Schiffler, Lj., Renesansa !wo problem" Prilozi 37-38 (1993), str.

209-221

209

RENESANSA KAO PROBLEM

UERKA SCHIFFLER
(Institut za filozofiju,
Zagreb)
UDK 101 (4975) ,,501
Izvorni znanstveni lanak
Primljen: 10, 10. 1993.

Premda jo uvijek ne posjedujemo cjelovit povijesnokritiki uvid i sustavni

pregled kompleksa hrvatske renesansne filozofije, s obzirom na neke rezultate
historiografskih prouavanja (knjievnopovijesnog, estetikog, kulturolokog i
dr.) i na kritiko teorijske poglede, stajalita i odreenja pojedinih aspekata
renesansnog miljenja (pitanje ishodita i pretpostavki renesanse, odnosa spram
antike i srednjovjekovlja, pitanje njene biti i intelektualne povijesti, struja i
tokova, fenomena u kojima se oituje duh toga razdoblja), nadaju se istraivau
stanovita pitanja metodoloke i problemsko-sadrajne prirode. Sva su ta pitanja
povezana s onim to su europski profesionalni historiografi, povjesniari kulture i teOl'etici razliitih i esto meusobno suprotstavljenih stajalita, optika,
usmjerenja i kola, od 1. 7. stoljea naovamo, takoer i razliitih kriterija (povijesnogenetikih, ekleziolokih, medijevistikih i drugih) podrazumijevali pod
sintagmom problem renesanse.
Odnosi se to na vieznanost mnogih fenomena u kojima se oituju znaajke
i duh renesanse, primjerice renesansnog humanizma, knjievnog, znanstvenog,
edukativnog, njegovih poetaka, motiva, komponenti (posebice skolastike i
srednjovjekovlja) i vidova njegova razvoja, konano i njegove europske dimenzije, dalje sam pojam obnove i njenih ishodita i pretpostavki, u svom svojem
varijetetu znaenja, pitanje renesanse i renesansi te mnoga druga pitanja.
Povjesniaru hrvatske filozofije koji se obazire kako na ne ba prebogato
stanje hrvatske renesansne historiografije, s obzirom na ono europskog kulturnog prostora, u tom e smislu, uza sve ograde vremenske i konkluzivne naravi,
biti indikativne, nezaobilazne i vane misaone naznake nekih autor.a k'oji su na
poetku stOljea zacrtali smjernice novijem historiografskom istraivanju, disciplinarno-teorijskim inovacijama (pitanje odnosa renesanse i drugih opekul
turnih pokreta, primjerice reformacije i protureformacije, razdoblja baroka, ali
i posve, da kaemo specijalistika pitanja miljenja tog razdoblja, zavisno od

210

Schiffler; Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-38 (1993), str. 209-221

konteksta u kojemu se ona motre, kao to je primjerice sluaj s djelom i milju

Matije Vlaia, Jurja Dragiia ili Frane Petria, da spomenemo tek neka od niza
znaajnih predstavnika hrvatske filozofske prolosti). Znaajne naznake po
tomu to istraivau ukazuju i na sve one pukotine jednostrana i generalnoga
pristupa koji nerijetko s pozitivnim elementima uva, ponavlja i prenosi dio
predrasuda autoritetima uspostavljenih, kao to i asimilira dio niim dokazanih
teorijskih hipoteza. Dovoljno je prisjetiti se stava enciklopedista o srednjovjekovnoj filozofiji kao pseudoznanosti ili na onaj nain miljenja koji iskljuivo
kontrastivnim kategorijama (npr. filozofija-teologija, vjera-razum i dr.) jednoznano tumai filozofsku tradiciju srednjovjekovlja i renesanse.
Medu djelima od temeljnoga znaenja za obogaivanje razgovora o naslovom naznaenoj problematici dvije su studije uglednog nizozemskog povjesniara kulture (jednako tako i povjesniara filozofije) Johana Huizinge
(1872-1945): Das Problem der Renaissance iz 1920. godine i Renaissance
und Realismus iz 1929. godine (inae objavljene u Wege der Kulturgeschichte, Miinchen, 1930).1
Visoko mjesto koje je nizozemski mislitelj pribavio sebi u historiografiji,
zahvaljujui intenzivnu bavljenju povijeu od svojih poetaka, 1879. godine?
posebice povijeu europskog srednjovjekovlja i renesanse, njihovog razumijevanja i tumaenja, osigurala su mu djela od kapitalnog znaenja, kojima je
odavna priznat gotovo revolucionarni karakter.
Johan Huizinga viestruko je obrazovana linost, irokog spekulativnog
interesa za mnoge probleme i razliita podruja istraivanja, ne samo povjesniar nego i orijentalist (1897. brani tezu o staroindijskom teatru), lingvist,
germanist, znalac arapskog, sanskrta, povjesniar religija i knjievni teoretik
(privatni docent za staroindijsku teoriju knjievnosti i povijest religija na Univerzitetu u Leidenu). Bavei se temeljno epistemolokim problemima i pratei
seizmograf povijesti,3 skeptian spram operairenih i prihvaenih miljenja i

1 Johan Huizinga, Das Problem lk..,. Renaissance. Renaissanee und Realismus, Verlag Klaus
Wagenbach, Berlin, 1991 (njemaki prijevod s nizozemskog M. T. Leuker; predgovor Wessele E.
Krula, nizozemskog povjesniara i vrsnog tumaa Huizingina ivota i djela, autora knjige o Huizingi
to je objavljena 1991. g.).

