dr. sc.

Tin Turkovi

dr. sc. Nikolina Marakovi

DUJE RENDI MIOEVI I KRONOLOGIJA GRADNJE EPISKOPALNOGA

SKLOPA U SALONI TRIDESET GODINA KASNIJE

Skup: Illyrica Antiqua 2 in honorem Duje Rendi-Mioevi

ibenik 12-15. septembra 2013.

IZLAGANJE:

Vjerujemo da je ovo izlaganje najprikladnije zapoeti s konstatacijom s kojom e se

zasigurno svi prisutni sloiti: doprinos Duje Rendia Mioevia poznavanju salonitanskog
episkopalnog sklopa, najsloenijeg i najprostranijeg sklopa te vrste uzdu obala kasnoantike
Dalmacije, bio je, a i dalje jest, od iznimnoga znaaja. Rendieva promiljanja kronologije
razvoja sklopa predstavljala su tijekom proteklih desetljea jednu od najznaajnijih
referentnih toaka pri svim daljnjim razmatranjima ovoga, kako ga je Rendi nazvao,
jedinstvenog labirinta prostora i zia, koji se esto pokazuju gotovo bez izrazitih
stratigrafskih odnosa.

Nesumnjivo je takoer da su ta ista Rendieva promiljanja proeta posebnim

autoritetom iz nekoliko razloga. Jedan od njih je injenica da je Rendi bio sudionik
Dyggveovih revizijskih istraivanja, posljednjeg sveobuhvatnog napora da se uspostavi
cjelovita i preciznija slika episkopalnoga sklopa i proniknu jasniji stratigrafski odnosi unutar
njega. Svima je takoer poznata injenica da Dyggve nikada nije objavio kompletne rezultate
svojih revizijskih istraivanja iz 1949. godine, ime su svi budui istraivai uistinu bili bitno
zakinuti, no sama ta injenica stavila je posebnu teinu na Rendievo nastojanje da barem
djelomino ispuni tako nastalu lakunu. S druge strane, autoritet Rendievih promiljanja
proizlazi i iz sloenosti zadatka kojega se poduhvatio. Kako je to istaknuo akademik Cambi,
osvrui se na Rendiev rad, postoji niz problema koji prijee jednoznanu interpretaciju
pojedinih dijelova sklopa i dataciju pojedinih struktura: od fragmentarne ouvanosti
najstarijih struktura (posebice onih vezanih za tzv. treu apsidu pod junom crkvom), ali i
nedostatka preciznih stratigrafskih podataka. Sve to, pak, ini Rendiev poduhvat tim
smionijim i znaajnijim.

1
 No, ba kao to je Rendi istaknuo, mnoga pitanja vezana za interpretaciju razvoja
episkopalnog sklopa, u ono su doba bila, a i danas ostaju otvorena. To se, u konanici,
potvrdilo tijekom proteklih desetljea. Tako danas znamo, zahvaljujui preciznim podacima
proizalima iz revizijskih istraivanja Pascale Chevalier i Jagode Mardei, da tzv. Oratorij
A nije najstarija kranska graevina u ovoj salonitanskoj etvrti, ako je uope ikad sluila
kultu.1 Nemalo su zanimljivi i podaci proizali iz kampanje georadarske prospekcije
provedene na dijelovima episkopalnog sklopa 2006. godine. Na alost, unato prilinome
znaaju prikupljenih podataka o strukturama nad kojima su se preslojile graevine
episkopalnoga sklopa, cjeloviti rezultati kampanje nikada nisu prezentirani znanstvenoj
javnosti, osim u obliku kratkoga izvjetaja.2 No, ini se da oni dodatno nadopunjuju spoznaje
o vremenu nastanka tzv. Oratorija A. to se pak tie prepoznavanja faza razvoja
cjelokupnog sklopa, znaajan je doprinos dao i Tomislav Marasovi, objavivi 1998. godine
Dyggveove nacrte ove salonitanske etvrti, raslojene prema pojedinim etapama. U biti, od
Rendieva doba pa do danas, nacrti koje je Marasovi objavio omoguili su prvi iole ozbiljniji
uvid u Dyggveova neobjavljena zapaanja o razvoju episkopalnoga sklopa.

