Marija Jurić Zagorka Gordana 1 PDF

MARIJA JURI ZAGORKA
-1-
''Proroanstvo na kamenitim vratima''
0
PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA
LOZINKA
Preko grike tvrave zavirilo je sunce na

otvoreno okno kraljevske odaje. Mlaz svjetla
obasiplje ljepoticu. Stisla se uza stijenu
prozora. Zlatna joj se mrea na vranokosoj
glavi iskri, a tanine se oi na bjeloputom licu
mrae. Njoj nasuprot priljubio se k zidu
mladi junjakih oiju, crne bradice. Stoje
povueni, ukoeno, svatko na svojoj strani,
kao da je uzani prostor izmeu njih rub
ponora. Samo zjenice im se sastaju kao
bljeskovi munja u mraku oblaka. I rijei im se
spleu kao prigueni mrmor dolazee oluje.
Mladi sijevne vrebajui m pogledom, apat se
njegov ulja poput zasjede.
- "Kartagu treba razoriti" doa Isabella,
maknuti princa sa svijeta.
- Luduje, Enrico, to e na to kraljica ako
makne princa?
- Gle, iskrivljuje smisao kraljiine lozinke.
Isabella, kraljica Beatrice dva puta je
naglasila razorenje Kartage i poslala me za
tobom da od tebe primim njen nalog. Beatrice
dobro zna onaj tko eka oklijeva i gubi.
~1~
- Ali, -ape Isabella- Kvinto je oklijevanjem

pobijedio Hanibala i oslobodio Rim.
- Princ Ivan nije Rim, on je Kartaga koju
Beatrice eli gledati razorenu. I ja to vidim.
Oito i ti, Isabella, svi koji nismo izdali
kraljicu. Brzo odlui, jer ovdje u mojoj odaji
eka...
- Tko?
- Usud princa Ivana!
- Bez mojeg znanja nema nitko pravo da bilo
to ini, jer...
Reenicu prekide gromki glas. U tren oka
oboje se bace k zidu. Pritajeni, stisnuti uza
zid stoje ukoeno, samo kretnjama glava
navjeuju, jedno drugome opasnost,
nenadanu, blizu. Uprli su poglede kroz ravni
otvor razgrnutih grimiznih zastora to ih dijeli
od dvorane i otvara vidik na hrastova vrata.
Zatvorena su, ali se kroz njih razlijee
dvoranom lavlji glas mukarca:
- Radulo! Zatvori sve izlaze iz dvora, ni iva
dua ne smije u moje odaje.
- Kraljevsko velianstvo, vrijedi li ta odredba
za grofa Enrica i vojvotkinju dou Isabellu?
~2~
Ona se, dok nema kraljice na dvoru , smatra

njenom zamjenicom.
- Za njih vie nego za sve ostale, jedino princu
Ivanu slobodno je prolaziti.
Drhtavom hitrom kretnjom sastavi Isabella
razmaknuti grimizni zastor iza svojih i
Enricovih lea. Oboje se ustremilo, zatajilo,
zadravajui dah. Njihov vid i sluh budno
straare.
S one strane zastora zakripe vrata, teki
mukarevi koraci odzvanjaju podom, zaute
sagom svaki korak nevidljivog prolaznika
osjea Isabella u sljepooicama. Trza se i ne
die. Tamo ponovno zakripe vrata. Tiinom
odaje vibriraju posljednji odjeci odlazeeg i
gube se hodnikom. U kutu kod prozora njih
se dvoje maknulo. Isabella prigne glavu
Enricu. U njenom je licu i aptu
zaprepatenje:
- Enrico, jesi li uo? Svi izlazi iz dvora
zatvoreni. Mi smo zarobljeni, ugroeni, kralj je
uao u trag!
- Nije mogao ui u trag niemu ape on.
- Netko je od kraljevih pristaa otkrio tvoje
namjere s princom?!
~3~
- Velim ti nemogue!
- Nita nije nemogue na tome dvoru gdje je
svaka osoba kraljev ili kraljiin dounik.
Enrico, reci to sprema princu? Reci, ne
vitlaj naim sudbinama, to kani uiniti?
urno reci dok nas ovdje ne otkriju. No, to
je? Spremio si princu otrov, bode, ba ti?
- Ja? Ba nita, ali drugi.
- Svejedno, odgovarat e ti, ja, kraljica i svi
njeni pristae.
- Odgovarat e samo Alfonso Borgia o kojem
cijela Italija zna da svoj ma ne vue iz korica,
nego iz otrova: mala ogrebotina i protivnik
pada u svemirski san!
Prepast joj se odrazi na licu, a apat dre:
- Zabranjujem, Enrico, zabranjujem u ime
kraljice!
- Ti titi prinev ivot? Priznaj, ljubi ga?!
- Zato me tako gleda? Zato blijedi? pita ga
ona osorno, ali paljivo pogledava njegove
ruke to su grevito spremne guiti.
- To je dakle taj plan! Zato je tebe kraljica
poslala u drutvu princa prije nego ona
doe?!
~4~
- Tie, Enrico, groznica trese tvojim razborom.