2 J. Huizinga, My Path to History, u: Dutch Civilisation in the Seventeenth Century and other essays,
Collins St James's Place, London, 1968.
3 Isti, U sjeni sutranjice. Kriza suvremene kulture, Zagreb, 1944, str. 38. O Huizingi kao
kulturnom povjesniku i njegovom intelektualnom stavu pie Drago epuli u svom eseju - predgovoru
istom djelu, Suvremena kriza i Huizingin intelektualni stav, uvodei, prema rijeima Zlatka Posavca
(koji rehabilitira ovu zapostavljenu i preuenu linost hrvatske filozofije i estetike) u hrvatski
misaoni, filozofijski obzor aktivan problem krize; usp. Z. Posavac, Zapostavljen i preuen. Drago
epuli, estetiar i jilozofkao esejist, II autorovoj knjizi Novija hrvatska estetika. Studije i eseji, Zagreb,
1991, str. 309.

Schiffler, Lj., Renesansa lalo problem, Prilozi 37-38 (1993), str. 209-221

pozitivistikih

deterministikih

interpretacija

ovjeka,

2n
kulture i umjetnosti

zapadnjake povijesti, jednako i jednostranih shvaanja tehnikog i znanstvenog

razvoja, Huizinga u mnogobrojnim povijesnim i knjievnim studijama oblikuje

jedan vlastit model pojmljivosti historinosti, prema kojemu nije sve to je
prolo historija, obznanjujui svoju koncepciju povijesti kao duhovne forme, ne
proputajui upozoriti na relativno znaenje povijesnih fenomena. Pod utjecajem francuskih, belgijskih i njemakih filozofa i povjesniara kulture, posebice Diltheya, Simmela i Spenglera, Huizinga kritiki ispituje razliite pristupe problematici kulturne povijesti jednako tako i povijesti umjetnosti, ali je
ponajprije pod snanim utjecajem duha velikog vicarca, J. Burckhardta. u
vajui se medutim, kako sam istie, zatvorenih krugova historiara (i filologa),
suprotstavlja se kako Spenglerovu objanjenju morfologije svjetske povijesti,
ideji kulturnih paralelizama i posebice njegovom Shvaanju renesansnog razdoblja kao idealnog postulata i njena odnosa spram srednjovjekovlja, njegovom
sljepilu za bit baroknog razdoblja,4 tako i Burckhardtovoj viziji kulturne
povijesti, teoriji povijesnih ciklusa (izloenim u njegovim djelima Kultur der
Renaissance in Italien 1860, i Weltgeschichtliche Betrachtungen 1905) i
tumaenju renesanse.
Nije stoga udna ni bezrazlona tvrdnja onih koji Huizingu smatraju ponajprije uenikom pa i sljedbenikom Burckhardta, primjerice W. K. Ferguson
koji Huizinginog srednjovjekovnog ovjeka doivljava kao burckhartovskog
renesansnog ovjeka, ali videna s leda.5
Desetljeima prouavajui duh srednjovjekovlja, njegove kulture, filozofije, znanosti, knjievnosti, religije i oblika ivota, njegovu etiku i estetiku
misao, srednjovjekovni model i sliku svijeta (sabranih u virtuoznim analizama
njegove Jeseni srednjega vijeka, Hersttij der Middelleeuwen, Haarlem,
1919, The Waning of the Middle Ages, London, 1924; njemaki prijevod iste
godine, 1927. vedski prijevod, 1930. panjolski, 1932. francuski, 1964. hrvatski
prijevod), profilirao se Huizinga kao historijski mislitelj prepoznatljive kole.
Predstavljaju ga njegova djela, kompleksne rasprave o problemu realizma
(1920), o odnosu renesanse i realizma (1929), biografija o Erazmu Rotterdamskom (1924), eseji o Abelardu, Alanusu ab Insulis, Johannesu iz Salisburyja,
knjiga o holandskoj kulturi 17. stOljea (1933), kritiki esej Im Schauen von
Morgen (1935, zabranjen 1937), djelo Homo ludens (1938).

Huizingu prepoznajemo kao strpljiva i akribina autora, zanesena tragaoca

koji svagda nastoji razumjeti pojave kulture ba kao i odrednice civilizacije,

Isti, Two Wrestlers with the Angel, op. cit.

5 Wallace K. Ferguson, The Renaissance in Historical 1hought, Cambridge, Massachusetts,

Houghton Mifflin Company, 1948.

212

Schiffler, Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-38 (1993), sh: 209-221

