Walt Whitman

15

Pogl avlje prvo

Walt Whitman
Materijalnost osjeaja
Pjesnik pie povijest svog vlastitog tijela.
Henry David Thoreau

Za Walta Whitmana Ameriki graanski rat bio je pitanje tijela. Whitman je vjerovao da je zloin Konfederacije bio taj to su tretirali crnce
samo kao tijelo, prodajui ih i kupujui kao komade mesa. Whitmanova
spoznaja, koje je postao svjestan prvi put u New Orleansu na aukciji
robova, bila je to da su um i tijelo neodjeljivi. Kad biujete ovjekovo
tijelo, biujete i njegovu duu.
To je sredinja ideja Whitmanove poezije. Mi nemamo tijelo, mi
jesmo tijelo. Iako nai osjeaji nisu materijalni, oni zapravo nastaju
u tijelu. Whitman zapoinje svoju jedinu zbirku poezije, Vlati trave,
proevi svoju kou svojim duhom, miris ovih pazuha aroma je
ugodnija od molitve:
Je li netko traio vidjeti duu?
Vidi, vlastiti svoj oblik i izgled.
Vidi, tijelo ukljuuje i jest znaenje, glavni sadraj
Ukljuuje duu i jest dua.

Whitmanovo spajanje tijela i due bilo je revolucionarna ideja, radikalna

u svom konceptu kao i njegov slobodni stih. U to su vrijeme znanstvenici
vjerovali da nai osjeaji dolaze iz mozga, a da je tijelo samo nakupina
inertne materije. Ali Whitman je vjerovao da na um ovisi o naemu
tijelu. Odluio je napisati pjesme o cjelovitim formama.

16

Proust je bio neuroznanstvenik

To je ono zbog ega je njegova poezija tako upeatljiva, zbog njegova pokuaja da iscijedi ljepotu iz znoja, metafiziku duu iz sala i
koe. Umjesto da dijeli svijet na dualizme, kao to su to filozofi inili
stoljeima, Whitman je sve vidio u kontinuitetu sa svim ostalim. Za
njega su tijelo i dua, svjetovno i duhovno, bila samo dva naziva za isti
pojam. Kao to je bostonski transcendentalist Ralph Waldo Emerson
jednom izjavio: Whitman je nevjerojatni spoj Bhagavad Gite i New
York Heralda.
Whitman je doao do svoje teorije o tjelesnim osjeajima istraujui
samoga sebe. Sve to je Whitman elio postii Vlatima trave bilo je
opisati osobu, ljudsko bie (sebe, u drugoj polovini devetnaestog
stoljea, u Americi) slobodno, potpuno iskreno i otvoreno. I tako se
pjesnik pretvorio u empirista, u liriara svog osobnog iskustva. Kao
to je Whitman napisao u predgovoru Vlatima trave, stat ete pokraj
mene kako biste se zajedno sa mnom zagledali u ogledalo.
Upravo je zbog te metode Whitman poeo shvaati tijelo i duu kao
neodjeljivo isprepletene. On je bio prvi koji je poeo pisati pjesme u
kojima tijelo nije bilo stranac. Umjesto toga, u Whitmanovim pjesmama
bez metra, krajolici njegova tijela postali su inspiracijom za njegovo
pjesnitvo. Svaki redak koji je napisao glasno je govorio o nagonima
njegove anatomije, o njezinim eljama i neizrecivom suosjeanju. Budui
da se niega nije sramio, Whitman nita nije ni izostavio. Vae vlastito
tijelo, obeao je svojim itateljima, bit e velianstvena pjesma.
Neuroznanost sada zna zbog ega su Whitmanove pjesme govorile
istinu. Emocije nastaju u tijelu. Nestalni kakvima se ine, nai osjeaji
zapravo nastaju u kretnjama naih miia i pokretima nae utrobe.
tovie, ti materijalni osjeaji nuan su element za proces razmiljanja.
Kao to je neuroznanstvenik Antonio Damasio primijetio: Um se
nalazi u tijelu ne samo u mozgu.
Meutim, Whitmanove su zamisli u njegovo vrijeme smatrane
erotinima i drskima. Njegova je poezija proglaena pornografskim
izriajem, a zabrinuti graani traili su da je se cenzurira. Whitman
je uivao u kontroverzi. Nita mu nije bilo drae od razoruavanja
utogljenih viktorijanskih normi i prkoenja poznatim znanstvenim
injenicama.

Walt Whitman

17

Pria o odvajanju mozga od tijela poinje s Renom Descartesom.

Descartes, najutjecajniji filozof sedamnaestog stoljea, podijelio je
bie na dva razliita entiteta: svetu duu i smrtno tijelo. Dua je bila
ishodite razuma, znanosti i svega lijepoga. Nae tijelo, s druge strane,
bilo je nalik satu, samo stroj koji krvari. Tom je podjelom Descartes
osudio tijelo na ivot u pokornosti, poput elektrane koja napaja arulje
u mozgu.
U Whitmanovo vrijeme kartezijanski nagon da se oboava mozak, a
zanemaruje tijelo potaknuo je razvoj nove frenoloke znanosti. Poevi
s Franzom Josefom Gallom na poetku devetnaestog stoljea, frenolozi
su vjerovali da oblik lubanje, njezine neobine izboine i udubine,
precizno odraavaju mozak koji je unutra. Mjerei kvrge na kosti, ti
su pseudoznanstvenici eljeli izmjeriti karakter osobe odreujui koji
su dijelovi mozga nateeni zbog aktivnosti, a koji su zakrljali zbog
zapostavljanja. Naa lubanja odraavala je nau unutranjost, ostatak
tijela bio je nevaan.
Do sredine devetnaestog stoljea inilo se da su se obeanja frenologije ispunila. Napisani su nebrojeni medicinski radovi prepuni
tehnikih ilustracija, koji su objanjavali njezine teorije. Izmjereno je
beskonano mnogo lubanja. Otkriveno je dvadeset sedam razliitih
mentalnih talenata. inilo se da e se prva znanstvena teorija o mozgu
odrati zauvijek.
Ali mjerenja nikad nisu savrena, a objanjenja je lako izmisliti.
Frenoloki dokazi, iako prikupljeni u duhu ozbiljnosti i istine, zapravo
su bili kolekcija sluajnih opaanja. (Mozak je tako sloen organ
da njegove fisure mogu opravdati gotovo svaku moguu hipotezu,
barem dok se ne postavi bolja hipoteza.) Na primjer, Gall je locirao
osobinu idealizma u temporalnoj brazdi frontalnih kosti lubanje
jer su Homerove biste otkrivale da je na tom mjestu imao izboinu i
zato to su pjesnici dok su pisali esto znali doticati taj dio glave. To
su bili njegovi zakljuci.
Dakako, frenologija se naem modernom senzibilitetu ini otuno
neznanstvenom, poput astrologije mozga. Teko je zamisliti zato je bila
popularna ili shvatiti kako se odrala tijekom veeg dijela devetnaestog