Kako se moe primijetiti iz ovih uvodnih napomena, gotovo je nemogue razmatrati

Rendiev doprinos po ovome specifinomu pitanju, a tako i razmatrati sam sklop, bez gotovo
preestog spominjanja Ejnara Dyggvea. Razlog tomu je vrlo jednostavan. Naime, Rendieve
pretpostavke i zakljuci posve su se jasno oslanjali upravo na Dyggveova istraivanja. Kada
pie o Dyggveu i njegovom doprinosu istraivanjima, Rendi se uvijek izraava krajnje
afirmativno. No, istodobno se uputa u estoku kritiku Wiliama Gerbera, oito na tragu
odreenih Dyggveovih stajalita. Tako e u hrvatskoj znanstvenoj literaturi upravo kroz
Rendievo pero Gerberovi zakljuci po prvi puta biti nazvani neodrivima i tetnima za
onoga koji se njima bude sluio. Obruio se bio Rendi i na danas, u biti, efemerni rad
Emerica Cecija (itaj: eija) (Mirka Cecia), nazivajui ga, opet navodno na tragu
Dyggveovih stavova, za znanost opasnim tekstom. Valja priznati da se ovako snane i
odrjeite kvalifikacije uistinu vrlo rijetko susreu u znanstvenim radovima, posebno kada se
radi o eminentnim znanstvenicima, te je stoga nemogue ne zapitati se kako i zato je do njih
dolo, ali i zapitati se jesu li one uistinu u potpunosti opravdane.

1
Zakljuci P. Chevalier i J. Mardei o kronologiji gradnje i pregradnji tzv. Oratorija A tako dokidaju pitanja o
povezanosti prve june crkve i Oratorija A. Vidi Cambi 483
2
G. Skelac, Salona episkopalni kompleks,

2
 Naime, nemalo je opasno po prirodni slijed u akumulaciji spoznaja o odreenoj
materiji pokuavati naprasno raskrstiti s prethodnim istraivanjima, ma koliko ona manjkava
bila. I dok se to ne odnosi toliko na Cecia, na Gerbera se itekako odnosi. Uostalom, to je i
Dyggve oito znao, sudei po nizu Gerberovih i Eggerovih nacrta koji se i danas nalaze u
Dyggveovom arhivu, a koje je Dyggve oito koristio kao podloge za vlastite nacrte.
Naposljetku, Gerberov i Eggerov Forschungen in Salona bio je i u Dyggveovo doba, a i
danas jo uvijek jest, najcjelovitiji prikaz cjelokupnog prostora episkopalne etvrti. (SLIDE 2)
Naravno, neki su od Gerberovih zakljuaka, posebice onaj o peterobrodnosti sjeverne crkve,
bili oito krivi. Drugi su pak blago reeno diskutabilni, kao to su to primjerice oni vezani za
atrij prve june crkve ili baptisterij druge june crkve. Posljedino, i odreene hipotetske
rekonstrukcije su diskutabilne. Meutim, Gerberu su se greke dogaale prvenstveno na
interpretativnoj ravni, a i to ne preesto, dok ih na dokumentacijskoj razini, pisanoj ili
grafikoj, gotovo da i nema. Da je tomu tako govore i dosad neobjavljeni Dyggveovi nacrti iz
njegove ostavtine. (SLIDE 3) Odstupanja izmeu Gerberovih nacrta i onih koje je izradio
Dyggve zapravo su relativno malena. ak i u sluaju Dyggveove basilice discoperte, odnosno
tzv. Oratorija E, postoje tek manja razmimoilaenja. Apsidu su ve bili dokumentirali
Gerber i Egger, ba kao i bone prostorije.(SLIDE 4) Nisu, istina, zamijetili baze stupova u
dvoritu, ali su zato registrirali niz zidova koje pak Dyggve na biljei na svojim planovima.
Stoga ostaje upitno tko je tono bio u pravu.

Ono to ini najveu razliku izmeu Dyggveove i Gerberove (Eggerove)

dokumentacije jest to to je na Gerberovim nacrtima jasno istaknuta stratigrafija, makar i
mjestimino samo okvirna. tovie, glavna vrijednost tih nacrta je upravo gotovo sitniava
preciznost u evidentiranju detalja, bez obzira radi li se o stratigrafskim odnosima, ulomcima
arhitektonske dekoracije, trasama vodovodnih kanala ili emu drugome. Pedantnost i
profesionalnost s kojom su Gerber i Egger pristupili evidentiranju stanja doista se rijetko
zatie i u dananje doba. ini se da je Rendi u mnogo emu, zapravo, platio danak povodei
se za Dyggveovim stavovima i osporavajui znaaj Gerberovoga rada. No, pitanje je zbog
ega je Rendi to zapravo uinio. Kako se moe naslutiti iz Rendievog pisanja razlozi su
oito bili viestruki privrenost Dyggveu, izravno sudjelovanje u revizijskim istraivanjima,
zabrinutost oko odreenih Gerberovih pogreka u interpretaciji, itd. Meutim, ini se da je
najznaajniji razlog zapravo bio nesporazum, odnosno vrlo vjerojatno tek posredno
poznavanje Gerberova rada i Gerberovih zakljuaka. K tomu, u objavi Rendievih zakljuaka

