Stjepan RAZUM, zc

Dugo oekivani odgovor

Uz predstavljanje knjige: Jure KRITO, Sukob simbola. Politika, vjere i
ideologije u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj. Knjini niz: Plava biblioteka,
206. Izd. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., 461 stranica + svjetlopisi
na tri neoznaena sveia.

U poznatom knjinom nizu Plave biblioteke Nakladnog zavoda Globus,

objavljena je knjiga dr. Jure Krite Sukob simbola. Prvotno izdanje ove knjige
nosilo je naslov Katolika crkva i Nezavisna Drava Hrvatska (1998.). To
znai da je preteiti predmet knjige, to nije odmah uoljivo iz naslova novoga
izdanja, djelovanje Katolike crkve za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske.
Knjiga se sastoji od deset poglavlja. Na kraju ovoga prikaza predstavit u
ih letimino. No, upoznavanje s cjelovitim tekstom i zanimljivim stranicama
preputam itateljima. Ovdje elim ponajprije istaknuti vanost i vrijednost ove
knjige. To elim uiniti predstavljajui jedan dogaaj koji se dogodio
dvadesetak godina poslije dogaaja koji su opisani u ovoj knjizi.

Sluaj Falconi

Poznati talijanski protukatoliki i protupapinski pisac, Carlo Falconi

objavio je 1965. godine knjigu utnja Pija XII., 1 u kojoj je optuio papu Pija
XII. i Katoliku crkvu osobito u Poljskoj i Hrvatskoj, to, navodno, nije ustala u
obranu progonjenih za vrijeme drugoga svjetskoga rata. Da bi napisao tu knjigu,
Falconi je u srpnju 1964. godine posjetio Zagreb. U Komisiji za vjerska pitanja
dali su mu tom prigodom knjige Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i
ustake NDH (Zagreb, 1952.), Magnum crimen Viktora Novaka (Zagreb,
1948.) i Sudjenje Lisaku, Stepincu, aliu i druini, ustako-kriarskim
zloincima i njihovim pomagaima (Zagreb, 1946.), te neke novine kojima se
eljela potkrijepiti teza prevoenja pravoslavaca na katoliku vjeru, kao i neki
svjetlopisi s takvim sadrajem.
Falconi je prouio predoene knjige i gradivo, ali je kao znanstveni
istraiva htio potkrijepiti u tim knjigama iznesene tvrdnje izvornim ispravama.
Stoga se pismom od 14. studenoga 1964. obraa tajniku Komisije za vjerska
pitanja (Ivanu Laziu) i Ivi Mihoviloviu. 2 (Zato novinaru Ivi Mihoviloviu

