Cioranove vjebe Peter Sloterdijk I zadnji lik koji bih volio prezentirati u ovim uvodnim razmatranjima, rumunjski aforistiar

Emile M. Cioran, roen 1911., koji je od 1937. do 1995. ivio u Parizu, moe se pripisati velikom okretanju o kojem se na ovom mjestu raspravlja. On je za nas vaan informator, jer se kod njega moe promatrati kako napreduje formalizacija askeze, a da se pri tome ne odustaje od vertikalne napetosti. Na svoj nain Cioran je takoer umjetnik u gladovanju: ovjek koji metaforiki posti, time to se suzdrava od vrste ishrane za identitet. I on se prevladava, tavie, kao Kafkin protagonista slijedi svoju najjau tenju, gaenje spram punog sopstva. Kao neko ko metaforiki gladuje, on itav ivot ne radi nita drugo do razrauje bazu najveeg odbijanja demonstrirajui pri tome razvie skepse suzdravanja od suda sve do rezerve protiv iskuenja egzistiranja. Najvie emo se pribliiti fenomenu Cioran ako odaberemo dvije Nietzscheove izjave kao nit vodilju: ''Ko samog sebe prezire, ipak pri tom jo uvijek potuje sebe kao preziraa''. ''Pouka: koji bi pametni ovjek danas jo napisao neku asnu rije o sebi? taj bi ve morao pripadati redu svete drzovitosti''. Zadnja primjedba odnosi se na skoro neizbjenu neprijatnost svake biografije velikih ljudi koja ide u detalje. Vie od toga, ona oznaava psiholoku i moralnu nevjerojatnost iskrenog samoprikazivanja. Istovremeno ona imenuje uvjet pod kojim bi iznimka bila mogua: u Cioranu bi se zaista mogao prepoznati iguman kaluerskog reda iju je izglednost nagovijestio Nietzsche. Njegova sveta drzovitost proishodi iz geste koju je Nietzsche smatrao najmanje vjerojatnom i poeljnom prekidu s normama diskrecije i takta, da se i ne govori o patosu distance. Nietzsche se sam toj poziciji pribliio samo jednom, naime, kad je u psiholokim pasaama Ecce homo prakticirao ''cinizam'', neizbjean za iskreno samoprikazivanje za tu gestu smjesta je reklamirao predikat ''svjetsko-historijski'', kako bi osjeaj munosti kompenzirao veliinom podviga. Dospio je, dodue, prije do baroknog samohvalisanja nego do indiskrecije protiv sebe samoga, ukoliko taj put samohvalisanje nije znailo dublju formu izlaganja. Uostalom, Nietzsche je ostao bojaljiv prorok, koji je otkoenja, to ih je vidio kako dolaze, opaao samo kroz procjep na vratima. Ko se, kao Cioran, datirao poslije Nietzschea, bio je osuen da nastavi. Mladi Rumunj Nietzscheovo upuivanje nije slijedio samo time to se, zajedno s drugim samoizlagaima (Selbstblssern) kao to su Michael Leiris i Jean Paul Sartre, postavio na elo reda svete drzovitosti, ve je ozbiljio i program da posljednju mogunost samopotovanja zasnuje na preziranju samoga sebe. Mogao je to uiniti jer je usprkos neobinom podvigu iza lea imao duh vremena. Epohalni okret prema eksplikaciji latentnog obuzeo ga je i primorao da zapie stvari kakvih bi se nekoliko godina ranije svaki autor jo bio preplaio. U tom okretanju ''asna rije o sebi'', to ju je Nietzsche postulirao i praktiki iskljuio, dospjela je do besprimjerne ofenzivne snage. Iz puke asnosti nastaje nain pisanja bezobzirnosti prema samome sebi. ovjek vie ne moe biti autobiograf, a da ne postane autopatograf, to znai da objavi svoj bolesniki spis. astan je onaj ko priznaje to mu manjka: Cioran je bio prvi koji je stupio na pozornicu da to objasni: meni manjka sve