Professional Documents
Culture Documents
Ljubavni Slučaj Koče Popovića
Ljubavni Slučaj Koče Popovića
sam u atoru, a ona napolju, nekoliko metara dalje, pod drvetom. Odneo sam
joj ebad i atorsko krilo.
Dorukujemo ujutro, a ona sedi sama kao ugavo pseto, kao crna ptica.
Uvenula. Koliko su jeftine patnje Mladog Vertera. Ima oajanja koja se ne
mogu prekinuti ni samoubistvom. Sebe uopte ne alim, nego samo nju. Setio
sam se Ane Karenjine. Ali, nikakve slinosti nema: Kako si mogla tako da me
izda? Treba da se naviknem na sve. U ime nae bezmerne ljubavi, ja ne
smem da je zagrlim. Ona ne sme ovakva da ue u nau ljubav. Prazna,
uvreena i poniena.
Njeno telo je bilo stvoreno za mene, za ljubav ba sa mnom. Verovala je u
mene vie nego u sebe. Mihajlo naredbodavno kae: Vie ti ne odgovara!
Vrea me to mi to govori, a stidim se to sam je i pomilovao.
Uloga sestara Perovi u srpskoj istoriji
Mitske obrise je ve dobila pomama partizanskih generala da se, kao
oslobodioci, po pravilu ene burujkama ili barem balerinama. Razume se,
samo je Kou Popovia, kao trulog buruja, trebalo oeniti partizankom.
Sestre Perovi, iz Banjaluke, sve nosioci Partizanske spomenice, gotovo na
prepad su osvojile elnike nove vlasti u Beogradu. Lepa se udala za Kou
Popovia, Brana za prvog oveka Srbije Blagoja Nekovia, ali ni ostale etiri
nisu se loe udomile. Lepa je postala ministarka prosvete, Brana direktor
Nuklearnog instituta u Vini, sve su veoma brzo, uz vrtoglavu politiku
karijeru, zavrile ozbiljne fakultete, i stekle nespornu profesionalnu
afirmaciju.
Lepa Perovi je Kou Popovia prvi put srela kad su se 1933. oboje nali u
zatvoru na Adi Ciganliji. On je imao 25, ona 22 godine. Ona je bila seoska
uiteljica, negde u Sandaku, on razbarueni nadrealistiki pesnik i student
filozofije u Parizu. On angaovan (oenjen), ja poluangaovana, kako kae
Lepa. On je dobio manje, ona mnogo vie batina. Sluajno su ve tada
zajedno seli na jedan krevet.
Posle rata, kad je Blagoje Nekovi procenio da Vera Bakoti nije vie
moralno-politiki podobna za enu Koe Popovia, poela je donekle i
Uzaludno ekajui sina, izrodila je etiri kerke. Umrla je kada sam imala dve
godine. Poto je otac branio neka dva Srbina optuena za izdaju, morao je da
bei i ostavio nas je sve u Splitu kod svoje majke, nae babe, markize Adele
Gravizi di Pjetra Peroza Bakoti:
Evo ti kerke, radi s njima ta zna? Ja ovde vie ne mogu ostati, a i za njih
e biti bolje to je tako.
Otiao je i stavio se na raspolaganje srpskoj vladi u Niu. U poetku je bio
cenzor, dok ga nije upoznao Nikola Pai i rekao: Pa, jeste li ludi, dajte mi
tog oveka! Odmah ga je poslao u tajne diplomatske misije u enevu i Pariz.
Kraj Prvog svetskog rata doekao je kao opunomoeni ministar Kraljevine
Srbije pri Vatikanu. U meuvremenu, poto nam je baka umrla, poslao nas je
u neki vajcarski internat.
A onda se iznenada pojavio tata za koga smo maglovito znali da postoji.
Doneo nam je etiri kiobrana i kupio nam etiri runa sata: da uvek budemo
tane. Pitao je ta bismo najvie voleli, rekli smo okoladu. Kako smo se
samo na nju bacile.
