno razumljivih knjievnosti, specijalno komparatistike tekstova,
koristiti i u meusobnim komparativno-kontrastivnim studijama.
U tom smislu, posebno slavistima ne treba mnogo dokazivati,
slavistika bi s tim konceptom mogla naroito profitirati, jer bi knjievnopovijesna komparativna sistematizacija slavenskih knjievnosti, junoslavenskih, zapadnoslavenskih i istonoslavenskih, stvorila
relevantne korpuse knjievnosti, izvan svih ideolokih i imagolokih
predrasuda, ograniene samo slavenskom osnovom jezike materije. Ovdje posebno valja akcentuirati i mogua komparativna istraivanja knjievnih tekstova matinih tradicija i emigrantskih pisaca
jednoga jezika, s tenjom da se procijene sve vane silnice sociokulturnoga konteksta u kojemu se pojedino djelo ostvarilo. Sline bi se
sociokulturne tendencije mogle prouavati i u komparativnim analizama tekstova pisaca njemakoga jezinoga podruja te bi prouavanje austrijske knjievne tradicije u odnosu na cjelokupnu njemaku knjievnost, na metodoko-teorijskom planu, moglo doi do
slinih rezultata kao i prouavanje srpske i crnogorske knjievnosti,
ali i prouavanje bosansko-muslimanske knjievne i kulturne tradicije u odnosu na hrvatsku i srpsku knjievnost i kulturu.
I na kraju, u duhu interdisciplinarnosti, istaknimo jo jedno
miljenje u prilog poredbenoga prouavanja knjievnosti srodnih jezika, kultura, povijesti i drutava: Mnogi vodei komparatisti zastupaju gledite da nije mogue sistematski komparativno

123
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Komparatistika
tekstova srodnih
jezika i idioma

obraditi razliite vaspitno-obrazovne sisteme. Otuda se tvrdi da su

najvrednije one studije u kojima se komparativno prouavaju vaspitno-obrazovni sistemi slinih zemalja. U tom smislu Halls smatra
da se poreenjem vaspitanja muslimanskih ena i vaspitanja ena
u socijalistikim zemljama ne bi mogli izvui neki optiji zakljuci
zbog toga to su kulturne razlike u tim zemljama tako velike da se
ne mogu poreenjem premostiti (Mitrovi, 1981: 43).

ZAVRNA RIJE

Kao to se moe vidjeti, u komparatistici tekstova srodnih jezika i

idioma rije je o osiguravanju legitimnoga okvira odreenom tipu
regionalne komparatistike, kako unutar tradicionalne filoloke
opsjednutosti jezikom kao kriterijem, tako i s obzirom na suvremene knjievnoznanstvene diskusije, budui da je vraen argument
jezika i komparatistici istojezinih knjievnosti, uz izboreno dostojanstveno mjesto u smjerovima istraivanja knjievnosti koje smo
pak tako esto preuzimali, ako ne bez kritike pozornosti, sigurno
najee bez kreativnoga odgovora na njih. Predloeno rjeenje, uz
ostalo, moglo bi okupiti domae znanstvene snage na jedinstvenom
programu metodoloke upitanosti o problemima knjievne povijesti, a rezultati bi se mogli oitovati u veoj zastupljenosti junoslavenske knjievne proizvodnje i u najsuptilnijim teorijskim ispitivanjima, a naroito na strpljivom i dugotrajnom radu na poredbenoj
povijesti junoslavenskih/slavenskih knjievnosti, kao moebitnom
krajnjem rezultatu ovakvih naih istraivanja.

LITERATURA

Bartoli, Zvonimir (1987): Metodoloke osnove za komparativno prouavanje

hrvatskoga i slovenskoga protestantizma, u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti 2, zbornik radova, ur. Franjo Grevi i Ernest Fier,
ZagrebVaradin: Zavod za znanost o knjievnosti Gesta. (U narednim
citatima: Zbornik radova 1987.)
Durakovi, Enes (1987): Vlastiti povijesni kontinuitet, u: Zbornik radova 1987.
uriin, Dionz (1985): Teria literrnej komparatistiky, Bratislava: Slovensk
spisovate.
Dyserinck, Hugo (1981): Komparatistik, Bonn: Bouvier.

urinov, Milan (1983): Sutinata na knievnite sudiri vo makedonskata literatura vo poetokot na 50-te godini, u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti, zbornik radova, ur. Franjo Grevi i Ernest Fier, Zagreb
Varadin: Zavod za znanost o knjievnosti Gesta. (U narednim citatima:
Zbornik radova 1983.)
urinov, Milan (1986): Proniknuvanja, Skopje.
Flaker, Aleksandar (1976): Stilske formacije, Zagreb: Liber.
Flaker, Aleksandar (1984): Ruska avangarda, Zagreb: LiberGlobus.
Grevi, Franjo (1983): Problemi i perspektive komparativnog prouavanja jugoslavenskih knjievnosti, u: Zbornik radova 1983.
Grevi, Franjo (1987): Nastavljamo...!, u: Zbornik radova 1987.
Hergei, Ivo (1932): Poredbena ili komparativna knjievnost, Zagreb.
Konstantinovi, Zoran (1983): Teorija sistema i modela u prouavanju jugoslavenskih knjievnosti u prvoj polovini XX stolea, u: Zbornik radova 1983.
Konstantinovi, Zoran (1984): Uvod u uporedno prouavanje knjievnosti, Beograd: Srpska knjievna zadruga.
Konstantinovi, Zoran (1988): Moderna komparatistika iskljuuje jednostavno
pozitivistiko shvatanje uticaja (razgovor vodio Gojko Tei), Knjievna
re, 321, 10. maj 1988.
Kos, Janko (1983): Poskus tipologije junoslovanskih knjievnosti, u: Zbornik radova 1987.
Kot, Wlodimierz (1983): Hrvatska i srpska knjievnost u vrijeme modernizma
(uporedna analiza), u: Zbornik radova 1983.
Kova, Zvonko (1987): Interpretacijski kontekst, Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
Kravar, Zoran (1987): Komparatistike kategorije i hrvatsko-srpski knjievni
odnosi, u: Zbornik radova 1987.
Krlea, Miroslav (1963): O naem dramskom repertoaru, Eseji III, Zagreb: Zora.
Lei, Zdenko (1985): Knjievnost i njena istorija, Sarajevo: Veselin Maslea.
Mitrovi, Darinka (1981): Moderni tokovi komparativne pedagogije, Sarajevo: Svjetlost.
Niev, Bojan (1986): Osnovi na sravnitelnoto literaturoznanie, Sofija: Nauka
i iskustvo.
Niscov, Viorica (1983): Bemerkungen ber die Dialektik des Begries Nationalliteratur, Synthesis (Bucarest), X, 1617.
Palavestra, Predrag (1985): Naslee srpskog modernizma, Beograd: Prosveta.
Palavestra, Predrag (1987): Tipoloko jedinstvo avangardnih modela na slovenskom jugu, u: Zbornik radova 1987.
Pavi, Milorad (1970): Istorija srpske knjievnosti baroknog doba, Beograd: Nolit.
Pele, Gajo (1983): Odrednice za knjievnohistorijsko prouavanje jugoslavenskih knjievnosti, u: Zbornik radova 1983.
Petrovi, Svetozar (1972): Priroda kritike, Zagreb: Liber.

Poganik, Joe (1986): Mogunosti i granice komparativne jugoslavistike, Knjievni susreti s drugima; Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
Priessnitz, Horst (1987): Was ist koloniale Literatur? Vorberlegungen zu einem
intertextuellen historiographischen Modell am Beispiel der angloaustralischen Literatur, Poetica, 19, 12.
Remak, Henri H. H. (1986): Uloga komparativne knjievnosti u vrednosnom
prosuivanju, Delo, XXXII, 56.
Rotar, Janez (1985): Zgodovinska projekcija vrsna inovacija v sodobnem zgodovinskem romanu, Knjievnost in spoznavanje, Ljubljana: Cankarjeva
zaloba.
Slamnig, Ivan (1965): Disciplina mate, Zagreb: Matica hrvatska.
Slamnig, Ivan (1987): Stih hrvatske i srpske moderne, u: Zbornik radova 1987.
Vidan, Ivo (1975): Tekstovi u kontekstu, Zagreb: Liber.
ivanevi, Milorad (1987): Tipologija hrvatskog i srpskog romantizma, u:
Zbornik radova 1987.

POREDBENA I/ILI INTERKULTURNA

POVIJEST KNJIEVNOSTI

UVOD

Znanstveno utemeljenje pojedinoga kolegija u visokokolskom

nastavnom procesu pretpostavlja usvajanje nove metodologije u pristupu problematiziranoj stvarnosti, a njezino osvajanje pretpostavlja
afirmaciju nove metodologije, koja se moe afirmirati upravo znanstvenom praksom. Osjetljivu granicu kada jedno podruje znanstvenoga interesa moe prerasti u interes drutva, pa prema tome postati
dijelom odreene nastavne ponude, teko je odrediti, pa je najbolje
i predavaima i studentima omoguiti moderan studij knjievnosti u
kojemu e znanstvenik slijediti svoje rezultate istraivanja, a student
slobodno i odgovorno kreirati osnove svoje budue strune aktivnosti. Komparativna junoslavistika, kako smo prvobitno sondirali teren nove perspektive, razvijala se paralelno uz projekt komparativnoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti, tako da je
razvoj novoga predmeta bio u funkciji razvoja projekta, i obratno.
Naa orijentacija u smjeru komparativnoga prouavanja junoslavenskih knjievnosti, odnosno nastave knjievnosti u znaku
metodologije poredbene povijesti junoslavenskih knjievnosti, bez
obzira na to to od poetka nije bila svjesna svih svojih teorijskih
inovacija, to se kretala u krugu poznatih metodolokih rjeenja,
kako sam vie puta naglaavao kombinirajui probleme junoslavenske filologije s dinaminom svrhom komparatistike, zapravo je
inicirala ne samo pretpostavke za novu mogunost studija junoslavenskih knjievnosti nego je, slutei novu filoloku disciplinu, participirala u obratu svjetonazorne klime. Zbog toga su terminoloko-metodoloki prigovori izboru komparatistike neopravdani, budui

128
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

da je bit promjene bila i ostala ista: uz mononacionalni, osiguravanje paralelnoga bikulturalnoga i polikulturnoga studija knjievnosti, neophodna za razumijevanje povijesti knjievnosti, npr. stare i
bive Jugoslavije ili srednje Europe, ali i nuna u projekciji i organizaciji buduega multikulturnoga drutva budue konfederativne
Europe. Metodologija poredbene povijesti junoslavenskih knjievnosti, kao vrsta regionalne, primijenjene komparatistike, u biti jest
i nova interkulturna/interkulturalna povijest knjievnosti, koja nema
samo svoje pretpostavke u znanstvenom kabinetu filologa susreta
kultura nego i u stvarnosti (bolje rei prolosti) junoslavenske
knjievne i kulturne situacije kao posebne meuknjievne zajednice. Budui da je rije o novom terminu preuzetom iz njemakoga interkulturelle, a kako se dosada prevodio dvojako, kao interkulturno i interkulturalno, ostavljam ih kao sinonime, s projekcijom da
interkulturno oznaava, ukljuuje i interdisciplinarno (svijest o razliitim tipovima, slojevima kulture), a da se interkulturalno odnosi na
ui pojam intencijske i empirijske knjievne interkulturalnosti.
Premda poredbena junoslavistika kao prvobitna projekcija
to je imala zahvatiti filologiju junoslavenskih jezika i knjievnosti,
kako je poznato, nije ostavila traga u lingvistikim disciplinama, jer
naprosto nema u nas lingvista koji bi ozbiljnije prouavali dva junoslavenska jezika ili drugi, nematini jezik, podsjetio bih da se jo
u Tezama Prakog lingvistikog kruga, 1929., govori upravo o novim
mogunostima komparativne metode, glede srodnih jezika: Sve do
sada komparativno ispitivanje slovenskih jezika ograniavalo se na
genetike probleme, pre svega na okupljanje zajednikih elemenata.
Komparativni metod mora, meutim da bude ire upotrebljen; to
je metod pozvan da otkriva strukturalnu zakonitost jezikih sistema
i njihova razvitka. Zahvalan materijal za komparacije ovakvog tipa
jesu ne samo nesrodni jezici ili jezici u dalekom srodstvu koliko je
mogue razliiti po svojoj strukturi, ve takoe i jezici jedne porodice, na primer, slovenski jezici, koji tokom svog istorijskog razvitka
ispoljavaju otre razlike na pozadini sutinskih i brojnih podudarnosti (Mukaovsk, 1986: 156).
Ostajui bez ire filoloke podrke, intenzivnim razvojem
naega projekta, ostali smo na podruju interpretacije i povijesti
knjievnosti, konkretno komparatistike tekstova srodih jezika i
idioma i poredbene povijesti junoslavenskih knjievnosti (obje u
funkciji fakultetske, makar i fakultativne, nastave knjievnosti). Prije
nego to otvorim dijalog o predloenim rjeenjima, pokuao bih

upozoriti na dvije razine problema koje se esto nekritiki dovode

u vezu, zamjenjujui empirijsko stanje s teorijskom projekcijom, i
obratno. Ukratko, optube to su se kretale u smjeru diskvalifikacije
nae inicijative dolazile su od strane empiriara koji hoe sauvati apsolutnu dijakronijsku autonomiju nacionalne suvremene knjievnosti, odnosno od strane teoretiara povijesti knjievnosti koji
zaboravljaju da predmet povijesti nije budunost nego prolost knjievnoga ivota, bez obzira na snagu ideologijske anticipacije znanosti, odnosno knjievne povijesti. (Od jednih smo uli da je rije
o unitaristikom konceptu koji hoe dokinuti posebne nacionalne
knjievnosti, a onda i narode, a od drugih smo uli argumente da
zapravo stvaramo nove knjievnosti.)
emu onda poredbena povijest junoslavenskih knjievnosti?
Odgovorit u negativno, jer ona nije potrebna ni onima koji
misle da njihovu nacionalnu kulturu svaka druga kultura ugroava,
ni onima koji rjeenje svoga homogeniziranoga nacionalnog trajanja
vide u trajnom osporavanju druge kulture, nije potrebna ni onima koji
u svemu poredbenom vide inozemno, kao ni onima koji misle da ureenost meu kulturama ne mora imati meunarodne kriterije. Poredbena i/ili interkulturalna povijest knjievnosti potrebna je samo zanesenjacima koji svojim prouavanjem druge knjievnosti i kulture (kao
i svoje u drugim sredinama) nanose ogromnu tetu vlastitom narodu,
svojoj kulturi. Usuujui se upoznati i razumjeti druge.

SITUACIJA UKRTANJA KULTURA

Zato sve to istiem? Ne zbog utvrivanja prvenstva, vremena su

takva da bismo i sudjelovanje morali prikrivati, nego radi osvjetenja poetne pozicije: djelatnici hrvatskoga kulturnog kruga, u optimalnim tradicijama hrvatske filologije i sveuiline nastave, razvijaju interes za drugu junoslavensku knjievnost, za drugu kulturu,
te odnosi tumaa i knjievnosti prema drugom i stranom dolaze u
sredite znanstvenoga zanimanja. (U slinim pozicijama interkulturalne povijesti knjievnosti nali su se npr. i Janez Rotar, profesor
hrvatske i srpske knjievnosti i voditelj slinoga projekta u Ljubljani,
te Joe Poganik kao svojedobno istinski propagator slovenske knjievnosti u drugim sredinama, Zagrebu, Novom Sadu i Osijeku, te
jedan od utemeljitelja komparativne junoslavistike kao kolegija. Karakteristian je naslov Poganikove knjige Knjievni susreti

129
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Poredbena
i/ili interkulturna
povijest
knjievnosti

130
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

s drugima, slino kao i naslov knjige slovenista iz Sarajeva Jurja Martinovia U kosoj projekciji.)
Intencionalni susret kultura kojem su izloeni nastavnik i student, odnosno koji simulira filolog susreta kultura u svom znanstvenom laboratoriju tipa posrednike institucije, proizvodi novu kvalitetu
itanja tumaenja knjievnosti, u njemakoj znanosti o knjievnosti
prepoznate u znaku interkulturne germanistike, kao npr. hermeneutika distance i hermeneutika komplementarne optike (usp. Wierlacher, 1985; Krusche, 1985; Konstantinovi, 1988). Premda okrenuta
situacijama u kojima se njemaka knjievnost prouava kao strana, te
se definira kao disciplina koja sjedinjuje istraivake zadatke komparativne nauke o stranoj kulturi i nastavne zadatke didaktike strane
kulture (Wierlacher, 1988: 33), interkulturna germanistika moe
pomoi i naim interslavistikim djelatnostima, koliko i znanosti o
knjievnosti u cjelini. Svatko od nas koji se svjesno odluio ili mu je
sudbina podarila da bude medijator meu kulturama, svejedno je li
rije o kulturama koje meusobno nisu strane ili su one bile samo
druge i razliite (ponekad i suprotstavljene i neprijateljske), mogao je
osjetiti, ako to nije teorijski osmislio, osim nepogoda koje ga u matinom narodu mogu pogoditi, ozbiljnije prednosti ne samo za znanstvenu orijentaciju interpretacije nego i osobnu osloboenost bilo
mitovima, bilo nekim obavezama nacionalne filologije.
Mirniji smo, pie A. Wierlacher, ne samo zbog svoje drutvene, knjievne i kulturne distance prema onome to itamo ve
i zbog toga to znamo da, bez obzira na njegov individualni oblik
i transkulturna anrovska obiljeja, taj tekst stoji u stranoj tradiciji
i nipoto nije prvenstveno usmjeren k nama, ve k itaocu iz autorove kulture. Prirodna vanjska perspektiva itaoca iz strane kulture
pokazuje se eo ipso kao stanovite koje itaocu prua veu distancu,
a s njom i veu slobodu djelovanja, zatim, zajedno s ostalim konkretizacijama multikulturne grupe italaca, doputa da se tekst vidi iz
vie perspektiva, oteava brzoplete reakcije, dovodi u pitanje okotale poglede, a ujedno aktualizira razumijevanje stranog (rekao
bih, dovoljno je rei drugog) i kao modus samospoznaje. Istodobno, stvara se prostor za jedno novo vienje svojeg i pomae da
se jedinka oslobodi egologike individualne i kolektivne etnocentrinosti, koja esto toliko oteava, makar i obazrivu, otvorenost prema
svom i prema stranom (isto, 4142).
Isto tako, obazrivost koja proizlazi iz odnosa distance spram
drugome, posebice stranom, u dijalektici povratna uinka, da tako

kaemo, stvara distancu i prema matinom jezinom, knjievnom i

kulturnom kompleksu. Prostor koji takva duhovnost osvaja izmeu
dva intrakulturna procesa, dvije tradicije, identificiran je kao hermeneutika drugih oiju, odnosno komplementarne optike (isto,
4345). Budua interkulturalna povijest knjievnosti, da parafraziram Wierlachera, moe se skicirati kao hermeneutika komplementarnosti razliitih u kulturnom smislu unutranjih i vanjskih
vienja prouavanih tekstova. Prevedeno na osobni jezik, situacija
seminarske interpretacije i komparatistike tekstova odreena je kao
situacija ukrtanja kultura, kada se u zajednikom razumijevanju vidi
mogunost boljeg razumijevanja, ukljuujui i samorazumijevanje,
jer implicira uzajamno oneobiavanje svojega (isto, 45).

UKRTANJE KULTURA I DECENTRIRANJE SUBJEKTA

Obrat koji bi valjalo pratiti u znanosti o knjievnosti odnosi se na

intencije prevladavanja, upravo niveliranja, stapanja horizonata u
naem spoznajnom procesu, a rije je o tome da se omogui proirenje horizonta; vie od toga, da se shvati kako u procesu razumijevanja dolazi do razlikovanja u dvostrukom smislu (Scheiele, 1988:
5455), te je najprimjerenije govoriti o ukrtanju.
Izraz ukrtati se pogodan je da objasni, pie Eberhard Scheiele, interkulturno razumijevanje koje ne eliminira intrakulturno,
niti se obje sfere stapaju u jednu. Vie od izraza razlikovanje izraz
ukrtanje naglaava da se dvije kulturne sfere ponovo razilaze nakon
to su se susrele. Susret interkulturne situacije usmjeren k ponovnom razilaenju ima karakter dijaloga, a interkulturna dijaloka situacija ne samo da je ravna vrijednosti intrakulturnoga dijaloga nego
ga i nadilazi, naglaava Scheiele, budui da ne dolazi samo do razmjene ve potencijalno i do proirivanja i produbljivanja hermeneutike kompetencije svih sudionika (isto, 6566).
Razumijevanje knjievnosti, kako pokazuje i usporeivanje
italakih iskustava, ne bi trebalo imati za cilj stvaranje konsenzusa, nego bi cilj zapravo bio da se omogui formuliranje razlika,
razlika u reakciji na tekstove, da se razlike kao takve uine vidljivima.
U seminarskim analizama, umjesto potrage za jedinstvenim smislom, usmjerit emo se prema dijalogu, zapravo polilogu, ukrtanju perspektiva, respektirajui razlike u kulturnohistorijskom i knjievnopovijesnom predznanju, nastale utjecajem razliitih jezinih

131
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Poredbena
i/ili interkulturna
povijest
knjievnosti

132
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

struktura, utjecajem razliitih drutvenopovijesnih razvoja, razliitih kulturnih tradicija (religije, umjetnosti), pa i prirodnih iskustava
(klime, krajolika), ne i na kraju prema koncepciji kontinuiteta vlastite povijesti, odnosno svijesti o vlastitom kulturnom identitetu
(Krusche, 1988: 7078).
Recepcija knjievnoga djela, napisao sam svojedobno o
nastavi hrvatske i srpske knjievnosti na stranim sveuilitima
(Kova, 1987a: 121), zavisna je od injenica samog djela, ali i od
kreativnoga odnosa recipijenta, koji raspolae odreenim izvantekstovnim injenicama, prvenstveno iz knjievno-teorijskoga,
knjievnopovijesnoga, kulturolokoga i sociolokoga podruja.
U visokokolskoj nastavi seminarskoga tipa, gdje sudjeluje vei broj
razliitih pojedinaca, osobito pak u nastavi odreenoga jezika i knjievnosti na stranim sveuilitima, naroito je vana deskripcija onih
izvantekstovnih injenica za koje se pretpostavlja da nedostaju recipijentovu znanju: u krug pojanjenja takvih injenica idu i knjievnopovijesne injenice, osobito one koje se tiu opisa odreene knjievne tradicije kojoj pojedino djelo pripada, kao naravno i one koje
djelo svrstavaju u iri vremenski i prostorni kontekst. Ne trebamo
posebno isticati da je vei broj tih injenica stranom recipijentu
nepoznat, pa je jedna od bitnih funkcija lektora ili predavaa na stranim sveuilitima i stvaranje adekvatnoga knjievnoga konteksta za
djela koja eli sa studentima prevoditi ili interpretirati. I niz dodatnih lingvistikih injenica, iz povijesti i dijalektologije, i mnoge jednostavne povijesne i knjievnopovijesne i kulturoloke i socioloke i
politike injenice bit e potrebne da bi se stvorio onakav rezonantni subjekt u stranaca kakav je domai, hrvatski ili srpski, koji pak
nije jedinstven: rezultat je i on razliitih sredina, tradicija i kultura.
Rijeju, od orijentacije da se obuzdaju razlike u recipijentima
prispjeli smo k stanju da se one maksimalno respektiraju, rekao bih
posebno pak u situacijama kada su i predmet nae rasprave tekstovi iz junoslavenskih knjievnosti, rezultat razliitih kultura,
interakcijskih procesa. Prema svemu, rije je o radikalnom obratu,
to nas dovodi kraju novovjekovnog shvaanja knjievnosti i stvarnosti, prepoznatom u pojmu decentriranje subjekta, posebno u
poetici intertekstualnosti kao paradigmi interkulturnih odnosa
u skladu sa suvremenim poimanjem knjievnosti. Subjekt je jo
samo operativan. On vie nije arina toka nekog opaajnog prostora, reflektirajua svijest, ija ustaljena slika bijae metafora ogledala. Postperspektivizam sintetikih slika i, u irem smislu, mrea,

potkopava njegov poloaj kao reference, jer je perspektiva pruala

prednost da se onome tko stoji tamo potvrdi tipoloka sigurnost
svog identiteta i svoje postojanosti. Bilo bi povrno kada bismo iz
ovih naznaka izvukli jedino zakljuak da informatika mrea ostvaruje, ili reproducira, zaotravajui je, prednost strukture nad subjektom; no, doista, u pokuaju kolektivnog pisanja to smo ga ve spomenuli sama mrea postaje autor (Raulet, 1988: 53).
Knjievnost nije ni skup imedijatnih originala, utvruje Horst
Turk, niti je medijatna u odnosu na jedan intertekst koji je ini razumljivom i istinitom. Upravo po tome se takozvana postmoderna
razlikuje od epohe zagarantirane monotekstualnosti: da medijatizirajui intertekst nije odreen ve je otvoren, stvoren, a ne dat pluralitet tekstova i veza (Turk, 1988: 104). Ponavljam, otvoren i stvoren, a ne dat pluralitet tekstova i veza.
Samo se na prvi pogled decentriranje subjekta moe razumjeti
kontradiktornim zahtjevu dijaloke, interkulturne situacije, koja
subjektivnost prima kao razliku, a njezine dijaloge kao svojevrsnu
kulturnu interakciju, ukrtanje. Radi se o pokuaju dezalijenacije,
dakle razvlaenja pojedinca nad drugom jedinkom, drugom svijesti, drugom tradicijom, drugom kulturom. Vlastita se sloboda uvjetuje slobodom drugoga.
Prepoznamo li interkulturni pristup knjievnosti kao legitimnu
orijentaciju unutar znanosti o knjievnosti, a interkulturalnu povijest knjievnosti kao novu teoriju povijesti knjievnosti, definitivno
ukazujemo na to da kriza povijesti knjievnosti nije bila kriza povijesti, knjievnopovijesnoga studija, nego kriza mononacionalnoga
pristupa, monolokih govora, nacionalnih filologija. Knjievna stvarnost, knjievna proizvodnja, sve se vie odvijala u meunarodno
zavisnim drutvima, a u posebnim meuknjievnim zajednicama,
kroz specifian meuknjievni proces, zbilja knjievnosti sve se vie
udaljavala od pozitivistiko-strukturalistikih simuliranja tokova
nacionalnih kultura, knjievnosti. Dogodilo se da sistematizacije
nacionalne povijesti knjievnosti zaostaju i za stanjem meuknjievne komunikacije i za knjievnom praksom i, na kraju, za duhom
nove posthistorijske epohe. Obnova povijesti knjievnosti u smjeru
interkulturne povijesti i postmoderne intertekstualnosti omoguuje
strunjacima da i intrakulturne procese vide diferencirano u hijerarhiji svojih podsustava i polusustava (knjievni idiomi, anrovi,
regionalne osobitosti).

133
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Poredbena
i/ili interkulturna
povijest
knjievnosti

MEUKNJIEVNE ZAJEDNICE I INTERKULTURNA

HERMENEUTIKA, EMPIRIJSKE PRETPOSTAVKE

134
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Koncepcija meuknjievne zajednice kao konkretizacije zakonitosti svjetske knjievnosti Dionyza uriina, usmjerena na identifikaciju kulturnoga i knjienoga suivota u regiji ili dravi bez obzira na
pretjerano razliite odrednice njihova konstituiranja, opisom njihova funkcioniranja nudi prihvatljive kriterije ne samo za istraivanje povijesne dinamike meuknjievne zajednice kao cjeline
nego i prihvatljiv vanjski razlog, konkretiziran prostor, za primjenu teorijskih zasada interkulturne povijesti knjievnosti. Budui
da su, prema definiciji, meuknjievne zajednice povijesna pojava,
da tokom razvitka reagiraju na najrazliitije historijske determinante, te u svojoj esencijalnoj naravi nisu homogene nego heterogene raznolike tvorevine, mogua interkulturalna povijest knjievnosti nala bi u njima ne samo polje svoje primjene nego i brojne
poticaje svojoj teoriji. Zahvaljujui dinamici povijesne strukture u
meuknjievnim zajednicama, nastavlja definicija, dolazi do proimanja njihovih kompetencija, do preplitanja njihovih ontolokih
principa. Zbog toga jedna nacionalna knjievnost kao knjievnopovijesna jedinica moe pripadati razliitim, u osnovi drugaijim sustavima. To potvruje injenica da odreena meuknjievna zajednica
moe biti uvjetovana najrazliitijim povijesnim okolnostima koje na
nju djeluju. Drugaiji su faktori uvjetovali npr. nastanak i formiranje
specifine meuknjievne zajednice vienacionalne sovjetske knjievnosti, drugi su opet determinirali postojanje vicarskog knjievnog kompleksa, ili pak literarnu uzajamnost slovake i eke meuknjievne zajednice, knjievnosti naroda Jugoslavije, anglofonih i
frankofonih knjievnosti. Pogotovo treba imati na umu injenice
da u toku povijesnoga razvitka svaka nacionalna knjievnost moe
istodobno biti organska sastavnica vie meuknjievnih zajednica
(uriin, 1991: 12).
Polazei od opeg k posve konkretnom razvojnom procesu,
uriinova koncepcija razlikuje tradicionalne (standardne) i specifine (posebne) meuknjievne zajednice, bez ambicija konane
hijerarhizacije ili potpune obrade, upravo zbog principa razliitih kriterija u njihovu utvrivanju (etniki princip, jezini faktor, geografski
kriterij ili administrativni faktor). Zbog zanimljiva tumaenja navodim
objanjenje kriterija razvojne diferencijacije: S jedne strane se tu radi
o knjievnostima s bogatom i raznovrsnom razvojnom dinamikom,

a s druge strane o knjievnostima koje su s aspekta ovih i slinih kriterija razliito prezentirane u meuknjievnom razvojnom procesu.
Upravo je prilikom takve podjele, ili ve programski ili tek elementarno, esto dolazilo do apriornog vrednovanja navedenih skupina uz
pomo takvih termina kakvi su bili velike i male knjievnosti, pa ak i
zakonodavne i nezakonodavne knjievosti i sl. U svim ovim i slinim
sluajevima se pretpostavljao podjednak razvitak pojedinih knjievnosti i zbog toga su se primjenjivali jedinstveni kriteriji procjene, premda
knjievnopovijesno istraivanje nedvojbeno ukazuje na postojanje
neravnomjernog razvitka kao evidentnu zakonitost meuknjievnoga
procesa (isto, 1617). Pokuava se preko pojmova diferencirane i
manje diferencirane knjievnosti, to se ne shvaa kao element valorizacije, naglasiti mogunost originalnog doprinosa razvojnih specifinosti svake knjievnosti bogatstvu meuknjievnog procesa. Utvrujui elementarne funkcije i forme manifestiranja meuknjievnih
zajednica, Dinonyz uriin istrauje modifikacije integracijske i diferencijske funkcije, pa u sklopu toga govori, izmeu ostaloga, i na primjerima iz hrvatske i srpske knjievnosti, o komplementarnoj funkciji i
primjerima smjenjivanja razvojnih funkcija. Primjer komplementarne
funkcije neki su oblici usmena narodnog stvaralatva jednoga naroda,
u povijesti vienacionalne knjievnosti, to u pojedinim povijesnim
razdobljima postaju svojina cijelog drutva, dok za primjere smjenjivanja razvojnoga impulsa uriin navodi disproporciju izmeu razvitka
istonog dijela junoslavenskih zemalja, gdje je turska vladavina koila
razvitak, dok je procvat hrvatske, dubrovako-dalmatinske kulture
djelovao poticajno. Inicijativa Vuka Karadia prekoraila je granice
zajednice i postigla meunacionalno znaenje, a ilirski pokret doprinio je uvrenju historijske svijesti hrvatske i srpske knjievnosti, pa
i knjievnosti drugih potlaenih slavenskih naroda (isto, 1822).
Akt komplementarnosti javlja se i u stvaralatvu P. P. Njegoa, M. Krlee, I. Andria i drugih autora koji su svojim djelom
upotpunili neke razvojne momente drugih knjievnosti junoslavenske meuknjievne zajednice. Primjerice, komplementarnost
intencijskog tipa moe biti toliko intenzivna da sugerira ideju
kvantitativno nove viepripadnosti, a istodobno i drugaijeg oblika
razvojne reprezentacije cijele zajednice (isto, 2223).
Oko pojmova razvojne divergencije i konvergencije identificiraju
se integracijsko-diferencijacijske kategorije u specifinom tipu determinacije, takvome koji ima tek parcijalni karakter i ne sadri sve komponente ishodine knjievnosti. Primjerice, u periodu humanizma

135
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Poredbena
i/ili interkulturna
povijest
knjievnosti

136
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i renesanse u formi zbliavanja hrvatske kulture s talijanskom ostvaruju se konvergentni odnosi, dok je u istonom dijelu junoslavenske meuknjievne zajednice dolazilo na srpskoj i crnogorskoj te
hrvatskoj strani do divergentnih tendencija u odnosu na islamsku
kulturu i knjievnost (isto, 2324).
Pokuavajui utvrditi sustav kategorija meuknjievnog procesa Dionyz uriin opisuje pojavu dvopripadnosti autora, ne ograniavajui sluajeve iskljuivo na umjetniki aktivne osobnosti;
naime, on govori o kognitivnoj biliterarnosti (poliliterarnosti) koja
nastaje na osnovi umjetnog spoznajnog procesa, konkretnoga studija inonacionalne knjievnosti. Ne ulazei u podrobniji prikaz dvopripadnosti, zaustavljam se na ovom mjestu, pridodajui i tumaenje
pojma biliterarnosti, radi povezivanja teorijskoga interesa interkulturne germanistike i koncepcije meuknjievnih zajednica. Dakle,
i biliterarnost i dvopripadnost su historijski promjenjive pojave,
pri emu ta promjenjivost u svakoj od zainteresiranih knjievnosti poprima drugaije oblike. Npr. ukrajinsko-ruska ili bjelorusko-ruska, djelomice i slovako-eka biliterarnost je izrazito iroka, dok
je u obrnutim relacijama manja. Znaajan stupanj biliterarnosti nalazimo u junoslavenskoj meuknjievnoj zajednici, posebno izmeu
srpske i hrvatske knjievnosti, gdje je biliterarnost obostrano uvjetovana i monolingvizmom. Slina je situacija i izmeu njemake i
austrijske knjievnosti, gdje je biliterarnost jaa s austrijske nego s
njemake strane (isto, 27). Biliterarnost, odnosno poliliterarnost
najee je pretpostavka nastanka dvostruke ili viestruke pripadnosti. Za sluajeve intencijske, programske dvopripadnosti, kada
je rije o jednokratnom, definitivnom prijelazu, autor navodi primjere Stanka Vraza i Ive Andria, prijelaze iz slovenske u hrvatsku
i iz hrvatske u srpsku knjievnost.
U sluaju vicarske knjievnosti ovdje je rije o knjievnostima
nacionalnosti (francuskoj, njemakoj, talijanskoj), gdje je kontekst s
pripadnom nacionalnom knjievnou dodue promjenjiv, ali relativno aktivan i esto prevladava nad imanentnim kontekstom vlastite vicarske meuknjievne zajednice. To pored ostalog proizlazi iz vlastitih specifinosti ovih meuknjievnih zajednica, gdje
se zajednika pripadnost ne temelji na izrazitoj pripadnosti nacionalnoj knjievnosti, nego je upravo ta pripadnost nacionalnoj knjievnosti esto dvojbena. Tako uz istraivanja zajednike pripadnosti npr. austrijske i njemake knjievnosti, a posebno njihovih
pojedinih komponenata, kao i knjievnosti vicarskih nacionalnosti

 proizlaze specifine zakonitosti meuknjievnoga procesa. Spomenuto mijenjanje svijesti u austrijskoj i njemakoj knjievnosti u
povijesnom je toku vrlo osjetljiva i promjenjiva pojava (isto, 29).
Naravno, ne ulazei u kompletnu prikazbu koncepcije meuknjievnih zajednica kao konkretizacije zakonitosti svjetske knjievnosti o interkulturnim pak problemima germanistike upozorili
su ve i drugi pokuao bih samo kroz komplementarnost njihovih interesa ukazati na neke mogunosti koje moemo prepoznati
u uvjetima domae, preteno knjievnopovijesne situacije, u znaku
moebitne interkulturne povijesti knjievnosti.
Kao i teorija meuknjievnog procesa, interkulturna germanistika ukljuuje u svoj spoznajni interes fenomene interkulturalnosti,
prije svega u kompleksu knjievnosti njemakoga jezinog podruja,
ali spoznajnu, intendiranu interkulturalnost, kognitivnu bi/poliliterarnost, pri emu se razumijevanje stranog (za nae interslavistike
prilike drugog/razliitog), tzv. hermeneutike stranog, izdvaja kao
sredinja kategorija. Interkulturna germanistika duguje svoj nastanak kako optoj politikoj klimi tako i jednoj etnikoj specifinosti:
naime, posle perioda etnocentrine izolovanosti sa stalno potencijalno prisutnim oseanjem superiornosti u odnosu na germaniste
iz drugih zemalja, nemaku germanistiku je zahvatio talas enje za
prodorom u svet, za izlaskom iz sterilne samodovoljnosti i oploivanjem kroz dodir sa stranim kulturama. Ta enja se uostalom ogleda
i u programu Drutva za interkulturnu germanistiku: Kulturna istorija nam kazuje da jedna kultura ui od druge kulture a u isto vreme
se i razgraniava od nje. Strano na taj nain postaje ferment razvoja
kulture. I germanistika moe da iskoristi taj uzajamni odnos izmeu
stranog i svog ako, vie nego to je to dosada bila, postane svesna
kulturne raznolikosti svojih pretpostavki. Osim toga, interkulturna
germanistika moe da doprinese prevladavanju etnocentrine izolovanosti tako to e pospeiti svest o hermeneutikoj funkciji te
raznovrsnosti. Ona ui da se potuju kulturne razlike i da se uvid u
njih koristi za bolje razumevanje kako sopstvene tako i strane kulture. Interkulturna germanistika se na ovoj osnovi konstituie kao
deo primenjene nauke o kulturi (Bogosavljevi, 1988: 1718).
Kao to sistematiku meuknjievnoga procesa u odreivanju
meuknjievnih zajednica karakterizira razliitost kriterija, tako i
razliiti uvjeti prouavanja strane knjievnosti u kontekstu s matinom kulturom govore o raznolikosti pretpostavki, do predrasuda, u
kojima se strana knjievnost prouava. Piui o interkulturalnosti kao

137
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Poredbena
i/ili interkulturna
povijest
knjievnosti

138
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

nastavnom cilju, K. Bohnen formulira nastavne ciljeve filologije stranih jezika, zatim upozorava na didaktike zadatke interkulturne germanistike te naglaava znaenje pismenih radova, interakciju studenata sa stranim tekstovima (Wierlacher, 1987a: 29, 123). Osobito je
zanimljivo problematiziranje regionalne dimenzije njemake povijesti knjievnosti. Pitajui se koje je znaenje dimenzije regionalnosti
povijesti knjievnosti u okvirima interkulturne znanosti o knjievnosti, polazi se od germanistike kao znanosti o kulturi te upozorava da
kultura opstoji uvijek u pluralu (u granicama nacionalne kulture, ako
taj termin jo uvijek neto znai, naglaava autor, kultura ne funkcionira kao sustav duhovne objektivizacije nego kao ivotna sveza meu
ljudima). Iz perspektive znanosti o kulturi diferencira se dakle i njemaka knjievnost, iz unutranjega pogleda prema regionalnim aspektima, a gledano izvana pojavljuje se sama kao literarna regija pored
drugih (Mecklenburg, 1985: 198201, 206209). Njemaka knjievnost u polju napetosti stranoga i svojega u vicarskoj, kako glasi
jedna od tema, ukazuje na to da se njezino mjesto ne moe odrediti
iz odnosa relativne blizine ili udaljenosti centra, budui da taj centar
ne postoji nego bi ga vjerojatno trebalo traiti u odnosu na funkcioniranje francuske kulture i interkulturnu komparaciju Njemake i vicarske. M. Bhler pokuava osobitosti njemake knjievnosti vicarske analizirati kroz odnos dijalekta i standarda, utvrujui da polje
svojega i stranoga u tim odnosima nije jednostavno: svoje se pokazuje zastupljenije i relativno stabilno u pisanom standardu, a nestabilno u govorenu dijalektu, dok je strano relativno nestabilno i manje
zastupljeno u govorenu standardu i pisanom dijalektu (Bhler, 1987:
342347). Ovdje upozoravam i na kompleksnu raspravu o povijesti
jezika kao povijesti kulture.
Interdisciplinarnost je zapravo projektom interkulturne germanistike otvorena i preko granica srodnih disciplina tehnika kao kultura,
u meunarodnoj razmjeni, dok su nastavni programi interkulturne
germanistike otvoreni kombinacijama s raznim strukama (Wierlacher, 1987b: 167, 187; tamo i rad G. Grossklaus i B. Thum o zadaama interkulturne germanistike na tehnikim visokim uilitima).
Uz mnoge nespomenute teme i orijentacije posebnu bi pozornost zasluivao osvrt na probleme interpretacije knjievnosti, bilo
prilagoivanjem hermeneutike hermeneutici stranoga, u pravcu
naglaene interkulturalnosti, kako medijatora kultura tako i itaoca, pri emu koncept seminarske interpretacije zbilja ne mora
imati samo metodike nego i metodoloke izazove. Stalna svijest

o drugome, razliitom, posebno pri interpretaciji tekstova iz druge

kulture, udvostruuje potrebu za identifikacijom nepoznatoga u
kontekstu poznatoga, dovodei injenice strane kulture u nove
odnose vlastite kulture. Razgovor o knjievnosti, posebno interpretacija, obino ima za cilj stvaranje konsenzusa. Ovdje se radi o
tome da se omogui formuliranje razlika, razlika u reakciji na tekstove (Krusche, 1988: 76).
ZATO INTERKULTURNA/INTERKULTURALNA
POVIJEST KNJIEVNOSTI?

Prema tome, interkulturna interpretacija knjievnosti, kada interpretator pridruuje tekstu klasu spoznaja iz druge kulture, zapravo
nije sporna. Meutim, zato interkulturna povijest knjievnosti?
U vie tekstova, u vie navrata, oko koncepta interkulturne germanistike, spominje se interkulturna znanost o knjievnosti, to ne bi
bilo sporno ako zaboravimo da je znanost o knjievnosti, kao i filologija, interkulturna (i internacionalna). Monokulturna je znanost
o knjievnosti u stvari samo na podruju nacionalne povijesti knjievnosti. Povijest knjievnosti postala je sinonim za nacionalnu
knjievnost, upravo njezin anr: Esejizacijom vlastitoga doivljaja
korpusa nacionalne knjievnosti Frange gradi svojevrsnu knjievnost u kojoj jedna subjektivna istina zbog svoje dosljedno ali i
nenametljivo provedene znanstvenosti, pretendira na objektivnu,
ali i tek jednu moguu istinitost (Brei, 1988: 28). Slino sam
i sam svojedobno napisao o knjievnopovijesnom pristupu Milorada Pavia, povjesniara starije srpske knjievnosti: I u sluajevima kada nije raspolagao s mnotvom podataka Pavi je znao
makar i esejistiki povezati oskudne injenice u sugestivne sinteze, a
onda dok je raspolagao s veim brojem injenica uglavnom je nastojao da se estetska prevrednovanja ne pretvore u puko eruditsko
dokazivanje, svjestan da je i s povijestima knjievnosti isto kao i s
knjievnou samom: da je naime rezultat knjievnoga senzibiliteta
njihova autora, pa i sama dio povijesnih mijena (Kova, 1987b:
38). to je s moguom interkulturnom povijesti knjievnosti? to
je s interkulturnim povjesniarom knjievnosti? Moe li se i za njega
rei da je umjesto identiteta izabrao dualitet kao svoju strukturu?
Nisam siguran, nastavlja dalje Lasi, komentirajui situaciju knjievnika unutar dvostruke pripadnosti, da je to kolijevka sree, ali

139
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Poredbena
i/ili interkulturna
povijest
knjievnosti

140
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

sam siguran da je to kolijevka bogatih darova. Niti jedan dualitet,

pa ni ovaj, nije bez tekoa i ozbiljnih kriza. Njima se treba pokloniti s najdubljim potovanjem, jer je ovaj neizbor najbolniji izbor
(Lasi, 1987: 320).
Kako zadobiti identitet interkulturne situacije, interkulturne
povijesti knjievnosti? Pokuamo li kritiki suoiti rezultate uriinove koncepcije meuknjievnih zajednica, odnosno teorije
meuknjievnog procesa s intencijama interkulturne germanistike,
moemo uoiti dvije nepobitne injenice: prostor izmeu svjetske
i nacionalne knjievnosti ispunjen je odreenom meuknjievnosti,
kompleksom odnosa meuknjievnoga procesa unutar povijesno promjenjivih meuknjievnih zajednica, pri emu ne treba zaboraviti da
tu teoriju nije inicirao makar tko, nego jedan od najpoznatijih komparatista, koji se time zapravo odrekao komparatistike kao svoga tradicionalnoga pristupa knjievnosti. Isto tako, njemaka kultura provocira tradicionalnu svoju germanocentrinost, ne samo radi regionalne
diferenciranosti knjievnosti njemakoga jezinoga podruja, gdje se
njemaka knjievnost pojavljuje u razliitim meuknjievnim zajednicama, nego se jedan od najstabilnijih nacionalno orijentiranih studija knjievnosti otvara pogledu drugoga, stranoga, izjednaavajui
ga s intrakulturnim pogledima, tovie, dajui mu, u uvjetima postmodernoga doba, decentriranoga subjekta i intertekstualnosti, stanovitu prednost. Obje koncepcije imaju jedinstvenu ishodinu toku
interkulturnoga recipijenta, interpretatora, rekao bih i interkulturnoga povijesniara knjievnosti. Upravo bi on, pisao je u predgovoru
beogradskom izdanju H. R. Jauss, mislei na domaega itaoca svoje
Estetike recepcije, mogao da nauno-teorijskom razgovoru, to se na
zapadnoeuropskom tlu razdvojio na neposredovane suprotnosti, da
novi obrt, zahvaljujui sopstvenoj tradiciji, koja mu omoguava da
otrije vidi predrasude susedne tradicije, i zahvaljujui hermeneutikom principu, koji svako razumijevanje na najbri nain vodi saznanju putem otpora i slaganja drugih (Jauss, 1978: 33).
Naime, interkulturna povijest knjievnosti mogla bi biti disciplina koja bi, budui se osniva i na iskustvu filologija stranih jezika,
kako o tome argumentirano sudi interkulturna germanistika, osim
svoje laboratorijske simulacije interkulturalnosti ograniene odnosom spram njemake kulture, pridruivanjem problema meuknjievnih zajednica imala i svoju empirijsku podlogu, realnost meuknjievnoga procesa, a istodobno bi svoje deskriptivno-teorijske
zasade uvrstila izvan njegova ontolokoga statusa, prerastajui

u novu teorijsku kvalitetu irega znaenja. I ovdje je potrebno da se

metodologija jedne discipline odvoji od predmeta prouavanja sve
i kad je pojava interkulturalnosti smjetena u samom strunjaku,
odnosno kada i on postane predmet svoje nove znanosti.
Interkulturna povijest knjievnosti u naim prilikama moe
viestruko koristiti, kako u intenziviranju domae teorijske misli
o povijesti knjievnosti, tako i u kritikom prevladavanju situacije
u kojoj povijest knjievnosti dakako nije postala povijest knjievnosti nego samo povijest nacionalne knjievnosti, sa svim ideolokim
implikacijama takva stanja.
Interkulturna povijest knjievnosti, to se nee odrei povijesti domae knjievnosti kao povijesti svoje kulture, pri tome kulture
shvaene kao simultano koegzistiranje razliitih razina, interkulturna povijest kao disciplina strane i druge filologije moe revidirati
neke zasade komparatistike, a konkretno moe biti od koristi i kroatistici i slavistici u vie svrha. Ne odluujui se za jednostavna preimenovanja, npr. interkulturna kroatistika ili povijest junoslavenske
meuknjievne zajednice (kako bi proizlazilo iz oba predstavljena
koncepta), vjerujem da upravo kao interkulturna povijest knjievnosti moe pomoi i kroatistici ne oduzimajui joj nita od sociokulturne, rodoljubno-prosvjetiteljske funkcije, dakle i od njezine
nacionalno-drutvene vanosti, tako da osloboenije shvati svoju
iznimnu diferenciranost (dijalekti, regionalni aspekti), knjievnost
svoje dijaspore, pa onda i svoju interkulturalnu svojevrsnost u kontekstu junoslavenskih/slavenskih kultura.
Interkulturna/interkulturalna kroatistika, bez obzira na opravdane rezerve spram etnocentrinosti programa, zbog nedovoljne
afirmiranosti hrvatskoga jezika, knjievnosti i kulture u svijetu,
mogla bi biti agresivan program znanstvenoga proboja kroatistike
u procesima europske integracije, budui da bi respektirala interkulturalni ambijent u kojemu se u prolosti pojavljivala, uz istodobnu
provokaciju stranih slavista da hrvatsku knjievnost kao osobit entitet tumae u relaciji svoje vlastite kulture.
Naravno, ne treba mnogo domiljanja pa da se shvati koliko
mogua interkulturna povijest knjievnosti moe znaiti i za druge
junoslavenske kulture i knjievnosti, posebno pak u prostoru
meuknjievne zajednice Bosne i Hercegovine, upravo kao optimalna, ako ne i jedina metodoloka opcija povijesti knjievnosti.
Dakako, interkulturalna povijest knjievnosti bit e neophodna
i za sistematizaciju knjievnosti, za regulaciju kulturnoga ivota

141
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Poredbena
i/ili interkulturna
povijest
knjievnosti

u jedinstvenom prostoru unutar prirodnih i povijesnih granica

Hrvatske, kako glasi aktualna politika sintagma, ali svakako u kulturi modernoga hrvatskog drutva.
Pogotovo interkulturna povijest knjievnosti moe pomoi slavistici, posebno junoslavistici, da kao predmet strane filologije, kao
interesantan skup povijesno razliito konstituiranih meuknjievnih zajednica, takoer u domaim uvjetima pridonese prouavanju svoga iz perspektive drugoga, kao i drugoga iz perspektive vlastitoga, sve ako se u meuvremenu njegova pozicija perpertuira u
stanju stranoga.

ZAVRNA RIJE

Poredbena povijest junoslavenskih knjievnosti, odnosno interkulturna/interkulturalna povijest knjievnosti, zapravo su komplementarne metodoloke opcije jedna okrenuta svjetskoj knjievnosti kao
fenomenu kompleksne meunarodne komunikacije, dakle tradicionalnoj komparatistici, a druga pak zabavljena specifinostima interkulturnoga dijaloga, reflektirajui uz nacionalnu i poredbenu knjievnost, zaseban identitet interkulturalne knjievnosti knjievnosti koju
proizvodi interkulturalni interpretator, povjesniar knjievnosti, kulturolog, onaj to prouava drugu knjievnost u svojoj kulturi (kao i
svoju u drugoj), ali i knjievnosti to nastaje u otvorenom multikulturnom ambijentu vienacionalnih zajednica buduih Europa, zapadne,
srednje ili istone, sjeverne i june, izvan svih ideolokih predrasuda.
Europe svijeta u malom, nae domovine.

LITERATURA

Bogosavljevi, Sran (1988): Hermeneutiki problemi interkulturne germanistike, Kultura, 8283.

Bhler, Michael (1987): Interkulturalitt in der literarischen Sozialisation im
binnensprachlichen Lndervergleich. Eine Problemskizze, u: Wierlacher,
1987a.
Brei, Vinko (1988): Jedna mogua povijest, Oko, 31. prosinca 14. sijenja
1988.
uriin, Dionyz a kolektiv (1991): Osobitne medziliterarne spoloenstva 2 (prijevod Dubravka Sesar), Bratislava.

Jauss, Hans Robert (1978): Estetika recepcije, Beograd: Nolit.

Konstantinovi, Zoran (1988): Vergleichende Literaturwissenschaft, Bern: Peter
Lang.
Kova, Zvonko (1987a): Interpretacijski kontekst, Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
Kova, Zvonko (1987b): Sugestivne sinteze, Kritika knjigoslovlja i druge kritike, Osijek: Revija.
Krusche, Dietrich (1985): Literatur und Fremde. Zur Hermeneutik kulturmlicher
Distanz, Mnchen: Iudicium.
Krusche, Ditrich (1988): Razlike u itanju, Kultura, 8283.
Lasi, Stanko (1987): Mladi Krlea i njegovi kritiari 19141924, Zagreb: Globus.
Mecklenburg, Norbert (1985): Literaturrume, u: Wierlacher, 1985.
Mukaovsk, Jan (1986): Struktura pesnikog jezika, Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva.
Raulet, Gerard (1988): Nova utopija. Postmoderna, Zagreb: Naprijed.
Reichman, Oskar (1985): Sprachegeschichte als Kulturgeschichte, u: Wierlacher, 1985.
Scheiele, Eberhard (1988): Razlikovanje i afinitet, Kultura, 8283.
Turk, Horst (1988): Intertekstualnost kao oblik prisvajanja stranog, Kultura,
8283.
Wierlacher, Alois (1985): Das Fremde und das Eigene, Prolegomena zu einer interkulturellen Germanistik, Mnchen: Iudicium.
Wierlacher, Alois (1987a): Perspektiven und Verfahren interkultureller Germanistik, Mnchen: Iuidicium. (Posebno studije: Interkulturalitt als Lehrziel,
i Schreiben im Vergleich.)
Wierlacher, Alois (1987b): Das Beispiel Bayreuth, Perspektiven und Verfahren
interkultureller Germanistik, Mnchen: Iuidicium.
Wierlacher, Alois (1988): Tuim oima ili: stvarnost kao ferment, Kultura
8283.

Napomena
Opirnije o literaturi interkulturne germanistike i prijevodi tekstova iz
kojih preuzimam citate u tematskom broju Kulture 8283, 1988., Interkulturna hermeneutika (tematski blok uredio i preveo Sran Bogosavljevi). Na interkulturni pristup knjievnosti upozorio je meu prvima Zoran
Kostantinovi predavanjem na Katedri za njemaki jezik i knjievnost Filolokoga fakulteta u Beogradu, 1988.
U meuvremenu su svi ovdje citirani radovi Aloisa Wierlachera objavljeni
u autorskoj knjizi Architektur interkultureller Germanistik, Iuidicium Verlag,
Mnchen 2001.

SLAVENSKE MEUKNJIEVNE ZAJEDNICE

JUNOSLAVENSKI INTERLITERARNI KONTEKSTI

PROLEGOMENA

Odustajui od namjere da iscrpnije prikaem teoriju interliterarnoga

procesa Dionyza uriina i njegovih suradnika, na iju zamanost
i opirnost ukazuje i popis literature, pokuat u ukazati na promiljanje odnosa nacionalne i svjetske knjievnosti, s obzirom na autorovu postavku o meuknjievnim zajednicama kao konkretizaciji
svjetske knjievnosti te ih pokuati razraditi na slavenskom, odnosno junoslavenskom kulturnom prostoru.
U dva navrata, za potrebe zagrebakoga projekta o komparativnom prouavanju junoslavenskih knjievnosti, Dionyz je uriin
sam ukratko predstavio svoju koncepciju, odnosno sveobuhvatan
projekt o osobitim meuknjievnim zajednicama irom svijeta. Za
ovu priliku izdvojio bih tek kritike postavke te teorije prema komparatistici (njezinoj nedostatnosti u shvaanju kompleksne knjievne stvarnosti), uz krae definicijske izvode.
Ukazujui na osobitost i nedostatke genetsko-kontaktnoga
i sistemsko-tipolokoga istraivanja u knjievnoj komparatistici,
uriin e zakljuiti da je dolo vrijeme da ozbiljno i svjesni svih
posljedica dovedemo u pitanje pojmove komparatistika i usporeivanje kao jedinih termina za oznaavanje istraivanja meuknjievnih odnosa i meuknjievne povezanosti. I dalje: Vidimo
da dosadanjim deklariranim ciljevima tzv. knjievne komparatistike danas treba programski i u svoj irini prikljuiti i istraivanja
onih zakonitosti knjievne historije koje svojim zahvatom prekorauju mogunosti nacionalno-knjievne povijesti. Rije je o zakonitosti za demonstraciju kojih povijest nacionalne knjievnosti nema

146
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

pogodnog materijala jer predstavljaju dijelom komponentu meuknjievnoga procesa (uriin, 1991: 34). Dvojben pak i nejasan
odnos knjievne komparatistike, njezina nedostatna metodoloka
koherentnost prema pojmu svjetska knjievnost (najvie literarnohistorijske generalizacije meuknjievnoga procesa), uzrokom je
izostanka istraivanja njezina sadraja: Nekakva bojaljivost i neopravdan respekt prema sveobuhvatnosti pojma svjetska knjievnost
koji proistie iz nesposobnosti da se taj pojam ispravno formulira
bio je najvie uzrokovan izostankom, odnosno relativnim izostankom prethodnog stupnja znanstvene analize, tj. sustava kategorija
koji bi trebao obuhvatiti i sadrajno ispuniti pojam svjetske knjievnosti (isto, 35). Uvjeren da se do suvremene koncepcije svjetske knjievnosti ne moe doi samo uz pomo knjievne komparatistike, D. uriin sa svojim slovakim kolegama pokree projekt
kojim nastoji istraiti i definirati procesualnost meuknjievnoga
razvitka. Predmetom njihova prouavanja bile su meuknjievne
zajednice istonoslavenskih knjievnosti, slovake i eke, jugoslavenskih/junoslavenskih knjievnosti, austrijske i njemake knjievnosti, engleske i amerike, hispanoamerikih, indijskih itd. Prilikom karakterizacije meuknjievnih zajednica naglasili smo da se
tu radi o odreenom obliku zbira knjievnosti meu kojima postoje
vie ili manje uski oblici koegzistencije, vea ili manja mjera razvojne
uzajamnosti, meu kojima se, dakle, javlja vie ili manje izrazita
mjera korelacije. To je determinirano nastankom i razvitkom meuknjievnih zajednica. Tim determinantama podlijeu do odreene
mjere sve sastavnice cjeline. Meutim, te komponente, nacionalne
ili druge pojedine knjievnosti, imaju pored toga i vlastita, imanentna razvojna usmjerenja. Njihov je rezultat originalnost i neusporediva samosvojnost svake pojedine knjievnosti (isto, 37).
Meunarodni je projekt slovakim su se kolegama kasnije
pridruili sovjetski i drugi europski znanstvenici bio usmjeren na
otkrivanje odnosa i uzajamnosti izmeu meuknjievnih zajednica kao objektivnih nacionalnih ishodita nacionalne ili bilo koje
druge pojedinane knjievnosti i svjetske knjievnosti: Opravdanje za takav stav nalazimo u potrebi da se dopune i dopunjavaju
praznine izmeu tradicionalne povijesti nacionalne, pojedine knjievnosti i historiografije svjetske knjievnosti. Kada ovdje upotrebljavamo pojam historiografija (a ne historiologija), inimo to s
obzirom na do danas dominantni empiriki karakter gledanja na knjievnost, dakle bez precizne sistematizacije i znanstvene doreenosti.

Taj je program proizaao iz postupnog savladavanja prakse, postupaka i polazita klasine knjievne komparatistike koja uz ostale
momente u svom sistemu nije uspjela popuniti upravo prazninu
izmeu pojedinane i svjetske knjievnosti, nego je ustrajavala
na pozicijama prvenstveno, pa i iskljuivo nacionalnoknjievnoga
sustava (isto, 41). Drimo li se terminolokoga inventara kojim
autor ukratko sistematizira najznaajnije rezultate projekta (isto,
3839), moemo neke od njih opirnije predstaviti.
to su meuknjievne zajednice? Koji su faktori povijesne uvjetovanosti meuknjievnih zajednica?
Meuknjievne zajednice povijesne su pojave, promjenama
podlone formacije, pa nisu homogene, nego heterogene, raznolike tvorevine; njihova je osnovna karakteristika u tome to su specifine pojave u odnosu na pojedinanu nacionalnu knjievnost,
dok su u odnosu na svjetsku knjievnost opa pojava. Zahvaljujui tome dolazi do proimanja njihovih kompetencija, do preplitanja njihovih ontolokih principa. Zbog toga jedna nacionalna
knjievnost kao knjievnopovijesna jedinica moe pripadati razliitim, u osnovi drugaijim sustavima. To potvruje injenica da
odreena meuknjievna zajednica moe biti uvjetovana najrazliitijim povijesnim okolnostima koje na nju djeluju (uriin,
1991a: 12). Zato je, prema miljenju autora, teko utvrditi trajne,
nepromjenjive faktore koji uvjetuju nastanak i povijesno djelovanje
meuknjievnih zajednica.
Iako diferencijaciju meuknjievnih zajednica na tradicionalne
(standardne) i specifine (posebne) dri teorijski neminovnom,
Dyoniz uriin ne daje jasne kriterije razgranienja nego vie govori
o faktorima uvjetovanosti meuknjievnih zajednica, ograniavajui se na procjenu i karakterizaciju nekih determinanti, bez pretenzija na njihovu definitivnu hijerarhizaciju (isto, 15, 13). Navodi
se nekoliko formativnih faktora (principa, kriterija) za formiranje
meuknjievne zajednice (isto, 1317):
etniki princip (iz kojeg obino proizlaze pojave bliskosti,
srodnosti, slinosti i analogije);
jezini faktor (monolingvizam, jezina istovjetnost, bliskost,
viejezinost);
geografski kriterij (uvjetuje tipizaciju zajednica, npr. sjevernih,
zapadnih, istonoeuropskih);
administrativni faktor (esto se kamuflira kao dravotvorni
princip i pokazuje tendenciju stvaranja poliliterarnih povijesnih

147
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

148
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

sustava; za njih je karakteristina individualnost pojedinanih nacionalnoknjievnih komponenti, ali i zbliavanje i unifikacija njihovih osobitosti. Takve specifine meuknjievne zajednice konvencionalno nazivamo vienacionalnim knjievnostima, moda bolje
viejezinim knjievnostima, odnosno poliliterarnim sustavima);
idejnopolitiki imbenik (dakako dezaktualiziran: ne samo
osnovna podjela, socijalistikenesocijalistike, nego i razlike meu
njima; knjievnost metropola i kolonija);
kriterij razvojne diferencijacije (neravnomjernost razvitka kao
zakonitost meuknjievnog procesa; zato ne mogu funkcionirati
podjele na veliku i malu, zakonodavnu i nezakonodavnu knjievnost, pojmovi poput zaostajanje u razvitku ili ubrzani razvitak,
nego pojmovi diferencirane i manje diferencirane knjievnosti);
konfesijski aspekt (npr. meuknjievne zajednice u orijentalnim kulturama).
Sumarno, mogli bismo rei da se u tradicionalne meuknjievne zajednice mogu ubrojiti zajednice na temelju manje promjenjivih, tradicionalnih, trajnijih principa, dok u posebne meuknjievne zajednice ubrajamo sve one iji se glavni faktori mijenjaju i,
kako im i ime govori, specifina su karaktera.
Kako kompleksno zna biti pitanje funkcioniranja pojedinih faktora, odnosno njihovo meudjelovanje, neka nam poslui primjer
ralambe odnosa jednojezinosti i viejezinosti u poliliterarnim
sustavima: Poliliterarni sistemi, obiljeeni bilo elementima dominantnoga etnosa (kakva je npr. vienacionalna sovjetska knjievnost,
vienacionalna panjolska knjievnost i druge), bilo njegovim parcijalnim utjecajem (integracija nacionalnog i narodnosnog principa
u vicarskoj, belgijskoj, kanadskoj knjievnosti i sl.) obino nastaju
kao posljedica viejezinosti (polilingvnosti). Viejezinost meutim nije njihov obavezni, konstitutivni princip, kako to dokazuju
poliliterarni sistemi anglofonog tipa. Tu poliliterarnost nije uvjetovana polilingvnou, nego ona naprotiv proistie iz monolingvnosti
koja se javlja u funkciji jednoga od mnogih integracijskih fermenata.
Ve povrna analiza anglofonih meuknjievnih zajednica ukazuje
na njihovu tipoloku raznorodnost koju uvjetuju i drugi faktori. To
je npr. faktor knjievnosti metropolskih nacija, koji se konvencionalno naziva britanska literatura, a obuhvaa velku, kotsku, djelomice i irsku englesku knjievnost. Drugaijeg je karaktera zajednica
novokolonijalnih anglofonih knjievnosti kao cjelina, ali i zajednice
nastale diferencijacijom te cjeline. Drugaijeg su tipa i zajednice

engleskog knjievnog izraza u pojedinim kolonijama u odnosu na

metropolsku knjievnost i sl. Vidimo, dakle, da je monolingvnost
anglofone meuknjievne zajednice znaajan opi integracijski faktor koji se u interesu dosljednijeg otkrivanja zakonitosti meuknjievnog procesa mora dalje diferencirati. U svakom je sluaju uz polilingvizam (viejezinost) monolingvizam (jednojezinost) znaajan
razlikovni faktor poliliterarnih sistema koji obuhvaaju i sistem vienacionalnih knjievnosti (isto, 1415).
Elementarne funkcije i forme manifestiranja meuknjievnih
zajednica objanjavale su se komplementarnom te integracijskom i
diferencijacijskom funkcijom.
Na osnovi komplementarne funkcije u posebnim meuknjievnim zajednicama dolazi do izrazito intenzivnih promjena: To
je posljedica naglaavanja opeg u vienacionalnim zajednicama
i meusobne bliskosti razvojnih tendencija sudionikih knjievnosti. Bliskost meu knjievnostima rezultira izuzetno intenzivnim oblicima njihovih meusobnih korelacija, koji se manifestiraju meusobnim dopunjavanjem tokom povijesti u drutvenim
okvirima, sposobnou nadomjetanja nekih nedostajuih pojava
i tenja za knjievnim razvitkom komponenata specifine meuknjievne zajednice. Komplementarna funkcija kao svojevrstan
pokazatelj odreene integracijske tendencije javlja se u svim specifinim, pa ak i u tradicionalnim meuknjievnim zajednicama,
a posebno, zahvaljujui spomenutoj bliskosti, u zajednicama navedenoga tipa poliliterarnosti (isto, 18). I, u nastavku: Ta je pojava u
svojoj biti ponovljiva i zbog toga na razini meuknjievnih zakonitosti ima tipoloki (modelni) karakter. Potencijalno i konkretno se
ostvaruje na bazi postojanja bliskosti odreenih knjievnosti, pogotovo spomenute injenice vienacionalnosti i poliliterarnosti nekih
meuknjievnih zajednica, gdje bliskost dobiva znaaj konstitutivnog
faktora (isto, 19). Zanimljivo je da uriin razdvaja komplementarnu funkciju na povijesno-razvojnu komplementarnost i intencijsku, programatsku: Kao to kae njezin naziv, povijesno razvojna
proistie iz razvojne dinamike sudionikih knjievnosti, rezultat je
vlastitih razvojnih zakonitosti u suivotu knjievnosti unutar okvira
specifinih meuknjievnih zajednica, pogotovo onih koje pokazuju poliliterarnu sustavnost, moment vienacionalnih, eventualno
vienarodnosnih i drugih knjievnih kompleksa (vicarska, indijska i druge knjievnosti). Njezin rezultat bit e razvojno povijesni
akt izmjenjivanja razvojnih impulsa tokom zajednikoga povijesnog

149
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

150
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

suivota knjievnosti meuknjievne zajednice (isto, 19). Intencijska ili programatska komplementarnost poiva na svjesnom i promiljenom razvijanju knjievno-umjetnikoga jedinstva posebne
meuknjievne zajednice: Intencijska, programatska komplementarnost se javlja u razliitim tipovima meuknjievnih zajednica, npr.
u onima koje uvjetuju ideoloki, administrativno-politiki, dravni,
konfesionalni, etniki ili geografski faktor. Posljedica su izuzetno
intenzivnog i programskog oblika uzajamne interakcije knjievnosti
koje tvore cjelinu i usprkos individualne specifinosti inkliniraju
opim formama idejnoumjetnikog jedinstva i cjelovitosti, dakle u
sluajevima kad pojedinano jasno manifestira dijalektiko jedinstvo s opim (isto, 21). U nekim primjerima komplementarnost
intencijskoga tipa toliko je intenzivna da ak sugerira ideju kvalitativno nove viepripadnosti, kao i drugaiji oblik razvojne reprezentacije cijele zajednice (isto, 2223).
Naglaavajui dijalektiko jedinstvo meuknjievnog procesa, uriin istie i injenicu da integracija meu knjievnim
pojavama ne tei njihovoj unifikaciji, dakle u odreenom smislu njihovoj nivelizaciji, potiranju specifinosti i originalnosti, nego naprotiv njihovom uzajamnom jaanju upravo kao samosvojnih fenomena i procesa (isto, 18). Integracijske tendencije koje se odnose
na analogne historijske jedinice i izvan zajednice u povijesnom
toku imaju vlastitu dinamiku i promjenjivost i ostvaruju se i s takvim
zajednicama s kojima je dolo do ispreplitanja knjievno-povijesnih
funkcija, do stvaranja specifinih, na svoj nain uvjetovanih meuknjievnih odnosa (isto, 23).
Razvojna konvergencija i divergencija pojmovi su s pomou kojih
se pojanjavaju diferencijacijsko-integracijski procesi unutar zajednice i prema vani, dakle svugdje gdje su determinirani odnosima
prema bivim ili postojeim hegemonistikim drutveno-politikim
formacijama, odnosno prema njihovim kulturama i knjievnostima
(isto, 25). S tim u vezi, posebno se reflektiraju i odnosi kontinuitetadiskontinuiteta, budui da je u istraivanju podjednako relevantno
utvrivanje zakonitosti razvitka svake nacionalne tendencije unutar zajednice kao i u istraivanju povijesne dinamike meuknjievne
zajednice kao cjeline (isto, 21). Pritom je odnos kontinuiteta ili
diskontinuiteta prema tradicijama i knjievnoj batini konkretne
meuknjievne zajednice i odnos prema knjievnosti metropole
sloen i po svojoj usmjerenosti esto suprotnoga tipa. Obino se
dogaa da slabiji integracijski trend prema domaoj knjievnoj

tradiciji i konvenciji, prema vlastitoj knjievnoj batini prati snaniji

integracijski trend ka tuoj, uvezenoj kulturi i knjievnosti metropole i obrnuto. Upravo se na tome temelji kolonijalna kulturna politika sa svojim nametnutim unifikacijskim tendencijama (isto, 25).
Zakljuuje se da se pri tome mijenjaju i konkretna izraajna sredstva knjievnosti, stilsko-anrovski modeli i sl.
Kao to je razvidno, faktori povijesne uvjetovanosti meuknjievnih zajednica ukazuju, prije svega, na suodnose koji su nositelji
prijelaza od pojedinane knjievnosti do njezine interliterarnosti, a
time i do svjetske knjievnosti kao najviega izraza interliterarnoga
procesa (mogli bismo rei i interkulturne knjievnosti, jer je uz pojmove nacionalne knjievnosti, komparativne i/ili svjetske knjievnosti, afirmiran i pojam meuknjievne zajednice, knjievnost koje
bi se moda mogla oznaiti upravo kao interkulturna).
Koje su najvanije kategorije meuknjievna procesa, odnosno koje su posebnosti knjievnosti interkulturalnoga konteksta?
Osobito su dobro obraeni pojmovi biliterarnosti, poliliterarnosti u
kontrastu s dvopripadnosti (bidomicilnosti) i viepripadnosti. Kao
to sam, svojedobno, naglaavao empirijsku stranu teorije meuknjievnoga procesa, istiui njezine potvrde irom svijeta i osobito u
junoslavenskim knjievnostima, tako sam tada navedene pojmove
iskoristio tek za razumijevanje kognitivne poliliterarnosti (Kova,
1991a: 5254), iako su njihove precizne definicije i nijansirano razlikovanje neobino poticajni za razumijevanje konteksta viejezine
knjievnosti: Bi-, odnosno poliliterarnost izraava odreenu mjeru
usvojenja dvaju ili vie knjievnih sustava, pri emu se ta injenica
ne odnosi iskljuivo na umjetniki aktivne osobnosti, nego i na razliite tipove konzumenata umjetnike knjievnosti. I, s druge strane:
Dvopripadnost (bidomicilnost) oznaava organsku, konstitutivnu
pripadnost stvaraoca i njegova djela ili dijela toga djela dvoma ili
vie knjievnim sustavima. Pritom naglaavamo principijelno nedvojbenu pripadnost ili nazonost odreenoga autora ili djela u dva
ili vie knjievnih (nacionalno-literarnih) sistema, to jest reprezentativnih komponenti knjievnoga sustava kao conditio sine qua
non (uriin, 1991a: 26). U uvjetima vienacionalne meuknjievne zajednice, osobito u zajednicama uskosrodnih jezika, veina
je autora i itatelja (kritiara, strunjaka za knjievnost) prirodno
poliliterarna, to jo ne znai da je i viepripadna. Biliterarnost u
posebnim i tradicionalnim meuknjievnim zajednicama na neki
se nain moe razumjeti kao pretpostavka dvopripadnosti, osobito

151
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

152
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

u jednojezinim knjievnostima, ali ih se ne smije zamjenjivati. Za

razliku od biliterarnosti ili poliliterarnosti, koje karakterizira neravnomjerna otvorenost lanova jedne kulture u odnosu na drugu, dvopripadni su autori dionici pripadnih knjievnih sustava na razliite
naine: Oni su razliiti ovisno o karakteru razvojnoga procesa svake
pojedine knjievnosti. Identifikacija ovih funkcionalnih promjena
nije samo pitanje odreene nacionalne knjievnosti, niti je to pitanje samog utvrivanja specifinosti, viestranosti interesa autora ili
djela, nego je to ujedno i pitanje naina i intenziteta otkrivanja specifinih razvojnih obiljeja meuknjievnoga procesa u odreenom
knjievno-povijesnom razdoblju (isto, 27).
Preklapanje biliterarnosti s dvopripadnosti je zapravo rijetka,
a odnosi se na sluajeve kada pisci piu paralelno na dva jezika za itatelje koji su takoer biliterarni. U rasponu razlikovanja programatske dvopripadnosti i formalne, odnosno potencijalne te asimetrine
dvopripadnosti, uriin istie povijesnu promjenjivost pojava, pa
podsjea na mijenjanje svijesti o pripadnosti, a mjerilo dvopripadnosti je funkcija koju ovaj ili onaj autor, ovo ili ono djelo vri u odreenom knjievnom kontekstu. Osobito je osjetljivo pitanje odnosa
diferenciranih i manje diferenciranih knjievnosti kada se neki autor
i djelo nalaze u kontekstu diferenciranije (razvijenije) knjievnosti:
U specifinim meuknjievnim zajednicama koje obuhvaaju ili
diferencirane i manje diferencirane knjievnosti ili se zasnivaju na
principu najrazliitijih oblika podreenosti i nadreenosti, posebno
se u drutvima s kolonijalnom formom subordinacije esto javlja
jednostrana, asimetrina dvopripadnost. Mnoge komponente diferenciranijih komponenti zajednice postaju konstitutivna sastavnica
manje diferencirane komponente meuknjievne zajednice. Slinu
sudbinu doivljavaju u pravilu i uzajamni odnosi vladajuih nadreenih i podreenih knjievnosti u okviru meuknjievnih zajednica.
Knjievnost metropole esto nalazi svoj drugi dom u knjievnostima kolonija i to u onim razdobljima razvitka knjievnosti-primaoca
u kojima iz razliitih razloga nedostaje odreeno razvojno arite
(isto, 30). Ovdje moramo podsjetiti da se danas odreena asimetrina dvopripadnost dogaa i modernim teoretiarima knjievnosti u neokolonijalnim kulturama, koji svoju aktivnu biliterarnost
(ili viejezinost) esto prakticiraju na tetu svoje ishodine kulture
i strunoga, sustvaralakoga dijaloga u njoj.
Na kraju, moda je uz kategoriju polifunkcionalnosti, koja izraava uzajamne relacije meu knjievnostima uope, osobito kada

ukljuuje i pojam reprezentativnosti, uz opravdano upozorenje da

asocira na dvopripadnost, proputena prilika da se podrobnije analizira polifunkcionalna stvaralaka osobnost (pojava), kojom se obiljeava cijela knjievna epoha, upravo s obzirom na meuknjievnu
zajednicu koja je omoguava i u kojoj one prelaze znaenje i granice
jedne nacionalne knjievnosti.
Uz pojmove prezentativnosti i tabuizacije veu se situacije u
kojima knjievnost zastupa, uz normalnu drutvenu funkciju,
gotovo itavo podruje nacionalne djelatnosti: umjetnika knjievnost vri prezentacijsku funkciju te nadomjeta razliite drutvenopolitike oblike nacionalnoga ivota. Nulta prezentativnost oznaava
se pojmom tabuizacije, kada u odreenim meuknjievnim zajednicama doe do zabrana opisivanja ili prikrivanja pojedinih pojava
u ivotu nacije, ako one ne odgovaraju oficijelnim tendencijama
nacionalnoga i socijalnog pritiska metropole ili vladajue strukture
(isto, 3233). Iskustva vienacionalnih drutava su u tom smislu
posebno bogata i interesantna.
Prouavanje meuknjievnih zajednica dovelo je i do pounih
objekcija o sinkretizmu knjievnih tradicija, poetika i vrsta, na nov
nain postavilo pitanje odnosa tradicije i konvencije, razradilo pitanja historijske poetike, periodizacije i problematike prijevoda, da bi
se u zavrnim etapama okrenulo teorijskom preformuliranju (preispitivanju) uloge literarnih centrizama (zapadnoeuropskoga, afrikoga, balkanskoga, mediteranskoga).
STANDARDNE (TRADICIONALNE) MEUKNJIEVNE ZAJEDNICE

Prostor junoslavenskih jezika i knjievnosti moe se, prema definiciji

meuknjievne zajednice Dionyza uriina, koja naglaava povijesnu
dinamiku meuknjievnih zajednica te heterogenu bit njihova ontolokoga statusa, viestruko razdijeliti, dakako prema razliitim kriterijima. Koncepcijom komparatistike tekstova uskosrodnih jezika pokuao
sam prostor junoslavenskih jezika i knjievnosti odrediti filolokim
razlozima po kojima se on razlikuje kako s obzirom na neslavensko
okruenje, tako i u pogledu irega konteksta slavenskih jezika i knjievnosti. Bio je to pokuaj da se izbori legitimitet istraivanja multikulturnoga konteksta knjievnosti, prije svega knjievnosti srednjojunoslavenskoga, hrvatskoga i srpskoga (bosanskoga, crnogorskoga)
jezinog podruja, na poredbenim, odnosno interkulturalnim

153
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

154
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

osnovama. S obzirom na druge mogunosti koje doputa teorija

meuknjievnih zajednica (geografski, administrativni, politiko-idejni razlozi), odreenje formulom uskosrodnih jezika i idioma
inilo se trajnijim, primjenjivijim za sva razdoblja knjievne povijesti (Kova, 1991: 213218).
Mogli bismo moda upravo takvu skupinu jezika i knjievnosti nazvati standardnom meuknjievnom zajednicom, koja je meutim specifina prema dva vana faktora. Uvjetno je specifina prema
zapadnoslavenskom i istonoslavenskom kulturnom kompleksu,
kojima u biti pripada kao dio ovee standardne meuknjievne zajednice slavenskih jezika i knjievnosti. Zatim je specifina, ako ostanemo u domeni filolokih kriterija, u odnosu na intenzivne dodire i
proimanja s neslavenskim jezicima i kulturama (pri emu se otvara,
formulom uskosrodnih jezika i knjievnosti, problem nepokrivene
knjievnosti neslavenskih nacionalnih manjina koje ive na junoslavenskom i balkanskom prostoru). Kao to je poznato, na tom stupnju
promiljanja namee se i sistematizacija junoslavenskih knjievnosti u kontekstu mediteranske, srednjoeuropske i balkanske meuknjievne zajednice, u kojima te knjievnosti participiraju razliitim
intenzitetom i gravitiraju razliitim kulturnim sreditima, okolnostima. Ostavimo li po strani sve druge mogunosti, postaje razvidno
da se kompleks junoslavenske meuknjievne zajednice trajnije
moe sistematizirati kombinacijom uih filolokih i irih kulturolokih kriterija.
Budui da je u formiranju kulturne tradicije, uz jezik, presudnu
ulogu odigrala odreena vjerska pripadnost, u junoslavenskim
uvjetima ona je imala i izrazitu diferencijacijsku funkciju, nadivjevi
sve integracijske procese na junoslavenskom tlu (od izabiranja jednoga jezika za vie naroda, odnosno konfesija, do formiranja vienacionalne drave). Stoga bih ovom prilikom podsjetio na, ako ih
moemo tako nazvati, standardne meuknjievne zajednice konfesionalnoga tipa, koje se u kontekstu slavistike poklapaju sa zapadnoslavenskim i istonoslavenskim kulturama, ali ne i na junoslavenskom
tlu. Dvije standardne konfesionalne zajednice, zapadna rimokatolika i istona grkopravoslavna, upravo u kontekstu uskosrodnih junoslavenskih jezika i knjievnosti tvore dvije posebne cjeline (u sferi
njihovih kontakata razlikujemo jo i muslimansku i idovsku komponentu, o emu e biti rije kasnije), tako da se posebnost junoslavenske meuknjievne zajednice zapravo ogleda u razlikama konfesionalnih opreka na podlozi izrazite jezine bliskosti. U napetosti

obje komponente treba traiti i razloge za opis posebne meuknjievne zajednice junoslavenskih jezika, knjievnosti i kultura.
Mogli bismo pojednostavljeno rei da se upravo na junoslavenskom primjeru dobro moe pratiti kulturna misija dviju kranskih crkvi kakva je ona bila zapravo na itavom slavenskom prostoru,
meutim, ovdje izrazitije i dramatinije nego igdje (poljsko-ukrajinsko, poljsko-bjelorusko podruje kontakata s ruskopravoslavnom
kulturom pokazuje sline meuknjievne simptome). S tim da je
junoslavenski prostor zarana bio izloen i islamskom vjerskom
kulturnom pritisku, koji je rezultirao u stvaranju nove etniko-kulturne zajednice, pojava s kojom se europska kultura danas na nov
nain suoava. Pokuamo li, dakle, prenijeti sliku podjela slavenskih
jezika i knjievnosti na zapadnoslavenske i istonoslavenske, pratei s dosta kulturolokih razloga liniju razgranienja dviju kranskih kultura, na junoslavenski prostor, dodat emo poljskom, ekom i slovakom zaseban hrvatski i slovenski kulturni kompleks,
a ruskom, bjeloruskom i ukrajinskom srpski (s crnogorskim),
bugarski i makedonski.

MEUKNJIEVNA ZAJEDNICA ILI INTERKULTURNI KONTEKST

Kao to je oito, najmanje se dva kljuna teorijsko-metodoloka problema javljaju prilikom knjievne sistematizacije junoslavenskoga
prostora. Ako se, zadravajui junoslavensko ime, uzme kriterij
jezika, kao u koncepciji uskosrodnih jezika i knjievnosti, uoava
se da je zajednica junoslavenskih jezika optereena konfesionalnim
oprekama, konkurentskim vjersko-kulturnim sustavima koji djeluju suprotstavljeno, osobito na lingvistiki najbliem hrvatskom
i srpskom (bosanskom, crnogorskom) jezinom podruju. Istraiva se stoga suoava s centriranjem svoga fokusa istraivanja, pa
mi se ini da je i danas ponajbolja ona praksa koja, kako predlae
D. uriin, uoava da se diferencijacija nacionalnih knjievnosti vri
na osnovi polietnikih ili etniki jo nedovoljno oblikovanih enklava.
Prema tome, uz nacionalne knjievnosti neophodno je pratiti i opisivati, dati relevantan knjievnopovijesni status, onim sastavinama
meuknjievnoga procesa koje ine iri ambijent jedne nacionalne
knjievnosti. Dvostrukost konstituiranja povijesnih injenica, s obzirom na nacionalnu knjievnost i s obzirom na neki nadnacionalni
kulturni kontekst, karakteristina je za sve slavenske knjievnosti,

155
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

156
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

to pokazuju i zavrne etape svih nacionalnih integracija. Ono to

je karakteristino npr. za hrvatsku i slovensku knjievnost s jedne
strane, te bugarsku i srpsku knjievnost s druge strane, jeste injenica da je bilo razvojnih etapa u kojima su se one vie oslanjale na
kulturni kompleks zapadnoslavenskih, odnosno istonoslavenskih
jezika i knjievnosti. Junoslavenski kulturni kompleks razvio se tek
kasnije, prije svega razvojem ideje o junoslavenskoj dravi.
Ukratko, moemo rei da je junoslavenska meuknjievna
zajednica specifina upravo po koegzistenciji katolike i pravoslavne,
zapadnoslavenske i istonoslavenske kulture. Meutim, na junoslavenskom kulturnom prostoru razlikujemo dvije standardne meuknjievne zajednice konfesionalnoga tipa, koje doputaju da pojedine
junoslavenske knjievnosti promatramo u kontekstu zapadnoslavenskih kultura, kao jugozapadne slavenske jezike i knjievnosti, a druge
opet u kontekstu standardne meuknjievne zajednice istonoslavenskih kultura, kao jugoistone slavenske jezike i knjievnosti. Odreenjem pak junoslavenske meuknjievne zajednice mogu se pratiti
integracijski i dezintegracijski procesi, procesi diferencijacije pojedinih nacionalnih kultura upravo u pribliavanju odnosno udaljavanju
meu slavenskim kulturama, vjerojatno zakonodavni i za itavo slavensko podruje. Islamska (posebno u pojmu bosansko-muslimanska,
odnosno bonjaka), idovska, protestantska ili grkokatolika komponenta, razliita intenziteta i razliite funkcije, itavom tom prostoru
daju, uz kulture brojnih nacionalnih manjina, potenciranu dimenziju
interkulturalnosti, ali je bitno ne mijenjaju. Kada je dakle rije o slavensko-konfesionalnom i filolokom pristupu kompleksu junoslavenskih knjievnosti, mogue je konstruirati dvije standardne meuknjievne zajednice, zapadnoslavensku i istonoslavensku te jednu
specifinu jugoslavensku/junoslavensku. Pojedine nacionalne knjievnosti, zatim mnoga djela, vanije opuse, knjievne skupine, vrste i
anrove, potrebno je uvijek promatrati i kao dijelove meuknjievnoga procesa spomenutih zajednica.
Prije nego to nastavim, zadravajui se na pojedinim etapama
u egzistenciji dviju meuknjievnih zajednica junoslavenskih jezika
i knjievnosti, pokuao bih se zaustaviti na preuzetoj terminologiji (iz uriinove teorije meuknjievnoga procesa), pridonosei
eventualno i daljnjoj metodolokoj raspravi. Sam pojam meuknjievne zajednice, bez obzira to njen autor u svakoj prilici naglaava
nacionalnu knjievnost kao osnovicu interliterarnih procesa, vjerojatno u svim jezicima, dijelom oduzima sastavnicama zajednice

neto od suverenosti nacije, u posljednje doba tako vane za sve slavenske narodne zajednice. Radije bih ga zamijenio terminom interkulturni kontekst, kojemu je interkulturalnost dominantna osobina,
a interliterarni proces dinamika, koherentna osnova. Drugo, esto
sam ovdje koristio pojmove standardna i specifina meuknjievna
zajednica. U interliterarnom kontekstu npr. slavenskih knjievnosti,
meuknjievna zajednica zapadnoslavenskih knjievnosti jednom
moe biti standardna u odnosu na specifinu meuknjievnu zajednicu eke i slovake knjievnosti, a drugi put specifina u odnosu
na standardnu meuknjievnu zajednicu slavenskih jezika, koja bi
opet bila standardna u odnosu na specifinu meuknjievnu zajednicu istonoeuropskih knjievnosti, kao i standardna u odnosu na
meuknjievnu zajednicu romanskih kultura ili skandinavsku meuknjievnu zajednicu. Uoavajui dijalektiku interliterarnoga procesa, kao i razliite kriterije konstruiranja meuknjievnih zajednica, mogli bismo moda razmisliti da standardnima zovemo sve
one meuknjievne zajednice koje su trajnijega karaktera, vievjekovnoga postanja, to se temelje npr. na jezikim, konfesionalnim
ili civilizacijskim kriterijima, dok bi specifine meuknjievne zajednice morale biti samo one to se temelje na promjenjivim kriterijima
njihova zasnivanja (drutveno-ideoloki razlozi, zemljopisno-povijesni pojmovi). Svakako, valjalo bi razraditi klasifikaciju tih, izrazito heterogenih i dinamikih tvorevina. Bilo bi mjesta i za mjeovite, prijelazne oblike: primjerice, geografski kriterij, koji uvjetuje
odreenu tipizaciju zajednica, jednom se doima kao tradicionalan
(standardan), a drugi puta mu odreeni ideoloki sadraj nametne
aspekt nestalnosti, pa se njima odreena zajednica mora razumjeti
kao posebna (specifina), dok konfesionalan kriterij koji je izvorno
ideoloki, dakle i promjenjiv, zbog svoga duga trajanja, osobito kada
u uvjetima najue jezine srodnosti oznaava civilizacijsko-kulturnu
razdjelnicu, moe oblikovati standardni (tradicionalni) tip meuknjievne zajednice.

SLAVIA LATINA I SLAVIA ORTHODOXA

Pokuajmo, oslanjajui se na neke dosadanje razdiobe, junoslavenski prostor predstaviti kao: (1) bizantinsko-pravoslavnu makroregiju Slavia orthodoxa, s bugarskom i srpskom knjievnosti kao
dominantnima (crnogorsku i makedonsku knjievnost moramo

157
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

158
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

promatrati upravo kao rezultante suodnosa standardne meuknjievne zajednice jugoistonoslavenskih knjievnosti i specifine
jugoslavenske meuknjievne zajednice); zatim (2) rimokatoliku
makroregiju Slavia latina, s hrvatskom i slovenskom knjievnosti.
U svjetlu konfesionalne razdiobe, bugarska i srpska knjievnost od najstarijih vremena do konstituiranja modernih nacija, to
je u oba sluaja bilo povezano s borbama za osloboenje od Turaka,
obrazuju jedinstvenu konfesionalno-kulturnu cjelinu. Obje kulture
karakterizira, od samoga poetka, snana osnova slavenske mitologije, ali i rani dodiri s kulturnim ambijentom antike Grke. Pretapanje slavenskoga s antiko-bizantskim kulturnim slojevima ostat
e viestoljetnom karakteristikom itavoga kompleksa istonoslavenskih kultura, a samo dijelom i zapadnoslavenskih. Pretapanje i
konkurencija bugarskoga i srpskoga etnokulturnoga prostora stvorit e uvjete za izvjesne specifinosti, to su kasnije prepoznate u
imenu makedonske kulturne supstancije. Meuknjievna zajednica
bugarske i srpske kulture moe se pratiti i po jedinstvenom suodnosu
visoke, crkvene kulture (koju reprezentira malobrojno sveenstvo iz
redova vlastelina) te narodne, usmene predaje, usmene knjievnosti
koja je u vremenima gubitka dravne samostalnosti stoljeima bivala
jedinim knjievnim medijem irih slojeva, kao i istinska povjesnica
narodnoga ivota (poznate junake epske narodne pjesme). Osobitost su srednjovjekovne meuknjievne zajednice bugarske i srpske
knjievnosti laki prijelazi iz jedne u drugu knjievnost, dakle pojava
dvojne pripadnosti, nesigurnost granica kulturnih i dravnih sfera,
na ijim rubovima se kasnije javljaju simptomi makedonske i crnogorske samobitnosti, pojave bogumilstva i muslimansko-slavenskih
kulturnih enklava. Interesantno je da mnoge od tih pojava karakterizira i noviji razvoj knjievnosti, pa i suvremeno stanje. Periodizacijski
gledano, meuknjievna zajednica jugoistonih Slavena u doba srednjovjekovne knjievnosti (koje je ovdje trajalo gotovo do prosvjetiteljstva, to je preuzelo ulogu renesanse ili protestantizma sa zapadnih strana kranstva), predstavlja jedinstvenu kulturu, obiljeenu
bizantijskom pravoslavnom civilizacijom. Meusobno nesigurne granice, unato dvije dominantne redakcije crkvenoslavenskoga, bugarske i srpske, ukazuju na izuzetnu isprepletenost anrovskih, stilskih i
poetikih karakteristika. One ih s jedne strane kvalificiraju za reprezentativne predstavnike istonoslavenskih srednjovjekovnih knjievnosti ili knjievnosti pisanih irilikim pismom, meutim, s druge
strane govore o povezanosti s cjelokupnom knjievnosti europskoga

srednjovjekovlja. Pri tome, kao i u kasnijim razdobljima, nije dovoljan kontekst slavenskih knjievnosti nego kontekst cjelokupnoga
kranstva, dakle europske, odnosno svjetske knjievnosti.
Uzimajui meuknjievnu zajednicu jugoistonih Slavena kao
jedinstvenu cjelinu, knjievni i kulturni procesi se u njoj mogu pratiti od poetaka pismenosti, posebno od raskola kranskih crkvi,
1054., do prodora Turaka, kao jednom od najzanimljivijih kulturno-knjievnih areala u europskoj knjievnosti. Strunjaci slavistimedijevisti, koji se specijaliziraju za to podruje, imaju kao predmet
svoga istraivanja rijetko koherentno i bogato podruje, a povijest
te meuknjievne zajednice otkriva zasigurno mnoge duhovne vrijednosti koje su raspoznatljive konstituante kulturnoga ivota balkanskih Slavena i danas. Sklonost mitolokom poimanju svijeta,
fantastici pukoga podrijetla, iracionalnom instinktu, biografskohistoriografskom supstratu prie, lairanu stilu, samo su neke od
konstanti to se nalaze u suvremenim knjievnostima meuknjievne zajednice jugoistone slavenske cjeline.
Posebno razdoblje je knjievnost nastala od vremena tzv. pravoslavne reakcije na katoliku protureformaciju do romantizma
kada knjievnost te meuknjievne zajednice prilagoava svoje
repertoarno-jezine mogunosti izazovima srednjoeuropskoga
kulturnoga konteksta. Posebno je tu ulogu odigrala srpska knjievnost s kraja 18. stoljea. Simptomatian je, za nau interkonfesionalnu sistematizaciju, period ruskoslavenskih pisaca, od kada za
srpsku i bugarsku knjievnost ruska knjievnost ima ulogu posuena identiteta upravo na religijskim osnovama. Pitanje je da li
bi, sve do vremena vjerske tolerancije, srpska ili bugarska knjievnost, s obzirom na blisko susjedstvo sa zapadnokatolikim slavenskim kulturama, da nije bilo Turaka, prije odustala od svoje specifine vjersko-kulturne tradicije? Odgovor je negativan, tovie, ini
se da je upravo opasnost od tursko-muslimanske prevlasti pribliavao balkanske Slavene zapadnim kulturama, to je u srpskom sluaju
dovelo do odluke da se napusti viestoljetna tradicija istonoslavenske kulture te primi jezik i tradicija usmene, narodne knjievnosti,
koja nije poznavala konfesionalnih granica. Bio je to pomak prema
zapadnom tipu kulture, to e postati kamenom temeljcem upravo
posebne jugoslavenske meuknjievne zajednice. Bugarska kultura
ostat e, kao to je poznato, vre vezana uz rusku, a svoje veze s
europskim Zapadom ostvarit e neposredno u kontaktu s francuskom i njemakom, a manje preko slavenskih posrednika.

159
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

160
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Drugaiji je bio put jugozapadnih Slavena do formiranja junoslavenske kulturne, a kasnije i jugoslavenske dravne zajednice.
Specifinost je meuknjievne zajednice rimokatolikoga makroregiona slavenskih kultura rana i viestoljetna vezanost uz latinski jezik
(u kojemu se neke od kultura i obiljeavaju svojim posebnostima),
a kasnije i vezanost uz jezike monih susjeda (talijanski, njemaki,
maarski, kratko i francuski). Mogli bismo zapravo rei da se meuknjievna zajednica jugozapadnih Slavena katolika (i evangelista) ne
moe zamisliti ako se ne shvati i kao meuknjievna zajednica slavensko-latinskoga, slavensko-talijanskoga, slavensko-germanskoga
pretapanja kulturnih interferencija. Smjetena izmeu mediteranskoga i srednjoeuropskoga kulturnoga kruga, hrvatska i slovenska meuknjievna zajednica, kao zajednica jugozapadnih Slavena,
karakteristina je i po tome to kao jedinstvena katoliko-protestantska regija, barem (do) u novije doba nije ostvarila svoju trajniju
dravnu samostalnost. Primjerice, hrvatski i slovenski jezik imali su
desetljeima vie ulogu zamjene za nacionalnu dravu, sve do dananjega dana (o emu svjedoe dramatini napori hrvatske kulture
da katolicima srpskohrvatskoga jezika povrate puni jezini identitet), negoli pukoga sredstva komunikacije jedne zajednice. Dakako,
slinu je ulogu imala i slovenska i hrvatska knjievnost. Posebno
optereena je time hrvatska knjievnost, koja se razvijala usporedo
s borbom popova glagoljaa i latinista, stvarajui zarana prostor
prodoru elemenata narodnih govora, pa je hrvatska knjievnost do
danas troidiomatska. Hrvatska knjievnost akavsko-ikavskih govora
prepoznaje se u zajednici jugozapadnih Slavena kao stara osnovica
crkvene i svjetovne kulture prije svega mediteranskoga kruga, od
humanizma i renesanse velika batina svih zapadnoslavenskih, a
kasnije i svih slavenskih kultura. Vrijeme protestantizma donosi preporod u kajkavske krajeve te meuknjievne zajednice, dok doba
protureformacije i prosvjetiteljstva prepoznaje u tokavskom dijalektu snagu ekspanzije, odnosno obrane katolike kulture, osobito
u graninim i zagraninim prostorima Turske. Upravo e se na prostoru tokavskih dijalekata, za prosvjetiteljstva i osobito romantizma
(Gajeva i Vukova reforma), dogoditi presudno pribliavanje kultura jugozapadnih s kulturama jugoistonih Slavena. Slovenskohrvatski pjesnik Stanko Vraz krajnji je primjer pomaka te meuknjievne zajednice prema konstruiranom ilirizmu, kasnije prema
jugu kao irem identifikacijskom okruenju (a na raun srednjoeuropskoga i zapadnoslavenskoga konteksta). Upravo obrnuto, danas

smo svjedoci doba kada se slovensko-hrvatski kulturni i nacionalni

prostor identificira u drugim nadnacionalnim suodnosima (najee srednjoeuropski, regionalna zajednica Alpe-Jadran), pa moemo
oekivati i naglaenije povezivanje te meuknjievne zajednice i s
kontekstom zapadnoslavenskih kultura (prije svega sa slovakom
i ekom, pa i poljskom), tim prije to je i u prolosti dosta meusobnih veza, uz veliku kulturno-konfesionalnu bliskost.
Prema svemu, posebna meuknjievna zajednica jugozapadnih Slavena karakteristina je i po ranom i viestoljetnom stvaralakom otporu slavenskih naroda prema zapadnoeuropskoj kulturi,
ali i obrani te kulture od turske imperije, odnosno islamske kulturne
sfere. ini se da je upravo toka obrane kranske kulture, odnosno
njezine slavenske supstancije, svojedobno stavila u isti poloaj i pripadnike jugoistone i pripadnike jugozapadne zajednice Slavena na
prostorima od Crnoga mora i Balkana do Jadrana i Alpa. Unato
tome, u krugovima kontakata srpskopravoslavne i hrvatskokatolike
kulture s vremenom se raspoznaje jedinstven bosanskomuslimanski identitet, to samo za sebe govori kakvo je znaenje konfesionalnoga elementa u trajanju junoslavenskih meuknjievnih zajednica.
U, lingvistiki gledano, jednakom jezikom mediju, danas se te vjersko-etnike cjeline mogu raspoznati, makar samo simbolino, upravo
kao drugaiji jezici, jezici razliitih kultura. Kada ujemo danas da,
premda govore jednakim jezikom, narodi i pojedinci govore hrvatski,
srpski, pa i bosanski, onda je to znak da govornici pripadaju sasvim
odreenom kulturnom krugu, naime, da je jezik viestoljetne posebne
vjerske kulture podigao zabrane unutar istovjetna medija.

SLAVIA ISLAMICA I SLAVIA IUDAICA

Bosanskohercegovaka, posebno bosanskomuslimanska kulturna tradicija (ili bonjaka knjievnost, kako se preimenovala u najnovije
doba), premda nastala u kontaktima slavenske osnove s turskim,
arapsko-perzijskim kulturama, pokazuje mnoge osobine karakteristine za dodire istonoslavenske sa zapadnoslavenskom kulturnom sferom. Na junoslavenskom prostoru, optereenom kranskim raskolom (bilo da mu se pridavalo premalo ili preveliko
znaenje), islamska kultura nalazila je svoje polje identifikacije jednom unutar jugoistone slavenske meuknjievne zajednice, drugi
puta u kontaktu s jugozapadnom slavenskom meuknjievnom

161
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

162
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

zajednicom, bivajui zapravo nekom vrstom katalizatora, aktivnoga

posrednika meu razliitim junoslavenskim kulturnim sferama.
Svojevrsno dvojstvo, bikulturalnost ili trokulturalnost, karakteristina za mnoge bolje pisce junoslavenske meuknjievne zajednice (nobelovac Ivo Andri upravo je paradigmatski primjer), za
bosanskomuslimansku tradiciju, kao i za crnogorsku inaicu srpske
kulture, postaje zakonodavnom.
Osobitost je konstituiranja bonjakoga (bosanskomuslimanskog) dijakronijskoga kontinuiteta u pozornom rasplitanju poredbenoga znaenja domae (hrvatske i srpske) knjievnosti, kao i, jo
nedovoljno ispitivanih, odnosa slavenskoga kulturnog supstrata s
tursko-arapskim. I dok e potonji poredbeni rezultati svjedoiti o
osobitom tipu starije knjievnosti, koju karakterizira viejezinost,
uporaba arapskoga pisma, diferencijacija prema konfesionalnom
identitetu, novija bonjaka, kao i knjievnost Bosne i Hercegovine,
koje je dobro imenovati skupnim imenom, kao i jezik bosanska
knjievnost, ukazuje na viestruku meusobnu navezanost i mnogoliki polilog razliitih kulturnih tradicija, pojedinaca i djela. Oigledna manja diferenciranost bonjake knjievnosti u kontekstu
knjievnosti Bosne i Hercegovine, to znai i u odnosu na hrvatsku i srpsku knjievnost, ukazat e na nedjeljivost procesa srednjojunoslavenske meuknjievne zajednice s prepoznavanjem i konstrukcijom bonjake kao nacionalne knjievnosti. Pisci poput Muse
azima atia, Hamza Hume i Hasana Kikia, Skendera Kulenovia i Maka Dizdara, Mee Selimovia, Izeta Sarajlia ili Abdulaha
Sidrana, Demaludina Alia ili Devada Karahasana, svoje su knjievno djelovanje najee vezivali uz cijeli hrvatski i srpski, pa i bivi
jugoslavenski, kulturno-komunikacijski prostor, sve ako su se naglaenije naslanjali na samo jednu knjievnu sredinu. U svjetlu teorije
meuknjievnoga procesa, odnosno posebne interkulturne povijesti knjievnosti, sluaj bosanskohercegovake i bonjake knjievnosti ukazuje se svojom kompleksnom izazovnosti, posebnosti, ne
kao stranputica nego kao ozbiljenje trocivilizacijske interkulturne
retorte svjetske knjievnosti: ono to se u svjetskim integracijskim
procesima dogaa globalno, u Bosni, upravo u bosanskom jeziku,
dogaa se i lokalno. Ideja o meuknjievnim zajednicama kao konkretizaciji svjetske knjievnosti, kao i povezanosti meuknjievnoga
zbivanja i procesa nacionalne knjievnosti, u najnovijim knjievnopovijesnim radovima bosanskih strunjaka kao da dobiva svoju
punu podrku.