- Jao tebi, Isabella, pokua li zatititi prinev
ivot!
Enricove eljusti zadru. Lice mu je zeleno.
Isabella ukoeno zuri u mladia:
- Ti si bjesomuan -i korakne prema zastoru,
ali je on uhvati za ramena.
Isabella se otimlje. On je vue natrag, uhvati
njene ruke i ona klone na pod.
Sagnuo se k njoj, ma mu strugne podom pa
zazvckne. I prijetnja i zveket oruja
prenerazie Isabellu. Rumen joj iezne s lica.
Uprla se bez daha. U oima joj strah. Zuri u
grimizni zastor iza kojeg osjea pogibelj.
Iznenadni udarac s one strane vrata
zaprepasti oboje.
- Otkriveni smo!
tropot koraka s one strane. Netko hitro
prilazi ravno k njihovu zaklonu. Na rub
zastora to dijeli prozor s dvoranom zabijeli se
ruka, grimiz se giblje. Na otvoru dvije zjenice,
dvije munje. Gusta duga utoplava
nakostruena kosa obrubljuje lavu slinu
glavu, kao da se iz grmlja pojavio kralj
praume. Debele velike usne ispod dugog
~5~
jakog nosa, ire se u podrugljivi smijeak,

prebojadisan ljubaznou:
- Mnogo ste sagrijeili, doa Isabella, kad na
koljenima molite oprotenje!
- Kralj, kralj - ape ona gledajui s izraajem
bijesa Enrica. Tek ova rije vrati mladom
grofu svijest. Sad i on zamijeti kraljevo
podrugljivo lice i pusti njene ruke. Brzo se
pridigla, blijeda, ustraena, a kralj se nastavi
rugati:
- Da je Zeus tako malo obziran na svojem
dvoru prema lijepim boicama kao ja prema
vama, doa Isabella, ne bi Bogovi imali
potomstvo!
- Kraljevsko velianstvo, dola sam samo
pogledati kako su uredili odaju za doek
kraljice. Spotakla sam se...
- To vas je moralo zadesiti preko u kraljiinom
dijelu palae gdje ste preuzeli zadau urediti
svaku stvarcu prema elji vae sestre,
kraljice!
- Upravo sam htjela onamo!
- I kao nekim udom zalutala je u moje odaje-
podruguje se kralj i najirom kavalirskom
~6~
gestom razmakne pred Isabellom zastor. Ona

se pokloni i poe prema vratima u hodnik.
- Ne ovuda, doa Isabella, na trijem ne smije
nitko do veeri.
Vitekom gestom otvori joj kralj vrata u
iroku odaju. Enrico pode za njom.
Kralj ih slijedi smijeei se. Kad je ostao
nasamu smijeak se pretvori u kletvu koja je
pala s njegovih usana tino, oprezno. Onda se
vrati u dvoranu iz koje je iziao. Tamo stoji
jak ovjek, pristar, u dugoj nabranoj doluni i
svijetlim oima gleda kralja. On ga zovne
povjerljivo:
- Radulo, potri za njima i pripazi.
Dvoranin hitro izie.
~7~
BIANCA SFORZA
Polaganim koracima kralj prilazi prozoru.