Odveo nas je sa sobom u svoju rimsku rezidenciju. A njegovi sekretari, meu
kojima je bio i mladi Ivo Andri, pored svakodnevnih obaveza, imali su
dunost da se s nama igraju i pokazuju nam znamenitosti Rima. Tata prosto
nije znao ta e s nama, pa nas je svuda vodio sa sobom. ak i na prijeme i u
operu. udio se kako je mogue da mi se opera ne svia i da se plaim te
vriske. Tek onda je nevoljno shvatio da to, ipak, nije za devojice.
Kad smo doli u Beograd, poto je tata postao pomonik ministra spoljnih
poslova, nismo mogle da se oporavimo od oka. Nisam ni znala ni re
srpskog, a i Beograd mi, naroito posle monumentalnog Rima, nije izgledao
ba kao iz tatinih patriotskih pria. A i on je bio prisiljen da zimi sam cepa
drva, to u ivotu nikad nije radio. Jedna provodadika mu je zato ponudila da
se preko nje oeni kako bi sa kerkama nekako mogao da izae na kraj.
Najstarija sestra je ve bila udata u Italiji, a mi, ostale, na dvorskim balovima
smo sebi traile priliku. Stalno smo se raspravljale ija je haljina lepa. Sve
dok ja u Bob klubu nisam srela Kou. Bila sam pred maturom i pobegli smo sa
asova na Savu, da ne pokvarimo ocene. Koa je posle govorio da smo se
se nekog Koinog duhovitog lanka o tome zato iptari imaju uske kukove i
njiu se dok po Beogradu nose testere i struu drva. Ja sam se samo trudila
da to pre zavrim studije.
Preko Koe upoznala sam i nadrealiste Marka Ristia i njegovu enu evu, iji
je brat bio Vane Bor, Duana Matia, Acu Vua. Marko je bio unuk uvenog
ministra Jovana Ristia i iveo je prilino lagodno od rente. Vuovi su bili
propali pa je Lula otvorila modni salon. A beogradske gospoe su svraale,
jako zainteresovane da vide kako izgleda kad nekada uvena bogataica
mora da radi i njima, koje su na nju do jue gledale sa divljenjem, ije sada
haljine po nitovima koje je dva puta godinje donosila iz Pariza.
panski graanski rat je ve bio uzburkao Evropu. Jugoslovenski dobrovoljci
odlazili su toboe da posete Svetsku izlobu u Parizu. Koa nije imao paso i
stigao je tek posle mene. Hteli smo zajedno u paniju ali mene su odbili zbog
odluke da mogu da idu samo lekarke i bolniarke. A ko ne moe da se
rastane od ene i ne treba im u paniji. Koa je otiao sam a ja sam, sva
izbezumljena, pourila u panski izlobeni paviljon. Stala sam kao ukopana
pred Pikasovu Gerniku i poela da plaem. Tada mi je priao Rodoljub
olakovi i rekao:
Vera, nemoj da se stidi to plae. Plai slobodno. Zna, kako Gorki kae:
tako mi suza.
Ostao je dve godine i dopisivali smo se prvo preko pariske partijske knjiare
Horizont, a posle preko nadrealiste Andre Tiriona. im sam ula da je
izaao iz nekog logora, odluila sam da ga saekam u Parizu. Meutim, nisu
mi dali paso, pa je otac preko prijatelja morao da intervenie. Ve sledeeg
sata sam otputovala. Samo sam mislila kako u mu poleteti u zagrljaj i ta
u sa torbama. I stvarno, kofere sam ostavila na peronu, potrala kao vihor,
ali eir mi je spao...
Nikada prema meni nije bio tako divan, kao tih est meseci koje smo proveli
u Parizu. Nisam ga mogla prepoznati. Rat ga je naglo uozbiljio. Toliko je
sazreo, da se vie nije pravio vaan, nije zafrkavao ljude, niti je izvodio
kojekakve budalatine. Sedeli smo u Flori ili kod De Magoa, posetili smo
Pola Elijara, u okolini Pariza, druili se sa panskim borcima.