Paradoksalno, islamski vjersko-kulturni kompleks koji razlikuje

i razdvaja krane na Balkanu, postaje svojevrsnom kulturnom tampon-zonom, barem u mirnodopskim vremenima. U krugovima koji
ine specifinu junoslavensku meuknjievnu zajednicu bosanskomuslimanski krug, kao i cijeli prostor Bosne, doima se danas kao
njezina najlabavija karika. Hoe li se koncentrini krugovi te izrazite interkulturne jezine i knjievne situacije odravati i iriti, blagotvorno djelujui svojim primjerom u integracijskim procesima
jugoistone Europe, nakon unitavajuega rata na tim prostorima
ostaje otvorenim pitanjem. Junoslavenska meuknjievna zajednica razdruivala se upravo po konfesionalnim avovima, izmeu
ostaloga i stoga to nije znala artikulirati, odnosno institucionalizirati, svoju meuknjievnosnost, interkulturalnost. Monoloki
politiki projekti i mononacionalne filoloke opcije, kao institucije
nacionalnih drava i kultura, u uvjetima drutvene distolerancije,
raaju sukobe koji vienacionalnu ili multikulturnu zajednicu onesposobljavaju za ivot. Ako je izlaz u jednonacionalnim drutvima i
dravama, nee li se konano potom i naa nacionalna kultura ukazati samo kao diferencirana kulturna regija, a nacionalna knjievnost samo kao posebna meuknjievna zajednica?
Ono to se redovito isticalo kada je rije o knjievnosti Bosne
i Hercegovine (naglaavajui time dodatno njezinu kompozitnost i
multikulturalnost), svakako je specifian idovski (ne samo sefardski) tradicijsko-kulturni aspekt. Podsjeajui na to, neemo pogrijeiti ako u razdiobu slavenskih knjievnosti unesemo i idovsku
komponentu. Iako je openito karakteristino za idove da se prilagoavaju jeziku sredine i kulturnom kontekstu u kojemu djeluju,
ipak bi promiljanje njihova doprinosa u knjievnosti jo vie doprinijelo razumijevanju slavenskih meuknjievnih zajednica i dinamiziranju njihove konfesionalno uvjetovane razdiobe. Koliko god
za noviju i svjetovnu knjievnost nisu presudne, ini se da bi njihovo konstruiranje, osobito za junoslavensko podruje, koristilo
deapsolutizaciji kadto i iskljuiva nacionalnoga principa. Naime,
prevladavajui nacionalni pristup u povijesti knjievnosti, sve ako
je okrenut knjievnoj komparatistici ili svjetskoj knjievnosti, kao
da zapostavlja meuknjievne procese bez kojih se niti nacionalna povijest knjievnosti niti poredbena ili opa povijest knjievnosti ne mogu do kraja razumjeti. Najbolji su, nama najblii,
pojedinani primjeri za to svjetski poznata knjievnost Danila Kia
i Aleksandra Time.

163
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

164
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Ovdje bih, na kraju, jo samo spomenuo knjievnost dijaspore,

za koju je karakteristina bikulturalnost, bez obzira zadrava li pisac
jezik zemlje iz koje je potekao ili se koristi novim jezikom ili pie na
oba jezika, to opet vodi do svojevrsne potencijalne dvopripadnosti,
pa onda i viepripadnosti, to e rei svjetskoj knjievnosti. Prisjetimo se samo primjera iz slavenskoga svijeta, od Milana Kundere i
Josifa Brodskog, do nae Dubravke Ugrei. Mnogi e pisac knjievne dijaspore, svojom knjievnopovijesnom izmjetenosti iz nacionalne knjievnosti, a jo neafirmiran u novom ili meunarodnom kulturnom kontekstu, tek u promiljanju meuknjievnoga procesa nai
zaslueno mjesto, makar i u nepriznatom prostoru meuknjievnosti.
U tom smislu, junoslavenski se prostor komplicira i nazonosti knjievnosti nacionalnih manjina, kako neslavenskih, tako i slavenskih, za koju je karakteristina viestruka kontekstualna osnovica
(npr. kontekst vlastite razvojne dinamike, kontekst ishodine knjievnosti, kontekst dravne pripadnosti, kao i interliterarni kontekst
u njegovu opem znaenju). Uzajamno uvjetovanje i povezivanje
konteksta proizlazi iz injenice da suvremena knjievnost nacionalnih manjina, usprkos svojoj povijesnoj promjenjivosti, nije izvedena
knjievnopovijesna jedinica koja zavisi o drugim knjievnopovijesnim formacijama, nego je samostalan povijesni fenomen sa specifinom funkcijom, programom i specifinim oblicima svoje povijesne egzistencije (uriin, 1991a: 3037).

SPECIFINI JUNOSLAVENSKI INTERKULTURNI KONTEKSTI

Konkretno, gledano prema razdobljima i vodeim autorima, junoslavenska specifina meuknjievna zajednica ogledni je primjer
ogranienja i prekoraenja pojedinih inicijativa s obzirom na kulturne i drutvene okolnosti (a za koju bismo, rjenikom uriinove
teorije interliterarnoga procesa, mogli rei da se osniva na faktorima povijesne uvjetovanosti meuknjievnih zajednica, kao to
su: jezini i etniki princip, geografski kriterij i administrativni faktori, idejnopolitiki imbenici, kriterij razvojne diferencijacije, itd.).
Poeci pismenosti, potaknuti kulturnom misijom sv. irila i
Metoda sa slavenskoga juga, gotovo da se nisu prikazivali drugaije nego cjelovito, upravo usporedbeno, ne samo za June Slavene, a zamrena povijest starih pisama, glagoljice i irilice, rjeito govori o zajednikom kulturnom prapoetku. Knjievno djelo

10. i 11. stoljea, prevedeno ili originalno, bilo je ope dobro svih
Slavena i kao takvo poloeno u temelje svake posebne, nacionalne
knjievnosti. Poredbena ispitivanja tekstova junoslavenskih knjievnosti srednjega vijeka, kao to je to uinjeno s ruskom i drugim
slavenskim knjievnostima, pomogla bi da se sfera razgranienja,
ija se linija pratila uz razliitu drutvenu funkciju srodnih sadraja, prevlada identifikacijom nacionalnoga idioma u irem totalitetu jedinstvenoga europskoga kulturnoga kruga (kao to je totalitet srednjovjekovne meuknjievne zajednice u prostoru od Soluna
do Moravske i Alpa). I ovdje dakle, stara srednjovjekovna knjievnost u junoslavenskim zemljama, danas nakon uspostavljanja nacionalnih tradicija, njihovih dijakronijskih vertikala, ostaje zanimljivim podrujem specijalistikoga, komparativnoga studija, odnosno
studija meuknjievnih procesa.
Posebno bi se naredna cjelina, od renesanse i protestantizma,
baroka, racionalizma i klasicizma, prosvjetiteljstva i predromantizma, to najee zovemo starijom knjievnosti, mogla predstaviti u nekoliko nivoa, a metodoloka orijentacija primjenjiva za ovih
par stoljea knjievnosti na junoslavenskom prostoru mogla bi se
nazvati komparativnom tek u nekom komplementarnom smislu.
Znai, pojedine bi se pojave, pojedini bi se pisci, pojedina djela,
karakteristini za neko od navedenih knjievnih razdoblja, iz jedne
nacionalne knjievnosti, a neprispodobivi u drugima, posebno
ne u svim junoslavenskim knjievnostima, pa ni u slavenskima,
u poredbenim pregledima ili u povijestima meuknjievne zajednice
junoslavenskih naroda uzimali kao svoji, kao reprezentanti knjievnosti, a ne kao reprezentativni spomenici jedne nacije. U prilog
tome navodim dva razloga: nezakonodavan tok razvoja pojedine
knjievnosti i nedefiniranu distribuciju kulturno-knjievnih procesa,
s obzirom na mononacionalnu strukturu.
Prema tome, za razumijevanje stare i starije knjievnosti junoslavenskih jezika moda bi najvie koristila dva modela, koje sam
svojedobno nazvao knjievnost (djela, opusi, razdoblje) u kontekstu srodnih knjievnosti ili naprosto interkulturnom kontekstu,
kao i biliterarna knjievna povijest, s ambicijom cjelovitije prikazbe
meuknjievne zajednice dviju knjievnosti (neka vrsta interkulturne povijesti knjievnosti). Na primjer, moglo bi se govoriti o
hrvatskom humanizmu i renesansi u kontekstu slavenskih knjievnosti, drugi put o ruskoslavenskim i srpskoslavenskim piscima u
kontekstu junoslavenskih knjievnosti (ne trebam naglaavati da

165
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

166
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i jedna i druga tema imaju itekako relevantne ire komparatistike

okvire). S druge strane, moglo bi se govoriti o bilateralnom pregledu
meuknjievne zajednice slovenskoga i hrvatskoga protestantizma,
drugom prilikom hrvatskoga i srpskoga prosvjetiteljstva i predromantizma (recimo, s paralelom Titu Brezovaki Jovan Sterija
Popovi), zatim slovenskoga i srpskoga predromantizma (npr. kulturno-historijski procesi predromantizma i suradnja Kopitara i Vuka
Karadia), itd. Svakako, za itavo razdoblje starije knjievnosti junoslavenskih naroda bila bi pogodnija poredbena ili interkulturna
povijest (povijest meuknjievne zajednice, rekli bismo uriinovom terminologijom), zasnovana na komplementarno-komparativnim osnovama, koja bi mogue predominacije i animozitete, bogatu
grau jugoimagologije ublaila, a svojatanje pojedinih knjievnih
vrijednosti iz tih vremnena prebacila iz balkansko-imperijalistike
filologije u podruje slavenske komparativne povijesti ili povijesti
slavenske meuknjievne zajednice, gdje joj je i prirodno mjesto.
Knjievnosti novije, knjievnosti slavenskih romantizama i realizama, ve pruaju vee mogunosti za sintezu u svrhu poredbene
i/ili interkulturne povijesti junoslavenske meuknjievne zajednice. Maurani, Njego i Preeren mogu se njihovim opusima predstavljati kao klasici romantizma, a zanimljiv bi bio poredbeni prikaz
realistikoga romana, seoske pripovijetke u svim junoslavenskim
knjievnostima od Simona Jenka do Elina Pelina, razvoj stiha
i pjesnikih vrsta (npr. paralela Vojislav Ili Simon Gregori
Kranjevi), itd. Primjerice, pitanje svojevrsne dvopripadnosti, a
nedvojbene biliterarnosti internacionalno manje poznatih pisaca
Ljubena Karavelova, Jovana Jovanovia Zmaja, Sime Matavulja ili
Stjepana Mitrova Ljubie. Naravno, kada je rije o novijim knjievnostima, ne bi trebale zauditi i razlike, ne samo nastale na osnovi
tradicije, osobitoga kulturnog konteksta, nego i one koje nastaju kao
rezultat bitno izmijenjene poetike osnovice novije knjievnosti,
u znaku originalnosti, noviteta i individualiteta knjievnoga izraza,
pa se ne bi trebalo uditi ako neka istraivanja zavre kao komparativno-kontrastivne sinteze. Nee zauditi ni odreena kronoloka
disharmonija u junoslavenskim knjievnostima romantizma i realizma (ukljuujui naravno i protorealizam i dezintegraciju realizma), ali je izvjesno da bi prouavanje meuknjievnoga procesa
na junoslavenskom prostoru afirmiralo mnoga vrijedna djela na
razini razdoblja i ideja vremena, izbavljajui ih iz tendencioznosti
njihovih nacionalnih borbi za opstanak i osloboenje.

Dakako, sve to posebno vrijedi za knjievnost 20. stoljea, ne

samo za klasike avangarde nego i za klasike knjievnosti moderne na
junoslavenskim jezicima: Vojnovi, Mato, Begovi, Cankar i Stankovi; zatim simbolistiko-impresionistike generacije pjesnika od
upania i Nazora, Duia i Vidria do Rakia i Peje Javorova; tu su
i aspekti dvopripadnosti Zofke Kvedrove, Ive ipika i Muse azima
atia; pa avangardisti u znaku ekspresionizma i avangardisti u znaku
nadrealizma i socijalne knjievnosti, a specijalno klasici izvan iskljuive knjievnopovijesne kategorizacije njihova biliterarnost i djelomina ili potpuna viepripadnost Ujevi i Vinaver, A. B. imi,
S. Kosovel i Geo Milev, Rastko Petrovi i Ju Kozak, Cesarec i Branimir osi, Crnjanski, Krlea, Andri. Isto tako, i knjievnost dezintegracije avangarde i postmodernistika knjievnost, nacionalno
osloboena i proirena, repertoarno bogata, anrovski raznovrsna,
pogodna je za sve vrste komparativnoga i interkulturnoga istraivanja
specifine junoslavenske meuknjievne zajednice (osobito njegova
sredinjega komunikacijsko-knjievnoga prostora koji ima sve osobitosti, istina neobino kompleksne, ali standardne meuknjievne
zajednice, koja je danas na inozemnim slavistikim studijima kao
takva odreena ne samo zajednikim imenovanjem njezinih jezika
bosanskim/hrvatskim/srpskim, nego i zadravanjem jedinstvenoga
strunjaka za te jezike i njima pripadajue knjievnosti).
U uvjetima konstituiranja i afirmiranja novih kulturnih entiteta
na junoslavenskom prostoru, na primjer, komparativno-kontrastivan prikaz makedonske i junoslavenskih knjievnosti, bugarske i
makedonske knjievnosti, zatim kompleks srpske (s crnogorskom)
u odnosu na hrvatsku knjievnost, pitanje bosanske knjievnosti, pa i
crnogorske, bolje e se raspoznati ako ih se ne prouava preko mononacionalnih perspektiva nego preko bilateralnih i poliliterarnih pregleda junoslavenske meuknjievne zajednice, s projekcijom na
komparativnu historiju junoslavenskih kultura, odnosno na povijest slavenske meuknjievne zajednice kao konkretizacije svjetske
knjievnosti. I konkretizacije kulture svijeta (Kova, 1988: 4351).
Ne na kraju, pri deskripciji balkanske slavenske kulturne zajednice, s bugarskom i srpskom, kasnije i makedonskom i crnogorskom
komponentom, ne smiju se ispustiti jo dvije-tri vane pojedinosti.
Prva se odnosi na jezik, jer podruje te meuknjievne zajednice presijeca granica organskih dijalekata koji ga dijele na dvije skupine, jugoistonu balkansku, sa starocrkvenoslavenskim, bugarskim i makedonskim jezikom te jugozapadnoslavensku sa srpskim

167
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

168
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

ili crnogorskim, hrvatskim i bosanskim te slovenskim jezikom. Ostavimo li po strani aktualne polemike aspekte filoloke strane problema cjelokupnoga junoslavenskoga podruja, uviamo da je
srpska knjievnost i kultura viestruko granina, zapravo meugranina, meuzonalna, vie negoli su bugarska ili hrvatska, makedonska ili slovenska. Jezik Srba kao dio zapadnojunoslavenske jezine
zajednice, pa i samo kao dio sredinje, u nerazmrenim je graninim situacijama sa crnogorskim, bosanskim i hrvatskim dijalektima, ali njihova kultura izvorno po svemu pripada tipu jugoistone,
balkanske meuknjievne zajednice. Pribliavanjem jugozapadnim
slavenskim kulturama preuzima se i latinica, tako da srpski jezik i
danas uz ekavsku i ijekavsku varijantu i dva pravopisa, zadrava i dva
pisma, to na simbolikoj razini najbolje ocrtava srpsku kulturu kao
medijalnu, a zajedno s bosanskom i kao vrlo raznoliku, potencijalno
i stvarno upravo interkulturalnu. (Ovome trebamo dodati i razliite kontekste pojavljivanja srpske knjievnosti izvan te zajednice,
osobito u sredinjem, pa i zapadnom dijelu posebne junoslavenske meuknjievne zajednice.) Za razliku od hrvatske knjievnosti,
koja svoje korijene ima u slavensko-mediteranskom tipu interkulturalnosti, kasnije srednjoeuropskom, pa je mogla biti samo transmisijskom, poticajnom u odnosu na balkanske kulture, srpska se
knjievnost svojim stoljetnim premjetanjem prema zapadnim kulturama, koje je due trajalo od prostornoga (mnogo bre su se naseljavali u zapadnije prostore negoli su kao svoje prihvaali zapadne
uzore), osvojila svojevrsnu centralnu poziciju raskrsnice. Pri emu se
nije samo ona pribliila jugozapadnoslavenskom kompleksu nego
su i knjievnosti s toga podruja primale, esto i surove, poticaje iz
snane i svjee balkanske srpske knjievne energije.
Slinu poziciju ima danas bosanska kultura, ne samo kao multikulturna bosanskohercegovaka, nego i kao bonjaka, kultura muslimana. Ona se takoer nalazila u meuprostoru, nepriznata desetljeima kao zaseban kulturni entitet, danas kao da se stabilizira u svoja
dva lica: u jednom, raspadajuem na nacionalne identitete, kao sredinja interkulturna zona, a u svom drugom liku kao zasebna kultura
oslonjena na bliskoistone, islamske poticaje, kao i slavenski jezik ire
kontekstualne osnovice (hrvatske, srpske i crnogorske). Obje strategije bosanske kulture ne treba vezati niti uz jugozapadnu slavensku, niti uz istonoslavensku, nego uz sredinju junoslavensku kulturnu zonu, koja ima svojih jezikoslovnih osobitosti, ali jo vie ona
ima svoju komunikacijsko-interkulturnu vrijednost, koja je svima

zajednika: iznimna jezina bliskost, konfesionalna razliitost i djelomina nacionalna izmijeanost podruja (koja su u proteklim meusobnim ratovima trebala postati etniki istima, mononacionalnima).
Kao to je poznato, ta sredinja junoslavenska meuknjievna
zajednica bila je donedavna u slavistici prepoznavana kroz danas sa
svih strana gotovo odbaenu serbokroatistiku (u inozemnim studijima junoslavenskih jezika i knjievnosti danas se najee govori
o bosanskom/hrvatskom/srpskom jezinom prostoru, a u domicilnim se prilikama to itavo podruje uglavnom dijeli po nacionalnom
kriteriju). Izuzetak je tek Bosna i Hercegovina, gdje jo ima jednakopravnih pokuaja da se sauvaju bosanski jezik i viekulturna bosanskohercegovaka knjievnost, premda praksa i strategija nacionalnih filologija i kultura sve vie govore u prilog raspada tih pojmova
na nacionalne, pa se danas govori o bonjakoj knjievnosti, pa i bonjakom jeziku, iako je slubeni naziv jezika u Bosni i Hercegovini
bosanski jezik. Kako bilo da bilo, ta sredinja junoslavenska meuknjievna zajednica, u prolosti vrlo znaajna, jer nije samo povezivala narode i prostore koji je tvore nego je esto jezino povezivala i
reprezentirala i ostale lanove cjelokupne junoslavenske meuknjievne zajednice kao dominantan komunikacijski jezino-kulturni faktor (ne samo za slavenske nacionalne kulture nego i za sve neslavenske nacionalne manjine, npr. maarsku, rumunjsku, albansku), danas
proivljava jednu od svojih najteih knjievno-komunikacijskih kriza.
Bila bi potrebna posebna studija posveena formiranju, funkcioniranju, raspadu i u najnovije doba ponovnom sastavljanju toga sredinjeg komunikacijskog prostora, koji je nekad u imenu ilirizma ili
jugoslavenstva politiki i kulturno trebao integrirati sve junoslavenske narode i dovesti ih do nacionalnoga osloboenja, da bi danas egzistirao kao komunikacijski nepovezan prostor, bez svoga adekvatnoga
imena, s tek slabim znakovima oporavka (npr. knjievni natjeaji za
najbolje mlade prozne pisce ili za najbolji roman toga podruja, prvi
su znakovi nanovo uspostavljene knjievne komunikacije).
Dva su para pitanja za jugoistonu slavensku meuknjievnu
zajednicu jo specifina. S jedne strane, bugarsko-makedonska problemska skupina, u kojoj se makedonski lan uspio sasvim izdvojiti
zahvaljujui i ivotu u jugoslavenskom specifinom interkulturnom
kontekstu, premda ga u dijelovima jo uvijek osporava starija, bugarska nacionalna kultura, u krilu koje se u novije doba nije mogao jae
afirmirati. Slino je i sa srpsko-crnogorskim parom, gdje jo otvoreni politiko-filoloki problemi zaklanjaju pravi problem, naime

169
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

170
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

da je za jedan broj crnogorskih pisaca srpska kultura matina, a za

drugi tek susjedna, a crnogorska matina, ali sporadina i u viedesetljetnom nastajanju, bez obzira na veliku isprepletenost i bliskost
kulturnih silnica.
Kako bilo da bilo, gledajui globalno na kontekst kultura jugoistone slavenske meuknjievne zajednice, moemo openito rei
da je karakterizira velika oslonjenost na tradiciju pravoslavne kulture, vievjekovna osmanlijska nazonost, koje se radikalnije oslobodila srpsko-crnogorska strana od bugarsko-makedonske, zatim
impozantan korpus narodne knjievnosti te elementi skokovita i
ubrzana razvoja, osobito od romantizma naovamo.
Iako je stanoviti preporodni, nacionalno-oslobodilaki trend
obiljeio kasne devedesete u svim junoslavenskim knjievnostima,
potaknut stvaranjem samostalnih nacionalnih drava, unutar ove
meuknjievne zajednice su neka pitanja konstituiranja nacije,
jezika i knjievnosti jo uvijek dijelom otvorena, pa ako im pridruimo i nerijeeno bosansko pitanje, oito je da e kultura te meuknjievne zajednice jo dosta dugo biti, najblae reeno povijesno-prosvjetiteljskom, ekolokim prijetnjama i ideologiji kraja stoljea
ili globalizma usprkos.
Pa ipak, trebamo biti realni i rei da paralelno s tim stalno pratimo procese osuvremenjivanja i prilagoavanja te meuknjievne
zajednice svjetskim knjievnim tokovima, vrijednim knjievnim
ostvarenjima komparativno prepoznatljivima u irem jugoistonoeuropskom i srednjoeuropskom kulturnom prostoru. U tome smislu najsnanija je srpska knjievnost, kako sam ve spomenuo, sa
svojom pozicijom sredinje knjievne raskrsnice meu junoslavenskim kulturama, dosegavi i u najnovije doba europsku i svjetsku knjievnu slavu (npr. prijevodi i recepcija djela pisaca kao to
su Ivo Andri, Vasko Popa, Danilo Ki, Aleksandar Tima ili Milorad Pavi, sve i kada pisci nisu bili etniki istog srpskog nacionalnog podrijetla).
Svojom odranije poznatom otvorenosti za poticaje pisaca iz
drugih sredina (koja je kadto graniila i s neopravdanim posvajanjima), od Njegoa i Sime Matavulja, Ive ipika, Duia, Andria
ili Selimovia, pa i mnogih manje vezanih uz srpsku knjievnost ali
aktivno prisutnih, kao Mato i Ujevi, Miroslav Krlea, pa i neki slovenski pisci, koji su ivo su-djelovali u srpskom kulturnom prostoru,
srpska se knjievna duhovnost konstituirala s bitnim stvaralakim
pomakom prema sredinjem hrvatsko-srpskom junoslavenskom

meuknjievnom prostoru. U njemu e se ona nametnuti kao dominantan imbenik, zahvaljujui metropolskom poloaju Beograda, u
koji su se, u uvjetima bive vienacionalne drave, slijevali pisci i inicijative sa svih strana, meutim koji nikada nee postati apsolutnim
kulturnim sreditem regije, zahvaljujui divergentnim procesima
prirodno razvijenima postojanjem snanih nacionalnih ili regionalnih sredita, poput Zagreba i Ljubljane, zatim Sarajeva, Maribora
ili Rijeke, pa i Novog Sada, na primjer. Shvaen vie kao dinamina
raskrsnica, Beograd je utjecao i na transmisiju knjievnih vrijednosti
makedonske i bugarske kulture, iako ne treba zaboraviti presudne
poticaje iz Hrvatske (uz zbornik narodnih pjesama brae Miladinov, objavljivanje zbirke pjesama Koe Racina, aktualne prijateljske veze hrvatske i makedonske knjievnosti), pa i samoga Zagreba,
u kojemu su, po nekom principu solidarnosti, vrlo rado prihvaali
i afirmirali makedonske pisce (Slavko Janevski, Mateja Matevski,
Kole aule, Radovan Pavlovski), kao i obratno.
Slino velikom i razvedenom srpskom knjievnom korpusu,
iji su se dijelovi razvijali i u krilu sredinje i zapadne junoslavenske meuknjievne zajednice (Lukijan Muicki, Petar Koi, Aleksa
anti, Ljubomir Mici, Vladan Desnica, Drago Kekanovi), emu
bismo trebali posvetiti posebnu pozornost, preuzeo je inicijativu i
dijelom osporavan makedonski kulturni prostor, koji e se oslanjanjem na razvijenije junoslavenske kulture skokovito razvijati do
dananjega stupnja zavidne modernosti/postmodernosti makedonske kulture, osobito dramske i kazaline. Umjesto polemika, bila
bi vrlo zahvalna studija koja bi u komparativno-konstrastivnom
smislu pokazala razliku izmeu suvremene bugarske i makedonske knjievnosti, njihove meusobne suprotstavljene poetike orijentacije (socijalistiki realizam-modernizam, apolitina-politika
dramska knjievnost, poetiki prijelomi postmoderne). Upravo se
u razlici bugarske, s jedne strane, te srpske i makedonske knjievnosti, s druge strane, moe uoiti djelovanje specifine (vienacionalna
drava, drugi tip drutva) meuknjievne zajednice na posebnu,
trajniju junoslavensku, dakle upravo i unutar jugoistonoeuropske slavenske, balkanske meuknjievne zajednice, jer se zapadna
vie stoljea razvijala u vrlo slinim drutvenim okolnostima. U razvrstavanju knjievnosti slavenskoga jugoistoka ne smije se pribjei
jednostavnom filolokom principu podjele na srpsku i crnogorsku
te bugarsku i makedonsku, jer se makedonska izdvaja svojim brojnim obiljejima koje je stekla u interkulturnom kontekstu bive

171
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

vienacionalne drave, a crnogorska tei svom potpunom individualiziranju, unato injenici da sa srpskom tvori posebnu meuknjievnu zajednicu, na koju je vrlo teko (u prolosti) gledati kao
na nejedinstven kulturni i jezini, pa i politiko-nacionalni prostor.

SAETAK

172
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Polazei, dakle, od hipoteze da se junoslavenski knjievni i kulturni prostor moe sistematizirati kombinacijom irih kulturnokonfesionalnih kriterija i uih filolokih, moemo prepoznati tri
osnovna interkulturna konteksta, odnosno meuknjievne zajednice (drimo li se terminologije D. uriina).
(1) Meuknjievna zajednica jugoistonih Slavena, s dominantnima bugarskom i srpskom knjievnosti, odreena kulturno-konfesionalnom osnovom istonoga tipa, karakteristinom prije svega za
istone Slavene, ija se otvorenost prema zapadnoslavenskom kulturnom krugu moe pratiti zapravo tek od prosvjetiteljstva. Specifikacija te standardne, tradicionalne meuknjievne zajednice moe
se pojasniti punom pripadnosti bizantijsko-balkanskom kulturnom
krugu te sporadinim kontaktima s knjievnostima mediteranske
i srednjoeuropske kulturne zone.
(2) Meuknjievna zajednica jugozapadnih Slavena, s hrvatskom i slovenskom knjievnosti, odreena kulturno-konfesionalnom osnovom zapadnoga tipa, karakteristina ne samo za zapadne
Slavene nego i za cijeli zapadnoeuropski kulturni krug. Specifikacija te tradicionalne, standardne meuknjievne zajednice moe se
pojasniti pripadnou mediteranskom i srednjoeuropskom kulturnom krugu, u naglaenim interakcijama s latinskom i talijanskom te
njemakom i maarskom kulturnom sferom.
(3) Upravo od pribliavanja, interferencija, kulturnih i knjievnih procesa jugoistonoslavenske i jugozapadnoslavenske meuknjievne zajednice, posebno od narodnoga preporoda, odnosno
romantizma, moe se govoriti o junoslavenskom/jugoslavenskom
interkulturnom kontekstu, odreenom filolokim argumentima uskosrodnih jezika i idioma te slinim povijesno-drutvenim okolnostima (koje su dovele do stvaranja zajednike dravne zajednice
veine Junih Slavena), pa se time odreuje i specifina meuknjievna zajednica junoslavenskih naroda, sa slovenskom i hrvatskom,
bosanskom (bonjakom), srpskom i crnogorskom te makedonskom

i bugarskom nacionalnom knjievnosti. Novonastale knjievnosti

i kulture, makedonska, bosanska, crnogorska, upravo su rezultat
interferencija i konkurencija unutar jedne meuknjievne zajednice
ili izmeu dvije ili vie meuknjievnih zajednica. Isto tako, bilo
bi mjesta, osobito za potrebe inozemnoga studija june slavistike,
govoriti i o standardnom interkulturnom kontekstu sredinje meuknjievne zajednice, odreene najuom srodnosti knjievnoga jezika ili
standardnojezinih praksi i njihovih dijalekata.
Ukratko, od tri-etiri junoslavenske meuknjievne zajednice,
dvije-tri su standardne i pripadaju irem kontekstu zapadnoslavenskih ili istonoslavenskih kultura, odnosno sredinjega junoslavenskog policentrinoga jezika, a jedna specifina (zapravo: jugoslavenska, uvjetovana promjenjivim drutveno-politikim i ideolokim
razlozima), odijeljena neslavenskim narodima od ostalih slavenskih
jezika i kultura, odreena jugom i iznimnom bliskosti dijalekata i
jezika kao konstantama, poprima obiljeja standardne junoslavenske
meuknjievne zajednice, osobito u krugovima slovenskoga i hrvatskoga te srednjejunoslavenskoga, hrvatskoga i srpskoga (bosanskoga, crnogorskoga), ali i bugarskoga i makedonskoga jezinoga
podruja. Na to upuuje i injenica da se na slavistikim studijima
na Zapadu, uz ruski jezik i knjievnost (ukrajinski i bjeloruski dosta
su zapostavljeni), najee studiraju junoslavenska ili zapadnoslavenska filologija, kao relativna cjelina.
Meuknjievna zajednica junoslavenskih naroda moe se razumjeti kao kompleksna zajednica uskosrodnih jezika i idioma naroite kvalitete i posebnih povijesnih okolnosti. Nastala na ruevinama
starogrke kulture i Rimskoga carstva, na prostorima mijeanja balkanske i mediteranske kulture bizantijsko-osmanlijske kulturne sfere
i centralnoeuropske, posebna meuknjievna zajednica junoslavenskih naroda tijekom povijesti odgojila je nekoliko kulturnih entiteta neponovljive individualnosti: bugarski i makedonski, srpski (sa
crnogorskim), bosanskomuslimanski (bonjaki) te hrvatski i slovenski. Meutim, unesemo li u razdiobu konfesionalne kriterije, taj
se naoko izuzetno razveden prostor zarana pojednostavljuje dvjema
sferama kranske crkve, bizantijskopravoslavne te zapadne rimokatolike, da bi se kasnije obogatio ekscesom bogumilske, protestantizmom i ostalim luteranskim denominacijama, odnosno prodorom
islamske konfesije. Prije svih razdioba treba rei da nijedna od spomenutih nacionalnih kulturnih jedinica ne pripada jednom od navedenih globalnih identiteta, nego se svaka raspoznaje u presjecima

173
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Slavenske
meuknjievne
zajednice
junoslavenski
interliterarni
konteksti

174
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

drugih okolnosti (premda u nekima prevladavaju jedni, u drugima

drugi razlozi utemeljenja) te prema vremenskom, povijesnom prostoru i prema geopoetikim okolnostima.
Istonoslavenski, odnosno istonoeuropski kulturni krug, ija
se granica moe na slavenskom prostoru simbolino pratiti prema
uporabi irilikoga pisma (uz vana odstupanja u srpskoj kulturi,
gdje je upotrebu latinice stimuliralo zajedniko knjievno trite i
ofenzivna otvorenost srpskoga jezika i knjievnosti), danas, kao i
stoljeima prije, zajedno sa itavim slavenskim svijetom, morao bi
ponovno redefinirati svoje mjesto, s obzirom na moebitne integracijske procese u Europi. Primjerice, ruska knjievnost i kultura,
kao najvea i potencijalno najodgovornija, zatim srpska knjievnost
i kultura kao najotvorenija srednjoeuropskom svijetu, mogle bi u
tom smislu odigrati najvanije uloge.
Zapadnoslavenski, odnosno srednjoeuropski kulturni krug, ija
se granica, uz neka vana odstupanja (kao npr. hrvatsko-bosanska
irilica), moe na slavenskom kulturnom prostoru simbolino pratiti prema uporabi latinikoga pisma (osobito u novije doba), danas
kao i stoljeima prije morala bi nai mjesto aktivnoga imbenika
izmeu slavenske kulturne mase i velikih zapadnoeuropskih kultura, kao istinski prostor cjelokupne europske kulturne razmjene.
Primjerice, hrvatska kultura kao jedna od najstarijih zapadnoslavenskih kultura, istodobno otvorena istonoslavenskom pravoslavnom
prostoru do opasnosti gubitka jezinoga identiteta, morala bi, stabilizirajui svoje kulturno bie podjednako unutar konteksta zapadnoslavenske i junoslavenske meuknjievne zajednice, odgovoriti na
pitanja ureenja odnosa malih, regionalno razliitih kulturnih zajednica unutar buduih regionalnih kulturnih zona. Zar nije slino i slovensko i slovako, i eko i poljsko pitanje? Nije li sutina srednjoeuropske kulture upravo federacija njezinih regija i konfederacija
drava? Meutim, ne krije li se u regionalizaciji zapadnoslavenskih
kulturnih cjelina opasnost razbijanja tako teko zadobivena identiteta katolikih zemalja u kontaktima s agresivnim pravoslavnim
ili islamskim elementom s jedne strane, te neslavenskim kulturnim
zonama, s druge? Hrvatska kultura, kojoj pripada i autor ovoga priloga, ve danas mora odgovoriti na sve te izazove, s izrazito negativnim iskustvom u svim integracijama. Sudbine (i njihovo mjesto
u nacionalnoj kulturi) Juraja Kriania ili Ljudevita Gaja, Strossmayera, Matoa, Ujevia ili Krlee pokazuju svu veliinu i traginost takvog stanja.

Kao to je razvidno, sve junoslavenske meuknjievne zajednice, bilo regionalno-nacionalnoga, bilo konfesionalnoga, bilo
jezino-etnikoga odreenja, ne mogu se shvatiti do kraja ako se
ne razumiju i ne redefiniraju meuknjievni procesi unutar itavoga slavenskoga, pa onda i europskoga prostora. I obratno, junoslavenske meuknjievne zajednice na teorijskom planu mogu
biti putokazom u razumijevanju slavistike kao cjeline, ili u razumijevanju integracijskih procesa budue konfederativne Europe i/ili
Europe regija. Prouavanje meuknjievnoga procesa, prema teorijskim vizijama Slovaka Dionyza uriina, daje izvanredne osnove da
pored nacionalne povijesti knjievnosti, afirmiramo meukulturnu
knjievnost, odnosno interkulturnu povijest knjievnosti kao povijest
standardnih i specifinih meuknjievnih zajednica ili interkulturnih konteksta. Slavistika, osobito juna slavistika, pri tome se ukazuje kao obeavajua disciplina, a junoslavenski prostor, prostor
opisanih junoslavenskih meuknjievnih zajednica, upravo svojim negativnim iskustvom, upozorava na vanost takvih projekata.
Za novu, zajedniku budunost potrebna nam je nova, interkulturna
povijest. I interkulturna povijest knjievnosti ili povijest meuknjievnih zajednica. Koliko god aktualni nastavni programi preferirali
pristupe koji afirmiraju pojedinane nacionalne jezike i knjievnosti, drei stalno, pod prijetnjom zabrana i izbacivanja iz programa,
drugaije pristupe, kolegije i kolege, osobito one koji fenomene knjievnosti vide u dinaminosti interliterarnoga procesa, pa on nikako,
sve i kada je opipljiviji od nacionalnoga, ne moe zadobiti pravo na
ivot. Izmeu nacionalne i svjetske knjievnosti, u raznim bugarskim knjievnostima, kakva je iz perspektive Drugoga najee i
hrvatska, kao i svaka druga manja knjievnost, moe postojati niz
vrijednih meuknjievnih procesa, autora i djela koji zasluuju
nau punu pozornost.

LITERATURA

uriin, Dionyz (1985): Teoria medziliterarneho procesu, Bratislava: Tatran.

uriin, Dionyz (1989): Theory of interliterary process, Bratislava: VEDA.
uriin, Dionyz (1991): Daljnje mogunosti i perspektive istraivanja meuknjievnog procesa, u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti 4,
zbornik radova, ur. Franjo Grevi, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

uriin, Dionyz (1991a): Medzilietararne spoloenstva ako konkretizacia zakonitosti svetovej literatury, u: Osobitne medziliterarne spoloenstva 2, ur. Dionyz
uriin a kolektiv, Bratislava. (Prijevod uvodne studije Dubravka Sesar.)
uriin, Dionyz (1991b): Od jednotlivej literatry k medziliterarnosti, u: Osobitne medziliterarne spoloenstva 3, ur. Dionyz uriin a kolektiv, Bratislava.
uriin, Dionyz (1992): o je svetovna literatura?, Bratislava: Obzor.
Kova, Zvonko (1988): Suodnosi prispodobljene povijesti jugoslavenskih knjievnosti, u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti 3, zbornik
radova, ur. Franjo Grevi i Ernest Fier, VaradinZagreb: Gesta Zavod
za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Kova, Zvonko (1991): Poravnnanie textov prbuznch jazykov a idimov, u:
Osobitne medziliterarne spoloenstva 3, ur. Dionyz uriin a kolektiv, Bratislava.
Kova, Zvonko (1991a): Poredbena i/ili interkulturalna povijest knjievnosti,
u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti 4, zbornik radova,
ur. Franjo Grevi, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, 1991.
Kova, Zvonko (1992): Junoslovanske medziliterarne spoloenstva, u: Osobitne medziliterarne spoloenstva 5, ur. Dionyz uriin a kolektiv, Bratislava:
Slovanske literaturi. (Ondje i opirnija literatura).
Kova, Zvonko (1998): Lasieva epistolarna knjievna historiografija, prilog na
znanstvenom projektu Znakovi povijesti u Hrvatskoj, Kolo, VII/4, 530.
Ovdje u IV. poglavlju.

INTERKULTURNA POVIJEST KNJIEVNOSTI,

INTERKULTURNA INTERPRETACIJA

UVOD

Pokuamo li, ovom prilikom, podsjetiti na rezultate projekta Komparativno prouavanje junoslavenskih knjievnosti (Franje Grevia
sa suradnicima) te projekta Posebne meuknjievne zajednice (Dionyza uriina sa suradnicima), uvidom u njihove zbornike radova
s poetaka devedesetih godina, koje su obiljeene zbivanjima okrutnoga rata na Balkanu, moemo ukratko konstatirati da je s njima
zakljuena jedna faza teorijskih promiljanja i istraivanja identifikacije, opisa i prezentacije meuknjievnih zajednica, konkretno
junoslavenske, odnosno slavenske.
Hrvatski projekt o komparativnom prouavanju junoslavenskih knjievnosti jo je u ranijem razdoblju najavio iskorake u bliu
i udaljeniju interdisciplinarnost, na raun filoloki nerazrijeenih i
ideoloki prijeteih paradigmi. Razloge tomu valja potraiti u predosjeanju apokaliptine budunosti, vie ope negoli one koje e
projekt i podruje njegova interesa ugroziti do nepostojanja: Sveopa militarizacija ovjeanstva, proizvodnja zbog proizvodnje,
rasipniko unitavanje neobnovljenih prirodnih resursa, masovno
pustoenje prirode i ovjeka, opasne manipulacije sa sredstvima
masovnog komuniciranja s ciljem da se podrije vitalni temelj pojedinca, eksperimenti s bioininjeringom radi stvaranja novih agresivnih vrsta ivih bia, militarizacija svemira, okrutnost prema bijednim
narodima i nemonim pojedincima te i brojne druge izopaenosti karakteristika su ove civilizacije na umoru (Grevi, 1988: 8).
U skladu s tim, nova i zakljuna faza projekta otpoela je neobinim intertekstom ekologijom kao svjetonazornom alternativom:

178
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Pretpostavljena postmoderna kriza znanosti i znanstvenosti kao

svjetonazornog modela ne iskazuje se toliko po unutranjim mjerilima pojedine znanosti, jer ih ona obino i nema, ve po onim
kobnim efektima koje, usprkos stalno obnavljanim laskavim obeanjima, pojedine znanstvene teorije i njihovi rezultati donose ovjeku
i samome ivotu. U susretu smo, oigledno, s modernom ekolokom
paradigmom i njenom radikalnom kritikom svega postojeeg, ali
sada iz novog, nemarksistikog ugla. Taj ugao se tek otvorio samim
razvojem postindustrijskog, elektronskog, informatikog, ili kako
se sve ne zove, drutva i vremena u kojemu ivimo te ga ranije
nije ni bilo, a niti ga je moglo biti. Ne odgovaraju injenicama, pa
su proizvod neznanja ili zlobe, ona graansko-liberalistika shvaanja koja ekologiju dovode u vezu s diskreditiranim totalitaristikim
sistemima, upravo uzimajui je kao zadnji, oajniki pokuaj obrane
tih sistema (Grevi, 1991: 1011).
Premda, od samoga nositelja projekta, radikalno usmjereni promiljanju nadolazee krize koja se najee manifestirala upravo
na junoslavenskom prostoru najvei se broj priloga kretao u tradicionalnim poredbeno-filolokim propitivanjima. Sm je uriin, govorei o daljnjim mogunostima i perspektivama istraivanja meuknjievnoga procesa, povukao crtu razgranienja, odnosno
razlike, izmeu hrvatskoga i slovakoga projekta: Meunarodni
projekt iniciran slovakim prouavanjem meuknjievnih zajednica i meuknjievnoga procesa, nije usmjeren samo na otkrivanje odnosa i uzajamnosti slovako-eke meuknjievne zajednice,
nego prije svega izmeu zajednica kao objektivnih razvojnih ishodita nacionalne ili bilo koje druge pojedinane knjievnosti s jedne
strane i svjetske knjievnosti druge strane. Cilj projekta je dakle
utvrivanje zakonitosti koje pokazuju takav razvitak. Opravdanje
za takav stav nalazimo u potrebi da se dopune i dopunjavaju praznine izmeu tradicionalne povijesti nacionalne, pojedine knjievnosti i historiografije svjetske knjievnosti (uriin, 1991: 4041).
Proizaao iz postupnog savladavanja prakse, postupaka i polazita
klasine knjievne komparatistike, koja nije uspjela popuniti prazninu izmeu pojedinane i svjetske knjievnosti, slovaki se projekt za razliku od hrvatskoga koji je bio konkretniji (uriin nam je
komplimentirao, pa je rekao doreeniji), ostajao na razini opih
ciljeva knjievnopovijesnoga i teorijsko-metodolokoga karaktera:
Mi unaprijed svjesno i programski ostajemo na poziciji terminolokoga sustava nekih kategorija koje moraju potvrditi realnost

meuknjievne historije, njezinu funkcionalnost kao odreene

nadogradnje povijesti svake pojedine knjievnosti (isto, 41).
Suraujui sa slovakim kolegama osobno sam pokuao povezati
neke teorijske postavke interkulturne hermeneutike s teorijom meuknjievnoga procesa, pripremajui prostor za nov metodoloki iskorak
u konceptu interkulturne povijesti knjievnosti. Zanimljivo je da sam,
kako danas retroaktivno razumijem, slovaka teorijska izvoenja vie
koristio kao neobino precizne deskripcije tradicionalnih ili posebnih
meuknjievnih zajednica, a manje kao ist, apstraktan teorijski sustav
koji s knjievnom empirijom ne bi imao puno veza. Sasvim konkretno,
teoriju meuknjievnoga procesa koristio sam kao pomo u prepoznavanju i opisu komplicirane junoslavenske knjievne stvarnosti,
dok sam teorijska ishodita traio u sklopu spomenute, didaktike,
kognitivne interkulturalnosti. Zajedniko je bilo, a za mene veliko
olakanje i ohrabrenje, budui da smo se nalazili izmeu fronti sve
agresivnijih nacionalizama, odluno prepoznavanje (do skulpturalne
zornosti) knjievnopovijesnoga procesa izvan domaaja nacionalne i
izvan okvira sveobuhvatne svjetske knjievnosti, odnosno nacionalne
povijesti knjievnosti i tradicionalne komparatistike.
Slino je osjeao i suradnik na oba projekta, makedonski komparatist Milan urinov, koji je u propitivanju interliterarnosti makedonskih pisaca takoer primjenjivao rjeenja slovakoga projekta,
kao to su sinkretizam knjievnih tradicija, teorija poliliterarnosti,
kulturni pluralizam, dvopripadnost, itd. Teorijsko-analitiki novum
u interpretaciji tragino aktualnoga Kosovskog ciklusa bila je svojevrsna feministika kritika monolokih stereotipa (Slapak, 1991:
7383), a zlokobno zabrinuto tumaenje (ne)mogunosti komunikacije izmeu junoslavenskih kultura neposredno pred rat, davalo je
prednost srednjoeuropskom i nacionalnom pred balkanskim i unitarnim, europskom modelu pred modelom treega svijeta. Oni mehanizmi koji sustavno blokiraju uvjete proizvoenja smisla odgovorni
su to komunikacija meu kulturama ne postoji: Jer, to to se zbiva
drugima nas se uope ne tie. Jednostavno: to nije naa briga. To nam
je strano i tue. A sve to je DRUGO i to je STRANO nije predmet
naega socijalnog iskustva; i kao takovo nije ni tema komunikacije
(Kramari, 1991: 95).
Projekt je pored bloka metodoloko-teorijskih priloga, kao i u
prola tri zbornika, inicirao itav niz poredbeno-analitikih rasprava
koje su junoslavenske knjievnosti ili pojedine pojave u njima kontekstuirale u ire poredbeno-slavistiki okvire.

179
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Interkulturna
povijest
knjievnosti,
interkulturna
interpretacija

180
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Primjerice, na nov nain predstavljena je junoslavenska poredbena knjievnost romantizma, ne samo po pokuaju da se poredbene analize zasnivaju uvidom u tekstove i s osloncem na njih, nego
i otkrivanjem protorealistikih elemenata u djelima klasika romantizma (Ivankovi, 1991: 147).
Zatim, rasprava o fenotipu slovenstva u hrvatskoj knjievnosti
otvorila je znanstveno istraivanje slika i psihologije naroda, osobito
onu stranicu koja je poznata pod nazivom imagologija, a odnosi se
na istraivanje onoga to je nosiocu predodbe alteritetno: Otkrie
alteriteta bitno je utjecalo na pomak koji je etnocentriki osjeaj preobrazio u nacionalni, dok je istodobno, eksplicitno, barem u veini
sluajeva, zaokruilo svoje gledanje na drugog. Ta relacija moe
polaziti od divljenja i osporavanja, ali je vano utvrditi da se obino
ostvaruje kao kia ili stereotip (Poganik, 1991: 174). Pokuavajui
otkriti kakav su imago o Slovencima i slavenstvu stvorili Hrvati, za starije se razdoblje konstatira nedareljivost spram crkvenjacima, prepoznavanje Kranjske kao njemake, a ne ilirske (slavenske) pokrajine
te uporaba slovenskoga kao idioma komike (to je kasnije pripalo
hrvatskim dijalektima, osobito kajkavskome), a za noviju knjievnost karakteristino je da se ustaljena slika Slovenaca eli prevladati,
ali se jo uvijek tematizira: kod enoe Slovenci su, uglavnom jo uvijek ljudi s nedostatkom narodnosti i nedostatkom umijea govorenja svoga materinjeg jezika, pa takav tip postaje serijski i smijean
(isto, 182). Da bi potkrijepio kako to i danas funkcionira autor upozorava na hrvatski prijevod romana Oklopni bataljon J. kvoreckog
(Jozef kvorecki, Tankovi prapor), u kojemu lik priglupog Slovaka
govori slovenski. Zanimljiv je i ideologijski ovjek kao nosilac totalitarizma koji se takoer u suvremenoj hrvatskoj dramskoj knjievnosti pojavio kao Slovenac i uz slovenski jezik.
Osobitost recepcije pojedinih slovenskih pisaca (Cankar,
Kocbek) u hrvatskom kulturnom prostoru, interes makedonskoga
pjesnika Koe Racina za stvaralatvo hrvatskoga pisca Miroslava
Krlee te Racinovi Beli mugri u hrvatskim prijevodima, teme su
kojima se jugoslavenska specifina meuknjievna zajednica prikazivala kao iva, ali kompleksna, pa i kontradiktorna komunikacijska cjelina (Zbornik radova 1991: 189193; 237250), a teme iz povijesti
slavistike ili o korespondenciji meu uglednim slavistima ukazuju na
promaenost integralnih historiografskih pristupa i svojedobnu aktualnost pokuaja obnove unitaristikih jezinih projekata u vienacionalnim drutvima (isto, 197213; 215233).

Kao to je vidljivo, na je projekt poticao najraznovrsnije teme iz

junoslavenske filologije i poredbene povijesti knjievnosti, sve vie
otvarajui pitanja posebne metodoloke orijentacije (ekologija, interdisciplinarnost, interkulturna povijest knjievnosti). Kako je okupljao
najraznovrsnije povjesniare knjievnosti iz razliitih sredina i razliitih teorijskih usmjerenja, prepoznavanje bliskoga slovakog projekta
bila je i potvrda vlastitoga puta i nov metodoloki izazov.
Raspadom zajednike drave otvarala se kompleksna junoslavistika cjelina, a s njome i standardna slavenska meuknjievna
zajednica kao logina struna i studijska perspektiva.
Upravo slovaki zbornik radova Osobitne medziliterarne spoloenstva (5) o slavenskim meuknjievnim zajednicama, pokazuje
veliku primjenjivost teorije interliterarnoga procesa na slavenski svijet i slavistiku povijest knjievnosti, pa se moe ocijeniti kao nov
iskorak u tumaenju problematike slavenskih knjievnosti i kultura. Zahvaljujui razvedenom i sveobuhvatnom terminologijskom
repertoaru, dinamino se polje literarne slavistike spretno odreuje
u njihovim dijakronijskim stanjima, konfesionalnim razdiobama te
geografsko-administrativnim kriterijima. Krajnji rezultat takve provjere uriinove teorije meuknjievnoga procesa mogu se vidjeti
u rezultatima sistematizacija koje e krenuti korak dalje od tradicionalno komparatistikih, tipolokih, ideolokih sveslavenskih pristupa, osiguravajui meuknjievnim zajednicama slavenskih knjievnosti i kultura relevantan status unutar meuknjievnih procesa
europske i svjetske knjievnosti.
Pojedinano, podsjetit u na, pored uriinova, vrsne priloge
A. V. Lipatova, Miloa Tomika, Ivana Dorovskya, L. N. Budagogova, Karola Rosenbauma, Jana Koke, pa i na svoj vlastiti prilog o
junoslavenskim meuknjievnim zajednicama.
U potrazi za novom perspektivom knjievnopovijesnoga studija
knjievnosti nisu bili zanemareni ni aktualni metodoloki izazovi znanosti o knjievnosti, posebno s obzirom na mogunosti modernizacije studija povijesti knjievnosti. Komparatistika, upravo poredbena
povijest knjievnosti, otvorenou svojih mogunosti, nadavala se
kao obeavajua disciplina. Meutim, kako kompleks junoslavenskih jezika i knjievnosti po svemu pripada slavistici, zarana se javila
diskusija o kompetenciji komparatistike i slavistike, pa su komparatisti nastojali prisvojiti predmet istraivanja tako da u njemu ne vide
specifinosti, dok zastupnici slavenske filologije zacijelo cijelo slavensko podruje vide kao jedinstvenu cjelinu, u kojoj junoslavenski

181
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Interkulturna
povijest
knjievnosti,
interkulturna
interpretacija

182
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

krug participira nekim svojim, po balkanolokim auspicijama, orijentalnim zadahom. (Mediteranska komponenta odvie je apartna za
slavistiki, istonoeuropski prostor prokletstva, dok je ideja Srednje
Europe, sretnijim zapadnoslavenskim kulturama i dijelom junoslavenskima, mogla slavistiku privesti komparatistici, u predvorje zapadnoeuropske civilizacije. Ne zaboravljamo da je rusistika, premda utopljena u znaku slavistike, uvijek imala zaseban status, kadto svodei
slavistiku prije svega na studij ruskoga jezika i knjievnosti.)
Kompromisna rjeenja, kao poredbena junoslavistika ili interslavenska komparatistika, trajno su pod sumnjom dvaju snanih
modela sistematizacije filolokoga znanja: (1) dakako, komparatistike, odnosno poredbene znanosti o knjievnosti, koja s pravom i
o slavistikom prostoru razmilja tek iz aspekta meunarodne knjievne komunikacije relevantne za estetike vrijednosti sustava svjetske knjievnosti; (2) ali i slavistike, odnosno pojedinih slavenskih
filologija, ije intrakulturne knjievnopovijesne sistematizacije esto
ne prelaze granice ni susjedne slavenske kulture, a nekmoli slavistike u cjelini. Slikovito reeno, polje svjetske knjievnosti u krajnjim
sluajevima interesnom je sferom poredbene i ope povijesti knjievnosti, dok vrtove nacionalnih knjievnosti obrauju uglavnom
domaini (hrvatski reeno posjednici grunta), iz kue, iz institucije nacionalne kulture, nacionalne povijesti knjievnosti.

EMPIRIJSKA I INTENCIJSKA INTERKULTURALNOST

Pa ipak, svjedoci smo i sudionici drugaije prakse. Pokuajmo

odmah opisati prostor djelovanja razgraniivi ga na dvije komplementarne jedinice. S jedne strane uoavamo fenomene multiliterarnosti, kao rezultante procesa to nastaju unutar posebne meuknjievne zajednice, a s druge strane nalazimo poseban tip filologa,
povjesniara knjievnosti, koji dolaze iz druge kulture da bi propovijedali svoju kulturu ili da bi drugu kulturu osvojili za sebe, pa
onda i za lanove svoje kulturne zajednice. Opaamo slinost dvaju
procesa, dvaju kulturnih entiteta nestalna karaktera, pa i nedovoljno
priznata statusa, budui da se zbivaju na granicama kultur, u nepriznatom prostoru interkulturalnosti.
U osnovi, mogli bismo govoriti o pojavama empirijske i intencijske interkulturalnosti, s prijelaznim oblicima kada se npr. interkulturalnost pojavljuje programatski, odnosno dok intencije filologa

stranih jezika i knjievnosti postaju stvarnou domicilna kulturna

konteksta. Podsjeajui na loa iskustva s jo do danas nerazgranienim prostorima poredbene knjievnosti i poredbene povijesti knjievnosti, svjetske knjievnosti i ope povijesti knjievnosti, te na
preesto poistovjeivanje procesa nacionalne knjievnosti i povijesti knjievnosti (pa esto umiljamo da je nacionalna knjievnost
upravo ono to je njezina povijest), inzistiram na metodolokom
razgranienju pojava i procesa to su predmetom nae analize od
zakonitosti konstituiranja jedne knjievnoznanstvene discipline.
Kao to bi vea svijest o razliitim funkcijama povjesniara
nacionalnih knjievnosti i egzistenciji knjievnosti same ostvarila dragocjen odmak znanstvenika od objekta njegova istraivanja, ne stidei se i neugodnih otkria u spoznajama vlastite kulture,
pa onda i vlastite duhovnosti, tako bi i realistiniji pristup u komparatistici, naime prevladavanje otuenosti od ekskluzivne discipline i velikih tema svjetske knjievnosti, koristio za raspoznavanje onog meuprostora u kojemu najee djeluje filolog susreta
kultura, odnosno za raspoznavanje prostora interkulturne djelatnosti, kako tumaa tako i autora tekstova. Naime, u obje se discipline zanemarivao dinamian entitet rubnih prostora, graninih situacija, prijelaznih pojava, meuknjievnosti, bez obzira je li rije o
entitetu unutar jednoga jezika ili onom nastalom u meujezinim
kontaktima. Povijest knjievnosti, kao nacionalna povijest knjievnosti, zabavljena identitetom odnosne kulture, brine o dijakronijskom rasporedu vrijednosti s obzirom na nacionalno-drutvenu, pa
tek o vanosti knjievnih tekstova. Komparativna povijest knjievnosti, ako i vie inzistira na estetiko-sinkronijskom rasporedu tekstova, teko se oslobaa pokroviteljske uloge velikih ili razvijenijih
kultura. Upravo bilateralna komparatistika, najvie prakticirana od
filologa stranih jezika i knjievnosti, znala je prevladati etnocentrini
refleks jedne kulture, zato to je istraiva podjednako bio in i out,
zadobivajui toku promatranja podjednake neutralnosti. Zapravo
je to fokus koji bismo morali afirmirati, ni manje ni vie, kao zahtjev
za novom, interkulturalnom filologijom, interkulturnom interpretacijom, interkulturnom povijesti knjievnosti.
Ne mogu do kraja procijeniti to bi to znailo za lingvistike
discipline, kao npr. za interkulturnu dijalektologiju ili interkulturnu fonetiku, interkulturnu povijest jezika, ali sam uvjeren da bi
na podruju povijesti knjievnosti, situirajui se izmeu povijesti
nacionalne knjievnosti te ope i poredbene povijesti knjievnosti,

183
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Interkulturna
povijest
knjievnosti,
interkulturna
interpretacija

184
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

interkulturna povijest knjievnosti zasigurno evoluirala povijesni studij knjievnosti prema inovativnim metodolokim rjeenjima
suvremene znanosti o knjievnosti. Najmanje to, a potom prepoznala stvarnost interliterarnih dijaloga koji nisu negacija nego afirmacija pojedinih kulturnih entiteta, meutim, ne samo nacionalnih, nego i multiliterarnih, meuknjievnih, dakle i regionalnih i
meunarodnih, obiteljskih i osobnih. Posebnu vrijednost interkulturna znanost o knjievnosti, interkulturna filologija, mogla bi imati
u vienacionalnim drutvima, kakvo e moda sutra biti europsko,
ali i u filologijama multikulturne osnove kakva je i ve danas slavenska filologija.
Ostavimo li po strani razliite definicije kulture, to se kreu
od kulture shvaene kao ukupnost predmetnih i duhovnih dobara
koje je stvorio ovjek do definicije nacionalne kulture kao posebnog sustava tradicijski individualizirane ope vrijednosti, uoavamo
viestruku primjenjivost pojma interkulturalnosti. Poneto pojednostavljeno, mogli bismo rei da njime moemo oznaiti samu bitnost
kulture, no zadovoljimo se uoavanjem diferenciranosti kulture na
nacionalne kulture, kao i na jedinice koje su, uvjetno reeno, iznad
i ispod razine nacionalne kulture. Interkulturna povijest knjievnosti, interkulturna interpretacija, upravo na injenici diferenciranosti
kulture morala bi graditi svoje metodoloke pretpostavke.
Primjerice, vertikalnom interkulturalnosti moemo oznaiti
kulturne razlike kroz povijest, dijaloge civilizacija, konfesija, ideologija, do nacionalnih identiteta, upravo njihovu dijaloku bit,
rezultate interferencija (kultura meuknjievnih zajednica, kulturne kontekste s pojavama multikulturalnosti). Horizontalnom
interkulturalnosti mogli bismo oznaiti dijaloge kulturnih entiteta
pojedinaca i grupa koje suvremena znanost artikulira kroz interdisciplinarnost, ali i dijaloge regionalno-zaviajnih kultura, kultura razliitih drutvenih slojeva, itd. Ukratko, interkulturna filologija, interkulturna povijest knjievnosti, lako bi razlike meu
kulturama interpretirala kao razlike u kulturi, posebno u nekom
multikulturnom ambijentu.
Shvatimo li nacionalnu kulturu kao sredinji medij, sredinju
duhovnost drutva, koju njeguje, prije svih, nacionalna filologija, u
kojoj se uostalom i mnoge od jedinica kulture primjerno obrauju
reducirane na jednu jezinu osnovu, na jednu tradiciju, ostaje niz otvorenih problema koji ve izlaze iz okvira nacionalnoga, ali jo ne moraju
biti pojave internacionalnoga znaenja, aspekti svjetske knjievnosti.

Kada je rije o slavistici kao interkulturalnom filolokom izazovu,

a interslavenskoj komparatistici kao interkulturnoj povijesti knjievnosti, uoavamo svu sloenost odnosa to nisu samo karakteristini za
slavensku filologiju nego mogu biti zakonodavni za filologiju uope.
Moda vie nego druge, slavenska filologija je drugaije organizirana u slavenskim zemljama, a drukije opet u neslavenskom svijetu.
U pojedinim je slavenskim zemljama slavistika organizirana kao monokulturna filologija plus strane ili druge slavenske filologije, u neslavenskom svijetu kao relativna cjelina, dakle i viestruko interkulturalna,
u odnosu na kulturu sredine u kojoj se prouava, ali i kao stanovita
interslavenska kultura, osobito po pojavama nadnacionalne vrijednosti slinost jezika i povijesnih okolnosti, slinost statusa u zajednici
europskih naroda. Moemo li pomiriti ta dva pristupa slavistici u ideji
interkulturne filologije, interkulturne povijesti knjievnosti?
Koliko je u segregaciji slavenskih kultura stvarno imala ulogu
vjerska naobrazba, moe li se moda itava igra srodnih slavenskih
jezika i meusobno nesklonih konfesija promatrati kao komplicirana igra usmene i pisane kulture, kao stalna napetost izmeu svoga
i stranoga? Slavistika u cjelini kao da iznutra svjedoi o imanentnim
zasadama interkulturalizma, u svim pravcima. Rijeju, slavenska filologija gotovo se ne pojavljuje u relaciji spram strane kulture bez iskustva drugoga, to bi za interslavensku komparatistiku, odnosno za
interkulturnu povijest knjievnosti, mogao biti podatak od prvorazredne vrijednosti. Diferenciranom slikom jedne knjievnosti, strani
istraivai, posebno slavisti u neslavenskim zemljama, pojedinom e
knjievnom znaku lako pridruiti spoznaju iz druge i tree slavenske knjievnosti, relativizirajui svoju prosudbu, ali istodobno dovodei u sumnju i poneke injenice iz intrakulturne radionice nacionalnih filologa. I jo vie, takvo e iskustvo, kako sam esto govorio
studentima, simultane interkulturalnosti, koju zadobiva istraiva,
ali koje su ivjele pojedine slavenske knjievnosti u raznim vienacionalnim kontekstima (posebnim meuknjievnim zajednicama),
zasigurno pridonijeti da on i svoju kulturu, naizgled monolitnu povijest knjievnosti, gleda kritiki, podozrivo, pomalo i subverzivno.
Nai e se tako interkulturni filolog, naroito interkulturni povjesniar knjievnosti, na nultom stupnju identifikacije s vlastitom ili
stranom kulturom, podjednako na distanci, podjednako odvojen od
vrstih uporita mononacionalnih filologija. Slavist interkulturne
orijentacije bit e u prilici da objektivnije od drugih procijeni uroenike rezultate pojedinih slavenskih filologija, posebno kada su

185
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Interkulturna
povijest
knjievnosti,
interkulturna
interpretacija

186
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

one meusobno suprotstavljene, do negacija. Naalost, nije takva

distancirana i objektivna uloga koju na sebe preuzima interkulturalna filologija, bilo da se njome koristi komparatistika ili filologija
stranih jezika i knjievnosti ili interkulturni filolog, bez spornih mjesta, kao to interkulturni poslenik nije bez kriza. Postajui dijelom
kompleksnog interkulturnog dijaloga, nova filologija, nova povijest
knjievnosti morala bi poraditi na institucionaliziranju svoje prakse,
u suprotnom, imat e istu sudbinu kao i mnoge injenice multikulturnoga konteksta ostat e zauvijek na rubovima monih monolokih govora, kojima se na kraju i sami priklanjamo.
Kada je posebno rije o slavistici, kao moguem interkulturalnom filolokom studiju, ne bi valjalo zapostaviti specifinu ulogu
susjedne njemake kulture, koja je u mnogim slavenskim zemljama
dobrosusjedstvo irila do nadsusjedstva, ali se svakako plodotvorno
obiljeila kao znaajna komponenta druge kulture (fenomen stranosti mogao bi se u mnogim slavenskim kulturama ispitati upravo u
odnosu na njemaku kulturu) gotovo u svim slavenskim drutvima.
I obratno, dijelovi njemakoga jezinog prostora, posebno austrijski, slino kao maarski i rumunjski, mogli bi svjedoiti o slavenskim tragovima jednog vitalnog dobrosusjedstva, to se ponekad
doivljavalo kao opasnost. Nije rije dakle tu samo o tipu posrednitva kakvo je npr. talijanska kultura imala za hrvatsku (premda i
na Jadranu biljeimo stoljeima staru latinsko-slavensku interkulturalnost), uostalom kakav je karakter razmjene bio u slavensko-francuskim knjievnim vezama, nego je rije o interkulturnom dijalogu
prepunom povijesnih iskustava, osobitih suodnosa. Njegovo oivljavanje iz objektivne interkulturne knjievnopovijesne perspektive
moglo bi dijalog europskoga Zapada i Istoka obogatiti pamenjem
osloboenim od trauma meusobnih sukoba.
Sva razdoblja mira u Europi, sve velike urbane sredine, razvijale su suivot kultura u njihovu konfesionalnom, jezinom i knjievnom smislu. elimo li drugaiji razvoj? Moemo li u vremenima viestruke, simultane multikulturalnosti informacijskoga doba
ostati stalno inferiorni pred povlatenim (obrambenim ili napadakim) momadima nacionalnih filologa? Pokuajmo zbrojiti: knjievnost nacionalnih manjina, knjievnost u dijaspori (problem tzv.
emigrantske knjievnosti), knjievnost vienacionalnih drutava,
uostalom latinska knjievnost, kompletna slavenska srednjovjekovna knjievnost, svi konteksti multiliterarnosti kroz povijest,
mnoge meuknjievne zajednice danas, regionalizacija nacionalnih

knjievnosti fenomeni su to vape za novom knjievnopovijesnom

sistematizacijom, reinterpretacijom, iz obzora decentriranoga
subjekta, rekao bih interkulturnoga filologa, interkulturnoga povjesniara knjievnosti, interkulturnoga interpretatora. Vie je nego
jasno: kriza nacije kriza je njezina monolokoga govora (monokulturna povijest knjievnosti, monokulturne filologije idealni su glasnogovornici takva stanja), a rije je o tome da se znanost orijentira
ne prema monopoliziranom pojmu istine nego prema pojedincima, osobnostima, njihovim kulturnim razlikama i njihovu interkulturalnom dijalogu.

INTERKULTURALNI DIJALOG

Meutim, posvetimo se ovom prigodom interkulturalnom dijalogu

pojedinanoga teksta (djela, autora) sa strunim itateljem, interpretatorom. Na tragu promiljanja interkulturne povijesti knjievnosti
svojedobno sam napisao da interkulturna interpretacija knjievnosti,
kada interpretator pridruuje tekstu klasu spoznaja iz druge kulture,
zapravo nije sporna (Kova, 1991: 57). Ona kao da se podrazumijeva,
premda je uobiajena kontekstualizacija odreenoga teksta, bilo anrovskim karakteristikama, bilo pripadnosti odreenom tipu knjievnosti (djeja, omladinska, teka, laka knjievnost), pripadnosti nekom
civilizacijskom, nacionalnom ili regionalnom kulturnom kodu, kako
bi se itateljeva pozornost unaprijed pripremila i usmjerila u pravom smjeru, pri emu se propedeutiki i valorizacijski aspekt, kao i
prosvjetiteljska misija, ne mogu zanemariti.
Ne samo meu sudionicima iz razliitih jezika kultura, nego
i unutar dijakronijskoga identiteta jedne kulture dolazi do potrebe
prethodnoga razjanjavanja; dapae postupci pojanjavanja konteksta teksta i interpretatorovih reakcija na tekstove uzimaju se kao
neophodni koraci to osiguravaju znanstveni pristup u interpretaciji tekstova, koji obuzdavaju moguu najezdu neije drugosti
(drugaijosti) u tekstu.
Premda kasnije osporavana, razdioba razumijevanja na divinacijsko razumijevanje (onaj koji razumije trai uniju s drutvenim ivotom
autora, tekst se nastoji spoznati kao manifestacija psihike produktivnosti) te na komparativno razumijevanje (koje slui svemu dostupnom stvarnom, historijskom i filolokom poznavanju artikulirana
smisla), kao i uvjerenje da tek u meusobnom odnosu oba modusa

187
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Interkulturna
povijest
knjievnosti,
interkulturna
interpretacija

188
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

razumijevanja izlaganje dospijeva do cilja (Hufnagel, 1993: 23),

pomae nam da vjetinu razumijevanja knjievnih tekstova, odnosno
interpretaciju, vidimo kao nastojanje da se dopre do autorove verzije smisla teksta (autorova razumijevanja, jezika i stila), pri emu
se interpretator mora izjednaiti s autorom: na subjektivnoj strani s
promjenama vanjskoga i unutarnjega njegova ivota, a na objektivnoj
strani s promjenom njegova jezika (Dolinar, 1991: 30).
Za nau raspravu je vano uoiti da dijalog vodi prema autorovu samogovoru i tek preko njega, njegova razumijevanja, interpretacija zadobiva svoju znanstvenu validnost. Pomak koji e kasnije
oznaiti umjetnost (vjetinu) tumaenja osobnim mogunostima
interpretatora ogledat e se u priznanju ne toliko jedinstvenosti,
neponovljivosti teksta koliko u potrebi da se unutar odreenih pravila tzv. hermeneutikoga kruga prizna individualnost reakcija na
tekstove. Ne pitajui se o koherentnosti, odnosno identitetu teksta
on je naime dugo ostao neupitan, objektivna datost u posebnom
povijesnom kontekstu daljnji teorijski iskorak dovodi interpretatora, kojega odreuju njegovo vrijeme i njegove prijanje prosudbe,
da misli svoju povijesnost. Pravi se, povijesni interes usmjeruje na
sam tekst, pojavu ili dogaaj i na njegovo kasnije povijesno djelovanje, koje ukljuuje i njegovo istraivanje. Njoj odgovarajua analiza zahvaa povijesne situacije i smislene horizonte teksta i interpretatora. Razumjeti znai prometnuti se u horizont teksta, tako da
interpretator ne izbrie svoj prvotni horizont. Spajanje horizonta
teksta i interpretatora u povijesnom razumijevanju znai da prava
namjera razumijevanja nije razumjeti drugoga u njegovoj individualnosti nego se sporazumjeti s njim o zajednikim stvarima. Razgovor, koji vodi stvaranju konsenzusa, postaje najadekvatnijim modelom hermeneutikoga procesa (Dolinar, 1991: 4849).
Meutim, pokuamo li ukratko ukazati na obrat koji se moe
pratiti u suvremenijim teorijama tumaenja, moramo upozoriti
na odnos tradicionalne i interkulturalne hermeneutike. Kako smo
vidjeli, tradicionalna je hermeneutika problem razumijevanja svela
na ideju tzv. hermeneutikoga kruga, pri emu je osnovni problem
koji interpretator mora savladati zapravo vremenska razdaljina;
govori se o alteritetu (drugosti, stranosti) predloka s kojim smo
izgubili kontakt jer mu se promijenio kontekst. Obratno, za hermeneutiku stranoga (esto se uzimaju u razmatranje izvaneuropske
kulture), s jedne strane predmet treba vidjeti s gledita kulture iz
koje on potjee (K2), a s druge strane iz oita vlastite kulture (K1).

Uzimajui u obzir socioloke aspekte, sloit emo se da postoji principijelna razlika izmeu perspektive stranoga i perspektive svojega,
domaega. Kako se nastavlja, da bismo uope mogli zapaziti specifinu razliitost stranog, izgleda da je neophodna promjena kursa:
prvo se moramo pokuati staviti u situaciju K2, a onda se otuda
ponovno okrenuti ka K1, dakle, da drugu kulturu vidimo onakvu
kakva se pokazuje, a da pri tom ne izgubimo iz vida svoju, polazinu
kulturu (Scheiele, 1988: 61). Uzajamna povezanost jednog interkulturno shvaenog razlikovanja ima karakter dijalokoga zajednitva. Ne moramo se osloboditi onoga to nam je do tada pripadalo, samo ga drugaije vidimo. Uzajamno razlikovanje kao da
otvara jedan novi organ u ovjeku, u kojemu se susreu perspektiva
domaega i perspektiva stranoga, a budui da taj susret ima karakter
razlikovanja, obje se perspektive ukrtaju, te u procesu razumijevanja dolazi do razlikovanja u dvostrukom smislu. Ono nije unoenje
u tuu situaciju, jer se ne gleda samo u jednom pravcu. Interkulturno ne eliminira intrakulturno, niti se obje sfere stapaju u jednu.
Vie od izraza razlikovanje, izraz i situacija ukrtanja naglaavaju da se dvije kulture ponovno razilaze nakon to su se susrele.
Ukrtajui se, perspektiva domaega i perspektiva stranoga razlikuju se jedna od druge, dapae u izvjesnom se smislu i distanciraju od svoje dotadanje unutarkulturne uvjetovanosti, kao da nam
postaju jasnije i pretpostavke vlastite pozicije. Ukrtanje doarava
principijelnu razliitost pravaca razumijevanja. Razlikovanje podvlai dijaloki karakter ove uzajamnosti, to se ne oituje u slici ukrtanja. U njemu se naglaava zajednika sredina u kojoj svi sudjelujemo tako to smo solidarni u odnosu na nju (Scheiele, 1988:
6465). Kao to vidimo, alteritet nije samo odrednica objekta ve i
percepcije, pa se interkulturna hermeneutika proiruje u hermeneutiku drugih oiju, a s obzirom na dijalektiku vlastitoga i tueg, ona
se moe odrediti kao hermeneutika komplementarne optike (Wierlacher, 1988: 43). Zbog toga, kada govorimo o italakom iskustvu,
odnosno interkulturnom razumijevanju, ne artikulira se samo naa
subjektivnost kao takva ve i naa italaka pozicija sa svojim sadrajima, naa individualnost u svojoj drutveno-povijesnoj uvjetovanosti. Upravo pri itanju i razgovoru o itanju moemo biti svjesni da smo i nosioci uloga, da pripadamo izvjesnom drutvu, klasi,
obrazovnom sloju, da je na nas utjecao izvjestan kulturni prostor
sa svojom tradicijom, da smo sastavni dijelovi bezbrojnih oblika
odnosa (Krusche, 1988: 75).

189
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Interkulturna
povijest
knjievnosti,
interkulturna
interpretacija

190
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Primijenimo li navedene teorijske pretpostavke u tumaenju

knjievnosti, uvidjet emo da je interkulturna situacija viestruko poticajna. Ona uklanja prigovore, koji su se esto uli na raun prakse
interpretacije knjievnosti, da u svom znanstvenom zahvaanju ne
rauna dovoljno na dijaloku strukturu knjievne umjetnosti kao svojevrsne okrenutosti drugima, otkrivanju drugosti. Kontradikciju dijaloga, kako je zapisao suvremeni pjesnik i esejist Octavio Paz, ini to
to svaki pojedinac govori sam sa sobom govorei s ostalima; a monologa to to nikad nisam ja, nego drugi, onaj to slua to to govorim samome sebi. Poezija je uvijek predstavljala pokuaj razrjeavanja te nesloge preobraanjem dva termina: onog ja iz dijaloga i ti iz
monologa. Poezija ne kae: ja sam ti, nego: ti si moje ja. Poetska slika
je drugost. Moderni fenomen odsustva komunikacije ne zavisi toliko
od mnoine subjekta koliko od nestanka onog ti kao sastavnog elementa svake svijesti. Ne razgovaramo s drugima, jer ne moemo govoriti s nama samima (Paz, 1979: 258). Zato moda i nije udno da
suvremena interpretacija knjievnosti govori o ukrtanju perspektiva
ja i drugoga, potrebi njihova meusobnoga dijalokoga obogaenja.
Prema tome, ako je sama bit knjievnoga u vapaju za drugosti kao spoznajnom nunosti vlastitosti, zato je upoznavanje razliitoga, osobito ako je izraeno u jeziku bliskom jeziku vlastite kulture, toliko optereeno preprekama, predrasudama? Bez ambicija
da rijeim tu ideoloku zagonetku ili odgovorim na to pitanje, uvjeren sam da bi interkulturna interpretacija, izrasla na teorijskim pretpostavkama interkulturne povijesti knjievnosti, moda mogla na
dogledno vrijeme ponuditi alternative. Kao to u povijesti knjievnosti od intencijske namjere tumaenja druge/strane knjievnosti
do prouavanja interkulturnih fenomena (interkulturne knjievnosti) nije velik korak, tako bi se i interkulturno tumaenje knjievnosti osobito dobro moglo afirmirati interpretirajui autore, djela
i pojave bikulturalnoga i multikulturalnoga podrijetla i postojanja.
Mogunosti i granice ophoenja izmeu svojega i tuega, to se
danas prepoznaje u konceptu interkulturne kompetencije, odnose
se na zanemarivanje povijesne i zadobivanje prostorne (jezine,
kulturno-civilizacijske) distance, koliko god danas subjekt zapravo
gubi svoju egocentrinu ontologiju, mogunost distance prema
drugima, pa i prema samome sebi. Ono to u dananjem europskom drutvu pri narastajuim tenjama prostorne nepomijeanosti moe biti problem, za interkulturnoga povjesniara, odnosno
interpretatora, moe biti lagodna prednost: on svoju interkulturnu

kompetenciju stjee razotkrivanjem empirijske interkulturalnosti tekstova, tema i biografija pisaca, u interkulturalnosti asopisa
i novina kao prebogatih dokumenata plodnosti i rastrzanosti knjievne komunikacije multikulturnoga drutva (meuknjievnih
zajednica). Uoavajui dijaloge kultura, situacija ukrtanja, obogaenja, premda i zatvorenosti, interkulturna interpretacija nas
moda moe dovesti u predvorje znanstvene utemeljenosti, istinitosti, naega razumijevanja, knjievnosti i svijeta, koje kao da prebiva u kulturnoj razliitosti, upravo u interkulturalno korelativnome:
Ne vjerujem u mijeanje vjera, ali vjerujem u moguu harmoniju,
u moguu simfoniju. Bilo bi tragino kada bismo svi govorili engleski i bili krani. Vjerujem u kulturnu razliitost. Istina nema zato
biti jedna, ali ni mnogostruka. Istina nije izmjerljiva, nije opredmetljiva, nego ista odnoljivost. Mnogo boja, kao u dugi, za koje se ne
zna gdje poinju i gdje zavravaju i zbog toga nisu kontradiktorne.
Opsjednutost pouzdanou, sigurnou, pretvara se u ratove i atomska oruja. Izmeu monizma i dualizma nalazi se nedualizam koji
nije monizam, to je kvintesencija orijentalnoga znanja. Ravnotea
biciklista (Panikkar, 1997: 17). Nerazlika koja nije identitet.
Pridruimo li tekstovima dvojbene pripadnosti, opusima i piscima upitnoga identiteta, svoju nesigurnost, obazrivost i skromnost
u pristupu, bit emo na najboljem putu spoznavanja znanstvene
istine i/ili razumijevanja, tumaenja knjievnosti. Interkulturna
interpretacija, zasnovana na zasadama nove, interkulturne hermeneutike, orijentira se, kako smo vidjeli, spram ukrtanju kultura te
njihovu dinaminom dijalogu. Najbolja je provjera te tvrdnje novo
itanje, tumaenje tekstova autora dvojbene, odnosno dvojne pripadnosti, kao i propitivanje kritike recepcije pojedinoga pisca u
kontekstu multikulturne knjievne komunikacije.

LITERATURA

Dolinar, Darko (1991): Hermenevtika in literarna veda, Ljubljana: DZS.

uriin, Dionyz (1991): Daljnje mogunosti i perspektive istraivanja meuknjievnog procesa, u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti 4,
zbornik radova, ur. Franjo Grevi, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti
Filozofskog fakulteta u Zagrebu. (Ondje i opirnija literatura.)
Grevi, Franjo (ur.) (1991): Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti 4, zbornik radova, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti. (Autori iz

zbornika navedeni su uz godinu njegova izlaenja: Ivankovi, 1991; Kramari, 1991; Poganik, 1991; Slapak, 1991; itd.)
Hufnagel, Erwin (1993): Uvod u hermeneutiku, Zagreb: HSB.
Interkulturna hermeneutika, tematski broj asopisa Kultura, 8283, 1988.
(Autori citirani iz asopisa navedeni su uz godinu njegova izlaenja: Krusche, 1988; Scheiele, 1988; Wierlacher, 1988.)
Konstantinovi, Zoran (1988): Vergleicende Literaturwissenschaft, Bern: Peter
Lang.
Matthes, Joachim (1998): Interkulturelle Kompetenz, Merkur, 3/52, 227238.
Panikkar, Raimon (1997): Sve se ne moe misliti (razgovarao Jose Ribas, preveo Boris Maruna), Vijenac, 91/V, 1617, 3. srpnja 1997.
Paz, Oktavio (1979): Luk i lira. Beograd: Vuk Karadi. (U novije doba Paza je
prevodio Boris Maruna.)
Wierlacher, Alois (1985): Das Fremde und das Eigene. Prolegomena zu einer interkultuturellen Germanistik, Mnchen: Iudicium.

DVOJNA PRIPADNOST (VIEPRIPADNOST) OPUSA

O KULTURI RAZGOVORA (METODOLOGIJI PISANJA),
O PRIPADNOSTI PISACA

I.
Piui davno o poznatom zagrebakom Uvodu u knjievnost hrvatsku sam knjievno-znanstvenu situaciju kritiki procijenio kao neku
vrstu pozitivistikoga strukturalizma, kojemu nedostaje poleminosti, dijaloga i suradnje meu domaim strunjacima (svatko je
vie-manje zastupao svoje inozemne uzore, dok bi pokuaji slobodnijega, pojedinanoga metodolokog iskoraka bili vrlo rijetki).
Moda je to bila preotra ocjena, ali kada se osvrnemo i upitamo to
je ostalo, vidimo da je osnova naim metodolokim temeljima stroga
strukturalistika metoda, bez obzira na vrijedne lingvo-stilistike ili
socioloke pristupe, filozofiju knjievnosti ili semioloke pokuaje
interpretacije, odnosno intertekstualne analize ili pokuaje dekonstrukcijskoga tumaenja teksta.
Govorei u svoje ime, stilistiki, strukturalno-semantiki aspekti
analize predstavljali su najvii domet znanstvenosti domae knjievne
znanosti (sa strukturalistiko-semiotikih pozicija pokuao sam interpretirati opus pisca poput Miloa Crnjanskog), da bi se paralelno,
uz vladajue pristupe knjievnosti u kojima smo se obrazovali, na
podruju interpretacije i povijesti knjievnosti uskoro razvijali, oslobaali, kako mi se inilo, kakvi-takvi osobni pogledi na knjievnost.
Ubrzo sam otkrio prednosti poredbene analize i poredbene knjievno-povijesne sistematizacije, sve ako su one bile ograniene na
regionalno, junoslavistiko podruje, pa ak i samo na najui, najee vrlo sporan, hrvatsko-srpski knjievni i drutveni prostor, odnosno
viestruko sloen kulturno-civilizacijski areal. U osvitu europskih integracija, u kojemu su meutim kod nas prevladavale nacionalistike

194
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

strategije, izaao sam s koncepcijom interkulturne povijesti knjievnosti za potrebe bilateralnoga prouavanja knjievnosti (strana/druga
knjievnost u domaoj kulturi, i obratno), za potrebe prouavanja
knjievnosti odreene meuknjievne zajednice (Dionyz uriin
i slovaki teoretiari), kritike recepcije, zajednikih asopisa i knjievnih pokreta i inicijativa, za tumaenje pisaca dvojne pripadnosti,
itd. Pri tome su se, a to je posljednja etapa mojega razumijevanja knjievnosti, pa i povijesti knjievnosti, otvorile brojne, premda jo nedovoljno metodoloki usustavljene, mogunosti meuknjievnih tumaenja (kako je i naslov moje novije knjige, zbirke radova o slinim
interkulturnim temama), odnosno interkulturne interpretacije.
Meu nekadanjim domaim strukturalistikim uzorima, osim
pripadnika zagrebake stilistiko-strukturalistike kritike, odnosno
uenja o interpretaciji, pored par meni najprivlanijih strukturalista
i semiotiara, zagovornika teorije recepcije, ponekog komparatista i
slavista, jedan od najdraih autora bio mi je i ostao sarajevski profesor
teorije knjievnosti Zdenko Lei, u meuvremenu i autentian svjedok sarajevske ratne drame. Svojedobno sam, vrlo pozitivno, pisao o
njegovoj knjizi Knjievnost i njena istorija, koja je afirmirala svojevrsnu relacionistiku teoriju to knjievno djelo shvaa kao vrlo sloen
splet relacija sa srodnim pojavama u povijesnom svijetu, zamiljajui cjelinu knjievnog teksta u viestrukom kontekstu totaliteta djela
i opusa pisca, knjievnog perioda i knjievnog anra).
Nedavno sam, kao rijetko od koga iz generacije naih uitelja, s potovanjem sluao, a kasnije i itao, neugodnu samokritiku
toga strukturalistikog koncepta totaliteta. Zdenko je Lei govorio o strukturalistikoj vjeri kojom je nekada pristupao fenomenu
knjievnosti, a na primjeru konstituiranja/konstruiranja totaliteta
pripovjedaka Bosna, koju je zamislio kao cjelinu za sebe, da bi je
razloio na mnotvo modela, koje je pak zamislio kao razvojne
kategorije koje se transformiraju po nekim imanentnim zakonitostima totaliteta: Opinjenost tim razvojnim strukturama, modelima, paradigmama, totalitetima, navodila me je da u drugi plan
stavim jedno moje ranije uvjerenje, koje nikad nisam bio do kraja
potisnuo i koje je, na kraju, unijelo radikalnu sumnju u onu moju
strukturalistiku vjeru. Bilo je to uvjerenje da je knjievnost drutvena djelatnost (posebne vrste, dodue), i da je kao takva dio drutvenog ivota, a samim tim i dio historije (Lei, 2003: 4143, 45).
Premda je glavne bosanske pripovjedae ipak obraivao zasebno,
izvan modela, kao pojedinane pojave, koje su kontingentne i koje

odbijaju da uu u sistem (isto, 4243), pa time nainio vanu

pukotinu u svom strukturalistikom konstruktu, Lei se prisjea i
svoga otkria nepoznatog pripovjedaa Boidara erovia, kojemu
se nedovoljno posveuje, naime ne ulazi u razloge zato je pisac bio
zaboravljen. Pod utjecajem suvremenih teoretiara knjievnosti
(J. Dellimore, S. Greenblatt), Lei e zakljuiti iskustvo s eroviem tvrdnjom da bi danas piev apartni artizam shvatio kao disidentski otklon od same ideologije, pa samim tim i od poetike njegovih onovremenih sunarodnjaka, a pripovjedaku Bosnu tumaio
kao totalitet koji je vie nego jedinstvom i koherencijom obiljeen
nejedinstvom, sukobljenou i razilaenjima (isto, 46).
Ukratko, kakvo je osvjedoenje Zdenka Leia? Danas on polazi od toga da smisao razumijevanja knjievnosti nije u izvlaenju apstraktnog sistema iz njene ive materije, a jo manje u primjeni jednog teorijskog modela kojim se ona modelira, nego u
neposrednom susretu s onim to je pojedinano, specifino, individualno (isto, 49), a to se javlja uvijek kao konstituanta povijesti, drutva, kulture: Kako moemo neposredno prii tom pojedinanom kad se ono zauvijek izgubilo u prolosti, kada su ga zauvijek
zameli vjetrovi historije? Odgovor je isti kao i kad se govori o historiji: Moemo mu prii kao tekstu, ili, bolje, kao tekstualnom tragu
koji je ostavila historija (isto, 49).
Zato moemo sa Zdenkom Leiem ukratko istaknuti tri uvjerenja suvremene povijesti knjievnosti i povijesti kulture:
tekst je jedini modus u kojemu je sauvana povijest; prolost,
odnosno povijest je tekstualno posredovana, a tekst je i aktivni imbenik povijesti;
knjievni se tekst dakle prestaje shvaati kao estetski in; svi
knjievni tekstovi zajedno ine onu mreu tekstualnosti koju nazivamo kulturom;
kontekst je u samom tekstu, u njemu uvijek djeluju neke sile
koje mimo pojedinca odreuju mogunosti njegovog individualnog izbora i izraza.
U jednu rije, ako je povijest najbolje sauvana u tekstovima,
pri emu tekstove treba shvatiti kao znakove prolog ivota, znakove
koji su sauvani u tragovima koje je ostavio pojedinac u svom (ne)
snalaenju u vremenu, onda bi, ne dovodei u pitanje drugaije pristupe, dekodiranje tih zagonetnih tekstualnih tragova prolih vremena, koji su upisani u tekstove koji danas dolaze iz prolosti, mogao
biti uzbudljiviji posao nego procjenjivati njihovu knjievnu vrijednost,

195
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Dvojna
pripadnost
(viepripadnost)
opusa

196
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

ili iitavati u njima neka, toboe, univerzalna i vjena ljudska znaenja (isto, 50). Kao da bi se svekolika aksioloka pozicija knjievnoga
kritiara, koju su prigrlili i neki domai povjesniari knjievnosti, trebala zamijeniti dekodiranjem znakova prolosti, koje u igri promjenjive povijesne sree tek treba prepoznati kao povijesne.
Suvremena se znanost o knjievnosti, koliko god je u knjievnopovijesnim istraivanjima uvijek vie pridavala vanost povijesnim ili
kulturno-povijesnim okolnostima, znala posluiti interpretacijom,
odnosno koncentrirati se na reprezentativne knjievne tekstove.
Iako su se rijetko promjene u organizaciji teksta (aspekti kompozicije, pozicije pripovjedaa, prikazivanje likova ili teme) shvaale
knjievno-povijesno, ipak je ve bilo gotovo opeprihvaeno da
se npr. skupina tekstova iz razdoblja baroka razlikuje od tekstova
modernizma ili da su tekstovi realistike knjievnosti razliiti od
tekstova ekspresionizma ili avangarde, da se tragovi povijesti vide
i u reljefu teksta. Najvei se problem javljao pri pokuajima revalorizacije tradicije, kao i nerazumijevanja razvoja tehnologije moderne
narativne knjievnosti od narativa pamenja povijesti knjievnosti.
Rijetki su pokuaji, poput Hollierove Nove povijesti francuske knjievnosti, koji bi se odrekli homogene metaprie i linearnoga prikazivanja u korist pluralne, montane i fragmentarne ureenosti, gdje
se u duhu tekstualizacije konteksta dodiruju unutarknjievni i
izvanknjievni podaci (Juvan, 2003: 43).
Pri tome ne treba zaboraviti, za razliku od povijesnih, da su
knjievno-povijesna istraivanja najee ograniena razliitim
jezicima/strunjacima, ak i na tako srodnom jezinom podruju
kao to je junoslavensko, pa je paradigma povijesti knjievnosti redovito prakticirana u potpunosti unutar nacionalne povijesti knjievnosti, pri emu im funkcionalno ak pripomau povjesniari komparativne knjievnosti, kako u jednostavnom kronolokom
pohranjivanju podataka, tako i u odnosu prema kanonskim piscima
kao svojevrsnim spomenicima knjievne historiografije.
Povijest nacionalne knjievnosti tako e se pisati iz aspekta njezinih najkrupnijih stvaralaca, jer bi pisana preteno iz perspektive
minornih vukla doivljaj te knjievnosti u podruje frustriranosti
(Frange, 1987: 6), dok se suvremena povijest svjetske knjievnosti pie na temelju znanja koje ona pokuava ne samo skupiti nego i
povezati u neku preglednu cjelinu (Solar, 2003: 16).
Ili, kako bi to formulirao nepopravljivi kriptotradicionalist,
dananja povijest nacionalne hrvatske knjievnosti trebala bi biti

harni dug izgubljenoj cjelovitosti hrvatske knjievnosti, samo dio

povijesti hrvatskoga naroda, pria o knjievnosti to su je na tlu
Hrvatske i u drugim zemljama stvarali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda koji su dolazili u priliku da s Hrvatima podijele svoje
identitete (Novak, 2003: 1).
Ne ulazei u podrobniju diskusiju, recimo samo da se pitanja
povijesti knjievnosti zaotravaju ako im se doda iskustvo interkulturne znanosti o knjievnosti povjesniara knjievnosti druge/
strane kulture. Ne samo na kontrolnim tokama granine knjievnosti ili viekomponentnim, viegraninim opusima, nego i kao
osobita viegranija meuknjievnih zajednica, povijesti junoslavenskih knjievnosti u kontaktu kao da jo uvijek ne pokazuju adekvatnu teorijsku i praktinu pripravljenost za memoriranje procesa
sinkretizma ili hibridnosti, odnosno utemeljujue poroznosti kulturnih i jezinih granica (Lsebrink, 2003: 324), kako se danas sve
naglaenije promatraju opi knjievni i kulturni povijesni procesi u
kontekstu raznovrsnih oblika interkulturne komunikacije.

II.
Kao to nam je poznato, pojam opusa najee se upotrebljava u glazbenoslovlju, gdje kao ustaljena muzika terminologija oznaava glazbeno djelo oznaeno brojem u cjelokupnom djelu skladatelja.
Manje je pojam opusa afirmiran u drugim umjetnostima, ali se u
povijesti knjievnosti ustalio pojam opusa koji oznaava sveukupno
knjievno djelo pojedinoga pisca, odnosno cjelinu dijela opusa, pa se
moe govoriti npr. o opusu Vladana Desnice, kao i o novelistikom
opusu Novaka Simia. Knjievni opus kao posebnu strukturu, kao
totalitet naroite vrste, koji ima svoju vlastitu prirodu i vlastiti nain
svoje strukturiranosti, svojedobno je za nae prilike definirao Zdenko
Lei, pridodajui kako je opus, matematikim rjenikom reeno,
zapravo presjek skupova, i to na osnovu onih komponenti koje se u
cjelini odreenoga opusa raspoznaju kao dominantne i koje u nadreenosti u odnosu na druge komponente izrauju svijet toga pisca,
njegov specifian idiolekt, ukratko, prepoznatljivo njegovo knjievno djelo (Lei, 1985: 98, 103). U tom smislu, povlai se razlika
izmeu sabranih djela, kao pukoga zbira, od cjelokupnog djela, kao
jedinstveno strukturirane cjeline knjievnoga stvaranja jednog pisca;
odnosno, u mogunosti da se pojedina knjievna djela prepoznaju

197
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Dvojna
pripadnost
(viepripadnost)
opusa

198
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

kao dijelovi cjelokupnoga opusa, koji onda razumijemo kao specifian totalitet raznorodnih komponenti, nalazimo opravdanje za knjievni opus kao dinamine i razvojne strukture (isto, 101, 14105).
Zalaui se za prepoznavanje i uvaavanje razvojnog principa
u opusu pisca, Lei e istaknuti da se ne radi tek o usvajanju jednostavnog kronolokog pristupa: Jer cjelokupno knjievno djelo jednog
pisca nije ni postepeno pribliavanje savrenstvu, ni slijed umjetniki
ravnopravnih i knjievnoistorijski podjednako znaajnih ostvarenja
tog pisca. Kao i u svemu drugom, i ovdje je zato primarni zadatak
odvojiti bitno od nebitnog, ono to je sutinski dio totaliteta od onog
to je u njemu incidentalno. Naravno, knjievni istoriar ima pravo da
u biografiji pisca i u opoj povijesnoj situaciji iznalazi razloge za ono
to u stvaralatvu toga pisca ostavlja utisak sluajnih, pa ak i stranih
tonova. Meutim, njegov je primarni zadatak ipak u tome da ustanovi
one dominantne komponente koje su bitne za ukupnu sliku o tom
stvaralatvu kao jedinstvenom i cjelovitom opusu (isto, 105106).
U meuvremenu, kao to smo vidjeli, autor je i sam revidirao
svoje krute strukturalistike stavove, pa je razvojne strukture zamijenio kontingencijama, totalitete nepredvidljivim dogaanjima, sisteme
otklonima od sustava, skliznuima, iznenadnim provalama ivog
ivota, punog komeanja i kompromisa, ukratko u pojedinanosti,
posebnosti i individualnosti, koje se pak ne pojavljuju u izolaciji, ve
uvijek kao konstituanta onoga to zovemo historija, onoga to zovemo
drutvo, onoga to zovemo kultura (Lei, 2003: 49). Ukratko, prolost je tekstualno posredovana, ona je sastavni dio historijske stvarnosti, knjievni tekst prestao se shvaati kao estetski in, svi knjievni
tekstovi bez obzira na vrijednost, kao i svi relevantni neknjievni tekstovi zajedno ine onu mreu tekstualnosti koju nazivamo kulturom
(jednog vremena, jednog drutva ili jednog naroda), iji je aktivni i
najrjeitiji dio upravo knjievnost, pa u tom smislu tekst uvijek ima
svoj kontekst, koji je u samom tekstu, slino kao jezik u individualnom govornom inu, pa se moe rei da je povijest zapravo najbolje sauvana u svim vrstama tekstova. Sukladno tome, morali bismo i
pojam knjievnoga opusa proiriti na sve sabrane tekstove pojedinoga
pisca, bez obzira na vrijednost i moebitni neknjievni anr.
Poznati hrvatski Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije
Vladimira Bitija, koji inae uglavnom iznevjerava svrhu pouzdana
rjenika knjievnih termina, ali zauzvrat daje sintetike, fragmentarne natuknice o gotovo cjelokupnom relevantnom znanju svjetske suvremene knjievne teorije, pojam opusa prvobitno smjeta

u tradicionalnu povijest knjievnosti, kategorijskom ureaju pozitivistiko-biografistine faze, kojega iznevjerava ve stilistika kritika,
a redefinira strukturalizam koji opus tretira kao izvantekstnu strukturu koju odreen umjetniki tekst moe aktivirati radi vlastitog
razumijevanja. Poststrukturalizam problematizira pojam zajedno
s pojmom autora, odnosno opus je jedan od neizbjenih vertikalnih sustava ovisnosti, kojima se obuzdavaju nepredvidljivi uinci
presijecanja diskontinuiranih povijesnih nizova: Opus tako vie ne
stjee svoje objanjenje unutar nego izvan sebe, kao jedan od instrumenata (nune, ali relativne) identifikacije. Njegova relativnost proistjee iz uklopljenosti u ire mree odnosa koje ga kao klasifikacijsku kategoriju knjievne znanosti i samog izlau povijesnoj analizi
(Biti, 2000: 351352). Kasnija etapa poststrukturalizma opus ne
nijee ve ga samo premjeta iz mimetikih u semiotike parametre, dok dekonstrukcija u pravilu podrazumijeva konstrukciju, tako
da se strpljivo izvodi autorska intencija iz iroko shvaenog opusa,
koji ravnopravno ukljuuje pisma, rane rukopise, zabiljeke i tzv.
nezrela djela (isto, 252).
U Zborniku radova o Vladanu Desnici, sa znanstvenog skupa od
prije nekoliko godina, kada je za sudjelovanje na skupu naalost bilo
potrebno i neto graanske hrabrosti, osim moje usputne reenice
da oko poezije Vladana Desnice nije bilo sporova u svezi sa pripadnosti ovomu ili onomu nacionalnom pjesnitvu, Duan Rapo, u svom
napisu Knjievnost i nacionalno svrstavanje, pita ve podnaslovom
U koju knjievnost spada Vladan Desnica? Odgovarajui na pitanje kojim knjievnostima pripada, posluio se autor pismima koje je
Desnica izmijenio s Joom Horvatom i Ivom Frangeom. Iako se iz
odgovora Frangeu konkretizira da se smatra jugoslavenskim piscem,
to u prijevodu znai u isti mah i hrvatskim i srpskim, pridodajui
da se ta pripadnost objema krugovima ne moe uzeti kao openito
vaee pravilo, jer bi apsurdno bilo rei da je npr. Gjalski i srpski pisac
ili Bora Stankovi i hrvatski, premda je ne manje istina da postoji
izvjestan broj pisaca koji po svojim pogledima i svojim djelom pripadaju u oba kruga, kao npr. Simo Matavulj. Odgovor Joe Horvata,
kao i kasnija Frangeova knjievno-povijesna odrednica u Povijesti
hrvatske knjievnosti predstavljaju Vladana Desnicu kao hrvatskog
pisca prema vlastitom opredjeljenju (isto, 374), prema principu
ako se nije izjasnio protiv, onda je na, zanemarujui da se Desnica
smatrao u isti mah i hrvatskim i srpskim piscem. Upitajmo se, zaista,
to to samoopredjeljenje za nacionalne edicije ili institucije, kao to

199
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Dvojna
pripadnost
(viepripadnost)
opusa

200
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

je biblioteka Pet stoljea hrvatske knjievnosti ili povijesti hrvatske

knjievnosti, zapravo znai? Moe li takvog pisca prema istom kriteriju jednostavno svrstavati i u edicije/institucije srpske knjievnosti, odnosno povijesti srpske knjievnosti? Ili bi moda, piscima
dvojne pripadnosti, valjalo opuse objavljivati, prouavati i sistematizirati u za to zasebnim, dvonacionalno imenovanim edicijama/
institucijama? I njima pridruivati strunjake, kritiare i povjesniare knjievnosti, koji e biti podjednako kompetentni najmanje u
obje kulture, u obje povijesti, za oba drutva, tim vie to su se pojedini njihovi dijelovi razvijali usporedno, makar nikada ne i s istim
predispozicijama, pa ni u istim funkcijama. Ili je rjeenje, kakvo je
prevladalo danas, da se Desnica uglavnom smatra hrvatskim piscem,
a tek izvedeno i srpskim, najbolje rjeenje? (Usput, takvo rjeenje
zagovara i Duan Rapo, postavljajui takoer itav niz zanimljivih
pitanja, vie u pravcu univerzalnoga ili multikulturnoga konteksta
svjetske kulture, globalnih vrijednosti multikulturalnosti, s napomenom da vjerojatno jo nije dolo pravo vrijeme da se na neka od
ovih pitanja odgovori potpuno smireno, bez ikakvih rezervi, predrasuda i optereenja; isto, 128.)
U nastavku u pokuati, upravo prebacivanjem pitanja dvojne
pripadnosti pisaca na svekoliko interkulturno problematiziranje
Desniina opusa, i u onom tradicionalnom i u ovom novijem smislu,
prekoraiti dijelom i svoju vlastitu sjenu, bolje rei: zavjetrinu hrvatsko-srpske kulture, koja se tako blagotvorno nadvila na nacionalnom
zvizdanu obje, sve tri-etiri, tokavske, sredinje junoslavenske
kulture. Ne zanemarujui pri tom ni recepcijski kontekst Desniina
opusa, kritiki, knjievnopovijesni ili leksikografski, koji povremeno
itamo kao stvarnu a ne samo implicitnu sastavnicu opusnoga hiperteksta, opusa predstavljena sve ee i u nelinearnom obliku zaslona.
A sve zagovarajui kao i najvema puta, interkulturni pristup, kako u
regionalnom tako i u meunarodnom smislu.

