uvodnik

Foreword
Cervantes i Shakespeare vjeni suvremenici
Vladimir Lonarevi*

Besmrtni likovi svjetske poezije slue ovjeanstvu kao neki prosjevi, kao go-
lemi prozori k beskrajnomu zvjezdanomu nebu: svako pokoljenje prilazi k njima,
zagledava se u tajnoviti sumrak i otkriva nove svjetove, nove predaleke zvijezde,
neopaene dotle, zametke neiskuanih osjeaja, ideja neuhvaenih u svijest;
te su se zvijezde krile i prije u dubljinu djela. Ali tek sada su postale dostupne
ljudskim oima te su zasjale vjeitom svjetlou. Kakogod bili usavreni nai-
ni istraivanja, analiza, kritika, ukus, sva se dubljina zvjezdanoga neba ne
moe iscrpsti: budue e pokoljenje prii opet zvjezdanom prosjevu i otkriti u
genijalnom djelu nove svjetove, nove zvijezde. Tako je u svojim Vjenim suput-
nicima ba u poglavlju o Miguelu de Cervantesu Saavedri, kojemu se ove godine,
kao i Williamu Shakespeareau, na dan 23. travnja obiljeila 400. obljetnica smrti,
zapisao ruski pisac Dmitrij Sergejevi Merekovski.
I mi danas prilazimo zvjezdanom prosjevu te dvojice besmrtnika. I dok
obnavljamo uspomenu na njih, mi pokuavamo dati svoje odgovore na vjena
pitanja to su ih oni davno postavili, i usporeujemo ih s njihovim odgovorima.
Upravo to jest ono to njihova djela i njih same ini onim to nedvojbeno jesu
klasicima.
U Hrvata je Shakespeare poznat od 18. stoljea na njemakom jeziku, a od
sredine 19. stoljea njime su se bavili D. Demeter, A. Nemi, S. Vraz, A. Kazali,
A. i M. enoa, L. Vukeli, A. Mileti i dr., da bi u 20. stoljeu njegova recepcija, i
prijevodna (M. Bogdanovi, V. Geri, A. oljan, T. Ladan, L. Paljetak, M. Maras
i dr.) i dramaturka bila vrlo raznolika i brojna.
Nema dvojbe da je Shakespeare klasik cijelim svojim opusom, kojim je za-
hvatio gotovo sav raspon duevnih i duhovnih stanja. Potka njegovih drama
sama od sebe pouava ljude. Ona podsjea modernoga ovjeka na opstojnost
Boga; ona mu neprestano dozivlje u pamet da opstoji jedan ivot poslije ovoga
zemaljskoga, te da tvorac zla biva kanjen, a da dobri primaju svoju nagradu.
(Jean Guitton, Dialogues avec Paul VI, str. 157). Ipak, i Lear, Otelo, Macbeth,
Ofelija, Romeo i Julija, Miranda, grof Kent, Prospero kao i razni znaajevi kra-
ljeva, koje je Shakespeare prikazao u svojim dramama, i nisu drugo nego poetske

* Doc. dr. sc. Vladimir Lonarevi, Sveuilite u Zagrebu Fakultet filozofije i religijskih znano-
sti. Adresa: Jordanovac 110, p.p. 169, 10000 Zagreb, Hrvatska. Epota: vladimir.loncarevic@
zg.tcom.hr