tajnu njena raanja i umiranja, sloenost fenomena, jednom rijer,":ju duh vremena i samu prolost - ne samo kakva se ona ukazuje povjesniaru nego i kako
ovjek doivljava i misli vlastito vrijeme.
Na isti nain naime postupa on kada otkriva igraki impuls kulture u
Homo ludens, ili kad kao u Jeseni srednjega vijeka prati povijest burgundskih kraljevskih kua srednjovjekovnog razdoblja, pitajui se o optimizmu
i melankoliji esnaestog stoljea, o srednjovjekovnom realizmu i simbolizmu i
o paradoksu realizma, o prirodi odnosa historije i umjetnosti i okonfrontiranim
polovima prirode i povijesti, kad otkriva bit ili funkciju umjetnosti i renesansne
kulture u cijelosti, ukazujui na granice i pravila tumaenja, kad tumai odnos
umjetnosti i ivota i kad se pita o koristi od historijskoga znanja; jednako kad
savjesno i do krajnjih pojedinosti analizira slike Van Eycka i Vermeera iz Delfta,
iluzionizam vizualne umjetnosti renesanse ili djela impresionista i ekspresionista, ili kad razlae biblijski humanizam Erazma, kao i kad rastvara zbilju kroz
njena oitovanja u rijei ili pojmu. Posebice se to odnosi na pitanja koja otvara
i koja jo i danas ostaju otvorenima kako za povjesniara tako i za povjesniara
kulture, aH i filozofa: ona periodi7acijske naravi - poimanje duhovno povijesnih
razdOblja Europe, media aetas irinovatio, re-naissance -- kao i ona sadrajnoproblemske i interpretativne naravi - pitanje njihova podrijetla i uzroka, biti i
konstitutivnih obiljeja u kojima je sadrana sva sabranost spomenutih razdoblja u kulturnohistorijski pojam Europe.
No odnosi se to jednako tako i na Huizingino poiman.ie renesanse kao
duhovnopovijesnoga razdoblja i traganje za smislom koji mu pripada, u svoj
sloenosti tog fenomena kojemu je posvetio velik dio svog istraivakog erosa.
Njegova (re)interpretacija proizlazi iz njegovih stavova i ideja o (modernoj
historijskoj svijesti doglednoj) europskoj povijesti, spoznaji njenih tokova i
znaajki europskih kultura o kojima kao historiar reflektira. Nadalje ona
proizlazi iz njegova nastojanja prodrijeti u ono to je u najrazliitijim vidovima
formulirano mitom renesanse, a to je u postburckhardtovskim vremenima sve
vie bilo podvrgnuto sumnji ili se, tovie, i odbacivalo ili poprimalo najrazliitije vidove u, kako to kae E. R. Curtius, ta!ionikom loncu historizma.6
Definicije i formulacije kojima se pokuavao odrediti pojam renesanse kao
historijskog razdoblja, isto tako i njegove smjernice i duhovno - kulturni sadraj,
pokazale su se Huizingi nedostatnima i nepreciznima, pa e odbaciti historijski
po.jam, kao to e se i u shvaanju renesanse kao iskljuivo novog razdoblja u
povijesti Europe, razdOblja prekida i loma (1500. g.) II odnosu na srednjovjekovlje, prema jednima (teorije diskontinuiteta) ili pak kontinuiteta, koji
svoju osnovu ima u postuliranju drutvene i ekonomske jedinstvenosti razdOblja

E. R. Curtius, Evropska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1971, str. IS.

Schiffler, Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-38 (1993), str. 209-221

213

od 14. do 17. stoljea, prema drugima, zauzeti za sjediniteljsko rjeenje. Huizinga ne prihvaa model medijevista i njihovo idealiziranje srednjega vijeka, ali ne
podrava ni antitetika gledita (renesansa - srednji vijek) prisutna u svijesti
historiografa jo od Croceove distinkcije, koja e se nastaviti u tumaenjima
renesanse kao iskljuivo novog razdoblja radikalnih promjena i naglaenih
obiljeja, u njegovoj idealizaciji i statikoj koncepciji teoretika povijesti 19.
stoljea. Uvaavajui razlike izmeu ta dva razdoblja, Huizinga upozorava na
sloenost tog kao i itavog niza pitanja vezanih uz sam problem renesanse, na
potekoe na koje nailazi historiar kad nastoji definirati tu razliku, kao i na
opasnosti logiki konstruiranih historijskih hipoteza i simplifikacija u prosudbi
historiografskih kategorija ili ishitrenih i nategnutih usporedbi meusobno
razliitih stilskih znaajki. Svjestan duboke odgovornosti historiareva istraivanja i jednako tako opasnosti naivnog historijskog realizma, Huizinga na
stanovit nain zastupa estetsku intuiciju kao znaajan imbenik koji otvara put
racionalnom objanjenju povijesnih injenica. 7
Sanjar iezle ljepote u Huizinginoj raspravi Problem renesanse pod
terminom renesanse podrazumijeva purpur i zlato, svijet sveanosti koji se kupa
II blagoj svjetlosti i istoi, u svemu neto pozitivno; to je sanjar burekhardtovskog tipa kojemu je renesansa kao vremenska, povijesna pojava i njeno znaenje
za kulturni razvoj iskljuivo afirmacija individualizma, trijumf svjetSke radosti
i ivotne sree (simfonija u C duru), duhovno osvajanje zemaljskog, ivotno
i duhovno stajalite, najposlije i vrh svega, nedjeljno ruho. Huizingin pitalac
koji stupa u filozofski dijalog sa sanjarom, kojim poinje rasprava o problemu
renesanse, kroz tezu i antitezu, nastoji vidjeti drugu stranu, pun je sumnje: u
pojmovno odreenje renesanse, u njeno znaenje kao kulturno-vremenske i
stilske pojave, trai pojanjenja. Iz motrita pitatelja renesansa se ukazuje u liku
Proteja, mnogooblinog bia, teko odredljivog: s obzirom na sam pojam i
njegov sadraj, na podrijetlo i poetak renesanse (antika, humanizam) kao i na
njen svretak, znaenje i bit.
Prua li povijesna znanost zadovoljavajue odgovore na sva ta pitanja,
obzirom na sam razvoj tog pojma u vremenskoj optici? Ili, drugim rijeima,
problem renesanse, kako ga postavlja pitatelj, glasi: to je renesansa u osnovi
bila?
Razlaui to pitanje kroz razliite aspekte pojavnosti renesanse, Huizinga
je analizira kao povijesnu injenicu i kao tehnikO-historijski pojam, manifes-

7 Usp. Huizingino inauguraIno predavanje na Univerzitetu u Gr6ningenu 1905. g., prigodom

njegova postavljenja za profesora povijesti i potom objavljeno pod naslovom The Aesthetic Element
in Historical Thought, u: J. H. Huizinga,Dutch Civilisation in the Seventeenth Century and other essays
(v. bilj. 2), str. 219-244.