1
Carlo FALCONI , Il silenzio di Pio XII, Milano, 1965.
2
Ive Mihovil ovi (* Premantura kod Pu le, 21. IX. 1905.), novinar. Novinarstvom se poeo baviti 1924. u Trstu,
gdje je do 1929. bio urednik Istarske rijei. Nastavio je kao politiki iseljen ik u Zagrebu, u reujui t jednik
Istra, te kao suradnik dnevnika Jugoslavenski Lloyd i Novosti. Poslije drugog svjetskog rata redoviti je
ko mentator u Vjesniku, Veernjem listu i drugim novinama u Zagrebu, Beogradu, Sp litu i drugdje. Opa
enciklopedija navodi tri njegova djela: Trst etnografski i ekonomski prikaz (1946.), Trst problem dana
(1951.) i Talijanska ekspanzionistika politika (1954.). Mihovilovi, Ive, l. u: Opa enciklopedija, 5 L-Nigh,
Zagreb: JLZ, 1979., str. 469.
vidjet emo ubrzo!). Ive Mihovilovi upoznao je druga Lazia s Falconijevim
pismom, 23. studenoga 1964. U svom pismu istie da prije nego li se dadu
isprave na uvid treba rijeiti neka principijelna pitanja. 3 Lazi je Falconijevo
pismo proslijedio drugu Antiu (u MUP-u), 4 a s njime Mihovilovievo pismo
upueno njemu, svoj kratki prikaz razvoja dogaaja oko stavljanja isprava na
uvid Falconiju, te miljenje Senjanovia, Cvrlje 5 i Mate Radulovia. 6
U dodatku Mihovilovievom pismu, netko je iz Komisije za vjerska
pitanja saeo glavne toke to Falconi trai (ili je to moda sam Mihovilovi
napisao u treem licu). Meu inim, tu pie:
Carlo Falconi raspolae s knjigom Tajni dokumenti o odnosima ustake
NDH i Vatikana, koja je kod nas izdana 1952. god.
Osim toga, dobio je od Ive Mihovilovia fotokopije svih onih dokumenata
koji su u toj knjizi ve objavljeni, ali nita drugo, jer I. M. nije s niim drugim ni
raspolagao.
Za spomenutu knjigu bili su dokumenti dani od UDB-e tono u onoj formi
u kojoj su u knjizi objavljeni, to jest ve isjeeni u uredu koji ih je dao. I. M. nije
nikada originala vidio, nego je dobio spomenute fotokopije i nita vie.
Ne treba naglaavati, da je za one potrebe to odgovaralo i bilo dovoljno,
jer je publikacija bila naa, a autor koji nije ak ni potpisan,7 nije postavljao
pitanje naunosti. Jedan strani autor koji pretendira na naunost, a Falconi je
takav autor, ne moe tako postupati. On bi trebao imati uvid u itav materijal,
odnosno u svaki dokumenat koji makar djelomino citira tako da itavog vidi.
Pravi historiar ne moe od nekog uzeti samo komadi pisma ili dokumenta i
vjerovati mu da je to autentino, to jest da nije falsifikat napravljen s nekom
namjerom, pogotovo kad se radi o tako delikatnoj materiji. U ovom sluaju je
stvar tim ozbiljnija jer se radi o dokumentima koji su pisani mainom, a
mainom se lako moe Ruinoviu ili Lobkowiczu neto podmetnuti, to jest
napisati i napraviti fotokopiju, pa objaviti kao djelove njihova pisma. Nita
jednostavnije od toga. Prema tome, jedan nauni historiar mora imati pravo da
vidi originalan papir, da moe ak i analizirati porijeklo tog papira, da moe
struno uporedjivati slova maine, karakter peata itd. itd. To su nauni propisi