Obnov. ivot, 2016, 71, 2, 147151 147

slike ovjekove sudbine, njegove due, njegovih zanosa i njegova pada. Kroz Sha-
kespearovu umjetniki imaginativnu i fantazijsku snagu ovjek lake otkriva ko-
rijenje zla i istodobno nalazi snage za dobro. [] Shakespeare je shvatio tragos
ovjekove tjeskobe u doivljaju mraka i zla, jer ta ista tjeskoba u dui suvremenog
ovjeka izaziva, kao to je izazivala u duhu onoga iz prolih vjekova, problemati-
ku boli, patnje i najposlije smrti. Suvremeni ovjek trai razna rjeenja, ali se uz
to esto ogluuje dozivu svoje vlastite savjesti uljuljkan tekovinama civilizacije, a
ta mu uglavnom nudi povran mir i samo trenutanu vedrinu. tovie, i oni koji
ne itaju ili u kazalitu ne vole gledati ili sluati Shakespeareove drame, ipak u
sebi nose splet problematike koju je on uvijek nastojao rasplesti. Koliko onda
utjehe i mogueg doivljaja ljepote za nas suvremenike koji s pomou njegovih
djela moemo barem naslutiti da se najuvjerljivije rjeenje osebujne problema-
tike suvremenosti krije u ovjekovoj etikoj svijesti, jer je Shakespeare u tom
traenju najbolji pomaga, on pjesnik neumrlih misli, koje su uvijek vodile oalo-
ena ovjeka i pruale mu obilno radosti. Shakespeareove moralne ideje, taj nje-
gov smisao za ivotni elan, njegova samilost i milosre prema patniku, a osobito
umjetnika sposobnost da probudi spasonosnu kritiku u srcu svakoga pojedinca,
odlike su koje tjee i nas suvremenike tolikih zagonetki, napisao je godine 1968.
u lanku Shakespeare na suvremenik hrvatski pjesnik i latinist Ton Smerdel.
Jezgrovitije tonu misao teko bi bilo nadmaiti. Upravo to trajna suvreme-
nost ini Shakespearea velikim dramatskim glasnogovornikom graninih pitanja
ljudske egzistencije. Pri tome, nastavlja Smerdel, moemo podvui da je korisno
poznavati i tue misli o Shakespeareu, ali je ipak bolje itati njegove drame, pa i
vie puta, i to bilo tragedije ili komedije. Tek tada Shakespeare ivi, tad on posta-
je na ivi suputnik, na pouzdani vademecum. Osobno mogu rei da sam ga vie
volio itati negoli gledati ili sluati u kazalitu, jer mi je u tihoj sabranosti uvijek
bio slian nevidljivu graditelju koji obara kule zla, a umjesto njih podie hram
sanja i zanosnih iluzija. Ne sluajno Smerdel naglaava itati, to je danas to
potrebnije kada su naalost u suvremenim obradama itanja njegove drame
na kazalinim daskama gotovo neprepoznatljive, samim tim i nesuvremene. Nije
naime suvremenost liena istih pitanja ljudi prije etiri i vie stoljea. Ako obradu
tih pitanja, kao i njihove odgovore, danas dramaturzi i redatelji esto persifliraju
do neprepoznatljivosti, onda neto nije u redu s nama, ljudima ovog vremena.
U tom kontekstu moda i nije presudna stvar je li Shakespeare bio katolik
vanije je to imamo nepogreivu katoliku konotaciju gotovo svih njego-
vih djela, koji na jasan nain otkrivaju mentalitet onoga koji pie. [] Njegovo
katolianstvo je jedini klju koji pomae da se sloe puzzle njegovog opusa,
kako pie Elisabetta Sala, autorica knjige Zagonetni Shakespeare: Dvorjanin ili
odmetnik. Taj je katoliki klju prije svega moralni. Istina je da se katkad ini da
zlo nepravedno i neopravdano nadvladava. Hamlet i Macbeth doivljavamo kao
kvintesenciju zla nitko nije poteen. No naposljetku, zato bi i bio ako se
ustrajnost u zlu manifestira do dijabolinih razmjera? Njegovi (anti)junaci bivaju
slomljeni zlom samo zato to nisu znali ovladati svojim strastima, zvala se ona
vlast, osveta ili ena. Nita ne moe na ovom najpustijemu od svih otoka, ouvat