Zagledao se u daljinu po kojoj je Sava
naarala nepravilne iroke zavoje. Misli
kraljeve oito ne slijede njegov pogled, sijevaju
tanine oi, nemirno trepu neim to je oko
njega, pokraj njega, u njemu samome. iroke
uzdignute grudi diu se i sputaju kao da se
u njima sukobljavaju i svladavaju velike
ustalasale snage. I prolaze asovi, tropot
koraka prekine njegove misli, obazre se. Pred
njim opet stoji dvoranin.
- Jesu li ono dvoje otili u novu palau?
- Zaustavili su se u blagovaonici i neto se
svaali.
- Zbog ega?
- Govorili su tako tiho da nisam uo drugo
nego samo usklik doe Isabelle:
"Zabranjujem!"
- Dakle, Napuljci neto nisu sloni? To je
dobro! Jesu li zatim otili?
- Kad su htjeli krenuti dalje, doe im u susret
grof Alfonso Borgia. Tada se Enrico pokloni
~8~
oni Isabelli i s rimskim plemiem otie u

svoju odaju.
- A doa Isabella?
- ini se da je htjela za njima, ali je spazila
mene i ljutito ode u novu palau.
- Neto se izmeu Napuljaca rui. Pazi,
Radulo, kad otvara dolje vrata u dvor,
pomno razgledaj da nikoga ne bude na
trijemu. Osobito doa Isabella i Enrico. Nitko
od njih ne smije vidjeti tko e doi.
Kralj poe odajom nekoliko koraka i upilji oi
u okruglu pozlaenu kovnu plou na zidu.
iljasta ipka pokazuje satove.
- Strahovito se vue vrijeme, teko ekam,
Radulo!
- Doi e, velianstvo. Jo prije nego to se
nadate ublauje starac svog nestrpljivog
gospodara.
- Idi i pazi!
Radulo otvori vrata, ali se odmah vrati.
- Kraljevsko velianstvo, biskup Filipec.
- Napokon, barem on. -I kralj poe u susret
plavokosom mukarcu to ulazi u sobu.
~9~
Dugoljasto lice puno je sunanih pjega, ali

ovo ne smanjuje prijatnost izraaja
nepravilnih mu crta. Nos mali, usne tanke,
oi modrikaste, nasmijeene, gotovo vesele.
Vedrina podaje neto vjerno i iskreno njegovoj
dosta vrstoj pojavi.
- to je, Filipec? Tomo Baka nije s vama?
- Upravo se pozdravlja vani s princem. Ali to
to znai: sva vrata uvaju oklopnici. Svi su
izlazi zatvoreni.
- Onog koga ekam ne smiju vidjeti kraljiini
dvoranici. urite se, Baka- okrene se kralj. -
Danas se vrijeme i ljudi jednako polako vuku-
ree mrko, pogledavi prema novom doljaku
koji je sagnuo svoju okruglu vrsto utisnutu
glavu u ilavi kratki vrat. Svjei rumeni zdravi
obrazi odaju snanu muevnu dob. Sive oi
su mirne, gotovo bezizraajne. Napadno se
istie njegov nos, na vrku debeo i zavrnut
prema gore. U prvi as pobuuje smijenost,
ali iz njegove kratke ugojene ije, velike glave i
s vrka nosa ispoljava se neka opasnost.
Pogled navjeuje da je sav u vlasti svoje
volje. Kralj stoji, uti kao pred neim velikim i
vanim. Njegova je lavlja glava nagnuta neto
naprijed i pogledom probija grudi svojih
~ 10 ~
pouzdanika. Tada uini rukom kretnju otru,

jaku kao da presijeca neku odluku:
- Filipec, jeste U obavijestili Bakaa o naoj
sudbonosnoj odluci?
- Kraljevsko velianstvo me nije odrijeilo
utnje.
Trzaj kraljevih utih obrva pokazuje
zadovoljstvo nad odgovorom. Okrene se k
Tomi Bakau.
- Vas, uz Filipca i Varadija, smatram treim
stupom svojih najvanijih odluka. Da vas do
sada nisam obavijestio o velikoj i vanoj mojoj
osnovi uzrok je to ste za vrijeme mog
ratovanja u Bosni bili u Budimu. Tako sam s
Filipcem i Varadijem izvrio velik i vaan in
za daljnju budunost moga kraljevstva. Recite
mi, ima li ovo kraljevstvo mnogo uzroka eljeti
da na prijestolju i dalje sjede potomci slavnog
Sibinjanina Janka?
- Puk ga je ovjenao pjesmama, sva Europa
slavom, a vae velianstvo uvealo je slavu
svoga oca pobjedom maa i duha. Nema
dostojnije krvi da vlada na prijestolju ovoga
kraljevstva.
~ 11 ~
- A ja nemam zakonitog potomka. Moj brak s