214

Schiffler, Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-38 (1993), sir. 209-221

tan u jeziku knjievnosti, umjetnosti i znanosti razliitih razdoblja i zemalja,

traei korijene i uzroke pojave ideje obnove, buenja, tragajui za njenim
odreenjima, posebice onima u kojim se reflektira predodba renesanse kao
povratak prirodi. Ili, drugim rijeima, jedno od glavnih pitanja u kojemu se,
prema Huizingi, oituje problem renesanse jest: znai li renesansa povratak
realizmu? I dalje, to upravo znai realizam u umjetnosti, podrazumijevajui tu
problematiku stvarnosti, supstancijalnosti i ljudskog doivljaja te stvarnosti i
njena izraza.
Oprostivi se s esteticizmom burckhardtovskog tipa, kao i koncepcijama i
misaonim polazitima i pogledima na renesansu kao na jedno dovreno razdoblje pOvijesnog razvoja (ukljuivi tu primjerice i Bayleov i Voltaireov pogled
na prolost), u ovom sluaju renesanse kao procvata umjetnosti i znanosti Italije
15. i 16. stoljea, tog najsjajnijega razdoblja europske kulturne povijesti, Huizingin pitalac odslikava drugo poimanje povijesnog dogaanja i povijesti, drugu
sliku kulture, duhovnu svijest i polazite, drugaiji filozofski pristup korijenima
renesanse i pojmu obnove. Rije je u Huizinge o horizontalnim i vertikalnim
graninim linijama srednjega vijeka i renesanse. Gledajui pojavu renesanse kao
na dugi niz valova, a ne kao na jedan veliki obrat, za Huizingu je renesansa
samo djelomice poetak novovjekovlja, i u tom smislu on na istu crtu postavlja
i druga, drugaija poimanja pojma renesanse protivna ovom, koje ga terminoloki odreuju kao opadanje ili pak samo jedan dio velike ideje napretka
(od Micheleta nadalje) i od kojih se Huizinga takoer distancira. Mnogi su
naime elementi srednjovjekovlja, ne razdoblja barbarstva, prema racionalistikom shvaanju, jo umnogomu ivi u 16. stoljeu, kako u umjetnosti tako i
znanosti - a s obzirom na svoje vremenske koordinate renesansa nije odredljiva
ni kao cjelina kulture 16. stOljea, ve samo kao jedan od njenih (valja dodati,
najznaajnijih) dijelova. Huizinga e se tako distancirati i od niza njemakih i
francuskih historiografa i povjesniara kulture i umjetnosti koji postavljaju
vrste granice izmeu srednjovjekovlja i renesanse. za razliku od takva gledita,
koje istie teze o polaritetu, potrait e ono to stoji u pozadini te suprotnosti,
pokuavajui prodrijeti u predodbu srednjovjekovne kulture i postulirane
suprotnosti renesansi. Odgovor na to pitanje potrait e i u nekim drugim
krugovima problema, po njegovu miljenju nedovoljno protumaenima, primjerice u odnosu renesanse i reformacije, a u kojem se takoer oituje prisutnost elemenata srednjovjekovne kulture. Na isti e nain Huizinga u okvir svog
temeljnog odnosa srednji vijek - renesansa postaviti i pitanje o odnosu renesanse i reformacije kao problem (radi li se o meusobnoj vezi ili suprotnosti,
odnosno koje se i kakve ideje i kulturni ideali oituju primjerice u protestantizmu, slijedei 1toeltschove teze), posebice oko pitanja poinje li njima osvit
novovjekovlja, kako su ga formulirali zastupnici racionalistikog historijskog
smjera.

Schiffler, Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-38 (1993), str. 209-221

