LEGISAKCIONI POSTUPAK OPA OBILJEZJA

Legisakcije su sveane, tano definisane formule koje su stranke u postupku in

iure morale napamet izgovoriti i popratiti eventualnim gestima da bi osnovale
proces (izvrile litiskontestaciju). Osnovne karakteristike legisakcionog postupka
bile su njegov zakonski temelj i strogi formalizam.
U postupku in iure morale su biti prisutne obje strane i vriti procesne radnje
(agere), a magistrat bi uglavnom kontrolisao zakonitost njihovog postupanja.
Pozivanje tuenog na sud (in ius vocatio) bilo je preputeno tuitelju. U sluaju da
se rasprava mora odgoditi, tueni je morao dati garanciju (vadimonium) da e
doi na nastavak rasprave. Vremenum je vadimonium sluio i za prvo pozivanje
pred sud. Ako bi tueni pred magistratom odmah priznao zahtjev (confessio in
iure) ili se ne bi propisno branio (indefensio), magistrat bi odmah dosudio tuitelju
ono to trai (addictio). Ako doe do litiskontestacije i izbora sudije, stranke su se
treeg dana sastajale pred sudijom gdje se obavljao drugi dio postupka (in
iudicio). U sluaju izostanka jedne stranke, sueno je u korist druge. Postupak je
bio neformalan, a najea dokazna sredstva bile su izjave svjedoka. Sudija je
dokaze ocjenjivao potpuno slobodno, jer je vailo naelo slobodne ocjene dokaza,
sve do birokratizacije sudstva izvrene u carsko doba. Na kraju je sudija izricao
presudu koju je tuitelj mogao prinudno izvriti legisakcijom per manus
iniectionem.
POJEDINE LEGISAKCIJE
Legis actio sacramento je bila jedna od najstarijih legisakcija. Prema objektu
spora razlikovala se legis actio sacramento in rem koja je sluila za zatitu
stvarnih prava i legis actio sacramento in personam, koja je sluila za ostvarivanje
obligatornih zahtjeva.
Kod legisakcije sacramento in rem stranke bi morale donijeti pred magistrata
sporni predmet ili neki dio koji je simboliki predstavljao itavu stvar (npr.grumen
zemlje, crijep sa kue i sl). Tuitelj bi drei u ruci tap uhvatio sporni predmet i
izgovarao, npr.kod vlasnike parnice, formulu vindikacije, tj.tvrdnju da je stvar
njegovo vlasnitvo, dotakavi je tapom. Nakon toga bi tueni uinio isto,
izgovarajui kontravindikaciju. Potom bi intervenisao magistrat i obojici naloio da
puste sporni predmet. Nakon kraeg daljeg dijaloga stranke bi se propisanim
rijeima meusobno pozvale na opkladnu svotu koja se zove sacramentum. Tu
svotu bi stranka koja izgubi spor morala platiti dravi. Magistrat bi privremeni
posjed stvari dodijelio jednoj od stranaka, koja je drugoj stranci morala dati
garancije da e joj u sluaju gubitka parnice predati predmet sa plodovima, te je
zatim odabiran sudija. Ovim je bio okonan akt litiskontestacije. U drugom dijelu
postupka sudija bi proveo dokaze o spornom pitanju i izrekao presudu koja e
stranka izgubiti sacramentum u korist drave. Dakle, presudom o sacramentum-u
indirektno je rjeavano pitanje spornog vlasnitva ili drugog prava o kome se
radilo.
Legis actio sacramento in personam bila je slina prethodnoj, samo su tvrdnje i
dijalozi stranaka bili jednostavniji. Tuitelj bi postavio svoju tvrdnju o potraivanju,
1

a tueni bi porekao dug. Zatim je odmah dolazilo do pozivanja na sacramentum i

imenovanja sudije koji e u drugom dijelu postupka odluiti o sacramentum-u i
time indirektno o postojanju duga.
Legis actio per iudicis arbitrive postulationem upotrebljavala se ve po Zakoniku
XII ploa za tube iz stipulacije, tube o podjeli nasljedstva i tube o podjeli
zajednike stvari. Tuitelj je morao navesti pravni razlog dugovanja, a sudija se
imenovao odmah a ne nakon 30 dana, kao kod ostalih legisakcija.
Legis actio per condictionem uvedena je za dugove odreenih stvari, odnosno za
realizaciju obaveza na certum, ne navodei pravni razlog dugovanja. Ni ovdje nije
bilo sacramentum-a, ali su stranke mogle meusobno stipulirati 1/3 sporne svote
u korist stranke koja pobijedi u parnici.
Legis actio per manus iniectionem sluila je linom izvrenju protiv dunikove
linosti. Ako bi neko novano potraivanje bilo utvreno osudom ili sudskim
priznanjem, a dunik ne bi platio u roku od 30 dana, vjerovnik bi ga doveo pred
magistrata i uhvativi ga rukom (manus iniectio) u odreenoj formi bi ustvrdio
postojanje svog izvrnog potraivanja. Dunik je morao nai vindex-a koji e za
njega platiti ili osporiti vjerovnikovo potraivanje jer se dunik nije mogao sam
oduprijeti manus injekciji. Ako se vindex nije naao, magistrat bi dunika dosudio
vjerovniku u dugovinski zatvor u trajanju od 60 dana. U sluaju da ne bi naplatio
dug u tom vremenu, vjerovnik je mogao dunika ubiti ili prodati u ropstvo u
inostranstvo (trans Tiberim). Ovo je kasnije ublaeno time to je dunik mogao
svojim radom vjerovniku odraditi dug.
Legis actio per pignoris capionem sluila je za imovinsko izvrenje. Vjerovnik bi
sam, bez uea magistrata, zaplijenio duniku pojedine stvari da ga time prisili
na vraanje duga. To se deavalo van suda, uz izgovaranje nekih sveanih rijei.
Ovakvo izvrenje bilo je dozvoljeno samo u nekim izuzetnim sluajevima za
potraivanja javnopravno-poreznog ili sakralnog znaaja.
Postupak per sponsionem vremenom je nadomjetao opasnost gubitka visokog
sacramentum-a kod legisakcije sacramento in rem. Budui tuenik u vlasnikoj
parnici obeavao je tuitelju platiti neku malu svotu ako tuitelj dokae svoje
vlasnitvo na spornoj stvari. Tuitelj bi sada utuio tu obeanu svotu legisakcijom
sacramento in personam, odnosno per condictionem ili per iudicis postulationem.
Za uspjeh u parnici morao je dokazati svoje vlasnitvo, a tueni bi se ve
unaprijed jamcima obavezao da e mu u tom sluaju stvar predati. Na taj nain
se izbjegavao visoki sacramentum, a osim toga tueni nije morao postavljati
kontravindikaciju i dokazivati svoje vlasnitvo kao kod legisakcije sacramento in
rem, ve se mogao ograniiti samo na negiranje tuiteljevih tvrdnji.