napuljskom princezom, koja je umna, uena i
obdarena, ostao je neplodan. Ali krv mojeg
oca i moja tee u ilama nezakonitog mojeg
sina princa Ivana. Moj otac bio je junak, ja
sam se okrunio pobjednikom nad trojicom
najveih vladara, uvrstio ovo kraljevstvo, a
sada je moj ivotni san da moj sin ustali moj
rod na prijestolju. Dao sam mu svjetsku
naobrazbu. On je grof Hunyadi, vojvoa
Liptave, gospodar nad est leskih vojvodina.
Obdario sam ga bogatstvom kojemu nema
premca u itavom kraljevstvu, a posjeduje i
ljubav svih koji ga poznaju. Je li tako?
- Da, velianstvo- potvrde Filipec i Baka
istodobno.
Jedina sjenka lei u tom to je nezakonit. Ali
zar bezbrojni vladari dananjeg doba ne
potiu iz nezakonitih veza? Evo, moj moni
tast, kralj napuljski, nezakonit je sin.
Milanska vladarska obitelj imala je
nezakonitog osnivaa dinastije, a temelje
francuske burbonske dinastije poloio je
nezakonit princ. Zato, dakle, da velikai ne
prihvate potomka slavnoga roda mojega?
- O tome su ve davno naistu svi prijatelji
vaeg velianstva ree Filipec.
~ 12 ~
- A protivnici? Oni ute kad ja govorim o

princu nasljedniku. Ipak, kralj Matija hoe da
progovore. Hou da oni viu i kliku mome
sinu. A kliktat e kad uz mog sina ugledaju
enu monu iz mone vladarske porodice.
Znate li, Baka, koju sam odabrao? Sestru
sada vladajueg kneza Ludovika Milanskog.
- Bianca Sforza! Ovo je velebna zamisao!-
usklikne Baka.
- Jest. Ova e enidba uvrstiti
prestolonasljedstvo mojem sinu. Pred vlau
vezama koje one donosi sa itavim jugom i
samom papinskom stolicom pokleknut e
nai gizdavi oligarhi, jer osim svega toga
donijela bi zarunica i zlata koje vie vrijedi
oligarsima od bojne slave moje i mojeg oca.
- Samo onima- primijeti Filipec- koji su sami
eljeli da uzmu ezlo u svoje nedostojne ruke.
- Zato sam, eto, s bojnog polja poslao svojeg
kancelara Varadija da ide na prosidbu u
Milano.
- To je bilo mudro- primijeti Baka.
- Sudbina ovoga prijestolja ima se rijeiti
danas, jer prosac milanske princeze pribliava
se Griu.
~ 13 ~
Ovaj odgovor uzbudi oba kancelara. Ustanu.

Nisu mogli prikriti uzbuenje kao ni sam
kralj.
- Odgovor milanskog vojvode rjeava sudbinu
mojeg djela ree kralj. Moram priznati da
kraljica nije sklona toj enidbi.
- Nije sklona?- zaudi se Baka.
- Kad sam bio u Bosni, kraljica mi je iz
Budima na bojno polje javila da nikako ne
pristaje na tu enidbu, neka sve to odgodim
dok se mi ne sastanemo. Javio sam joj da u
bezuvjetno odgoditi, ali sam odmah poslao
Varadija tajno u Milano; sumnjam da je i ona
nekoga poslala, isto tako tajno, u Milano.
- Velianstvo- primijeti Baka -ako je kraljica
tako opasni protivnik vaih osnova s ovom
enidbom, zato niste sprijeili ili barem
odgodili njen dolazak u Zagreb?
Kralj se nasmije malo ironino i rezigniranim
e smijekom:
- Vae rijei dokazuju da nemate zakonitih
ena. Kako da zabranim i ime da opravdam
zabranu kraljici koja me nakon
osmomjesenog odsustva eli posjetiti da mi
estita na pobjedama, padne u zagrljaj, kako
~ 14 ~
mi pie? Jo nisam ni znao kada u stii u