215

Iz Huizingina temeljnog motiva miljenja, a taj jest otkriti duh renesanse,

se opasnih metafora (poput one o prethodnicima renesanse) i nastojei duh renesanse sagledati svagda kao cjelinu kulturnoga razvoja u njegovoj
sloenosti kroz jedinstvenu idejnu sferu koja predstavlja zajedniki korijen
mnogih i razliitih faktora (ekonomski, politiki i dr.), iz njegova stava kao
historiara i filozofa kulture i poimanja europske duhovne tradicije, proizlazi
njegova teza o renesansi. Prema Huizingi, kako on to expressis verbis i formulira
u svom eseju o problemu renesanse i njenom vrlo sloenom i proturjenom biu,
pojam renesanse pokriva samo jednu stranu bogatog procesa kulture, koji se
ne ograniava samo na umjetnost, znanost i knjievnost i koji je mnogo manje
moderan pojam no to se to obino smatra. Jednako tako pokazat e na brojnim
primjerima iz knjievnosti, politike teorije ili likovnog izraza krhkost teza o
renesansnom individualizmu i niz drugih njenih kvalifikativa. Na temeljno svoje
pitanje u emu se sastoji obrat koji nastupa s renesansom, u emu se upravo ona
sastoji, odgovara Huizinga konstatacijom kako se sve ono to je bilo ivo u
srednjem vijeku, oglasilo na kraju renesanse. Na koji je nain mogue jasno
uvidjeti u emu se sastoji fundamentalna razlika medu njima? Premda postavlja
takvo pitanje, Huizinga ne daje Odgovora u tako postavljenu okviru: pojam
renesanse naime izmie vremenskim granicama, odrediti ga dakle nije mogue
iz njene povijesti. Mjesto promjene protejski izmie, granine se linije neprekidno pomiu, promjene nisu ope, one ne vrijede u cijelosti. Odnos renesanse
prema srednjovjekovnim oblicima miljenja kao i prema modernoj kulturi
pojmljiv je tek djelomice. Renesansa u cjelini ostaje neodredIjiva, ostaje kao
problem. Odnosi se to na renesansni antropocentrizam, na predodbu ovjeka
i svijeta, na sadraj vjere. Pitanje ostaje otvoreno i poslije dijaloga nerijeeno.
Sliku renesanse mogue je vidjeti u kolebanjima i obratima, prijelazima i
isprepletanjima kultura, u paradoksalnoj njenoj sloenosti, heterogenosti i
pluralizmu njenih pojavnosti. Thkvo je stajalite objanjivo s obzirom na povijesni obzor u kojemu se razvija i s kojim eli kritiki razraunati nizozemski
istraiva, otvarajui nove puteve miljenju. Odnosi se to na njegovo su
protstavljanje shvaanjima o renesansi koja svoj izvor imaju u Burckhardtovom
historicizrnu, formulacijama i tezama o otkriu ovjeka i svijeta kao fundamentalnoj znaajki renesanse i stavu o letarginom i mrtvom srednjovjekovlju,
antitezi renesanse, te na Huizingino nastojanje oko demitologizacije renesanse
kao prototipa novovjekovlja, ali isto tako i kulta srednjeg vijeka i medijevalizacije renesanse, te njegov pokuaj da u novoj perspektivi sagleda,
protumai, odredi i vrednuje fenomen renesanse u njenoj sloenosti, to e biti
i predmetom bavljenja narataja istraivaa poslije njega. Ono to u svim
Huizinginim istraivanjima, metodolokom postupku, u njegovu osnovnom
stajalitu i analizama vidimo kao bitno jest dokazivanje kako je nemogue
jednoznano odrediti renesansu kao razdoblje, kako dodue postoje njene
klonei

216

Schiffler, Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-.J8 (1993), str. 209-221

specifinosti,

ali su i one isto tako jednoznano neodredive, kako je pitanje o

renesansi sloeno i kako valja biti oprezan u prosudbama.
Posebice to vrijedi za tumaenje i prosudbu naravi renesansne umjetnosti i
znaenja to ga imaju umjetnike ideje u kontekstu razmatranja duha srednjovjekovlja, o em raspravlja Huizinga u eseju Renesansa i realizam.
Ve je i Burckhardt, koji je u renesansnoj umjetnosti gledao vrhunac
duhovnog izraza, smatrajui neke srednjovjekovne umjetnike preteama novog
renesansnoga duha, primjerice Giotta, za razliku od srednjovjekovnih (religioznih) obnova, pravu fizionomiju renesansne umjetnosti povezivao za razvoj
individualizma i estetskog senzibiliteta, a u realizmu umjetnika 15. i 16. stoljea, posebice talijanskih, u njihovom bitno drugaijem stavu prema prirodi od
onoga to su ga imali raniji umjetnici, raspoznavao nov stil renesansne umjetnosti.

Miljenja povjesniara kulture i rasprave oko shvaanja naravi umjetnosti

i njena odnosa spram stvarnosti, posebice pobornika teorije Geistesgeschichte,
njihov odnos kako prema opoj duhovnoj klimi odreena razdoblja, tako i
prema kulturnom naslijeu koji bitno odreuju umjetnikovu viziju, njegovu
osobnost i kreativnost, pridonijeli su profiliranju Huizingina naina gledanja,
razumijevanja, a onda i tumaenja naravi renesansne umjetnosti.
Meu onim teoreticima i povjesniarima umjetnosti koji, poput P. Lavedana ili H. Focillona, poriu postojanje otre granice meu razdObljima,
izmedu renesanse i srednjega vijeka, ili manirizma i gotike umjetnosti (M.
Dvotlik tako dovodi u vezu renesansni realizam s gotikim realizmom), pa
primjerice govore o Michelangelu kao posljednjem gotikom slikaru, ili o
maginom realizmu van Eycka, Masacciovu naturalizmu, tovie i nekim kubistikim rjeenjima u renesansi, i Huizinga se pita o tomu to upravo znai pojava
realizma u umjetnosti uope, pa tako i novih formi europske umjetnosti 14.
stOljea, ili u flamanskih majstora.
Pitajui o tomu to znai realizam kao povratak prirodi i kako nam rije i
pojam predstavljaju stvarnost, pokazat e u svom eseju o realizmu neprimjerenost teze o realizmu kao tipinoj odlici jednog odredenog razdoblja.
Promatra li se talijansko 15. stoljee s obzirom na njegov realizam, smatra
Huizinga kako je tu u osnovi rije o srednjovjekovnom razdOblju, dok je
naprotiv Durer eksponent renesanse. Protivei se pojednostavljenom stajalitu
kako je realizam karela! renesanse, i svakom drugomu prema kojemu se uzima
kao suprotnost idealizmu, romantici i stiliziranju, odnosno poistovjeuje s
naturalizmom, Huizinga ne prihvaa ni odredenje prema kojemu rClllizam
oznaava duhovno stajalite vremena. Neko realistiko djelo ne govori po sebi
nita o duhu stvaratelja, primjerom su umjetnici realisti iji je duh srednjovjekovni. Razlikujui skolastiki realizam od modernog estetikog, sa svim

Schiffler; Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-38 (1993), sn: 209-221

