Ivica Musić - Znanstvena Metodologija PDF

SVEUILITE U MOSTARU
FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIKIH ZNANOSTI

STUDIJ FILOZOFIJE
Mr. sc. Ivica Musi
ZNANSTVENA METODOLOGIJA
Skripta
Mostar, svibnja 2006.
SADRAJ
UVOD. 4
1. OPE ZNAAJKE ZNANOSTI. 6
1.1. Jezina diferencijacija 6
1.2. Definicija znanosti...7
1.3. Povijesni razvoj znanosti....8
1.4. Znanstvene metode. 12
1.4.1. Metode znanstvenoga istraivanja. 12
1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja...18
1.5. Klasifikacija znanosti. 22
2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM UILITIMA 30
2.1. Referat..30
2.2. Seminar 31
2.3. Diplomski rad.. 33
2.4. Magistarski rad... 38
2.5.
Doktorska
disertacija..
47
2.6. Habilitacijsko djelo. 51
3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUNA I STRUNA DJELA52
3.1. Znanstvena djela. 52
3.1.1. Monografija52
3.1.2. Znanstveni lanci... 53
3.1.3. Znanstvena studija (projekt).. 55
3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela... 56

3.2. Znanstvenostruna djela 58
3.2.1. Udbenik 58
3.2.2. Enciklopedija. 58
3.2.3. Leksikon.59
3.2.4. Praktikum... 59
3.2.5. Rjenik... 60
3.2.6. Zbornik radova... 60
3.2.7. Bibliografija. 61
3.2.8. Prirunik.62
3.2.9. asopisi.. 62
3.3. Struna djela... 62
4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA... 65
4.1. Izbor teme 65
4.2. Prikupljanje, prouavanje i sreivanje grae..66
4.3. Citati ili navodi69
4.4. Biljeke. 73
4.4.1. Europski sustav pozivnih biljeaka i citiranja74
4.4.1.1. Europski (pod)sustav pozivnih biljeaka
ispod teksta... 74
4.4.1.2. Europski (pod)sustav pozivnih biljeaka
u tekstu..81
4.4.2. Ameriki ili harvardski sustav pozivnih biljeaka. 82
4.5. Kratice u biljekama...84
4.6. Jezino-stilska obiljeja znanstvenoga rada.85
4.6.1. Neki jezini savjeti.87
4.6.2. Stil pisanja..88
LITERATURA...93
PRILOG 1. .95
PRILOG 2. .110
UVOD
Visokokolski programi bitno se razlikuju od programa osnovnoga i
srednjega obrazovanja u kojima se nastavni sadraji oblikuju tako to se njihova
istinitost ne dovodi u pitanje pa se od uenika i ne trai kritiki odnos prema takvim
sadrajima. Nain na koji se stjee znanje u tim kolama jest uenje koje se zasniva
na pamenju. Meutim, metoda na visokim uilitima osjetno je drukija. Ovdje nije
dovoljna samo memorija niti povjerenje u profesorove iskaze, nego se trai aktivan i
kritiki odnos prema onome to se prouava. Stoga se proces stjecanja znanja na
visokim uilitima ne zove uenje nego studiranje. (Lat. studere znai briljivo
izuavati neto, razmiljati, paljivo promatrati, udubljivati se u problem,
prouavati.)
Studiranje je, dakle, ozbiljan posao koji zahtjeva izniman angaman itava
ovjeka. Upravo se zbog toga poglavito iz sveuilinih redova regrutiraju
znanstvenici koji su kreatori buduega napretka ovjeanstva. Angairati se u
znanosti zahtjeva veliko znanje i spremnost za ispravno djelovanje. Stoga valja uiti
od drugih koji su se bavili znanou i koji su u riznicu svjetskoga znanja dali nemali
doprinos. Jer, s nama ne zapoinje ni svijet ni znanstveni rad.
Da bismo mogli ispravno prosuivati, itati, pisati te objavljivati, trebamo
dobro poznavati opu metodologiju znanstvenoga rada. Radi se o konkretnim
uputama za pravilno i ekonomino znanstveno istraivanje te objavljivanje rezultata
toga istraivanja. Dobro poznavanje metodologije uvjet je za kvalitetan znanstveni
rad i uvelike olakava posao znanstvenicima. Poznavanje i primjena zakonitosti,
pravila i postupaka metodologije i tehnologije znanstvenoga istraivanja omoguava
uspjeno i racionalno upravljanje vlastitim znanjima, ali i znanjima drugih. Znati
primjenjivati metodologiju i tehnologiju znanstvenoga istraivanja znai biti
kudikamo bri, sustavniji, znanstveniji, pismeniji i uspjeniji u odnosu na one koji to
ne znaju. Zapravo, to je abeceda znanstvenoistraivakoga djelovanja.
S tim na umu ovo izlaganje nastoji ukazati na sve bitne elemente vezane uz
znanstvenoistraivaki rad koji su od presudne vanosti za svakoga tko se tim radom
eli baviti. U tu se svrhu govori o znanosti openito, o znanstvenim metodama,
znanstvenom istraivanju, o znanstvenim i strunim djelima (ukljuujui sve vrste
djela na visokim uilitima: seminarske, diplomske i magistarske radove, doktorske
disertacije), o tehnologiji znanstvenoga istraivanja (gdje se istrauju sve bitne faze
nastanka kvalitetnoga djela: uoavanje i formuliranje znanstvenoga problema,
prikupljanje bibliografije, struktuiranje pisanoga djela), o pisanju teksta i tehnikoj
obradi pisanoga djela.
Treba, ipak, rei da ne postoje neki brzi i mehaniki postupci koji kad se
naue i savladaju osposobljavaju za znanstveno istraivanje. Zanat znanstvenika, kao
i drugi zanati, najbolje se ui aktivnim osobnim angamanom i u suradnji s uiteljem
zanata. Znanstvenik se najbolje postaje itanjem raznih znanstvenih djela, ali
nadasve praksom (kova se postaje kovanjem kae poslovica). Zato uenje
napamet pojmova i pravila ne e biti od velike koristi ukoliko student ne bude
vlastitim razmiljanjem i vjebanjem nastojao prenijeti ove postupno nauene
materijale, pojmove i pravila u pisane tekstove.
1. OPE ZNAAJKE ZNANOSTI
1.1. Jezina diferencijacija

Prije no to se ita kae o znanosti, nuno je na samom poetku upozoriti na
vrlo esto konfudiranje pojmova znanost, nauka i nauk. U hrvatskome, naime,
jeziku to nisu sinonimi pa ih valja razluiti i rabiti u njihovu izvornom znaenju. Ve
u 17. stoljeu latinska se rije scientia (gr. episteme) u hrvatskom jeziku prevodila
sa znanost, ali pod utjecajem susjednih slavenskih naroda u 19. stoljeu u na jezik
snano prodire rije nauka u znaenju znanost. No, taj pojam po svom
etimolokom, znaenjskom i svakom drugom odreenju ni na koji nain ne moe
adekvatno zamijeniti pojam znanost.
Mnogi smatraju da se znanost i nauka odnose na ope (znanost) i
pojedinano (nauka). Znanost bi u tom smislu obuhvaala cjelinu znanja i metoda u
vezi s nekim predmetom, a nauka bi oznaavala spoznaje nekoga uega, posebnog
plana ili problema koji se istrauje. Fizika bi tako bila opa znanost koja ukljuuje
posebne nauke kao to su mehanika (tj. nauka o gibanju), kalorika (nauka o toplini) i
druge.1 Drugi opet rijei znanost i nauka diferenciraju tako to pojam znanosti rabe
u znaenju kritikoga i istraivakoga odnosa prema predmetu, a pojam nauka u
znaenju nauavanja opeprihvaenoga (didaktika, obrazovanje). Drugim rijeima,
nauka bi bila praktina primjena znanja, odnosno znanosti. Npr. pravne znanosti su
znanosti u teorijskom i povijesnom smjeru, a pravne nauke u praktinom smislu su
skup znanja koja se tie pravnih normi u njihovoj praktinoj primjeni. Ukratko:
nauka nije znanost ve je sastavljena od pojedinih znanstvenih rezultata.
Sluiti se jednim od ovih dvaju znaenja za pojam nauka stvar je osobnoga
izbora. Vano je ne rabiti taj pojam kao istoznanicu za znanost. To se odnosi i na
njihove izvedenice. Tako je znanstvenik u hrvatskom jeziku djelatnik u
KALIN, Boris: Povijest filozofije, s odabranim tekstovima filozofa, XVIII. preraeno izdanje,
Zagreb, kolska knjiga, 1994., p. 13.
istraivakom i znanstvenom poslu koji svojim pregalatvom i strunou doprinosi

napretku znanosti, a naunik je tek onaj koji ui obrt, tj. egrt.
Rije nauk treba shvatiti kao nauavanje ili doktrinu, a to je zapravo
skup miljenja neke kole, stranke, Crkve ili neke druge institucije. Tako govorimo o
kranskom nauku, o islamskom nauku, o Marxovu nauku itd. Dakle, ni nauci nisu
znanost ve su to misli, teorije, nazori i shvaanja; to jo nije nauka ili primjena
znanosti. U nekim stranim jezicima postoje vidljive razlike izmeu rijei znanost i
nauk. Njemaki jezik poznaje die Wissenschaft u znaenju znanost i die
Lehre u znaenju nauk. U latinskom jeziku znanost je scientia, a nauk
doctrina.
Dakle, termini znanost i nauk nisu sporni. Problem je samo s terminom
nauka. Ono to su veliki umovi unijeli u znanost i kulturu ne treba uvijek nazivati
znanou, nego naukom (od nauka) dotinoga uma to je nezaobilazni dio znanosti.
1.2. Definicija znanosti

Teoretiari znanosti uglavnom se slau u konstataciji da je ovu kompleksnu
stvarnost veoma teko definirati. Otuda velik broj definicija koje manje ili vie
pogaaju samu bit znanosti. Tako emo u literaturi esto proitati: Znanost je nain
ivota, Znanost je vjeno traenje znanja i istine, Znanost je snaga i sl. Te
definicije nisu cjelovite niti pogaaju samu sr problema pa stoga nisu valjanje.
U samome korijenu rijei znanost nalazi se rije znanje. Meutim, nije bilo
kakvo znanje istodobno i znanstveno. Znanje je, iako najbitnija, ipak samo jedna od
odrednica znanosti. Jer, kada bi iskljuivo znanje bilo dovoljno za konano
definiranje znanosti, onda bi sve nae spoznaje o pojavama u prirodi i drutvu inile
znanost. To, meutim, nije sluaj.
Openito govorei, znanost (lat. scientia; gr. epistme2) jest skup svih
metodiki steenih i sustavno sreenih znanja o nekom predmetu3, a ujedno je i
djelatnost kojom stjeemo takva znanja.4 Prema Enciklopediji znanost je
2
Gr. .
MII, Anto: Rjenik filozofskih pojmova, Split, Verbum, 2000., p. 280.
4
Cf. KALIN, B.: op. cit., p. 16.
3
sistematizirana i argumentirana suma znanja u odreenom povijesnom razdoblju o

objektivnoj stvarnosti do koje se dolo svjesnom primjenom odreenih objektivnih
metoda istraivanja5.
Iz ovih definicija dade se zakljuiti da se znanstvena spoznaja razlikuje od
obine trima bitnim oznakama: openitou, metodom i preciznou. Naime, obian
se ovjek zadovoljava zapaanjima koja se ograniuju na ono to njega zanima, a
znanstvenik ima openitija zapaanja i dolazi ne samo do uzroka nego i do zakona.
Pritom se slui odreenom metodom podvrgavajui svoje hipoteze kontroli razuma.
Svaka znanost ima svoj predmet koji prouava (obiectum materiale). Taj
predmet moe biti zajedniki raznim znanostima. Npr. ovjek je predmet
prouavanja psihologije, fiziologije, antropologije, pa i biologije ili kemije. Stoga je
za svaku znanost veoma bitan formalni objekt (obiectum formale), tj. stajalite,
aspekt s kojega se neki predmet prouava. Zato kaemo da ima onoliko znanosti
koliko ima formalnih, a ne materijalnih objekata.
1.3. Povijesni razvoj znanosti

Korijene znanosti moramo traiti u praktinom ovjekovu iskustvu. Naime,
da bi mogao opstati, prvi je ovjek morao rjeavati za ivot vane probleme. Morao
je promatrati, spoznavati i sebi prilagoavati odreene prirodne pojave. Iako je to
radio na posve primitivan nain, ipak se zapaaju odreene hipoteze, analize i
zakljuivanje, to je posljedica ljudskoga razmiljanja.
Najstarija znanstvena disciplina svakako je astronomija. ovjek je iz prijeke
potrebe i borbe za golu egzistenciju usmjeravao svoj pogled u nebeske visine, a
istom je poslije poeo filozofirati, politizirati i pribavljati prve spoznaje iz
matematike, fizike, biologije, medicine itd. Kineska, egipatska i grka promatranja i
prorauni stvorili su prve temelje za raanje najstarije prirodne znanstvene discipline
astronomije. Ona se razvijala iz praktinih ovjekovih potreba: odreivanja
tonoga vremena, tonoga poloaja, orijentacije pri putovanju
5
Znanost, u: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod Zagreb,

1968., sv. 4., p. 487.
Smatra se da je mezopotamski grad Babilon stvorio temelje i poetna

istraivanja astronomije znanosti koja prouava nebeska tijela i zvijezde.
Babilonski toranj (kula), koji je najprije bio hram boga Marduka, u 11. st. pr. Krista
postao je vijenica u kojoj su najvei umovi otkrivali istine o ivotu i svijetu, tako da
je ta graevina sluila kao opservatorij.
Ocem astronomije smatra se Hiparh (3. st. pr. Krista). On je prvi uoio
pojavu ekvinocija (tj. dan kada su dan i no jednake duine). Takoer je
matematikim metodama odredio vanost pojave u kretanju Sunca, Mjeseca i drugih
planeta, a i prvi je izradio veliki katalog neba sa 850 zvijezda.
Stari su Grci takoer prouavali svemir, a svoje su prouavanje nazvali
filozofija (ljubav spram mudrosti). Tales, astronom i filozof, prvi je izraunao i
predvidio pomrinu Sunca (585. pr. Krista). Smatra se da je Pitagora (582.-500.)
prvi tvrdio da je Zemlja okrugla, a da je za to Aristotel pruio i uvjerljiv dokaz.
Heraklit (544.-480. pr. Krista) je nasluivao da se zemlja okree oko svoje osi.
Aristrah (280. pr. Krista) bio je uvjeren da je Sunce vee od Zemlje. Na temelju
toga je razvio teoriju o Suncu kao sreditu oko kojega se kreu nebeska tijela.
Takoer je pronaao metodu za izraunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od
Zemlje. Ptolomej je (2. st.) skupio sve dotadanje astronomsko znanje u svojoj
poznatoj knjizi Almagest.6
Prvi zaetci matematike poinju stvaranjem naziva i znakova za brojenje i
raunanjem takvim brojevima. Prve brojke bile su u obliku crta i urezivane su u glinu
i drvo. Brojke koje se danas nazivaju arapskim rabile su se u Indiji ve prije 2500.
prije Krista. One su omoguavale raunanje prema decimalnom sustavu. Rabili su se
posebice u astronomiji. Geometrija (gr. ge zemlja i metrain mjeriti) pak svoje
korijene ima u premjeravanju zemljita koje su stari Egipani obavljali poslije
godinjih poplava Nila.
Grci su egipatska znanja o mjerenju preuzeli i usavravanjem stvorili
geometriju. Oni su u pravom smislu razvili matematiku kao znanost. Pitagora
primjenjuje logiku u geometriji i postaje slavan po tzv. Pitagorinom pouku ili
teoremu. Za razliku od dotadanjih filozofa koji su materijalni prauzrok postanka
6
Cf. ZELENIKA, R.: ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog
djela, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., pp. 45.-46.
svijeta i ivota na Zemlji traili u vodi i zraku, Pitagora je smatrao da je broj bit
svega to postoji.
Smatra se da su Grci prvi poeli razmiljati i o sastavu materije. Oni su,
dakle, utemeljili fiziku. Empedoklo (450. pr. Krista) tvrdio je da postoje etiri prva
elementa: zemlja, voda, zrak i vatra. Demokrit i Leukip (oko 450. pr. Krista) razvili
su teoriju atoma koja je temelj suvremene fizikalne teorije. Arhimed je (287.-212.
pr. Krista) dao velik doprinos razvoju fizike postavivi prve egzaktne zakone
utemeljene na iskustvu i provjeravanju eksperimentom. Poznat je njegov zakon
prema kojemu tijelo uronjeno u tekuinu gubi toliko od svoje teine koliko iznosi
istisnuta tekuina. Arhimed je takoer poznat po zakonu poluge i rijeima: Dajte mi
uporite, pa u i Zemlju pokrenuti.7
Iako je biologija novija znanost, jer se u dananjem obliku poela razvijati u
19. i 20. stoljeu, pojedine njezine discipline vuku korijene iz davne prolosti.
Naime, Aristotel je ostavio raznovrsne opise oko 500 ivotinja i postavio prvu
znanstvenu sistematizaciju brojnih ivih organizama. Njemu se pripisuje utemeljenje
zoologije (znanost koja prouava ivotinjski svijet). Aristotelov uenik Teofrast
smatra se utemeljiteljem znanstvene botanike, tj. znanosti o biljkama.
Poetci razvoja medicine vezani su uz prve bioloke spoznaje koje je ovjek
stjecao kod klanja ivotinja i balzamiranja ljudi. Kao znanost o ljudskom organizmu,
o njegovim bolestima, te sprjeavanju i lijeenju bolesti, medicina je u poetcima
svoga razvoja imala izvor u iskustvu i magiji budui da su primitivni ljudi vjerovali
da je bolest posljedica moi zlih duhova.
Najznaajniji grki lijenik bio je Hipokrat (460.-377. pr. Krista). Njega
nazivaju ocem znanstvene medicine i smatraju ga najveim medicinskim piscem svih
vremena.
Temelje povijesti udarili su istoni narodi. Meu njima posebno se istie
idovski narod. Biblija je zbirka knjiga koje su svete idovima i kranima. Te su
knjige napisali razni autori tijekom vie od tisuu godina (od 13. st. pr. Krista do 2.
st.). Uz religiozne i umjetnike elemente u knjizi se nalaze i povijesni elementi,
narodna tradicija, legende i mitovi. Biblija, koja se dri najveim literarnim
Cf. ibid., pp. 47.-48.
10
dostignuem svih vremena, sadri religiozne i moralne pouke, ali ona pokuava i eli
objasniti stanje ljudskog roda i u predhistorijskom razdoblju.
Stari Grci povijest poinju pisati na kritiniji nain nego to se ona pisala do
tada. Najznaajniji povjesniari antike Grke svakako su Herodot (484.-425. pr.
Krista) Povijesti (Historiai), Tukidid (460.-396. pr. Krista) Povijest
Peloponeskog rata i Ksenofont (oko 430.-354. pr. Krista) Helenska povijest
(Hellenika).8
Kao najstarija disciplina drutvenih znanosti smatra se politika (znanost o
pojavama koje se odnose na zajedniku djelatnost ljudi). Temeljito su je prouavali
Grci koji su se posebno bavili pitanjima irokoga spektra ljudi u gradovima i
dravama. Sofisti su profesionalno prouavali politiku i pouavali o politikim
znanjima. Najugledniji sofisti bili su Protagora (481.-411. pr. Krista) i Gorgija
(483.-375. pr. Krista). Ipak, najznaajnija djela o politici napisali su Platon (Drava i
Zakoni) i Aristotel (Politika).
Grki su filozofi takoer prouavali i ekonomske pojave i fenomene, ali su
ekonomiji pridavali manje vanosti od politike. Upravljanje domainstvom Grci su
smatrali vanim, ali takve su poslove prihvaali kao poslove na niem stupnju
politike. Heziod (8.-7. st. pr. Krista) napisao je znamenito djelo Poslovi i dani.9
U svojim poetcima pravo je bilo teokratsko. Teokracija (gr. theos bog,
krateo vladam, zapovijedam) oblik je vladavine u kojemu sveenici imaju politiku
vlast. Smatra se, naime, da to pravo dolazi od bogova. Tako, primjerice, svoje pisane
zakone babilonski kralj Hamurabi prima od boga Sunca, Mojsije ih prima od Jahve,
Monos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona.
Aristotel umjesto boanstva uvodi prirodu kao stvaralaki initelj prava.
Njegova Politika sadri 158 ustava za isto toliko dravica, a meu njima je i Atenski
ustav.
Pravo je za Rimljane najvanija disciplina drutvenih znanosti. Ono je
vrjednije od filozofije i politike. Rimsko je pravo bilo razvijeno do te mjere da se i
danas prouava kao reprezentativan primjer sveobuhvatnog pravnog sustava.10
8
Cf. ibid., pp. 48.-49.

Cf. ibid., pp. 49.-50.
10
Cf. ibid., p. 51.
9
11
1.4. Znanstvene metode

Metoda (gr. mthodos11 = put kojim se dolazi cilju) openito znai planski
postupak ispitivanja i istraivanja neke pojave, odnosno nain rada za ostvarivanje
nekoga cilja na filozofskom, znanstvenom, politikom ili praktinom podruju.
Pojam metoda rabi se u dva znaenja. Ona oznaava proceduru, redoslijed, shemu po
kojoj se odvija neka praktina djelatnost, ali i misaoni postupak primijenjen da se
lake i to tonije otkriju i sustavno obrade znanstvene injenice, podatci i
informacije.12
Prema tome, razlikujemo dvije vrste metoda: 1) metode znanstvenoga
istraivanja (heuristike metode) i 2) metode znanstvenoga sistematiziranja. U prvu
skupinu, kao najvanije, ubrajamo: analizu i sintezu, indukciju i dedukciju,
apstrakciju i generalizaciju, analogiju, hipotezu i teoriju, te eksperiment. U drugu
ubrajamo: definiciju, klasifikaciju (divizija), dokazivanje i opovrgavanje.
1.4.1. Metode znanstvenoga istraivanja

a) Analiza i sinteza
Metoda analize (gr. ana-lo13 = raz-rijeiti) jest postupak znanstvenog
istraivanja i objanjenja stvarnosti putem ralanjivanja sloenih misaonih tvorevina
(pojmova, sudova i zakljuaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente
i izuavanje svakog dijela (i elementa) za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno
cjeline.14
Metoda sinteze (gr. sn = zajedno + thsis15 = poloaj) jest postupak
znanstvenog istraivanja i objanjavanja stvarnosti putem spajanja, sastavljanja
jednostavnih misaonih tvorevina u sloene i sloenijih u jo sloenije, povezujui
11
Gr. .
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 313.
13
Gr. -.
14
ZELENIKA, R.: op. cit., p., p. 327.
15
Gr. + .
12
12
izdvojene elemente, pojave, procese i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini

dijelovi uzajamno povezani.16
Valja rei da se sve znanosti slue ovim dvjema metodama. Svaka, naime,
znanost nastoji shvatiti i istumaiti pojave koje prouava. U tu je svrhu nuno
analizirati, tj. detaljno razloiti dotine pojave kako bi se upoznalo sve njezine
konstruktivne dijelove. Nakon toga potrebno je te dijelove sintetizirati, odnosno
ponovno povezati u cjelinu. Inae je svaka spoznaja povrna i zbrkana (bez analize)
te nepotpuna (bez sinteze). Analizom se postie jasnoa, a sintezom preglednost.
b) Indukcija i dedukcija
Indukcija (lat. inducere = uvesti, dovesti) jest nain zakljuivanja od
partikularnoga k univerzalnome u kojemu se na temelju pojedinanih ili posebnih
injenica dolazi do zakljuka o opem sudu, od zapaanja konkretnih pojedinanih
sluajeva i injenica dolazi se do opih zakljuaka, iz posljedica zakljuuje se na
principe.17
Razlikujemo vie vrsta indukcije, a najvanije su potpuna i nepotpuna. 18
Zakljuak potpune indukcije temelji se na potpunome nabrajanju svih pojedinanih
sluajeva. Ona se u praksi vrlo rijetko primjenjuje. Nepotpuna indukcija stvara
zakljuke na temelju ogranienoga broja pojedinanih pojava koje su primjenjivi na
16
ZELENIKA, R.: op. cit., p. 329. sq.

Cf. ibid., p. 323.
18
Poznate su takoer i induktivne metode J. S. Milla: 1) metoda slaganja, 2) metoda razlike, 3)
kombinirana metoda slaganja i razlike, 4) metoda ostataka i 5) metoda popratnih promjena.
17
13
ostale injenice iste vrste.19 Ona se u znanstvenom istraivanju rabi znatno ee

negoli potpuna indukcija.20
Indukcija je uvijek aposteriorna. To znai da se uvijek polazi od iskustvenih
injenica na temelju kojih se zakljuuje na opi zakon. 21 Ona se temelji na zakonu
kauzaliteta koji kae da u istim uvjetima isti uzroci proizvode iste uinke .
Ova je metoda od neizrecivoga znaaja za empirijske znanosti.
Najvaniji elementi induktivne metode jesu postupci metoda analize,
sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. U sloenijem induktivnom
zakljuivanju upotrebljavaju se metode promatranja, eksperimentalna i statistika
metoda. Induktivna metoda preteno se upotrebljava u poetnim stadijima znanosti.
Meutim, kada je znanost oblikovala poetne teorijske pojmove i zakonitosti i sredila
ih u sustav pojmova i zakonitost, poela se primjenjivati i deduktivna metoda.22
Dedukcija (lat. de-ducere = izvoditi, odvoditi), za razliku od indukcije,
zakljuuje obratno, iz openitoga na pojedinano. To je postupak pomou kojega se
iz opih postavaka dolazi do konkretnih pojedinanih zakljuaka. Klasian i najbolji
oblik dedukcije jest silogizam s kojim Aristotel identificira dedukciju. 23 Dedukcija
19
Oblik induktivnog zakljuka jest: M1 i M2 i M3 je P, M1 i M2 i M3 je S, zakljuak: Svi S jesu P.