18

Proust je bio neuroznanstvenik

stoljea.* Whitman je po tom pitanju znao citirati Olivera Wendella

Holmesa: Jednako biste tako mogli odrediti koliko je novca u sefu
opipavi kvaku na vratima, koliko biste mogli odrediti koliko mozga
ovjek ima opipavi izboine na njegovoj glavi. Ali znanje proizlazi iz
mnotva naih pogreaka, i ba kao to je alkemija dovela do kemije,
tako su i promaaji frenologije doveli znanost do prouavanja mozga,
a ne samo njegova kalcificiranoga kuita.
Whitman, predani uenik tadanje znanosti, imao je sloen odnos
prema frenologiji. Prvo frenoloko predavanje koje je posjetio nazvao
je najveim konglomeratom pretenzija i apsurda koji smo ikad imali
prilike uti Ne elimo rei da nema nimalo istine u frenologiji,
ali smatramo da su njezine tvrdnje o vjerodostojnosti, koje je naveo
g. Fowler, besmislene do krajnjih granica. Meutim, vie od deset
godina kasnije, isti taj g. Fowler iz izdavake kue Fowler and Wells
na Manhattanu, postao je jedinim distributerom prvog izdanja Vlati
trave. Whitman nije mogao nai nikoga drugoga tko bi izdao njegove
pjesme. I dok je, ini se, Whitman ublaio svoj stav o tome koliko
je frenologija blesava ak je otiao tako daleko da je i sam bio na
nekoliko frenolokih ispitivanja njegova je poezija tvrdoglavo pobijala
osnovnu premisu frenologije. Poput Descartesa, frenolozi su traili duu
iskljuivo u glavi, oajniki pokuavajui svesti um na uzroke vidljive
na lubanji. Whitman je uvidio da se takva metoda temelji na velikoj
pogreci. Ignoriranjem osobitosti njegova tijela, ti znanstvenici nisu
mogli objasniti osobitosti njegove due. Poput Vlati tave koja se moe
shvatiti samo u svojoj cjelovitosti svojoj masivnosti, Whitman je
vjerovao da se njegovo postojanje ne moe shvatiti samo iz dijelova,
*

Najvei promaaj frenologije bila je njezina nemogunost da prihvati podatke koji se nisu
poklapali s njezinim predvianjima. Na primjer, kad su frenolozi izmjerili Descartesovu
lubanju, otkrili su da ima izrazito nisko elo, to je upuivalo na ograniene logine i
racionalne sposobnosti. No umjesto da posumnjaju u svoje prvotne hipoteze, frenolozi su
ismijali Descartesa izjavivi da nije tako veliki mislilac kakvim ga se smatra.

Iako je Whitman volio uiti o znanosti, nikad nije nekritiki prihvaao njezina otkria. U
svojim biljekama Whitman podsjea samoga sebe da uvijek treba dovoditi u pitanje vjerodostojnost njezinih eksperimenata: Kod znanstvenih i slinih aluzija sjeti se da se geoloke,
povijesne, jezine i druge teorije neprestano mijenjaju. Budi oprezan i umetni samo ono to
e biti prikladno i tijekom buduih stoljea.

Whitman nije bio sam u tome. Svi su, od Marka Twaina do Edgara Allana Poea, ili na
frenoloke preglede. George Eliot si je obrijala glavu kako bi joj frenolog mogao postaviti
toniju dijagnozu izboina na lubanji.

Walt Whitman

19

nego uvijek iz cjeline. To je pouka Whitmanova pjesnikog izriaja:

Ljudsko je bie nedjeljiva cjelina. Tijelo i dua uronjeni su jedno u
drugo. Biti u nekom obliku, to je to? Whitman je jednom pitao.
Moj nipoto nije beutna ljutura.

Emerson
Na Whitmanovu vjeru u transcendentalno tijelo snano je utjecao
transcendentalizam Ralpha Walda Emersona. Dok se Whitman jo
probijao kao novinar i ivio u Brooklynu, Emerson je poeo pisati
svoje eseje o prirodi. Emersona, posrnulog unitaristikog sveenika,
vie su zanimali misteriji njegova vlastita uma nego propovijedanje
o nekakvom nedokuivom Bogu. Nije mu bila draga organizirana
religija jer je duhovno smjetala na nebo, umjesto da trai duh meu
uobiajenim, zemaljskim i poznatim.
Bez Emersonova misticizma teko je zamisliti Whitmanovu poeziju.
Ja sam u sebi kuhao, kuhao i kuhao, rekao je jednom Whitman, a
zbog Emersona sam uzavrio. Od Emersona je Whitman nauio da
treba vjerovati vlastitom iskustvu, istraivati sebe kako bi pronaao
nagovjetaj duhovnog. Ali Emerson je bio velianstven zbog svoje
mistinosti, zbog svog zauzimanja za Prirodu s velikim P. Whitman je
bio velianstven zbog svoje neposrednosti. Sve su Whitmanove pjesme
zapoinjale njim samim, s prirodom utjelovljenom u njegovu tijelu.
I dok su Whitman i Emerson dijelili istu filozofiju, kao osobe
nisu mogli biti razliitiji. Emerson je izgledao kao puritanski sveenik, s naglaenim jagodinim kostima i dugakim koatim nosom.
Kao ovjek koji je ivio u samoi, bio je sklon naletima nesebinog
samopropitkivanja. Volim onu tiinu u crkvi prije no to zapone
misa, priznao je u eseju Self-Reliance (Oslanjanje na sebe). U svom je
dnevniku napisao da voli ovjeka, ali da ne voli ljude. Kada je elio
razmiljati, odlazio bi na duge etnje umom.
Whitman irokih ramena, grube grae, ela kao Bakus, bradat
kao satir i pun energije svoju je religiju nalazio u Brooklynu, na
njegovim pranjavim ulicama i njegovim kolima, u njegovu moru i
mornarima, u tim pripadnicima tjelesne demokracije. Kao to je njegov

20

Proust je bio neuroznanstvenik

nevjerojatno toan frenoloki pregled pokazao:* Glavne su osobine

karaktera prijateljstvo, suosjeanje, plemenitost i samopouzdanje, a
meu njegovim kombinacijama istie se opasna mana lijenosti, sklonosti
putenim zadovoljstvima i izdanosti te odreena neoprezna sklonost
animalnom nagonu, zbog ega se takoer vjerojatno ne osvre na
tua uvjerenja.
Whitman je prvi put uo Emersona 1842. godine. Emerson je zapoinjao turneju predavanja kako bi promovirao svoje netom objavljene
Eseje. Piui za njujorku Auroru, Whitman je nazvao Emersonov govor
jednim od najbogatijih i najljepih sastava koje je ikad uo. Whitmana
je posebice zadivilo Emersonovo zazivanje novoga amerikog pjesnika,
poete dolinog demokraciji. Pjesnik stoji izmeu polovnih i cjelovitih
ljudi, rekao je Emerson. On ponovno spaja dijelove u cjelinu.
Ali Whitman jo nije bio spreman postati pjesnikom. Sljedeih
desetak godina u njemu je sve i dalje kuhalo dok je promatrao New
York kao novinar i urednik asopisa Brooklyn Eaglea i Freemana.
Pisao je lanke o zloincima i abolicionistima, o opernim zvijezdama
i o novoj etvrti Fulton Ferry. Kad je Freeman propao, otputovao je
u New Orleans, gdje je vidio kako crnce prodaju na aukciji tijela
okovanih metalnim lancima. Otplovio je niz Mississippi u parobrodu
i tako stekao dojam o prostranstvu zapada, o tome kako su Sjedinjene
Drave same u svojoj biti najvelianstvenija pjesma.
Tijekom tih tekih godina, dok je Whitman bio nezaposleni novinar,
prvi put je poeo pisati fragmente pjesama, zapisujui katrene i rime
u svoje jeftine biljenice. Budui da si je jedina publika bio on sm,
Whitman je mogao slobodno eksperimentirati. Dok je svaki drugi pjesnik
jo brojao slogove, Whitman je pisao stihove koji su bili nezgrapan spoj
glagolskih priloga sadanjih, dijelova tijela i erotskih metafora. Odbacio
je strogi metar jer je elio da njegove pjesme odraavaju prirodu, da
izraavaju misli tako ive da imaju vlastitu arhitekturu. Kao to je
Emerson godinama ranije ustrajao: Ne sumnjaj, pjesnie, ve ustraj.
Reci: To je u meni, i ispoljit e se!
*