217

nijansama i brojnim primjerima iz europske knjievne, likovne, glazbene i

crkvene povijesti, traga Huizinga za naelom realizma nalazei ga u naturalistikom 15. stoljeu, u oblicima bizarnog i fantastinog, prevladavanju naivnog
naturalizma, u onom akcidentainom, kao pripreme renesanse, ne konanog
rezultata. Realizam kao umjetnika forma razvio se prema Huizingi tek poslije
renesanse i to u holandskoj umjetnosti. Liniju realizma mnogo je tee pratiti u
knjievnosti, gdje je uvijek prisutna ideja, tumaenje, jezino ogranienje, gdje
se realizam vrlo lako pretvara u nadrealizam iji se oblici dadu raspoznati
primjerice u Rabelaisa. Iz tog e se motrita Huizinga oprezno i kritiki postaviti
spram jednostranog, formalistikog shvaanja realizma i potraiti ga tamo gdje
ga je najmanje oekivati: u renesansnom iskliznuu mirne kozmike harmonije
i iste pojavnosti stvari u kaotiko mitsko, fantastino, herojsko i elementarno,
u bit pojavnog. Rabelais jAriosto - kao primjeri. U tom smislu realizam se moe
smatrati povratkom prirodi kao onomu po emu neka umjetnost ostaje ivotnom, bez obzira na odredeno razdoblje, bila to renesansa, barok, klasicizam ili
romantika.
Svojom tenjom razumijevanja bia i biti renesanse preko razumijevanja
smisla djela renesansne umjetnosti i pojma realizma Huizinga razrauje epistemoloku problematiku odnosa umjetnosti i stvarnosti, problematiku o kojoj
spekuliraju historiografi i teoretici i posebice filozofi umjetnosti razdoblja s
kraja 19. i tijekom prve polovice 20. stOljea. U raspravama o temeljnim znaaj
kama i biti povijesnih pojava, kao to su antika, srednjovjekovlje, renesansa,
barok, manirizam, posebice predstavnika historizma, na ije se formule Huizinga, mada s respektom prema mnogima, kritiki osvre, od kojih je dobio
poticaje, profilirao svoje nazore, problematizirane su upravo sredinje kategorije istine i prirode, forme i sadraja, ivota umjetnosti i ljudske
povijesnosti. Utemeljujui svoje nazore umnogomu na postavkama filozofije
historizma Huizinga traga za smislom povijesti, ne prihvaajui imanentne
razvojne zakone povijesti (i povijesti umjetnosti), kako ih primjerice formulira
W6ifflin, blii Dvofakovim gleditima o povijesti umjetnosti kao jedinstvu, ili
Focillonovom pogledu na produeni ivot stilskih pojava i tradiciju kao fenomen dugotrajnih vremenskih valova ime e sam fenomen povijesti pa onda
i povijesti umjetnosti, vidjeti kao povijest problema, kako ih postavlja ovjek
odreenog povijesnoga razdoblja, odnosno umjetnik, a povjesniar tek rekonstruira. Uvaavajui imbenik nepredvidivosti povijesti, koji pretpostavlja
prvenstveno ovjekov stav prema prirodi i svijetu, Huizingi je neprihvatljivo
tumaenje historicista o neponovljivosti i jednokratnom karakteru povijesnih
pojava, kao to e mu bili strana i svaka univerzalna formula povijesnoumjetnikog razvoja. Svojim esejom o realizmu i metodom tumaenja povijesti
pridruio se nizozemski historiograf i mislitelj braniteljima dinamike ideje
povijesti, isto tako ideje o proimnim (A. Hauser) stilovima u povijesti.

218

Schiffler, Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-38 (1993), str. 209-221

Utemeljeni na shvaanju ivota koji strukturira umjetnost, Huizingini nazori o

estetikoj i noetikoj sferi ne rjeavaju medutim onovremene dileme historiografa kojima on pristupa prema drugim kriterijima, mjerilima i zahtjevima.
Kriteriji su to, mjerila i zahtjevi kojima nastoji ukidati granice srednjovjekovnog
i novovjekovnog realizma/naturalizma, to govori u prilog tomu kako je Huizingin o nastojanje oko razumijevanja bivstva stilskih razdoblja kao i ovjeka tog
razdoblja (kao to to pokazuje na primjeru gotikog ovjeka kojem dodaje
predgotikog), povijesnih injenica, problem povijesnosti umjetnosti, njene
vlastite povijesne zbilje, nadalje problematika realizma i idealizma umjetnosti,
samo produbljivanje pitanja problematinosti svakog oblikovanja razdoblja
prema stilovima, problematinosti temeljnih pojmova (npr. W6lfflinovih) i
koncepata, gotovih naela i metafizikih pojmova (primjerice istine i zbilje)
kojima se rukovodimo pri tumaenju odnosa umjetnosti i stvarnosti, i injenice
otvorenih mogunosti pristupa (ontoloki, aksioloki itd.) koje pred promatraa
i tumaa postavlja umjetniko djelo (realizam - apstrakcija). U povijesnoj
perspektivi pitanja neprekidno rastu, jaaju novom snagom, poprimaju nove
dimenzije (od srednjovjekovnog simbolizma do paradoksa moderne umjetnosti), ali uvijek zavisno o onomu koji ih sagledava kao problem.
U dananje e vrijeme to moda ponajbolje formulirati Paul Zumthor,
istraiva srednjovjekovne misli i obiljeja srednjovjekovne civilizacije, pisac
vie knjiga i radova o srednjovjekovlju i o njegovoj poetici, trijadikim hermetikim odnosom, kad tvrdi kako se svako pitanje koje sebi o predmetu
postavlja mislitelj odnosi istovremeno na njega, na mislitelja i na samo to
pitanje. 8
Koliko je pritom svagda rije i o naem odnosu prema prolosti koji svagda
odreduje i nae mjesto i odnos spram sadanjosti, pokazuje se upravo na
primjeru tumaenja filozofske misli renesanse. Svako vrijeme ima svoju sliku
nekog djela prolosti.