Ideal indukcije jest doi ne samo do opih nego ujedno do nesumnjivo sigurnih spoznaja. Meutim,
jednostavnim nabrajanje (lat.: per enumerationem simplicem), makar i vrlo velikog ali ipak
ogranienog broja pojedinanih sluajeva (nepotpuna indukcija), indukcija moe pruiti samo manjevie vjerojatan, a ne siguran zakljuak za sve sluajeve, jer nije iskljueno protuslovno iskustvo (lat.:
instantia negativa). Siguran zakljuak mogao bi se postii bilo iscrpnim navoenjem doista svih
pojedinanih sluajeva (potpuna indukcija), to je esto u iskustvu nemogue, bilo uspjenim
ustanovljavanjem nune veze izmeu S i P, makar na osnovu razmjerno malobrojnih iskustava, a
ponekad moda samo jednog jedinog iskustva, dakle na osnovu nepotpune indukcije. I dok bi
zakljuak potpune indukcije imao znaaj registriranja zbroja svih injenica i uvjerljivost konstatacije
faktinog stanja stvari, zakljuak nepotpune indukcije imao bi znaaj nune i openite spoznaje. Stoga
upravo takva nepotpuna indukcija ima pravu logiku i spoznaju vrijednost, jer proiruje znanje o
stvarnosti od partikularnih do generalnih sudova. Po tome je indukcija jedan od osnovnih postupaka u
znanstvenom istraivanju, a napose u prirodnim znanostima. Filozofijski rjenik, (Grupa autora u
redakciji Vladimira Filipovia), II. izdanje, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984., p. 143.
20
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit.., p. 324.
21
Razliite predmete bacamo u vodu. Neki plutaju, neki tonu. Kanimo opisati predmete i proces te ih
klasificirati. Pritom upada u oi da, bacimo li u vodu drvene predmete, oni plutaju. Bacimo li,
naprotiv, eljezne, oni tonu. () Odjednom pomiljamo: moglo bi biti da svi eljezni predmeti tonu.
Stvorili smo hipotezu koja treba da objasni ono to smo opazili. ANZENBACHER, Arno: Filozofija.
Uvod u filozofiju, Zagreb, kolska knjiga, 1994., p. 146.
22
ZELENIKA, R.: op. cit., p. 325.
23
Cf. MII, A.: op. cit., p. 58.sq.
14
uvijek pretpostavlja poznavanje opih stavova, naela, posjedovanje opih znanja na

temelju kojih se shvaa ono posebno ili pojedinano.24
Treba rei da indukcija i dedukcija ine dijalektiko jedinstvo i da jedna nije
mogue bez druge. Induktivni zakljuak slui kao pretpostavka deduktivnoga, a
deduktivnih kao pretpostavka induktivnoga. Rabe li se ove dvije metode odvojeno,
one nisu efikasne, a rezultati su im nepouzdani. Stoga se one moraju kombinirati u
znanstvenoistraivakomu radu.
c) Apstrakcija i generalizacija
Apstrahirati (od lat. abs-trahere = vui van, odvajati) u najopenitijem smislu
znai odvojiti neto od neega, ostaviti neto po strani, ne obratiti panju na neto,
zadravajui ono bitno, vano, nuno.25 Apstrakcija je, prema tome, misaona
operacija kojom se namjerno odvajaju nebitni a istiu bitni elementi i osobine
odreenoga predmeta ili pojave istraivanja.26
Budui da se apstrakcijom oblikuju openiti pojmovi,27 ova se metoda
primjenjuje u svim znanostima. Ona je nezaobilazna u istraivanju, otkrivanju i
formuliranju bilo kojega pojma, znanstvene spoznaje, zakona ili teorije.
Generalizacija ili uopavanje jest logiki postupak zakljuivanja indukcijom
od pojedinanih sluajeva na openitu spoznaju, pravilo, zakon.28 Polazei od
odreenoga broja pojedinanih predmeta, misao izdvaja njihove zajednike oznake, a
izostavlja one koji se pojavljuju samo u nekima. Primjena ove metode zahtjeva
24
Neki autori razlikuju progresivnu i regresivnu dedukciju. Progresivna dedukcija polazi od aksioma
(istina koje su evidentne i ne trebaju se dokazivati, a temelj su svakog dokazivanja) i u izvodu
napreduje do teorema (tvrdnja koja je izvedena i dokazana na osnovu principa neke znanosti).
Regresivna pak polazi od teorema i svodi ih na aksiome. To je, recimo, sluaj kada konkluziju u
silogizmu svodim na premise. Primjerice: Zato je Sokrat smrtan? Argumentiram regresivno
deduktivno: Zato to su svi ljudi smrtni i Sokrat je ovjek. Regresivna dedukcija ima, dakle, karakter
dokaza. ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 146.
25
Cf. Filozofijski rjenik, p. 36.
26
Suprotan je pojam konkretizacija pri kojoj se zajednikom predikatu dodaje vlastita osobina
pojedinih subjekata.
27
Primjerice, da bismo stvorili opi pojam ovjek, moramo odmisliti, apstrahirati sve sporedne,
nebitne, akcidentalne karakteristike pojedinih ljudi i zadrati se samo na onim najvanijim koje su
zajednike svim ljudima. Tako emo apstrakcijom doi do zakljuka da je ovjek animal rationale, tj.
ivo bie razumske naravi. Time smo ujedno i definirali, odnosno odredili bit pojma ovjek.
28
15
opreznost u uopavanju jer se esto stvaraju preopeniti zakljuci i neodgovorno se

primjenjuju pojedinani sluajevi na sve sluajeve.29
d) Analogija
Analogija (od gr. ana-loga30 = odnos, razmjer; slinoznaje) jest
zakljuivanje od jednoga posebnog sluaja na drugi posebni sluaj (za razliku od
indukcije kojom se zakljuuje od posebnoga na ope, i za razliku od dedukcije kojom
se zakljuuje od opega na posebno). Analogijski je zakljuak onaj u kojem se od
slinosti predmeta u nekim svojstvima (ili karakteristikama) zakljuuje na njihovu
slinost u nekim drugim svojstvima.31
Analogijom se vrlo esto sluimo u svakodnevnom ivotu i govoru, ali su
esto ti zakljuci nepouzdani i logiki nedovoljno precizni i opravdani. 32 No, njezina
je vanost u znanostima gdje se ne moe eksperimentalno zakljuiti. Tako je
analogija za metafiziku nezamjenjiva metoda: nadosjetne stvari prosuujemo po
slinostima s osjetnim, Boga prema ovjeku itd.
e) Hipoteza i teorija
Hipoteza (gr. hipthesis33 = pretpostavka) jest vjerojatna zamisao,
pretpostavka koja pokuava premostiti praznine u iskustvu i ukazati na vjerojatne
zajednike osnove, uzroke i zakone odreenih skupina pojava 34 te tako zadovoljiti
opravdanu tenju za suvislou i jedinstvom znanstvene spoznaje. 35 U svom poetku
hipoteza je nedokazan stav koji se privremeno uzima kao istinit (vjerojatan) jer na
29

Gr. -.
31
Filozofijski rjenik, p. 25.
32
Primjerice: neki su znanstvenici iz nekoliko slinosti Marsa sa Zemljom u nekim svojstvima (okree
se oko svoje osi jednako kao i Zemlja oko svoje, ima atmosferu kao i Zemlja, ima takoer izmjenu
godinjih doba kao i Zemlja) zakljuili na njihovu slinost u nekim drugim svojstvima, pa su
konstatirali da Mars ima stanovnika kao i Zemlja.
33
Gr. .
34
Due smo promatrali zvjezdano nebo i u opaajnim stavovima biljeili svoja opaanja.
Raspolaemo znatnom opaajnom graom. Biljeili smo gdje se planeti nalaze u odreenim
vremenskim trenucima i sada usporeujemo dobivene podatke. Pritom se postavlja pitanje kako
objasniti te podatke zabiljeene u opaajnim stavovima. Tada pomiljamo sljedee: Pretpostavimo da
se planeti kreu po nekoj odreenoj krivulji. Pretpostavimo za svaki planet neku krivulju koju
moemo izraunati iz raspoloivih podataka i prikazati je nekom matematikom funkcijom. Stvorili
smo, dakle, jednu hipotezu odnosno vie njih. ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 148.
35
30
16
prikladan nain objanjava neke injenice. Daljnja istraivanja taj stav trebaju
verificirati ili falsificirati, odnosno potvrditi ili opovri.
Hipoteze su od presudne vanosti za napredak znanosti. Bez stvaranja
hipoteza nezamislivo je i nemogue proirenje znanja na bilo kojemu podruju. One
su poticaj i vodi za plodonosno znanstveno istraivanje i po tome je njihova uloga
izrazito heuristika.
Ponekad se o istom problemu moe pojaviti vie razliitih hipoteza. Od dviju
hipoteza vjerojatnija je ona koja je jednostavnija i ne iziskuje neke pomone hipoteze
te ona koja je plodonosnija, tj. koja moe dati objanjenja za to ire podruje
injenica. Takva hipoteza, koja se u daljnjem istraivanju na osnovu novih opaanja
i eksperimentiranja dovoljno utvrdila (verificirala), postaje teorija.36
Teorija (gr. theora37 = gledanje, promatranje) jest hipoteza viega tipa, tj.
pretpostavka primijenjena na itavo jedno podruje fenomena. To je koherentna
skupina openitih postavki na osnovu kojih se objanjava neko podruje pojava
(injenica, podataka).38 Teorija se sastoji od niza hipoteza koje su u skladu s
iskustvom, odnosno koje su verificirane. Od hipoteza se induktivno napreduje k
teoriji39, kao to se od opaajnih stavova napreduje ka hipotezi.
f) Eksperiment
Eksperiment (lat. experimentum = pokus, dokaz) jest umjetno izvoenje neke
pojave radi njezina sustavnoga promatranja i prouavanja da bi se potvrdila ili
odbacila postavljena hipoteza.40 Odlika je eksperimenta da se, u usporedbi s
obinim opaanjem, pomou njega mogu proizvoditi pojave toliko puta koliko je
potrebno, pa i takve pojave koje se u prirodi uope ne bi same od sebe pojavile.
36
Loc. cit.
Gr. .
38
39
postavili smo hipoteze krivulja svih planeta koje moemo opaati, a daljnja su opaanja i
prognoze te hipoteze potvrdili. No postavlja se pitanje imaju li hipoteze tih krivulja neto zajedniko,
to jest mogu li se objasniti nekom hipotezom vieg tipa, dakle nekom teorijom. Takvu je teoriju
postavio KOPERNIK. Pretpostavio je da se po njima planeti kreu oko Sunca. Pritom je rije o
krajnje sloenom sklopu iskaza koji dijelom potjeu iz geometrije, a dijelom iz fizike. Deduktivno se
iz KOPERNIKOVE teorije mogu s jedne strane izvesti zakoni krivulja pojedinih planeta, a s druge
prognoze, kao, primjerice, gdje e se planet Venera nalaziti u trenutku t. ANZENBACHER, A.: op.
cit., p. 150.
40
MII, A.: op. cit., p. 79.
37
17
Jasno je da se eksperimenti ne mogu primijeniti u svim znanostima (npr. u

povijesti, astronomiji) i da svaka pojedina znanost u kojoj se eksperiment primjenjuje
ima u tome svoje specifine mogunosti i granice. Ipak, znanosti u kojima se
eksperiment moe uspjeno primijeniti pokazale su zamaan napredak kakav se bez
eksperimenata ne bi mogao zamisliti.41
1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja
a) Definicija
Definicija (lat. definitio = ogranienje, odreenje) jest logiki postupak
pojmovnog odreivanja sadraja nekog predmeta, tono mu odreujui narav ili
bit.42 Aristotel za definiciju kae da je odreivanje biti stvari. Za skolastike ona je
sud kojim se izlae narav stvari ili znaenje termina.
Logiari na razliite naine dijele definicije na vrste. Najee se susreu ova
razlikovanja:
-
realna definicija ona kojom se rasvjetljava bit stvari43
nominalna definicija ona kojom se objanjava znaenje rijei44
konceptualna definicija ona kojom se odreuje sadraj pojma
verbalna definicija ona kojom se jedna rije zamjenjuje drugom,

poznatijom
deskriptivna (opisna) definicija ona kojom se navode vanjske

oznake po kojima se stvari razlikuju jedna od drugih
ostenzivna (pokazna) definicija ona koja ukljuuje i pokazivanje

predmeta
genetika definicija ona kojom se izlae nain na koji odgovarajui

predmet nastaje (npr. krunica je okretanje toke oko druge toke).
41
Za razliku od stvarnih eksperimenata, posebnu vrstu predstavljaju tzv. misaoni eksperimenti, tj.
zamisli, pretpostavke, fikcije, na osnovu kojih se mogu jasnije razabrati neki odnosi, veze ili znaenje
neega za neto (npr. fikcija Zemlje bez eljeza, zamisao navodnjene pustinje, pretpostavka o
ljekovitosti neke nove kemikalije). Misaoni eksperiment esto je osnova za izvoenje stvarnog,
verifikacionog eksperimenta, odnosno poticaj za praktiki vrijedne akcije. Filozofijski rjenik, p. 88.
42
MII, A.: op. cit., p. 59.
43
Npr. ovjek je ivo bie razumske naravi (animal rationale).
44
Npr. filozofija je ljubav prema mudrosti.
18
U strogom znaenju samo je realna definicija prava definicija. Jedino se njome

izrie to je stvar u sebi i ispunjava se osnovni zahtjev da se definicija mora izvesti
pomou najbliega vieg rodnog pojma i vrsne razlike (Definitio fiat
per genus proximum et differentiam specificam ).45 Da bi bila valjana,
definicija mora, uz upravo naznaeni, zadovoljiti jo neke zahtjeve koji se
formuliraju u obliku pravila:
1)
Definicija mora biti adekvatna, tj. ne smije biti ni preiroka ni preuska. To

znai da ona mora obuhvatiti sve individue neke vrste, a ne smije
obuhvatiti nijedan individuum neke druge vrste.46
2)
Definicija treba sadravati samo bitne oznake pojma, tj. ne smije biti
preobilna.
3)
Pojam koji elimo definirati ne smijemo definirati pomou pojma koji se

definira. Drugim rijeima, definicija se ne smije kretati u krugu.47
4)
Definicija pozitivnog pojma ne smije biti negativna.48
5)
Definicija ne smije biti slikovita.49
6)
Definicija mora biti jasna, jasnija od onoga to se definira.50

Mnoge pojmove ne moemo definirati u skladu s navedenim pravilima. 51 U
nekim sluajevima ne moemo odrediti prvi vii rod (npr. kategorijama koje su
najvii rodovi), a u nekima vrsnu razliku. Ako elimo bar djelomino razjasniti takav
pojam, moramo pribjei razliitim pomonim postupcima koji zamjenjuju definiciju.
U
takvim
se
sluajevima
sluimo
ostenzivnim,
genetikim,
nominalnim,
deskriptivnim i drugim definicijama.

45

Definiramo li, primjerice, ovjeka kao bie koje se bavi umjetnou, tada je ta definicija preuska
budui da ima ljudi koji nisu umjetnici. A ako ovjeka definiramo kao dvonono ivo bie, tada je
definicija preiroka jer ima dvononih bia koja ne pripadaju ljudskome rodu. U prvom sluaju nismo
obuhvatili sve jedinke iste vrste, a u drugom smo obuhvatili i jedinke nekih drugih vrsta.
47
Npr. trokut je ono to ima tri kuta.
48
Npr. trokut nije krug.
49
Npr. prijateljstvo je veza.
50
51
Ne mogu se definirati, na primjer, neposredne iskustvene injenice (svjetlo, boja). Individui se
takoer ne mogu definirati jer nemaju specifinih razlika meu sobom (razlikuju se samo
akcidentalnim oznakama, a njih ima mnogo te ih se nijednom definicijom ne moe iscrpsti). Najvii
rodovi ili kategorije takoer se ne mogu definirati.
46
19
b) Klasifikacija (divizija)
Klasifikacija je logiki postupak kojim se mnotvenost u stvarnosti skuplja u
odreene zajednike cjeline (klase) prema kriteriju njihove slinosti i razlinosti. 52
Ili: klasifikacija je sistematska i potpuna podjela opeg pojma na posebne, koje taj
pojam obuhvaa. Tako se, na primjer, pojam znanosti klasificira na pojedinane i
univerzalne znanosti. Pojedinane se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje
dijel u prirodne i kulturne53
Postoje utvrena pravila klasifikacije:
1) Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno odreen.
2) Klasifikacija se mora obaviti na temelju jedinstvenoga naela.54
3) Klasifikacija mora biti potpuna, odnosno iscrpna i adekvatna.
4) Klasifikacija mora biti tona.55
Smatra se da je metoda klasifikacije najstarija i najjednostavnija znanstvena
metoda. Znanost zapravo poinje klasifikacijom: na temelju odreenih spoznaja
najprije se grupiraju odreene skupine srodnih pojava, to je temelj za svako daljnje
istraivanje. Ona je vana jer se njome dobiva pregled materijala. Osobita je
znaajna u nekim prirodnim znanostima (zoologija, botanika, mineralogija) koje
prouavaju veliki broj vrsta pa bi bez klasifikacije to prouavanje bilo nemogue.
c) Dokazivanje i opovrgavanje
Dokaz(ivanje) (lat. demonstratio, argumentatio, probatio) jest logiki
postupak kojim se obrazlae i utvruje istinitost nekoga suda, stava ili teorije.
Postupak dokazivanja nesumnjivo je jedan od najsloenijih postupaka, a ujedno je
jedna od najvanijih znanstvenih metoda u kojoj su ukljuene gotovo sve druge
metode: analiza i sinteza, indukcija i dedukcija, apstrakcija i generalizacija, kao i
svi oblici miljenja: poimanje, zakljuivanje itd.56
52
MII, A.: op. cit., p. 138.

ZELENIKA, R.: op. cit., p. 337.sq.
54
Npr. knjige u knjinici se klasificiraju po obliku ili po sadraju, ali ne istovremeno i po obliku i po
sadraju jer bi dolo do zbrke.
55
56
Cf. ibid., p. 334.
53
20
Dokazivanje se nekada vri ukazivanjem na neposredna iskustva, a nekada na

temelju drugih priznatih, odnosno prethodno dokazanih sudova. O dokaznoj snazi i
uvjerljivosti57 ovisi solidnost dokaza i oitost tvrdnje koja se eli dokazati. Dokazno
postupanje u znanosti i ivotu zasniva se na nekim unaprijed prihvaenim sudovima
(principima) koji se dalje ne mogu, a i ne treba ih, dokazivati jer su ve sami po sebi
oiti (to su tzv. aksiomi58), odnosno predstavljaju nuni zahtjev zdravoga razuma
(postulati59).
Bitni elementi dokaza su:
1) Teza. To je stav koji treba dokazati.
2) Naela. To su logiki zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni
postupak dokazivanja.
3) Argumenti. To su injenice, stavovi, sudovi koji se iznose u prilog tezi.
4) Demonstracija. U demonstraciji se, na temelju odgovarajuih naela,
uspostavlja logika veza izmeu argumenata i teze.60
Razlikujemo direktne i indirektne dokaze. Direktni (apodiktini) dokazi
pokazuju da neka istina nuno i neposredno slijedi iz ve poznatih istina.
Indirektnim (apagogikim) dokazom ne dokazuje se sama teza, nego se
zapravo pobija suprotna teza. Pobijajui, naime, oprene tvrdnje ukazujui na
njihovu neodrivost, nemogunost, apsurdnost61, moe se - barem posredno - utvrditi
valjanost vlastite teze.62
Pri dokazivanju valja paziti na neka osnovna pravila:
57
Lat. nervus probandi.

Aksiom (gr. = dostojanstvo, ast) ono to je ispravno, stav koji ne treba dokazivati, a
koji je osnova svakog dokazivanja. Pojam oznauje prve principe logike, metafizike, etike, kao i
matematike postulate. Aksiomi ili najvii principi (maximae propositiones) svake znanosti, oni
stavovi kojima se tumai njihov predmet i njihove bitne oznake, neposredno su evidentni i sigurni,
slue za zakljuivanje i dokazivanje, dok se sami ne mogu dokazati. MII, A.: op. cit., p. 19.
59
Postulat (lat. postulatum = zahtjev) naelo koje se bez dokaza smatra valjanim te koje, potom,
premda nije dokazano niti se moe dokazati, slui kao naelo dokaza i objanjenja. P[ostulat] se esto
izjednauje s aksiomom ili s hipotezom. HALDER, Alois: Filozofijski rjenik, Zagreb, Naklada
Juri, 2002., p. 278.
60
61
Lat. deductio ad absurdum. Jedan takav dokaz je i tzv. libi (lat. negdje na drugom mjestu).
Dokazati da je netko npr. u vrijeme nekog zloina bio na drugom mjestu, a ne na mjestu dogaaja
znai dokazati nemogunost teze da je dotini poinio taj zloin (ad impossibile).
62
Pri dokazivanju se mogu javljati razliite nehotine (paralogizmi) i hotimine (sofizmi) pogreke.
58
21
1) Teze moraju imati odreeno znaenje za znanstvene spoznaje.63

2) Teze moraju biti odreene jasno i precizno formulirane.64
3) Argumenti za tezu moraju biti: po svom znaenju jasni, precizno
formulirani i znanstveno vrijedni, tj. istiniti ili vjerojatni.
4) Argumenti za tezu moraju biti neovisni o samoj tezi.65
5) Dokazivanje mora biti u skladu s pravilima dokazivanja u sustavu logike.
6) U cijelom postupku dokazivanja teza mora ostati nepromijenjena.66
Suprotan postupak u odnosu na dokazivanje jest opovrgavanje. To je zapravo
logiki proces kojim se neki iskaz dokazuje kao laan. Kao i kod dokaza,
opovrgavanje moe biti izravno ili direktno i neizravno ili indirektno.67
1.5. Klasifikacija znanosti

Pratei povijesni razvoj znanosti, moemo uoiti i razne pokuaje da se sve
znanstvene discipline klasificiraju, tj. da se grupiraju prema njihovoj bitnoj slinosti
ili razlici. Klasifikacija je od iznimnoga znaaja kako na teorijskom tako i na
praktinom planu. Ona omoguava optimalno organiziranje i umreavanje
znanstvenonastavnih i znanstvenoistraivakih organizacija, planiranje i ostvarivanje
znanstvenih projekata i zadataka, kooperaciju i koordinaciju znanstvenika i
istraivaa razliitih specijalnosti, izdavanje specijalistikih edicija (enciklopedija,
udbenika,
monografija),
specijalistiko
obrazovanje,
osposobljavanje
znanstveno usavravanje kadrova itd.68

Tri su glavne povijesne razvojne faze znanosti i njezine klasifikacije:
63
Teze imaju smisla i znaenje ako imaju odreenu osnovu u ranije utvrenom znanju i ako
predstavljaju hipoteze objanjenja novih injenica koje proturjee starim teorijama. Nema smisla
dokazivati egzaktno ve dokazane istine, potpuno proizvoljne iskaze i apsurdne stavove (npr. da je
ovjek etveronono bie).
64
Ako je sama teza nejasna i neprecizna, jasno je da ni dokazivanje ne moe biti uspjeno.
65
Jer ako bi bili ovisni o tezama, onda oni ne bi mogli predstavljati dokaza za njih.
66
67
Cf. ibid., p. 337.
68
Cf. ibid., p. 83.
22
a) Prvu fazu karakterizira jedinstvenost znanosti. Ta faza obuhvaa

antiko doba i rani srednji vijek. U znanosti nije bilo osobite
diferencijacije, a filozofija je obuhvaala sva ljudska znanja o
prirodi, drutvu i miljenju. Ona je bila znanost nad znanostima.
b) U drugoj fazi zapoeo je i intenzivirao se proces diferencijacije
znanosti. Ova faza obuhvaa razdoblje od 15. do 18. stoljea. Od
filozofije se odvajaju specijalne znanosti: mehanika, astronomija,
fizika, kemija, biologija, geologija, sociologija i psihologija.
c) Od 19. stoljea poinje trea faza, a karakterizira je jo detaljnija
diferencijacija, ali i integracija pojedinih znanstvenih disciplina u
znanstvena podruja. Takvim se procesima stvaraju sustavi
znanosti.69
Razne klasifikacije znanosti imaju razliita naela po kojima se provode. 70
Aristotel je tako kao princip klasifikacije uzeo cilj to ga razne znanosti imaju pa je
razlikovao: teoretske, praktine i poetske znanosti. Teoretske znanosti imaju za cilj
upoznati nas sa stvarima i protumaiti ih. Takve su znanosti: matematika, fizika i
metafizika. Praktine znanosti imaju za cilj dati ovjeku orijentaciju u privatnom,
politikom i drutvenom ivotu. Takve su znanosti: etika, ekonomija i politika.
Poetske znanosti kao cilj imaju stvaranje literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i
dijalektika.71
ZNANOST
TEORETSKE:
PRAKTINE:
POETSKE:
matematika
etika
retorika
69
Cf. loc. cit.

Treba rei da nijedna klasifikacija nije potpuna niti je savrena.
71
Cf. BADROV, Bonifac: Sabrana djela. Predavanja iz filozofije, sv. II., Livno-Sarajevo, 1997., p.
65.; BONJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993., p. 241.
70
23
fizika
ekonomija
poetika
metafizika
politika
dijalektika
Herbert
Spencer
(1820.-1903.)
klasificira
znanosti
prema
njihovu
formalnom objektu na: apstraktne, konkretne i apstraktno-konkretne. Apstraktne

znanosti prouavaju forme stvari bez obzira na njihov sadraj (matematika i formalna
logika). Konkretne znanosti prouavaju realna bia (astronomija, geologija,
biologija, psihologija i sociologija). Apstraktno-konkretne prouavaju realne
pojmove apstrahirajui od bia u kojima se one realiziraju (fizika, kemija,
mehanika).72
ZNANOST
APSTRAKTNE:
APSTRAKTNO-KONKRETNE:
KONKRETNE:
matematika
fizika
astronomija
formalna logika
kemija
geologija
mehanika
biologija
psihologija
sociologija
Danas se uglavnom razlikuju formalne (formalna logika, matematika,

strukturalne znanosti) i realne znanosti. Realne se znanosti mogu podijeliti na
prirodne (npr. fizika, kemija, astronomija, biologija) i kulturne znanosti. Kulturne se
znanosti mogu podijeliti na duhovne (npr. povijesne, religijske, jezine znanosti i
znanosti o umjetnosti) i drutvene i gospodarske znanosti (pravo, politologija itd.).
Openito se mogu navesti tri karakteristina obiljeja realnih znanosti. Realne su
znanosti uvijek:
72
BADROV, B.: op. cit., p. 66.
24
a) empirijske, tj. njihov je predmet isjeak iskustvenoga svijeta i nikad ga ne

nadilazi
b) tematski reducirane, tj. njihova se tema (njihov predmet) ograniuje
(reducira) na odreeno gledite (aspekt), dok se drugim gleditima ne pridaje
vanost
c) metodiki apstraktne, tj. njihovu temu istraivanje zahvaa samo na onaj
nain na koji doputa metoda; ono to izmie zahvatu neke metode nije tema
to se iskljuuje (apstrahira).
Formalne znanosti istrauju samo isti oblik, puku strukturu sklopova, one se
uvijek slue nekom metodikom apstrakcijom. Za nas posebnu ulogu ima formalna
logika koju mnogi smatraju filozofskom disciplinom. Njoj se i danas pripisuje mjesto
to joj ga je u filozofiji odredio Aristotel: ona je organon (gr. orue) filozofije,
dakle ima instrumentalno znaenje, jer ui dosljednoj argumentaciji i pomae pri
tonoj analizi filozofskih problema.73
73
Cf. ANZENBACHER, A.: op. cit.., p. 11.
25
ZNANOST
REALNE ZNANOSTI:
FORMALNE ZNANOSTI:
formalna logika
matematika
strukturalne znanosti
Prirodne znanosti :
fizika
Kulturne znanosti :
kemija
astronomija
biologija
Duhovne znanosti:
povijesne
religijske
jezine
znanosti o umjetnosti
Drutvene i gospodarske
znanosti:
pravo
ekonomija
politologija
sociologija
odgojne znanosti
26
Grafikon prikazuje najnoviju klasifikaciju znanosti koju je utvrdilo Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske 1997. godine.
Preuzeto iz: ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet, 2000., str. 89.
27
TEOLOGIJA
ZNANOST O UMJETNOSTI
FILOZOFIJA
ZNANOST O JEZIKU I KNJIEVNOSTI
DRUTVENE ZNANOSTI
ARHEOLOGIJA
POVIJEST
ODGOJNE ZNANOSTI
PSIHOLOGIJA
SOCIOLOGIJA
INFORMACIJSKE ZNANOSTI
POLITOLOGIJA
PRAVO
BIOTEHN.
ZNANOSTI
EKONOMIJA
BIOTEHNOLOGIJA
UMARSTVO
MEDICINSKE ZNANOSTI
AGRONOMIJA
DRUGE GRANE KLINIKE MEDICINE
FARMACIJA
STOMATOLOGIJA
VETERINARSKA MEDICINA
JAVNO ZDRAVSTVO I ZDRAVSTVENA ZATITA
TEHNIKE ZNANOSTI
KLINIKE MEDICINSKE ZNANOSTI
TEMELJNE MEDICINSKE ZNANOSTI
DRUGE TEMELJNE TEHNIKE ZNANOSTI
STROJARSTVO
RUDARSTVO, NAFTA, GEOLOKO INENJERSTVO
RAUNARSTVO
METALURGIJA
KEMIJSKO INENJERSTVO
GRAFIKA TEHNOLOGIJA
PRIRODNE
ZNANOSTI
GRAEVINARSTVO
GEODEZIJA
ELEKTROTEHNIKA
ARHITEKTURA I URBANIZAM
MATEMATIKA
KEMIJA
GEOZNANOSTI
FIZIKA
BIOLOGIJA
ZNANOST
ZNANSTVENA PODRUJA
ZNANSTVENA POLJA
HUMANISTIKE
ZNANOSTI
ZNANOST O JEZIKU I KNJIEVNOSTI

FILOLOFIJA
ETNOLOGIJA I
AN
TR
OP
OL.
28
CRKVENA POVIJEST
EGZEGEZA
PASTORALNA TEOLOGIJA
MORALNA TEOLOGIJA
DOGMATIKA
FOLKLORISTIKA
ETNOLOGIJA
ZNANOST O
UMJE
TNOS
TI
ANTROPOLOGIJA
TEORIJA UMJETNOSTI
MUZIKOLOGIJA
TEATROLOGIJA
FILOZOFIJA
LIKOVNE UMJETNOSTI
POVIJEST UMJETNOSTI
POVIJEST FILOZOFIJE
ETIKA
ESTETIKA
TEORIJA SPOZNAJE
ONTOLOGIJA
LOGIKA
LEKSIKOGRAIJA
ORIJENTALNE I OSTALE FILOLOGIJE
KLASINA FILOLOGIJA
ROMANISTIKA
GERMANISTIKA
ANGLISTIKA
SLAVISTIKA
KROATISTIKA
TEORIJA I POVIJEST KNJIEVNOSTI
ARHEOLOGIJA
JEZIKOSLOVLJE
POMONE POVIJESNE ZNANOSTI
NACIONALNA POVIJEST
OPA POVIJEST
POMONE POVIJESNE ZNANOSTI
ST
NACIONALNA POVIJEST
OPA POVIJEST
ZNANOST
PODRUJE HUMANISTIKIH
ZNANOSTI
ZNANSTVENA POLJA
ZNANSTVENE GRANE
TEOLOGIJA
DEMOGEOGRAFIJA
DEMOGRAFIJA
ODGOJNE ZNANOSTI
POSEBNE SOCIOLOGIJE
SOCIOLOGIJA ZNANJA
METODOLOGIJA
TEORIJSKA I POVIJESNA SOCIOLOGIJA
SUSTAVNA SOCIOLOGIJA
ARHIVISTIKA I MUZEOLOGIJA
KNJINIARSTVO
INFORMACIJSKE
ZNA
N.
KINEZIOLOGIJA
LOGOPEDIJA
DEFEKTOLOGIJA
ANDRAGOGIJA
PRAVO
KOMUNIKOLOGIJA
ZNANOSTI
DIDAKTIKA
INFORMACIJSKI SUSTAVI I INFORMATOLOGIJA
POLITIKA FILOZOFIJA
TEORIJA I POVIJEST POLITIKE
POLITOLOGIJA
MEUNARODNA EKONOMIJA
POLITOL-OGIJA
SUSTAVNA PEDAGOGIJA
OPA PEDAGOGIJA
RADNO I SOCIJALNO PRAVO
MEUNARODNO PRIVATNO PRAVO
POMORSKO I OPEPROMETNO PRAVO
TRGOVAKO PRAVO I PRAVO DRUTVA
UPRAVNO PRAVO I UPRAVA
FINANCIJSKO PRAVO
MEUNARODNO PRAVO
PSIHOLOGIJA
OBITELJSKO PRAVO
GRAANSKO PRAVO I GRAANSKO PROCESNO PR.
KAZNENO PRAVO I KAZNENO PROCESNO PRAVO
USTAVNO PRAVO
TEORIJA PRAVA I DRAVE
RIMSKO PRAVO
POVIJEST PRAVA I DRAVE
POSEBNE PSIHOLOGIJE
KLINIKA PSIHOLOGIJA
SOCIJALNA PSIHOLOGIJA
MENEDMENT I UPRAVLJANJE
KVANTITATIVNA EKONOMIJA
FINANCIJE I FINANCIJSKA POLITIKA
EKONOMIJA
FRAZVOJNA PSIHOLOGIJA
BIOLOKA I FIZIOLOKA PSIHOLOGIJA
SUSTAVNA PSIHOLOGIJA
EKONOMIKA PODUZETNITVA
OPA EKONOMIJA
PODRUJE DRUTVENIH
SOCIOLOGIJA
DEMO-GRAFIJA
29
2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM

UILITIMA
Kao znanstvenoistraivake ustanove, visoka su uilita mjesta na kojima se
osposobljavaju budui strunjaci, istraivai i znanstvenici. U tu je svrhu nuno na
dodiplomskom studiju uvesti studente u znanstveni nain miljenja i rada kako bi se
osposobili za samostalno itanje i tumaenje izvora, za izlaganje i prosuivanje
specijalnih pitanja, a osobito da bi stekli vjetinu pismenoga formuliranja onoga to
su vlastitim naporom istraili. Zato je praksa na svakom visokom uilitu da studenti
obvezno izrauju odreene pisane radove s odgovarajuim stupnjem znanstvenosti.
To su, uglavnom, sljedei oblici pisanih djela: referat ili izvjee, seminarski rad i
diplomski rad.
Na poslijediplomskom pak studiju izrauju se magistarski rad, doktorska
disertacija i habilitacijsko djelo.
2.1. Referat
Referat ili izvjee najjednostavniji je oblik pismenoga rada studenta. Radi se
o najnioj kategoriji znanstvenoga istraivanja ija je svrha ire i dublje upoznavanje
s odreenom problematikom. U referatu se, naime, jezgrovito prikazuje jedan ili vie
tuih radova, uz uporabu znanstvenoga aparata.
Valja rei da je ovo odlina priprava za zahtjevnije sastave kao to su
seminarski ili diplomski rad. Na ovaj nain student stjee vjetinu studioznoga
pristupa odreenom problemu, razvija sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnoga,
vjeba se u zahtjevnom poslu misaone sinteze, prakticira citiranje i pisanje pozivnih
biljeaka itd.
to se konanoga izgleda tie, referat bi trebao imati sve bitne elemente
strunoga rada, i to: 1) naslovnu stranicu, 2) uvod, 3) izlaganje tematike, 4)
zakljuak, 5) pozivne biljeke, 6) popis literature i 7) priloge (ako postoje).
Referat ne bi trebao imati vie od pet tipkanih stranica sa srednjim proredom.
30
2.2. Seminar
Sukladno propisima visokih uilita, svaki je student tijekom studija duan
izraditi odreen broj seminarskih radova iz predmeta koji su utvreni nastavnim
planom. Seminarski je rad samostalna struna obrada odreene teme koju izabere
sam student, ili koju sugerira predmetni nastavnik. 74 Izradom seminara student pravi
prve prave korake u znanstvenom istraivanju, ui sluiti se prikladnim sredstvima
za to istraivanje, usvaja osnovne metode i operacije znanstvenoga rada. Osim toga,
pravei seminarski rad student se poblie upoznaje s odreenom tematikom na
nekom podruju studiranja. Na taj se nain osposobljava za stjecanje informacija o
kompletnoj problematici koju istrauje. Seminarskim radom student treba dokazati
sposobnost teorijskoga i praktinoga znanja te sposobnost samostalnoga sluenja
aktualnom literaturom.
Tri su faze nastanka seminarskoga rada: izbor teme, skupljanje literature i
materijala za njezinu izradu i sama izrada. U prvoj fazi student izabire odreenu
temu koju eli obraditi ili mu je odreuje profesor. Potom slijedi skupljanje literature
vezane za tu temu. Treba izabrati najbolje i najrelevantnije bibliografske jedinice.
Slijedi paljivo i sustavno iitavanje i pravljenje odgovarajuih biljeaka koje e
posluiti kao okosnica buduega rada. Ovu etapu treba dovriti stavljajui u red
skupljeni materijal, tj. slaui biljeke prema zamiljenom konceptu rada. Nakon
toga prelazi se na sastavljanje, odnosno pisanje rada. Ono to se napie svakako valja
itati vie puta, ispravljajui, mijenjajui i dodajui to je potrebno.
Konani uradak treba sadravati sljedee elemente: 1) naslovnu stranicu, 2)
sadraj, 3) uvod, 4) izlaganje tematike, 5) zakljuak, 6) popis koritene literature, 7)
priloge (ako ih ima).
1) Naslov rada mora biti kratak, jasan, privlaan i informativan, tako da to
jasnije odrazi njegov sadraj i karakter. Trebao bi u sebi imati kljune rijei o
problemu koji se obrauje. Valja izbjegavati dugake, pretenciozne, nespretne i
otrcane naslove. to se naslovne stranice tie, na vrhu u sredini treba napisati ime
74
ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela, 4. izdanje,

Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., p. 260.
31
sveuilita, ispod toga ime fakulteta, a ispod grupu studija. Na sredini stranice treba
napisati naslov rada velikim masnim slovima. Neto nie od toga pie se manjim
slovima seminarski rad. Jo nie dolazi ime i prezime studenta, a ispod toga ime i
prezime profesora. Na dnu stranice pie se ime grada i datum nastanka rada.
SVEUILITE U MOSTARU
PEDAGOKI FAKULTET
Hrvatski-filozofija
IDEJA DOBRA KOD PLATONA

Seminarski rad
Student: Marko MARKOVI
Profesor: dr. Janko JANKOVI
Mostar, studenoga 2005.
2) U sadraju ili kazalu treba donijeti sve naslove i podnaslove, onako kako
su napisani i u samom radu, s brojem stranica na kojima se nalaze. U njemu mora biti
vidljiva razlika izmeu naslova veih i manjih cjelina. Tako e naslovi poglavlja biti
pisani veim i masnijim slovima od naslova neke manje cjeline i tako redom. Sadraj
se moe donijeti odmah nakon naslovne stranice ili na kraju rada.
3) U uvodu seminarskoga rada treba najprije definirati problem koji se
obrauje. Zatim treba odrediti ciljeve koji se ele ostvariti u tom radu. Dobro bi bilo
izloiti sadanje stanje istraivanja i vlastiti doprinos tom istraivanju. Treba potom
donijeti strukturu rada, tj. kratko opisati dijelove rada. Valja takoer neto rei i o
metodi kojom se slui pri izradi rada. Uvod ne smije biti opsean i ne bi trebao biti
vei od dvije stranice.
32
4) Izlaganje teme najvaniji je i najopseniji dio seminarskoga rada. Stoga mu

treba posvetiti posebnu pozornost. Tematika se rasporeuje u dijelove (poglavlja) i
nie podcjeline, to omoguuje da se problem izloi sustavno i po odreenom
redoslijedu. Dijelovi rada trebaju initi jedinstvenu, uzrono-posljedinu cjelinu. U
ovom se dijelu seminarskoga rada iznose najvaniji rezultati istraivanja: opisuju se,
objanjavaju i izlau vane injenice. Ovdje dolazi do izraaja studentovo znanje,
sposobnost, kritinost, inventivnost. On treba logino i znanstveno povezati
relevantne injenice, spoznaje i misli u smislenu cjelinu. Pri tome treba biti to
samostalniji i objektivniji u prosuivanju i donoenju relevantnih ocjena i prijedloga,
ne smije biti rob tuih ili ustaljenih miljenja, a svoje stajalite brani valjanim
argumentima. U ovom dijelu seminarskoga rada student obvezno i na uobiajen
nain citira tue stavove, spoznaje ili formulacije, odnosno navodi koritenu
literaturu u pozivnim biljekama.
5) Zakljuak treba sadravati najvanija rjeenja postavljenoga problema
istraivanja, odnosno odgovore na pitanja postavljena u uvodu. Zakljuak je zapravo
na koncizan nain izloena sinteza itavoga rada i ne treba biti preopiran. On treba
rei u emu se sastoji doprinos dotinoga rada u obradi naznaene teme.
6) Nakon zakljuka seminarskoga rada navodi se popis koritene literature.
Na vrhu se pie velikim slovima LITERATURA ili BIBLIOGRAFIJA. Nju se donosi
abecednim redom prema prezimenu autora. Potrebno je navesti sve podatke kao u
pozivnim biljekama.
2.3. Diplomski rad

Na visokim uilitima iji studij traje najmanje etiri godine studenti su duni
pri zavretku studija prijaviti, izraditi i braniti diplomski rad. Diplomski rad je
samostalno, kvalitetno, struno, pismeno djelo studenta u kojem pod voditeljstvom
mentora obrauje odreenu aktualnu strunu temu.75 Osnovni je cilj diplomskoga
rada u tome da student pokae sposobnost i samostalnost rjeavanja kompleksnoga
problema i snalaenje u rjeavanju istraivakih problema koji ne moraju imati
75
Ibid., p. 265.
33
karakter originalnosti. Student mora dokazati sposobnost primjene znanja steenoga

tijekom studija, sposobnost samostalnoga sluenja literaturom, sposobnost primjene
znanstvenih metoda i znanstvenoga instrumentarija u obradi odreene teme,
sposobnost koritenja tuih spoznaja, stavova i injenica, vjetinu pisanja strunih
radova
Kvalitetan diplomski rad ima ove bitne elemente:
1) Naslov; 2) Sadraj; 3) Predgovor (nije obvezan); 4) Uvod; 5) Izlaganje tematike
(najee sadri od pet do sedam strukturiranih dijelova); 6) Zakljuak; 7) Popis
literature; 8) Popis ilustracija (ako ih ima); 9) Popis priloga (ako postoje).
Da bi uspjeno napisao diplomski rad, student mora temeljito ovladati
tehnologijom znanstvenoga istraivanja koja obuhvaa ove faze:
1) uoavanje i formulacija znanstvenoga problema ili predmeta istraivanja
2) postavljanje hipoteze
3) izrada orijentacijskoga plana
4) sastavljanje radne bibliografije
5) prikupljanje, prouavanje i sreivanje literaturne grae
6) strukturiranje djela
7) rjeavanje postavljenog problema
8) pismeno formuliranje rezultata istraivanja.
Dokumentacijsku osnovu diplomskoga rada ine pozivne biljeke, ilustracije
te stilsko-jezina i terminoloka obrada rukopisa. Tehnika pak obrada obuhvaa
pisanje i prepisivanje teksta, lekturu i korekturu, korice ili vanjsku stranicu, poktorice
ili unutarnju stranicu, uvezivanje diplomskoga rada.
Optimalni opseg diplomskoga rada jest od 60 do 80 kartica. Takav je opseg
primjeren drutvenim i humanistikim znanostima, dok kod prirodnih, tehnikih,
biomedicinskih i biotehnikih znanosti moe biti manji. Diplomski se rad uvezuje u
tvrde ili polutvrde korice, obino u etiri primjerka.
to se korica ili vanjske stranice tie, potrebno je donijeti sljedee elemente:
na vrhu, centrirano, naziv sveuilita, ispod toga dolazi naziv fakulteta, ispod mjesto.
Neto malo iznad sredine stranice ime studenta, a na sredini naslov diplomskoga
rada. Ispod toga, malo odvojeno, pie se diplomski rad. Na dnu stranice dolazi ime
34
grada, zarez i godina. Na potkoricama (prvom unutarnjem listu) donose se

podrobnije informacije.
Primjer 1: Naslovna stranica diplomskoga rada
SVEUILITE U MOSTARU
MOSTAR
MARKO MARKOVI
SPOZNAJA KOD JOHNA LOCKEA

DIPLOMSKI RAD
MOSTAR, 2006.
35
Primjer 2: Potkorice (prvi unutarnji list) diplomskoga rada
SVEUILITE U MOSTARU
MOSTAR
SPOZNAJA KOD JOHNA LOCKEA

DIPLOMSKI RAD
Predmet:
Teorija spoznaje
Mentor:
prof. dr. sc. Serafin Hrka
Student:
Marko Markovi
Indeks br. 1999/R
Smjer: Hrvatski jezik i knjievnost - filozofija
Mostar, svibnja 2006.
36
Prilikom izrade diplomskoga rada student se svakako treba konzultirati s

profesorom kad god se suoi s problemom. No, od studenta se trai da bude
sposoban samostalno definirati bitne toke, postaviti ispravne premise za poetak
svoga rada, utvrditi dubinu i irinu istraivanja. Od diplomskoga se rada ne oekuje
da bude novi doprinos znanosti, ali se od njega uvijek trai preciznost, potpunost,
loginost i tonost. Zato bi diplomski morao imati sljedee karakteristike: 1) tema
treba biti ograniena, jasna i logina; 2) toke koje se obrauju trebaju biti brino i
struno produbljene; 3) ono to se obrauje treba biti razvijeno znanstvenom
otrinom. Ukratko, tema treba biti monografska, tj. treba raspravljati o jednom
odreenom predmetu, na sustavan i iscrpan nain. Valja dokazati valjanost vlastitih
teza i zakljuaka vrstim argumentima.
Tijekom itanja literature student pravi odgovarajue biljeke. To su biljeke
direktno iz izvora, zatim biljeke koje sadre razmiljanja i sudove drugih autora o
toj temi te osobne kritike biljeke i refleksije. Prije samoga pisanja rada valja
napraviti valjanu sintezu itavoga tog materijala, tj. razdijeliti ga prema konceptu
pisanoga rada. Preureivanje skupljenoga materijala pretpostavlja da pred sobom
imamo shemu kako bi rad trebao izgledati. Nakon to se skupljena graa tako
raspodijeli, prelazi se na fazu izlaganja, odnosno pisanja rada. Konanu redakciju
trebala bi karakterizirati ravnotea i jasnoa. To e rei da materija treba biti logiki
rasporeena na dijelove: poglavlja podpoglavlja paragrafe Treba izbjegavati
komplicirane razdiobe koje bi samo oteale itanje. Svakako treba donijeti bitne
elemente, a izbjegavati ponavljanja, digresije, saetke itd. Rad mora biti rezultat
jasnoga i loginoga procesa koji polazi od odreenih premisa i preko vrstim
argumenata dolazi do dobro utemeljenih zakljuaka. Dijelovi moraju biti usklaeni,
meusobno povezani, homogeni. Doneseni dokazi trebaju biti valjani, trebaju se
temeljiti na dokumentima, svjedoanstvima i na logikoj dosljednosti.
Papir na kojemu se pie diplomski rad treba biti bijele boje i dobre kvalitete,
formata A4 = 210 x 297 mm. Margine (praznine sa strane lista) trebaju biti takve da
u jednom retku bude 60-70 tipkovnih udaraca (ukljuujui interpunkcijske znakove,
prazne prostore izmeu rijei, crtice). Pritom valja voditi rauna da gornja i lijeva
moraju biti vee od donje i desne. Zato se obino stavlja gornja 4 cm, lijeva 4
cm, donja 3,5 cm, a desna 3,0 cm. to se proreda tie, savjetuje se onaj koji
37
doputa da na jednoj stranici bude 25 do 30 redaka teksta, ne raunajui gornju i

donju marginu, ali raunajui podnone napomene. To znai da e izmeu redaka
biti razmak 1,5 ili 2. Naravno, razmak izmeu redaka u fusnotama uvijek je 1.
Veliina slova redovito je 12. Raunanje stranica poinje od prve stranice koja slijedi
nakon naslovne. Sve stranice treba raunati iako na sve ne treba pisati broj stranice
(npr. stranice na kojima nema teksta). Broj stranice stavlja se na gornju ili donju
marginu desno, moe i na sredini donje margine. Ne savjetuje se pisanje broja
stranice u sredini gornje margine, a nikako se ne smije pisati u lijevom kutu! Neki
autori za uvod upotrebljavaju rimske brojeve, dok se za ostali tekst slue arapskim
brojevima. Naslov poglavlja treba pisati na novoj stranici, a moe doi nekoliko
centimetara nie od obinoga teksta, da bude uoljiviji.
2.4. Magistarski rad

Valja ponajprije razlikovati magistarski struni rad i magistarski znanstveni
rad. Naime, na koncu poslijediplomskoga strunog studija koji traje najmanje godinu
dana izrauje se struni rad ili specijalistika studija koja nije originalno znanstveno
djelo, ali koja treba sadravati rezultate istraivanja koji pridonose unaprjeenju i
razvoju znanosti te rjeavanju aktualnih problema iz odreenoga znanstvenog
podruja. Iako opseg magistarskoga strunog rada nije strogo odreen, ipak se moe
rei da je u drutvenim i humanistikim znanostima optimalan opseg od 80 do 120
kartica. Na podruju prirodnih, tehniki, biomedicinskih i biotehnikih znanosti on
moe biti mnogo manji, ak do 50%.
Osoba koja zavri poslijediplomski struni studij stjee naziv: magistar
specijalist, a ne akademski stupanj magistra znanosti kao osoba koja zavri
poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje magisterija znanosti. Ta razlika mora
biti vidljiva i u samome pisanju titula. Naime, onaj koji obrani magistarski struni
rad stavlja kraticu strunoga naziva iza imena i prezimena (npr. Mate Mati, mr.
oec.), dok e onaj koji obrani magistarski znanstveni rad staviti kraticu akademskoga
stupnja ispred imena i prezimena (npr. mr. sc. Mate Mati). Magistar specijalist
38
moe u posebnoj proceduri sukladno vaeim propisima stei i magisterij znanosti iz

istoga ili srodnoga znanstvenog polja.76
Za razliku od magistarskoga strunog studija, magistarski znanstveni studij
traje najmanje dvije godine, a magistrand u sklopu toga studija: 1) stjee produbljena
znanja o tematici odreenoga znanstvenog podruja, znanstvenoga polja, grane,
ogranka i predmeta znanosti; 2) znanstveno se osposobljava i usavrava za
znanstvena istraivanja i znanstvenoistraivaki rad; 3) stjee temeljna teorijska
znanja o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga istraivanja, ali i vjetinu u
znanstvenom istraivanju i pisanju strunih djela; 4) aktivno sudjeluje u
znanstvenoistraivakom radu ekspertnih timova i izrauje samostalno (ili uz pomo
mentora) strune i znanstvene projekte; 5) stjee i produbljuje odreene spoznaje iz
drugih srodnih znanstvenih polja koje su mu potrebne za proirenje i produbljenje
vlastite riznice znanja.77
Cilj je poslijediplomskoga znanstvenog studija osposobiti magistranda za
samostalni znanstvenoistraivaki rad i samostalnu izradu znanstvenih i strunih
djela. Izrada magistarskoga znanstvenog rada najbolji je pokazatelj koliko se u tome
uspjelo.
Izbor teme magistarskoga znanstvenog rada obavlja magistrand u dogovoru s
potencijalnim mentorom u skladu sa svojim znanstvenim i strunim interesom. Tema
mora tretirati problematiku iz onoga znanstvenog podruja i polja znanosti u kojemu
se magistrand osposobljava i usavrava. Ona treba biti nova, aktualna, pogodna i
korisna. Nakon to ju odobri potencijalni mentor, ona se u pisanom obliku prijavljuje
fakultetskom vijeu ili drugom ovlatenom tijelu koje organizira i izvodi
poslijediplomski studij u vidu sinopsisa. Sinopsis magistarskoga rada sa svim
elementima (prilozima) moe imati izmeu 5 i 10 kartica teksta. On mora sadravati
naziv teme, (naelno) znanstveno polje, kratku razradbu sadraja teme (izmeu 2 i 4
kartice), literaturu koja se odnosi na temu, metodu kojom e se obradi teme pristupiti
i rezultate koji se od obradbe teme oekuju.
Naslov rada, osim to treba biti nov, aktualan, inventivan, plodan, koristan i
to mora jednostavno, jasno i nedvosmisleno odraavati bit sadraja takvoga rada, ne
76
77

Cf. ibid., p. 588.
39
smije biti ni prekratak a ni predug. On mora sadravati kljune rijei tematike koja se
obrauje. Naslov nije sloena reenica s veznicima i ne smije sadravati uobiajene
fraze.
Da bi magistrandi dobili cjelovitu predodbu o izboru teme i strukturi svoga
rada, moraju najprije prouiti glavninu grae koja je vezana uz tu problematiku (u
prosjeku je to oko 50 aktualnih bibliografskih jedinica!).
Pri prijavi teme obvezno se prilae i ivotopis ili curriculum vitae i zamolba
za pokretanje postupka odobravanja teme magistarskoga rada. U ivotopisu se
navode svi bitni podatci i informacije: a) obrazovanje, osposobljavanje i
usavravanje; b) rad i napredovanje u struci; c) lanstvo i aktivnosti u vanim
udruenjima, institucijama i ustanovama; d) popis objavljenih znanstvenih i strunih
djela; e) sudjelovanje na znanstvenim skupovima, kongresima i simpozijima; f)
specijalizacije u inozemstvu.
Sinopsis magistarskoga rada treba imati ovakav izgled:
40
Ime i prezime magistranda

Ulica stanovanja
Grad
Fakultetskom vijeu
Fakulteta filozofsko-human. znanosti
Sveuilita u Mostaru
Sinopsis magistarskoga rada

PUNI NASLOV RADA VELIKIM SLOVIMA CENTRIRANO
Eventualni podnaslov malim slovima s prvim velikim
Znanstveno podruje: humanistike / drutvene znanosti
Polje:
Sadraj teme:
(Na kraju)
Datum
Mentor:
Voditelj studija:
Magistrand:
________
______________
_________
41
Ocjenu pogodnosti teme magistarskoga znanstvenog rada i podobnosti

magistra vri povjerenstvo (komisija) koje formira vijee poslijediplomskoga studija.
Za prvoga lana toga povjerenstva obino se predlae potencijalni mentor koji je u
njemu predsjednik. Povjerenstvo izrauje izvjee o pogodnosti teme i magistranda i
dostavlja ga fakultetskom vijeu. Takvo izvjee u prosjeku ima 12 kartica. Nakon
to usvoji, odnosno prihvati izvjee, fakultetsko vijee imenuje mentora, odnosno
magistrandova voditelja i tim inom magistrand dobiva zeleno svjetlo da moe
nastaviti s istraivanjem i drugim aktivnostima stjecanja magisterija znanosti.
to se strukture ili kompozicije magistarskoga znanstvenog rada tie, on mora
imati sljedee dijelove:
Predgovor. Iako nije obvezan, dobro ga je napisati. Ako se pie, onda je

kratak, a sadri: motive i razloge pisanja, kome je djelo namijenjeno,
potekoe
tijekom
istraivanja
i formuliranja
rezultata
istraivanja,
zahvalnost svima onima koji su na bilo koji nain pomogli magistrandu.
Saetak. Pie se na nacionalnom i barem jednom svjetskom jeziku (njemaki,

engleski, francuski). U saetku se iznosi pregled, odnosno vrlo koncizan
sadraj cjelokupnoga djela. On ima dvostruku namjenu: da poslui javnosti
kao informacija o nekom djelu i da omogui itateljima brzu spoznaju bitnih
obiljeja nekoga djela i da time utvrde je li za njih djelo zanimljivo i hoe li
ga proitati.
Sadraj. On je obvezatan jer predstavlja temeljni putokaz pomou kojega

itatelj moe vrlo brzo pronai sve informacije o dijelovima rada.78
Uvod. Njime magistrand uvodi itatelje u podruje tretirane tematike,

upoznaje ih s problemom i predmetom istraivanja, postavljenom hipotezom,
svrhom i ciljevima istraivanja, ocjenom dosadanjega istraivanja,
znanstvenim metodama i strukturom dotinoga rada. Pie se nakon
zavrenoga teksta rukopisa i to u perfektu. Uvod ne smije biti ni prekratak ni
predug. Obino do 10% ukupnoga opsega rada (do 10 kartica).
Pet je, dakle, elemenata koje mora sadravati svaki magistarski znanstveni
rad:
78
42
problem i predmet istraivanja s hipotezom
svrha i ciljevi istraivanja
ocjena dosadanjega istraivanja
znanstvene metode
struktura ili kompozicija rada.
Izlaganje tematike. Zavran tekst magistarskoga rada sustavno se, prema

prethodno pripremljenom sadraju, ralanjuje u dijelove i poddijelove po
decimalnom sustavu. Primjereno je da se cjelokupna tematika sustavno
rasporedi, obradi i prezentira u najmanje pet a najvie devet meusobno
povezanih dijelova, osim uvoda i zakljuka. U obiljeavanju dijelova i
poddijelova treba dosljedno rabiti decimalni sustav, ali najvie do etiri
decimalne jedinice arapskih brojeva. Ralanjivanje na vie od etiri jedinice
smatra se nesustavno. Sve se decimalne jedinice s pripadajuim naslovima
upisuju u sadraj (kazalo) svakoga pisanog djela.
Zakljuak. To je zapravo na koncizan, sustavan i jezgrovit nain izloena

sinteza svih relevantnih spoznaja, informacija, stavova, znanstvenih injenica,
teorija i zakona koji su opirnije elaborirani u analitikom dijelu rada. U
zakljuku se ne navode tui citati i ne piu se fusnote (kao uostalom ni u
predgovoru i uvodu). Zakljuak ne bi smio biti ni prekratak a ni preopiran,
trebao bi iznositi do najvie 10% od ukupnoga opsega magistarskoga rada (tj.
oko 10-12 kartica).79
Literatura. Popis koritene literature, odnosno bibliografskih jedinica

klasificira se sukladno vaeim standardima. To e rei da se moe svrstati u
nekoliko skupina, i to: 1) knjige, 2) lanci, studije i rasprave, 3) ostali izvori
(prirunici, konvencije, propisi, natuknice i sl.), 4) nepotpisani napisi.
Ilustracije. Sve se ilustracije, a to su: tablice, grafikoni, sheme, crtei,

zemljovidi popisuju kronoloki posebno za svaku vrstu na poseban popis
(npr. popis tablica).
79
Cf. ibid., p. 612. sq.
43
Prilozi. Prilozi kao npr.: anketni upitnici, analitike tablice, odreene isprave
i sl. popisuju se kronoloki i prilau se na kraju rada.80
Rukopis magistarskoga rada pie se raunalom, sa standardnim razmakom
izmeu redaka, na bijelom 80 gramskom papiru formata A4 (210 x 297 mm). Pie se,
u pravilu, samo na desnoj stranici. Svi naslovi, podnaslovi, pasusi i nabrajanja, koja
se piu po vertikali, uvlae se udesno za jedan tabularni razmak. Pri pisanju naslova
glavnih dijelova i poddijelova treba potivati pravila hijerarhije veih, srednjih i
manjih slova razliitih tipova i vrsta. Na jednoj stranici teksta preporuuje se od tri
do pet pasusa koji moraju biti koherentni. Ilustracije sa svim bitnim elementima
inkorporiraju se na odgovarajua mjesta u tekst: prvo se mora najaviti neka
ilustracija pa tek nakon toga komentirati. to se opsega rada tie, za humanistike i
drutvene znanosti on iznosi od 100 do 150 kartica teksta ne raunajui popis
literature i priloge.
Korica ili vanjska stranica treba izgledati ovako:
80
44
SVEUILITE U MOSTARU
POSLIJEDIPLOMSKI ZNANSTVENI STUDIJ
JEZICI I KULTURE U KONTAKTU
MARKO MARKOVI
ONTOLOKI DOKAZ U PROSUDBI

HRVATSKIH NEOSKOLASTIKA
MAGISTARSKI RAD
MOSTAR, 2006.
45
Potkorice ili prvi unutarnji list sadri potpuno iste elemente (tj. identini
tekst) kao i korice samo to se umjesto godine predaje rada pie mjesec i godina. Iza
prvoga unutarnjega lista potrebno je umetnuti i poseban list s informacijama o
mentoru, povjerenstvu i datumu obrane magistarskoga rada.
Primjer:
Mentor: dr. sc. Ivan Ivanovi
Magistarski rad obranjen je (datum) u Mostaru pred povjerenstvom:

_______________________
1. dr. sc. Ivan Ivanovi
_______________________
2. dr. sc. Antun Antunovi
_______________________
3. dr. sc. Josip Josipovi
46
2.5. Doktorska disertacija

Doktorska disertacija je znanstvena monografija koju pie student na
zavretku poslijediplomskoga studija, iako se moe stei i izvan takvoga studija.
Njome doktorand dokazuje svoju sposobnost za znanstveni rad i prikladnost da
unaprjeuje znanost. Po svom obujmu, potpunosti i strogoj primjeni znanstvene
metode kao i po jasnoi izlaganja disertacija treba doista biti doprinos znanosti.81
to se izbora i prijave teme doktorske disertacije tie, vrijedi gotovo sve kao i
za izbor i prijavu teme magistarskoga znanstvenog rada. Uz prijavu pristupnik
obvezno prilae: 1) ivotopis, 2) temu (naslov) i radne teze doktorske disertacije, 3)
obrazloenje teme i radnih teza, 3) diplomu o zavrenom sveuilinom
dodiplomskom studiju, 4) izjavu da pristupnik nije nigdje prijavio doktorsku
disertaciju.
Struktura
ili
kompozicija
doktorske
disertacije
identina
je
onoj
magistarskoga znanstvenog rada, s tim da jo obino ima i kazalo pojmova, kazalo

imena i kazalo kratica. Opseg doktorskih disertacija razliit je u pojedinim
znanstvenim podrujima i poljima znanosti. Tako je on, u pravilu, vei u
znanstvenim podrujima drutvenih i humanistikih znanosti nego u znanstvenim
podrujima
prirodnih,
tehnikih,
biomedicinskih
biotehnikih
znanosti.
Orijentacijski bi to izgledalo ovako:
u humanistikim znanostima od 120 do 320 kartica
u drutvenim znanostima od 120 do 240 kartica
u biotehnikih znanostima od 120 do 230 kartica
u tehnikim znanostima od 80 do 220 kartica
u biomedicinskim znanostima od 80 do 160 kartica
u prirodnim znanostima od 40 do 120 kartica.82
81
Cf. KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teoloki institut Drube
Isusove, 1978., p. 36.
82
47
Na koricama doktorske disertacije moraju se napisati ovi podatci: sveuilite,

fakultet, ime i prezime doktoranda, naslov doktorske disertacije, doktorska
disertacija, mjesto fakulteta i godina predaje disertacije. Potkorica ima potpuno
identine podatke kao i korice samo to se umjesto godine pie mjesec i godina
predaje disertacije.
48
SVEUILITE U MOSTARU
MOSTAR
MR. SC. MARKO MARKOVI
ONTOLOKI DOKAZ U PROSUDBI