3
Ive Mihovilovi Laziu, Zagreb, 23. XI. 1964., tip kopisni izvornik s vlastorunim potpisom, u: HDA, MUP
RH, dosje 301.681 (Stepinac), pred met 001-0/50, o motnica 63, str. 7; M ikrofilm, ko lut 9, u: NAZ, Stepinac.
4
Ivan Lazi Antiu, bez nadnevka, vlastoruno pismo, u : HDA, MUP RH, dos je 301.681 (Stepinac), pred met
001-0/50, o motnica 63, str. 1; Mikro film, kolut 9, u : NAZ, Stepinac.
5
Vjero jatno Vjekoslav Cvrlje (* Vis, 22. III. 1915.), diplo mat i politolog. Gimnaziju je zavrio u ibeniku, a
german istiku u Beogradu. lano m KPJ postaje 1939. godine. Poslije drugoga svjetskoga rata djeluje u
diplo matskoj slu bi. U razdoblju od 1960. do 1963. generalni je kon zul u Milanu, od 1963. do 1966.
republiki je sekretar za informacije u Izv rnom vijeu Sabora i predsjednik Republike ko misije za o dnose s
vjerskim zajednicama, a od 1966. do 1971. izaslanik je Saveznog izvrnog vijea i veleposlanik pri Svetoj
Stolici u Vat ikanu. Sura ivao je u mnogim asopisima i napisao je nekoliko knjiga. In(oslav) B( EKE)R,
Cvrlje, Vjekoslav, l. u: Hrvatski biografski leksikon, 2 Bj-C, Zagreb : JLZ Miroslav Krlea, 1989., str. 782.
6
Mato Radulovi, podpredsjednik Savezne ko misije za v jerska pitanja.
7
Taj nepotpisani autor je oito sam Ive Mihovilovi, ko ji je u knjizi objavio samo ono to mu je UDBA
ponudila, a izvorn ika nikada nije vidio! Dobivene fotokopije je kod sebe zadrao i mogao ih je proslijedit i u
srpnju 1964. Carlu Falconiju.
koji vae u itavom naunom svijetu. On dodue moe citirati nau knjigu od
1952. godine, ali moe mu netko osporiti vjerodostojnost tu objavljenih
dokumenata. Ve u naoj knjizi je, zapravo, trebalo biti kazano ono to on sada
od nas trai.
Svaka ast zastupanim naelima, ali koja oito nisu bila potivana ni
dotada, a ni kasnije, od slubenih jugoslavenskih povjesniara.
Budui da Falconi u svom pismu upozorava da e se morati ograditi od
nekih tvrdnji, ako mu ne budu stavljeni na uvid izvornici, navedeni izvjestitelj
iz Komisije za vjerska pitanja (ili sam Mihovilovi) nastavlja dalje glede toga:
Ovo 4. pitanje ostavlja dojam prijetnje, ali nije ipak tako. Iako C. F. po
svoj prilici sumnja da neki djelovi dokumenata nisu do sada davani na uvid
svakome zato jer ima pasusa koji ne odgovaraju naoj do sada podravanjoj tezi
o krivnji crkve i Vatikana, on svejedno ne ide za tim da nama kodi i da uradi
neto protiv nae teze, jer je on tu tezu ve dokazivao i branio u ranijim
publikacijama, a i inae itava njegova nauno-historijska djelatnost nosi otru
kritiku na Pija XII., i ne samo s obzirom na Jugoslaviju. Njemu sigurno nije u
interesu da se uvjerljivost dokumenata bilo kako oslabi, nego obrnuto. Ali treba
uzeti u obzir da je on sigurno najozbiljniji talijanski vatikanista i da u Vatikanu
sve to napie stavljaju na apotekarsku vagu i nastoje da mu nadju slabosti i
greke. ini se da e on ono to je naumio u svakom sluaju objaviti, ali ne bi
volio da ini spomenute ograde, da stvar bude sasvim solidna. Pitanje je sada
ovo: Nai sve te dokumente i pregledati ih, pa ponovno ustanoviti na
kompetentan nain moe li se itavu masu nekome pokazati ili ne. Moda je u
minulih 12 godina dolo do takvih promjena u naem gledanju i ocjenjivanju
stvari, da je danas mogue, to nije bilo mogue ili oportuno ranije. Trebalo bi
analizirati svih 7 toaka Falconijevog traenja, pa rijeiti za njega povoljno
maksimalan broj tih toaka.8
Komisija za vjerska pitanja nala se, dakle, u neugodnom poloaju. Smije
li sve traene isprave dati na uvid ili ponuditi opet samo neke izabrane. Jedan od
gore navedenih davatelja miljenja, ovdje pod oznakom I/2 S (moda je to
Senjanovi), o tom pitanju iznio je, 27. studenoga 1964., svoje miljenje. Meu
ostalim pie:
Falconi se je 14. novembra ove godine obratio pismom tajniku Komisije
za vjerska pitanja i Ivi Mihoviloviu. On sada eli utvrditi autentinost
dokumenata, koji su mu prigodom boravka u Zagrebu dati. U tom cilju trai da
vidi Stepinev dnevnik, da vidi originalne izvjetaje Ruinovia, Lobkowitza i
Wurstera ili da mu se poalju mikrofilmovi onih dokumenata iji fragmenti su
objavljeni u publikacijama koje su mu date. Osim toga, trai da mu se dadu
podaci koliko tomova ima Stepinev dnevnik, i sve druge karakteristike
dnevnika, da li je to intimni ili slubeni dnevnik, da li je autor sam Stepinac ili je