III.
Najme, kaj? Zavirimo li u pojedine povijesti knjievnosti, vidimo da
se dvojno (pa ak i trojno, hrvatskom i srpskom pridodaje se kadto i talijansko) kulturno pripadnitvo Vladana Desnice razliito tretira. Spomenuta Frangeova povijest hrvatske knjievnosti Desniin stil vidi kao plod viestrukih i neobino plodnih ukrtanja,

koji je s gledita ovog ili onog, ili oba istunstva proaran ili natrunjen inojezinim izrazima: Raznolikost ueg i ireg zaviaja, pa
sljedstvena raznolikost kulturnih i odgojnih utjecaja, stvorie rijedak primjer skeptika i relativista, prosudnika koji vrlo dobro zna da
e, usvoji li se jedno od moguih motrita, odmah ona ostala, zanemarena, relativizirati i osporiti brzopleti zakljuak (Frange, 1987:
374). Slino postupa i Jovan Dereti u prvom i treem proirenom
izdanju svoje Istorije srpske knjievnosti, s tom razlikom to je on
Desniin opus, osobito roman Proljea Ivana Galeba, sklon uzdii
kontekstom vrsne jugoslovenske knjievnosti pedesetih godina,
velikog doba naeg romana i nae knjievnosti (Dereti, 2002:
1196), premda ga primarno smjeta u tradiciju regionalne dalmatinske proze, koja ima znaajno mesto i u hrvatskoj i u srpskoj knjievnosti (isto, 1195).
Za razliku od veine hrvatskih povjesniara, Dereti odmah
naglaava da je Desnica pisac koji se karakterom svoga djela i svojim djelovanjem uklapa u obje knjievnosti, naime hrvatsku i srpsku, a svoj metodoloki stav istie na kraju, nakon kraeg ekskursa
o srpskim piscima iz Hrvatske, u dvije reenice: Za veinu se pak
moe rei isto to i za Desnicu: da su postali hrvatski ne prestajui
da budu srpski pisci. Oni su reit dokaz bliskosti i u izvesnim sluajevima i neodvojivosti dveju naih jednojezinih knjievnosti (Dereti, 1983: 627628). Proireno izdanje na ovom je mjestu saeto,
obje su reenice izostale, pa ionako tanka metodoloka perspektiva
kao da sasvim izostaje, ali zato nije ni u treem izdanju popravljeno
ime Grigora Viteza, koji se navodi djejim izgovorom kao Gligor,
pa bismo to mjesto mogli komentirati u duhu duhovite Frangeove
dosjetke, kojom je na profesor razrijeio pitanje dvojne pripadnosti Stanka Vraza: njima Stanko, nama Vraz. A ovdje: njima Gligor,
a nama Grigor, a Vitez objema-etirima knjievnostima za djecu,
kad se ve mi odrasli ne moemo dogovoriti!
Zapravo, tree izdanje izostavlja i relativno pristojan metodoloki uvod iz prvoga, makar vie izveden iz prakse pisanja povijesti knjievnosti a manje utemeljen na odreenim teorijskim naelima, u kojemu je Dereti problematizirao pitanja razgranienja i
filolokoga kriterija te tradicijskoga diskontinuiteta srpske knjievnosti. Ne ulazei podrobnije u razlaganje njegovih stavova, koje je
izostavljanjem i sam devalvirao, u vezi sa sluajevima dvostruke ili
ak viestruke pripadnosti, autorova napomena Uz ovo izdanje
zasluuje nau pozornost, jer ju je praksa potvrdila:

201
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Dvojna
pripadnost
(viepripadnost)
opusa

202
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Jedini izlaz iz ove situacije jeste, po svoj prilici, da se granicama ne pridaje vanost vea od one to je stvarno imaju. Jedna knjievnost kakva je srpska nije manje samosvojna ako su neke njene
granice nejasne, ako u njoj ima i takvih pisaca koji nisu samo njeni
(kao da gube neto engleska ili amerika knjievnost to se ne mogu
na svakoj taki razgraniiti!). Na stranicama ove knjige nali su se
ponajpre Srbi koji su samo srpski pisci, zatim Srbi koji nisu samo
srpski pisci i najzad pripadnici kojeg drugog naroda, koji su i srpski, a ponekad samo srpski pisci. [...] Unoenje graninih pojava i
linosti ne treba shvatiti kao prisvajanje, jer njih valja uvek smatrati
takvima kakve jesu, a mnoge jesu zajednike, a ne iskljuivo nacionalne vrednosti (Dereti, 1983: 690).
Ali, oprez! Takva se irokogrudnost skupo plaa. S hrvatske
strane gledano, Deretieva tolerancija i metodoloka irina, kojom
je u treem izdanju pridodao i dubrovako-dalmatinsku, tokavsku
knjievnost, usklaujui se konano s paradigmom povijesti srpske
knjievnosti kakva se prakticira gotovo stotinu godina, viestruko je
upitna: valjda zbog straha od prevladavanja srpskoga udjela, ne priznaje se niti jedan kontekst zajednikih vrijednosti, niti regionalni
hrvatsko-srpski dalmatinski, niti dakako provizorni jugoslavenski,
niti kontekst tokavske knjievnosti, tako da se s pretpostavkama s
kojima je, vjerujem i danas, u najboljim namjerama Dereti zapoeo
promiljanje i prakticiranje svoje povijesti, uope ne moe razgovarati. Situacija je za kroatistiku utoliko tea to se s mnogim nadnacionalnim komponentama, interkulturnim injenicama, situacijama
i kompetencijama, ozbiljno rauna u inozemnim junoslavistikim
studijima, koji hrvatsko-srpski problem dodatno proiruju s bosanskim (bosanskohercegovakim, bonjakim), pa i sa crnogorskim,
pravom na razliku, a koje bi ona objektivno mogla imati na svojoj strani, pa kroatistika danas ne uspostavlja teko ili nikako dijalog samo sa srpskom historiografijom, nego ima potekoa s pridobivanjem naklonosti i dijela inozemne slavistike.
Ograniimo li se samo na tretiranje opusa Vladana Desnice
u povijestima hrvatske knjievnosti, s obzirom na pitanja pripadnosti hrvatskoj knjievnoj kulturi, jer barem oko jezine bismo se
mogli dobrano sporiti, uviamo da je izabrana strategija neproblematiziranja pripadnosti, jednostavnog punog integriranja Desnice u
hrvatsku knjievnosti, dio ope strategije hrvatske knjievne historiografije. Ne otvarajui ta pitanja, a istodobno razgraniavajui
hrvatsku knjievnost u svim aspektima od knjievnosti sredinjega

junoslavenskog jezinog podruja, hrvatska knjievna kritika i historiografija, uope ono to bismo mogli zvati paradigmom hrvatske
nacionalne kulture, pitanja djelomine jednojezinosti i zajednike
prolosti svodi na minimum, pa ispada da su za propusnost jezinih granica krivi tek nepodobni jezikoslovci, poput jo preostale
Snjeane Kordi, jer kao da, paradoksalno, hrvatska filologija granice
jezika odreuje granicama kulture, pa se prema naslijeenom prostoru zajednikih vrijednosti odreuje krajnje restriktivno. Da bi se
opus Vladana Desnice mogao odrediti u raznolikosti njegova ueg i
ireg zaviaja, kulturnih i odgojnih utjecaja, odnosno kao reprezentant naeg romana i nae knjievnosti pedesetih godina, kao jo kod
Frangea i Deretia, nedostaje ikakvih relevantnih podataka, odnosno
egzaktnih injenica, na osnovu kojih bi bila mogua relativna kritika prosudba, odnosno intersubjektivna interpretacija. U jednom od
rijetkih metodolokih istupa hrvatske knjievne historiografije itamo:
Kako jedna kritiki koncipirana povijest knjievnosti moe
biti apsolutno objektivna? U njoj mogu i moraju biti objektivne,
upravo egzaktne, samo injenice. U mojoj knjizi one to i jesu. Njih
sam, injenice, potovao iznad svega i nita nisam napisao to bi se
protivilo injenicama. Sve svoje prosudbe temeljio sam na njima i
izvodio iz njih. Ipak, koliko god to izvoenje zakljuaka bilo logino,
neizbjeno sam ih izvodio ja, a ne tko drugi, svojim spoznajama a
ne tuim, pa su dakle sve interpretacije moje, dakle u nekoj mjeri
i subjektivne, jer interpretacija ne moe a da ne bude proviena i
notom subjektivnosti. U tom smislu objektivnu knjigu nisam ni
elio napisati. Kada bi bilo takve objektivne knjievno-kritike ili
knjievno-povijesne knjige (a povijest knjievnosti, kako je ja shvaam, nije nita drugo nego retrospektivna knjievna kritika), znailo
bi to da je zadovoljila autoreceptivna oekivanja svih koji se u njoj
spominju, a to bi jamano bila vrlo loa knjiga, najneobjektivnija i
najneuporabljivija knjiga, koja nikome ne bi trebala i nikome koristila, pa ni onima koji bi njome bili zadovoljni (Jeli, 2004b: 4).
Ukratko, zanemarujui subjektivnost u odabiru injenica i rasporedu knjievnopovijesne grae, a naglaavajui je tek u aspektu interpretacije, hrvatskom se povjesniaru otvaraju nesluene mogunosti: toboe egzaktnim injenicama on moe dodati svoju osobnu
prosudbu, to e rei, njegova interpretacija dobiva objektivno utemeljenje i istodobno je krajnje arbitrarna i glede autorskoga stajalita i s obzirom na druge, odnosno tue poglede na pojedino djelo.
Umjesto knjievno-povijesnoga rasporeda poetikih tendencija ili

203
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Dvojna
pripadnost
(viepripadnost)
opusa

204
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

sinoptike slike pojedinog djela ili opusa u irim tradicijskim, anrovskim ili meuknjievnim suodnosima, povijest hrvatske knjievnosti doima se kao selektivna kronologija biobibliografija (koja esto
ak ne zadovoljava niti puko kronoloko odreenje), u najgorem sluaju, odnosno kao niz kritiko-interpretacijskih natuknica, u najboljem sluaju, koje vie govore o stilsko-sadrajnim osobitostima pojedinih tekstova negoli o njihovim knjievno-povijesnim znaenjima i
znaajkama. Metodoloka nezabrinutost, nepridravanje bilo kakvoga
modernog naela, kao i s tim razmjerna nepodnoljiva lakoa pisanja
povijesti knjievnosti i pregleda, uostalom kao i sastavljanja antologija, tako je nekritiki zapravo u slubi ideologije znanja odreenoga
neizreena naloga (naime zna se komu egzaktne injenice idu u
korist, komu na tetu, zna se kome dati veu, kome opet manju pozornost u povijesti knjievnosti, koga favorizirati, a koga iskljuiti iz antologija), jer sve je ionako subjektivna interpretacija egzaktnih injenica! Na kraju se ipak i knjievna stvarnost nekako uskladi s naim
konstruktima. Zbog toga, kao da su hrvatske povijesti knjievnosti vie
utemeljene na kulturi razgovora o knjievnosti, u kojima se pojedine
stvari podrazumijevaju, unaprijed znaju, a manje, ako i uope, na kulturi metoda i metodologija, kojima smo valjda toliko izloeni da ih je
najbolje ignorirati. Ukratko, misao Antuna Barca da se mnogo teoretizira uvijek onda kada se malo radi (Barac, 1962a: 21) kao da je
nala svoje marljive poklonike.
Pripremajui se ljetos vrlo ekstenzivno za na simpozij, jer nisam
vie znao to bih trebao ponoviti ili razviti iz svoje kod nas sustavno
ignorirane interkulturne povijesti knjievnosti, uivao sam itajui
svojevrsnu intelektualnu autobiografiju Eduarda W. Saida, Nepripadanje. Ve samo povrno dovoenje u vezu naih ivota u multikulturnom drutvu bive drave ili brojni zapisi samoga Vladana Desnice
o slinim temama navodili su me na misao da bi razgovor o kulturi
pripadanja svakako trebao voditi rauna i o pravu na nepripadanje.
Osjeaj viepripadnosti ili nepripadanja, uz potencijalnu slobodu
donosi dakako i nelagodu, ali i intelektualnu sabranost, dragocjenu
samou: Zadrao sam taj nelagodan osjeaj mnogih identiteta u
meusobnom sukobu kroz cijeli svoj ivot, zajedno s aktualnim sjeanjem na tu oajniku elju da budem samo Arapin ili samo Evropljanin ili Amerikanac ili samo kranin ili samo musliman. [...] injenica da nisam nikamo kod kue i da nigdje ne pripadam dala mi je
poticaj da naem svoj teritorij u intelektualnom smislu, kad ve ne
mogu u socijalnom (Said, 2007: 15, 172). Zar ima bolje, poticajnije

pozicije za pisca od osjeaja egzistencijalne tjeskobe i socijalnoga

nepripadanja? Nije li stoga zalaganje povjesniara knjievnosti da
pojedinom opusu, koji vie nego simbolizira ime i prezime autora, a
koji je sa svojim idiolektom i njegovim svjetovima zapravo knjievnost
u malom, ba kada je (i ako je) on uspio postati vrijednost za sebe,
odrede nepobitne okolnosti prole i budue recepcije, da ga poaste jednim prevanim nacionalnim identitetom, kakvi su hrvatski
ili bonjaki, srpski ili crnogorski, svejedno, zapravo kontraproduktivno i suvino? Jer, opus ve postoji kao rezultat kritike i recepcije,
djeluje preko granica i svih razgranienja, u prijevodima i preko svih
jezinih barijera, mimo naih sistematizacija, radi se o tome da ga, u
dijelovima ili cjelini, svojim tumaenjima prisvojimo, posvojimo, za
sebe, za svoju kulturu, uostalom za svoju karijeru ili svoju samou, za
naa napredovanja ili nau ideju, na san. Kako kod koga, s obzirom na
njegovu kulturu razgovora, odnosno metodologiju pisanja, naravno
ne samo o pripadnosti pisaca.

IV.
Spomenuti Antun Barac, kojega svi nai hrvatski uitelji iz povijesti novije hrvatske knjievnosti istiu kao uzor, ipak je u nekoliko
navrata promiljao odnos filologije i estetike, knjievnosti i knjievnih historiografa, dajui u mnogo emu i danas aktualne naglaske: Onemogueni kao stvarai, pisao je Barac kao mladi esejist,
kao producenti ivih djela, postajahu kritiarima; a onemogueni
i ovdje, postajahu literarnim historiarima, kopkajui slobodno po
podruju za koje sami nisu bili, dolazei tako do ugleda i znaenja
koje nikako nisu zavrijedili i koje je upravo krvava poruga na njihove stvaralake sposobnosti (Barac, 1962b: 45). Rano naglaavajui da naa knjievna povijest nije historija literature, odnosno
da bi povjesniari knjievnosti trebali gledati na svoj predmet kao
na dio umjetnosti, s umjetnikim osjeajem, Barac e idealno zacrtati da je knjievni povjesniar u viem smislu koji na svoj posao
ne gleda kao na struku, ve kao na jedno relativno usko podruje
ivota, no podruje na kome se on najbolje i najadekvatnije i s najvie nijansa manifestirao, nee biti nemilosrdni rovac po povrini i
nutrinji, kidajui bez razumijevanja najfinije ilice, negirajui tako
rei smisao svoga poziva, ve e znati da s toplom njenou i irokogrudnou zaviri u sve izvore tih manifestacija. ivot je uvijek

205
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Dvojna
pripadnost
(viepripadnost)
opusa

206
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

kontinuiran, samo su njegovi oblici katkada toliko razlini da se na

prvi pogled ne daju uvijek uhvatiti veze koje postoje izmeu pojedinih dijelova (isto, 47, 54, 50).
Bez namjere da zastupam ili branim iznesene principe, kada
nam ve nije, razvojem modernistike znanosti, dostatna sistematika i red umjetnosti, sloit emo se da bi vea teorijska osvijetenost domae historiografije, njezina vea otvorenost aktualnim kulturnim teorijama, bila koliko dragocjena toliko i nuna. Ukljuujui
se osobno teorijskom diskusijom u znaku regionalne komparatistike ili interkulturne povijesti knjievnosti, upozoravanjem na interkulturnu hermeneutiku i teoriju interliterarnog procesa, pa i neke
novije koncepte, u nekoliko sam navrata naglaavao da se zajednika, odnosno sporna pitanja hrvatske i srpske knjievne povijesti,
ne mogu rjeavati samo pragmatino, po Deretievu modelu, prema
kojemu su npr. srpski pisci iz Hrvatske postali hrvatski ne prestajui da budu srpski pisci, pa valjda onda i obratno, odnosno prema
preutnom integrativnom naelu hrvatske historiografije, koja se
pak prema zajednikom meugraninom knjievnom i kulturnom
prostoru odnosi kao da on ne postoji (kao da nije nikada postojao, kao da nije postojala zajednika povijest, isti jezik ili naprosto
meusobne knjievne simpatije, zajedniki asopisi, inicijative i sl.).
Utoliko vie to su se pitanja interpretacije knjievnosti, u meuvremenu, neraskidivo povezala s brojnim modelima (inter/trans)
kulturalnih teorija, koje vape za svojim prepoznavanjem i primjenom u praksi. (Ne smijem rei u stvarnosti, jer je navodno i zbilja
sama tek na konstrukt, tek jedan od moguih, izmiljenih svjetova.)
Spoznaja o ogranienosti, kontingentnosti suvremene znanosti o
knjievnosti dovodi nuno do pokuaja legitimacije intersubjektivno
provjerljiva znanja, do neophodne otvorenosti prema znanstvenom
dijalogu i do, na meukulturnom dijalogu, konstituiranja predmeta i
rezultata istraivanja. Ili reeno jo otvorenije, preneseno na polje interkulturne znanosti o knjievnosti, odnosno interkulturne povijesti knjievnosti i interkulturne interpretacije, glavno je metodiko, upravo
tehniko, ne metodoloko pitanje, kako pisati znanstveni, knjievnopovijesni tekst, kako svojoj kulturi, kulturi svoga uvida osigurati znanstvenu validnost, objektivni status, priznat meu drugim kulturama
uvida, odnosno kako se tehniki ukljuiti u intersubjektivnu situaciju
zadobivanja makar prividne znanstvene objektivnosti? Svakako putem
interdisciplinarne, idejno pluralne, pa i eko-kulturne, a ne pomou
monocentrine i monoloke metodoloke i ideoloke perspektive.

UMJESTO ZAKLJUKA

U okviru ire teorijske studije o odnosu teksta i konteksta, odnosno fenomenu dvojne pripadnosti (viepripadnosti, nepripadnosti)
opusa, u raspravi se govori o kulturi razgovora, odnosno metodologiji pisanja, o pripadnosti pojedinih pisaca u srpskim i hrvatskim
povijestima knjievnosti (prije svega u Deretievoj i Jelievoj), s
osobitim osvrtom na tretiranje opusa Vladana Desnice. S hrvatske
strane gledano, Deretieva tolerancija i metodoloka irina kojom
je u treem izdanju pridodao i dubrovako-dalmatinsku, tokavsku
knjievnost, usklaujui se naknadno s problematinom paradigmom povijesti srpske knjievnosti kakva se prakticira gotovo stotinu godina, viestruko je upitna. Vjerojatno zbog straha od prevladavanja srpskoga udjela, s druge, hrvatske strane, ne priznaje se niti
jedan kontekst zajednikih vrijednosti, niti regionalni hrvatsko-srpski dalmatinski, niti dakako provizorni jugoslavenski, niti kontekst tokavske knjievnosti, tako da se s pretpostavkama s kojima
je, vjerujem i danas, u najboljim namjerama Dereti zapoeo promiljanje i prakticiranje svoje povijesti, uope ne moe razgovarati.
Zajednika, odnosno sporna pitanja hrvatske i srpske knjievne povijesti, ne mogu se rjeavati samo pragmatino, po Deretievu modelu, prema kojemu su npr. srpski pisci iz Hrvatske postali
hrvatski ne prestajui da budu srpski pisci, pa valjda onda i obratno,
kao niti prema preutnom integrativnom naelu hrvatske historiografije, koja se pak prema zajednikom meugraninom knjievnom i kulturnom prostoru odnosi kao da on ne postoji (kao da nije
nikada postojao, kao da nije postojala zajednika povijest, isti jezik
ili naprosto meusobne knjievne simpatije, zajedniki asopisi, inicijative i sl.). Utoliko vie to su se pitanja znanosti i interpretacije knjievnosti, u meuvremenu, neraskidivo povezala s brojnim
modelima (inter/trans)kulturalnih teorija, koje vape za svojim prepoznavanjem i primjenom u praksi.
Zbog mnogih razloga, kao da su hrvatske i srpske povijesti knjievnosti vie utemeljene na kulturi razgovora (prema arijskom ili
zajedniarskom principu) o knjievnosti, na nepisanim pretpostavkama paradigmi u kojima se pojedine stvari podrazumijevaju, unaprijed znaju, a manje, ako i uope, na kulturi metoda i metodologija,
kojima smo valjda toliko izloeni da ih je najbolje ignorirati.

207
Od
komparatistike
tekstova do
interkulturne
povijesti
knjievnosti
Dvojna
pripadnost
(viepripadnost)
opusa

LITERATURA

Barac, Antun (1962a): Izmeu filologije i estetike, u: Hrvatska knjievna kritika,

VII, predgovor i izbor Petar Lasta, Zagreb: Matica hrvatska.
Barac, Antun (1962b): Naa knjievnost i njezini historici, u: Hrvatska knjievna kritika, VII, predgovor i izbor Petar Lasta, Zagreb: Matica hrvatska.
Biti, Vladimir (2000): Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb:
Matica hrvatska.
Dereti, Jovan (1983): Istorija srpske knjievnosti, Beograd: Nolit.
Dereti, Jovan (2002): Istorija srpske knjievnosti, Beograd: Prosveta.
Frange, Ivo (1987): Povijest hrvatske knjievnosti, ZagrebLjubljana: Nakladni
zavod Matice hrvatske Cankarjeva zaloba.
Jeli, Dubravko (2004a): Povijest hrvatske knjievnosti. Tisuljee od baanske
ploe do postmoderne, drugo znatno proireno izdanje, Zagreb: Naklada
P. I. P. Pavii.
Jeli, Dubravko (2004b): Politika nije utjecala na moj znanstveni rad, razgovor
s Ivicom Matieviem, Vijenac, XII/268, 35, 10. lipnja 2004.
Juvan, Marko (2003): O usodi velikega anra. Kako pisati literarno zgodovino
danes? Rasprave, ur. D. Dolinar i M. Juvan, Ljubljana: ZC SAZU, 1749.
Kova, Zvonko (2001): Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb:
Hrvatsko filoloko drutvo, Biblioteka Knjievna smotra.
Lei, Zdenko (1985): Knjievnost i njena historija, Sarajevo: Veselin Maslea.
Lei, Zdenko (2003): Razvojne strukture (?) ili kontingencije (?), Razlika/
Dierance, 5, 3950.
Lsebrink, Hans-Jrgen (2003): Kulturraumstudien und Interkulturelle Komunikation, u: Konzepte der Kulturwissenschaft, Hrsg. von Ansgar Nnning,
Vera Nnning, StuttgartWeimar: Metzler.
Novak, Slobodan Prosperov (2003): Povijest hrvatske knjievnosti, Od Baanske
ploe do danas, Zagreb: Golden marketing.
Nth, Winfried (2004): Prirunik semiotike, Zagreb: Ceres.
Rapo, Duan (2004): Knjievnost i nacionalno svrstavanje, u: Zbornik radova o
Vladanu Desnici, ur. Duan Rapo, Zagreb: Prosvjeta.
Said, Edward W. (2007): Nepripadanje, Zagreb: V. B. Z.
Solar, Milivoj (2003): Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb: Golden marketing.

III. OPRIMJERAVANJA, ANALIZE

ANDRIEVA EKSPLICITNA SEMIOTIKA

POETIKA, EPIFANIJA, ESHATOLOGIJA, EKOLOGIJA
I INTERKULTURALNOST U ZNAKOVIMA PORED PUTA

oveka ubijaju esto i mrnjom. U jednom irem ili uem krugu ljudi mrnja se gaji,
odrava, iri, jaa i usredsreuje toliko i dotle dok se ne stvore sredstva i ne pronau ruke
koje e stvar okonati i ubistvo izvriti. Ali oveka je moguno ubiti i nerazumevanjem.
Dugim, upornim, doslednim odsustvom razumevanja. Sredstvo je sigurno kao i mrnja,
samo dejstvuje neto sporije, ali su zato muke tee i stranije. ovek rtva ne padne od
jednog udarca, nego presvisne. I jo, povrh svega, esto u oima neupuenih izgleda kao
da dobrim delom i sam snosi krivicu za svoju sudbinu.
Nema lepeg zadatka nego to je: omoguiti nekom razvitak, pomoi oveku u njegovoj
tenji za usponom.
Ivo Andri, Znakovi pored puta

UVOD

Premda tradicija knjievnoteorijskoga prouavanja knjievnosti utemeljena na Aristotelovu uenju odreuje pojam i koncepciju poetike kao uenje o poeziji, odnosno znanosti o pjesnikoj umjetnosti,
dakle kao jedinstvenu knjievnoteorijsku disciplinu i danas kao najbitniji dio teorije knjievnosti, termin poetika povjesniari knjievnosti upotrebljavaju u drugim znaenjima, primjerice poetika romantizma, poetika Crnjanskog, poetika fantastinog, pri emu poetika
znai naela prikazivanja stvarnosti u umjetnosti, to znai naela
prikazivanja stvarnosti u romantizmu, u stvaralatvu konkretnoga
pisca, naela prikazivanja fantastinoga i sl. (Zaharov, 1998: 59).
Najkrae reeno, u prvom bi se sluaju mogao upotrebljavati pojam poetologija, kao dio znanosti o knjievnosti, dok bi
pojam poetika mogao ostati rezerviran za sondiranje naela knjievne umjetnosti te se odnositi vie na knjievnu empiriju, pa bi
se s pravom moglo govoriti o eksplicitnim poetikama iskazivanima

212
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

diskurzivnom praksom pojedinih pisaca, kao i o implicitnim poetikama (pojam unutarnja poetika upotrebljen je kao svojevrsna
metoda s prvenstveno knjievno-povijesnim i tipolokim zadacima; Grevi, 1981: 331333) kada je rije o otkrivanju i deskripciji naela prikazivanja stvarnosti u tekstovima primarne knjievne
proizvodnje (poeziji, prozi, drami).
Slino bi se moda mogla razrijeiti i terminoloka dvojba oko
semiotike i semiologije, utvrujui esejistiko-kritikom tipu tekstova odreenu interdisciplinarnu, aktualnu kulturno-historijsku
ambiciju, kakvu ima suvremena semiotika (a prije nje moda upravo
modernistika knjievnost), dok bi semiologija mogla ostati rezerviranim pojmom za strogo znanstveno prouavanje znakovnih
sustava, kako ju je u izvornom smislu i odredio F. de Saussur (Biti,
1997: 361364), koliko god su granice knjievnosti i teorijske misli
o njoj u kaosu postmoderne sve neprepoznatljivije.
Samo u tom smislu sam se odluio, asocirajui na slina terminoloka sporenja pojma poetika, a ve i zbog samoga naslova analiziranoga Andrieva djela, u kojemu se rije znakovi koristi gotovo
programatski, svoje istraivanje inicirano znanstvenim skupom odranim povodom sedamdeset pet godina ivota naega uitelja i mentora Franje Grevia nasloviti eksplicitna semiotika, prisjeajui se
time brojnih naih diskusija o krucijalnim temama knjievne znanosti i suvremenoga ivota, koje smo s profesorom vodili sa estinom
i otvorenosti kao da o njima svjetska znanost o knjievnosti gotovo
jo nita nije izrekla. Bilo je tako i s pojmovima (i njihovim znaenjima, sadrajima) istaknutima u podnaslovima, o kojima smo satima
konverzirali i sporili se, da bi neki od njih, kao ekologija i interkulturalnost, u meuvremenu, postali dominantnim trendom modernoga promiljanja svijeta. Za hrabrost i ohrabrivanja u takvim diskusijama, utemeljenima na uvjerenju da i male kulturne sredine imaju
pravo na kreativnost, a ne samo na reproduktivnost, sva zasluga pripada slavljeniku, iako raun plaamo svi zajedno. Pretrpani novim i
novim teorijama i knjigama naega postkolonijalnoga doba.

POETIKA

Tumaenje poetiko-stilskoga kompleksa korelacija u Znakovima

pored puta valja zapoeti isticanjem odluna Andrieva nepovjerenja u autoreferencijelnu mo rijei, u koju se pak upravo mi strunjaci

za knjievnost tako nesmotreno pouzdamo. I dok je pun povjerenja u asocijativnu povezanost rijei (one su povezane u magino
kolo kroz koje struji ritam celine), Andri je nepovjerljiv prema
rijeima koje trebaju neto kazati o reima samim i njihovoj upotrebi u prianju, jer onda one odjednom zaneme, ohlade i lee kao
mrtvo kamenje, kao da nikad nisu govorile, igrale ni pevale (Andri,
1978; 242). Nastavljaljui fragment o rijeima, Andri e zapaziti
da ovjek nije nalazio samo prve izraze za svoje misli, nego i za svaki
nedostatak misli, pa zbog toga u jezicima svih naroda, naroito junih, postoje tolike rei koje nemaju misaone podloge i cirkuliu kao
lane pare pomeane sa pravima (isto, 243).
Sasvim u blizini tih razmiljanja, Ivo Andri e otkriti jedno
svoje vano poetiko uvjerenje: ini mi se da mogu kazati da nisam
nikad ni traio ni nalazio svoju inspiraciju u knjigama (isto, 243).
to se tie inspiracije iz knjiga, on priznaje da mu je lektira bila podstrek za pisanje, da ga je ohrabrivao u pisanju kakav dobro napisan opis. Dapae, na drugom mjestu bit e Andri jo eksplicitniji:
Ne znam je li ovo to ja radim, i kako radim, realizam, ali verujem da je realnost. Otkako radim ovaj posao, ja se drim stvarnosti, i drei se nje, nastojim da sebi i drugima objasnim koliko mogu
od te beskrajne stvarnosti, sa svima pojavama od kamena i biljke
do oveka i do svesne misli i tamnih nagona u njemu, od nebeskih
svetlila, koja nas, dok ih gledamo, bacaju u bezizlazne zanose, od
sna i mate do hleba koji jedemo i zakona po kojima ivimo i svih
potreba kojima smo podloni (isto, 192).
U literaturi o Andriu i odvie se esto naglaavao realizam kao
odrednica stilske kvalitete njegovih djela, a rije je, povjerujemo li
autoru samom, tek o iroko shvaenoj zbilji kao glavnom orijentiru
u njegovu knjievnom stvaranju.
Iako nastali u rasponu od gotovo pola stoljea, a objavljeni posthumno 1978. godine, Znakovi pored puta nemaju dnevniki ili memoarski karakter, tovie, prireivai su, odustajui od moebitne kronoloke rekonstrukcije, koncentrirali pojedine zapise u vee tematske
cjeline, premda u svemu dominira fragmentarnost i tematska raznovrsnost (usp. Napomene, 571574). Drugo poglavlje naknadno koncentriranih fragmenata dobilo je naslov prema Andrievim markacijama na margini strojem ispisana rukopisa Za pisca. Iako se iskaz
moe razumjeti dvosmisleno, moemo ga tumaiti kao poetiku i autopoetiku sugestiju, neemo pogrijeiti ako analizu usmjerimo oko tri
pojma ire poetike referencije: stila i rijei, te estetike ili ljepote.

213
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

214
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Kada Ivo Andri govori o stilu, napisat e da je stil mnogo vie

od vjetine kako zaodjenuti svoju misao i rei je drugima na najbolji
i najuvjerljiviji nain, stil (sam zvuk rei, reenica i sklop celine) je
ujedno i glavna proba istine koju reenica nosi. Mi ne pronalazimo
istine nego ih se, u svetlim trenucima, sami priseamo, i dajemo im
stilski izraz (isto, 246247). Na drugom mjestu Andri otkriva da
ne treba biti suvie revnostan ni dosledan u radu na stilu, kako na
stil ne bi postao svrha sam sebi, a naom samodopadljivosti i samozadovoljstvom postao tiranijom, to je bolest i kraj umetnosti i umetnikog stvaranja, bolest koju primjeujemo odvie kasno (isto, 250).
Suprotno opim gleditima dobrih stilista i stilistiara, prema kojima
se vrijednost stila mjeri u odstupanju od norme, Andri e zapisati da
se najvei efekt postie u poeziji kad pesniku poe za rukom da itaoca iznenadi neim poznatim (isto, 177), ali i priznati da ima u jeziku
posebnih izraza koji ga opsjedaju danima, plijene i nose njegov sluh i
duh i otvaraju neke nove i nepristupne vidike i daljine:
Hvatam te rei kao sluajno baene i sreno naene dragocenosti, plovim neko vreme na svakoj od njih kao na slobodnom, brzom
oblaku, i posmatram nove i neviene svetove oko sebe (isto, 248).
Zanimljivo je kako Andri objanjava univerzalizaciju jezika na
kojemu piemo, potrebu da tema i jezik prie mora biti u sreditu
nae pozornosti te da piemo tako da vjerujemo da nas moe razumjeti svaki ovjek ma kojim jezikom on govorio: Piui, vi treba
trenutno da zaboravite na sve koji su vam bliski i dragi i sa ijim
ivotima ste tako vrsto povezani, ali da vam je u isto vreme blizak
ceo svet i da su vam svi ivi ljudi kao rod roeni (isto, 263264).
Slino Andri zaboravlja, kada pie, sve svoje bliske i poznate, da bi
mogli da se rode i stupe u ivot novi ljudi, oni koji se pomaljaju na
mojoj hartiji, da bi postupno bivao nevjernim jednima i drugima.
Odgovarajui neposredno na pitanje to je stil, Andri navodi
primjer iz medicine, kojim stari lijenici u svega sedam rijei, nakon
dugog razmiljanja i strpljivog posmatranja i reetanja i odabiranja injenica, definiraju zapaljenje pojedinih organa, budui da ta
reenica kazuje jasno sve to treba i to se moe rei o jednoj odreenoj pojavi (isto, 280281). Konkretno, zapisat e:
Kad neko uvidi ili oseti jednu injenicu kao istinitu i stvarnu, kad
joj po svom unutarnjem oseanju nae oblik koji nju najtanije prikazuje i objanjava drugima, i kad to na najjednostavniji i najsavreniji
mogui nain kae ili napie to je stil kojim se taj ovek slui i kojim
je ta odreena stvarnost najbolje kazana (isto, 280).

Komplicirana igra izraza i sadraja (na jednom se mjestu Andri

pita zato i naa reenica ne bi mogla muziki neto kazati o prisutnosti ili odsutnosti misaone ili osjeajne sadrine, kao to zvukom
kazuje vinsko bure je li puno ili prazno kada ga kuckamo; isto, 247)
dade se rekonstruirati iz jo jednoga posredovanoga Andrieva iskustva. Opovrgavajui ope miljenje o piscima koji kao da brzo i lako
zapaaju sve oko sebe, Andri navodi da se o neemu to promatramo, a to zove injenicom, najprije javlja njegova misao o njoj, a
tek se kasnije iz te misli izljuti, kao plod iz svoje opne, sama injenica. Ona tada postaje injenica-tip, koju usvajaju i u koju veruju
hiljade italaca, kroz narataje (isto, 264). S ovim bi se mogla povezati Andrieva misao o pievu radu koji je takav da on, piui, stalno
brodi uz vodu: Pisac mora da u sebi, kao u mranoj komori, izradi
negativ svoje misli ili svojih doivljaja i zapaanja, i da ga projicira
kao pozitiv u itaoevu matu i svest (isto, 200). Pa ipak, nije rije
o nekom realistikom poetikom konceptu, jer pisac mora potpuno
uvjerljivo i bez mogunosti i najmanje sumnje prikazati kao ono to
jeste i ono to je bilo i ono to je samo moglo biti (isto, 200).
Opisujui svoje vjerovanje i nepovjerenje u rijei, Andri konstatira tri faze u svom odnosu do rijei: prva je kada se zaklinjao njima i
primao ih sa slijepom vjerom i oduevljenjem; druga je kada je poeo
u njima nasluivati istinu, uviati otkuda dolaze i kako nestaju ili mijenjaju oblik i znaenja; a trea je kada je shvatio to su i kakve su rijei:
dim i nita, plod sluaja i nereda, kao i sve ostalo oko njega, obine
varke, varkina deca i majke novih varki (isto, 247).
Jaz izmeu zamiljenoga i izraenoga, rei e Andri dalje, s vremenom (kada snage opadaju, a zahtevi rastu) biva sve iri i dublji,
pa moda otuda i strah od obinosti i povrnosti (jevtine lakoe)
u mislima i izrazu, koji se pretvara u stidljivost od svakog izraavanja, onu karakteristinu andrievsku utnju (isto, 254). Jo preciznije e Andri opisati svoj odnos do rijei u fragmentu u kojemu
spoetka priznaje kako se mnogo bavio rijeima, ali i da se priroda
toga bavljenja s vremenom mijenjala:
Prvo su moju panju i moje interesovanje privlaile rei koje
sam ja sam izgovorio ili koje sam uo od drugih, zatim: pisane, tampane rei. A danas se najvie bavim reima koje nisu otile dalje od
mojih pomisli i razmiljanja i koje obasjavaju ili zamrauju moju
javu ili moje snove, ali koje nee nikad biti ni izgovorene ni napisane, ni tampane; od njih je valjda i sainjeno utanje u kome se na
kraju svi gubimo (isto, 269).

215
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

216
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Svoje uvjerenje o vrijednosti i potrebi utnje Ivo Andri e

izrei i u miljenju o danima neplodnosti (dani sa belih i neispisanih stranica) utvrujui, paradoksalno, da oni nisu bili prazni nego
je moda obratno: Moda su nae bujne misli tih dana bile takve
da se reima nisu dale izraziti ni slovima zabeleiti, ili takve da nisu
imale ni potrebu za tim (isto, 218).
Na oprez s rijeima Andri upozorava poslovicom o vatri i vodi:
one su za pisca dobre sluge, ali zli gospodari, jer se dogaa da nas
rijei, pored snage, radosti i slave koju nam pribavljaju i odaju,
postaju naa muka i bruka kada potpiemo neke rijei kao ekove
bez pokria (isto, 219).
Optuujui se da, iako se rijeima najvie bavi, okruen njima
kao pelar pelama, o rijeima premalo razmilja, Andri priznaje
da ga, kada se prepusti mislima o zvuku, obliku i poreklu rei, te
misli odvedu daleko u zanose i traganja za smislom i podrijetlom
rijei. Kada pak se iz te potrage vrati iznuren, mutne glave i praznih
ruku, treba mu vremena da od njih napravi ono to bi htio da budu:
mirno i posluno sredstvo izraavanja svega onog to treba da bude
kazano, a to ne uspijevamo ni priblino kazati (isto, 227). Odmah
to toga fragmenta Andri svjedoi o stanju polusna, nonih halucinacija, kada se rijei odmetnu u neki noni karneval, kao hajduk u
planinu, poslije ega mu treba vremena da se rijei vrate u svoja
stara i utvrena znaenja, pa iako se ini da je i neka propala u svom
roenom nesmislu, on zna da e se i ona vratiti u svom starom
obliku, sa svojim smislom (isto, 227228). Komar, nonu moru s
rijeima, Andri opisuje vrlo ivo i slikovito, kao netko tko je nou u
vlasti rijei, ne bi li ih danju disciplinirao u korist svojega kazivanja:
Tada se deava da rei nasele moju svest, otvore u njoj svoj bal
pod maskama, izvode tu svoje igre, od krutih menueta i avetinjskih
kadrila do prostog i bezonog kreveljenja, ludog ipanja i bune terevenke. Maskiraju se, demaskiraju, izdaju se za ono to nisu, teraju egu
sa mnom kao to se ja inae igram s njima, tako da se na kraju ne zna
ni ta je ta ni ko je ko, kao da je potpuno nestalo u svetu svega to se
zvalo mera i razum, red i pravilo, i kao da je bezumlje (ali neko plansko
i zlonamerno bezumlje) postalo optim zakonom (isto, 227228).
Sline none dosjetke, odnosno uda, kako ih autor naziva, zbile
su se u zgodi koja rjeito govori o odnosu oznaenoga i oznaitelja,
kada su se rijei, prema svjedoenju pisca, najprvo jedna za drugom
pretvarale u ono to je dotad samo oznaavala, da bi se, u drugom
udu, sve opet pretvorilo u rijei, koje su kao igra neujnih zvukova

odletjele u zaborav i nepostojanje, tamo gdje odlaze kada prestanu

biti rijei, kada izgube znaenje i ispadnu iz upotrebe. Zanimljivo
je da narativni subjekt, koji je ujedno i glavni lik u toj priici o rijeima, nestaje kako se sve vie rijei pretvaralo u ono to su oznaavale: Odjednom sam postao bogat, i to onako kako nikad, ni u snu,
nisam zamiljao ni eleo. Pretrpan bogatstvom. Trebalo je da imam
svega, ali stvarno sve je imalo mene. Hiljaditi deo toga bio je dovoljan da me obori i pokopa, da prekine i ugui ovako slab i kratak dah
kao to je moj (isto, 230). Meutim, nakon to se oznaeno vrati
u oznaitelja, Andri/narator/lik ostaje sam u tiini, izmeu dana i
noi, u praznini koja nema imena.
Moda se rjeenje te udne zagonetke o rijeima nalazi u Andrievu odgovoru koji problematizira in pisanja, koje, kada je uspjeno,
izgleda kao laka i automatska igra koju rijei same po sebi i za sebe
igraju, premda nije tako: U reima, kao u drvetima i biljkama i svemu
to je ivo, krui nevidljiv ivotni sok, i on je taj koji ih, kao neko unutarnje sunce, kree i okree, daje im boju i oblik, snagu i izraz. A ovek
koji pie, on samo paljivo prati i manje ili vie veto, manje ili vie
sreno iskoriuje pojedinosti te neshvatljive i neuhvatljive igre (isto,
235). Naime, kako e zakljuno Andri rei u istom fragmentu, rijei
zapravo ive dvostrukim ivotom: i same za sebe, kao takve, i kao
izraajni znakovi u sklopu ovekove misli koja trai svoj izraz (isto).
U skladu s tim Ivo Andri e opisati dva puta u realizaciji ovjekove misli koja trai svoj izraz. Prvi je da imamo odreenu misao
pa traimo samo odreene rijei da je izrazimo te poredak i ritam
koji bi najbolje sluili tom izrazu. Obratno, dogaa se da nam se
javljaju rijei sa svojim ritmom i poretkom te nose ivu i jasnu nau
misao (kao to, prispodobljuje Andri, ponekad more u boci donosi
poruku spaenih brodolomaca). Iako nam oba naina izgledaju prividno proturjena, Andri e rei da nije tako: oba su ona i dobra i
pravilna, kao to je tano i stvarno ono to nam donose, jer to je i u
prvom i u drugom sluaju naa istinska misao koja samo razliitim
putevima trai svoj izraz (isto, 251). S tim u vezi treba upozoriti i
na Andrievu glosu da se ponekad povede udan razgovor izmeu
onoga to po unutarnjem dikatatu pie i izmeu onoga to u istom
trenutku sam misli! (Isto, 232.)
Svojevrsnu definiciju ljepote, u irem smislu i estetike, dao je
Ivo Andri opisujui svoj doivljaj koncerta na kojemu su se izvodila djela Mozarta, Liszta i Brahmsa. Mozartovu glazbu doivljava
kao lijepu, ali ne moe razumjeti tu ljepotu, ona je lijepo u lijepom,

217
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

218
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

pa jo ljepe, igra od koje ovjeku zastaje dah. Kod Liszta mu se

nije dopala naglaena narativnost (istie krau oazu u kojoj klavir govori sam, ara i doarava). No, ljepota koju donosi Brahmsov
Koncert za klavir i orkestar u B-duru je ona koju moda najvie cijeni,
ne samo u glazbi: To je lepota koja ne pirlita i ne nadvikuje nego
prosto postoji. I mi smo njeni, jer je ona naa. Ni najmanjeg nesporazuma. Nema praznine. Sve je ispunjeno (isto, 234). Na drugom
mjestu Andri e osobito istaknuti skladnost zavretka pretposljednjega stavka Brahmsova Koncerta za violinu i orkestar u D-duru: on
govori o skupom skladu, koji je kupljen svim onim to mu je prethodilo, te napominje da bi tako trebalo svravati svako i najmanje
njegovo djelo, pa i njegov ivot (isto, 193).
Zanimljiv je, za razumijevanje Andrieve autopoetike, stav da
su estetike podlone promjenama, pa je boriti se za nadmo odreene estetike isto kao i boriti se za pobedu i ustaljenje jednog od
etiri godinja doba (isto, 210). Slino Andri shvaa i ljepotu,
kako umjetniku (estetiku), tako i u najirem smislu. Na samom
poetku skupine fragmenata Za pisca, uz konstataciju da bi trebalo pisati samo iste i velike stvari (za to je opet potrebna zdrava
krv, prava misao i dosljedan ivot), on e rei da je tragedija ljepote
u tome to ne moe da ne postoji a ne moe da traje i da se dri
(isto, 180). I nadalje, nakon to e konstatirati da samo mladost
ima hrabrost i snage da voli lepotu, potpuno, iskreno, bezuslovno i
bezobzirno (isto, 180), napisat e Andri da svi dugujemo ljepoti,
a samo se grubi i neotesani ljudi otimaju toj obavezi i nee da plate
svoj dug, ali zakljuuje da ni ti ravi platie ne uine od onoga to
su utedeli nita dobro ni razumno (isto, 181). Na pitanje to je
ljepota, to si ga postavlja uz glazbu i nakon nje, Andri odgovara:
Lepota to je varka i zamka na ovekovom putu, jedno od
neobjanjivih prokletstava njegovog postojanja. Ne znamo je i
nemamo, a ivimo zbog nje i ginemo za njom. Ne vidi se gde nie
ni kako nastaje, teko se i nesigurno prati dok traje, a uzalud se ali
i doziva kad nestane. Izmeu njenog postanka i nestanka i nema
nieg, tako da se moe rei da ona stvarno i ne postoji. A kad si rekao
da je nema, to je ujedno i najvie i sve to se o njoj moe rei, pa i to
si rekao samo zato da bi mogao da govori o njoj (isto, 271272).
Zakljuno, ono to nazivamo ljepotom samo je privid, ali privid koji unitava i brie sve, pa i najvie i najsnanije stvarnosti (isto,
272), rijeju ljepota je zapravo trajno nepristupana, dok za nas
ostaje njena najtamnija strana elja koja boli (isto, 276).

Od pojedinanih poetikih znakova izdvojimo jo neke male

pouke o umjetnosti prianja te o knjievnosti openito. Priznajui,
primjerice, kako pisac teko dolazi do ideje za pripovjetku, on e rei
da izgleda kao da do nje dolazi sluajno, jer ono to je vano najee je uveno uzgred i sluajno. Isto tako, sklonost k razmiljanju
nee biti od velike koristi u knjievnom stvaranju: Treba poi od
ljudi, ljudskih likova i doivljaja, a opisujui njih sve e nae misli nai
svoje mesto, ak i one kojih dotle nismo bili ni svesni, i koje nam se tek
pri pisanju i opisivanju javljaju (isto, 104). Nadalje, vjetina i uvjerljivost su vrijednosti koje pisca, to su one vee, nagone da si postavlja
nove i sve sloenije zadatke. Posebno Andri istie neke granine
situacije u ivotu ovjeka (mladi koji pada niz liticu pred oima svoje
djevojke, zavjerenik koji upada u zamku tiraninovih bira, ovjek u
goruem avionu koji pada s visine od tri tisue metara), koje bi trebalo
valjano opisati, odnosno odgovoriti na pitanje: ta oseaju i ta misle
ljudi u izuzetnim i sudbonosnim trenucima? Kako se ponaaju, ime
se brane ili tee? (isto, 240). Meutim, promatrajui svijet oko sebe,
sve njegove nedostatke i protivrenosti, pisac bi morao ostati miran,
ali pisati tako da njegovi itaoci ponu da vrte glavom od uzbuenja
i uenja, saaljenja ili ogorenja (isto, 217).
Na novinarsko pitanje: to biste htjeli znati, Andri nije odgovorio, ali je kasnije mislio da bi mogao odgovoriti kako bi elio vie
znati i povremeno provjeriti svoje znanje, ali i dodati da u poslu
koji ja radim znati nije toliko vano koliko moi, imati, hteti i smeti
(isto, 206). Jedan od paradoksa u ivotu knjievnika je, kako rjeito
svjedoi Andri, da se u mlaim godinama, kada pie neki roman,
ni s kim ne moe posavjetovati, a kasnije mnogi trae da ba o tom
romanu on govori njima, a o romanu koji upravo planira opet se ne
moe ni s kim posavjetovati (isto, 213). Zbog toga valjda ovjek koji
se bavi umjetnou mora mudru skromnost i istinsku sigurnost uiti
od pomoraca, koji su suzdrljivi u sudovima i predvianjima, osobito kada ih se pita o vremenu (isto, 207).
Ne ulazei podrobnije u stanja malodunosti, opisivanje uvjeta,
vremena i raspoloenja u kojima radi, a to ga sve esto odvlai od
pisanja, za razumijevanje openita odnosa Andria prema pisanju i
umjetnosti, pa i itateljima, neka dokumentira skica za kratak stvaralaki portret samoga autora, sve ako se i govori openito:
Pisac treba da je utljiv kao to je utljiva njegova knjiga na
polici. On treba da natera ljude da itaju njegove knjige, ako ele da
saznaju neto o njegovoj linosti. A posle treba da ih ostavi obmanute

219
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

220
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i razoarane, jer nisu nita saznali od onoga to su eleli da znaju. To

neka im bude kazna za njihovo nezdravo ljubopitstvo (isto, 231).
O samim Znakovima pored puta Andri e rei da bi iznad njih
trebalo zapisati: Uite i razgledajte! Slobodno! Ovde nema aforizama! (isto, 254), no da bismo to bolje razumjeli, potrebno je upozoriti na to kako Andri razmilja o aforizmu. Konstatirajui da je oblik
aforizma opasna zamka, budui da nam aforizam izgleda kao lak i prijatan izraz kojim najbolje i s najmanje napora moemo pokazati nae
teko ivotno iskustvo i nau veliku pamet, on e zakljuiti:
Aforizam je tanak led na koji nas navodi naa elja da jeftino i
brzo pokaemo ta znamo i ta sve moemo i umemo. On je ogledalo u koje mi hvatamo ljude i svet oko sebe, a pri tom ne primeujemo da se u njemu ogledamo i pokazujemo i mi sami, sa svim naim
pomislima i namerama (isto, 249250).
Ne piui aforistiki nego umjereno sentencionalno, Andri nas
kroz priu, primjere i iskustva vodi svojim ivotom, doivljajima i
promiljanjima, ostajui jednako uvjerljiv kao u svojim umjetnikim
prozama, te vjerodostojan, upravo dosljedan, kao u svojim odmjerenim esejistikim prilozima. Openito se moe rei da su strukturalno-semantiki elementi Znakova, pored naglaene fragmentarnosti i tematske nejedinstvenosti, upravo raznovrsnosti, jezgrovit i
misaon izraz, koji kao da je svojom pounosti vie okrenut autoru
samom negoli itatelju, a ako ve itatelju onda buduem autoru.
Ima u Znakovima pored puta kraih pria, usputnih zabiljeaka,
krokija studija, sentencija od jedne reenice. Kao to se iz primjera
moglo razabrati, i pojedini dijelovi fragmenata su razliiti, jednom
blii apstraktnom, esejistikom stilu, drugi puta proeti, natopljeni
poredbama i jezikom poezije.
Ovdje je moda mjesto da istaknemo jo dva-tri Andrieva
metodoloka uvjerenja koja se tiu povjesniara i analitiara knjievnosti. Jedan je vrlo kratak i gotovo prijetei: Posle nae smrti
moete ispitivati i ta smo bili i ta smo pisali, ali za ivota samo ovo
drugo (isto, 191).
Kritizirajui autobiografski pristup kod pojedinih kritiara i knjievnih povjesniara koji nisu sposobni za dublje prouavanje knjievnih djela i drutvenih pokreta i preobraaja koji su sa njim u vezi,
Andri e zapisati: Malen je jedan ivot da bismo po njemu i kroz
njega mogli objasniti sve ono to dobri pisci daju o ljudima i ljudskim
odnosima. Prizori i doivljaji koje pisci iznose pred nas ljudski su a ne
njihovi, jer inae ih mi ne bismo osetili kao svoje (isto, 203). Dapae,

Andri e rei da ti analitiari knjievnih djela, zaslepljeni svojim linim nagonima i ne slute koliko pisac, obratno, od onoga to stvara i
to je stvorio unosi u svoj ivot, da esto nastupa trovanje materijama kojima rukuju (vrsta profesionalnoga oboljenja). Zbog toga je
svoje uvjerenje u nekorisnost eprkanja po biografiji, jer je naprosto rije o pogrenom putu, Andri iznio na jo jednom mjestu: im
vidite da se neki kritiar ili istoriar knjievnosti kree vie oko biografije pisca nego oko njegova dela, napustite tu lektiru (isto, 267).
Zato, iako nam se, vie negoli u drugim Andrievim djelima,
iitavanje autobiografskih sedimentacija u Znakovima pored puta
ini isto toliko intrigantnom koliko i lakom zadaom, najbolje je
odustati od pokuaja bilo kakve rekonstrukcije unutarnjega, duhovnoga Andrieva portreta, nego se posvetiti grupiranju znakova
prema naemu ivotu i prema naem duhovnom ozraju, vremena
u kojem ivimo. Unijeti u tumaenje Znakova svoj raspored i sistematiku znai aktualizirati njihovu poruku u svjetlu naih dananjih
spoznaja, bolje reeno osobnih samospoznaja.

EPIFANIJA

Svojedobno je, upravo glede Andrieve poetike, u namjeri da se

Andria konano odredi kao nerealistinoga pisca, iskoriten pojam
epifanija, drevni termin religioznoga sadraja za istraivanje objave
ili pojave boanskoga u stvarnosnom svijetu i ivotu ljudi. Isticao se
epifanijski euforizam prirode, zatim knjievni sluajevi u kojima
se vri objava transformacije znaenja prvobitnog podatka, pa se
moe govoriti o razini epifanijske simbolike, da bi se zakljuno u
Andrievim tekstovima epifanija i epifanijsko vidjelo u raznolikim
oitovanjima: tajanstvena i potanje neodrediva duhovna znaenja
sadrana u munjevitim pokretima i trenutnim ivotnim situacijama;
apogej stvarnosti za trenutak zaustavljene i osloboene od tiranije
vremena; zraenja due lika koji je prevladao i odbacio svoju licemjernu patriotsku borniranost te stoji za ovjeanstvo; obznanjivanje boanskog apsoluta preko vidljivih predmeta i objekata materijalnog svijeta (ptice, ene, vina, Sunca, mora...); mjesto susreta
konkretnih, estetskih i simbolikih znaenja (prijelaz epifanijskog u
teozofsko-mistino) i drugo (Grevi, 1982: 229235, 238).
Znakovi pored puta svjedoe o Andrievoj ranoj opsjednutosti mistino-epifanijskim, razumijevanju epifanije i vjerovanju

221
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

222
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

u sudbonosno znaenje epifanijskoga trenutka. Jo kao osamnaestogodinjaku, u olujno ljetno predveerje, dogodio mu se takav
trenutak uzbuenja i spoznaje, kada mu je u susret doplovio vasionski talas, koji ga je zaustavio, istodobno prikovao za zemlju i
podigao u visine, a zapoeo kao zvuk, kome se ne moe odrediti
poetak niti duina trajanja:
U njemu je bilo i zvuka i svetlosti, nerazdvojno povezanih u
jednu snagu i jedan zamah. To je bio zvuk-sjaj koji se ne javlja gromovito, ali putem raste, jaa i obasjava, budi, podie i nosi sve to
doe u dodir sa njegovim krunim talasima, tako da sve ostaje iza
njega, spasonosno izmenjeno i oieno. On se javlja povremeno
i neredovito, u nepravilnim vremenskim razmacima od nekoliko
dana, godina ili vekova, u trenucima koji oznaavaju zrelost nae
vasione, a snaniji je od svega i po svom poreklu dalek i neobian,
potpuno iznad naih ula sluha i vida i mogunosti naih shvatanja,
tako da moemo samo po promenama koje izaziva da ga vidimo i
procenjujemo (Andri, 1978: 508).
Ovakve trenutke Andri opisuje kao velike, nagle i spasonosne
promjene u ivotu ljudi ili ljudskih zajednica. Primamo ih s nevjericom, ali u njih svi vjerujemo, kako bismo mogli podneti sve ono
to izgleda neverovatno u naem ljudskom ivotu (isto). Opisuje ih
kao nepojmljivu silu koja otvara vrata najbezbnadnijih tamnica te
je vidi u simbolici kraljeve lijepe keri koja dolazi osloboditi zatoenika. Od bajkovito-naivne do ohrabrujue vizije osloboenja, Andriev opis epifanije obiluje kod njega rijetko prakticiranim optimizmom i vjerom:
To je onaj spasonosni udarac, koji ponekad odjednom reava
najtee ljudske zaplete i sporove, nudei beskrvna reenja na osnovu
ljubavi i razuma tamo gde prete najtei sudari i bezumni neredi.
Taj zvuk-sjaj, koji je stvarna snaga, iako nevidljivog i neobjanjivog porekla, ne otvara samo najbeznadnije tamnice; on ide i dalje i
dublje; unosi svetlost u meuljudske odnose i nigde ne gubi svoju
snagu. On prodire ponekad u nau krv, u nae misli ili snove, tu
vri svoje spasonosno dejstvo i moe da nas odbrani od iskuenja
kojima smo tako esto izloeni u naim mislima i snovima, a protiv kojih smo slabo naoruani ili potpuno nemoni. On moe slabog i neraspoloenog oveka da urazumi, podigne, uputi i ohrabri,
jer nas titi od svega to je tamno i nisko u nama i oko nas, oslobaa
nas straha i poraza i dovodi u sreni poloaj u kom hrabrost nije
ni potrebna (isto, 509).

ESHATOLOGIJA

Prihvatimo li definiranje eshatologije (usp. Grevi, 1997: 373) kao

skup uenja koja se dotiu zadnje svrhe ovjeka, moemo rei da je
Ivo Andri najvie bio sklon pitanjima individualne eshatologije,
koja propituje krajnju svrhu pojedinca u odnosu na neminovnost
vlastite smrti. Dobar primjer takve upitanosti je fragment nastao
povodom promatranja bolesnika u ambulanti jedne klinike:
Ako dopustimo za trenutak da ovek koji lei bolestan ima
besmrtnu duu a zato da to ne uinimo kad ih ima mnogo za koje
takvo miljenje predstavlja tvrdo i trajno verovanje? onda je ovaj
obini bolniki prizor pun traginog znaenja. Ovaj ovek je zaet u
majci sudarom dva udesna organizma, noen dugo i paljivo u njenom ivom i toplom telu, uobliavan i doterivan rukom prirode ili
bojim rukama, sve do najfinijih sitnica, i tada izbaen, sve po istim
zakonima, u ovaj prostrani neorganizovani svet, da se kree i snalazi
kako zna i ume. A taj put ga je, posle pedesetak godina i dosta udesa i
promena, doveo na ovaj metalni leaj. Tu, sa ravnodunom i tupom
bolniarkom pored sebe, prua sliku naputenosti i beznaa, na putu
iz sveta ivih u neslueno carstvo nepostojanja. Gde je tu kraj, gde
poetak, a gde su svrha i smisao svega? (Andri, 1978: 503).
Vidimo, zamiljajui ovjekov ivot od njegova zaea do bolesti i relativne starosti, kao rezultat toga ivota Andri vidi u slici
naputenosti i beznaa, na putu u nepostojanje. Na drugom mjestu oznait e tiinu, koju izaziva odsustvo pokreta, kao poetak
nepostojanja, a samo nepostojanje odredit e kao dobro, kojemu sve
tei (isto, 96). Zauuje vie nego rezignirana napomena na kraju
toga fragmenta to pre, to bolje. U osnovi vitalistiki usmjeren pisac, kao da u trenucima malodunosti i vlastite preosjetljivosti, moda upravo u trenucima postavljanja pitanja krajnje svrhe ili
posljednjih stvari, mirno prieljkuje smrt, koju pak najee dovodi
u vezu sa snom (isto, 462), no kada se pita o hrabrosti i straljivosti on e, dodue u formi dijaloga, prvim dijelom rei da je hrabar
onaj koji e u posljednjem trenutku gledati smrti pravo u oi, a replikom konstatirati da e on sam u posljednjem trenutku miriti (isto,
130). Oblik dijaloga, kao i u navedenom fragmentu promiljanja
o svrsi i smislu svojega povodom tuega ivota, ukazuje koliko na
zabrinutost tim pitanjima toliko i na svjesnu osobnu distanciranost
od odgovora na njih. Pomirenost sa smrti ipak vie govori o hrabrosti, sve ako osjeamo malu ironijsku neobveznost u iskazu: Smrt

223
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

224
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i nije drugo do to: malo vazduha, svega jedan dobar dah, koji vie
ne moemo da uhvatimo (isto, 132).
Jednako tako, uoit e i sutinsku nezabrinutost ljudi koji se
okupljaju oko nae bolesnike postelje:
Ljudi koji se kupe oko nae bolesnike postelje pokazuju u veini
sluajeva prividno uzbuenje i povrno uee u naoj nevolji. A to je
prirodno, i ne samo prirodno nego i dobro. Jer to nam ubedljivo pokazuje da naa bolest i na skori odlazak zaista nisu stvari mnogo vane i
da ni mi sami ne treba da se zbog njih suvie uzbuujemo i alostimo.
Idemo. Dolaze. Bili smo, bivaju i bie (isto, 97).
U mnogobrojnim lamentacijama nad starou i u starosti
Andri viestruko izraava misao o naoj prolaznosti, od nepristajanja da nas suvremene religije porobe i podine, kao i s ve
istaknutom idejom nepostojanja te praznine (isto, 478), idejni sklop
svojevrsne stiocistike filozofije, koja zagovara strpljivo podnoenje
ivota i mirnu pripravljenost na nepostojanje. Na nepostojanje
svega, pa i najljepega, jedinstvena tijela:
Ovako potiten i kratkovean, ja bih se oseao srenim i
besmrtnim kada bih znao da tela kao to je vae ne propadaju. Da
bih se uteio, ja kaem sebi da raste drugo, sa istom sumom novih i
potpuno istih slasti. Ali pomisao da izmeu voljenja jednog i dozrevanja drugog tela moe biti razmaka, pa ma samo za sekund jedan,
dovodi me do oajanja. Taj nemerljivo mali haitus vremena ima za
mene venost i beskrajnost hrianskog pakla. Isti takav uas izaziva u meni pomisao da bih u tom potpuno istovetnom telu, u jednoj sekundi, po jednoj beskrajno sitnoj pojedinosti zvuka, linije ili
mirisa, poznao da nije vae (isto, 478).
Fragment se moda tee moe tumaiti u izravnom eshatolokom smislu, no dobar je primjer za Andria poimanje krajnje
svrhe, koje, prema svemu, nema, kao to je i nemogua ponovljivost jedinstvenosti i tajne pojedinanoga ivota. Beskrajnost
kranskoga pakla upravo je mali hiatus vremena izmeu venjenja
jednoga i raanja drugoga ivota/tijela.
to je, meutim, s duhovnim ivotom, ivotom due? Preivljuje
li ona nae kratkotrajno bivanje u svijetu? Jedan rani Andriev zapis
ukazuje na odnos tijela i due, prilikom pokapanja gubavca, drevnog srednjovjekovnog rituala u Francuskoj, prema kojemu bi gubav
ovjek bivao iskljuen iz drutva. Sveenik mu govori da bude strpljiv i dobar kranin te da se od svojih rastaje samo tijelom, dok e
duhom ostati u vezi s Crkvom i njezinim molitvama (usp. isto, 40).

Slika ponora, opet, najee mu se javlja nakon posljednje stepenice kojima polako silazimo, a takva se metafora kraja javlja i u
jednom snu, u kojemu se propada zajedno sa zadnjom izgovorenom rijei dua:
San. A onda je nastala opta propast. Survavanje svega to postoji
i to bi ikad vie moglo ma u kom vidu i obliku postojati. Nije vie bilo
zemlje, ni mrtve stvari ni ive svesti na njoj. Sve se pretvorilo u padanje
i postojalo samo kao takvo. U toj optoj kataklizmi padao je i on, sa svojom poslednjom ljudskom rei, a ta re je bila: dua, i trajala je, kao tihi
jauk, koliko i to padanje bez dna i kraja. I nikad i nita vie (isto, 329).
Fragment nije samo osobit kao dokument propitivanja krajnje
svrhe osobnoga ivota, nego se moe razumjeti i kao Andriev odgovor na pitanje o krajnjoj svrsi prirode ili Zemlje, svemira. Apokaliptina
vizija kataklizme, kada se sve pretvara u padanje, donosi esto spasonosnu rije dua, ali i ona traje, prema Andriu, tek kao tihi jauk, koliko
i samo padanje. Pojedinaan ivot tijela koji ionako ide prema bezdanu nepostojanja, ne izbavlja ni vjerovanje u besmrtnost due, jer i
ona nestaje u provaliji globalnoga padanja. Pa ipak, ako je za to strano
priopenje pisac izabrao san, doputa li nam Andri da vjerujemo kako
moda krajnja svrha ivota nije sasvim nitavna, kako ima neke nade?
Kranska eshatoloka nada, ini se, nije bila Andrieva opsesija, on nije vjerovao u obeanja, pa niti u spasenje koje bi nas izbavilo smrtnosti i uope tegoba ivota. Onostrana zbilja prekogrobnoga ivota nije bila predmetom Andrieva zanimanja, osim ako
zanimanje i odgovornost za okoli ne poveemo s pravom kranskom eshatologijom, budui da Bog eli spasiti cijeli kozmos, a ne
samo ljudska bia (Nemet, 2000: 167).

EKOLOGIJA

Odnos ovjeka i prirode Ivo Andri moda najbolje artikulira fragmentom o, naoko usputno opisanom, boravku u prirodi:
Kada provedemo sunan i lep dan u prirodi, sami ili u drutvu,
mi primamo u sebe vidike, vetar, daljine, deo suneva puta i misli
koje donose smiraj dana. Predvee se vratimo u svoj grad, obogaeni,
teki kao pela natovarena cvetnim sokom i peludom, oseamo se
jaki i slobodni, iznad svega to nas vezuje sa poznatim stvarima, ljudima i prilikama, kao mirni pobednici, bez rana, bez gorine u sebi,
a sa izgledima na dug i trajan mir pred sobom (Andri, 1978: 480).

225
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

226
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Budui da su nam u takvu raspoloenju uspavani svi obziri u

nama, moramo pripaziti na sebe da ne poinimo neku nesmotrenost
ili da ne kaemo neto to se ne govori, pa je zato najbolje izabrati
samou, utnju, itanje i san. Blagotvorno djelovanje prirode na
ovjekovu narav, kao da u nas stvara laan osjeaj veliine i zanosa,
koji je najbolje pritajiti, usmjeriti na sebe.
Motiv esme bit e, u Andria, podjednako simbolom potrebe
za vodom, povodom njegovu promiljanju o sveprisutnosti i vanosti vode te asocijacijama na prolost vezanu uz esmu:
Rashladio sam elo, oi i vrele, nemirne vratne ile, pa tek
onda ugasio e kratkim poudnim gutljajima, a zatim legao na
zeleno uzvieno mesto iznad vodenog mlaza.
Tee, umi, i peva (isto, 465).
Vrlo esto zaboravljam gde sam i ko sam, samo mislim o vodi,
o vodi uopte, o krunom putu koji ona stalno prelazi izmeu neba i
zemlje, kao para, kao tenost ili kao led. A moda ponajee mislim
o ovekovoj potrebi za vodom i o nainima na koje dolazi do nje,
kako se s njom bori, kako je izbegava, kako je kroti i njome slui i
koristi (isto, 505).
Putovanje po Kini Andria opomene na odnos zemlje i vode,
pa e zapisati da je najbolje kada vode ima toliko da navlai zemlju,
ali ne toliko da je odnese, a kada se taj odnos izmeu dva elementa
poremeti, onda je beda, alost i umiranje (isto, 509). Podui pak
fragment o vodama personifikacijski govori o sveprisutnosti voda,
o vodama u pokretu i o smislu utnje onih koje prividno miruju:
Tu sam u jednom trenutku pomislio da su sve vode ove nae
planete Zemlje u stalnom dodiru i dosluhu meu sobom, da kroz
sva vremena i sve daljine struji taj njihov apat i dogovaranje o tom
kako bi se jednog dana sve mogle dii i pokrenuti, i zajedno potraiti
drugo mesto, ono koje prirodi vode najbolje odgovara (isto, 520).
Jer mislio sam dalje nije iskljueno da bi sve oko nas to se
zove voda, i to ini sastavni deo i naeg ivota: svi izvori, sve esme,
potoci, jezera, reke i reice, svi bunari, jazovi i vodovodi mogli jednog
dana, ako se za to stvore uslovi, potpuno napustiti svoje tokove, svoja
korita i leita i, plavei prostranstva, gonjeni silnom tenjom, pojuriti nekud u daljinu, ka svom zajednikom uu (isto, 520521).
Nemir s vodama, koji od rane mladosti zaokuplja Andria, neka
je apokaliptina vizija sveopega potopa, silne snage koja potencijalno lei u vodama, upravo strah od voda, njihova zlokobna zajednikoga smisla/ua.

INTERKULTURALNOST

Polazei od drevne istine da sve ima svoje granice, Ivo Andri

izdvaja djetinjstvo kao doba u kojemu se pitanje granica ne postavlja (jer su nam snage jo nerazvijene), dok sa mladou i zrelim
godinama poinju nai sudari i nai obrauni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do poslednje granice naih snaga i naeg
trajanja. Zadnja je granica grob, a tek kada njega zajedno s nama
nestane u prostoru i sjeanju moemo se nadati da emo se osloboditi prokletstva granica i ui u bezgranino carstvo nepostojanja (isto, 123). Iz toga bismo pouka mogli nauiti da su granice
ovjeku, upravo njihovo savladavanje, borba s njima, stalan napor
naega ivota. Oni se zbivaju u dramatinim sukobima ja i drugoga,
svojega i tuega, identiteta i razlike, pa se postavlja zanimljivo pitanje kako Andri u svojim znakovima pored puta, koje bismo moda
mogli tumaiti i kao svojevrsne prometne znakove, signalizaciju
njegova knjievna puta, markira te suodnose.
Za poetak neka nam poslui fragment o naim ljudima, o
njihovom nainu gledanja i njihovim postupcima, u kojemu Ivo
Andri priznaje da ono to ita ili slua o tome u prvi mah izgleda
zanimljivo, ponekad lijepo, uvijek neoekivano i uzbudljivo, ali kad
malo bolje razmisli zapravo to nije dobro to je tako ne moe
izdobriti (isto, 133). Homo balcanikus, kako Andri zove nae
ljude ak i u znanosti i umjetnosti, nije spreman na minimum
samoodricanja; to god svojim darom, vjetinom i znanjem stvore
ne odri se kao umjetnost i znanost, jer iz svake crte i svakog retka
zjapi njihovo neplodno, golo, gladno i nezajaljivo ja (isto, 276).
O svom vienju naih ljudi i drugih pojava Ivo Andri u Zapisima
esto svjedoi sa koncerta ili iz kazalita, a osnovica mu je porazna
opisa naega oveka (kojega ovako i sam istie u navodnike) u
zakljuku prema kojemu on naprosto ne misli na drugoga, odnosno nema obzira prema okolini (isto, 322).
U odgovoru na pitanje zato balkanske zemlje ne mogu ui u
krug prosvijeenoga svijeta, niti preko svojih najboljih i najdarovitijih predstavnika, Andri pak oprezno odgovara da je jedan od
razloga odsustvo potovanja oveka, njegovog punog dostojanstva
i pune unutarnje slobode, i to bezuslovnog i doslednog potovanja (isto, 307). Sudimo li prema jednako tako otrim ocjenama i
identifikacijama svojega u fragmentima slina sadraja, uoavamo
sline bitne osobine koje autor varira na raznim razinama: kako

227
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

228
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

razabiremo, rije je o narodu nesretne povijesne zbiljnosti, koji

ili trpi nasilje ili ga ini, o pojedincu (naroito onom dinarskog
tipa) koji ne ostaje kod jedne zamisli ili kod jednoga posla ustrajno
i dosljedno, nego mu je vie stalo da bude zaetnik, sudija, borac
i gledalac, nego stvaralac, radnik i uvar. Pri svemu on i ne misli
mnogo i ustrajno, nego gleda svoju misao proglasiti jedino ispravnom te prema tuim mislima iskopati to dublji rov prezira, mrnje
i borbe do istrage. Na kraju, kao rijetko kada u tim etnotipskim
refleksijama i nesmiljenim kritikim objekcijama svojega, Andri
ipak doputa da ima u nas i dosta drugaijih ljudi, koji nisu pravi
nai ljudi. Pitao sam se, ima li u Zapisima potvrda o drugaijim
ljudima, predjelima, planinama i kiama od naih, ne kao iznimka
nego kao uoljiva razlika.
Najprije to sam zapamtio, itajui Zapise pozornije, bilo je
i meni blisko razlikovanje (moda i idealiziranje) Slovenki i Slovenaca, odnosno slovenskoga prostora, a zatim i identificiranje
Bosne, veinom kao zaviajnoga prostora spram kojega se odnosi
s puno razumijevanja i topline, ne iskljuujui ga iz prethodno opisane identifikacijske jezgre, dapae dajui mu kadto i dramatiniju
i oporiju identifikacijsku kartu, ali i prostora Bosne muslimanske,
istina rijetko.
Kao katalizacijski prostor Andrievih udnji, upravo kao meuprostor, u dosadanjim mojim itanjima, prostor u kojemu se Andriev ja i drugi istodobno prepoznaju kao svoje i tue jeste prostor
primorja i mora. Zapis nastao u Mlinima ukazuje na svojevrsnu unutarnju srodnost prostora i arhitekture, pejzaa i ljudi, na skromnu
skladnost u raznolikosti. Usporeujui kako lastavice grade gnijezda
s okolnim kuama to su prilepljene uz strmi kr, Andria podsjeaju
govor i dranje stanovnika na ivost i cvrkutanje lastavica:
Uopte, pada u oi i zadivljuje oveka srodnost oblika i istovetnost naina u svemu. Tako je du cele obale, sa svakim mestom
i zaseokom ponavlja uvek isti predeo po obliku, boji i mirisu. Sve
je isto, od masline i empresa do ptice u vazduhu i ribe u moru,
do kue i brodia do seljanke koja lako koraa, i do otrog kosijera
u njenoj ruci. Nema mogunosti ni verovatnoe da ta istovetnost
negde izneveri, da se neki oblik izrodi. U svemu slobodna, neusiljena jednakost, ali ni traga od dosadne jednolinosti. I kraj i ljudi
vas svakoga asa iznenade beskrajnom promjenljivou i bogatim
varijacijama u osnovi uvek istih oblika. Gradi se jednako i raa i ivi
slino (isto, 380381).

Kao to je grmljavina u Dubrovniku tek vie ideja grmljavine,

za razliku od one na kopnu, gde stvarni gromovi stvarno biju, dok
ovde od svega toga dopire samo ublaena, velianstvena jeka (isto,
389) tako se Andri pita, promatrajui odnos izmeu mora i kopna,
naime to je tu slika a to okvir. U svoje ime, on e na to pitanje
odgovoriti njemu svojstvenom lucidnosti i oporosti:
Nismo mi stvoreni da putujemo daleko od svog kunog praga, ni
da ivimo na moru. More nas privlai i oarava, ali se uvek, pre i posle,
pokae da je za nas ivot na moru u stvari iskuenje kome nismo dorasli ni duhom ni telom. Taj je ivot slobodniji, lepi, pa moda i laki od
ovog naeg, ali tu razliku treba platiti skupom cenom koja je iznad nae
moi. Zbog toga se, ivei na moru, oseamo stalno kao rave platie,
uljezi, varalice. S vremenom to oseanje raste i biva sve ivlje i sve munije, dok nas najposle ne otera sa morske obale i ne prisili da se vratimo
svom tvrdom i oskudnom ivotu na kopnu (isto, 491).
Podruje primorja, kako Andri zajednikim imenom zove
jadranski priobalni pojas, svakako je prostor u kome se osjea ugodno,
koji je skladan u skromnosti, ali i raskoan, privlaan i oaravajui u ljepoti, pa mu uvijek ostajemo dunicima, tovie na kraju se povlaimo
svom kontinentalnom, obinom, radnom ivotu. Razloge tomu autor
Zapisa vidi u tjelesnoj i duhovnoj nedoraslosti, cijeni koja je iznad
nae moi da se plati razlika u slobodi i ljepoti ivota na moru. Simptomatino je da navedeni fragment zavrava konstatacijom da slana
voda nije za pie, da bi nastavak reenice (i na morskoj obali nema
za nas stalnog boravita) ostao dvosmislen, da bi ti razlozi bili uzrok
povlaenju s mora, odnosno da je drugi dio reenice vezan uz inicijalnu konstataciju. Zato e esma u Herceg Novom, bistra planinska
voda koja izbija nadomak mora, izazvati u Andria pravo oduevljenje, vratit e ga u povijesna turska vremena, asocirati na proteklo vrijeme, ljude i dogaaje, pa se u tom znaku esme moda moe identificirati bosanska zaviajnost pisca, njegovo prepoznavanje intimno
svojega u ne-stranom, ali ne i njegovom, ivotu na moru. Herceg Novi
sa svojom povijesno-turskom i planinskom pozadinom i morem osiguravao je moda Andrieve dvije iluzije o slobodi: opijenosti zaviajem i, makar kratkotrajnim, oduevljenjem morem.
Fragment koji donosi opis povratka s mora strukturiran je tako
da se narativni subjekt obraa piscu podukom da ne ali za onim
to ostavlja na morskoj obali koja i nije tvoje stalno boravite te
savjetuje da kao nevidljiv prtljag ponese pare neba meu granama pinija, terasu sa tri stuba i kameniti sto sa zelenim rosnim

229
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

230
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

smokvama, rakijom lozovaom, naetim dobrim hlebom i dobroudnim noem kraj njega (isto, 496).
Uzimajui u obzir citirano, kao i ono to je reeno u dodatku
(a to lii, dodue, na uobiajeni sentimentalni spomenar), vidimo
da je primorje za Ivu Andria blisko, ali privremeno boravite,
prostor velike simpatije i udnje, ali kome se u sutini ne pripada.
O tome neka dokumentira i jo jedan krai fragment, navodim ga u
cijelosti: Zimi, usred bosanske ume zavejane snegom, nije ovek
tako sam i jadan kao u martu mesecu, u sumranoj sobi kojoj u prozorima cvili hladni dubrovaki ilok, satire oveku ivce, razara mir,
i donosi nesanicu i teke misli i neeljena seanja (isto, 424).
I obratno, primorca Andri vidi kao samodovoljna ovjeka,
kojega ne mui znatielja kao kontinentalce, koje ona nagoni da
itaju knjige, putuju i upoznavaju ljude kako bi rasterali amotinju s kojom se rode i koja ih ne naputa do smrti (isto, 440441).
S druge strane, usamljenika, besana veer u hladnom hotelu bosanske varoice stvara iluziju o svijetu bez ljepote i savrenstva i bez
nade da e ih ikada biti (isto, 441).
Prostor kue Ivo Andri opisuje kao ovjekovo dobro koje je sam
stvorio po svojoj zamisli, svojim rukama i za svoju potrebu, omeen
i zatvoren prostor, jednostavan prostor seoske kue u koji se sklonio
za vrijeme ljetnoga pljuska (tri bela zida i velika vrata koja su i etvrti
zid i prozor i izlaz u svet), takav pust i bezimen prostor, sazdan od
ovjeka, za ovjeka, u kojemu se sklonjen i zatien i svemu blizak i
znan osjea najbolje to moe biti i najvie to jeste te u njemu razumije
i voli ovjeka i sve to je njegovo, moemo razumjeti kao istinski identitet kue i samoidentifikacije pisca kao ovjeka. Poemo li od te istinske toke identifikacije kue kao kue i ovjeka kao ovjeka (na jednom mjestu Andri e rei kako se neki predmeti, kao nona posuda
na primjer, tek od poetka 20. stoljea izrauju da budu samo ono to
jesu, a ne maskirani velom umjetnosti i duhovnog ivota, osobito
predmeti to slue za fizioloke potrebe), onda je zanimljivo promatrati razliku kao govor o svome. Navedimo dva primjera:
Slovenaka kuanstva su redovito ista, uredna i svetla, a slovenake ene ih vode sa mirom, prisebnou, i nekom nezainteresovanom revnou koja im je, kako izgleda, u prirodi. Jedina mana tih
kuanstava je u tome to pomalo lie na sakristiju ili na one modele
u etnografskim muzejima. Nedostaje im onaj topli individualni dah
koji oivljuje naa kuanstva, ali koji je i uzrok svih nemira i nereda
u njima (isto, 311312).

Karakteristika muslimanskih kua. im pree turski prag,

nae se odjednom ali odjednom! u posve novoj sredini koja u
najmanjoj moguoj meri zavisi od spoljnog sveta, okruen mirom i
samopouzdanjem utvrenog, odvojenog i izdvojenog porodinog
ivota koji nam svojom tiinom govori da se sve zna (sve to treba
znati!) i da nema potrebe da se ita pita, kazuje i tumai (isto, 439).
U oba se primjera opisom drugoga ili razlike govori i o sebi,
vie od toga, u oba je primjera tua kua sreena ili tiha, odvojena
od nemira i nereda u svojoj kui i svojoj okolini. Govorei o drugome Andri istodobno govori o sebi, opisujui tue razotkriva
svoje, identifikacijom razlike razobliuje, razlikuje identitet. Da bi
pak progovorio o sebi, o kretanju u svom vremenu i meu svojim ljudima, Andri e prvo ispriati priu o strancu koji je bio u 18. stoljeu napadnut u Bosni, pa lei teko ranjen i opljakan u seoskoj
kui, zapravo umire, a lake bi se smirio i rastavio sa duom kad bi
umeo da razgovara sa ukuanima i kad bi znao koji je danas dan i
koliko je sati (isto, 507). Slian je, zanimljiv opis istinskoga gostoljublja, kao jedna od rijetkih dobrih civilizacijskih steevina naega
naroda, koje meutim u prakticiranju s ljudima iz srednje Europe,
naroito Nijemcima, moe biti krivo shvaeno: Vau gostoljubivost
on smatra vaom uroenom slabou, vrstom prirodnog danka koji
njemu i njegovima duguju nie i slabije rase. Biti usluan i gostoljubiv prema takvima znai povrediti osnovno naelo gostoljublja: jednakost i uzajamnost, znai greiti i prema sebi i prema njima (isto,
515). Fragment emo ostaviti bez komentara, na provjeru osobnim iskustvima.
Za identifikaciju stranoga i domaega svjedoi krai fragement
u kojemu Andri vidi razliku temperamenata i odgoja (vicarca i
naega ovjeka, koje promatra) u nainu puenja, punjenja i paljenja lule, vie nego po onome to govore, no o tome ipak najbolje
govori autor kada se promee u lik stranca:
Ono to esto koi mnoge poslove kod nas, to je hipertrofija linosti koju susreemo na svakom koraku. Tu se kao pijani ili
mamurni esto ponaaju i oni koji nikad ne piju alkoholna pia. Va
ovek ne ume ni u emu da govori bez aluzija, a sporove voli da
raspravlja prepirkom ili svaom. On je pun ambicija koje bi, da su
normalno upuene mogle biti vrlo korisne. Nevolja je to je njegova
ambicija redovno ve u samom poetku pogreno postavljena. Umesto da ima u vidu cilj i rezultat rada, va ovek stalno misli na stav i
ulogu svoje linosti pri tom radu (isto, 379380).

231
Oprimjeravanja,
analize
Andrieva
eksplicitna
semiotika

232
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

U proitavanjima i analizi fragmenta teko je ne prepoznati i koju

od naih osobnih karakteristika, naih ivota junjaka bez dovoljno
dostojanstva. Izdvojimo te osobitosti: hipertrofija linosti, aluzije u
govorenju, prepirke i svae u sporovima, ambicija koja nije usmjerena
na rezultate nego na ulogu svoje osobnosti (sve to i u najjednostavnijim poslovima). Kada bolje pogledamo, sve zbrojimo, vidimo da stranac vidi nae ljude kao izrazito ekstrovertirane i egoistine osobe:
svi su problemi u temperamentu osobe odvie usmjerene na sebe,
na svoje stavove i ambicije, osobe bez sposobnosti za smireni dijalog,
izravno obraanje i bez tenje za naprosto dobro obavljenim poslovima. Rijeju, prilino neslobodna i nepostojana priroda. Opaamo,
strano i svoje razotkrivaju se snagom meusobna distancirana vienja,
to Andriu diplomatu i putniku, pa i kao strancu u odnosu na posesivne domae sredine, kao da je postalo normalnim stanjem: omjeravajui svoje o tue, kako u unutarnjem tako i prema vanjskom svijetu,
Ivo Andri nalazio je mjeru svoje osobne, ali i nae domae viepripadnosti, u meuprostorima, upravo interkulturalnosti.
Uzmimo jo dva primjera:
U ovom kraju Slovenije seljaci na poljima posmatrani izdaleka,
ne ostavljaju utisak napora i munog rada, ni oni ni njihova zaprega.
Protivno od zemljoradnika u naim krajevima, koji su povijeni tako
da se prosto gube u zemlju koju obrauju. Oni se izdvajaju celim
likom od posla koji vre, a u tom poslu izgleda sve od poetka do
kraja predvieno i utvreno, dok na seljak izgleda da se zakopava u
zemlju i da prvi put preduzima svoj muni i bezizgledni napor. Tako
lak izgleda posao ovih ljudi da pomiljamo na igru i zabavu, ali kad
im ovek prie i pogleda ih izbliza, vidi se da su okupani u znoju i
da posru od napora (isto, 326327).
Ovdje kao da nije rije samo o zemljoradnicima, oni su samo
slika stanja: lakoe i organiziranosti rada, vee profesionalnosti i
volje, pa izgleda kao da se posao vri bez naroita napora, premda
nije tako; obratno, rad u naim krajevima izgleda kao nesreena
amaterska borba, muna i bezizgledna. Je li rije samo o trenutnom
raspoloenju, slikovitom usporedbom potvrenoj predrasudi o drugome i sebi? Svejedno, sva iznesena razlika izmeu nas i Slovenaca
kao da i danas ne gubi na aktualnosti.
U zamrenim odnosima traenja sebe u drugome, udnje za
drugim, naroito se izdvajaju fragmenti koji oslikavaju, iz Andrieve perspektive, dvostruku drugost, enu u slovenskom prostoru,
Slovenku: opisom konkretne mlade Slovenke, koju na kraju uspo-

reuje s izvorom u umi, koji se vie osea nego to se sluhom uje

i okom vidi, zatim usporedbom lica slovenskih djevojaka i djeaka
koja imaju sveinu i nevinu lepotu njihovih predela, Andri dolazi
do neobino suptilne, njene slike slovenske ene:
Kod slovenakih ena, i kod onih najjednostavnijih, moete
ponekad videti jedan karakteristian izraz lica i pokret tela. Kad sluajno zaborave ili propuste da urade ono to su obeale ili po dunosti morale da urade, i kad ih ovek uhvati u toj sitnoj greci, one
lako raire ruke, zabace glavu a pogled upru u nebo, kao svetice sa
baroknih slika po katolikim crkvama.
Taj pokret tela uspeva potpuno samo enama obdarenim prirodnom ljupkou ili uroenim glumakim darom. A kako je broj
takvih ena malen, sve one ostale izgledaju pri tom pomalo neprirodno i neubedljivo. Ali upravo kod njih taj pokret, takav kakav je,
ima svoju naroitu dra i vrednost. A one ga ponavljaju sve odreda,
svakom prilikom, gotovo ritualno; njime se iskupljuju, plaaju svoj
mali greh i vraaju se u redovni tok svog jednostavnog ivota koji je
sav od reda i doslednosti (isto, 363).
Zavrit u na kraju Andrievim fragmentom u kojemu kao da se
definira i ujedno relativizira igra interkulturalne svojine i stranosti:
U detinjstvu mi sve ljude delimo na svoje i tue, a meu svojim na dareljive i popustljive i nedareljive i stroge; kao deaci, na
simpatine i nesimpatine; kao mladii, na lepe i rune; a zatim na
glupe i dosadne ili pametne i zanimljive; kao zreli ljudi, na potene
i one koji to po naem miljenju nisu; a u starosti, samo na stare i
mlade, nezdrave i bolesne. (Naravno, kao sve simetrino izraene
misli ili bolje: dosetke, i ova je samo delimino tana, a vama ostavljam da ocenite koji je deo taan, koji ne.) (Isto, 451.)
I ja vama ostavljam, na kraju, da procijenite koji je dio moga
izlaganja toan, koji kriv, koji na pravom putu, a koji pored puta.

LITERATURA

Andri, Ivo (1978): Znakovi pored puta, Sarajevo: Svjetlost.

Binde, Jerome (1998): UNESKO upozorava na apokalipsu 21. stoljea: siromatvo, prenapuenost, kriminal, ratove..., Vjesnik, 17. prosinca 1998, str. 3.
Biti, Vladimir (1997): Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Zagreb: Matica hrvatska.
Grevi, Franjo (1962): Ivo Andri u Knjievnom jugu, separat iz knjige Ivo Andri,
ur. Vojislav uri, Beograd: Institut za teoriju knjievnosti i umetnosti.

Grevi, Franjo (1981): Unutarnja Andrieva poetika, u: Delo Ive Andria u kontekstu evropske knjievnosti i kulture, zbornik radova, ur. Dragan Nedeljkovi,
Beograd: Zadubina Ive Andria.
Grevi, Franjo (1982): Epifanija u Andrievoj poetici, Umjetnost rijei, XXVI,
34, 229239.
Grevi, Franjo (1991): Obina toka otvaranja neobian intertekst: ekologija,
u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti 4, zbornik radova,
ur. Franjo Grevi, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti.
Grevi, Franjo (1997): Knjievnost i eshatologija / Eshatologija i knjievnost,
u: Prvi hrvatski slavistiki kongres, zbornik radova II, gl. i od. ur. Stjepan
Damjanovi, Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo.
Marinkovi, Duan (1983): Rani Andri u kontekstu knjievnosti svoga doba,
u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti, zbornik radova, ur.
Franjo Grevi i Ernest Fier, ZagrebVaradin: Zavod za znanost o knjievnosti Gesta.
Mitrovi, Marija (1994): Put, putovanja, putnici i putopis u Travnikoj hronici,
Zbornik Matice srpske za knjievnost i jezik, XLII, 13, 353.
Nemet, Ladislav (2000): Uvod u kransku eshatologiju, Obnovljeni ivot, 55/2,
155168.
Norris, David A. (1992): Stranci u modernim junoslovenskim knjievnostima,
Knjievna istorija, XXIV/88, 341351.
Pranji, Krunoslav (1998): Iz-Bo-sne k Europi, Zagreb: Matica hrvatska.
Rizvi, Muhsin (1995): Bosanski muslimani u Andrievu svijetu, Sarajevo: Ljiljan.
Viskovi, Velimir (1998): Predgovor i Kronologija Ive Andria, u: Ivo Andri,
Prokleta avlija, Zagreb: Konzor.
Zaharov, Vladimir (1998): Futurologija ruske knjievnosti s aspekta povijesne
poetike, Knjievna smotra, XXX/1071, 5965.
Zielinski, Boguslaw (1992): Ivo Andri o naciji i nacionalizmu, Nauni sastanak
slavista u Vukove dane, Beograd: MCS.

IVO ANDRI
KAO INTERKULTURNI PISAC

I.
Umjesto uobiajena uvoda, kojim najee kontekstualiziramo ili
metodoloki opravdavamo svoju temu, iskoristit u mogunost da
upozorim na elektronsku adresu s linkovima na nekoliko mojih oglednih predavanja ili projekata nastalih na osnovama objavljenih studija
u knjigama, pa i ove: http://www.gewi.uni-graz.at/gralis/projektarium/Andric/docs/Kovac-07-10-2008.doc (Toovi, 2009).
Naime, u iole ambiciozno zamiljenom konstruktu knjievne
znanosti i same knjievnosti Ivo Andri nam se ve godinama nadavao kao glavni pisac, zbog kojega bi se, i da ne postoji nita drugo,
vrijedilo upustiti u novi ciklus promiljanja interkulturnoga pristupa,
odnosno eksponiranja nove interkulturne knjievnosti. Pored niza
drugih instancija i institucija koje interkulturna knjievnost, da bi
opstala meu nacionalnima, preteno jednojezinim knjievnostima,
od te nesree da se pie na vie jezika ili da jedan jezik slui za vie
knjievnosti ili da ima svoje meuknjievne asopise i prebjege
poput Stanka Vraza prekjuer ili Mirka Kovaa danas, ima i svoje
izvorne meuknjievne pisce, kojima je interkulturni kontekst knjievnosti zapravo njihova knjievnost sama, odnosno koji su sami njegov najbolji meuknjievni izraz: najpoznatiji i najuvjerljiviji od njih
je svakako na nobelovac Ivo Andri.
Opis interkulturne knjievnosti u junoslavenskom sluaju
mogli bismo zapoeti vrlo jednostavno, popisom dvopripadnih ili
viepripadnih pisaca, koje emo nai u dvije ili vie povijesti junoslavenskih knjievnosti. Ograniimo li se samo na novije knjievnosti, utemeljene s razliitim naglascima na prilino zajedniku usmenu
knjievnost i diferencirano etnografsko naslijee s jedne strane te

236
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

razliito razvijene tradicije svjetovne knjievnosti s druge pri emu

se starija hrvatska, osobito dubrovaka tokavska knjievnost, esto
posvajala i ostvarivala tako komplementarnu, poticajnu funkciju
na gotovo cijelom slavenskom jugu uvidjet emo da je graninih
pisaca koje danas pojedine nacionalne povijesti knjievnosti opisuju
kao svoje prilian broj i da ih nalazimo u svakom razdoblju knjievnosti; nabrojit emo samo najvanije: u romantizmu Petar Petrovi
Njego, Stanko Vraz i Grigor Prliev, u realizmu Ljuben Karavelov,
Simo Matavulj i Stjepan Mitrov Ljubia, u moderni Ivo ipiko, Zofka
Kveder i Musa azim ati, u avangardi, ekspresionizmu i socijalnom realizmu Ljubomir Mici, Ivo Andri, Sibe Milii, Hasan Kiki,
Enver olakovi, Novak Simi, Nikola Vapcarov i Anelko Krsti,
u razdoblju obnove modernizma i u postmoderni Vladan Desnica,
Mihajlo Lali, Mea Selimovi, Izet Sarajli, Mak Dizdar, Borislav
Peki, Mirko Kova, Petko Vojni Purar, Mitko Madunkov, Irfan
Horozovi, Devad Karahasan, Josip Osti, itd. Ovdje ne treba zaboraviti junoslavenske pisce vezane uz idovsku tradiciju, u pravilu
otvorenije za dvije ili vie knjievnosti, sve ako ih se i sistematizira
u mononacionalne povijesti knjievnosti, poput Aleksandra Time,
Danila Kia, Filipa Davida ili Davida Albaharija. Osim toga, pojedine
povijesti knjievnosti operiraju s pojmovima regionalne ili vienacionalne knjievnosti, kao to su dubrovako-dalmatinska knjievnost,
knjievnost Boke kotorske, bosanskohercegovaka knjievnost, istarska knjievnost, slavonska knjievnost, knjievnost i kultura Vojvodine, vojvoanska knjievnost, pa nam je pretpostaviti da se pojedini
pisci iz tih zaviajnih knjievnosti ne mogu bez ostatka podvesti pod
nacionalne povijesti knjievnosti ili te regionalne knjievnosti u prolosti nisu imale izrazit nacionalni karakter, itd., itd.
U takvom uglednom drutvu pisaca i u nejasnim knjievnopovijesnim okolnostima, Ivo Andri upravo kao interkulturni pisac,
kakvim ga ovdje elim predstaviti, zauzima vodeu, skoro pa modelativnu ulogu. Izrastao iz vienacionalne Austro-Ugarske, na tradiciji
narodne knjievnosti koja nije poznavala konfesionalno-kulturne
ograde i onodobne suvremene multikulturne knjievnosti srednjoeuropske moderne, situaciju usko nacionalno neopredijeljena
pisca morao je doivjeti kao svoje prirodno stanje. Ovdje emo se
uvodno upitati kako se Andri i Andrievo djelo, u razliitim razdobljima autorova ivota, odnose prema trima kriterijima po kojima ga
moemo okvirno odrediti kao interkulturnoga pisca. U promiljanju i
definiranju evropske interkulturne knjievnosti njemakoga jezinog

prostora, talijanski pjesnik i njemaki profesor knjievnosti Carmine

Chiellino istakao je interkulturnu autentinost, koja se zadobiva svojevrsnom distanciranosti od obje / tri-etiri kulture prema kojima su
sadraji djela usmjereni, pa ih je gotovo nemogue povezati s nekom
konkretnom tradicijom. Najkrae reeno, da bismo na neko djelo ili
pisca gledali kao da imaju podjednaku vrijednost u dvije ili tri ili vie
knjievnosti, morale bi, prema poneto nadograenu Chiellinu (Chiellino, 2000: 13), biti ispunjena barem tri uvjeta:
naglaena interkulturna svijest autora (izjave, intervjui pisaca,
autopoetike objave),
otvoren, dijaloki sustav njegova jezika (rekao bih, upravo
njegova multikulturalnost),
postojanje interkulturnoga recipijenta (itatelja, kritiara,
asopisa, knjievne javnosti).
I manje upuenima od nas bit e odmah jasno da Ivo Andri i
mnogi junoslavenski dvopripadni ili viepripadni pisci, ak i oni koji
su se izriito izjanjavali za odreenu pripadnost, zadovoljavaju sva
tri kriterija; dapae, moglo bi se rei da, ako ne sve knjievnosti sredinjega junoslavenskog jezinog prostora, ono barem bosanskohercegovaka zadovoljava sline kriterije. Prema tome, logino bi bilo
zakljuiti da i Andri i bosanska knjievnost zadovoljavaju kriterije
interkulturne knjievnosti, pa u emu je onda zabuna koja traje ve
gotovo itavo stoljee? Zato od austrijske Bosne i Hercegovine ili od
jugoslavenske federalne jedinice Bosne i Hercegovine, ako ve nije
mogao zaivjeti jedan jezik i jedinstvena knjievnosti, ni danas nismo
spremni prihvatiti postojanje posebne interkulturne bosanskohercegovake knjievnosti, pa onda i njezina glavnog pisca Ive Andria,
a eto postoji i samostalna drava i volja meunarodne zajednice da
se ona odri i ukljui u Evropsku uniju i sve meunarodne institucije? Najlake je rei da su za sve krive nacionalne politike sklone
iskljuivim monokulturnim konceptima, velikosrpska i jugoslavenska integralna te hrvatska nacionalistika sline inspiracije, koje ne
samo da nisu bile u stanju integrirati tako konfesionalno i kulturno
arolik prostor kakav je bosanski nego su imale problema i sa svojom unutarnjom raznolikosti. Moda je nepriznavanje meuknjievne
situacije na irokom frontu izmeu projektiranih linija razgranienja
od Boke kotorske i dijela Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine do
dijela Slavonije i Vojvodine proizlazilo iz straha da bi njegovo konstituiranje ugrozilo hrvatske ili srpske nacionalne interese, pa je utoliko bilo ee njegovo knjievno, pa politiko-vojno nepriznavanje

237
Oprimjeravanja,
analize
Ivo Andri kao
interkulturni pisac

238
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i dekomponiranje. Moda je upravo veliina toga prostora, njegovo

znaenje za konstruiranje vie nacionalnih jezika i knjievnosti, bilo
razlogom da ga se sustavno zatire, omalovaava/nipodatava. Bilo
kako bilo, rezultat je, za nepristrana povjesniara knjievnosti, znaajna nekonzekventnost u junoslavenskim povijestima knjievnosti,
koje slino kao i u junoslavistikom jezikoslovlju, zbunjuju i odbijaju
mnoge strane slaviste da se ozbiljnije pozabave tim pitanjima, pa se
oni najee priklanjaju jednima ili drugima, sve i kada ih graa i mjesto predmeta u studiju prisiljavaju na drugaije postupanje.
Naime, ne mislim da je samo politika konstelacija kriva za
takvo meusobno neproduktivno stanje. Ima zasigurno vie razloga,
ali u ovom prilikom istaknuti moda najvaniji: nespremnost i
neosposobljenost domae metodologije knjievne povijesti da probleme zajednike knjievne prolosti, osobito unutar junoslavenskoga centralnoga knjievno-komunikacijskoga prostora, shvati kao
priliku za kreativno razrjeavanje spornih pitanja, odnosno da sebe
stavi u sredite svoje teorijske misli, da se konstituira kao subjekt
vlastite teorijske pameti. Ukratko, kao da je bivim koloniziranim
narodima blia i vanija bila neokolonijalna teorija od vlastite misli
o sebi, pa se s pravom moemo upitati je li dijalog o krucijalnim pitanjima struke svih zainteresiranih strana uope mogu za nj kao da
ne postoji dobra osnova.