ini se da je jedan od razloga zbog kojih je Whitman ublaio svoja miljenja o frenologiji
bio taj to je imao vrlo pohvalnu lubanju. Dobio je gotovo savrenu ocjenu prema gotovo
svim frenolokim obiljejima. No zaudo, dvije od njegovih loijih ocjena odnosile su se na
podruje glazbe i jezika.

Walt Whitman

21

I tako, dok se njegova zemlja polagano raspadala, Whitman je osmislio novu vrstu poezije, neobjanjivu i neobinu formu. Kao samosvjesni
jezikotvorac, Whitman nije imao pretee. Nijedan drugi pjesnik
u povijesti engleskog jezika nije pripremio itatelje na Whitmanove
ekscentrine kadence (utaknuti zastrti otrozubi dodiru!), njegove
izmiljene glagole (raspustiti, preludirati, odvrtjeti), njegovu
ljubav prema anatomskim popisima* i njegovo iskreno odbijanje da
bude bilo to drugo osim on sm, k vragu i slogovi. ak je i njegova
loa poezija loa na posve originalan nain, jer Whitman je imitirao
jedino samoga sebe.
Pa ipak, unato svoj njegovoj nedokuivoj originalnosti, Whitmanovi
stihovi takoer nose na sebi oiljke svog vremena. Njegova ljubav
prema politikim unijama i fizikom jedinstvu, prema zdruivanju
antimona: to su teme koje su proizale iz nesmiljenog zapadanja
Amerike u graanski rat. Moja knjiga i rat su jedno, rekao je jednom
Whitman. U njegovoj biljenici prvi put se javljaju slobodni stihovi,
kojima je pokuao ujediniti ono to je desetljeima bilo nepomirljivo,
antagonizme Sjevera i Juga, roba i gospodara, tijela i due. Samo je u
svojoj poeziji Whitman mogao pronai jedinstvo koje je tako oajniki
traio:
Ja sam pjesnik Tijela
i ja sam pjesnik due
Ja kroim Zemljom zajedno s robovima kao i s gospodarima
I stat u izmeu gospodara i robova
I postat u oni kako bi me i jedni i drugi jednako razumjeli.

Nakon godina dokoliarskog pisanja stihova, 1855. Whitman je

konano objavio svoju poeziju. Sakupio je svoje listove to je u
tiskarskom argonu naziv za stranice Vlati trave, koje su izdavai
nazvali pjesmama male vrijednosti u tanak svezak uvezen u tkaninu,
dug samo devedeset pet stranica. Whitman je poslao Emersonu prvo
izdanje svoje knjige. Emerson je odgovorio pismom za koje neki kau
*

Pluna krila, utroba, crijeva slatka i ista,

Mozak sa svojim naborima unutar lubanje,
Suosjeanje, srani zalisci, nepce, spolnost, majinstvo (129)

Op. prev., na engleskom leaf je list, a leaves of grass su vlati trave.

22

Proust je bio neuroznanstvenik

da ga je Whitman ostatak ljeta nosio uokolo Brooklynom, u svom

depu. U to je vrijeme Whitman bio anonimni pjesnik, a Emerson
poznati filozof. Njegovo pismo Whitmanu jedna je od najvelikodunijih pohvala u povijesti amerike knjievnosti. Dragi gospodine,
zapoinje Emerson:
Nisam slijep prema vrijednosti prekrasnog dara Vlati trave. Smatram
da je to najudesniji primjer domiljatosti i mudrosti koji je Amerika
dosad dala. Vrlo se radujem dok ga itam. On je ispunio potrebu
koju esto naglaavam u vezi onoga to se ini tako sterilnim i
krtim, kao da je previe truda ili previe sluzi u temperamentu
uinilo nau zapadnjaku misao debelom i zlom. Odajem vam
poast zbog vae slobodne i hrabre misli Pozdravljam vas na
poetku vae velike karijere.

Whitman, koji nikad nije skrivao dobru kritiku od gospodara, poslao

je Emersonovo privatno pismo u Tribune, u kojem je i objavljeno, a
kasnije je i ukljueno u drugo izdanje Vlati trave. Ali do 1860. Emerson
je vjerojatno poalio to je pohvalio Whitmanovu poeziju. Whitman je
Vlatima trave dodao erotini odjeljak Enfans dAdam (Djeca Adamova),
zbirku poezije koja je ukljuivala pjesme Iz obuzdavanih bolnih rijeka,
Ja sam onaj to od ljubavi boluje i O himene! O himene! Emerson je
elio da Whitman makne erotine pjesme iz novog izdanja svoje zbirke
poezije. (ini se da su se neki dijelovi prirode jo morali cenzurirati.)
Emerson je to jasno izrekao dok su njih dvojica dugo etali parkom
Boston Common, izrazivi svoj strah da je Whitman u opasnosti da
ga se povee sa zlosretnom herezom slobodne ljubavi.
Whitman, iako je jo bio nepoznat pjesnik, bio je nepopustljiv:
Enfans dAdam mora ostati u zbirci. Takvo bi izuzimanje, rekao je, bilo
poput kastracije, a Na to se ovjek svodi kad vie nema mukosti?
Za Whitmana spolni je odnos predstavljao jedinstvo naih bia, nagone
tijela koji postaju osjeaji due. U posljednjem predgovoru Vlatima
trave, Pogled unatrag na prijeene putove, prisjetio se kako je taj
razgovor s Emersonom iskristalizirao njegove pjesnike teme. Iako je
priznao da je njegova poezija bila otvoreno pjevanje o spolnosti, ljubavi
i animalnosti, vjerovao je da je njegova umjetnost prikazivala (te
tjelesne aluzije) u drukijem svjetlu i raspoloenju. Znanost i religija

Walt Whitman

23

mogu promatrati tijelo u vidu njegovih sramotnih dijelova, ali pjesnik,

ljubitelj cjeline, zna da ljudsko tijelo i dua moraju ostati jedna cjelina.
To je, ustrajao je Whitman, ono to sam osjetio unutra u svom
mozgu i srcu kad sam na Emersonove estoke argumente odgovorio
samo utnjom pod starim brijestovima Boston Commona.
Unato svojoj erotskoj spoznaji, Whitmana je ta etnja s Emersonom
uzrujala. Zar nitko nije razumio njegovu raniju poeziju? Zar nitko
nije shvatio to je njezina filozofija? Tijelo jest dua. Koliko je puta to
napisao? Na koliko razliitih naina? A ako je tijelo dua, kako ga se
tada moe cenzurirati? Kao to je napisao u Ja pjevam tijelo elektrino,
sredinjoj pjesmi Enfans dAdam:
O tijelo moje! Ne usuujem se ostaviti tebi slina u
Drugim mukarcima i enama, ni dijelove sline tebi.
Ja vjerujem da e tebi slina opstati il propasti s tebi
Slinom duom (i da ona jesu dua).
Ja vjerujem da e tebi slina opstati il propasti s mojim
Pjesmama, i da jesu pjesme moje.

