See

discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.net/publication/278676267

Utjecaj televizijskog oglaavanja na djecu

Article January 2005

CITATIONS

READS

269

1 author:
Gordana Kuterovac Jagodi
University of Zagreb
69 PUBLICATIONS 400 CITATIONS
SEE PROFILE

All in-text references underlined in blue are linked to publications on ResearchGate,

letting you access and read them immediately.

Available from: Gordana Kuterovac Jagodi

Retrieved on: 08 September 2016

Dr.sc. Gordana Kuterovac Jagodi, doc.

Odsjek za psihologiju
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Utjecaj televizijskog oglaavanja na djecu

Mediji i djetetov razvoj
Ekoloki pogled na djeji razvoj dri kako se razvoj djeteta treba prouavati i razmatrati u
okolinskom kontekstu u kojem ono ivi i s kojim sa svojim jedinstvenim karakteristikama
dolazi u interakciju (Bronfenbrenner, 1979 prema Vasta, Haith i Miller, 1998). Konteksti se
mogu zamisliti poput ovojnica koji obavijaju dijete imajui izravne i neizravne utjecaje na
njegov razvoj. Sredstva masovnih medija ubrajaju se takoer u jedan od ekolokih sustava
koji na djetetov razvoj mogu utjecati izravno djelujui na samo dijete, ali i neizravno utjeui
na ostale ekoloke sustave koji utjeu na dijete, poput njegove obitelj, prijatelja, vrnjaka.
Posljednjih tridesetak godina masovni mediji, osobito televizija sve vie utjeu na djetetov
razvoj. Najznaajniji utjecaj televizija ima na proces socijalizacije djeteta tj. na usvajanje
kulturalnih vrijednosti, stavova, uvjerenja i drutvenih normi. Televizija ima tako veliki
utjecaj zato to se nalazi u gotovo svakom domu te to komunicira vizualnim i auditivnim
putem to je lake i djelotvornije od nekih drugih oblika uenja i djeci vrlo privlano. Osim
strunjaka i roditelji su svjesni utjecaja kojega na djeji razvoj i socijalizaciju ima televizija.
Istraivanje koje je u 20 europskih zemalja ispitalo roditelje koji su kljuni imbenici koji
utjeu na ivot njihove djece utvrdilo je kako djeji TV program, drugi TV programi i
televizijsko oglaavanje zauzimaju od petog do osmog mjesta na rang listi spontano
spomenutih utjecaja pri emu roditelji, kola, prijatelji i rodbina zauzimaju prva etiri mjesta
(Advertising Education Forum, 2000 prema Von Feilltzen i Bucht 2001).
Istraivanja utjecaja televizijskog medija na djecu pokazuju kako koritenje medija
samo po sebi (osobito broj sati gledanja dnevno) moe imati neke negativne posljedice po
djetetovo tjelesno zdravlje i psihiki razvoj prvenstveno zato to potie sjedenje i nekretanje
koji poveavaju rizik za prekomjernu tjelesnu teinu i s njom povezane bolesti (Gortmaker i
sur., 1996), kao i pasivne oblike uenja i uenje uz intenzivne audio-vizualne podraaje.
Meutim, najvaniji imbenik u procjeni utjecaja televizije na djecu su sadraji koji se na
televiziji prikazuju. Istraivanja pokazuju kako djeca putem televizije mogu mnogo toga
nauiti i to kako korisne stvari (primjerice, osnove itanja, pisanja i raunanja putem svjetski
najpopularnije obrazovne serije Sezame Street) tako i one koje su negativne. Od negativnih
utjecaja televizije na djecu najvie je ispitivan utjecaj televizije na agresivnost, kao i
posljedice koje po razliite aspekte djejeg razvoja ima televizijsko oglaavanje.
Oglasi za proizvode ubacuju se u djeje programe ili programe privlane djeci, ali i
roditeljima, a u novije vrijeme igrake, kao najreklamiraniji proizvodi za djecu, postaju
glavni likovi crtanih i igranih serija i programa za djecu napravljenih iskljuivo u svrhu
njihove prodaje. Najee reklame usmjerene prema djeci promiu igrake i prehrambene
proizvode.
Zato su djeca zanimljiva skupina oglaivaima?
Postoji pria o petogodinjaku kojega su pitali to bi zaelio kada bi mu zlatna ribica
mogla ispuniti samo jednu elju. Njegov je odgovor glasio: "Tampax tampone, jer bih onda
mogao plivati, jahati na konju i initi to god poelim." Ova anegdota vie nego rjeito govori
o tome koliki utjecaj oglaavanje i reklamiranje moe imati na djecu i utjecati na njihove
elje ak i onda ne znaju emu neki proizvod slui niti ga uope mogu koristiti.