HRVATSKIH NEOSKOLASTIKA
DOKTORSKA DISERTACIJA
MOSTAR, 2006.
49
Nakon to primi konanu verziju doktorske disertacije, fakultetsko vijee

imenuje trolano povjerenstvo za njezinu ocjenu u kojemu mentor ne moe biti
predsjednik. Prihvativi izvjee to ga je nainilo povjerenstvo o ocjeni doktorske
disertacije, fakultetsko vijee imenuje povjerenstvo za obranu dotine disertacije.
Sam postupak obrane ima ustaljene elemente i redoslijed. Prvo predsjednik
povjerenstva otvara postupak obrane doktorske disertacije. Zatim ista osoba
koncizno iznosi najbitnije podatke i informacije o doktorandu iz njegova ivotopisa.
Slijedi koncizno predstavljanje doktorske disertacije koje ini mentor ili predsjednik
povjerenstva. Nakon toga doktorand iznosi ekspoze svoga rada. To treba initi jasno,
jezgrovito, uvjerljivo, tono i prema unaprijed pripremljenu scenariju. Pritom treba
voditi rauna o bitnim elementima i o ogranienom vremenu koje mu stoji na
raspolaganju (to je maksimalno 45 minuta). U svome izlaganju doktorand bi trebao
dokazati postavljenu hipotezu svoje disertacije. Najveu pozornost i najvie vremena
treba posvetiti rezultatima vlastitoga istraivanja koje doprinosi razvoju znanosti.
Izlaganje u zavrnom obliku doktorand treba dobro uvjebati tako da za
vrijeme obrane ono bude jednostavno, precizno, a istodobno spontano. Njegova
dikcija treba biti jasna i odmjerena, a reenice kratke i razumljive za sve koji sluaju
obranu. On treba na lanove povjerenstva i sve nazone ostaviti iznimno pozitivan
dojam. Suprotan se dojam postie kada doktorand prigodom izlaganja zamuckuje,
zastajkuje, ponavlja iste misli, ispravlja vlastite govorne pogrjeke itd. Ne smije
stalno gledati u koncept izlaganja.
U izlaganju treba izbjegavati uporabu nesuvislih, nepreciznih i ekstremnih
rijei kao to su: poznato je, razumije se, dakle, ujte, ovaj, onaj, znate li, najvei,
najmanji, vrlo mnogo, vrlo malo, kolosalno, tisue primjera i sl.
Nakon izlaganja slijedi postavljanje pitanja doktorandu. Svaki je lan
povjerenstva duan pismeno postaviti tri do pet pitanja. Nakon toga doktorandu se
dade vremenska stanka od tridesetak minuta kako bi se mogao pripremiti za
odgovore na postavljena pitanja i raspravu o njima. Nakon to odgovori na sva
postavljena pitanja, povjerenstvo se povlai na dogovor o zavrnoj ocjeni obrane
dotine disertacije. Predsjednik povjerenstva zatim priopuje doktorandu da je
uspjeno obranio svoj rad te ga u ime fakulteta, sveuilita, povjerenstva i u svoje
50
osobno ime proglaava doktorom odreene znanosti. Danom stjecanja doktorata

znanosti smatra se dan kada je doktorand obranio svoju doktorsku disertaciju.
Doktorat znanosti je najvii mogui akademski stupanj, pa bi se svaki doktor
znanosti u svakoj prigodi morao primjereno ponaati: moralno, kulturno, humano,
dostojanstveno, jednostavno i pristupano svakome bez obzira na njegovo zvanje,
znanje, boju, rasu, naciju (...); morao bi svojim ponaanjem, svojim djelima, svojim
izgledom, svojim znanjem, svojim manirima, svojom lucidnou i pronicljivou,
svojim 'sjajem' () zraiti i osijavati kao vrhunski intelektualac, poput sunca u
zvjezdanom sustavu. Ako se doktor znanosti ponaa suprotno navedenim naelima,
ili bar veini od tih naela, trebalo bi se preispitati njegovo pravo na doktorat
znanosti i/ili moda i sam sustav stjecanja takvih dokotra znanosti.83
2.6. Habilitacijsko djelo

Habilitacijsko djelo je znanstveno ili vrlo kvalitetno znanstvenostruno djelo,
s preteitim elementima znanstvenoga djela, koje izrauje kandidat nakon stjecanja
doktorata znanosti, a svrha mu je da poslui kao dokaz o njegovoj sposobnosti da
moe drati predavanja kao sveuilini nastavnik. Kandidat obrauje jedan vaniji
problem iz znanstvene discipline za koju se eli kvalificirati i o toj temi dri javno
predavanje pred strunim povjerenstvom, fakultetskim vijeem i auditorijem. Nakon
uspjeno obraene teme i odranoga predavanja priznaje mu se status sveuilinoga
nastavnika te dobiva odobrenje za odravanje predavanja na visokom uilitu.
Gotovo istu svrhu ima i nastupno predavanje koje u postupku izbora osobe u
znanstvenonastavno zvanje docenta mora odrati predlonik pred nastavnicima,
studentima i lanovima strunoga povjerenstva za izbor u spomenuto zvanje. To je
jedan od bitnih uvjeta za izbor u znanstvenonastavno zvanje docenta.84
83
84
ZELENIKA, R.: op. cit., p. 660. sq.

Cf. ibid., p. 305.
51
3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUNA I
STRUNA DJELA
Iako izmeu znanstvenoga, znanstvenostrunog i strunog djela nema otrih
granica, potrebno je ipak napraviti odreena razgranienja jer se esto u skupinu
znanstvenih djela svrstavaju i ona koja po svojim kvalitetama tamo ne pripadaju.
3.1. Znanstvena djela

Svako znanstveno djelo mora imati elemente originalnosti, odnosno mora
iznijeti originalne rezultate istraivanja i mora pridonositi svjetskoj riznici znanja.
Jer, originalnost je bit i svrha znanstvenog istraivanja i znanstvenog djela.
Originalno podrazumijeva novo, do tada nepoznato, novo ne u lokalnim okvirima
nego novo u svjetskoj znanstvenoj riznici znanja. Tu originalnost i kvalitetu
znanstvenih djela mogu ocjenjivati samo dobro informirani znanstvenici svjetskog
ugleda.85
U skupinu znanstvenih djela mogu se ubrojiti ova djela: 1) monografija, 2)
doktorska disertacija, 3) magistarski znanstveni rad 86, 4) znanstveni lanci i 5)
znanstvene studije.
3.1.1. Monografija
Monografija je znanstvena rasprava, odnosno znanstveno djelo u kojemu se
autor pozabavio jednim uim podrujem, predmetom, problemom neke znanosti ili
bibliografijom neke osobe.87 U monografiji se, dakle, na iscrpan, cjelovit i
sveobuhvatan nain razmatra odreeni znanstveni problem. Piu je jedan ili vie
85
Ibid., p. 189.
O doktorskoj disertaciji i magistarskom znanstvenom radu iscrpno se govori u prethodnom
poglavlju pa ih ovdje ne emo posebno obraivati.
87
U Hrvatskom enciklopedijskom rjeniku za monografiju stoji: znanstveni, struni ili esejistiki
tekst u kojem se iscrpno obrauje jedna tema (pojava, osoba)., Zagreb, Novi libar, 2002., p. 760.
86
52
autora. U prolim je stoljeima monografija bila dominanta vrsta znanstvenoga djela,

ali danas ju uvelike zamjenjuju zbornici radova u kojima se po tematskim cjelinama
obrauju pojedina znanstvena pitanja i koji nastaju u kudikamo kraem vremenskom
razdoblju.88
3.1.2. Znanstveni lanci

Prema V. Silobriu, znanstveni je lanak prvo objavljivanje originalnih
rezultata znanstvenih istraivanja (opaanja) u publikaciji koja je lako dostupna
meunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisano je tako da se istraivanja mogu
ponoviti i zakljuci provjeriti89. Da bi doista posluio namjeni, znanstveni lanak
mora biti logian, jasan i toan; mora biti nov, istinit, vaan i razumljiv. Mora imati
sljedee elemente: 1) naslov, 2) saetak, 3) uvod, 4) razradu teme s rezultatima
istraivanja, 5) zakljuak, 6) pozivne biljeke, 7) popis koritene literature, 8) priloge
(ako postoje).
Prema preporukama UNESCO-a, u znanstvenim se i strunim publikacijama
mogu pojavljivati ove vrste lanaka:
izvorni znanstveni lanak (Original scientific paper)
prethodno priopenje (Preliminary communication)
pregledni lanak (Rewiew)
izlaganje sa znanstvenih skupova (Conference paper)
struni lanak (Professional paper)

Izvorni znanstveni lanak (Original scientific paper) originalan je
znanstveni rad koji sadri nove, jo neobjavljene rezultate izvornih znanstvenih

istraivanja iskazane na objektivno provjerljiv nain. On je prototip i ponajee
znanstveno djelo u prirodnim znanostima.
88
89

SILOBRI, V.: op. cit., p. 14.
53
Prethodno priopenje (Preliminary communication) saeto donosi nove, jo

neobjavljene rezultate znanstvenih istraivanja iji karakter zahtjeva objavljivanje, uz
pretpostavku da e se kasnije objaviti cjelovit rad. Drugim rijeima, radi se o kraoj
obavijesti o rezultatima istraivanja koja obino ne sadri sve potankosti potrebne da
se dobije cjelovit uvid u njih.
Pregledni lanak (Rewiew) sadri izvoran, saet i kritian prikaz odreenoga
podruja istraivanja ili jednoga njegova dijela u kojemu autor i sam aktivno
sudjeluje. Iako ne mora sadravati originalne (nove) znanstvene rezultate, u lanku
mora biti vidljiv i autorov originalan doprinos istraivanju dotine problematike.
Izlaganje sa znanstvenoga skupa (Conference paper), prethodno referirano
na takvu skupu, objavljuje se u obliku cjelovita lanka samo ako prije toga nije
objelodanjeno u zborniku toga skupa. Ako takvi lanci imaju sva obiljeja
znanstvenoga lanka i ako ih recenzenti takvima ocjene, ubrajaju se u znanstvene
lanke (izvorni znanstveni lanak, prethodno priopenje ili pregledni lanak).
Struni lanak (Professional paper) sadri korisne priloge iz odreene struke
i ne mora predstavljati izvorna istraivanja. U njemu se obrauje ve poznato,
opisano. Teite je na primjeni poznatoga, na irenju znanja, a ne na otkrivanju novih
spoznaja.
Pri pisanju znanstvenih i strunih lanaka treba voditi rauna o mnogim
detaljima. Ponajprije treba odabrati adekvatan naslov. Budui da se radi o
najoevidnijem i najitanijem dijelu, ni u jednom dijelu znanstvenoga lanka nije
toliko vano dobro odabrati prave rijei i pojmove kao pri kreiranju naslova. Naslov
mora sa to manje rijei tono opisati sadraj lanka.90 U naslovu se ne smiju rabiti
skraenice, kemijske formule niti argon.
Saetak (eng. Summary) bi trebao biti jezgrovit prikaz cijeloga lanka a ne
samo zakljuka. Dobro napisan saetak omoguuje itateljima da brzo otkriju bitne
toke sadraja lanka, da odrede je li im zanimljiv te hoe li ga proitati. Dobar
saetak u oko 250 rijei treba naznaiti: a) osnovnu svrhu i cilj istraivanja, b)
primijenjenu metodologiju, c) postignute rezultate, d) bitne zakljuke. Saetak treba
90
DAY, R. A.: How to Write and Publish a Sceintific Paper, Philadelpiha, ISI Press TM, 1976., p. 8.;
citirano prema SILOBRI, V.: op. cit., p. 29.
54
napisati i na nekom od svjetskih jezika. Najea je pogrjeka pri pisanju saetaka

opisivanje nepotrebnih potankosti.
Uvod lanka mora sadravati dostatno obavijesti da bi itatelj mogao
razumjeti i procijeniti autorove zamisli, postupke i postignute rezultate, a da ne mora
prije toga proitati opsenu literaturu o predmetu istraivanja. Iz Uvoda, nadalje,
mora biti jasno zato je autor istraio ba taj predmet.91 U njemu se treba prikazati
narav i znaenje odabranoga podruja istraivanja te poblie odrediti svrhu i predmet
istraivanja. Uvod je i pravo mjesto za opisivanje posebnih skraenica ili naziva te
ukazivanje na probleme s kojima se autor tijekom istraivanja susretao.
U razradi teme treba voditi rauna o vanosti pojedinih informacija koje se
prezentiraju itatelju. Treba, naime, prikazati samo glavne i reprezentativne rezultate,
a ne sve. Poriv da se sve opie, da se nita ne izostavi, ne dokazuje da netko ima
neogranieno mnogi informacija. Prije pokazuje da taj ne zna odabrati bitno.92
Pisati valja po loginom slijedu, to esto nije slijed kojim se radilo. Izlaganje treba
biti jedna cjelina, razumljiva sama za sebe, s meusobno povezanim dijelovima.
Zakljuak sadri najvanija rjeenja postavljenoga problema istraivanja,
odnosno sve odgovore na pitanja postavljena u uvodu. Zakljuak je zapravo, na
sustavan, koncizan i jezgrovit nain izloena sinteza svih relevantnih spoznaja,
informacija, stavova, znanstvenih injenica, teorija i zakona koji su izneseni u
analitikom dijelu znanstvenog djela.93 U zakljuku se, dakle, ne iznose nove
spoznaje, novi dokazi, novi podatci, nego se on formulira na temelju ve prethodno
iznesenih spoznaja, dokaza itd. U njemu se takoer ne navode citati drugih
istraivaa i znanstvenika niti se piu fusnote (kao niti u uvodu).
3.1.3. Znanstvena studija (projekt)

To je najee kolektivno znanstveno djelo koje naruitelj (investitor)
povjerava na izradu specijaliziranim znanstvenoistraivakim organizacijama ili
visokim uilitima. Takve se studije temelje na fundamentalnim i primijenjenim
91

AARONSON, S.: Style in scientific writing. Current Contents 20 (2), 1977., 6-12.; citirano prema
93
92
55
istraivanjima kojima se postiu originalni istraivaki rezultati. Uglavnom nastaju u

duem vremenskom razdoblju (pet do deset godina).
3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela

Da bi bilo kvalitetno, znanstveno djelo mora imati sljedee karakteristike:
iscrpnost prikaza, saetost prikaza, jedinstvo, sklad (koherentnost), adekvatno
isticanje, izvornost, ispravno rasuivanje, primjere.
Vrijednost nekoga rada nipoto ne ovisi o njegovu obujmu, nego poglavito o

iscrpnosti kojom se neki problem obrauje. To e rei da rad mora
predstavljati, koliko je to mogue, bar za neko vrijeme konanu studiju o tom
problemu tako da se o njemu ne moe kroz nekoliko godina ponovno pisati
pod istim vidikom i u istom smislu. Budui da rad ne mora obuhvatiti i rijeiti
sva pitanja, to treba naznaiti u uvodu i eventualno u zakljuku upozoriti na
najvanija pitanja koja bi jo trebalo obraditi.
Pri pisanju znanstvenih djela valja imati na umu ope pravilo da treba teiti
za kratkoom sa saetim i snanim nainom izlaganja injenica i ideja. To,
dakako, ne smije ii na tetu jasnoi i iscrpnosti prikaza. Kratkoa je dobar
pokazatelj da je autor ovladao predmetom u toj mjeri te je u stanju iznijeti ga
u saetom obliku a da se pritom ne izostavi nita bitno. Osim toga, kratak rad
kudikamo je privlaniji od opsenoga i primjeren je dananjem tempu ivota.
Da bi se postigla kratkoa, potrebno je drati se nekih opih naela:
1) ne poinjati izlaganje odve izdaleka, nego ondje gdje je to nuno

2) ne unositi u rad nita to nije neposredno povezano s temom, to rad ini
razvodnjenim
3) ne pretrpavati rad neznaajnim pojedinostima
4) ne ponavljati ono to je ve na neki nain reeno
5) ne razlagati i opseno objanjavati stvari koje su po sebi dovoljno razumljive.
Nuno je da svi dijelovi rada (poglavlja, odsjeci, paragrafi itd.) budu

posveeni jednom predmetu, jednoj ideji, da ine organsku cjelinu i da
56
doprinose, svaki za sebe i svi skupa, postupnom tijeku i razvoju temeljne

ideje.
Svi dijelovi rada trebaju biti u meusobnom skladu i u skladu s cjelinom

(logika povezanost).
Svaka misao i niz misli trebaju biti istaknute prema svojoj vanosti. To se
postie veim ili manjim prostorom koji se daje nekoj misli i mjestom na
kojemu se ona razrauje. Ono to elimo najvie istaknuti stavljamo na
posljednje mjesto koje je najvanije, zatim po vanosti dolazi prvo mjesto itd.
Iako je teko postii popunu originalnost, za njom svakako treba teiti pa i u

najskromnijim radovima. Izvornost se sastoji u tome to se donosi nova
graa, dotad nepoznata ili to se ve poznata, suhoparna i nezanimljiva graa
uini vrijednom i zanimljivom. Originalnost se oituje i u drukijoj
organizaciji i rasporedu (kompoziciji) grae, u novim zakljucima izvedenim
na temelju grae koja je autoru na raspolaganju, zakljucima koji s novoga
vidika osvjetljuju predmet, bacaju na nj nov pogled itd.
Svaku tvrdnju koju iznosi autor treba obrazloiti i potkrijepiti valjanim i

uvjerljivim dokazima, inae se radi o proizvoljnim i samim time nevrijednim
konstatacijama. Pritom se stvari ne smiju pojednostavljivati i uzimati u obzir
samo one injenice koje autoru idu u prilog.
Najbolje sredstvo za jasno izlaganje jest primjer. To e rei da se rad ne smije

svesti samo na apstraktnu refleksiju, nego ga treba potkrijepiti raznovrsnim
primjerima koji se mogu crpsti iz osobnoga iskustva i iskustva drugih.94
94
Cf. KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teoloki institut Drube
Isusove, 1978., pp. 37.-40.
57
3.2. Znanstvenostruna djela

Djela koja sadre podjednako elemente znanstvenih i strunih djela nazivaju
se znanstvenostrunim djelima. U ovu skupinu ubrajaju se: 1) udbenici, 2)
enciklopedije, 3) leksikoni, 4) praktikumi, 5) rjenici, 6) zbornici radova, 7)
bibliografije, 8) prirunici i 9) asopisi.
3.2.1. Udbenik
Udbenikom je osnovno nastavno sredstvo u organizacijama odgoja i
obrazovanja u kojemu se izlae gradivo utvreno nastavnim planom i programom
odgojno-obrazovnoga rada. To znai da se pod udbenikom podrazumijeva: a)
tiskana knjiga, b) skripta, c) hrestomatija, d) autorizirana predavanja, e) zbirka
zadataka, f) prirunik, g) radna biljenica ili druga literatura koja zamjenjuje
udbenik ili je njegov sastavni dio, ali uz uvjet da su izraeni u izravnoj vezi s
odgovarajuim nastavnim planom i programom. Svaki se udbenik mora temeljiti na
utvrenim znanstvenim i idejno-odgojnim naelima i mora ispunjavati primjerene
pedagoke, psiholoke, didaktiko-metodoloke, tehnike i estetske standarde.95
3.2.2. Enciklopedija
Enciklopedija je knjiga, najee viesveana, koja na leksikografski
dotjeran nain, obino abecednim redom, prema kljunim rijeima (natuknicama,
odrednicama) donosi i objanjava pojave, pojmove, dogaaje, osobe, znanja
openito. Od leksikona se razlikuje sintetikijim pristupom grai, lancima u kojima
se osim podataka iznose i ina objanjenja ili analize. Moe biti opa ili struna
(specijalna, npr. drutvenih znanosti, filozofije, ali i nekoga podruja ili naroda).96
95

Cf. Enciklopedija, u: Opa i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, VI. knjiga, Zagreb, Pro leksis
Veernji list, 2005., p. 55.
96
58
Od opih enciklopedija najpoznatija je Encyclopedia Britannica koja je

izlazila u protekla dva stoljea. Njezino drugo izdanje ima 29 svezaka u kojima je
vrlo precizno, pregledno i sustavno obraeno oko 500.000 odrednica. Poznata je i
njemaka enciklopedija Der Grosse Brockhaus. Njezino 16. izdanje obuhvaa 12
glavnih i dva dodatna sveska koji ukupno sadravaju 150.000 natuknica. Smatra se
da ova enciklopedija ima najnovije informacije, da je najdetaljnija i najpripremljenija
u odnosu na sve postojee enciklopedije.
Enciklopedije mogu sluiti kao vaan izvor znanstvenih informacija, pri emu
treba preferirati najnovija izdanja u kojima su na znanstven i suvremen nain
obraene nove informacije.97
3.2.3. Leksikon
Leksikon (gr. rjenik) je prirunik u kojemu se uglavnom abecednim redom
niu te saeto, s osnovnim podatcima, prikazuju i tumae pojmovi, znamenite osobe,
vlastita i zemljopisna imena, povijesna zbivanja, znanstveno i struno nazivlje, tuice
i dr. iz kruga usmenoga i pismenoga openja obrazovnih ljudi (konverzacijski
leksikon), odnosno iz podruja neke znanosti ili struke (struni leksikon), primjerice:
leksikon biblijske teologije, biografski leksikon, glazbeni, jezikoslovni, medicinski,
pomorski, portski leksikon itd.98
3.2.4. Praktikum
To je posebna vrsta udbenika ili prirunika koja moe imati univerzalni ili
specijalistiki karakter. Praktikumi mogu biti namijenjeni studentima, istraivaima i
praktiarima. U njima se iznose pojedine metode, instrumentariji i tehnike s
procesima za izvoenje eksperimenata i odreivanje parametara koji su u njima
predvieni. Praktikumi su, zapravo, instruktivni prirunici, vrlo korisni praktini
sveobuhvatni vodii u kojima su na jasan, jednostavan, postupan i precizan nain
97

Cf. Leksikon, u: Hrvatski obiteljski leksikon, Zagreb, EPH i Leksikografski zavod Miroslav
Krlea, 2005., sv. 6., p. 83.
98
59
izneseni svi relevantni postupci, radnje i operacije koje racionalno i djelotvorno

rjeavaju konkretne probleme, zadatke, poslove.99
3.2.5. Rjenik
Rjenik je priruna knjiga koja sadri popis rijei i izraza nekoga jezika (ili
vie njih) izabranih, rasporeenih i objanjenih po nekom naelu (poredanih obino
po abecedi).100 Postoji mnogo vrsta rjenika, razliitih po nainu kako su izraeni, po
jezinom podruju koje obuhvaaju i svrsi kojoj su namijenjeni. Najvaniji se mogu
svrstati u pet skupina: 1) jednojezini rjenici (sadre rijei samo jednoga jezika), 2)
dvojezini rjenici (sadre rijei i izraze jednoga jezika objanjene rijeima i
izrazima drugoga jezika), 3) mnogojezini rjenici (sadre rijei i izraze jednoga
jezika paralelno objanjene na vie jezika), 4) frekvencijski rjenici (na temelju
opsenih tekstova vrlo razliita sadraja pokazuju u brojevima i postotcima kako se
pojedina rije ili oblik pojavljuje u nekom jeziku), 5) biografski rjenici (donose
podatke o ivotu, radu i djelima istaknutih znanstvenih i strunih radnika, osoba iz
politikoga, umjetnikog, gospodarskog i javnog ivota; npr. Tko je tko u
Hrvatskoj).101
3.2.6. Zbornik radova

Zbornik je knjiga s vie razliitih tekstova, studija ili rasprava, obvezno
povezanih opom temom ili svrhom.102 Danas su zbornici vrlo esti i donose radove
vie autora vezanih uz neku aktualnu tematiku, izabranih i sakupljenih osobito u
povodu obljetnica, proslava, simpozija, znanstvenih skupova i sl. Ovaj oblik
prezentiranja znanstvenih i strunih radova veoma je produktivan i znatno pridonosi
riznici svjetske i nacionalne znanosti.
99

Cf. Rjenik, u: Hrvatski obiteljski leksikon, sv. 6., op. cit., p. 89.
101
102
Cf. Zbornik, u: Hrvatski enciklopedijski rjenik, op. cit., p. 1486.
100
60
3.2.7. Bibliografija
Bibliografija (katalog, popis, lista, indeks, registar) je struno-znanstvena
djelatnost koja prikuplja, odabire, analizira, sistematizira i opisuje tiskane ili na drugi
nain umnoene, javnosti namijenjene tekstove te ih kao ureene popise publicira s
namjerom da prui informaciju kao pomo pri strunom i znanstvenom radu.103
Postoje vrlo razliite vrste bibliografija. Najvanije su sljedee:
1) prema sadraju i vrstama indeksirane grae: a) ope bibliografije
(obuhvaaju popise grae bez obzira na njezine sadraje i vrstu) i b)
specijalne bibliografije (obuhvaaju samo publikacije posebnoga podruja,
teme ili odreene discipline
2) prema namjeni: a) popisne bibliografije (u njima se biljee najiscrpniji
materijali s raznih podruja znanja ili posebnoga karaktera), b) znanstvene
bibliografije (ele informirati znanstvenike o publikacijama koje se odnose na
istraivake probleme predmeta istraivanja ili teme koje istrauju), c)
bibliografije kao preporuke (upuuju na odreenu literaturu)
3) prema vremenu objavljivanja bibliografije: a) tekue bibliografije (popisuju
materijale onako kako su nastali, b) retrospektivne bibliografije (obuhvaaju
publikacije u odreenom razdoblju do vremena kompilacije bibliografije), c)
perspektivne bibliografije (daju publikacije koje su u tisku)
4) prema mjestu izdanja indeksirane literature: a) meunarodne bibliografije
(popisuju materijale na stranim jezicima objavljene u raznim zemljama), b)
nacionalne bibliografije (obuhvaaju materijale koji izlaze u nekoj dravi ili
na posebnom jeziku), c) regionalne bibliografije (registriraju lokalna tiskana
djela).
5) prema metodi sreivanja: a) sustavne i b) predmetne ili autorske.
Bibliografija zbog velikog bogatstva izvora informacija o objavljenim djelima
predstavlja zlatni klju za svakog znanstvenika i svako znanstveno podruje i
znanstveno polje, jer s izvanrednom lakoom otvara svaku bravu riznice znanja.104
103
104
Cf. Bibliografija, u: Opa i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, III. knjiga, op. cit., p. 10.
61
3.2.8. Prirunik
Prirunici su djela koja pruaju znanstvene i druge informacije o odreenom
znanstvenom podruju, a oni obuhvaaju enciklopedije, leksikone, udbenike,
rjenike, bibliografije, statistike prirunike, tehnike i druge strune prirunike. To
je, zapravo, zajedniki naziv za brojne vrste samostalnih, vanih i afirmiranih
edicija.105
3.2.9. asopisi
asopis je periodika publikacija, vrsta serijske publikacije koja izlazi u
redovitim razmacima kraim od godine, duljim od tjedan dana, a namijenjena
priopavanju ostvarenja iz znanosti, umjetnosti, porta, zabave i dr. Povezanost
pojedinih svezaka (brojeva) obino se ne oituje samo naslovom i tekuom
numeracijom nego i sadrajem i vanjskim oblikom. Prema sadraju razlikuju se
opekulturni, popularno-znanstveni, znanstveni asopisi te revije i magazini.106
3.3. Struna djela

Za struna se djela moe rei da ne sadre nove, originalne znanstvene
spoznaje, znanstvene rezultate ili teorije; u njima se obrauje ve poznato i opisano.
Izrada strunoga djela ima osnovni zadatak prikupiti i interpretirati ve poznate
znanstven spoznaje, injenice, informacije i teorije. Teite je, dakle, na primjeni
poznatoga, na irenju i popularizaciji znanstvenih spoznaja, a ne na otkrivanju novih,
izvornih znanja.107
U struna djela redovito se ubrajaju sljedee vrste: 1) magistarski struni rad,
2) struni lanak, 3) struni prikaz, 4) struni elaborat, 5) struna ekspertiza, 6)
struno izvjee, 7) meditacija, 8) recenzija i 9) vodii.
105
Cf. ibid., p. 204.