i iz istog razloga svega mi je previe. Devetnaesti je vijek doveo anr ''asne rijei'' samo jedan jedini put do vrhunca: u Zapisima iz podzemlja F. M. Dostojevskog iz 1864. Nietzscheova reakcija na taj komad dovoljno je poznata. Cioran je pola vijeka pisao svoje zapise iz mansarde, u kojima je s divljenja dostojnom monotonijom obraivao svoju jedinu temu: kako se nastavlja kada ovjeku manjka sve i previe mu je svega. Svoju ansu kao autor prepoznao je veoma rano, obukavi jelek koji mu je ponudio

Nietzsche navukao ga je na sebe jo tokom rumunjskih godina i nikad ga vie nije svukao. Ako je Nietzsche metafiziku tumaio kao simptom patnje zbog svijeta i kao pomonu organizaciju za bijeg od svijeta, Cioran je tu dijagnozu prihvatio bez najmanjeg pokuaja da joj se protivstavi. Ono to je on odbijao, bio je Nietzscheov bijeg u suprotnom smjeru: potvrivanje nepotvrdivog. Nadovjek je za njega djetinjasta fikcija, naduvena pazikua, koja s prozora vjea svoju zastavu, dok je svijet kao i uvijek neprihvatljiv. Ko govori o vjenom vraanju jednakog, ako je jednokratno egzistiranje ve jedanput previe? U svojim studentskim godina Cioran je neko vrijeme eksperimentirao s tada uobiajenim revolucionarnim potvrdama, vrzmajui se u krugu isparavanja rumunjskog desnog ekstremizma. Dopali su mu se tada modna mistika sveope mobilizacije i politiki vitalizam, hvaljen kao ljekarija protiv skepse i pretjeranog unutranjeg ivota. Sve to pozivalo ga je da spasenje trai u fantazmi ''nacije'' bliskom srodniku aveti koja se danas ukazuje kao ''religija u vraanju''. Nije se Cioran dugo zaustavljao na toj poziciji ako je ona to uope bila. Sve vee gaenje spram histerinih izleta u pozitivitet vratilo mu je s vremenom jasnou uvida. Kada je 1937. godine preselio u Pariz, kako bi ga skoro ezdeset godina nastanjivao poput eremite, on dodue jo nije bio sasma izlijeen od iskuenja da uestvuje u velikoj povijesti, ali se sve vie udaljavao od egzaltacija svoje mladosti. Agresivno-depresivni temeljni timung, koji ga je obiljeavalo od samog poetka, sad je u drugom obliku doao do izraaja. U toj fazi Cioranu je polo za rukom da se definitivno udomai u rodu ''asne rijei o sebi''. ''Zbog nemogunosti da ubijam ili da ubijem sebe, zalutao sam u literaturu. Iskljuivo ta nesposobnost nainila je od mene pisca''. Nikada on vie nee koristiti jezik angamana, koji je tokom svojih rumunjskih dana izvukao iz talenta pubertetskog imitatora. Otpalo je slijepo divljenje to ga je nekad gajio prema Njemakoj i njenom brutalnom uzdizanju. ''Ako sam izlijeen od ikoje bolesti, onda sam izlijeen od te''. U asnu rije o vlastitoj bolesti za onoga koji je ozdravio spada priznanje da se elio izlijeiti neasnim sredstvima. Jednom zavazda osloboen tog zla, posvetio se zadatku da iznae pisca Ciorana, koji bi psihopatskim kapitalom, to ga je stekao u mladosti, trebao osnovati preduzee. Figura, koja se tada sama stvorila, mogla je biti lik iz romana Huga Balla: ona predstavlja ''izigranog ovjeka'', sveca iz varijetea, filozofskog klauna koji oaj i htijenje da se postane nitina (Nichts-Werden-Wollen) razrauje u reviju numera. U Cioranovom ''ivotnom djelu'' posvjetovljenje askeze i informalizacija spiritualnosti mogu se promatrati s najviim moguim stepenom pregnantnosti. Kod njega se srednjoevropski egzistencijalizam