8
Izvjestitelj iz Ko misije za v jerska p itanja (ili Ive Mihovilovi) opisuje ono to Carlo Falconi trai, t ipkopis na 4
stranice, u: HDA, M UP RH, dosje 301.681 (Stepinac), pred met 001 -0/ 50, o motnica 63, str. 8-11; Mikrofilm,
kolut 9, u: NAZ, Stepinac.
dnevnik pisao njegov tajnik i na koncu, gdje se sada dnevnik uva, tano mjesto,
ustanova, ured itd. Konano trai fotokopije iz dnevnika onoga to ga interesira.
Falconi tvrdi da mu je to potrebno zbog naune autentinosti njegovog djela, jer
da je to usvojena nauna praksa.
Daljnji nastavak je zanimljiv:
Naa dosadanja praksa je bila da smo iz ovih dokumenata davali samo
fotokopirane dijelove, i to one, koji su ili nama u prilog. Uvid u originalna
dokumenta nismo prakticirali. Medjutim, sada ne bi bilo potekoa da se dade
uvid u originalna dokumenta iji dijelovi su ve objavljivani, ali tako ne stoji sa
itavim Stepinevim dnevnikom. U dnevniku ima dijelova koji govore u prilog
pape Pia XII. i samog Stepinca. Tako, na primjer, u Stepinevom dnevniku, u
knjizi IV., na str. 216, pod datumom 11. V. 1941. god. stoji, da je auditor
Nuncijature u Beogradu, po povratku iz Rima, posjetio Stepinca i prenio mu
linu molbu Pia XII. da se zauzme za Srbe, kako ne bi bili odvie gonjeni.
Nadbiskup je isporuio Poglavniku elje Sv. Oca i, nakon to je ve prije
razgovarao da se ublae mjere protiv idova i Srba, specijalno je pisao
Poglavniku glede stranog dogadjaja u Glini, gdje je najednom postreljano 260
Srba, bez suda i istrage sa strane ustaa. Ovaj podatak u dnevniku govori ba
obrnuto od onoga to bi elio Falconi. Medjutim, injenica je, ipak, da pretean
dio tih dokumenata govore protiv njih.
Falconi ne pozna na jezik i dnevnik sam ne bi mogao itati. Prema tome,
ovaj podatak bi mu sigurno ostao nepoznat. Medjutim, on bi u svom djelu naveo
podatke o tome gdje se dnevnik uva i, prema tome, gdje se moe dobiti uvid u
njega. Samim tim otvara mogunost drugim publicistima da trae uvid u te
dokumente. U sluaju da bi se Falconiu dozvolio uvid u dnevnik Stepinca i
ostale dokumente, trebalo bi ih pred njim prezentirati sa strane jedne naune
ustanove. Najbolje bi bilo u ime Instituta za izuavanje radnikog pokreta. U
tom sluaju trebalo bi se dogovoriti sa direktorom Instituta.
Falconi je vezan ugovornim rokom sa izdavaem i on nema mnogo
vremena za studiranje ovih dokumenata. Vjerojatno bi se za sada zadovoljio s
onim to mu se prui. On navodi da bi se mogao zadovoljiti i sa mikrofilmovima
onih kompletnih dokumenata iji fragmenti su dosad objavljivani, odnosno
njemu dani. Pored ostalog, navodi i to da bi bio primoran navesti kako mu nije
bio dozvoljen uvid u originalne dokumente, ukoliko se ne udovolji njegovoj
sadanjoj elji.
Po svemu sudei najbolje bi bilo Falconiu poslati mikrofilmove pojedinih
dokumenata. Medjutim, ni to nije bez opasnosti, jer se, na primjer, u nekim
dokumentima spominje i sadanji Papa. Negdje se govori da je prijatelj NDH, a
u dokumentu Wurstera da to nije. Istina, za Pia XII., koji je za Falconia
interesantan, govori se uvijek kao o prijatelju NDH-a i ovjeku koji razumije
prilike u Hrvatskoj. Slabost ovih dokumenata je za nas u tome, to se za jedno
lice moe u istom dokumentu nai podataka koji idu nama u prilog, a ima i
suprotnih. Tako se, na primjer, u Ruinovievom izvjetaju kae za Stepinca, da
je pred papom Piom XII. uporno branio NDH-a i opravdavao postupke ustaa,
ali se u tom istom izvjetaju kae i to da je Stepinac zamjerao, istina u blagoj
formi, Talijanima zbog dranja u Dalmaciji.
Izvjestitelj zakljuuje:
Miljenje je drugova u Republikoj i Saveznoj komisiji za vjerska pitanja
da je Falconijevo djelo korisno za nau zemlju. Misle, da je bolje da on, kao
stranac i nezavisan publicista, objavljuje takve stvari, nego da ih objavljujemo
mi sami. Medjutim, oni nisu u stanju ocijeniti da li je korisno uiniti presedan i
otvoriti mogunost ostalim publicistima da se koriste tim dokumentima.9
Falconijevo djelo objavljeno je 1965. godine, i poznato je, da je preobilno
jednostranostima, i neznanstvenim tumaenjima. Nakon uvida u gornje dileme
tadanje komunistike vlasti, jasno nam je zato je to tako. Nit su Falco niju
ponudili cjelovite isprave, niti su kasniji istraivai mogli doi do njih.
Zato sam opisao ovaj sluaj koji se dogodio 1964. godine, dakle dva
desetljea poslije onih dogaaja koje je opisao Jure Krito u svojoj knjizi? Zato
da se vidi kakva smo mi povjesnika ili bolje reeno, pamfletistika i
promidbena djela morali do sada itati, a bila su predstavljena kao povjesnika
djela. Bila su opremljena toboe povijesnim izvorima, a u stvari radilo se o
izabranim isjecima tih izvora.
Ovaj Falconijev sluaj osvjetljuje svu jugoslavensko-srpsku povjesnicu u
pogledu Katolike crkve i drugoga svjetskoga rata, osobito u pogledu
nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca. Ti bezimeni znanstvenici, od kojih je, vidjeli
smo, jedan i Ive Mihovilovi, postavili su tezu koju su morali dokazati i obraniti.
Sve to je bilo u suprotnosti s tom tezom, odbacivali su i zanemarivali. Kada su
morali iznijeti neke injenice koje nisu ile u prilog tezi, tada su te injenice
tumaili svojevoljno, izvan okolja, izvan povijesnih tijekova i gotovo protiv
zdravog razuma.