Proizvoai i oglaivai kako djejih, tako i drugih proizvoda, usmjeravaju svoje

reklamne napore prema djeci jer ona predstavljaju tri potroaa u jednome (McNeal, 1992).
Djeca su primarni potroai jer imaju svoj novac kojega dobivaju od odraslih i mogu ga
potroiti. Djeca su sekundarni potroai jer utjeu na potronju svojih roditelja i to kako stvari
namijenjenih njima samima, tako i drugih proizvoda, od jogurta do obiteljskog automobila.
Isler i sur. (1987) su utvrdili kako je jedan od utjecaja reklama usmjerenih izravno na djecu
poticanje djejih elja koje se onda iskazuju kao zahtjevi za kupnju prema roditeljima.
Naposljetku, djeca su i budui potroai koji e postati samostalni potroai kada odrastu.
Proizvoai su uoili kako ukoliko uspiju u ranoj dobi razviti pozitivne osjeaje djeteta
prema njihovim proizvodima ti osjeaji mogu trajati dugo i itav ivot utjecati na njihovu
potronju.
Kako se postaje potroa?
Reklame ue djecu da postanu potroai od najranije dobi. I ne samo one. Djeca se
ue potronji opaajui svoje roditelje kako kupuju i traei od njih da im kupe razliite
proizvode. Potroako ponaanje zapoinje u ranom djetinjstvu. Danas veina roditelja vodi
djecu ve u dojenakoj dobi u supermarkete gdje su izloeni itavom nizu zavodljivih i
arenih proizvoda s polica i gdje gledaju roditelje kako kupuju. Roditelji u potpunosti
odreuju naine ispunjenja djejih potreba do dobi od 2 do 3 godine. U to se vrijeme djetetu
doputa da ini odreene ograniene izbore poput, primjerice, koji e od ponuenih pahuljica
radije jesti ili koju e vrstu soka piti. U dobi od 3 do 4 godine, kao rezultat djetetovog
misaonog razvoja i razvoja osobnosti kao i sve veeg utjecaja gledanja televizije, djeca
poinju traiti roditelje da im kupe odreene stvari. Poruke televizijskih reklama, u
kombinaciji s informacijama koje djeca prikupljaju tijekom posjeta trgovinama, potiu
djetetovu motivaciju za kupovanjem i potronjom. Istraivanja pokazuju kako predkolska
djeca mogu pamtiti i prepoznavati velik broj logotipa kako djejih proizvoda, tako i
proizvoda za odrasle, a to je prvi korak koji vodi ka preferenciji i kupnji odreenih proizvoda.
Do dobi od 5do 6 godina djeca ve jako dobro razviju "umjetnost nagovaranja" i esto su vrlo
utjecajna na odluke o kupovini svojih roditelja, teta, baka i djedova. Meutim, sve do 9.
godine ili jo kasnije djeca ne razviju sposobnost kritikog razmiljanja o svojim odabirima i
odlukama o kupnji ve se iskljuivo povode svojim eljama. Empirijske studije pokazuju
kako veina proizvoda koje djeca trae da im se kupe nisu oni koji bi djeci trebala za
zadovoljavanjem osnovnih ivotnih potreba (npr. Issler i sur., 1987), nego drugih vrsta
potreba kao to su rast i razvoj osobnosti, samopotovanje, priznanje i sl.
Znaju li djeca to su reklame?
Kada gledaju televiziju djeca mlaa od 3-4 godine ne razlikuju to je u nekoj emisiji
njezin sadraj, a to su reklame Kada ih i ponu i razlikovati onda je to iskljuivo na temelju
perceptivnih znakova poput intenziteta tona, brzine izmjene slika, ponavljanja i drugih taktika
koje se koriste kako bi se privukla djetetova pozornost. Ve vrlo mala djeca u dobi od 2-3
godine mogu imati mentalne predodbe korporativnih logotipa i maskota. Kontekst u kojem
se javlja reklama i njezine vizualne i druge karakteristike (npr. animirana reklama u igranom
programu, ili obrnuto) uvelike utjeu na prepoznavanje reklama i njihovo pamenje (npr.
Gunter, Baluch, Duffy i Furham, 2002). Zato se udruge potroaa zalau za umetanje
separatora ("pice" koja oznaava poetak i kraj reklama) izmeu programa i reklama.
Meutim, ak i ako uoavaju razliku izmeu programa i reklama, mala su djeca osjetljivija
jer ne razumiju njihovu pravu svrhu. Primjerice, u istraivanju Pineove i Nasha (2002) 67
posto djece u dobi od 4.8 do 6.5 godina tvrdi da znaju to su reklame, ali ih samo 32% njih
zna definirati po emu se one razlikuju od ostalog programa. Zato je to tako?
Predkolsko dijete postupno razvija razumijevanje mentalnog svijeta kako svoga tako
i tuega, tj. razvijaju ono to se u kognitivnoj razvojnoj psihologiji naziva teorija uma. Ona