Cf. asopis, u: Opa i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, IV. knjiga, op. cit., p. 237.
107
106
62
O magistarskome strunom radu i o strunome lanku govori se na

prethodnim stranicama ovoga rada, pa ovdje ne emo o njima posebno govoriti.
Struni prikaz je struno i kritiko predstavljanje odreenoga djela
znanstvenoj i strunoj javnosti i to najee u odgovarajuim asopisima. Gotovo
svaki prikaz sadri: motiv za pisanje, sintetiki prikaz djela i kritiku ocjenu djela.
Pozitivne i negativne elemente treba korektno i objektivno argumentirati, a prikaz
moraju karakterizirati konciznost, objektivnost, jasnoa i uvjerljivost.108
Struni elaborat je kratko struno djelo, gotovo uvijek istovjetnog oblika i
strukture koje se izrauje na ve ustaljen nain. U njemu se temeljito izlae i
obrauje neko pitanje ili predmet. Investicijski elaborat je tipino djelo ove vrste.
To jednako vai i za programe razvoja i elaborate o reorganizaciji nekog poduzea ili
slube.109
Ekspertiza je struno djelo u kojemu priznati i ovlateni ekspert, odnosno
sudski vjetak ili tim eksperata iznose struno miljenje o nekom predmetu ili o
rjeavanju odreenoga praktinog problema.110
Struna izvjea mogu biti raznovrsna. Najea su: a) izvjea o
znanstvenostrunom radu na odreenom projektu, b) izvjee povjerenstva o ocjeni
znanstvenoga magistarskog rada, c) izvjee povjerenstva o ocjeni pogodnosti teme
doktorske disertacije i podobnosti doktoranda u postupku stjecanja doktorata
znanosti i d) izvjee povjerenstva za izbor istraivaa u znanstvena zvanja.111
Meditacija je struno djelo (lanak) vrlo skromne znanstvene, odnosno
strune vrijednosti. U takvim djelima autor ostaje na razini razmiljanja, esto
emotivnog udubljivanja u razjanjavanje jasnih pojmova o nekim stvarima ili
108

Ibid., p. 220.
110
Cf. loc. cit.
111
Cf. loc. cit.
109
63
pojavama, bez znanstvenog tretiranja tih stvari i pojava. Pisanje ovakvih djela
svojstveno je mladim i neiskusnim istraivaima.112
Recenzija je pismeni kritiki prikaz, ocjena umjetnikoga ili znanstvenog
djela kojom recenzent vrednuje rezultate tuega djela: udbenika, prirunika,
praktikuma, studije, lanka, knjievnoga ili drugog pisanog djela. Drugim rijeima,
recenzija je struno miljenje nekoga priznatog eksperta o (ne)kvaliteti tuega djela.
O ocjenama iznesenima u recenziji izravno ovisi hoe li se neko djelo objaviti ili ne,
treba li se dopuniti, izmijeniti ili ne.
Recenziranje rukopisa ima veoma vanu funkciju. Njime se, naime, iskljuuje
mogunost objavljivanja nekvalitetnih znanstvenih, strunih i drugih djela,
poboljava se kvaliteta ve napisanih rukopisa, osigurava se suvremenost iznoenja
spoznaja, stavova, zakljuaka, teorija itd.
Recenzenti mogu biti priznati i afirmirani znanstvenici, istraivai i
sveuilini profesori koji su po zanimanju, zvanju i akademskom stupnju
obrazovanja iznad autora djela koje mu je povjereno na recenziju. Samo u iznimnim
sluajevima recenzent moe biti u istom znanstvenoistraivakom i istom
znanstveno-nastavnom zvanju u kojemu je i autor. Nedopustivo je pak da neko djelo
recenzira netko u niem zvanju.
Za svaki udbenik potrebne su tri recenzije, i to: recenzija eksperta
(istaknutoga znanstvenog i pedagokog djelatnika), recenzija metodiara (eksperta za
metodologiju izrade znanstvenoga i strunog djela te recenzija nastavnika praktiara.
Na visokim uilitima uvrijeeno je pribavljanje dviju recenzija.113
Vodii (Directories) su u pravilu kvalitetna struna djela, grafiki, tehniki i
umjetniki primjereno opremljena, koji sadre brojne vrlo zanimljive i korisne
informacije o privrednim i drugim organizacijama, institucijama, sveuilitima,
visokim uilitima, istaknutim osobama itd. (npr. Directory of European
Associtations, Tko je tko u hrvatskom gospodarstvu).114
112
Ibid., p. 221.
Cf. ibid., p. 221.-223.
114
Cf. ibid., p. 255.
113
64
4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA
4.1. Izbor teme

Znanstvenoistraivaki
rad
iznimno
je
zahtjevna
djelatnost
koja
podrazumijeva savjesno, sustavno i svestrano istraivanje, ispitivanje i prouavanje

aktualnih znanstvenih problema e da bi se na njih mogli dati zadovoljavajui
odgovori. Svako pak znanstveno istraivanje poinje s izborom teme ili naslova
djela. Izbor teme nikako nije lagan posao, osobito ako se radi o djelu veega opsega
(magistarskom radu, doktorskoj disertaciji, udbeniku, monografiji i sl.). Neuspjean
izbor teme pretpostavlja neuspjeh cjelokupnoga istraivanja.
Tema mora biti razmjerna osobnim sposobnostima istraivaa. To e rei da
je netko skloniji pozitivnom istraivanju, induktivnom i analitikom radu, drugi opet
spekulaciji, deduktivnom ili sintetikom pristupu. Osim toga, netko bolje vlada
stranim jezicima, drugome je jaa strana opa naobrazba i interdisciplinarnost itd.
Tema takoer mora odgovarati vlastitim mogunostima s obzirom na bibliografiju,
izvore, vrijeme, okolnosti, financijsku situaciju itd.
S obzirom na samu temu, ona mora biti odreena, ograniena, ne openita,
preopirna, apstraktna. Treba biti originalna, da ne ponavlja ono to su ve drugi o
tom problemu rekli. Znanstvenik i istraiva u svojim djelima mora iznijeti neto
novo i na taj nain dati barem skroman prilog znanosti ili ivotu. Tema mora biti
korisna za ivot i zanimljiva za itatelja.
To se moe postii samo ako istraiva osim originalnosti i stvaralake mate
ima sposobnost poopavanja (generalizacije) i izvoenja opih zakljuaka, sudova i
zakona, ako ima razvijen i otar promatralaki dar, smisao za red, za sustavnost i
tonost, ako ima razvijen kritiki i samokritiki duh (protiv bilo kakve predrasude,
aprioristinoga pristupa i odluivanje prema simpatijama ili antipatijama), ako ima
intelektualno potenje, strast za istinom, sposobnost da odlae sud sve dok ne prikupi
dovoljan broj injenica koje mu govore u prilog, sposobnost i naviku za duge i
strpljive napore itd.
65
Razliiti su putovi koji vode do pronalaska neke pogodne i jo neobraene

teme. Ponajprije to moe uputa profesora koji je potencijalni mentor. Tu su takoer
razgovori sa starijim i iskusnim strunjacima. No, pouzdani se signali mogu
pronai u knjigama i lancima po raznim publikacijama, u materijalima s kongresa i
simpozija, u doktorskim disertacijama itd.
Nakon izbora teme nuno je obaviti neke pripremne radove koji e omoguiti
nesmetan i organiziran rad na realizaciji vlastitoga projekta. To u prvom redu
podrazumijeva sastavljanje podsjetnika u koji se unose neki neposredni zadatci, kao
to su: koje knjinice treba pregledati, koje ope i strune prirunike konzultirati, s
kojim strunjakom razgovarati, koju opu ili strunu knjigu o tom pitanju proitati
itd. Osim toga valja pribiljeiti svaku misao koja se javi tijekom istraivanja, a koja
je vezana uz dotinu problematiku. To je, naime, garancija da se ne e zaboraviti
neto vano i da e se vrijeme racionalno iskoristiti.115
4.2. Prikupljanje, prouavanje i sreivanje grae

Da bi se prikupila kvalitetna literatura, nuno je poznavati vane vee zbirke
izvora i sveopih bibliografijskih pomonih sredstava koja se odnose na podruje
vlastitoga studija. Na taj se nain najlake dolazi do svih dostinih izvora na
vlastitom podruju. Svako pak djelo koje bi moglo pruiti i najmanju informaciju o
problemu koji se istrauje ne smije se zaobii. Da bi se ostvarilo svestrano koritenje
izvora, u mnogim sluajevima ne e biti dosta ograniiti se samo na svoju struku,
nego e biti potrebno zahvatiti i u srodna podruja.
Znaaj znanstvenoga rad zahtjeva da ispravno razlikujemo izvore i da prema
mogunostima uvijek idemo na prvotne izvore. Vrijednost i znaaj nekoga izvora
ovisi o smjeru nae teme. Ono to je, primjerice, za neki povijesni rad koji nastoji
ustanoviti neku povijesnu injenicu posve beznaajno, moe za filologa ili
istraivaa narodne knjievnosti toga doga biti od neprocjenjiva znaaja.
Znanstveni rad openito je nemogue zamisliti bez uporabe knjinica.
Katalozi pak tvore bitni dio svake knjinice i o njima ovisi njezino praktino
115
Cf. KOS, S.: op. cit., pp. 41.-44.
66
znaenje i korist jer oni imaju posredniku zadau izmeu knjinoga fonda i
korisnika knjiga. Postoje razliite vrste kataloga, a najvaniji su ovi:
abecedni katalog (publikacije koje se nalaze u knjinici razvrstane su

abecednim redom prema prezimenu autora ili prema naslovima bibligrafskih
jedinica)
struni ili sustavni katalog (sadri popise publikacija koje su rasporeene u

razrede, skupine, podskupine na osnovi odreene strune klasifikacije; na
jednom se mjestu nalaze katalone jedinice koje obrauju odreeno
znanstveno podruje, npr. humanistike znanosti)
predmetni katalog (takvi se katalozi sastavljaju od katalonih listia po

abecednom redu, a prema predmetnim odrednicama, odnosno prema onoj
kljunoj rijei koja najjednostavnije i najodreenije izraava sadraj odreene
publikacije)
katalog periodinih publikacija (takav se katalog sastavlja abecednim

redom prema naslovima ili prema prvoj imenici u naslovu periodine
publikacije)
javni katalog (stavlja se na raspolaganje korisnicima bibliotenoga fonda, a

mogu biti: abecedni, predmetni, struni, opi, posebni ili specijalni, katalog
periodike)
interni katalog (njega rabi osoblje u knjinici, slui njihovim internim

potrebama)
specijalni (posebni) katalog (sadri popise posebnih edicija, kao npr. katalog
magistarskih radova, katalog doktorskih disertacija, katalog rukopisa, katalog
zemljopisnih karata itd.)
skupni ili sredinji katalog (to je, zapravo, abecedni katalog koji sadri
popis i opis publikacija iz vie knjinica na odreenom uem ili irem
podruju).
Da bi se moglo uspjeno pretraivati publikacije i u njima znanstvene

informacije, potrebno je suvremeno ovladati tehnologijom koritenja kataloga,
odnosno katalonih jedinica ili openito katalogizacijom. Uspjeno koritenje
67
kataloga postie se vjetinom, odnosno praktinim pretraivanjem bibliotenoga

fonda. Pri tome svakako vanu ulogu ima pretraivanje kataloga, publikacija i
znanstvenih informacija izravnim pristupom bazama podataka putem raunalnih
mrea. Suvremena tehnologija omoguava izravno povezivanje korisnika putem on
line sustava s bazom podataka instaliranom na odreenom komunikacijskom
raunalu. Tako on moe u vrlo kratkom vremenu pretraiti velik broj publikacija i
objavljenih djela te pronai znanstvene informacije relevantne za svoje
istraivanje.116
Nakon prikupljanja literature slijedi njezino iitavanje i pravljenje
odgovarajuih biljeaka koje e posluiti kao graa pri pisanju samoga rada. S
obzirom na sadraj i oblik, biljeke mogu biti: bibliografske, dokumentarne i
metodoloke. U znanstvenoistraivakom radu posebno su vane biljeke
dokumentarnoga karaktera, tj. one koje se tiu predmeta istraivanja, odnosno teme
koja se obrauje, a piu se iz primarnih i sekundarnih izvora. Biljeke iz primarnih
izvora najdragocjenije su.
U biljeke se zapisuju samo najvaniji podatci, informacije, misli, stavovi i
zakljuci koji su istraivau potrebni u obradi teme. Biljeke se mogu pisati u
posebnoj biljenici ili na posebnim listovima papira ili kartoniima, to je znatno
bolje budui da se poslije mogu redati po potrebi. esto se rabe i tzv. marginalne
biljeke, a to su kratki zapisi na margini tiskanih tekstova.
Prikupljeni materijal valja rasporediti prema unaprijed zamiljenoj strukturi
rada. Struktura ili kompozicija, odnosno raspored u nekome djelu mora biti u skladu
s: naelom jedinstva (osnovna misao teme mora se provlaiti od poetka do
zavretka djela), naelom skladnosti ili harmonije (raspored gradiva mora biti takav
da izmeu pojedinosti vlada uzrono-posljedina povezanost, vremenski i prostorni
odnos itd.), naelom ravnomjernosti ili proporcije (svakoj misli, odnosno svakom
elementu rukopisa treba odrediti prostornu veliinu prema njihovoj vanosti),
naelom izrazitosti (najvanije misli valja staviti u prvi plan) i naelom raznovrsnosti
(lucidno koritenje jezinih i stilistikih mogunosti, znalaka uporaba citata i fraza,
skladno smjenjivanje kratkih i dugih reenica).117
116
117
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 431.-442.

Cf. ibid., pp. 454. sq.
68
4.3. Citati ili navodi

Svako se znanstveno i struno djelo temelji na prikupljenoj, prouenoj i
sreenoj grai. Dobar znanstveni rad karakterizira adekvatna uporaba citata, pozivnih
biljeaka i ilustracija ukoliko su nune za postojee djelo.118
Citatima se treba sluiti na odgovarajui nain. Primjerice, pretjerana uporaba
citata optereuje vlastiti rad i ne doputa autorovoj misli da doe do izraaja. No, i
prekrta je uporaba takoer neprimjerena budui da od itatelja zahtjeva pretjerano
povjerene u vlastite tvrdnje bez potkrjepe kod autoritet.
Od drugih se autora mogu preuzeti definicije pojmova, znanstvene injenice,
ideje, stavovi, informacije, ilustracije i slino, ali se uvijek treba na jasan
nedvosmislen i uobiajen nain navesti iji su to podatci i iz kojega su
bibliografskoga izvora preuzeti. To se postie citiranjem. Pod citiranjem se
podrazumijeva od rijei do rijei navoenje tuih dijelova teksta ili rijei koje
se mogu izvorno provjeriti.119 U znanstvenom i strunom pisanom djelu tui se
tekst mora jasno i nedvosmisleno odvojiti od autorova teksta. Stoga tui tekst
stavljamo u znakove navoda!
Svrha citiranja mnogostruka je. Citiranjem se najee ilustrira neki problem
rijeima kojima ga je ve izloio neki autor od neosporna autoriteta na tome
podruju. Citatom tako moemo potvrditi vlastitu tezu o tom problemu. No, citati
takoer vrlo esto slue za suprotstavljanje mislima drugih autora kako bi nai
protuargumenti to bolje doli do izraaja.
Dva su bitna pravila citiranja. Prvo, citirati treba samo objavljene podatke.
Neobjavljene podatke, lanke koji su u tisku, saetke, teze ili sekundarne informacije
treba izbjegavati. Ako ih je ipak prijeko potrebno navesti, moe ih se spomenuti u
tekstu, u zagradi ili u biljeci ispod teksta. Drugo, svaki citat treba provjeriti prema
118
119
Cf. ibid., p. 481.

Cf. loc. cit.
69
originalu prije nego li se rukopis poalje tu tisak. Najee su pogreke i najvie ih je

ba u Popisu citirane literature!120
Citira se ne zato da se pokae naobrazba ili trud uloen u pisanje
znanstvenoga djela, niti radi estetskih motiva, nego da se autoritetom drugoga uvrsti
ono to mi tvrdimo. Ipak, ono to je savreno oito ili to je opepoznato nema
potrebe za bilo kakvom potvrdom. Autor na kojega se pozivamo svakako mora imati
objektivnu vrijednost na podruju naega prouavanja. Ukoliko se taj autor u nekoj
tvrdnji poziva na nekoga treeg autora, nije ispravno citirati njega nego autora na
koga se on poziva.
Kako citirati? Pri uporabi citata autor mora paziti na omjer tuega u odnosu
na vlastiti tekst. Vlastito razmiljanje ne smije biti podreeno citatima. Rad ne smije
biti gomila prikupljena i nabacana materijala! Citati se moraju skladno
inkorporirati u cjelinu izloene tematike; oni moraju biti u izravnoj vezi s osnovnom
milju i temom odreenoga djela. Citirati treba kada je dotini tekst nuan za sadran
naega pisanog rada. Doslovno treba citirati kada tekst o kojemu je rije trai
tumaenje ili komentar ili kada ga treba ispraviti ili odbaciti. Citirati doslovno
takoer treba kada odreeni tekst razjanjava ili potvruje nau argumentaciju. U
ostalim sluajevima bolje je napraviti saetak ili opisati dotini tekst vlastitim
rijeima, a u biljeci uputiti itatelja na originalni tekst.
Ukoliko je citat kratak (do etiri retka), stavlja se u vlastiti tekst, pod
navodnim znakovima. Ako je citat vei od etiri retka, onda ga treba izdvojiti na
sljedei nain:
Citat se odvoji od prethodnoga teksta s dva razmaka izmeu redova; isto se tako
odvojiti i od teksta koji slijedi iza njega. Tekst citata bit e uvuen u odnosu na
lijevu i desnu marginu za pet tipkovnih udaraca (jedan tab). Razmak izmeu
redova u tome citatu jest jedan, a ne vei. Radi li se kompjutorski, ovakvi se citati
redovito piu manjim slovima (primjer: veliina slova teksta 12, citata 10). U tome
se sluaju tekst ne mora nuno stavljati u navodne znakove.
Citate treba pisati vjerno i briljivo. Jedan od najvanijih pokazatelja

studentove sposobnosti za znanstveni rad jesu tonost, vjernost, jasnoa i
ispravnost kojom citira u svojim pisanim radovima.
120
SILOBRI, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, etvrto, dopunjeno
izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998., p. 50.
70
U strogo znanstvenom djelu, posebice ako je ono namijenjeno inozemstvu ili

ako je citat od odluujue vanosti, autor moe citate navesti na jeziku kojim su
pisani. U tom se sluaju obino u fusnoti stavlja prijevod.
Ako se u citatu isputa koja rije ili dio teksta, na to svakako treba upozoriti i
to trima tokicama u uglatim zagradama []. Pritom treba imati na umu da istrgnuti
citati mogu biti opasni jer se njima moe bitno izmijeniti smisao autorovih misli.
Ukoliko je autor kojega citiramo napravio oitu pogrjeku u odnosu na stil ili
na informaciju, u citatu treba prenijeti tu pogrjeku (citat je vjerna reprodukcija
tueg teksta!!!), ali na nju treba upozoriti i to stavljajui odmah iza rijei u kojoj se
nalazi pogrjeka u uglatu zagradu izraz sic! napisan masnim slovima i u kurzivu
[sic!]. Ako se u citatu nalazi neka nerazumljiva rije ili reenica, na njih se moe
upozoriti masnim upitnikom u uglatim zagradama [?]. elimo li pak itateljevu
pozornost svratiti na odreenu rije ili reenicu u citatu, iza njih emo staviti
usklinik, masnim slovima, u uglatim zagradama [!].
Ako je citat u originalu napisan kurzivom ili masnim slovima, takvim ga
moramo i mi donijeti. Meutim, ako citat nije napisan masnim slovima ili kurzivom,
a mi elimo istaknuti neki dio teksta ili rije koju citiramo, u tom sluaju u uglatim
zagradama odmah nakon nae intervencije stavimo [istakao autor], ili [podvukao
autor], ili [kurziv je na]. To se isto moe napisati u pozivnoj biljeci.
Ponavljamo, tonost i preciznost zahtijevaju doslovno prenoenje teksta koji
citiramo. Tekst treba prenijeti vjerno i tono u odnosu na jezik, stil, pravopis i
reenine znakove koji su vlastiti originalnom tekstu, makar bili zastarjeli,
neuobiajeni i izvan uporabe. Ipak, i tu ima iznimaka. Sve interpunkcijske znakove
kojima zavrava citirani tekst moemo prilagoavati naemu tekstu, samo upitnik i
usklinik ostaju nepromijenjeni. Tekst: Pati bez suze, ivi bez psovke, / i budi
mirno nesretan. koji zavrava tokom, u naemu e tekstu ostati bez te zavrne
toke: Pati bez suze, ivi bez psovke, i budi mirno nesretan - uskliknuo je
Ujevi u trenutku posvemanjega razoarenja vlastitom sudbinom. No, sljedei
citat zavrava usklinikom pa ga i u samom citatu moramo sauvati: ovjee pazi /
da ne ide malen / ispod zvijezda! - poruuje nam veliki imi.
Poetna rije jedne citirane reenice koju unosimo u na tekst tako da se vie
ne nalazi na poetku reenice moe se napisati malim slovom. Primjerice:
71
Dostojevski pie da onaj tko voli ljude, taj voli i radost njihovu. Originalni
tekst: Tko voli ljude, taj voli i radost njihovu.
Takoer jedan citat moe poeti velikim slovom, iako se njegova prva rije u
originalom tekstu nalazi u sredini reenice i napisana je malim slovom. No, obino se
u tom sluaju stave navodni znakovi, zatim tri tokice i u nastavku citat kako je u
originalu, malim slovom. Uvrtavanje nekoga citata (rijei ili reenice) u kontekst
nae reenice zahtijeva ponekad promjenu u padeu ili u licu. Npr. originalni tekst:
Tehniki je napredak zapravo Damoklov ma koji svima prijeti. Na tekst:
Suvremenu tehnologiju autor naziva Damoklovim maem.
Treba se striktno drati naela: svaki citat u navodne znakove! Navodni
znakovi stavljaju se na poetku, tj. ispred prve rijei i na svretku, odnosno nakon
posljednje rijei ili interpunkcijskoga znaka ako je on sastavni dio citata. Ako postoji
citat unutar citata, tada emo upotrijebiti polunavodnike (''). U nekim sluajevima,
ako je tekst kratak, mogu se izostaviti navodni znakovi. Tada se citat stavlja u kurziv:
U Matejevu Evanelju Isus govori: Dajte caru to je carevo, a Bogu to je Boje.
Navodni znak kojim zavrava citat treba staviti prije interpunkcijskih znakova
ako ti znakovi nisu sastavni dio citata i prije broja koji upuuje na podnonu
napomenu. Smrt je preseljenje iz kue u kuu 1, napisao je Mea Selimovi. A
ako su interpunkcijski znakovi dio citata, navodni znak treba staviti iza njih.
Nekada je nuno u citiranom tekstu uiniti neko objanjenje radi boljega
shvaanja teksta. Takav, kao i svaki drugi dodatak u originalni tekst, treba staviti u
uglate zagrade. (Iao je i sam pjeice [Raica], ali jo u alkarskom odijelu, da se
umije i oprai.)
4.4. Biljeke121
Jasnoa nalae da se, redovito u pozivnoj biljeci naznai odakle smo uzeli
citirani tekst kako bi itatelj to lako mogao provjeriti. Stoga treba jasno i
nedvosmisleno navesti autora i izvor svakoga citata. Osim bibliografskih podataka, u
121
Susrest emo mnotvo razliitih naziva za biljeku: pozivna biljeka, fusnota, napomena,
referencija, podnoak, podnona napomena
72
napomenu dolazi sve ono to nije nuno za postojei tekst ali je od koristi za njegovo
razjanjenje. U biljeku se, dakle, stavlja sve ono to je korisno da se tekst upotpuni i
razjasni. U biljeke, meutim, ne smije ii nita to je bitno za sam tekst jer one ni na
koji nain ne mogu nadomjestiti sami tekst.
Postoje tri vrste pozivnih biljeaka.
1. Dokumentarne ili bibliografske napomene. One moraju precizno uputiti
itatelja na koriteni bibliografski izvor.
2. Eksplikativne napomene. One slue kao dopunska objanjenja pojedinih
dijelova izlaganja, odreenih podataka, informacija, stavova, injenica ili spoznaja
koji se nalaze u tekstu. Mogu sadravati dopunske informacije, razne ideje,
usporedbe, primjedbe i slino.
3. Komparativne napomene. Slue za upuivanje itatelja na neki drugi
izvor koji obrauje istu ili slinu problematiku.122
Dakle, svrha je pozivnih biljeaka da se naznae izvori i prue bibliografske
informacije, da se dadu razjanjenja koja su za sam tekst preteka, da se autoritetom
drugoga potvrde vlastite teze ili razlike, da se uputi itatelja na druge autore i djela
koja se bave istom ili slinom problematikom.
Postoji vie naina citiranja tuega teksta, odnosno pisanja pozivnih
biljeaka. Za nas su najvanija dva: europski nain i ameriki ili harvardski nain
pozivnih biljeaka i citiranja.
122
Cf. ZELENIKA, R.: nav. dj., pp. 483. sq.
73
4.4.1. Europski sustav pozivnih biljeaka i citiranja

Ovaj sustav pisanja biljeaka ima dva osnovna podsustava: 1) europski
(pod)sustav pozivnih biljeaka ispod teksta (u podnoju stranice) i 2) europski
(pod)sustav pozivnih biljeaka u tekstu (u uglatoj zagradi).123
4.4.1.1. Europski (pod)sustav pozivnih biljeaka ispod teksta
Upuivanje na biljeke u ovome se sustavu ini arapskim brojem koji se
stavlja na koncu citata kao eksponent (malo iznad teksta). Isti takav broj ponovi se u
pozivnoj napomeni. Biljeke se od teksta odvajaju jednom crtom duine 4 do pet
centimetara. Neki autori stavljaju fusnote na koncu svakoga poglavlja ili ak na kraju
itavoga izlaganja. Iako nije pogrjean, takav nain prilino oteava itanje jer je
itatelj prisiljen stalno listati po knjizi. Stoga su kudikamo prikladnije biljeke na dnu
stranice. Valja paziti da se na dno stranice stavljaju one biljeke koje se odnose na tu
stranicu. To ne znai da neka opsenija napomena ne moe zapoeti na jednoj a
zavriti na prvoj sljedeoj stranici. Ako je biljeka vea od jedne stranice, treba ju
staviti na koncu poglavlja ili itavoga djela.
Pozivne se biljeke piu sitnim slovima, zapoinju arapskim brojevima, a
numeriranje se odvija progresivno poevi od broja jedan pa do posljednje fusnote
u djelu. Moe se pisati i tako da prva fusnota u svakom poglavlju pone s brojem
jedan. No, ako djelo nije veliko, numeriranje e biti progresivno u itavom pisanom
radu. Posve je neispravno zapoinjati s brojem jedan biljeke na svakoj tipkanoj
stranici. Valja svakako imati na umu bitno pravilo: fusnota mora biti bar toliko
koliko se na popisu literature nalazi bibliografskih jedinica124.
Biljeke, iako kratke, uvijek se stavljaju jedna ispod druge. Razmak unutar
biljeaka uvijek je jedan, odnosno najmanji mogui. Biljeke uvijek nakon broja
poinju velikim slovom i uvijek zavravaju tokom.
123
124
Cf. ibid., p. 484.

Ibid., p. 485.
74
Budui da postoje neke razlike u rasporedu elemenata fusnota za svaku vrstu

znanstvenoga i strunoga djela, potrebno je za svaku vaniju skupinu takvih djela
navesti elemente fusnota i odgovarajue primjere.
1)
Knjige. Kada prvi put citiramo neku knjigu, potrebno je donijeti sve
nune podatke o njoj, a to su: 1. prezime i ime autora (ime ili prezime), (ako
ih je vie, do tri se piu svi autori, a iznad tri pie se samo prvi autor i kratica:
i dr. ili et. al.), 2. naslov djela (u kurzivu!); ako ima podnaslov, odvaja se
tokom (tada se obino naslov stavlja u kurziv i bold, a podnaslov samo u
kurziv), 3. broj knjige ili sveska, ukoliko je djelo podijeljeno u dva ili vie
toma ili volumena, 4. izdanje djela (ako se ne radi o prvom izdanju), 5. mjesto
izdanja, 6. izdava, 7. godina izdanja i 8. stranica s koje se citira tui tekst
(ako se ukratko parafrazira tua spoznaja koja je u izvorniku napisana na vie
stranica, naznauju se sve te stranice, npr. str. 115-119.).
Primjeri:
ARALICA, Ivan: Konjanik, Zagreb, Mladost, 1990., str. 111.
ZELENIKA, Ratko: Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela,
etvrto izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., str. 487.
BONJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske,
1993., str. 323.
Ako nije upisano ime autora, biljeka poinje naslovom djela. Ukoliko na
knjizi nije otisnuta godina izdanja, a autor je odnekud za nju doznao, onda se godina
stavlja u uglatu zagradu. Ne znamo li za godinu, u uglatu emo zagradu staviti [b.g.]
(b.god.) bez godine, ili lat. s.a. (sine anno = bez godine izdanja). Isto emo tako u
zagrade staviti kraticu ukoliko ne znamo za mjesto izdanja [b.mj.] (s.l. = sine loco
bez mjesta). Ako je na djelu upisan pseudonim, a znanstvenik je doznao pravo ime,
stavit e to pravo ime u uglatu zagradu iza pseudonima. Radi li se o prijevodu, u tom
se sluaju obino navodi i ime prevoditelja (iza broja izdanja!).
75
Svaki sljedei put informacije o istom djelu donose se u skraenom

obliku! Ako je koriteno samo jedno djelo od nekoga autora, tada moemo napisati
ovako:
ARALICA, I.: op. cit., p. 65.125
ili
ARALICA, I.: nav. dj., str. 65.126
Ukoliko smo se sluili s dvama ili vie djela istoga autora, u skraenome
obliku citiranja moramo paziti da ne doe do zabune. U tome sluaju ne moemo
pisati: op. cit. ili nav. dj. jer ne bismo znali na koje se djelo ta kratica odnosi. Tada
moramo napisati prezime i ime autora (za ime je dovoljan inicijal) te barem prvu
rije djela (ako je naslov dui) iz kojega citiramo, zatim kraticu nav. dj. (op. cit.) i,
naravno, broj stranice:
ZELENIKA, R.: Metodologija, nav. dj., str. 488.
Ako je sljedea biljeka iz djela koje je navedeno u prethodnoj biljeci, onda
se redovito pie ovako:
Isto, str. 90.
ili
Ibidem, p. 90.127
ili
Ibid., p. 90.
ili
Ib., p. 90.
125
Op. cit. = opus citatum (navedeno djelo); moe se pisati u jo kraem obliku: o. c.
Nav. dj. = navedeno djelo; moe se pisati i: n. dj.
127
Kratica p. oznaava stranicu (lat. pagina = stranica).
126
76
Ukoliko je sljedea biljeka iz istoga djela i na istoj stranici kao prethodna,

dovoljno je napisati: Nav. mj. ili Loc. cit. (loco citato = navedeno mjesto)128. Cilj je,
dakle, izbjei nepotrebno ponavljanje istih podataka, ali isto tako ni u kojem sluaju
ne dovesti u dvojbu itatelja.
Kratice op. cit. ili loc. cit. dobro je rabiti samo kada itatelj unutar jednoga
poglavlja moe provjeriti o kojem se djelu radi. Stoga je potrebno, ukoliko je rad
opseniji, ponovno navoditi kompletne podatke o odreenom djelu. Ako se od
jednoga autora citiraju dva ili vie djela jedno za drugim, drugi i svaki sljedei put
umjesto da se ponovno piu prezime i ime, dovoljno je napisati kraticu: Isti, Idem
(Id.).
Ne brkati:
Kratica Isti (Idem) oznaava istoga autora, ali ne i isto djelo kao u prethodnoj
fusnoti. Kratica Ibidem oznaava istoga autora i isto djelo, ali razliitu stranicu.
Kratica Loc. cit. oznaava istoga autora, isto djelo i istu stranicu kao u prethodnoj
biljeci.
Klasine autore redovito treba navesti u skraenom obliku, pa i prvi put.