Komunisti priznaju samo grenike
Vratili smo se neposredno pred pad Pariza, prvo ja, pa on. U Beogradu smo
iveli mirno jedva godinu dana, jer je opet uhapen. Odveli su i mene, jer sam
u pei, u kupatilu, dok su lupali na vrata, spalila sav kompromitujui
materijal. Bila sam sva vana.
Bili smo promenili i prijatelje. Kod nas su dolazili ilas, Zogovi, Stefan
Mitrovi. Siromani studenti, povratnici sa robije, esto zaputeni i prljavi.
Nisu imali gde ni noge da operu i da se okupaju. ilas nam je demonstrirao
kako se za pokojnikom lelee u Crnoj Gori, a ea Stefanovi je ushieno
evocirao uspomene iz Rusije.
U Glavnjai su se odmah bacili na Kou da ga biju. Skoila sam kao lavica,
noktima na njih, ali su me izbacili. Posle su i mene propisno iamarali: ta
ste spalili u onoj pei? Tata me je sutradan izvadio. A Kou sam mogla da
poseujem tek kada su ga prebacili u zatvor na Adi Ciganliji. Ostao je est
meseci. Ali, to hapenje nam je posle upropastilo ivot. Izgleda da je pod
batinama policiji neto rekao to je on mislio da sme, a Partija da ne sme.
Uglavnom, od tada su ga imali u aci i morao je da radi sve to mu narede.
Pa i da se razvede od mene. Jedva su ga i u partizane primili.
Posle Koinog izlaska iz zatvora, smestili smo se kod njegove sestre Mare,
koja je bila udata za Stevu Vua, trgovca koama, koji je uspeo da obnovi
porodino bogatstvo. Tu sam ostala i kad je otiao u partizane. Meutim,
Koina sestra me je isterala, da ih ne kompromitujem, jer je Steva nastavio
svoj unosan biznis i sa Nemcima. Potucala sam se po Beogradu, bila kod
sestara, radila kao slubenik kod Steve Vua, dok me nisu uhapsili i uzeli za
taoca, poto je onda bilo sto Srba za jednog ubijenog Nemca.
Rekla sam da ne znam gde mi se mu nalazi i da sam pokrenula
brakorazvodnu parnicu. Posle izvesnog vremena, odveli su me u nemaku
komandu. Premrla sam od straha. Marko Risti i Aca Vuo su bili sumnjiavi
da je zaista mogue i da hoe da me zamene za neke Nemce, koje su
partizani bili zarobili, i ja sam mislila da je neka zamka. Ali, sebi sam
zapeatila ivot izjavom da neu da idem u partizane.
Koa mi je posle priao da samo to u zemlju nije propao kad ga je Tito u
Uicu pitao, zato njegova ena nije u partizanima.
I kad sam stigla, na kraju rata, odmah sam ranjena, pa se Koa naalio da
njega metak nije hteo etiri godine, a mene je pogodio ve etvrtog dana u
partizanima.
Bila sam strano nesrena i tuna, grizla me je savest to sam ispala
kukavica. Koa se udio to se uopte ne branim i to sebi u prilog ne traim
neki tragini primer iz istorije i literature.
Pomilovao me je po obrazu i ja sam se oslonila na njegovu ruku. U oblinjem
umarku desilo se ono to se deava svim mladim ljudima koji se vole i koji
su dugo bili rastavljeni. Rekao je: Ti si moja i nikada te vie neu ostaviti!
Pitao me je da li sam naoruana, zna li da puca, ako ti nee da puca,
pucae oni na tebe. Tresla sam se od straha, uzimajui iz njegovih ruku
ogroman revolver.
On je otiao u nove ratne pobede, a ja u propagandni odsek Druge
proleterske. Sreli smo se posle u Vrnjcima, kada mi je prvi put rekao da vie
neemo moi da budemo zajedno jer nisam u ratu nosila puku.
U osloboenom Beogradu, zaposlila sam se u Tanjugu. Kad bi se javio,
govorila sam mu da mnogo radim i da nemam vremena da patim.
Nemoj tako, Veroka, i patnja je otmena! pokuavao je da se naali.