jogunjenja (Trotz-Existentialismus) nije prevodio u angairani egzistencijalizam otpora (Widerstandsexistenzialismus), kao to se to moglo promatrati kod parikih mandarina, ve u beskrajnu seriju inova degamana. Oeuvre tog egzistencijaliste odbijanja sastoji se od niza pismenih otkaza upuenih iskuenjima involviranja i zauzimanja pozicije. Time se sve jasnije kristalizira njegov centralni paradoks: poloaj ovjeka bez poloaja, uloga aktera bez uloge. S prvom u nizu svojih parikih knjiga Prcis de dcomposition, Kratki pregled raspadanja, 1949 Cioran je kao stilista ve postigao majstorski nivo pod naslovom Lehre vom Zerfall, Uenje o raspadu, Paul Celan preveo ju je na njemaki. Cioran je duh epohe liavanja (Geist der OhneEpoche) izvjesno primio u sebe s trajnim rezultatima, ali take, koje je htio razbiti, one su iz identiteta, pripadnosti i dosljednosti. Bio je uvjeren samo u jedan princip, po kojem je vano da ovjek ne bude uvjeren ni u ta. Iz knjige u knjigu nastavljao je svoju egzistencijalistiku akrobatiku na podu, ija blizina s vjebama Kafkinih umjetnikih figura upada u oi. Njegova numera bila je zacrtana od samoga poetka: to je numera mamurnog marginalca koji se kao beskrovnik (sans abri), apatrid (sans papiere) i bestidnik (sans gne) ne probija samo u gradu, nego i u univerzumu. Najupeatljivija zbirka njegovih autobiografskih ispoljavanja ne nosi uzalud u svom njemakom izdanju naslov Cafard. Kao praktini parazit Cioran se naslanjao na grko znaenje te rijei: parasitoi, sasjedioci (Beisitzer) za prostrtim stolom, nazivali su Atenjani one goste koje se pozivalo

da bi doprinijeli zabavi drutva. Rumunjskom emigrantu u Parizu nije palo teko ispuniti takva oekivanja. U jednom pismu roditeljima konstatirao je: ''Da sam po naravi bio utljiv, odavna bih bio umro od gladi''. Na drugom mjestu veli: ''Sva naa ponienja zasnivaju se na tome da se ne moemo odluiti da umremo od glasi''. Cioranovi aforizmi itaju se kao praktino primjenjiv komentar Heideggerovom uenju o timunzima, to jest atmosferskim impregnacijama individualnog i kolektivnog ''thymosa'' (strast, estina, ono to duu ini sranom, prim. prev.) koji egzistenciji ''dodjeljuju'' pred-logiki ton a priori. Ni Heidegger ni Cioran nisu se potrudili o davanju i davaocu, odnosno davateljici timunga govoriti s opirnou koja bi bila primjerena znaenju fenomena vjerojatno na temelju injenice da su i jedan i drugi bili skloni prekinuti psiholoku analizu, kako bi hitro preli u sferu egzistencijalnih iskaza. Doista, Cioran je svoju agresivno-depresivnu ugoenost prihvaao kao atmosfersku prainjenicu svoga postojanja. On smatra kobnim to to mu je svijet dat u distonikim zvukovnim bojama: prezasienosti, dosadi, besmislenosti, neukusu, pobunjenikom gnjevu na sve to je sluajnost. Iskreno on potvruje Nietzscheovu dijagnozu po kojoj ideale metafizike valja tumaiti kao duhovne izraze psihike, ali i psihofizike bolesti. Prelazei na liniji ''asne rijei'' preko sebe dalje nego bilo koji drugi autor prije njega, on otvoreno priznaje da mu je stalo do otvaranja protivrauna za ''promaeno stvaranje''. Misliti znai ne misliti kao to je sugerirao Heidegger, ono znai: osvetiti se. Tek je Cioran ozbiljio ono to je Nietzsche htio razobliiti, kao da taj fenomen postoji od davnina: filozofiju istog resantimana. No to ako je takva