148
vas od gnjeva to e pasti na vae glave osim kajanja i istoga ivota ubudue,
zapisat e Shakespeare u Oluji. Tko milosre ne zna traiti ni dati, na putu je
propasti, ali ne zbog fatuma, sudbe, kobi ili volje bogova, kako bijae u klasinoj
antikoj drami, nego zbog slobode otete Bojoj ljubavi.
Shakespeareova misao bila je sigurno pod velikim utjecajem drutvenopo-
litikoreligijske situacije 15. i 16. stoljea koja je bila veoma turbulentna i zamr-
ena. Kralj Henrik VIII. zatraio je od crkve ponitenje braka sa svojom enom
Katarinom Aragonskom jer mu nije mogla podariti mukog nasljednika. Crkva je
na elu s papom Klementom VII. koji je bio pod utjecajem Karla V. bezuvjetno
odbila ovu molbu to je nagnalo Henrika VIII. na raskid s Rimskom Crkvom.
Sam osniva novu Englesku nacionalnu crkvu, tzv. Anglikansku crkvu sa samim
kraljem kao vrhovnim biskupom. Henrik VIII. nakon toga ukida samostanske
posjede i stvara plemstvo koje se grevito dralo protestantizma da posjedi ne
bi bili povraeni. Plemstvo je dakako bilo nelegitimno izabrano i apsolutno pod-
lono kralju, pregnantno prikazuje fra Franjo Baraban povijesne prilike ivota
Avonskog Labuda. Imajui na umu te okolnosti, treba upravo u dananjem po-
vijesnom trenutku istaknuti da je Shakespeare u punom smislu rijei bio euro-
pejski Englez. Uz irok izbor motiva iz antike klasike, poznavao je europsku
povijest svojeg vremena i posebnosti drugih naroda, da bi nacionalnu samosvijest
jasno iskazao u dramama Henrik VI., Rikard III., Rikard II., Kralj Ivan, Henrik
IV., Henrik V., pa naposljetku i Henrik VIII. U tim dramama, meutim, nije
podilazio tadanjoj nomenklaturi, nego je, naprotiv, prikazom duhovnih profila
vladara i njihovih podlonika, uz Englezima pridranu ironiju, bio vrlo kritian
prema moralnim devijacijama domovinske politike elite. Koliko njegov prikaz
engleskih kraljeva odgovara faktima, nije primarno pitanje. U umjetnikoj slo-
bodi obrade povijesnih likova Shakespeare nije nita drukiji od veine pisaca
koji poseu za takvim temama. One su mu, naime, kao i druge teme bile motiv
da se bavi onime to je stalno u ovjeku: ljudskom duom u borbi izmeu dobra
i zla. A to je primarna odlika svih klasika, podrazumijevajui dakako umjetniku
uvjerljivost.
Shakespeare dakle nije podilazio politikomu ozraju i konstelaciji svojeg
vremena niti mu je njihovo prikazivanje bio primarni cilj. Ali je to ozraje i tu
konstelaciju dobro imati na umu danas kada Engleska ponovno, jo jednom, Eu-
ropi zatvara vrata, kao to ju je zatvorila prije etiri i pol stoljea. Nije to dakako
ona Europa u kojoj je upravo Henrik VIII. do shizme bio Defensor Fidei, ali je
ipak, u svojim temeljima, jo kranska jer su njezini socijalni i politiki stupovi
kranski, a Europska unija, to god s njom bilo, zauvijek ostaje primarno kato-
liki projekt Schumana, Adenauera i de Gasperija. Dakako, o pravom razlogu
zato se u njoj Englezi (Irci i koti drukije su glasovali), unato svim povlasti-
cama, nisu osjeali dobro moemo samo nagaati. Ono to je izrijekom reeno,
Engleska je u tenji da bude posve neovisna i snana ponovno izabrala put slian
onomu Henrika VIII. Tada joj je to omoguilo uspon vidjet emo to e joj
donijeti danas.