II.
Meutim, ovom prilikom elio bih opetovano upozoriti na mogunosti interkulturne slavistike, kako bi se po uzoru na danas ve vrlo
razvijenu interkulturnu germanistiku, kao struku koja se bavi njemakim jezikom i njemakom knjievnosti kao drugima/stranima,
zvala znanost, koja bi, s jo vie teorijske utemeljenosti negoli je to
inila suvremena slavistika, mogla umijeati u raspletanje krize slavenskih drutava u tranziciji, njihova ukljuivanja u europsko drutvo sa zapadnim vrijednostima, odnosno pridonijeti opem interkulturnom, pa i intercivilizacijskom polilogu. Ne trebam ni spominjati koliko je tomu izazovnim junoslavenski prostor, sa svojim ratnim traumama i interkonfesionalnom posebnosti, emu nee biti
dostatan slabo razvijeni ekumenizam, nego e se morati nadograditi suvremenim dijalogom vjera, kako u teologiji, tako i u filologiji,
pa i znanosti o knjievnosti.

Ali, interkulturna slavistika, kao mogui skup disciplina kojima

bi se iz perspektive i za potrebe strane kulture prouavali odreeni
slavenski jezik i knjievnost, kada je rije o hrvatskom, bosanskom
ili srpskom (sa crnogorskim) jezinom podruju, ima dodatne unutarnje razloge za interkulturni pristup. Naime, knjievnosti se toga
podruja sve vie meusobno razumiju kao strane, pa se dogaa da
se pojedini pisci jednom prikazuju kao domai, a drugi puta kao
strani. Interkulturna bosanistika ili interkulturna serbistika, kako bi
se za hrvatske prilike, u modelu interkulturne hermeneutike, zvala
struka koja se bavi bosanskim ili srpskim piscima, kao stranima u
hrvatskom kulturnom kontekstu, susree se s pojavom da se jo uvijek u nju s lakoom ukljuuju, ak sa samorazumljivom nacionalnom
zainteresiranosti, domicilni sustrunjaci. Navodno vrsta uvjerenja
o razlici hrvatskoga jezika u odnosu na bosanski ili srpski, kao filolokom kriteriju za odreivanje granica pojedine nacionalne knjievnosti i kulture, preutno se naputaju za volju ove ili one zgodne
prilike ili povoda sudjelovanja u nacionalno vanom poslu, kao to
je rekontekstualiziranje Ive Andria u hrvatsku, Vladana Desnice
u srpsku ili Mee Selimovia u bonjaku knjievnost. Nita manje
izvan nacionalne paradigme povijesti knjievnosti ne djeluju ni oni
povjesniari knjievnosti koji sva tri spomenuta i jo mnoge nespomenute pisce jednostavno prouavaju i predaju u kontekstu srpske
knjievnosti. Ono to razlikuje domae od inozemnih junoslavista,
kada je rije o odnosnom jezinom podruju, odnosi se na neoptereenost stranoga slaviste nacionalnim obavezama, pa i iskljuivim pristupom u korist paradigme nacionalne povijesti knjievnosti.
(1) Pratei svojedobno obrat tradicionalne hermeneutike u
interkulturnu, koji se jednim dijelom kretao od objektivne interpretacije, pri emu se interpretatorova hermeneutika djelatnost
opisuje kao opetovani doivljaj autorovih psihikih uvjeta, preko
shvaanja da bi se pisca iz ranijega razdoblja moralo biti mogue
razumjeti bolje od autora samoga, jer imamo pregled nad veim
povijesnim kontekstom (pa se govori o proizvodnosti hermeneutike situacije), do razlike meu hermeneutikom i semiotikom
koja se zasniva na smjenjivanju duha kodom, odnosno u drugom
odvjetku obrata, na kojemu sam uznastojao, rije je o proirenju
povijesnoga konteksta interkulturalnim, budui da se tumaenje
zasniva na kulturno-jezinim i civilizacijskim razlikama. Zajedno
s D. Kruscheom zapisao sam da razumijevanje knjievnosti, kako

239
Oprimjeravanja,
analize
Ivo Andri kao
interkulturni pisac

240
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

pokazuje i usporeivanje italakih iskustava, ne bi trebalo imati

za cilj stvaranje konsenzusa, nego bi cilj zapravo bio da se omogui
formuliranje razlika, razlika u reakciji na tekstove, da se razlike kao
takve uine vidljivima. U seminarskim analizama, umjesto potrage
za jedinstvenim smislom, trebamo se usmjeriti prema dijalogu,
zapravo polilogu, ukrtanju perspektiva, respektirajui razlike u kulturnohistorijskom i knjievnopovijesnom predznanju nastale utjecajem razliitih jezinih struktura, utjecajem razliitih drutveno-povijesnih razvoja, razliitih kulturnih tradicija (religije, umjetnosti), pa
i prirodnih iskustava (klime, krajolika), ne i na kraju prema koncepciji kontinuiteta vlastite povijesti, odnosno svijesti o vlastitom kulturnom identitetu (Nth, 2004: 420; Kova, 1991: 50).
Moje je tadanje oslanjanje na interkulturnu hermeneutiku bilo
usmjereno na domaeg kulturno-civilizacijski razliitoga recipijenta,
odnosno na konstruiranje interkulturne povijesti knjievnosti, koje
bi u moguem sretnijem ishodu nae krize povijesti, pa i povijesti knjievnosti, to su se preobrazile, upravo izmakle, u povijesnu
krizu s krvavim ratnim zavretkom, moglo plodotvorno susresti u
konceptu interkulturne interpretacije.
Kada je rije o prilozima inozemne slavistike prouavanju junoslavenskih jezika i knjievnosti, daleko smo od toga da imamo
sistematiziran uvid u radove stranih slavista, ali se openito smatra
da su njihove studije esto povrne, da se njihovi doprinosi zapravo
ne mogu mjeriti s domaima, ukratko, da su rezultati dvojbeni, pa
i nezanimljivi za domicilne poznavatelje njegova jezika ili knjievnosti, budui da se domai strunjaci svojim jezikom i knjievnosti bave ve od osnovne kole. U mnogim sluajevima je zaista
tako, strani slavisti i ne rade drugo nego ponavljaju dosege domae
filologije ili znanosti o knjievnosti, a mi smo ih spremni prihvatiti tek ako nas ne osporavaju, nego potvruju. Slabije se ili gotovo
nikako ne honoriraju napori inozemne slavistike, ako se oni razlikuju od dominantne slike ili stanja u domaem jezikoslovlju ili povijesti knjievnosti. (Biblioteka Inozemni slavisti Matice hrvatske u
Zagrebu dodue djelomice ispravlja na dug prema stranim slavistima, premda nisam siguran da je naila na adekvatnu recepciju; na
slinom je putu Seminarium Serbicum u Beogradu, s objavljenom
knjigom Roberta Hodela Diskurs [srpske] moderne.)
Ono na to bih ovom prilikom elio upozoriti jeste injenica da,
kada je rije o Ivi Andriu, imamo potpuno obrnutu situaciju. (Paradoksalno reeno, domai su se povjesniari knjievnosti spremno

poeli odnositi prema Andriu kao prema stranom piscu, doim je

stranim slavistima nobelovac Ivo Andri bio ve odavno udomaen
pisac.) Inozemni junoslavisti pisali su esto, pa i vrlo dobro o Andrievu djelu, ali se domai strunjaci najee nisu osvrtali na njihovo
pisanje, iako bi upravo u Andrievu sluaju to bilo od dvostruke koristi. Osim to bi se koristili uvidima iz ponekad razvijenije znanstvene
sredine od nae/naih, radovi inozemnih stranih slavista o Andriu
pomogli bi nam da se izbavimo iz nacionalno utemeljenih interpretacija, koje opus Ive Andria, pa ak i pojedina njegova djela, dovode
pod sitnozor odreene, blago reeno, permisivne aktualne ideologije.
Ovom prilikom, upozorio bih podrobnije tek na neke vrijednosti inozemnoga, koliko distanciranoga toliko i analitiki uzornoga,
zauzetog itanja Ive Andria, dvoje metodoloki bliskih slavista,
suradnika, poznatije Renate Lachmann i njezina nasljednika na slavistici u Konstanzu Jurija Maraova. I tome pridodao najnoviji rad
hamburkoga profesora slavistike Roberta Hodela.
Renate Lachmann nije nepoznata u naem knjievno-znanstvenom, teorijskom i slavistikom krugu. Nedavno objavljena njezina
knjiga Phantasia / Memoria / Rhetorika, dobila je i adekvatan odaziv
(Uarevi, 2005: 133151), pa nije potrebno iscrpnije prikazati njezinu metodu. Podsjetit u samo da je rije o autorici koja ne dolazi
samo iz teorijski razvijenije sredine, nego je svojom metodolokom
pozicijom poznata i izvan njemake slavistike knjievne znanosti.
Njezina studija Das mnemonische Moment in Ivo Andris Na Drini
uprija oigledna je primjena autoriina shvaanja knjievnosti kao
mnemotehnike umjetnosti koja utemeljuje pamenje kulture: ona
biljei pamenje kulture, upisuje se u prostor pamenja koji se sastoji
od tekstova, kreira prostor pamenja u kojem se tekstovi-prethodnici
preuzimaju preko stupnjeva transformacija (isto, 139).
Polazei od tvrdnje da je povijest Bosne kondenzirana u povijesti Viegrada, kao to je povijest grada kondenzirana u etiri stotine godina drugoj biografiji mosta preko Drine koji spaja orijent i
okcident, R. Lachmann pozicionira Andrieva pripovjedaa u unutarnju bosansku perspektivu, konkretno u njezinu dvostruku okcidentalno-orijentalno indiciranu bosansku kulturu, uzorak narodne epike i
usmeno-mitoloko prenoenje povijesti, pri emu se pamenje pokazuje sredinjom kategorijom. Iako izrijekom to ne spominje, autorica potvruje svojevrsnu fragmentarnu strukturu romana uvjerljivom
tezom o epizodama kao odsjecima povijesnoga kontinuiteta, kojima
auktorijalni pripovjeda pridruuje uvijek razliit modus prikaza.

241
Oprimjeravanja,
analize
Ivo Andri kao
interkulturni pisac

242
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Za prva dva stoljea epizode se gotovo dvojniki nadopunjuju,

kao kransko-muslimanske, odnosno srpsko-turske, pri emu se
dvojnitvo kulture razvija od ravnotee do neravnotee, od razmirica do pomirenja. Kasnije e se to dvojstvo realizirati kroz novo
polje napetosti, kulturne se razlike prevode u politike antagonizme,
austrijski se kulturni element doivljava stranim za dvostruko i trostruko obiljeen bosanski kulturni kontekst, koji ugroava, ali istodobno i odraava kao zajedniko kulturno pamenje (u njegovoj
rascijepljenosti): Tua kultura prikazuje ambivalentan potencijal:
ona nije samo demontaa postojeega, ve i konstruktivni initelj
koji razumnim planiranjem i rigoroznom provedbom postojeega
jami budui ivot (Lachman, 2003: 122). U zavrnim epizodama,
ideoloki involviran pripovjeda, njegovi komentari i povijesne
meditacije, zavrava u melankoliji zbog spoznaje o slomu opisanoga
kulturnog prostora, a pripovijedanje se obistinjuje kao terapija.
Odnos pripovijedanja i sjeanja pojavljuje se kao sredinji kulturnozasnovan imbenik stvaranja grupnoga identiteta: Sjeanje-pripovijedanje nije samo tema, ve je i dominantna semantika
struktura, jer sve to se pripovijeda kao dogaaj jest ono to je ve
ispripovijedano i vie puta prisjeano. U manifestnome se pripovijedanju sedimentirani slojevi pamenja transformiraju u ivi govor;
oni se istodobno uzvitlavaju kako bi im se otkrilo smisaono jezgro
(isto, 123). U krajnjem efektu pripovijedanje kao da stjee mo
kojom se lijee rane zadane u krizama zajednikoga ivota.
Zadrimo li se, zajedno s R. Lachmann, tek na kljunom mjestu
pamenja, na znakovnosti mosta, moramo poi od autoriina shvaanja kulture kao smjene prisjeanja i zaborava, kao mehanizma ukljuivanja i iskljuivanja smisla, pri emu se zaborav interpretira kao
faza mirovanja, faza neaktivnosti smisaonoga sustava (nav. prema
Uarevi, 2005: 142). Zbog toga, most nije samo predmet toga teksta pamenja, ve i neiscrpno vrelo njegova smisla. Pripovjeda nije
samo glasnogovornik, ve i biljenik koji za sobom ostavlja knjigu.
Njegov zapis konkurira sa graevinom mosta, pismo i arhitektura
se susreu. U pisanju-pripovijedanju graevinsko se djelo jo jedanput podie, okolnosti njegova nastanka prizivaju se u sjeanju i arhiviraju u pismu pamenja pripovjednoga teksta (Lachman, 2003:
124). U tom smislu, u memoriju mosta ukljueni su i znakovi konkretne povijesne spoznaje sadanjosti, pa se most pojavljuje kao
kronotop koji nesigurnim parametrima prolosti i sadanjosti pridaje raznolika prostorna i vremenska oblija, emu je prilagoena

i pripovjedna retorika. Najsaetije reeno, junaka pjesma, sevdalinka i izvorna kronika, uz tematiziranje pripovjednih postupaka,
implicitne naratoloke analize, ne odreuju samo pripovjedni svijet (svijet koji nastaje u pripovijedanju i koji se u pripovijedanju
uva), nego razvijaju zajednicu (funkciju stvaranja zajednice),
kojoj se hedonistiki pripada.
Nije mi bila namjera saeto prikazati sve aspekte autoriina
rada rei u tek da se tumaenje osobito pokazuje produktivnim
s obzirom na analizu povijesti/pamenja pojedinih likova, suodnosa
njihovih razlika ve sam elio ukazati na zauzet i oduevljen glas
interpretatorice, koji Andriu pristupa s dunim respektom i povjerenjem, to se za mnogobrojne nae pristupe u novije doba ne bi
moglo rei.
I jo je jedna dimenzija vana, naime perspektiva interkulturnoga
pristupa. Renate Lachmann je svjesna da je za komentare zakljunih
prikaza mosta, kao i za Alihodinu meditaciju, iskazu napisanu indirektnom reenicom, a koja pokriva sadraje kulturne samosvijesti cjelokupnoga prostora, moda potrebna distanciranost stranca.
Odnosno, distanciranost strankinje, koja e zakljuiti:
Praznina nastala razaranjem znai brisanje znaka, unitavanje
gospodarstva sjeanja. To je praznina kojom se obuhvaa praznina
cijelog raspadajueg prostora, koja kao da prisiljava na popunjavanje lanim znacima. [...] Nestao je prostor u kojem je pripovijedanje sluilo kao potvrda sjeanja jedne zajednice. Kraj kronike sjedinjuje se s krajem nepovredivosti mosta. Ono to nastupa jest doba
neispripovjedivosti (isto, 142).
Jurij Muraov u svom radu Eth(n)ischer Sprachkrper und sthetische Konstruktion razmatra aspekt povezanosti etike i estetike
problematike (uvodno si pomaui s Dubravkom Ugrei), da bi se
najvie koncentrirao na strogo suprotstavljene dvije sfere, takoer u
romanu Na Drini uprija, na sferu vizualne evidencije to pripada
osmanskom, galicijsko-idovskom, njemako-austrijskom te sferu
verbalnog pridavanja smisla i zajednitva, koja se povezuje sa slavensko-srpskim, odnosno bosanskim, pri emu medijalna suprotnost napredovanjem civilizacijskoga procesa gubi etnika obiljeja.
Mehmed-paina unutarnja vizija mosta, nastala iz potrebe prevladavanja fizike nelagodnosti, upravo metafizike boli, koju osjea
uvijek kada se sjeti bijednoga mjesta svojega podrijetla, na kojem i
umire, zapravo je pria o boli, koja kao da poinje govoriti i o sudbini pripovjedaa, ako ne i Andria:

243
Oprimjeravanja,
analize
Ivo Andri kao
interkulturni pisac

I on sam, u mediju pisma, dolazi do bolne spoznaje o tome da

je u apstraktnom grafikom prostoru zauvijek izgubio etniku vezu
i etiku sigurnost uvrenu u tjelesno-glasovnom govoru (Muraov, 2003: 152).

244
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

(2) Slino Renati Lachmann postupio je u svom najnovijem

radu o Andriu i Robert Hodel. S osloncem na francuskoga povjesniara Pierrea Noraa, on samim mjestom pamenja (lieu de mmoire) tretira Ivu Andria, prvo u zajednikom drutvu, a onda i prema
tome koje mjesto zauzima u dravama naslednicama. Za zajedniku dravu je neosporno da je Andri imao ulogu reprezentativnog autora zbog unutarnje politike te drave, poslijeratnog ureenja Europe te Andrieva ivota diplomata i njegova odnosa prema
jeziku. Sa stajalita unutarnje politike, prema Hodelu, kao bivega
zatvorenika Austrougarske monarhije i kao itelja okupiranog Beograda, koji je odbio potpisati kvislinki Apel srpskom narodu, moglo
ga se smatrati svojim, a Andrieva komensurabilnost (sumjerljivost)
s jugoslavenskom dravom bila je i u aspektu prakticirana i proklamirana jedinstva hrvatskoga ili srpskoga jezika vrlo visoka, jednako kao
to je nesvrstana, samoupravna socijalistika zemlja meunarodno
priznanje Andrieva djela, Nobelovu nagradu, mogla shvatiti i kao
znak svoje legitimacije.
Meutim, za razumijevanje Andria kao mjesta pamenja bive
drave, vanija su tri knjievna argumenta: ravnotea u odnosu
prema nacionalnim pitanjima, Andrieva orijentacija prema kolektivu i njegov deduktivno-auktorijalni stil. S osloncem na knjievno-povijesne i enciklopedijske sinteze i vlastito istraivanje,
Hodel prilino uvjerljivo rekonstruira opu sliku o Andriu, s
osobitim osvrtom na proslavljeni roman Na Drini uprija: ukratko,
Andri nalazi u svim vjerskim zajednicama likove koji zastupaju njegov implicitni apel ljudskosti, to nikako, sloit emo se s autorom,
ne izgleda malo, s obzirom na vrijeme u kojemu je roman pisan, pa
niti s obzirom na novo iskustvo rata i dananje nae doba; drugo,
orijentacija prema kolektivnom, nadindividualnom, prema Hodelu,
ima dublje korijene, u sklonosti k fatalistikoj skepsi, koja je ostavila traga u njegovoj ocjeni zajednikoga ivota naroda; i ne na
kraju, dominantna centralna perspektiva pripovjedaa, pregnantan
deduktivno-auktorijalni stil i naglaeno referencijalan standardni
jezik promatraju se, u izvodima R. Hodela, kao knjievna pozicija
koja je podesnija za ogrtanje dravno-literarnog plata nego, na

primer, subjektivno-lirski senzibilitet jednog Crnjanskog, Krleina

ekspresivnost, sklona ka egzaltaciji ili hermetika zatvorenost jednog Nastasijevia (Hodel, 2007: 129145, 145).
Zanimljivo je i da e repozicioniranje, odnosno novo kanoniziranje Andria u zemljama nasljednicama, Hodel promatrati iz istog
ugla: ne samo zbog knjievne kvalitete i internacionalnoga priznanja, nego upravo radi njegove dravotvorne i kodifikacione snage
Andri e se pokuati utvrditi kao novo mjesto sjeanja ne samo
u Srbiji ve i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj (isto, 147), pri
emu se pokazuje da kombinirani teritorijalno-etniki model, u smislu
inkluzivne disjunkcije, kao teritorijalni i/ili etniki pristup, dobiva
zamah pred iskljuivo etnikim ili iskljuivo teritorijalnim.
Zakljuno, za nae razumijevanje Andria kao interkulturnoga
pisca nije na odmet spomenuti jo dva-tri Hodelova modela koji se
stranom slavistu nameu kao vrlo produktivna: dva teritorijalna, a)
teritorijalno-projektni model, odreen prema dravnim granicama
u odreenom aktualnom povijesnom periodu i b) povijesno-teritorijalni model, s kriterijima za kanonizaciju politike strukture doba
odreena autora: Prema tom modelu srpska, hrvatska, bosanskohercegovaka (ili bonjaka) i eventualno crnogorska knjievnost
imaju svaka ponaosob u svom razvoju od ranog srednjeg veka do
u 21. vek svoju jugoslovensku fazu, u kojoj se manje ili vie intenzivno govori o svim autorima koji su za tu fazu relevantni na itavom
jezinom prostoru. Analogno se moe postupiti sa ilirskom knjievnou sve do dubrovako-dalmatinske knjievnosti i do bizantijsko-slovenskog kruga, u ijim okvirima Dereti (1983) govori o
srpskoj recenziji (Hodel, 2007: 149150).
Za nae interkulturno gledite zanimljivo moe biti i zagovaranje jezinoga modela, s glavnim argumentom proirenoga knjievnog trita, koji sredinji junoslavenski jezini, preteno tokavski
prostor, vidi u paraleli s knjievnostima na njemakom jeziku: regionalne ili nacionalne kulture na irem prostoru lake e se othrvati
diglosiji s engleskim, dominantnim jezikom suvremene internacionalne komunikacije.
A to se Andria tie, bez obzira na model koji e prevladati, on
e kao polivalentan, viepripadan autor opet postati vaan, ako
ne kao jugoslavenski, a ono kao junoslavenski autor, moemo
se u potpunosti sloiti s Robertom Hodelom.

245
Oprimjeravanja,
analize
Ivo Andri kao
interkulturni pisac

III.

246
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Najkrae reeno, umjesto meusobno, moda emo se ubudue

bolje moi razumjeti preko posrednika moderne knjievne i kulturne teorije, treih mjesta okupljanja i pojedinih inozemnih slavista koji neprestanu zaraenost nekih junoslavenskih strunjaka i
struka s pravom doivljavaju kao svoju osobnu moru.
Na kraju, oslonit u se tek na svoje i vae openito znanje o
Andrievu opusu. Obino se on prikazuje kao dvopripadan ili viepripadan, pri emu se mladi Andri najee vee uz hrvatsku knjievnost, Andri kao romanopisac uz srpsku knjievnost, a uz bosansku valjda sve pomalo ili/i ono to ostaje. Za afirmaciju Andria kao
interkulturnoga pisca, meutim, mnogo je vanije razumjeti teorijski obrat kojim se komponente ili kompozitnost opusa dovode u
vezu s kompozitnosti knjievne interkulturne konstelacije koja ga
je stvorila i koju on podrava, kao to se meusobno podravaju
suvremeni komplementarni raunalni programi. Najraniji Andrievi zapisi pokazuju jezinu i knjievnu otvorenost, od srpskoga
jezika do hrvatske kajkavske i slovenske knjievnosti, kasnija autorova neodlunost u preuzimanju ekavske varijante, pa onda ostajanje uz nju kada su je svi hrvatski lijevi pisci ili integralisti napustili,
kao i istodobna vezanost uz bosanske, esto i franjevake teme, pa
i zakljuno propitivanje identiteta na irem jugoslavenskom planu,
uz njegovo kontrastno pozicioniranje prema inozemnom, ukazuju
na snanu unutarnju jezgru, neku zajedniku sredinu koju je sam
autor u narativnim instancijama svojih pripovjedaa i likova suavao i irio ve prema prilikama i potrebama pripovijedanja. I sve to
sa simbolikom, epifanijskom idejom mosta, kako u teritorijalnom,
tako i u transtemporalnom smislu.
Kao to navodi ve spominjani Chiellino, interkulturnost, interkulturalnost, omoguava izbavljenje od preuskoga monokulturnog
pogleda na svijet: tek kada postanemo svjesni razlika meu ljudima i
drutvima otvaraju nam se zauujue mogunosti za vlastito napredovanje, a time se stvara razumijevanje i potivanje prema drugim
kulturnim/interkulturnim granicama, zato jer je na taj nain ovjek
sam dio jedne takve meugranine zajednice. Ivan Lovrenovi
s pravom za Andria takvu zajednicu u najuem smislu smatra
Bosnu i Hercegovinu, pa e zapisati:
Kad pred unutarnjim okom rastvorimo Andriev opus onako
kako se gleda slika ili atlas, s mogunou simultanoga uvida u cjelinu

kompozicije ili krajolika, vidi se koliko je obuhvatna Vucinicheva

konstatacija: kao duhovni batinik sve Bosne, Andri je i pisac sve
Bosne. Kao nitko prije i poslije njega u cijeloj povijesti bosanskohercegovake knjievne prakse, do danas. To se, u punoj konkretnosti, ovjerava u Andrievome djelu na svim moguim razinama geografsko-regionalnoj, sociokulturnoj, etnoreligijskoj, jezinoj... Tako,
konvencionalno se kae da su Travnik, Viegrad i Sarajevo mjesta
Andrieva odrastanja i mjesta njegove knjievnosti. To, naravno,
jest tono, ali treba uoiti kako gotovo da nema ni jednoga bosanskoga ili hercegovakog kraja, grada, karakteristinijega geografskog
pojma, lokalnih klimatskih osobitosti, ak pejzanih valeura, koji
se u Andrievu opusu ne spominju i o kojima se uvijek ne govori
s pouzdanim, skoro strunjakim znanjem i poznavanjem. Na to
se nadovezuje Andriev omiljeni postupak diferenciranje likova
po regionalnim karakteristikama (govor, obiaji, oblaenje, mentaliteti...). Zatim, fascinantna je socijalna mapa bosanskoga svijeta
iscrtana u Andrievu djelu; ona je naprosto sveobuhvatna i nita
ne ostavlja nedodirnuto, neopisano, nepredstavljeno: institucije,
odnose, likove i tipove, domae i strance, profesije, zanate, obiaje, uzraste, spolove, selograd... Pieva panja s osobitim uivljavanjem trajno je okrenuta prema svim etnokonfesionalnim elementima toga mikrokozmosa (Lovrenovi, 2007: 45).
Vie je nego dobrih razloga i materijala za potkrepljivanje
takvoga razmiljanja, ali nai e se i onih drugih; u proteklom desetljeu i pol susreli smo se s vienjima i konstrukcijama Andria u najrazliitijim, pa i oprenim perspektivama. Sloimo li se s tezom da
su Bosna i bosanska knjievnost njegova primarna, ishodina zemlja
i kultura, onda su po prirodi stvari tekst i kontekst naega istraivanja otvoreni u filoloko-slavistikom smislu na junu slavistiku,
a u drutvenom smislu na razne konfederacijske projekte, od austrougarskih do aktualnih europskih. Jedan od najznaajnijih europskih
interkulturnih pisaca, Ivo Andri, tako svojim tekstovima priziva
interkulturni kontekst koji ga je omoguio, i kojega on svojim djelom i djelovanjem nije iznevjerio, nego potvrivao.
Ili, kako e zapisati jedan od njegovih nastavljaa, David Albahari, izraavajui svu skepsu naega vremena prema vrijednosnom
aspektu multikulturne konstelacije drutva, to je prednost koja nam
lake omoguava suoavanje s meusobnim predrasudama/predubeenjima na kojima se zasniva politika glorifikacije jednonacionalne kulture, makar samo to:

247
Oprimjeravanja,
analize
Ivo Andri kao
interkulturni pisac

248
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

[...] kulture se ili prepliu ili stoje svaka u svom oku; umetnici se ili otvaraju razliitim uticajima ili se zatvaraju u omeeni prostor svoje lokalne tradicije. I premda sam sklon zagovaranju vrednosti
meovite kulture, moram da naglasim da ne verujem da je ona sama
po sebi bolja od samostalne, lokalne kulture. I u jednoj i u drugoj kulturi umetnici mogu da stvore vredna dela; i u jednoj i u drugoj kulturi mogu da skliznu u ideoloke ablone; i u jednoj i u drugoj kulturi
moraju da se hvataju ukotac sa vankulturnim faktorima koji ele da
kontroliu kulturne tokove. Prednost multikulturnog drutva samo je
u tome to lake omoguava suoavanje sa predubeenjima (predrasudama) na kojima se zasniva politika glorifikacije jednonacionalne
kulture, iako ni to nije nikakva garancija da e pojedinac koji potie
iz meovitog drutva prozreti mehanizme predubeenja koji mogu
da ga usmere prema mutnom talogu rasizma (Albahari, 2003: 60).
Izbaviti se danas iz ideologije nacionalne historiografije moda
u idelolokom smislu ne znai mnogo, ali sigurno znai nai se u
dijalokom, interkulturnom odnosu, kojim zapravo jedino legitimiramo svoju spoznaju i svoju metodoloki danas prebogatu knjievnu
znanost, koja ni o emu drugom i ne govori ve upravo o potrebi ne
pojednostavljivanja nego sve veega uslonjavanja razumijevanja
znaka i smisla, teksta i konteksta, sloene semantike interteksta. Ili
da zavrim, na mjestu gdje bi se rad zapravo mogao nastaviti, opet
s argumentom iz interkulturne hermeneutike, odnosno suvremene
interkulturne znanosti o knjievnosti, koji najbolje govori, odreenjem poetikoga alteriteta, o specifinom interkulturnom potencijalu knjievnosti openito:
Literatur enthlt und vermittelt (1) kulturelle Muster, d. h. sie
baut die kulturelle Fremdheit, die sie enthlt, gleichzeitig selbst ab.
Darber hinaus vermittelt Literatur aber (2) Sensibilitt fr kulturelle Dierenz berhaupt. [...]
Schlielich (3) sensibilisiert Literatur, als verfremdender
Umgang mit Zeichen, fr Dierenzwahrnehmung berhaupt, und
das kann, wiederum mittelbar, dazu beitragen, Fremdheits- und
Vertrautheitselemente auch in interkultureller Kommunikation
besser zu unterscheiden. [...]
Indem also Literatur eine Erfahrung von Interkulturalitt
gestaltet, in der das Fremde ohne Gewalt und Unterwerfung seine
relative Vertrautheit ebenso zeigen kann wie seine bleibende Fremdheit, wird die poetische Alteritt zum Model eines Umgangs mit
interkulturellen Konstellationen, in dem auf Herrschaft und Gewalt

und auf deren bertragung in den Bereich des Denkens verzichtet

werden kann (Hofmann, 2006: 55, 56).
Iskustvo interkulturalnosti, odnosno poetikoga alteriteta, koje
uspostavlja Andrieva knjievnost, kojom nenasilna, nepokorna
drugost pokazuje svoju relativnu sroenost kao i postojanu stranost, postaje modelom ophoenja s interkulturnom konstelacijom,
s onu stranu vlasti i nasilja, institucija i pojedinaca, diktata nacija
i metodologija.

LITERATURA

Albahari, David (2003): Granice, Sarajevske biljenice, 3, 60.

Chiellino, Carmine (Hg.) (2000): Interkulturelle Literatur in Deutschland: ein Handbuch, StuttgartWeimar: Metzler.
Hofmann, Michael (2006): Interkulturelle Literaturwissenschaft, Eine Einfhrung,
PaderbornStuttgart: W. Fink UTB.
Hodel, Robert (2009): Ivo Andri kao mesto seanja (lieu de mmoire)
(u Jugoslaviji, a danas?), Diskurs (srpske) moderne, Beograd: Filoloki fakultet Institut za knjievnost i umetnost igoja tampa.
Kova, Zvonko (2001): Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb:
Hrvatsko filoloko drutvo, Biblioteka Knjievna smotra.
Lachmann, Renate (2003): Das mnemonische Moment in Ivo Andris Na Drini
uprija, u: Bosnien-Herzegovina. Interkultureller Synkretismus, Hg. N. Moranjak-Bambura, Wiener Slawistischer Almanach, Sonderband 52, Mnchen,
2001, 4369; prevedena verzija: Mnemoniki trenutak u romanu Na Drini
uprija Ive Andria, Razlika/Dirance, 2/5, 2003, 121142.
Lovrenovi, Ivan (2007): Ivo Andri, paradoks o utnji (tipkoskript, 146);
Novi Izraz, 39, 2008, 344.
Muraov, Juri (2003): Eth(n)ischer Sprachkrper und sthetische Konstruktion.
Zu Ivo Andri Na Drini uprija, Die Welt der Slawen, XLVII, 2002, 181
192; prevedena verzija: Et(n)iko govorno tijelo i estetska konstrukcija,
Razlika/Dirance, 2/5, 2003, 143153.
Nth, Winfried (2004): Prirunik semiotike, Zagreb: Ceres.
Toovi, Branko (Hg.) (2009): Ivo Andri: Graz sterreich Europa, Graz
Beograd: Institut fr Slawistik der Karl-Franzens-Universitt Graz Beogradska knjiga.
Uarevi, Josip (2005): Teorija rubova, Umjetnost rijei, 49/2, 133151.

MEA SELIMOVI
U MEUKULTURNOM PROSTORU

UVOD

Prije punih dvadeset godina, na uspjelom simpoziju Knjievno djelo

Mee Selimovia, odranom u Sarajevu u organizaciji Akademije nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Instituta za jezik i knjievnost u Sarajevu, pokuao sam svoje poetno bavljenje meuknjievnim tumaenjima povezati sa Selimovievim esejima i esejistikim fragmentima,
traei u njemu vie saveznika u nadolazeim tekim vremenima, negoli
pokuavajui bilo to znaajno objasniti. Nama, tadanjim novim derviima domae znanosti o knjievnosti u etrdesetima, jo mladima za
elje i ne prestarima za njihovo ostvarivanje, nedostajalo je upravo dvadeset godina vie da bi nas starost uvala od pobuna ili desetak godina
manje da bi nam bilo svejedno. Nezabrinutost ili strast za ostvarivanjem
nakana i oko Mee Selimovia osjeala se u tom tekom izbornom proljeu, kada su se aktualni vodovi i nai penzionirani politiki oevi
(i jedna majka) natjecali oko preuzimanja odgovornosti nad budunosti nae djece. Ispalo je tako, da se i nae iskreno aljenje za izgubljenim
vremenom i stranim rtvama koje su zaldu podnesene, jo i danas kod
mnogih doivljava kao izdajstvo, kao odvie svijetao kontrapunkt onom
junakom dobu ratne slave, podjela i nasilja. Pitao sam se i nehotice,
moemo li nakon svega Meu Selimovia itati na isti nain kao nekada,
odnosno koliko nam je i u emu njegovo djelo saveznikom u razumijevanju ratne tragedije koja nas je zadesila, a za koju nikako nismo bili pripremljeni. Jesmo li i mi zapravo Selimovia itali povrno?
Pokuavajui knjievno-povijesno pozicioniranje i itanje Mee
Selimovia dovesti u vezu s moebitnim porukama njegove diskurzivne proze, vie intuitivno negoli metodoloki utemeljeno, pitao sam

252
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

se tada koji prostor knjievnosti Selimovi razumije primarno svojim,

i mislim da neemo pogrijeiti ako ga obiljeimo srednjejunoslavenskim okvirom, sve i ako je on sada, kako je doputao i Selimovi, jednolanim nazivima prema imenima naroda ili drava etverostruko
razdijeljen. Slino Selimovi postupa i prema piscima iz toga jezinoga podruja, shvaajui ih sve naima, a kojima izrijekom dodaje i
slovenske pisce, koje bismo trebali vie itati i prevoditi, da postanu
naa zajednika vrijednost i zajedniki ponos. Onako, po prilici, kako
danas postupaju sa svojim urednikim inicijativama i realizacijama
Sarajevske biljenice / Sarajevske sveske.
Iako sam se ve tada interkulturnom hermeneutikom poeo
neto ozbiljnije baviti, neke sam stavove Mee Selimovia samo simbolino doveo u vezu s njom. Navodei trei svet koji Selimovi nalazi
kod Andria, a u koji kao da se sleglo svo prokletstvo uslijed podijeljenosti na dva svijeta, na kranski i nekranski tabor, istakao sam poziciju dramatine raspetosti izmeu svoga i tuega kao kvalitetno novu
poziciju iz vizure budue hermeneutike, koja se pak, kako je pisao
Alois Wierlacher, s obzirom na dijalektiku svoga i stranog, moe odrediti kao hermeneutika komplementarne optike. Nije izostalo niti
Selimovievo jasno upozorenje, povodom Andrieva Pisma iz 1920.,
u ratna vremena esto krivo tumaena, kako je Levenfeld pobjegao
od mrnje u Bosni, ali je u svijetu poginuo od druge, jo tee mrnje
u po bijela dana, zabune nije moglo biti.
U nekom meuzbroju, mogao sam ambiciozno zapisati:
Selimovi uravnoteeno prati i afirmira kako integracijske
tako i diferencijacijske procese karakteristine za meuknjievne
zajednice, odbijajui unitarne i dezintegracijske tendencije. Za nae
mononacionalne filoloke pameti paradoksalno, spomenuta interkulturna hermeneutika upravo takvu poziciju nepripadanja, ukrtanja kultura, decentriranoga subjekta koji ne govori iz lagodne intrakulturne pozicije, esto pretvarajui svoju nacionalnu pripadnost
u ideologiju, pa i jednu metodologiju, valorizira kao intelektualno
i znanstveno superiorniju poziciju. Nema mononacionalne istine,
objektivizacija spoznaje postie se pogledom drugoga, a stajalite
Mee Selimovia kao da identificira tu komplementarnost pogleda,
istodobnu stranost i vlastitost, kao nov kvalitet, kao identitet dualiteta (Kova, 1990: 237).
I zakljuno, mogao sam se tek osloniti, odnosno identificirati
se sa Selimovievim odgovorom, posredovanim derviem, odnosno Hasanom (jer sve je formalno posredovano Nurudinovim

pisanjem, u kojemu meutim progovaraju i druge osobe) iz Dervia i smrti, na pitanja identiteta toga neprihvaena dualiteta tko
smo mi, lude, nesretnici? kao na na vlastiti usud kao strunjaka za
druge/strane junoslavenske knjievnosti, prema kojemu, suprotno
sugestijama pripovjedaa, cijena ljubavi teko moe prevagnuti nad
posljedicama mrnje. Ve mi se onda prostor Bosne, pa i ire gledano meukulturni prostor odreene meuknjievne zajednice
nadavao i kao upitan prostor naega junoslavistikoga strunoznanstvenoga djelovanja.
Nastavimo li na tom kljunom mjestu potragu za izgubljenim
identitetom, kako jedne nacionalne zajednice ili zemlje, tako i znanstvene, knjievno-povijesne pozicije, uoit emo da Selimoviev pripovjeda, uglavnom smjeten u neposrednu blizinu ili u sam glavni
lik, Ahmeda Nurudina, ovdje vie nego u drugim dijelovima romana,
pokazuje svoju nejednostranu prirodu, naime sklon se prikloniti djelovanju i razmiljanju svojevrsnoga Nurudinova antipoda Hasana.
O kompleksnom pitanju odnosa ja-pripovijetke i mentalne svijesti
doivljajnog-ja, povodom Selimovieva romana, uvjerljivo je pisao
Robert Hodel (Hodel, 2009: 149150).
Roman Dervi i smrt kao da se otvara nekom neodreenom
potragom za samim sobom, upravo za osobnom identifikacijom:
Ne znam to e biti zabiljeeno, ali e u kukama slova ostati
neto od onoga to je bivalo u meni, pa se vie nee gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam to je bilo. Tako
u moi da vidim sebe kakav postajem, to udo koje ne poznajem,
a ini mi se da je udo to uvijek nisam bio ono to sam sad (Selimovi, 2001: 7).
Kako dokumentira navedeni fragment u mom ranijem radu, kao
daleki rezultat te potrage u romanu, premda provedene preteno pojedincem, derviom, vanim, upravo reprezentativnim predstavnikom
svoga drutva, vie je postavljen kao labavi diverzitet ili hibridni
identitet negoli kao vrsto znanje o sebi i svojima, neka sigurna
samospoznaja identiteta, ali predstavljena ne Nurudinovim nego
Hasanovim stajalitem, kojemu je meutim, obratno negoli je uobiajeno, pripovjedaeva, pa i dervieva, pozicija sasvim blizu. Zamislimo
se nad cjelinom te narativne sekvence. Ona zapoinje Hasanovim razmiljanjem o stradalnicima, koje je jednom nazivao samoubojicama
i bonjakim ludama, jer je bila ludost misliti da e izai na kraj s carskom vojskom, dok bi drugi puta govorio da je ve nepriznavanje slabosti pobjeda, da to nije puki prkos ve samopotovanje:

253
Oprimjeravanja,
analize
Mea Selimovi u
meukulturnom
prostoru

254
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Zar nam ve nije dosta snage to klade valja i praznog junatva iza kojeg ostaje samo pusto? Zar nerazumni oevi smiju tako da
odreuju sudbinu svoje djece, ostavljajui im u amanet patnju, glad,
dugo siromatvo, strah od svoje sjenke, kukaviluk kroz pasove,
uboku slavu rtve? (isto, 294).
Njegova pak, Hasanova jedina ludost bila je ljubav, vie potreba
za ljubavlju, prema Dubrovkinji, dok se on sam ne ostvaruje, ne prepoznaje, ne smjeta u odreeni prostor, doputajui da uvijek bude
promaen:
Jednom mi je pokazao, nastavlja pripovijedati dervi koji se
gubi u pripovjedau, bogalja Demaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva tapa, vukui
sakate osuene noge. Dok je sjedio, iznenaivao je svakoga ljepotom
i snagom, mukim licem, srdanou osmijeha, irokim ramenima,
jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali im bi ustao, sva bi se ta ljepota poruila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemogue gledati bez aljenja. Obogaljio se sam. U piu je otrim noem
udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve ile i miice, pa je i sad,
pijui, zabadao nos u sasuene patrljke ne dozvoljavajui nikome da
mu prie, niti je ko mogao da ga savlada, teka mu je jo snaga ostala
u rukama. Demail je naa prava slika, bosanska rekao je Hasan.
Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.
ta smo to onda mi? Lude? Nesrenici?
Najzamreniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu alu kao s nama. Do jue smo bili ono to danas elimo
da zaboravimo. Ali nismo postali ni neto drugo. Stali smo na pola
puta, zabezeknuti. Ne moemo vie nikud. Otrgnuti smo, a nismo
prihvaeni. Kao rukavac to ga je bujica odvojila od majke rijeke, i
nema vie toka ni ua, suvie malen da bude jezero, suvie velik da
ga zemlja upije. S nejasnim osjeanjem stida zbog porijekla, i krivice
zbog otpadnitva, neemo da gledamo unazad, a nemamo kud da
gledamo unaprijed, zato zadravamo vrijeme, u strahu od ma kakvog
rjeenja. Preziru nas i braa i doljaci, a mi se branimo ponosom i
mrnjom. Htjeli smo da se sauvamo, a tako smo se izgubili, da vie
ne znamo ni ta smo. Nesrea je to smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju
i neemo iz nje. A sve se plaa, pa i ova ljubav. Zar smo mi sluajno
ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznjeeni i tvrdi, veseli
i tuni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se sluajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodreenosti? Zar bez razloga putamo da ivot prelazi preko nas, zar se bez

razloga unitavamo, drukije nego Demail, ali isto tako sigurno?

A zato to inimo? Zato to nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znai da smo poteni. A kad smo poteni, svaka ast naoj
ludosti! (Isto, 295296.)
Vjerojatno je nemogue u fikcionalnom tekstu u tako koncentriranu obliku pronai tako razornu sliku sebstva, koje pripovjedno
ja u dijalogu u kojemu je teko razabrati strane, ostvaruje dvostrukom, komplementarnom slikom svoje traginosti: slikama samoobogaljenosti i nepresuna rukavca, koje objedinjuju osjeaji dvojbene
snage na partljicima, stida, odbaenosti i neodreenosti, osjeaji
ponosa i mrnje, koje namiruje ljubav i previsoka cijena koja se za
nju plaa, ludost koja se odobrava tek ako smo poteni, ako nam nije
svejedno. U prividnom nesuglasju emocionalne neuravnoteenosti
i relativnosti s neravnodunosti, kao da se skuplja ona snaga (osobe,
naroda, identiteta) koja e, imamo li potene namjere, biti pozitivno aspektuirana.
U dosadanjim razumijevanjima i tumaenjima mnogima je promakao detalj da se glavni lik ovdje zajedno s narativnim subjektom,
od ove samoidentifikacije, uskoro distancira univerzalizmom vjere:
Ja nisam bolovao od te istorijske i zaviajne bolesti, budui da
sam vjerom vezan za vjenu istinu i za iroke prostore svijeta. Njegovo stanovite je usko, ali se nisam sporio s njim, zato to sam imao
vanijih briga, zato to mi je prijatelj, i zato to sam drao da je misao
dodue raskolnika ali bezopasna, jer gui sama sebe (isto, 296).
Nije li stoga paradoksalno da smo danas ba u ime vjere i vjerovanja stvorili tako uskogrudne prostore identiteta, podjednako
nacije, drave, povijesti ili povijesti knjievnosti? Ne samo kao u
Anatomiji jednog paradoksa, nego i raznim u samoidentifikacijama
Meom Selimoviem, poduzimanima u najboljim namjerama. Sam
Selimovi, u razgovoru s Asimom Gruhonjiem, to je rijetkost, na
pitanje o Bosni odgovara citatom jedne linosti iz Dervia, upravo
ovim Hasanovim, nadodajui da je rijetko tko bolnije i dramatinije odreen povijeu kao Bosanac: To su veoma sloeni i zamreni ljudi, i teko ih je razreavati po prvom vienju i po spoljanjim
utiscima (Selimovi, 2002: 255). On smatra da je upravo Bosna
osnovni razlog to su njegovi likovi toliko komplicirani. Ono to za
nas moe biti zanimljivo jeste pitanje koliko se u Hasanovim samopreispitivanjima moe nai bonjatva i koliko bosanstva, koliko
pojedinane i koliko kolektive sudbine, a odgovori se mogu, izmeu
ostaloga, pronai upravo u analizi meukulturnoga prostora kojim

255
Oprimjeravanja,
analize
Mea Selimovi u
meukulturnom
prostoru

se oni kreu i kako ga doivljavaju. Odgovori se vjerojatno moraju

pronalaziti u opeljudskim pitanjima postojanja i ivljenja, ljubavi
i prijateljstva.
MEUKULTURNI PROSTORI, LJUBAV I POGLED DRUGOGA

256
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Odluujui se za problematiziranje Mee Selimovia, znai njegova

poloaja u povijesti knjievnosti i tumaenja njegova opusa, bez obzira
na vrsne i vrijednosne razlike, razumijevanja njegova jezika, kao i
razvedene italake publike i kritike recepcije, pa i osobne meukulturne relacije kao interpretatora, u kljuu meukulturnoga prostora,
u irem okviru novije znanstvene paradigme tzv. prostornoga obrata
(spacial turn), moemo otvoriti nekoliko razina mogunosti analize.
Prije svega je potrebno, slovom Nigela Thrifta, razumjeti da je sve, ba
sve, prostorno razdijeljeno, kao i to da su svi prostori porozni, zapravo
bez granica, budui da je svaki prostor u svojevrsnom pokretu, jer ne
postoji statian i stabiliziran prostor, kao to i ne postoji samo jedna
vrsta prostora, on se pojavljuje u mnogim pojavnostima: tokama,
povrinama, parabolama (Thrift, 2008: 397398).
Nacrtkom sam referata, s osloncem na meni blisko razlikovanje
multikulturalnosti u korist interkulturalnosti Daniel-Henrija Pageauxa, izdvojio dvije razine, nivo simbolikoga posredovanja i razinu
kulturnoga posredovanja, koja se ne mora odnositi samo na pisca
nego i na prevoditelja, odnosno strunjaka za knjievnost. Kulturni
pak prostor u Pageauxovu razmiljanju vie je konstruirana datost u
funkciji djelovanja kulturnoga posredovanja, pa se o knjievnom prostoru govori kao o prostoru u kojem se odvija razmjena ili interkulturni odnos koji je uvijek jedan odreeni povijesni okvir. Pojam kulturnog prostora prisiljava nas da ponovno preispitujemo pojmove
povijesne i kulturne realnosti, kao to su nacionalna knjievnost, regionalna ili periferna knjievnost, shvaena kao opozicija izmeu sredita i provincije, zatim da promiljamo pojmove zona, pogranini
prostor, ali i o jezicima u funkciji imaginarnog prostora i sl.
Sloit emo se i s naelnim autorovim pogledom na pitanje
konstrukcije, naelo prouavanja, meukulturnoga tumaenja,
od naglaavanja istinske vanosti otvorenog razumijevanja kulture kao koherentne cjeline, s programatskom osobnom zadrkom
prema naoigled razumljivom stavu o neujednaenosti i hijerarhiji
meukulturnoga dijaloga:

Ako je od sutinske vanosti da se poe od otvorenog shvatanja knjievnog teksta i kulture kao koherentne i raznovrsne celine,
od sutinske je vanosti, takoe, da se smatra da ta otvorenost ne
znai obavezno da je dijalog ujednaen a odnosi reciproni. Interkulturalnost moe, u humanistikoj perspektivi koja joj ini na
ast, teiti i stremiti ka tome da se kulture u susretu sve bolje razumeju i poznaju. Ali ni sa najboljim namerama, namera se ne moe
pomeati sa naelom prouavanja. Treba se proeti idejom koju
sam nebrojeno puta predstavio, naroito povodom studija imagologije ili kulturalnih predstava: dijalog je uvijek odnos snaga, i
bez ikakvog maniheizma moram da kaem da postoji tendencija
da se izmeu dva uesnika u dijalogu uvijek uspostavi hijerarhija
(Pageaux, 2006: 2627, 27).
Meutim, ono ime bi valjalo zapoeti analizu, a to osporava
poetnu poziciju nae topoloke analize, kojom bi odreeni meukulturni prostor mogao postati bitnom analitikom kategorijom, nastavimo li tumaenje s koncentracijom na znakove osobnosti vezane
uz Hasana u romanu Dervi i smrt, zapravo je ve navedeno mjesto,
gdje doslovce itamo da se derviev prijatelj ne ostvaruje, ne prepoznaje i ne smjeta u odreen prostor te bude promaen, ak: promaie i u plemenitosti (Selimovi, 2001: 295). I jo vie od toga: sam
dervi Nurudin, zajedno s pripovjedaem, kao da je zatoenikom
tekije, koja bi se mogla nai bilo gdje u svijetu, u bilo kojem sokaku
bilo koje kasabe, pored ili podalje od njezina Latinluka ili ciganske
mahale, izgleda kao da je statino tekijsko sveto mjesto koje moe
samo nakratko uznemiriti ena iznutra ili bjegunac izvana.
Iako o Hasanu iz prie njegove sestre ubrzo saznajemo da je
zavrio kole u Carigradu, a sada je tek kiridija koji dogoni stoku
iz Vlake, iz Srbije, i odgoni u Dalmaciju i Austriju, prostorne se
toke romana slabo razaznaju. Stoga nije ni udno da na spomenutom simpoziju prije dvadeset godina prevladavaju teme pobune
i relativizma, granine situacije egzistencijalizma, povijesni i kulturoloki kontekst, vrijeme, karakter i sudbina, idejno-estetska ili
viedimenzionalna, hologramska struktura: Hologramska struktura
prati svako poglavlje Dervia i smrti, posebne celine poglavlja, ak i
diskurse, kao skupove iskaza koji ine prepoznatljiv govorni dogaaj: dijalog, alegorijsku priu sve do izvedene poslovice ili osobitog proznog zagonetanja. Upravo takva struktura omoguava itanje ovoga dela kao svete knjige odasvud, gde se knjiga otvori, jer se
povei iskaz sa fabulom, zaokruena prozna celina, pripovedanjem

257
Oprimjeravanja,
analize
Mea Selimovi u
meukulturnom
prostoru

258
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

svodi na srni detalj, veliki koncentrini svode se na onaj najmanji,

centralni, pri emu se ne gubi smisao ni komunikativna nit izmeu
pisca i itaoca (Maticki, 1990: 169). ak i naslovom obeavajui
rad Nikole Kovaa, Tekija i tvrava, istie tek dramsko-tragedijsku dimenziju romana, odnosno fenomen vlasti i pojam pravde, dok
e samo Venecija iz Tvrave, kao slika radosti koja je dobila oblik
ulne ljepote privui autorovu pozornost (N. Kova, 1990: 94).
Ne irei pretjerano fokus istraivanja na druge Selimovieve tekstove, treba istai podatak, koji nalazimo u Poganikovu radu, da je
prvobitni naslov romana Tvrava trebao biti Grad koji ne postoji, zatim
da je jedno od rjeitijih mjesta sjeanja iz toga romana izmjeteno na
movare dalekoga Dnjestra, kao i da je, prema prvobitnom planu, to
trebao biti roman o sarajevskom ljetopiscu Mula Mustafi Baeskiji.
U Derviu i smrti, pisao je tada Predrag Palavestra, sve povijesne
naznake su samo sporedne, vana je samo pria, njen unutranji
duhovni prostor, u kome znaajnu ulogu ima kulturna sredina islamske Bosne, gdje se pria odigrava. Miris Bosne osjea se po tipu kulture, a manje po povijesnom i zemljopisnom odreenju (Palavestra,
1990: 17). U vezi s romanom Tiine istie se tek topos prelaska skelom preko rijeke u rat, ni ovdje prostor Beograd, za koji smo se dugo
nadali da bi se iz njega mogle vratiti djetinje godine svijeta, nije bio
zanimljiv analitiarima (Jerkov, 1990: 67, 79).
Pa ipak, godinama sam upozoravao studente da se uz lik
Hasana kontrastivno veu razliiti znakovi prostora, ne raunajui ratom opustoenu Posavinu, u kojoj danas opet neki spretni
trgovac za bagatelu moda kupuje zemlju, da bi je sutra skupo preprodao Europljanima. U simbolinom, meukulturnom prostoru
izmeu Carigrada i Dubrovnika, kao i Dubrovnika i domae kasabe,
za razliku od statine tekije ili tvrave svejedno, odigrava se ivotna
potraga za ljubavlju, za prijateljstvom, za samim sobom. Kao u heterotopijskom zrcalu razlike, koje na Hasana ili Dubrovanku ima
neku vrstu povratnoga uinka na mjesta koja zauzimaju, budui da,
kad god se pogledaju u njemu, ona bivaju i sasvim stvarnima, jer su
u vezi s cjelokupnim okolnim prostorima, ali i virtualna, simbolika
o koje se ogledaju ne samo osobnosti iz romana nego i autor i interpretatori. Ne ulazei u podrobniji sustavni opis, svojevrsnu heterotopologiju kako ju je razradio Michel Foucault, ali i uz njegovu
pripomo, za ovu priliku pokuat u konstruirati posveeni stijenjeni monokulturni prostor Nurudinove tekije u odnosu na meukulturne prostore vezane uz Hasanova putovanja i lutanja.

Ueni dervi mevlevijskoga reda, ejk tekije, Ahmed Nurudin,

kako je ve dobro uoeno, ivi u zdanju smjetenom meu crnim i
surim gudurama to zaklanjaju irinu neba, u kamenom tjesnacu u
koji su uhvaeni i on i tekija, i koji ima mnogo slinosti s tjeskobom i
stjenjavanjem u njemu i oko njega (Selimovi, 2001: 9; Kova, 1998:
413). On se pojavljuje, za razliku od Ishaka i Hasana i likova sa socijalne i geografske periferije, koji imaju dalekosenije karakter znaka,
kao prirodna injenica (Hodel, 1009: 156). Manje je, meutim, isticano da je tekija, nekadanji harem, iz dervieve perspektive i lijepa i
prostrana, nadnesena nad rjeicom to se probija kroz kamen, sa sjenicom nad verandom sa dugim divanhanom u kojoj je tiina mekana
kao pamuk, koja je molitvama stekla slavu svetog mjesta i s njime
postala bedem vjere. Dapae, u zrcalu tekije, Ahmedova se dua srodila s njom do slike idilinoga identiteta:
Volio sam je i volim je. Tiha je, ista, moja, mirie na koloper
ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato to je postala poznata
zbog mene, i to zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam
krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guu na krovu u rano jutro,
kia pada po eramidi, i obonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako
je ljeto, otie drvenim olucima u no to je zloslutna legla na svijet,
bojim se da nikad nee otii a nadam se da e sunce uskoro svanuti,
volim je to sam zatien mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da
budem sam kad se odmaram od ljudi (Selimovi, 2001: 10).
Ostavimo li Nurudinovo samoispitivanje, samoispisivanje priom, za drugaije analize, moemo ukratko rei da i druga mjesta
njegova bivanja, kao to su han ili damija, pa i Travnik kao mjesto administrativne vlasti, slue samo popunjavanju semantikoga,
asocijativnoga polja dervieva jastva, vjersko-kulturnoga identiteta:
semantike opozicije ili korelacije unutar asocijativnoga polja identiteta zapravo se ne propituju drugim i drugaijim sastavinama, nego
se samo proiruju istim ili slinim sadrajima. Nije stoga udno to
se ona u itanju i tumaenju osjeaju kao mjesta iste semiosfere,
bosanskomuslimanske, danas bonjake kulture. Onako kako je
saeto zapisao Muharem Pervi, a prenio Enver Kazaz u Bonjaki
roman XX vijeka, naime, da ono to su zaviaj i judaizam za Kafku,
to su Bosna i islam za Selimovia, ne samo pitanje vjere ve i prije
svega ivotno iskustvo jedne zajednice (Pervi, 1998: 385).
Kroz lik Hasana kao kontrapunkt Nurudinu, zapisao je spomenuti ambiciozni povjesniar bonjakoga romana, kroz njegov princip Ljubavi kao protuteu Nurudinovoj Mrnji, Selimovi,

259
Oprimjeravanja,
analize
Mea Selimovi u
meukulturnom
prostoru

260
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

zapravo, sugerira djelatni princip humaniziranja stvarnosti. Nurudinova akcija motivirana je mrnjom i osvetom, koje su zamijenile principe ljubavi i vjere, Hasanova akcija motivirana je apsolutnim humanizmom bez koristi i saznanjem da valja spasiti konkretnog ovjeka
u bezumnom lancu zla. Stoga Hasan djeluje, a Nurudin misli, stoga
Hasan voli, a Nurudin sumnja i vjeruje, stoga Nurudin i postaje, kad
pone djelovati, dio lanca zla, a Hasan ostaje nasuprot tom lancu
(Kazaz, 2004: 196197).
Iako se pozornijem analitiaru nee sve initi tako oprenim, jer
navedene semantike opozicije u asocijativnim poljima likova i nisu
toliko otre pripovjeda se dobro potrudio da ih postavi u antinomijsku ravnoteu ono to ih razlikuje su upravo polja njihova djelovanja, odnosno prostori akcije. Kao to predmnijevamo, meukulturni
prostori Hasanova djelovanja, njegova ne-ostvarivanja, neusporedivo
su iri i zanimljiviji, posebno oni vezani uz Carigrad i Dubrovnik, kao
Hasanu dviju najbliih toaka istone i zapadne semiosfere.
Nee se sluajno Hasan zagledati u Dubrovkinju usred Carigrada, nakon svoje krae nostalgine lamentacije, tipine za iseljenika, o nama na razmeu svjetova, na granici naroda, nakon svae
sa zemljakom koji je priao rune ale o Bosancima, nee se sluajno
zaljubiti kada je uo Dubrovanku i njezina mua da govore njegovim jezikom: u simbolinom irem kontekstu vjersko-kulturnoga
identiteta, jezik umjesto mjesta te blisko srodstvo i odreeno meusobno predznanje bili su dobar preduvjet za iznenadnu ljubav i prijateljstvo, kao i za samospoznaju drugaijim, a bliskim. I dok je on
najljepi jezik sluao iz najljepih usta, nju nije privuklo to to je
bio naoit, uglaen, obrazovan, ve to je sve to a to je Bosanac:
Zamiljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud,
pust, zadrt, da ima u njemu junatva koje pametan ovjek ne cijeni
suvie, ni uvijek, i nekog smijenog ponosa zbog vjerne slube
onome ko mu nije prijatelj. A ovaj mladi nije ni grub, ni pust, ni
neuk, ravan je svakom dubrovakom plemiu po dranju, ugodan
sabesjednik, koristan pratilac, oduevljen njome (to je podiglo vrijednost svih njegovih osobina) i toliko uzdran da se sa sumnjom
gledala u ogledalu kod kue (Selimovi, 2001: 240241, 241).
Sastavi se u za oboje relativno neutralnom prostoru, Marija (ili
kako e joj ime prevesti, tepati: Mejrema) i Hasan stoje kao u nasuprotnim ogledalima. Ona sa sumnjom gleda svoj lik u omjeravanju s
njim, a on se zajedno s pripovjedaem preispituje nije li, zauzevi neoprezno mjesto prijatelja obitelji, izazvao kod Dubrovanke i naklonost

i oprez, pa su katolika vjernost ove fratarske tienice i njen istinski strah od grijeha zakopali ljubav u njoj u najtajnije predjele srca i
tako podgrijali preduvjerenja koja e jo vie razviti kulturno razliiti
prostori njegovih kasnijih susreta (isto, 242). Brod, koji Faucault dri
heterotopijom par excellence, jer je on komad prostora koji pliva, mjesto bez mjesta koje ivi za sebe, zatvoreno u sebe (Faucault, 2008),
a istodobno su putnici, dodajmo, upueni jedni na druge, kao i zaljubljenici u prvotnim zanosima, za Mariju ostaje trajnim mjestom pamenja, bez obzira to se nije mogla odluiti izmeu mladia koji joj ita
poeziju i mua koji cijelo vrijeme povraa u kabini.
Dubrovnik, tonije salon gospara Luke i gospe Marije, kao mjesto
dvaju susreta zaljubljenika, otkriva njihovu kulturnu, stvarnu odvojenost, svu meusobnu stranost dviju semiosfera kojima pripadaju:
Ovdje su oni bili dvoje stranaca, koje je sve rastavljalo, ne od
jue. Navike, obiaji, nain kako se razgovara, nain kako se uti,
ono to su od ranije mislili jedno o drugome, i ne znajui se, sve je
to provalija meu njima. Shvatio je da je Marija u ovom gradu zatiena i odbranjena, kuama, zidinama, crkvama, nebom, mirisom
mora, ljudima, sobom ovakvom kakva nigdje nije. I to ba od njega,
moda ba samo od njega. Moda ak i on od nje. Jer se ledio od
pomisli da ivi u ovom divnom mjestu, i sam, i s njom, u duu mu
se uvukla tuga kakvu nikad nije osjetio, i sa radou se oprostio kad
je naiao na jedan trgovaki karavan, koji je s Ploa, u Taboru polazio u Bosnu. Radost ga je drala i kad je vidio izvanplaninski snijeg,
i bosansku maglu, i osjetio ljuti igmanski vjetar, i uao razdragan u
namraenu kasabu, stisnutu izmeu brda, i ljubio se sa zemljacima
(Selimovi, 2001: 243).
Ali, nee nesuenim ljubavnicima ni u kasabi biti drugaije:
Ni kasaba nije bila pogodna za njihovu ljubav. Jedno od njih
dvoje uvijek je negdje stranac. Ukoliko su i razbijali ograde Latinluka
i muslimanske kasabe, ostajale su njihove vlastite ograde. ena se
sigurno nije vie mogla zavaravati prijateljstvom. Ali, osim pogleda
i ljubaznih rijei, tako je barem izgledalo, nita vie nije sebi doputala. Pa i svoju grijenu misao o ljubavi prema Hasanu vjerovatno
je na ispovijesti pokajniki priznavala (isto, 245).
Sloimo li se Bachelarovim miljenjem da ivimo u prostorima
zasienima svojstvima, ali i ne pravei bitnu razliku izmeu unutarnjega i vanjskoga prostora, kao to ne trebamo u naim meuknjievnim tumaenjima razgraniavati tekstualni od kontekstualnoga
sadraja, uvidjet emo da Hasan u salonu i Marija u kasabi kao da

261
Oprimjeravanja,
analize
Mea Selimovi u
meukulturnom
prostoru

262
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

stoje usred dvaju zrcala, heterotopija, koje ba slika mjesta prikazuje u neusklaenosti s prostorom koji simbolizira sve po emu su si
razliiti. Zanimljivo da se Marija ne izjanjava neposredno o kasabi
i njezinim ljudima, ona e se moda tek pokajniki ispovjediti, ali
e zato Hasan biti izazvan na preispitivanje sebe i svoga, odnosno,
svoje ljubavi prema svojemu.
Nakon to se iz Dubrovnika (kroz neprimjetnu Hercegovinu)
probio do Bosne i naao usred roditeljske kue, u zaviaju, i nakon
to se potpuno vraa doma, pa se i eni te uskoro i rastaje, njegovo
mu se svoje prikazuje u punini ljubavi i kritike slike, koja kao da je i
Marijina. Rijeima pripovjedaa, bolno nerazumijevanje, neprihvaanje drugosti, ovdje se ogleda kao neretuirana slika svojega, koje
se istodobno i voli i grdi, ali bez kojega ne bi mogao voljeti ni drugi
svijet. Navedimo samo neke od obrisa te slike, koji e itatelju i iz
dananje Marijine zemlje biti podjednako bliski kao i Selimovievim zemljacima, ma koji to bili:
primaju nerad s Istoka, ugodan ivot sa Zapada;
ne ure, ne zanima ih da vide to je iza sutranjeg dana, jer od
njih malo to zavisi;
zajedno su samo u nevoljama;
malo kome vjeruju, ali se daju prevariti lijepom rijei; najtee
ih je uplaiti prijetnjom;
dugo su ravnoduni, a onda odjednom sve isprevru i okrenu
na glavu, i ne vole se toga sjeati; boje se promjena, a lako im dosadi
jedan ovjek, makar im inio i dobro.
udan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, ivi i nadom i
sevapom i ne zna to nadjaa i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve izmeu toga.
A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo
to govorim kao da o sebi govorim (Isto, 244).
Na kraju, iako nam pripovjeda ostavlja mogunost da se ne
sloimo s Hasanovom neminovnosti vezivanja i naporom oslobaanja, neophodnosti ljubavi prema svome i potrebom razumijevanja
stranoga, sugerirajui nam s derviom kao prostor razlike tek svijet s
pravom vjerom i svijet bez nje, da je pogled stranca na Bosnu, koju on
zbog svoje granine situacije dobro razumije, vaan i istinit za obje
strane, sve i ako se njihovim lanovima nije dogodila ljubav, nego
samo podjednako upitno prijateljstvo, pokazuje pismo Dubrovanina, pijuna (na Marijinu jeziku i hrvatskim starim pravopisom):

Chaos uprava izcrpila je snagu zemlje... Da vidite, kakvi su

to glupi ljudi, ti kajmakami i muteselimi. Vi bi se udili, kako je
mogue, da ti ljudi, koji ni u poteno drutvo ne spadaju, mogu imati
vladu... Mrea spijunluka u Bosni razastrta je preko inovnika i tajnih uhoda, kao i u kakvoj deravi zapadnoj... Vezir je uveo bezpravje
i sebe poistovjetio sa carstvom, i tko nije s njim evet govorio, taj je
neprijatelj... U ope pako on postavlja, premieta, odputa inovnike
i vlada zemljom po eifu; zakonah se izrazio vie puta da ne zna...
Omrznuo je i muhamedancem i kranom (isto, 301).
I tako dalje, i tako dalje.
Ne prevelika razlika izmeu unutarnjega, Hasanova, uvjetovana
ljubavnom vezom sa zauzetom, udanom enom, i vanjskoga, straneva, pogleda u Bosnu, ukazuje da je interkulturni pogled, kao i u
hermeneutici drugih oiju, uvijek neto objektivniji, mada oporiji,
neugodniji. Sve i kada je izreen meu prijateljima. Viena izvana i
bez ljubavi, Bosna je gruba i teka, govorio je Selimovi, a viena
iznutra i sa ljubavlju, koju zasluuje, ona je ljudski bogata iako u
sebi nesaznana potpuno (Selimovi, 2002: 254). Potrebno nam
je danas barem, umjesto teko ostvarive ljubavi, unutarnje i vanjsko prijateljstvo, meu ljudima, strukama i politikama, pa makar se
zbog takvog prijateljstva doveli i u ivotne opasnosti.
UMJESTO ZAKLJUKA: INTERSUBJEKTIVNO ZNAENJE,
INTERKULTURNA SPOZNAJA

Ukratko, ako smo razumjeli da je za nau interpretaciju bila vana

odreena konstelacija dis-kuriranja, s kojom pokuavamo uiniti
vidljivima nae meusobne razlike, nau osobnu drugost, kao i
posebnost drugosti, kako u tekstu tako i u naem odnosu na drugost teksta, onda je i odreeno usuglaavanje jedne interpretativne
zajednice (seminarske, znanstvene) nastalo povodom nekog tumaenja, usuglaavanje koje ako i nije sasvim objektivno, da ne kaem
znanstveno, makar je meusubjektivno, a time i interkulturno.
Glavno je sada pitanje kako taj pouak o potrebi i mogunost intersubjektivnog diskutiranja unutar potencijalno interkulturne konstelacije primijeniti na znanstvenu interpretaciju, kako osigurati
svom individualnom glasu, danas i previe zaguenom obimnom
teorijskom literaturom, unutar odreene situacije jedne znanstvene
zajednice, relevantan glas istraivaa, znanstvenika?

263
Oprimjeravanja,
analize
Mea Selimovi u
meukulturnom
prostoru

264
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Ili, preneseno na polje interkulturne znanosti o knjievnosti, odnosno interkulturne interpretacije, glavno je metodiko,
upravo tehniko, ne vie samo metodoloko pitanje, kako danas
uope pisati znanstveni tekst, kako svojoj kulturi, kulturi svoga
uvida, osigurati znanstvenu validnost, objektivni status, priznat
meu drugim kulturama uvida, odnosno kako se tehniki
ukljuiti u intersubjektivnu situaciju zadobivanja makar prividne
znanstvene objektivnosti?
Osim ve provjerene, ali danas esto zaboravljene metode
kojom svoje miljenje moramo suoiti s dosadanjom literaturom
o piscu, tekstu ili problemu o kojemu piemo, potrebno je posebno
u sluajevima meuknjievnih stvaralaca, poput mnogih bosanskih
pisaca, pa i Mee Selimovia, jo dodatno imati na umu i sljedee:
a) Na poetku svakoga istraivanja potrebno je naelno utvrditi u kojem jeziku, zapravo u kojoj jezinoj kulturi, u kojoj tradiciji primarno stoji tekst autora kojemu se elimo posvetiti; ukratko:
kakav je odnos kulture teksta i kulture nas kao itatelja? Kada je rije
o junoslavenskim knjievnostima, ta se poetna pozicija ini osobito zamrenom u njezinu sredinjem dijelu, gdje krozgranina kultura esto prevladava ili se mijea s nacionalnim kulturama.
b) Moramo se dakako i upitati s kojim predznanjem pojedinano svaki od nas, a onda i kao grupa znanstvenika ili buduih knjievnih strunjaka, na simpoziju ili u seminaru na fakultetu, ulazimo
u tumaenje. S druge strane, ovdje nije rije samo o objektivnom
statusu pisca unutar odreene nacionalne knjievnosti ili knjievnosti meuknjievne zajednice, nego o njegovu statusu unutar institucija kulture, je li pisac vaan samo za odreenu nacionalnu zajednicu ili je vaan za cjelokupnu kulturu sferu, dakle i kulturu veine,
pri emu se pitanja kanona i kanonskih tekstova javljaju kao sredinji problem.
c) Kod interpretacije proze, poglavito romana, postavlja se i
didaktiko pitanje ekspozicije pojedinoga aspekta djela, pri emu
se moebitna interkulturna analiza postavlja kao jedan od moguih
polaznih pristupa. Kod autora dvojne pripadnosti ili viepripadnih
autora, kao to je i Mea Selimovi, pri emu se ta viepripadnost
u idealnom smislu moe postaviti i kao problem nepripadanja, za
oekivati je da emo naii na problematiziranje interkulturalnosti
i u njegovim tekstovima, da e upravo on biti otvoreniji za svojevrsni interkulturni dijalog pojedinih likova, smislenih cjelina, tema i
mnogo ega drugoga; premda ne mora biti tako.

d) Ne na kraju, uvijek se sistematino moramo pitati koje su to

toke u kojima moemo prepoznati odreenu interkulturnu konstelaciju, postoji li neka opa tipologija interkulturalnosti kojom bismo
se posluili u deifriranju interkulturne situacije u pojedinom tekstu, opusu, piscu, knjievnosti (od zaviajne do svjetske knjievnosti), a da ona nije oslonjena samo na dosada najee prakticiranu
i produktivnu binarnu opoziciju: ja i drugi, svoje i strano, identitet
i razlika i sl.
Pri tome mislim na postojanje odreene zajednike sredine,
meukulturnoga prostora tumaenja i konstituiranja predmeta istraivanja, bez pretjeranoga klasificiranja i hijerarhijskoga svrstavanja, kako istie Zdenko Lei navodei Edwarda Saida, kako bismo
mogli svjedoiti (prenijeti naim unucima) svijest o hibridnosti ljudske rase i heterogenosti moderne kulture, o polifoniji nae kulture,
o raznovrsnosti individualnog miljenja, osjeanja, snova, osobnosti (Lei, 2006: 90). S tim i privremeno zavravam tek zapoeto
istraivanje unutarnjeg knjievnog i vanjskog knjievno-povijesnoga
meukulturnog prostora djela i djelovanja Mee Selimovia.

LITERATURA

Bachelard, Gaston (2000): Poetika prostora, Zagreb: Cerez.

Foucault, Michel (2008): O drugim prostorima, prijevod: Mario Kopi, Odjek,
ljeto 2008. http://www.odjek.ba/index.php?broj=14&id=08.
Hodel, Robert (2009): Antinomije u Selimovievom romanu Dervi i smrt, Diskurs (srpske) moderne, Beograd: Filoloki fakultet Institut za knjievnost i
umetnost igoja tampa.
Kazaz, Enver (2004): Bonjaki roman XX vijeka, Zagreb Sarajevo: Naklada Zoro.
Knjievno djelo Mee Selimovia, (1990): zbornik radova, odgovorni urednik Slavko
Leovac, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
Institut za jezik i knjievnost u Sarajevu Institut za Knjievnost.
a) Predrag Palavestra, Duh pobune u knjievnom delu Mee Selimovia;
b) Aleksandar Jerkov, Granina situacija pisanja;
c) Nikola Kova, Tekija i tvrava Pojedinac i drutvo u romanima Dervi
i smrt (1966) i Tvrava (1970) Mee Selimovia;
d) Miodrag Maticki, Hologramska struktura Dervia i smrti;
e) Joe Poganik, Idejno-estetska struktura Selimovieve Tvrave; i dr.;
f) Zvonko Kova, Dramatino raspeti izmeu svoga i tuega Eseji i esejistiki fragmenti Mee Selimovia.

Pervi, Muharem (1998) Dervi i pjesnik, u: Bonjaka knjievnost u knjievnoj

kritici, Novija knjievnost proza, IV knjiga, priredio Enes Durakovi, Sarajevo: Alef, Sarajevo.
Selimovi, Mea (2001): Dervi i smrt, priredio Nedjeljko Fabrio, Zagreb: Divi.
Selimovi, Mea (2002): Pisci, miljenja i razgovori, Eseji, lanci, polemike, intervjui, Beograd: BookMarso.
Susret kultura (2006): zbornik radova, ur. Ljiljana Suboti, Novi Sad: Filozofski
fakultet Univerziteta u Novom Sadu.
a) Danijel-Anri Pao (Daniel-Henri Pageaux), Od multikulturalizma do
intertekstualnosti;
b) Zdenko Lei, Mi i naa kultura i oni, drugi.
Thrift, Nigel (2008): Raum, u: Spatial Turn, Das Raumparadigma in den Kultur- und Sozialwissenschaften, Hg. Jrg Dring, Tristan Thielmann, Bielefeld: Transcript Verlag.
Wierlacher, Alois (1988): Tuim oima ili: stranost kao ferment, Kultura,
8283.

POEZIJA VLADANA DESNICE

POKUAJI INTERTEKSTUALNE ANALIZE

UVOD

Oko poezije Vladana Desnice nije bilo sporova u svezi s pripadnosti

ovomu ili onomu nacionalnom pjesnitvu. Knjievna je kritika bila
od same pojave zbirke pjesama Slijepac na alu gotovo jedinstvena
u ocjeni kako zapravo nije rije o poeziji, tonije kako nije rije o
lirici. Vladimir Rismondo, manje poznati hrvatski kritiar, naklonjen
Desniinu pjesnitvu, pokuava u svom kritikom osvrtu sagledati odnos Desnice izgraenog i priznatog prozaiste i Desnice lirskog pjesnika, polazei od teze da kod Desnice prozno i stihovno
stvaranje sainjavaju u bitnosti jedno te isto, da pri jednom i pri
drugom poslu jednako i jednako uspjeno postupa, samo je na
neki nain prisniji i blii sebi kad pie stihove nego kad pie prozu
(Rismondo, 1956: 61). Nazivajui ga pjesnikom-prozaistom, kritiar zakljuuje: ovjeku koji je sav proet onako iskonski tragikim osjeanjem ivota kao to je Desnica, a koje osjeaje jedna vjeito budna i neobino suptilna i kultivirana misao dalje istrauje i
potencira, morao se ba najsvakidanjiji ivot, sa svom svojom tek
naoko sirovom i amorfnom sadrajnou, sa svom svojom sudbinskom teinom i najcrnjim talozima da nametne te u njemu uzmuti
istou jedne skroz poetske vizije ivota, na koju su ga i njegova
mediteranska narav i njegov mediteranski odgoj, onakav kako ga
je on u najranijim godinama sebi odredio, neminovno upuivali
(isto, 62). Onda mladi srpski kritiar Milovan Danojli, u kratkom prikazu zbirke pjesama Slijepac na alu, naglaavajui meuprostornost Desniine poezije, priklanja se dominantnom miljenju kritike, da je to lirika stvarana izmeu dva prozna poduhvata,

268
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

jednog duha i subjekta, koji se sretnije ostvaruje u proznom tekstu

(Danojli, 1956: 2).1
Najodreeniji je u tom smislu bio knjievni kritiar Krsto
poljar, poznatiji kao prozaik nego kao pjesnik, koji, usporeujui
uspjelo Zimsko ljetovanje sa zbirkom, ne vidi vrijednosti Desnice kao
pjesnika: Desnica kao pjesnik zaista je slijep za poeziju. Do skrajnjosti narativan. Bez trunka poetske iskre. Tugaljiv i toliko banalan u
svojoj sentimentalnosti i preivjeloj romantici, da veina njegovih stihova znae upravo banaliziranje banalnog. [...] Dispozicije ovog znaajnog prozaika nisu bile otvorene prema poeziji kao psiholokom,
esencijalnom i formalnom obliku. Ta poezija, ako je graena svjesno,
nastala je, van svake sumnje, samo prisilom. To je u jednu ruku silovanje rijei, koje su se pod pritiskom svrstavale i zbijale u kalupe stihova, koji bi trebali ovdje, bar likovno, predoiti poeziju. No likovni
oblik stiha u poeziji tek je sekundarnog znaenja, a ne primaran i
odluujui. Unutarnja sr ovih nadro korektnih stihova pokazuje da
Desnica nema stvaralakog potencijala za liriku (a prvenstveno bila
mu je namjera da pie refleksivnu liriku to nastojanje ide od Slijepog Aeda pa sve do kranjevievskog Non omnisa i Jednostavnosti.
Izgleda, da je bila namjera izraziti unutarnji dio svog lika, dati psiholoku esenciju svojih stvaralakih saznanja (poljar, 1956: 206).2
I sam je autor naknadno komentirao mnoge otre kritike
procjene, pridodavi i svoju ocjenu, uz postavljeno pitanje: koja je
razlika u kvaliteti poezije ako je ona objavljena u stihovima odnosno u prozi? Stihovi su sasvim sporedna grana mog umjetnikog
rada. Objavio sam usve valjda nekih tridesetak pjesama. Nikako
ih ne smatram jednim od vanijih i znaajnijih sektora mog rada.
esto su samo skica ili polazna taka za dulji i drukiji razvoj, kao
to se obilato moete uvjeriti u tkivu Proljea Ivana Galeba. Nemam,
1 Desniina lirika je plod onih retkih trenutaka kontemplacije u kojima je prozni
pisac naputao kreiranje svojih likova i vraao se, najpreim putem, vrelu svojih intimnosti. Ona je sva takva, meuprostorna, stvarana izmeu dva prozna poduhvata,
odmor i spontana re jednog duha, jednog subjekta koji, ipak, najsrenije ostvaruje
sebe u proznom tekstu. Blaga, mediteranska svetlost koju nazire slepi peva na obali
mora njeno je najtanije, iako metaforino, obeleje (isto).
2 Opirnije o kritici Desniine poezije, s primjerenim komentarima, zainteresirani
e itatelj nai sistematizirano u doktorskoj radnji Duana Rape, Knjievni rad Vladana Desnice, Zagreb, 1984, u poglavlju Knjievna kritika o poeziji Vladana Desnice
(str. 76). Od sedamnaest osvrta koje analizira autor disertacije, jedanaest je, kao kae,
uglavnom negativno, te est preteno pozitivno.

dakle, naroitih stihovnih ambicija. Ipak, mislim, da moji stihovi ne

otkrivaju jednu znatno siromaniju, prazniju i izmiljeniju linost
ispod srednjeg prosjeka pjesnika i stihopisaca iz moje generacije i
moje sredine. Moda nije bez interesa taj kuriozum to su mnogi
moji stihovi, koji su nepovoljno doekani u mojoj zbirici stihova,
naili naprotiv na veoma povoljan, pa ako hoete i oduevljen odjek
kad su, gotovo u nepromijenjenom obliku, uli u posljednja poglavlja Ivana Galeba. I neki veoma istaknuti pjesnici izrazili su se o tim
pasusima da predstavljaju sutinu poezije. Izlazi, itava je razlika u
tome da li je identian tekst sloen u onim kraim redovima, koji
ne iskoritavaju itavu irinu hartije i koje obiavamo nazvati stihovima, ili u onim duljim, i tipografski ekonominijim vrstama koje
obiavamo nazvati prozom. Ima jo jedno mogue rjeenje: moda
su oni poezija, a nisu lirika (Desnica, 1975). Kao to je razvidno,
dvije su razine problema koje bi trebalo, tragom Desniine samoprocjene, razjasniti: koji su stihovi koriteni kao skica ili polazna
toka za dulji i drugaiji razvoj teksta u romanu te koje su pjesme
uvrtene u posljednja poglavlja, kakva je razlika u estetikom djelovanju teksta organizirana u stihovima u odnosu na isti tekst sloen u prozi, odnosno na to je Desnica mogao misliti kada razlikuje
poeziju od lirike?

INTERTEKSTUALNE ANALIZE

Kako nisam naiao na objavljeni rad (doktorska radnja D. Rape, dio

koji se odnosi na Desniinu poeziju, ostao je neobjavljen, premda
uz iscrpan prikaz kritike o poeziji Vladana Desnice donosi i zanimljive analize njegove poezije),1 koji bi svoju analizu zasnovao na
iscrpnijoj dokumentaciji nazonosti dijelova Desniine poezije u
romanu Proljea Ivana Galeba, upustio sam se sm u viestruko
1 Usp. Rapo, 1984, osobito poglavlje Pjesme uvrtene u roman Proljea Ivana Galeba, str. 6975; i Nemec, 1988. Vrijedi spomenuti zanimljiv paradoks, pie Nemec
kratko, ne problematizirajui ozbiljnije pojedine pjesme integrirane u roman, kada je
pjesnika esejistika (ili esejistika poezija) izraena kao pretenciozan poetski govor,
ona djeluje hladno i suhoparno. Kada se, pak, pojavi u drugoj formi i u drugom kontekstu, naime kao prozni fragment integriran u tkivo romana Proljea Ivana Galeba,
ona daje sasvim drukiji efekt. Zato isti pasusi, ma koliko to izgledalo neobino i samom Desnici, u Proljeima Ivana Galeba djeluju poetino i izraajno, a u formi pjesme
blijedo i nedotjerano.

269
Oprimjeravanja,
analize
Poezija Vladana
Desnice

270
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

itanje zbirke pjesama te listanje i proitavanje romana. Relativno

lako bilo je otkriti est pjesama u zavrnom poglavlju romana, ali
je zbunjivala razliita, fragmentarna struktura dva zavrna poglavlja, kao i napomena prireivaa da je prvo izdanje bilo objavljeno
s dva poglavlja manje (Pavleti, 1977: 329).1 Sedamdeset drugo i
sedamdeset tree poglavlje, mogli bismo ih uvjetno nazvati i postoperativnima (u kojima glavni lik, odnosno subjekt naracije, kao da
svodi konane raune svoga meditativnog perioda provedena u bolnici), nisu poglavlja koja je Desnica nadopisao nakon prvoga izdanja. Desnica je najvjerojatnije izostavio iz prvoga izdanja etrdeset
osmo i pedeset deveto poglavlje, dok je zavrno poglavlje sastavljao uz pomo svoje poezije, prokrijumarivi nekoliko pjesama
iz, prema kritici, neuspjele zbirke.2
Ukomponirani stihovi iz zbirke pjesama Slijepac na alu, o
kojim govori i sam autor, dio su poglavlja izrazito fragmentarna
oblika, to se doimaju kao simulacija lelujave svijesti slaba ovjeka,
ovjeka tek otputena iz bolnice, koji se ponovno susree sa svakodnevicom, ali ne eli sudjelovati. U takvom magnovenju glavnoga
1 Iz Napomene Vlatka Pavletia: Prvo izdanje Proljea Ivana Galeba, objavljeno u
Sarajevu 1957. (izd. Svjetlosti), sadravalo je krau verziju (71 poglavlje), da bi tek u
drugom izdanju, dopunjeno s jo dva poglavlja poprimilo konaan oblik koji se od izdanja do izdanja dalje razlikovao samo neznatno, i to vie zbog tiskarskih greaka nego
zbog autorovih intervencija. to se tie navedenih nadopisanih poglavlja, blii sam
miljenju da je etrdeset osmo poglavlje bilo izostavljeno zbog hrabroga, kritiki intoniranoga i danas aktualnoga promiljanja odnosa vlasti i naroda, a pedeset i deveto
radi moebitnoga neugodna autobiografskoga aspekta odnosa Ivana Galeba i njegove
ene, naime priznanja da je ljubav prola (283).
2 O tome govori i sam autor u navedenu citatu, no bilo je i obratnih miljenja. Vlatko Pavleti podsjea (bez navoenja izvora), kako je Dubravko Jeli prvi upozorio
da je Vladan Desnica neke krae izvatke iz Proljea Ivana Galeba objavio odvojeno,
razlomljene u stihove, u knjizi pjesama Slijepac na alu (usp. Pavleti, 1977: 32).
Upozoravajui da neke novele koje smo itali u Desniinim knjigama pripovijedaka,
nalaze se, neke doslovno, a neke s beznaajnim tekstualnim razlikama, ugraene kao
pojedina poglavlja u ovom impozantnom romanu, Jeli iznosi miljenje da su neke
Desniine pjesme izale iz njega, pa bez uvjerljivije argumentacije zakljuuje: Objektivizam epske naracije proet je lirizmom subjektivnih vizija, i to omoguuje zagonetnu
poetsku preobrazbu Desniina teksta, osiguravajui mu trajnu privlanost i arobnost
osnovne zaloge ivotne izdrljivosti i neumanjene umjetnike cijene. Poetska bremenitost Desniine reenice tolika je da se, uz neznatne tekstualne izmjene, moe ak i
grafiki pretvoriti u stihove. Lirski potencijal nekih njegovih reenica naveo je pisca da
to i sam uini, preoblikujui tako neke reenice u stihove, neke pasuse u strofe. Na taj
nain nastalo je nekoliko pjesama u zbirci Slijepac na alu (Jeli, 1966: 2627).

lika (na jednom mjestu u romanu on e za drugoga bolesnika rei

da mu je glava puna rekonvalescentske prorijetke praznine i omaglice; Desnica, 1977: 137), u vremenu prizdravljanja, inkorporirane pjesme svjedoe o identinom iskustvu pjesnika i postoperativnoga bolesnika: iskustvo pjesnika i rekonvalescenta meusobno
se nadopunjuju, potvruju:

PODNEVNI ISPIT

Prelazim zboranom rukom

po brazgotinama starim
i gle:
vie ne bole.
Izlaem ih suncu,
nosnice udiu svjetlost
i trepke mire od jasa:
prosjak to u ljetno podne
pod maslinom smireno vae
skupljene korice hljeba.
Sve je ve tako daleko
da u dnu sjeanja jedva jo tinja
sve je ve tako daleko i mrtvo
da vie nije ni dobro ni loe.
Prelazim zboranom rukom
po brazgotinama starim
i sluktim glas iz dubine:
zaista, sve je tiina.
(Desnica, 1956, 51)
Podnevni ispit pjesma je s kraja zbirke, vjerojatno novijega
postanja (objavljena u Vjesniku i Letopisu, 1955.), zagonetna naslova,
naime, ako je jasna vremenska lokalizacija u poredbi s prosjakom u
ljetno podne, ostaje nejasno ega je to ispit, moda ispit izdrljivosti),
pjesma koja po motivu brazgotina to vie ne bole i izlau se suncu
dobro pogaa postoperativno stanje Ivana Galeba. Sastavljena od
etiri neujednaene strofe, neujednaene duine slobodnih stihova,
naglaenoga reeninog ritma, s lakoom je pretvorena u prozni fragment s dva ulomka. Pojednostavljenjem, zamjenom izraza izboranom rukom s izrazom dlanom te odustajanjem od inverzne patetine

271
Oprimjeravanja,
analize
Poezija Vladana
Desnice

272
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

intonacije brazgotinama starim u korist izraza starim brazgotinama,

prozni fragment dobio je primjerenu opremu proznoga diskursa:
nestaje usiljenosti u stihovanome izrazu, dva isforsirana osmerca i
trei, uspjeliji zbog nagle promjene ritma, razdijeljen u dva stiha, u
proznome iskazu dobivaju svoju loginu, linearnu realizaciju, na koju
se prirodno nadovezuje pria, narativna dionica druge strofe.
I dok je u stihovano organiziranome tekstu druge strofe pria
o brazgotinama nastavljena u dvije skoro odvojene slike: likom
subjekta pjesme i likom pjesnika, u proznom iskazu subjekt naracije,
ovdje identian s glavnim likom, crticom, koju itamo: ja prosjak, kao
prosjak, projanjava i usustavljuje opis. Izlaem ih suncu, nosnice
uzdiu i trepke mire od jasa prosjak to u ljetno podne pod maslinom smireno vae ukupljene korice hljeba (Desnica, 1977: 320).
etvrta strofa, s osmercem i tri jedanaesterca, s dvije meuzavisne semantike cjeline, u pjesmi odijeljene tek pauzom (crticom), u
proznom tekstu figurira kao jasna konstatacijska poruka u dvije reenice: Sve je ve tako daleko da u dnu sjeanja jedva jo tinja. Sve je
ve tako daleko i mrtvo da vie nije ni dobro ni loe. Opetovanjem
prva dva stiha pjesme, odnosno poetne reenice fragmenta, otvara
se prostor za harmonino zavravanje teksta osmercima, u intonaciji s kojom je pjesma nespretno zapoeta, a u oba iskaza odmjereno zakljuena, sugerirajui atmosferu iscjeljenja, pomirenja, sveprisutne tiine: i sluktim glas iz dubine: zaista, sve je tiina (isto,
320, 321).
Izrazi jasa i sluktim, zamjena skupljene u ukupljene, ostavljeni i u
proznome iskazu, bez obzira na njihovu stilsku vrijednost, ukazuju da
intervencije u prozni tekst Vladan Desnica nije unosio zato da bi projanjavao tekst, nego stoga da ga podredi proznome iskazu, logici linearne recepcije, koja, sve ako je i rije o fragmentu, rauna sa semantikim potencijalom romana, odnosno s iskustvom glavnoga lika, koji sa
subjektom naracije, pa i sa samim autorom, stoji u bitno posredovanijem suodnosu od iskustva lirskoga subjekta i iskustvenoga obzora
pjesme: ulananost stihova u kontekst romana, njihovo potapanje
u reljef proznoga teksta, otkrilo je da u svom primarnom kontekstu
pjesme, reenini ritam stihova, misaone narativne dionice i konstatacijski iskazi bolje pristaju proznom tekstu/kontekstu, negoli lirskom.
Nije li u tome razrjeenje Desniine tvrdnje da je njegova zbirka pjesama poezija a ne lirika, ne krije li njegovo priznanje mogunost da
tradiciju epike ne traimo samo u prozi, nego da je istraujemo i vrednujemo u modernomu pjesnitvu?

to bi u takvom kontekstu bilo naravnije nego mudrovanje umnika na suncu, odnosno transplantacija pjesme Umuje
mudrac na suncu u novi fragment?
Ostavimo li po strani nekolike preinake u sintaksi, nepotrebna
ponavljanja, koja u pjesmi imaju odreenu svoju ritmiku i znaenjsku dimenziju, pred nama je fragment sastavljen od pjesme
slobodna stiha i dvije nejednake strofe, u kojem se narativno-lirski
subjekt distancira od lirske neposrednosti uvoenjem mudraca (koji
se asocijativno dobro nadovezuje na sliku prosjaka iz prethodnoga
fragmenta). Ovdje, kao da je pjesnik Desnica doao na distanciranost prozaika, i od predmeta prikazivanja i od moebitne poruke.
Dok je u stihovano organiziranom tekstu bilo potrebno uvoenje
lika, u proznome iskazu on je ve zadan, naime glavi lik Ivan Galeb,
pa se narativni tekst, u suptilnom nadigravanju glasova, odnosno
iskustava, autora, pripovjedaa i glavnoga lika, jednostavno mogao
posluiti onim dijelom pjesme u kojemu se subjekt pjesme distancira mudrovanjem mudraca: iskustveni obzor pisca i subjekta naracije sada je prirodno uvjetovan iskustvenim obzorom glavnoga lika
romana, pa je zadravanje mudraca na suncu suvino. Onome tko
u itanju pjesme nije zapazio distanciranost lirskoga subjekta od
umovanja mudraca, pjesma se mogla uiniti banalnom, a onome
tko je pak zapazio distanciranost neuvjerljivom, jer moderna lirika
rauna s veim ulogom autora, do upravo neugodne identifikacije
subjekta pjesme sa subjektom koji ju je stvorio. Sve to u proznom
tekstu otpada, odgovornost mudrovanja pripisana je Ivanu Galebu,
a iskustvo autora je relativizirano, odgovornost za neuvjerljiv tekst
smanjena, naime sve su to samo asovite lamentacije glavnoga lika,
gdjegdje i pozorno iskazane, kao da su iz pjesme:
Sve sam od ivota uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim
se licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove,
svoja pregnua i svoja klonua, napore napetih ila i snove preznojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radost i bol, opsjena i razoaranje. Poznajem glad djeteta, i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u
jutra krvava i povijanje due u mutne sutone. Kad odem, otii u go
i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznou (isto, 321).1
to pak pokazuje analiza prepravki ukomponirane pjesme
Dobrostiva smrt?
1 Usp. pjesmu Umuje mudrac na suncu (Desnica, 1956: 55).

273
Oprimjeravanja,
analize
Poezija Vladana
Desnice

DOBROSTIVA SMRT

274
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Ve tako dugo ivim

da pomalo shvaam
dobrostivost smrti:
za moj je umor premali zastanak san.
Da. elio bih smrt
Ali takvu
da potedi samo jednu zraku svijesti
toliku da njome iskusiti moe
istu dobrotu nitavila.
(Desnica, 1956: 52)
Prvi stih, koji je zapravo inicijalni dio uvodnoga trostiha objedinjena smislom i ritmom sloene reenine cjeline (Ve tako dugo
ivim / da pomalo shvaam / dobrostivost smrti), razdijeljen je u dva
relativizirana dijela, kojima se odrie mogua apsolutizacija veze
dugoga ivota i razumijevanja dobrostivosti smrti. Moda ve predugo ivim. Ve tako dugo, izrazi u proznome tekstu, donose bolju
pripravu za zazivanje smrti u pjesmi i mirenje s njenom dobrostivosti/dobrotom u proznome tekstu. Izostavljanje posljednjega stiha
etvrte strofe: za moj je umor premali zastanak san, kojim je podcrtano uvjerenje o dobrostivosti smrti i izvrena priprava za njezino
neugodno, otvoreno zazivanje na poetku druge strofe, Desnica e
u proznome iskazu ostati samo na ideji dobrote smrti. Konstatacijski, zazivajui stih: Da. elio bih smrt, racionalizira reenicom: Da,
dobra je smrt, pa e smjer zakljunih prepravki biti koliko objanjavake toliko i relativizacijske prirode: smrt bi tek trebala potedjeti
jednu zraku svijesti, kojom bi se mogla iskusiti dobrota nitavila. Ostavimo li po strani adjektivna podcrtavanja tanku zraku
svijesti u proznom tekstu i izostavljeno istu dobrotu nitavila te
inverziju iskusiti moe iz pjesme, ostaje razjanjeno da se dobrostivost/dobrota smrti konfrontira tek s iskustvenom spoznajom
dobrote nitavila. Izbor nije naroit: pomirenost sa smru, dobrostivost smrti, uvjetovano je tek iskustvom nitavila, njegove dobrote.
Nije jasno kojega nitavila, s onu ili s ovu stranu ivota/smrti, egzistencijalnoga ili eshatolokoga. Sva je prilika, ako je rije o dobroti,
u pitanju je nitavilo ivota.
Odgovor se moda nalazi u narednom fragmentu, u kojemu
Desnica citira, nadopunjuje, pa i pomalo objanjava svoju pjesmu

Mehanika bola. Odgovor je moda u dvostruko navedenom pripremnom pojanjenju pjesme, odnosno u eksplikaciji naslova:
(1) Samo ne vie patnje; (2) O, dobro poznam mehaniku bola.
Za usporedbu navodim obje varijante teksta:

MEHANIKA BOLA

Tako sam sviko na patnju

da joj ve dobro poznam
zakone, mjere i ud.
Znam kako se raa,
znam kako nie tupi ledac bola
u dnu pretuenog mesa;
znam je kad kliktava lijee
crna preklana ptica
i krilom skreno bije
o stjenke svoje tjeskobe
ili kad, klonula, pusta,
udara elom
o hladni prag beznaa.
Tako sam sviko na patnju
da joj ve dobro poznam
svaku boru na licu
i svaki topli prijevoj
u naborima skuta.
(Desnica, 1956: 48)
Samo ne vie patnje!
Probudim se u noi i skrueno apuem: samo ne vie patnje!
Tako sam sroen s njom da joj ve dobro poznajem zakone,
mjere i ud. Znam je kako se raa, znam kako nie tupi ledac bola u
dnu izmuene puti. Znam je kad kliktava lijee, crna preklana ptica,
i krilom skreno udara o stjenke svoje tjeskobe. Znam je kad, klonula, pusta, bije elom o hladni prag beznaa.
Dua die u patnji kao more u plimama i osekama. Poznam speenu suhou kad presue suze, kad se u prsima zgrune tvrda ledena gvalja. Poznam klonua u pusto beutnosti. Poznam asove kad je dua

275
Oprimjeravanja,
analize
Poezija Vladana
Desnice

276
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

prazna kao presuen bunar. To je kratak predah istrapljenom mesu.

A onda, u dnu bunara, zagrgolji opet vrutak crnih voda.
O, dobro poznam mehaniku bola!
Tako sam sviko na patnju da joj ve dobro znadem svaku boru
na licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta (Desnica, 1977: 321).
Oznaene promjene djelomice su karakteristine za preinake
koje tekst pjesme u slobodnom stihu pretvaraju u prozni iskaz, u
tekst proznoga ritma, ali se u ovom primjeru javljaju kao stanovito
tumaenje pjesme Mehanika bola. Slino je i s pjesmom Jednostavnost, koja je u roman uvrtena neto skraena, pa je zanimljivo
obrazloiti vjerojatne razloge Desniina postupka.
Za razliku od drugih pjesama to su uvrtene u roman, pjesma
Mehanika bola nije se mogla jednostavno uklopiti u prozni iskaz,
zbog naslova koji je srastao s pjesmom, tovie koji pjesmi odreuje
temu, objanjava je. Prva dva istaknuta retka uvodni su, emfatian
otklon od glavnoga motiva patnje te glavne teme opisa mehanike
boli. Samo ne vie onoga to pjesma donosi u rezignaciji, u pomirenju, pa je uz neznatne sintaktike preinake trebalo dodati izmeu
prve i druge strofe pojanjenje, proirenje razumijevanja i poznavanja mehanike patnje: u sredite izbija semantem dua, dua je ovjekova mjesto njegove boli, ona kao da omoguava kratak predah
iscrpljenu tijelu. I dok se iz pjesme osjea da se mehanika bola
zbiva u svezi s tijelom, simboliki na graninim prostorima tijela,
umetnuti prozni fragment jasnije naznaava moebitne nedoumice:
patnja i bol odreeni su duom, kao mjestom i nainom zbivanja.
Personifikacija patnje u drugoj strofi umetnutim insertom o dui
kao da se eli naglasiti njezino ljudsko svojstvo, ovjeja svjesnost
trpljenja, boli (a povedemo li se za skuti, donjim dijelom enske
haljine, smijemo li personifikaciju patnje i feminizirati?).
Zakljuno, prozni je tekst Desnici omoguavao ne toliko stilistiku koliko semantiku intervenciju, proirenja znaenja, projanjenja. Zato, kako je ve primijeeno, deifrirani smisao teksta treba
djelomino korigirati ifriranim smislom. Naime, gorki optimizam
i mirenje sa svijetom zavrnih poruka treba proitati na pozadini
realnoga skepticizma Ivana Galeba (usp. Miloevi, 1988: 294),1
1 Za razliku od Nemecove monografije, korektnoga prikaza Desniina pjesnitva i
iscrpne analize Proljea, Miloevi uoava da se zavrni dio mora itati u kontekstu
ifriranog smisla cijele knjige. Taj ifrovani smisao zrai izvesnom gorinom i skepticizmom i na poslednje stranice povesti o Ivanu Galebu. Uverili smo se, naime, da

to e u naemu sluaju rei interpolacije stihova u roman-esej

treba promatrati i kao pokuaje podizanja poente romana u dojmljivu, prepoznatljivu, upravo osobnu, otvorenu poruku Vladana
Desnice pjesnika i lika-pripovjedaa Ivana Galeba, poruku pisca
umjetnika.
to pomae ovjeku prevladati boli, patnje, razoaranja, to je
kontrapunkt bolesti, smrti, besmislu? Proljea i sunce, mlado proljetno sunce. Kratka pjesma Proljea, sainjena u dvije strofe s
tri, odnosno pet stihova, neznatno izmijenjena prvoga stiha (glagol
mijenja aspekt, imperfektivni oblik zamjenjuje mjesto sa zamjenicom) kao da pripravlja zgusnut odgovor i na pitanje naslova romana,
na jednu od njegovih temeljnih odreenja:
Jo jedno proljee!
S proljea u nama uskrsavaju sva naa minula proljea. To su
godovi due. Svatko je od njih jedno mitaranje: iz njega klisne bie
u novom perju i uzlijee k suncu sa cijukom novim. ovjek vjeruje
da je njegovo djetinjstvo, zaglueno itavim docnijim ivotom, zauvijek pokopano. A ono se negdje pod starost odjednom opet javi i snano
provali na sunce. ovjek vjeruje da je proljee, to djetinjstvo zraka, za
nj zauvijek umrlo, a ono se, s novim strujanjem sokova pod zimskom
otvrdlom korom, ponovno razbudi i glasa. (Desnica, 1977: 327;
Desnica, 1956: 49 Proljea; sva isticanja Z. K.)
Inicijalne reenice sekvence, neistaknuti dijelovi, stihovi iz pjesme, daju tekstu nosee znaenje, dok je ono to nadopisano slijedi,
kao i najvie puta do sada, urazumijevanje pjesme, njezina konkretizacija. Ne otkrivamo li u ovom postupku i Desnicu itatelja svoje
vlastite poezije?
Poseban je sluaj pjesma Jednostavnost. Usporedimo pjesmu
sa zavrnim reenicama romana:

JEDNOSTAVNOST

Vedar sunan dan

i kora hljeba
i mir u dui
i ja ne mogu da smislim
najvei deo romana to prethodi poslednjim stranicama sugerie itaocu jednu traginu i sumornu viziju sveta (Miloevi, 1988: 293294).