EXTRAORDINARIA COGNITIO (KOGNICIONI PROCES)

Cognitio extra ordinem javlja se od Augustovog vremena, prvo kao vanredni
postupak. Tokom 3.vijeka n.e. formularni postupak je potpuno istisnut iz prakse
ekstraordinarnom kognicijom koja sada postaje redovni postupak. Taj se postupak
2

naziva kognicionim, jer sudije, dravni i carski slubenici, sada sami kognosciraju i
vode postupak od poetka do izricanja presude.
Pozivanje pred sud vie nije bila privatna stvar tuitelja, ve se pozivi dostavljaju
od strane slubenih organa (litis denuntiatio). Litiskontestacija zadrana je samo
po imenu. Izgubila je konsumptivni i novacioni uinak, a i klasino znaenje
procesualnog ugovora samih stranaka. U dokaznom postupku slobodna sudijska
ocjena dokaza zamijenjena je nizom dokaznih pravila, tj.sudiji je propisano kada
neki dokaz mora smatrati uspjelim, odnosno neuspjelim (npr.od doba Konstantina
izjava samo jednog svjedoka nema vrijednosti). Osuda vie ne mora glasiti na
novac, ve moe glasiti na sam utueni predmet, odnosno inidbu. Uvodi se
institut apelacije (appellatio) protiv presude nieg sudije na vieg sudiju, odnosno
cara.
Izvrni postupak provodili su organi dravne vlasti, na zahtjev traitelja izvrenja.
Ako je npr.tueni bio osuen na predaju neke stvari, stvar bi od strane tih organa
bila oduzeta osueniku ukoliko je on ne bi sam predao u roku od 2 mjeseca.
Uz redovni kognicioni postupak, u carsko doba razvile su se i neke posebne vrste
postupka. Tako je postojao reskriptivni postupak, u kome se stranka pismeno
obraala carskom sud. Car je pismenim reskriptom rjeavao pravno pitanje i dao
uputstvo redovnom sudiji da rijei spor nakon to ispita istinitost injeninog
stanja koje je stranka izloila caru.
Pored toga, postojale su razliite vrste sumarnih postupaka, gdje su se
skraivanjem rokova ili pojednostavljenjem dokazivanja, odnosno iskljuenjem
pravnih lijekova, nastojale skratiti i pojednostaviti parnice.

PRAVNI POSLOVI
Pravni posao je oitovanje volje stranke usmjereno na postizanje dozvoljenih
pravnih uinaka.
Rimsko pravo nije razvilo opu teoriju pravnog posla, ve je obraivalo pojedine
konkretne pravne poslove. Pravno tehniki termin za oznaku pravnog posla je bio
negotium, koji obiljeava svako djelovanje stranaka u pravu.
Rimsko pravo je postavilo osnove mnogobrojnim podjelama pravnih poslova. To
su:
Negotia unilateralia i negotia bilateralia jednostrani i dvostrani pravni poslovi.
Jednostrani pravni poslovi nastaju oitovanjem volje jedne stranke
(npr.manumisija, testament), dok dvostrani pravni poslovi nastaju oitovanjem
volje dvaju stranaka. Najznaajniji dvostrani pravni poslovi su ugovori kontrakti.
Naroito vanu skupinu ugovora ine obvezni (obligatorni) ugovori, kojima se
osnivaju obveze. Obvezni ugovori se dijele na jednostrano obavezujue,
dvostrano obavezujue i nepotpuno dvostrano obavezujue pravne poslove.
Jednostrano obavezujui su takvi pravni poslovi kod kojih obveza nastaje samo za
3

jednu stranku (npr.obeanje miraza, darovanje, zajam itd). Dvostrano obavezujui

pravni poslovi (contractus bilaterales aequales) su takvi pravni poslovi gdje
obaveza nastaje najmanje za 2 stranke (npr.kupoprodaja). Kod nepotpuno
dvostrano obavezujuih pravnih poslova obaveza u principu nastaje samo za
jednu stranku, a samo eventualno moe nastati i za drugu stranku (npr.mandat ili
nalog). Ovakvi pravni poslovi nazivaju se contractus bilaterales inequales.
Negotia one rosa, negotia lucrativa naplatni i besplatni pravni poslovi. Naplatni
pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih je za inidbu jedne stranke
predvieno izvrenje protuinidbe koja je ekonomski ekvivalent izvrenoj inidbi.
Besplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih ne postoji protuinidba
(naplatni pravni posao je npr.kupoprodaja, a besplatni darovanje).
Negotia inter vivos, negotia mortus causa pravni poslovi meu ivim i pravni
poslovi za sluaj smrti. Ova podjela izvrena je s obzirom na kriterij da li uinak
pravnog posla djeluje ve za ivota stranaka ili e nastati tek nakon smrti stranke
koja ga je sainila. Najvei broj pravnih poslova spada u skupinu negotia inter
vivis, dok je tipian primjer negotia mortus causa testament ili oporuka.
Kauzalni i apstraktni pravni poslovi. Kod kauzalnih pravnih poslova, ekonomski
cilj, svrha ili kauza tog pravnog posla vidljiva je ve iz samog pravnog posla. Npr.
iz kupoprodaje kao tipinog kauzalnog pravnog posla zakljuujemo da se tim
poslom eli postii prenos vlasnitva na prodatoj stvari, da bi se zauzvrat dobila
kupoprodajna cijena. Kod apstraktnih pravnih poslova kauza je nevidljiva. Iz
samog apstraktnog pravnog posla ne moemo zakljuiti svrhu njegovog
sklapanja. Npr. kod stipulacije, kao tipinog apstraktnog pravnog posla koji
nastaje sveanim pitanjem budueg vjerovnika i sveanim sukladnim odgovorom
budueg dunika. Obeava li mi dati 100 asa? ili Spondese mihi centum dare?;
Obeavam Spondeo. Ne moemo zakljuiti zato se dunik kod stipulacije
obvezao na davanje 100 asa. Posljedica apstraktnosti nekog pravnog posla je
njegova vrlo iroka primjena u razliitim oblastima prava.
Formalni i neformalni pravni poslovi. Ova podjela je s obzirom na kriterij da li je
strogo propisana forma jedan od bitnih uslova za nastanak nekog pravnog posla.
Poslovi starog civilnog prava su formalistiki. Kod njih forma predstavlja
konstitutivni element njihove egzistencije. Bez zadovoljenja forme nema pravnog
posla, npr.mancipacija, in iure cesija, verbalni i literarni kontrakti itd. Formalizam
kao svojstvo nekog pravnog ureenja predstavlja takvo ureenje prava gdje
forma postaje sama sebi svrhom. Pravni poslovi pretorskog i klasinog prava
naputaju elemente formalizma i u principu se sklapaju samo na neformalan
nain.

NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA KONVALIDACIJA I KONVERZIJA

Da bi pravni posao bio valjan, neophodno je ispunjenje slijedeih kumulativno
postavljenih pretpostavki:

a) Svojstvo stranaka da bi neka stranka sklopila pravni posao, mora imati punu
pravnu i poslovnu sposobnost.
b) Moraju biti ispunjeni uvjeti pravnog posla u uem smislu. Pravni posao ne smije
biti protivan pravu, moralu i dobrim obiajima, a njegov sadraj mora biti pravno i
fiziki mogu (izvodljiv).
c) Forma po rimskom pravu esto je bilo bitno i odravanje propisane forme pri
sklapanju posla.
Nevaljanost pravnog posla javlja se ukoliko nije ispunjena neka od pretpostavki
valjanosti pravnog posla. Nevaljanost se moe pojaviti u 2 oblika: nitavnost i
pobojnost.
Nitavnost je tei oblik nevaljanosti pravnog posla. Nastaje usljed teih
nedostataka. O tim nedostacima se vodi rauna po slubenoj dunosti ex officio.
Nitavan pravni posao negotium nullum ne proizvodi nikakve pravne uinke, te se
smatra da takav pravni posao nije ni nastao. Nitavnost moe biti potpuna i
djelomina. Kod djelomine nitavnosti dio posla koji nije zahvaen razlozima
nitavnosti bie valjan. Nitavnost moe biti poetna i naknadna. Pravni posao
koji je u momentu sklapanja bio valjan postae naknadno nitavan ukoliko razlog
nitavnosti nastupi prije nego to je dolo do uinaka posla.
Pobojnost pravnog posla je blai oblik nevaljanosti pravnog posla koji nastaje
usljed lakih nedostataka o kojima se ne vodi rauna po slubenoj dunosti. Na te
nedostatke mogu ukazati samo stranke koje su uestvovale u sklapanju pravnog
posla ili trea osoba koja je pogoena takvim poslom. Npr. ako oporuitelj ne
ostavi bliim roacima nuni dio u oporuci, oni mogu podii tubu protiv
nasljednika koji su u oporuci imenovani i postii potpuno ili djelomino ponitenje
oporuke. Pobojan pravni posao proizvodi pravne uinke sve do momenta
njegovog pobijanja. Njegovi uinci prestaju ex nunc, tj. od momenta ponitenja, a
pravni uinci nastali do tada ostaju na snazi. O pobojnosti pravnog posla i
elementima koji dovode do nje poelo je voditi rauna tek pretorsko pravo.
Nitavan pravni posao u naelu nee postati valjan (konvalidirati) ukoliko
naknadno otpadne zapreka njegove valjanosti. Ukoliko stranke ele takav posao
ostvariti, nakon otpadanja zapreka moraju ga ponovo sklopiti.
Od konvalidacije treba razlikovati konverziju pravnog posla. Ako je pravni posao
kako su ga stranke zamislile nitavan, ali udovoljava potrebama nekog drugog
posla sa istim uincima, pretor moe odrediti da se prvobitni posao promijeni
(konvertuje) u taj drugi posao koji stranke nisu imale u vidu.