I tako, protivno Emersonovim eljama, Whitman je objavio Enfans

dAdam. Kao to je Emerson predvidio, pjesme su doekane s povicima
gaenja. Jedan je kritiar rekao da su citati iz Enfans dAdam prevelika
uvreda ednosti da bi je se toleriralo. Ali Whitmana nije bilo briga.
Kao i obino, on je napisao svoje vlastite anonimne kritike. Znao je
da, eli li da njegova poezija potraje, ne smije nita izostaviti. Ona
mora biti otvorena i mora biti istinita.

Fantomski ud
Zimi 1862., na vrhuncu krvavoga graanskog rata, Whitman je
otputovao u Virginiju u potrazi za svojim bratom koji je bio ranjen u
bitci kod Fredericksburga. To je bio prvi Whitmanov posjet bojinici.
Borbe su prestale tek nekoliko dana ranije i Whitman je vidio kako
se njihova neprocjenjiva krv crveni na travi, na tlu. Jedak miris dima
topova jo je bio u zraku. Naposljetku, Whitman je pronaao bolnicu
Unijine vojske, ije su atore za zaklon okruivali svjee iskopani

24

Proust je bio neuroznanstvenik

grobovi, a imena poginulih bila su narkana na dijelovima baava ili

slomljenih dasaka zabijenih u zemlju. Piui svojoj majci, Whitman je
opisao gomile stopala, ruku, nogu, itd. pod drvetom ispred bolnice.
Udovi koji su nedavno amputirani, poeli su trunuti.
Nakon to je vidio mrtve i umirue u Fredericksburgu, Whitman
se posvetio pomaganju vojnicima. Tijekom sljedee tri godine dobrovoljno je radio kao previja rana u Unijinim bolnicama te se brinuo o
nekih 80.000 do 100.000 ranjenih i bolesnih, kao njegovatelj duha i
tijela u odreenoj mjeri. Brinuo se i o Unijinim i o Konfederacijskim
vojnicima. Ne mogu ih napustiti, napisao je. Tu i tamo me neki
mladi grevito uhvati i ja mu pomognem koliko mogu. Whitman
je drao vojnike za ruku, spravljao im limunadu, kupovao sladoled,
rublje i cigarete. Katkad im je ak itao poeziju. Dok su lijenici lijeili
njihove rane, on im je lijeio duu.
Cijeloga ivota Whitman e se sjeati tog vremena koje je proveo
pomaui u bolnicama. Te tri (ratne) godine, kasnije se prisjeao u
Specimen Days (Primjerku dana), svojoj usmenoj biografiji, smatram
najvrednijom lekcijom u ivotu. Nikad se vie Whitman nee osjeati
tako korisnim, tako trajno apsorbiranim, u potpunosti. Ljudi su
mi znali rei: Walt, ini uda za one momke u bolnici. Ali nije bilo
tako. inio sam uda za sebe.
Kao i uvijek, Whitman je pretoio to iskustvo u poeziju. Rekao je
Emersonu da eli pisati o vremenu koje je proveo u bolnicama, jer ono
mu je pokazalo novi svijet, dalo bolji uvid, nove stvari, istraivanje
veih dubina nego ikada do sada. U Drum Taps (Zvucima bubnjeva),
svojoj zbirci pjesama o ratu jedinoj zbirci koju nikad nije revidirao
Whitman opisuje izmrcvarene dijelove tijela koje je svakoga dana
viao u bolnicama:
S batrljka ruke, amputirane ake,
Skidam zguvano laneno platno, uklanjam krastu, ispirem gnoj i krv
Na jastuk je vojnik iskrenuo vrat i glavu objesio postrance,
Oi su mu zatvorene, lice blijedo, ne usuuje se gledati
Krvavi batrljak.

Whitman je gledao krvavi batrljak. Okrutnost rata ga je okirala. Pomaui dobrovoljno u bolnikim atorima svjedoio je uasima kirurgije:

Walt Whitman

25

Zvuk kirurgova noa, otri zubi njegove pile, ikljanje, klokotanje,

pljutanje krvi koja tee. U tom smradu meu umiruim vojnicima
i truplima po koja nitko nije doao, Whitman se tjeio prisjeajui
se da tijelo nije samo tijelo. Kao medicinski pomonik Whitman je
pokuavao zalijeiti ono do ega kirurg nije mogao doprijeti. On je
to nazvao naim unutarnjim ostacima.

Do druge godine rata, kada je Whitman uio kako zamotati ratne rane
u mokri pamuk, lijenici koji su radili u vojnim bolnicama poeli su
zamjeivati vrlo neobian fenomen. Nakon to bi amputirali vojnikov
ud, nije bilo neuobiajeno da on i dalje osjea ruku ili nogu koja mu
nedostaje. Pacijenti su rekli da je to kao da ivite s duhovima. Njihovi
su se vlastiti udovi vratili kako bi ih opsjedali.
Medicina je ignorirala taj fenomen. Naposljetku, ud i ivci bili su
amputirani. Nije vie bilo niega to bi se moglo odrezati. Ali jedan je
lijenik vjerovao neobinim priama vojnika. Njegovo je ime bilo Silas
Weir Mitchell i on je bio lijenik za ivce u bolnici Turners Lane
u Philadelphiji. Takoer je bio dobar Whitmanov prijatelj. Tijekom
veine svojih ivota lijenik i pjesnik su si pisali pisma, dijelei ljubav
prema knjievnosti i medicinskim priama. Ustvari, upravo je Weir
Mitchell bio taj koji mu je 1878. naposljetku dijagnosticirao napuklu
krvnu ilu u mozgu te mu za lijek prepisao planinski zrak. Kasnije
je Weir Mitchell financijski uzdravao pjesnika, dajui mu petnaest
dolara mjeseno due od dvije godine.
No, tijekom graanskog rata, dok je Whitman radio kao bolniki
pomonik, Weir Mitchell pokuavao je shvatiti uzrok tih iluzornih
udova. Bitka kod Gettysburga napunila mu je bolnicu pacijentima
s amputiranim udovima, a u svojim medicinskim biljekama Weir
Mitchell poeo je opisivati raznovrsne osjetilne duhove. Nekim
pacijentima udovi su se inili nestvarnima, dok su ih drugi osjeali
kao prave, neki su boljeli, a neki nisu. Iako je nekoliko pacijenata
naposljetku zaboravilo svoje amputirane udove, velika je veina i dalje
tvrdila da osjeaju prisutnost svoga amputiranog uda izrazitije, jasnije
i intenzivnije nego to osjeaju svoj drugi, ivi ud. Iluzija o tijelu bila
je za njih stvarnija od tijela.