postala mogua tek na Nietzscheov podstrek? U njoj se egzistencijalizam jogunjenja njemakog porijekla zaobilazei francuski egzistencijalizam otpora, koji je Cioran prezirao kao plitku modu pretvara u kripto-rumunjski i daanskobogumilski obojen egzistencijalizam neizljeivosti. Tek se na granici prema azijatskom inegzistencijalizmu taj zaokret zaustavlja. Cioran se dodue tato-evropski u svim etapama svoga ivota poigrava s osjeajem obuhvatne nezbiljnosti, ali se nije mogao odluiti da slijedi budizam, kad taj naputa tezu o zbilji, a s njom ujedno i tezu o bogu. Ta je, kao to je poznato, sluila tome da se zbilja koju poznajem garantira ''posljednjom zbiljom'', koja nam je skrivena. Iako ga budizam privlai, Cioran ne eli uestvovati u sprovoenju te ontologije. Ne samo da prezire stvarnost svijeta, nego mu je ujedno namjera da se u njoj odri neoteen, zbog ega, makar i samo sofistiki, mora prihvatiti stvarnost stvarnosti. Niti se eli izbaviti sam, niti eli dopustiti da bude izbavljen. Njegovo miljenje jedna je jedina reklamacija oekivanja da bi mu izbavljenje moglo biti potrebno. Sve bismo to mogli ostaviti da poiva samo na sebi kao bizaran plod uzgajanja u biotipu parizijanizma poslije 1945., kad ovdje na vidjelo ne bi izlazila znaajna tendencija koja iznuuje radikalnu promjenu na planeti vjebaa. Cioran je, kao to smo primijetili, krunski svjedok asketoloki dalekosenog prijeloma koji tematiziramo kao emergenciju antropotehnike. On nam skree panju na informalizaciju spiritualnosti, za koju sam rekao da je valja razumjeti kao protivtendenciju despiritualizaciji askeze. Cioran je vjeba novog tipa, ija se originalnost i represivnost pokazuju u injenici da vjeba odbijanje svakog ciljanog vjebanja. Metodike vjebe mogue su, kao to znamo, samo tamo gdje nam se pred oima nalazi obavezni cilj vjebanja. Upravo njegov autoritet Cioran osporava. Prihvatiti cilj vjebanja ponovo bi znailo: vjerovati pri emu ''vjerovanje'' ovdje oznaava mentalno djelovanje kojim poetnik anticipira cilj. S tim predvoenjem u cilj (Vorlaufen-in-das-Ziel) dat je etvrti modul ''religioznog'' kompleksa ponaanja. Anticipiranje se u pravilu odvija tako da gledamo na nekog savrenog, od kojeg s vjerom i nevjericom primamo poruku da bismo jednog dana mogli postii isto to i on. U sljedeim poglavljima vidjet emo kako su pod primjenom te unutranje operacije armije vjebaa milenijumima stavljane u pokret. Bez modula ''predvoenje u cilj'' nema vitae contemplativae, monakog ivota, ni kretanja u roju prema novim obalama, nema htijenja da se bude kakav je nekad bio neko vei. Stoga se nikad ne moe dovoljno naglasiti: najefektivnije antropotehnike proizlaze iz

svijeta jueranjice a danas glasno hvaljena ili odbacivana genska tehnika ostat e dugo vremena, makar postala kod ovjeka i u velikoj mjeri praktikabilna i prihvatljiva, samo anegdota. Vjerniko predvoenje u savrenstvo nije ono to Cioran trai. On se dakako strasno ''interesira'' za religiozne spise, u kojima je rije o usavravanju i izbavljenju, ali vjerniku operaciju kao takvu, anticipiranje mogunosti da emo kasnije dospjeti tako daleko, on ne provodi. Njegovo nevjerovanje prema tome ima dvije strane stranu ne-mogunosti, jer vlastiti temeljni timung rastae naivnost nunu za prihvaanje savrenstva i stranu ne-htijenja, jer je zauzeo stav skeptika