Treba navesti ime autora (redovito skraen), naslov djela (kurziv i obino skraen),
broj knjige, poglavlja, paragrafa, eventualno redaka, tako da bude jasno gdje tekst
zapoinje i gdje zavrava. Slijede prezime ureivaa izvora (kritikoga izdanja) ili
zbirke u kojoj je izvor izdan, broj sveska ako je potreban, zatim stranica poetka i
zavretka teksta.
Arist., Metaph. IV 12, 1019a,15 1020a,6; Jaeger, str. 103-106.
Plato, Resp. VI 18,506b; Chambry, str. 134.
Thomas Aq., Sum. theol. II, q. 64, a. 7, ad 3.
128
Neki autori piu umjesto loc. cit. (l. cit.): ondje ili nav. mj. (navedeno mjesto).
77
Knjige Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta citiraju se tako da se naslov

knjige pie opevaeim skraenicama, u kurzivu, s poetnim velikim slovom, a
zatim slijedi broj poglavlja i retka, navedeni arapskim brojevima i meusobno
odvojeni zarezom (Mk 3,5-7; Job 2,12).
Ako u tekstu donosimo citat koji nismo uzeli direktno iz djela autora kojemu
pripada, nego iz nekoga drugog autora koji donosi taj citat, to trebamo naznaiti u
biljeci: DESCARTES, Rene: Rasprava o metodi, Zagreb, NZMH, 1951., str. 33.;
citirano prema BONJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, NZMH, 1993., str.
150.
Ako smo dio teksta nekoga autora parafrazirali a ne doslovno citirali, onda
emo biljeku zapoeti s Usp. ili Cf. (Cfr. = confer) usporedi. Svakako treba
izbjegavati upuivanje na neodreeni broj stranica. Nije dobro pisati npr.: str. 23. ss.
(i sljedee stranice), nego: str. 23.-31. Ali je ispravno napisati 29. s. (i sljedea), to
je isto ako napiemo 29.-30. Ukoliko itatelja elimo uputiti na neko djelo koje
nismo citirali niti parafrazirali, napisat emo: Vidi.
2) lanci. Za razliku od naslova knjige koji dolazi u kurzivu, naslov lanka,

bilo da se nalazi u nekoj knjizi, asopisu ili novinama, pie se u navodnim
znakovima, a naziv knjige, asopisa ili novina pie se u kurzivu.
Pri citiranju lanka iz neke knjige redoslijed elemenata koje donosimo jest
ovaj: 1. prezime i ime autora (do tri se piu svi, iznad tri samo prvi i oznaka i
dr. ili et. al.), 2. naslov lanka u navodnim znacima, 3. u (in):, 4. prezime i
ime autora ili ureivaa knjige, 5. naslov knjige u kurzivu, 6. mjesto izdanja,
7. izdava, 8. godina, 9. stranica.
Ukoliko je lanak u nekom asopisu, onda je redoslijed elemenata pri
citiranju redovito ovaj: 1. prezime i ime autora, 2. naslov lanka u navodnim
znacima, 3. u (in):, 4. naziv asopisa u kurzivu, 5. mjesto izdanja, 6. izdava
(ako je asopis manje poznat; nije nuno), 7. volumen ili godite (rimskim
brojevima), 8. godina izdanja, 9. broj asopisa ili sveska (arapskim
brojevima), 10. stranica.
Isti je redoslijed i kod citiranja lanka iz zbornika.
78
Citiramo li lanak iz novina, treba donijeti sljedee elemente: 1. prezime i

ime autora, 2. naslov lanka u navodnim znacima, 3. u (in):, 4. mjesto
izdanja, 5. dan, mjesec i godina izdanja, 6. stranica.
Primjeri:
Iz knjige:
SUPII, Ivan: Humanizam i politika, u: BALABAN, Stjepan (ur.): Kranstvo,
Crkva i politika, Zagreb, CPSNC, 1999., str. 17.
Iz asopisa:
KEINA, Ivan: Evolucionizam u prosudbi Antuna Bauera, u: Obnovljeni ivot,
Zagreb, god. LIV (1999.), br. 2, str. 193.
BADROV, Bonifacije: Teistiki egzistencijalizam Karla Jaspersa, u: Dobri pastir,
Sarajevo, god. XI-XII (1962.), sv. 1-4, str. 25.
Iz novina:
VUKADIN, Milan: Pao prvi snijeg, u: Slobodna Dalmacija, Split, 11. prosinca
2002., str. 12.
3) Enciklopedije i leksikoni. Citiramo li iz enciklopedije ili leksikona, onda
donosimo sljedee elemente: 1. prezime i ime autora (ako postoji), 2. naziv
natuknice ili odrednice koju citiramo (u navodne znakove), 3. ime
enciklopedije ili leksikona u kurzivu, 4. mjesto izdanja, 5. izdava, 6. broj
sveska, 7. stranica.
HAMM, Josip: Archiv fr slavische Philologie, u: Enciklopedija Jugoslavije,
Zagreb, Leksikografski zavod, 1958., sv. 3., str. 351.
Tehnika, u: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, Jugoslavenski
leksikografski zavod, 1959., sv. 6., str. 378.
KLAI, Bratoljub: Tehnika, Rjenik stranih rijei, Zagreb, Nakladni zavod Matice
hrvatske, 2002., str. 1332.
79
4) Propisi. Elementi fusnota za propise, bilo za nacionalne bilo za

meunarodne, specifini su i razlikuju se od prethodno spomenutih skupina:
1. naziv propisa (bold), 2. ime ili naziv slubenoga glasila (u navodne
znakove), 3. godina izdanja, 4. broj slubenoga glasila (ukljuujui i izmjene i
dopune), 5. lanak (umjesto uobiajenih stranica).129
Primjeri:
Konvencija Ujedinjenih naroda o prijevozu robe morem, 1978. (Hamburka
pravila), Meunarodni ugovori Narodne novine, 1992., 1, l. 4.
Zakon o visokim uilitima, Narodne novine, 1993., 96, l. 35.
5) Citiranje s Interneta. Citiranje s Interneta ili drugoga on line sustava
prilino je komplicirano pitanje koje do danas nije na primjeren nain
rijeeno. No, ustaljeno je navesti sljedee elemente: 1. ime autora (ako je
poznato), 2. potpuni naslov dokumenta u navodnicima, 3. naslov rada u
kurzivu (ako postoji), 4. datum publiciranja i posljednjih prepravaka, 5.
potpunu adresu unutar kutnih zagrada, 6. datum posjeta web stranici u
zagradama.130
Primjer:
Povijest Hrvata: Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir, Kralj Dmitar Zvonimir, 15. 10.
2003.
<http://www.hrvati.virtualave.net/hr/vladari/zvo.html>
(17. 1. 2004.).
Kao i kod citiranja knjiga, tako i kod citiranja drugih vrsta znanstvenih i
strunih djela informacije o istom djelu donosimo u skraenom obliku.
129
130
Cf. ZELENIKA, R.: nav. dj., p. 493.

80
Vano je znati:
Treba napomenuti da nain pisanja pozivnih biljeaka u znatnoj mjeri varira
od autora do autora i od tiskare do tiskare. Pisac znanstvenoga rada moe se
opredijeliti po svome ukusu i nahoenju za neki od tih naina, ali kada se ve za
njega odlui, onda je duan dosljedno ga i provoditi. Dosljednost je bitan zahtjev
metodologije!
Pri pisanju biljeaka autor stalno treba voditi rauna da se itatelja mora
precizno i nedvosmisleno uputiti na bibliografski izvor iz kojega je preuzeta tua
spoznaja, ideja i dr. Dobra metodologija odlika je dobroga i savjesnoga istraivaa i
pisca znanstvenih i strunih radova.
Ovdje valja rei i to da su elementi i redoslijed pisanja tih elemenata

identini u pozivnim biljekama i u popisu koritene literature (literaturi,
bibliografiji). Jedina je razlika to se u fusnotama pie broj stranice s koje se
citira, a toga nema u popisu literature. Zato se u popisu literature za lanke
navodi od koje do koje stranice se nalaze u dotinoj ediciji.131
4.4.1.2. Europski (pod)sustav pozivnih biljeaka u tekstu

U ovom se nainu citat direktno povezuje s bibliografskom jedinicom u
popisu literature. Naime, na kraju reenice koja sadri tue podatke, spoznaje ili
kljune rijei stavlja se u uglate zagrade broj koji oznaava redni broj bibliografske
jedinice, a bibliografske se jedinice u popisu literature slau abecednim redom i tako
dobivaju broj prema mjestu koje zauzimaju u tome redu. Za bitne citate u tekstu se
moe napisati osim broja jo i prezime autora i godina izdanja. Uz broj koji upuuje
131
Cf. ibid., p. 496.
81
na bibliografsku jedinicu dobro je staviti i broj stranice. Ovaj nain postaje sve
uvrjeeniji.
Primjer:
Dva su bitna pravila citiranja. Prvo, citirati treba samo objavljene podatke.
Neobjavljene podatke, lanke koji su u tisku, saetke, teze ili sekundarne informacije
treba izbjegavati. Ako ih je ipak prijeko potrebno navesti, moe ih se spomenuti u
tekstu, u zagradi ili u biljeci ispod teksta. Drugo, svaki citat treba provjeriti prema
originalu prije nego li se rukopis poalje tu tisak. Najee su pogreke i najvie ih je
ba u Popisu citirane literature! [5:50]
Literatura:
[5] SILOBRI, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, etvrto,
dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998.
4.4.2. Ameriki ili harvardski sustav pozivnih biljeaka

Unato znatnim manjkavostima, ovaj se sustav danas sve vie rabi i u Europi,
osobito u tranzicijskim zemljama. Bit je amerikoga sustava citiranja i pisanja
pozivnih biljeaka u tome to on pretpostavlja popis koritene literature koji se pak
moe oblikovati na dva naina. U prvom se sluaju prije pisanja znanstvenoga djela
mora u konanom obliku pripremiti popis literature koja je razvrstana po vrstama
bibliografskih izvora (knjige, lanci, studije). U drugom se sluaju popis literature
formira kronolokim redom istodobno s pisanjem pozivnih biljeaka, bez obzira na
vrstu bibliografske jedinice (knjiga, lanak, propis).
U ovom se nainu citiranja citat direktno povezuje s popisom literature!
Naime, na kraju reenice koja sadri tue spoznaje ili kljune rijei napie se u maloj
zagradi samo: prezime autora (bez imena ili inicijala), godina objavljivanja
citiranog djela, te broj stranice (ili stranica) s koje se preuzima tui tekst. Npr.:
(Jaspers, 1951, 77).
Ovdje posebno treba voditi rauna o sluajevima kad se koriste dvije ili vie
bibliografske jedinice od istoga autora koje su objavljene iste godine. Tada se svaka
82
bibliografska jedinica oznai s poetnim malim slovom abecede: (Zelenika, 1995-a,

36).
U popisu literature redoslijed elemenata neto je drugaiji negoli u
europskome nainu. Naime, godina izdanja dolazi odmah nakon prezimena i imena
autora u malim zagradama.
Primjer:
ZELENIKA, Ratko (2000): Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i strunog
djela, etvrto izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci.
U odnosu na europski, ameriki sustav citiranja i pisanja pozivnih biljeaka
ima zapravo samo jednu prednost, a ta je u utedi prostora. Ali zato nedostataka ima
napretek: od nepraktinosti za brzu provjeru izvora citata, do optereivanja samoga
teksta nepotrebnim ili manje vanim elementima (onoga to inae ide u fusnotu).132
132
Cf. ibid., pp. 497. sq.
83
4.5. Kratice u biljekama

Najee kratice u biljekama su sljedee:
a) hrvatske:
usp. usporedi
pogl. poglavlje
n.d. (nav. dj.) navedeno djelo
nav. navedeno (citirano)
bilj. biljeka
st. stupac
str. strana
izd. izdanje
sv. svezak
isti isti autor
knj. knjiga
isto isto djelo
tom tom
par. paragraf
god. godina
r. redak
v. vidi
b. br. bez broja
br. broj
b. g. (b. god.) bez godine
mj. mjesto
prev. preveo, prevedeno
b) latinske:
cf. (cfr.) confer = usporedi
art. articulus = lan
op. cit. (o.c.) opus citatum = nav. dj.
all. allegatio = dodatak
p. pagina = strana
alt. drugo
vol. volumen = svezak
ap. apud = kod
vid. videtur = treba vidjeti
ca (cca) circa = oko
num. numerus = broj
corr. correxit = ispravio
loc. locus = mjesto
etc. et cetera = i tako dalje
cap. caput = poglavlje
i.e. id est = to jest
loc. cit. (l.c.) loco citato = nav. djelo
N.B. nota bene = pripazi
idem isti (autor)
N.N. nomen nescio = ne znam imena
ib. (ibid.) isto (na istom mjestu)
P.S. post scriptum = naknadno
s.a. sine anno = bez godine
napisano.
s.l. sine loco = bez mjesta
84
4.6. Jezino-stilska obiljeja znanstvenoga rada

Svaka znanost i struka ima svoj jezik koji se svojom specifinom
terminologijom razlikuje od drugih. Stoga u znanstvenim radovima treba rabiti ve
standardizirano nazivlje koje je openito prihvaeno na svjetskoj i nacionalnoj razini.
U znanosti termini imaju veu tonost i postojanost znaenja u odnosu na rijei koje
se upotrebljavaju u narodnom jeziku, a njihovo se znaenje utvruje definicijama.
Vano je na ovom mjestu podsjetiti da znanstvenici i knjievnici rabe jezini fond od
oko 10.000 rijei i termina, dok se svakodnevno rabi samo oko 2.000 rijei.
U znanstvenim, strunim i drugim pisanim djelima, a posebice u
seminarskim, magistarskim pa i doktorskim radovima uoavaju se odreene jezine
pogrjeke koje se gotovo redovito ponavljaju, pa je stoga potrebno na njih i posebno
ukazati.
Trebalo bi izbjegavati rijei s krajnje neodreenim znaenjem, kao to su:

slabo, jako, esto, rijetko, mnogo, malo, stotinu sluajeva,
bezbroj puta, golemo, kolosalno i sl. Sve te rijei oznaavaju vrlo
relativne pojmove pa ih stoga u znanstvenim radovima ne bi trebalo rabiti.
Znaenje tih rijei trebalo bi kvantificirati.
Treba izbjegavati uporabu prvoga lica jednine i mnoine. Autori esto piu,
primjerice: ja sam to istraio, prema mojim istraivanjima, ja
smatram, ja mislim i sl. Nije u duhu hrvatskoga jezika, a niti
znanstvenoga izraavanja upotrebljavati zamjenicu ja. To esto iritira
itatelja ili sluatelja i izaziva odbojnost prema piscu ili govorniku. Mnogi
autori da bi izbjegli uporabu zamjenice ja, piu mi, kao npr. prema
naim rezultatima, mi smatramo. Ni to nije najsretnije rjeenje jer se
postavlja pitanje zato bi netko za sebe rekao mi. Ako je mogue, u
znanstvenom bi radu trebalo pisati bezlino, odnosno u treem licu, kao npr.
istraivanja su pokazala, smatra se i sl.
Treba izbjegavati uporabu izraza kao to su: ope je poznato, svatko to

zna, svi su suglasni, kao to je poznato i sl. U znanstvenoistraivakom
85
radu aksiomi su injenice koje se prihvaaju i upotrebljavaju, ali ne znai da

su i aksiomi injenice koje su apsolutno poznate.
Strane rijei valja, gdje god je to mogue, zamjenjivati rijeima iz vlastitoga

jezika. Svaki znanstvenik treba teiti stvaranju znanstvenoga i strunog
nazivlja u nacionalnom jeziku. Na taj se nain potvruje identitet jednoga
naroda.
U recenzijama, strunim i kritikim prikazima nedoputeno je rabiti

formulacije kao to su: ne svia mi se, ovdje nije neto u redu, ovo mi
zvui dobro, posebno kada se o nekom djelu iznose verbalne ocjene pred
javnim skupom.
Treba izbjegavati neologizme, odnosno kovanice koje jo nisu prihvaene u

znanosti i u svakodnevnom govoru. Kada se ustanovi da su oni sastavni dio
meunarodnoga znanstvenog rjenika, treba svakako navesti njihovo
podrijetlo. Kada istraiva sam stvori neku novu rije, odnosno termin, duan
je objasniti kako je to uinio, dati etimologiju i definiciju novoga termina.
Pri pisanju brojeva u numerikom i tekstualnom obliku, treba primjenjivati

iskustveno naelo: brojevi do 10 piu se slovima, a vie od 10 brojevima
(npr.: devet, ali zato 19). Kada se u jednoj reenici pie kombinacija brojeva
do 10 i vie od 10, onda sve treba pisati samo numerikim brojkama (npr.: 7 i
17). Od tih naela izuzimaju se brojevi dana, mjeseci, godina te sati, to se
sve pie brojevima.
Intelektualna skromnost nalae da treba izbjegavati davati preveliko znaenje

vlastitim rezultatima istraivanja. Vlastite spoznaje, rezultate znanstvenoga
istraivanja i zakljuke, pa ak i one najvanije, treba prikazati objektivno i
realno, bez preuveliavanja.
Treba izbjegavati uporabu formulacija kao to su npr.: ve smo unaprijed

rekli, jo emo se vratiti na ovo pitanje, dalje e se pokazati,
ponavljam i sl. Jer rijei, reenice, odlomci, dijelovi moraju biti
interakcijski povezani: manje podcjeline ine ve cjeline (i obrnuto), a
misaono su povezane i ine neko djelo homogenom cjelinom.133
133
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 528. sq.
86
Gdje god je to mogue, treba umjesto glagolskih imenica rabiti glagole. Time
se tivo skrauje i postaje jednoznanije i snanije. Tako umjesto fraze
obavili smo istraivanje treba pisati istraili smo, umjesto postigli smo
poboljanje postupka - poboljali smo postupak itd.134
Uvjet za kvalitetno pisanje znanstvenih i strunih djela svakako je dobro
poznavanje vlastitoga jezika i njegova pravopisa. Pravopisna su rjeenja stvar

dogovora, konvencije. Parola: Nije vano kako govori i pie, vano je da se
razumijemo, niknula je kod ljudi koji ne poznaju jezik i koji ele taj nedostatak
opravdati. Osnovno je, meutim, pravilo da znanstveno djelo treba pisati knjievnim
jezikom, a posebnim znanstvenim stilom. Knjievni je pak jezik normiran i ne moe
se govoriti (npr. na radiju ili televiziji) ili pisati (npr. u novinama i asopisima) kako
tko hoe. Knjievno je ono to odgovara normama, gramatikim, leksikim i
govornim. I znanstvenik mora dobro poznavati te norme i nije suvino da pri pisanju
pri ruci stalno ima pravopis.
4.6.1. Neki jezini savjeti

Srbizmi, turcizmi, rusizmi i ostali izmi jo uvijek su vrlo esti kako u
svakodnevnom tako i u medijskom, knjievnom i znanstvenom rjeniku. Tako se u
tiskovinama moe nai obilje rijei kao to su primjerice: sahrana (umjesto ukop,
sprovod, pogreb), ishrana (umjesto prehrana), bjekstvo (umjesto bijeg), odstojanje
(razmak, udaljenost), uestvovati (sudjelovati), uee (udio, sudjelovanje), saekati
(priekati, poekati), prisustvo (prisutnost, nazonost), izvinjenje (isprika),
prvenstveno (poglavito, u prvom redu, ponajprije), izuzetno (iznimno), da li (umjesto
je li), takmienje (natjecanje), sauee (suut), ravast (raljast) itd.
esto emo uti da je netko nekoga pozdravio ispred opine, kole, upanije,
fakulteta itd., a trebao je pozdraviti u ime opine, kole itd. Neki govore o naoj ili
bilo kojoj drugoj vojsci da je dobro obuena. To je istina ako se misli na odjeu koju
nose njezini pripadnici, ali ako se radi o njihovoj osposobljenosti, onda je vojska
134
Cf. SILOBRI, V.: op. cit., p. 23.
87
dobro obrazovana, izuena, uvjebana, istrenirana ili poduena. TV i radijski

voditelji esto se zahvaljuju svojim gostima, umjesto da im zahvale na njihovu
odzivu. Jer zahvaliti se u hrvatskom jeziku znai ne prihvatiti, odbiti neto (npr.
zahvaliti se na ponudi = ne prihvatiti ponudu), a zahvaliti znai iskazati zahvalu, rei
komu hvala.
Pisanje je vjetina koja iziskuje jednostavnu a istodobno vrlo rijetku
sposobnost, a ta je sposobnost razaznavanja znaenja rijei. Pisanje zahtjeva veliku
vjebu.
R. S. Wilson iznosi ova etiri pravila dobroga pisanja:
1) Nikad ne upotrebljavaj veliku rije ako ti je mala dovoljna.
2) Nikad ne upotrebljavaj dvije rijei ako je jedna dovoljna.
3) Izbjegavaj pasiv kao kugu (npr. pasiv: U odsudnoj utakmici nai su
pobijeeni. Aktiv: Nai su izgubili odsudnu utakmicu.).135
4.6.2. Stil pisanja

Svaki znanstvenik mora imati izgraen stil pisanja. Stil kao vjetina uporabe i
rasporeda rijei treba biti: neusiljen, jasan, precizan, jednostavan, originalan, pun
kolora, pokreta, mate, ivosti, harmonije, ali i uravnoteenosti i loginosti.
Postoje razliiti stilovi knjievnoga jezika:
1) Razgovorni stil. To je usmena rije u svakodnevnom razgovoru, u poslu i
u odmoru. Tipian je oblik toga stila dijalog. On je vie krt negoli sloen jer se
sugovornici mogu razumjeti i aluzijama i gestama i mimikom.
2) Znanstveni stil. On se upotrebljava u znanstvenoistraivakom radu i
razlikuje se od drugih vrsta stilova. U njemu se najjae oituju logina obiljeja
onoga to se izlae, kao i uporaba znanstvenih naziva kojima se precizno izraavaju
odreeni pojmovi. U prvom su planu elementi intelektualnoga jezika. U
znanstvenom stilu nema intimnosti, individualnosti, osjeajnosti, nema cinizma i
ironije. Stil je u pravilu bez obrata, strog, suh i namijenjen specijalistima.
Znanstvenik pie dobro i lijepo ako pie logino, jasno i tono. Najvanija obiljeja
135
Cf. UGAJ, Miroslav DUMII, Ksenija DUAK, Vesna: Temelji znanstvenoistraivakog

rad. Metodologija i metodika, Varadin, Fakultet organizacije i informatike, 1999., p. 242.-245.
88
znanstvenoga stila jesu: jasnoa, jednostavnost, prirodnost, odmjerenost, konciznost,

koherentnost, raznolikost i formuliranje pasusa.
Jasnoa je najvanije obiljeje znanstvenoga jezika. Zbog toga autor pri
pisanju uvijek mora imati na umu da ne pie za sebe nego za druge. Svoja znanje
mora priopiti tako da ga razumiju i oni koji o tom predmetu znaju vrlo malo ili
gotovo nita.
Pri pisanju znanstvenih i strunih djela jezik ne smije biti: patetian (zanesen,
strastven), emfatian (napuhan), bombastian (kien), panegirian (onaj koji sve
hvali), dijabolian (koji sve negira), ironian (koji sve ismijava), skeptian (koji u
sve sumnja), polemian (koji povodom svega i svaega poinje polemiku),
hiperkritian (koji pretjerano kritizira), pretenciozan (koji je umiljen). Naprotiv,
jezik i stil u znanstvenoistraivakom radu treba biti jednostavan, prirodan i
odmjeren.136
Znanstvenik mora voditi rauna o ekonominosti i konciznosti izraza. To
znai da treba izbjegavati uplji verbalizam, jer je svaka suvina reenica
neracionalna i oduzima dragocjeno vrijeme i autoru i itatelju.
Koherentnost u pisanim djelima pretpostavlja nunu povezanost u
reenicama. Reenica je koherentna samo onda ako je odnos izmeu pojedinih
dijelova i rijei u njoj logian. Bit takve reenice itatelj u pravilu shvaa vrlo brzo i
bez veih napora, tako da je ne mora itati vie puta.137
Pri pisanju znanstvenih i strunih radova svakako treba izbjegavati
monotoniju jezika kombinirajui u odgovarajuoj mjeri i druge stilove pisanja, kao
to je knjievno-umjetniki stil. Raznolikost znanstvenoga izraza postie se
izmjenom strukture reenice (primjerice, kombiniranjem jednostavnih i sloenih
reenica), duinom reenica (kombiniranjem kraih i duih reenica) i poretkom
rijei u reenici. Na taj se nain izbjegava tromost jezika i postie ivost izlaganja
koje ne zamara itatelja. Tromost jezika je najee posljedica nagomilavanja istih
poetaka i svretaka, istih padea, istih glagola i veega broja istih imenica. Nita
manje nije vana ni zvuna karakteristika jezika.
136
137
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 531. sq.

Ibid., p. 532.
89
Formiranje pasusa (odlomaka138) takoer je vaan element pri pisanju

znanstvenoga i strunog rada. Pasus je misaona jedinca koja se sastoji od vie
reenica povezanih tako da ine koherentnu cjelinu, a istodobno predstavlja dio vee
cjeline (poddijela, dijela). Odlomak povezuje reenice oko jedne odreene misli pa
se on odvaja od drugoga odlomka koji obuhvaa srodnu misao.139
Pasusi ne smiju biti ni suvie dugi ni suvie kratki. Na jednoj stranici teksta
ne bi trebalo biti vie od tri do pet pasusa. Oni trebaju sadravati samo ono to
objanjava osnovnu misao i to je s njom u vezi. Stoga treba izbjegavati digresije
(odstupanje od teme).
Kao to se reenice povezuju u pasuse, tako se i oni meusobno povezuju.
Najea veza meu njima jest posljednja reenica prethodnoga ili poetna reenica
novoga odlomka, a povezuju se veznim reenicama.
Tehniki, pasusi se mogu oblikovati na dva naina: na europski i ameriki
nain. Europski se nain sastoji u tome da se prvi njegov redak uvue udesno za
jedan tabularni razmak, a ostali se redci piu normalno u bloku:
______________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
______________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
U modernim znanstvenim i strunim djelima vrijedi pravilo da se svi naslovi i
podnaslovi s decimalnim sustavom, te sva nabrajanja po vertikali, takoer uvlae
udesno za pet do deset slovnih mjesta, odnosno isto onoliko koliko se uvlai i prvi
redak svakog pasusa. Time se postie preglednost i sustavnost pisanih tekstova, koji
se mogu primjereno grafiki i tehniki urediti. Taj bi sustav trebalo preferirati pri
pisanju seminarskih i diplomskih radova, magistarskih znanstvenih i strunih radova,
doktorskih disertacija, lanaka, studija, udbenika, enciklopedija, leksikona 140
Ameriki nain pismenoga oblikovanja pasusa sastoji se u tome da se pasusi

piu u tzv. blok-pismu, odnosno bez uvlaenja prvoga njihova retka:
138
Paragraf, stavak, alineja.