26

Proust je bio neuroznanstvenik

Iako je Weir Mitchell vjerovao da je on prvi zabiljeio taj fenomen,

nije bilo tako. Herman Melville dvanaest godina ranije pripisao je Ahabu,
zlovoljnom kapetanu iz Mobyja Dicka, fantomski ud. Ahab nije imao
jednu nogu (Moby Dick ju je pojeo) i u 108. poglavlju on poziva tesara
da mu izradi novu, umjetnu nogu od bjelokosti. Ahab kae stolaru da
jo osjea svoju amputiranu nogu nevidljivu i neobjanjivu. Njegova
je fantomska noga poput glumca. Gledaj, kae Ahab, stavi svoju
ivu nogu na mjesto na kojemu je moja bila. Eto, sada oko razaznaje
samo jednu nogu, ali dua dvije. Ondje gdje ti osjea strujanje ivota;
ondje, upravo ondje, ondje do posljednje dlake, i ja ga osjeam. Nije
li to zagonetka?
Weir Mitchell, nesvjestan onoga to je Mellvile jo prije znao, nikad
nije spomenuo Ahabovo medicinsko stanje. Objavio je svoja opaanja o
tom misteriju u dva neuroloka udbenika. ak je objavljivao posebno
glasilo o tom fenomenu, koji je ured vrhovnoga kirurga distribuirao
po ostalim vojnim bolnicama tijekom 1864. godine. Ali Weir Mitchell
je bio ogranien suhoparnim, klinikim jezikom svojih medicinskih
izvjetaja. Vjerovao je da iskustvo vojnika u njegovoj bolnici ima dublje
filozofsko znaenje. Naposljetku, njihovi osjetilni duhovi bili su ivi
dokaz Whitmanove poezije: nae je tijelo protkano naim duhom. Kad
reete tijelo, reete i duu.
Stoga je Weir Mitchell odluio napisati kratku priu u prvom licu
jednine.* U prii The Case of George Dedlow (Sluaj Georgea Dedlowa),
objavljenoj 1866. godine u mjeseniku The Atlantic Monthly, Weir
Mitchell zamilja sebe kao vojnika ranjenog u bitci kod Chickamauga,
ustrijeljenoga u obje ruke i obje noge. Dedlow se onesvijesti od boli.
Kada se probudi, Dedlow je u bolnikom atoru. Nema nijednog
uda. Svi su odsjeeni. On opisuje samoga sebe kao beskoristan torzo,
vie nalik nekakvoj gusjenici nego bilo kakvom ljudskom liku. No
iako vie nema udove, on ih jo sve osjea. Njegovo je tijelo postalo
duh pa ipak, stvarnije je nego ikada. Weir Mitchell objanjava taj
fenomen pozivajui se na mozak. Zbog toga to su mozak i tijelo u
toj mjeri meusobno povezani, um i dalje pamti (tjelesni) dio koji
*

Kasnije u ivotu Mitchell je posve napustio medicinu i posvetio se pisanju romana i poezije.
Njegov roman Hugh Wynne (1897.) o iskustvima jednog kvekera tijekom Amerike revolucije bio je osobito popularan.

Walt Whitman

27

mu nedostaje pa, u najboljem sluaju nesavreno, uva ovjekovu

svijest o tome da ima ono to vie nema. Weir Mitchell vjerovao je
da se mozak oslanja na tijelo kad su u pitanju osjeaji i identitet. Kada
Dedlow izgubi udove, shvaa na svoju strahotu, da sam katkad bio
manje svjestan sebe, svojeg postojanja, nego to je tome bilo tako
Zbog toga sam doao do zakljuka da ovjek nije svoj mozak, niti neki
dio njega, ve cijela njegova bit, i da gubitak bilo kojeg dijela zacijelo
oslabi poimanje o njegovoj vlastitoj egzistenciji.
U svojoj kratkoj prii Weir Mitchell opisuje vitmanovsku fiziologiju.
Budui da je dua tijelo i tijelo dua, izgubiti dio svojega tijela znai
izgubiti dio svoje due. Kao to je Whitman napisao u Pjesmi o sebi,
Nedostaje jedan, nedostaju oba. Um se ne moe odijeliti od svojega
tijela, jer tijelo i um, ta dva naizgled suprotna pojma, neodjeljivo su
povezana. Whitman jasno progovara o tom jedinstvu ve na prvoj
stranici Vlati trave, dok opisuje temu svoje poezije:
O fiziologiji od glave do pete ja pjevam,
Fizionomija sama, ili mozak sam, dostatni nisu Muzi,
Ja velim da je to mnogo vie Oblik potpuni.

Poslije rata klinika opaanja Weira Mitchella pala su u zaborav. Budui

da fantomski udovi nisu imali materijalnog objanjenja, medicina je
nastavila ignorirati taj fenomen. Samo je William James u svom lanku
Svijest o izgubljenim udovima iz 1887. i dalje slijedio Weir Mitchellovu
nadnaravnu hipotezu.* Kao prvi profesor fiziologije na Harvardu, James
je poslao kratki upitnik stotinama osakaenih s razliitim pitanjima o
udovima koji im nedostaju. (Na primjer, Koje dijelove uda osjeate?,
Moete li, ako predano zamiljate da se pomaknuo, doista osjetiti
kao da se ud pomaknuo u drugi poloaj?). Rezultati Jamesove ankete
otkrili su mu samo jednu injenicu o osjetilnim duhovima: nije bilo
opeg uzorka u tim iskustvima gubitka uda. Svako je tijelo proeto
svojim vlastitim individualnim karakteristikama. Ne moemo u tim
razliitim doivljajima traiti podudarnosti, napisao je James. Uvijek
*

Naalost, proi e jo trideset godina i jo jedan krvavi rat prije no to su osjetilni duhovi ponovno otkriveni. Godine 1917., suoen s osakaenim vojnicima iz Prvog svjetskog
rata, neurolog J. Babinski opisao je svoju verziju osjetilnih duhova. Ne spominje Hermana
Melvillea, niti Weira Mitchella.

28

Proust je bio neuroznanstvenik

postoje iznimke svakom empirijskom zakonu naega mentalnog sustava

te se one mogu tretirati samo kao individualna odstupanja. Poput
Henryja Jamesa, Williamov brat romanopisac jednom je napisao: Postoji prisutnost u onome to nedostaje. Ta je prisutnost naa vlastita.