CAPITIS DEMINUTIO
Pravni poloaj pojedinca u rimskom drutvu odreen je kroz 3 statusa: status
libertatis, status civitatis, status familiae. Status libertatis odgovara na pitanje da
li je pojedinac slobodan ili je rob. Status civitatis odgovara na pitanje da li je
5

pojedinac rimski graanin ili pripadnik druge grupe, a status familiae odreuje
poloaj pojedinca u porodici. Gubitkom ili promjenom jednog od ovih statusa
dolazi do gubitka ili promjene pravne sposobnosti. Gubitak odnosno promjena
statusa zove se capitis deminutio. Razlikuju se capitis deminutio maxima, media i
minima.
a) Capitis deminutio maxima nastupa gubitkom statusa libertatis (slobode), dakle
potpuni gubitak pravne osobnosti (subjektiviteta), jer dotini postaje rob.
b) Capitis deminutio media nastupa gubitkom statusa civitatis (graanstva),
tj.rimski graanin gubi civitet i porodinu pripadnost, ali ne i slobodu. On postaje
Latin (npr.iseljen u latinsku koloniju) ili peregrin (npr.prebjegavanjem neprijatelju,
izruenjem graanina narodu o koji se ogrijeio).
c) Capitis deminutio minima povlai samo gubitak porodino-pravnog poloaja
rimskog graanina, bilo otputanjem iz porodice ili prelaskom u drugu porodicu.
Capite minutus (onaj ko je izgubio ili promijenio status) gubi svoju imovinu u
korist novog imaoca porodine vlasti, a njegovi civilni dugovi iz ugovora i
odreena lina prava prestaju. U Justinijanovom pravu ova capitis deminutio
izgubila je vanost jer je porodina organizacija po agnaciji bila ve zamijenjena
krvnim srodstvom (kognacijom).

VERBALNI KONTRAKTI STAROG CIVILNOG PRAVA

(NEXUM, VADIATURA I PRAEDIATURA)
Verbalni kontrakti zajedno sa literalnim kontraktima ine skupinu formalistikih
kontrakata jer su kao poslovi civilnog prava vezani za odravanje strogih formi.
Starije formalistike obveze koje su nastaje verbis su: nexum, vadiatura i
praediatura.
Nexum je (prema jednoj od najrairenijih hipoteza), kontrakt (ugovor) o zajmu koji
nastaje u obliku gesta per aes et libram, odnosno vaganjem zajamske svote pred
5 svjedoka i libripensom, uz formulu kojom se dunik obvezivao prema vjerovniku.
Prema istoj hipotezi, nexum je imao izvrnu snagu. Dunik koji ne bi vratio zajam
odmah je potpadao pod vjerovnikovu vlast putem manus injekcije, tj. linog
izvrenja.
Po miljenju Mitteis-a, nexum nije kontrakt koji bi sluio za osnivanje zajamske
obveze, ve se radi o aktu kojim se dunik nesposoban za plate sam davao u
6

dugovinsko ropstvo (automancipacija), da bi svojim radom vratio dug i izbjegao

manus injekciju ije su posljedice bile prodaja ili ubijanje. Po lex Poetelia Papiria
de nexis iz 326.godine p.n.e. uvedeno je izvrenje na dunikovu imovinu, nakon
ega je nexum ubrzo nestao iz prakse, jo prije prestanka republikanskog doba.
Vadiatura je najstariji formalistiki verbalni kontrakt o jamstvu. Sigurno se zna
samo da je vas jamac za inidbu neke druge osobe.
Praediatura se u praksi due odrala. I praedes su jamci za tuu inidbu. Susreu
se u sudskom postupku legis akcije sacramento, a izvan procesa kod ugovora sa
dravom, kada drava izdaje u zakup ubiranje tributa i izvoenje javnih radova.
Poduzetnik (manceps) nije obvezan prema dravi, ve za njega odgovaraju samo
njegovi praedes, a on e lino odgovarati samo u sluaju ako se izriito obvezao
da bude praes za samog sebe. U Justinijanovom pravu praediatura vie ne
postoji.

ZAJAM (MUTUUM)
Zajam (mutuum) je ugovor koji nastaje time to jedna stranka (zajmodavac)
predaje drugoj stranci (zajmoprimcu) u vlasnitvo odreenu koliinu novca
ili drugih zamjenjivih stvari, sa naznakom da zajmoprimac mora vratiti
jednaku koliinu stvari iste vrste i kvaliteta. Zajamska pogodba postaje
perfektna tek momentom prijelaza vlasnitva sa zajmodavca na
zajmoprimca.
Zajam je negotium stricti iuris i jednostrano obvezujui (unilateralni) ugovor:
zajmoprimac je obvezni dunik, a zajmodavac je ovlateni vjerovnik. Kao
ugovor iuris gentium upotrebljiv je i za peregrine.
Za ostvarivanje zajamskog potraivanja vjerovnik se sluio kondikcijama koje su
bile formulisane apstraktno, te su se koristile i u drugim sluajevima
civilnih obveza stricti iuris na certum (kao kod stipulacije certi). Ako je
predmet zajma bio novac, vjerovniku je pripadala actio (condictio) certae
creditae pecuniae, a ako se radilo o drugim stvarima, pripadala mu je
condictio certae rei. Vjerovnik je morao dokazati da je zajam izruio, te je
bilo uobiajeno da mu u svrhu budueg dokaza dunik izdaje zadunicu.
Kao negotium stricti iuris zajam obvezuje dunika samo na vraanje dune
glavnice. Dunik po rimskom pravu nije bio duan platiti ni ugovorene ni
zatezne kamate. Neformalni pactum o kamatama uz zajam nije bio utuiv.
Ako su se uz zajam htjele obvezno ugovoriti i utuiti kamate, u pogledu njih
se morao sklopiti poseban verbalni kontrakt (stipulatio usurarum).
Vjerovnik bi u tom sluaju jednom akcijom utuio glavnicu, a drugom
stipulirane kamate.