Kritin pristup dogaajnici

Knjiga Jure Krite Sukob simbola predstavlja potpuni odmak od

jugoslavenske slubene povjesnice.
Jure Krito dokazao je na bezbroj primjera u ovoj knjizi, kako su
jugoslavensko-srpski povjesniari pristupali izvorima na nain kako je to od njih
traila slubena politika, a provoena UDBINIM servisom. U bezbroj biljeaka
na dnu stranice, on upozorava kako je taj i taj autor (npr. Viktor Novak,
Vladimir Dedijer, Dragoljub ivojinovi, Dejan Lui i drugi), ovaj odlomak
ispustio, na drugom ga mjestu tumaio, umjesto doslovno prepisao, a u cilju
prilagoenog tumaenja, drugi odlomak je opet prepisao od nekog prethodnog
autora, a da nije provjerio istinitost i tako dalje. U tim Kritinim zapaanjima

9
Miljenje izvjestitelja I/2-S, od 27. XI. 1964., tip kopis na tri stranice, s naslovom: Pred met: Carlo Falconi
trai uvid u Stepinev dnevnik i druge dokumente, u: HDA, MUP RH, dosje 301.681 (Stepinac), pred met
001-0/50, o motnica 63, str. 4-6; Mikrofilm, kolut 9, u : NAZ, Stepinac.
otkrivamo nevjerojatan pristup jugoslavensko-srpske povjesnice povijesnim
injenicama. Ti nazovi povjesniari su svojim djelima protuslovili oitosti. Bili
su potpuno nekritiki. Oni su bez problema mogli rei: crno je bijelo, a bijelo je
crno. Npr. za poetno nepovjerenje izmeu Stepinca i Pavelia, nastalo zbog
nepotivanja tue mjerodavnosti, ivojinovi i Lui napisat e da je to
nepovjerenje bilo samo usklaivanje odnosa izmeu njih dvojice (str. 71, bilj.
2).
Pristup povijesnim dogaajima Jure Krite je sasvim suprotan od pristupa
jugoslavensko-srpskih nazovi povjesniara. On nije izbirljiv, nije nekritian, nije
pristran, a to je najvanije, nije postavio zadanu tezu koju mora braniti poto -
poto. Jure Krito, naprotiv, zadao si je predmet koji eli prouiti, a to je
djelovanje Katolike crkve za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske, ali i
djelovanje drugih ustanova i vjerskih zajednica. Da bi taj predmet prouio
potpuno, donosi sve izvore koji ga mogu osvijetliti. On isprave ne izrezuje, i ne
bira ih prema zgodnosti. On donosi i one isprave koje mogu biti nezgodne za
nekoga kome to ne bismo eljeli. On to ini, oito, stoga to zna da nismo mi
pozvani mijenjati ono to se nekada dogodilo. Mi smo pozvani to samo prouiti,
osvijetliti i koliko je mogue razumjeti. A mogue je razumjeti kada spoznamo
sve vanije inbenike, isprave, te povijesni tijek u kojem su se odreeni dogaaji
zbili. S takvim je stavom Jure Krito pristupio opisivanju onih, rekli bismo,
najteih pitanja iz nae nedavne prolosti, a to je pitanje vjerskih prijelaza u
Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj. S takvim pristupom opisao je pojedine osobe (npr.
sveenike koji su se angairali u dnevnoj politici) koje su svojim djelovanjem
zbunile svoje suvremenike, a zbunjuju jo uvijek one koji njima ne pristupaju na
nain kako je to uinio Jure Krito. Za jugoslavensko-srpske povjesniare takve
su osobe dokaz da je Katolika crkva suraivala s ustakim reimom u
sprovoenju neasnih djela. Za Juru Krito, takve su osobe samo tragini
pojedinci iz nae zajednike povijesti, koji su zbog svojih obiteljskih, mjesnih ili
nekih posebnih razloga istupili iz kolosjeka zajednikoga hoda zajednice kojoj
su pripadali.
Jure Krito ne nastupa, dakle, obranaki, apologetski. No, isto tako, ne
napada one koji su do sada zloupotrebljavali povijesnu znanost za postignue
svojih neznanstvenih ciljeva. Pored toga to iznosi cjeloviti povijesni izvor, on
dostojanstveno, pa ak i s potovanjem prema onome koji nije inio tako, iznosi
na koji je nain neki, bilo koji, jugoslavensko-srpski povjesniar predstavio isti
izvor, i u emu je razlika. Umjesto napada, on ukazuje na razliku i preputa
itatelju da shvati neznanstvenost i pogubnost za istinu i za suivot navedenih
pamfletistikih djela.
elim naglasiti: knjiga Jure Krito nije raspra ili polemika sa navedenim
jugoslavensko-srpskim povjesniarima. Njegov dijalog s njima sveden je samo
na biljeke na dnu stranica. Sam tekst, meutim, je iznoenje dogaaja na
temelju onodobnih izvora. Jure Krito dijalogizira, da tako kaem, s izvorima, a
ne s njihovim kasnijim zloupotrebljivaima.
 Sadraj knjige