Anatomija osjeaja
Whitmanova vjera u tijelo, iako je bila razlog zbog kojega su ga cenzurirali, imala je velik utjecaj na misao njegova vremena. Njegove ode
u slobodnom stihu, koje su tako erotino spajale tijelo i duu, zapravo
su navijestile paralelno otkrie u fiziologiji. Gorljivi Whitmanov
sljedbenik William James bio je prvi znanstvenik koji je shvatio da je
Whitmanova poezija doslovno istina. Tijelo jest izvor osjeaja. Tijelo
nije dio onoga to mi osjeamo, ono je to to osjeamo. Kao to je
Whitman proroanski pjevao, Vidi, tijelo ukljuuje i jest znaenje,
glavni sadraj, ukljuuje duu i jest dua.
Cijeloga ivota James je volio itati Whitmanovu poeziju naglas
te proivljavati strastvene i mistine ontologijske emocije koje su
nadahnule njegovu poeziju. U Whitmanu je James otkrio suvremenog
proroka koji je u stanju ponititi uobiajene ljudske podjele. Prema
Jamesu, Whitmanova pjesnika istraivanja tijela otkrila su onu vrstu
grae tkiva istkanog od svih onih uzbuenja, radosti i osjeaja koji
su ikad postojali i koji e ikad postojati na ovome svijetu. Whitman
je shvatio kako se osjeamo.
To to su se uvjerenja Jamesa i Whitmana podudarala, ne bi nas
trebalo uditi. Naposljetku, imali su isti uzor: Emersona. Kad je
Emerson doao u New York u sklopu svoje turneje predavanja 1842.,
njegov govor naslovljen The Poet (Pjesnik) u novinama je hvalio Walter
Whitman, koji je doslovno shvatio njegov argument u vezi metra. Za
to vrijeme Emerson se u gradu takoer susreo s Henryjem Jamesom
Starijim, diletantskim mistikom i kritiarom, koji ga je pozvao u svoj
dom u New Yorku. William James, Henryjev najstariji sin, upravo se
rodio. Pria se da je Emerson blagoslovio Williama u njegovoj kolijevci
i postao mu kumom.

Walt Whitman

29

Bila istinita ili lana, ta pria dobro ilustrira intelektualnu povijest

Amerike. William James naslijedio je Emersonovu filozofsku tradiciju.
Pragmatizam, jedinstveno amerika filozofija koju je stvorio James,
bila je dijelom sistematizacija Emersonova skeptinog misticizma.
Poput Emersona i Whitmana, James je volio ruiti znanstvene pretenzije devetnaestog stoljea. Mislio je da bi ljudi trebali prestati
smatrati znanstvene teorije ogledalima prirode, ili onim to je on
nazvao kopijama istine. Umjesto toga, trebali bi promatrati injenice
kao alate koji nam pomau da doemo u zadovoljavajui odnos s
iskustvom. Istinitost neke ideje, napisao je James, jest njezina korist,
njezina novana vrijednost. Prema tome, sudei po pragmatistima,
praktini bi pjesnik mogao biti jednako vjeran istini koliko i precizni
eksperiment. Jedino vano bila bi konkretna promjena koju bi ta
ideja stvorila u naim ivotima.
No, prije nego to je postao filozofom, William James bio je psiholog.
Godine 1875. na Harvardu je utemeljio jedan od prvih psiholokih
laboratorija na svijetu. Iako je tada bio lan medicinske kole, Jamesu
nije padalo na pamet da prakticira empirijsku psihologiju, koju
je smatrao pogrdnim nazivom za novi znanstveni pristup kojim se
pokuavalo mjeriti um u vidu njegovih temeljnih osjetila. Ono to
su fiziari radili sa svemirom, ti su psiholozi eljeli uiniti sa svijesti.
ak je i njihov vokabular bio posuen izravno iz fizike: misao je
imala brzinu, ivci su imali inerciju, a um nije bio nita drugo doli
mehanika refleksna reakcija. James je prezirao takav kruti oblik
redukcionizma. Ustvari, on je smatrao da su te injenice besmislene.
Takoer, Jamesu nije dobro leao taj novi tip psihologije. To je
nain rada koji je blizak strpljivom i egzaktnom umu, napisao je u
svom remek-djelu The Principles of Psychology (Naela psihologije).
James je shvatio da njegov um nije strpljiv, ni osobito egzaktan. Vie je
volio pitanja nego odgovore, neizvjesnost vjere nego izvjesnost razuma.
elio je univerzum nazivati pluriverzumom. U njegovim psiholokim
eksperimentima Jamesa su privlaili fenomeni koje je taj mentalni
redukcionizam ignorirao. Koji dio uma se ne moe izmjeriti?
Potraga za nemjerljivim odvela je Jamesa ravno do pitanja osjeaja.
Nai su subjektivni osjeaji, tvrdio je, neznanstvena polovica naeg

30

Proust je bio neuroznanstvenik

postojanja.* Zbog toga to poznajemo osjeaje samo kao svjesnu

cjelinu a ne kao zbroj razliitih podraaja ralaniti emociju (kao
to je to znanost pokuavala) znailo bi pretvoriti je u neto nerealno.
Potreba za dijeljenjem emocija na atome, napisao je James, puki je
hir, nelegitimna metafora. Racionalno, moemo uoiti kakve nevolje
ona sa sobom nosi, a empirijski, nikakve je injenice ne podupiru, jer
pravi sadraj naega uma uvijek je odraz odreene cjeline.
Cjelina je ovdje kljuna rije. Kao to je Whitman napisao trideset
godina ranije, Neu spjevati pjesme u svezi s dijelovima, nego pjesme,
pjevanja misli u svezi s cjelinom. Kada se James upustio u introspekciju,
shvatio je da je Whitmanova poezija otkrila esencijalnu istinu: nai
osjeaji proizlaze iz interakcije mozga i tijela, a ne iz samo jednoga
ili samo drugoga. Psiholoka teorija, prvi put opisana 1884. godine u
lanku What is an Emotion? (to je osjeaj), jednostavno govori isto
to i Whitman. Poput Whitmana, James je zakljuio da, ako se svijest
odvoji od tijela, ne bi ostalo nita, nikakva materija uma od koje se
emocije sastoje. Kao i obino, Jamesovi eksperimentalni dokazi sastojali
su se od obinih iskustava. On je gradio svoje argumente na jasnim
primjerima iz svakodnevnoga ivota, kao to je susret s medvjedom
u umi. to bi od osjeaja straha ostalo, pitao se, kada (nakon to
vidite medvjeda) nita od osjeaja ubrzanog rada srca, plitkoga disanja,
drhtanja usana, obamrlih udova, trnaca ni tjelesnih procesa ne bi bilo
prisutno? Jamesov je odgovor bio jednostavan: da nije tijela, ne bi
bilo ni straha, jer emocija zapoinje s uoavanjem promjene na tijelu.
Kada su posrijedi dramatini osjeaji, nae je tijelo pozornica.
Na prvi pogled, ova se teorija o emocijama doima kao materijalizam
u punom jeku, kao svoenje osjeaja na fiziko stanje. Ali James zapravo
*

Kao pragmatist, James je takoer vjerovao da su osjeaji ne oni koji spadaju pod isti
kartezijanski razum motivacija to stoji iza veine naih vjerovanja. U eseju The Will to
Believe James je istaknuo da su ti osjeaji koji se tiu istine ili pogreke u svakom sluaju
samo izrazi naih strasti Objektivni dokazi i izvjesnost nesumnjivo su lijepi ideali s kojima
se moemo poigravati, ali gdje ih se na ovom planetu obasjanom mjeseinom i punom snova
moe doista pronai? Iako je Jamesov esej potaknuo bujicu kontroverzi, on je zapravo samo
podupirao tvrdnju Davida Humea da je razum, a i trebao bi biti, rob strasti svoga loginog
zakljuivanja.