KUPOPRODAJNA POGODBA (EMPTIO VENDITIO)

7

Kupoprodajna pogodba (emptio venditio) je konsenzualni ugovor koji nastaje time

to jedna stranka (prodava, venditor) obeava drugoj stranci (kupac,
emptor) prepustiti odreenu stvar, a druga stranka obeava prodavau za
tu stvar platiti odreenu sumu novca kao kupovninu.
Sam prenos stvari i cijene dogaa se posebnim aktom, tj.tradicijom, te ne spada
u postanak obveze (kao kod realnih kontrakata) ve u ispunjenje obveza
koje su kupoprodajnom pogodbom nastale. Prema tome, kupoprodajna
pogodba je samo pravni razlog (causa) za prenos stvari, odnosno novane
cijene, dakle pravni razlog za tradiciju.
Kupoprodajna pogodba nastaje im su se stranke sporazumjele o predmetu i
cijeni. Predmetom kupoprodajne pogodbe mogu biti sve stvari koje su u
prometu (res in commercio) i koje su otuive, dakle tjelesne i netjelesne,
pokretne i nepokretne.
to se tie kupovnine (kupovne cijene, pretium), vae slijedea pravila:
a) Kupovnina se mora sastojati iz novca (numerata pecunia);
b) Kupovnina mora biti odreena (pretium certum) ili barem odrediva po nekim
objektivnim, sigurnim okolnostima tako da se u pogledu njene visine ne
mora vie sklapati nova pogodba.
c) Kupovnina mora biti pretium verum, tj.ozbiljno miljena, a ne samo fiktivna i
simulirana. Ako je kupovnina samo prividna, te je kupac ne namjerava
platiti niti prodava zahtijevati, ne radi se o kupovini ve o darovanju.
d) Po klasinom pravu kupovna cijena nije morala biti u srazmjeri sa pravom
vrijednou predmeta. Stranke su imale punu slobodu da prema svojim
sposobnostima iz ugovora postignu to veu korist. Justinijan je to
promijenio, postavivi naelo da cijena ne smije biti manja od polovine
prave vrijednosti predmeta.
Iz kupoprodajne pogodbe, kao nuno dvostranog ugovora, nastaju obaveze za
prodavaa i za kupca. Prve ostvaruje kupac akcijom empti, a druge
prodava akcijom venditi. Obe tube su iudicia bonae fidei.
Obaveze kupca sastoje se u tome da je duan platiti kupovninu, tj.prenijeti je u
prodavevo vlasnitvo (obveza na dare). On mora platiti i zvanine kamate
od dana kada mu je predat kupljeni predmet. Dalja kupeva dunost je da
kupljenu stvar preuzme. Prodava ga akcijom venditi moe siliti na
preuzimanje.

Obaveze prodavaa su:

a) Stvar uvati i odgovarati za nju do trenutka predaje;
b) Izruiti je kupcu, tj.pribaviti mu mirni posjed stvari;
8

c) Nakon predaje stvari odgovarati za evikciju;

d) Nakon predaje garantovati za skrivene mane i nedostatke stvari.
Prodava odgovara za brino uvanje stvari, tj.mora postupati kao bonus pater
familias, te odgovara za svaku krivicu (dolus, culpa lata, culpa levis in
abstracto), ali ne za sluajnu tetu. Ako prodata stvar odreena kao
species, propadne kod prodavaa na nain za koji on, shodno naprijed
navedenom, ne odgovara, prodava e prema opim naelima biti
osloboen svake obveze. Meutim, kupac e kupovninu morati platiti,
mada stvar nije dobio. To se u Justinijanovom pravu izraava naelom
periculum est emptoris. Ovo naelo je meutim u praksi imalo dosta
ogranienja i izuzetaka:
a) Navedeno pravilo nije vailo kod generike kupovine;
b) Kod kupovine mjeovito-generikih stvari ili stvari koje se tek trebaju mjeriti ili
izvagati, opasnost prema navedenom pravilu prelazi na kupca tek
izdvajanjem stvari iz neke odreene zalihe, odnosno njihovim
odmjeravanjem ili vaganjem, a kod kupovine sklopljene pod suspenzivnim
uvjetom tek nastupom uvjeta.
c) Navedeno pravilo nije vailo ako bi stvar propala intervencijom dravne vlasti,
jer je stvar npr.stavljena extra commercium ili je ekspropriirana. U takvom
sluaju obje stranke su bile osloboene obveza.
d) Ako je prodava po klasinom pravu odgovarao i za kustodiju, to pravilo je bilo
time vrlo ogranieno, jer je u tom sluaju na teret kupca ila samo propast
stvari usljed vie sile.
e) Navedeno pravilo bilo je dispozitivne naravi. Stranke su se o tome mogle i
drugaije sporazumjeti.
f) Prodava je kupcu morao izruiti eventualne koristi koje je imao time to je po
tom pravilu bio rijeen obaveze.
Po rimskom pravu prodava nije obavezan kupcu pribaviti vlasnitvo prodate
tjelesne stvari, ve samo mirni posjed i uivanje stvari. Takav prenos
nesmetanog posjeda oznaen je kao vacuam possessionem tradere.
Pomenuto naelo korigovano je time to je kupovina negotium bonae fidei,
a bona fides zahtijeva da prodava ukoliko od njega zavisi, uini sve kako
bi kupac stekao sva njegova prava, dakle i pravo vlasnitva. Zato
prodava, ako se radi o res mancipi, mora izvriti i mancipaciju (in iure
cesiju), a ne samo tradiciju (kao kod res nec mancipi).
Obzirom da je kupovina sinalagmatiki ugovor i kontrakt bonae fidei, obaveze
stranaka su zavisne jedna od druge. Ukoliko nije drugaije izriito
ugovoreno, svaka stranka moe zahtijevati protuinidbu samo u sluaju ako
je svoju inidbu ve izvrila ili je barem spremna izvriti je. U suprotnom e
na prigovor tuenog biti odbijena sa svojim zahtjevom. Taj prigovor je u
9

Justinijanovom pravu exceptio doli, a u opem pravu zove se exceptio non

adimpleti contratus.
Prodava je naelno odgovoran samo za evikciju, tek onda ako bi trei putem
parnice (ili interdikta) oduzeo stvar kupcu iz posjeda. Kupac je u sluaju
evikcije podizao protiv prodavaa tubu iz kupoprodajnog ugovora (actio
empti), kojom je mogao traiti nadoknadu punog interesa. Pretpostavka
odgovornosti za evikciju je da je kupac obavijestio prodavaa o parnici koju
je trei podigao protiv kupca (litis denuntiatio), kako bi mu prodava mogao
pomoi u parnici.
Naelno, prodava odgovara samo u sluaju da je stvar kupcu uspjeno
evincirana. Izuzeci tog naela su:
a) Kupac je mogao akcijom empti traiti naknadu interesa, bez obzira to je
eventualno zadrao posjed stvari. Uslov za to je da je stvar zadrana po
nekom drugom osnovu (npr.ponovnom kupovinom od pravog vlasnika).
b) Kupac je mogao i prije evikcije traiti naknadu interesa ako mu je prodava
dolozno prodao tuu stvar.
c) Kupac je mogao zadrati kupovninu dok je protiv njega tekla parnica o
vlasnitvu (exceptio evictionis imminentis).
Uz odgovornost za evikciju, prodava ima i odgovornost za faktike nedostatke
stvari. Pretpostavke te odgovornosti su:
a) Da se radi o manama zbog kojih se stvar ne moe uredno upotrebljavati ili da
joj se bitno umanjuje vrijednost;
b) Da su ti nedostaci postojali u trenutku prodaje;
c) Da se radi o skrivenim i neupadljivim nedostacima;
d) Da kupcu te mane nisu bile poznate niti ih je mogao uoiti uz uobiajene mjere
paljivosti prilikom kupovine.
Prodava je uvijek odgovarao za mane, bez obzira da li je sam znao za njih ili ne.
Kupac je na raspolaganju imao 2 posebne edilske tube: actio redhibitoria,
kojom je mogao u roku od 6 mjeseci traiti raskid kupovine ili actio quanti
minoris, kojom je u roku od 1 godine mogao traiti srazmjerno snienje
kupovne cijene. Ako stvar nije imala svojstva koja joj je prodava izriito
pripisivao ili je imala nedostatke koje je prodava dolozno preutio ili je
tvrdio da ih nema, kupac se mogao posluiti i akcijom empti, kojom je
mogao traiti naknadu ukupne tete. Actio empti nije bila vezana za
navedene vremenske rokove.
Uz kupovinu su se mogli dogovoriti i razliiti usputni sporazumi (pacta adiecta),
koji su se takoe utuivali tubom iz kupoprodajnog ugovora. Tipini pacta
su:

10

a) Lex commissoria, tj.sporazum kojim prodava zadrava pravo odstupiti od

ugovora ako kupac ne bi pravovremeno isplatio kupovninu. Kod rimskih
pravnika prevladavalo je shvatanje da je takva kupovina sklopljena pod
rezolutivnim uvjetom.
b) In diem addictio je kupovina uz zadravanje boljeg kupca. Prvom kupcu je
uvijek pripadala facultas alternativa da ponudi cijenu koliku nudi i novi
kupac.
Lex commissoria i in diem addictio imale su stvarnopravni uinak, tj.raskidom
kupovine vlasnitvo bi automatski (ipso iure) prelazilo nazad na prodavaa.
Meutim, bilo je usputnih sporazuma (uglavaka) koji su imali obligatorni
uinak, te su se ostvarivali samo meu ugovornim strankama i to akcijom
in personam. Tu spadaju:
a) Pactum displicentiae (kupovina na probu) kojim kupac zadrava ovlatenje da
odustane od pogodbe izjavom da mu se stvar ne svia. Tu izjavu je morao
dati unutar odreenog roka.
b) Pactum de retroemendo (povratna kupovina) i pactum de retrovendendo
(povratka prodaja). Prvim prodava zadrava pravo da istu stvar unutar
odreenog vremena natrag kupi, a drugim kupac zadrava pravo da istu
stvar natrag proda. Ako drugaije nije ugovoreno, prvobitna cijena vai i za
povratnu kupovinu, odnosno prodaju.
c) Pactum protimiseos je prodaja sa zadravanjem prava prvenstva kupovine,
tj.ako bi kupac bilo kada htio ponovo prodati stvar, mora je prvenstveno
ponuditi prodavau i prodati mu je uz iste uvjete koje nudi trea osoba.

PAKTI (PACTA) POJAM I UINAK PO CIVILNOM PRAVU (PACTA ADIECTA)

Pactum u najstarijem tehnikom smislu znai nagodbu, odnosno sporazum kojim
se dokidaju neke deliktne obaveze. U klasinom pravu pactum oznaava
svaki neformalni sporazum (uglavak) stranaka koji ne spada u kontrakte
priznate po civilnom pravu, te zato nije utuiv. Vremenom je odreene
uinke i utuivost nekim paktima (pacta adiecta) priznalo civilno pravo,
drugima pretorsko pravo (pacta praetoria), a treima carsko pravo (pacta
legitima).
PACTA PRAETORIA
Neformalni pakti (pacta conventa) su po pretorskom pravu doli do uinka
prvenstveno putem ekscepcije, koju bi pretor davao tueniku da se odbrani
od neke kontraktne civilne obaveze. Nekim neformalnim obveznim
ugovorima (paktima) pretor je poeo davati i samostalnu tubenu zatitu
pomou pretorskih akcija in factum (tzv.pacta praetoria). Ovdje spadaju
constitutum debiti, 3 sluaja o kojima se u pretorskom ediktu govori u
rubrici de receptis, te pactum iurisiurandi.
11

Constitutum debiti je neformalno obeanje da e se neki postojei novani dug

platiti u odreeno vrijeme. Takvo obeanje moe se odnositi na vlastiti dug
(constitutum debiti proprii) ili tui dug (constitutum debiti alieni). Za
utuivanje takvog neformalnog obeanja davala se pretorska actio de
pecunia constituta. Constitutum ima svrhu osiguranja vjerovnika, posebno
constitutum debiti alieni, koji ima uinak jamstva.
Receptum argentarii je neformalno obeanje bankara (argentarius) da e isplatiti
odreenu svotu novca za tui raun (npr.za raun svog komitenta). Protiv
bankara davala se actio recepticia. U Justinijanovom pravu je receptum
argentarii spojen sa constitutum debiti, te je ukinuta actio recepticia.
Receptum nautarum, cauponum, stabulariorum je u poetku bio neformalni
pactum kojim bi brodari, gostioniari i vlasnici tala, bez obzira na svoju
krivicu, preuzimali odgovornost za stvari koje bi putnici i gosti unijeli na
njihov brod, u gostionicu ili talu. Kasnije je takva odgovornost proizilazila
ve iz injenice primanja gostiju i njihovih stvari. Pretor je gostu davao
tubu za naknadu vrijednosti stvari (actio de recepto), a postojala je i
deliktna odgovornost ovih poduzetnika in duplum, za krae i oteenja koja
bi njihovi ljudi poinili na putnikovim stvarima.
Receptum arbitrii je preuzimanje dunosti privatnog arbitra u sporu. Ako stranke
ugovore da e spor iznijeti na rjeenje pred neformalnog arbitra a ne pred
redovni sud, morale su sklopiti i pactum sa arbitrom. Na osnovu tog
paktuma pretor bi globama i pljenidbama silio arbitra da preuzetu dunost
ispuni do kraja.
Pactum iusiurandi (iuramentum voluntarium) je neformalni ugovor o odluujuoj
zakletvi kojom stranke ele rijeiti neki predstojei spor. Ako se na osnovu
takvog ugovora tueni zakune da nita ne duguje, pretor e uskratiti
vjerovnikovu tubu (denegatio actionis) ili e tuenog odbraniti ekscepcijom
(exceptio iurisiurandi). Ako se tuitelj zakune da njegov zahtjev uistinu
postoji, pretor e mu dati posebnu akciju in factum (actio de iureiurando),
kod koje e se odluiti o tome da li je tuitelj poloio zakletvu prema
ugovoru.
PAKTI CARSKOG PRAVA (PACTA LEGITIMA)
Najvaniji pakti carskog prava su: compromissum, obeanje miraza (pollicitatio
dotis) i obeanje darovanja do 500 solida (pactum donationis).
Compromissum je neformalni ugovor stranaka da e svoj spor rijeiti mimo
redovnog suda po privatnom arbitru, sa kojim nakon toga sklapaju
receptum arbitrii.
Obeanje miraza (pollicitatio dotis) Konstitucijom cara Teodosija II i Valentijana
III iz 428.godine odreeno je da je svako neformalno obeanje miraza
obavezno, te ga mu moe utuiti kondikcijom ex lege.

12

Darovanje (donatio) je besplatna i dobrovoljna namjena imovinske koristi kojom

se poveava imovina obdarenika, a umanjuje imovina darovatelja. Moe se
ostvariti razliitim pravnim poslovima: prenoenjem vlasnitva ili stvarnih
prava putem mancipacije, tradicije ili in iure cesije (dando), ustupanjem
potraivanja (cedendo), oprostom duga (liberando) ili preuzimanjem
obaveze na darovanje (obligando). Utuivost neformalnog obeanja
darovanja priznata je tek u Justinijanovom pravu, ali samo do 500 solida.
Povodom tube iz obeanja darovanja, darovatelju pripada beneficium
competentiae.
Za darovanje je potreban sporazum volja, te je darovanje kao causa uvijek
ugovor. U rimskom pravu postojali su razliiti propisi ogranienja
darovanja:
- lex Cincia de donis et muneribus iz 204.g. p.n.e. zabranjivala je darovanja preko
odreene mjere;
- Od vremena Augusta darovanja meu supruzima su zabranjena pod prijetnjom
nitavnosti (uz odreene izuzetke, npr.darovanja radi manumisije,
darovanja izmeu cara i carice itd).
- Naela legis Cinciae u carsko doba su zamijenjena insinuacijom (upisivanjem
darovanja u zapisnike kod oblasti). Insinuacija je postepeno postala nuni
oblik za valjanost darovanja.