tek postupno shvaaju da su misli u njima, a ne izvan njih, da naa iskustva dovode do
odreenih misli i vjerovanja, koja onda pokreu nae ponaanje. Uz pomo teorije uma dijete
moe objasniti opaljive dogaaje (ponaanja drugih) postulirajui nevidljive entitete (elje,
vjerovanja, namjere, itd.). To je neto pomou ega razumijemo zato se ljudi ponaaju na
odreeni nain. Najvee promjene u djejoj teoriji uma dogaaju se izmeu 3 i 5 godina jer
djeca postaju sve svjesnija subjektivnosti mentalnih stanja drugih i to najprije njihovih
emocionalnih aspekata (eli, hoe, svia mu se, ne svia) nego uvjerenja i misli (misli, zna,
pita se) (Schaffer, 2004). Prije razvoja teorije uma, koji je dugotrajan proces, mala djeca
vjeruju da postoji jedan svijet, onaj koji odgovara njihovu iskustvu i ne mogu zamisliti to
ele, misle i namjeravaju druge osobe. Istraivanja pokazuju kako djeca tek izmeu 7. i 9.
godine ivota poinju razumjeti namjeru reklamnih poruka da potakne na kupnju (Dorr,
1986). Djeca najprije reklamama pripisuju namjeru informiranja o proizvodu, a tek kasnije
persuazivnu namjeru, pri emu djeca vie obrazovanih roditelja to shvaaju ranije od djece
nie obrazovanih roditelja (Bandyopadhyay, Kindra i Sharp, 2001). No, tek u dobi od 11-12
godina djeca su u potpunosti svjesna, mogu prepoznati i potpuno razumjeti pravu svrhu
postojanja reklama. Jo kasnije, negdje oko 13-14 godina djeca poinju shvaati pojam
trita, prodaje i zarade i poinju stjecati zdravi skepticizam prema istinitosti reklama (Linn,
De Benedictis i Delucchi, 1982).
Usto, djeca ne shvaaju kako reklame najee sadre samo pozitivne informacije o
proizvodima, dok skrivaju negativne informacije i tako manipuliraju naim dojmom. To se
oituje i u njihovom ponaanju, Tako su u jednom istraivanju djeca mlaa od 8 godina pri
samoprezentaciji za izbor u poeljnu ekipu iznosila kako svoje pozitivne, tako i negativne
osobine, dok su starija djeca iznosila samo pozitivne osobine (Aloise-Young, 1993).Zato
mlaa djeca vie vjeruju reklamnim porukama.
Jesu li djeca podlonija utjecaju reklama nego odrasli?
Neke znaajke djece, osobito one predkolske i rane kolske dobi, oglaivai
iskoritavaju kako bi naveli djecu da poele reklamirane proizvode. Spomenut emo samo
neke od njih. Djeca predkolske dobi mogu si predoavati stvari i baratati simbolima to se
oituje u razvoju govora, simbolikoj igri ili igri pretvaranja, mogu imitirati modele koje su
ranije vidjeli, no jo uvijek njihovo miljenje ima neka ogranienja.
Djeje razumijevanje reprezentacijske prirode televizije pojavljuje se tek negdje
nakon 4. godine. U dobi od 2-3 godine djeca vjeruju kako slike na TV odraavaju prave
objekte koji se nalaze u televizoru, pa tako npr. vjeruju da bi se mlijeko iz zdjelice prolilo
kada bi televizor okrenuli naopako (Flavell, Flavell, Gree & Korfmacher, 1990). Budui da
djeca imaju tekoa u razlikovanju stvarnosti od privida i budui da je njihovo miljenje
usmjereno samo na jedan aspekt situacije ili problema u odreenom trenutku, i to na ono to
je perceptivno najistaknutije, to djecu dovodi do pogrenih uvjerenja o obiljejima predmeta
ili o gleditima drugih osoba. Djeca vjeruju kako je proizvod upravo onakav kakav je
prikazan na televiziji i teko im je zamisliti pravu veliinu igrake ili koliinu nekog
proizvoda koji na ekranu moe biti jako predimenzioniran ili prikazan puno privlanijim nego
to jest. Mala djeca mogu biti obmanuta kombinacijom realistinih snimke proizvoda i
nadodanim animacijama. Tako, primjerice ne mogu shvatiti kako animirane zvjezdice koje
reprezentiraju sjaj ili cvjetii koji reprezentiraju miris slue samo za poveanje privlanosti
reklamiranih proizvoda.
Artificijalizam ili uvjerenje da su ljudi stvorili stvari, pojave i bia da bi njima sluili i
koristili njihovim potrebama takoer je znaajka djejeg miljenja, tako da ona lako
povjeruju reklamama koje govore kako je neto stvoreno upravo radi njih i za to kako bi oni
najbolje se igrali i uivali, narasli ili sl. Ona su takoer osjetljivija na pretjerivanja koja se
esto koriste u reklamama poput, primjerice da je neki proizvod najbolji, najzabavniji,
najvei.