i od tog definitivnog provizorija ne eli odustati u korist pozicije. Zato mu ne preostaje nita drugo nego eksperimentirati s ostacima. Sebe vidi primoranim svirati na instrumentu na kojem bi ciljano oblikovanje bilo besmisleno na neugoenom instrumentu vlastitog postojanja. No upravo njegovo sviranje na instrumentu na kojem se ne moe svirati pokazuje nepotiskivu univerzalnost dimenzije vjebanja: jer time to vjeba gdje nema primjerenog instrumenta, ''anti-prorok'' razvija neformalnu verziju majstorstva. On postaje prvi majstor ne postizanja niega (Meister des Es-zu-nichts-Bringens). Kao Kafkin umjetnik u gladovanju, on e od svoje averzije nainiti virtuoznu vjebu i razviti forme mogunosti (Knnensform) koje odgovaraju njegovu cafardu. I u njoj se uje apel, koji se vraa svakoj artistici: ''Cijelo vrijeme sam elio da se divite''. Dok Kafkin umjetnik u gladovanju eka do samog kraja kako bi izgovorio suprotni poziv: ''Ali vi tome treba da se divite'', Cioran od samog poetka nudi materijal za skidanje magije s njegove umjetnosti, razotkrivajui ga gotovo sa svake strane kao poputanje pod stegom temeljnog timunga. timung govori, kad Cioran primjeuje: ''Nisam u stanju da patim''. ''Moje knjige ne izraavaju vizije, nego osjeaj ivota''. Protiv mogunosti da se osjeaji ivota terapeutski modificiraju, gajio je prezrivu netrpeljivost naposljetku, ivio je od produkcije svoje cjelokupnosti i jedva da bi mogao sebi priutiti pokuaj da se promijeni. Svojim prinosom otkriu da je ak i nepaenje na sebe (Sich-Gehen-Lassen) kadro da bude umjetnost, te da, ako mu se pridoda volja za umijeem, iziskuje obavezan .mislise., Cioran je u redu svete drzovitosti pomogao da pridobije jedno pravilo. Ono se uva u Kratkom pregledu raspadanja, knjizi udesnih vjebi, o kojoj elim pokazati kako pravu povelju moderne ''kulture'' formulira kao agregat nedeklariranih askeza knjizi koja probija svaki uvez. U kojoj je mjeri Cioran bio svjestan svoje uloge u prevoenju spiritualnog habitusa u profanu neugoenost i literarno gospodarenje njome pokazuje Uenje o raspadu, na kojem se zasniva njegova reputacija (pri emu bi prevod naslova kao ''Nit vodilja rastakanja'' bio isto tako mogu). Izvorno ta se zbirka trebala zvati ''Negativne vjebe'' (Excercies ngatifs) to bi moglo znaiti kako vjebe poricanja, tako i antivjebe. Ono to je Cioran podastro bilo je pravilo koje je svoje adepte trebalo voditi na putu prema neupotrebljivosti. Kad bi postojao cilj tog puta, on bi glasio: ''Biti nepotrebniji od sveca''. Tendencija novih pravila je anti-stoika. Dok stoiki mudrac ini sve da sebe dovede u formu za univerzum rimski stoicizam bio je prije svega inovnika filozofija, atraktivna za ljude koji su eljeli vjerovati da je asno kao ''vojnik kozmosa'' ustrajati na poloaju koji im je dodijelila providnost , sioranovski asketa mora odbaciti tezu o kozmosu kao takvu. On odbija prihvaanje vlastitog postojanja kao sastavnog dijela dobro ureene cjeline, tavie, on mora dokumentirati neuspjelost univerzuma. Kransko tumaenje kozmosa kao kreacije Cioran prihvaa samo utoliko to se pri tome u igru uplie bog kao optuivi uzronik totalnog promaaja. Na trenutak Cioran dospijeva u blizinu Kantovog moralnog dokaza postojanja boga, premda s obrnutim predznakom: postojanje boga nuno valja postulirati, jer se bog mora izviniti za svijet. Procedura koju je Cioran razradio za svoje anti-vjebe poiva na uzdizanju besposlice u oblik vjebanja egzistencijalnog revolta. Ono to naziva ''besposlica'' zapravo je svjestan i nikakvim strukturiranom radom otean tok kroz duevna stanja manino-depresivnog spektra postupak koji anticipira kasnije velianje drivea, proticanja kroz dan kod situacionista pedesetih godina. Svjestan