FURTUM
Furtum je namjerno, svjesno protupravno prisvojenje tue pokretne stvari,
uinjeno iz koristoljublja. Uz furtum rei rimsko pravo poznaje i furtum usus,
tj.protupravno prisvajanje koritenja tue stvari. Furtum usus ini npr.
depozitar ili zaloni vjerovnik koji upotrebljava pohranjenu ili zaloenu stvar.
Uz pokretne stvari, predmet furtuma mogu biti i osobe pod vlau (filius
familiae, addictus, auctoratus, uxor in manu).
Od Zakonika XII ploa postoji osnovna podjela na furtum manifestum i furtum nec
manifestum.
Furtum manifestum postoji ako je kradljivac zateen u inu. Tu spada i kradljivac
zateen bar na mjestu ina ili na nekom drugom mjestu prije nego je
ukradenu stvar sakrio, kao i kradljivac koji je uoen u bjekstvu stvar
odbacio. U suprotnom se radi o furtum nec manifestum.
Fur manifestus je bivao dodijeljen pokradenoj osobi u dugovinsko ropstvo, ukoliko
se sa njim ne nagodi na dobrovoljnu otkupninu. Noni kradljivac ili
kradljivac koji se orujem brani od progonitelja, mogao je slobodno biti
ubijen, samo je u takvim sluajevima trebalo vikom pozvati susjede za
svjedoke. Ako bi krau poinio rob, bio bi bievan i ubijen.

13

Fur nec manifestus morao je platiti novanu kaznu u visini dvostruke vrijednosti
ukradene stvari, a kazna se utjerivala penalnom actio furti nec manifesti u
redovnoj parnici kao i svako drugo obvezno potraivanje.
Kao fur manifestus kanjavala se po Zakoniku XII ploa i osoba kod koje bi se
ukradena stvar pronala u formalnoj kunoj pretrazi. S tim u vezi Zakonik je
poznavao i dalje 2 vrste furtuma: furtum conceptum i furtum oblatum.
Actio furti concepti je tuba protiv gospodara kue kod kojeg je stvar
prilikom kune pretrage pronaena, bez obzira na to da li je on bio
kradljivac ili ne. Ona ide na trostruku vrijednost stvari. Actio furti oblati bila
je regresna tuba gospodara kue protiv onoga ko mu je podmetnuo
ukradenu stvar u kui. Ona je takoe ila na trostruku vrijednost stvari.
U doba kasnije republike fur manifestus i fur nec manifestus kanjavani su
novanom kaznom koja se ostvaruje penalnom akcijom furti, s tim to je
fur manifestus kanjavan novanom kaznom u iznosu etverostruke
vrijednosti, a fur nec manifestus dvostruke vrijednosti ukradene stvari.
Tube u vezi sa kunom pretragom proirene su za actio furti prohibiti
protiv onoga ko bi se odupro kunoj pretrazi, te actio furti non exhibiti
protiv onoga ko ne bi htio izruiti pronaenu stvar. Obje ove tube ile su
na etverostruku vrijednost stvari. Pri tome je bila mjerodavna najvia
vrijednost koju je stvar imala izmeu asa krae i asa tube.
Na tubu je bio ovlaten pokradeni vlasnik, ali i pokradeni nevlasnik koji ima
interesa da mu stvar ne bude ukradena (npr.zaloni vjerovnik). Osuenog
je uvijek stizala infamija.
Akcijom furti pokradeni ne dobiva nazad ukradenu stvar, odnosno naknadu tete
za stvar. Zato mu pored akcije furti pripada i rei vindicatio, kojom e traiti
povrat ukradene stvari. Za istu svrhu je na raspolaganju imao i
reipersekutornu condictio furtiva, kod koje nije morao dokazivati svoje
vlasnitvo ve samo injenicu krae. Condictio furtiva je za razliku od rei
vindikacije, upotrebljiva i u sluaju da je stvar kod kradljivca propala i bez
njegove krivice. Condictio furtiva pripadala je samo okradenom vlasniku, a
kao reipersekutorna tuba prelazila je na nasljednike na aktivnoj i pasivnoj
strani.

NASLJEDNO PRAVO
POJAM I VRSTE NASLJEIVANJA
Nasljednim pravom ureuju se pravni odnosi po smrti nekog ovjeka. Zajedno sa
stvarnim i obveznim pravom, ono je dio imovinskih prava. Nasljedno pravo
u objektivnom smislu ine pravna pravila kojima se ureuju imovinskopravni odnosi poslije smrti. Nasljedno pravo u subjektivnom smislu jeste
pravo nasljednika da stupi u imovinsko-pravne odnose umrlog. S obzirom
na umrlog (ostavitelja), njegova imovina se zove ostavina, a s obzirom na
nasljednika zove se nasljedstvo. Ostavinu i nasljedstvo rimsko pravo
14

oznaava izrazom hereditas. Nasljednik je heres, a ostavitelj de cuius,

odnosno defunctus.
Nasljednikovo sticanje zove se univerzalna sukcesija. Ostavinska imovina, kako
aktiva tako i pasiva, smatra se jedinstvenom cjelinom, koja se stie
jedinstvenim aktom nasljeivanja. Postoje 2 velike kategorije
nasljeivanja: intestatno ili zakonsko nasljeivanje (successio ab intestato)
i testamentarno ili oporuno nasljeivanje. Oporuno nasljeivanje ima
prednost nad zakonskim. Po rimskom pravu, nekog ostavitelja nisu mogli
nasljeivati istovremeno i oporuni i zakonski nasljednici. Dakle, ako je
oporukom imenovan nasljednik, zakonski nasljednici nee dobiti nita.
Pored zakonskog i oporunog nasljeivanja, rimsko pravo je izgradilo i ustanovu
nunog nasljednog prava (prava na nuni dio), kojim su najbliim
srodnicima (po pravilu ascedentima i descedentima) bila priznata
odreena prava na ostaviteljevu imovinu. Ova prava se nisu mogla izigrati
niti umanjiti u korist treeg lica.
Pored univerzalne sukcesije, rimsko pravo izgradilo je i pojam singularne
sukcesije. Na osnovu oporunih zapisa (legata) pojedine osobe mogle su
sticati pojedinane stvari ili imovinska prava iz ostaviteljeve imovine na
teret nasljednika. Legatari ne odgovaraju za ostavinske dugove, jer
ostavitelja predstavlja samo nasljednik.
HISTORIJSKI PREGLED RIMSKOG NASLJEDNOG PRAVA
- HEREDITAS I BONORUM POSSESSIO
U razvoju rimskog nasljednog prava mogu se razlikovati 4 faze:
Nasljedno pravo starog civilnog prava nasljeivanje je regulisano ve u Zakonu
XII ploa. Tu se ve govori o zakonskom i testamentarnom
nasljeivanju.Osnova nasljeivanja je agnatska veza. Nasljednici su
prvenstveno sui heredes, tj.lanovi kune radne zajednice, a u nedostatku
njih do nasljedstva dolaze ostali najblii agnati, odnosno gentili. Ako postoji
sui heredes, trea osoba se ne moe imenovati za nasljednika.
Nasljedni red po pretorskom ediktu Po ovoj osnovi se od doba republike razlikuje
civilno nasljedno pravo hereditas i nasljeivanje po pretorskom pravu,
bonorum possessio. Pretor poinje pruati zatitu osobama koje po civilnom
pravu ne bi imale pravo nasljeivanja. Ovo se posebno odnosi na krvne
srodnike (kognate) koji dobivaju i prednost nad agnatima koji nisu
istovremeno i kognati. Budui da pretor nije mogao mijenjati norme
civilnog prava, on je postizao svrhu time to bi svojim novim
nasljednicima davao posjed ostavinske imovine (bonorum possessio) i titio
ih kao prave nasljednike. Pretorski nasljedni red (bonorum possessio)
mogao se odnositi na zakonsko, oporuno ili nuno nasljedno pravo. U tom
smislu razlikuju se:

15

a) Bonorum possessio sine tabulis ili ab intestato, gdje se kad ne postoji oporuka,
bonorum possessio daje osobama koje su po pretorskom redu pozvane na
intestatno (zakonsko) nasljeivanje.
b) Bonorum possessio secundum tabulas, kada se bonorum possessio daje
onome ko je imenovan za nasljednika u oporuci koja udovoljava zahtjevima
pretorskog edikta, mada ne bi bila valjana po civilnom pravu.
c) Bonorum possessio contra tabulas (pretorsko nuno nasljedno pravo) daje se
osobama kojima pretor daje zahtjev na nuni dio nasljedstva po osnovu
njihove bliske krvne veze.
Carsko zakonodavstvo do Justinijana poinje davati prednost naelima pretorskog
nasljeivanja.
U Justinijanovom pravu oba nasljedna sistema su i formalno spojena u jedan
nasljedni red u kome prevladavaju naela i uinci koje su klasini pravnici
izgradili za pretorsku bonorum pozesiju.
INTESTATNO NASLJEIVANJE
INTESTATNO NASLJEIVANJE PO CIVILNOM PRAVU ZAKONIKA XII PLOA
Do intestatnog (zakonskog) nasljeivanja dolazi samo ako nema oporuke.
Zakonik XII ploa predvia 3 razreda civilnih zakonskih nasljednika: sui
heredes, proximus agnatus i gentiles.
Sui heredes su u prvom redu pozvani na nasljedstvo. To su bili agnatski lanovi
porodice koji su se u trenutku ostaviteljeve smrti nali pod njegovom patria
potestas, a njegovom smru postaju osobe sui iuris. Ovdje spada i ena u
manus braku. ena koja nije bila u manus braku ne spada jer je ostala u
agnatskoj vezi sa svojom prethodnom porodicom. Kod nasljeivanja je
vaio princip reprezentacije. Ostavina se dijelila po lozama (in stirpes), a ne
po glavama (per capita). Ako su npr. postojala 2 ostaviteljeva sina i dvoje
djece od treeg sina koji je ranije umro, ivi sinovi bi dobivali po jednu
treinu, a jednu treinu oba unuka zajedno, tj.svaki unuk po jednu estinu
ostavine.
Postojalo je pravilo da sui heredes stiu nasljedstvo ve u trenutku delacije,
tj.ostaviteljeve smrti, te nasljedstvo ne trebaju posebno prihvatiti kao ostali
zakonski i oporuni nasljednici. Oni ga ak po civilnom pravu nisu mogli ni
odbiti. Zato su oni heredes necessarii.
Proximus agnatus, tj.najblii agnati koji nisu bili sui heredes su pozivani na
nasljedstvo ako nisu postojali sui heredes. Ovdje spadaju braa i sestre
ostavitelja, njihovi potomci itd, dakle agnati koji nisu potpadali pod
ostaviteljevu patria potestas. Nasljeuju samo agnati najblieg stepena
(proximus agnatus). Ako blii agnati ne prihvate nasljedstvo, nee se
pozivati dalji, ve ostavina pripada dravi. Agnati iz ovog razreda su

16

heredes voluntarii, jer ne stiu nasljedstvo bez vlastite volje. Vie jednako
bliskih agnata dijelili su nasljedstvo po glavama (per capita).
Gentiles, tj.pripadnici istog roda, dobivali su nasljedstvo ako nije bilo ni agnata.
Ovo gentilsko pravo je dosta brzo izalo iz primjene.
INTESTATNO NASLJEIVANJE PO PRETORSKOM PRAVU
(BONORUM POSSESSIO INTESTATI)
Intestatno nasljeivanje po pretorskom pravu svrstava nasljednike u 4 nasljedna
reda:
U prvom redu (unde liberi) pozivaju se ostaviteljeva djeca (liberi). Bonorum
pozesiju, za razliku od sui heredes civilnog prava, dobivala su i ona krvna
djeca koja vie nisu bila pod ostaviteljevom vlau (npr.emancipirani sin).
Emancipirani sin je prije podjele morao u ostavinu unijeti sve to je stekao
nakon emancipacije (collatio bonorum). Nasljedstvo se dijelilo po lozama,
uz primjenu ranije pomenutog naela reprezentacije.
U drugom redu (unde legitimi) pozivaju se legitimi, tj.osobe sa pravom
nasljedstva po Zakoniku XII ploa (sui heredes, proximus agnatus i
gentiles). Poto su sui heredes ve pozvani u prvom redu kao liberi, a
gentilsko nasljeivanje je nestalo, u ovom razredu se u stvari radilo samo o
proximus agnatus.
Trei red (unde cognati) obuhvatao je sve krvne srodnike do iskljuivo 6.stepena.
Blii kognati iskljuivali su dalje, a vie jednako bliskih je nasljedstvo dijelilo
po glavama.
U etvrtom redu (unde vir et uxor) bonorum possessio se davala preivjelom
branom drugu. U ovom sluaju je do nasljedstva dolazila ena sine manu.
Kod ostavine osloboenika, prije branog druga dolazila su jo 2 nasljedna reda
koja obuhvataju patrona, njegove srodnike i patronovog patrona.
Pretorsko pravo uvelo je i tzv.successio ordinum i graduum: ako osobe iz
prethodnog razreda ne bi zatraile bonorum possessio, pozivali su se
pripadnici slijedeeg razreda, odnosno ako bi u treem razredu blii kognati
propustili da zatrae bonorum possessio, ona se davala kognatima daljeg
stepena.

REFORME CARSKOG DOBA I JUSTINIJANOV SISTEM

Carsko zakonodavstvo nastojalo je jo vie istai prednost kognatskog srodstva,
prvenstveno kada je u pitanju nasljeivanje izmeu majke i djece. U tom
cilju doneseni su:
- senatus consultum Tertullianum, kojim se majka poziva na nasljedstvo svoje
djece i to ispred agnata;
17

- senatus consultum orphitianum, kojim se priznaje nasljedno pravo djece prema

majci i to ispred agnata.
U Justinijanovom pravu intestatno nasljeivanje se zasniva iskljuivo na
kognatskom srodstvu. Postoje 4 razreda:
Prvi razred ine descendenti (po mukoj i enskoj liniji) svih stepena. Descendenti
istog stepena nasljeuju po glavi (per capita), a descendenti razliitih
stepena po naelu reprezentacije.
Drugi razred ine ascendenti sa oeve i majine strane. Blii iskljuuju dalje
(npr.majka baku). Ascendenti i braa dijele nasljedstvo na jednake dijelove,
pri emu djeca umrle brae dobivaju dio loze svog oca po naelu
reprezentacije. Ako nasljeuju sami ascendenti, nasljedstvo se dijeli in
lineas, tj.polovina pripada ascendentima sa oeve, a polovina onima sa
majine strane.
Treem razredu pripadaju polurodna braa i sestre koji nasljeuju per capita , a
njihova djeca in stirpes.
etvrti razred ine svi ostali poboni roaci. Blii iskljuuju dalje, a jednako bliski
nasljeuju per capita.
U svim razredima postoji successio ordinum, tj.udaljeniji razred poziva se samo u
nedostatku nasljednika iz prethodnih razreda.

UINCI STICANJA NASLJEDSTVA

UNIVERZALNA SUKCESIJA SEPERATIO BONORUM BENEFICIUM
INVENTARII
Sticanjem nasljedstva dolazi do univerzalne sukcesije. Ostavinska masa spaja se
sa nasljednikovom imovinom u jednu cjelinu (confusio bonorum), zbog
ega nasljednik neogranieno odgovara za ostaviteljeve dugove, koji su
sada njegovi dugovi.
Spajanje je moglo biti tetno po ostaviteljeve vjerovnike, koji su morali trpiti da se
i nasljednikovi vjerovnici namiruju iz ukupne mase. Zbog toga je pretor
ostaviteljevim vjerovnicima dao tzv.beneficium separationis, kojim su mogli
u roku od 5 godina traiti razdvajanje ostavinske mase od nasljednikove
imovine. Nakon toga bi se iz ostavinske imovine namirili ostaviteljevi
vjerovnici, pa bi tek onda dolo do ponovnog spajanja sa imovinom
nasljednika.
S druge strane, spajanje imovine moglo je biti tetno za nasljednika prezaduene
ostavine, koji je i vlastitom imovinom odgovarao za dugove ostavitelja. U
Justinijanovom pravu je zbog toga uveden beneficium inventarii. Nasljednik
je mogao svoju odgovornost za ostaviteljeve dugove ograniiti samo do