Knjiga je podijeljena u deset poglavlja. U prvom poglavlju, autor opisuje

na koji je nain uspostavljena Nezavisna Drava Hrvatska (str. 13-67). Kod toga
ga posebno zanima stav vodstva Katolike crkve, kako u Vatikanu, tako i u
Hrvatskoj, prema toj novoj injenici. Katolika crkva u Hrvata, kao i veina
naroda u kojoj djeluje prihvaa svoju vlastitu dravu, no ona nije mogla biti
priznata od strane Vatikana za vrijeme ratnih dogaanja, premda su se hrvatski
biskupi u poetku za to zaloili. Ve u prvom poglavlju, autor daje vrlo dobru
psiholoku sliku poglavnika dr. Ante Pavelia, kao ovjeka bez vrstih duhovnih
odrednica. On simpatizira ali ujedno i koleba izmeu muslimanstva,
pravoslavlja i katolitva! Naime, za njega je pripadnost vjerskoj zajednici bila
samo sredstvo kako bi dosegao cilj, a to je Hrvatska drava.
U drugom poglavlju opisuje odnos katolikih biskupa prema dravnoj
vlasti (str. 69-113). Taj odnos prati tijekom prve tri ratne godine. Taj odnos
moemo saeti u etiri rijei: oduevljenje, potekoe, zaotravanje odnosa,
rasplet.
U treem poglavlju nije izravno rije o Katolikoj crkvi, jer tu pie o
pravoslavnom stanovnitvu u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj (str. 115-166). No, i
tu ima puno govora o Katolikoj crkvi, osobito kada je rije o zauzimanju za
pravoslavne Srbe. Svakako elim istaknuti vrlo dobar uvod u ovo poglavlje, gdje
je autor s malo rijei vrlo dobro ocrtao bit problematinih odnosa Hrvata i S rba,
a koji svoje korijene vuku iz prethodnih stoljea. Za razliku od srpskih
povjesniara koji esto optuuju bez ikakvih injenica, Jure Krito u ovome je
poglavlju mjestimino i brojano dokazao da su Srbi prvi poinili zloine, i prije
uspostave NDH-a, kao i nakon njene uspostave. No, tim dokazima ne eli
opravdati lo odgovor hrvatskih vlasti, koji se oituje u loim zakonskim
odredbama, te u jo loijem njihovom provaanju. Na svoje postavljeno pitanje
Tko je prvi poeo?, nije dao konani odgovor, ali daje obrise toga odgovora.
On naime, lei u dubljoj prolosti (u velikosrpskoj politici).
Cijelo veliko etvrto poglavlje posveeno je vjerskim prijelazima u NDH-
u (str. 167-244). Govor o tome zapoinje Zakonskom odredbom o prijelazu s
jedne vjere u drugu, od 3. svibnja 1941. elim ovdje naglasiti, a to autor nije,
ini mi se, dovoljno naglasio, da se s ovom odredbom nije ciljalo (premda
zasigurno takoer i to) samo na budue prijelaze (iz pravoslavlja na katolicizam
ili u koju drugu vjersku zajednicu), ve se tom odredbom eljelo sprijeiti
prelaenje koje se do tada dogaalo, iz katolicizma na pravoslavlje. No, ovo je
jedno od bolnih toaka suivota na ovim naim hrvatskim prostorima.
Ralanjujui donesene zakonske odredbe i djelovanje Katolike crkve, Jure
Krito je jasno pokazao da je do potekoa dolo zbog presizanja na tue
mjerodavno podruje; dravne vlasti mijeale su se u crkvena pitanja.
 Vjerski prijelazi bili su i ostat e sloeno pitanje. Autor je donio sva vana
svjedoanstva o tom pitanju. Opisao je okolnosti. Istaknuo je izbirljivost srpskih
povjesnika u opisivanju tog pitanja. Svojim je tekstom dao, za danas,
zadovoljavajui odgovor. No, preostaje jo mnogo istraivanja oko predratnih i
ratnih prijelaza kako bismo dobili, nadamo se, jednom i konani odgovor.
U petom poglavlju nai emo koristan pregled nastanka i kratkoga
djelovanja Hrvatske pravoslavne crkve (str. 245-262).
itateljima e biti zanimljiv, vjerujem i zbog danas nametnute teme,
govor o idovima u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj (str. 263-322). Autor opisuje
okolje i suvremena dogaanja na irem europskom prostoru. Tek unutar tog