8 Usp. P. Zumthor, Parler du Moyen Age, Paris, 1980; posebice autorove analize i dvojbe u
univerzalne tipologije i isto tako u univerzalna naela tumaenja, primjerice zatvorenih" razdoblja,
slabo upotrebljivih, tovie i tetnih uporaba mnogih pojmova (remek-djelo, genije i sL), takoer
opasnosti od opinjenosti proloU koja vreba na svako kritiko miljenje. U Zumthorovim objekcijama, ne uvijek i zakljucima (posebno onomu o zamoru razuma i kraju filozofije) naziremo poneki
ostatak tradicionalne historiografije, poneto i od svijesti nizozemskog teoretika o tomu kako po
vjesniar upravo sam ne prua razjanjenja, kako je njegova zadaa da jasno istrauje. Ovdje se, rekli
bismo, otvara nimalo zajamen i lak put: put prisvajanja nasljea. Na istom se tom putu, rekla bih
dalje, nalazi na suvremenik kao i ovjek srednjovjekovnog ili renesansnog razdoblja, zanesen i
nepovjerljiv istovremeno spram naslijeenog, sanjar i pitalac, traitelj i tuma, primalac i prenositelj,
ustanovitelj novih injenica, svjestan intelektualne pustolovine, plovidbe izmeu Scile i Haribde
iskrivljenja i falsifikata, pa i praznih prostora i prekida glasanja (prekidi tekstualnog kontinuiteta kada
preostaju tek odgonetavanja tragova, tumaenja na osnovi vjerojatnosti i usporedbi, posebice kad je
rije o kompleksu ranih razdoblja srednjovjekovlja) na putu svagda novom i otvorenom istraivau.

Schiffler, Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-38 (1993), str. 209-221

219

Kruno Krsti, enciklopedist i leksikograf, jedan je od onih poslenika na

filozofskoj batini u Hrvata koji su se posebice bavili problemima o kojima je
ovdje kroz razmatranje Huizinginih rasprava rije. Govorei o povijesnom
iskustvu, ak o povijesnom instinktu koji predstavlja oitovanje ljudske tenje
k integraciji ovjeka u nekoj svevremenoj sadanjosti, o smislu bavljenja prolou, svjestan dvostrukog lica vremenske dimenzije, Krsti upozorava na opasnosti pukog historizma. Njegovo shvaanje filozofije kao povijesnog trajanja
posebne vrste,9 primijenjeno na njegovo sustavno prikupljanje filozofske i
crkvenopovijesne dokumentarne grade, bio-bibliografskih podataka, povijesno
istraivanje hrvatskog filozofijskog nazivlja i prouavanje hrvatskog humanistikog latiniteta i problema renesansne filozofske misli, danas nam se sve oitije
pokazuje kao temeljna predradnja svakog ozbiljnokritikog povijesnog prouavanja hrvatske filozofije. Nastavljajui pionirski rad ime Juria na bibliografskom pregledu naega latiniteta, K. Krsti, F. E. Hoko, P. Vuk-Pavlovi, V.
Filipovi, uz autore koji su djelovali ranije, medu tima primjerice J. Boitkovi,
M. Brlek, J. Bosendorfer, T. Mati, razliitim su putovima i nainima, istraujui
bogatu hrvatsku filozofsku, crkvenu i kulturnu povijest ostavili putokaze buduemu miljenju o pojedinim razdobljima, strujama i pravcima duhovne povijesti
Hrvata u kojoj se profilirala upravo ideja organske povezanosti razdoblja i
napustila ona o (filozofski) sterilnim stoljeima, ideja kulturnoga jedinstva (za
koju se, medu nekima, zalagao i J. Huizinga) kao i jedinstva filozofije, teologije
i znanosti. Vrednovanje povijesnog udjela filozofijske misli u formiranju hrvatske kulturne svijesti u tom je pogledu zadatak ne samo povjesniara filozofije
nego i kulture.
Odnosi se to jednako i na prouavanje estetikih fenomena renesanse. Pitanje o kojemu reflektira Huizinga u svojim raspravama tridesetih godina od ope
je vanosti i za hrvatsku kulturnu povijest i historiografiju, dodajmo i za povijesnofilozofska istraivanja, primjerice korpusa srednjovjekovne, ali i renesansne
misli, posebice estetike (spomenimo samo estetike nazore i stajalita o renesansnoj umjetnosti I. Krnjavog ili F. Rakog). za razumijevanje odnosa
estetike i filozofije kao bitne odrednice i identifikacije svake, pa tako i hrvatske
kulture, u konanici razumijevanje povijesnog miljenja kako ih postavljaju
netom spomenuti i niz drugih autora, u hrvatskoj je historiografiji jo podosta
neuoenih, nedovoljno istraenih i prouenih aspekata djela. Thkoder je od
vanosti i za nae prouavanje i razumijevanje pojave nekog filozofskog djela,
njegovo znaenje u sustavu cjeline ideja odredenog razdoblja, a isto tako i za
na odnos spram tradicije miljenja, za stav koji zauzimamo spram jednoglasja
9 Iz razgovora Z. Posavca s K. Krstiem O Jilozofs1wj baJtini Hrvata, Hrvatski tjednik, br. 3, 30.
IY.1971, str. 16.