18

visine naslijeene ostavine, ako bi u odreenom roku napravio popis

ostavinskih stvari (inventarium).
ODNOSI MEU SUNASLJEDNICIMA I DUZNOST KOLACIJE
Ako je vie nasljednika naslijedilo isto nasljedstvo, meu njima je po klasinom
pravu nastajalo suvlasnitvo na ostavinskim stvarima, srazmjerno njihovim
nasljednim dijelovima. Akcijom familiae erciscundae svaki od sunasljednika
mogao je traiti raskid ove zajednice i izdvajanje svog dijela u samostalno
vlasnitvo.
Ako su sunasljednici bili ostaviteljevi descendenti, razvila se dunost kolacije
(collatio bonorum), tj.dunost da u nasljednu masu prije podjele unesu ono
to je svaki od njih primio od ostavitelja jo za ivota (darove, miraz itd). Na
ovaj nain se izjednaavao poloaj nasljednika. Pretor je u ediktu
prvenstveno pozvao na kolaciju emancipirane sinove koji nasljeuju
zajedno sa sui heredes. Pored toga, uvedena je i kolacija miraza koji je
primila ki (collatio dotis). U postklasinom pravu razvila se openita
ustanova descendentske kolacije, po kojoj je svaki descendent morao u
korist ostalih descendenata-sunasljednika konferirati odreena primanja
koja je za ivota primio od ostavitelja kao zajednikog ascendenta.

LEGATI (LEGATUM) POJAM I VRSTE

Zapisi su posljednjom voljom odreene namjene pojedinih imovinskih koristi u
korist treih lica, a na teret nasljednika.
Legat (legatum) je zapis civilnog prava koji se nasljedniku nareivao sveanim i
odreenim zapovjednim rijeima. Mogao se odrediti samo u oporuci i
kodicilu koji je bio potvren oporukom. Sadri imovinske namjene u korist
treeg lica (legatar ili honorat) na teret nasljedstva, odnosno nasljednika
(onerat). Legatom se ne mogu opteretiti intestatni nasljednici. Za
odreivanje, odnosno primanje legata potrebna je aktivna, a naelno i
pasivna testamentifakcija.
Civilno pravo nije izgradilo jedinstven pojam legata, ve je poznavalo 4 tipine
vrste i to:
- Legatum per vindicationem, iji je uinak da vlasnitvo legirane stvari ili drugo
stvarno pravo neposredno prelazi na legatara. Zato on nasljednika odmah
moe tuiti stvarnopravnim tubama (npr.rei vindikacijom) na predaju
posjeda legirane stvari (otuda i naziv ove vrste legata).
Legatum per damnationem proizvodi obvezni odnos (kvazikontrakt) izmeu
nasljednika i legatara. Nasljednik je dunik, a legatar vjerovnik koji moe
traiti ispunjenje legata osobnom tubom, actio ex testamento.

19

- Legatum sinendi modo takoer proizvodi samo obvezni odnos. Nasljednik je

duan dozvoliti da legatar uzme legirani objekat koji je mogao pripadati
ostavitelju ili nasljedniku.
- Legatum per praeceptionem. Po miljenju Sabinovaca nareivao se u korist
jednog od sunasljednika koji uzima stvar prije podjele nasljedstva, a
podjela se nakon toga vri samo na ostatku. Prokulovci su ga davali i
honoratu koji nije sunasljednik, a u tom sluaju pripisivali su mu stvarni
uinak kao vindikacionom legatu.
Praktinu vanost imala su samo prva 2 oblika. U Justinijanovom pravu stvoren je
jedan tip legata koji je proizvodio stvarne ili obligatorne uinke, a legatar je
shodno tome mogao izabrati akciju in rem ili in personam.
STICANJE I OGRANIENJA LEGATA
Za sticanje legata odluujua su 2 momenta: dies cedens i dies veniens. Dies
cedens naelno je u trenutku ostaviteljeve smrti ili otvaranja oporuke. Tim
asom legatar stie pravo na sticanje legata, a to pravo prelazi i na
njegove nasljednike. Dies veniens pada u trenutku prihvata nasljedstva,
odnosno nastupa poetnog roka. Kod legata pod suspenzivnim uvjetom,
tek ispunjenjem uvjeta nastupa i dies cedens.
Da oporuitelj ne bi legatima iscrpio vei dio ostavine, uveden je niz zakonskih
ogranienja s obzirom na legate, od kojih je lex Falcidia iz 40.godine p.n.e.
konano odredio da nasljedniku u svakom sluaju mora ostati najmanje
etvrtina ostavine koja se ne smije opteretiti zapisima. Ako bi legati preli
ostavine, oni bi se srazmjerno smanjivali do potrebne zakonske mjere.
FIDEIKOMISI
Fideikomis (fideicommissum) se sastoji u neformalnoj molbi, odnosno preporuci
koju ostavitelj upuuje nasljedniku ili legataru (fiduciarius) da izvri neku
imovinsku namjenu u korist treeg (fideicommissarius). Ispunjenje takve
usmene ili pismene molbe je u poetku zavisilo samo od nasljednikovog
potenja (fides), a prvu pravnu zatitu fideikomis je dobio za vrijeme cara
Augusta.
Nakon to su dobili pravnu zatitu, fideikomisi su se mnogo upotrebljavali jer nisu
bili vezani strogim formalnim propisima koji su po civilnom pravu vaili za
legate. Fideikomis nije morao biti naloen imperativno kao legat, ve bilo
kakvim neformalnim rijeima u obliku molbe. Mogao je biti naloen u
oporuci, a najee je bio u kodicilu. Fideikomisom moe biti optereen ne
samo oporuni nasljednik, ve i svako ko je u bilo kom obliku primio neto
iz ostavine (dakle i legatar, pa i sam fideikomisar).
Justinijan je ukinuo sve razlike izmeu fideikomisa i legata, ime je stvoren
jedinstven tip zapisa sa pretenim karakteristikama fideikomisa.
UNIVERZALNI FIDEIKOMIS
20

Univerzalni fideikomis (fideicommissum hereditatis) je takav oblik fideikomisa

gdje ostavitelj nalae nasljedniku (fiducijaru) da itavo nasljedstvo ili
njegov dio izrui treem licu (fideikomisaru). Na taj nain se indirektnim
putem postavlja nasljednik koji iz odreenih razloga ne moe biti direktno
imenovan nasljednikom. Obzirom da je po civilnom pravu nasljednik bio
fiducijar, on je odgovarao za eventualne ostavinske dugove. Zbog toga je
donesen niz mjera kojima se odgovornost za ostavinske dugove prenosi na
fideikomisara, a sa senatus consultum Pegasianum fiducijaru je priznato
pravo da zadri istu etvrtinu ostavine. Tako je univerzalni fideikomisar
postao stvarno univerzalni sukcesor na koga prelaze i ostavinski dugovi.
FIDEIKOMISARNE SUPSTITUCIJE I PORODINI FIDEIKOMIS
Kod fideikomisa mogao je biti imenovan i dalji fideikomisar prvom fideikomisaru.
U ovom sluaju bi fideikomis od fiducijara pripao najprije prvom
fideikomisaru koji bi ga nakon odreenog vremena ili ispunjenja nekog
uvjeta (obino nakon smrti) morao dati drugoimenovanom fideikomisaru,
ovaj treem itd. To je fideikomisarna supstitucija, pomou koje se mogao
osnivati porodini fideikomis sa svrhom da se imovina zadri u porodici.
DAROVANJE ZA SLUAJ SMRTI (DONATIO MORTIS CAUSA)
To je takvo darovanje gdje uinak nastupa samo u sluaju ako obdareni preivi
darovatelja. U Justinijanovom pravu dolazi do potpunog izjednaavanja
ovog darovanja sa legatima.

21