ivot u proticanju jednak je uvjebanom pojaanju osjeta diskontinuiteta, kojem je Cioran bio sklon na osnovi svoje udljivosti. Efekt pojaanja dodatno se dogmatski nadvisuje borbenom tezom da je kontinuitet ''luaka ideja'' bilo bi dovoljno da je se nazove konstruktom. Postojanje sada znai: osjeati se nelagodno u uvijek novim takama sadanjosti. Punktualizmu sioranovskog samopromatranja, koje se klati izmeu momenata kontrakcije i difuzije, odgovaraju literarna forma aforizma i publicistiki anr zbirke aforizama. Autor zarana postie relativno jednostavnu i stabilnu reetku sastavljenu od est ili osam tema, uz pomo koje proeljava svoja stanja u proticanju, kako bi od take doivljavanja dospio do odgovarajueg tematskog vora. S vremenom teme kao parcijalne linosti ili redakcije koje rade jedna pored druge stvaraju vlastiti ivot, na temelju kojeg se razvijaju nastavljajui se same na sebe, a da ne moraju ekati na povod u doivljaju. ''Autor'' Cioran samo je glavni urednik, koji kao editor obrauje proizvode svojih pisarnica. On sastavlja u knjige ono to mu njegovi unutranji saradnici rutinski dostavljaju. Na neredovitim sjednicama oni mu predaju materijal aforizme iz odjeljenja za bogohuljenje, primjedbe iz studija mizantropije, ubode iz sekcije za deziluzioniranje, objave iz press-biroa cirkusa osamljenika, teze iz agenture za pretjerivanje nad bezdanom i otrove iz redakcije za preziranje savremene knjievnosti. Samo formulacija misli na samoubojstvo ostaje u kompetenciji glavnog urednika. Ona ipak sadrava vjebu o kojoj ovise svi ostali nizovi putovanja. Samo ona od krize do krize doputa ponovno uspostavljanje osjeaja da emo u bijedi ostati suvereni osjeaja koji neugoenom ivotu prua minimum uporita. Uostalom, odgovorni za teme znaju to proizvode susjedne redakcije, tako da se sve vie meusobno citiraju i prilagoavaju jedni drugima. ''Autor'' Cioran smilja samo naslove knjiga, koji nagovjetavaju anr silogizmi, kletve, nadgrobni natpisi, priznanja, ivoti svetaca, niti vodilja propasti. Njegovi su uz to meunaslovi, koji podlijeu slinoj logici. U svakidanjici on je mnogo manje pisac nego italac, a ako je u njegovom ivotu postojala djelatnost koja bi izdaleka nalikovala ureenom poslu ili formalnoj egzistenciji, to je bilo itanje i ponovno itanje knjiga koje su mu sluile kao izvori utjehe i povodi za neslaganje. ivot svete Tereze iz Avile proitao je pet puta u panskom originalu. Brojne lektire uklapaju se u proces anti-vjebi i zajedno sa sjeanjima na izreeno ine klupko uzajamnih djelovanja na n-tu potenciju. ''Negativne vjebe'' rumunjskog ''petparakog budista'' kako se u Silogizmima gorine sam naziva obalni su pomorski znakovi u novijoj povijesti spiritualnog ponaanja. Potrebna im je samo jo eksplikacija vaeih otkria s onu stranu kompanije temeljnog timunga (Grundstimmungskumpanei) koja je u dosadanjoj recepciji Ciorana zadavala pravila. Skepsa, koja se autoru