277
Oprimjeravanja,
analize
Poezija Vladana
Desnice

vee i stvarnije sree:

sve elje ute
i ula dremlju
a misli imaju praznino ruho
i bijele skrtene ruke.

278

Na koncu sviju staza stoji utnja

i mir sa svime:
iroki mir sa bolom,
s ljudima, sa ivotom
sa samim sobom.

Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Vedar sunan dan

i kora hljeba,
i krpa neba
sa akom zvijezda
nad sijedom glavom
i raspust nemirnih elja.
U meni utnja,
nada mnom podne bez ruba,
u okrug prizori zemlje
u dobroj poplavi sunca:
zvijer se igra s mladuncem,
izvija jauke male
i kesi skrletno drijelo;
sluam zuj pele
to krui zrakom
i roptaj vala
kraj trudnih nogu.
A plavo vee silazi s brda.
Zar se na tako malo
sav ivot sveo?
Je li to starost, preivjelost, umor?
Ili zadnja, vrhovna mudrost:
krajnja odreka svega?
Ne znam. Osjeam samo da nema
stvarnijeg dobra od ovog:
mir s radou, s bolom
i preplavljenost suncem.

Vedar sunani dan,

i kora hljeba,
i krpa neba
nad sijedom glavom
i utnja elja.
Smireno gori
ta stara dua
vjeita prelja
zraice sunca.
(Desnica, 1956, 58)
mirim na mladom proljetnom suncu, i osjeam da sad ve ivotu
ne treba traiti drugoga cilja ni dubljega smisla. Vedar sunan dan, i
kora hljeba, i krpa neba sa akom zvijezda nad glavom i ja ne mogu
da smislim vee i stvarnije sree: sve elje ute i ula dremaju, a misli
imaju praznino ruho i bijele skrtene ruke.
Na koncu sviju staza stoji utnja i mir sa svime: iroki mir sa
bolom, s ljudima, sa ivotom sa samim sobom. U meni tiina, nada
mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.
Zar se na tako malo sav ivot sveo? Je li to starost, preivjelost,
umor? Ili zadnja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?
Ne znam. Osjeam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir s
radou, s bolom i preplavljenost suncem (Desnica, 1977, 327328).
Dvije su beznaajne leksike zamjene (sva isticanja, kao i u
prethodnim dijelovima analize, upozoravaju na odstupanja proznoga teksta od teksta pjesama: dremaju umjesto dremlju, u meni
tiina umjesto u meni utnja), a drugo je sve intervencija najstroega
kritiara vlastite poezije: precrtavanja i isputanja stihova koji su ili
odvie deskriptivni ili su nepotrebno tree ponavljanje udarnoga
opisa, vedra sunana dana.
Kao to je oito, pjesma Jednostavnost prstenaste je kompozicije, pa se osnovni skup znaenjskih jedinica trostruko opetovano
zapoinje i razlae. Isputanje treega stiha (i mir u dui), kao i odustajanje od ponavljanja u proznom iskazu, ostavljaju uvodnim stihovima vanu, moda najvaniju funkciju u opisu jednostavnosti,
preplavljenosti suncem, a istodobno i ne zakljuuju svoj prstenastom kompozicijom relativno zatvoren asocijativni niz. Odustajanjem od ponavljanja i osobito odustajanjem od razlaganja, stvarnosnoga konkretiziranja okolia, tekst ostaje na razini openitije,
lirsko-konstatacijske konstrukcije. Subjekt lirske pjesme, u romanu

279
Oprimjeravanja,
analize
Poezija Vladana
Desnice

280
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

lik-pripovjeda, ostavlja prostu formulu dobra, pomirenja s bolom,

mira u radosti, u jednostavnosti, upravo u nesvakodnevnosti, svakodnevna vedra sunana dana.
Preplavljenost suncem (recimo neuvijeno mediteranskoga
podneblja), mirenje s radou i bolom, vanjski su i unutarnji uvjeti
dobra, spoznaje ivota. Pratimo li pomnije ono to je reducirano
na zavrnu proznu sekvencu romana, zapaamo utimavanje teksta iz stihova uvodnom reenicom, kojom se zapravo racionalizira
znaenjski potencijal pjesme na dva korespondentna asocijativna
niza. Lirski subjekt, zapravo Ivan Galeb, odnosno subjekt naracije, miri na mladom proljetnom suncu,1 te postavlja pitanje cilja
i dubljega smisla ivota. Dio asocijativnoga gradiva pratimo u
nizu koji se odnosi na unutarnji svijet aktanta, a drugi opet dio
odnosi se na vanjski svijet pojavne zbilje. Poemo li putem kako
nas je vodio Vladan Desnica, kao prepravljatelj, kao itatelj i interpretator svoje pjesme, dakako obogaen iskustvom Ivana Galeba,
zapaamo da su u proznom tekstu izostavljene deskriptivne asocijativne digresije narativne prirode, koje su u pjesmi u disproporciji s
naznakama unutarnjega stanja i s prirodom lirskoga, dovodei oba
asocijativna niza u dvostruko uravnoteenu proporciju: koliko vanjske proljetne vedrine, dobre poplave sunca, preplavljenosti suncem,
toliko unutarnje mirnoe, blagdanskoga ugoaja, mira i pomirenosti sa svime. U ravnovjesju blagoga vremena u smiraju proljetnoga
dana i unutarnjega mira, pomirenosti, pisac i Ivan Galeb, pjesnik,
pripovjeda i lirski subjekt, ali i itatelj, kako nam podmee Vladan Desnica, nalaze odgovore na tri posljednja pitanja, u pjesmi, u
romanu i u ivljenju.2
Krajnja odreka svega? Ne.

1 Sunce kao motiv mediteranskoga pejzaa, ali i u nekom viem metafizikom znaenju, javlja se i ranije u romanu povezano sa smru, meutim to nije blago, proljetno sunce na smiraju dana, nego ljetno jarko popodnevno sunce: elio bih umrijeti
izvaljen nauznak na dobroj, vruoj zemlji, sav u suncu i jasu, umrijeti u jedrini dana,
u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo ute povijena ita i nijemo bujaju oteali
grozdovi, u sat vrele popodnevne tiine. Plai me smrt u predveerje, smrt u jesen,
smrt iza kosih zavjesa kie (isto, 68).
2 Mediteransko nebo ljepote obasjano je svjetlou njegovog unutranjeg neba uspomena kao mjera jedinstva kozmikog i ljudskog (Kova, 1988: 14).

UMJESTO SAETKA:
KRATKA KRITIKA PROCJENA DESNIINE POEZIJE

Zbrojimo li rezultante nae intertekstualne, meuvrsne analize,

zapaamo da je kritika, kao uostalom i sam Vladan Desnica svojim
izjavama o vlastitu pjesnitvu, koje je moda poezija a nije lirika, pa i
smjerom i karakterom preinaka koje je inio prepravljajui pjesme u
prozu (uz stilsko-leksika poboljanja i prilagodbe, adekvatnije svoenje ritma slobodnoga stiha na reenini ritam proze, smisleno prilagoavanje i objanjavako nadopisivanje tekstova iz pjesama, odustajanje od opisnih, narativnih dionica), moemo rei da nae malo
istraivanje uglavnom potvruje ocjene knjievne kritike, odnosno
povijesti knjievnosti. Desniin prozni opus, osobito Proljea Ivana
Galeba, u vrhu je hrvatske i srpske proze odnosnoga razdoblja (za
koje knjievna historiografija jo nije pronala adekvatnu opu stilsku oznaku), dok se Desniina poezija jedva i spominje u povijestima knjievnosti, u pregledima pjesnitva.
Pa ipak, dijelom i zbog uspjeha romana kojemu se esto pripisivao osobit lirizam proze, osobito dva fragmentarna zadnja poglavlja, a emu je pridonijela upravo i Desniina poezija, valja preispitati zaista vrlo otre sudove o zbirci pjesama Slijepac na alu. Iako
pisana u duljem vremenskom razdoblju (ini se kao da su neke pjesme i iz prve izgubljene zbirke),1 nejednake je kvalitete te sadri trideset i etiri pjesme pisane uglavnom slobodnim stihom neujednaena ritma i duine, kojima prevladavaju opisi mediteranskoga
pejzaa s prepoznatljivom urbanom i antikom kulturnom pozadinom. Zbirka je prepuna tradicionalne metaforike, protkana skepticizmom i nedovoljno prepoznatljiva, nedovoljno osobna, osobnim
iskustvom zaloena iskustva lirskoga subjekta. Interesantno je
da, u tom gubljenju osobnoga peata, premda sva u egzistencijalistikim pitanjima, najuspjelijima mi se ine pjesme tradicionalnoga
oblika, osobito: Zaarano podne, Dvorita, sonet Otrenjenja,
koje bi valjalo uvijek, uz moda obine njegove pjesme Jesen na
alu, Za sretnu plovidbu i Bakanal juine i analizirane pjesme
1 O tome svjedoi Aleksandar Tima, koji je pripremajui se pisati o Olupinama na suncu
pisao Desnici, na to mu je on odgovorio zanimljivim pismom u kojemu razlae neke
principe svoje pripovjedne tehnike (Tima, 1972). Svoju kritiku Tima ovako zapoinje:
Vladan Desnica je hrvatski pisac srednje generacije (roen je 1905-e u Zadru). Za vreme
rata propale su mu dve zbirke, jedna pripovedaka a jedna pesama, pripremljene za tampu, tako da je svoju prvu knjigu objavio tek pre dve godine (Tima, 1952: 398401).

281
Oprimjeravanja,
analize
Poezija Vladana
Desnice

282
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

s kraja zbirke ukomponirane u roman (i zbog njihove intertekstualne vrijednosti), uvrtavati i u najstroi izbor iz Desniina opusa.
Zaarano podne, tipina Desniina pjesma samo po temi, opisuje, opjevava, mediteranski pejza u podne usred ljeta, u tri terceta i
jednom katrenu, s rimovanim dvanaestercima (u prve dvije strofe) i
jedanaestercima, odaje adekvatan ritam skoro klasine modernistike
pjesme. Nema suvinih opisa, a unutar naoko konvencionalna opisa
nalazimo i neobine, svjee i efektne konstatacije: Zrak je gust i ljepljiv, pun podnevnog muka / u njemu su stala, udom zaarana, / ludovanja vjetra i valovi zvuka. I svaka stvar saeta je u zgusnutu kaplju,
oporu i unu (Desnica, 1956: 9).
Pogled u unutarnja dvorita gradskih kua, u pjesmi Dvorita (isto, 23), sastavljenoj od nejednakih vrsta rima i duih stihova razliite duine, na granici neke vrsti rimovane proze, otkriva
nalije gradskoga svijeta, utljiva djetinjstva, eznutljive pjesme
sluavki, tjelesnost domaica i domaina, zguvane lopte papira,
lepet rublja, plahte ko prepuna jedra, to daju privid plovidbe, ali
samo do nove opsjene. Dramatian, dramatino-ironian, mutno
erotian kroki lijepih zapaanja i detalja.
Sonet Otrenjenja, osim to signalizira lirsko vrelo Desniine
inspiracije, zanosa, koje izgleda u onodobnim prevladavajuim preusmjeravanjima poezije prema slobodnom stihu nije nalo podobnu formu,
nego se bolje izraavalo stroim oblicima pjesme ili disciplinom esejistiko-meditativne proze, on razotkriva subjekt pjesme blizak autorovu
govoru, glasu zbiljske egzistencije. Sonet je sastavljen od jedanaesteraca
uglavnom ukrtene rime, govori o naim zanosima, srei, opsjenama i
vjeri, o silini naih udnji, poletu i snovima, ali i o grubosti, okrutnosti
otrenjenja. Prva strofa i posljednji, poentni stih, najbolje e to potvrditi:
Moje su udnje nekroene, divlje,
moj polet uvijek na bespua skree,
moje su bajke od stvarnosti ivlje,
moje su lai od istina vee
(...)
O, svirepa su moja otrenjenja!
(Desnica, 1956: 32)
ivot izmeu oduevljenja i otrenjenja, od proljea do proljea, godova due. Ne postoji li stoga neka dublja veza izmeu
Vladana Desnice kao pjesnika i Ivana Galeba?

LITERATURA

Danojli, Milovan (1956): Knjievne novine, n. s., VII/14, str. 2, 29. april 1956.
Desnica, Vladan (1956): Slijepac na alu, Zagreb: DHK, Zagreb.
Desnica, Vladan (1975): Razgovor na Radio Beogradu (22. mart 1961), u: Eseji,
kritike, pogledi, Zagreb: Prosvjeta.
Desnica, Vladan (1977): Proljea Ivana Galeba, PSHK, knj. 117/2, Zagreb: Zora
Matica hrvatska.
Jeli, Dubravko (1966): Pristup pripovjedakoj umjetnosti Vladana Desnice,
u: Vladan Desnica, Izbor pripovijedaka, Zagreb: kolska knjiga.
Kova, Nikola (1988): Roman kumulativnog iskustva, u: V. Desnica, Proljea
Ivana Galeba, Sarajevo: Veselin Maslea.
Miloevi, Nikola (1988): Poenta Desniinog romana, u: Vladan Desnica, Proljea Ivana Galeba, Sarajevo: Veselin Maslea.
Nemec, Kreimir (1988): Poezija, Vladan Desnica, Zagreb: Zavod za znanost
o knjievnosti.
Pavleti, Vlatko (1977): Predgovor i Napomena, u: Vladan Desnica, Proljea
Ivana Galeba, PSHK, knj. 117/2, Zagreb: Zora Matica hrvatska.
Rapo, Duan (1984): Knjievni rad Vladana Desnice, doktorska disertacija, Zagreb:
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu.
Rismondo, Vladimir (1956): Poezija Vladana Desnice, pogovor zbirci Slijepac
na alu, Zagreb: DKH.
poljar, Krsto (1956): Biljeke uz jedan poetski neuspjeh, Krugovi, 45, 206.
Tima, Aleksandar (1952): Olupine na suncu Vladana Desnice, Letopis Matice
srpske, 128/369, 398401.
Tima, Aleksandar (1972): Vladan Desnica o svom knjievnom radu i pogledima
na umetniko stvaralatvo, Letopis Matice srpske, 148/4095, 433442.

SVOJE I STRANO U NOVOM

POVIJESNOM ROMANU

I.
Nisam mogao pretpostaviti nakon petnaestak godina (i to u proputovanju) kako me nije bilo u gradu mojih najteih razoaranja, da
e mi i samo zamiljanje javnosti za koju u govoriti predstavljati
problem. Premda sam se najavljenom temom ve jednom bavio, za
znanstveni skup u Wittenbergu, nisam znao odakle zapoeti. Kada
sam iz programa vidio da e nas pozdraviti Zoran Konstantinovi,
zamiljao sam da mu se jo jednom poklonim uvodom njemu posveenom, njegovu iroku razumijevanju knjievnosti i ljudi. Njegovu
oinskom bdijenju nada mnom, nad nama koji smo se s vremenom okretali od Beograda. Zatim sam proitavao zbornik radova
(Novija, 1989) s posljednjega skupa na kojemu sam sudjelovao u
Srbiji (1617. lipnja 1988.), Novija srpska knjievnost i kritika ideologije, kako bih si moda otuda izvukao uvodnu lamentaciju, ali
sam ubrzo shvatio da smo ve onda uglavnom zauzeli strane koje
e nas odvesti u ratnu katastrofu. Gotovo nita mi se nije inilo vrijednim aktualizacije, niti zauzeto zalaganje za kritiku i subverzivnu
ulogu knjievnosti, kao ni upozorenja o pluriperspektivnosti u organizaciji knjievnoga teksta, odnosno o zamkama jednostrane ideoloke interpretacije, a da o samim ideolokim razmimoilaenjima
i ne govorimo. Zamiljao sam i da referat pripremim na srpskom
jeziku, kako bih se moda, pribliavajui se stranom, konano distancirao od svojega, odnosno otklonio svaki, pa i najmanji nesporazum,
ali me od toga odvratila stara spoznaja da domaini nisu preosjetljivi u pitanjima jezika, kao i za sebe usvojen konstrukt policentrinoga jezika-dvojezika, po kojemu su hrvatski i srpski istodobno isti

i (najmanje) dva razliita jezika, pa bi pretjerano naglaavanje identiteta srpskoga jezika izgledalo kao zagovaranje razlike mojega hrvatskoga, za koji vjerujem da se ipak nije razvio do nerazumijevanja.

II.

286
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Povedemo li se za Milanom Kunderom, koji na osobit, autorski

nain problematizira pitanje romana i s njim povezan odnos knjievnosti prema povijesti, uvjerit emo se da je on vie negoli svjedokom promiljanja vrste i vremena, anra i postojanja.
Prvo to emo zapaziti jeste odreeni paralelizam s filozofijom, osobito filozofijom egzistencijalizma, pri emu roman na svoj
nain otvara razliite aspekte postojanja, a spoznaja se objavljuje
kao jedina pouka romana, pa i njegov smisao. Knjievno-povijesno shvaajui roman kao djelo Europe, jer njegova otkria
pripadaju svima, dok slijed tih otkria, u nadnacionalnom kontekstu, tvori povijest europskog romana, Kundera nas upozorava
da je i roman kao model Modernog doba, zasnovan na relativnosti i dvosmislenosti svega to je ljudsko nespojiv s totalitarnim
svijetom (Kundera, 2002: 1213, 20).
Ta je nespojivost dublja od one to dijeli disidenta od aparatika,
borca za ljudska prava od krvnika, jer nije samo politika i moralna nego
i ontoloka. To znai: svijet utemeljen na jednoj jedinoj Istini te dvosmislen i relativan svijet romana nainjeni su od posve razliitih sastojaka.
Totalitarna Istina iskljuuje relativnost, sumnju, propitivanje i ne moe
se, dakle, nikada pomiriti s onim to bih nazvao duh romana (isto, 20).
Smjetajui smrt romana u komunistiku Rusiju, jedan od
najpoznatijih europskih romanopisaca-disidenata zakljuno e zapisati da roman zapravo ne nestaje, ali se zaustavlja njegova povijest,
preostaje mu doba ponavljanja, roman reproducira svoj duhovno
ispranjen oblik (isto, 20).
Pa ipak, Milan Kundera, dozvoljavajui da je roman do kraja
svoga puta doao i vlastitom unutranjom logikom, jer je iskoristio
sve svoje spoznaje i sve svoje oblike, uz izazove igre, sna i misli,
govori o zovu vremena koje potie romanopisca da ne ograniava
pitanje vremena na proustovski problem osobnog sjeanja, nego
da ga proiri na zagonetku kolektivnog vremena, vremena Europe,
Europe koja se osvre ne bi li promotrila vlastitu prolost, izradila
bilancu, obuhvatila svoju povijest (isto, 2122).

Ostajui osobno privren jedino Cervantesovu podcijenjenu

naslijeu, u Razgovoru o umjetnosti romana Kundera e izvriti i
podjelu romana na roman koji propituje povijesnu dimenziju ljudskog
postojanja i roman koji je ilustracija neke povijesne situacije, opis drutva u odreenom trenutku, romansirana historiografija (isto, 37).
Odgovarajui na pitanje na koji nain on postupa s povijesti,
Milan Kundera odgovara da nastoji biti krajnje ekonomian s povijesnim okolnostima, da od njih zadrava one koje za likove stvaraju
znakovitu egzistencijalnu situaciju, iz ega proizlazi naglasak na povijesti
ovjeka, a ne na povijesti drutva, pa prema tome i povijest romana po
sebi mora biti shvaena kao egzistencijalna situacija. Na primjeru vlastitih romana, znakovita egzistencijalna situacija bit e Ludovikovo iskljuenje sa sveuilita u ali, Jaromilov strah da e u runim i otrcanim
gaama biti smijean, pa zbog toga u romanu ivot je drugdje proputa
najljepu erotsku priliku svoga ivota, zaboravljena je povijesna okolnost vana tek pojedincu, a Terezina slabost, vrtoglavica, opijenost
vlastitom slabou, u romanu Nepodnoljiva lakoa postojanja, u trenucima suoenja s Tomaevom nevjerom, slina je slabosti Dubeka
suoena s Brenjevom, povijesna situacija nije samo pozadina nego i
sama predstavlja rastuu egzistencijalnu situaciju (isto, 3839).
Ovdje bismo, ipak, velikom piscu mogli i djelomice proturjeiti; naime, iskustvo itanja i tumaenja romana nam govori da svijet romana nerijetko nanovo oivljava potvrdama stvarnosti, koja se,
zapravo, u usporedbi s trajnosti umjetnosti, slabo mijenja. I u sluaju
austrijskog romanopisca Hermanna Brocha, njegova u osnovi negativistika kritika civilizacije bila mu je obuhvatan interpretativni uzorak
za cjelokupnu kulturnu historiju, ne samo za mijene u ivotu umjetnosti: U esejima posveenima knjievnosti i drugim podrujima estetskog stvaralatva to ope tumaenje fungira kao okvir koji Brochu
omoguuje izvoenje svojih glavnih sudova i teza o trajanju i budunosti knjievnosti pod okolnostima obiljeenima autonomijom, dakle
artizmom u najirem smislu, to jest prilikama u kojima je naelna izraajna samosvojnost umjetnikova samo po sebi razumljiv oblik kulturnog rasuivanja, duhovni aksiom (pa politiki usmjerena normativnost
u umjetnosti propisana u nekim totalitarnim reimima izazovno odudara od tekovina moderne kulture) (mega, 1987: 346).
Iako dolaze do slinih rezultata, i popularni romanopisac Milan
Kundera, kao i hrvatski germanist Viktor mega, obojica ne ukljuuju u obzor svojih razmatranja niti jedan roman iz junoslavenskih knjievnosti, pa ni one koji bi dokumentirali moderno iskustvo

287
Oprimjeravanja,
analize
Svoje i strano
u novom
povijesnom
romanu

288
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

odnosa kulture povijesti i institucije romana, ak ni za srednjoeuropski kulturni prostor (Kundera se oslanja na Kafku, Haeka, Musila,
Brocha i Gombrowicza). Prilika je da spomenemo u tom kontekstu
danas jednog od najprevoenijih novopovijesnih romana, Alamut
Vladimira Bartola, koji upravo prizivlje razne aktualizacije, od alegorije pieve suvremenosti, totalitarnih reima pred Drugi svjetski rat, preko razumijevanja romana kao instrumenta nacionalnoga
osvjetavanja i ohrabrivanja, do razumijevanja romana kao teroristikoga romana; dapae, pojavljuje se i tumaenje koje ponitava
i raskriva ideoloka itanja u korist mnogolinosti i kompleksnosti
ovjekove osobnosti (Hladnik, 2004: 15).
Slino i u Seobama Miloa Crnjanskog ili Povratku Filipa Latinovicza (usp. Kova, 1988; Konstantinovi, 1990), povijesna se dimenzija romana ne oitava kao naravouenije o poukama povijesti nego
vie kao otvaranje mogunosti postojanja, pri emu kao da se granice
povijesti uvijek iznova prekorauju pa nam nije jasno itamo li roman o
dalekom ili bliem vremenu u koje je tema smjetena, o dobu u kojem
je ivio pisac, ili bi itanje takvoga romana trebalo zakljuiti tumaenjem naega vremena, doba u kojemu ivimo. Postmodernistiko shvaanje povijesti kao stalno vraanje istoga, odnosno poetika prepoznavanja suvremenosti u prolosti, u univerzalizmu povijesnoga, kao da
brie razliku alteriteta. Kultura povijesti i kulture sadanjosti kao da su
u suvremenom novom povijesnom romanu podjednako produktivne,
ako je zaista spoznaja jedina prava pouka i smisao romana.
Junoslavistika teorijska literatura razlikuje historijski od
historicistikoga romana. Pod historijskim romanom podrazumijeva klasini historijski roman 19. stoljea, s izrazito didaktinom
funkcijom odgajanja nacije, koritenjem historije u svrhu izgradnje
nacionalne svijesti mlade graanske italake publike (npr. romani
hrvatskih pisaca Augusta enoe i Eugena Kumiia). Primarna
razlika izmeu historijskoga i historicistikoga romana pokazuje
se dakle na ravnini metode kazivanja i priopavanja. Dok povijesni
roman izravno kazuje zbivanja i dogaaje denotativnom prirodom
teksta, dotle u historicistikom romanu autor/pripovjeda saopava o dogaajima te pripovijeda o unutarnjim procesima subjekta,
i to prvenstveno postupaka samootkrivanja i samoprepoznavanja
subjekta u literarnom djelu (Rotar, 1983: 49). U novom, historicistikom romanu, pisac iz svoga vremena projicira svoja iskustva i
iskustva epohe u neko prolo vrijeme, pisac ne ide za tim da prikae
historijsku vjerojatnost, nego su mu bitne ambijentalna cjelovitost

i odgovarajua zatvorenost atmosfere. U sredinjim junoslavenskim knjievnostima period nakon Drugog svjetskog rata ba takvim
romanima otvoren je kapitalnim romanima nobelovca Ive Andria,
a kasnije e se tim tipom romanesknoga kazivanja posluiti osobito
vjeto npr. Mea Selimovi, Danilo Ki i Ivan Aralica. Ivo Andri,
a kasnije i drugi bosanski, hrvatski i srpski pisci ostvaruju na razliite naine alegorijski ili parabolini znaenjski sloj iznad konkretnog historijskog zbivanja, njihove historijske figure i radnje postaju
signifikantni, koji oznaavaju opa metafizika, filozofska, antropoloka saznanja (Lauer, 1987: 165).
Slovenska knjievnost u klasinim povijesnim pripovijetkama i
povijesnim romanima (Josip Juri, Ivan Tavar, Fran Detela) esto
prikazuje razdoblje turskih upada u Sloveniju ili povijesti grofovskih
obitelji. Zanimljivo je da suvremena slovenska knjievnost pored upotrebe historije kao okvira pripovijedanja (npr. u romanima Kajetana
Kovia i Drage Janara), obnavlja anr povijesnoga romana u klasinom smislu (manje poznati pisci Bogdan Novak, Jani Virk, Drago
Kuhar). Najuoljiviji anrovski tipovi povijesnoga pripovjedalatva
su biografska pripovijetka, rodbinska saga i roman o tajnim drutvima.
Obljubljene teme su dogaaji lokalne povijesti (Hladnik, 1999: 117).
U srpskim i hrvatskim romanima, pisanima u duhu postmodernizma koritenje povijesti ogleda se i u povezanosti pripovijedanoga i
povijesnoga dogaanja. Smatrajui knjievni govor relevantnim povijesnim govorom tek koliko uspostavlja kompetentan dijalog s drugim
povijesno relevantnim diskursima, a to znai i znanstvenim, suvremeni
istraivai posveuju panju historiji kao generatoru duhovne akcije
likova. Autori dijalogiziraju s povijesnim vremenom i izborom tema i
njihovom elaboracijom: to su teme totalitarnih i represivnih sistema u
evropskoj kulturnoj batini (inkvizicija, kominternovsko-staljinistika
strahovlada, nacistiki teror, evropski kriminal i politiki terorizam).
Dokinue povijesti kao projektirane nade u prihvaanju trajanja omeenog beskrajem nitavila iz kojeg se potekne i kojem se predaje. Ili
se pria ruga samim tvorcima, jer iskazuje nestrpljenje same povijesti
i stvaralake volje u sudaru s njom? (Marinkovi, 2001: 96). U tom
smislu, najinteresantnijima se ine romani s povijesnim temama Borislava Pekia, Slobodana Selenia i Nedjeljka Fabrija.
U novije doba hrvatska knjievna historiografija razlikuje povijesni roman i roman o povijesti, pri emu se istie da suvremeniji autori
imaju i drugaije tehnike pripovijedanja i posve razliit nain gledanja na povijest. Terminom novopovijesni roman da otkrijemo

289
Oprimjeravanja,
analize
Svoje i strano
u novom
povijesnom
romanu

290
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i definiciju Julijane Matanovi pokriva se roman kojem historiografska graa jest uporina toka, ali se sama povijest predstavlja kao
ponovljiva injenica, kao pogreka koju smo naslijedili od predaka. Najjae uporite za svoje teze autorica nalazi u Fabrijevim romanima,
posebice u Triemeronu, koji ne samo da je roman o povijesti ve mjestimice i svojevrsna poetizirana knjievnopovijesna rasprava koja
nudi refleksiju o knjievnoj tradiciji i knjievnom kontekstu u koji
ulazi. Fabrijevim rijeima, roman o povijesti je pria o slabim ljudima, to nije povijesna stvarnost, nego povijesna mogunost (Zlatar, 2003: 239). Isto kao i kod Kundere, koji govori o mogunosti
postojanja. Iako su u sreditu zanimanja Julijane Matanovi uglavnom hrvatski povijesni ili novopovijesni junaci, postupci deheroizacije likova na neki nain postaju presudnima u tumaenju kljunih osobitosti novopovijesnoga romana.
Kako se dade zakljuiti iz viegodinjega istraivanja hrvatskoga
romana Julijane Matanovi i Kreimira Nemeca, novim povijesnim
romanom dominiraju znakovi osobnosti koji i nesumnjivim povijesnim linostima, poput Krste Frankopana ili Josipa Juraja Strossmayera, pridaju neto od karakternih crta anonimnih, malih ljudi,
koji e u Cvetnievu Kratkom izletu ili Fabrijevu Triemeronu zauzeti mjesto mitologiziranim junacima. Fabrijevo knjievno iskustvo
povijesti tumai se kao iskustvo rtava politikih programa, pri emu
su likovi esto bezimene lutke u neijoj radionici, da bi se posebno
naglasio na ukleti prostor na kojemu kao da ne postoji vrijeme nego
samo povijest, pa i nije vano koje ime nosimo i iju lozu nastavljamo, na putnom nalogu s naznakom Jasenovca kao krajnje destinacije nai e se imena i prezimena tipina za razne nacije (Matanovi, 2003: 167). Umjesto nacionalnih junaka, uzoritih vitezova
i mudrih mueva, uglavnom subjekata povijesti koji su inili junake
pothvate, povijesni roman naeg vremena otvara stranice tzv. slabim likovima, rtvama i objektima povijesnih zbivanja. Ako su u
ulozi protagonista jo i pojave luonoe monumentalne povijesti,
kako bi to rekao Fridrich Nietzsche, njih se nastoji prikazati u svakidanjem ljudskom obliju, s vrlinama i manama ljudi poput nas,
dakle daleko od bilo kakve idealizacije (Nemec, 2003: 267).
Kao najzanimljivije autore novog povijesnog romana Nemec
izdvaja npr. romane Ivana Supeka, Ivana Aralice, Ivice Ivanca, Svevlada Slamniga i Stjepana Tomaa, a kao razmjerno rijetke spominje autore romana s humorno-ironijskim ili parodijskim odmakom
od nacionalne povijesti, poput Ivana Kuana i Pere Budaka, dok

anrovske osobine novoga povijesnog romana proiruje simbiozom

povijesnoga i obiteljskog genealokog romana ili romana biografije
(isto, 267268).

III.
Odluujui se ovom prilikom za strategiju njenosti i subverzivnosti,
upravo za njenost subverzivnosti zelene kulture, svojevrsnoga
hiperteksta koji tvore bioloko zajednitvo i povijesne razliitosti,
antropoloka pitanja identiteta moramo smjestiti opetovano u novi
identitet vrste, bioloki identitet kulture ljudske vrste kao sastavnog
dijela prirode (Castells, 2002: 133134). Opaanje i prepoznavanje
novih projekata identiteta, pie isti autor u zakljuku svoje knjige,
oteano je zbog decentraliziranoga i njenog karaktera mre drutvenih promjena. Budui da je naa slika povijesti navikla na postrojene bataljune, arene zastave i proklamacije drutvenih promjena,
zbunjeni smo u trenutku kada se suoavamo sa suptilnom prodornou postupnoga mijenjanja simbola obraenih u mreama vie oblika,
daleko od sjedita moi (isto, 368). Odnosno, rei emo da odreene antropologijske konzekvence proizlaze iz najvanijega teorema
evolucijske kulturne ekologije, koji naglaava postojanje kulturalnih
ekosistema. Ili, kako nas opirnije poduava Peter Finke, zalaui se
za koevulutivnu povezanost kulture i prirode.
Kakva je strukturna organizacija tipinog kulturnog ekosistema?
Prije svega, primjeujemo da svoje energije ne pretvara vie u biomase nego u simboliki kodirane informacije, njezini krvotoci nisu
prehrambeni lanci nego informacijski ciklusi. Osim toga, nije vie
organiziran zakonom prirode, interakcija koja se u njemu odrava
ne moe se primjereno opisati s pojmom ponaanja, ona ne ostaje
uvijek u suglasju s potrebama ouvanja njegovog prirodnog nosioca, jer na povrini posjeduje danas esto strukturu koja potpuno
prekriva njezinu ishodinu kulturu. Drugaije reeno: u sutini kulture nisu materijalni sustavi nego imaterijalni. Oni nisu strogo, nego
bitno labavije determinirani: u njihovim su vaeim konvencijama
i pravilima i time organizacijskim principima znaajno slabiji stupnjevi povezanosti nego u zakonima prirode.
Ili, drugim rijeima, za razliku od takozvanih prirodnih naroda,
doivljavaju upravo takozvani kulturni narodi svoju kulturu kao
potpuno samostalni, od svoje prirodne baze otkinuti sustav, koji ju

291
Oprimjeravanja,
analize
Svoje i strano
u novom
povijesnom
romanu

292
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

u principu naputa. Tomu odluujue doprinosi injenica da joj se

danas u svakodnevici ne vidi podrijetlo. Mi smo je uobliili prema
potrebama odnosnog menadmenta i uprave, opremili novim povrinskim strukturama, nadorganizirali je. Ta se znatna promjena vie
ili manje kruto institucionalizira i time se tobonja razliitost kultura ovjekovjeuje. Tek nam je kulturna ekologija otvorila oi za
skrivene dubinske strukture, koje iznosi na svjetlo dana evolucijsko strukturno nasljee, koje pak otkriva nepromjenjivu povezanost s prirodom.
Kultura se, dakle, u evolucijskoj kulturnoj ekologiji opisuje
ekoloki a objanjava evolucijski, pri emu su strukture kulturnih
sustava u prvom planu interesa. Kulturni ekosustavi su meutim
duhovni ekosustavi, iji korijeni seu dalje od pojave prvoga ovjeka,
a njihova se hijerarhija moe podijeliti u tri razine, individualnu,
socijalnu i etniku, koje imaju svoju analogiju u biologiji (Finke,
2003: 299261).
Za ovu priliku, uz upozorenje na zanimljive aspekte kulturne
evolucije i kulturne energije, zadrimo se na ekokulturnom prikazivanju kulturnih granica, koje su se u naim prilikama razdruivanja u posljednje doba postavljale osobito tvrdo. Striktna razgraniavanja proturjee svakom ekolokom iskustvu, prirodne granice
meu prirodnim ekosistemima mogu nas mnogo emu poduiti.
Na prirodnom jezeru ne postoji razgranienje izmeu vodenog i
zemnog ivotnog prostora. Njegove fleksibilne granice su vie-manje
prostrane amfibijske zone, a ne linije i nikako ne barijere. Otkrie
zida kao razgranienja u krajoliku nije prirodno, u prirodi postoje
samo razliite, raznoliko iroke prijelazne zone. Rubovi svih ekosistema su kontaktne zone za organizme iz svih susjednih sustava, u
kojima dapae nalazimo ivotni prostor vee raznolikosti ivotnih
strategija nego u sreditima sustava. Kulturni ekosustavi ne preivljavaju trajniju izolaciju, kao ni prirodni, jer za svoju fleksibilnost i
pokretljivost trebaju kreativan strategijski potencijal u svom unutarnjem, koje je i kod njih ogranieno. Novo dolazi najvema izvana.
Jednako kao to zatiena prirodna podruja kao isti muzealni prostori nemaju anse izdrati na dui rok, kultura bez ivotne izmjene
sa svojim susjednim kulturama postaje ukrueni kulturni fosil. Niti
jedna kultura ne moe za stalno izdrati ureenje kulturno zatienoga podruja (isto, 263264).

IV.
Smjestivi ukratko antropoloke aspekte interkulturne hermeneutike u ire idejne-ekokulturne okvire, moemo se posvetiti tumaenjima. Potaknut uzornom interpretacijom Renate Lachmann, o
emu sam referirao na nedavnom skupu u Zagrebu o Ivi Andriu, u
namjeri da upozorim na iznimnu razinu inozemne slavistike recepcije Andrieva djela, za kojima u posljednje doba zaostajemo, odluio sam da najavljenu temu obradim tumaenjem dvaju kljunih,
prijelaznih poglavlja Andrieva novopovijesnog romana Na Drini
uprija, naime jedanaestog i dvanaestog, u kojima se odnos svojega
i stranoga snano kontrastira, prvo na kolektivnom planu, a onda i
na individualnom. Prije negoli e se zadrati na opisima nastupanja novoga poretka, R. Lachmann identificira antagonistiko dvostrano svoje, prema kojemu su protivnici otimali jedan drugom ne
samo ene, konje i oruje, nego i pjesme (I mnogi je stih prelazio
ovako od jednih drugima, kao dragocen plen [95]), da bi ustvrdila da to omoguuje pojavljivanje procesa dodira, meusobne privlanosti i amalgamiranja koji kao da prekrivaju procese odbijanja i
razgranienja (Lachmann, 2003: 136). Premda e u nekim sluajevima biti nedvojbeno da se identifikacija odnosi na pravoslavnu
zajednicu, pripovjeda esto preuzima perspektivu onih koji tamo
ive, odnosno obraa se cjelokupnom stanovnitvu toga prostora.
Istinski se odnos prema zaista stranome zauzima laganim ironijskim tonom koji prati izvjea o scenama susreta s novom moi i
sudara bosanske kulture s kulturom koju je donijela tua vojna sila.
Ukratko, kao nepoznati, tuinci, u Andrievu se romanu pojavljuju
Austrijanci:
Za mjetane je to poredak bez povijesti, poredak samovolje koji
omoguuje radnje, izvrenja i uredbe iji smisao i plan tek naknadno
postaju jasni. Kao da tuinci u svemu to rade igraju neku igru ija
su pravila skrivena od paljivih i utljivih promatraa. Konceptom
poretka-propisivanja, konceptom vremena usmjerenim na razvoj i
brzo kretanje naprijed, kojim se uobiajeno cikliko vrijeme zamjenjuje propisanim vektorijalnim, s novim predmetima, garnizonom,
oficirima i inovnicima, skupa s njihovim tuinskim romansama i tragedijama, u anektirani se prostor transportira masivna tuost koja se
suprotstavlja bosansko-kransko-idovskom obiljeju (isto, 137).
Nova generacija postupno zaboravlja tursko vrijeme, to
znai da se vlastito bosansko jae razvilo i sraslo u konfrontaciji

293
Oprimjeravanja,
analize
Svoje i strano
u novom
povijesnom
romanu

294
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

s tuinskom vlasti. Meutim, istie se i dimenzija orijentalno obiljeenog miljea, koji kao da u suodnosu s novom viegradskom
kulturom sinkretike kvalitete, muslimanskim pamenjem zajednice, jer su asimilaciji skloniji krani i idovi, uspijeva integrirati
tuince. Openito, dodir s tuim donosi tue konflikte, nove socijalne pojmove, npr. generacije ili napretka i proturjeje koje duboko
pogaa zajednicu, proturjeje izmeu staroga i novoga, staroga znanja i novoga znanja. Itd. (Isto, 139.)
Svoje pak se, nastavljam, najvie ogledalo u kuama, u kojima se
nije nita mijenjalo, i to ne samo turskim nego i srpskim:
Tu se ivelo, radilo i zabavljalo po starom nainu. Hleb se
mesio u navama, kafa pekla u odaku, rublje parilo u abrovima i
pralo u lukiji koja enama nagrize i izranjavi prste; tkalo se i vezlo
na stanovima i erefima. Stari obiaji o slavama, praznicima i svadbama odravani su u potpunosti, o novim koje su stranci donosili
samo se tu i tamo aputalo i to kao o neem neverovatnom i dalekom (Andri, 1999: 152).
Cjelovita narativna dionica, upravo zasebna pria o Milanu Glasinaninu sa Okolita, diskretnim sugestijama narativnoga subjekta i
svojim izdvojenim smislom razumijevanja odnosa domaina/gazde
i stranca, koncentrirana je oko kocke, konkretnije kartanja. Odmah
e se rei da pravi kasabalija nije pravi kockar, jer njegove su strasti neumerena ljubav prema enama, sklonost ka piu, pesmi, skitnji ili dokonom matanju pored rodne reke (isto, 162), ali i da je
Milan Glasinanin bio drugaiji, njegovu strast za kockom zanavijek e okrutno smiriti stranac, koji je u igri otuzbir (trideset i jedan)
jedne jeseni u mjesnom hanu iz veeri u veer pokazivao svoju iznimnu vjetinu u kartama. Kljuna se narativna sekvenca odnosi na
opis kartanja kada se Milanu Glasinaninu i nije odlazilo na kartanje,
ali kada prihvati igrati na mjeseini poto ga doljak posjeti i nagovori. Znakovito je da e ga pripovjeda jednostavno zvati strancem,
a spominjati ga uvijek u odlunim trenucima:
Stranac je stajao dolje i ekao, kao da i ne pomilja da bi moglo
biti drugaije nego to on kae (isto, 164).
Stranac izvadi karte.
Stranac mu je predloio da ode do kue i uzme, a on e ga pratiti.
Stranac je stao da podvostruava igru. (Isto, 165.)
Oseao je da mu stranac izvlai ne samo novac, dukat po
dukat, nego i sr iz kostiju i krv iz damara, kap po kap, i da ga naputaju snaga i volja sa svakim novim gubitkom.

Tada stranac predloi da igraju za ml, pa za zemlju i imanje.

Stranac je delio. U pet karata Milan je imao svega dvadeset i
osam. (Isto, 166.)
Tada stranac poe da izvlai za sebe, otvoreno.
Stranac okrenu jo jednu kartu. Bila je dvojka.
Ali tada se stranac trgnu, isturi jae grudni ko i zabaci glavu
da mu se na meseini blesnue elo i oi, i okrenu jo jednu kartu.
Opet dvojka.
Otuz bir! Njiva je moja.
Tada stranac progovori onim svojim jednolinim, dosadnim
glasom, malo kroz nos.
Zna ta je, prijatelju? Da okrenemo jo jednom, ali sve za
sve. Ja dajem sve to sam veeras dobio, a ti ivot. Ako dobije, sve
je opet tvoje kao to je i bilo, pare, ml i zemlja. Ako izgubi, ti skai
s kapije u Drinu. (Isto, 167.)
Uglavnom, kao to se moglo i oekivati, Milan opet izgubi: tropa.
Gledao je, ali nije mogao oima da veruje. Izgledalo mu je nemogue da se tako sve odjednom gubi. Od nonih prsta do temena neto
vatreno i umno prostruja kroz njega. Sve mu odjednom postade
jasno: i ta je vrednost ivota, i ta je ovek i ta njegova prokleta i
neobjanjiva strast da se igra sa svojim i sa tuim, sa samim sobom i
sa svim oko sebe. Sve je jasno i belodano kao da je svanulo i kao da je
sanjao da je igrao i izgubio, ali sve je u isto vreme istinito, neopozivo
i nepopravljivo. Htede neto da zausti, da jaukne, da pozove nekog
u pomo, bar uzdahom jednim, ali nije nalazio ni toliko snage u sebi.
Pored njega stranac je ekao. (Isto, 168.)
Premda pripovjeda dozvoljava da povjerujemo kako je moda
sve bio ruan san, u meuvremenu stranac, za kojega zapravo nije
jasno odakle je doao, a kojega sad zove njegov protivnik, nestaje
kao mjehur od sapunice, ipak Glasinanina ostavlja doslovce bez sjeanja na sebe samoga, ostavlja ga u ivotu kao da je druga osoba, kao
priu o sudbini na koju se nadovezuje jo jedna. Naime, slaba e nam
pripovjedaeva utjeha biti sudbina najstarijeg sina iz idovske obitelji, mladoga Buksan Gaona, koji e se prokockati i naisto propasti,
nakon nezasluena dobitka, pronaena dukata. Osim to narativni
subjekt ovom zakljunom sekvencom dvanaestoga poglavlja nalazi
strast za kockom i u idova, svojevrsna dvostruka znaenjska kodiranost prie upozorit e nas da kada se ve toliko ponizimo u nerazumnom kockanju sa strancima, da ivimo nakon to smo sve izgubili, pa i zapravo svoje ivote, ne bismo trebali stajati pasivno ako nai

295
Oprimjeravanja,
analize
Svoje i strano
u novom
povijesnom
romanu

mladi to isto ine na zaostalom avoljem dukatu, makar i uetverostruenom, zaostalom izmeu dvije kamene ploe, na kapiji. Odakle
se zovom zle kockarske sudbine zauvijek odlazi u svijet.

V.

296
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Pokuamo li nau interkulturnu interpretaciju znakova osobnosti stranaca/Drugog u novopovijesnom romanu vratiti iz hermeneutike, pa i ksenologijske, kako se ona danas razvija unutar
interkulturne hermeneutike stranoga, u psihoanalitiku teorijsku
poziciju, uvidjet emo da su likovi stanaca u tradicionalnim povijesnim romanima esto prikazivani neprijateljskima, da se postupno
demontiraju od radikalnog Drugog u drugoga s kojim se moemo
identificirati, ako samo otklonimo razloge zazornosti njegova neprijateljstva, odnosno stranstva. Prema Juliji Kristevi, zazorno se javlja
da bi podralo ja u Drugome i u sluaju prevelike strogosti Drugoga,
kao i pri razotkrivanju slabosti Drugoga, a pisac, opinjen zazornim,
izmilja njegovu logiku, introjicira ga, projicira se u njega te mu prilagoava jezik, stil i sadraj (Kristeva, 1989: 2223).
Ostavimo li klasike hrvatskoga i srpskoga modernizma Andria,
Crnjanskog i Krleu po strani, pa se zbog ogranienog prostora koncentriramo na kontrastiranje neomodernistikoga i postmodernistikog iskustva suvremene knjievnosti, uvidjet emo da se u junoslavenskim knjievnostima konstruiranje lika stranca prvobitno vee
uz figuru protivnika, slino kao i u tradiciji bogate junoslavenske
epike. Ne ulazei dublje ni u razlikovanje povijesnoga romana s novopovijesnim, zapazit emo da se likovi stranaca u toj funkciji najee
javljaju u osobama naroda monijih susjeda.
Neemo pogrijeiti ako kao ishodinu toku uzmemo krai
roman Balada o trobenti in oblaku (1956/57., u asopisu) slovenskog pisca Cirila Kosmaa, koji se svojom modernistikom dvodijelnom kompozicijom ipak nije u svemu oslobodio realistike tradicije,
pa se u njemu lik Drugoga obiljeava ve njegovim prozirnim stereotipnim imenovanjem. Nemka smrt skupno je ime lika koji predstavlja kaznenu ekspediciju sastavljenu od Nijemaca, Talijana, etnika i
domaih izdajica, pa iako se radi o problemu etike krivice meu svojima, on nedvosmisleno predstavlja samo utjelovljenje zazornoga,
koje e omoguiti heroinost Temnikarova ina, linosti koja u
Baladi ne stoji po strani, ona je sudionik novonastaloga, zajedno

s novim povijesnim momentom koji namee nov zadatak, linost

koja trai sebe, ona se obistinjuje ili negira (Cesar, 1990: 212).
Sloimo li se s milju da je pisanje kao traenje drugoga zapravo
potraga za samim sobom, pa i prevladavanje zazornosti vlastitoga,
pogled Drugoga na nae, sve i kada nam se ini da dijele istu sudbinu, ukazuje na razlikovanje unutar likova koje bi trebala simbolizirati Nemka smrt. Njezin nesimboliki predstavnik Joseph Bitter,
iz slovenskoga novopovijesnog romana Menuet za kitaro (1975.)
Vitomila Zupana, dva desetljea kasnije odgovorit e diferenciranom slikom zazornoga:
Die Handjar Division... na, das waren schon Soldaten... aber
die Domobranen... nichts! Po pravici Vam povem, jaz jih nisem
maral. Saj ne reem, res smo jih potrebovali, naj bo; ampak naj se
vsaj obnaajo. Moj znanec mi je pripovedoval, kako je branil Srbe
pred Bolgari, ki so prili z nami, ja, ja... Und die Ustaschen... dann
die Tschetniks... na danke schn! Te veseli samo teror po naseljih za
naim hrbtom. Balkan! So dobili od nas municijo, pa so li na poloaj, pa s ovse skupaj spraili v zrak, pa so prili: daj e, vaba. Ko da
je vojska kakna igra (Zupan, 1975: 136).
Uostalom, Drugi se kao neprijatelj u srpskom poratnom
romanu relativno rano distancirao, makar u samogovoru njemakoga kapetana Klausa:
Izvinite, misliete da ironiem. Vi ste moj uhapenik, a ne dragi
i ne prijatelj. Tako to izgleda. Dobro. Ja glasno razmiljam, ali razmiljajui tako naglas ja vas posmatram vrlo paljivo. Vi ste vrlo uporan ovek. Nepokolebljiv. Sve to sam vam govorio sluali ste ali ste u
sebi od poetka, unapred, odbijali svaki moj argument. Strele mojih
razloga ne dopiru do vas. Stavili ste na um pancir odbojnosti. Vi ste
odluili da ne govorite. Moe vas Ginter koji drugo ne zna muiti do
smrti, vi neete progovoriti. Vi utite sve vreme. A ja sam formalno,
moda i stvarno, silom nunosti va neprijatelj i moja je dunost
da vas nateram da govorite. Ali s pozicija s kojih ja intimno pred
vama posmatram kretanje ivota, ja va neprijatelj nisam. Voleo bih
da niste tako tvrdoglavi. Da ste pristupani mojim razlozima... Oh,
boe, zato neete da shvatite nunost? ta mogu?... ta mogu, za
ime boje, ta mogu, ako ne budete hteli da uvidite vitalnost i uasnu silu nunosti koja nas je rasejala od Tobruka do Lenjingrada, da
koprcajui se i sami u smrtnim mukama grizemo blato i unitavamo
zemlje i cvet zemlje ljude. Takvi divni romantini heroji, takvi ljudi
kao i vi to ste, ispreili su nam se, odolevaju nam, zadravaju nas,

297
Oprimjeravanja,
analize
Svoje i strano
u novom
povijesnom
romanu

298
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

takvi ljudi, bolji i pametniji od nas... Bie uniteni. Vi ne znate ono

to ja znam, ja, Nemac, koji sam razmiljao mnogo o svemu tome...
(Davio, 1968: 258259).
U poduem monologu, koji dominira dvadeset i treim poglavljem romana Pesma srpskoga klasika Oskara Davia, svojom viestrukom znakovnosti izdvaja se naveden fragment u kojemu se
Drugi upravo pita o razlozima svoje odbojnosti, zazornosti. Pokuavajui se iz uloge neprijatelja prometnuti u prijatelja, kapetan Klaus
uvjerava pjesnika Vekia da bi i on bio komunist da nije Nijemac,
budui da bi mu nepoznavanje pravog karaktera pruske nunosti
ponudilo drugu, prividniju mogunost slobode (isto, 258). Klaus
je uvjeren da ovjeanstvo nije kadro ostvariti slobodu putem koji
ne bi bio hegelski, a on kao Hegelov zemljak bolje zna da je Vekoviev put tek fatamorgana nunosti, premda bi volio da je njegova
pruska, barbarska nesloboda stranputica i obmana.
Probiti oklop zazornosti, znailo bi biti pristupaniji njegovim
razlozima, otvoriti se za dijalog, vidjeti u sugovorniku da Drugi, stranac koji samo slui nunosti povijesti nije nuno i neprijatelj,
za volju ouvanja najboljih ljudi, koji e moda sutra suraivati na
istom poslu, u pobjedi svjetske revolucije.
Kako sugerira ve spomenuti roman Vitomila Zupana, razgovor partizana i Nijemca na ljetovanju u panjojskoj, ak tri desetljea kasnije, dijalog izmeu zaraenih i ideoloki suprotstavljenih
protagonista ne moe se uspostaviti bez predrasuda i trauma. Glavni
lik, Jakob Bergant, s nadimkom Berk, u razgovornim sekvencama s
Bitterom (str. 356362) ili njegovom gospoom (str. 383385), u
ulozi prvoosobnoga pripovjedaa, viestruko upozorava da je tek
uspostavljeni dijalog pun predbacivanja, obostranoga uznemiravanja, nelagode, jer su u dubini due jo uvijek stari neprijatelji, a u
njima ve nastaje i novo neprijateljstvo:
Nismo jo prestali pripadati nekadanjim armijama, a ve na
tajanstven nain pripadamo armijama budunosti, premda smo
uspjeli vidjeti izopaivanje svih ideja, premda su nam pale s oiju
sve zlatne ljuske i morali bismo logino stajati po strani i samo
ogoreno promatrati zbivanja (Zupan, 1985: 358).
Neobino je zanimljiva i slika stranaca/Drugog u novopovijesnom romanu Borislava Pekia Kako upokojiti vampira (1977.),
posebno u petom pismu koje pripovjeda sastavlja u ime porunika Konrada Rutkowskog, njegovim dijalogom s pretpostavljenim
pukovnikom Steinbrecherom. Premda pukovnikovo prezime, kao i niz

drugih, oekivanih, stereotipnih predodbi, ne odskae od slike predstavnika Gestapoa, dijalog meu sumiljenicima otkriva, kao i monolog iz Pesme, da se pod pritiskom nemirne savjesti javljaju znaajne
razlike u konstrukciji znakova opezazorne osobnosti. I ovdje se, umjesto heroja na fronti, zazivaju pametni ljudi koji bi na podlozi tueg
heroizma napravili neto znaajno, zatim se ironino primjeuje da i
pukovnici imaju svoja djetinjstva, a ne samo boleivi istraivani intelektualci, da bi se sumarno rasprava o metodi pretvorila u zahtjev da se
kod zatvorenika rauna na njegov emocionalni angaman, jer samo
svaki deseti objekt istrage priznaje pod batinama, dok od preostalih
ak etvorica to ine iz brige za svoje blinje. Ukratko:
Ovo nije azil za umobolnu sirotinju. elim da se svi oseamo
kao u zajednikom grobu. U masovnoj grobnici. Vrlo usamljeni i
upueni jedni na druge. Fiziku prinudu svesti na minimum (Peki,
1984: 59).
S drugim uvijek dijelimo svoje slabije, ljudsko lice, u ma
kakvim okolnostima.
U samu zazornost (Kristeva, 1989: 211) pretvoren je hrvatski
Srbin, snani Miloje, u oima Stjepana, ustakog dostojnika, koji
nije objektu svoje zazornosti zavidio samo na snazi nego i na sigurnosti, ozbiljnosti, pa i mukosti (kako svjedoi Tankosava, medij
prie na koji se oslanja pripovjeda, nije iskljueno da je Miloje
negde, nekad preturio Stjepanovu enu), u romanu Memoari Pere
Bogalja (1968.) Slobodana Selenia (Seleni, 1973: 2223). Prijateljsko-susjedsku radost to moe, unato svojoj nejakosti, voditi
muki razgovor o mukim stvarima s jednim pravim mukarcem,
u ratnim okolnostima pretvorit e se u Stjepanovo izjednaenje
(identifikaciju) s Milojem, naime fizikim unitenjem njegova ja/
doma i protjerivanjem obitelji u zbjeg. Pripovjeda / Pero Bogalj,
preivjeli sin Miloja i Tankosave, koji je izgubio obje noge prilikom
bombardiranja zbjega (tim vie to doputa da sada svima zazorna
invalidnost i ne mora biti tjelesna), svoju e narativnu istinu nasuprot demokratskim i umjetnikim istinama, svjesno relativizirati, jer
ona uvek uzima oblik pripovedaa, ma to to znailo:
Ja vrlo dobro znam da se narativna istina sa svoje strane deli na
dve grupe, da mogu da postoje i dve vrste narativne istine o istom
dogaaju. Jedno je pamenje, a drugo je pria, od vajkada i jo pored
toga. Ja pamtim dogaaj u fielovakoj umi, i imam svoju istinu o
njemu, mada znam i za Tankosavinu priu koja je istinu modelirala
prema Tankosavinom obiaju.

299
Oprimjeravanja,
analize
Svoje i strano
u novom
povijesnom
romanu

300
Zvonko Kova

Istina tako postaje kao bogato razgranato stablo. Od pamenja,

do naracije, i od demokratskog do umetnikog oblika, ona se verovatno deli i preplie, uvek iva i podlona promenama, nikad fiksirana
i sigurna, zaas crna, zaas bela, nekom runa, nekom lepa, u svom
najprimitivnijem obliku makar dvostabla, a u svojoj najsavrenijoj
formi razgranata kao itava fielovaka uma, ili neka, jo mnogo vea
prauma, Davide, ako takva uopte postoji (isto, 6970).
Pripovjeda, ne dorastavi uasu rata, svojim mu pisanjem
omoguuje postojanje, bacajui preko nas krhku mreu/reetku
teksta, koja se utiskuje u nas i iz temelja nas uplie u uas (Kristeva,
1989: 176).
Upitajmo se samo, zato onda i ponovljen uas?

Meuknjievne
rasprave

VI.
Kakvo je hrvatsko iskustvo s Drugim u nedavnom Domovinskom
ratu? Najpoznatiji hrvatski pisac novopovijesnih romana, Nedjeljko
Fabrio, u svom neposrednom odgovoru na ratna zbivanja oko
Vukovara, u romanu Smrt Vronskog (1994.), u intertekstualno osnaenom zazornom junaku Vronskom, koji se ponovno naao na strani
svoje pravoslavne brae, iznuuje priznanje pogreke i posve krivu
procjenu politikih htijenja Srba tako da e ga krah na osobnom
planu i promaaji slavjanofilske ideje kojoj je nasjeo odvesti u dragovolju smrt (Nemec, 2003: 291).
Najplodniji suvremeni hrvatski romanopisac Pavao Pavlii svojim novim povijesnim romanom Odbor za sreu (2004.),
vremenski (povijesno) odreenim tek dvama dravnim pogrebima, Titovim i Tumanovim, tematizira vienacionalno drutvo u podunavskom Varou. S bogatim iskustvom svoje memoarsko-nostalgine proze o rodnom Vukovaru, angairano pisane
povodom nesretnoga rata izmeu susjeda i sugraana, Pavlii se
dao u potragu za Drutvom sv. Andrije, koje kao da je brinulo oko
odreene vienacionalne ravnotee u Varou, ije se stanovnitvo
sastojalo od pripadnika dvadesetak nacija, a iju je deregliju, staru
i oteenu dunavsku lau, naslijedio Marko Horvat, koji je s prijateljima razne nacionalnosti eli i uspijeva obnoviti. Pored glavnoga
lika Horvata, dobra i strpljiva pripadnika hrvatskoga naroda, oenjena za Rusinku, s kojom posvaja djevojicu Maricu (vjerojatno
dijete izbjeglice iz Knina), za nau temu zanimljivi su likovi iz drugih

naroda, nekako podjednako stranci i domai, koji kao da svi zajedno

igraju ulogu kompleksnog Drugog, ija se moebitna zazornost gubi
i svodi na simboline razlike. Kao to e se i identitet Horvata oslanjati na fra Tomu i povjesniara Dalmatinca, tako se i razlika njegovog najblieg prijatelja Bogoljuba, lijeenog alkoholiara, puaa
i velikog kavopiju, sina pravoslavnog popa (koji se pod stare dane
odao aktualnom nacionalizmu, pa odvraa Bogoljuba od druenja s
Horvatom i suradnje na obnovi ajke, simbolu suivota), vee uz
stereotip za koji domaem itatelju i nije potrebno objanjavati koje
je narodnosti, naime srpske. Ferenc Kiraly nee biti samo vrstan stolar zaposlen oko obnove lae nego i relativno neutralan maarski
svjedok koji zna poneto o njenoj prolosti, dok e se opet uz dvoje
Nijemaca vezati na mirnodopski stereotip, prenaglaavati njihova
vezanost uz strojeve, naime Jakob Werner je automehaniar, koji e
se pobrinuti da brod dobije motor, a Georg Lindemann, utokosi
neznanac, potomak podunavskih Nijemaca, predstavljen je skladnom slikom ovjeka i stroja:
Odmah se vidjelo da pripadaju skupa, kao da je ovjek dio
motora, a motor dio ovjeka. Stajali su na dnu lae jedan pokraj drugoga, motor zdepast, mastan i pomalo zahrao, a ovjek ovisok, plavokos i odjeven u radni kombinezon. ovjek je drao jednu ruku na
motoru kao da gladi psa, i motor doista kao da se privijao k njemu,
poput vjerne ivotinje (Pavlii, 2004: 199).
Uz njegovu presudnu pomo dereglija se otisnula Dunavom,
meutim uskoro je Georg, na zapovijed Marka, morao ugasiti
motor, jer su im se pribliila dva amca, koja e ih uskoro pratiti s
obje strane rafalima, ne gaajui ljude nego lau, jer je bila neto
izazovno, neto to nisu mogli podnijeti (isto, 243).
S tom sumornom slikom sedmorice uvara razlike, obnovitelja broda, koji simbolizira mogue etniko ravnovjesje i u najteim vremenima, zavrimo tek zapoeto istraivanje slike stranaca/
Drugoga, odnosno odnosa svojega i tuega, u novom povijesnom romanu, s uvjerenjem da obnoviteljski napori zagrebakih
ili beogradskih i novosadskih junoslavista oko odravanja struke
i nastavka studija junoslavenskih jezika i knjievnosti kao stranih,
za razliku od povlatenih domaih, u njihovim matinim kulturama
uskoro nee biti nalik na slinu obnovu Nojeve lae.

301
Oprimjeravanja,
analize
Svoje i strano
u novom
povijesnom
romanu

UMJESTO ZAKLJUKA

302
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Zavedeni primamljivom teorijskom pretpostavkom o zazornosti,

kojom se subjekt, nekom vrstom narcistike krize, nalazi ili identificira u Drugome, zazornosti kao uskrsnua koje vodi kroz smrt
(naega) ja, moemo se umjesto zakljuka, uz pomo teko dostine
analize (Kristeva, 1989: 2122), a na temelju osobna ukratko izloena iskustva tumaenja, upitati: nije li i konstituiranje subjektivnosti drutva/drutava jezika kojima su pisani analizirani tekstovi,
izmeu prevelike strogosti i slabosti Drugoga (nacistike strogosti i njihova poraza), meu tako nastalim nacionalnim subjektivitetima, rodila potrebu za zauzimanjem njihova mjesta? Naime, nisu
li upravo potisnute identifikacijske traume sa strancima/Drugima
rodile potrebu da se i narodi meusobno odrede kroz viestruko sloenu mreu identifikacije (Srbi kao da Hrvate vide u ratnom stereotipu njemakoga, a Hrvati pak Srbe u stereotipu turskoga zazornoga
stranstva koje kao da svatko eli prisvojiti za sebe).
Svjesni osjetljivosti pojednostavljivanja kada se iz psihoanalitikoga rakursa prelazi u drutvenu ili politiku sferu, to e na
tragu Jacuesa Lacana najbolje razviti postkolonijalna kritika, odnosno u tradiciji hermeneutike u njemakim prilikama interkulturna
hermeneutika, ponovit emo tek da upravo iskustvo novog povijesnog romana u nekim junoslavenskim knjievnostima pokazuje
kako je zadobivanje (iskazivanje) mukotrpno identificiranoga svojega, kroz zazorno strano/Drugo, proces koji u krajnjim sluajevima
vodi do posvajanja stranoga, ne samo njegova razumijevanja. Uz sav
oprez koji je nuan u interkulturnom istraivanju, od razlikovanja
autostereotipa i heterostereotipa, razlikovanja razumijevanja svojega i
stranoga, koje je iz interkulturne perspektive povezano, jer je samorazumijevanje produkt interpersonalne i interkulturne komunikacije, do razlikovanja razliitih oblika razumijevanja stranoga (vie u:
Lsebrink, 2003: 320), sumarno bismo mogli formulirati rezultate
naega istraivanja ovako:
Novopovijesni roman za razliku od povijesnoga svoju pripovijest bazira na slabostima likova i povijesnim mogunostima,
a ne na povijesnim junacima i dogaajima, kao i u suvremenom
romanu propituje se povijesna dimenzija postojanja, a ne tei se
pisanju romansirane historiografije.
Junoslavistika teorija, knjievna historiografija i kritika
praksa svjesne preobrazbe povijesnoga romana u suvremeni roman

inovirane proirene anrovske osnove, otkrivaju historicistiki, odnosno novopovijesni roman kao zanimljivo polje svoga istraivanja.
Slika stranaca/Drugoga, formirana prije svega na ratnom
romanu, kao da otkriva udnju domaega pripovjedaa, kroz snane
iskaze zazornosti, za identifikacijom subjekta prie sa zastraujuim
akterima povijesti (rekonstruirani dijalozi neprijateljskoga stranca
sa domainima, pokuaji uivljavanja u meusobne uloge, pa i njihovo zamjenjivanje, kao da dovode do projiciranja stranoga u svoje,
pa i viestruka postranjivanja svojega), odnosno antagonizma simbolinosti (broda) i semiotinosti (obostrana neprijateljstava) tetine
faze, koju moda danas ivimo (Nth, 2004: 123); upravo u smislu
kako ju je i Julija Kristeva razumjela, kao etapu odjeljivanja subjekta
od svoje slike o sebi i od objekata oko sebe.

LITERATURA

Andri, Ivo (1999): Na Drini uprija, Zagreb: Konzor.

Castels, Manuel (2002): Mo identiteta, Zagreb: Golden marketing.
Cesar, Ivan (1990): Od rijei do znaka, Zagreb: Globus.
Davio, Oskar (1968): Pesma, Zagreb: Epoha.
Finke, Peter (2003): Kulturkologie, u: Konzepte der Kulturwissenschaften, Hg.
Ansgar Nnning und Vera Nnning, StuttgartWeimar: Metzler.
Hladnik, Miran (1999): Slovenski zgodovinski roman danes, u: XXXV seminar
slovenskega jezika, literature in kulture, zbornik predavanj, ur. Erika Krinik
Ljubljana: Filozofska fakulteta.
Hladnik, Miran (2004): Vendarle tudi makiavelistini roman?, www.ijs.si/lit/
alamut4.utml-12.
Konstantinovi, Zoran (1990): Die Rckkehr des Filip Latinovicz, Zum Palimpsest einer pannonischen Identittssuche, u: Knstlerische Dialektik und Identittssuche, Hg. Reinhard Lauer, Wiesbaden: Harrassowitz Verlag.
Kova, Zvonko (1988): Poetika Miloa Crnjanskog, Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
Kova, Zvonko (2001): Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb:
Hrvatsko filoloko drutvo, Biblioteka Knjievna smotra.
Kristeva, Julia (1989): Moi uasa, Zagreb: Naprijed.
Kundera, Milan (2002): Umjetnost romana, Zagreb: Meandar. (Die Kunst des
Romans, Frankfurt am Main: Fischer, 1989.)
Lachmann, Renate (2003): Das mnemonische Moment in Ivo Andris Na Drini
uprija, u: Bosnien-Herzegovina. Interkultureller Synkretismus, Hg. N. Moranjak-Bambura, Mnchen: Wiener Slawistischer Almanach, Sonderband 52,

2001, 4369. (Hrvatska verzija: Mnemoniki trenutak u romanu Na Drini

uprija Ive Andria, Razlika/Dirance, 2/5, 121142, 2003.)
Lauer, Reinhard (1987): Poetika i ideologija, Beograd: Prosveta.
Lsebrink, Hans-Jrgen (2003): Kulturraumstudien und Interkulturelle Komunikation, u: Konzepte der Kulturwissenschaften, Hg. Ansgar Nnning, Vera
Nnning, StuttgartWeimar: Metzler.
Marinkovi, Duan (2001): Iz tijesna vremena, Zagreb: Prosvjeta.
Matanovi, Julijana (2003): Krsto i Lucijan, Rasprave i eseji o povijesnom romanu,
Zagreb: Naklada Ljevak.
Nemec, Kreimir (2003): Povijest hrvatskog romana (od 1945. do 2000. godine),
Zagreb: kolska knjiga.
Nth, Winfried (2004): Prirunik semiotike, Ceres, Zagreb.
Novija (1989): Novija srpska knjievnost i kritika ideologije, ur. Predrag Palavestra,
BeogradNi: SANUGradina.
Pavlii, Pavao (2004): Odbor za sreu, Zagreb: Profil.
Peki, Borislav (1984): Kako upokojiti vampira, Beograd: Partizanska knjiga.
Rotar, Janez (1983): Historistiki roman kao anrovska inovacija u jugoslavenskim knjievnostima XX stoljea, u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti, zbornik radova, ur. Franjo Grevi i Ernest Fier, Zagreb
Varadin: Zavod za znanost o knjievnosti Gesta. (Opirnije u Knjievnost
in spoznavanje, Ljubljana: Cankarjeva zaloba, 1985, 163205.)
Zlatar, Andrea (2003): Kako ispriati povijest, u: Matanovi, 2003.
Zupan, Vitomil (1975): Menuet za kitaro, Ljubljana: Cankarjeva zaloba.

PRIKAZIVANJE RATA (VIENJE RATOVA)

U HRVATSKOM I SRPSKOM NOVOPOVIJESNOM ROMANU

Pokuavajui za sebe proniknuti u emocionalno-psihike razloge

(motivacijske sklopove) najnovijega hrvatsko-srpskoga ratnog
sukoba, pokuao sam se prisjetiti to je u mom obrazovanju utjecalo
na snano pacifistiko osjeanje te utvrdio da su u ranom djetinjstvu
i mladosti to bila i dva partizanska romana. Jo se i danas sjeam
prvoga susreta s romanom Pirgo, danas gotovo zaboravljene spisateljice Anelke Marti, u kojemu me napeta borba dobra i zla, vezana
uz njeno lane, ostavljala bez daha. Drugi je odluujui roman hrvatskoga pisca bio sluajno iz moga zaviaja, to tada nisam znao, ratni
roman Joe Horvata Maak pod ljemom. Iz popisa obavezne lektire
sjeam se jo samo romana Divote praine Vjekoslava Kaleba, koji
na mene nije ostavio neki znaajniji utisak. Zapravo tek kasnije, kao
studenta, zanio me roman Pesma Oskara Davia, pa sam i na ispit iz
stilistike doao s tim romanom, a rado sam mu se vraao i kasnije u
seminarima iz srpske knjievnosti. Premda su me erotike epizode
pripovjedaeva alter ega, Andrije Vekovia, mnogo vie privlaile,
njemako-domoljubni dijalog, zapravo rani modernistiki pokuaj
neprikazivanja faistiko-partizanskoga rata u crno-bijelim slikama,
kakvima je obilovao na rani partizanski film, pun ideoloke propagande u ime slobode umjetnosti, koje nismo mogli izbjei (ni ideologiju ni slobodu umjetnosti, podjednako ivei tu pomalo izofrenu
situaciju kao optimalnu projekciju slobode kao spoznate nunosti), bio je vaan doprinos deideologizaciji romana. Zarana se, vie
zahvaljujui filmu i televiziji, a manje knjievnosti, u nama formirala
podjela na nepomirljivo sukobljene strane, Nijemce i partizane, pa
smo se i kao djeca esto igrali ratova s tim podijeljenim ulogama.
Nekolicini nas djeaka bilo je nezamislivo kako se uope netko,

306
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

makar samo u igri, moe staviti na stranu zla, pa je uvijek bilo vie
onih koji su se borili kao partizani. Dobro usaivani strah od Nijemaca jo me je pratio kao mladog uitelja djece naih gastarbajtera,
gdje sam u liku austrijskog policajca usred noi u nekom bekom
pothodniku, u nevjerojatnom strahu, odmah prepoznao SS-oficira
u dugom crnom injelu, i gotovo trei pobjegao. (Samo trenutak
kasnije zauvijek sam shvatio u kakvu nas zamku mogu dovesti podsvjesne, pomalo silom nastanjene, makar i svjesno potisnute, slike
filmova u naim duama.)
Kao nacionalno osvijeteni Hrvat iz ranih sedamdesetih godina,
s posebnom sam suzdranosti primio slino ideologizirano tematiziranje rata u Selenievu romanu Memoari Pere Bogalja, jer su
ovdje umjesto Nijemaca loi momci bili Hrvati, ustae, da bih se
oko slinih pitanja zamislio tek nad Bulatovievim romanom Heroj
na magarcu, odnosno povodom Lalieve moderne kasne ratne kronike Dokle gora zazeleni, o emu sam jedino i pisao (knjievnu kritiku). Otprilike iz toga razdoblja sjeam se i skandalozne polemike
filmskoga kritiara moje generacije Nenada Polimca oko Zafranovieva filma Okupacija Dubrovnika u 26 slika, kojeg je, zbog okrutnih scena nasilja koje su uinili ustae, kritiar primio s neskrivenom
antipatijom. Meni je film pomogao da bolje razumijem roman Kako
upokojiti vampira Borislava Pekia, o kojemu sam takoer bio napisao tek kritiki prikaz-esej, dok se tim problemom, tonije odnosom povijesti i knjievnosti, ozbiljnije bavio kolega Duan Marinkovi (upozoravam na tekstove iz njegove knjige Iz tijesna vremena).
Intertekstualna, angairana povijesna drama Slobodana najdera Hrvatski Faust, za moju generaciju, pa i ire, zahtijevala je od
nas odreeno opredjeljivanje spram obje strane, slino kao u filmu
Akcija stadion hrvatsko-crnogorskoga reisera Duana Vukotia, u
kojemu je gimnazijska hrvatska omladina odluila sabotirati nasilno,
demonstrativno odvajanje uenika srpske i idovske nacionalnosti.
Ukratko: nita drugo od cjelokupne obavezne ratne lektire i svenazonosti partizanskoga filma i televizijskih serija nije ostalo u mome
sjeanju, kada je zapoeo novi rat 1991.1995., promjenjiva intenziteta i neusuglaena naziva, ali sline kronotopske dimenzije i ideoloke simbolike kao one nae djeje igre: Nijemci, okupatori su
bili etnici, a partizani hrvatski nacionalisti, NATO vojnici faisti,
a etnici rodoljubi, itd. Pitao sam se, pa i nedavno prilikom gledanja suvremenog filma Mandolina kapetana Corellija, koji se grubo
poigrao sa stereotipnim predodbama ratnika Talijana i Nijemaca,

uvijek na tetu potonjih, koliko knjievna i umjetnika proizvodnja nove stvarnosti formira, motivira nove narataje za ponavljanje povijesti, sve i ako je zaista ona, onako besmisleno ponovljena,
samo tragina farsa?
Drugaija je, meutim, bila moja osobna knjievna i knjievnoznanstvena duhovna putanja: kao uvjereni krleijanac, ali i ironini
mladi pjesnik, zarana sam vrlo odluno stao na stranu razoruavajuega pacifizma s kraja ezdesetih godina, prema kojemu je nae
samoupravno drutvo postupalo kao i prema svim drugim dosegnutim vrijednostima onodobne civilizacije i humanizma, lano ga
posvajalo kao svoje, a istodobno se naoruavalo i spremalo na rat i
protiv Istoka i protiv Zapada (da bi u konanici oruje bilo upotrijebljeno za svoju vlastitu destrukciju).
Prigoda je da podsjetim na svoje mladenake ironijske antimilitaristike stihove iz moje u socijalizmu zabranjene zbirke pjesama
Courbette; ovako sam tada pisao:
XIX.
Sukrvica ratnikih pohoda u povijesti
(i izvan nje) u stvarnosti, i danas
bjelasastim znojem paranoje obloena
parcijalno prelivena pozornicama zloe
(namjesto purpurnobarunastih scenografskih rjeenj)
Sukrvica,
Trezvenost zagasitih lampi intimnoga
ugoaja, generalskih soba
(Ciklusi u djevojaka pomno su rasporeeni)
(Courbette, 1973: 30)
Dijelom odustajui od Krlee, ne samo zbog profesionalnih
razloga, za razliku od rairene teze o Andriu i Krlei kao antipodima, meni se postojano nametala u poredbenom pristupu upravo
antipodna paralela KrleaCrnjanski: esejizam prema lirizmu,
dramski talent prema lirsko-narativnom, razarajua silina reenice
i likova i pripovjedaa prema eliptinom, isprekidanom govoru narativnoga subjekta i protagonista, samouvjerenost prema plahosti, ljeviarstvo prema liberalizmu. Sa stranim studentima na ljetnim seminarima propitivao sam relacije Hrvatskoga boga Marsa i Dnevnika

307
Oprimjeravanja,
analize
Prikazivanje
rata (vienje
ratova)
u hrvatskom
i srpskom
novopovijesnom
romanu

308
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

o arnojeviu, Seoba i Povratka Filipa Latinovia Zastava i Druge

knjige seoba. Neu se dugo na tome zadrati, ali podsjetio bih na
dijametralno razliita polazita u knjievnom prikazivanju i osjeanju problema rata barem u ranim tekstovima. Nulta toka hrvatskoga i srpskoga modernizma, i kao angairana i kao rezignacijska
proza sa zamecima nove sile, novoga ratnog pokolja, mogla bi se ilustrirati s dva kratka izvoda iz Krlee i Crnjanskoga:
Miroslav Krlea: Ta je satnijska veliina praivotna, primarna
i iskonska kao svi okeani globusa i kao sva flora i fauna od pola do
pola, po svim meridijanima i sunanom ekvatoru. Imade u satniji
snage, one udne snage to bije u svim stanicama ivota, i u liu i u
kristalima, zvijezdama i kozmikim maglama. A ta je satnijska snaga
neiscrpivo vrelo sviju obnovljenja i preporoda, a sve rane koje danas
teku, miriljiva su smola koja od preobilja i mladosti tee. Satnija
raste kao uma, i u biti ona je spram ove tragikomedije, to od etrnaeste harai Europom, uzviena. Jest, uma stoji u estokoj artiljerijskoj vatri, i padaju raskoljena stabla, cvili polomljeno granje, ali
uma i dalje divno pjeva na vjetru i sije sjemenje i pelud, i u svetoj
tiini ivi i eka da artiljerijska vatra ugasne (Krlea, 1980: 92, 122).
Ili, Milo Crnjanski: Mi treba da nestanemo, mi nismo za
ivot, mi smo za smrt. Za nama e doi bolje stoljee, ono uvek
dolazi. ao mi je ovih glupih, prljavih oeva, ovih to ne padaju na
trbuh pred Salomom, ovih koji ne itaju romane, ovih to ne znaju
ta je to Vilzon, ovih to govore o kravama svojim podmuklo. ao
mi je ovih oeva. [...] Jesu li svud tako utljivi oevi? Nijedan se jo
nije vratio od kue vedar i ublaen. Svi dolaze razjareni i govore
o ubistvu. Sino sam morao da se izjavim o duhu, koji vlada kod
divizije. Javio sam: ne narodnost ve katastrofa porodice; za godinu
dana revolucija. Svi se prepadoe i rekoe da sam lud. A ja bih se
radovao da kolju. Neka kolju (Crnjanski, 1983: 8081).
Kada je rije o novom tipu povijesnoga romana, o emu sam
pisao u zborniku Geschichte (ge-)brauchen (ur. Angela Richter i
Barbara Beyer) te poneto opirnije u beogradskom zborniku Slika
drugog u balkanskim i srednjoevropskim knjievnostima (ur. Miodrag Maticki), zarana je u suodnos sa Crnjanskim doveden hrvatski modernist ranije generacije Milutin Cihlar Nehajev s njegovim
romanom Vuci. Za nau raspravu Nehajevljev roman je zanimljiv jer
ga hrvatska knjievna historiografija smatra prijelomnim u razvoju
anra. Zadravajui mnoge osobitosti tradicionalnoga povijesnog
romana, poput Visoke kronike slovenskoga pisca Ivana Tavara,

a negdje na pola puta izmeu Jarana Svetozara orovia i Pokoenog polja Branimira osia u povijesti srpskoga romana, romanom Vuci hrvatski povijesni roman odstupa od uobiajene fiksacije
glavnoga lika kao neupitna povijesna heroja. Upravo je doivljaj
Krstine linosti, a rije je o Krsti Frankopanu, poznatom junaku
hrvatske povijesti, pisala je o tome Julijana Matanovi, ono to je
utjecalo na odluku da povijesno zahvalnu priu pretvori u neuobiajeno, posebice za godine u kojima je roman pisan, opisivanje povijesnoga junaka. A u njemu je u prvi plan izbila njegova narav; iskazana
i kroz herojstvo i kroz divljatvo, i kroz muevnost i kroz oholost,
ali i kroz zaljubljenost i obinu ljudsku krhkost (Matanovi, 2003:
25). Sama scena pogibije glavnoga junaka, za koju doznajemo svjedoanstvom kronike Ivana Zermegha, plemia upanije krievake,
inae rijetki prikaz ratnih borbi, nije u skladu s uobiajenom predodbom epskoga junaka. Nakon to je ohrabrio svoje vojnike da
se ne daju preplaiti bukom bombarda ni zvekom trubalja, sam
knez biva smrtno pogoen:
Dok su se Ivan Bani i Ivan Tahi i moj tast zabavljali kartanjem, a mi mlai stajali kraj njega, prasnule su, po prilici u vrijeme
veernje, dvije sa tvre izbaene, bombarde, od onih koje zovu barbatae, a malo poslije trea, runa bombarda. Odmah zatim dotri
k nama momak kneev, viui da je njegov gospodar pogoen od
kugle bombarde. Svi se preplaie i pae smuena uma bacie karte
i pohrlie iz atora, a mi za njima (Nehajev, 1997: 260).
Iako je nasmrt ranjeni knez Krsto pozivao gospodu i plemie
u taboru da ne odustanu od namjere da prijeu preko Drave, sjedine se s Ugrima i prognanom kralju dokau djelima svoju vjernost,
jo iste noi nije ostao u taboru niti jedan od pjeaka, cijela se vojska
razbjeala i ostavila umiruega kneza s jedva tisuu njegovih konjanika. Sliku junakova neslavna kraja pojaava napad pijana suparnika
Lajoa Pekrija na sam sprovod, dok zavrna epizoda romana, kako
je ve istaknuto, kada se poludjela Lucija, stari knez i djeca hvataju u
kolo uz djeju pjesmicu, svjedoi o prostoru na kojemu se rije sila
tako esto dovodi u blizinu rijei propast, slino kao i ludilo uz povijest (isto, 38). Jedino je zavrna reenica, koja jo uva obzor herojske povijesti romana/naroda, da e naime razveseljen biti beki dvor
vijeu o smrti starog vuka, kneza Bernardina.
S druge strane, srpski narodni vazal bekog dvora Vuk Isakovi, vraa se sa bojita svoje vojske melankolian i rezigniran, prevaren od vlastita brata, nedoekan od ene, s nejasnom idejom bijega,

309
Oprimjeravanja,
analize
Prikazivanje
rata (vienje
ratova)
u hrvatskom
i srpskom
novopovijesnom
romanu

310
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

nove seobe u Rusiju, pun sumnje i besmisla ratovanja i ratnikoga

ivota njegovih vojnika:
Shvati da se vratio sa uzaludnog posla. Da je ratovao bog te
pita gde i ni za ta. Oseti da ga je ena ostavila sa nejakom, bolesnom
decom. Zagledan u vojnike, shvati da za njim ne mare, da ih varaju,
da ih teraju po svetu kao stoku i da ih kolju. Da im daju zastave, da
ih kite perjem i da ih prebrojavaju, ive i mrtve, kao konje i fieke.
Da izmeu njihovog tumaranja po ratitima i ivota onih na domu,
u barutinama, nema nikakva smisla, ni veze. Da sa njim, Vukom
Isakoviem, itava ta nemaka carevina, u stvari, samo zbija ale.
Da mu se Karlo Lotarinki smejao, da mu se Berenklau uvek rugao,
da ga je Komesar, u Peuju, i sad, pri povratku, dobro opauio i da
e ga i danas markiz Gvadanji secati, smejui se grohotom koraku i
poretku, zaokretu i tranju njegovog Slavonsko-podunavskog polka
(Crnjanski, 1983: 216).
Iako simbolino pomaknuti u duboku prolost, u rani novi vijek,
koji je na Balkanu zapoeo beskonanim turskim ratovima, kod
Nehajeva distanciran tekstom kronike, a kod Crnjanskoga obratno,
pripovjedaevim suosjeanjem s glavnim junakom, povijesni narativni subjekti izmeu dvaju svjetskih ratova dolaze do slinoga povijesnog iskustva: osobne propasti i obiteljskoga rasula, s tom razlikom
da je Isakoviu ostala tada ne bezrazlona nada u Rusiju, a hrvatskom
plemstvu tek zluradost bekoga dvora. Podsjetimo, doba u kojemu
autori piu i objavljuju svoje romane kasne su dvadesete, s knjievnoga gledita pie se o slomu modernizma, Austro-Ugarska se raspala, ali jo uvijek je doba Weimarske republike.
Samo nekoliko godina kasnije Krlea e morati izjaviti da
Crnjanski novinar vrijea Crnjanskog pisca, a za koje desetljee oba
se pisca ponovno nalaze na suprotnim stranama: onome kojemu je
hrvatski pisac tridesetih godina drao lekciju iz pacifizma omoguava,
jedna od najvie naoruanih drava i reima, koje Krlea idejno simbolizira, povratak u domovinu. Da bi se opet samo za koje desetljee,
prilikom njihova raspada, Krleini domobrani i hrvatski gradovi nali
na udaru Isakovievih vojnika (nakon njihova razoaranja Rosijom),
kojima su novi pisci u meuvremenu ponovno nali smisao ratovanja. Upitajmo se, kako je to bilo mogue?
Relativno jednostavno bi na to pitanje bilo odgovoriti, odnosno svaliti svu krivicu na etiri poznata aktera, moda tako da se
poblie istrae uvjeti pod kojima su se susreli mudri pisac povijesnih
tema Dobrica osi s jednim srpskim ambicioznim vodom s jedne

strane te mudri hrvatski povjesniar i nesueni otac nacije s ambicioznim piscem povijesnih romana Ivanom Aralicom s druge strane,
kao i da se objasne razlozi za njihovu meusobnu kohabitaciju. Ali,
ostavimo taj teak i zamren posao eventualno za neku drugu priliku, odnosno nacionalnim historiografijama.
Kao to je poznato, odgovor sam za sebe ve jednom pokuao pronai, kombinirajui interkulturni pristup s psihoanalitiko-semiotikim, polazei od teze Julije Kristeve o zazornosti, kojom se
subjekt, nekom vrstom narcistike krize, nalazi ili identificira u Drugome, zazornosti kao uskrsnuu koje vodi kroz smrt (naega) ja,
ovdje ve viestruko spomenute identifikacije s protagonistima zla
ili dobra, a koja nas je dovela do aktualne tetine faze, koju moda
danas ivimo, kao doba odjeljivanja subjekta od svoje slike o sebi i
objekata oko njega (vidi ovdje prethodnu raspravu).
Na tom putu, po mom miljenju, bolje od oba spomenuta (i jo
pokojega) odvie ideologizirana ili naknadno idejno upotrebljavana
pisca, doprinijela su dvojica graanskih, liberalnih autora postmoderna, novopovijesna senzibiliteta: Slobodan Seleni i Nedjeljko
Fabrio. Poredbenim itanjem romana Oevi i oci te jadranske duologije, kronisterije Vjebanje ivota i Berenikine kose, dvojice autora
koji iskustvo Drugoga, drugoga naroda, njegove povijesti kulture,
prvi hrvatskoga, drugi talijanskoga, nose u sebi gotovo kao jednakopravan dio svoga vlastitoga iskustva, pokuat emo proniknuti
u slojevite nanose povijesti prema kojima se slabi pojedinac uvijek iznova i sve tee odupire svojom povijesnom svijesti ili djelovanjem. Ne ulazei u podrobniju analizu, zaustavit emo se na kontrastu epiloka prikaza dva ratna ili ratom uvjetovana dogaaja, opisima
surove sinovljeve smrti i odlaska izbjeglica, kao drame ljubavi, odnosno igre sa vlastitom smrti.
Selenieva kronika meuratne srpske graanske obitelji, to je
prizivala u danima njena objavljivanja oba romana objavljena su sredinom osamdesetih godina izmeu ostaloga, svojevrsno je propitivanje srpsko-hrvatskoga graanskog ugovora, odnosno mogunosti obnove graanskoga drutva. Naavi se izmeu dva nemogua
izbora, saveznika, nacionalistike Hrvatske i komunizma, sudbinu
simboline obitelji Medakovi (brak izmeu Srbina i Engleskinje),
trajno razrjeava, obiljeava, smrt sina Mihajla u ratnom vihoru, u koji
je otiao protiv volje roditelja, u kome ubrzo pogiba, ostajui bez lica:
Kada vide da se drim na nogama, odloi lopatu i stade rukama
razgrtati zemlju sa Mihajla. Lica nema. Brljotina. Rupa ispunjena

311
Oprimjeravanja,
analize
Prikazivanje
rata (vienje
ratova)
u hrvatskom
i srpskom
novopovijesnom
romanu

312
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

skorelom krvlju, mozgom i blatom. Crveno runo iznad skorene

mase (Seleni, 1990: 341).
Iako se Rijeka u povijesti, od etiri francuske rijeke godine
u doba Ilirskih provincija, do njemakog bombardiranja i ulaska
njemakih vojnika zadnje dvije godine Drugog svjetskog rata ili do
transke krize i hladnoga rata, sugestijom Fabrijeva pripovjedaa u
dvadeset osam poglavlja, narativno-povijesna presjeka, doima kao
neki trajan pozadinski grad koji odolijeva svim smjenama vlasti, stremei trajnom miru i slobodi, pojedinane sudbine kao i povijesti
obitelji otro se lome ba u sjeni ratnih zbivanja. Epilog Vjebanja
ivota, pa i Berenikine kose, zapravo je drama izbjeglica prikazana
u ljubavi dvoje mladih koje razdvaja poslijeratna, hladnoratovska
stvarnost:
Zbogom, Lucijane.
Emilija... Emilija moja...
Nisu uli Uga, nisu nita uli, vie nita shvaali, samo je Lucijan trao usporedo s vagonom, drao Emilijinu ruku u svojoj, ona je
stajala na prvoj stepenici vagona, dok im se prsti ne ispletu iz grevitog stiska a vlak pojuri i projuri pored Lucijana (Fabrio, 2005: 389).
Ili, nemono Lucijino zapomaganje s kraja drugoga romana:
Vrati se, Ivane... Ivane... vrati se... urlala je ena, tonui s
gucom, ali joj do usplamtjelih ivaca stigne poruka nogu i trbuha da je
more mlako, zapravo toplo za ovo doba zime, pa ona slobodno zapliva.
Majku vam izdajniku.
u to i u jo hitac, pa sve proguta tiina i mrak, jer momad
utrne reflektor i pouri natrag u no (Fabrio, 1989: 372).
Nisu li slike pokapanja nedoraslih sinova bez lica i scene izbjeglitva oznaile i nae nesretno doba, koje obiljeava muk majke i
muk nae nesretne muke povijesti? Bilo da je rije o ratovima iz
daleke prolosti, bilo o onima kojima je bitno karakterizirana naa
sudbina, pa i nae nezahvalno materijalno stanje, dakle o besmislenim naim ratovima, kako rjeito dokumentiraju izabrani autori
i njihovi tekstovi, njihovo prikazivanje u modernom povijesnom
romanu govori o traginom ishodu, svejedno govori li se o pojedincima, obiteljima i narodima, pa i njihovim voama. Sve i kada
se pie o herojima, rije je o traginim okolnostima i linostima.
Prikazivanje ratova i posljedica ratovanja, kako za sudionike tako i
za neduno pogoene aktere, novi povijesni roman hrvatske i srpske knjievnosti pretvaraju implicitno u strategiju zagovaranja mira
i ivota u miru (jednom zagovaranjem vrijednosti graanskoga,

obiteljskoga ivota, a drugi puta opisom povijesnih dogaanja s

kojima se pojedinac teko moe nositi ili im se suprotstaviti).
Moda nam upravo naprosto literariziranje povijesti, materijalna imaginacija svijeta, alegorijsko, reprezentativno, agonalno
i sluajno knjievnosti i povijesti, pa onda i obrade ratova i njihovih posljedica, koliko god smo danas skloni njihovu virtualnu sliku
zamijeniti sa stvarnom, da zakljuimo s Jeanom Baudrilliardom,
moe izazvati onu vrtoglavicu sna, kojim emo Dobro pretpostaviti srei, a inteligenciji Zla priznati da nae nesree potjeu od
zloduha u svakome od nas:
Nikada se ne treba pokazati nesretnim niti se smatrati nesretnim,
a time na neki nain rtvom i nedunim.
Nema pretpostavljene nedunosti, i bolje je imati udjela u Zlu
nego u nesrei.
Rei tako da je neka ena neduna rtva zavoenja, da ne sudjeluje u injenici zavedenosti, predstavlja uvredu samoj enstvenosti.
Upravo se tako, s onu stranu Dobra i Zla, odvija taj natjecateljski odnos u kojem rtva prestaje biti rtva aktivnim sudionitvom u
vlastitoj nesrei (Baudrillard, 2006: 207, 145, 146).
Kad ve i sam Bog vara ekinu, prema prii iz Kabale, svoju
suprugu, svoju vlastitu prisutnost u svijetu, sa ljubavnicom Lilit, koja
predstavlja naelo Zla, Boju pobunjenicu i nevjernicu. I dok je tako,
sve e i dalje ii s loeg na gore (isto, 150).

SAETAK

Poduim uvodom pokuava se opisati osobna psihosocijalna slika

odnosa prema ratu (pacifizam), utemeljena na suenom izboru lektire i sklonosti prema modernom povijesnom romanu ratne tematike koji se, za razliku od ratnoga filma, ne zaustavlja na pojednostavljenom, klieiziranom prikazivanju rata (Pirgo, Maak pod ljemom,
Pesma, Memoari Pere Bogalja, Heroj na magarcu, Dokle gora zazeleni,
Kako upokojiti vampira).
Zatim se, antipodnom paralelom KrleaCrnjanski ilustrira angairana i rezignacijska nulta toka hrvatskoga i srpskoga modernizma
te usporeuje poetno stanje modernog povijesnog romana usporedbom romana Vuci M. C. Nehajeva i Seobe M. Crnjanskoga. Referat
zavrava podsjeanjem na ranije iskustvo tumaenja novopovijesnoga
romana, poredbenim itanjem i analizom Selenia i Fabrija, odnosno

313
Oprimjeravanja,
analize
Prikazivanje
rata (vienje
ratova)
u hrvatskom
i srpskom
novopovijesnom
romanu

u pokuaju utemeljenja analize u recentnom Baudrillardovu pozivu

da inteligenciji Zla priznamo da nae nesree potjeu od zloduha
u svakome od nas, u povijesti i u naem bez-povijesnom vremenu.
Naime, pitamo se, nisu li slike pokapanja nedoraslih sinova
bez lica i scene izbjeglitva, kao kod Selenia i Fabrija, u njihovim
romanima Oevi i oci, Vjebanje ivota i Berenikina kosa, oznaile i
nae nesretno doba, koje obiljeava muk majke i muk nae nesretne
muke povijesti? Bilo da je rije o ratovima iz daleke prolosti, bilo
o onima kojima je bitno obiljeena naa sudbina, kako rjeito dokumentiraju izabrani autori i njihovi tekstovi, njihovo prikazivanje u
modernom povijesnom romanu govori o traginom ishodu, svejedno govori li se o pojedincima, obiteljima i narodima, pa i njihovim voama. Sve i kada se pie o herojima, rije je o traginim okolnostima i linostima. Prikazivanje ratova i posljedica ratovanja, kako
za sudionike tako i za neduno pogoene suputnike, novi povijesni
roman hrvatske i srpske knjievnosti pretvaraju implicitno u strategiju zagovaranja mira i ivota u miru (jednom kontrastiranjem vrijednosti graanskoga, obiteljskoga ivota, odnosno ljubavi, a drugi
puta opisom povijesnih dogaanja s kojima se pojedinac teko moe
nositi ili im se suprotstaviti).

LITERATURA

Baudrillard, Jean (2006): Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Zagreb: Naklada Ljevak.
Fabrio, Nedjeljko (2005): Vjebanje ivota, Zagreb: Profil.
Kova, Zvonko (1973): Courbette, Nagrada A. B. imi, Zagreb.
Kova, Zvonko (2006): Svoje i strano u novopovijesnom romanu, u: Slika drugog u balkanskim i srednjoevropskim knjievnostima, zbornik radova, ur. Miodrag Maticki, Beograd: Institut za knjievnost i umetnost.
Richter, Angela, Beyer, Barbara (Hg.) (2006): Geschichte (ge-) brauchen. Literatur und Gescichtskultur im Staatssozialismus: Jugoslavien und Bulgarien,
Berlin: Frank&Timme.
Seleni, Slobodan (1990): Oevi i oci, Beograd: BIGZ.

IV. EPISTOLARNA
HISTORIOGRAFIJA,
KRITIKA RECEPCIJA

EPISTOLARNA KNJIEVNA
HISTORIOGRAFIJA STANKA LASIA
HRVATSKI ILI SRPSKI JEZIK, BUGARSKA ILI SRPSKA KNJIEVNOST?

UVOD

Pritisnut obeanim rokom predaje teksta, kada sam ve imao i podnaslov i glavninu teksta u zamisli, nisam znao kako svoje zavirivanje u tuu prepisku (Lasi, 1997a, 1997b; Mandi, 1997), teorijski
opravdati ili barem adekvatno nasloviti. Pratei zanimljive priloge
naih povjesniara knjievnosti o neobjavljenim stranicama hrvatske knjievnosti, naiao sam na tekst Branka Heimovia, koji se
urednici Vijenca Andreji Zlatar, piui o tim problemima, obraa
pismom. On objanjava i razloge svoje epistolarne nakane: U trenutku kad sam Vam telefonirao u urednitvo i spontano ponudio
da se naknadno ukljuim u ve provedenu raspravu u Vijencu od
29. sijenja 1998. o neobjavljenoj hrvatskoj knjievnosti, nisam jo
ni slutio kakva e sve razmiljanja, uspomene, sjeanja i asocijacije
pobuditi u meni ta tema, a niti sam znao u kojoj u formi napisati
ono to sam tada namjeravao. No kako su dani protjecali i prvobitni su se poticaji umnaali proirujui temu i navodei na digresije,
shvatio sam, biljeei sve to mi se nametalo i o emu sam mislio da
treba prozboriti, da ne elim zapravo mudrovati raspravljajui, ve
razgovarati ispovijedajui se, pa sam se eto opredijelio za epistolarnu
formu, koja omoguava oputenije izraavanje i nudi autoru samozavaravajui uvjerenje da piui zaista nekom i za nekog pie, i da s
nekim, koji ga doista slua i uje, razgovara (Heimovi, 1998: 12).
Kao to vidimo, glavna je odlika izabrane epistolarne forme
u tome to omoguava oputenije izraavanje, pogodno za onoga
koji ne eli mudrovati raspravljajui, nego razgovarati ispovijedajui se. Pri tome je jo vano samozavaravajue uvjerenje autora da

318
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

se obraa na konkretnu adresu, da je s nekim ostvario dijalog, to e

rei da je barem nekom vano to o emu pie. Osim opega stanja
ravnodunosti i osjeaja nemoi, ba kada se radi o opim kulturnim
potrebama, izabrani oblik iskaza svjedoi o svijesti autora da unato
evidentnim potrebama kritike evidencije stanja, nije vrijeme da se
ona iznosi u nekom ozbiljnijem obliku. Osoban karakter pisma ublaava estinu moebitne kritinosti i ozbiljan opi problem, koji nitko
ne rjeava, postaje toboe sadrajem dijaloga dvojice epistolaraca.
Kada je rije o historiografiji, epistolarna graa jedna je od najinteresantnijih, a i knjievna historiografija znade zaviriti u korespondencije pojedinih pisaca, barem ih sistematizirati u sabranim
djelima. Ono to je osobitost naega vremena, svakako je marginalizacija tradicionalne epistolarne komunikacije, osim polupismene
elektronske, jer je najee zamjenjuje telefonska, usmena korespondencija, za koju smo donedavna vjerovali da je zauvijek izgubljena. (Suvremena komunikacija mobitelom postaje nekom vrsti
simbola povratka usmene kulture, kao i njezina autentinoga govornika.) Meutim, za razliku od klasine epistolarne grae, koja se
objavljuje i nekoliko desetljea poslije smrti autora, epistolarna
forma kojom se slue dananja historiografija, knjievna kritika i
knjievnost, uope suvremena kultura, objavljuje se bez vremenske distance, to zasigurno u nekom aspektu mijenja sliku vrste,
a suvremenicima omoguava da nepristojno zaviruju u tajne pisama,
odbijajui one pristojnije da se ukljue u neiji dijalog, sve ako se
radi o opim poslovima, pa i ako su osobno pogoeni. Autor se dvosmjerna epistolarnoga komunikata tako viestruko ogradio: prema
temi koja je ozbiljna i koja ga titi pristupio je oputenije, u meusobnu povjerenju prema primaocu pisma, a zapravo prema drutvu,
pretvarajui se podobnom osobom da o neem tako osjetljivom razgovara; dozvoljene su ispovjedne dionice, tako vane u tranzicijskim
vremenima, kada se ini da svaku svoju misao, svako pravo na javni
nastup, moramo osigurati pozitivnim ivotopisnim momentom, dok
one negativne treba plasirati kao usput, dakako u vlastitu tumaenju;
autor se oslobaa mudrovanja i raspravljanja, razvijajui polemiki
diskurs, koji je kontroliran osobnim karakterom pisma i dijalogom
odabranika, a zapravo zatvoren za polilog kompetentnih sudionika,
u kojemu bi se mogla zauzeti i opasnija stajalita. Naviknuti prilikama u kojima je podobnost vanija od struke, autori otvorena epistolarnoga komunikata spretno prebacuju probleme o kojima piu
iz strune ili znanstvene, institucionalne radionice u poluprivatnu

javnost, pretvarajui tako institucije u traerske brbljaonice, a svoje

osobe u ideologe ove ili one dnevne politike, pri emu se pozicije
vjernika, kao u svim usmenim kulturama, mijenjaju kako se mijenjaju vjere kraljeva.
Premda ovom prilikom nemam namjere uvesti epistolarnu
historiografiju u metodologiju povijesnih znanosti, podsjetio bih na
viestruku funkciju pisama u revidiranju povijesnih istina, osobito
u prijelaznim vremenima. Ovdje opet ne mislim na korespondenciju
znaajnika, koja moe biti dragocjenim izvorom grae povijesnim
znanostima, nego na tzv. pisma itatelja, u specijalno tempiranim
rubrikama odjeka i reagovanja, na svakodnevne pojave iznoenja dokaza, objeda i diskvalifikacija od strane nestrunjaka, polustrunjaka, ali i ozbiljnijih znanstvenika. Razloge za procvat takve
vrste epistolarne historiografije treba traiti u potrebama interesnih grupa da destabiliziraju uvrijeena miljenja, da potkopavaju
vrste temelje slubene, institucionalne historiografije, kako bi
se otvorio prostor za afirmaciju nove ideologije, pa i novih ljudi,
nove elite. Za razliku od epistolarne knjievne historiografije koja
se, za sada, slui otvorenim dvosmjernim pismima, novinska epistolarna historiografija u pravilu je jednosmjerna, napadalaka, ideoloki iskljuiva i ruilaka, a ako i ima dijaloga oni mogu zavriti na
sudu. Vie od te dimenzije, odnosno potrebe, organizirane ili spontane svejedno, da se u sklopu obinoga novinskoga pisma itatelja iznose dokazi i istine koje se u vie desetaka godina nisu do kraja
mogle razrijeiti, znakovita je potreba redakcija, a onda i itatelja,
da itekako aktivno sudjeluju u tim parahistoriografskim objedama
ili dijalozima. Naravno, jednostavnije je jednim ili s dva pisma razrijeiti neki povijesni problem, gdje ideoloka sigurnost nadomjeta
strunu obazrivost a subjektivna poluznanstvena misao objektivnu
relativnost znanstvene istine.
U svim se primjerima hrvatske epistolarne znanosti (ima
naznaka da se ukljuivanje polustrunjaka, ali i strunjaka, u epistolarnu novinsku aktivnost dogaa i u nekim drugim disciplinama,
od lingvistike i ekologije do medicine i prometnih znanosti, svugdje
gdje je interes javnosti vei od moi struke da sudjeluje u rjeavanju problema), zajednika je osobitost konteksta u kojemu se ona
pojavljuje, njegova gruba ideologiziranost, potisnutost i degradacija
strunjaka i struke, nemogunost smirenoga i otvorenoga dijaloga,
nedostatak vremena, a onda i prenapregnutost tekstova pisama
svim tim osobitostima, uz neupitnu autosugestiju pismopisaca kao

319
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

320
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

podobnika i pobornika istine u istom liku, bez obzira na vlastitu

prolost i prolost zajednice. Upitna je samo sudbina djelatnika, ako
ne i institucija, odnosnoga podruja.
Posebno se, u tom smislu, iskazala svojevrsna epistolarna lingvistika, kojom se najzamrenija pitanja hrvatskoga jezika, osobito
problemi hrvatskoga i srpskoga ili hrvatsko-bosanskoga lingvistikoga vora razrjeavaju britkim maem jezikoslovne poslanice.
Ondje gdje strunjaci zapinju, domiljajui kadto i sporne razlike
i identitete, odluan glas jezikoslovnoga epistolarca rjeava, sa sektakim zanosom hrvatske jezikoslovne sljedbe, na kartici-dvije vjerojatno lektoriranoga i redakcijski redigiranoga teksta. Pojedinci tako,
lakoom zdravorazumskoga promiljanja, zaboravljaju desetljea
organiziranoga, institucionaliziranoga, bavljenja hrvatskim ili srpskim jezikom, razloge i uvjete izbora knjievnoga jezika te povijesne i sociokulturne okolnosti u kojima se ivjelo, traei odluno i
promptno hrvatski, i samo hrvatski jezik. Slobodu imenovanja hrvatskoga jezika mononacionalnim imenom, to se barem u govorenu
jeziku nikada i nije moglo zabraniti, epistolarno jezikoslovlje eli
nadopuniti i hitnim zahtjevom da se oznaitelju pridoda adekvatna sadrina oznaenoga.
HRVATSKI ILI SRPSKI JEZIK?