Potom, miljenje male djece je proeto animizmom, odnosno sklonou da se svim

stvarima pridaju osobine ivih bia. U marketingu usmjerenom prema djeci u velikom se
opsegu koristi ova djeja karakteristika. U televizijskim reklamama igrake govore i hodaju,
hrana skae i leti, iz proizvoda izlijeu leptirii i cvjetii, a kukuruzne pahuljice pleu i
zabavljaju djecu dok ih jedu. Ne razlikujui stvarnost od vizualnih efekata i trikova, ta su
djeca nerijetko razoarana i nesretna kada kupe proizvod koji se u stvarnosti ne ponaa na
prikazani nain.
Jo jedna esto zlorabljena djeja karakteristika jest sklonost sakupljanju koja je
povezana s djetetovom sve veom sposobnou klasificiranja i kategoriziranja objekata.
Mnogi proizvoai stoga kreiraju ogromne serije sliica, igraaka i raznih likova koje sve
treba prikupiti (a jo puno vie puta kupiti odreeni proizvod s nepoznatim sadrajem) kako
bi se sloila oaravajua i funkcionalna zbirka koju djeca kasnije satima preslaguju i ureuju.
No, lansiranjem novih zbirki, stare ubrzo padaju u zaborav i ciklus sakupljanja zapoinje
ispoetka.
Takoer, djeca su uvelike ovisna o odraslima koji su im izvor sigurnosti i povjerenja i
koji su im modeli za uenje najrazliitijih ponaanja. Znajui to oglaivai koriste poznate,
djeci zanimljive i privlane osobe i osobe od autoriteta kao to su sportai, glumci, pjevai,
lijenici, uitelji, majke i oevi i drugi vrnjaci kako bi djeci preporuili ili naveli ih da poele
proizvode koje koriste njihovi junaci s kojima se identificiraju i koji im slue kao modeli za
ponaanja.
Imaju li reklame negativan utjecaj na djecu?
Zagovornici reklama tvrde kako su one koristan izvor informacija i kako djecu ue
vjetinama potronje nunima za ivot u trinome drutvu. Meutim, kritike reklamiranja
vrlo su opsene i ozbiljne i odnose se na utjecaje na mnoge aspekte djetetovog socioemocionalnog i tjelesnog razvoja, kao i na obiteljske odnose i interakcije s roditeljima.
Najdalekosenije posljedice ima tvrdnja koja se potvruje i istraivanjima, kako
prekomjerno gledanje televizijskih reklama, osobito bez nadzora roditelja, potie u djece
stvaranje elja za veim brojem stvari, tj. da stvara potroaki mentalitet i orijentaciju na
materijalistike vrijednosti (npr. Pine i Nash, 2002). Vjerojatno je najpogubnije djelovanje
reklama njihovo djelovanje na djetetovu sliku o sebi i samopotovanje. Naime, temeljna
tehnika reklama jest uvjeravanje kako su odreeni proizvodi nuni da bi dijete bilo sretno,
zdravo, veselo lijepo, popularno, omiljeno. Djeca uvjerena da e ostvariti bolji i ugodniji
ivot i eljene, u reklami opisane osobine, kada im se kupe odreeni proizvodi esto bivaju
razoarana (Bandyopadhyay i sur., 2001). Nerijetko, meutim, djeca koja i dobiju eljene
proizvode bivaju razoarana kada on ne zadovolji njihova oekivanja.
Reklame potiu i razvoj brojnih stereotipa, osobito onih spolnih. Djeaci i mukarci
su prikazani u reklamama u smislu rada, novca, moi, vodstva i tjelesnih aktivnosti, a
djevojice i ene u smislu kuanskih poslova, ljepote, djejih proizvoda, njenosti i
nesigurnosti. Mnogi su proizvodi za djecu, osobito igrake izrazito spolno obiljeeni i
prikazani. To moe navesti djecu da ogranie svoja ponaanja, tenje i aspiracije, kao i
otvorenost prema uenju razliitih stvari navodno prikladnih samo za suprotni spol.
Premda su roditelji danas sposobni kupovati djeci vie nego nekada (manji je broj
djece u obitelji, oboje roditelja radi i sl.) neprekidne nove potrebe i elje djece koje kod njih
stvaraju reklame mogu dovesti do porasta konflikata meu njima. Djeca poinju artikulirati
svoje zahtjeve vrlo rano, a roditelji ih u veini sluajeva zadovoljavaju, osobito dok su djeca
mala. No, s odrastanjem djece raste broj elja i djetetovi pritisci postaju sve sofisticiraniji jer
poinju koristiti tehniku nagovaranja isticanjem vanosti proizvoda za dijete i njegovo dobar
prijem meu drugima ili za njegovu sreu, na to su roditelji koji djeci ele pruiti sve
najbolje (osobito ukoliko su istodobno svjesni kako im se nedovoljno posveuju zbog posla).