Cf. AMI, Midhat: Kako nastaje nauno djelo. Uvoenje u tehniku naunoistraivakog rada,
V. izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1980., p. 112.
140
139
90
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
3) Administrativni stil. On je blizak znanstvenom stilu jer se pojave i
predmeti opisuju konkretno, a njima se pie i tumai zakonodavstvo. Oblikuje se
kratkim i jasnim reenicama da bi se to odreenije i tonije objasnile odgovarajue
odredbe i rjeenja. Ovaj stil podrazumijeva i poslovni stil koji se rabi u uredskom
poslovanju. Poslovni stil poznat je po svojim ustaljenim frazama. Karakteristian je
(jednako kao i znanstveni) po pretenoj uporabi imenica i glagola, a relativno
oskudijeva pridjevima. Administrativni stil susreemo u: raznim slubenim
dopisima, zapisnicima, izvjeima, ugovorima, odlukama, tubama, zamolbama,
elaboratima, zakonskim tekstovima.
4) Knjievno-umjetniki stil. Ovaj se stil bitno razlikuje od znanstvenog i
administrativnog jer u njemu vie dolazi do izraaja mata nego intelekt, vie osjeaji
nego razum. On njeguje sve norme knjievnoga jezika iako se esto rabe i izrazi
dijalektizma, provincijalizma i sl., koji su najee izvan gramatikih pravila. Ovaj se
stil slui svim sredstvima, svim oblicima i svim mogunostima jezinoga izraza.
5) Publicistiki stil. On spaja mnoge elemente znanstvenoga i knjievnoumjetnikoga stila. Njegovo je obiljeje kratkoa, jasnoa, esto polemika otrina, a
to ovisi o vrsti novinarskoga lanka. To je svojevrsna uporaba jezika u sredstvima
javnoga informiranja (npr. novine, radio, televizija), radi formiranja javnoga
mnijenja. Ponekad se publicistikim stilom piu predavanja, udbenici, prirunici,
lanci. Njegove su odlike jednostavnost, loginost, jasnoa, pri emu se mogu rabiti i
stilska sredstva kojima se izaziva pozornost i bude emocije.
6) Znanstveno-popularni stil. On u odgovarajuoj kombinaciji spaja
elemente znanstvenoga, knjievno-umjetnikog i publicistikoga stila. Rabe ga pisci
znanstveno-popularnih djela u kojima se ne obraaju samo znanstvenicima nego i
iroj italakoj publici kako bi ih na pristupaan nain upoznali s vanijim
rezultatima svojih istraivanja. U takvim djelima pisac nastoji svoje izlaganje uiniti
91
ivahnim, pa strunu terminologiju zamjenjuje opisima, tumaenjima ili narodnim,

knjievnim izrazima. Djela pisana ovim stilom imaju brojne itatelje jer u sebi sadre
intelektualne i estetske elemente izraavanja.141
141
Cf. ibid., pp. 528.-531.
92
LITERATURA
ALLEY, M.: The Craft of Scientific Writing, Springer, New York, Berlin,
Heidelberg, 1996.
ANZENBACHER, Arno: Filozofija. Uvod u filozofiju, Zagreb, kolska

knjiga, 1994.
BADROV, Bonifac: Sabrana djela. Predavanja iz filozofije, sv. II., LivnoSarajevo, 1997.
BONJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice

hrvatske, 1993.
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod

Zagreb, 1968., sv. 4.
Filozofijski rjenik, (grupa autora u redakciji Vladimira Filipovia), II.

izdanje, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984.
Hrvatski enciklopedijski rjenik, Zagreb, Novi libar, 2002.
Hrvatski obiteljski leksikon, Zagreb, EPH i Leksikografski zavod Miroslav

Krlea, 2005.
KALIN, Boris: Povijest filozofije, s odabranim tekstovima filozofa, XVIII.

preraeno izdanje, Zagreb, kolska knjiga, 1994.
KNIEWALD, Jasna: Metodika znanstvenog rada, Zagreb, Multigraf, 1993.
KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teoloki

institut Drube Isusove, 1978.
MARUI, Matko: Uvod u znanstveni rad, 3. obnovljeno i dopunjeno

izdanje, Zagreb, Medicinska naklada, 2004.
MII, Anto: Rjenik filozofskih pojmova, Split, Verbum, 2000.
Opa i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, VI. knjiga, Zagreb, Pro leksis

Veernji list, 2005.
SILOBRI, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo,

etvrto, dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998.
93
AMI, Midhat: Kako nastaje nauno djelo. Uvoenje u tehniku

naunoistraivakog rada, V. izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1980.
VUJI, Miroslav: Uvoenje u znanstveni rad: u podruju drutvenih

znanosti, Zagreb, Informator, 1990.
ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i

strunog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000.
UGAJ, Miroslav DUMII, Ksenija DUAK, Vesna: Temelji

znanstvenoistraivakog rad. Metodologija i metodika, Varadin, Fakultet
organizacije i informatike, 1999.
94
PRILOG 1.
NACIONALNO VIJEE ZA ZNANOST
Na temelju lanka 115. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju (Narodne novine, broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) Nacionalno
vijee za znanost donosi
PRAVILNIK
O ZNANSTVENIM I UMJETNIKIM PODRUJIMA, POLJIMA I
GRANAMA
I. OPE ODREDBE
lanak 1.
Ovim pravilnikom utvruju se:
1. znanstvena podruja, te znanstvena polja i znanstvene grane unutar znanstvenih
podruja s pripadajuim klasifikacijskim oznakama
2. interdisciplinarno znanstveno podruje
3. umjetniko podruje, te polja i grane unutar umjetnikog podruja za sve vrste
umjetnosti s pripadajuim klasifikacijskim oznakama
II. ZNANSTVENA PODRUJA, POLJA I GRANE
Znanstvena podruja
lanak 2.
Znanstvena podruja su:
1. PRIRODNE ZNANOSTI
2. TEHNIKE ZNANOSTI
3. BIOMEDICINA I ZDRAVSTVO
4. BIOTEHNIKE ZNANOSTI
5. DRUTVENE ZNANOSTI
6. HUMANISTIKE ZNANOSTI.
95
Znanstvena polja
lanak 3.
Znanstvena polja unutar znanstvenih podruja s pripadajuim klasifikacijskim
oznakama su:
5. PODRUJE DRUTVENIH ZNANOSTI
Polja:
5.01. Ekonomija
5.02. Pravo
5.03. Politologija
5.04. Informacijske znanosti
5.05. Sociologija
5.06. Psihologija
5.07. Odgojne znanosti
5.08. Socijalna geografija i demografija
5.09. Socijalna djelatnost
5.10. Sigurnosne i obrambene znanosti
6. PODRUJE HUMANISTIKIH ZNANOSTI
Polja:
6.01. Filozofija
6.02. Teologija
6.03. Filologija
6.04. Povijest
6.05. Povijest umjetnosti
6.06. Znanost o umjetnosti
6.07. Arheologija
6.08. Etnologija i antropologija
Znanstvene grane
lanak 4.
Unutar pojedinih znanstvenih podruja i polja utvruju se znanstvene grane.
Prije brojane oznake znanstvene grane pie se brojana oznaka znanstvenog polja.
5. PODRUJE DRUTVENIH ZNANOSTI
96
Polje
5.04. Informacijske znanosti
Grane:
5.04.01 arhivistika i dokumentalistika
5.04.02 informacijski sustavi i informatologija
5.04.03 knjiniarstvo
5.04.04 komunikologija
5.04.05 leksikografija i enciklopedistika
5.04.06 muzeologija
5.04.07 novinarstvo
5.04.08 javni mediji
Polje
5.05. Sociologija
Grane:
5.05.01 posebne sociologije
5.05.02 sociologija znanja
5.05.03 teorijska i sustavna sociologija
5.05.04 ruralne, urbane i regionalne studije
Polje
5.06. Psihologija
Grane:
5.06.01 bioloka i fizioloka psihologija
5.06.02 klinika psihologija
5.06.03 posebne psihologije
5.06.04 razvojna psihologija
5.06.05 socijalna psihologija
5.06.06 sustavna psihologija
Polje
5.07. Odgojne znanosti
Grane:
5.07.01 andragogija
5.07.02 defektologija
97
5.07.03 didaktika
5.07.04 kineziologija
5.07.05 logopedija
5.07.06 opa pedagogija
5.07.07 sustavna pedagogija
Polje:
5.10. Sigurnosne i obrambene znanosti
6. PODRUJE HUMANISTIKIH ZNANOSTI
Polje:
6.01. Filozofija
Grane:
6.01.01 logika
6.01.02 ontologija
6.01.03 spoznajna teorija
6.01.04 estetika
6.01.05 etika
6.01.06 povijest filozofije
Polje
6.03. Filologija
Grane:
6.03.01 klasina filologija
6.03.02 kroatistika
6.03.03 slavistika
6.03.04 romanistika
6.03.05 germanistika
6.03.06 anglistika
6.03.07 indologija
6.03.08 turkologija
6.03.09 ugrofinistika
6.03.10 orijentalne i ostale filologije
6.03.11 fonetika
6.03.12 ope jezikoslovlje (lingvistika)
98
6.03.13 poredbeno jezikoslovlje

6.03.14 teorija i povijest knjievnosti
6.03.15 poredbena knjievnost
Polje
6.04. Povijest
Grane:
6.04.01 opa povijest
6.04.02 nacionalna povijest
6.04.03 pomone povijesne znanosti
Polje
6.05. Povijest umjetnosti
Grane:
6.05.01 povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih
komunikacija
6.05.02 zatita umjetnike batine
Polje
6.06. Znanost o umjetnosti
Grane:
6.06.01 muzikologija i etnomuzikologija
6.06.02 teorija likovnih umjetnosti
6.06.03 teatrologija
6.06.04 filmologija
Polje
6.07. Arheologija
Grane:
6.07.01 prapovijesna arheologija
6.07.02 antika arheologija
6.07.03 srednjovjekovna arheologija
Polje
6.08. Etnologija i antropologija
Grane:
6.08.01 antropologija
99
6.08.02 etnologija
6.08.03 folkloristika
III. INTERDISCIPLINARNO ZNANSTVENO PODRUJE
lanak 5.
Vodei rauna o stalnom razvoju i policentrinom sustavu znanstvene djelatnosti i
visokog obrazovanja, uspostavljanjem interdisciplinarnoga znanstvenog podruja
omoguava se suradnja znanstvenika i znanstvenih organizacija iz vie razliitih
znanstvenih podruja, polja i grana u ostvarivanju veeg broja problemski povezanih
znanstvenih projekata.
Sukladno stavku 1. ovoga lanka, ovo podruje mogue je utvrditi samo naelno, kao
znanstveno podruje razliitih znanstvenih podruja i polja.
Znanstvena polja unutar interdisciplinarnog podruja utvruju se u svakomu
pojedinom predmetu (kao npr.: znanost o sustavima i kibernetika, kognitivne
znanosti, Life Sciences, Behavioural Sciences i sl.).
Znanstvena polja unutar interdisciplinarnog podruja uspostavljaju se temeljem
obrazloenog zahtjeva. Odluku o utvrivanju polja donosi Nacionalno vijee za
znanost.
V. ZAVRNE ODREDBE
lanak 8.
Danom stupanja na snagu ovog Pravilnika prestaje vaiti Pravilnik o utvrivanju
znanstvenih podruja (Narodne novine br. 29/97, 135/97, 8/00 i 30/00).
lanak 9.
Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmoga dana od dana objave u Narodnim
novinama.
100
(Objavljeno: Narodne novine, br. 76 od 23. lipnja 2005.)

obrazovanju (Narodne novine, br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) Nacionalno
vijee za znanost na 5. sjednici odranoj 1. oujka 2005. godine donijelo je
PRAVILNIK
O USTROJU I NAINU RADA PODRUNIH VIJEA I MATINIH
ODBORA
lanak 1.
Ovim Pravilnikom propisuju se:
ustroj, nain rada i broj podrunih vijea, broj lanova podrunih vijea, te vrijeme
na koje se biraju lanovi i predsjednik,
ustroj, nain rada i broj matinih odbora, broj lanova matinih odbora, te vrijeme
na koje se biraju lanovi i predsjednik.
Podruna vijea
lanak 2.
Podruna vijea razmatraju pitanja iz nadlenosti Nacionalnog vijea za znanost (u
daljnjem tekstu: Nacionalno vijee) za pojedina znanstvena podruja i umjetniko
podruje, i to:
pitanja od vanosti za odreeno podruje, o emu Nacionalnom vijeu za znanost
predlau mjere za njegovo unaprjeenje,
poblie utvruju prijedloge uvjeta za stjecanje znanstvenih zvanja za odreeno
podruje i upuuju ih Nacionalnom vijeu,
provode postupak izbora u znanstveno zvanje za odreeno podruje prema lanku
33. stavak 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju,
101
sudjeluju u provoenju postupka ocjene prijedloga znanstvenih projekata i

kolaborativnih znanstvenih programa, te daju ministru znanosti, obrazovanja i porta
(u daljnjem tekstu: ministar) prijedlog,
ocjenjuju periodina i zavrna izvjea o radu na znanstvenim projektima, te daju
ministru prijedlog,
na zahtjev Nacionalnog vijea predlau recenzente u postupku vrednovanja
znanstvenih organizacija,
na zahtjev Nacionalnog vijea za znanost i Nacionalnog vijea za visoko
obrazovanje predlau recenzente u postupku vrednovanja sveuilita i njihovih
sastavnica, sveuilinih studijskih programa, i imaju uvid u programe sveuilinih
studija i daju o njima miljenje,
surauju s Povjerenstvom za izdavaku djelatnost pri ocjenjivanju znanstvenih
asopisa.
lanak 3.
Ukoliko niti jedno podruno vijee ne moe donijeti konanu odluku, u postupak
izbora se sukladno lanku 33. stavak 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju (Narodne novine, br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) (u daljnjem
tekstu: Zakon) ukljuuje Nacionalno vijee.
lanak 4.
Za obavljanje poslova propisanih lankom 2. ovoga Pravilnika Nacionalno vijee
imenuje na etiri godine predsjednike i lanove sljedeih znanstvenih vijea i
umjetnikog vijea:
Podruje prirodnih znanosti
Podruje tehnikih znanosti
Podruje biomedicine i zdravstva
Podruje biotehnikih znanosti
Podruje drutvenih znanosti
Podruje humanistikih znanosti
Umjetniko podruje.
Pojedino podruno vijee broji 9 do 11 lanova.
102
Za interdisciplinarno znanstveno podruje ne imenuje se podruno vijee, ve za

prijedloge interdisciplinarnih projekata i programa Nacionalno vijee osniva struna
povjerenstva.
lanak 5.
Podruno vijee radi na sjednicama.
Predsjednik podrunog vijea rukovodi pripremama sjednica te radom na
sjednicama.
U sluaju sprijeenosti, predsjednika zamjenjuje zamjenik predsjednika.
lanak 6.
Sjednice podrunog vijea sazivaju se pisanim pozivom.
Poziv na sjednicu s prijedlogom dnevnog reda i potrebnom dokumentacijom
dostavlja se svim lanovima podrunog vijea najmanje osam dana prije odravanja
sjednice.
Sjednica podrunog vijea moe se odrati ukoliko je sjednici nazono najmanje 2/3
lanova.
lanak 7.
Glasovanje o pojedinim tokama obavlja se javno, dizanjem ruke za, suzdran
ili protiv prijedloga.
Izuzetno glasovanje moe biti tajno o emu odluku donose lanovi podrunog vijea
na nain propisan stavkom 1. ovoga lanka.
Predsjednik utvruje tekst odluke i zakljuuje kako je obavljeno glasovanje o
pojedinom prijedlogu.
Matini odbori
lanak 8.
Matini odbor sudjeluje u postupku izbora te donosi konanu odluku o izboru u
znanstveno zvanje.
103
Odluka o izboru u znanstveno zvanje temelj je za izbor u znanstveno-nastavno

zvanje.
Ukoliko niti jedan matini odbor ne moe donijeti konanu odluku, u postupak
izbora se sukladno lanku 33. stavak 4. Zakona ukljuuje odgovarajue znanstveno
ili umjetniko podruno vijee.
lanak 9.
Za obavljanje poslova propisanih lankom 8. ovoga Pravilnika ustrojavaju se sljedei
matini odbori:
Podruje prirodnih znanosti
polje biologije,
polje fizike,
polje geoznanosti,
polje kemije,
polje matematike,
Podruje tehnikih znanosti
polje arhitekture i urbanizma, geodezije i graevinarstva,
polje elektrotehnike i raunarstva,
polje kemijskog inenjerstva, rudarstva, nafte i geolokog inenjerstva, metalurgije,
tekstilne tehnologije i grafike tehnologije,
polje strojarstva, brodogradnje, tehnologije prometa i transporta, zrakoplovstva,
raketne i svemirske tehnike,
Podruje biomedicine i zdravstva
polje temeljnih medicinskih znanosti, klinikih medicinskih znanosti, javnog
zdravstva i zdravstvene zatite, stomatologije i farmacije
polje veterinarske medicine
Podruje biotehnikih znanosti
polje poljoprivrede, umarstva, drvne tehnologije, biotehnologije i prehrambene
tehnologije
Podruje drutvenih znanosti
polje ekonomije,
polje informacijskih znanosti,
104
polje odgojnih znanosti,

polje politologije, sociologije, socijalne geografije i demografije, socijalne
djelatnosti i sigurnosne i obrambene znanosti
polje prava,
polje psihologije,
Podruje humanistikih znanosti
polje filozofije i teologije
polje filologije,
polje povijesti, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti, arheologije,
etnologije i antropologije
Umjetniko podruje
polje likovnih umjetnosti, glazbene umjetnosti, kazaline umjetnosti, filmske i
elektronikih umjetnosti
Matini odbori u pravilu imaju 9 do 11 lanova.
lanom matinog odbora moe biti znanstveni savjetnik ili redoviti profesor, a
iznimno vii znanstveni suradnik ili izvanredni profesor.
lanak 10.
Predsjednike, zamjenike predsjednika i lanove matinih odbora imenuje Nacionalno
vijee, na vrijeme od etiri godine.
Predsjednik, zamjenik predsjednika i lan matinog odbora razrijeit e se dunosti
prije isteka vremena na koje je imenovan ako:
sam zatrai razrjeenje,
ne ispunjava dunosti predsjednika, odnosno lana,
svojim ponaanjem povrijedi ugled dunosti koju obnaa,
izgubi sposobnost obavljanja dunosti.
Postojanje razloga za razrjeenje predsjednika, zamjenika predsjednika i lana prije
isteka mandata utvruju matini odbori i o tome izvjeuju Nacionalno vijee.
Predsjednika, zamjenika predsjednika i lanove matinog odbora razrjeuje
Nacionalno vijee.
105
lanak 11.
Matini odbor radi na sjednicama.
Sjednice matinog odbora odravaju se najmanje jednom u dva mjeseca.
Predsjednik matinog odbora rukovodi pripremama sjednica te radom na sjednicama.
U sluaju sprijeenosti, predsjednika zamjenjuje zamjenik predsjednika.
lanak 12.
Matini odbor u roku 60 dana donosi odluku o zahtjevu predlagatelja.
Propisani rok iz stavka 1. ovoga lanka ne tee u razdoblju od 15. srpnja do 31.
kolovoza i od 20. prosinca do 7. sijenja.
Rok od 60 dana potuje se samo u sluaju ako predmeti sadre cjelokupnu
dokumentaciju, te se rauna od dana dostave kompletirane dokumentacije.
lanak 13.
Sjednice matinog odbora sazivaju se pisanim pozivom.
Poziv na sjednicu s prijedlogom dnevnog reda i potrebnom dokumentacijom
dostavlja se svim lanovima matinog odbora najmanje osam dana prije odravanja
sjednice.
Sjednica matinog odbora moe se odrati ukoliko je sjednici nazono najmanje 2/3
lanova matinog odbora.
Predsjednik moe pozvati na sjednicu predstavnika strunog povjerenstva ako ocijeni
da je njegova nazonost potrebna radi razmatranja izvjea.
lanak 14.
Glasovanje o pojedinim tokama obavlja se javno, dizanjem ruke za, suzdran
ili protiv prijedloga.
Izuzetno glasovanje moe biti tajno o emu odluku donose lanovi matinog odbora
na nain propisan stavkom 1. ovoga lanka.
Predsjednik utvruje tekst odluke i zakljuuje kako je obavljeno glasovanje o
pojedinom prijedlogu.
106
lan matinog odbora koji je glasovao protiv donesene odluke moe u roku od tri
dana od dana odravanja sjednice pismeno obrazloiti razloge zbog kojih je tako
glasovao.
Obrazloenje se stavlja kao privitak zapisniku sa sjednice.
lanak 15.
Ovlatena znanstvena organizacija duna je dostaviti matinom odboru:
zahtjev za izbor u znanstveno zvanje,
odluku o imenovanju strunog povjerenstva,
izvjee strunog povjerenstva koje treba sadravati:
a) biografske podatke (podaci o datumu i mjestu roenja, o narodnosti i dravljanstvu
pristupnika, o steenoj strunoj spremi odnosno akademskim stupnjevima,
poznavanju stranih jezika, dosadanjem kretanju u slubi, rad u znanstvenim
drutvima i nagrade za znanstveni rad),
b) znanstvenu djelatnost (dosadanji izbori u znanstvena odnosno istraivaka ili
suradnika zvanja, podaci o magistarskom odnosno doktorskom radu, objavljeni
znanstveni radovi relevantni za izbor u zvanje, sudjelovanje na znanstvenim
projektima domaim i inozemnim); podatke o mentorstvu pristupnika na
poslijediplomskim studijima, te voenju magistarskih i doktorskih radova; u izvjeu
treba posebno navesti i poblie ocijeniti radove temeljem kojih pristupnik ispunjava
uvjete koje utvruje Nacionalno vijee za izbor u zvanje,
c) popis objavljenih znanstvenih radova i/ili izlistaj objavljenih znanstvenih radova
upisanih u Hrvatsku znanstvenu bibliografiju kao standardni ispis,
d) po potrebi moe matini odbor od predloenika zatraiti radove same,
e) zakljuak, miljenje i prijedlog povjerenstva,
f) povjerenstvo je duno utvrditi da li pristupnik ispunjava uvjete za izbor u
znanstveno zvanje.
Propisanu dokumentaciju za predloenika znanstvena organizacija matinom odboru
dostavlja u po dva primjerka vie od broja lanova matinog odbora, ili prema
dogovoru lanova matinog odbora u elektronikom obliku.
107
lanak 16.
Donesena je odluka matinog odbora konana i dostavlja se predlagatelju na daljnji
postupak.
Iznimno, matini odbor moe vratiti izvjee strunom povjerenstvu na dopunu uz
obvezni naputak kojim se odreuje na koji nain i u emu je struno povjerenstvo
duno dopuniti izvjee.
lanak 17.
Matini odbor donosi odluke natpolovinom veinom glasova svih lanova u istom
ili viem zvanju.
Kada je na dnevnom redu matinog odbora izbor u odgovarajue znanstveno zvanje
pristupnika koji je lan matinog odbora, tada taj lan ne moe sudjelovati u raspravi
niti moe glasovati.
lanak 18.
O tijeku sjednice matini odbor vodi zapisnik.
Predsjednik moe odluiti da se o tijeku sjednice vodi tonski zapis.
lanak 19.
Odluka donesena na sjednici dostavlja se predlagatelju u roku 15 dana od dana
odrane sjednice.
lanak 20.
Za moebitnu koordinaciju rada matinih odbora predsjednik Nacionalnog vijea
moe po potrebi sazvati predsjednike matinih odbora radi ujednaavanja i
usklaivanja naina rada matinih odbora.
lanak 21.
Odbor jedanput godinje izvjeuje Nacionalno vijee o svom radu.
lanak 22.
108
Strune poslove za podruna vijea i matine odbore obavlja Ministarstvo znanosti,

obrazovanja i porta i Agencija za znanost i obrazovanje.
Sredstva za rad podrunih vijea i matinih odbora osiguravaju se u proraunu
Republike Hrvatske.
lanak 23.
Dokumentacija u svezi s radom podrunih vijea i matinih odbora od trajne je
vrijednosti i uva se u pismohrani Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta ili
Agencije za znanost i obrazovanje.
lanak 24.
Ovaj Pravilnik stupa na snagu danom donoenja, a objavit e se u Narodnim
novinama.
109
PRILOG 2.
(Objavljeno: Narodne novine br. 84, od 11. srpnja 2005 )
Napomena: Objavljujemo izvod iz Pravilnika, koji se odnosi na znanstveno podruje
drutvenih i humanistikih znanosti

obrazovanju (Narodne novine, broj 123/03, 105/04 i 174/04), Nacionalno vijee za
znanost donosi
PRAVILNIK
O UVJETIMA ZA IZBOR U ZNANSTVENA ZVANJA
lanak 1.
Uvjeti se utvruju posebno za svako znanstveno podruje kako slijedi.
5. DRUTVENE ZNANOSTI
(1) Za izbor u znanstvena zvanja pristupnici moraju imati objavljene znanstvene
radove (a2), te posebno radove objavljene u meunarodno priznatim asopisima i
publikacijama (a1) i to u ukupnom broju prema sljedeoj strukturi:
Broj objavljenih radova

Znanstvena zvanja
(a1)
(a1)+(a2)
Znanstveni suradnik
Vii
14
10
25
znanstveni
suradnik
Znanstveni savjetnik
110
(2) Meunarodno priznatim asopisom i publikacijom (a1) smatra se asopis i

publikacija s barem jednom od ovih znaajki:
a) ima meunarodno urednitvo i inozemne recenzente;
b) asopis ili publikacija zastupljena je u jednoj od baza podataka koju svake godine
na prijedlog Podrunog vijea za drutvene znanosti potvruje Nacionalno vijee za
znanost.
(3) Znanstvenim radom smatra se:
a) lanak objavljen u asopisu i kategoriziran kao originalni znanstveni rad,
pregledni rad ili prethodno priopenje;
b) poglavlje u knjizi;
c) rad u zborniku sa znanstvenog skupa, ako je objavljen u cjelini.
(4) Knjiga se vrednuje kao tri rada u odgovarajuoj kategoriji ako:
a) veim dijelom sadraja monografski obuhvaa znanstveno podruje u kojem se
vri izbor pristupnika;
b) ima recenzije od najmanje dva recenzenta upisana u registar znanstvenika ili od
recenzenata iz inozemstva koji svojstvo znanstvenika imaju na temelju propisa svoje
drave.
(5) Udio doprinosa pojedinih autora u objavljenim znanstvenim radovima rauna se
na sljedei nain:
do tri autora: 100%;
etiri ili pet autora: 50%;
est i vie autora: 100/N% (N = broj autora).
(6) Najvie jedan rad prihvaen za objavljivanje moe se priznati kao da je objavljen,
ali samo uz potvrdu urednitva asopisa ili publikacije da je recenziran i da je
prihvaen za objavljivanje.
Popis bibliografskih baza podataka koje se uzimaju u obzir pri vrednovanju radova iz
kategorije (a1) za izbor u znanstvena zvanja iz podruja drutvenih znanosti su:
Current Contents, Web of Science (SCI, SSCI, AHCI), ABI/INFORM, ASSIA
Applied Social Sciences Index and Abstracts, BIOSIS Previews, CAB Abstracts,
Caredata Abstracts, Computer and Information Systems Abstracts, Criminal Justice
Abstractas, Criminal Justice Periodical Index, CSA Cambridge Scientific
111
Abstracts, Current Law Index, Current Legal Theory, DOIS Documents in

Information Science, EconLit American Economic Associations electronic
database, ERIC Educational Resources Information, European Legal Journal Index,
Francis, Geobase, Human Resources Abstracts, IBSS International Bibliography of
the Social Sciences, Index to Foreign Legal Periodics, Index to Legal Periodicals,
Information Science Abstracts, International Labour Documentation, INSPEC, ISI
Proceedings, Journal of Economic Literature, LISA Library and Information
Science Abstract, MEDLINE, NCJRS National Criminal Justice Reference Service
Abstracts Database, Neue Kriminologische Literatur, PAIS International Public
Affairs Information Services, Population Demographics, PsychINFO, PsycLit
(Psychological Abstracts), CSA Social Services Abstracts, Sociological Abstracts,
Worldwide Political Science Abstract.
6. HUMANISTIKE ZNANOSTI
Za izbor u znanstveno zvanje pristupnik mora imati objavljene radove u
meunarodnim, stranim ili s njima izjednaenim domaim asopisima (a1), a moe
imati dio i u drugim vrijednim domaim znanstveno-strunim asopisima (a2), (ti
radovi mogu zamijeniti samo dio radova u ukupnome zbroju). Za zvanja viega
znanstvenog suradnika i znanstvenog savjetnika oekuje se i jedna odnosno dvije
knjige (a3).
ZNANSTVENI SURADNIK
Oekivanje: Doktorat i najmanje dva znanstvena rada u asopisima na meunarodnoj
razini (a1), tri rada ukupno (a1 + a2).
Uvjet: 16 bodova.
VII ZNANSTVENI SURADNIK
Oekivanje: Knjiga (a3) i najmanje dva znanstvena rada u asopisima na
meunarodnoj razini (a1), etiri rada ukupno (a1 + a2).
112
Uvjet: (16) + 18 bodova.

