Krajem 16. i početkom 17. vijeka tačnije od (1596. - 1610.

) centralnom Anadolijom harale su bande i

razbojnici. Pobuna se vremenom širila i prema prijestolnici. Vođe bandi su nerijetko bili pobunjeni
pokrajinski dužnosnici, poznati i kao "Dželalije". Shodno tome ovaj ustanak ili pobuna koja je potresla
Osmansko carstvo poznata je i kao Dželalijski revolt (Celalî ayaklanmaları). Kao ljubitelju
meteorologije i istorije posebnu pažnju privlači rad Sam White-a "The Climate of Rebellion in the
Early Modern Ottoman Empire". Kao jedan od glavnih uzroka ovih pobuna on vidi Malo ledeno doba.

Pobune nisu bile pokušaj svrgavanja osmanske vlasti i autoriteta sultana, već reakcija na socijalnu i
ekonomsku krizu koja proizlazi iz niza faktora: demografskog pritiska nakon perioda neviđenog rasta
stanovništva tokom 16. vijeka, klimatskih poteškoća povezanih s Malim ledenim dobom, zatim
gubitkom vrijednosti tj. deprecijacijom valute, i mobilizacijom na hiljade sekbana za osmansku vojsku
tokom ratova protiv Habsburgovaca i perzijskih Safavida, što je dovelo do dezertiranja i okretanja
razbojništvu. Udarnu pesnicu ustanka su činili spahije (konjanici) i sekbani tj. plaćenici i neregularne
vojne jedinice Osmanskog carstva. Sekbani nisu bili lojalni samo osmanskoj državi, već su mogli
postati lojalni svakome ko im je isplatio dovoljnu plaću. Te su se trupe održavale podizanjem poreza
nazvanog sekban aqçesi. Korištenje tih odreda u konačnici je dovelo do ozbiljnih posljedica, jer kraj
ratova protiv Perzije 1590. i Austrije 1606. ostavio je velik broj sekbana bez zaposlenja ili sredstava za
život. Vođe Dželalija često nisu tražili više nego da budu imenovani za provincijske namjesnike unutar
carstva, dok su se drugi borili za određene političke ciljeve.

Malo ledeno doba bio je period hlađenja koji se dogodio nakon srednjovjekovnog toplog razdoblja.
Konvencionalno je definisan kao period koje se proteže od 16. do 19. vijeka. Mnoge farme i sela u
švicarskim Alpama su uništena porastom ledenjaka tokom 17. vijeka. U Portugalu snježne su oluje
bile mnogo češće nego danas. Smrzavanje Zlatnog roga i južnog dijela Bosfora dogodilo se 1620. i
1622. godine. Prema James Burkeu, taj je period nadahnuo takve novine u svakodnevnom životu kao
što je široka upotreba dugmadi i rupa za dugmad, te pletenje rublja po mjeri kako bi se tijelo bolje
pokrivalo i izoliralo. Dimnjaci su izumljeni kako bi zamijenili otvorena ognjišta u središtu dvorova i
domova, što je omogućilo kuće s više soba, odvajanje gospodara od posluge, a time i razvoj
društvenih klasa. Antroplog Brian Fagan ističe kako je posebno bio težak život evropskih seljaka u
Malom ledenom dobu. Krajem 17. vijeka poljoprivreda je dramatično opala: "Alpski su seljaci živjeli
od hljeba od mljevenih ljuski oraha pomiješanih sa ječmenim i zobenim brašnom. Istorčar Wolfgang
Behringer povezao je intenzivne epizode lova na vještice u Evropi s poljoprivrednim neuspjesima
tokom Malog ledenog doba. Istoričari tvrde da su se kulturni odgovori na posljedice Malog ledenog
doba u Europi sastojali od nasilja i žrtvovanja. Produženi hladni i sušni periodi donijeli su sušu
mnogim evropskim zajednicama, što je rezultiralo slabim rastom usjeva, lošim preživljavanjem stoke i
povećanom aktivnošću patogena i vektora bolesti. Bolest se intenzivira pod istim uslovima u kojima
se javljaju nezaposlenost i ekonomske poteškoće. Oba ova ishoda - bolest i nezaposlenost -
međusobno se prožimaju i pojačavaju, stvarajući smrtonosnu povratnu spregu. Zajednice su često
bile izvrgnute nasilnim zločinima, uključujući pljačku i ubistva; povećale su se i optužbe za seksualni
prijestup. Evropljani su tražili objašnjenja za glad, bolesti i socijalne nemire koje su proživjeli, a krivili
su nevine. Dokazi iz nekoliko studija pokazuju da se porast nasilnih akcija protiv marginaliziranih
grupa koje su smatrane odgovornima za Malo ledeno doba preklapaju s godinama posebno hladnog i
suhog vremena. Eric Hobsbawm je krizu 17. vijeka u Evropi vidio kao refleksiju sloma feudalnog
društva i začetka formi kapitalističke proizvodnje.