Godinu dana nakon to je objavljen Jamesov lanak, danski je psiholog Carl Lange objavio
slinu teoriju o tijelu i emocijama, to je navelo znanstvenike da tu teoriju nazovu James-Langeovom teorijom.

Walt Whitman

31

tvrdi upravo suprotno. Nadahnut Whitmanovim poetskim osjeajem za

cjelinu, James je vjerovao da nae emocije proizlaze iz stalne interakcije
mozga i tijela. Sam se strah ne moe odvojiti od njegovih tjelesnih
manifestacija, a ne moe se odvojiti ni od uma koji materijalnom tijelu
daje smisao. Kao rezultat toga znanost ne moe definirati osjeaj ne
uzimajui u obzir svijest ono na emu se emocija temelji. Nemojte
dopustiti da se ovaj stav prozove materijalistikim, upozorava James
itatelja. Nae emocije moraju u svojoj sri uvijek biti to to jesu, bez
obzira na fizioloke temelje zbog kojih se javljaju. Ako su one duboke,
iste, duhovne injenice, one u sklopu ove teorije o osjeajima ostaju
ne manje dubokima, istima, duhovnima te vrijednima promatranja.
One u sebi nose svoju vlastitu mjeru i vrijednost.

Tijelo elektrino
Moderna neuroznanost sada otkriva anatomiju koja se krije iza Whitmanove poezije. Ona je krenula od njegove poetske hipoteze ideje
da je ishodite osjeaja u tijelu i pronala tono odreene ivce i
dijelove mozga koji potvruju da je to istina. Antonio Damasio, neuroznanstvenik koji je proveo iscrpna istraivanja na podruju etiologije
osjeaja, naziva to tjelesnom umreenou. Prema njegovom shvaanju,
na mozak prati nae tijelo. Nai miii su ishodite naih emocija.
Kako mozak stvara nae metafizike osjeaje na temelju naega
fizikog tijela? Sudei prema Damasiju, nakon to uoimo osjetilni
podraaj (kao to je medvjed), mozak automatski potie niz promjena
u utrobi tijela dok se tijelo priprema na odreenu radnju. Srce poinje
lupati, arterije se proire, utroba se gri, a adrenalin se otputa u na
krvotok. Te tjelesne promjene tada detektira korteks koji ih povezuje
s osjetom straha, podraajem koji je prvotno i uzrokovao te promjene.
Kao rezultat, mentalna slika spoj misli i miia, tijela i due ono je
to osjeamo. To je ideja koja je prostrujala naim tijelom.
Tijekom svoje uspjene karijere Damasio je zapisivao primjere iz
ivota pacijenata koji su pretrpjeli ozljedu mozga i kod kojih je kao
rezultat toga odsutna ta sloena interakcija tijela i mozga. Iako su i dalje
osjetilno bili potpuno svjesni, ti pacijenti nisu mogli prevesti osjete u

32

Proust je bio neuroznanstvenik

emocije. Lupanje srca nikad se nije pretvorilo u osjeaj straha. Budui

da mozak nije povezan s tijelom, pacijent ivi u stanju tupila ne osjea
nita ak ni kad je u pitanju njegova vlastita nesrea.
Damasiova istraivanja detaljno su obrazloila potrebu za naim
tjelesnim osjeajima. Njegovi su zakljuci bili slini Whitmanovima.
Tijelo ima veu ulogu od samog odravanja na ivotu, pie Damasio. Ono daje sadraj koji pridonosi djelovanju normalnog uma.
Ustvari, ak i kada se u tijelu ne jave doslovne promjene, mozak stvara
odreeni osjeaj haluciniranjem tjelesne promjene. Damasio to naziva
navodnom tjelesnom umreenou jer se mozak ponaa kao da tijelo
doivljava stvarne fizike promjene. Zamiljajui odreeno tjelesno
stanje poput ubrzanog kucanja srca ili navale adrenalina mozak
sm moe stvarati emocije.
Jedno od Damasiovih najnevjerojatnijih otkria jest to da su
osjeaji koje stvara tijelo esencijalni element racionalnih misli. Iako
je uobiajeno miljenje da nae emocije prkose razumu, Damasiovi
pacijenti bez emocija pokazali su se nesposobnima donositi razumne
odluke. Nakon to su pretrpjeli ozljedu mozga, svi su poeli pokazivati
uznemirujue promjene u ponaanju. Neki su strano pogrijeili kod
ulaganja i bankrotirali, drugi su postali neiskreni i asocijalni, veina ih
je provodila sate promiljajui o nevanim detaljima. Prema Damasiju,
njihovi ogranieni ivoti ivi su primjer toga da su za racionalno razmiljanje potrebni osjeaji, a osjeaji se oslanjaju na tijelo. (Kao to je
Nietzsche rekao, Vie je razuma u tijelu, nego u najveoj mudrosti.)
Dakako, teko je izvesti generalizacije o mozgu na temelju nekoliko
neurolokih pacijenata. Da bi razumio kako tjelesni procesi funkcioniraju
kod normalnog mozga, Damasio je osmislio domiljat eksperiment
koji je nazvao kockarskim zadatkom. Eksperiment je izgledao ovako:
subjekt igra dobio je etiri pila karata, dva crvena i dva crna,
i etone u vrijednosti 2000 $. Svaka je karta obavjetavala igraa je
li dobio ili izgubio novac. Subjekt je dobio naputak da vue po jednu
kartu iz svakoga od etiriju pilova i zaradi to je mogue vie novca.
Ali karte nisu bile podijeljene nasumino. Damasio je namjestio
igru. Dva su pila bila puna visokorizinih karata. Na tim se pilovima
moglo vie zaraditi (100 $), ali imali su i vrlo visoke novane kazne
(1250 $). Druga dva pila, za razliku od njih, bila su umjerena i sigurnija.