Budui da je knjievna historiografija tradicionalno povezana s filolokim obzorom, a granice jezika i danas uglavnom ocrtavaju granice interesa povjesniara nacionalne knjievnosti, podsjetio bih
najprvo na zanimljiv prilog Stanka Lasia iz Krleologije, naime na
Mali predah ili razgovor o dijalektalnoj poeziji i izvornom i osebujnom jeziku hrvatskog naroda (Lasi, 1989b), u kojemu Lasi
pokuava najprije projasniti odnos nacionalno homogenizirajue
kulturne politike prema knjievnosti na dijalektu, koji je, najkrae
reeno ambivalentan: iako upravo promovira idealni identitet
(s naelima: jedan narod, jedna politika, jedno vodstvo, jedna volja,
jedan jezik, jedna knjievnost, itd.), ona ubrzo pristaje na relativni
identitet (isto, 184), to e rei da se vrlo brzo odustaje od proklamiranoga jedinstva te afirmira svojevrsno trojstvo barem na
podruju jezika i knjievnosti. Razmiljajui openito i s obzirom
na suvremeno stanje, Lasi e konstatirati da je to najoriginalnija
jezina pojava europskih knjievnosti (i svih ostalih knjievnosti

to su se iz njih razvile), naime, da je hrvatska knjievnost jedina

evropska knjievnost na tri knjievna jezika i da je hrvatski narod
jedini evropski narod koji je stvorio tri knjievna jezika. U dva
kraa zakljuka on e rei da tri hrvatska knjievna jezika (novotokavski, akavski i kajkavski) kao jezici knjievnosti imaju potpuno
istu vrijednost, ali i da je od sva tri knjievna jezika samo tokavski hrvatski knjievni jezik postao jezik javne i slubene upotrebe
cijelog hrvatskog naroda, pa zbog toga samo jedan od tri knjievna
jezika hrvatske knjievnosti zovemo hrvatskim knjievnim jezikom
(isto, 190, 191192).
Meutim, sve bi bilo lijepo i lako da ova trijaglosija ne sadri
straan paradoks koji je muio brojne generacije hrvatskih pisaca i
stvarao nelagode, tjeskobe pa i mrnje to nas sve zajedno prate ve
gotovo stoljee i pol. Taj paradoks glasi: samo su akavski i kajkavski
knjievni jezik izvorni i osebujni jezici hrvatskoga naroda te nisu
istovjetni ni s jednim drugim jezikom, a (tokavski) hrvatski knjievni jezik je jezik i hrvatskog naroda i srpskog naroda u Hrvatskoj a
VRLO JE SLIAN (tokavskom) srpskom knjienom jeziku (isto,
193). Upozoravajui da se zaboravilo na taj straan paradoks, da
se ivjelo u iluziji da je hrvatski jezik kao maarski jezik (Oni svi
ive u jednoj, njima dragoj iluziji i spremni su da ubiju svakoga tko
u nju posumnja. To vie to podsvjesno i sami sumnjaju u ono to
tvrde; isto, 194), Lasi kratko komentira i ironizira zakonodavnu i
jezikoslovnu praksu razdoblja kojim se bavi, da bi na osnovi svojih
istraivanja i ivotnoga iskustva, znanstvenih radova filologa i povjesniara knjievnosti i ope netolerancije u pitanjima jezika zakljuio
da ne postoje dva jezika, ali da ipak postoje dva jezika, tj. da nijedan od njih nije izvoran i osebujan jezik, a da ipak svaki od njih jest
poseban knjievni jezik (isto, 196).
Slijedi dio Maloga predaha, u kojemu je Stanko Lasi, da bi
teoriju potkrijepio ivotnim iskustvom, ispriao svoju jezinu anegdotu, iz koje je vano za nau raspravu istaknuti, vie negoli trenutak kada on postaje Hrvat, kada mu je jezik postajao simbolom
nacionalne pripadnosti, a sve manje prostorom slobode (isto, 201),
injenicu, ne tako rijetku meu govornicima hrvatskoga jezika, da
je njegov jezik bio neka vrste hrvatske makarontine, budui da je
skupljao razliite jezine prakse svoje stare mame, roditelja i kole
pod raznim upravama i pravopisima, a kasnije i dogovora i deklaracija: tako je prvih pet mjeseci pripalo mojem ocu, zadnjih pet mjeseci mojoj majci, a lipanj i srpanj su se redovito izmjenjivali s junom

321
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

322
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i julom (isto, 201). Septembar ili rujan, januar ili sijeanj, postaju
simboli za sve mogue razlike, a linija njihova razgranienja bit e
osnovica za zatvorenu ili sintetiku normu hrvatskoga jezika, koja
u lepezi arhetipskih normi od identiteta do diverziteta ima vanu
ulogu, ali nije temeljna norma hrvatskoga jezika (to emo uskoro
opirnije objasniti). Ne ulazei u podrobniju analizu anegdotalne
narativne digresije, s ijim subjektom naracije slobodnjakom/polovnjakom osobno nalazim dosta podudarnosti, istakao bih jo Lasievo uvjerenje da nas anegdotica moe poduiti da je bit jezika sloboda, a teorijica da knjievni jezik moe ouvati svoj identitet samo
onda ako ima sposobnosti i snage da otvoreno gleda u svoje lice
(isto, 198).
to je bit Lasieve teorije o hrvatskom jeziku?
Prije svega, on ponavlja svoje stavove da hrvatski jezik nema
u svom biu nacionalnu bitnost ili (da budem jednostavniji) nacionalnu kvalitetu (isto, 205) te podsjea da su svi suglasni u gleditu da je osnovica hrvatskoga knjievnog jezika i srpskoga knjievnog jezika zajednika ili jedna, novotokavska osnovica, odnosno
novotokavski dijasistem (isto, 206). Vano je pri tome naglasiti
da se Lasi odluuje za jednoimeno imenovanje jezika, pokrivajui svoj izbor ponaanjem to ga je usvojio srpski narod u Srbiji,
nazivajui jednostavno svoj jezik srpskim jezikom (kao da je hrvatski narod u tome bio prikraen), rijeju, on misli da su suvine sve
poblie oznake koje se daju tom jeziku: i knjievni i standardni
i idiomatski, pa on na jezik naprosto zove hrvatski jezik.
Ipak, da bi objasnio gdje je rjeenje, Lasi pored dva entiteta,
hrvatskoga i srpskoga jezika, uvodi i trei entitet standardne novotokavtine, a bitne osobitosti koje su ti jezini organizmi stekli u
svom interferiranju navodi ovako (neznatno skraujem):
a) Hrvatskim jezikom vlada zakon otpora. Osjetivi se ugroenim od ofenzivnog srpskog jezika i od trojanskog konja standardne novotokavtine, hrvatski jezik je digao bedem jedne, i to iste
norme. Njegova defenzivna pozicija je bila tako naglaena da njegovo postojanje i isijavanje nije imalo nekog ozbiljnijeg djelovanja na konkurente. [...]
b) Srpskim jezikom vlada zakon dinamine ekspanzije. To je
njegovo pravo: jedan jezik jaa svoje bie u energinoj volji i smionom napredovanju. Snagu te dinamike osjetili su brojni hrvatski
pisci i ona je neko vrijeme bila vrlo privlaan magnet. Ofenzivni
karakter srpskog jezika katkada mu je onemoguavao da osjeti opa-

snosti to ih ofenzivnost implicira te je bio sklon da vidi drugoga tek

onda kada mu je drugi pruio otpor.
c) Standardnom tokavtinom vlada zakon idilinog pomirenja koje prikriva prave probleme ili ih ne eli vidjeti. Njezini predstavnici nisu tako malobrojni kako bi se moglo misliti jer su se elja
za jedinstvom i strategija zajednitva inile optimalnim rjeenjem i
za varijante (hrvatski, srpski) i za meuvarijantu (bosanskohercegovaki) i za podvarijantu (crnogorski). [...] (Isto, 213.)
Premda je vrlo teko predstaviti Lasievu teoriju, jer je prati
mnotvo asocijativnih digresija, imena lingvista ili pisaca, nakon svega
razabiremo da moramo razlikovati temeljnu od primijenjenih (arhetipskih) normi, pri emu je temeljna norma hrvatskoga jezika diferencijalna ili distinktivna norma, koja razdvaja hrvatski jezik i od srpskog
jezika i od standardne novotokavtine, ali pretpostavlja:
poznavanje norme standardne novotokavtine (rekli
bismo: poznavanje gramatike);
poznavanje norme srpskoga jezika;
usvajanje hrvatske diferencijalne norme tj. usvajanje pravila (rekli bismo: usvajanje hrvatskog standardnog jezika). (Isto,
216217.)1
Unutar diferencijalne norme nastaju normativni modeli, primijenjene ili uporabne norme, koje Lasi zove arhetipskima, jer u
razvijajnju (bogaenju, ostvarivanju) diferencijalne norme postoji
sustav, znai dovrenost. Ukratko, sintetika ili zatvorena norma
je uvar istoe hrvatskoga jezika i odnosi se s najvie strogosti
prema standardnoj novotokavtini i prema srpskom jeziku (eliminira septembar), korisna je kad je relativna, opasna kad je apsolutna vlast. Zatim, realistika ili umjerena norma nastoji eliminirati brojne elemente to ih sintetika norma nije uzela u obzir a koji
su ipak postali sastavi dio javne odnosno slubene hrvatske jezine
upotrebe i hrvatske knjievnosti (ne proskribira septembar, ali
kae da je tipiniji za srpski jezik, a rujan za hrvatski). Umjerenija
od realistike je pragmatika ili kolska norma (prihvaa septembar kao injenicu, ne kae da je rujan tipian za hrvatski jezik);
1 Diferencijalna norma je zakon koji moraju potivati svi normativni modeli koji se
unutar nje (ispod nje ili iznad nje, kako god hoete) razvijaju. Kakvi god dodaci
obogate diferencijalnu normu, oni je ne mogu prekriti: nitko ne moe stvoriti normativni model u kojem nee funkcionirati fonoloka norma e/t, refleks jata ije/je-e: tko
eli pisati i govoriti hrvatski, taj mora, pisati i govoriti ope, lijep/ljepi, itd (isto, 217).

323
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

324
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

prihvaa brojne uzuse govorne i knjievne prakse, ali ne naputa

propise diferencijalne norme. U granicama diferencijalnog bedema
ostaje analitika ili otvorena norma, ali se zaustavlja na rubu koji
vodi u standardnu novotokavtinu (septembar postaje potpuno
ravnopravan rujnu), a jezik knjievnosti ostaje onaj kriterij na
kojemu e se model najbolje verificirati (isto, 217219).
Dakako, Stanko Lasi ne zaboravlja problem idiolekta ili individualnog jezika, za koji predlae dvije osnovne norme, istu individualnu normu koja se oslanja na pravila jednog arhetipskog
modaliteta i kompromisnu individualnu normu koja se oslanja tek
najveim dijelom na jednu normativnu dominantu, ali ide u irinu i
vie voli ljepotu diverziteta nego skladnost identiteta (isto, 220
221). Svatko se od nas moe nai u tim koordinatama normi, Lasi
sebe vidi kao predstavnika analitike ili otvorene norme, zagovornika diverzitetna idiolekta, odnosno kompromisne norme. Bitno je
sauvati jezinu slobodu i tolerantnost.
Kakve to veze ima s hrvatskom i srpskom knjievnosti?
Bude li mi netko tvrdio da su hrvatski i srpski jezik jedan i
jedinstven jezik, ja u mu rei da su Ivan Maurani / August enoa
i Jovan Sterija Popovi / Jakov Ignjatovi dvije (diferencijalne)
jezine norme pa njihovi jezici imaju status punopravnih jezika.
Bude li netko inzistirao da su hrvatski i srpski jezik dva izvorna i
osebujna jezika ja u mu rei da itam s istom tekoom i s istim
uitkom Miloa Crnjanskog i Slavka Kolara, Dobricu osia i Petra
egedina, Danila Kia i Antuna oljana, Milana Rakia i Ljubu Wiesnera. Drugim rijeima, za mene nema jednosmjernog i jednodimenzionalnog rjeenja. Moramo biti ono to jesmo: polovnjaci.
Netko vie, netko manje. Netko sintetiki polovnjak, netko analitiki. Ljudi koji imaju svog dvojnika. Blizanci koji s naporom uvaju
svoj identitet (isto, 225).
Premda mi se ovo mjesto ini zgodnim za prijelaz na glavnu
temu, o novom statusu bugarske i srpske knjievnosti u hrvatskom
kulturnom prostoru, zavrio bih ovaj dio rasprave s jo nekoliko
Lasievih misli, eksplikacijom svojih jezinih iskustava i kraim
komentarom. Pitajui se, kada je sve tako zorno prikazao i uvjerljivo
protumaio, zato ovi narodi (to se osobito tie Hrvata i Srba)
vjeruju i ne vjeruju u svoj jezik i ve stoljee i pol ne ele znati ovo
znanje o dualitetu koji je i identitet, o identitetu koji je i dualitet,
Lasi odgovara: Zato to je to strahovito teko. Zato to nitko ne
eli napustiti svoj jezini iskon i dijeliti ga s nekim tko mu moe

postati suparnik u sjedinjavanju s tom majkom u kojoj je roen.

Zato to to znai priznati (i sebi i drugima) da tvoja jezina kolijevka
nije samo tvoja nego i tvog susjeda koji te zbog toga moe, nastoji ili
eli (moda i nehotice) poistovjetiti sa sobom. Zato to ovi narodi
nemaju jasno razgraniene teritorije nego im se ogranci isprepliu
pa nije rijedak sluaj da u istom selu mujezin zove na molitvu s vrha
damije, svetenik se klanja pred svojom ripidom a upnik pred svojim oltarom (isto, 232).
Sada je prilika da imaginarnom institutu za medicinu, koji smo
mogli stvoriti da se nismo rasipali energijom dokazujui sebi i drugima da treba / ne treba govoriti rujan i septembar (isto, 232),
pridodamo i svoju ciglicu. Zakljuno, mogao bih se sloiti s Lasievom tvrdnjom da nam jezik nee mnogo pomoi da se Drugom
nametnemo kao neto samobitno, originalno i individualno, iako
sam osobno kao pjesnik dugo eksperimentirao s jezikom u smjeru
pretapanja hrvatskih dijalekata, osobito jezika starije hrvatske knjievnosti i svoga materinjega kajkavskoga, pa i zastupao svojevrsnu dvojezinost, ne odvajajui izvorne kajkavske od nauenih
tokavskih pjesama, sve u uvjerenju da se nametnem posebnou
svoga jezinog iskustva, a svoju jezinu zajednicu izbavim iz idealnoga identiteta sa tokavcima u korist nesigurna dualiteta svojih najmanje dvaju jezika. Moram svjedoiti da je to napor vrijedan svake pozornosti, ali jednako tako teak i frustrirajui, kao i
pristajanje uz hrvatsko-srpski ili hrvatsko-bosanski dualitet. Kada
je rije o suvremenom knjievnom jeziku, on jedva da podnosi jednostavna sueljavanja inodijalekatskih elemenata na istim stilskim
razinama, a kada je rije o dvojezinom iskustvu govorenja i pisanja
hrvatskim jezikom (to vjerujem da je jo uvijek osobitost velikoga
dijela hrvatske jezine situacije), ono je optereeno jo nizom nerijeenih problema, od pravopisnih pitanja u oba / sva tri jezika, do
svojevrsnoga dvostrukoga napora u svladavanju izraajnim potencijalima (najmanje) dva nedovoljno stabilna sustava (prvi je trajno
destabiliziran favoriziranjem ove ili one uporabne norme kao standardne, a i diferencijalna ima svojih slabih mjesta, a drugi je jezik
neizgraen za sve tipove govora, pa je u kajkavskom, primjerice,
danas vrlo teko pisati prozu modernijega sadraja i stila). Hrvatska
jezina situacija stoga svakoga priziva da svoju jezinu muku razrjeava upravo pojedinano, kao da uvijek iznova padamo u predpreporodno ili u preporodno stanje, pri emu jezikoslovna kroatistika
umjesto pouzdanih rjeenja stalno nudi prosvjetiteljsku retoriku

325
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

326
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

slobodnjaka-polovnjaka podobna svim reimima i raznim dravama.1 Slaui se s Lasiem da je u pitanju jezika bitna tolerancija, pa
i da bez slobode nema jezika (isto, 200),2 iako je onda teko razumjeti da istodobno Hrvati imaju tri jezika i nemaju svoga jezika,
moramo se ipak zapitati zato je kod nas cijena tolerancije i slobode
uvijek sve via i sve neizdrljivija?
Umjesto odgovora, za kraj prvoga dijela, otvorio bih problem odnosa nacije i kulture, koje je u Lasievim opsesijama vano
pitanje najmanje od Sukoba (Lasi, 1970),3 a ponovno otvoreno
1 Ovdje se prikazivanje Lasieve teorije o hrvatskom jeziku moe nastaviti brojnim
prilozima sline vrste od Brozovia i Katiia, do Babia, Rogua, karia i Teaka,
koji su se i prije i u novije doba, kadto i razliito, izjanjavali o glavnim stratekim
smjernicama razvoja i stanja hrvatskoga jezika. Iako bi za znakove povijesti hrvatskoga
jezika to bilo itekako zanimljivo, naelno u ovu raspravu ne unosim njihove stavove,
jer bi me to odvelo u pisanje jezikoslovne studije. Naravno, podsjeam i na kiljanove, Petijeve i Pranjkovieve radove s tom geostratekom orijentacijom, ali s neto
drugaijim ishodima.
2 Nemam nita protiv knjievnika, znanstvenika i intelektualaca koji misle i tvrde da
je hrvatski jezik potpuno razliit od srpskoga kao to nemam nita protiv knjievnika,
znanstvenika i intelektualaca koji misle i tvrde da je hrvatski jezik potpuno identian
sa srpskim jezikom. Pod uvjetom da budu tolerantni (isto, 236).
3 Kada se danas prisjeam te za mene najvanije Lasieve knjige, ostajem pri dojmu da je vanost te knjige openito u tome da je odluno zagovarala nepomirljivost
umjetnikoga i revolucionarnoga angamana, priskrbljujui instituciji umjetnosti
autonomnost, to bi i u uvjetima aktualne hrvatske duhovne obnove moglo biti
jednako izazovno kao i onda. Umjetnost je samim time negacija svake formirane i razraene ideologije: ona dokazuje da je historija i ivot kontradiktorno kretanje, a ne linearno ostvarenje ideala. Ukratko: umjetnost rastvara i ponitava svaki pragmatizam,
pa tako i revolucionarni pragmatizam, a posebno revolucionarnu teologiju (Lasi,
1970: 286). Upitavi se, zato se baviti sukobom, kad je on tek periferija svjetske diskusije koja je sama po sebi bogatstvo teorije i duha (isto, 9), Lasi postavlja pitanje
zato se ne baviti knjievnou samom, duhom samim, ve njihovim neistim izrazima, zato itati Maurania, Matoa, Petronijevia kad postoje Baudelaiere, Proust,
Hegel, emu studirati neto to je simulacija duha, a ne duh sam? (Isto, 9.) Odgovarajui da definitivnoga rjeenja nema, svakome tko ivi tu kontradikciju predstoji
traganje za vlastitim rjeenjima, a u konkretnom sluaju bavljenje teoretskom osnovom sukoba na knjievnoj ljevici ima smisla samo onda ako imamo znanja i snage da
ga dignemo na nivo prave teoretske kontroverze koja je u samoj diskusiji sadrana tek
rudimentarno i nerazvijeno (isto, 10), Stanko Lasi zapravo odgovara, primjerom
Krlee i suvremene hrvatske knjievnosti, u punom sjaju lasievske dramatine kontradikcije: slijediti zapadnjake uzore znai raspadati se prije ivota, znai egzistirati
kao IMITACIJA. Evo dakle pitanja u kojemu je i rani i kasni Krlea: kako se izvui
iz onoga to jesmo: IMITACIJA I PERIFERIJA? Njegov je odgovor slian odgovoru
Frantza Fanona: ako prestanemo biti objekt i postanemo subjekt, ako prestanemo

Krleologijom, zapravo od knjige Mladi Krlea i njegovi kritiari

(19141924), u kojoj nalazimo i osnovne parametre jezine teorijice u ontolokom strukturalizmu kao modelu knjievnokritike
metode. Vie od konstrukcije etiriju skupina principa to ih implicira odnos identiteta i alteriteta, temeljnih kategorija ije jedinstvo
i antiteza stvaraju totalitet, od principa reduciranja bogatstva i
identiteta i alteriteta (simplificirana struktura principa dominacije
identiteta ekstatina struktura, principa dominacije alteriteta disperzivna struktura), do harmonine ravnotee principa identiteta i
alteriteta (harmonina struktura), (usp. Lasi, 1987: 216), zanimljivija je Lasieva interpretacija odnosa, kako on kae strukture i empirije. Priznavajui empirijskim totalitetima da postoje kao apriorni
principi, jezikom govorimo pravilno ne zato to poznajemo njegovu
gramatiku nego zato jer u njemu ivimo (isto, 225), kao i da struktura omoguuje prodor u empiriju i da se pod udarom njezinog
deduktivnog svjetla empirijski kaos pretvara u red (isto, 231), Lasi
ipak zakljuuje da struktura mora paljivo, konzekventno i postupno izgraivati svoj empirijski predmet, a izgraivati znai i pronalaziti i konstruirati, metoda je uvijek i deskriptivna i eksplikativna.
Vrlo pojednostavljeno reeno, u knjievnoj empiriji kao ishodine
toke najee se pojavljuju: 1) literarni individuum (najslobodniji
i najneslobodniji empirijski totalitet; samosvijest ili metastruktura);
2) pokret (najkonkretniji povijesni entitet; integrirajua tendencija
i kohezijska snaga); 3) literarna nacionalna cjelina (povijesni totalitet s obiljejima povijesne individualnosti, literarna nacionalna empirija); 4) nadnacionalne cjeline (nadnacionalni mikrototaliteti ograniene prostorne i vremenske cjeline, ne postoji vrsti faktor koji
bi tu nadnacionalnu literarnu predmetnost pretvorio u pravi totalitet; nadnacionalni makrototaliteti na prijelazu iz ivih povijesnih
totaliteta u vrste empirijske konstrukcije ili empirijske modele);
5) empirijski ili operativni modeli (sintetike sheme, saimaju
biti periferija i postanemo centar, ako se vratimo nama samima bez obzira na bogove
koji su nas formirali. Ta totalna negacija Evrope i njenih modernih fetia zapravo je
totalna afirmacija POTLAENOG I ODBAENOG: u tom dolaenju do sebe RAZVLATENI mora IIVJETI I PROIVJETI totalno odbacivanje Drugog koji ga je do
sada relegirao u podbie, u drugorazredno bie. [...] Moderni artistiki bogovi i dalje
ive u nepomuenom sjaju a periferne kulture (usprkos svim traenjima i originalnostima, usprkos svim darovitostima i trudu, usprkos svim nacionalnim i personalnim
varijantama) ostaju ono to jesu: planeti. Plenum iz 1954. s dramatinim Krleinim
istupom daleko je iza nas. Ponovno imamo sve to ima Evropa. U drugorazrednoj
kvaliteti (isto, 5758).

327
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

328
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

empirijsku datost prema analokim i zajednikim osobinama); (isto,

235241). Bitno bi bilo iz ovoga zapaziti da Lasi nema jezine kriterije u odreivanju pojma nacionalne knjievnosti, da nadnacionalnim mikrototalitetima ne daje status koji ima nacionalna knjievnost i da su razgranienja struktura i empirije vrlo dvojbena,
metodoloki mjeovita deskriptivno-eksplikativna. Pozicija istraivaa je neupitna, intrakulturalna, kao i pozicija nacionalne knjievnosti, ona je temeljni povijesni entitet. Strukturalno istraivanje
koje poinje s empirijom, rei e Stanko Lasi na kraju svoga teorijskoga ekskurza, mora svaki operativni model (bilo da ga je stvorila znanost, bilo da je on rezultat literarne prakse), najkonkretnije
analizirati i pokazati da postoji dominanta nekog jedinstva koja ga
konstituira kao empirijsku varijantu jednog od strukturalnih arhetipova. Pojednostavljeno reeno, deduktivna misao mora zaboraviti sustav, kako bi omoguila empiriji da se konstituira kao istinski predmet: Znanje mora sebe pretvoriti u Ne-znanje da bi postalo
Znanjem (isto, 241).1
Iako bi ovakva metodoloka orijentacija, ironijski shvaena,
moda najbolje okarakterizirala stanje nacije i kada je rije o hrvatskom i srpskom jeziku i kada se govori o potrebi poznavanja/nepoznavanja bugarske i srpske (bosanske, crnogorske?) knjievnosti i
kulture, zakljuimo s jednom optimistikom interpretacijom suodnosa naroda i kulture, koja kulturi daje najvanije mjesto u zadobivanju i obrani kompleksnoga identiteta naroda, a njezinom nemilosrdnom visokom kriteriju (izbacuje sve to je drugorazredno, priznaje
samo napor duha koji tei svom vrhu), ne bez nacionalnoga zanosa
i kulturolokoga idealizma, pridodaje trajnu udnju za slobodom,
koja izraava pravo bie naroda:
Tek u kulturi u znanosti i njezinoj najiroj primjeni, u umjetnostima, u etikim dilemama, u kritikom razmiljanju, u religioznim sublimacijama, u filozofskim meditacijama, u uenju nad
genijem Drugoga pokazuje to jedan narod jest. Kultura je najnemilosrdniji stvor na svijetu izbacuje iz sebe, kad-tad, sve to
je drugorazredno. Ona od naroda zahtijeva ono to zahtijeva od
svakoga pojedinca: samozatajan rad s malim izgledom na uspjeh.
Kultura poziva svaku naciju da sebe dokae u najteoj domeni,
1 Svojevrsnu sintezu svojih teorijskih promiljanja dao je Lasi u Krleologiji (1993:
137211). Razumljivo je da ovom prilikom ne moemo sve prikazati, iako bi za zakljune tvrdnje pisma Bogiiu i to trebalo prokomentirati.

u slobodi duha koja ne poznaje i ne priznaje nikakve zakonske

odredbe nego samo napor duha to tei svom vrhu. Nije sluajno
da se brojne nacije (i brojni individuumi) boje ove neumoljive slobode i da se zatvaraju u svoje zaseoke branei svoju individualnost
trostrukim bravama. Meutim, prava bitka meu nacijama vodi
se upravo na tom nesigurnom prostoru, otvorenom svim potresima. Jedino ovdje, unutar duhovne kreativnosti, jedan narod
daje ono zbog ega e ga drugi narodi tovati i voljeti. Pravo bie
naroda jest njegova mo da bude slobodan i da se ne boji slobode
(Lasi, 1993: 238).

BUGARSKA ILI SRPSKA KNJIEVNOST?

Dovoljno iskusni za spoznaju o moi vlastita naroda da bude slobodan i da se ne boji slobode, ali i o relativnosti vrijednosti institucija
kulture u odnosu na druge institucije jednoga naroda, primjerice
drave, vojske i policije, uostalom politike ili crkve, svjesni da nam
je samozatajan rad donio i neuspjeha na trusnom podruju kulture,
umjetnosti i znanosti, ostaje nejasno, pristupimo li konano itanju
Lasievih pisama, zato bi uenje nad genijem Drugoga u velikim
zapadnoeuropskim kulturama, za pripadnika hrvatske male, periferne i imitatorske kulture, programatski moralo biti veliko, dok bi
se interes za knjievnost i kulturu vrlo slinoga jezika hrvatskih jugoistonih susjeda, ije poznavanje pretpostavlja usvajanje hrvatske
diferencijalne norme, trebao svesti na uenje nad genijem Drugog u bugarskoj knjievnosti? Ne krije li se u svemu kompleks inferiornosti horvatskoga mua s ladanja u Klanjcu i to se tie njegove
muke sa svojim jezikom i to se tie Europe? Zato ve u Podetrtku, u graninom mjestu Slovenije, tih problema nemaju? U slovenskom kulturnom prostoru granice jezika pokrivaju granice knjievnosti, pa kada netko ulazi u knjievnost za njega se nee morati
izmiljati entitet nacionalne knjievnosti, kojega pisac ne moe
zanemariti (u njemu je roen, sluao ga je u najranijem djetinjstvu, s njim je odgojen i saivljen, u njemu je poeo stvarati od
kolske zadae do prve pjesme; Lasi, 1987: 314), nego e se to
moi rei tek za slovenski jezik. Ne prebacujemo li ozbiljna pitanja jezine kulture (i s njom povezanoga uenja knjievnosti) na
polje knjievne estetike, odvie optereujui knjievnost u iskanju
nacionalnoga identiteta?

329
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

330
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Poimo redom. Kao to je razvidno, Stanko je Lasi u poglavlju Mladi Krlea i hrvatska knjievna tradicija problematizirao
dilemu Krleine generacije, ali i pisaca drugih generacija, oko entiteta hrvatske knjievnosti i specifinog jugoslavenskog knjievnog totaliteta, s tezom da jugoslavenski knjievni prostor postoji
kao prostor meusobnog proimanja nacionalnih knjievnih entiteta, ali ne kao bitan i prirodan prostor u kojemu je pisac roen.
S hrvatske strane uzima za primjer Slobodana Novaka: On je poao
od svoje (hrvatske) knjievne tradicije i direktno uao u dijalog/
suodnos s nekim stupovima na kojima poiva zgrada evropske kulture i knjievnosti. [...] On iz svog nacionalnog korijena ide direktno do svog civilizacijskog neba bez ikakvih potreba za nekim drugim kulturnim podnebljima-posrednicima (isto, 314). Da bismo
spoznali to je knjievnost, ne trebaju nam bugarska i slovaka knjievnost, kao ni slovenska i srpska. Upravo se u takvom direktnom
suodnosu nacionalnog i opeg rue napuhane nacionalne veliine
i stjee istinska skromnost, koja jedina moe biti izvor prave energije, postupnog napredovanja i konstruktivnih negacija. Svi potencijalni posrednici, bilo srednjoevropski, bilo mediteranski, bilo jugoslavenski (u smislu vrijednosnog ili strukturalnog kriterija, a ne u
smislu zajednitva, analogija, komparativnih nazivnika) mogu samo
otupiti otrinu svjetlosti kojom nacionalna knjievnost dolazi do
spoznaje o sebi, do istine (ili: do pribliavanja istini), to je preduvjet vitalne kohezije i svrhovitog postojanja (isto, 315; istaknuo
Z. K.). Premda bi se nalo protuargumenata i osporavatelja tim
tezama,1 moramo prihvatiti Lasieve postavke, jer su one vane za
razumijevanje pisama, a osnovno je to opetovano uviamo kako
Lasi ne razluuje dobro predmet svoga istraivanja, knjievnost u
prolosti, od aktualna ili projektirana stanja hrvatske knjievnosti,
1 Spomenuti Slobodan Novak svojedobno se i sam okuao u definiranju toga odnosa.
Konstatirajui da je naa knjievnost vie nacionalnih knjievnosti te da vienacionalne knjievnosti, pogotovo viejezine, nema, on ipak govori o sinkronosti gotovo
identinih i estetskih strujanja, to svjedoi o pojavi jugoslavenskog kulturnog medija, pa iako ne moemo govoriti o jedinstvenoj jugoslavenskoj knjievnosti moemo ih tretirati kao najblie srodnike: Meutim, sve irim djelovanjem najrazliitijih meusobnih utjecaja postaju praktiki sve nejasnije nacionalne granice uope, i
sve se vie govori o svjetskoj knjievnosti. Nacionalne tradicije i duh ulau se sve vie
u zajedniku riznicu, a civilizacija ih postepeno prilagouje opem ukusu i sve vie
stilizira i standardizira. Jedine granice koje vjerojatno nikada nee biti izbrisane, to su
granice jezika (Novak, 1966: 56).

svoju historiografsku poziciju, koja je staromodna barevska, od

modernijih strukturalnih teorijica i analiza. Njemu kao da ope
ideologijsko zauzimanje stavova homogenizira razliite povijesne
entitete, pozicije i perspektive, pa e u krajnjoj liniji efekt njegove
poruke biti vie ideoloki, da ne kaem politiki, negoli strunoznanstveni, strukturalistiki.1
Slian ideoloki efekt postiglo je prvo Lasievo pismo, pa njegova opravdanja u drugom pismu, da se radilo tek o pokazivanju
izlaza iz regionalnog kao nekakva neophodnog parametra i upuivanju na uzlet u europskoj Knjizi i njezinim svjetionicima kao svom
domu i pravim sugovornicima (Lasi, 1997b: 11), moemo samo
protumaiti kao sklanjanje pred lavinom koju je, usred ljeta, pokrenula gruda mokroga pijeska (mislim ovdje na brojne, skoro senzacionalistiki intonirane novinske napise). U karakterizaciji Mandieve knjige Romani krize, koja okuplja autorove kritike hrvatskoga
i srpskoga romana, Lasi pie: Moda u komparaciji hrvatskog
romana sa srpskim romanom niste dovoljno eksplicitni u glavnoj
1 U istom dijelu teorijskoga ekskursa Stanko Lasi problematizira odnos hrvatske i
jugoslavenske knjievnosti, na nain kao da on jo nije razrijeen. Uz pomo Krleina
Planetarijoma, on dolazi do Starevieve sjene (koja je pala na hrvatsku knjievnost i
djelovala kao svjetlo, smjer, savjest, opomena i poziv), suprotstavlja ga Gaju, pa Strossmayeru, u liniji starevianaca vidi steklie identiteta, a druge pomalo pogrdno naziva
bicefalima ili dvoglavim biima, jer s jedne strane teili su stvaranju jugoslavenskog
knjievnog entiteta, a s druge strane jaali su koheziju hrvatskog knjievnog bia.
Za razliku od Hrvata, kojima su u povijesti ostavljene te dvije mogunosti, a prava je
samo jedna, izvorna pripadnost hrvatskoj knjievnosti, mogunosti srpskog knjievnika u Hrvatskoj su razvedenije: a) moe biti samo srpski knjievnik i nita drugo,
u tom sluaju on mora slijediti dominantne tokove svoje, tj. srpske knjievnosti;
Stanko Kora ini mu se reprezentativnim piscem te orijentacije, bez obzira to je
on prije svega povjesniar knjievnosti; b) moe biti srpski i hrvatski knjievnik, kretati se unutar dvostruke pripadnosti, kao Vojin Jeli i Vladan Desnica. (Svojedobno
sam, od svega Lasieva historiografskoga umijea, uz teorijicu o jeziku koju koristim
na predavanjima, iskoristio definiciju pozicije dvostruke pripadnosti, kao identifikaciju interkulturne knjievnosti, interkulturnoga povjesniara knjievnosti, pa u je
ponoviti: Nisam siguran da je to kolijevka sree, ali sam siguran da je to kolijevka
bogatih darova. Niti jedan dualitet, pa ni ovaj, nije bez tekoa i ozbiljnih kriza. Njima
se treba pokloniti s najdubljim potovanjem, jer je ovaj neizbor najbolniji izbor.);
c) moe postati hrvatski knjievnik, kao Novak Simi i Vojislav Kuzmanovi, pita se
nesigurno Lasi; moe biti nad-plemenski jugoslavenski pisac, ne navodi primjera.
Izvan kategorija nalazi se i mogunost, koja bi vrijedila i za hrvatskoga pisca, da pretvori svoje civilizacijsko nebo u svoj knjievni temelj, ali tu mogunost otklanja, jer za
to treba pretpostavaka koje nam nisu dane, a to su ostvarili Stefan Zweig i Erazmo.
(Usp. Lasi, 1987: 319321.)

331
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

332
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

razlici, ali se ta razlika, sreom, iz Vae knjige sama po sebi namee i

jasno vidi: hrvatska je knjievnost bila bitno udaljena od strane povijesti koja je zapoela Kosovom, kulminirala Gazimestanom i zakrvavila se u Vukovaru. Koristei se trivijalnim oblicima, ona je umnogome zabavljala bojei se povijesne ozbiljnosti. Tonula je u snanu,
raskonu i pojednostavljenu erotiku, voljela formalna eksperimentiranja, tamne egzistencijalne ponore, uputala se u tzv. postmoderna
igranja romanom i u egzibicionizam raznih vrsta (posebno autobiografskih) a samo je tu i tamo (u nekim povijesnim i polupovijesnim romanima) govorila o politici. U srpskoj knjievnosti situacija je posve drugaija: odrijeeni jezik tu se nerijetko pretvarao u
politiki gest s dalekosenim porukama. Zasluga je Vaih kritika ne
samo to one tu pojavu uoavaju upozoravajui na idejnu i drutvenu
opasnost takve romaneskne estetike, nego to one inzistiraju da je
(polu)politiki pamflet jako tetan za romanesknu strukturu, tako
kodljiv da je moe u potpunosti unititi (Lasi, 1997a: 14, stupac
3). Osim to Lasi ni u kojem aspektu ne iskljuuje komparacije,
hvali recenzenta Mandieve knjige Primorca, njegova solidna zapaanja o komparativnom prouavanju, ovdje je svakako zanimljivo
Lasievo uvjerenje o plodnom spoju knjievnosti i (antibirokratske)
revolucije, a odvie oiglednim ini mi se njegova neopreznost pri
procjeni da njegova politika gesta povjesniara knjievnosti za
knjievnu historiografiju moe biti jednako tako kodljiva kao i za
roman, da se moemo nai u tunelu iz kojega izlaza nema.
Da bi podcrtao razlike u miljenju, on e svoje argumente grupirati oko tri problema: o osiu, o odnosu prema srpskoj kulturi,
o Beogradu. Kao lektor hrvatskoga jezika i profesor hrvatske i srpske knjievnosti na stranim sveuilitima, morao je itati i Dobricu
osia, ali bilo je tu i nekih generacijskih simpatija: Daleko je sunce
obiljeilo je, dijelom, moju generaciju, pa i mene. Tako je poeo moj
put prema njemu. Od svih djela, Deobe su, za mene, njegov vrhunac.
[...] Iao sam suprotno od Vas. Grenik me je jo uzbuivao, Otpadnik mnogo manje, Vernik nikako, dok je upravo taj roman za Vas
vrhunac osieva djela (isto, stupac 1).1 Poslije osieve politike
1 Ova vrlo diskretna kritika Mandieve kritike u Mandievu odgovoru se ne komentira
nego pokuava opravdati injenicom da je o nekim romanima srpskih pisaca, koji su i
romani i autor bili trenutno noeni na vrhu vala nacionalne euforije pisao negativno.
O tome zato je ipak o osiu imao bolje miljenje od Lasia Igor Mandi ne odgovara
(usp. Mandi, 1997: 17). O inae vrlo otvorenu, visprenu i spretnu Mandievu odgovoru
Lasiu, pa i nekim kasnijim izjavama, ne mogu govoriti detaljnije, jer bi to zahtijevalo

avanture, koja se dakako dala nazrijeti i iz spomenutih romana, on je

za Lasia nula, postoji kao neto to odbacujem i ime se ne elim
optereivati. Slino je i s Beogradom, gradom koji se nije distancirao od zloina koji su u ime srpstva poinjeni u prolom ratu, a kako
bi se imalo to u tom smislu zamjeriti i Zagrebu (no tu ne treba ii za
komparacijama nego spram suoenju s temeljnim humanistikim
iskustvom, u najotriju osudu i najpotpunije razumijevanje u
moral tjeskobe ispunjen bogatstvima pametnih knjiga koje smo
voljeli), on vjerojatno ne bi, kao Igor Mandi, putovao u Beograd,
nego ga puta na miru, sretan to s njim nema nikakva posla.
Iz ovoga je ve jasno da niti srpska knjievnost ne moe dobiti
bolji status u Lasievim preokupacijama. Premda priznaje da sve to
je iz srpske knjievnosti doivio kao knjievnu vrijednost i obogaenje nee odbaciti, on e odluno izjaviti da je ta knjievnost prestala biti dio povlatenog knjievnog prostora na koji troi puno
snage i vremena, da je ona dobila status bugarske knjievnosti,
to znai daleko ispod onoga koje imaju druge europske knjievnosti, za njih Lasi ne vidi posebnih razloga da uu u prostor njegova studiranja knjievnog fenomena, odnosno u onu sferu u kojoj
se knjievnost identificira s visokim duhovnim uitkom. ali to
to nije bilo u njegovoj mladosti (samo je na Dositeja Obradovia
morao izgubiti tri mjeseca, pa je Kierkegaarda upoznao tek u zreloj
dobi), ali ne spominje da se desetljeima, u Sukobu i svim knjigama
Krleologije, analizirajui situacije i duhovna kretanja oko knjievne
ljevice i Krlee upravo on kupao u neem bliskom i domaem,
skoro kao svojem, ne razgraniivi niti na razini koju bi on oekivao od srpskoga povjesniara knjievnosti,1 pisce, pojave, kritiare
i analizu barem povoda korespondencije knjige Romani krize, kao i knjievne situacije
krajem osamdesetih godina. Osnovu Mandieve obrane srpske od bugarske knjievnosti
ini jezik, veselila ga je razliitost timunga, likova i ideja, koja je mogla (i moe) odjekivati u zajednikom jeziku, ali i ostaci zajednike prolosti (Hrvat koji nije kao bugarski
pisac dobio Nobelovu nagradu, malobrojni brakovi izmeu hrvatskoga i bugarskoga naroda, negativni su poeni za bugarsku knjievnost, pa mu se dosljedno odbacivanje cijele
jedne knjievnosti, koja nastaje na istom ili slinom jeziku, samo zato jer su se dvije drave
razgraniile, ini loom alternativom: za ozraje srpske knjievnosti povezuje ga neto
dubinski, simbolino i kulturoloki vanije nego za ozraje bugarske knjievnosti).
1 Piui o mladom Boku Novakoviu, koji je svojedobno zagovarao viziju jedinstvene knjievnosti, u kojoj e Slovenci biti jugoslavenski Provansalci (Lasi e rei da su
se, u meuvremenu, pojavili i Baski i Korzikanci i Bretonci), hvali njegovo uvjerenje o
dvije odvojene sfere knjievnih utjecaja Zagrebu i Beogradu i da ih je stoga mogue istraivati odvojeno, meutim u njegovu vlastitu istraivanju slabije informirani

333
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

334
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i znanstvenike, prema nacionalnom, nego uvijek samo prema idejnom ili metodolokom principu. U brizi za hrvatsku knjievnost,
za svojih petnaestak amsterdamskih godina, Lasi se pobojavao
to e se dogoditi nestane li tog kupanja u bliskom i gotovo domaem, a ipak ne svojem, pa je na vrijeme uvidio da nas eka neposredno suoenje s onom golemom i nesimpatinom zvijeri koja se
zove europska kultura, jer e sada morati ui u dijalog, prije svega
s onima najveima koji oduvijek ine tako zvani zapadno europski
kvartet (engleska, francuska, njemaka, talijanska). Nudei uzor
nizozemske knjievnosti, kojoj su tri od te etiri i susjedne knjievnosti, a jedna ima i vrlo slian jezik (pitamo se: to je s talijanskim
i ruskim jezikom u Nizozemaca?), Lasi savjetuje i bolji standard
hrvatskih knjievnika: Bez dugogodinjih boravaka u europskim
metropolama, bez solidnog poznavanja najveih europskih pisaca i
mislilaca svih vremena (svedemo li ih, za recimo, na njih desetak, to
otprilike znai minimum tri godine neprekidnog studija), bez putovanja svijetom a ne samo Europom, bez kontakata sa suvremenom
tehnologijom i novim sredstvima komuniciranja, bez kolovanja u
razvijenom kolskom sistemu s dobrim svjetskim vezama, bez svijesti o svom poloaju hrvatski je knjievnik osuen na osrednjost,
u najboljem sluaju na drugorazrednost (Lasi, 1997a: 15, stupac
3). Umjesto bugarske i srpske knjievnosti putovanja, studiranje
europskih velikana, usvajanja suvremene tehnologije, reforma kole
i skromnost.
Naime, ne zatvori li se u svoj kroatocentrini ljenjak, ne vrati
li se u potpuni ili djelomini junoslavenski prostor, ne zadovolji li
se malim totalitetom srednje Europe (interesantno je da, pomalo
neoprezno za domoljuba, ba nekom iz Primorja savjetuje da se
ne prepusti lakoi jednog iako ne i jedinstvenog jezika nego da
ui talijanski i uloi svoj trud u mediteranskoga posrednika), za
hrvatsku knjievnost nema rjeenja, osrednjost e je dugo pratiti.
Ali, novi milenij poinje. Hrvatska e knjievnost nai snage da u
njemu prihvati pravi (europski) izazov. Jer: ona je dio nacije koja
ivi po svim europskim zemljama, na svim kontinentima, a i domai
itatelj, primjerice kakvi su dananji studenti kroatistike, nee uvijek znati pogoditi
tko iz koje sfere dolazi, iz istoga i za isti kulturni kontekst djeluju svi njegovi akteri, od
Krlee do njegova najmanjega kritiara, ne samo na hrvatskom i srpskom jezinom
prostoru, nego i na uem junoslavenskom komunikacijskom prostoru, u kojemu tek
Bugari ne igraju vaniju ulogu (usp. Lasi, 1989a: 99).

joj potencijali nisu mali. Sve zavisi od lucidnosti, vjere u sebe, elje
i skromnosti. Prije svega od skromnosti: nita se ne moe preskoiti, sve je pitanje vremena i rada (isto, 15). Ipak, uz skromnost i
vrijeme potreban je i rad.
Poznato je kako je na sve to reagirao Igor Mandi i suputnici
s nae i njihove strane, ali nam nije poznato kako je Vlaho Bogii izazvao Stanka Lasia u epistolarnu opetovnicu. Bogii nije
objavio svoje pismo, a iz redakcijske biljeke i Lasieva odgovora
saznajemo da se ne smije ispustiti iz vida kako je napetost iz Lasieva narataja to je simboliki izraava koncepcija srpskog akademika Miroslava Pantia prela u novu kvalitetu, da danas u Beogradu djeluje superiorna kroatistika katedra Mihajla Pantia, da
je Vlaho sa svojih trideset i sedam godina podstanar i da nije doktorirao te da Lasia doivljava kao pisca poput Matoa i Krlee.
(Lasi, 1997b: 10, stupac 23, Ozbiljna rasprava bez odlaganja,
tekst u okviru.)
Odbacujui i sam pomisao da ga se svrsta u red Matoa i Krlee,
pa i da ga se doivljava kao nekakva autoriteta (priznaje tek da mu
je najvie muke zadala njegova volja za mo), Stanko Lasi u pismu
Bogiiu opirnije, staloenije i loginije razrauje teze iznesene u
prvom pismu, tako da unekoliko prekorauje granice vrste epistolarne knjievne historiografije (ispovjedna dionica ostaje, ali se oputenije izraavanje zamjenjuje ozbiljnijim raspravljanjem). Osvrnuvi se na svoje pismo Mandiu, on e rei da ako je ono proitano
kao manifest onda to znai da u njemu nisam bio dovoljno analitian i da su eksplikacije zazvuale kao nametljive teze; primjeuje da
Mandiev korespondent izrie misli kao da udara maem, ali zna
da poslije toga dolazi vrijeme redigiranja, bruenja rubova, korekcija; iako u pismu ne govori uitelj, ipak govori knjievni strunjak
koji sugerira sebi i drugima ona polazita za koja vjeruje da ih valja
prihvatiti i provesti do kraja (isto, stupac 3).1
1 Upitajmo se, valja li zaista Lasieve sugestije prihvatiti i provesti do kraja? Ne izlazi
li na usta angairana prosvjetitelja nostalgija za vremenima regulative, kada je znanost
u naim prilikama s jednakom arogancijom i bezobzirnosti prakticirala volju za mo,
kao i vladajua partija? Mislim da mirne due Stanku Lasiu takve ambicije danas
moemo odrei, ali se bojim da ni on nije svjestan koliko je sindrom paralelne vlasti
kulturom (u kojoj npr. kroatisti desetljeima razvlauju junoslaviste, bilo preuzimanjem dijela njihova posla, bilo ovakvim razumijevanjem njihove struke) rairen i
opasan u prepolitiziranim, poluprivatnim i dijalogom deficitarnim knjievnim i znanstvenim zajednicama.

335
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

336
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Upuujui nas na dijalog s vrhovima knjievne Europe,1 upozoravajui na vidljiv (prijevodi, asopisi, izdavaka djelatnost) i nevidljiv dijalog, od kojih je drugi pravi dijalog, to ga stvaraoci nacionalnih kultura vode sa cjelokupnou civilizacijskoga i kulturnoga
kruga kojem pripadaju (isto, 10), Stanko Lasi pokuava zapravo
odgovoriti na pitanje: koji imperativ valja slijediti da bi se izbjeglo
zatvaranje hrvatske kulture/knjievnosti u samozadovoljni ljenjak?
Kako bismo razumjeli silogizam odgovora, koji kae da to dijalog i samo dijalog jest, intiman, intenzivan i kontinuiran, dijalog s
europskim svjetionicima, potrebno je razumjeti premisu zvanu
europska Knjiga: Postoji dakle evropska Knjiga (i knjiga evropske
znanosti o knjizi). Najbolja usporedba bila bi ona s Biblijom. Kao
to je za kranstvo Biblija knjiga nad knjigama, pismo svih pisama,
jezik svih jezika, tako za evropske knjievnosti postoji knjiga vrhunskih vrijednosti, najvii evropski knjievni Palimpsest, Borgesova
Imitacija koja se prua od Krista do Joycea, Opi tekst evropske knjievnosti (kako bi rekla tekstualna kritika), knjiga koju su stoljea
formirala i koja je sublimacija evropskoga knjievnog duha/jezika/
pisma tekstova, ukratko onoga to zovem knjievnom strukturom.
Knjiga jedinstvena, a opet raznolika, kao to je Biblija jedinstvena i
raznolika od Geneze do Apokalipse (isto, 10, stupac 4).
Prevedeno na jezik znanosti o knjievnosti, sjetimo li se vanosti nacionalne knjievnosti kao izvorna entiteta za svakoga pisca, a
protumaimo li ovu premisu kao moebitnu mogunost tek za opu
povijest knjievnosti, zatim protumaimo li si grau vanjskih dijaloga kao svojevrsnu komparativnu knjievnost, onda ispada kao
da Lasi suspendira brojne filologe i povjesniare koji se u sustavu
matine kulture bave jezicima, knjievnostima i kulturama Drugoga.
Potrebno je poznavati hrvatsku knjievnost (i njezina tri jezika),
zatim tri-etiri jezika europske Knjige, istodobno biti na izvoru i
ravnati se prema svjetionicima, odbaciti posrednike i regionalne
meuknjievne zajednice, ivjeti u blagostanju i dokolici, biti strpljiv i imati svijest o individualnosti, uspjeh nee izostati. to e tu
1 U pristupu i pisanju (pa nije udno to ga Bogii stavlja uz bok Matou i Krlei), kao i u
svojim teorijicama Lasi rijetko kada razluuje predmet svoga istraivanja od predmetnoga podruja, knjievnost od povijesti knjievnosti, ali u ovom pismu on je jasniji, pa e
pokuati gdjekad korisno razdvojiti te dvije djelatnosti, ta dva organizma. Iako stalno
pie o knjievnosti, ovdje e napisati da povijest hrvatske knjievnosti a i povijest hrvatske znanosti o knjievnosti trajan je napor da se uspostavi dijalog s vrhovima knjievne
Evrope, s dubinom evropske kulture, a ne s pjenom i valovima (isto, 10, stupac 4).

slavisti, germanisti ili anglisti, kad do vrhova dolazimo sami, to e

sve te katedre, studiji i prijevodi, kad se bave malim piscima i nevanim knjievnostima? Ne dokida li se time i sam smisao postojanja
nacionalne kulture, upravo kulture nacionalnoga jezika, u ijem stvaranju ne sudjeluju samo kroatisti i hrvatski knjievnici, nego mnogi
samozatajni djelatnici na raznim podrujima, pa i inonacionalni
sudionici? Ovakvo zanovijetanje i ne bi imalo smisla da Lasieva
promiljanja ne dolaze kao dobrodolo opravdanje novim programima studija i uenja knjievnosti: postoji samo hrvatska knjievnost i svjetski vrhovi.1
Uostalom, ne vidim da je u bilo kojem aspektu hrvatska kultura
i prije bila zakinuta u dijalogu s europskom Knjigom (ba zahvaljujui mnogim vrsnim posrednicima), a nisam siguran da je suvremenim hrvatskim piscima bilo slovenska bilo srpska knjievnost
zaklanjala poglede prema europskim knjievnim svjetionicima.
Ne vjerujem da je oslanjanje na pokoji asopis, izdavaku kuu ili
sudjelovanje u hrvatsko-slovenskom ili hrvatsko-srpskom knjievnom dijalogu zaprijeilo dijaloge s vrhovima europske knjievnosti, dapae mislim da su ih oni mogli samo poticati, jer otvorena
dijaloka struktura ne tei zatvaranju, nego novim razgovorima.
U prosjeku, hrvatska je knjievnost bila institucionalno i stvarno
vie okrenuta prema svijetu negoli svijetu svoga prisilnoga bivstva,
a zapostavljena je moda bila samo vlastita makulatura. Umjesto
Mihovila Pavleka Mikine itali smo Crnjanskoga, umjesto Majdakove Tihe jeze itali smo Batu, pepeo Danila Kia, a roman Kui,
stari moj itali smo usporedbeno u kontekstu proze u trapericama,
vjerujui da imamo znanja i snage analizu podii na nivo teorijske
kontroverze, odnosno odreene tipologije, prema kojoj Majdakov
roman funkcionira bolje nego u kontekstu hrvatske knjievnosti,
1 Da ne bi bilo zabune, moram ipak navesti i Lasievo miljenje da hrvatska knjievnost ostaje otvorena (mora ostati otvorena) prema srpskoj knjievnosti kao prema
svim drugim europskim knjievnostima, posebno prema bonjakoj i crnogorskoj, ali
da ne postoji nikakav poseban razlog koji bi izdvojio sadanju srpsku knjievnost i
dao joj privilegiran poloaj. Privilegija vie nema (isto, 11). Na stranu s tim to pripadniku defanzivne hrvatske historiografije ne moemo objasniti da je i hrvatska knjievnost takoer imala privilegiran status u Bosni i Srbiji, pa ne treba kada govori o
privilegijama povisivati ton, bitno je ovdje zapaziti da se hrvatska kultura mora odrei
i privilegije vrlo slinoga jezika ovdje izdvojenih knjievnosti, jer on nije nikakav
poseban razlog koji bi ih odvojio od ostalih evropskih knjievnosti. U tome je i bit
spora, barem posljednjih ezdesetak godina, to bi rekao Lasi.

337
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

338
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

u drutvu s Marinkoviem ili oljanom. Moda smo umjesto Nikole

Milievia, kojemu se ne moe prigovoriti da nije poznavao svjetionike svjetske lirike, jer on ih je prevodio, radije itali Miodraga
Pavlovia ili Cirila Zlobeca, pa se ipak odrali kao vrsni pjesnici, kao
Slavko Mihali na primjer.
Kljuna mjesta zavrnih pasusa Lasieva pisma Vlahi Bogiiu
odnose se na pitanje jezika i njegova regionalnoga okvira te problem odvajanja knjievnosti kao procesa koji tei svom totalnom
ostvarenju od politike i knjievnopovijesne problematike (hrvatske) knjievnosti.
Jednako kao i prije, postavlja se pitanje treba li prekinuti sve
niti s drugim knjievnostima istog jezika (srpskom, crnogorskom,
bonjakom koja se koleba ili odbija hrvatstvo), ili je hrvatska knjievnost, po prirodi jezika i povijesti, upuena na njih, ivi s njima i
oplouje svoje bie u tolerantnom dijalogu? Odgovor je konano
negativan, a ni bliskost jezinoga medija nije neto to nas imperativno vodi jedne drugima: Jezik je, nedvojbeno, vaan, ali engleska knjievnost nije zbog jezika nekako prirodno usmjerena prema
amerikoj knjievnosti nego je vie opsjednuta francuskom i njemakom knjievnou, a ova, na primjer, vie panjolskom, u jednom razdoblju, nego austrijskom ili vicarskom (isto, 11, stupac 5).
Ukratko, sve ako se i sloimo sa sugeriranim umanjenjem vanosti
jezika u knjievnosti (Lasi je svjestan da jezik olakava knjievnu
komunikaciju, pa ak dovodi i do zavodljive lakoe koje se trebamo
uvati te prihvatiti teak napor koji se zove savladavanje stvarnog
jezika i saivljavanje s velikim kulturama), moram upozoriti da se u
krilu spomenutih velikih nacionalnih filologija upravo odvija proces
formiranja metodologija u znaku interkulturalnosti, koje naglaavaju
vanost sekundarnoga konteksta u odnosu na primarni, a sigurno
je da nitko od anglista ne eli ameriku knjievnost svesti na bugarsku, odnosno nizozemsku knjievnost, niti se njemaka knjievnost
zatvorila prema austrijskim piscima.
Imajui problema sa svojim identitetom pisca, odnosno povjesniara knjievnosti, Lasi e zakljuno pokuati razrijeiti jo jednu
kontradikciju. Opetovano alei da je izgubio petinu svoga ivota
hodajui knjievnim nizinama od Jakova Ignjatovia do Dobrice
osia, on se legitimira kao pisac koji hrvatskom knjievniku eli
savjetovati da ne ide njegovim putom. S druge strane, nae su
novije povijesti tako isprepletene da emo sebe teko razumjeti ako
u analizu hrvatske politike i hrvatske knjievne povijesti ne unesemo

srpsku komponentu. Mi smo dakle prisiljeni itati divizije pisaca od

Teodozija do Drakovia. Ali, itati ih kao povijesne i knjievnopovijesne tekstove, u najboljem sluaju kao komparativne mentalitete, struje i formacije. Na njih nas upuuje politika sfera, knjievnopovijesni razlozi, subjektivne simpatije, a ne duh knjievnosti. [...]
Drugim rijeima, da bi se hrvatske muke (i politike i knjievne) do
kraja spoznale, ovjek mora mnogo vremena posvetiti i Vuku Karadiu i srpskom guslarenju. Mogu kriknuti koliko god hou, elim li
shvatiti svoju povijest, sebe samog, moram itati i Branka Radievia
i Dobricu osia. Iz maloas spomenute kontradikcije nema izlaza,
kad je u pitanju prolost. Tim vie to se stvari ne mogu apsolvirati
od oka, globalno i generalno, nego svaki problem, kao cjelina povijesnoga razvoja, zahtijeva konkretan studij u kojemu tue najintimnije
zadire u moje. Odrezati srpsku knjievnost od hrvatske, u ovom smislu, znai poiniti teko znanstveno zastranjenje, najblae reeno;
falsifikat, najgrublje reeno (isto, 12; drugo isticanje Z. K.). Ovo
povjesniarima hrvatske knjievnosti.
Ovdje je oigledno da Stanko Lasi dijeli hrvatsku knjievnost
od povijesti hrvatske knjievnosti, u tom smislu da za prvu vrijede
samo najbolja djela iz srpske knjievnosti, dok druga mora, uz svoje
drugorazredne pisce, itati i interpretirati njihove treerazredne,
pa i one koji pisci uope nisu. Ne krije li se u tome odgovor zato
je Lasi, kao povjesniar hrvatske knjievnosti, morao gubiti vrijeme na srpske pisce? Mora li on to i danas initi? Ne mora.1 (Suvremeni povjesniar hrvatske knjievnosti to odavna ne ini, niti po
programu, niti prema osobnim sklonostima). Ne zato to to ubudue nee biti potrebno jer e se hrvatska knjievnost razvijati izolirano od pogubnih utjecaja knjievnosti susjeda (s kojima je dijelila
ili dijeli dijalekte i jezike), ne zato to ta znanja njemu nisu potrebna,
1 Konkretno, Stanko Lasi je svoja istraivanja recepcije Miroslava Krlee u knjievnoj kritici morao zaustavljati na hrvatskim knjievnim kritiarima, asopisima,
idejama i kontroverzama, a ostalo ostaviti svojim kolegama povjesniarima srpske i
slovenske knjievnosti Greviu, ljivariu ili Poganiku. Od est-sedam knjiga o
Krlei u kritici mogao je napisati etiri, a tri posvetiti velikanima zapadnoeuropskoga kvarteta. Pitam ga, iako obojica znamo odgovor, zato to nije uinio? Zato nije
barem bolje razgraniio hrvatske od srpskih pisaca, hrvatske od slovenskih kritiara,
a ne da je zahvaao najire mogue, uivajui u suverenu kretanju najmanje trima knjievnostima kao da su jedna? Meutim, za nau je raspravu znakovito to da ovaj dio
Lasieva drugoga pisma ni izdaleka nije doivio takvu medijsku i traersku recepciju
kao prvo pismo.

339
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

nego stoga to e hrvatsku znanstvenu zajednicu u tim znanjima

reprezentirati njezini prezreni junoslavisti, a ne kroatisti, koji bi, primijenivi strategiju ne ljenjaka nego pua, izmilili iz svoje kroatocentrine kuice, na lijevi rog visoko izvjesili zastavu svjetske knjievnosti, a na pola desnoga bijelu zastavicu knjievnosti srpske
nacionalne manjine (Virginia Woolf i Vojin Jeli, Umberto Eco
i Stanko Kora).

340

UMJESTO SAETKA: BULGARICA

ILI GROBNICA ZA OSKARA DAVIA

Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Pokuamo li u saetku, ne rezimirajui glavne postaje predoene epistolarne knjievne historiografije, odgovoriti eksplicitnije na pitanja iz podnaslova, moramo se prisjetiti Lasieve teorijice o hrvatskom i srpskom jeziku, prema kojoj ne postoje dva
jezika, ali ipak postoje dva jezika, hrvatske diferencijalne norme,
ije usvajanje pretpostavlja, uz poznavanje norme standardne
novotokavtine i poznavanje norme srpskoga jezika, to e rei i
srpske knjievnosti.1
Prema tome, kada se govori o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika kao dva vrlo slina jezika, za ije dobro poznavanje je
potrebno znanje novotokavske osnovice, kao i obostrano poznavanje, za usvajanje diferencijalne norme hrvatskoga jezika potrebno
je poznavanje srpskoga jezika (srpske knjievnosti), za usvajanje diferencijalne norme srpskoga jezika potrebno je poznavanje
hrvatskoga jezika (hrvatske knjievnosti), onda je oigledno da se
pitanja jezika i knjievnosti nacionalne manjine u takvu konceptu
rjeava optimalno, budui da njezini predstavnici de facto uivaju
sva prava veine (zakinuta je veina jer izgleda kao da ui jezik
manjine, a tek usvaja svoju diferencijalnu normu). Glede entiteta
crnogorske i bonjake knjievnosti vrijedi isto pravilo. (Za razliku
1 Pridodamo li svemu namjerno ostavljen problem knjievnosti Srba u Hrvatskoj
(Lasi u prvom pismu, ponavljajui dio ovdje ve iznesenih teza, pie: Nee biti sree
za hrvatsku knjievnost, ne bude li se srpska knjievnost u Hrvatskoj osjeala posve
slobodnom: mjera njezine slobode jest mjera slobode hrvatske knjievnosti. to znai
njezina sloboda? Iznad svega, ivot u dvojnosti. Njezina dvojna pripadnost [pripadnost srpskom narodu u cjelini, pripadnost Hrvatskoj] jest njezina kob, ali i njezina
srea; isto, 15), mislim da e se odgovori sklopiti sami po sebi, slijedom loginoga
promiljanja.

od Stanka Lasia koji prihvaa novostvoreni termin bonjaka

knjievnost za bosanskomuslimansku dionicu unutar knjievnosti
Bosne i Hercegovine, osobno mislim da u hrvatskom jeziku i kulturi
ne postoje razlozi protiv imenovanja toga entiteta bosanskim jezikom i bosanskom knjievnosti, jer se u njemu ne vide vie niti srpski
niti hrvatski entitet bive ili budue Bosne i Hercegovine, a ako se
vide onda je to najbolji naziv; osim toga, on bolje odgovara i kompozitnom karakteru povijesti te knjievnosti, kao i tradiciji u imenovanju jezika (bilo kao zajednikoga, bilo kao vrlo slinoga hrvatskom i srpskom jeziku, koji jest bosanski, ali je istodobno i hrvatski
i srpski). Osim to bi za njega vrijedilo isto pravilo, crnogorski jezik
teko nalazi svoje mjesto pod suncem, izmeu ostaloga i stoga to
je crnogorska knjievnost, vie nego to se to prosjeno znade, viestruko navezana na srpsku knjievnost i kulturu, pa je u imenovanju i prouavanju optimalno zadrati, uz oba isprepletena korpusa,
dvojni naziv srpska i crnogorska knjievnost.
Pridodamo li svemu da bi povjesniar hrvatske knjievnosti
morao poznavati bosansku, srpsku i crnogorsku knjievnost, kao i
obratno, u konkretnom studiju u kojem tue najintimnije zadire u
moje, izgleda kao da, ako se sloimo da se hrvatski jezik moe savladavati bez usvajanja diferencijalne norme, dakle samo s hrvatskom
knjievnosti, onda na tom podruju moramo imati dva tipa strunjaka: prvi tip, kroatist-slavist (junoslavist), koji trojezinost i tropismenost hrvatske kulture shvaa kao priliku za potpunije razumijevanje hrvatskoga jezika i knjievnosti, budui da su od tri jezika
kojima se slue hrvatski pisci dva vrlo slina susjednima (tokavski
srpskom, kajkavski slovenskom), dok mu se u temeljima nalaze jo
dva jezika, od kojih je jedan dijelio sa svim Slavenima, starocrkvenoslavenski, a samo je akavski izvoran i osebujan jezik; i drugi
tip, isti kroatist, koji se specijalizira centripetalno, prema zakonu
otpora koji vlada hrvatskim jezikom, kao i radi bremena trojezinosti, koja objektivno zadaje potekoa (da bi kontrolirao i razvijao
unutarnju trojezinost razgranienje prema spomenutim susjednim jezicima i knjievnostima doivljava kao obvezu te kao znaajno
rastereenje i olakanje).
Obje se orijentacije znanstveno i struno mogu braniti, a u
znakove povijesti treba upisati da je druga koncepcija danas prevladavajua u domaim, a prva u inozemnim slavistikim krugovima, pa smo suoeni s problemom raskoraka tuzemne i inozemne
kroatistike i slavistike ve u imenovanju jezika. (U meuvremenu,

341
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

342
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

na stranicama Republike, odnosno Knjievne republike urednika Velimira Viskovia, naa mlaa profesorica junoslavenske filologije na
njemakim sveuilitima Snjeana Kordi, razvila je opsenu polemiku s vodeim hrvatskim lingvistima oko pitanja standardnoga
hrvatskog jezika i standardnoga srpskohrvatskoga, znanstveno branei drugu opciju, priklanjajui se dugogodinjoj tradiciji imenovanja i prouavanja toga jezika koju i danas zastupaju brojni inozemni
junoslavisti; saeto je problematiku predstavila na obrani habilitacije, a moe se proitati i na slovenskom: Snjeana Kordi, Glotonim srbohrvaki jezik glede na srbski, hrvaki, bosanski, rnogorski,
Slavistina revija, 51, 2003, 355364.)
Prema mome iskustvu, za hrvatsku knjievnost i kulturu bio
bi dobitak kada bismo uspjeli preimenovati i reformirati srpsko-hrvatski jezik u hrvatski i srpski, bosanski/hrvatski/srpski, serbokroatistiku u komplementarnu kroatistiku i junoslavensku filologiju, ali mi inzistiramo na hrvatskome i kroatistici jer znamo, bolje
od stranaca, da srpskim jezikom i srpskom historiografijom vlada
zakon dinamine ekspanzije te ne vjerujemo da e superiorna
kroatistika katedra1 Mihajla Pantia potisnuti serbokroatistiku
akademika Miroslava Pantia.
Prema tome, moj bi odgovor na pitanje hrvatski ili srpski jezik,
bugarska ili srpska knjievnost, bio: da, hrvatski jezik i hrvatska knjievnost, ali istodobno hrvatski i srpski (bosanski, crnogorski) i junoslavenske knjievnosti, osim bugarske i makedonske knjievnosti, sve ostale u privilegiranom statusu, od starocrkvenoslavenskoga
i korpusa srednjovjekovne slavenske knjievnosti do suvremenoga
slovenskog jezika i knjievnosti.2
Tako u filologiji i povijesti knjievnosti.
1 Uostalom, radi se samo o predmetu Novija hrvatska knjievnost Mate Lonara, unutar Katedre za junoslavenske knjievnosti, koja organizira nastavu za studij srpskoga
jezika i knjievnosti, u dva usmjerenja jezikoslovnom i knjievno-znanstvenom.
2 Bila je to koncepcija koja je hrvatski jezik i knjievnost, unato svim nespretnim
imenovanjima, zabludama i opasnostima izvela na prag individualnosti, u jeziku koliko se objektivno moglo (ljudi s dvojnikom, blizanci), u knjievnosti koliko se znalo
i umjelo. Do naruavanja te koncepcije dolo je uvoenjem makedonskoga jezika i
knjievnosti u simetriji/alternativi slovenskome jeziku i knjievnosti. Bugarska i makedonska knjievnost inile bi drugi krug prouavanja i kontekstuiranja kroatistike u
slavistici, otvoren drugim slavistikim i neslavistikim studijima. Sve je vie znakova
da se u tom drugom krugu nalaze i slovenski jezik i knjievnost, jer je prevladalo miljenje, koji zastupa i Lasi, da hrvatskokajkavski jezik nije vrlo slian jezik slovenskome, to ak i u dijalektologiji.

Knjievnosti i kulture hrvatskoga i srpskoga jezinog podruja

(sa slovenskim jezikom i knjievnosti ili ne, s relativno kompletnom
junoslavistikom ili ne) jednom se mogu studirati kroz izdvojen npr.
kroatistiki korpus, pa tako granice hrvatskoga jezika pokrivaju
jedinice korpusa hrvatske knjievnosti, a drugi se puta moraju prouavati u cjelini, to je optimalna teorijska pozicija.
to se tie hrvatske knjievnosti, u situacijama kada knjievnost
tei svom totalnom ostvarenju moemo se sloiti sa svim glavnim postavkama Stanka Lasia, s tim to smo, za razliku od njegove
generacije i generacije njihovih nasljednika (koja nas je gestom auktora epistolarne poslanice potezom pera oslobodila obveze obrazovanja kroatista, to ne smatram samo struno-znanstvenim nego i
moralnim pitanjem), pristupali knjievnosti posveujui vie vremena vrhovima negoli makulaturi, ak i u povijesti knjievnosti, jer
smo ivjeli i ivimo u uvjerenju da se knjievnost ne da prouavati
i ispredavati do u detalja, na ideal nije bilo iscrpeno ili enciklopedijsko znanje nego promiljanje i problematiziranje estetike vrijednosti, umjetnosti.
Meutim, u umjetnosti stvari nisu tako jednostavne kao u povijesti knjievnosti, istina je da se ona stvara u dokolici koja nije ljenarenje i blagostanju, a ne u trbuhozborstvu, borbi za radnu sobu,
da ne govorim o podstanarstvu, da nastaje uz putovanja, u bogatstvu dojmova i znanja, ali smo svjedoci da na estetikom kolovratu
knjievnosti uspijevaju i oni koji takvom blaziranom svijetu ponude
provokaciju autentina izraza jezika i sredine iz koje potjeu. Kao
Mirko Kova, Devad Karahasan, David Albahari ili Miljenko Jergovi svatko iz svoje nesigurne nacionalne knjievnosti danas ili
Ivo Andri, Milo Crnjanski, Miroslav Krlea, Oskar Davio, Vasko
Popa, Aleksandar Tima ili Danilo Ki juer. Hoemo li prouavati
ili naprosto itati Preerena, Cankara i Kosovela, Vitomila Zupana
ili Dragu Janara, Tomaa alamuna ili Alea Debeljaka izdvojeno ili s njima zajedno zaista nije bitno, ali moramo priznati da je
to krug knjievne komunikacije u kojemu zahvaljujui vrlo slinim jezicima hrvatski itatelj svjetsku knjievnost moe itati u
originalu, pa i da su njezine vrijednosti stvorene zahvaljujui velikim dijelom na snazi te nadnacionalne cjeline, upravo nadnacionalnoga mikrototaliteta koji naalost Lasi u svojim teorijskim
promiljanjima ne vidi kao pravi totalitet, na putu prema nadnacionalnom makrototalitetu, vrhovima svjetske knjievnosti, ali
to je ve tema za novi rad. Moda to Stanko Lasi danas ne vidi

343
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Epistolarna knjievna
historiografija
Stanka Lasia

i zato to je i sam godinama bio dio toga napora, odnosno meuknjievnoga procesa?1

344
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

1 Hrvatska pak kulturna i knjievno-znanstvena zajednica, zabiljeimo i to kao znakove povijesti u Hrvatskoj, uz pokretanje Arkzinova izdavakoga projekta Bulgarica,
gdje bi se izdavali srpski autori, u nerazjanjenom suodnosu empirije i strukture, na
ta muna pitanja odgovara kao to je nedavno studentica kroatistike odgovorila na
pitanje o poznatom djelu Danila Kia, naime Grobnica za Oskara Davia odgovara
tako da, kako bi omoguila empiriji hrvatske knjievnosti da se konstituira kao istinski
predmet, znanje pretvara u neznanje, da bi postalo znanjem. Moram usput primijetiti da na junak epistolarne historiografije junaka Kiova novog romana takoer
preuuje, a to se tie anra dvosmjerna epistolarnoga komunikata ili vrste otvorenih pisama on/ona zadobiva i u drugim podrujima svoje autore i zagovornike: usp.
rubrika Epistole u prologodinjim (1987.) slovenskim Razgledima, dvosmjerna pisma objavljuje nekoliko autora u paru, a najnoviji broj Vijenca (br. 114/IV, 21. svibnja
1998.) donosi knjievnu kritiku Svjetlana Vidulia u obliku pisma autorici Dubravki
Ugrei, kao i dva pisma Filipa Davida i Mirka Kovaa (u meuvremenu tiskana je i
njihova Knjiga pisama 19921995).
Napomena: O ovom mom tekstu raspravljalo se na sastanku voditelja i lanova projekta
Znakovi povijesti u Hrvatskoj, 2. lipnja 1998. godine, a diskusija je vie bila usmjerena
prema teorijsko-anrovskim aspektima, a neoekivano malo temi odnosa hrvatskoga i
srpskoga jezika, hrvatske i bugarske knjievnosti (kako je dobro upozoreno u raspravi,
svake male i, prema Stanku Lasiu, za hrvatskoga pisca i hrvatsku kulturu nezanimljive knjievnosti). Objavljivanjem ovoga teksta elio bih, koliko osjetljivu toliko i vanu
problematiku hrvatsko-srpskih odnosa u jeziku i knjievnosti, otvoriti ozbiljnim provjerama i izvesti je iz subjektivne predisponiranosti epistolarne historiografije, koju sam
moda neopravdano otro negativno karakterizirao, tim vie to mi se i samome, u analitiko-poleminom diskurzu, potkralo neto od epistolarne forme.
Pred samo predavanje rukopisa izdavau, u tjednu kada sam zaraivao svoj autorski
honorar radom na korekturi, pojavila se recenzija Velimira Viskovia novih knjiga
Stanka Lasia: lanci, razgovori, pisma, Gordogan, Zagreb, 2004. te Branko Matan i
Stanko Lasi: Bibliografija Stanka Lasia, Gordogan, Zagreb, 2004., u kojoj nas recenzent podsjea da u uvodu nove knjige Stanko Lasi navodi kako su njegovi stavovi, iz
ovdje problematiziranih pisama, bili krivo protumaeni, da se on nikad nije suprotstavljao knjievnim dodirima i proimanjima svih vrsta, da nije potcjenio ni srpsku ni
bugarsku knjievnost, jer ih vidi kao i hrvatsku, kao male i osrednje, ali da svejedno
misli da nacionalnu energiju ne treba rasipati na prouavanje perifernih knjievnosti,
ve se treba usmjeriti vrhunskim europskim vrijednostima, teiti vrhuncima. Otvorenom komentaru kritiara nae generacije Velimira Viskovia ne bih imao to pridodati, s tom napomenom da ga je puno lake izrei est-sedam godina kasnije, nego onda:
Osobno sam te Lasieve iskaze na taj nain shvatio i 1997. godine kada su oni izreeni; znam da se Lasi nikad ne moe spustiti na razinu barbarskog ovenskog diskursa.
Ali, svejedno, ne vjerujem da je on toliko naivan i tako lo poznavatelj politikoga
konteksta u kojem se ti stavovi izriu i da nije svjestan kako e oni biti interpretirani u
situaciji kad se raspravlja hoe li se uope dignuti carinske, vizne i sve druge barijere
normalnom protoku ljudi i kulturnih proizvoda.

LITERATURA

Heimovi, Branko (1998): Prie o davnini, Vijenac, 109/VI, 12, 12. oujka
1998.
Lasi, Stanko (1970): Sukob na knjievnoj ljevici 19281952, Zagreb: Liber.
Lasi, Stanko (1987): Mladi Krlea i njegovi kritiari (19141924), Zagreb: Globus Meunarodni slavistiki centar SR Hrvatske.
Lasi, Stanko (1989a): Krleologija ili Povijest kritike misli o Miroslavu Krlei,
knjiga prva, Kritika literatura o Miroslavu Krlei od 1914. do 1941. Zagreb:
Globus.
Lasi, Stanko (1989b): Krleologija, knjiga trea, Miroslav Krlea i Nezavisna
Drava Hrvatska (10. 4. 1941. 8. 5. 1945.), Zagreb: Globus.
Lasi, Stanko (1993): Krleologija, knjiga peta, Knjievnoznanstvena metoda i
literatura o Krlei : 1964.1981., Zagreb: Globus.
Lasi, Stanko (1997a): Moral tjeskobe, Pismo Igoru Mandiu; Vijenac, 93-94/
V, 1415, 31. srpnja 1997.
Lasi, Stanko (1997b): Stanko Lasi Vlahi Bogiiu, Vijenac, 99/V, 1012, 30.
listopada 1997.
Mandi, Igor (1997): Vjebanje skromnosti, Pismo Stanku Lasiu, Vijenac,
9394/V, 1617, 31. srpnja 1997.
Novak, Slobodan (1966): Uvodna rije, Dvadeset godina jugoslavenske proze,
Zagreb: Naprijed.
Viskovi, Velimir (2004): Bugarski s izgovorom, Feral Tribune, XXI/996, 4142,
22. listopada 2004.

A i moe li nam srpska knjievnost biti isto to i bugarska (makar obje, zajedno s hrvatskom, ile u red osrednjih, perifernih kultura), jer ni s jednom drugom nacionalnom knjievnou ne dijelimo ak i ponajbolje pisce poput Andria i Desnice (da ne
spominjem injenicu da se mladi narataj hrvatskih pisaca ne moe razumijevati bez
prepoznavanja utjecaja jednog evropskog, ali po jeziku na kojem pie ipak srpskog
pisca Danila Kia)? I, uostalom, zato bi nekoga itanje srpskih pisaca, bar onih ponajboljih, moralo udaljavati od evropskih vrhunaca?!
No, pitanja su to koja nee rijeiti ni ta polemika, niti dopunska Lasieva pojanjenja:
slobodan protok knjiga, recepcija liena bilo kakve represije, kolski sustav koji nee
razvijati animozitet prema kulturi susjeda (pa i kulturi jo uvijek najvee hrvatske nacionalne manjine), sve su to pitanja koja se ne tiu samo kulturne i politike elite koja
modelira novu kulturnu paradigmu ve elementarne demokracije ustrojene po evropskim standardima (s ime e se i Lasi zasigurno sloiti); Viskovi, 2004: 4142.

KRITIKA RECEPCIJA HRVATSKE KNJIEVNOSTI

U JUNOSLAVENSKIM KULTURAMA

UVOD

Sloimo li se s tvrdnjom da ivimo u vremenu kada se Hrvati, pa

prema tome i hrvatska kultura, oslobaaju i etvrtoga imperijalizma
svojih susjeda, srpsko-crnogorskoga, a nakon talijanskoga, austrijsko-njemakoga i maarskoga, jednog od najpodmuklijih, onda
moemo rei da se konano na junoslavenskom prostoru stvaraju
uvjeti za osloboen, teko opravdanim nacionalizmom i sigurno
neopravdanim rasizmom viestruko optereen knjievno-kritiki i
znanstveni dijalog. Geopolitiko susjedstvo i zajednika povijesna
sudbina esto puta uzrokuju knjievne i kulturne veze i susrete pa i
meusobna upoznavanja meu narodima. Meutim, kako se politike prilike mijenjaju od prijateljstva do zategnutosti, ili ak do ratnih sukoba, tako se i kulturna proimanja gase, slabe i nestaju, iako
ona sama nisu politike kategorije; umjetnost tei za meusobnim
upoznavanjem i zbliavanjem, kulturna su nastojanja redovito znak
bratstva meu narodima (Bratuli, 1972: 243). Upitajmo se stoga,
to s hrvatske strane moramo uiniti da u tom razgovoru neugodnom
naroda junoslovjenskoga, koji e zasigurno uslijediti, barem na ovakvim slavistikim kongresima, razjasnimo sebi i drugima, svoje, kao
i tue, istine i zablude, znanstvena uvjerenja? Rijeju, koje su praktike i teorijske pretpostavke za obradu teme moga izlaganja? Koji
su, kakvoga su profila strunjaci koji bi se takvim ili slinim istraivanjima mogli baviti? Jesu li oni uope potrebni hrvatskoj javnosti? Ako
jesu, kako se oni slau s inozemnim, zapadnoeuropskim slavistima?
Kao to je poznato, dosadanja je jezikoslovna i knjievnopovijesna praksa na tom podruju bila karakteristina po tome to su se

348
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

problemi hrvatske i srpske, odnosno hrvatske i junoslavenske filologije, prouavali uglavnom objedinjeno, u studijima, znanstvenicima
i institucijama. Izdvajanje pojedinoga lana, npr. kroatistike, u uvjetima bivih multinacionalnih zajednica i viejezinosti slavistikih studija, u kojima su se pojedine znanstvene inicijative razvijale (a Hrvatska je, po tome, zemlja istodobno velikoga i negativnoga iskustva), u
namjeri da se stabilizira svoj vlastiti nacionalni kulturni identitet, bilo
je esto praeno implicitnom drutvenom, kao i eksplicitnom kritikom inozemne slavistike znanosti. Osobita su se pitanja hrvatske filologije od poetka razlagala tek unutar slavenske, odnosno junoslavenske filologije. Hrvatska je filologija, bilo jezikoslovna kroatistika
bilo knjievno-znanstvena, na to stanje odgovarala, na kompleksnom
podruju junoslavenskih jezika i knjievnosti, nerazgranienim ili
neprecizno razgranienim interesom hrvatskih znanstvenika, knjievnih kritiara, kao i samih pisaca, premjetajui jednom teite svoga
zanimanja na ue kroatistiko, a drugi puta na ire junoslavistiko,
odnosno slavistiko podruje (kako je to ve, s obzirom na drutvene
okolnosti, bilo nuno da bi se sauvao minimum sasvim naravne ili
preutno preuzete nacionalne zadae, odnosno s obzirom na opa slavistika kretanja, da bi se sauvao znanstveni dignitet struke).

INTRAKULTURALNA I INTERKULTURALNA
HISTORIOGRAFSKA POZICIJA

Ne ulazei u podrobniju analizu ranijih razdoblja, od Vatroslava

Jagia ili Tome Maretia, do Stjepana Ivia ili Antuna Barca, zadrat u se tek na najkasnijem razdoblju suvremene hrvatske historiografije, koje do sada jo nije dovoljno istraeno. Naime, postavi
iznenada, nakon Bareve smrti, voditeljem Katedre za noviju hrvatsku knjievnost, docent s talijanistike, profesor Ivo Frange zapoeo
je novo razdoblje kroatistike historiografije, u kojemu je dominirala
Povijest hrvatske knjievnosti do preporoda Mihovila Kombola, kao
dijakronijska vertikala koju je trebalo slijediti, s jedne strane, odnosno projekt Hrvatska knjievnost prema evropskim knjievnostima,
kao i Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, s druge strane.1
1 Usp. osim citirane Croatice i dva zbornika (ur. A. Flaker i K. Pranji), Hrvatska
knjievnost prema evropskim knjievnostima, Liber, Zagreb, 1970, i Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, Liber, Zagreb, 1978. Kako svjedoi rasprava o tom

Od toga razdoblja, kada je rije o povijesti hrvatske knjievnosti, mogli bismo govoriti o Kombolovu i Frangeovu modelu, koji
je, naputajui filoloko-pozitivistiku orijentaciju, zapoeo s povijesno-estetikim prevrednovanjem hrvatske knjievnosti, a istodobno
se postupno oslobaao zajednike hrvatske i srpske ili hrvatske i junoslavenske historiografije. Pojednostavljeno reeno, krajnji rezultati hrvatske knjievne poviestnice bili su, unato povremenim zaklinjanjima u Barca (i zaklanjanjem iza Barca),1 na liniji danas nanovo
aktualizirane Hrvatske knjievnosti od poetka do danas (11001941)
Slavka Jeia, dok su tek neki strunjaci, obnaajui poslove oko
ostalih junoslavenskih knjievnosti, postali sljedbenicima Antuna
Barca dijelom vjernijima od nasljednika. Dodue, dio se povjesniara hrvatske knjievnosti, s vremena na vrijeme, bavio i kojom od
tema iz drugih junoslavenskih knjievnosti, ali vie iz osobnih ili
oportunih, a manje iz metodolokih, koncepcijskih razloga. Bareva pak orijentacija u tom smislu opravdavala se politikim i nacionalnim pogledima, prema kojima se Barac jo od prvih istupa
ukljuio u veliku liniju hrvatskoga kulturnog i politikog ivota [...]
od ilirskih preporoditelja, preko Strossmayera i Rakoga, enoe i
Nodila do predratne omladine i naih dana (Frange, 1978: 9).2
projektu objavljena u Croatici, inicijativa je krenula od znanstvenika kojima hrvatska
knjievnost nije struka kojom se prvenstveno bave, odnosno, prema svjedoenju, dalje, recenzenta prvoga zbornika, meu autorima nema ni jednoga kroatista u pravom
smislu rijei (Bratuli, 1972: 46), te je okupljala uglavnom hrvatske strunjake za velike
europske knjievnosti i komparatiste. Zarana se tako u hrvatskoj historiografiji otvorio
prostor za inicijative koje bi se nale izmeu obje spomenute kroatocentrine inspiracije. Shvaajui dvostruku moguu zamku kroatocentrinosti, romanist po obrazovanju kojemu je hrvatska knjievnost postala strukom, Ivo Frange, ve je onda pokuao
osloboditi suvinoga napona kategoriju kroatocentrionosti: Nismo naime htjeli,
nismo eljeli da kroatocentinost bude isto to i samozaljubljivanje, da tako hrvatska
knjievnost dobije oltar pred kojim e se paliti svijee, ikonu pred kojom e se moliti, pa
da se onda pred tom slikom, pred tom ikonom, pred tim oltarom onemogui kritiki i
znanstveni govor, jedini na koji znanstveni radnik moe pristati (Frange, 1972: 17).
1 Usp. Barev zbornik, 1984. Slinu sudbinu ima upravo ustanovljena Nagrada Antuna Barca, koja u dijelu hrvatske knjievnoznanstvene javnosti nije prihvaena
s oduevljenjem.
2 Tako, najzad, moemo razumjeti i njegovo ustrajanje na nekim pozicijama i onda
kada su one ve bile temeljito poljuljane: jer uman ovjek nee da bude samo gledalac
nego i inilac, i ne odstupa od svoga osvjedoenja im je ono udareno prvim kritikama, nego vraa udarce, a na nove pozicije staje onda kad je u njemu kriza sazrela ali
kad su drugi, vjetiji i bri, ve stigli da uvide. Takvi su prizori, u politikom, kulturnom i uope naem javnom ivotu, sve vie odbijali Barca od izravnih zahvata i sve

349
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
hrvatske
knjievnosti
u junoslavenskim
kulturama

350
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

I dok se u jezikoslovlju ipak prakticirao koncept hrvatskoga ili srpskoga jezika kao jedinstvenoga interesnog podruja dijalektologa,
povjesniara jezika, stilistiara i gramatiara suvremenoga hrvatskog
jezika, na podruju je povijesti knjievnosti s Kombolovom i Frangeovom monocentrinom historiografskom praksom zarana otvoren put sreivanju dijakronijskog kontinuiteta hrvatske knjievnosti.
Rezultati te prakse nisu samo u dvije najbolje suvremene povijesti hrvatske knjievnosti spomenutih autora, nego i u djelima njihovih brojnih sustvaratelja, od Slavka Jeia, Eduarda Hercigonje i
Miroslava icela do Zorana Kravara i Kreimira Nemeca (usp. Jei,
1944; Kombol, 1961; Hercigonja, 1975; icel, 1971; Frange, 1987;
Kravar, 1991; Nemec, 1994; 1998; 2003). Barevu poziciju profesora novije hrvatske i ostalih jugoslavenskih knjievnosti dijelili
su zapravo samo studenti i gimnazijski profesori hrvatskoga, koji
su uz punu kroatistiku kompetenciju zadobivali/zadravali i relativnu kompetenciju u pitanjima junoslavenske filologije, odnosno
u odabranim poglavljima iz veine drugih junoslavenskih knjievnosti. Ono to se kod Antuna Barca opravdavalo njegovim politikim i nacionalnim stavovima, u krajnjem se rezultatu reproduciralo kao struka za koju vodei kroatisti kao da nisu bili odgovorni.
U meuvremenu, u tom nesretnom nastavno-znanstvenom provizoriju, makar samo na razini visokokolske nastave i znanosti o knjievnosti, neku vrstu izokrenute/naopake Bareve pozicije, s koje se
ne gleda iz kroatistike vizure na junoslavistiku, nego iz pojedine
junoslavistike na kroatistiku, odabirali su silom prilika znanstvenici iju je liniju najbolje/najjednostavnije oznaiti, unutar cjeline
hrvatske historiografije, Grevievom i Poganikovom nastavnom
i znanstvenom praksom.1
ga korisnije navraali na njegov pravi posao, na znanstveni i kritiki rad. Ipak je time
Barev pristup knjievnim pojavama dobio jo jednu nunu dimenziju: poznavanje
ovjeka, iskustvo odista neophodno svakome tko hoe da bude ne samo analizator i
sudac odreenog teksta nego, i prije svega, njegov historiar (isto, 910).
1 Npr. Vice Zaninovi, Milorad Flegar, Franjo Grevi i Duan Marinkovi bavili su se, na Barevu tragu, hrvatskom i srpskom knjievnou, Fran Petre, Aleksandar ljivari, Joe Poganik, Ivan Cesar, Ante Murn i Kreimir Nemec hrvatskom i
slovenskom, Petar Kepeski, Borislav Pavlovski, Goran Kalogjera i Zlatko Kramari
hrvatskom i makedonskom (i bugarskom) knjievnou, premda su sve vie njihove nastavne obaveze bile ograniavane na samo jednu od (drugih) junoslavenskih
knjievnosti, to je te hrvatske povjesniare pomalo pretvaralo u protagoniste prijateljskih, domaih, ali i u eksponente nekih meusobno zaraenih filologija (o teini
situacije govori niz promaenih karijera ili odustajanja i prekvalifikacija).

Prema tome, za uspostavljanje metodolokih uvjeta za obradu

naslovljene teme, danas je potrebno potpuno iznova redefinirati
odnos kroatistike i slavistike (posebno junoslavistike) knjievne
historiografije. Oznaimo li Kombolovu i Frangeovu knjievnopovijesnu i nastavnu praksu kao model stroge mononacionalne orijentacije, to potrebniji, to stroi, to je stalno iznova bio dovoen u
pitanje, bilo srpskim filolokim posizanjima bilo konkretnom praksom neobazrive inozemne slavistike povijesti knjievnosti koja kroatistike, kao ni druge junoslavistike teme, uglavnom ne promatra
izolirano nego najee kao dio junoslavenskih ili opeslavistikih
tema. Kombol-Frangeov model moemo nazvati modelom intrakulturalne historiografske pozicije, u kojemu je povijest knjievnosti
zapravo nekom vrstom kritikoga slovstva, dijelom i sama dio knjievnosti koju sistematizira (subjektivne i angairane estetiko-povijesne prosudbe, esejistiko-kritiki stil, sukreativan glas vie unutar
svih drevnih glasova jedne knjievnosti).
Drugi dio Bareva naslijea, koje smo ovdje nazvali izokrenutom
Barevom pozicijom, odnosno Grevievom i Poganikovom (i njihovih suradnika, odnosno strunjaka na slinim pozicijama) nastavnom i znanstvenom praksom, mogli bismo, za potrebe daljnjega
teorijskoga razgovora o tome, nazvati modelom interkulturalne historiografske pozicije, koja je, primjereno drutvenim prilikama i potrebama,
lavirala izmeu otvorenosti Bareva modela, poludomae historiografije, sa sve jasnijim smjerovima funkcije i organizacije svoga predmeta prema zasadama druge, polustrane (upravo neprijateljske)
knjievne historiografije, kao i cjelokupne filoloke i kulturne prakse.
Prema mojemu miljenju, oteavajua je okolnost za cjelovitije i smiljenije funkcioniranje toga modela u prenaglaavanju pojedinih nacionalnih filologija, to ga je, kao i kroatistiki, teko dovodilo u svezu sa
zapadnoeuropskom slavistikom praksom te ga, to je jo gore, obavezivalo nacionalnim/nacionalistikim zasadama odnosne filologije
iz njihovih matinih sredina. Iako nove dravne strukture koje se sada
formiraju u nekoj mjeri nuno utjeu i na znanstvenu organizaciju,
predmet znanstvenog prouavanja ipak mora ostati neovisan o promjenjivim politikim tendencijama; on ih, dapae, podvrgava znanstvenoj refleksiji. Svi junoslavenski narodi tvore odreenu kulturnu
cjelinu, koja poiva ponajprije na jezinom srodstvu, zatim na geografskom susjedstvu i na specifinim povijesnim sudbinama. U otprilike
1500 godina neprekinute povijesti junih Slavena na Balkanu meu
tim narodima nisu nastali samo antagonizmi u religiji, politikom

351
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
hrvatske
knjievnosti
u junoslavenskim
kulturama

352
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

ustrojstvu i mentalitetu, nego je bilo u izobilju i zajednitva i suradnje. Niti afiniteta ne mogu se povui samo izmeu Slovenaca i
Hrvata ili Hrvata i Bugara, nego i izmeu Hrvata i Srba te Srba i
Bugara. Promatrati politiku i kulturnu povijest iz nacionalne perspektive samo jednog vremenskog razdoblja znai pogreno ju opisati. Iz neke dalje perspektive relativizirat e se vrlo brzo i antagonizmi i afiniteti (Lauer, 1993: 5455).
Istinskim odgovorom na tu situaciju smatram poznati projekt
komparativnog prouavanja jugoslavenskih/junoslavenskih knjievnosti, u kojemu se redefinira uloga prouavanja ostalih junoslavenskih knjievnosti te se odluno akcent stavlja na interkulturalnu historiografsku poziciju. Naputajui teren monocentrine
historiografske orijentacije, a ne zadobivajui jo status strane slavenske knjievnosti, dvostruko prekoraujui svoje kompetencije,
u otvorenosti spram junoslavenskome i prema komparativnoj knjievnosti kao povijesti meunarodnih knjievnih odnosa, junoslavistike su se komparatistike inicijative, barem na podruju knjievne
povijesti, jednom kretale u pravcu interdisciplinarnoga upozorenja (ekologija, apokalipsa, kao kod Franje Grevia), a drugi puta
prema kompleksnim junoslavistikim studijima, od junoslavenskoga srednjega vijeka do brojnijih pojedinanih junoslavistikih
tema i proimanja (kao kod Joe Poganika ili Gorana Kalogjere),
itd. (Usp. Grevi, 1991; Poganik, 1986; Kalogjera, 1991.)
Kakvo je stanje danas, to uiniti da se duga tradicija junoslavenske historiografije u Hrvatskoj ne zagubi na stranputicama
iskljuive monocentrine prakse, koliko opravdane u matinim kulturama toliko nepotrebne i nedostatne s gledita i iz iskustva razvijenije zapadne slavistike znanosti?
Prije svega, mislim da su obje pozicije, i ona intrakulturalna
Kombolova ili Frangeova i ona interkulturalna Grevieva ili
Poganikova, bile realni izraz novije hrvatske historiografske, kulturne i drutvene situacije. Dapae, oni su bili, prema svemu, komplementarni modeli (da nije bilo pretjerane ideoloke revnosti u
novije doba, mogli su i dalje, poneto modificirani, koegzistirati),
koji su doveli kroatistiku do njezine brze i konane konsolidacije, a
preostalu junoslavistiku pred mogunost svoje trajnije slavistike
i komparatistike preorijentacije. Barev mjeovit model u osnovi
intrakulturalne pozicije, jer on je i slovensku i srpsku knjievnost
prouavao iz istoga i za isti kulturni kontekst, u kojemu se nesigurno
ideoloko tlo hrvatske knjievne povijesti neprestano osiguravalo

pobonim izletima u susjedna podruja, danas mora biti zamijenjen

kombinacijom dvaju spomenutih modela, meu kojima vrijede razgranienja u obvezama i kompetencijama slina kao i na drugim
podrujima, kao i meu drugim neofilolokim grupama.
Zanemarujui filoloke u korist estetikih, teorijsko-znanstvene
u korist vrijednosnih, kulturolokih osnova svoje struke, kroatisti
e se sada iskljuivo baviti intrakulturalnim analizama i sintezama,
dakako unutar pojedinih nacionalnih disciplina, dok bi hrvatski slavisti, konkretno junoslavisti, trebali (za ostale junoslavenske jezike
i knjievnosti, kao i za njihove veze s hrvatskim jezikom i knjievnosti), preuzeti sve sintetike, problemski artikulirane irim slavistikim
osnovicama utemeljene poslove, neograniene pojedinanim slavenskim filologijama, onako kako se tim problemima uglavnom bave
zapadni strani slavisti. Pri tome e interkulturalne, interslavistike
poredbene paradigme, sa svim suodnosima hrvatske i ostalih junoslavenskih/slavenskih knjievnosti, nalaziti svoje legitimno mjesto
tamo gdje su, u hrvatskom knjievno-znanstvenom sluaju, i zapoete: definitivno ne meu kroatistima, nego meu slavistima, utoliko vie to su i oni najee po svom osnovnom obrazovanju kroatisti, kao to je to sluaj s hrvatskim junoslavistima (to im ipak nije
pomoglo da meu istim kroatistima, svojim dojueranjim najbliim kolegama, steknu povjerenje, pa zbog toga proklamirani i institucionalno izvedeni razlaz trebamo konano shvatiti najozbiljnije).
METODOLOKE SMJERNICE, TEZE

to se ovoga priloga tie, htio bih samo ukratko izloiti, ako smo
razumjeli tko bi se temom kritike recepcije hrvatske knjievnosti u
junoslavenskim kulturama ubudue morao baviti, barem osnovno,
u nekoliko osnovnih teza ili metodolokih smjernica, i kako bismo
se tom temom trebali baviti pri nekom buduem knjievnopovijesnom, komparatistikom projektu:
(1) Prije svega, valjalo bi ohrabriti malobrojne postojee i obrazovati nove strunjake koji bi se, bilo pri studiju kroatistike, bilo pri
studiju slavistike, intenzivnije bavili cjelinom junoslavenskih jezika,
odnosno junoslavenskih knjievnosti, kako u njihovim dijakronijskim i dijalektolokim stanjima, tako i u njihovim sinkronijskim
procesima. Za podruje junoslavenskih knjievnosti primjereniji
bi bili povjesniari, koji bi se s lakoom snalazili u vie, dvije-tri,

353
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
hrvatske
knjievnosti
u junoslavenskim
kulturama

354
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

a ne samo u jednoj nacionalnoj knjievnosti. Dosadanja prekoraenja u pravcu poznavanja cjeline junoslavenskoga prostora trebali bismo ozakoniti prekoraenjima u ire slavistike okvire,
praktino studijem slavistike, a metodoloki razvojem opeslavistikih disciplina, od poredbene slavenske gramatike i poredbene
povijesti slavenskih knjievnosti, do kompleksnijega razumijevanja
kulture i civilizacije slavenskih naroda. Bila bi to osnovna pretpostavka za podizanje njihova predmeta istraivanja na razinu intenzivnije, integralne slavistike nastavne i znanstvene prakse, kako sam
vie puta naglaavao karakteristinije za zapadne negoli za srednjoeuropske i istonoeuropske kulturne sredine.
(2) Junoslavenski bi kulturni prostor trebalo redefinirati s
obzirom na ire slavistike, odnosno kulturno-civilizacijske cjeline.
Konkretno, kako sam ve opirnije pisao u radu Slavenske meuknjievne zajednice Junoslavenski interliterarni konteksti, prilagoavajui se terminologiji poznatoga slovakog komparatista Dionyza uriina, morali bismo afirmirati dva interliterarna konteksta,
meuknjievnu zajednicu jugozapadnih slavenskih naroda, preteno
katoliko-protestantske osnove te meuknjievnu zajednicu jugoistonih slavenskih naroda, preteito pravoslavne konfesionalne
osnove. Istraivanje recepcije i kritike recepcije pojedinih knjievnosti drugaije se pokazuje unutar spomenutih interkulturnih konteksta, a drugaije opet u meusobnom dijalogu lanova spomenute zapadne i istone meuknjievne zajednice, tim vie to neke
od njih spaja iznimno slina jezina osnovica i razdvaja trea konfesionalna zajednica, bosanskomuslimanska.
Svojevrsnom dvojnom principu koji vlada u konstruiranju globalnih slavistikih istraivanja, utemeljenom na konfesionalno-kulturolokim osobitostima, jezika i knjievnosti slavenskoga katolianstva
i jezika i knjievnosti slavenskoga pravoslavlja, na junoslavenskom
podruju potrebno je pridodati nekoliko dvojnih situacija, koje spomenutu globalnu razdiobu ili potvruju ili prekorauju ili je dovode
u pitanje. Prije svega, tu je hrvatska i slovenska ili bugarska i srpska
dvojna situacija koje globalnu razdiobu slavenskih knjievnosti, u
njihovim konfesionalnim granicama, potvruju, pa je svaki daljnji
dvojni suodnos koji bismo u istraivanjima poduzeli uglavnom kondicioniran njihovim osnovnim stanjem. Meutim, s romantizmom i
pomakom srpske kulturne osnove na zapadno jezino podruje, javlja se odnos koji globalnu razdiobu prekorauje, isprva inicijativama
o zajednikom jeziku, a kasnije nizom zajednikih kulturnih ustanova

(almanaha, asopisa, antologija, povijesti knjievnosti). To prekoraenje prati s jedne strane dezintegriranje primarne dvojne situacije,
odnosno njezino slabljenje (nestajanje zajednike hrvatsko-slovenske akcije, kakva je npr. bila reformacijska i protureformacijska, afirmacija hrvatske i slovenske kulture u odnosu na srpsku), u korist
nove dvojne situacije, a s druge strane osporavanje ili afirmiranje
nove dvojne situacije (bugarsko-makedonske, srpsko-makedonske,
srpsko-crnogorske) unutar pravoslavne primarne dvojne situacije.
I trei tip, tip dvojnoga suodnosa koji, na junoslavenskom prostoru,
iznevjerava ili dovodi u pitanje globalni dvojni princip, jeste identifikacija hrvatsko-muslimanskoga i srpsko-muslimanskoga dvojnoga
suodnosa. Neki bi se spomenuti principi, situacije i suodnosi dali
zorno prikazati apliciranjem grafema teorije skupova (vie od matematikoga aspekta zanimljivija je zornost njihove sheme).
Primjerice, dvojna situacija hrvatske i slovenske te bugarske i srpske knjievnosti i kulture mogla bi se definirati kao unija skupova, dok
bi se spomenuto prekoraenje granica tih meuknjievnih zajednica
kroz hrvatski i srpski suodnos mogao prikazati presjekom skupova, tim
vie to ih osnauju mnogi zajedniki elementi skupova jezika/idioma
njihovih knjievnosti. Najkompliciraniji trei tip, koji na junoslavenskom prostoru dodatno dinamizira ve ionako optereenu dvojnu
situaciju, odnos je srpskoga i hrvatskoga entiteta prema bosanskomuslimanskome, a dao bi se moda prikazati u prvom sluaju kao diferencija, a u drugom kao komplement skupa (to je moda jo preciznije za
srpsko-crnogorski suodnos). Sva tri posljednja primjera jednostrano
tee uspostavljanju suodnosa, a istraivanje kritike recepcije hrvatske knjievnosti u junoslavenskim kulturnim kontekstima, koliko je i
optereeno kompleksnou opisanoga stanja, toliko moe i pridonijeti
njegovu razjanjavanju.
(3) Gledano periodizacijski, recepcija inicijativa, pisaca i djel
iz obje standardne skupine do romantizma imala je dva svoja velika
razdoblja. Prvo je razdoblje od poetaka pismenosti do kasnoga srednjeg vijeka, kada su inicijative dolazile i iz krajnjega slavenskoga jugoistoka, da bi se stabilizirale u relativno intenzivnim obostranim razmjenama istih kanonskih tekstova (od Biblije do vitekih romana).
Drugo veliko razdoblje jo nedovoljno istraene meusobne knjievne recepcije meu junoslavenskim kulturama traje od renesanse
do romantizma, a karakteristino je po permanentnim inicijativama
jugozapadne meuknjievne zajednice, a naroito one knjievnosti
i kulture koja se zarana spominje kao slovinska, ilirska ili hrvatska.