spoitava u sazvuju s mnogim njegovim jezikim igrama, sve je drugo samo ne ''radikalna''; ona je virtuozna, elegantna. Ono to Cioran radi moe se uiniti monotonim, ali nikad ne vodi u tupavost, koja prianja uz radikalizam. Ono to on govori i ini slui uzdizanju njegovih patnji na odreen stepen umijea. Cioranovo djelo pokazat e nam se bitno manje kontradiktornim im u njegovim mnogobrojnim paradoksima opazimo emergenciju fenomena vjebe jo jednom, dakle, ''jednu od najirih i najduih injenica koje postoje'' u jednoj neuobiajenoj deklinaciji. Ako je po svom temeljnom timungu jo i bio ''pasivno-regresivni bastard'' kako su se sedamdesetih godina prigodno izraavali grupni terapeuti po svom etosu on je bio ovjek vjebi, artista koji je i iz lijenosti znao napraviti numeru iz oaja apolinijsku disciplinu, iz poputanja etidu u skoro klasinoj maniri. Povijest uinka Cioranovih knjiga otkriva da je odmah bio prepoznat kao paradoksalni majstor vjebi. Po prirodi stvari one su se obraale samo malom broju italaca, ali su kod njih nailazile na duboku rezonancu. Mali broj intenzivnih recipijenata otkrio je u spisima ozloglaenog autora ak i neto iju bi egzistenciju on zacijelo poricao bratski titraj, skrivenu sklonost da ''redu trapista bez vjere'', u koji se koketno i neodgovorno uvrtavao, podari neto guu konzistentnost. Bilo je kod njega neke tajne spretnosti da oajnicima, koji su bili bespomoniji i od njega samoga, daje savjete i jednog bitno manje zatajivanog nagona da se proslavi svojim vjebama iz bijega od svijeta.

Neka je onome to je nazivao tentation d'exister (iskuenje postojanja, prim. prev.) manje-vie rezolutno i odolijevao ak u bordelima, ak u mondenskom drutvu iskuenju da postane uzor bio je spreman podlei u svojoj diskreciji. Zato nije pogreno vidjeti u Cioranu ne samo praktikanta informalizirane askeze, nego i neformalnog trenera, iji vlastiti modus vivendi iz daljine djeluje na druge. Dok je obini trener upravo smo nali njegovu definiciju onaj ''koji eli da ja elim'', spiritualni trener otpravlja dunost kao onaj koji ne eli da ja ne elim. On je taj koji odgovara kada bih elio odustati. Za ostalo zadovoljit u se napomenom da su Cioranove knjige za neodreen broj italaca pruale efektnu profilaksu po pitanju samoubojstva isti uinak imali su, kau, i lini razgovori s njim. Oni koji su traili savjet zacijelo su naslutili na koji je nain Cioran otkrio najzdraviji nain da bude neizljeiv. Ja Cioranovo djelo ''negativnih vjebi'' itam kao daljnju napomenu da je kod proizvoenja ''visoke kulture'', to god to u detalju moglo znaiti, na djelu neizbjean asketski faktor. Nietzsche ga je uinio vidljivim, podsjeajui na neizmjeran sistem rigidnih dresura koji ini bazu za nadgradnju morala, umjetnosti i svih ''disciplina''. Ovaj asketizam u prvi plan stupa kad najbjelodanije standardne vjebe kulture to ih zovemo ''tradicijama'' dospiju u zbunjenost kafkijanskog umjetnika u gladovanju: im se moe rei da se interes za njih ''tokom zadnjih godina veoma smanjio'', uvjeti mogunosti njihovog postojanja postaju upadljivi. Kada se iscrpi zanimanje za jedan oblik ivota, tu i tamo se oslobaa tlo nad kojim su se izdizale vidljive partije onoga to je izgraeno na njemu. Peter Sloterdijk, Du musst dein Leben ndern, Frankfurt/M 2009, str. 118-132. S njemakog preveo Mario Kopi