3
dogodile su se i neke naizgled sitne tiskarske pogreke, a koje su zapravo stvorile dodatnu
konfuziju. Tako primjerice Rendi pie: (SLIDE 5): U Gerberovoj kronologiji fiksiranih
bazilikalnih zdanja spomenutog kompleksa nalazila se u junome dijelu jedna manja bazilika
iz IV. stoljea (kao najstarija) a nad njom velika, tzv. Simferijeva i Hezihijeva, bazilika iz V.
stoljea. U junome pak dijelu, uz one nedefinirane bazilikalne ostatke svakako ne mlae od
prvih desetljea IV. st. bile su spomenute monumentalne dvije bazilike razliitog tlocrta i
konstrukcije: prva longitudinalnog tipa, iz V. st, i druga nad njom, s neto malo
dislociranom osovinom prema jugu, kriolikog tlocrta iz VI. st., tzv. Honorijeva bazilika. To
je ujedno i prva pretpostavljena no i nedokumentirana kronologija objekata toga
kompleksa... No, Gerber takvo to nije napisao. Osim evidentne omake u prvoj reenici,
gdje bi oito umjesto junome trebalo stajati sjevernome, valja naglasiti da Gerber
nipoto nije smjetao Simferijevu i Hezihijevu crkvu u juni dio sklopa, ve je drao da se ona
nalazila ondje gdje i jest u sjevernom dijelu sklopa. Nadalje, kada se Gerberovo djelo
paljivije iita, a kritiko izdanje je trenutno u pripremi, postaje jasno da Gerber nije
zamiljao da je Hezihijeva i Simferijeva crkva iznikla nad najstarijom crkvom unutar sklopa,
nego na parceli koje su ispunjavale graevine u iju funkciju nije zalazio. Niti jednom rijeju
Gerber nije natuknuo da bi se ita kranske denominacije moglo nalaziti ispod Simferijeve i
Hezihijeve crkve. Opravdano ili ne, Gerber je ostatke najstarije crkve, mogue iz prve
polovine 4. stoljea, doista prepoznao pod junom crkvom(SLIDE 6), kako u ostacima ve
spominjane tree apside, tako i u ostacima zida onoga to je smatrao zapadnim proeljem
atrija najranije bazilike. Nad tom prvotnom junom bazilikom, smatrao je Gerber, izgraena
je druga i vea crkva tijekom druge polovine 4. stoljea, s prateim objektima koji su
ukljuivali i krstionicu izgraenu tono preko nekadanje salonitanske ulice. Ukratko, Gerber
je drao da su najranije salonitanske crkve nikle na junome dijelu budueg salonitanskog
sklopa, a ne na sjevernome. Ili jednostavnije, Gerber je vidio tri sloja u junome dijelu sklopa
(prva polovina 4. st., druga polovina 4. st. i 6. st.) i samo jedan u sjevernome dijelu (4/5. st).
(SLIDE 7)

No, tu nije kraj nesporazumima, jer kritizirajui Gerbera poradi navodnih zakljuka da
je prva crkva podignuta ispod Simferijeve i Hezihijeve crkve, dakle u sjevernom djelu sklopa,
iako to Gerber nikada nije napisao, Rendi prezentira vlastiti zakljuak da se prva crkva
morala nalaziti u junome dijelu sklopa, drei da njime demantira Gerbera, iako je Gerber
upravo to i bio predloio.

4
 No, unato svim nesporazumima i razmimoilaenjima koja su obiljeila posljednjih
stotinjak godina istraivanja salonitanskoga sklopa, valja zakljuiti da nam danas tek
razmatranje svih zabiljeenih podataka, koliko god disparatni bili, omoguavaju smisleni
pristup i cjeloviti uvid u tumaenju njegova razvoja. Naime, kada paljivo sravnimo i
usporedimo vrijedne podatke koji su akumulirani u brojnim istraivanjima proteklih
desetljea, nastaje doista iznimno kompleksna slika sklopa, ali daleko itkija od one koja se
moe naslutiti tek iz samo Gerberove ili samo iz Dyggveove dokumentacije. Kada se tome
pridodaju sve ostale specifine studije pojedinih dijelova sklopa, odreene pretpostavke i
odreeni zakljuci poinju se nametati sami. Jednako tako, odreene dileme, rjeive zasad ili
nerjeive zasad, poinju se jasnije definirati.