355
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
hrvatske
knjievnosti
u junoslavenskim
kulturama

356
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

(4) Pod pojmom kritike recepcije ograniena je tema na recepciju hrvatske knjievnosti od romantizma do postmoderne, od
razvoja suvremenih knjievnih asopisa te navlastito knjievne kritike
i esejistike. Pojam recepcije ograniava se na provjerljivu recepciju
elitne itateljske publike, knjievne kritiare, a proiruje se, s obzirom
na posebne okolnosti u kojima su lanovi pojedinih meuknjievnih zajednica recipirali do zdruivanja, pa i posvajanja, na filoloke,
odnosno knjievnopovijesne studije, prikaze i strune lanke. Ovdje
je potrebno pojam recepcije unekoliko odvojiti od onoga koji on ima
u poznatoj estetici recepcije, pa ga razumjeti tek u korist poredbene
povijesti knjievnosti. Prema svemu, u hrvatskoj znanosti o knjievnosti jo su aktualna neka upozorenja, odnosno metodoloke orijentacije, koje je A. Flaker identificirao na znanstvenom susretu u
povodu objavljivanja prvoga zbornika Hrvatska knjievnost prema
evropskim knjievnostima: Prva od njih nadovezuje se na metode
klasinog komparatizma koje su nam, uglavnom, predlagale slijedei
model istraivanja: ono najee poinje obavijeu o odnosu nekoga
autora prema stranom piscu (vlastite izjave autora ili dokumenti knjievne kritike); temeljni se dio takvog rada odnosi na biljeenje tema
i motiva koje je na autor preuzeo od stranoga uzora, naposljetku
se sumarno zakljuuje da je na autor bio ipak izvoran jer je govorio o naim prilikama i naoj sredini. Fragmentarno takav tip istraivanja nalazimo i u ovoj knjizi, a nismo skloni da mu poriemo vrijednost zbog toga to, kada je graom bogat, moe nam posluiti i
slui nam u daljem spoznavanju nacionalne knjievnosti. Od takve
grae moemo i moramo poi dalje, ali je moramo najprije imati.
Mi moramo znati je li Kumii itao Zolu ili upoznati odnos Matoev prema Baudelaireu i E. A. Poeu. Biljeimo, meutim, u naem
zborniku i oprenu tendenciju. U odbojnosti prema tradicionalnom
komparatizmu autor se pretvara u historiara nacionalne knjievnosti obilno se sluei poznavanjem jedne ili vie stranih knjievnosti,
ali to poznavanje gotovo stidljivo prikriva otkrivajui se tek u metodama svoga istraivanja i pojmovnom aparatu kao strunjak za stanovitu europsku knjievnost (Flaker, 1972: 3132). Ne ulazei u
podrobniju metodoloku diskusiju, moramo istaknuti dobro uoenu
vanost dokumenata knjievne kritike, kao i poziciju istraivaa: u knjievnoj kritici druge ili strane knjievnosti nalazit emo odjeke hrvatske knjievnosti, od osobnih interesa pjesnika i prijateljskih napisa
do prigodnih lanaka i studija strunjaka, a u poziciji istraivaa (koji
danas svoju junoslavistiku naobrazbu ne samo stidljivo prikriva

nego i otvoreno taji), u kritiko-esejistikim tekstovima druge kulture otkrit e slinu svijest, nemirno oko drugoga, kakvo je uostalom
i njegovo. Na viim pak stupnjevima spoznaje, u istraivau kritike
recepcije obnavljat e se slika njegove knjievnosti, unato fragmentarnosti i nedostatnosti podataka, u novom svjetlu, u novim sjenama.
Opravdana kritika tradicionalne komparatistike, koja je primoravala povjesniare knjievnosti da istrauju sudbine velikih pisaca
u naim tzv. malim knjievnostima, radom na temi kritike recepcije hrvatske knjievnosti bit e djelatna, a programirana kroatocentrinost ostvarivana izvan narcisoidne retorike, mjerei dosege svoje
knjievnosti u primjerenu kontekstu susjednih kultura, do kojih je
hrvatska knjievnost dopirala neposrednije i u njih prodirala dublje
negoli smo to ikada bili svjesni: Za nju [tradicionalnu komparatistiku], meutim, jesmo kada se radi o, izreknimo taj kompromitirani
izraz, recepciji, ali samo naih, hrvatskih pisaca u stranim knjievnostima. Jer, da ponovimo predmet naih prouavanja, kako kroatista
tako i knjievnih historiara uope, mora biti prvenstveno knjievnost hrvatska kao dio velike obitelji evropskih knjievnosti (isto, 39).
Zapletenu sudbinu hrvatske knjievnosti u kojoj se ona, u susjednim
slavenskim kulturama recipirala i kao domaa, pa i kao svoja vlastita,
a najmanje kao strana, potrebno je istraivati prouavanjem irega,
sociokulturnog konteksta, bez ega se mnoge inicijative i programi,
djela, rezultati i razoaranja ne mogu potpuno razumjeti.
(5) I konano, ne i na kraju, u poduzetom istraivanju kritikoesejistike recepcije hrvatske knjievnosti u junoslavenskim kulturama utvruje se i ispituje upravo sociokulturni kontekst vienacionalnih zajednica u kojima je hrvatska knjievnost bila kritiki
ili struno usvajana: a) austrougarski vienacionalni kontekst od
1867. do 1918. godine i b) jugoslavenski od 1918. do 1941. te od
1945. do 1990. godine, tj. prati se status, intenzitet recepcije i njezini povodi. Tradicionalna komparatistika ne trpi samo od svoga
pozitivizma, nego i od svoje duhonopovijesne alergije na diskurz
drutvenih znanosti (Zima, 1992: 12).1 Izabrana dva-tri razdoblja
1 Zamiljena kao uvod u poredbenu povijest knjievnosti, knjiga Petera V. Zime zanimljiva je po preglednom tumaenju odnosa komparatistike i susjednih disciplina,
zatim kao kratka povijest komparatistike, ali i kao interesantan pokuaj fundiranja
komparatistike kao svojevrsne dijaloke teorije, s brojnim komparatistikim tumaenjima poznatih djela svjetske knjievnosti. Na kraju, za nau temu posebno instruktivan je i prilog Johanna Strutza o komparatistici u regionalnim okvirima, koji se oslanja
i na neka slovenska i hrvatska komparatistika iskustva (isto, 294331).

357
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
hrvatske
knjievnosti
u junoslavenskim
kulturama

karakteriziraju tendencije meusobnoga pribliavanja, prividne stabilizacije odnosa i kulturnoga i knjievnoga udaljavanja hrvatskoga
naroda sa svojim susjednim slavenskim okruenjem. S tim u svezi
istraivanje je otvoreno ostalim srednjoeuropskim i slavenskim knjievnostima, kao i prouavanju njihovih knjievnosti u hrvatskom
kulturnom kontekstu.

LITERATURA

Barev zbornik (1984): Ur. Miroslav icel, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti.
Bratuli, Josip (1972): Ivan Vazov u hrvatskoj knjievnosti, Croatica, III/3.
Flaker, Aleksandar (1972): Nacionalna posebnost i opa zakonitost, Croatica, III/3.
Frange, Ivo(1972): Uvodna rije; Janko Berislavi i Radmilovi kao knjievna
tema, Croatica, III/3, 1729.
Frange, Ivo (1978): Antun Barac, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti
Liber.
Frange, Ivo (1987): Povijest hrvatske knjievnosti, ZagrebLjubljana: NZMH
Cankarjeva zaloba.
Grevi, Franjo (1991): Obina toka otvaranja neobian intertekst: ekologija,
u: Komparativno prouavanje junoslavenskih knjievnosti, zbornik radova, ur.
F. Grevi, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti.
Hercigonja, Eduard (1975): Povijest hrvatske knjievnosti, knjiga 2, Srednjovjekovna knjievnost, Zagreb: LiberMladost.
Jei, Slavko (1944): Hrvatska knjievnost od poetaka do danas (11001941),
Zagreb: Naklada A. Velzek.
Kalogjera, Goran (1991): Junoslavenska knjievna proimanja, Rijeka: Matica
hrvatska Rijeka.
Kombol, Mihovil (1961): Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda,
2. izdanje, Zagreb: Matica hrvatska.
Kravar, Zoran (1991): Das Barock in der kroatischen Literatur, KlnWeimar
Wien: Bhlau.
Lauer, Reinhard (1993): Fantom jugoslavistike, Vjesnik HAZU, 13.
Nemec, Kreimir (1994, 1998, 2003): Povijest hrvatskog romana od poetaka do
kraja 19. stoljea, I, II, III, Zagreb: Znanje kolska knjiga.
Poganik, Joe (1986): Knjievni susreti s drugima, Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
icel, Miroslav (1971): Pregled novije hrvatske knjievnosti, Zagreb: Matica hrvatska.
Zima, Peter V. (1992): Komparatistik, Tbingen: Francke Verlag.

Napomena
Od malobrojnih radova koji se dotiu teme, osim radova iz zbornika sa spominjanih projekata, upozoravam na bibliografije u kritikim izdanjima pojedinih pisaca, zatim na vaniju literaturu u ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti, kao i na druge bibliografske izvore. Projekt kritike recepcije i sam
bi morao pokrenuti izradu takvih bibliografija (uzorni primjeri: bibliografije Croatice i deskriptivna bibliografija I. Luki i J. Uarevi Ruska knjievnost u hrvatskim knjievnim asopisima), kao nunu predradnju za ozbiljnije
istraivanje. Mnogi su popisi literature o odreenom piscu, to se tie slovenske ili srpske kritike, nepouzdani (autori su se najee oslanjali na domae,
hrvatske izvore), kao i obratno, mnogi su izbori kritike i esejistike odreenih autora opet koncentrirani na pisce odnosne knjievnosti, pa u tom smislu treba biti dvostruko oprezan. Usp. jo i: Dragomir Gajevi, Tin Ujevi u
jugoslovenskoj kritici, GZH, Zagreb, 1988; Nevenka Brozovi, Veze hrvatske
moderne sa srpskom i slovenskom knjievnosti, Jugoslovenski seminar za strane
slaviste, Beograd, 1979; Miroslav icel, Srpski roman u kritikom osvjetljenju A. G. Matoa, Osmiljavanja, revija, Osijek, 1987, 116122; Rezeptionssthetik und Literaturgeschichte, Umjetnost rijei, izvanredni svezak,
Zagreb, 1977. (Osobito Ivo Frage, Slavistische Anmerkungen zu den
Thesen zur Rezeptionssthetik von Hans Robert Jauss, takoer, Bibliografija, W. Krolla, 228251.)

KRITIKA RECEPCIJA MILANA BEGOVIA

U SUSJEDNIM SLAVENSKIM KULTURAMA
(SISTEMATIKA SUODNOSA)

UVOD

Prole sam akademske godine, sa studentima kroatistike, odrao

izborni seminar s temom kritike recepcije hrvatske knjievnosti u
junoslavenskim kulturama, ograniivi se praktiki, u pogledu prostora, na kontekst susjednih slavenskih kultura, a glede vremena, na
dva povijesno-socioloki razliita perioda, austrougarski od 1867. do
1918. godine i jugoslavenski od 1945. do 1990. godine. Vremenske
periode od 1918. do 1941. godine i od 1941. do 1945. godine uglavnom smo iskljuili iz istraivanja, ali se pokazalo da se prvi ne moe
zanemariti, kao i to da je drugi prekratak za ozbiljnije promjene te u
pogledu postavljene teme jo gotovo neistraen (s velikom dozom
unaprijed stvorenih negativnih sudova).
U svom istraivanju, kao i u zajednikom istraivanju sa studentima, utvrdili smo prije svega pojam kritike, odnosno kritiko-esejistike recepcije, koji moemo razlikovati s obzirom na njezinu pojavu
unutar nacionalne knjievnosti i kulture, zatim obzirom na iri kulturni prostor (hrvatski, vienacionalni), kao i, a to je bila osnovna
orijentacija, s obzirom na kritiku recepciju hrvatske knjievnosti
u susjednim slavenskim kulturama. Drugo vano ogranienje kritiko-esejistike recepcije hrvatske knjievnosti, odnosi se na injenicu da se pojam recepcije ograniava na provjerljivu recepciju
elitne itateljske publike, pisce i knjievne kritiare, a proiruje se,
na kraju recepcijskoga lanca, na filoloke, odnosno knjievnopovijesne studije, priloge, strune lanke i enciklopedijske jedinice.
Kada je rije o recepciji dramskoga pisca, prirodno se pojam kritike recepcije proiruje recepcijom kazaline kritike, a ne bi bez

rezultata ostala ni pomna istraivanja recepcije dramskim inom,

ovom ili onom dramaturkom i reijskom intervencijom, koje
nastaju iz potrebe prilagoavanja dramskog teksta jedne kulture
unutar kazalita druge kulture, pa se i pitanja prijevoda, odnosno
adaptacija ili izvedaba u originalu, osobito na terenu susjednih slavenskih kultura meusobno razumljivih knjievnosti, mogu postaviti kao prvorazredna pitanja odreene interkulturne interpretacije.
(Usp. opirnije Kova, 1995; ovdje prethodna rasprava.)

362
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

HRVATSKA KULTURA I KONTEKST

SUSJEDNIH SLAVENSKIH KULTURA

Na samom poetku promiljanja i formuliranja teme pojavio se

problem novoga odnosa kroatistike i slavistike, osobito s obzorom
na junoslavistiki kompleks, koji je, u opravdanim zahtjevima za
osamostaljenjem kroatistike i neopravdano otrim kritikama njezine tradicionalne ulananosti u ue i ire slavistike studije,1 malopomalo postajao traumatian za sve sudionike. Iskljuivo pod teretom drutvenih promjena, a slabo utemeljen u moebitnim novim
strunim i znanstvenim projekcijama, dijalog kroatista i slavista
jedva da se vodio oko bitnih temelja struke, naime slavenske filologije, pa se s vremena na vrijeme inilo da se kroatistika mora zauvijek osloboditi okvira slavistike, odnosno okova junoslavenske filologije, koji kao da je nepovratno veu uz nepoeljne nove dravne
integracije na jugoistonoeuropskom i balkanskom prostoru.
U takvim okolnostima, u namjeri da ne napustim komparativna prouavanja junoslavenskih knjievnosti, doao sam do relativno prihvatljivoga odreenja svojih starih interesa, do svojevrsnih poredbenih analiza hrvatske knjievnosti u kontekstu susjednih slavenskih
1 Vatroslav Jagi, kada govori o pojmu juni Slaveni, kae da se u on u najirem smislu uzima ukljuujui i Bugare, danas bismo rekli i Makedonce, dok u june Slavene
u uem znaenju te rijei ubraja Slovence, Hrvate i Srbe, a nikako ne preporua da
se taj naziv rabi tek u najuem znaenju, pa da obuhvaa samo Hrvate i Srbe. (Usp.
Jagi, 1953: 207.) Mislim da danas tu sugestiju mladoga Jagia treba razumjeti kao
optimalno slavistiko situiranje problema prouavanja hrvatske povijesti i kulture,
to se neutralnije moe tumaiti upravo afirmacijom interliterarnoga konteksta naih
slavenskih susjeda, s kojima smo dijelili veliki dio novije povijesti, dijalekte i jezik, pa
i manji dio svoje nacionalne knjievnosti i kulture, koje su u tom prostoru nailazile na
najbolje odjeke, pa i prihvaanja, a naalost i do besramnoga posvajanja.

kultura, koje se, u odnosu na neslavenske susjedne kulture, ostale

slavenske i europske kulture, razlikuju nekolikim odlikama.
Najprije, povijesno i idealno gledano, tu je interdijalektalna
poloenost hrvatskoga jezika i knjievnosti od pretapanja staroslavenskoga i akavskoga, kompleksa slovensko-hrvatskih kajkavskih
dijalekata, neiskoritena potencijala tokavsko-ikavskih dijalekata,
pa do tokavskih idioma jednog Matoa, Begovia ili Andria. Zatim,
nalazimo naroitu kulturnu vezanost Hrvata, uvjetovanu povijesnim
okolnostima koje vie ne moemo promijeniti, sa svojim slavenskim
susjedstvom, od preteite konfesionalne istovjetnosti sa Slovencima
do vjerske i civilizacijske razlike sa Srbima ili Crnogorcima, itd. Geografski izolirani od ostaloga slavenskog svijeta, junoslavenski narodi
nali su se stjecajem politikih prilika jo i meusobno razdvojeni na
dvije kulturnotipoloke podskupine, slovensko-hrvatsku s jedne i srpsko-makedonsko-bugarsku s druge strane, koje su se u doba raanja
nacija i nacionalnih literatura ne samo u razliitim, i to mahom neslavenskim dravnim zajednicama ve, to je bilo jo odsudnije, i u dva
razliita kulturno-civilizacijska kruga, zapadno-europskom i balkansko-orijentalnom (Brozovi, 1979: 115). U tom smislu, ne treba
zaboraviti sloenost veza s Bosnom i Hercegovinom, pa i Vojvodinom i Bokom, koje veim dijelom moemo ubrojiti u hrvatske povijesne prostore u ijim su se kulturnim zonama hrvatski jezik, knjievnost i kultura osjeali kao svoji.
Zaponemo li upravo s analizom odnosa svojega i tuega, koji
je u suvremenom interkulturnom studiju knjievnosti od prvorazredne vanosti, jer se pretpostavlja da je primanje tue knjievnosti
zapravo primanje na distanci, koja kritiaru i istraivau daje neophodnu dozu objektivnosti, moemo samo ustvrditi da je za sistematiku suodnosa kritike recepcije hrvatske knjievnosti u susjednim
slavenskim kulturama bitno imati na umu dinamiku toga odnosa,
s obzirom na veu ili manju nazonost elemenata hrvatske kulture
u multikulturalnim sredinama hrvatskih graninih ili susjednih prostora ili s obzirom na elemente jezine ili konfesionalne bliskosti.
Osim razliitih povijesnih okolnosti formiranja hrvatske i susjednih slavenskih nacija, hrvatska se nacionalna kulturna tradicija (kada
govorim o kulturama mislim prije svega na nacionalne kulture, iako
je njezina transnacionalna ili regionalna interpretacija danas sve prisutnija), u krajnjem rezultatu, od slovenske kulture razlikuje jezino,
a od kultura jugoistonih susjeda konfesionalno, pa oko glavnine
identifikacijske osnovice hrvatske knjievne kulture, od preporoda

363
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

364
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

do danas zapravo nema nesporazuma. Hrvatska je suvremena nacionalna kultura ona u kojoj se sluimo latinicom, vjerski je odreena
Katolikom crkvom, to nas uglavnom razlikuje od jugoistonih
naih susjeda, dok je prema zapadnomu slavenskom susjedu jasno
razliita suvremenim knjievnim jezikom. Imamo li sve te injenice pri svijesti, u odnosu hrvatske kulture prema kulturama svojih
susjednih naroda, ne treba nas hvatati malodunost i zabrinutost,
hrvatska je kultura tim suodnosima jasno definirana, moraju nas brinuti tek okolnosti u kojima su se junoslavenski prostori, od oslobaanja od Turaka, ekonomski i etniki, pa onda u kulturno, slabili
i praznili na tetu katolike, a u korist balkanske kulture, odnosno
kultura balkanskih naroda, unato svim hrvatskim pripadnostima i
prisezanjima Zapadu.
Ostavimo li po strani sociokulturne kalkulacije, ostaje teorijski interesantan problem odnosa hrvatske nacionalne kulture prema
irem hrvatskom i/ili multietnikom kulturnom kontekstu, koji nije,
kako se esto eli prikazati istoznaan. Pojednostavljeno reeno,
hrvatska nacionalna kultura, kao i sve receptivne kulture svijeta, od
samih je svojih poetaka, kako smo je kasnije rekonstruirali, uvjetovana stanovitom kreativnom napetosti slavenskih i neslavenskih
kulturnih elemenata, od sveslavenstva do neslavenstva, kao to se
i hrvatski kulturni prostor premjetao od osvajanja romanskih gradova na Jadranu do podizanja graninih urbanih utvrda na Dunavu,
od bosanskih bogumila do zapadnohrvatskih protestantskih previranja, s trajno osvojenom vertikalom od Dubrovnika do Drave i Mure.
Ukratko, niti je hrvatska nacionalna kultura ostala bez najirih veza
sa svojim slavenskim i neslavenskim susjednim kulturama, niti se
na hrvatski kulturni prostor, koji je bio povijesno iri od dananjih
granica Republike Hrvatske, smije gledati kao na iskljuivi prostor
hrvatske kulture shvaene u nacionalnom smislu. Zbog toga pri uporabi termina interkulturalno i intrakulturalno moramo stalno imati
na umu povijesnu dinamiku odnosa hrvatske nacionalne kulture sa
svojim hrvatskim kulturnom kontekstom (koji je multikonfesionalan te stvarno i uvjetno viejezian).
Ograniimo li se, ovom prilikom, samo na razdoblje novije
hrvatske knjievnosti, od romantizma do postmoderne, uoit emo
da je knjievna komunikacija unutar najire shvaenoga hrvatskoga
kulturnog prostora okupljala autore ili asopise, programe i inicijative
koji esto nisu bili u uem smislu hrvatski, koje zapravo ne moemo
ubrojiti u pojam strogo shvaene hrvatske nacionalne kulture. Svi ti

preostali mjeoviti projekti, na liniji kontakata hrvatske i slovenske ili hrvatske i srpske nacionalne kulture, pri emu opis i definicija bosanske kulture zahtijeva poseban tretman, jer svaka kulturna
pojava pripada i toj zajednici i svojoj nacionalnoj kulturi (Katii,
1992: 231), mogu se bez tekoa pokriti pojmom hrvatskoga kulturnog konteksta, kojega karakterizira otvorenost i raznolikost, svekolika produktivnost, upravo diktiranje, intenzivno emitiranje svojih
kulturnih vrijednosti, dakle hrvatske nacionalne kulture.1
Konkretno, za temu recepcije Begovia u susjednim slavenskim kulturama, potrebno je definirati etiri vremenska perioda u
kojima se hrvatski kulturni kontekst mijenja i razliito ostvaruje.
Prvo, u vrijeme moderne i prvobitne afirmacije Begovieve knjievnosti, u austrougarskom periodu, slovenska, bosanska i srpska
kultura postupno se otvara sve intenzivnijem meusobnom dijalogu, pa se to razdoblje danas doima nekom vrstom priprave za
period unitarne kraljevine, knjievno razdoblje izmeu dva svjetska
rata, u kojemu Begovi doivljava promjenjivu, ali kvalitetno uzlaznu recepciju, a hrvatska se nacionalna kultura ne afirmira samo u
svom povijesnom kulturnom kontekstu, nego ga zamjenjuje jugoslavenskim, unutar kojega srpski kulturni kontekst, koji jo tee od
hrvatskoga izlazi na kraj sa svojim multikulturalnim ambijentima,
postaje sve veim i sve znaajnijim. Kratka epizoda pune afirmacije
Milana Begovia u hrvatsko-ustakom periodu, ini se da ne prelazi
granice susjednih slavenskih kultura, iako na poseban nain to vrijeme potencijalno sadri teritorijalnu i etniku osnovicu za ozbiljenje ideje hrvatskoga kulturnog konteksta, koji se ne poklapa s prirodnim granicama hrvatske nacionalne kulture, vie nego ijedno
kasnije razdoblje. I etvrti, period federativne republike, karakterizira
recepciju Milana Begovia, kao i cjelokupne hrvatske knjievnosti,
u kontekstu, uspostavljenim federalizmom, naelno jednakopravnih dijaloga meusobno susjednih kultura (kojima se pridodaje i
novi, makedonski lan). U tom razdoblju, paradoksalno, hrvatski
se kulturni i/ili susjedni interkulturni kontekst umnoava i preko
granica hrvatskih povijesnih prostora, ali se istodobno, prije svega
1 Zbog toga se i moglo dogoditi da je, u takvom hrvatskom kulturnom kontekstu,
npr. polemika CarKisi, voena u zadarskim novinama oko Begovieve Knjige Boccadoro, transcendirala svoju nacionalnu obojenost, te su njeni sudionici, baratajui
knjievnim argumentima, pokazali da knjievno-estetska pitanja i raiavanja na
naim prostorima nisu nuno imala nacionalni ili pak nacionalistiki predznak (Matrovi, 1988: 210).

365
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

neprimjerenim politikim arbitraama u pitanjima jezika, pa onda i

pod pritiscima velikosrpskoga nacionalistikoga programa, dovodi
u pitanje funkcioniranje hrvatske nacionalne kulture i na njenom
najuem prirodnom prostoru.

SISTEMATIKA SUODNOSA BEGOVIEVIM OIMA

366
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Bez obzira na sve izvanjske okolnosti, da je rije o kulturama razliitih iskustava knjievnosti, pa i jezika, to je i danas, osobito stranim slavistima kadto potrebno posebno dokazivati, najbolje emo,
za ovu priliku, potvrditi navodom iz esejistike djelatnosti Milana
Begovia, napisanom kao uspomena na Ivu Vojnovia: Mi smo se
divili onda bujnosti fraze, bogatstvu prelaza i raznolikosti boja Vojnovieve poezije i bilo je za nas nepojmljivo kad smo u beogradskim novinama, nakon tamonje premiere (8. IV. 1906.) itali prilino nepovoljne kritike. Kasnije mi je to bilo jasno. Srbi su osjetili
nametnuti estetizam na spontanu i priprostu pjesmu, nije im bila pristupna rafinirana Vojnovieva simbolika, a povrijedio ih je dramaturki trik inae s tehnikog gledita izvrstan to se mladi Jugovi vraa sa bojita. Srbin se ne vraa! rekao je jedan kritiar i
tim odkrio glavnu i prvu jezgru srbske junake psihe. Splitsko Jedinstvo naprotiv donosilo je na uvodnom mjestu upravo uzhitne lanke
o Majci Jugovia i o njenom primitku u Beogradu. U Zagrebu je
Majka Jugovia bolje prola. Ovdje je ona imala znaenje literarno
i nije nitko mario za nesklad izmeu nje i narodne pjesme. Ovdje je
uope narodna pjesma traktirana kao literatura, oduevljeno itana
i komentirana s udivljenjem, dok je Srbima ona dio ivota, pa bili to
intelektualci ili neuki ljudi. I za to Vojnovi nije mogao svojom estetsko-aristokratskom obradbom Majke Jugovia zagrabiti dublje u
srbska srdca. Kao ni Ivan Metrovi svojim kosovskim hramom koji
je kud i kamo jai i monumentalniji. Obadva ova hrvatska umjetnika
mogla su u Evropi poveati simpatije za srbski narod, ali ni jedan ni
drugi nisu takli srbsku duu do u sr (Begovi, 1943: 186).
Kao to razabiremo, odnosi svojega i tuega, ak i u povodu
koji ih je intencionalno pokuao prevladati, u sluaju hrvatske i
srpske kulturne tradicije potvruju se svom snagom meusobnih
vienja: kao to beogradski kritiar ne razumije Jugovieva junatva, tako i Begovi razumije hrvatsko oduevljenje predstavom, jer
u njemu prepoznaje zrcalo svoje, vlastite kulture. U oima Milana

Begovia dvije nacionalne i kulturne zajednice reagiraju na temu

junatva i stiliziranu narodnu pjesmu razliito: jednima je mjera
knjievnosti ivot, a drugima se ini onako kako i Begovi sudi,
naime, da se radi samo o knjievnosti, ve i u narodnoj pjesmi,
a nekmoli u Vojnovia.
O slinom iskustvu svojevrsne interkulturne interpretacije
svjedoi Milan Begovi, kao mladi profesor srpsko-hrvatskoga1 u
Spljetu, 1904. godine, kada je objavio svoju studiju o srpskom pjesniku Vojislavu Iliu. Danas manje poznat Begoviev rad, dijelom
referira i o tim odnosima razumijevanja hrvatske i srpske kulture, iz
vizure utemeljena aktera hrvatske knjievnosti. Od samoga uvoda,
u kojemu kratko opisuje znaenje pjesnika koji prekorauju granice svoje kulture, kao i zaslunike koji ih promiu, Milan Begovi
svjesno potencira svoje nepoznavanje srpskih prilika, kao i nekolike
razlike meu hrvatskim i srpskim pjesnicima, odnosno njihovim
knjievnostima, zanimljivim i za nae izlaganje. (Begovi, 1904;
S druge strane teko je i otkriti u njemu sve aluzije na javni i privatni ivot u Srbiji i Beogradu, meni, koji nisam tamo ivio ni ljudi
prouavao, isto, 40.)
Dvije su Begovieve tvdnje ili ocjene glede Vojislava Ilia koje
zasluuju nau pozornost, tim vie to su neposredno po objavljivanju bile komentirane od tada vodeeg srpskog kritiara i povjesniara
knjievnosti Jovana Skerlia. Prva je misao da hrvatski pisci ne piu
onako dobrim jezikom kao srpski pisci, to je Begoviu tokavcu, kao
i u odnosu na Vladimira Nazora, bila prednost koju su izvorni tokavci trajno htjeli priskrbiti za sebe. Milan Begovi precizira: Razumije se u sebi, da ovdje ne uzimljem u obzir kakvog zagrebakog pisca,
koji hrvatskim rijeima pie njemaki ili kakvog bodulskog stihotvorca, koji je nauio hrvatski iz kolskih tekstova. Mislim samo na one
1 Studija Milana Begovia o Vojislavu Iliu bila je tiskana u Ljetopisu gimnazije u Spljetu, prema programima, naziv predmeta bio je, kao i u cijeloj Austriji, kako je spomenuto. Meutim, to nije smetalo da splitska gimnazija, prema Begoviu, bude razsadnica
Hrvatstva, kao ni tome da se jezik inae naziva hrvatski. Usput, Begovi je o Nazorovu jeziku iz vremena gimnazije, imao onodobno tipino miljenje tokavca prema netokavcu: Nazor je iz poetka osjeao velike potekoe u stvaranju hrvatskih stihova:
nije poznavao jezika. Ali njegova energija nije poznavala zaprjeka. Uio je i radio kao
malo tko. A kada me je jednih praznika posjetio u Vrlici, uivao je u ljepoti ovog istog
jezika i opajao se njome. Odkrio je bogatstvo naega izraza, snagu nae riei, muziku
naega akcenta i odonda pa sve do danas nije prestao da pretrauje riznice hrvatskoga
govora (Begovi, 1943: 237, 239240, Djetinjstvo Vladimira Nazora).

367
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

368
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

nae pisce, koji piu dobrim jezikom, ali ne onako dobrim kao Srbi
(isto, 16, r. 6). Meutim, Begovi pomalo iznenaujue zakljuuje
da se Vojislav Ili u tom aspektu razlikuje od ostalih srpskih pjesnika,
upravo po bliskosti s hrvatskima te sve razjanjava ovako: Moramo
rei, da se je u veim svjetskim literaturama jezik oplemenio, otresao
se svoje prvobitne grubosti, u neku ruku uglanao se, salonizovao. Za
to oni nai pjesnici, koji dodjoe pod neposredni upliv evropske naobrazbe, ne mogoe, da pjevaju onako, kako pjeva dalmatinski kozar
ili umadijski oban. Kretali su se u otmjenijem svijetu i vidjeli su, da
prostota ne znai uvijek i prirodnost. Srpski pjesnici ostadoe veinom
puki pjesnici, mislei da nee biti narodni, ako se dignu nad shvaanje i govor puka. Vojislav je u tome poao dalje: on po svojoj naobrazbi, nauci i tenji nije i ne moe, da bude puki pjesnik, malo mu je
do one popularnosti, koju mu porie jedan srpski kritik, ali radi jezika
on ostaje uvijek narodan. I tu je razlika. Onda se neemo uditi to
Vojislav upotrebljava rijei drevni, lahor, miomir, perivoj, itd. koje upotrebljavaju hrvatski pjesnici i pisci, a srpski malo ili nikada (isto, 16).
Drugu interesantnu odrednicu pjesnitva Vojislava Ilia itamo
pri kraju Begovieva eseja: Teko mi je bilo onu lijepu poeziju analizovati, poredjivati, kritikovati: to je manija anatomiara ili kritiara
od zanata ali mirna mi je savjest, jer sam veinom u njoj traio ono,
to je pjesnik u nju htio da stavi to jest duu. Velika je ta pjesnika
dua raskona u svome osjeanju, bogata i obilna u svojim mislima.
Dua prolosti. Iz nje die isti paganski zanos i ushit, dodue potiten sadanjim bolima i sopstvenim pjesnikovim i onim njegova
naroda. Radi toga zauzimlje Vojislav u srpskoj literaturi posebno,
osamljeno mjesto. On se je udaljio od utjecaja istone kulture i prignuo se zapadu, u njemu ne nalazimo svega onoga to karakterie
njegove srpske drugove, pa moemo rei, da je on neki most, koji
vee dva razliita duha u naoj knjievnosti srpski i hrvatski, istoni
i zapadni. I to njegovo odaljenje od duha, koji od vijekova ivi u srpskoj knjizi, uini, da ga mnogi ne shvatie, prezree i osudie. On toga
nije zasluio, jer je pravim umjetnikim razumijevanjem i zanosom
unio u svoju knjievnost pjesniko obilje zapada, koje je jedva gdje,
samotno i prigueno, iz rijetkih srpskih pjesama probijalo. On ga je
znao spojiti sa narodnim osjeanjem i tako prilagoditi narodnomu
shvaanju i ivotu, da, uz svu Vojislavljevu evroptinu, ne moemo a
da u njem ne vidimo pravog srpskog pjesnika. U tome i lei njegova
velika knjievna zasluga. Spoj starine i sadanjice to je znaaj njegove umjetnosti (isto, 41).

Naravno, u reakciji Jovana Skerlia, koji se sloio s Begovievom

poetnom konstatacijom da srpski pisci imaju bolji jezik, ali on objanjava da to nije iz neke kulturne zaostalosti, nego stoga to u srpskim
krajevima ima malo nacionalnih meavina, to je narodni ivot samostalniji i razvijeniji (Skerli, 1904: 11141115), nadalje itamo da
se Begovi to se tie zapadnjatva Vojislava Ilia potpuno prevario,
kao i to da je Begovievo uopavanje u podjeli zapadistok, hrvatska i srpska knjievnost, odvie smjelo: Koliko ima tanoga u ovoj
smeloj podeli? Trebalo bi tek videti koliko srpska knjievnost i srpski
duh ima istonoga, a koliko je zapadnoga u hrvatskom duhu i hrvatskoj knjievnosti. Sa etnike take gledita, o tome ne moe biti rei.
Jedino to se moe ozbiljno uzeti, to su uticaji dvaju crkava pravoslavne, istone, ne organizovane, slabe i neuticajne, koja nije uspela da
slomije narodne osobine, i zapadne crkve, katolike, mone, organizovane, koja je uvek teila nivelisanju i svojoj duhovnoj i fizikoj prevlasti, lomila sve pojedinane i nacionalne individualnosti na koje je
naila u svome zavojevakom nastupanju kroz istoriju. Sudbina hrvatskih narodnih umotvorina bie jedina posledica toga zapadnog uticaja koji je katolika crkva vrila, i o ijem blagodetnom uticaju slobodno je i posumnjati. U naoj knjievnosti, sem bosanskih sevdalinki,
tursko-srpskih pesama Jovana Ilia, nikih pria G. Stevana Sremca i
vranjskih istorija G. Borisava Stankovia, gde se daje videti taj tako
apsolutan i veliki uticaj Istoka? (isto, 1116).
SISTEMATIKA SUODNOSA, POKUAJ TIPOLOGIJE

Premda i u Begovievim tvrdnjama i u Skerlievom odgovoru nailazimo na elemente meusobnih predrasuda, to su se u desetljeima zajednikoga ivota kumulativno umnaale, umjesto oekivanoga razrjeavanja,1 openito se moe rei da su odnosi hrvatske
knjievnosti prema srpskim knjievnim inicijativama, djelima
1 Kada se svet bude istreznio i kada razum bude progovorio, mi emo ispasti kao
najparadoksalniji narataj koji je ikada bio, i teko e se moi verovati da smo bolje poznavali skandinavske knjievnosti no knjievne pojave ljudi nae rase i naega jezika.
Kao i nauka, umetnost je spona onde gde verski fanatizam i nacionalna iskljuivost
dele i zavaaju; kao nekada religija, ona danas spaja duhove i narode u optem oseanju lepote. Meusobno prouavanje, kao to je uinio G. Begovi, u stanju je mnogo
da uini da se ugue rune strasti i surove predrasude, to rekao Vojislav, i da se pripreme i uravnjaju putevi pametnijima i boljima koji e posle nas doi (isto, 1114).

369
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

370
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i piscima, u sredinjim maticama uglavnom oditavali u doba

moderne, pa i kasnije, kako ih je Milan Begovi iskreno iznio, iako
se kada je rije o recepciji openito moe rei da je ona bila otvorenija s hrvatske strane, zanimanje je hrvatske kritike za srpsku knjievnost bilo vee i solidnije, dapae, hrvatska je kritika u asopisima
poput novosadskoga Letopisa Matice srpske ili sarajevske Bosanske
vile, preuzela ulogu posrednika u prijamu i upoznavanju hrvatske
knjievnosti (u sluaju Begovia mislim ovdje na priloge Antuna
Gustava Matoa, 1901, Jovana Hranilovia, 1904. i Arsena Wenzelidesa, 1910).
Ovime su ujedno, u sistematici suodnosa hrvatske knjievnosti sa susjednim slavenskim kulturama, otvara pitanje neposredne
kritike recepcije, odnosno kritike u zajednikome multikulturnom
kontekstu, koja gotovo da se i ne razlikuje od kritikoga usvajanja
svoje knjievnosti u svom vlastitom kulturnom kontekstu, osim
ako kritika nije pisana namjenski, kao narudba, kada se kritiar
obraa itaocu iz drugoga kulturnog kruga svjestan razlika njegova horizonta oekivanja, pa se onda takva kritika pribliava
profilu kritike iz druge nacionalne kulture, kada kritiar knjievnoj
publici svoje kulture eli objasniti razloge i povode, vrijednosti,
kako predmeta svoga prikazivanja tako i svoga kritiko-esejistikoga ina. Kada je rije o novijim hrvatskim piscima, pa je zacijelo tako i s Milanom Begoviem, u srpskom kulturnom kontekstu
takvi kritiari, koji sa zavidnim poznavanjem i kompetencijom piu
o Hrvatima, tek su kritiari Velibor Gligori i Milan Bogdanovi.
Tipinim primjerom kritike iz druge nacionalne kulture, iz najranijega razdoblja prijama hrvatske knjievnosti u srpskom kulturnom kontekstu, koji je na stranicama ugarskoga Letopisa i vienacionalne Vojvodine, dakako, kompleksniji od pojma srpske
nacionalne kulture, pa zarana dolazi u konkurenciju sa irim hrvatskim kulturnim kontekstom, pokazuje sve odlike rane faze srpske
recepcije hrvatske knjievnosti, odlike koje se i kasnije provlae kao
svojevrsni stereotipi: uvjerenje da je hrvatska poezija slabija od srpske, da su Hrvati bolji u romanu, da hrvatski pisci slabo vladaju svojim jezikom, ali i da su poneki od njih i pod utjecajem srpske knjievnosti (ne samo to se jezika tie). Dr. Kamenko Suboti, 1897.
godine u Letopisu Matice srpske, piui povodom izabranih pjesama
A. Harambaia i H. Badalia te o prvoj zbirci pjesama svoga poznanika M. Begovia, konstatira da je hrvatska knjievna kritika jo
mlada, ona jo nije nauna, preterano rodoljubiva, kritika klike

i partije, pa on zato svoju kritiku zasniva bez obzira na hrvatsku.

I nastavlja: Teko bi bilo Hrvatu rei, da je njihova lirska poezija
slaba; ja to mogu da kaem. Sve narode jednako volim, ali najvolijem narod svoj, pa bih imao srca i njemu rei takove i sline stvari;
jer istina ide pre svega. Hrvatski pesnici nisu originalni, nemaju
srca, temperamenta; individualnost im je slaba; u hrvatskoj pojeziji
nema oseaja. [...] Hrvati su po opsenosti i kompoziciji svojih pripovedakih radova blii romanu nego Srbi, doim su u lirici izostali
daleko iza Srba. Ovi nadmauju Hrvate toplinom oseaja i jainom
mate. Za roman treba vie uma, za liriku vie srca (Suboti, 1897).
Pokuavajui dokuiti razloge da Hrvati nemaju onake narodne
pojezije kao to je divnu i odlinu imaju Srbi, autor kao mogui
uzrok navodi Katoliku crkvu te odbija rasni i geografski faktor kao
uzrok takvom stanju (jer Srbi i Hrvati ive gotovo pomeani), da
bi na kraju priznao da on sam ne moe razrijeiti to pitanje, a nije mu
poznato ni to da su sami Hrvati o tome poblie raspravljali. Iz toga
slijedi, prema K. Subotiu, druga osobitost veine hrvatskih pjesnika,
naime da ne pevaju sasvim od srca, to kopiraju druge pesnike, pa
se kod Harambaia moe vidjeti da imitira Zmaja, a kod Begovia
da je pod vidnim utjecajem Vojislava Ilia. Srbi treba da se raduju
tome, jer to nije nita drugo nego uticaj srpske knjievnosti izvan
njenih granica (isto, 169).
U ocjeni Begovieve zbirke pjesama kritiar ostaje upravo u
tim komparativnim kategorijama utjecaja: Begovi stoji pod sugestijom, pod uticajem Vojislava Ilia; on visoko tuje Vojislavljevu
poeziju, pa je pri smrti njegovoj i krasnu pesmu (Vojislavu Ilijiu)
spevao. Bez sumnje da e biti na njegovoj prvenadi i uticaja novijih
talijanskih pesnika, i oni, koji dobro poznaju talijansku knjievnost
treba da oznae taj uticaj. Vojislavljev je uticaj opet po nekad i suvie
jak te dovodi Begovia dotle, da ga ba kopira. Pesma Arpadov sin
vrlo je nespretna i nesretna kopija Vojislavljeve pesme; motiv je uzet
sasvim iz Vojislava, pesma je razvuena, a etika na zavretku daleko
je uzvienija i plemenitija u srpskog pesnika (isto, 173).
Kao to je razvidno, za kritiku je, kao i za vei dio kritike recepcije hrvatske knjievnosti razdoblja moderne u srpskom kulturnom
kontekstu, karakteristina svojevrsna podvojenost u prijamu hrvatske knjievnosti: uz pokazivani interes, blagonaklonu radoznalost,
korektnost u praenju i naelnu otvorenost, mnoge se vrijednosti hrvatske kulture prihvaaju s dosta distance, neodmjerenosti u
usporeivanju, pa i odreenih predrasuda o hrvatskoj knjievnosti.

371
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

372
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Premda bi se u konkretnom sluaju moglo govoriti tek o neprimjerenom prepoznavanju tuega u svome, spomenuta e se ambivalentnost u recepciji hrvatske knjievnosti odravati jo desetljeima, s
tim da e ona kod boljih kritiara biti svjesno prevladavana, odnosno
naglasak e se prebacivati na poetika pitanja i individualne razlike
u senzibilitetu.
Meutim, prije nego to se zadrimo na kritikama tih autora,
pokuajmo iscrpnije interpretirati ranu kritiku recepciju Milana
Begovia, njegove drame Gospogja Walewska, manje poznatoga
srpskog kritiara Jovana ivojinovia, kao oglednom primjeru
kritike koja je svjesna dviju kultura, nastalu na tragu upravo probuena zanimanja koje su uostalom potakli hrvatski kritiari
A. G. Mato i Jovan Hranilovi.
Predstavljajui Milana Begovia, ivojinovi se poziva na spomenute kritiare, zatim napominje da je na stranicama Letopisa
Matice srpske ve izala Begovieva dramska slika Menuet, kao i da
je prikazana njegova studija o Vojislavu Iliu. Autor se, prije svega
oslanja na prethodno znanje o Begoviu, da bi konstatirao kako je i
Begovi bio pod utjecajem stranih knjievnosti, ali da su se u meuvremenu mladi i stari izmirili, te su se mladi poeli vraati starim
stazama narodne hrvatske knjievnosti, a time su, to je karakteristino, na dobrom putu i sa Srbima da se spoje u jedno knjievno
kolo (ivojinovi, 1907: 106). Dovodei pak dramu Menuet u vezu
s dramom o kojoj pie kritiar zakljuuje: One stoje u vezi ne samo
kao dela istoga pisca, nego i kao predstavnice istoga naina izraavanja. Gospogja Walewska je na vie mesta isto onako kapriciozna kao i Menuet, ali se u njoj ve vidi i pieva tenja ili naginjanje za izmirenjem mladih i starih. Dokle je Menuet pusta igraka
pieve mate sa nekom afektacijom kulture i umjetnosti, pomeana
sa dosta moderne razgolienosti, dotle u Gospogji Walewskoj pisac
pored toga dohvata i staru temu, nacionalnu ideju Poljaka, ali tako,
da njegova mladalaka rasputenost u tenji za efektima isto umetnikim ili upravo vetakim odnosi pobedu nad idejom, kojom se
junakinja isprva oduevljava (isto, 107).
U uvodu svoje analize kritiar se posebno zadrava na, kako on
kae, afektaciji kulture, prigovarajui piscu preveliku zastupljenost stranih jezika i izraza u djelu, pa saima: Moda e se to kome
i svideti i moda e mestimice imati i efekta na pozornici, ali meni
se taj makaronizam opet u veini ini da je afektacija, a efekat, koji
bi se njome postigao u masi otmene publike, nije pesniko sredstvo

nego nekako laskanje publici tako nastrana ukusa (isto, 108). Od

te prilino neuvjerljive argumentacije, kritiar prigovara Begoviu
da u didaskalijama opisuje sve potankosti te uzima na sebe i ulogu
pozorinog reditelja, pa napominje da se odreenim neodmjerenostima u izrazu pesnik jo nije uiveo potpuno u ulogu dramskoga
pisca (isto, 108109). Drugaije je s govorom lica, on je prema
miljenju Begovieva kritiara iv, improvizovan, spontan razgovor, koji izvire prirodno iz situacija (isto, 109).
Nakon pomne analize drame po inovima te korektnog opisa
radnje i karaktera, u to se neemo poblie uputati, slijede za nau
interkulturalnu analizu jo dva interesantna zakljuna suda. Pod
utjecajem ve spomenutoga hrvatskoga kritiara Jovana Hranilovia, koji je tri godine prije njegove kritike objavio prikaz hrvatske lijepe knjievnosti, u kojemu je bolju ocjenu dobila starija
negoli suvremena knjievnost, Jovan ivojinovi zakljuuje: Osim
Marije, a i Napoleona, koji je prikazan vie kao ukoen i naduven
nego veliki, a u ljubavnoj ulozi bujan kao pesnik ostali karakteri su
dosta dosledno izvedeni do kraja, u delu je puno duha i dosta radnje, te bi delo na pozornici moglo imati uspeha; ali kao poetsku tvorevinu, ako emo da poemo putem G. Hranilovia, koji utvruje
za hrv. pesnike na poetku XX. veka da ne dostiu ni Preradovia ni
Maurania, ni ovo delo ne moemo visoko staviti. Ono ne dostie
Demetrovu Teutu ni uzvienou poezije, ni dramatskom snagom,
ni istotom jezika, ni uglaenou stiha (isto, 114, r. 9). Kada pak
je o jeziku i uzorima rije na kritiar e napisati: To nee moi uiniti studijom stranih uzora, nego domaih nam velikana, te kada se
hrvatski filolozi danas hvale prouavanjem Vuka i Daniia, ta vie
zameraju Srbima da to isto ne ine u toj meri, neka bi oni preporuili tu studiju ili bar Maretievu gramatiku i svojim aktivnim knjievnicima, pa e biti da se nee nai onoga osobenjatva u pravopisu i
jeziku (isto, 114, r. 33). Meutim, za praktini pak uzor ivojinovi e na kraju preporuiti Lazu Kostia. Dopustimo li si sada kratak komentar dvaju zavrnih sudova, uoavamo da je kritiaru bliska
poetika romantizma, kako po nadovezivanju na Hranilovia, tako i
zagovaranjem velikoga srpskog pjesnika romantizma, koji jo djeluje u vremenu moderne, oigledno kao nedosegnuti uzor. A to se
jezika tie, i ovaj fragment svjedoi o starom problemu velikih jezinih hrvatsko-srpskih nesporazuma: osjeajui rad hrvatskih filologa
vukovaca za svoju sredinu kao optereenje, kritiar ga usmjerava
prema hrvatskim knjievnicima.

373
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

374
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Zakljuno reeno, uz dosta negativnih ili suzdranih sudova o

Begovievu djelu, esto uvjetovanih ve onda zadobivenom napetou hrvatsko-srpskih odnosa, kritikom percepcijom iz perspektive naglaavanja srpskih stavova i razlika, autor se kritike vrlo
pohvalno izrazio glede tehnike strane izdanja, ocjenom kakva bi
nam i danas bila draga, kada bi za nju u naem izdavatvu bilo vie
potvrda: Knjiga se istie ukusnim rasporedom, itkom i lepom
tampom i briljivom korekturom (isto, 114, r. 44).
Sve u svemu, kritika je primjer kritike recepcije hrvatske knjievnosti iz perspektive druge kulture, koja sa svojom, kao i s tuom kulturnom tradicijom, rauna kao s aktivnim medijem, s tenjom, to je
osobitost mnogih takvih primjera kritike recepcije iz srpske kulture,
istodobnoga prihvaanja na distanci i hiperkritinost do pokroviteljske retorike, naroito kada je rije o pitanjima jezika. Kao da nikada
hrvatski pisci za neke srpske kritiare, ak i ako se radilo o izvornim
tokavcima, kojima se danas s hrvatske strane prigovara svaki njihov
dijalektalizam kao srbizam sve ako je i upotrebljen u stilskom smislu,1
nisu pisali dovoljno istim, narodnim, dakle srpskim jezikom.
Drugi primjer, koji bih elio komentirati, pripada drugom razdoblju, periodu unitarne kraljevine, kada nekolicina srpskih kritiara
s punom pozornosti i dobrim poznavanjem hrvatske knjievnosti,
esto i s dobronamjernim sklonostima, pie o hrvatskoj knjievnosti. Dramski rad Milana Begovia iz pera poznatoga srpskog kritiara socijalne orijentacije Velibora Gligoria tip je kritike recepcije
koja zadrava sve elemente prikazivake kritike za svoju sredinu
(intencijske interkulturalne reakcije), ali se kritiar ne zaustavlja na
tome, nego se aktivnije ukljuuje u poetiku raspravu. To znai da
se kritizirano djelo osjea istodobno kao tue, pa ga je potrebno svojima predstaviti, ali i kao djelo suvremenika iz irega kulturnog konteksta nae knjievnosti (a u biti iz irega multikulturnog konteksta vienacionalne zajednice, to se je nerijetko zanemarivalo).
Predstavljajui Milana Begovia kao dramskog pisca koji je izaao iz poezije Moderne, uz nekoliko reenica kratkoga podsjeanja na rana Begovieva djela, raunajui da se o njemu dovoljno
1 Na samom simpoziju vodila se rasprava o Begovievu jeziku, o izrazima kao to su
oban, sobstveno, itd., te se postavljalo pitanje treba li u novom izdanju takve rijei
prevoditi na hrvatski. Kako sam razumio, rasprava se vodila u pravcu da se uvijek
treba drati rukopisa ili prvotiska ili posljednje volje autora, a nikako samovoljno
lektorirati tekstove s obzirom na suvremeno stanje hrvatskoga jezika. U raspravi je
naglaena i stilistika vrijednost nekih tokavskih dijalektalizama.

znade, Gligori brzo konstatira: Karakteristike Begovieve poezije

prenete su i u njegovo dramsko stvaranje. U njegovoj poeziji oseanja podreena su poetskoj rei, u drami ivotni problemi i psihologija lica ustupaju uvek mesto scenskom izrazu (Gligori, 1936;
13, r. 10, 23). Ta e ocjena biti tek uvodom u pravu kritiku Begovieva postupka, s pozicija realistike dramske poetike: Vei deo
Begovievih drama natoen je poezijom koja je sva u bezivotnom
artizmu. U toj poeziji one gube realnost i u svojoj sadrini, u svojoj
radnji i u psiholokoj i ulnoj predstavi. Stvarnost se u nekim Begovievim dramama gubi u san i simbole (isto, 13).
I erotiki kompleks i psiholoke probleme u Begovievim dramama, nakon korektnih kraih sadrajno-formalnih osvrta na pojedine tekstove, Velibor Gligori procjenjuje da su rtvom artificijelnosti, na raun prirodnosti (nema krvi!).1 Sve i kada priznaje
Begovieve kvalitete u scenskom znanju, sigurnosti u vladanju
dramskim materijalom te u voenju konverzacijskoga dijaloga, kad
priznaje da mu je re scenski gipka i plastina, opetovano zamjera
Begoviu da ta njegova dramska rije zapravo ne uzbuuje, da vie
govori sluhu nego srcu, da vie djeluje kao scenska magija, nego kao
glas i akcent ivota (isto, 13, r. 726; trei stupac). Stoga ne zauuje Gligorieva zavrna misao, da se Begovi, pa i kada tematizira
dalmatinsku zbilju, ne udubljuje u ivot te sredine da iz njega iupa
probleme krevite i gole stvarnosti, nego je to lirska kaprisa jednog pozorinog vetaka, koji stvara radi kazaline umjetnosti, tek
u slavu boginje Talije (isto, 13, r. 4046; trei stupac).
Za razliku od Gligorieve kritike recepcije koju karakterizira
neslaganje u poetikim pitanjima, na opreci modernizamrealizam,
kritika poznatoga srpskoga modernistikoga kritiara Milana Bogdanovia pokuava opravdati razloge i motive upravo Begovieva
modernistikog postupka. Iako je rije o kazalinoj kritici Begovieve drame Bez treeg, zadravam se na tom primjeru iznimno
pozitivnoga prijama jednoga hrvatskog djela u srpskom kulturnom
prostoru i zbog toga to je to vie knjievna negoli kazalina kritika. Milan V. Bogdanovi minuciozno analizira glavni motivacijski
sklop drame, jedan od elementarnih problema ljudske psihologije
1 Njegova erotika je u drami kao i u poeziji pre artificijelna nego prirodna. U stihovima ona nema plamena, vrelijeg strujanja ivota. U drami ona nema krvi. [...] Kad krv
ne struji u samom plotskom doivljaju, o njoj se recituje u patetinoj ekstazi (isto, 13,
r. 40, r. 9, drugi stupac).

375
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

376
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

ljubomoru. Ljubomora oveka vodi u zversko ili u naivno. U ta

oba pravca se kree i ova drama G. Begovia (Bogdanovi, 1932:
609). A ena? Ako pred iim, pred ljubomorom ena ostaje nagnjeena, potisnuta, izdvojena. Ako ita, ljubomora je udaljuje i rashlauje, vraa je logici i razumu, koji onda mogu da postanu poraavajui. Ovde, na sve bezrazlono i nerazumno ovekovo, ena istie
jasan smisao stvarnosti, i snagom ubeivanja, vie nego nagonom
ljubavi pokuava da ga vrati sebi (isto, 610). Zanimljivo je i Bogdanovievo nerazumijevanje ljubomore mukarca, na podlozi simpatije ruske due: Uz to, on je bio u Rusiji, u zemlji iroke boleivosti, sa sveoprotajnim i svemilostivim ljudima, ijem se uticaju
nije mogue oteti. Ko se otuda vratio imun u tome pogledu? Zar
ovaj ovek nije mogao otuda doneti, uz rusku harmoniku i pesmu, i
jedno proirenije oseanje dobrog i milosrdnog razumevanja, jednu
unapred, voljnu, duevnu pomirenost sa stvarima ma kakve one
bile? (isto, 611, r. 3).
Pored toga, najzanimljivije su u Bogdanovievu prikazu opaske,
kojima eventualno on vodi poetiku bitku s poklonicima realistikoga teatra, o literarnosti Begovieve drame te o njenoj psiholokoj
istinitosti, strukturne sastavnice koje su se Veliboru Gligoriu inile
najslabijima. Uivljavajui se u mogue drugaije scenarije, Milan
Bogdanovi zakljuuje: I onda se, za svoje lino zadovoljstvo, zamilja kako bi drama mogla imati sasvim drugi oblik da je ovek doao
sa mirnoom, sa irinom, sa unapred oprotajem, to bi kod ene
moe biti izazvalo jedan nemiran i nagonom uzburkan tok oseanja,
kod nje retrospektivnu ljubomoru ili gorinu od njegovog nehajanja.
Ali te fantazije samo potvruju vrednost dela koje nas nagoni na sva
ta zamiljanja. G. Begovi nije to hteo, ve ono drugo, i to drugo je
dao na nain koji je visoko literaran, koji je dramski neobino ubedljiv, i koji je psiholoki istinit. Odavno naa scena nije imala ovakvu
pravu i dobru pozorinu knjievnost (isto, 611, r. 15).
Uz napomenu, da je u tom razdoblju mnogi hrvatski pisac kod
Srba bio percipiran bez obiljeavanja njegove nacionalne pripadnosti, s estim eufemizmom naa knjievnost, naa scena, pa iako
to primjeujemo i kod Bosanaca i kod Hrvata, kao blai izraz za
knjievnost hrvatskoga i srpskoga jezinoga podruja, pa i za jugoslovensku knjievnost, treba rei da je, u ovom, drugom razdoblju
recepcije hrvatske knjievnosti u susjednim slavenskim kulturama,
kao i obratno, recepcije susjednih slavenskih knjievnosti u hrvatskom kulturnom kontekstu, kod najboljih kritiara to bio i nesvjesno

znak njihove pune disponiranosti da hrvatsku knjievnost prihvate

gotovo kao svoju, kao domau. etvrto razdoblje, period federativne republike, godinama vue, u tom smislu, neke stare zablude,
ali i donosi dobra nova rjeenja, barem kada je rije o novijoj i suvremenoj hrvatskoj knjievnosti.1

SITUACIJA U SLOVENSKOM KULTURNOM KONTEKSTU

Za definiranje pitanja neposredne kritike recepcije i kritike iz

druge kulture neophodno je u raspravu uvesti sociokulturne i
povijesne odrednice. Primjerice, u ve spomenutom odreenju
austrougarskim razdobljem (od 1867. do 1918. godine), svojevrsnim bi se intrakulturnim kritikim inom neposredne recepcije mogli smatrati mnogi kritiki prilozi kompetentnih kritiara
i asopisa gotovo na cijelom prostoru Austro-Ugarske, od Bea,
Praga i Krakova do Ljubljane, Novoga Sada, Sarajeva i Mostara,
jer je obavijetenost o hrvatskim knjievnim i kulturnim dogaajima bila sve bolja i neposrednija, kakvu e meusobnu obavijetenost dosei tek neke junoslavenske kulture u periodu druge jugoslavenske drave, kada se neposredna kritika recepcija mijea s
tipom kritike iz druge kulturne sredine, koja kao i u sluaju Begovieva eseja o Vojislavu Iliu, aktivno rauna s dvije knjievne i kulturne tradicije, onom iz koje potjee pisac i onom za koju se pie i
iz koje se govori, pa i prelazi u organiziranu kritiku recepciju strunjaka ili specijalista, prelazei dosege osobnoga kritinog interesa
(takav tip strune recepcije, za Begovia i za starije pisce, glede njihove recepcije u susjednim slavenskim kulturama, bit e karakteristian osobito u etvrtom razdoblju, periodu federativne republike,
od 1945. do 1990.).
U tom smislu, situacija u slovenskom kulturnom prostoru
mnogo je povoljnija, ali i neistraenija, povoljnija osobito u odnosu
1 Osim starije hrvatske knjievnosti, koja je u srpskom kulturnom krugu neadekvatno
kontekstuirana izvan sveukupne hrvatske knjievnosti i kulture, novija i suvremena
hrvatska knjievnost zadobivala je primjerenu i adekvatnu pozornost, uglavnom pod
svojim punim prezimenom. S hrvatske je strane, jednako kao u jezikoslovlju, tako i
u historiografiji, povijesti knjievnosti i kritici, bilo pokuaja da se tom zajednikom
interkulturalnom kontekstu (nae knjievnosti), maksimalno priznaje postojanje i
djelovanje, uz istodobnu brigu za sve elemente posebnosti nacionalnoga jezika, knjievnosti i kulture, ne samo hrvatske.

377
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

378
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

na jugoistone slavenske susjede i kada je rije o recepciji hrvatskih

pisaca realizma i moderne. Shvaajui kritiko-esejistiku recepciju u najirem smislu kao reproduktivnu recepciju (od recepcije
knjievne kritike do predavanja i knjievnopovijesnih tekstova),
moemo openito rei da je interes slovenske knjievne i kulturne
javnosti za hrvatsku knjievnost u austrougarskom periodu bio iv,
gotovo istodoban, te se hrvatska knjievnost ita i poznaje gotovo
koliko i domaa slovenska, premda u razumljivu generacijskom
pomaku. Sudei prema recenzijama, u onodobnom slovenskom
kulturnom prostoru kao da je eka knjievnost prisutnija od srpske, to se u periodima jugoslavenskih drava mijenja u korist srpske knjievnosti, dok se za hrvatsku knjievnost zadrava normalan
interes, s nekim osobitim naglascima na hrvatsku kajkavsku liriku
(Dragutin Domjani ili sluaj oko Balada Miroslava Krlee). I ovdje
je razvidno da je knjievna recepcija meu susjedima koji su ivjeli
u razliitim vienacionalnim dravama uvjetovana socioloko-povijesnim okolnostima, pa u knjievnopovijesnom istraivanju to ne
treba nikada isputati iz vida.
Prelistamo li vodee slovenske asopise, uvjerit emo se da
se u rubrikama posveenima praenju knjievnog ivota openito,
esto s izravnim zanimanjem pratilo zbivanja u hrvatskom kulturnom prostoru, od slovenskoga stoljeima odijeljena tek jezikom,
koji su, meutim, Slovenci dobro poznavali, ne samo preko hrvatske kajkavske knjievnosti, nego i izravno, dovodei se na kraju do
neke vrste dvojezinosti, to se ne bi moglo rei i obratno, za pripadnike hrvatske i srpske kulture. Pomnije je u tom smislu istraeno razdoblje moderne, a rezultati kao da nisu zadovoljavajui:
Naime, u itavom razdoblju Moderne slovenska italaka publika
ostaje samo verbalno upoznata s hrvatskim knjievnim ivotom,
ali ne i s njegovim stvaraocima. Glavni slovenski knjievni asopisi Ljubljanski zvon i Dom in svet ne donose hrvatskih beletristikih tekstova ni u prijevodu ni u originalu (moe se dodue pretpostaviti da se u Sloveniji hrvatska knjievnost pratila i neposredno,
vie nego slovenska u Hrvatskoj); [...] Mada dodue slovenska
moderna nikada nije dola do svoga vlastitog glasila na slovenskom
tlu, njezinom su se predstavnicima ipak otvorila vrata centralnih
slovenskih knjievnih asopisa, pa moramo pomalo i sa aljenjem
konstatirati da oni nisu mnogo uradili na upoznavanju slovenske
sredine sa suvremenom hrvatskom knjievnosti. Glavni su posrednici bili sa strane Slovenaca filolozi, kao F. Ilei ili J. Tominek,

a ne sami knjievni stvaraoci kao to je to bio sluaj u Hrvata (Brozovi, 1979: 120).1
Ne ulazei u podrobniji komentar modernih istraivanja, to
se nae teme tie, moemo rei da je kritika recepcija M. Begovia
u slovenskom kulturnom kontekstu slina kao i kod drugih hrvatskih pisaca, s tim da je teko odvojiti kritiku od kazaline recepcije,
slino kao i u Vojnovia. (Usp. Moravec, 1981: 253; autor svjedoi,
izmeu ostaloga, i o popularnosti Begovieve dramske igre Venus
Victrix.) Na primjer, kratka vijest o Begovievoj jednoinki Venus
victrix, proirena je u drugom broju kratkim prikazom J. Tomineka,
koji pak ostaje na tipinom informativnom nivou, tumaei tematsku osnovicu drame, da bi zakljuio: Vsebina je torej dokaj udna,
a zasnova je spretna, razvoj ivahen in igra uinkuje v ustih dobrih
igralcev, koliko nam je znano, dokaj dobro. Igrala se je v pretekli
sezoni i v Zagrebu i v Ljubljani (Tominek, 1906).
Iz ovakve vrste kritike razabiremo da je knjievna (i kazalina)
informiranost slovenske kulture o hrvatskoj knjievnosti bila, ne samo
dobrosusjedska, nego i vie od toga, u austrougarskom periodu razdoblja moderne, upravo uzajamno solidarna, u duhu meusobnoga
podravanja Slavena, na raun dominantnih neslavenskih naroda.
Isto tako kratka kazalina kritika Gospoe Walevske u Ljubljanskom zvonu, zapoinje s konstatacijom da je sezona u slovenskom
kazalitu zapoela z uprizoritvijo slovanskega dela, kar nas je prav
posebno razveselilo (Zbanik, 1907: 699). Kritiar navodi da se
radi o tzv. Napoleonovoj drami, u kojoj se eli velikoga Korzikanca
prikazati, s jedne strane, kao poluboanstvo, a s druge, kao obina
ovjeka (teka zadaa, koja se temeljito ponesreila i Hermanu
Bahru!). Kritiar F. Zbanik posebno akcentuira prizor koji se
dogaa u kasnim satima kod Napoleona izmeu njega i Walewske,
u kojemu je Begovi prikazao Napoleona, inae velikog pobjednika, poraena od ljubavi, ali tako da on ostaje u svojoj nemoi velik.
Drugo, kar nam je v tej drami zlasti imponovalo, je v seh detajlih
tako plastino izklesani znaaj gospe Walewske. Niesar ni v vsem
njenem poetju, kar bi nas motilo vse je naravno, loveko in celo
1 Kada je rije o recepciji hrvatske knjievnosti kod Slovenaca, upozoravam na jedan
od prvih radova takve vrste Recepcija Ujevievih pesmi pri Slovencih (u: Rotar,
1985: 267290), a kada je rije o dvojezinosti Slovenaca i odnosu Hrvata i Srba prema slovenskom jeziku, argumentirano i polemiki pie Janez Rotar u knjizi Slovenina in Slovenstvo (1996: 210229).

379
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

380
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

v trenotku, ko se odloi, da res postane to, za kar je njen mo prezgodaj in torej po krivici oznail kurtizana Napoleonova, nam ostane
simpatina (isto, r. 19).
Piui neto opirnije o istoj drami, na osnovi tiskanog dramskog teksta u Savremeniku i zagrebake izvedbe, J. Tominek najprvo konstatira velik napredak Begovieva dramskog stvaralatva
te sve zasluge za oduevljeno gledalite u Zagrebu pridaje dramatiaru. Uputajui se u podrobniju analizu, na kritiar, pored svih
vrlina teksta, vidi nedostatak koji pogaa samo jezgro drame, naime
moralno dvojbenu ljubav Napoleona i Walewske, koju junakinja
koristi da bi pomogla Poljskoj: S tem se igra kona, a tu se tudi vse
kona! Tak preobrat je isto neverjeten, ni v igri nikakor utemeljen in je tako oduren, da zakripljemo z zobmi. Ta osamnaestletna
enska je la z blatom kupovat domovino, in je tako oblatila sebe in
njo. e Tomi je v svoji Veroniki Desiniki takisto malodane vse
pokvaril, prisajajo svoji junakinji, da da svojo ljubezen v zakup za
nekako domovinsko korist, a do odurnosti v nai igri se ni ponial
(Tominek, 1906a: 758799; citat s kraja teksta).
Zakljuno, ne ulazei u kompleksnije komentare, moemo rei
da ve sama kratkoa kritika, koje jedva da premauju informativnu
razinu svojega zadatka, upuuje na to da su, osobito krajem austrougarskoga perioda, Slovenci bili dobro informirani o hrvatskim piscima, bilo izravno, bilo ovakvim kraim informativnim lancima koji
i nisu kadto imali drugu funkciju nego zabiljeiti knjige ili predstave
o kojima se drugdje, prije svega u hrvatskim asopisima i novinama
serioznije pie, a oni su dobro poznati i izvan granica hrvatske knjievnosti i kulture. Za razliku od srpske kritike istoga razdoblja, treba
istaknuti jo jednu pojedinost: informiranost je slovenskih kritiara
bila jednaka znanju i informiranosti hrvatske kritike, kako o meusobnim tako i o opim duhovnim kretanjima, nastupali su kao kritiari iz istoga kulturnoga kruga.
Sline je osobitosti i notica I. Pregelja o Begovievoj knjizi
Nasmijana lica, koja ukazuje na novu dimenziju slovensko-hrvatskih odnosa u periodu unitarne kraljevine: distanca e se unekoliko
poveavati, za slovensku knjievnu javnost e se prioriteti zanimanja, kada je rije o slavenskim knjievnostima premjetati od hrvatske i eke knjievnosti na srpsku, unato tekim uvjetima velikosrpske hegemonije: Nacionalne odazive drugih knjievnosti nije dobro
mjeriti sa statistikom metodom, koja tono nabraja sve prevode te
kritike biljeke i eseje o pojedinanim djelima, piscima i knjievnim

pokretima. Pouzdanije je ogranienje na najrelevantnije, ta oni su

jedino mjerilo vrijednosti i smisla odaziva. Treba uzeti u obzir i to da
odazive odreuju razlike u pogledima pojedinaca i skupina, kao i da
meuknjievne veze ne oblikuju samo idejno estetske tenje, nego ih
oblikuju i uglavljuju takoer svakovrsni meunarodni duhovni i drutveno-politiki valovi, u razdoblju izmeu dva svjetska rata i takve
ideoloke formacije kao to su staljinizam, nacizam i faizam izvana
te velikosrpska hegemonija iznutra (Zadravec, 1993: 25).
Konkretno, spomenuta Pregeljeva kritika zabiljeka, pored
konstatacije da Begovieva knjiga, onome tko poznaje francusku
knjievnost, ne donosi nita nova, otkriva neuralginu toku konkurencije u novim okolnostima: Zato pa je knjiga bolj rutina nego
doivetje in psihinost zemlje. I no! Zagreb hoe biti majhen Pariz.
Tudi moda hoe svoj hara. V Zagrebu z Begoviem trideset let po
naem Govekarju (Pregelj, 1923: 253).
Zapravo, kontroverzni slovenski pisac, teoretiar i povjesniar
knjievnosti I. Pregelj svoje je rezerve prema Begoviu pokazao jo
u kritici kratkoga romana Dunja u kovegu. On u poetku kritike
napominje da ne poznaje Begovia i da ne zna koliki ugled on uiva
kao pripovjeda te odmah kritizira pisca predgovora A. Gradu da
je napisao usiljivo ponpozen in v tujstvu terminima tonei in bobnei uvod (Pregelj, 1922: 40). Osobito je kritiara zasmetala jeftina reklamna poruka predgovora, prema kojemu je Begovi htio
razjasniti problem, s filozofskim podteoremom jugoslavenstva,
sinteze Istoka (Duan) i Zapada (Roena, Kristina). Za Pregelja se
radi tek o ljubavnom motivu izmeu donuanskoga Duana i dviju
djevojaka, koje on istodobno voli, pa je iz toga mogla izrasti siromana formula s dramatskim pokretanjem i razvojnim tokom (koju
ne spaava ni preuzet motiv iz Shakespearea). Ne impresionira ga
ni dopisivanje izmeu Duana i Roene, koje je, prema njemu,
neukusno, staro i atipino. Snanim mu se ini zadnje poglavlje,
ali i ono kao da mirie po ve upotrebljenoj efektnosti; ne dopada
mu se ni jezina strana djela (smijeno oponaanje njemakoga i
francuskoga impresionistikoga stila v hrvaini menda prav tako
neslovansko kot v slovenini). Na kraju, izdvojimo jo jedan niz
negativnih ocjena: Osebe so literarno medle, stare epigonske epizodalne lutke brez due in krvi, brez jedrovitega govora, celo tehnino
nepotrebne, kakor navlaka v mladinstvu nedozrelih poskusnikov.
Jezik je neuuitno izkvaen z besedami poprene nae vsakdanjosti,
tujke iz kluba in kavarne, vse strano konvencionalno. Lokalnosti

381
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

382
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

ni Begovi prav ni impresivno zadel, e izvzamem par krajevnih

imen in par malomestnih dalmatinskih idiotizmov. Hladni razumski materijalizem veje iz knjige (isto, 40, r. 31; drugi stupac).
Na prvi pogled, teko je razumjeti kritiara, odgojena u senzibilitetu knjievnosti realizma, koji se kao pjesnik htio okuati u ekspresionistikom pravcu, pa dekadentno-impresionistiku prozu moderne
ne razumije; meutim, ako poblie analiziramo citirani fragment,
jasno je da Ivan Pregelj s otporom prihvaa Begovia, ne samo na distanci dviju knjievnosti, nego i iz ideoloko-poetikih razloga. Zato e
zakljuno izrei sud da to djelo ne moe zadovoljiti knjievna znalca,
ali da e se naem malograanskom i enskom mentalitetu sviati.
ini se da je upravo na takav ukus, odnosno razumijevanje
djela, u kritici manje poznatoga slovenskog pisca Ivana Zoreca,
mogao raunati Begovi. Njegova opirnija i oduevljena kritika
Dunje u kovegu u Ljubljanskom zvonu odlikuje se korektnim uvodnim prikazom radnje, s diskretnim komentarima, osobito enskih
likova: Vsa povest je enska in za enske, povest o razmerju enske do mokega (Zorec, 1922: 248). Zatim autor prikaza analizira
likove, pa konstatira da su tri ene glavne junakinje a tri mukarca
da su glavni junaci, da bi kratko zakljuio o njima: Znaaji vseh treh
ensk so risani zelo prikupno. lovek z vsemi tremi globoko souvstvuje. [...] Znaaji teh treh mo so zelo realistini, veni, vzgledni
nam pa niso (isto, 249, r. 10 i 23).
U zavrnom dijelu kritike I. Zorec se vraa sri djela, problemu
odnosa izmeu ene i mukarca, pa svoju kritiku podie na skromni filozofsko-iskustveni plan, u kojemu donosi neke svoje bespogovorne tvrdnje. Poavi od injenice da je Roena napustila svoje
bolesno dijete i dobroga mua te otila s onim koji je zapalio misao
ljubavi i razbudio nagon, kritiar zakljuuje da svaka ljubav ima svoje
korijene u seksu, a enska jedino u njemu. Feministkinje enarijo o nekih enakih pravicah in o enaki morali, o morali, ko je eneka
in ista za mokega in za ensko. In svetohliunci in potuhnjenci in
ustrahovani zakonski moje pa e potpirajo histerine in prismojene feministke! (isto, 249). ena, nastavlja kritiar, ima samo jedan
poziv materinstvo, u tom je pozivu blaenost i svetost, zato ona ne
bi smjela biti mnogomutvena, zaradi materinstva ni mnogomotvena. A mukarac? Kratko:
Mohamed je vedel, zakaj je dal svojim vernikom harem.
Morla mora biti dvojna. Gorje bi nam ga bilo, e bi bilo drugae
(isto, 250, r. 13).

Meutim, Dunju u kovegu bero menda ene prav rade. Ni

udno. Knjiga je pisana lepo, zelo diskretno in prizanesljivo, ali ivo
in uvstveno. Res, prava enska knjiga (isto, 250, r. 28). Knjiga je
takva da bi mogla biti pravi enski brevijar, ali koji bi ovjek mogao
mirno dati u ruke samo zrelim enama. Od zavrnih pak misli o
poruci i drugome, navedimo jo samo zavrni sud: Dunjo v kovegu
sem bral z velikim veseljem. lovek malokdaj dobi tako zanimivo
knjigo v roke (isto, 250; zavrne reenice teksta).
S ovim oduevljenim prikazom zavrio bih ovo kratko oprimjeravanje recepcije u slovenskom kulturnom kontekstu, tim vie to
su na tu temu najavljena dva referata, od kojih je jedan odran na
skupu, pa upuujem itatelja na te radove (Recepcija Milana Begovia, 1998). U svom istraivanju elio sam vie doi do openitije sistematike suodnosa kritike recepcije meu nekim junoslavenskim susjednim knjievnostima, a tek usput prikazati i kako su
prola pojedina Begovieva djela.

UMJESTO SAETKA

Polazei od irega istraivanja kritikoga usvajanja hrvatske knjievnosti u junoslavenskim kulturama, ovom se prilikom utvruju
osobitosti kritiko-esejistike recepcije openito, zatim se istrauje
kontekst recepcije izvan intrakulturnoga, nacionalnoga okvira,
prije svega u naim susjednim slavenskim kulturama. U tom smislu uspostavlja se kontekst nacionalne kulture, kao i iri interkulturalni kontekst nae knjievnosti, u kojemu kao da se granice
svojega i tuega gube, pa kritika recepcija nema u svemu obiljeja
kritike iz drugog kulturnog konteksta, nego se pribliava tipu neposredne kritike recepcije, kakva je karakteristina za kritiku u vlastitom, intrakulturalnom kontekstu. Pokuava se, dakle, dati odreena sistematika suodnosa odjeka djela Milana Begovia u vodeim
srpskim i slovenskim asopisima. Isto tako, uvodi se razdioba vremena recepcije na etiri razdoblja: austrougarski period, period
unitarne kraljevine, hrvatsko-ustaki period (u kojemu se, od slavenskih knjievnosti, istie recepcija u slovenskom kulturnom kontekstu), te period federativne republike, ali se istraivanje zaustavlja
tek na prva dva perioda. to je karakteristino za recepciju Begovia
u hrvatskim susjednim slavenskim kulturama, moglo bi se sumarno
oznaiti kao put od primanja na distanci do potpunoga prihvaanja

383
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Kritika
recepcija
Milana Begovia
u susjednim
slavenskim
kulturama
(sistematika
suodnosa)

kao svojega, domaega pisca (u srpskom kulturnom kontekstu),

odnosno kao put od govora kritike iz istoga kulturnog kruga do normalne recepcije dviju susjednih knjievnosti (kada je rije o slovenskom kulturnom kontekstu). Premda planirano, izostavljeno je problematiziranje recepcije Milana Begovia u bosanskom kulturnom
kontekstu (npr. ogledan je primjer gostovanja hrvatskih pisaca u
bosanskom asopisu srpskih pisaca Bosanska vila, kada A. Wenzelides opirno pie o Begoviu), jer bi ono jo vie zakomliciralo ionako
kompleksnu sliku recepcije hrvatske knjievnosti u naim susjednim
slavenskim sredinama. Bit e da bi o tome, od Baagieve Poslanice
pseudonimnom autoru Boccadora do eseja o Milanu Begoviu ime
Vuetia u sarajevskom asopisu ivot, imali to rei i strunjaci za
noviju hrvatsku knjievnost, a ne samo junoslavisti. Iako je, u konkretnom sluaju, vanost kazaline kritike i prijama u kazalitima u
susjednim kulturama evidentna, istraivanje je ogranieno na recepciju Begovia od strane knjievne kritike (bez obzira to je ona kadto
neodvojiva od popularnosti Begovieve drame u kazalitu). Sistematiziranje kritike recepcije u hrvatskoj kritici i slovenskim asopisima
sretno nadopunjuju drugi referati, a kompletiranje slike recepcije
Milana Begovia i knjievnosti hrvatske moderne u susjednim slavenskim kulturama (pri emu ne treba ispustiti iz istraivanja i fenomen objavljivanja nekih djela na stranicama tuih asopisa, osobito
kada je rije o prvotisku), ostavimo za drugu priliku.
LITERATURA

Begovi, Milan (1904): Vojislav Iliji, U Spljetu, Brzot. Narodne tiskare.

Begovi, Milan (1943): Konte Ivo i Djetinjstvo Vladimira Nazora, u: Kritike
i prikazi, Zagreb: HIBZ.
Bogdanovi, Milan (1932): Milan Begovi: Bez treega, Srpski knjievni glasnik,
n. s., XXXV/8, 609611.
Brozovi, Nevenka (1979): Veze hrvatske moderne sa srpskom i slovenskom
knjievnosti, u: Jugoslovenski seminar za strane slaviste, Beograd: MSC.
Gligori, Velibor (1936): Dramski rad Milana Begovia, Politika, br. 9942, 13,
25. januar 1936.
Hranilovi, Jovan (1904): Hrvatska lijepa knjievnost, Letopis Matice srpske,
I-II, 138139.
Jagi, Vatroslav (1953): Djela Vatroslava Jagia, IV, Zagreb: JAZU.
Katii, Radoslav (1992): Opseg povijesti hrvatskoga jezika, Novi jezikoslovni
ogledi, Zagreb: kolska knjiga.

Kova, Zvonko (1995): Kritika recepcija hrvatske knjievnosti u junoslavenskim kulturama, Prvi hrvatski slavistiki kongres, Pula, 19.23. rujna 1995.
Matrovi, Tihomil (1988): Polemika CarKisi o poetici Milana Begovia
godine 1900., u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti 3,
zbornik radova, ur. Ernest Fier i Franjo Grevi, ZagrebVaradin: Zavod
za znanost o knjievnosti Gesta.
Mato, Antun Gustav (1901): Knjiga Boccadoro, Letopis Matice srpske, VI, 8695.
Moravec, Duan (1981): Vojnovieve drame v slovenskih gledalicih, u: Radovi
Meunarodnog simpozija o djelu Iva Vojnovia, pr. Frano ale, Zagreb: JAZU.
Pregelj, Ivan (1922): M. B.: Dunja u kovegu, Dom in svet, XXXV/1.
Pregelj, Ivan (1923): M. B.: Nasmijana lica, Dom in svet, XXXVI/8.
Recepcija Milana Begovia (1998): Zbornik radova, ur. Tihomil Matrovi,
ZagrebZadar: Hrvatski studiji Sveuilita, Zavod za povijest HAZU
Hrvatsko filoloko drutvo.
Rotar, Janez (1985): Knjievnost in spoznavanje, Ljubljana: Cankarjeva zaloba.
Rotar, Janez (1996): Slovenina in Slovenstvo, Maribor: Zaloba Obzorja.
Skerli, Jovan (1904): M. Begovi: Vojislav Iliji, Srpski knjievni glasnik, knj. 12.
Suboti, Kamenko (1897): Harambai A., Izabrane pjesme, Zagreb 1895.; Begovi B., Pjesme, Zagreb 1896.; Badali H., Izabrane pjesme, Zagreb 1896.,
Letopis Matice srpske, CXII/4.
Tominek, Josip (1906): M. B.: Venus victris, Ljubljanski zvon, XXVI/8.
Tominek, Josip (1906a): M. B.: Gospoa Walewska, Ljubljanski zvon, XXVI/12.
Wenzelides, Arsen (1910): O Milanu Begoviu, Bosanska vila, br. 1215, 215
217; br. 1819, 274279.
Zadravec, Franc (1993): Recepcija vzhodno in zahodnoslovanskih literatur na
Slovenskem od 1918. do 1940. Soglasja in nasprotja, Slavistina revija,
41/1.
Zbanik, Fran (1907): M. B.: Gospa Walewska, Ljubljanski zvon, XXVII/11.
Zorec, Ivan (1922): M. B.: Dunja u kovegu, Ljubljanski zvon, XLII/4.
ivojinovi, Jovan (1907): Milan Begovi: Gospoa Walevska, Letopis Matice
srpske, 1.

INTERKULTURNI ASPEKTI ASOPISA

NOVA EVROPA

I.
Prije punih dvadeset godina, prilikom prvoga pokuaja analize i prevrednovanja zagrebakog asopisa Nova Evropa, moje su ambicije
bile vie naelne negoli sadrajne prirode. U sklopu aktualne aplikacije teorije o meuknjievnim zajednicama slovakoga komparatista Dyoniza uriina sa suradnicima, koja je doputala i konstruiranje polja istraivanja prema politikom kriteriju, interkulturalnost
asopisa koji su se pojavljivali unutar novostvorene dravne zajednice mogla je biti programatska, uvjetovana odreenom ideolokom orijentacijom okupljene skupine pisaca, poput asopisa Knjievni jug, ali i komplementarna, u sredinjim asopisima nacionalne
knjievnosti, pa i asopisa svojevrsne generacijske poetike, poput
srpskog asopisa Misao, u komu su po prirodi stvari objavljivane i avangarde drugih knjievnosti, ne samo one iz aktualnoga
vienacionalnoga drutva, nego i iz drugih evropskih knjievnosti.
Iz perspektive kritike recepcije takvi su asopisi jo uvijek otvoreni rudnik za svakovrsna poredbena ili interkulturna istraivanja, ali i za razne naknadne (re)konstrukcije u slubi pojedine
nacionalne knjievne historiografije.
Moje nedavno ponovno proitavanje Nove Evrope na neki me
nain razoaralo u smislu knjievne programatske, pa i glede kulturne
hrvatsko-srpske komplementarnosti: iako politiko-programatski
vrlo odreen, asopis kao da je jedva imao neku vrstu jezgru kulturne politike, odnosno ona se tek postupno formirala i gotovo da
se ne moe jednostavno iitati iz odreenih uvodnika ili programatskih tekstova. Osobito asopis zakazuje u osnovnom zadatku,

388
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

da politikom programu ujedinjenja i jedinstva pridoda istovjetan

kulturni program, a da se on ne bi mogao tumaiti kao srpsko-hegemonijski, ako i ne s obzirom na cjelinu, onda svakako na tetu jednakopravnosti zastupljenosti i znaaja hrvatske kulture.
Kao meni najblie, upravo inicijalno gledite, kao svjesno konstruirani poetni kut gledanja, izabrat u dvojicu osvjedoenih prijatelja asopisa, slaviste Vatroslava Jagia i Matiju Murka. Vatroslav Jagi se javlja kratkim pismom ve prve godine izlaenja Nove
Evrope, prije osamdesetak godina. Nakon par paualnih pohvala,
on izraava bojazan da novi izbori nee, ako se ne nae jedna jaka
vodilja misao donijeti ujedinjenja, pa onda zbogom jedinstvo!
Ovde, pie Jagi iz Bea, i onako ve danas politiari od zanata
ne veruju u trajnost naega jedinstva (NE I/9, 1920: 359). Pita
se tko je kriv da je nakon oduevljenja 1918. zavladalo razoaranje
1920., i odgovara: Ja sam istina ve tada bio u strahu, da e iza onog
ekstatinog stanja slediti otrezvenje, ali moja je skepsa bila na drugoj strani, ja nisam mogao verovati u jedinstvo sa Slovencima, jer
tomu nedostaje jedan veliki, upravo glavni uzrok jedinstvo jezika.
Velika, nepromiljena je bila pogreka srpskih krugova to su, ini
se, da lake istisnu Hrvate, povlaivali u svemu Slovencima. Odatle
razne suvinosti, kao n. pr. itav univerzitet, ak s medicinskim fakultetom itd. to se time postiglo? Ne znam, vidim samo, ako se moe
rei da ja odavle iz svoje samoe to god pravo vidim, da je jednim i
drugim zazorna suvie istaknuta hegemonija srpska, koja bi se pored
opreznije politike lake i voljnije snosila! (isto, 360). Jagi na kraju
pisma otvara pitanje reciprociteta talijanske manjine kod nas i za
hiljade prekrasnog naroda istarskoga u tadanjoj Italiji, prigovarajui pri tom indiferentnost Srba, koji sve znaju o Makedoniji, a nita
o Istri: to su Srbijanci znali o tome, kako je kroz desetke godina
Hrvatska sebi otkidala od svojeg siromatva, da sabranim noviima
otvara i podupire narodne kole u Istri? (isto, 360).
Sam Milan urin nepune dvije godine kasnije otvara slovensko pitanje svojim uvodnikom, kojemu slijedi napis Matije Murka o
slovenskom knjievnom jeziku. Premda ima razumijevanja za Murkove stavove, prema kojima Slovenci treba da ue srpskohrvatski,
ali i obratno, ipak se ne moe naelno sloiti da moe biti naroda
i drave sa dva ravnopravna (opa, dravna) knjievna jezika, pri
emu navodi da se to realno ne d braniti ni s historijskog, ni s etnografskog, ni s filolokog stanovita (NE V/5, 1922: 131). Meutim, upravo s tih gledita Matija Murko uvjerljivo brani slovenski

knjievni jezik, praktino kao profesor junoslavenske filologije u

Pragu, primjerom odnosa ekoga i slovakoga jezika, koji se razvija
u korist potonjega kao zasebnoga jezika, premda su se Slovaci desetljeima sluili ekim jezikom, zatim ga brani predratnim debatama
oko slovenskoga jezika te daje svoja jasna gledita u korist zadravanja slovenskoga jezika. Njegove argumente bismo mogli ukratko
ovako predstaviti.
Prvo, poslije ujedinjenja nije se u slovenskoj knjievnosti
mnogo izmijenilo, rairio se najvie broj i opseg novina koje izlaze
na slovenskom jeziku. Drugo, za srpsko-hrvatski jezik moglo se
mnogo uiniti u znanosti, da se je ostalo kod namere ne stvarati
odmah univerzitet u Ljubljani, ve sakupiti slovenake profesore i
docente na zagrebakom sveuilitu, te polagano pripravljati tle za
ljubljansko sveuilite, ali kako se to nije dogodilo (a nije vreme
i mesto ovde ispitivati, zato se nije tako radilo), zgrada je slovenske kulture dobrano dograena, pa pozdravlja inicijativu Jovana
ujovia za osnivanjem ljubljanske akademije znanosti (i da sve tri
stupe u najprisnije zadrugarske veze i tako ujamavaju narodno
i dravno jedinstvo), jer znanstvenih sredita u kojima se ozbiljno
radi ne moe biti nikada dosta. Ukratko, kako nema izgleda da bi
se upotreba slovenskoga jezika mogla smanjiti ili da bi ga sasvim
nestalo, Murko predlae (dodue uz usputnu retoriku slaviste i zagovornika knjievnoga jedinstva Srba i Hrvata o poeljnom manjem
broju slavenskih jezika te lakem radu na jedinstvu s jednim jezikom) da se, uz ve rairenu slovensku pjesmu poradi i na tome da
postanu pristupanijima i tiskana djela: Ko ima dobre volje, moe
otkriti sa malo truda mnogo lepote u nepoznatom a ipak tako bliskom svetu, pa navodi pozitivne primjere Nike Bartulovia i Isidore
Sekuli, koji su raznim povodima pokazali da se dobro slue slovenskim jezikom. Odgovara on i Slovencima koji navode est argument
da slovenski knjievnici nee moi ivjeti od svoga rada (protupitanjem, je li ba prava srea za jednu knjievnost, ako slui piscu kao
obrt?), a znanstveni radovi pak imaju ogranien broj itatelja i ne
mogu izlaziti bez dravne potpore (isto, 136138).
Moramo, dakle, zakljuuje Murko, raunati na dva knjievna
jezika, ali pritom initi sve to je u naim silama da se ovo zlo to
vie umanji i ublai, pa predlae:
voljeti ili barem tovati sve to je nae, zato treba sve poznavati;
itanke moraju podavati sliku cijele drave, buditi smisao za
kulturu svih krajeva;

389
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Interkulturni
aspekti asopisa
Nova Evropa

390
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

uenike treba upoznati s njihovim narjejima, s akavskim i

kajkavskim narodnim pjesmama i piscima, pa smisao za kajkavsko
nareje proiriti i na slovenski jezik;
stari crkvenoslavenski jezik iskoristiti za tumaenje povijesti
naih jezika i njihovih narjeja, ne smije se uiti kao klasini jezici,
a iz stare knjievnosti uzimati samo ono to ima kulturnu vrijednost;
ne treba ekati dok pristigne novi narataj slavista, ve treba
s tim ciljevima organizirati kurseve za sadanje uitelje.
I, na kraju, neto to hoe suvremena Europa: Svi visokokolci, ne samo slaviste, neka ne sede sve vreme u jednom gradu,
ve neka bar po jedan semestar provedu po naim glavnim gradovima. Isto bi tako profesore valjalo izmenjivati, ili barem pozivati na
predavanja, kako se to radi po drugim dravama. Uope mora utakmica meu naim univerzitetima, kad ih ve toliko imamo, uroditi
dobrim plodom; uzajamna kontrola i stvarna kritika naunog rada
dizae njihov nivo, te osobno braniti da ne dolaze na univerzitetske stolice samo domai sinovi ili tienici kojekakvih klika i stranaka (isto, 138139).
Osim svega, Matija Murko predlae: izradu kratkih gramatika
u kojima bi se Slovencima dobro protumaile bitne razlike meu
jezicima, odnosno u kojima se Hrvati i Srbi jednako upuuju u slovenski jezik; vani bi bili diferencijalni renici, itanke, izdavanje
na slovenskom uzornih djela najboljih hrvatskih i srpskih pisaca,
sa dobrim uvidima i tumaima, kao i obratno; zajedniki struni
listovi, usklaivanje terminologije, irenje dobrih novina, asopisa
i knjiga na druge sredine, slanje mladih najboljih inovnika u razne
dijelove zemlje (Slovenci se mogu otresti nepotrebnog formalizma i pedanterije, a Srbima nee biti od tete ako vide napredniju upravu) i sl. Slovencima savjetuje da ee govore slovenski,
jer je Hrvatu i Srbinu milije sluati isti, pravilni slovenaki govor
nego izlomljeni svoj (isto, 139140).
Pokuamo li usporediti Murkove ideje sa stavovima glavnoga
urednika Milana urina (kojega valja djelomice amnestirati, jer
u uvodniku naglaava da slovensko pitanje postavlja da bi se delikatna pitanja naela i uputila pravim putem uorila, otvarajui
raspravu o jednom knjievnom jeziku naelno i u korist slovenskoga,
odnosno da bi se smanjile moebitne trzavice koje bi se mogle javiti
usled plemenske i lokalno-patriotske revnosti), koji ne odstupa od
jedinstva jezika, naroda i drave, ako doista hoemo neto novo i
neto jedno, uoavamo da je rije o dva razliita koncepta moguega

prirodnoga razvoja vienacionalnoga drutva: unitaristikoga, koji

je doveo do kraha prve drave (dodue u meunarodno povoljnim okolnostima), kao i konfederalistikoga, koji je doveo do rata
i konanoga razdruivanja, odnosno gubitka iluzija o modernom
multikulturnom drutvu (u meunarodno opet nepovoljnim okolnostima, u uvjetima evropske integracije i globalizma). Kako danas
procijeniti te pozicije?
Moram priznati da su sve moje osobne simpatije na strani Matije
Murka, ak i u odnosu na Vatroslava Jagia, jer se pokazalo da je volja
nacionalnih zajednica za ouvanjem svoga suvereniteta podjednako
vana u stvarnom, politikom, kao i u simbolikom, kulturnom smislu,
ma kako one jezino ili kulturno bile meusobno bliske. To meutim ne znai da nema prostora za intenzivan meukulturni dijalog, ba
kako ga je zamiljao Murko, odnosno kako ga danas Europska unija
vidi kao jednu od svojih temeljnih vrijednosti. Raznolikosti kultura i
mnogih identiteta ili osjeaja pripadanja (do nepripadanja) ne moraju
se suprotstaviti zajedniki ciljevi, potrebna nam je obnovljena kulturna, svojevrsna meukulturna politika: S realnou globalizacije,
transnacionalnih komunikacija i mrea mnogih identiteta (ili osjeaja
pripadanja) postaju upitna naa stara uvjerenja, na tradicionalni osjeaj za granice i prevladavanje kulture nacionalne drave. Izgubljeni
smo u raznolikostima. Na njih reagiramo sa strahom, populizmom i
ak s rasizmom, premda na sreu i sa solidarnosti, razumijevanjem,
radoznalosti; s meukulturnim dijalogom kao nainom boljega razumijevanja toga gdje i to smo. [...] Sada moramo usporedno s nacionalnim dravama izgraditi evropsko zajednitvo, koje e se temeljiti
na raznolikosti i zajednikim ciljevima, na pregovorima i ukljuivanju.
Meukulturni dijalog je taj osnovni aktivni princip gradnje zajednitva ne na podlozi izluivanja i razdiobe ve na podlozi odnosa i dinaminih interakcija (Chenal, 2008: 43).
Nova Evropa, pored ispravnoga problematiziranja slovenskoga
pitanja samo dvije godine kasnije donosi itav blok o slovenskom jeziku, knjievnosti, kulturi, znanosti, folkloru s uvodniarom Matijom Murkom, to bi zasluivalo poseban prikaz, meutim aktivne principe gradnje zajednitva zapravo najtee ostvaruje na
podlozi odnosa i dinaminih interakcija u hrvatsko-srpskom, odnosno srpsko-hrvatskom sluaju. Premda se glavnina moga interesa
i kritike kulturne politike Nove Evrope odnose upravo na tu problematiku, za ovu priliku moi u obraditi samo jedan manji, programatski i opi dio.