Krajem 1580-ih Osmansko carstvo se suočilo sa stalnim prijetnjama stabilnosti i funkcionisanju svojih
sistema opskrbe. Krajem 16. vijeka osmanska carska ekologija počela je postajati žrtvom vlastitog
uspjeha. Nakon što se generacijama radilo na naseljavanju zemlje razorene stoljećima ratova i kuge i
na izgradnji svog vojnog potencijala i glavnog grada, Carstvo se počelo suočavati s problemima
pritiska stanovništva i oskudice u resursima. Kako su ekološke, socijalne i tehnološke barijere ostavile
seljaštvo nesposobnim da ide u korak s rastućom potražnjom, proizvodnja hrane nailazila je na pad i
smanjenog graničnog povrata.

Nije samo pritisak stanovništva, već i pritisak stanovništva u kombinaciji s prirodnom katastrofom i
imperijalnim pogrešnim potezima odveo carstvo u pobunu i krizu. Kriza i pobuna koja će zahvatiti
osmanske zemlje u sljedećem desetljeću također su bili ukorijenjeni u problemima jedne određene
regije: provincije Karaman u centralnoj Anadoliji, posebno njezinog jugoistočnog okruga Larende. Do
generacije koja je dovela do krize 1590-ih, Osmanlije su prebrodile brojne silovite oluje, i doslovne i
metaforične. Ti su događaji testirali snagu carske vlasti i njezinog sistema upravljanja stanovništvom i
resursima protiv hirovitosti čovjeka i prirode. Prijetnje su dolazile od uobičajenih: glad, kuga, smrt te
rat - klasična Četiri jahača apokalipse. Osnovni uzroci katastrofe, međutim, često su bili meteorološki.
U februaru 1621. hroničar İbrahim Peçevi primijetio je "vrlo rijedak događaj". Nakon nekoliko dana
stvaranja leda, istanbulski Bosfor se potpuno smrznuo i zaledio. Stvorio se vremenski prizor, most od
leda prekrivao je uski pojas vode koji je razdvajao Evropu i Aziju, ujedinjujući dva kontinenta i dvije
polovice carstva. U znak sjećanja na taj događaj, Peçevi je citirao pjesmu nastalu te godine:

"Voljom Božjom, zima u Istanbulu ove je godine hladnija od bilo koje zime otkad je svijeta. Između
Üsküdara i Istanbula zaledilo se, more je presušilo ... Ko je vidio toliko ljudi kako hodaju po ledu po
moru neustrašivo kao da je suha zemlja?"

Oba faktora - lokalne snage koje djeluju u bliskoistočnoj klimi i globalne snage tj. klima koja je dovela
do Malog ledenog doba - odigrale su ključnu ulogu u atmosferskoj i ljudskoj drami osmanske krize.

I nakon velike suše koja se povukla krajem 1596. godine, uslovi u carstvu su se pogoršavali.
Razbojničke bande postajale su sve veće i drskije u svojim napadima, uzimajući sve veći danak na
provincijske gradove i sela. S vremenom su se ove grupe spojile u pobunjeničke vojske zvane
Dželalije, vođene šarolikim spektrom lokalnih zapovjednika. U međuvremenu su ratovi u Mađarskoj,
a zatim i Perziji, zajedno s novom pobunom u Siriji, osmanske snage ostavile nesposobne da se nose s
pobunom. Nasilje je pokrenulo poplavu izbjeglica, dovodeći do začarang kruga očaja, bezakonja i
bijega. Uporno vrijeme iz malog ledenog doba potaknulo je krizu, donoseći glad čak i goru od velike
suše. Tek nakon mira s Habsburgovcima 1606. godine, carstvo je moglo imati posla s Dželalijama i
donijeti privid reda u Anadoliji.
Posebno nakon 1584. godine, janjičari su počeli oduzimati zemlju seljacima da bi iznuđivali novac, a
posuđivali su i novac s visokim kamatama, uzrokujući tako ozbiljan pad poreznih prihoda države.
Godine 1598. čelnik sekbana Karayazıcı Abdülhalim ujedinio je nezadovoljne grupe u Anadolskom
ejaletu i uspostavio bazu moći u Sivasu i Dulkadiru, gdje je mogao prisiliti gradove da mu odaju
počast. Ponuđeno mu je namjesništvo Coruma, ali odbio je taj položaj i kad su osmanske snage
poslane protiv njega, povukao se sa svojim snagama u Urfu, tražeći utočište u utvrđenom dvorcu, koji
je postao središte otpora na 18 mjeseci. Iz straha da će se njegove snage pobuniti protiv njega,
napustio je dvorac, vladine su ga snage porazile, a on je umro nešto kasnije 1602. godine prirodnom
smrću. Dželalijska pobuna nastavila se pod vodstvom Janbuladoglua u Halepu i Yusuf-paše i
Kalenderoğlua u zapadnoj Anadoliji.

Pobunu Dželalija krvavo je ugušio Veliki vezir Murat paša Kujudžić (Kuyucu) (oko 1520 - 1611.),
porijeklom iz Bosne. Zbog okrutnosti s kojom je postupao s ustanicima, nazvan je "kujudži" (tur. koji
kopa jame): desetke hiljada ljudskih leševa bacio je u jame i masovne grobnice po Anadoliji.