149
 Cervantes je, za razliku od Shakespearea, pisao u vrijeme kada je panjol-
ska mo opadala. Iscrpljena viestoljetnim ratovima protiv Arapa i pacifikacijom
Maura, rastegnuta osvajanjem Novog svijeta, da bi naposljetku doivjela slom
svoje Velike armade, bila je potkraj 16. stoljea i poetkom 17. na kraju svojeg
ekonomskog, politikog i umjetnikog zlatnog vijeka, kojega je i Cervantes kao
vojnik i knjievnik bio dio.
Njegova je biografija, za razliku od Shakespeareove, gotovo bez bijelih mr-
lja, a isto tako njegova je klasinost saeta u jednom jedinom djelu: Bistrom
vitezu Don Quijoteu od Manche. Taj veliki romansirani ep u nas je preveden 1915.
po Isi Velikanoviu, da bi poslije imao jo prijevoda i mnogo izdanja, a zanimljivo
je da Nacionalna i sveuilina knjinica u Zagrebu uva dva najstarija panjolska
izdanja iz 1605. i 1615. godine.
Zato taj viteki roman, kako ga se katkad naziva, o ovjeku koji bi danas
moda bio psihijatrijski sluaj, trajno doivljavamo kao autentian knjievni izraz
najdubljeg ovjetva? Moemo prije svega vidjeti da on, premda luckast i nesta-
lan, kojega nakon leda spopada vatra, oituje strast. Nije mlak, ravnoduan ni
melankolian. Naprotiv, stalno je u potrazi za onim to nadilazi vidljivo i asovito.
Iako se njegov svijet doima kao camera obscura, on upravo u toj perspektivi jasno
ita ovjeka u njegovoj biti: kao bie koje ipak, unato trajnoj sklonosti grijehu,
uvijek u sebi nosi boansku iskru Istine, Dobrote i Ljepote. On je ovjek nazbilj,
to bi rekao Dri, u najboljem smislu rijei jer njegov moralni pogled izlazi iz
vrhunaravne sfere. Tako Rocinante nije raga, nego konj dostojan smjeloga vite-
tva, a Dulcinea olienje ljepote, sasvim suprotno izvanjskoj neprivlanosti. Taj
e vidik Don Quijoteove linosti na Smoje, sjetit e se stariji, sjajno parodirati u
Naem malome mistu u liku pisnika Cervantesa, koji se, gledajui sav svijet u kale-
idoskopu idealne ljepote i dobra, divi pozamanoj i ocvaloj krasotici (A a e
bit tek kad se malo razvije!, dometnut e ironino senjor Roko), koja ga je zatra-
vila na prvi pogled. S istog idealnog zora polazi taj na hrvatski Cervantes uza
skale u vatru, da pogine spaavajui kao hidalgo svoj nikad dovreni prijevod
Don Quijotea. Ludost? Rije je dakako o tome da se u stvarima i biima prepo-
znaje njihova izvorna i konana svrha, a ne da ih se sudi po privremenom obliju.
Dostojevski je Don Quijotea, kau, posebno rado itao, vidjevi u njemu ne
smijean nego strahovit lik, izraz one kranske ludosti to je Bog izabra
da posrami mudre (1 Kor 1, 27), stvorivi po njemu svojeg idiota kneza Mi-
kina, koji je, kao i Don Quijote za svojeg pisca, uvelike autobiografian. Uope
je upravo u Rusa ta znaajka najjasnije primijeena, pa su o Cervantesu pisala i
druga velika njihova pera: Gogolj, Turgenjev, Tolstoj, spomenuti Merekovski i
dr. Rusi uostalom za takav svijet imaju izraz jurodivi ludi Krista radi. No takvih
je luaka vazda pun sav kranski svijet, i prije i poslije sv. Franje. Njihova
ludost proizlazi iz nemira u potrazi za Istinom, a lutanje iz enje u potrazi za
ivotom. Umijee je nai Put. I podsjetiti druge na nunost da ga nau.
Premda Don Quijote, gledajui ono to drugi ne vide ili ne ele vidjeti, a
to ini bit slobode, estitosti, uzoritosti, pravednosti i istine, ima brojne svoje
knjievne pandane, pa tako i u Shakespearea, primjerice u Hamletu, koji se ini