Roditeljsko samopotovanje i slika o sebi takoer mogu biti ugroeni osjeajem da djeci nisu
u mogunosti ispuniti sve elje.
Reklamiranje odreenih prehrambenih proizvoda male ili nikakve nutricionistike
vrijednosti (slanih grickalica, okoladica, bezalkoholnih napitaka, zaeerenih pahuljica, i
sl.) i lanaca brze prehrane (hamburgera, pizza i sl.) mogu negativno utjecati na razvoj djejih
prehrambenih navika i u krajnjem sluaju ugroziti njihovo zdravlje (Hastings, Stead i
McDermott, 2004).
U predadolescenciji i adolescenciji poruke koje daju reklame mogu utjecati na
djetetovu sliku o vlastitome tijelu. Reklame promiu sliku idealizirane vitkosti i
jednoobraznosti u izgledu kao i tipine slike mukog i enskog tijela to utjee na razvoj
negativne slike tijela kod oba spola, a kod djevojica osobito utjeu i na razvoj poremeaja u
hranjenju i na neraspoloenje (npr. Becker, 2002).
Naposljetku, ini se kako u potrazi za proizvodnjom elja za novim proizvodima,
proizvoai proizvode, a reklame promiu mnoge igrake koje su neopravdano skupe, a koje
istodobno nisu primjerene djejim sposobnostima i potrebama ili ne potiu kreativnu i
imaginativnu igru, nego su ograniene u svojoj upotrebi. Mnoge igrake, osobito one za
djeake potiu agresivna ponaanja.
Kako zatititi djecu?
Budui da marketinki strunjaci u svijetu, osobito u SAD sve vie koriste uslugama
istraivaa i psihologa, oni sve vie zlorabe znanja o djejim razvojnim karakteristikama,
emocionalnim i socijalnim potrebama i eljama, obiteljskim odnosima i interakcijama.
Proporcije borbe za profitom preko proizvoda namijenjenih djeci postale su takve da je 1999.
godine skupina amerikih strunjaka za mentalno zdravlje poslala javno pismo Amerikoj
udruzi psihologa (APA) da proglasi takvu praksu nelegalnom. U mnogim zemljama postoje
kodeksi oglaavanja kojima se djeca pokuavaju zatititi od tetnog utjecaja televizijskog i
drugog oglaavanja. Dok je u SAD kontrola razmjerno slaba, u Europi i Australiji je
legislativa bolja. Primjerice, u vedskoj su od 1991. zabranjene sve reklame usmjerene na
djecu mlau od 12 godina (Etienne, 1999), a Europska unija razmatra da na slian nain
regulira reklamiranje na itavom svom teritoriju. Australian Broadcasting Authority nudi niz
standarda za prikazivanje reklama za djecu na komercijalnim televizijama koji navode kako
reklame moraju tono prikazivati proizvod, ne zavaravati djecu, kako tono moraju
prikazivati veliinu proizvoda u odnosu na djeci poznate stvari i sl. Neka istraivanja
pokazuju kako velika koliina reklama ne rezultira pamenjem i eljom za specifinim
brandom proizvoda nego za odreenom vrstom proizvoda , osobito kod djece mlae od 7
godina (Pine i Nash, 2002) ili ak moe razviti odbojnost ili u najmanju ruku imunost prema
nekim proizvodima ili reklamama openito.
Osim zakonodavstva veliku ulogu u obrani djece od reklama imaju roditelji i odgojnoobrazovne institucije. Oni bi trebali razvijati tzv. potroaku pismenost kod djece koja e
ukljuivati razumijevanje namjere i svrhe reklama, ukazivanje na tehnike i postupke koje
reklame koriste da nam neto prodaju, ukazivanje na pozitivne i negativne znaajke
proizvoda, razgovor o vienim reklamama i proizvodima, ukazivanje na postojanje istovrsnih
proizvoda razliitih proizvoaa i sl. No, najvanije od svega potrebno je razvijati djeje
samopotovanje jer e se samopouzdana i sigurna djeca lake oduprijeti reklamama koje ih
pokuavaju uiniti nesretnima i proizvesti u njima nepotrebne potrebe i elje.

