Aristotelovo poimanje sree

Franjo eger

Aristotel sreu definira kao krajnje dobro, dobro samo po sebi. Ona je svrha samoj
sebi, dakle elimo ju zbog nje, a ne zbog toga jer slui neemu drugome. U
ovome seminaru u opisati kako Aristotel opisuje krajnje dobro i nakon toga u
pisati i tome zato je srea krajnje dobro. Opisat u zato su vana vanjska dobra
kako bi se dolo do sree , nain na koji se dolazi do sree, Aristotelovo miljenje
o tome moe li se iva ovjeka nazvati sretnim i da li se srea tretira kao svrha ili
sredstvo. I na kraju u ukratko opisat zato Aristotel prijateljstvo kao vrlinu
smatra najvanijim za ostvarivanje sree, te u ukratko objasniti vrline.
Krajnje dobro je intrinzino, elimo ga zbog njega, a ne jer slui neemu drugome.
Aristotel se ne slae sa Platonom da postoji ope dobro i smatra da je dobro
individualno. Kritizira Platonove sljedbenike da oni govore samo o jednome dobru,
a to je dobro po sebi, a potpuno zanemaruju dobra koja slue da se postignu
dobra po sebi, dakle instrumentalna dobra. No kod sree, smatra Aristotel,
nedvojbeno je da je ona najvee dobro i svrha. U tome se slau i obrazovani i
neobrazovana svjetina. No razilaze se oko toga to znai biti sretan, za
obrazovane je dobro djelovati, a za svjetinu dobro ivjeti. No iz toga se moe
zakljuiti da je srea cilj ljudskog ivljenja. Srea se dakle bira radi same sebe, no
i vrline i ast se biraju radi sebe. Ali treba imati na umu da se one isto biraju i radi
sree, ali srea se ne bira radi njih i bilo ega drugoga ve radi same sebe. No
treba isto imati na umu da kad Aristotel pria o srei ne misli na stanje uma, kao
npr. uivanje u moru ili uivanje u hladnom pivu nakon vrueg dana, on kod sree
misli na krajnji cilj u ivotu. Ona je od svih djelatnosti najbolja i opisuje ju kao
ugodnu, lijepu i dobru. Vanjska dobra poput bogatstva, moi, izgleda i podrijetla i
prijatelji su vani pri ostvarivanju sree jer, kako Aristotel smatra, ne moe biti
sretan onaj koji nema moi, prijatelja, niskog je podrijetla i ruan je. Za sreu
dakle treba i blagostanje. Dobrim djelovanjem i vrlim ivotom se moe doi do
sree, ona se ne proputa sluaju jer je svrha svih vrlina. Aristotel ak sreu
navodi kao boanskim darom, neim to mora biti boansko. Poto djeca jo nisu
sposobna djelovati zbog svoje dobi njih se ne moe nazvati sretnima. Isto tako se
i ivotinje ne mogu nazvati sretnima. ovjek, da bi se nazvao sretnim ili
nesretnim, mora tako i umrijeti. Ne moe se za ivota smatrati sretnim ili
nesretnim jer moda je u jednom trenutku sretan, a pred samrt mu se dogodi
velika nesrea i postane nesretan. Dakle tek nakon smrti ga se moe proglasiti
sretnim ili nesretnim, ovisi o tome kako je ivio. No iako ve mrtva, za osobu se
jo uvijek mogu dogaati dobre ili loe stvari. Nesrea potomaka i zla kob je loa
za mrtvaca, ali ne moe promijeniti njegovo stanje. Ako je umro sretan ne moe
se zbog zle kobi proglasiti nesretnim. Djeca dakle tek poinju ivjeti, o tome kako
e djelovati i ivjeti ovisi hoe li ih se kad umru proglasiti sretnim ili nesretnim.
ini se da se srea treba tovati kao svrha, a ne hvaliti kao sredstvo. Sredstva
hvalimo jer posjeduju dobra svojstva i odnose se na ono to je dobro i valjano. No
srea je svrha sama sebi, hvali se zbog sebe, a ne neega drugoga. Svrha je isto i

uitak, ali ako se poistovjete srea i uitak, to ini neobrazovana svjetina, ivot
je smislen koliko i ivot ivotinja. Srea mora biti djelatnost due prema vrlini. Kod
naina ivota Aristotel ih razlikuje 3; ivot uitaka kod kojega se poistovjeuje
srea sa ugodom, politiki ivot gdje se poistovjeuju srea i ast i na kraju
teorijski ivot u kojemu se istrauje ope dobro.
Najveu vanost pri ostvarivanju sree ima vrlina prijateljstvo, no prije neko to to
objasnim prvo u ukratko napisati neto o vrlinama. Vrline su sredine izmeu
dvije krajnosti, takozvane zlatne sredine. One se ne primaju po naravi, nama
naime narav omoguuje da ih primimo i tako unapreujemo navikavanjem. Osoba
postaje vrla ako djeluje prema vrlini. No one mogu i propasti, npr. postoje dobri i
loi graditelji. Treba vjebati i navikavati se da se postane vrla osoba. To bi bilo to
za vrline, sada u napisati to sam zapravo htio o prijateljstvu. Prijateljstvo je isto
izmeu 2 krajnosti; ako ga je previe osoba je puzava i laskava, a ako ga je
premalo onda je svadljiva i zlovoljna. Prijateljstvo u Aristotelovom smislu je
neovisno o srei i ugodi htjeti ono najbolje za svoje prijatelje. U tome smislu je
prijateljstvo kao vrlinu teko ostvariti i treba mnogo vremena da se steknu ti pravi
prijatelji, ali kada se jednom uspije onda to prijateljstvo jako dugo traje. Aristotel
ak smatra da prijateljstvo nadjaava ast i pravdu. No upozorava isto da se ne
moe imati veliki broj prijatelja jer vrlo prijateljstvo zahtjeva mnogo vremena i
njege. Vrlo prijateljstvo je najugodnije jer spaja vrline i ugoaj i tako ispunjava
nau intelektualne i emocionalna prirode.
U ovome sam eseju opisao krajnje dobro i Aristotelovu kritiku platonista.
Obrazloio sam zato je srea krajnje dobro, zbog ega je cilj svih radnji i cilj
ivljenja. Naveo sam to je potrebno da se srea ostvari i zato se ljudi nakon
smrti mogu prozvati sretnima ili nesretnima, a ne za ivota i zato djeca ne mogu
biti sretna, te kako zle kobi utjeu na pokojnika. Iznio sam 3 vrste ivota, ukratko
opisao to su vrline, kako se gube i primaju i zato je prijateljstvo, prema
Aristotelu, jedna od najvanijih vrlina. Na kraju svega mogu zakljuiti da srea
igra veliku ulogu u ivotu, bez sree bi naime ivot imao jednu smisao manje i
izgubio bi to krajnje dobro za kojim svi udimo.

Literatura
Aristotel. Nikomahova etika. Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
http://www.pursuit-of-happiness.org/history-of-happiness/aristotle/