Naime, kako smo ve istaknuli, Dyggveovi i Gerberovi nacrti se razlikuju tek u nekim
detaljima, no kada se detalji zbroje i kada se u osnovnim crtama uvae Gerberova zapaanja o
stratigrafskim odnosima, razabire se vrlo zanimljiva slika razvoja etvrti. To se posebice
odnosi na njenu izvornu strukturu, odnosno na organizaciju etvrti prije nastanka prvih
kranskih graevina (SLIDE 8). I dan danas se u literaturi zatiu miljenja da je salonitanska
stambena arhitektura slabo poznata, odnosno tek fragmentarno poznata kroz niz rastrganih
slojeva nekih zgrada koje je nemogue rekonstruirati, te tako dokuiti razinu kulture privatnog
ivota ili stanovanja u Saloni. Meutim, sravnjeni Gerberovi i Dyggveovi tlocrti svjedoe
upravo suprotno. Zdrueni, oni sadre podatke koji su sasvim dostatni za stvaranje predodbe
o stambenoj etvrti koja e u kasnoantiko doba biti preoblikovana u kransko sredite. Ve
pri jednostavnom sravnjivanju nacrta naziru se obrisi ak pet stambenih graevina u ovom
uem podruju. (SLIDE 9) Kada bi se tome pridodali i rezultati georadarske prospekcije,
drimo, broj bi bio i neto vei. Svaka od njih je pak zanimljiva na svoj nain. Primjerice,
kombinirani nacrt ukazuje na obrise iznimno prostrane gradske kue pod samim crkvama,
koja je oigledno imala prostrano dvorite, prilino prostrani tablinum, dvoredne prostorije po
strani i dva ulazna hodnika, sa sjeverne i istone strane. Kako mozaik sa Sapfo i Muzama
zapravo potie iz zapadne od dvaju sjevernih lateralnih prostorija (zateen ispod prezbiterija
Simferijeve i Hezihijeve crkve), donekle si je mogue doarati i rasko ovoga salonitanskog
domusa. Posve je sigurno da se pod crkvama nisu nalazili kupalini sklopovi, kako je to bilo
pretpostavljeno u nizu radova, nego privatna i vrlo raskona kua u ijem su jednome
(jugoistonom) dijelu naknadno ureene omanje kupelji (SLIDE 10). Preko puta ulice, danas
znane po imenu nadbiskupa Petra, nalazila se, kako je to ve zamijeeno, druga kua koja

5
simetrinim tlocrtom, frontalnou ulaza i rasporedom ostalih prostorija upuuje na relativno
rano doba prva stoljea n. e. Sjeverno pak od buduih crkava jasno se raspoznaju jo dvije
stambene graevine kasnijeg vremena postanka. Tzv. episkopij, smjeten neposredno uz
sjevernu crkvu, zapravo nije nita drugo nego pregraena gradska kua s jasno
raspoznatljivim tablinumom, dvoritem, alama i kubikulima. Meutim, u njenome je sluaju
zanimljivo to nije sazdana po principu karakteristinome za republikansko doba ili doba
ranog principata, ve ima neke znaajke koje upuuju najranije na 3. st. ili 4. st. Pod time
mislimo prvenstveno na boni ulaz, ali i dovod vode u dvorite koji je rezultirao ureenjem
cisterne u dvoritu. Iako isprva dovod vrlo vjerojatno nije bio namijenjen za cisternu nego za
dvorinu fontanu, cjelokupno rjeenje kue ima izravne analogije u ostijskim kuama 3. i 4.
st. Naposljetku, ova e kua oito postati episkopijem po gradnji sjeverne crkve s kojom je
funkcionalno povezana. U sljedeem koraku, ili moda istodobno, ona e biti povezana u
jednu cjelinu sa susjednom sjevernom kuom, koja s njome zapravo dijeli neke osnovne
znaajke. Povezivanje e ujedno znaiti i zagraivanje omanje bone ulice te njeno
presvoenje oito bavastim svodom.