Zagreb, ve je kraljica poslala ovamo svoje
firentinske graditelje da proire palau. Vidite,
sam Firentinac Cellini pretekao je i avla
napuljskog, graditelja Cartellinija, a urbom
izgradio po najnovijim nacrtima jedan dio
palae. Kad sam ja stigao, ve sam ovdje
naao sve pokustvo, gotovo sve namjeteno,
tu dakle nema odgode.
Biskupi zaokrue dvoranu pogledom. Teko,
bogato rezbareno pokustvo, skupocjeni
uresi, debeli sagovi bili su dokaz kraljevih
rijei. Bakaeve mirne, bezbojne oi zaustave
se u dubini dvorane gdje ispred purpurnog
saga stoji mramorno poprsje ene u ijim se
crtama takmii ljepota s duhovnom snagom.
- Poslala mi je svoju bistu na poklon-
bezbojnim e glasom kralj.
- Mnogo je dirljive njenosti u tome daru-
pohvali kancelar Filipec.
- I promiljene opomene koju ovaj put neu
posluati. Moja je odluka jaka i nepokolebiva
povisi kralj glas kao da se brani upliva to
struji iz mramornog kipa. Kraljica je poslala
ovamo i dou Isabellu, oito da uhodi
pregovaram li s Milanom.
~ 15 ~
- To vie trebalo bi za kraljiina boravka

odgoditi prineve zaruke bude li odgovor iz
Milana povoljan- primijeti Baka.
- Strpljivost je valjana mudrost. Dosta sam se
njome koristio. Danas ne odgaam nita.
Hou da jo za ivota vidim unuka i umrem s
uvjerenjem da ostavljam slavno ime moje
obitelji na prijestolju moga kraljevstva.
Kraljeve rijei prekine Radulo koji najavi:
- Kancelar Petar Varadi.
Sva se trojica trgnu. Kralj poe u sredinu
sobe, nestrpljivo prati polagane korake
mukarca koji ulazi u plemikom odijelu s
unakrst prebaenim platem. Da sakrije
pitanje koje mu gori na usnama, kralj pone
govoriti.
- Dobro ste se odjenuli, Varadi.
I Baka i Filipec usjekoe oi u ozbiljno lice
prosijedog Varadija. Iz kraljevih oiju suklja i
strepnja i nada, kao da rije tog ovjeka
odluuje o njegovu ivotu i ne mogavi
izdrati, naglasi:
- Govorite, Petre, to krae.
Suhonjava pojava potpuno odgovara
svjetskom odijelu. Nemirne crte lica,
~ 16 ~
svjetlucave tamne oi i otvoreno elo pokazuju

ovjeka koji nema dara da se svlada. estoki
mu glas prodire dvoranom, kao da s nekim
otro raspravlja.
- Kratkoa je u mojoj poruci jedino prirodna.
Vojvoda Ludoviko primio me sa svim
poastima koje dolikuju potovanju spram
vaeg velianstva. Ja sam mu razloio da e
princa Ivana prema eljama naroda zapasti
prijestolje ovog kraljevstva. Makar je kraljica
jo mlada, a vi u snanoj dobi, oito ne
moete oekivati potomstvo jer je priroda
njezino velianstvo liila majinske sree.
- Kako je vojvoda primio tu izjavu?
- Poalio je svoju roakinju, njezino
velianstvo kraljicu Beatricu.
- A kad ste izrekli prosidbu?
- Odmah se zanimao to bi bilo s princom
Ivanom u sluaju da kraljica ipak rodi sina.
Filipec i Baka ute gledajui kralja. On
uzdigne obrve i navue kotu ela da mu se
kosa nadigla. Kancelar nastavlja:
- Ja sam tada izjavio da e mladi princ u tom
sluaju biti okrunjen kraljem Bosne, zatim e
dobiti ast bana hrvatskih zemalja koja ast
~ 17 ~
nije daleka od kraljevske asti; napokon da