okvira moe se razumjeti sve ono to se dogodilo unutar NDH-a. I u tom je
poglavlju puno prostora posveeno Katolikoj crkvi, osobito bl. Alojziju
Stepincu i njegovom zauzimanju za idove. Krito se ne ustee istaknuti
Stepinevu ogranienost u prosuivanju dravne politike prema idovima, u
prvoj polovici 1941. godine, ali istie da je ve u istoj godini napredovao i
odlunije nastupao. Naime, postoji nekoliko Stepinevih pisama u kojima se on
dodue zauzima za idove, ali osjeamo kao da to nije bilo punim srcem, da su
tu postojale neke ograde, ili neka nasljea koja su ga uvjetovala, a mi bismo
danas eljeli da je to zauzimanje bilo potpuno i neuvjetovano iim. Vrijednost
ove knjige je u tome, to se njezin autor nije zaustavio na pojedinom
svjedoanstvu i onda ga apsolutizirao, ve naprotiv, on promatra dinamiku,
iznosi razvoj dogaaja i osoba, te pojedina svjedoanstva smjeta u
prevladavajui pravac dogaanja i razvoja pojedine osobe. Stepinac je u pogledu
stava prema idovima napredovao od ovjeka koji je bio optereen svijeu
nepravda koje su uinili neki idovi u prethodnom vremenu, do ovjeka koji se
hrabro i pod cijenu ivota zauzimao za idove, naelno i pojedinano. U takvom
pozitivnom razvoju moemo danas otkriti njegovu svetost.
Vjerujem da e mnogi itatelji dobiti novo svjetlo o Bosni i Hercegovini,
te o muslimanima kada proitaju poglavlje o bosansko-hercegovakim
muslimanima u NDH-u (str. 323-335). Tada e biti jasnije i to koliko su Hrvati,
a koliko muslimani odgovorni za neka djela za koja ne bismo eljeli da su se na
prostoru BiH-a dogodila.
O politikim problemima Nezavisne Drave Hrvatske moemo itati u
mnogim dosadanjim knjigama. No, Jure Krito pristupa tom pitanju u svom
osmom poglavlju, na temelju crkvenih izvora (str. 337-391), to dosadanja
povjesnica uglavnom nije inila. U tome je i doprinos ovoga poglavlja.
Prije zakljuka, posebno je poglavlje posveeno propasti Nezavisne
Drave Hrvatske (str. 393-412). Iako je propala drava, nije propala ideja
hrvatske suverenosti.
U zakljuku (str. 415-422), pisac je saeto iznio sva pitanja i sve
potekoe koje su se javile unutar Nezavisne Drave Hrvatske, te odnos
Katolike crkve prema pojedinom pitanju. Ovaj zakljuak dan je ujedno kao
saetak na engleskom jeziku (str. 423-431).
 Knjiga je opremljena popisom izabrane bibliografije (str. 433-445), te
kazalom imena (str. 447-460).
Prikazavi sadraj knjige, elim na kraju ukazati da odabrani naslov
knjige nije najbolje rjeenje. Naslov prvotnog izdanja Katolika crkva i
Nezavisna Drava Hrvatska vie je odgovarao sadraju, nego li naslov Sukob
simbola. Naime, simbol (symbolon, simbol, znak, znamen) jest pozitivna
odrednica neke stvarnosti. Pa i onda kada je stvarnost loa, njen simbol
predstavlja neki eljeni odmak od te loe stvarnosti kako bi se i ona doivjela u
ljepem svjetlu. Jasno je da simboli, kao izvedenice iz neke stvarnosti, ne mogu
ni stvarno ni u prenesenom smislu biti u sukobu. U sukobu se nalaze ljudi, i to
gotovo uvijek zbog sasvim oitih razloga: zbog vlasti i novca. Oni koji izazivaju
sukobe, zapravo ne cijene simbole. Naslovljujui knjigu Sukob simbola ulazi
se u opasnost da se simbolu nametne optereujue znaenje, a jo vie, da se
ocrni sveukupna stvarnost koju neki simbol predstavlja. Budui da je autor
cijelom svojom knjigom iao zapravo za otkrivanjem stvarnih uzroka sukoba, i
kod toga je potpuno izbjegavao paualno i olako ocrnjivanje bilo koje skupine
ljudi ili bilo koje ustanove, nije jasno zato je naslovio ako je to njegov izbor
svoju izvrsnu knjigu naslovom koji ne odgovara sadraju.

