Jugoslavenski i bosanskohercegovaki naunik , intelektualac, orientalista, filolog,
turkolog, historiar-osmanista. Redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dobitnik najveih drutvenih priznanja. Redovni lan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBIH). lan Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBIH. Urednik posebnih izdanja Odjeljenja drutvenih nauka ANUBIH. Podpredsjednik ANUBIH. Studirao orijentalne jezike i nacionalnu historiju sa jugoslavenskom knjievnou i staroslovenskim jezikom na Filolokom fakultetu Univerziteta u Beogradu i na Filozofskom fakultetu u Istanbulu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1939. godine. Univerzitetsku karijeru, na Sarajevskom univerzitetu, zapoeo je 1950. godine u zvanju docenta na predmetima turski jezik i turska knjievnost, 1964. je biran za vanrednog profesora, 1969. je biran za redovnog profesora na istim predmetima, te na predmetu orijentalno-islamska civilizacija. Povremeno je drao nastavu i na predmetima osmanski jezik i osmanska diplomatika i paleografija. Za dopisnog lana ANUBiH izabran je 1969, a za redovnog lana 1973. godine. Njegov naunoistraivaki rad se kretao u irokoj lepezi razliitih disciplina u oblasti klasine orijentalne filologije i historije, a posebno unutar osmanistike, turkologije I historijske nauke. Jedan od osnivaa Odsjeka za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Orijentalnog instituta u Sarajevu te pokreta savremenih orijentalistikih studija u Bosni i Hercegovini. Ekspert za proces islamizacije u BiH i odnosa unutar BIH za vrijeme Osmanskog carstva. Pisac je brojnih knjiga i naunih radova.[1][2] Njegovo kapitalno djelo je Princ Musa i ejh Bedredin (1971). Vai za najveeg strunjaka za osmanski period sa ovih prostora. Sahranjen je u Sarajevu na groblju "Bare". Ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.