mu ostaju jo i zemlje koje je osvojilo vae
velianstvo od Friedricha III. No, rekoh ja,
porod se od kraljice ne moe oekivati nikako,
unato znanosti svih kraljiinih lijenika.
Konano, nakon devet godina braka nije se
rodilo nijedno dijete, nema dakle nade.
- Ne troite vrijeme suvinim stvarima-
opomene kralj.
- Na to je vojvoda Ludoviko sazvao vijee svih
lanova obitelji Sforza, tovie i kardinala
Ascagnija kojem je vae velianstvo darovalo
opatiju u svom kraljevstvu. Sutradan su me
opet pozvali, a vojvoda mi sveano izjavi...
Kralj se ustremi i trgne obrvama.
- Vojvoda izjavi da se smatra poaenim
vaom ponudom i vrlo rado Biancu Sforza
daje za enu princu Ivanu.
Kao da je sunce sasulo na kralja sve svoje
svjetlo tako mu se lice razvedri. Uzdigao je
ruke stisnutim pesnicama kao da je ovog asa
nekoga potukao:
- Pobijedio sam!
- Ludoviko Sforza- nastavi Varadi - primio je
zaruni prsten koji je poslalo vae velianstvo
~ 18 ~
u ime princa Ivana i predao mi prsten Biance

Sforza za princa. Osim toga alje vam
Ludoviko na dar 60 rifa najfinijeg firentinskog
zlatnog brokata i poruuje vam da je
Leonardu da Vinciju naredio neka odmah
izrauje sliku madone za vae velianstvo.
alje i sliku mlade vjerenice.
Izvadio je iz velike kutije dragim kamenjem
obrubljeni portret i dragocjeni prsten. Kralj
znatieljno gleda prsten, a biskup sliku.
- Ovaj nakit koji vjerenica ima na glavi i na
pletenicama neprocjenjiva je vrijednost. Na
vratu nosi najskuplji kamen, a sama haljina
vezena je od istog zlata i dragulja -objanjava
Petar.
- Kako je s mirazom? upita kralj svojeg
kancelara.
- Rekao sam vojvodi da princ posjeduje
etrdeset i osam imanja u Hrvatskoj i
Ugarskoj i est vojvodina u leskoj, na to je
vojvoda Ludoviko odredio Bianci miraz od sto
tisua forinti u zlatu, ezdeset tisua u
opremi, a etrdeset tisua u dragocjenostima.
- Moj sin dobit e najbogatiju vjerenicu
Evrope- klikne kralj.- Petre, vi ste mi dananji
~ 19 ~
dan pretvorili u sveanost. Dragi moji

savjetnici, mi smo dakle djelo...
U taj as uleti u sobu Radulo blijed i
zaprepaten:
- Velianstvo, princ Ivan tue se na ma s
Alfonsom Borgiom!
Varadi naglo vikne:
- Velianstvo, smjesta zabranite princu
dvoboj, jer sam u Italiji uo strane glasove o
dvobojima neaka kardinala Borgie. On vue
svoj ma iz otrovnih korica.
Kralj malo oklijeva, ali strah u kancelarovim
oima stvori u njemu brz u odluku. Hitio
izae iz sobe, pohiti hodnikom, pa krene
prema vratima koja vode u dvorite.
Osjeti najednom da se njegovo prijestolje lomi
i sva srea koju je malo as osjetio u svojim
grudima, pretvara se u crni oblak kroz koji
vidi bljesak maeva, uje njihov zveket. Strese
se od uasa, digne ruke kao lavlje ape i
gromko vikne:
- Nijednog udarca vie!
Istodobno spuste borci maeve pred kraljem.
Jednom je lice vedro, ponosito, drugome
iarano krvlju. Kralj se podupre rukama o
~ 20 ~
pojas i priblii protivnicima. Mlaeg pogleda