391
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Interkulturni
aspekti asopisa
Nova Evropa

II.

392
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Odmah iza napisa Milana Grola Iz naeg programa i Suvremeni

nacionalizam, iz 1920, u kojemu se predouju razne politike opcije
suvremene Europe, osobito s obzirom na aktualne oblike pojavljivanja nacionalizma, slijedi tekst dr. Laze Popovia Novi pogledi
na Sokolstvo, nakon kojega ostaje dojam da se nova drava treba
osloniti na tjelesnu pripremljenost, odnosno telesno obrazovanje
svojih sokola, budui da je zajedniko zdravlje zbir pojedinanoga
zdravlja. (Pojedinac nema prava da raspolae svojim zdravljem, ili
da ga ne razvija. Kao to nema u dravi pojedinanog, tako nema ni
deliminog zdravlja; ono je celokupno, i to intelektualno, moralno i
fiziko.) Uz sokolstvo vezano je i slavenstvo, kao ideja ovjeanstva
kako je Slaveni shvaaju i izvode. Utakmicom, borbom i odabiranjem
imaju sve slavenske grupe, pisao je Popovi, da u Slavenstvu dadu od
sebe samo ono to je u njih najbolje, najljepe i najpozitivnije. Ono
ne smije sluiti za eksploatiranje nijednom plemenu, nijednoj vjeri
i nijednom staleu, ve mora uvijek biti zastupnikom i borcem najvee i najire drutvene narodne slobode (NE I/1, 1920: 1314).
Meutim, unutar slavenske grupe Junih Slavena, Srbohrvati i
Slovenci pokuavaju se predstaviti kao jedan jedinstven narod. Dr.
Ivo Kolbe se umjesto utakmice, borbe i odabiranja zalae za dogmu
o naoj jedinstvenosti, u dravi koja ima ime bez sadraja. Jugoslavenstvo je program, kao potencija plemenitih i dobrih osebujnosti
svih nas: Najira i najpotpunija demokracija, koja provejava u svakom pojedincu, u svakoj vlasti, u svakom zvanju, u svim zakonima
i uredbama. Stega bez prisile, slobodni duh bez banalnih ispada.
Dravna snaga na ljubavi gradjana (NE I/3, 1920: 9799). Vjerujui da takvo Jugoslavenstvo osvaja, a ne otuuje, da daje vjernost
za vjernost, sigurnost za poslunost, i sl., autor kao da daje viziju idealne Jugoslavije, koja e stvoriti svoje ime i svog kulturnog ovjeka,
kao to ga je stvorio Rim, Francuska ili Sjeverna Amerika.
Odgovarajui na pitanja to je to beogradski stil, Isidora Sekuli e rei da i osobit stil jednog ovjeka znai sloen simbol, itavu
procesiju dua, pa govoriti o stilu znai govoriti o sebi, filozofiji,
karakteru i povijesti cijeloga naroda, a kod nas govoriti o naem stilu
znai govoriti o intimnom ivotu i intimnim mukama naim. Znai
govoriti o tome da smo do juer stajali s rukom na orozu, s uhom
koje oslukuje i duom koja se boji, spremni na zbjeg, na migracije koje su mijeale ljude po volji sluaja i zapovijedi katastrofe:

junjake na sjever, primorce u planinu, brane na more; brbljivce

tamo gdje se uti, utljivce tamo gdje se brblja. Otuda u stilu naem,
s jedne strane, zbijenost, istinitost i jasnost, otuda, s druge strane
vorovitost, oporost, suhost i jednolikost. Stil na, do skora jo, bio
je dopola vojnika zapovest ili vojniki raport, a od pola savladjivanje sebe da se ne kae kako je u dui nego kako je u stvari. Otuda u
beogradskom stilu, i danas jo, ona karakteristika, da posle jednog
punog, nabujalog pripremanja, dolazi, mesto razlivanja, mesto harmoninog rastvaranja, dolazi ono poznato presecanje: evo zato, evo
kako, evo otkud, i s tim nov period, stvaran, argumentovan, enumerativan (NE I/3, 1920: 121122).
Ne ulazei podrobnije u krajnje izvode Sekulikina eseja, izabrani fragment dobro moe posluiti onim skepticima koji pitanjima
hrvatskoga ili srpskoga jezika prilaze krajnje oprezno. Ako se ve
popustilo u slovenskom jeziku, kako se moglo vjerovati da bi srpski
jezik (ili beogradski stil) mogao biti uzornom normom hrvatskim
piscima? Nije stoga ni udno to osim ideologije jedinstva Nova
Evropa ne moe ponuditi konzistentan meukulturni program, koji
bi podjednako uspjeno tretirao pitanja politikoga jedinstva i kulturne raznovrsnosti batina koje su njime naslijeene. Osobito to
nije mogla u godinama koje su slijedile, u godinama snanog hrvatsko-srpskog politikog razraunavanja, a koje u svom pismu dobro
uoava stari Jagi, ve 3. travnja 1923. godine, upitavi se tko je kriv
za hrvatski separatizam? Osim Hrvata, koji nisu odmah na poetku
precizirali svoje politike zahtjeve, to je slaba strana njihova nacionalnoga karaktera, budui da ne umiju biti onako realni, postojani,
bezobzirni kao Srbi, Jagi vei dio krivice svaljuje na srpske politiare, koji su odmah na poetku pokazali Hrvatima svoje pande
(NE VIII/5, 1923: 144).
Izgleda da je toga bio svjestan i sam glavni urednik Nove Evrope,
koji ve na stolu ima Murkove teze o slovenskom pitanju, prema
kojemu Slovenci pristaju na politiko jedinstvo (s autonomijom),
ali ne pristaju na kulturno jedinstvo, meutim je uvjeren da treba
dati vremenu da uini svoje, da polako utire puteve i pojmove k
zbliavanju. Pri tome ni njemu ne pada na pamet da bi to mogao
biti razlog za razjedinjavanje Srbohrvata. U napisu Tri koncepcije jugoslavenstva, njemu je neupitno otvoreno jugoslavenstvo
koje ispovijedaju svi oni za koje su Hrvati i Srbi podreeni plemenski pojmovi, ba kao to su podreeni i zaviajno-regionalni pojmovi (Dalmatinci, Crnogorci, Vojvoani, Bosanci, Srbijanci i sl.).

393
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Interkulturni
aspekti asopisa
Nova Evropa

394
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Problematinim mu se ini ono jugoslavenstvo koje obuhvaa velikosrpstvo i velikohrvatstvo, a najopasnija je koncepcija jugoslavenstva s primilju. Pojednostavljeno reeno, bilo bi to jugoslavenstvo
koje rauna na odreene politiko-kulturne predispozicije i s njima
eli izboriti vodeu ulogu: prva se bazira na tjelesnoj snazi, gotovo
kao kod sokolstva na kulturi tijela, a druga na osjeanju svoje kulturne razvijenosti; prvi e govoriti o dravnoj ideji, o integralnom
jedinstvu, o ravnopravnosti, prema geslu: malo milom, malo silom,
malo podvalom, pa one koji se ne slau uputiti na red svim sredstvima koja stoje na raspoloenju vlasti (NE X/2, 1924: 34), a drugi
e nastojati ostati na svome, to manje centralizirani, razvijajui se
dalje, u osloncu na zapadnu kulturu te ekati doba da peatom svoje
civilizacije obiljee dravu (isto, 35).
U tom smislu, najgori je primjer Milenka Vesnia, koji urin donosi i kritizira, a koji zastupa ideju da se glavni utjecaj na daljnji razvoj osigura pravoslavnom dijelu naroda, Srbima, odravajui
spolja ravnopravnost sva tri dela Hrvata i Slovenaca i naih Srba
izpreka i sa strane (isto, 36). Pozivajui politiare da dokau svoje
otvoreno jugoslovenstvo na delu, on u svom uvodniku eksplicitno
kritizira iz temelja pokvarenu i pogrenu politiku tadanjeg reima.
Kao neka vrsta pokuaja osmiljavanja jugoslavenstva stalno se
na stranicama Nove Evrope spominje slavenstvo. Ono se javlja kao
glavna orijentacija, ne samo zbog toga to su poslije Prvog svjetskog rata stvorene tri slavenske vienacionalne drave nego i zato
to se slavenstvo osjealo, kako je pisao Laza Popovi, kao baza,
kao regulativ jugoslavenstvu, kao jedno realno raspoloenje, koje
daje pravac i koje ne moe biti s njim u opreci. tovie, u zamiljenom solarnom sustavu slavenstva, u kojemu su Rusija i ruski narod
glavno i veliko sunce, a ostala su slovenska plemena i narodi meseci
i kometi, opstojanje malih naroda, kao malih snaga nema smisla, pa
se i na novostvorene vienacionalne slavenske drave gleda sa skepsom, a slavenstvu se pripisuju idealne opeovjeanske osobine:
Slovenstvo dakle nije i ne moe da bude niti nasilje, niti odbrana,
niti savez ili atlanta slovenskih drava, Slovenstvo je etika kultura
sveta, Slovenstvo je carstvo oveka, bojeg sina i brata, Slovenstvo
je ideja i tenja novoga i srenijeg drutva ljudskog, Slovenstvo je
celo oveanstvo onako kako ga Sloveni zamiljaju i hoe. Iza sviju
koraka od ropstva ka slobodi, uinjenih dosada mehaniki i spolja,
Sloveni su oni za koje je dolo vreme da i unutri, u dui i srcu, podju
ka slobodi (NE IX/6, 1924: 161162, 163).

Ako se orijentacija jugoslavenstva prema slavenstvu u irem

smislu mogla shvaati i kao orijentacija prema socijalizmu, pa je
dijelom to i bilo realizirano, a posljedice deziluzije plaamo svi
zajedno, za razumijevanje cjeline junoslavenstva zanimljivo je
urinovo gledite. Razloge to je nastojao s Bugarima ostvariti
to tjenjiju vezu, on vidi upravo u razlici rase: za razliku od slavena (prave jugoslavenske rase), Bugari kao neslaveni koji su samo
poprimili slavenski jezik odlikuju se u izdrljivosti, marljivosti koja
ne prezire sitan rad, disciplini i, usled toga, smislu za organizovanje (isto, 177). Iskoristivi spretno tu razliku i u vezi sa Slavenima
u Makedoniji, irin odluno navodi da Srbi ne mogu dopustiti da
ih podjarme Bugari sa svojom niom kulturom, kao to ni kulturni
narodi Zapadne Evrope ne mogu dopustiti da se pruski i germanski
militarizam rairi i zavlada svijetom. Meutim, kombinirano, slavenska bistrina i intelektualna savitljivost i bugarska marljivost i smisao
za rad i disciplinu pomogli su Makedoncima koji su se privoleli uz
Bugare da postanu prvaci u Sofiji i vode javni ivot Bugarske. Ve
ovo moe posluiti dokazom, bez obzira to je vrijeme dalo cijelome pitanju nov pravac, pisao je Milan urin, da bi ista ovaka
kombinacija Jugoslavena sa Bugarima, u veoj meri, mogla dati najbolje rezultate za Balkan i za celu Evropu, pa je ve s te take gledita bila opravdana, po mom miljenju, elja za to bliim odnosima
izmedju Jugoslovena i Bugara (isto, 181).
Nacionalno, geostrateko lutanje i konstruiranje okvira za
mogui meukulturni dijalog u kontekstu slavenstva/jugoslavenstva,
s izuzetkom slovenskoga pitanja, kako ga je itateljima Nove Evrope
predstavio vrstan junoslavist Matija Murko, posebno su dolazili do
izraaja pri pokuaju razrjeavanja hrvatsko-srpskoga kompleksa.
Ve sama injenica da su Hrvati i Srbi, prema filolokom principu
jedinstva njihova jezika koje se izraavalo dvolanim nazivom, esto
navoeni kao Srbo-Hrvati, morala je kod mnogih izazivati podozrenje, nepovjerenje. Ali, jo vie od toga, Hrvati nisu mogli biti zadovoljni dvostrukim odnosom koji je sam urednik imao, jedan za Slovence, drugi za Hrvate. Dok su prvi s lakoom izborili kulturna, pa i
politiko-autonomna prava, barem na stranicama Nove Evrope, Hrvatima i Srbima ona i u najboljim namjerama nisu s lakoom odobravana. Na taj su se nain zarana, a to e biti po mom miljenju najvei
problem jugoslavenske meuknjievne, kulturne i politike zajednice, dva najvea naroda dovela u trajan i neproduktivan sukob,
umjesto da, razgraniivi svoje teritorijalne, politike i kulturne

395
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Interkulturni
aspekti asopisa
Nova Evropa

396
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

sfere, omoguavajui u idealnom smislu i odreene meuprostore,

pa i nadnacionalne procese i institucije, ureuju svoje odnose na
zdravim meunarodnim kriterijima i principima. Mehanika jedinstva u prvim godinama programatski je poivala na meanju elemenata, pri emu su se nudile dvije mogunosti: razmjena sveuilinih profesora izmeu Zagreba i Beograda te sklapanje brakova
izmeu individua koje se nazivaju Srbi i Hrvati, Srbijanci i preani i
t. d.: Da verujemo u okamenjenu i venu razliku, nemamo razloga;
a ako postoji mogunost pomeranja razdela na jae, onda postoji ista
takova mogunost pomeranja i na slabije. Nema sumnje da ima snag
to deluju, i hoe da deluju, na raskid. Radi se dakle o pronalasku i
provokaciji snag to ujedinjavaju (NE I/10, 1920: 361).
Ne bi navedeni fragment danas imalo smisla komentirati,
budui da su snage raskida konano pobijedile, sve do pokuaja
uspostavljanja etniki istih prostora, ali zar se u ime Bolonje danas
ne poziva na razmjenu profesora i studenata, kao i da nije ve trea
generacija emigranata irom stare Europe djelatno pridonijela mijeanju elemenata u svim vidovima, pa i u onim branim. Ipak nitko
ne vjeruje da bi to moglo uvrstiti europsko jedinstvo, nego se ono
utemeljuje na meukulturnom dijalogu koji, dajmo se opet poduiti
od Slovenaca, pozdravlja druganost in se je veseli, saj mu pomeni
tudi monost lastne mislene, ustvarjalne in, ire, osebne nove poti:
Svako gubljenje lokalne kulture, ma kako ona mala bila, veliko je
osiromaenje za sav europski kulturni prostor. Zato susretanje kultura nije nuno izvor novih sporova, upravo obratno, u potovanju svake kulture je izvor novoga meusobnoga obogaenja. U tom
susretu i dijalogu nijedna se kultura ne izgubi nego se obogati, probudi u svojoj batini i otvori prema novom stvaralatvu. Potovanje svake kulture podrazumijeva poznavanje njezina jezika i njene
posebnosti. U tom smislu je gubljenje drugosti i drugaijosti drugih osiromaenje za sve nas (E. Kova, 2008: 155156). Ili, kako
je saeto zapisao Kritov Jacek Kozak ako nema meusobnoga
interesa, nema ni meukulturnoga dijaloga, zato njegovo ostvarenje vidi u vzbujanju po spoznanju drugega, dvigovanju interesa za
blinjega in njegovo razliitost, v elji, da razkrijemo tudi sebe drugim in se vsaj mentalno premaknemo iza svojih varnih nacionalnih
in lokalnih okopov (Kozak, 2008: 22).
Ukratko, ne moe se rei da Nova Evropa, osobito njezin glavni
urednik Milan urin, nisu u svom kulturnom dijelu programa imali
najbolje namjere, upravo otvaranje sebe i zanimanje za drugoga,

za razne junoslavenske pa i lokalne, zaviajne kulture. esto je

nespretna politika platforma, koja je uznastojala na jedinstvu, a jo
vie politika praksa unitarizma koja je i otro kritizirana, dovodila u
koliziju koncepciju otvorenoga jugoslavenstva u kulturi. Jedan od
najranijih uvodnika, potpisan s L., veoma je dalekovidno postavio
odnos Beograda i Zagreba kao sredita koja se ne moraju potirati,
nego poticati, da se iz njihovih razliitih jezgara emitiraju koncentrini krugovi, koji u daljinama slabe i dotiu se, ponegde seku, prelaze jedan preko drugoga, i izgleda kao da se polja sudaraju i mere
(NE I/7, 1920: 253). I pri tome ih ne treba ujednaavati, odnosno
nastojati na pobjedi jednoga centra, jer bez razdjeljivanja nema cvijeta ni rasta celine su samo ideje, a u realnom svetu traimo deljenje, diferenciranje, mnogobrojnost varijanata, kao osnovu i podlogu za razvoj unapred; jer je u utakmici konvarijanata jedini uslov
napretka! (isto, 254). Slino suvremenom hermeneutikom konceptu komplementarne optike, autor Zagreb i Beograd usporeuje
s dva oka u jednoj glavi, u svakom je oku slika, ista slika predmeta
koji se gleda, ali je jednostrana, nije potpuna i cela, i tek sa percepcijom obe slike, dopunom obojih, uzajamnim slaganjem, dobija se
pravi celokupan utisak (isto, 254). Bez obzira to smo komplementarnost poznata dva razroka oka u glavi, srpsko i crnogorsko, koja su
bila jedinstvena tek u rasturanju zajednike zemlje, platili najviom
cijenom, konano smo sada ne i bez svojih zasluga, dobili snano
podijeljeno vidno polje dviju kultura, hrvatske i srpske, koje tek trebaju dogovoriti meusobno istinsko prepoznavanje, puni respekt
i suradnju. Osim ako se politika strategija pod lozinkom Srbi na
okup, kako je to na kraju meuratne balade pisao urin, opet ne
okrene protivu Hrvata, jer je Hrvatska i jo mnogo toga izmaklo
ispod vlasti, pa da se ponovno ne postavi pitanje Srbi i Hrvati, ve:
Srbijanci i Preani (jo tanije: Beogradska arija i Zagreb). Ne
Srbi na okup!, zakljuuje urin, nego na okup sve to je poteno
i nacijonalno, svi koji trae slobodu i ravnopravnost, to je danas
parola koja odgovara naelima najire demokracije (NE CCCII/5,
1940: 132135).
I ne na kraju, ilustrirat u otvorenost preteno slavenski orijentirane Nove Evrope prema dva svoja zaviajna favorita: pozornost mi je privuklo pisanje Gustava Krkleca o njemakim mladim
pjesnicima te afirmacija meimurske narodne pjesme iz pera najzaslunijega zapisivaa Vinka ganeca. Krkleev esej vrlo afirmativno govori o knjievnoj situaciji kulturne Njemake koja je sva u

397
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Interkulturni
aspekti asopisa
Nova Evropa

398
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

znaku revolta, potpunog umjetnikog prevrata, pri emu prednjai

mlada njemaka lirika, koja je stupila u otvorenu borbu protiv realnosti dananjega vremena, ne samo s ciljem da spasi u ovjeku to
je ovjeansko nego da oslobodi i vrijeme, sadanjicu, od konvencionalnih okova sve teega danas (NE II/3, 1921: 9293). Njime
se Gustav Krklec ne upisuje samo u sljedbenike ekspresionizma
nego otvoreno zagovara i optimalnu projekciju onodobne avangardne knjievnosti. S druge strane, skoro pa u duhu zanimanja avangarde za primitivnu umjetnost, Viktor ganec eli objasniti misterij narodne glazbe na primjeru svojih brojnih obrada meimurske
narodne popijevke, koje e kasnije u svojim beogradskim danima
obraditi Josip tolcer Slavenski. On uvjerljivo objanjava kontaktne zone hrvatske narodne pjesme u Meimurju prema maarskom
melosu i prema alpskom melosu, ali istie i samonikli isto meimurski i slavenski karakter glazbenih motiva, a posebno glazbeni
nain koji naginje molu. Ova se pojava dade protumaiti, zavrava
ganec, i temperamentom meimurskih Hrvata, jer taj je temperament melanholian, vie sklon uvstvovanju nego energinom
radu i nepotrebnim odlukama. Meimurac je naroito raspoloen
za erotika uvstva, pa ovakova svoja mekana raspoloenja moe
izraziti najljepe i najnjenije u sumornoj melodiji m o l a. To je
i razlog, zato se o kakvoj alobnoj melodiji u nas ve poslovino
kae da je meimurska (NE VI/3 i 4, 1922). U slinim alobnim, nostalginim, melankolinim, ali i erotinim osjeajima, privest
u privremeno kraju istraivanje meukulturnih aspekata asopisa
Nova Evropa, koji je znao pokazati svu otvorenost prema kulturnom
spektru koji mu je gravitirao, bez obzira to se programatski, bolje
reeno politiki izjanjavao za kulturno jedinstvo, za koje znamo da
je zapravo puko osiromaenje, zagovarano u nekadanjem hegemonijskom ili u dananjem globalizacijskom smislu.

III.
Ne mogu odoljeti da, umjesto zakljuka, ne uvedem u raspravu jo
jednog vanog autora sa stranica Nove Evrope, a to je hrvatski povjesniar knjievnosti Antun Barac. Otrina tona u recenziji Pregleda
savremene hrvatsko-srpske knjievnosti Dragutina Prohaske, kojim se
nabraja vie nedostataka nego vrlina toga pregleda, u jednom aktualnom detalju moe otvoriti diskusiju vanu kako za asopis tako i

za dananje razumijevanje knjievne povijesti. Barac o Prohaski pie:

On naprimer s nekom emfazom istie: hrvatska i srpska knjievnost
nisu jedna knjievnost, jer nisu produkt iste drutvene sredine. Ali mu
to ne smeta, kad suvremene knjievnike iz Bosne svrstava po veri ili
plemenskom nazivu sad medju Srbe sad medju Hrvate iako su iz iste
drutvene sredine. Kao argument protiv misli o jedinstvu, on navodi:
realizam dolazi k Srbima od Rusa, ka Hrvatima sa zapada, neopaajui da su produkti realizma i u Hrvata i u Srba sasvim isti neki
romantini, boleivi realizam, to je svakako vanije negoli sam naziv
struje i njezin izvor. On govori o nastojanjima oko potpunog jedinstva, no gotovo sasvim prelazi preko reprezentanata toga jedinstva koji
nisu vie ni Hrvati ni Srbi, saradjujui podjednako i bez primisli po
svima naim revijama, te ih uvrtava ili medju Hrvate ili medju Srbe!
(NE IV/56, 1922: 189190).
Kao to vidimo, Antun Barac izravno svjedoi o dvije danas, za
glavninu hrvatske i srpske knjievne historiografije, nerijeene zagonetke: o tome da bi se s vie respekta moralo pisati o bosansko-hercegovakom meuknjievnom kontekstu, drutvenoj sredini, kao i
o fenomenu reprezentanata koji se ne bi smjeli bez ostatka svrstavati
u jednu ili drugu knjievnost, jer su stvarali i pripadali odreenom
meuknjievnom prostoru, koji se danas tako olako nacionalizira.
I drugo, to danas, u doba tranzicije, od mladoga Barca jo
moemo nauiti jesu njegove nekonvencionalne misli o odgoju.
Piui o reformama i potrebi da se u kolu uvede novi duh i svjeina, ukloni iz nje mehaninost i ablona te uspostavi veza izmeu
nje i ivota, on e zakljuiti: Definitivno reenje moe izii samo iz
unutranjosti ljudi. A za taj posao preostaje samo izgradnja dua u
smislu najviih ideala svega oveanstva. Najvaniju zadau imade
kod toga da izvri uzgoj, postavljajui se na najiru osnovicu, imajui pred oima najvie ciljeve svega ljudstva, brinei se za praktian ivot tek kao za sredstvo egzistencije. Tek takva kola, stojei
na najiroj socijalnoj podlozi, ostvarie ono to nam se na bespuu
sadanjosti ini nemoguim: oveka, narod, oveanstvo bez onih
uskih, prolaznih ograda to ih postavie efemerna politika i tesnogrudi patrijotizam (NE II/13, 1921: 426, 427).
U bespuima povijesne zbiljnosti, s kojom u mnogo emu nije
znala izai na kraj niti Nova Evropa, bojim se da smo, uznastojei na
izgradnji svoje duhovnosti u smislu najviih ideala ovjeanstva, svi
zajedno podcijenili i politiku i uskogrudno domoljublje. Do novog
nastavka proitavanja, istraivanja i komentiranja Nove Evrope!

399
Epistolarna
historiografija,
kritika recepcija
Interkulturni
aspekti asopisa
Nova Evropa

LITERATURA

Bara, Stanislava (2008): Avangardna Misao, Beograd: Institut za knjievnost i

umetnost.
Medkulturni dialog kot temeljna vrednota EU / Intercultural dialog as the fundamental value of the EU (2008): Zbrala in uredila Vesna Mikoli i Kritof Jacek
Kozak, Koper: Zaloba Annales.
a) Odile Chenal, Medkulturni dialog: o em govorimo;
b) Eduard Kova, Medkulturni i medreligijski dialog;
c) Kritof Jacek Kozak, Kultura in umetnost v okviru medkulturnega dialoga.
Nova Evropa, brojevi kako su navedeni iza parafraza ili citata.

V. INTERKULTURALNI STUDIJI

KRIZA SLAVISTIKE
SLAVISTIKI STUDIJI IZMEU NACIONALIZMA I GLOBALIZACIJE

UVOD

Iako sam na ljubljanskom svjetskom kongresu slavista, namjeravao

govoriti o konceptima interslavenske komparatistike, pokuavajui
opetovano zagovarati odreeni interkulturni pristup u slavistikim
studijima, kako onima utemeljenima na tradicionalnim poredbeno-slavistikim istraivanjima, tako i suvremenima, utemeljenima na
kulturalnim studijima ili interkulturnim koncepcijama interpretacije (didaktike i openito hermeneutike), boravak u Njemakoj
te hrvatska iskustva u koncipiranju slavistikih studija, a s tim u vezi i
institucionalne promjene, nagnale su me da promijenim smjer istraivanja u pravcu promiljanja krize slavistike na europskim sveuilitima. Ovim bih tekstom ujedno elio razjasniti nesporazume u koje
sam, kao hoe-nee junoslavist, u tekim ratnim i poratnim godinama, dolazio s pojedinim kolegama kroatistima, ne samo zbog njihova nerazumijevanja, da ne kaem i potrebe, koritenja dijela june
slavistike u kroatistike svrhe, nego i zbog estih prigovora dnevnopolitike prirode prema kojima je zalaganje za integralne slavistike studije povezivano sa starom praksom i ideologijama, umjesto
s novim koncepcijama studija jezika i knjievnosti, odnosno s novim
integracijskim procesima koje donosi Europska unija.
Na samom poetku istraivanja bio sam zbunjen divergentnim, dijametralno oprenim procesima u razumijevanju i organizaciji suvremenih slavistikih studija. Naime, dok se na njemakim
sveuilitima kriza slavistike oitovala gaenjem pojedinih, ionako
vrlo iroko postavljenih predmetnih podruja (katedara) i njihovim uklapanjem u jo ire knjievno-poredbene, opelingvistike
ili istonoeuropske studije, u Hrvatskoj je smjer odustajanja od

404
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

slavistike iao prema konstituiranju pojedinanih studija pojedinih

slavenskih jezika i knjievnosti. Iako proces jo traje, pa su mogui i
razloniji ishodi, npr. usklaivanjem planova i programa svih europskih studija, ne samo u njihovom formalnom nego i u sadrajnom
vidu, ve je danas oigledno da se slavistika nalazi pred ozbiljnim
reformama, ako ne i pred svojim samodokidanjem.
Koji bi mogli biti dublji razlozi ili povodi takvu stanju? Sasvim
je izvjesno da su drutvene promjene, ne samo u istonoeuropskim,
preteno slavenskim zemljama, poslije 1989. godine, padom Berlinskoga zida i restauracijom kapitalizma, koje je uz velike socijalne
potrese pratilo i konstituiranje novih drava, preteito po nacionalnom principu, to naalost na Balkanu nije ilo bez ratova, stvorile
preduvjete za radikalne promjene. Najprije su se, tamo gdje ih nije
bilo, konstituirali nacionalni studiji jezika i knjievnosti, esto i grubim naruavanjem dotadanjih strunih i znanstvenih spoznaja; udio
druge ili strane knjievnosti smanjivao se i uklapao u ionako prevelike okvire svjetske knjievnosti, a onda su se po tom istom modelu
trebali u novostvorenim okolnostima konstituirati i pojedini studiji, bez obzira na vlastite tradicije i bez ugledanja na zapadne slavistike studije, koji su pak u meuvremenu takoer upali u prestrukturiranje, iz sasvim drugih razloga. Na jednoj strani poduzetni
osnivai novih katedra i studija bili su voeni nacionalnim, esto i
nacionalistikim motivima, a na drugoj ekonomskim, zapravo globalizacijskim razlozima. Postupno se tako stvorila dvostruka fronta
naputanja tradicionalne slavistike, jednom u dvojbenu korist iskljuivih nacionalnih studija, u drugom sluaju na ionako preoptereeni
konto poredbenih, kulturolokih studija. Izgleda da u tim procesima
gube smisao predmeti, odnosno predmetna podruja, poput starocrkvenoslavenskoga, poredbene povijesti slavenskih jezika, uvijek pomalo osporavana poredbena slavenska knjievnost, slavenska dijalektologija, kao i sve kompleksnije slavistike sinteze. Na
cijeni su uglavnom sistematizacije po nacionalnom kljuu ili one
najire mogue provedene iz globalizacijskoga obzora. U takvom
rasporedu, osim bilateralne komparatistike, kakva se i prije prakticirala (i u drugim neofilolokim disciplinama), sva prouavanja viejezinih, multikulturnih ili vienacionalnih konteksta knjievnosti,
kao i viejezini studiji slavistike, dolaze u temeljitu krizu, a neophodni su kako zbog nesavrene, etniki neiste prolosti, tako i zbog
nadolazee europske integracije, koja unato mnogim otporima, ba
iz globalizacijskih razloga postaje naa budunost. Kako se za nju

pripremiti, kako joj se, jo pod prijeteim ekolokim problemima,

okrenuti konstruktivnim odgovorima?
Prelistavanjem nekoliko brojeva Biltena njemake slavistike
(Bulletin 19952002), u kojemu se na jednostavan, ali i polemian
nain pokuava prikazati situacija i pravci razvoja njemake slavistike
u novije doba, kao i problemi malih slavina, odnosno dijelova slavistike, opaa se openita potreba za reformom stare slavenske filologije, u potragama za novim teitima. Netko e otvoriti pitanja prouavanja bosanskoga jezika i bosanske knjievnosti, na drugom mjestu
e se raspravljati o slavistikom jezikoslovlju i slavistikoj znanosti o
knjievnosti, a zajednika je osobitost veine napisa osvrtanje na stanje pojedinoga seminara/instituta za slavistiku ili prezentacija reorganizacija studija slavenskih jezika i knjievnosti. Uz ve openito
prihvaenu podjelu na slavensku knjievnu znanost i slavensko jezikoslovlje, uoava se premjetanje teita s rusistike na druge slavenske
filologije, bez odreena pravila ili tendencije. Pojedina teita vie su
izraz potrebe negoli elje i mogunosti da se pokrije cijelo slavistiko
podruje, bilo jezikoslovno, bilo knjievnoznanstveno. Dapae, pojedini prilozi ukazuju na veliku brigu njemake slavistike za emancipaciju pojedine nacionalne slavenske kulture (usp. priloge o slovenskom jeziku i slovenskoj knjievnosti), ali se dakako pri tome niti ne
pomilja da se tomu nae i primjereniji oblik organizacije studija, koji
uvijek ostaje kao studijska slavistika cjelina, makar samo formalno.
I jo vie zapaaju se i promiljanja da se knjievna slavistika uklopi
u poredbene ili kulturoloke studije, dakle u jo iri studijski okvir.
Promiljanje se takve mogunosti razmatra ukljuivanjem metodologije suvremene znanosti o knjievnosti i semiotike, ali pod pritiskom konkretnih uvjeta studija slavenskih jezika i knjievnosti, koji
su se, zbog slabije zainteresiranosti za slavistike studije, u novije doba
bitno pogorali. Na primjer, u dilemi filologija i/ili znanost o kulturi
misli se da takva situacija iziskuje komparativno i interdisciplinarno
obavljanje nastave i istraivanja, koje nam omoguuje da svoje instrumente analize posve protegnemo na neknjievne znakovne svjetove te
time otvaramo neizmjerna polja istraivanja: na povijesnu filologiju,
sociofilologiju, psihofilologiju, i zakljuno sve zajedno kulturalne filologije, koja sve obuhvaa u predznaku kompleksnoga kulturnoga identiteta utemeljena u autonomnom semiotikom procesu to ne iskljuuje i izvankulturne faktore (Freise, 2001: 33, 31).
Ukratko, njemakom slavistikom zavladala je apatija zbog
smanjenog zanimanja studenata, uzrokovanoga globalizacijom

405
Interkulturalni
studiji
Kriza slavistike

406
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

i tranzicijskim procesima u istonoeuropskim zemljama, odnosno

aktivnost u naputanju ionako irokoga polja slavenske filologije u
korist svojevrsnih slavenskih kulturalnih studija i komparatistike.
O pojedinim slavenskim nacionalnim filologijama, odnosno jezicima i knjievnostima, jedva da itko i pomilja kao o zasebnim studijima, premda je bilo pokuaja osamostaljenja rusistike i polonistike
(prve na raun cijele slavistike, druge kao relativno izdvojenog studija npr. u Mainzu i Greifswaldu).
S druge strane, drutveni procesi formiranja nacionalnih drava
u slavenskim prostorima u novije doba potakli su silno i razvoj pojedinih nacionalnih slavenskih filologija, kako u tim novim dravama,
tako i na slavistikim studijima u gotovo svim slavenskim zemljama.
Ne samo da se formiraju odsjeci, studiji i instituti za pojedine domicilne jezike i knjievnosti nego se slavistiki studiji koncipiraju sve
vie izvan okvira slavistike, kao pojedinani studiji bohemistike i
bugaristike ili ukrajinistike i slovakistike. Ne trebamo ni spominjati
koliko se oko toga brinu mlade diplomacije novostvorenih drava.
Zadrimo li se samo na hrvatskom i slovenskom primjeru, vidimo
da se na sveuilitima u Ljubljani, Zagrebu i Zadru, gdje su se oni
jo odrali, slavistiki studiji uglavnom dijele po nacionalnim jezicima, knjievnostima i kulturama na nekoliko zasebnih studija, osim
za junoslavensko podruje, koje se pokriva viejezinim studijima.
Retorika koja se brine za relativno jedinstvo slavenske filologije nerijetko je napadana kao preivjela, pa ak i opasna, jer da priziva sveslavensko jedinstvo i bratske zagrljaje, ega smo se s toliko muke
oslobodili. Dapae, ideja slavenske uzajamnosti, nastala u vremenu
prvobitne afirmacije slavenskih nacija, kao meusobna pripomo u
nacionalnom preporodu pojedinih naroda, danas se reinterpretira
kao potpuna povijesna zabluda i aktualna opasnost, jer da se njome
implicitno zagovara, zagovaranjem viejezinih slavistikih studija,
sve ako su jezici tih studija tako bliski kao bosanski i hrvatski, slovenski i srpski (s crnogorskim) na primjer, vienarodna dravna
zajednica. (Istodobno, na zapadnim studijima slavistike, upravo se
razmilja da se, zbog osjetno manjega broja studenata, a poveanih
nastavnih sati koje lektor mora obavljati te sa svim tim povezanim
financijskim razlozima, lektorska nastava svih spomenutih jezika
objedini jednim radnim mjestom, odnosno jednom osobom.) Iz perspektive nacionalno zagrijanoga strunjaka svjetska slavistika svojim
integralnim studijima slavistike kao da ugroava nacionalnu samostalnost, pa i suverenitet nacionalnih drava. Tako se opet Zapad

javlja kao neprijatelj slavenstva, samo ne vie tako da ga eli razjediniti nego time to ga svojim slavistikim studijima objedinjava.
Meutim, kao to smo vidjeli, dok se jo nisu stiale sve nacionalne budnice i napadi na slavistiku, ona se ukljuuje u jo ire,
istonoeuropske, jugoistonoeuropske, balkanske, opelingvistike,
komparatistike ili kulturoloke studije. Zapaamo da se slavenska
filologija, odnosno suvremena slavistika, s obje strane nevidljive zavjese
razvlai, reformira, napada, odnosno naputa. to nam je initi?

407
JEDNOJEZINI STUDIJI SLAVENSKIH JEZIKA I KNJIEVNOSTI

Premda nitko, ma i politiki neobrazovan, ne razmilja o tome da se

studij nacionalnih slavenskih jezika u domicilnim kulturama obvezuje studijem drugog suvremenog slavenskog jezika, kao dug povijesti,
odnosno kao relikt slavistike prolosti, starocrkvenoslavenski jezik u
veini studija slavenskih jezika i kultura stoji na njegovu poetku. Studentu se eli dati predznanje kojim e on raspoznavati poetke poetaka, prvu reenicu nacionalne kulture, neophodno znanje kojim
e moi proitati znakove pisma ploe na koju je poloena njegova
nacionalna kultura. Zanimljivo je da ta, po jeziku i pismu, dvojbena
nacionalna karta identiteta nikoga ne smeta. Da bi se npr. studirala
suvremena knjievnost, mora se svladati, na samom poetku upravo
ta kadto i nesavladiva prepreka. U studiju jezika ona je samorazumljiva dijakronijska obveza, pa studenta, prethodnim dvanaestogodinjim kolovanjem, dosta upuena u gramatiku suvremenoga, svoga
materinjeg jezika, valja destabilizirati gramatikom mrtvoga jezika te
mu ponuditi jo znanja iz povijesti jezika i dijalektologije, valjda da
bi shvatio kako je mukotrpan bio put stvaranja knjievnoga jezika.
Umjesto problemski koncipirana slavenskoga jezikoslovlja, s naglaskom na ovom ili onom znanstvenom ili strunom problemu, buduem strunjaku za nacionalni standardni jezik nudi se trebanje najmanje triju paralelnih jezika, jezika dijalekata, povijesne gramatike i
starocrkvenoslavenskoga. Rijetko e se oni u studijskim programima
zamijeniti ozbiljnijim studiranjem kojeg drugog suvremenog slavenskog jezika, sve ako e u programima ostati obveza formalnoga jednogodinjega upoznavanja jednog slavenskog jezika kao izbornoga.
Jo je gora situacija u studiju nacionalne knjievnosti: podijeljeni na
strunjake za srednjovjekovnu, narodnu, stariju ili noviju knjievnost, seosku pripovijetku, suvremenu knjievnost, roman ili poeziju,

Interkulturalni
studiji
Kriza slavistike

408
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

povijesni roman, strunjake za dramu ili asopise, pa i pojedine pisce,

a onda jo u konkurenciji s ofenzivnom suvremenom knjievnom
teorijom ili svjetskom knjievnosti, teko e dopustiti da se studentu
poremete visoke estetike vrijednosti nacionalne knjievnosti nekim
poredbenim ili interkulturnim studijem kakve bugarske knjievnosti. Priznaju se samo vrhovi i nacionalni kanon. Ukratko, mjesta za studiranje druge slavenske knjievnosti u programima nacionalne knjievnosti naprosto nema, pa makar ona bila tako vana za nacionalnu
knjievnost kao to je bosanska za hrvatsku ili hrvatska za srpsku (prvo
u hrvatskim programima studija nacionalne knjievnosti za narod, a
drugo u slinim programima za nacionalnu manjinu). Slovenistini
diplomanti gredo veinoma v profesorsko slubo v srednjo olo, kjer
drugih slovanskih jezikov ne pouujejo, le posamezna slovanska literarna dela jim pridejo v potev okviru pregleda svetovne knjievnosti.
Z zahtevami po takem programu, ki bo kar najbolje usposobil uitelje za samozavesten nastop v razredu, se sklada rtanje oziroma omejitev slovanskih lektoratov, stare cerkvene slovanine in primerjalnega slovanskega jezikoslovja. [...] Dananje kritine besede, ki jih
kolegi slavisti izrekajo na raun samozadostne slovenistike, so deloma
upraviene, saj zapiranje programa v zgolj slovenistini okvir ne more
biti blagodejno za izobrazbeno irino bodoih diplomantov. Moti pa,
kadar kritika prihaja iz ust tistih samozadostnih slavistov, ki v lastnem
programu nimajo nobenih slovenistinih vsebin (Hladnik, 2002: 5).
Unato svemu, mora se priznati da smo opet jednom pokleknuli
pred kolektivnim, esto i iracionalnim zahtjevima nacionalnih organizama. Svim se snagama studiji nacionalnoga jezika i knjievnosti
odravaju i brane razlozima koji su vii od razloga samog studija knjievnosti i jezika, dok istodobno nacionalna knjievnost sve vie funkcionira u kontekstu meunarodne knjievne razmjene, a nacionalni
jezik najee ustupa engleskomu ili nekom drugom ekonomski vanijem jeziku. Premda mogu zamisliti razdoblje koje opet nee nacionalnom faktoru u obrazovanju, kulturi i ivotu ovjeanstva pridavati
odluujue mjesto, ne pada mi na pamet da danas napadam nacionalne kulture i nacionalne studije jezika i knjievnosti. S njima je kao
i s voljom jedne zajednice da ivi zajedno. Dokle god se npr. katolici na Balkanu, Jadranu i Panoniji osjeaju kao Hrvati ili Slovenci,
sa svojim posebnim jezicima i knjievnostima, neka se njihovi nacionalni studiji odravaju i izvode po programima nacionalne elite, koju
ve eka zaslueno mjesto u akademijama i pod arkadama. Ona bi
jedino trebala pozdravljati, pa i poticati, slavistike studije u kojima

e se njihovi jezici i knjievnosti prepoznavati u uem junoslavenskom i irem slavenskom, pa i najirem europskom kontekstu, odnosno znati odgovarati potrebama studija slovenskoga ili hrvatskoga
kao stranoga/drugoga jezika, pa i organizirati paralelne svoje studije
tako da omogue optimalne strunjake. A to se upravo ne dogaa,
svim se snagama inzistira na prenoenju modela studija pojedinoga
jezika i knjievnosti u domaim uvjetima na strana sveuilita. Misli
se da su domicilna znanja i naini sistematizacije njihove vlastite kulture jedino mjerilo, najee i stoga to pojedinci misle da su upravo
njihova znanja i sistematizacije jedino ispravni, upravo jedini, a ne
samo jedni od moguih. Nestrpljivo se i neradoznalo gleda na razvoj
njihove struke u drugim kulturama, moda i zato to se iz tih drugih
kultura, najee razvijenijih centara, gledalo na njih s podcjenjivanjem, pa i poniavanjem. Nije u tome neduna ni zapadna slavistika,
koja kadto, iz svojih tradicionalnih okvira studija, koji su nastavnicima i studentima troili snage na uenje vie jezika i knjievnosti,
dok je korpus pojedinih knjievnosti ili strunih tekstova impozantno rastao, nije znala izai, tavorei na povrini poznavanja pojedine
slavine ili briljirajui uskospecijalistikim raspravama.

VIEJEZINI STUDIJI SLAVENSKIH JEZIKA I KNJIEVNOSTI

Viejezini studij slavenskih jezika i knjievnosti, slino kao i dvojezini ili dvodisciplinarni, danas su u krizi. Razumljivim naputanjem cjeline studija slavistike nisu se pronali modeli smislenije
koncentracije strunjaka, studija i studenata na pojedina slavistika
podruja. Na primjer, iako se na raun rusistike potpuno razvija zanimanje za ukrajinski ili (rjee) bjeloruski jezik i knjievnost, ne misli
se da bi studij istonoslavenskih jezika i knjievnosti, triju naroda
od oko dvjesta pedeset miliona stanovnika, bio vrijedan pozornosti zapadnih slavista, nego se i dalje inzistira da se pokriva cijelo slavistiko podruje, najee u kombinacijama rusistike i koje druge
zapadnoslavenske ili junoslavenske filologije. Umjesto da se strunjaci za nacionalnu filologiju susreu sa slavistima koji bi poznavali
samo jezike ili knjievnosti i kulture iz njihove uskosrodne meuknjievne zajednice, kao to su junoslavenska ili zapadnoslavenska, susreemo se uvijek iznova sa situacijom da se u zapadne slavenske kulture, od hrvatske i slovenske do poljske i luikosrpske,
ulazi preko istonoslavenske, ruske filologije. Zar zaista mora biti

409
Interkulturalni
studiji
Kriza slavistike

410
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

preduvjet poznavanja suvremene slovenske ili poljske knjievnosti

poznavanje ruskoga jezika i knjievnosti? Ne ide li takva organizacija
studija i s time povezano profiliranje strunjaka naruku onima koji
zagovaraju jednojezine studije i na interkulturnim studijima slavistike (studijima slavenskih jezika u drugim kulturama, zemljama)?
Zar je za poznavanje bogate i raznovrsne suvremene slovenske
knjievnosti zaista potrebno obvezivati studente i nastavnike kompleksnim filolokim slavistikim znanjem, ne bi li bilo uputnije poznavanje tek kojega junoslavenskoga i/ili zapadnoslavenskoga jezika i
knjievnosti? Ne vodi li postojei put upravo u zanemarivanje kultura brojano manjih naroda? Zar se do zanimljive makedonske
dramske knjievnosti ne bi primjerenije dolazilo obrazovanjem junoslavistiki koncentrirana strunjaka, a ne opet i opet cijelom slavistikom, koja pak naravno makedonistiku najee sasvim zapostavlja. I obratno, nije li podcjenjujue da se ruska knjievnost, primjerice
u Italiji, prouava samo u sklopu slavistike, dok su se talijanisti u slavenskim zemljama odavna uglavnom oslobodili okvira romanistike?
Umjesto bilo kakva promiljanja odnosa slavistike prema nacionalnim studijima pojedinih slavina, meu suvremenim se slavistima javila ideja o jo irem kontekstu prouavanja slavenskih jezika
i knjievnosti, o kulturno-znanstvenom i sveobuhvatnom semiotikom modelu. Odnos slavistike i znanosti o kulturi u povijesti i
sadanjosti sagledava se od veze slavistike i indo-germanistike, preko
jezinopovijesne i knjievnoznanstvene slavistike, do semiotike i slavistike, da bi se iznio pledoaje za novu disciplinu, odnosno slavistiku
primjerenu dobu u kojemu ivimo. Pitajui kako bi studij slavistike
trebao izgledati u budunosti, poznati njemaki slavist Karl Eimermacher dijeli slavistiku na etiri tipa:
a) slavistika u klasinom smislu (s tradicionalnim predmetnim
podrujem te s njim povezanim povijesnojezinim, odnosno jezikoslovnim i knjievnoznanstvenim pitanjima i metodama;
b) slavistika u klasinom smislu, proirena kulturno-znanstvenim
pitanjima odreene zemlje (kazalite, film, likovna umjetnost, glazba,
sociologija, politika, itd.) ;
c) slavistika kao multidisciplinarna znanost o kulturi (ukljuuje
pitanja koja tematiziraju internu i eksternu kulturnu povezanost);
d) slavistika u okvirima obuhvatno orijentirane interdisciplinarne znanosti o kulturi, odnosno antropologije (koja zajedno djeluje
u podruju temeljnih istraivanja s drugim strukama, s kojima obrauje iste ili sline probleme, koji ne mogu biti obraivani ni od jedne

pojedinane znanosti, da bi se shvatili uzajamni odnosi svijesti-miljenja-jezika-teksta-kulture).

Kako slavistika obuhvaa veliko materijalno podruje europske,
ali i izvaneuropske kulture, mogue je govoriti o specifinosti koja
opstoji samo u tom kulturnom arsenalu. Osnova za tu specifinost
lei u veliini naseljena podruja, broju njegovih etnija, viestrukoj
prekrojenosti razliitim kulturnim tradicijama, koje su u usporedbi
sa Zapadnom Europom poznije i drugaije privredne i socijalne izdiferenciranosti. Istonoeuropske su kulture prebogate kulturnim varijantama, tako da predmet istraivanja, zadobivanje openite znanstvene kompetencije, kao i razvoj vjetina, omoguavaju formulirati
obuhvatna kulturna i antropoloka pitanja. Slavistika u budunosti
ne moe i ne smije se, prema miljenju autora, u pogledu viestrukosti i obrazovnih i istraivaki relevantnih pitanja, ograniiti na svoje
tradicionalno materijalno podruje. Mora se mnogo vie, ne eli li
ostati u okvirima iskustva klasine filologije, otvoriti globalnim i univerzalnim pitanjima te struno stranom gradivu. U suprotnom sluaju slavistika bi, pored svih zasluga u povijesno-poredbenom jezikoslovlju ili teorijski ovisne znanosti o knjievnosti, u svom razvoju
stagnirala, pri emu bi uvijek ista ili u principu slina pitanja postavljala i na njih odgovarala (Eimermacher, 2000: 4254).
Moderna, semiotiki orijentirana znanost o kulturi, koja u principu na isti nain obrauje sva podruja ljudske kulture i sva potencijalno relevantna istraivaka podruja prirodnih znanosti, obuhvaajui ne samo kulturu ovjeka nego i to ovjeka na specifian
nain razlikuje od drugih ivih bia, nije samo kulturna antropologija nego evolucijska semiotika, koja zaista obuhvaa sve, tj. svijet
kao i sav ivot (isto, 59).
Kako sam razumio, slavistika bi upravo tom idealu ope znanosti trebala sluiti, pa nije udno to se, meu njemakim slavistima,
ve i ukljuivanje slavistike u komparatistiku, kolokvijalno komentira kao pretvaranje slavistike u sklavistiku.
PREMA ZAKLJUKU: POREDBENA
I INTERKULTURNA SLAVISTIKA

Kao to vidimo, davno naputenom filolokom jedinstvu slavistike

danas bismo se trebali vratiti sveobuhvatnom suvremenom znanosti, evolucijskom semiotikom, samo se postavlja pitanje, kao kada

411
Interkulturalni
studiji
Kriza slavistike

412
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

je svojedobno Vatroslav Jagi izloio optimalan plan slavenske

filologije, kako da je svlada jedan ovjek. Postojea podjela na dijakronijske i sinkronijske lingviste, povjesniare i teoretiare knjievnosti, odavno funkcionalna meu znanstvenicima, kao da jo nema svoju
utemeljenost u studijima slavistike. Studentima su na volju sve discipline nae raskone znanosti, a ako se ide na pojednostavljenja onda
su ona ograniena na nacionalne jezike i knjievnosti.
Ne ulazei u diskusiju o cjelini slavistike vidimo kako je i ona
nedostatna za globalizmom zahvaenu znanost predloit u, umjesto zakljuka, za podruje studija slavenskih knjievnosti, dvije kompromisne mogunosti:
1) interkulturne studije slavenskih jezika i knjievnosti (studije
kada su predmet studija slavenske knjievnosti kao strane, koji bi
morali biti koncentrirani na tri slavistika predmetna podruja,
istonoslavensko, junoslavensko i zapadnoslavensko);
2) slavenske poredbenoslavistike studije (studije koji potencijalno raunaju sa svim pojedinanim slavenskim nacionalnim jezicima i knjievnostima, slino kao studiji slavistike u klasinom smislu, s tim da se poznavanje sluajno izabranih jezika i knjievnosti
kombinira s razgranatom mreom poredbeno-slavistikih disciplina,
kako u jezikoslovlju, tako i na podruju slavenske knjievne komparatistike).
Objanjenje, argumentacija:
Imajui pred oima iskustva studija pojedinih slavenskih jezika
i knjievnosti u slavenskim zemljama, naroito domicilne studije,
zatim brojnost godinje objavljenih knjiga iz svih knjievnih rodova
te znanosti o knjievnosti (za usporedbu, poetkom prologa stoljea u svim se slavenskim knjievnostima objavljivalo otprilike
toliko knjiga koliko se danas objavljuje samo u Sloveniji), kao i specifinu povezanost pojedinih slavenskih podruja, kao to je junoslavensko ili istonoslavensko, njihova unutarnja povezanost, povijesna i prostorna meusobna upuenost, iznimna bliskost jezika, na
temelju koje se s lakoom stvaraju vrlo kompetentni strunjaci za
dva-tri ili vie jezika i knjievnosti, smatram da se preobrazba studija slavistike u svijetu, s obzirom na tri spomenute prepoznatljive
cjeline, barem kada je rije o povijesti knjievnosti, moe u bitnome
pribliiti zahtjevima nacionalnih filologija da se maksimalno potuju
vrijednosti i bogatstva slavenskih nacionalnih kultura. Osobito to
vrijedi za sluajeve kada je, zbog slaboga zanimanja, nemogue organizirati pojedinane studije, ak i na razini lektorata.

Ovdje osjeam prigovore s obje strane, nacionalne i zapadnoslavistike. Odgovaram da se nacionalno predimenzionirani zahtjevi
za pojedinanim studijima pojedinih slavenskih jezika i knjievnosti
u inozemnim uvjetima susreu s kadto nepremostivim kadrovskim
problemima. Najee bi katedre trebalo ekipirati tako da nastavnika bude vie od studenata, a tradicionalni studiji slavistike ni iz
daleka ne pokrivaju naraslo gradivo pojedinih slavenskih kultura,
kao i njihovih bliih kulturno-komunikacijskih prostora. Osobito
to vrijedi za podruje knjievnosti, a ako se ono proiri i na druga
umjetnika i kulturna podruja, jedva da moemo ozbiljno govoriti
o slavistima u najirem smislu. Koncentracija na spomenuta slavistika podruja tu se osobito dobro moe iskoristiti.
Kada pak je rije o drugom, poredbeno-slavistikom modelu,
on bi podjednako mogao biti zanimljiv tradicionalnim slavistima
kao i strunjacima za pojedinu slavensku knjievnost u drugim kulturama (kakvih je sve vie u slavenskim zemljama), s obzirom na
to da bi kombinirao koncentraciju na pojedine kulture s poredbenom metodologijom kako u knjievnim, tako i u filolokim i jezikoslovnim strukama, odnosno pojedinim umjetnikim podrujima.
Naime, ako se raspad suvremene slavistike u korist komparatistike
ili ope lingvistike ve dogaa na najirem semiotikom planu, zar
ga nije bolje ograniiti makar samo na interslavensku komparatistiku, osiguravajui povjesniarima knjievnosti kakvo-takvo razumijevanje knjievnosti na jeziku na kojemu je pisana, a ne samo u
prijevodima? Neemo li se pristajanjem da se slavistika problematika ukljui u najire mogue interdisciplinarne studije zauvijek
odrei makar minimalne filoloke kompetencije u studiju knjievnosti, odnosno estetike i etike dimenzije u studiju jezika?
Neka sam od tih pitanja ve otvorio, a na druga i pokuao odgovoriti, ukljuujui i probleme reforme studija na sveuilitima, u
svojim ranijim radovima, pa upuujem zainteresirane da opirnije
odgovore potrae u njima, a ovdje u navesti samo neke pouke za
podruje junoslavenske povijesti knjievnosti.
Slino kao u konceptu tradicionalne slavenske filologije (npr.
u Vatroslava Jagia), odnos nacionalne filologije i suvremene slavistike morao bi ostati povezan na podrujima ue struke ili pojedine
poredbeno ili interdisciplinarno zasnovane znanosti.
Dilemu slavenska poredbena ili interkulturna povijest knjievnosti, potrebno je razumjeti kao otvorenost slavistikih studija i
prouavanja, s jedne strane, prema komparatistici, a s druge strane

413
Interkulturalni
studiji
Kriza slavistike

414
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

prema povijesti posebnih meuknjievnih zajednica, odnosno

konstruiranom interkulturnom kontekstu prouavanja uskosrodne,
povijesno i knjievno-komunikacijski povezane skupine knjievnosti.
Osim ve afirmirane poredbeno-analitike sistematizacije
knjievnosti, potrebno je moderno tumaenje slavenskih knjievnosti (osobito u drugim kulturama) zasnovati na principima interkulturne hermeneutike, razvojem interkulturne interpretacije, prekoraujui granice pojedine knjievnosti, kao i prekoraujui granice
dijelova kultura.
Objediniti koliko je god mogue europske inozemne studije
slavenskih jezika i knjievnosti zajednikim nastavnim planovima i
programima, koji bi naglaavali kako eksternu, tako i internu viejezinost i multikulturalnost slavistikih studija (slavistiki studiji
trebali bi se, u pravilu, studirati s drugim studijima na sveuilitu te
koncipirati iskljuivo kao dvo-trojezini studiji, oboje po principu:
dva jednakopravna glavna predmeta, odnosno jedan glavni plus dva
sporedna predmeta). Poredbena i interkulturna povijest knjievnosti, kao i druge poredbeno-interkulturne slavistike discipline,
od starocrkvenoslavenskoga do povijesti bosanske knjievnosti, u
takvim e uvjetima nai svoje zaslueno, trajno mjesto.
Ukratko reeno, oponaajui studije nacionalnih slavenskih
filologija, umjesto da se strunjaci i studiji prilagode potrebama i
kapacitetima pojedinoga drutva i kulture. Poredbeni i interkulturni slavenski studiji tako su, uz apsolutnu krizu integralne slavistike (nepostojanje zajednikog asopisa, zavoda ili instituta, nepostojanje zajednikih projekata ili postdiplomskih studija, itd.), pa
i uz metodoloke potekoe suvremene komparatistike (Zelenka,
2003: 155167), takoer zapali u krizu, paradoksalno upravo
u doba kada bi oni u procesima globalizacije, uklopljeni u ope i
poredbene, interdisciplinarne i kulturalne studije, mogli pojedinim
slavenskim jezicima i knjievnostima omoguiti znaajniju afirmaciju. Pod uvjetom da ne zagubimo iz vida tradicionalno predmetno
podruje slavenske filologije, odnosno zajedniko kulturno polje
reformirane suvremene slavistike.

LITERATURA

Bulletin der Deutsche Slavistik (19992002): nr. 58, Gttingen.

Eimermacher, Karl (2000): Slawistik und Kulturwissenschaft in Geschichte und
Gegenwart, u: Kultur Wissenschaft Russland, Hg. Wolfgang Eismann,
Peter Deutschmann, Frankfurt am Main: Peter Lang.
Freise, Matthias (2001): Philologie und/oder Kulturwissenschaft, Ein Beitrag zur
Diskussion um die Zukunft der slawistischen Literaturwissenschaft, Bulletin der Deutsche Slavistik, nr. 7, Gttingen.
Hladnik, Miran (2002): Razmerje med slavistiko in slovenistiko na ljubljanskem primeru, http://www.ijs.si/lit/szomb.html-12, 5. srpnja 2002.
http://www.zg.hr/vijece/index.html; 5. sjednica 2003/2004, 9. veljae 2004.
Kova, Zvonko (2001): Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb:
Hrvatsko filoloko drutvo, Biblioteka Knjievna smotra.
Kova, Zvonko (2002): Slavenska poredbena i interkulturna povijest knjievnosti, u: Zbornik Zagrebake slavistike kole, ur. Stipe Botica, Zagreb: FF press.
Lauer, Reinhard (1995): O rhret, rhret nicht daran, Frankfurter Allgemeine
Zeitung, nr. 57, 8. Mrz 1995.
Vodi kroz studij 2004/2005 (2004): Zagreb: FF pres.
Zelenka, Milo (2003): Hermeneutische und dekonstruktivistische Auassung
der Weltliterartur ein Ausweg aus der Krise?, u: Koncepcie svetovej literatry v epoche globalizcije, ed. Jn Koka, Pavol Koprda, Bratislava: SL SAV.

MODELI DVOPREDMETNOGA STUDIJA

JUNE SLAVISTIKE

UVOD

Prouavanje, odnosno organizacija studija, slavenskih jezika,

knjievnosti i kultura, kako u slavenskim tako i u neslavenskim
zemljama, u posljednje se vrijeme nastoji reorganizirati na razliite
naine. Narasli problemi pojedinih slavina s jedne strane, te uvijek aktualna potreba promiljanja cjelovite slavistike, kao da su sve
vie u raskoraku.
Kao to je poznato, danas se isprepliu dvije znanstvenonastavne prakse, jedna, koju zatjeemo uglavnom na zapadnim sveuilitima, nazovimo je intenzivna, integralnoslavistika, i druga, koja
se prakticira preteno u slavenskim zemljama, nazovimo je ekstenzivna, s naglaskom na pojedine slavenske filologije. Intenzivna,
relativno integralna znanstveno-nastavna slavistika praksa uzima
podruje svih slavenskih jezika i knjievnosti kao jedinstvenu disciplinu slavensku filologiju, koja se moebitno tek dijeli na slavensku
medievalistiku, slavensku znanost o knjievnosti i slavensko jezikoslovlje. Ekstenzivna znanstveno-nastavna slavistika praksa, osobito
u matinim zemljama (u zemljama gdje je pojedina slavenska filologija domaa), svoj interes koncentrira strogo po nacionalnom kriteriju te se vie ne moe govoriti o slavenskoj filologiji kao jedinstvenoj disciplini nego o slavenskim filologijama, unutar kojih se
specijaliziraju strunjaci za pojedine slavenske filologije, a u matinim zemljama jo i vie, za pojedine dijelove slavenskih filologija
(npr. za suvremenu poljsku knjievnost ili za sintaksu poljskoga
jezika). Dapae, moe se zamisliti i studij u kojem se kao A-predmet studira upravo to preostalo sredinje knjievno i kulturno

418
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

podruje sa svim njegovim vezama s matinom kulturom, jezikom

i knjievnosti sredine u kojoj se studij organizira.
Na podruju se slavistike, dakle, susreu strunjaci za kroatistiku, slovakistiku, polonistiku ili bugaristiku sa slavistima irega
spektra interesa, koji tek povrno zadiru u probleme pojedine male
slavine, ostajui uglavnom slavisti-rusisti, tek u najboljim sluajevima znaajnije upueni na zapadnoslavensku ili junoslavensku
filologiju. Razvidno je da se u praksi i u metodologiji susreu dva
tipa strunjaka, jedan preoptereen pojedinanim problemima
svoje, domorodne filologije, a drugi u stalnim pokuajima da pojedinane strane slavenske filologije dovede u red sa svojim rusistikim ili integralnoslavistikim spoznajama. Uz sve je to, dakako,
prisutna sve rairenija podjela studija i strunjaka na slavistiku znanost o knjievnosti ili slavistiku lingvistiku, tako da se o tradicionalnom filolokom pozivu, izvan pojedinanih slavenskih filologija,
vie jedva danas i moe govoriti (osim strunjaka za starocrkvenoslavenski jezik i srednjovjekovne slavenske knjievnosti, na kojemu
se korpusu uostalom i formirala slavenska filologija kao jedinstvena
disciplina).
Ovako opisane slavistike prakse mogu otvoriti opravdanu
raspravu o ispravnosti imenovanja jedne intenzivnom a druge
ekstenzivnom djelatnou, budui da vea udubljenost u pojedinana pitanja jednoga jezika ili jedne knjievnosti moe izgledati
intenzivnijom od rasprenosti na vie slavenskih jezika ili knjievnosti ili skupinu srodnih indikacija. Pa ipak, je li ba tako? Zar se studij jedne stilske formacije intenzivnije prouava samo na primjerima jedne knjievnosti? Ili, zar se brojni slavistiki dijalektoloki
ili akcentoloki problemi lake sistematiziraju ako se intenzivno
obrauje stanje u samo jednom slavenskom jeziku?
Meutim, praksa sve vie zapravo otkriva i treu vrstu strunjaka, strunjaka za pojedinane slavenske knjievnosti u drugoj slavenskoj zemlji, osobito brojnih u bivim slavenskim vienacionalnim
zajednicama, kao i drugdje u srednjoeuropskim i istonoeuropskim
ekstenzivnim pogonima. I dok se s puno razumijevanja i opravdanja mogu razumjeti i prihvatiti npr. slovenistika u Sloveniji ili ukrajinistika u Ukrajini ili, naravno, polonistika u Poljskoj, kao sredinje
nacionalne filoloke institucije, dok se slavenska filologija kao relativna cjelina na zapadnim sveuilitima i u neslavenskim zemljama
takoer kao takva moe i mora prihvatiti, ostaje nejasno, moe li
trei tip, mjeoviti, nazovimo ga uvjetno ekstenzivno-intenzivni,

odrati i profilirati izmeu frontova dviju razliitih, pa i dijametralno

suprotstavljenih znanstveno-nastavnih praksi.
Naime, takav se trei tip strunjaka, osobito u podruju znanosti o knjievnosti, tonije povijesti knjievnosti, sve vie namee i u
slavenskim i u neslavenskim zemljama u situacijama kada se pojedine slavenske knjievnosti, ma kako one meusobno bile bliske ili
povezane historijskim okolnostima, kao slovaka i eka, slovenska
i hrvatska, hrvatska i srpska knjievnost, za strunjaka javljaju kao
druge i strane knjievnosti, u kojima metodologija nacionalne knjievnosti prestaje vaiti, a ne funkcionira ni u modelu inozemne integralne slavistike. Dapae, sve se vie slavista zapadnoga tipa, realno
optereenih brojnou tema pojedinih slavenskih filologija, odluuje na svojevrsne ograniene sistematizacije, motivirane uskosrodnosti jezika ili simetrinosti problema i na njima primjenjivanih
jedinstvenih metoda. I dok slavenska medievalistika ili slavistika
lingvistika (barem u svojim pojedinanim granama, kao slavenska
fonologija ili dijelovi slavistike morfologije), mogu jo nai strunjaka spremna ovladati cjelinom slavistike znanosti, sve je tee nai
slaviste-lingviste koji e na odgovarajuoj razini vladati ama ba svim
slavenskim jezicima i svim njihovim dijakronijskim i sinkronijskim
stanjima, a jo je tee, upravo i nemogue, naii na povjesniara knjievnosti koji bi poznavao sve novije i suvremene slavenske knjievnosti, makar samo njihova reprezentativna djela. Zbog toga se jedan
broj slavista, bilo u slavenskim, bilo u neslavenskim zemljama, nalazi
pred istim dilemama, kako zahvatiti u sve bogatiju, raznovrsniju i
nepregledniju grau pojedinih ili svih slavenskih jezika, knjievnosti i kultura.
Naravno, ovdje treba spomenuti tradicionalnu slavistiku
usmjerenost i potrebu prouavanja povijesti i civilizacije pojedine
slavenske zemlje, a uz to i sve naglaenije zahtjeve lingvistike i znanosti o knjievnosti za interdisciplinarnosti, makar samo sa srodnim neofilolokim ili humanistikim disciplinama. (Premda u praksi
nalazimo sve manje filologa koji bi s jednakom kompetentnosti i
podjednakom sigurnosti prelazili granice teorije knjievnosti i jezikoslovlja, kao i obratno.)
Upravo u tom, tekom i zamrenom, stanju odnosa slavenske
filologije kao cjeline i slavenskih filologija kao njezinih dijelova, na
tom stupnju sasvim realnih dilema i potreba svake inozemne slavistike prakse i pojedine tuzemne slavenske filologije, kao da se u
posljednje doba formira svijest o odreenom institucionaliziranju

419
Interkulturalni
studiji
Modeli
dvopredmetnog
studija june
slavistike

420
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

onih filolokih inicijativa koje, prirodom svoga posla i funkcije u

odreenoj kulturi, svjesno prelaze ogranienja pojedine domae slavenske filologije, ali su jo daleko od pretencioznih pokuaja sistematizacije cjeline slavistike problematike.
Ne bih htio da se krivo razumijemo. Ovime nikako ne elim
osporiti pravo nacionalnim slavenskim filologijama i njihovim razgranatim disciplinama na svestran pojedinaan razvoj; tovie, njima
treba ostaviti niz mogunosti da do pojedinosti razjasne i situiraju
specifine injenice jednog jezika i jedne knjievnosti i kulture u
ozraju subjektivizirane, upravo nerazgraniene knjievne i jezine,
esejistiko-kritike i knjievno-znanstvene i jezikoslovne spisateljske
djelatnosti, te to je mogue objektivnije sistematiziraju sva znanja i
spoznaje u ime nacionalne tradicije pojedinoga slavenskog naroda.
Pojedinanim nacionalnim slavenskim filologijama trebalo bi biti u
obavezi: uvanje filolokoga jedinstva njihova znanstvenoga obzora,
tijesno povezivanje s ostalim nacionalnim disciplinama, od historijskih do etnografskih, kao i otvorenost metodolokim, teorijskim i
tradicionalnim komparatistikim studijima svjetske i ope povijesti
knjievnosti. Vanost i osobitost takve djelatnosti ne treba nikome
posebno dokazivati sve dok traje volja jedne jezine, knjievne i kulturne zajednice da se smatra drugaijom od drugih, makar kako bliskih nacionalnih zajednica.
S druge strane, ne treba dovoditi u sumnju smisao ili praktinost inozemne slavistike koja se organizira kao cjelina ili kao relativna cjelina, sve ako i zapaamo da se u ime te cjeline esto ostaje
u povrnosti, u imitiranju i dosizanju rezultata pojedine nacionalne
slavenske filologije. Upravo obratno, prilino je udno da se zapadni
strunjaci, i kada nisu Slaveni, bolje snalaze u nekoliko slavenskih
jezika nego mnogi njihovi slavenski kolege. Moramo se samokritiki zapitati, koji su razlozi da npr. njemaki slavisti aktivno vladaju
s najmanje dva-tri slavenska jezika dok se njihovi slavenski kolege
jedva snalaze u svome, jer je esto nesreen i preoptereen vanjskim
i unutarnjim silnicama (kao npr. hrvatski jezik).
Ne bi li pored takve dvije uobiajene dobro uhodane obrtnike
filologike radionice valjalo razmisliti o njihovu sueljavanju, djelominom restrukturiranju, barem prebacivanju pojedinih teita
na nove, ljudskim mogunostima primjerenije, objektivnije i funkcionalnije slavistike znanstveno-nastavne prakse? Kao kompromisni modeli, npr. integralni meukulturni studiji istonoslavenskih, junoslavenskih ili zapadnoslavenskih knjievnosti, koji e

podjednako biti organizirani i u slavenskim kao i u neslavenskim

zemljama. Ovdje donosim primjer jednog slinog, nerealiziranog
pokuaja, nacrt studija meukulturne june slavistike.
MODEL DVOPREDMETNOGA (POVEZUJUEGA S DRUGIM
STUDIJIMA) STUDIJA INTERKULTURNE JUNE SLAVISTIKE

I. Opis zvanja, obrazovni ciljevi, struni naziv ili akademski stupanj,

trajanje studija, uvjeti upisa za studij
1. Studij interkulturne june slavistike, organiziran po uzoru na
moderne inozemne studije slavistike (u zapadnom svijetu odavno
prakticirane), osposobljava studente za to cjelovitije poznavanje
junoslavenskih jezika, knjievnosti i kultura. Organiziran kao kompleksan studij on obvezuje studente na studij dva-tri junoslavenska jezika i knjievnosti, u raznim kombinacijama. Uobiajeno je da
se studiraju paralelno dva jezika s knjievnostima u statusu A predmeta (npr. bugarski i slovenski jezik s knjievnostima) te jedan jezik
kao glavni A kategorija (npr. slovenski jezik i knjievnost), a dva
sporedna B kategorija (npr. bugarski i makedonski jezik s knjievnostima), ali su mogue i druge kombinacije zavisno od interesa
studenata ili mogunosti organiziranja nastave. Ovdje kao primjere
navodimo jezike i knjievnosti koji nisu iz sredinje junoslavenske
meukulturne zajednice, budui da se oni prema tradiciji pojedine
sveuiline zajednice nazivaju i organiziraju u studiju na razliite
naine, ali dakako da u idealnom smislu i oni (kao relativna cjelina
ili kao pojedinane filologije) takoer dolaze u obzir kao studijsko
usmjerenje, odnosno dio kombinacije.
Tako ire obrazovani junoslavist pogodan je, prije svega, za
rad u znanstvenim institucijama, kao predava na stranim sveuilitima (u kombinaciji sa studijem koje junoslavenske matine kulture sredinjega jezino-knjievnoga podruja ili meukulturnim
studijem njegove cjeline), kao nastavnik u osnovnim i srednjim kolama i knjiniar, zatim u novinarstvu, kao urednik i jezini savjetnik na radiju i televiziji, izdavakim kuama, u diplomatskim sreditima u junoslavenskim zemljama, kao prevodilac, itd.
Studij interkulturne june slavistike omoguava, osim problemsko-stvaralakoga uvida u pojedine slavenske kulture, upoznavanje autora, djela i razdoblja, civilizacijskih osobitosti i povijesti, na razini cjelovitijih pregleda. Studij osposobljava studente za

421
Interkulturalni
studiji
Modeli
dvopredmetnog
studija june
slavistike

422
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

samostalno bavljenje potpuno slobodno izabranim junoslavenskim

jezicima, knjievnostima i kulturama, kao i za stvaralaki i kritiki
odnos prema predmetu svoje struke. Meukulturni studij june slavistike, kao i drugi studiji na Fakultetu, razvija teorijsko i knjievnopovijesno miljenje, sposobnost uoavanja korelacija u knjievnoj tradiciji i knjievnom djelu te poredbenim paralelama izmeu
pojedinih slavenskih jezika i knjievnosti, razvija kreativnost i istraivaku radoznalost. U tom smislu, posebno se vodi briga o kompleksnim odnosima pojedinih junoslavenskih jezika, knjievnosti i
kultura prema domicilnom jeziku, knjievnosti i kulturi, koji se prouavaju modernim komparatistikim metodama.
Studij interkulturne june slavistike osobitu pozornost posveuje slavistikim doprinosima suvremenim jezikoslovnim i knjievnoznanstvenim metodolokim pravcima i diskusijama, pa se
studenti upoznaju s izvornim tekstovima i strujanjima kako u pojedinanim junoslavenskim nacionalnim kulturama tako i sa svim
vanijim koncepcijama moderne slavistike znanosti o knjievnosti i jezikoslovlja. Isto tako, stalni sadraji u studiju june slavistike
su i tekstovi knjievne kritike i esejistike, jednako u njihovu nacionalnom ambijentu, kao i u njihovim interkulturalnim kontekstima. Razumljivo, naglaeno se, najmanje na razini lektorata, ue
i prouavaju pojedini junoslavenski jezici, kako je ve uobiajeno
na pojedinanim studijima slavenskih jezika. Pojedinanim pak studijima slavenskih jezika i knjievnosti, koje bi, osim moda studija
rusistike i polonistike, trebalo takoer organizirati kao dvo-trojezine studije, studij interkulturne june slavistike je u svemu komplementaran, a oni njemu osnovni i dopunski studiji u irem predmetnom podruju tradicionalne slavistike.
Osim toga, studij june slavistike bio bi zapravo jedino mjesto
gdje se povremeno ili stalno mogu studirati svi junoslavenski jezici
i knjievnosti, zavisno od meudravnih kulturnih konvencija, interesa studenata i kadrovskih mogunosti. Osnovna prednost tako
koncipirana studija june slavistike i slavistikih studija openito je
i za studente i za nastavnike njihova trajna koncentriranost/usmjerenost prema dva-tri ili vie slavenskih jezika, koja ih pretvara npr.
ili u strunjake za poljski/zapadnoslavenske, ruski/istonoslavenske
i bosanski, hrvatski ili srpski/junoslavenske jezike i knjievnosti, ili
u kompleksne strunjake za slavistiko jezikoslovlje ili slavistiku
znanost o knjievnosti, u svemu ravnopravne s njihovim inozemnim kolegama. Studij viejezine slavistike pridonosi tako ujedno

racionalnosti studija slavenskih jezika i knjievnosti te konceptualnoj prepoznatljivosti u svijetu.

2. Obrazovni ciljevi studija interkulturne june slavistike mogli
bi se, najkrae, formulirati ovako:
a) Junoslavistiko jezikoslovlje / Ovladavanje jezikom
Pismena i usmena komunikativna kompetencija uporabe najmanje dvaju jezika u svakodnevnim situacijama i u struci (lingvist,
knjievni znanstvenik, uitelj/profesor, prevoditelj), spremnost i sposobnost samostalnoga uenja. Ovladavanje znanjima i metodama
znanstvene deskripcije jezika, glavnim jezikoslovnim pojmovima,
sposobnost znanstvenoga opisa izabranih jezika i njihovih dijalekata
s obzirom na jezine kontakte i druge jezike odnosne jezine obitelji,
tip, jezinu svezu, kulturni i socijalni kontekst. Sposobnost sinkronijskoga i dijakronijskoga objanjavanja izabranoga jezika, kako na razini
njegovog vlastitog povijesnog i pretpovijesnog stanja, tako i u drugih,
za to objanjenje relevantnih jezika (npr. staroslavenski ili jezici balkanske i ugarsko-finske jezine skupine, turski ili arapski jezici i sl.).
Znanja odreenih aspekata primijenjenoga jezikoslovlja.
b) Junoslavistika znanost o knjievnosti
Znanja i metode znanosti o knjievnosti (povijesti knjievnosti,
teorije knjievnosti), kao i ovladavanje glavnim pojmovima suvremene znanosti o knjievnosti. Poznavanje dvije-tri knjievnosti odabranih jezika i njihovih povijesti, pri emu se knjievnost uzima kao
podruje unutar kulture odreene jezine zajednice i kulture uope
(s obzirom na komparatistike komponente i parametre). Sposobnost steena struna znanja kritiki i samostalno primijeniti (npr.
preko interpretacije knjievnih tekstova). Znanja odreenih aspekata primijenjene znanosti o knjievnosti (suvremene esejistike i
knjievne kritike).
c) Kultura i civilizacija junoslavenskih zemalja
Znanja i svijest o problemima iz podruja geografije i povijesti pojedine zemlje (ukljuujui socijalnu i kulturnu povijest), kulturne, politike i drutvene osnove (religije, nacionalnosti, gospodarski problemi). Sposobnost uporabe strune literature i medija
(video, film), za samostalno daljnje usavravanje.
d) Didaktika/Metodika junoslavenskih jezika i knjievnosti
U podruju metodike junoslavenskih jezika i knjievnosti
obrazovni se cilj sastoji u upoznavanju najvanijih komponenata
i principa moderne, komunikacijski osmiljene nastave stranoga
jezika, interkulturne didaktike, njihovu vrednovanju i, glede nastave

423
Interkulturalni
studiji
Modeli
dvopredmetnog
studija june
slavistike

424
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

u koli, njihovoj primjeni/realizaciji. To se zasniva, izmeu ostaloga, na sposobnosti formuliranja i sekventiranja (djelomice i realiziranja), nastavnih ciljeva, primjereno primatelju nastave stranih
jezika i knjievnosti, u tonom poznavanju glavnih znaajki vaeega nastavnoga plana, u poznavanju razliitih udbenika i audiovizualnih medija i u sposobnosti procjene komunikacijske relevantnosti, kao i mogunosti primjene.
3. Na zavretku studija slavistike dodjeljuje se struni naziv dipl.
junoslavist ili prof. junoslavenskih jezika i knjievnosti ili mag. june
slavistike (npr. s teitem na junoslavensku filologiju ili s osobitim
obzirom na bugaristiku i makedonistiku, prevoditeljski modul ili
knjievno-interkulturno usmjerenje, itd.).
4. Studij slavistike je dvopredmetan i traje pet godina. Moe se
kombinirati sa svim studijskim grupama na Filozofskom fakultetu i
(naelno) na Sveuilitu.
5. Uvjeti upisa za studij june slavistike propisuju se prema
zajednikim upisnim kriterijima na Fakultetu, a u naelu bi ubudue
trebao biti otvoren i dostupan svakome tko ima poloenu gimnazijsku maturu, bez prijemnoga ispita. Samo dobro motiviran student,
onaj koji slobodno izabere svoj studij, a ne sluajno nakon provedenih klasifikacijskih ispita, prema tome koliko je slobodnih mjesta
na kojem studiju ostalo jeste dobar student, sve ako i nije u gimnaziji bio meu najboljim uenicima.
II. Program i plan studija: sadraj obvezatnih, izbornih i neobvezatnih predmeta i broj sati potrebnih za njihovu izvedbu; redoslijed izvedbe i upisa predmeta studija; uvjeti upisa studenata u slijedeu godinu studija; nastavnici i suradnici koji e izvoditi nastavu;
nain provjere znanja studenata; poetak i zavretak, te satnica izvoenja nastave, ispitni rokovi
Osnovne propozicije. Studij june slavistike dijeli se na osnovni
studij (prva etapa studija, bachelor), koji zavrava sa dodiplomskim ispitima (meuispitima, zavrnim ispitima), te na glavni studij (druga etapa studija, master), koji zavrava diplomskim (magistarskim) radom i/ili diplomskim ispitom. Osnovni studij traje est,
a glavni studij etiri semestra. Za oba studija propisuje se najmanje
12 sati tjedno (ili kako je ve odreeno za dvopredmetne studije
Filozofskoga fakulteta, vjerojatno u prve tri godine neto manje, u
druge dvije godine vie).

A. Osnovni studij obuhvaa etiri obvezatna kolegija: Uvod u

slavistiku, Uvod u junoslavensko jezikoslovlje, Uvod u studij junoslavenske knjievnosti (npr. s Uvodom u teoriju knjievnosti i
Uvodom u povijest knjievnosti), koji bi se sluali u prva dva semestra, a ostali kolegiji birali bi se iz ponude kompletnoga studija,
bez obzira na godita. Uvode bi takoer moglo ponuditi nekoliko
zainteresiranih nastavnika. Karakter uvoda (seminar, predavanje)
odreuje nastavnik. Osnovni studij zavrava se dodiplomskim ispitima (meuispitima) iz dva predmetna podruja, ve prema tome
iz kojih su filologija i u kojem statusu birani jezici.
Uvjeti za pristup ispitu, opis i opseg dodiplomskih ispita: 2 proseminara (potvrda o dolaenju, dovoljan potpis testiran semestar), 2 seminara (seminarska radnja, potrebna prolazna ocjena),
4 predavanja (potvrda o redovnom dolaenju, potpis nastavnika).
Opis i opseg ispita: Ispit se sastoji od pismenoga i usmenoga dijela.
Pismeni dio, klauzura, u trajanju od 2 sata, provjerava sposobnost
za filoloku analizu i knjievnoznanstvenu interpretaciju tekstova.
Ispituje se na tekstovima autora kojih su tekstovi bili analizirani/
interpretirani u proseminarima i seminarima. Usmeni dio ispita traje
2030 minuta, a na njemu se ispituje gradivo sa predavanja (tematika s najmanje tri kolegija odsluana na diplomskom studiju).
Obavezne su u osnovnom studiju interkulturne june slavistike
lektorske vjebe iz najmanje 2 junoslavenska jezika, 6 semestara po
4 sata tjedno, odnosno 1 jezik 6 semestara po 6 sati tjedno. Opseg,
karakter i trajanje ispita odreuje lektor, a prema uobiajenoj praksi
na fakultetu.
Lektorske vjebe i ispiti mogu se pohaati i polagati tijekom
osnovnoga ili glavnoga studija.
Osim toga omoguuje se dodatni, izborni, fakultativni program
za sve junoslavenske jezike 2 semestra po 4 sata tjedno.
B. Glavni studij (etvrto i peto godite) meukulturnoga studija june slavistike junoslavenskih jezika i knjievnosti uglavnom oslobaa studente i nastavnike obvezatnih kolegija te se
organizira brojnim vjebama, seminarima, glavnim seminarima i
predavanjima. U pravilu dozvoljena bi bila participacija pojedinoga
nastavnika u svim predmetnim podrujima, ali bi se kasnije ona prirodno ograniavala specijalizacijom, raspoloivim kadrovskim rjeenjima i zaduenjima nastavnika. Slino bi i studenti u glavnom
studiju mogli na raun jednoga strunoga podruja vie pozornosti
posvetiti drugome te bi bile mogue zavrne kombinacije kolegija

425
Interkulturalni
studiji
Modeli
dvopredmetnog
studija june
slavistike

426
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

iz junoslavenskoga jezikoslovlja i junoslavenske znanosti o knjievnosti. Osim toga, u glavnom studiju dozvoljavala bi se i preporuivala
usmjerenja (moduli) unutar odnosnih filologija na dva osnovna na
jezikoslovno i knjievnoznanstveno (knjievnopovijesno) usmjerenje, ime bi se interes studenata sve vie specijalizirao, bilo u smjeru
jedne kompleksne slavistike discipline (npr. junoslavenske dijalektologije) ili u pravcu pojaanoga studija pojedine junoslavenske filologije, knjievnosti i knjievne kritike.
Glavni studij zavrava diplomskom radnjom i diplomskim ispitima iz predmetnih podruja koja su odabrana u osnovnom studiju.
Diplomska radnja moe se pisati na bilo koju temu, ako je odobri
profesor, odnosno docent.
Uvjeti za pristup ispitu, opis i opseg diplomskoga ispita:
a) poloeni dodiplomski ispiti (meuispiti);
b) upisanih osam semestara s najmanje ukupno 100 tjednih
sati nastave, oko 52 u osnovnom studiju (16 sati obvezatnih uvoda,
te 3 x 12 sati iz pojednih predmetnih podruja/filologija), a najmanje 48 u glavnom studiju (6 proseminara ili vjebi, 6 seminara,
6 glavnih seminara, 6 predavanja od svakoga podruja po 2),
odsluanih nakon dodiplomskih ispita;
c) 2 kolska praktikuma (u trajanju od po 4 tjedna), za metodiku nastave jezika 1, za metodiku nastave knjievnosti 1 (za one
koji hoe raditi u kolama);
e) 1 strani jezik (preporuka: 1 svjetski ili/i 1 susjedni slavenskima, fakultativno);
f) latinski jezik (mali latinski, opsega za ope gimnazije, alternativno: starogrki).
Diplomski ispit obuhvaa:
a) diplomsku radnju opsega 32 do 64 strojem kucanih stranica;
mentori za diplomsku radnju, kao i voditelji glavnih seminara, mogu
biti nastavnici u znanstveno-nastavnom zvanju; diplomska se radnja rauna kao domai, samostalan, strunoznanstveni rad; tema se
odreuje najkasnije etiri mjeseca prije prijave diplomskoga ispita;
b) piu se dvije zavrne klauzure, jedna iz podruja junoslavistike znanosti o knjievnosti (teorija knjievnosti, interpretacija,
povijest knjievnosti, knjievna komparatistika), a druga iz slavistikoga jezikoslovlja (fonologija, morfologija, sintaksa, poredbena
slav. gramatika), u trajanju od 4 sata; teme klauzura su iz tema glavnih seminara, a obznanjuju se najmanje dva mjeseca prije odreena
termina;

c) usmeni ispit traje najvie 60 minuta, po 30 minuta za svako

od dva izabrana podruja; student slobodno bira pet tema, po dvije
iz izabranih podruja (iz kojih se pie klauzura) i jednu iz podruja
iz kojega se ne pie klauzura (npr. iz neke od junoslavenskih filologija); ispitna pitanja su iz gradiva seminara i predavanja.
Diplomska radnja i diplomski ispiti ocjenjuje se/polau se
komisijski, odnosno pred ispitnim povjerenstvom u skladu s odredbama statuta Fakulteta.
Zakljune napomene, propozicije. Sve nastavne jedinice: proseminar, seminar, glavni seminar, vjebe, predavanja traju po 2
sata, za predavanje vrijedi i 1 sat. Razlika izmeu proseminara i
seminara je razlika izmeu seminara u kojima se dobiva potvrda
o sudjelovanju (potpis izvoditelja kolegija) i seminara za koje se
piu seminarske radnje. Razlika izmeu seminara i glavnog seminara je u tome to glavne seminare odravaju (uglavnom) profesori.
U glavnim seminarima (na diplomskom dijelu studija) mogue je
sudjelovati tek nakon poloenih dodiplomskih ispita (meuispita),
odnosno zavrenoga osnovnoga studija.
Proseminari i vjebe. Da bi se dobila potvrda o sudjelovanju u
proseminaru i na vjebama (potpis nastavnika), potrebno je:
redovita nazonost,
aktivno sudjelovanje u diskusijama u formi usmenih i/ili
pismenih priloga, seminarskih zabiljeaka, rjeavanje domaih zadataka, kao i pripremanje za manje provjere znanja, pismene ispite.
Proseminare i vjebe izvode asistenti i lektori.
Seminari i glavni seminari. Da bi se dobila potvrda o sudjelovanju u seminarima i glavnim seminarima potrebna je aktivnost
kao i za proseminare i vjebe, a ocjena se dobiva tek izradom seminarske radnje (opsega 16 do 32 strojem kucanih stranica), odnosno malom klauzurom u trajanju od sat i pol. Seminare izvode
docenti i profesori (alternativa: i znanstveni asistenti). Glavne seminare izvode profesori (alternativa: i docenti).
Predavanja izvode, u pravilu, samo profesori. Predavanja se
potvruju (potpis izvoditelja) redovitom nazonosti.
Alternative: U glavnom studiju, dakle u zavrne dvije godine
studija june slavistike, studij slavistike bio bi (1) otvoren za mogunosti dopunskih/specijalistikih studija pojedinih jezika i knjievnosti, za koje ne postoje pojedinani studiji, odnosno za koje se niti na
dui rok ne rauna s kompletnom kadrovskom ekipiranosti (nego

427
Interkulturalni
studiji
Modeli
dvopredmetnog
studija june
slavistike

428
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

se rauna samo s npr. meudravnom razmjenom lektora i/ili s

povremenim gostovanjem kojega strunjaka), jer ne postoje realne
potrebe za veim brojem specijalista uega monofilolokoga profila. Isto tako, studij interkulturne june slavistike bio bi (2), zbog
specifinih povijesnih, znanstvenih, kulturnih ili drutvenih razloga
i odnosa meu pojedinim junoslavenskim jezicima, knjievnostima
i zemljama, od iznimne jezine bliskosti do pojava dvojne pripadnosti pojedinih knjievnih opusa (npr. u odnosima ruske i ukrajinske, hrvatske i srpske, eke i slovake, bugarske i makedonske,
hrvatske i bosanske kulture), otvoren poredbenom, interkulturalnom, odnosno bikulturalnom studiju navedenih parova jezika knjievnosti i kultura. Npr. ako bi se opet ukazala potreba, mogao bi se
organizirati studij hrvatskoga i srpskoga jezika i knjievnosti (i itavoga jezino-kulturnoga podruja koje im pripada), onako kako se
te knjievnosti uglavnom prouavaju na stranim sveuilitima. Iz
toga studija ne bi trebalo zapostaviti bosansku (bosankohercegovaku, bonjaku) jezinu, knjievnu i kulturnu tradiciju, kao ni osobit karakter veza srpske i crnogorske knjievnosti i kulture. Najbolju
bi formu takav studij imao u studiju interkulturne june slavistike,
koji bi bio prvenstveno namijenjen buduim predavaima nacionalnoga jezika i knjievnosti na stranim sveuilitima te u vienacionalnim sredinama (gradovima, razredima). Za takav studij bila
bi, meutim, potrebna puna suradnja i nedvosmislena podrka
kolega s odsjeka za nacionalne studije jezika i knjievnosti sredine
u kojoj se meukulturni studij june slavistike organizira (npr. s
katedara za stilistiku, narodnu knjievnost, dijalektologiju i povijest
jezika, opeslavenski jezik, suvremeni standardni ili knjievni jezik,
pa i drugima).
Napomena: Program propozicija sainjen je uglavnom prilagodbom (domaim uvjetima) i kombinacijom programa studija slavistike i germanistike na Sveuilitu u Gttingenu. Glede obrazovnih ciljeva studija slavistike konzulturao sam, kako je ve navedeno,
program studija slavistike Sveuilita u Beu. Naknadno sam dodao
neka rjeenja aktualnoga studija slavistike Sveuilita u Hamburgu,
kao i naa iskustva studija june slavistike Sveuilita u Zagrebu.

Ostvareni model model studija dvopredmetne june slavistike prema kojemu se studiralo na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, kao primjer dvo-trojezinoga slavistikoga studija
(od 1998. do 2005.)
IZVEDBENI PLAN I PROGRAM
UVODNI, POREDBENOSLAVISTIKI I TEORIJSKI PREDMETI
I
II III IV V VI VII VIII
PSV PSV PSV PSV PSV PSV PSV PSV
Uvod u slavistiku
1-- 1-Uvod u studij
1-- 1-slavenskih
knjievnosti
1-- 1-Hrvatska
knjievnost
prema slavenskim
knjievnostima
11- 11Slavenska
poredbena
knjievnost
(metodologija,
poredbene analize)
Opa povijest
2-- 2knjievnosti i
teorija knjievnosti
Staroslavenski jezik 11- 11Uvod u lingvistiku
1-- 1-1-- 1-Osnove
poredbenoga
slavenskog
jezikoslovlja
Poredbena povijest
11- 11junosl. jezika
Frazeologija i
1-- 1-leksikologija
Metodika stranih
2-- 2-jezika
Hrvatski knjievni
1-- 1-jezik

429
Interkulturalni
studiji
Modeli
dvopredmetnog
studija june
slavistike

OPI PLAN PREDMETA

(IZVODI SE IZBORNIM KOLEGIJIMA)
I
II III IV V VI VII VIII
PSV PSV PSV PSV PSV PSV PSV PSV
2-- 2-- 11- 11-

430
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

Bosanska
knjievnost
Bugarski jezik IIV
Bugarski jezik
Povijest bugarske
kulture
Bugarska
knjievnost
Crnogorska
knjievnost
Makedonski jezik
IIV
Makedonski jezik
Povijest
makedonske
kulture
Makedonska
knjievnost
Slovenski jezik IIV
Slovenski jezik
Kultura i povijest
Slovenije
Slovenska
knjievnost
Povijest srpske
kulture
Srpski jezik IIV
Srpska knjievnost
Izborni kolegiji
Trei slavenski jezik
i/ili knjievnost
Diplomski rad

--2
2-1--

--2
2-1--

--4
2--

2--

2-- 11- 11- 11- 11- 11- 11-

--4

--4
2--

--2

--2

--2

2--

2-- 11- 11-

--2

--2

--2

--2

2--

2--

2--

2--

--2

--2

1--

1--

2--

2-- 11- 11- 11- 11- 11- 11-

--2

--2

1--

1--

2--

2-- 11- 11- 11- 11- 11- 11-

1--

1--

-22-4--

-2- -2- -2- 22- 22- 22- 222-- 11- 11- 11- 11- 11- 114-- 4-- 4-4-- 4--

--4

--4

--2

--4

--2
2--

--2
2--

--2
2--

4--

--2
2--

4--

ISPITI
Uvjeti za II. godinu:
Uvod u slavistiku
Uvod u lingvistiku
Uvod u studij slavenskih knjievnosti
Jezine vjebe (B1 i B2, neprenosivo)
Uvjeti za III. godinu:
Staroslavenski jezik
Hrvatski jezik
Hrvatska knjievnost prema slavenskim knjievnostima
Jezine vjebe (B-1 i B-2, neprenosivo)
Knjievnosti I, II (B-1 i B-2)
Uvjeti za IV. godinu:
Osnove poredbenoga slavenskoga jezikoslovlja
Poredbena povijest junoslavenskih jezika
Jezine vjebe III (B-1 i B-2, neprenosivo)
Slavenska poredbena knjievnost (metodologija, poredbene
analize)
Povijesti nacionalnih kultura / Nacionalne kulture i civilizacije
Izborni predmeti
Preostali ispiti, uvjeti za pristup obrani diplomskoga rada:
Opa povijest knjievnosti i teorija knjievnosti
Leksikologija i frazeologija
Metodika nastave stranih jezika (za nastavniko usmjerenje)
Gramatika I, II (B-1 i B-2)
Knjievnosti III, IV (B-1 i B-2)
Slavenski jezik i/ili knjievnost (B-3, dva dvosemestralna kolegija)
Diplomski rad

KRATAK OPIS STUDIJA JUNE SLAVISTIKE

Dvopredmetni meukulturni studij june slavistike je organiziran

u deset semestara.
U dvopredmetnom studiju slavistike (teite: junoslavenske filologije i knjievnosti) koji se kombinira s drugim studijskim

431
Interkulturalni
studiji
Modeli
dvopredmetnog
studija june
slavistike

432
Zvonko Kova
Meuknjievne
rasprave

grupama na Fakultetu, izabiru se dva B-predmeta od prve godine

studija i studiraju se zajedno u satnici i statusu jednoga A-predmeta
(po osam semestara), a od V. semestra bira se jo jedan B-predmet
(B-3 slavenski jezik i/ili knjievnost, dva dvosemestralna kolegija) iz skupine jezika i knjievnosti koji nisu u osnovnoj kombinaciji
(B-1 i B-2), ili kojeg drugog slavenskog jezika i knjievnosti. Opeslavistiki i teorijski predmeti zajedniki su za oba studijska usmjerenja, a izborni se kolegiji biraju iz ponude Odsjeka i Fakulteta.
Izvedbeni program dvopredmetnoga studija june slavistike
planira se za tri, odnosno dvije godine, po est semestra u osnovnom i po etiri semestra u glavnom studiju.
U osnovnom studiju, I., II. i III. godina, teite nastave je na dva
jezika i knjievnosti u statusu B-predmeta, koje studenti slobodno
biraju na poetku studija. Pored obavezne nastave, studenti izabiru do
4 sata (odnosno do popunjenja satnice) izborne kolegije iz jezikoslovnih predmeta sa samoga studija (iznimno, u nedostatku nastavnika ili
izriitom eljom studenata, pojedini se obavezni predmet moe zamijeniti izbornim kolegijem), ali i cjelokupne ponude izborne nastave
Filozofskoga fakulteta (a preporuamo: kolegije iz komparativne knjievnosti, lingvistike, filozofije, sociologije, povijesti i povijesti umjetnosti, kroatistike i drugih pojedinanih slavistikih studija).
U glavnom dijelu studija, IV. i V. godina studija, studenti
nastavljaju studirati izabrane jezike i knjievnosti, upisuju trei slavenski jezik i/ili knjievnost u statusu B-predmeta (izabiru se kolegiji s prve dvije godine studija). Do popunjenja svoje satnice studenti izabiru izborne kolegije iz knjievnih (knjievno-znanstvenih)
predmeta sa samoga studija i upisuju konzultacije za izradu diplomske radnje. Diplomska radnja moe se pisati iz onih predmeta koji su
izabrani u osnovnim kombinacijama te iz izbornih kolegija u suradnji s nastavnicima sa studija. Zavrni diplomski ispiti su zavrni ispiti
dva jezika i dvije knjievnosti iz osnovne kombinacije, kao i usmena
obrana diplomskoga rada. Programski su (naelno) bila omoguena
usmjerenja na junoslavensku filologiju s teitem na junoslavenskom jezikoslovlju te na junoslavenske knjievnosti s teitem
na junoslavistiku znanost o knjievnosti (povijestima nacionalnih knjievnosti, poredbenoj povijesti slavenskih knjievnosti), ali
je zbog nedostatka nastavnika u junoslavenskom jezikoslovlju u
punom opsegu bilo realizirano samo drugo usmjerenje, s ogranienom nastavom jezika (razina lektorata te poredbeno-junoslavistikih seminara).

Od ak. godine 2005./06. na osnovi ovoga studijskog programa

sastavljen je novi plan i program studija junoslavenskih knjievnosti,
s veim naglaskom na tome da uvodni i poredbeno-slavistiki predmeti imaju opeteorijski i junoslavistiki karakter. Isto tako, uvedena
su usmjerenja, specijalizacije u diplomskom dijelu studija, uglavnom
s naglaskom na pojedine nacionalne jezike i knjievnosti. Pored ve
postojeih junoslavistikih katedri osnovane su i Katedra za bugarski
jezik i knjievnost te Katedra za poredbenu povijest junoslavenskih
jezika i knjievnosti (s posebnim naglascima na metodologiji poredbenoga prouavanja, poredbeno-kontrastivne gramatike te na istraivanju junoslavenske meukulturne i bosanskohercegovake knjievnosti). Zainteresirani e itatelj lako nai opirnije opise djelatnosti
pojedinih katedri, povijest odsjeka te aktualne, bolonjske programe
jedinoga studija june slavistike u Republici Hrvatskoj na internetskim stranicama Odsjeka za junoslavenske jezike i knjievnosti Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu: http://www.juzslav.com.
Naalost, u meuvremenu je inicijativom lanova Odsjeka
izraen nov nastavni plan i program studija junoslavenskih jezika
i knjievnosti, s naglaskom na studij jedne nacionalne filologije od
prvoga godina studija. S tim programom bojim se da se ne mogu
ostvariti optimalni ciljevi studija jednoga nacionalnog jezika i knjievnosti u drugim sredinama (za manje studenata potreban je vei
broj nastavnika), ali i kao da se definitivno naputaju viejezini i
vieknjievni slavistiki studiji, koji su od ustroja modernoga sveuilita u Zagrebu, od 1874. godine, posebno na junoslavistikom
podruju, zbog najue jezine srodnosti, primjereno sluili svrsi:
razvoju pojedine nacionalne filologije u irem poredbenom i meukulturnom junoslavistikom i europskom kontekstu.
Tako emo po zagovaranju nacionalnih studija Zagreb pribliiti Beogradu ili Sofiji, a naa bi znanstvena i kulturna zadaa barem
u tom podruju mogla biti Beograd pribliiti Zagrebu. U tome lei
skriveni smisao ovoga objavljivanja naega iskustva s reformama, pa u
krajnjoj liniji i otvorena ambicija ponovnoga objavljivanja ove knjige,
u proirenom i izmijenjenom izdanju. Ono zbog ega sam prije desetak godina u Hrvatskoj bio preuivan, naime zbog zalaganja za viejezine, poredbene i meukulturne slavistike i junoslavistike studije,
moglo bi u Srbiji naii na otre odazive ili na podjednako muno ignoriranje. Pa ipak, smijemo li se nadati nekom razumnijem glasu, novom
pobratimstvu junoslavistike struke u suvremenim metodama, kad
nam je ve graa tako srodna i meusobno propusna?

433
Interkulturalni
studiji
Modeli
dvopredmetnog
studija june
slavistike

Zvonko Kova MEUKNJIEVNE RASPRAVE Poredbena i/ili interkulturna

povijest knjievnosti | Izdava Javno preduzee Slubeni glasnik | Za izdavaa
Slobodan Gavrilovi, direktor | Izvrni direktor Petar V. Arbutina | Dizajn korica
Milo Majstorovi | Grafiki dizajn Goran Ratkovi | Izvrni urednik Maja ivkovi |
Lektura i korektura Nevena ovi | Tehniko ureenje Jasmina ivkovi | Beograd,
2011 | www.slglasnik.com

CIP
,
821.163.09
821.163.42.09"19"
821.163.41.09"19"
KOVA, Zvonko, 1951
Meuknjievne rasprave : poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti / Zvonko Kova.
Beograd : Slubeni glasnik, 2011 (Beograd : Glasnik). 435 str. ; 23 cm. (#Biblioteka #Knjievne nauke.
#Edicija #Veze)
Tira 500. Bibliografija uz svako poglavlje.
ISBN 978-86-519-0911-8
a) b) 20 c)
20
COBISS.SR-ID 184593932

, 27

. . .
, 7

a, 1

Comes

, 4

, . .

. . .

,
1

,
84

. . .

, 52

, 17/9

, 2

, 6

MK group

, 2

,
115

, 2

, 10

. .
, 1

IMPOL SEVAL

Stylos . o. o.

, . .

, 67

Piraeus Bank
Igepa Cartacell . o. .
, 266

,
5

,
8

,
212