220

Schiffler, Lj., Renesansa kao problem, Prilozi 37-38 (1993), str. 209-221

teoretika i strunjaka. Ovdje valja uzeti u obzir injenicu konstruiranja u

situaciji nedostatka ili oteana pristupa pouzdanim injenicama, zagubljenih
djela i sl., a i injenicu da nerijetko postupamo sa svijeu povjesniara filozofije
koji nita ne razjanjava, nego tek ima zadau jasno i do kraja istraiti, temeljito
protumaiti i snalaziti se u spekulativnom bogatstvu, u irokom sustavu znakovlja, to u konanosti vodi razumijevanju misli novovjekovlja. Problem pristupa,
metodologija, kategoriziranja i periodizacije, kriterija i optike, kako ih je svojim
kapitalnim djelima postavio Johan Huizinga, svojim poimanjem i kritikim
odnosom spram duha vremena, ljudskog povijesnog ivota i duhovnih tvorbi,
estetike svijesti i umjetnikih pojava, mogu biti smjemicom miljenju, rekla
bih metronom istraivau bogatoga naslijea filozofske misli u Hrvata i povijesti
pojedinih grana umjetnosti, ukazivanje na opasnosti i zablude kako inovativnih
novovjekovnih predodbi tako i simplificiranja, olakih generaliziranja, kvalifikativa ili rekonstrukcija, upadanja u relativizam, historicizam, biologizam kao i
opasnosti od ideolokih tumaenja.
Thko na planu estetike refleksije, koju promatra upravo kao specifikum
povijesnog miljenja,lO Zlatko Posavac u korpusu estetikih teza srednjega
vijeka zapadnoeuropskog kulturnoga kruga vidi otvaranje metodolokog polazita (metodoloka seizmografija, Z. P.) dakako prvenstveno pri istraivanju
smisla, biti umjetnosti, a potom i istraivanju povijesnih razdoblja, podruja i
fenomena viestoljetne hrvatske kulturne povijesti. Odnosi se to tako na
prouavanje kompleksa hrvatskog latiniteta, kao i na iri kontekst duhovnih
doticaja meusobno razliitih epoha u kojemu se oituju tipoloke diferencijacije, ali i zajednitva (rezultati Anele Horvat na planu likovnih umjetnosti
razdoblja gotike i baroka, ili metodoloki pristup Zorana Kravara analitici
hrvatskog knjievnog baroka i njegovo poimanje znaenja knjievne svijesti
sredine).
Problemi, kako je to uspjeno ustvrdio i historiografsko-refleksivno anai hermeneutiki pokazao Huizinga na primjeru renesansnog duhovnopovijesnoga razdoblja, ostaju ogledalom onog koji pita, ogledalom vremena,
te smo stoga ovdje tek kratkim njihovim pregledom nastojali ukazati kako mogu
biti poticajnim i novim naratajima istraivaa hrvatske filozofijske batine.
litiki

10

340

Usp.

z. Posavac, Hrvats!w esrclika i povijesno miljenje, Filozofska istraivanja, 45, 1992, str.

Schiffler, Lj., Renesansa kao probltm, Prilozi 37-38 (1993), str. 209-221

221

RENESANSA KAO PROBLEM

Saetak
Autorica u svojoj raspravi Renesansa kao problem aktualizira neke teze europskih
historiografskih istraivanja renesanse ovoga stoljea, posebice zadravajui se na kapitalnom opusu J. Huizinge i njegovim dvjema raspravama o renesansi iz 1920. i 1929. godine
(Das Problem der Renaissance, Renaissance und Realismus), dovodei ih u odnos
spram odreenih metodolokih i problemsko sadrajnih postavki hrvatske historiografije.
Time se eli ukazati na one misaone naznake na tragu kojih se odvija povijest
tumaenja renesanse kao duhovnopovijesnog razdoblja u cjelini i pojedinim njegovim
oitovanjima, posebice filozofskom miljenju.
Kroz pregled alternativnih tumaenja mita renesanse te pitanja i dilema s kOjima
se suoava povjesniar filozofije kao i povjesniar kulture i historiograf, epistemoloke,
estetike i noe tike naravi, autorica obrazlae neka od pitanja koja e od renesanse sve do
danas ostati sredinjim pitanjima i temama prouavatelja europske i domae hrvatske
kulturne i duhovne povijesti, meu ostalim, pojam duhovnopovijesnih razdoblja, konkretno srednjovjekovlja i renesanse, znaenje nasljea i problem njegova tumaenja, odnos
povijesti i stvarnosti, umjetnosti i zbilje, pojam realizma, historijske svijesti i ljudske
spoznaje, zadaa povjesniara.

RENAISSANCE AS A PROBLEM
Summary
The authoress examines several theses advanced in European historiographical research in Renaissance in the twentieth century, considering particularly two of Johan
Huizinga's treatises on Renaissance written in 1920 and 1929 respectively (Das Problem
der Renaissance and Renaissance und Realismus), ana!yzing them in relation with
certain methodological and contextual problems of the positions of Croatian historiography.
The article aims to point at the characteristics of thinking in the basis of the history of
the interpretations of Renaissance as a spiritual-historical period as a whole and in its
separate manifestations, especially in philosophical thought.
Through the survey of various meanings of the myth of Renaissance, and through the
survey of the epistemological, esthetical and noetical questions and dilemmas facing the
philosophy historian, as well as the culture historian and the lexicographer, the authoress
expounds some ofthe issues important to the researches in European and Croatian cultural
and spiritual history from Renaissance to the present day, among others, the issue of the
concept of spiritual-historical periods, the medieval and Renaissance ones in particular, the
significance of heritage and the problem of its interpretation, the relation between history
and reality, art and actuality, the concepts of reaiism, historica! consciousness and human
knowledge, as well as the issue of historians' task.