letimino, a pred starijim okrvavljenim se
zaustavi:
- S kime se vi to bijete, grofe Alfonso?
Zauen zbog ovog pitanja, mladi okrene
glavu prema kralju. Lice mu je obraslo
tamnocrvenkastom, lijepo njegovanom
bradom.
- Bijem se s princem!
- S mojim sinom pod mojim krovom! U ovoj
zemlji i na Griu smatra se sablanjivom
povredom svetih obiaja ako gost trgne ma
na kuegospodara ili njegovu svojtu. Dakle,
kardinal, kad mu to javim, nee nai pohvale
za va postupak.
- Bio sam neprijateljski izazvan.
- Tko vas je izazvao?
- Princ Ivan!
Kutrava se kraljeva glava okrene mlaahnom
princu vitka i snana tijela u skupocjenoj
svilenoj odori talijanskog kroja.
- Ivane, kako si smio pozvati gosta na oruje
pod svojim krovom?
~ 21 ~
- Ne bih to uinio, moj oe, ali kad gost teko

vrijea...
Okruglo obrijano kraljevo lice plane
rumenilom:
- Vrijeati kuedomaina nije doputeno ne
samo u ovoj zemlji i gradu nego mislim i
drugdje. Je li tako, grofe Alfonso?
- Nisam uvrijedio princa...
- Kad on to tvrdi?
- Uvrijedio sam enu.
- enu- prihvati rije princ- o kojoj sam ja sa
svojim tajnikom govorio.
- Dakle, uvrijedili ste mene.
Zaueni, neto malo vrebajui izraaj
kraljeva pogleda padne na princa i ostane na
njemu nekoliko sekunda. Onda kralj ree
polagano:
- Da, naravno, tukli ste se bez oklopa, bez
vizira. Ovako se doista bije mlade za onu za
kojom im vri krv. Koju to enu, Alfonso, tako
ljubite da ste se za nju pobili?
Mladi plemi ne daje odgovora,
- Ivane! Koja je ena bila uzrok sukobu?
~ 22 ~
I princ i njegov protivnik ute.

- Dakle, vee vas rije? Dobro.- Kralj zaokrui
pogledom.
Iza mladog princa spazi treeg mladia to jo
uvijek stoji s golim maem i slua. Oito je
stariji od mladog princa, vii, vri, neobino
crna i gusta kosa pada mu u prirodnim
valovima na vrat. Crne njegove oi mirnim
sjajem izdravaju kraljev izazov. Kralj mu
dobaci upit tonom zapovijedi:
- Damire! Tko je ena radi koje su se tukli?
Mladi pristupi blie kralju, pogleda ga
svjeim mladenakim pogledom:
- Onaj kojeg je preslavni ma vaeg
velianstva posvetio vitezom ne moe da
posijee zadanu rije da e uvati asno ime
ene.
Odgovor je izrekao vrsto, odluno, s
metalnim zvukom glasa. Neto je zatitralo u
kraljevim oima, ali ih je odmah skrenuo s
mladia svojim dravnicima:
- Oglasite mladoj gospodi na dvoru, ovim
ovdje i onima koji e doi s kraljicom da
zabranjujem svaki oruani sukob. Neka
graani Zagreba ne misle da se mlada
~ 23 ~
gospoda na mojem dvoru razbijaju poput

sredovjenih trubadura! Neka ne misle da ih
kralj ne zna pametnije zaposliti.
Nakon tih rijei opet se okrene prema mlaim
protivnicima:
- Spremite maeve u korice, izvucite iz
knjinice umne knjige da naoruate svoje
mozgove znanjem. A vi, gospodine Alfonso,
znajte: neu tedjeti ni svojeg sina najotrijim
ukorom zbog dvoboja.
Alfonso se nakloni i poe u dvor dok je kralj
ostao sa svojim dravnicima u tihom
razgovoru. Princ uhvati ruku mladia to je
netom kralju uskratio odgovor:
- Hvala ti, Damire, to nisi kralju otkrio ime.
- Znao sam da bi planuo gnjevom protiv one
za koju ste izloili svoj ivot.
Obojica se najednom trgnu osjetivi na sebi
kraljev pogled. Trenutak, i kralj pokae
Filipcu Damira:
- Ovaj mladi moj vitez koji umije mudro
izmicati odgovor svojem kralju neka odsele
vri slubu na kojoj pograninoj tvravi. Bit
e mu od koristi ako naui zapovijedati
posadi. Sutra u zoru putuj, mladi vitee.
~ 24 ~
S ovim rijeima kralj krene natrag u palau.