Zakljuak

Premda to nije negdje zapisano, usudio bih se rei da knjiga Jure Krite
Sukob simbola, ima dva cilja. Zapravo, postigla je dva cilja: prvo, osvijetlila
je zamrena dogaanja u Hrvatskoj za vrijeme drugoga svjetskoga rata, te udio i
ulogu tadanjih ustanova, dravnih i crkvenih, u tim dogaanjima, tj. ponajprije
udio Katolike crkve u Hrvata, a onda Srpske pravoslavne crkve, idovske
zajednice i Muslimanske zajednice. Polazite svega opisa je Katolika crkva i
njezin odnos prema dravnim vlastima i drugim ustanovama; drugi cilj postigla
je u tome to je ispravila jugoslavensko-srpsku povjesnicu o tim istim
dogaajima i ustanovama.
Ova knjiga je dostojan odgovor na sva ona viedesetljetna optuivanja
Hrvatske, Hrvata i Katolike crkve za stvarna i navodna stradanja Srba, idova i
drugih u Hrvatskoj. Ovakav smo odgovor dugo ekali. Pravi odgovori i dolaze
nakon dugotrajnog i temeljitog rada. No, neka ovaj odgovor ne ostane samo na
spoznajnoj razini. Bilo bi dobro da se utjelovi u ivotni stav.
Zato, za sva zla koja su tijekom drugoga svjetskoga rata prouzroili
lanovi bilo koje zajednice, koje su opisane u ovoj knjizi, ponajprije lanovi
Katolike crkve, neka se njihovi dananji nasljednici pokaju za njih, kao to su
to ve uinili papa Ivan Pavao II., nadbiskup Josip Bozani, hrvatski franjevaki
poglavari i drugi, jer e se tada moi i ponositi svime onime to su u ime vjere i
ovjekoljublja uinili, a toga je bilo puno, neki drugi lanovi te iste zajednice u
korist potrebnima.
 Objavljeno u: asopis za suvremenu povijest. Izd. Hrvatski institut za
povijest. Zagreb, 34./2002., br. 3, str. 949-957.