ZNANSTVENI SAVJETNIK
Oekivanje: Knjiga (a3) i najmanje tri znanstvena rada u asopisima na
meunarodnoj razini (a1), pet radova ukupno (a1 + a2).
Uvjet: (16 + 18) + 20 bodova.
Ako pristupnik oito zadovoljava oekivane uvjete, struno povjerenstvo ne mora
bodovati radove.
No ako pristupnik zadovoljava po broju radova, ali ne i po opsegu ili vrsnoi, na to
struno povjerenstvo mora upozoriti.
S druge strane, ako pristupnik ne zadovoljava po oekivanu broju radova (npr. ako
pristupnik za zvanje znanstvenoga savjetnika nema dvije knjige), predlae se formula
po kojoj se moe izraunati jesu li mu radovi istovrijedni (ekvivalentni)
oekivanima.
Oekivani se radovi mogu zamijeniti ekvivalentnim radovima, tj. radovima koji
prema opim naelima nose isti broj bodova.
Knjige se takoer trebaju vrednovati po vrsnoi (oekuje se npr. da udbenik bude
pregledni rad, a ne izvorni znanstveni rad; rjenik, gramatika ili kritiko izdanje
mogu biti izvorni znanstveni radovi, ali ee su pregledni ili struni radovi; radovi u
katalogu izlobe ili zborniku mogu biti struni, ali mogu biti i znanstveni).
U sluaju da vei broj autora potpisuje rad, opseg e se pri bodovanju raunati
ovako: do dva autora 100%, do tri autora 75%, do etiri autora 50%, od pet autora
opseg se dijeli brojem autora.
Radovi se navode i ocjenjuju kumulativno (no steena se prava ne ukidaju) i od
posljednjega izbora.
OPA NAELA ELEMENTI ZA FORMULU VRIJEDNOSTI (ILI
ISTOVRIJEDNOSTI) U BODOVIMA
Opseg rada (O):
113
Jedan autorski arak teksta (rauna se da obuhvaa 161.800 slovnih mjesta)

vrednovat e se kao jedinica opsega ovako:
Matini odbor za filologiju: 1 bod (znanost o knjievnosti), 2 boda (jezikoslovlje,
filologija u uem smislu);
Matini odbor za filozofiju i teologiju: 1,5 bodova;
Matini odbor za povijest, povijest umjetnosti, znanost o umjetnosti, arheologiju,
etnologiju i antropologiju: 1 bod.
Mjesto objavljivanja (M):
Domai znanstveni asopis ili nakladnik, s recenzijama uglednih strunjaka (a2):
koeficijent 1;
Strani ili meunarodni asopis ili nakladnik, asopis na meunarodnoj razini,
zastupljen u uglednim bibliografijama ili s recenzijom uglednih strunjaka (a1):
koeficijent 1,5.
Vrsnoa rada (V):
Struni rad: koeficijent 0,5;
Pregledni rad: koeficijent 0,75;
Prethodno priopenje: koeficijent 0,9;
Izvorni znanstveni rad: koeficijent 1.
Zbrajaju se autorski arci izvornih znanstvenih, preglednih te strunih radova, boduju
i mnoe s koeficijentom po mjestu izdavanja (prema skupinama s istim
koeficijentom). Za svaki rad (ili podudarnu skupinu radova) vrijedi formula
istovrijednosti oekivanima po broju bodova:
Nb = OVM.
Ukupan zbroj bodova radova pristupnika:
za znanstvenoga suradnika mora iznositi najmanje 16 bodova;
za viega znanstvenog suradnika 34 boda;
za znanstvenoga savjetnika 54 boda.
114
Mogue je jo u iznimnim sluajevima razlikovati u kategoriji vrsnoe (V) i ove

stupnjeve:
Nova utemeljena teorija: koeficijent 1,5;
Znanstveno otkrie: koeficijent 2.
Napomena: Podruno vijee smatra da se, radi poticanja interdisciplinarnosti, pri
izboru u znanstvena zvanja pristupnicima mogu raunati i radovi u publikacijama s
drugih znanstvenih podruja prema kriterijima nadlenih podrunih vijea i
Nacionalnoga vijea za znanost.
Popis kategoriziranih domaih asopisa koji se uzimaju u obzir pri vrednovanju
radova za izbor u znanstvena zvanja iz podruja humanistikih znanosti:
a1:
Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Arhivski vjesnik, Arti
musices, Bainski glasi, Bogoslovska smotra, Collegium Antropologicum, Crkva u
svijetu, Croatica Christiana Periodica, asopis za suvremenu povijest, Dubrovnik
Annals, Filologija, Filozofska istraivanja, Folia Onomastica Croatica, Historijski
zbornik, Hortus artium medievalium, International Review of the Aesthetics and
Sociology of Music, Jezik, Knjievna smotra, Narodna umjetnost, Opuscula
Archaeologica, Povijesni prilozi, Prilozi Instituta za arheologiju, Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, Rad
HAZU, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Slovo, Starine, Studia ethnologica Croatica, Studia Romanica et
Anglica Zagrabiensia, Suvremena lingvistika, Synthesis Philosophica, Umjetnost
rijei, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Zagreber germanistische
Beitrge, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene
znanosti HAZU.
a2:
Acta Iadertina, Anali Zavoda za znanstveni i umjetniki rad HAZU, Arheoloki
radovi i rasprave, Asseria, CRIS asopis povijesnoga drutva Krievci, Croatian
Journal of Philosophy, akavska ri, Diacovensia, Diadora, Disputatio philosophica,
115
Ethnologica Dalmatica, Etnoloka tribina, Fluminiensia, Gazophylacium, Govor,

Histria Antiqua, Histria archaeologica, Hrvatski filmski ljetopis, Izdanja Hrvatskog
arheolokog drutva, Jezikoslovlje, Kai, Kaj, Latina et Graeca, Metodiki ogledi,
Nova prisutnost, Numizmatike vijesti, Obnovljeni ivot, Osjeki zbornik, Peristil,
Podravina, Problemi sjevernog Jadrana, Prolegomena, Radovi Filozofskog fakulteta
u Zadru, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Rije, Rijeki
teoloki asopis, Rijeka, Scrinia Slavonica, Senjski zbornik, Sluba Boja,
Starohrvatska prosvjeta, Strani jezici, Sveta Cecilija, Tonovi, Vjesnik Arheolokoga
muzeja u Zagrebu.
lanak 2.
Publikacije koje nemaju ISBN oznaku (za monografske publikacije ili zbornike
radova) ili ISSN broj (za periodiku) ne uzimaju se u obzir za vrednovanje
znanstvenog rada.
lanak 3.
Ovaj pravilnik stupa na snagu danom objave u Narodnim novinama, a uvjeti
za izbor
u znanstvena zvanja propisani ovim pravilnikom zapoet e se primjenjivati od
1. sijenja 2006. godine.
Do poetka primjene uvjeta propisanih ovim pravilnikom primjenjivat e se
uvjeti koji su vrijedili do stupanja na snagu ovog pravilnika.
116
REKTORSKI ZBOR
Na temelju odredbe lanka 105. stavka 4. podstavka 1. Zakona o znanstvenoj
djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine br. 123/03., 105/04. i 174/04.),
te sukladno lanku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora, Rektorski zbor na 9.
sjednici u akademskoj 2004/2005. godini odranoj 19. srpnja 2005. godine uz
suglasnost Nacionalnog vijea za visoko obrazovanje od 7. rujna 2005. godine,
donosi
ODLUKU
O NUNIM UVJETIMA ZA OCJENU NASTAVNE I STRUNE
DJELATNOSTI U POSTUPKU IZBORAU ZNANSTVENONASTAVNA ZVANJA
OPI UVJETI
I.
Pristupnici koji se prvi puta biraju u znanstveno-nastavna zvanja moraju imati
potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima. Oblik i
nain provedbe nastupnog predavanja za znanstveno-nastavno zvanje docenta
propisat e Rektorski zbor uz suglasnost Nacionalnog vijea za visoko obrazovanje.
Pristupnici koji su u postupku reizbora ili izbora u vie zvanje moraju priloiti
pozitivno ocijenjene rezultate institucijskog istraivanja kvalitete svog nastavnog
rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko uilite.
DOCENT
II.
U znanstveno-nastavno zvanje docenta moe biti izabrana osoba koja ispunjava
uvjete iz lanka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju
(Narodne novine 123/2003., 105/04. i 174/04.) te ope uvjete i sljedee uvjete:
Pristupnik treba ispuniti dva (2) od sljedea etiri (4) uvjeta:
117
1. da je u suradnikom ili nastavnom zvanju, ukljuujui i status znanstvenog

novaka, raunajui razdoblje od pet godina prije datuma pokretanja izbora
sudjelovao u izvoenju nastave na nekom visokom uilitu od barem devedeset (90)
norma sati;
2. da je pomogao studentima preddiplomskih/diplomskih studija pri izradi
zavrnih/diplomskih radova i pri tome da je objavio barem jedan rad u koautorstvu sa
studentom;
3. da se u svom znanstvenom podruju, struci ili nastavi usavravao u meunarodno
prepoznatim institucijama u zemlji ili inozemstvu u kontinuiranom trajanju od
najmanje tri mjeseca;
4. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje tri rada na znanstvenim
skupovima, od kojih jedan na meunarodnom znanstvenom skupu.
IZVANREDNI PROFESOR
III.
U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora moe biti izabrana osoba koja
ispunjava uvjete iz lanka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju (Narodne novine 123/2003., 105/04. i 174/04.) uz ope uvjete i
sljedee uvjete:
da je u svojstvu nastavnika (stalnog ili gostujueg) na nekom visokom uilitu
ukupno izvodio nastavu od barem tristo (300) norma sati.
Uz to, pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedeih est (6) uvjeta:
1. da je autor ili koautor jednog objavljenog sveuilinog udbenika ili prirunika,
odnosno da je na web stranici visokog uilita postavio svoja predavanja kao
nastavni tekst, koji je pozitivno ocijenjen od strunog povjerenstva;
2. da je predloio ili uveo novi, ili inovirani sadraj predmeta, ili uveo nove
eksperimentalne ili praktine nastavne metode na preddiplomskom, diplomskom ili
poslijediplomskom studiju uz odobrenje nadlenog strunog tijela visokog uilita;
3. da je pod njegovim mentorstvom izraeno najmanje sedam (7) zavrnih ili
diplomskih radova, te da je pri tome objavio barem dva rada u koautorstvu sa
studentom;
118
4. da se nakon stjecanja doktorata usavravao u svom znanstvenom podruju, struci

ili nastavi u uglednim institucijama u inozemstvu u ukupnom trajanju od najmanje
jedne godine, od toga barem est mjeseci kontinuirano:
5. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje pet (5) radova na znanstvenim
skupovima, od kojih dva na meunarodnim znanstvenim skupovima;
6. da se dokazao kao sposoban mentor/komentor u poslijediplomskom (doktorskom)
studiju, to dokazuje objavljivanjem barem jednog znanstvenog rada u znanstvenom
asopisu u koautorstvu sa studentom koji je zavrio poslijediplomski (doktorski)
studij.
REDOVITI PROFESOR
IV.
U znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor moe biti izabrana osoba koja
ispunjava uvjete iz lanka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju (Narodne novine 123/03., 198/03., 105/04. i 174/04.) uz ope uvjete
i sljedee uvjete:
da je u svojstvu nastavnika (stalnog ili gostujueg) na nekom visokom uilitu
ukupno izvodio nastavu od barem esto (600) norma sati.
Uz to, pristupnik treba ispuniti etiri (4) od sljedeih osam (8) uvjeta:
1. da je autor ili koautor dva (2) sveuilina udbenika ili prirunika, odnosno da je
na web stranici visokog uilita postavio svoja predavanja iz dva (2) kolegija, kao
nastavne tekstove koji su pozitivno ocijenjeni od strunog povjerenstva;
2. da je pod njegovim mentorstvom obranjeno najmanje deset (10) zavrnih ili
diplomskih radova i da je pri tome objavio barem etiri (4) rada u koautorstvu sa
studentom;
3. da se dokazao kao sposoban mentor/komentor u poslijediplomskom (doktorskom)
studiju, to dokazuje objavljivanjem barem dva (2) znanstvena rada u znanstvenom
asopisu u koautorstvu sa studentom koji je zavrio poslijediplomski (doktorski)
studij;
4. da je odrao najmanje sedam (7) priopenja na znanstvenim skupovima od toga
najmanje etiri (4) priopenja na meunarodnim znanstvenim skupovima, ili barem
jedno pozvano predavanje na meunarodnom znanstvenom skupu;
119
5. da je bio najmanje etiri godine lan ureivakog odbora znanstvenog asopisa ili
da je bio urednik najmanje dvaju zbornika radova sa znanstvenih skupova ili zbirnih
znanstvenih knjiga;
6. da je recenzirao barem deset lanaka u znanstvenim asopisima ili zbornicima
radova sa znanstvenih skupova;
7. da je vodio najmanje jedan znanstveno-istraivaki projekt ili sudjelovao u barem
jednom meunarodnom znanstveno-istraivakom projektu;
8. da je kao gostujui profesor ili znanstvenik boravio ukupno dvije godine, od ega
barem godinu kontinuirano, na uglednim inozemnim sveuilitima ili institutima, te
odrao pozvana predavanja.
REDOVITI PROFESOR U TRAJNOM ZVANJU REDOVITOG PROFESORA
V.
U reizboru u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora (trajno zvanje)
pristupnik treba ispuniti est (6) od dvanaest (12) uvjeta, od kojih su osam navedeni
za redovitog profesora, te proireni jo sljedeim uvjetima:
1. da je bio pozvani predava na barem dva meunarodna znanstvena skupa;
2. da je bio recenzent (izvjestitelj) za barem dva studijska programa, ili barem dva
sveuilina udbenika ili znanstvene knjige;
3. da je obnaao elnu dunost u strukovnoj asocijaciji iz svojeg znanstvenog
podruja, ili elnu dunost na visokom uilitu ili u iroj akademskoj zajednici;
4. da je dobio istaknutu domau ili meunarodnu nagradu za svoj znanstveni ili
nastavni rad.
VI.
Pri reizboru provjeravat e se samo drugi uvjet naveden pod Opim uvjetima u toki
I. ove Odluke:
Pristupnici koji su u postupku reizbora, moraju priloiti pozitivno ocijenjene
rezultate institucijskog istraivanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno
ocijenjene rezultate studentske ankete koju provodi visoko uilite.
120
Pristupnici koji se biraju u isto znanstveno-nastavno zvanje: docenta ili izvanrednog

profesora u skladu s lankom 102. stavkom 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i
visokom obrazovanju trebaju ispuniti sljedee uvjete:
za ponovni izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, pristupnici trebaju ispuniti
tri (3) uvjeta, koje biraju meu uvjetima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje
docenta, a i takoer meu uvjetima za izbor u izvanrednog profesora;
za ponovni izbor u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora, pristupnici
trebaju ispuniti pet (5) uvjeta, koje biraju meu uvjetima za izbor u znanstvenonastavno zvanje izvanrednog profesora, a i takoer meu uvjetima za izbor u
redovitog profesora.
VII.
U
prijelaznom
razdoblju
do
zavretka
preddiplomskih,
diplomskih
poslijediplomskih (doktorskih studija) prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i

visokom obrazovanju, uvjeti navedeni u tokama II., III. i IV. ove Odluke odnose se
na dodiplomske i poslijediplomske studije (magistarske i doktorske) studije koji se
zavravaju prema prijanjim propisima.
VIII.
Ova Odluka stupa na snagu danom objave u Narodnim novinama, a primjenjuje se
od 1. sijenja 2006. godine.
Do 31. prosinca 2005. godine u postupku izbora ili reizbora u znanstveno-nastavna
zvanja primjenjivat e se Odluka o utvrivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne
i strune aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna
zvanja Rektorskog zbora visokih uilita Republike Hrvatske od 25. listopada 1996.
(Narodne novine br. 94/96.)
121
REKTORSKI ZBOR
djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine br. 123/03., 105/04. i 174/04.)
te sukladno lanku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora, Rektorski zbor na 9.
sjednici u akademskoj 2004/2005. godini odranoj 19. srpnja 2005. godine uz
suglasnost Nacionalnog vijea za visoko obrazovanje od 7. rujna 2005. godine
donosi
ODLUKU
O NUNIM UVJETIMA ZA OCJENU NASTAVNE I STRUNE
DJELATNOSTI U POSTUPKU IZBORA U NASTAVNA
ZVANJA
OPI UVJETI
I.
Pristupnici koji se prvi puta biraju u nastavna zvanja moraju imati potvrdno
ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima. Oblik i nain
provedbe nastupnog predavanja propisat e Rektorski zbor uz suglasnost
Nacionalnog vijea za visoko obrazovanje.
Pristupnici koji su u postupku reizbora ili izbora u vie zvanje moraju priloiti
pozitivno ocijenjene rezultate institucijskog istraivanja kvalitete svog nastavnog
rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko uilite.
PREDAVA
II.
U nastavno zvanje predavaa moe biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz
lanka 98. stavka 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju
(Narodne novine br. 123/2003., 105/04. i 174/04.), uz ope uvjete i sljedee:
Pristupnik treba ispuniti dva (2) od sljedea etiri (4) uvjeta:
122
1. da je u suradnikom ili nastavnom zvanju, raunajui razdoblje od tri godine prije

datuma pokretanja izbora izvodio nastavu na nekom visokom uilitu to barem
trideset (30) norma sati
2. da ima magisterij znanosti ili doktorat znanosti
3. da je odrao jedno javno izlaganje na znanstvenim ili strunim skupovima iz
podruja struke iz koje se provodi postupak izbora u zvanje predavaa
4. da je objavio barem dva (2) struna ili znanstvena rada, ili da je koautor u barem
jednom (1) sloenijem projektu koji je izveden ili nagraen, odnosno znaajnijoj
studiji iz odgovarajue struke.
VII PREDAVA
III.
U zvanje vieg predavaa moe biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz lanka
98. stavka 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne
novine 123/03., 105/04. i 174/04.) uz ope uvjete i sljedee:
Pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedeih est (6) uvjeta:
1. da je u razdoblju od pet godina prije pokretanja izbora bio u nastavnom ili
znanstvenom zvanju, te u tom zvanju tijekom tri godine kontinuirano izvodio nastavu
na nekom visokom uilitu od barem ezdeset (60) norma sati
2. da ima magisterij ili doktorat znanosti
3. da je na web stranici visokog uilita postavio svoja predavanja kao nastavni tekst,
koji je pozitivno ocijenjen od strunog povjerenstva
4. da su pod njegovim mentorstvom izraena najmanje tri (3) zavrna ili diplomska
rada, te da je pri tome objavio barem dva rada u koautorstvu sa studentom
5. da je autor ili koautor najmanje pet (5) objavljenih strunih ili znanstvenih radova,
ili izvedenih ili nagraenih projekata odnosno studija iz odgovarajue struke
6. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje dva rada na znanstvenim ili
strunim skupovima od kojih jedan na meunarodnom znanstvenom ili strunom
skupu.
123
PROFESOR VISOKE KOLE

IV.
U zvanje profesora visoke kole moe biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz
lanka 98. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju
(Narodne novine 123/03., 105/04. i 174/04.) uz ope uvjete i sljedee:
Pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedeih est (6) uvjeta:
1. da je u razdoblju od pet godina prije pokretanja izbora bio u nastavnom ili
znanstveno-nastavnom zvanju te u tom zvanju tijekom tri godine kontinuirano
izvodio nastavu na nekom visokom uilitu od barem 120 norma sati
2. da je autor ili koautor jednog udbenika ili da je na web stranici visokog uilita
postavio svoja predavanja kao nastavni tekst koji je pozitivno ocijenjen od strunog
povjerenstva
3. da je objavio najmanje deset (10) strunih ili znanstvenih radova, odnosno
izvedena ili nagraena projekta ili studije iz odgovarajue struke
4. da je pod njegovim mentorstvom obranjeno najmanje sedam (7) zavrnih ili
diplomskih radova i da je pri tome objavio barem tri rada u koautorstvu sa studentom
5. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje etiri rada na znanstvenim ili
strunim skupovima od kojih barem dva na meunarodnom znanstvenom ili
strunom skupu
6. da je dobio nagradu za svoj struni rad.
PROFESOR VISOKE KOLE U TRAJNOM ZVANJU PROFESORA VISOKE
KOLE
V.
U reizboru u nastavno zvanje profesora visoke kole (trajno zvanje) pristupnik treba
ispuniti pet (5) od sljedeih devet (9) uvjeta, od kojih su est navedeni za izbor u
profesora visoke kole, te proireni jo sljedeim uvjetima:
1. da je bio pozvani predava na barem dva meunarodna znanstvene ili struna
skupa
2. da je bio recenzent (izvjestitelj) jednog studijskog programa
3. da je obnaao elnu dunost u strukovnoj asocijaciji iz svog strunog podruja.
124
LEKTOR
VI.
U zvanje lektora moe biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz lanka 98. stavak
6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine
123/03., 105/04. i 174/04.) uz ope uvjete i sljedee uvjete
da je objavio tri (3) struna rada.
Pri svakom reizboru pristupnik treba priloiti najmanje jedan (1) novi objavljeni rad.
VII LEKTOR
VII.
U zvanje vieg lektora moe biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz lanka 98.
stavak 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne
novine 123/03., 105/04. i 174/04.) uz ope uvjete i sljedee uvjete:
da je objavio pet (5) strunih radova.
Pri svakom reizboru pristupnik treba priloiti najmanje dva (2) nova objavljena rada.
VIII.
Pri reizboru provjeravat e se samo drugi uvjet naveden pod Opim uvjetima u toki
I. ove Odluke.
Pristupnici koji su u postupku reizbora moraju priloiti pozitvno ocijenjene
rezultate institucijskog istraivanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno
ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko uilite.
Pristupnici koji se biraju u isto nastavno zvanje: predavaa ili vieg predavaa u
skladu s lankom 102. stavkom 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju trebaju ispuniti sljedee uvjete:
za ponovni izbor u nastavno zvanje predava pristupnci trebaju ispuniti tri (3)
uvjeta, koje biraju meu uvjetima za izbor u nastavno zvanje predavaa, a i takoer
meu uvjetima za izbor u vieg predavaa;
za ponovni izbor u nastavno zvanje vieg predavaa trebaju ispuniti pet (5) uvjeta,
koje biraju meu uvjetima za izbor u nastavno zvanje vieg predavaa, a i takoer
meu uvjetima za izbor u profesora visoke kole.
125
IX.
Ova Odluka stupa na snagu danom objave u Narodnim novinama, a primjenjuje se
od 1. sijenja 2006. godine.
Do 31. prosinca 2005. godine u postupku izbora ili reizbora u nastavna zvanja
primjenjivat e se Odluka o utvrivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i
strune aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna zvanja
Rektorskog zbora visokih uilita Republike Hrvatske od 25. listopada 1996. godine
(Narodne novine br. 94/96.).
126
REKTORSKI ZBOR
djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine br. 123/03, 105/04. i 174/04.)
te sukladno lanku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora i Odluke Rektorskog
zbora o nunim uvjetima za ocjenu nastavne i strune djelatnosti u postupku izbora u
znanstveno-nastavna zvanja od 19. srpnja 2005. godine Rektorski zbor na 9. sjednici
u akademskoj 2004./2005. godini uz suglasnost Nacionalnog vijea za visoko
obrazovanje od 5. listopada 2005. godine, donosi
ODLUKU
O OBLIKU I NAINU PROVEDBE NASTUPNOG PREDAVANJA ZA
IZBOR U ZNANSTVENO-NASTAVNA ZVANJA,
UMJETNIKO-NASTAVNA I NASTAVNA ZVANJA
lanak 1.
Pristupnik koji se prvi put bira u znanstveno-nastavno zvanje, umjetniko-nastavno i
nastavno zvanje uz uvjete koje propisuje Rektorski zbor, moraju imati od
Povjerenstva Strunog vijea visokog uilita potvrdno ocijenjeno nastupno
predavanje pred nastavnicima i studentima.
Nastupno predavanje ocjenjuje struno povjerenstvo od najmanje tri lana iz
pristupnikova znanstvenog odnosno umjetnikog polja, koje imenuje ovlateno
struno vijee.
lanovi strunog povjerenstva moraju biti u istom ili viem zvanju od zvanja u koje
se pristupnik bira.
lanak 2.
Struno povjerenstvo iz lanka 1. stavka 3. ove Odluke predloiti e pristupnicima
temu i termin za odravanje nastupnog predavanja. Predloena tema nastupnog
predavanja mora biti u okviru redovite nastave iz predmeta koji je u polju za koji se
pristupnik bira.
127
Struno povjerenstvo iz prethodnog stavka predloit e dekanu visokog uilita koje

provodi postupak izbora u odgovarajue znanstveno-nastavno, umjetniko-nastavno
odnosno nastavno zvanje dogovoreni naslov teme i termine za odravanje nastupnog
predavanja.
Dekan visokog uilita iz stavka 2. ovog lanka utvrdit e termin za odravanje
nastupnog predavanja i o tome obavijestiti Struno povjerenstvo i pristupnika.
lanak 3.
Nastupno predavanje mora biti oglaeno na oglasnim ploama i web-stranicama:
a) visokog uilita koje provodi natjeajni postupak
b) Rektorata Sveuilita
lanak 4.
Nastupno se predavanje odrava u okviru redovite nastave pred nastavnicima i
studentima visokog uilita koje je raspisalo natjeaj. Na predavanje se mogu pozvati
i druge osobe.
Nastupno predavanje obvezno sluaju lanovi strunog povjerenstva, studenti i jo
najmanje pet sveuilinih nastavnika strunog vijea visokog uilita na kojem se
pristupnik bira.
lanak 5.
Nastupno predavanje mora trajati jedan nastavni sat, a odravaju ga svi pristupnici
koji su se javili na natjeaj, ako zadovoljavaju ostale uvjete predviene za izbor u
zvanje za koje je natjeaj raspisan.
lanak 6.
Nakon odranog nastupnog predavanja odrava se rasprava u kojoj sluatelji mogu
pristupniku postavljati pitanja u vezi s temom predavanja.
lanak 7.
Nakon odranog nastupnog predavanja i rasprave iz lanka 6. ove Odluke, struno
povjerenstvo daje pisanu ocjenu o nastupnom predavanju koje se obavezno prilae
128
izvjeu i prijedlogu povjerenstva za izbor pristupnika u odgovarajue znanstvenonastavno zvanje, umjetniko-nastavno odnosno nastavno zvanje.
Ocjena
nastupnog
predavanja
mora
sadravati
prosudbu
predloenikovih
sposobnosti, a odnosi se naroito na:

a)strunu kompetentnost predavaa,
b)pobuivanje interesa za predmet,
c)primjerenost iznijetog gradiva i pristupa odreenoj godini studija,
d)govornike vjetine,
e)koritenje nastavnih pomagala,
f)druga zapaanja.
Ocjenu kao i prijedlog potpisuju svi lanovi povjerenstva.
lanak 8.
Pristupnik koji ne dobije pozitivnu ocjenu nastupnog predavanja ne moe biti izabran
u znanstveno-nastavno zvanje, umjetniko--nastavno odnosno nastavno zvanje.
lanak 9.
Trokove postupka izbora i nastupnog predavanja snosi visoko uilite koje je
raspisalo natjeaj.
lanak 10.
Ova Odluka je sastavni dio Nunih uvjeta Rektorskog zbora za ocjenu nastavne i
strune djelatnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i objavljuje se u
Narodnim novinama.
129

Ivica Musić - Znanstvena Metodologija PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ivica Musić - Znanstvena Metodologija PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUILITE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIKIH ZNANOSTI

Mr. sc. Ivica Musi

Mostar, svibnja 2006.

3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela... 56

1. OPE ZNAAJKE ZNANOSTI

1.1. Jezina diferencijacija

istraivakom i znanstvenom poslu koji svojim pregalatvom i strunou doprinosi

1.2. Definicija znanosti

sistematizirana i argumentirana suma znanja u odreenom povijesnom razdoblju o

1.3. Povijesni razvoj znanosti

Znanost, u: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod Zagreb,

Smatra se da je mezopotamski grad Babilon stvorio temelje i poetna

Cf. ibid., pp. 47.-48.

Cf. ibid., pp. 48.-49.

1.4. Znanstvene metode

1.4.1. Metode znanstvenoga istraivanja

izdvojene elemente, pojave, procese i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini

ZELENIKA, R.: op. cit., p. 329. sq.

ostale injenice iste vrste.19 Ona se u znanstvenom istraivanju rabi znatno ee

Oblik induktivnog zakljuka jest: M1 i M2 i M3 je P, M1 i M2 i M3 je S, zakljuak: Svi S jesu P.

uvijek pretpostavlja poznavanje opih stavova, naela, posjedovanje opih znanja na

opreznost u uopavanju jer se esto stvaraju preopeniti zakljuci i neodgovorno se

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 334.

Jasno je da se eksperimenti ne mogu primijeniti u svim znanostima (npr. u

realna definicija ona kojom se rasvjetljava bit stvari43

nominalna definicija ona kojom se objanjava znaenje rijei44

konceptualna definicija ona kojom se odreuje sadraj pojma

verbalna definicija ona kojom se jedna rije zamjenjuje drugom,

deskriptivna (opisna) definicija ona kojom se navode vanjske

ostenzivna (pokazna) definicija ona koja ukljuuje i pokazivanje

genetika definicija ona kojom se izlae nain na koji odgovarajui

U strogom znaenju samo je realna definicija prava definicija. Jedino se njome

Definicija mora biti adekvatna, tj. ne smije biti ni preiroka ni preuska. To

Pojam koji elimo definirati ne smijemo definirati pomou pojma koji se

Definicija pozitivnog pojma ne smije biti negativna.48

Definicija ne smije biti slikovita.49

Definicija mora biti jasna, jasnija od onoga to se definira.50

deskriptivnim i drugim definicijama.

Cf. Filozofijski rjenik, p. 64.

MII, A.: op. cit., p. 138.

Dokazivanje se nekada vri ukazivanjem na neposredna iskustva, a nekada na

Lat. nervus probandi.

1) Teze moraju imati odreeno znaenje za znanstvene spoznaje.63

1.5. Klasifikacija znanosti

znanstveno usavravanje kadrova itd.68

a) Prvu fazu karakterizira jedinstvenost znanosti. Ta faza obuhvaa

Cf. loc. cit.

formalnom objektu na: apstraktne, konkretne i apstraktno-konkretne. Apstraktne

Danas se uglavnom razlikuju formalne (formalna logika, matematika,

BADROV, B.: op. cit., p. 66.

a) empirijske, tj. njihov je predmet isjeak iskustvenoga svijeta i nikad ga ne

Cf. ANZENBACHER, A.: op. cit.., p. 11.

ZNANOST O JEZIKU I KNJIEVNOSTI

DRUGE GRANE KLINIKE MEDICINE

JAVNO ZDRAVSTVO I ZDRAVSTVENA ZATITA

KLINIKE MEDICINSKE ZNANOSTI

TEMELJNE MEDICINSKE ZNANOSTI

DRUGE TEMELJNE TEHNIKE ZNANOSTI

RUDARSTVO, NAFTA, GEOLOKO INENJERSTVO

ZNANOST O JEZIKU I KNJIEVNOSTI

ORIJENTALNE I OSTALE FILOLOGIJE

TEORIJA I POVIJEST KNJIEVNOSTI