Ukratko, iako bi se o svakoj od ovih kua moglo rei iznimno mnogo, mogue je samo
zakljuiti da bi se jo tota moglo pridodati interpretaciji najranijeg izgleda ove etvrti. No,
to se pak tie nastanka kranskoga sklopa na ovome prostoru, znatno je tee donijeti
konkretnije zakljuke. Paljivom analizom Gerberovih nacrta dolazimo do zakljuka da su
neki od njegovih zakljuaka prilino uvjerljivi. Ako su Gerber i Egger tono zabiljeili
stratigrafiju zia, s tzv. treom apsidom na mjestu june crkve mogao bi se povezati niz
zidova pregraenih tono preko zidova jednoga krila negdanje luksuzne gradske kue.
Preslojavanje zia ipak je preindikativno da bi ga se zanemarilo. Naravno, postojanje
prostranog atrija kakvoga je Gerber zamiljao ostaje vrlo upitno. O vremenu izgradnje prve
crkve pak moemo samo spekulirati, jer zapravo nemamo valjanih uporita za donoenje
preciznijih zakljuaka. Pride, moemo takoer i spekulirati je li ona nastala na gradskom
posjedu nekog bogatog Salonitanca koji je oporuno ili na neki drugi nain ostavio svoje
imanje Crkvi na raspolaganje, te moda tako objanjavati poloaj episkopalnoga kompleksa
unutar grada.

Podastrti argumenti govore da se prva crkva nalazila u junom dijelu gradske etvrti, a
daljnji razvoj episkopalnoga sklopa (odnosno itave etvrti) morao je biti postupan i
progresivan. ak i iz perspektive dananjih arhitekata i graevinara daljnji slijed gradnji se
6
ini prilino loginim. S gradnjom sjeverne crkve bilo je nuno urediti novi episkopij pa je
preureena stambena kua neposredno uz crkvu, a potom, ili istovremeno, i jo jedna
sjevernija integrirana s ovom. Kronoloki, tome odgovora i preureenje (posebice s obzirom
na spolije) i tzv. Oratorija A. Sljedei korak u irenju sklopa je mogao biti samo prema
istoku i zapadu. O tome pak govori zanimljiva serija kamenih monolita s urezanim krievima
proirenih zavretaka iji je znaaj ostao dosad neprepoznat. Unutar Oratorija B, (SLIDE
11) pa zatim pred jednom od prostorija tzv. velikih termi, a i pred improviziranom kapelom
sv. Vincenta unutar episkopija zateene su kamene grede s urezanim krievima koji se mogu
datirati tek u kraj 5. st. ili 6. st., a koje sudei po dimenzijama sigurno nisu bile
prenamijenjene. Sve su te uspravne kamene grede, dakle, bile postavljene uz ulaze u odreene
prostorije unutar objekata koji izvorno nisu bili graeni za crkvene potrebe, niti su bili dijelom
prvotne jezgre episkopalnoga sklopa, ali su u konanici postale njegovim dijelom, pa se
slijedom toga oito namee i pitanje emu su one zapravo sluile. Po naem miljenju, bilo bi
logino da se radilo o oznakama aproprijacije prostora od strane Crkve, odnosno znakovima
irenja cjeline episkopalnoga centra unutar etvrti. Naposljetku, i postojanje Dyggveovog tzv.
tetrapilona, za koji drimo, ba poput Gerbera, da zapravo i nije bio tetrapilon nego loa na
ulasku u stari episkopij, govori ba kao i niz drugih detalja s istone strane Petrove ulice da
je episkopalni sklop dalje rastao u jedinom moguem smjeru prema istoku.

Naposljetku, kako bi ovo izlaganje priveli kraju, valja rei da Duji Rendiu Mioeviu
doista valja odati poast jer se hrabro i odluno prihvatio teme koja se svojom sloenou
istie nad svima s kojima se povijesno-umjetnika i arheoloka struke susreu. Rendi moda
i nije bio u pravu oko odreenih zakljuaka o episkopalnome sklopu, no njegov se nepobitan
znaaj ogleda u injenici da nije pokleknuo pred sloenou grae koja bi uistinu mnoge
odvratila, da je ponudio interpretacije koje su, uz sve omake, i danas valjanje, te da je
premostio jaz koji je nastao Dyggveovim neobjavljivanjem svojih rezultata. U tom pogledu,
drimo da je i ovo izlaganje svojevrsna potvrda svrsishodnosti Rendievih nastojanja u
intepretaciji salonitanskoga episkopalnog sklopa.