Walt Whitman

33

Isprva je proces biranja karata bio potpuno nasumian. Igra nije

imao razloga preferirati jedan odreeni pil pa su tako vukli karte sa
svake hrpe, traei najbolji nain za zaradu novca. U prosjeku, ljudi
su izvukli po pedeset karata prije nego to su ih poeli vui samo iz
profitabilnih pilova. Bilo je potrebno da izvuku oko osamdeset karata
prije nego to je prosjeni eksperimentalni ispitanik mogao objasniti
zato preferira odreeni pil. Logino je zakljuivanje spor proces.
Ali Damasija nije zanimalo logino zakljuivanje. Njega je zanimalo
tijelo. Spojio je elektrode na dlanove ispitanika i mjerio elektrinu
provodljivost njihove koe. (Kao to je Whitman primijetio u pjesmi
Ja pjevam tijelo elektrino, tijelo je naelektrizirano, nai ivci pjevaju
niskim voltaama.)* Openito, poviena razina provodljivosti u koi
upuuje na nervozu. Damasio je otkrio da, nakon to je izvukao
samo deset karata, ruka ispitanika postala je nervozna svaki put
kad bi posegnuo za jednim od nepovoljnih pilova. Dok je mozak tek
trebao shvatiti igru (a shvatit e je tek nakon etrdeset karata), ruka
ispitanika je znala iz kojeg pila treba vui karte. Nadalje, kako je
ruka postajala sve naelektriziranijom, subjekt je poeo sve ee vui
karte iz povoljnijih pilova. Nesvjesni osjeaji koje je stvorilo tijelo
prethodili su svjesnoj odluci. Ruka je vodila mozak.
Whitmanu bi se bio svidio ovaj eksperiment. U istoj onoj pjesmi u
kojoj je proglasio tijelo elektrinim, takoer govori o udnoj sklonosti
koju uti kad rukom pipa. Mnogo prije Damasija Whitman je shvatio
da duh prima od tijela jednako onoliko koliko tijelu daje. Zato je
tako pozorno sluao svoje tijelo. Ondje je nastajala njegova poezija.
Ali Whitman je takoer znao da njegove pjesme nisu samo ode
materijalnom tijelu. Upravo su u tome grijeili njegovi viktorijanski
kritiari. Promatrajui njegove referencije na organizme i organe
doslovno, promaklo im je njegovo pravo pjesniko ostvarenje. Pouka
Whitmanovih stihova bila je to da tijelo nije samo tijelo. Ba kao to
*

U vrijeme kada je Whitman pisao, bilo je malo dokaza da tijelom pulsiraju nabijeni ioni.
Otkrie Luigija Galvanija, 1780. godine, da se ablje noge trzaju kad ih se spoji na struju,
i dalje je bilo osporavano. Zapravo, tek 1875., dvadeset godina nakon to je Whitman prvi put
pisao o elektrinim tijelima, Richard Caton, lijenik iz Liverpoola, otkrio je da je Whitman
imao pravo i da ivani sustav zapravo prenosi elektricitet. Caton je to dokazao tako to je
uveo izravno u otvoren mozak ivotinja sonde s galvanometrom (tek otkrivenu napravu koja
je bila u stanju izmjeriti niske voltae neurona).

34

Proust je bio neuroznanstvenik

vlati travi rastu iz zemlje, tako osjeaji rastu iz tijela. Whitman je elio
pokazati kako su te dvije razliite materije trava i zemlja, tijelo i um
nerazdvojive. Ne moete pisati pjesme o jednome, a ne spomenuti
prisutnost drugoga. Kao to je Whitman izjavio, stvarat u pjesme o
tvari, jer mislim kako one moraju biti najduhovnije pjesme.
Ta vjera u svetost svega, ak i u najprizemnije stvari, na kraju je
odvela Whitmana do toga da osporava znanstvene injenice. Kada
su materijalisti njegova vremena objavili da tijelo nije nita drugo
doli evoluirani stroj u kojemu nema due Whitman je reagirao
s njemu specifinim skepticizmom. Vjerovao je da, bez obzira na to
koliko znali o naoj fizikoj anatomiji, ono nedokuivo uvijek e biti
prisutno. Zato je pisao poeziju. Hura za pozitivnu znanost, napisao
je. Gospodo, vama uvijek prve poasti, vae su injenice korisne, ali
nisu moje prebivalite, pomou njih ja samo ulazim u podruje svog
prebivalita.

Ono to je Emerson rekao za Montaignea, vrijedi i za Whitmana:

ako razreete njegove rijei, one e krvariti, jer one su prokrvljene i
ive. Whitmanova poezija opisuje nau anatomsku stvarnost. U zrcalu
njegove umjetnosti vidimo krutu injenicu svoje vlastite nevjerojatnosti.
Osjeaji koji nastaju u miiima? Dua u tijelu? Tijelo u dui? Nae
postojanje nema smisla. ivimo u proturjenosti. Whitman otkriva
istinu, a potom je, ve u sljedeoj reenici, prihvaa. Njegov je jedini
odgovor to da nema odgovora. Ja i ova tajanstvenost tu stojimo,
jednom je rekao Whitman, a time je uglavnom rekao sve.
Pa ipak, prihvaanje te proturjenosti ima svoje posljedice. Kao
to je Randall Jarrell napisao u svom eseju o Whitmanu, kada u
svom umjetnikom djelu prilagodite jedan od proturjenih elemenata,
rjeavate se ne samo njega, nego i proturjenosti kojoj je pripadao, a
proturjenost je ta koja u umjetnikim djelima jedina moe opisati
onako kako logine i metodike generalizacije ne mogu na svijet i nas
same, koji smo puni proturjenosti. No, time to je vjerovao svojem
iskustvu, bez obzira na to kako se paradoksalnim doimalo, Whitman
je otkrio tajnu nae anatomije. Unato stalnim pozivima na to da ga
se cenzurira, on nikad nije posumnjao u mudrost svoje umjetnosti.

Walt Whitman

35

Sada tek shvaam da je istinito ono to sam pretpostavio, napisao

je Whitman u Pjesmi o sebi. Ono to je pretpostavljao, jest, dakako,
da tijelo tvori duu.
Za samoprozvanog pjesnika tijela, Whitmanovo je tijelo bilo u
strano loemu stanju. Iako se esto hvalio svojim izvanrednim zdravljem, kada je u rano proljee 1892. godine Whitman umro, njegovo
je zdravlje bilo narueno dugogodinjim zanemarivanjem i bolestima.
Lijenici koji su obavili njegovu obdukciju poeli su rezati im je
Thomas Eakins dovrio Whitmanovu posmrtnu masku okirali su
se stanjem njegove utrobe. Lijevo pluno krilo mu je propalo, a inilo
se da je samo osmina njegova desnoga plunog krila bila u funkciji.
Tuberkuloza, kojom se zarazio dok je radio u bolnici tijekom graanskog rata, uzrokovala je kronine upale eluca, jetre i bubrega. Imao
je upalu plua. Srce mu je bilo nateeno. Ustvari, jedini organ koji je
jo bio u punoj funkciji, bio je Whitmanov mozak. Samo dva mjeseca
ranije dovrio je svoje posljednje izdanje Vlati trave, koje je nazvano The
Deathbed Edition (Izdanje sa samrtne postelje). Po obiaju, revidirao
je svoje stare pjesme i pridodao nove.
Kako li se Whitman osjeao znajui da ga njegovo tijelo njegova
pouzdana muza polako naputa? Zapoeo je posljednje izdanje Vlati
trave epigrafom, napisanim u sjeni smrti:
Hajde, ree moja dua,
Napiimo stihove za moje Tijelo, (jer mi smo jedno).

Ta dva mudra stiha, kojima poinje posljednje izdanje njegove jedine

zbirke poezije, predstavljaju samu bit Whitmanove filozofije. Mi smo
poezija, kae njegova pjesma, koja proizlazi iz jedinstva tijela i uma.
To krhko jedinstvo ta kratka epizoda postojanja sve je to imamo.
Slavite je.