Literatura:

Aloise-Young, P.A. (1993). The development of self-presentation: Self promotion in 6- to 10year-old children. Social Cognition, 11, 201-222.
Bandyopadhyay, S., Kindra, G., Sharp, L. (2001). Is television advertising good for children?
Areas of concern and policy implications. International Journal of Advertising, 20, 1.
Becker, A. (2002). Marked link found between eating disorders and TV. British Journal of
Psychiatry, June.
Dorr, A. (1986). Television and children: A special medium for a special audience. Beverly
Hills, CA: Sage.
Etienne, S. (1999). Not in Front of the Kids. Research (April), 22-24.
Flavell, J.H., Flavell, E.R., Gree, F.L., Korfmacher, J.E. (1990). Do young children think of
television images as pictures or as real objects? Journal of Broadcasting and
Electronic Media, 34, 399-417.
Gortmaker, S. L., Must, A., Sobol, A. M., Peterson, K., Colditz, G.A., Dietz,W.H. (1996).
Television viewing as a cause of increasing obesity among children in the United
States, 1986-1990. Archives of Pediatric and Adolescence Medicine, 150, 356-362.
Gunter,B. Baluch, B. Duffy, L.J., Furham, A. (2002). Children's memory for television
advertising: effects of programme-advertisment congruency. Applied Cognitive
Psychology, 16, 171-190.
Hastings, G., Stead, M, McDermott, L. (2004). How food promotion influences children.
Education Review, 17, 2, 14.
Isler, L., Popper, E., Ward, S. (1987). Children's purchase requests and parental responses:
results from a diary study. Journal of Advertising Research, October, 28-39.
Linn, M.C., De Benedictis, T., Delucchi, K.(1982). Adolescent reasoning about
advertisements: Preliminary investigations. Child Development, 56, 1479-1489.
McNeal, J.U. (1992). Kids as Customers. A Handbook of Marketing to Children. New York:
Macmillian Inc.
Pine, K. J., Nash, A. (2002). Dear Santa: the effects of television advertising on young
children. International Journal of Behavioral Development, 26 (6), 529-539.
Schaffer, H.R. (2004). Introducing Child Psychology. Oxford: Blackwell Publishing.
Vasta, R., Haith, M.M., Miller, S. A. (1998). Djeja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Von Feilltzen, C., Bucht, C, (2001). Outlooks on Children and Media. Goteborg University:
NORDICOM.