150
ludim da bi doznao istinu, ili u Kralju Learu, koji tek u ludosti spoznaje istinu,
ostat e jedinstven po svojoj krotkosti, a opet upravo vitekoj strasti da brani
moralne vrline.
Ali nije tu klasian samo Vitez Tuna Lika ili Vitez Lutalac, koji je ne ma-
nje, meutim, kako e ga nazvati vjerni perjanik Sancho, i Vitez od Lavova. Ta
Sanchova spoznaja govori da on nije tek pragmatiki opozit Don Quijoteu, nego
ovjek koji dubinski razumije to zapravo jest El Ingenioso, igrajui usput ulogu
korektiva kako Don Quijote ne bi prebrzo odlebdio tamo kamo nam je napo-
sljetku svima poi, uvajui ga u vremenu i prostoru do mjere to ga je odredila
Providnost. Utoliko je Sancho jednako vaan i jednako klasian lik kao njegov
gospodar. Bez njega bi Don Quijote bio samo budala, vrijedna tek saaljenja,
ne i divljenja. Obojica su prava djeca po duevnoj istoi i bezbrinosti, dobro
zamjeuje Merekovski. To djetinje, ali ne i djetinjasto, u njima ini ih istinski,
duhovno nerazdvojnima ili, kako e rei Sancho: I tako nas ne moe nita rasta-
viti, nego jedino motika, kad nam se iskopa grob u hladnoj zemlji.
ivei u doba kada su njihove domovine ivjele svoje zlatno doba na za-
lasku ili uzlasku borei se meusobno za prevlast na moru panjolska e ga
1588. porazom Velike armade izgubiti, a Engleska stei Shakespeare je,
da se posluimo kontekstom, stvorio cijelu flotu djela, dok je Cervantes nainio
samo jedno El ingenioso hidalgo don Quijote de la Mancha. Ali bila je to odi-
sta ingeniozna galija, kako ju je metaforiki nazvao Nazor u svojem Pastiru
Lodi, posluivi se motivom Lepantske bitke da jednorukog graditelja prie o
Bistrom Vitezu uvede u svoju. I nije pogrijeio to je pisca izjednaio s Don Qui-
joteom. Bistri e Vitez postati Cervantesova uzviena satira vlastite sudbine,
lik u kojem je pisac, kako je zapazio na veliki kritiar Ljubomir Marakovi u
predgovoru hrvatskom izdanju romana iz 1942., ostario, osakaen, osiromaen
naao sama sebe, ali isto tako i uzviena satira sudbine kranskog vitetva,
koje je polako uzmicalo pred pragmatizmom i racionalizmom nove epohe. U tre-
nutku kada se budi i spoznaje da nije vie Don Quijote od Manche, nego Alon-
so Quijano, on e jer bijae, ree Sancho, slavni, hrabri i mudri, zaljubljeni,
ispravlja krivica, skrbnik nejakima i sirotama, zatitnik udovicama nimalo
oholo za se izjaviti da je zbog svoje viteke estitosti s pravom ponio nadimak
Dobri. On, ija je zadaa, kako za se isto tako ree, bila da obilazi svijetom
uspostavljajui pravdu i osveujui krivice, primivi sakramente, u miru Bojem
prelazi na drugi svijet, svjestan da e pravda tek tamo biti zadovoljena, a istina
naena. To je kranska ars moriendi, i zapravo najvaniji i najozbiljniji trenutak
neozbiljna romana.
Iako su i Shakespeare i Cervantes stvarali pod utjecajem mijena i zbivanja
svojega doba i za svoje doba, duhovna ih narav i cilj njihovih djela ine klasicima
par excellence, ime su izmaknuli sudbini veine: da umru sa svojim vremenom.

151