Slomljeno, gotovo oajno, zuri princ u Damira
kako slomljen ostavlja dvorite.
*****
U dvorani za vijeanje ekao je valoki biskup
Petar Varadi kralja.
- Varadi- ree kralj- tu na stolu lei zaruni
prsten i slika lijepe vjerenice, a princ se bije
za neku meni neznanu enu koja moe
razoriti sve moje osnove. Moram je pronai i
unititi!
- Nee biti opasno- umiruje Baka kraljevu
zabrinutost- Oito je bila tek viteka dunost
da se bije.
- Hoete li to ustvrditi i onda ako ta ena
pripada kraljiinim dvorankama?
- Velianstvo, nijedna nije tako neobino
lijepa da bi mogla biti opasna.
- Ali je svaka od njih duhovna ki kraljice,
prodahnuta novim preporodnim odgojem
petnaestog stoljea. Takve su ene opasnost
za mua.
Nesvjesno preleti kraljev pogled preko
mramornog kraljiinog kipa. Biskupi se
~ 25 ~
potajice pogledaju, na to Filipec tiho

primijeti:
- Kad bismo mogli doznati ime te ene, odmah
bismo mogli prosuditi njene opasnosti.
- Kako doznati ime?- upita Baka. Petar
Varadi odvraa:
- Princ i njegov dvoranin Damir odrat e
rije, Alfonso Borgia svakako bi tajnu prodao,
naravno uz trostruku cijenu.
Nekoliko puta proao je kralj dvoranom i
zamrmljao:
- Da mi se tu uplete jedna ena? Ne. Otkrit u
je. Ako se nalazi u kraljiinom dvoranstvu,
neka ide na pokoru u samostan!
- To je dobra misao, velianstvo- pohvali
Filipec- jer ako princa zahvati ljubav, izgubit
e prijestolje!
Na posljednje rijei kralj se obazre:
- to vi to priate? Kakva ljubav? Ludorija.
Vitetvo su sanjarije mladosti! Sad je tu
prsten. Tu je vjerenica, a moj e sin slijediti
svojeg oca.
Petar se upre u stol:
~ 26 ~
- Velikoj vaoj osnovi, velianstvo, ne prijeti

tekom opasnosti nikakva druga ena osim
kraljice.
- Kraljiin otpor sada vie ne moe nauditi
mojoj osnovi. Bit e moda neugodnih dana za
moj kuni mir, ali nikako opasnih po moje
kraljevstvo. Ali to ste mi vi, Petre, rekli? Kad
su mi najavili dvoboj, govorili ste upravo o
nekoj novoj, vanoj zapreki- i pritom pogleda
suhonjavog kancelara kao da se ve sada
zbog ove njegove objave na nj ljuti.
Varadija ne smete prigovor i odmah prihvati
rije:
- Dopustite, velianstvo, da podsjetim na ovo:
mi smo uglavili da e ova enidba s bogatom
neakinjom toliko monog Ludovika osigurati
vaem sinu prijestolje. Ustanovili smo da e
samo ovo rjeenje prestolonasljedstva biti na
sreu kraljevstva. A kad se taj ne bi izvrio-
bilo bi vaem sinu prijestolje ugroeno
- Zato opetujete to smo ve davno utvrdili?
- Jer hou da pitam vae velianstvo: to onda
ako netko uistinu sprijei ovaj brak?
Sva je kraljeva pozornost skrenula k Petru.
- Vi nekoga okrivljujete veleizdajom?
~ 27 ~
- Ne, velianstvo, samo utvrujem da e

kraljica ovo vjenanje sprijeiti.
Kralj se tako otro okrene da mu je ma
zveknuo udarivi o pod.
Baka i Filipec stadoe prosvjedovati:
- To kraljica nee uiniti Kako to smijete
spominjati? A kralj otro vikne:
- Petre, vi nemate uporita za ovu tvrdnju!
- Velianstvo, imam!
Kralj i njegova dva savjetnika stoje naprotiv
Petru. U oima Filipca lei pitanje, u
Bakaevim Ljubopitnost, u kraljevim sumnja,
ali on zapovjedi:
- Razjasnite!
- Velianstvo, prije nego sam krenuo u
Milano, naloili ste mi neka poem kraljici u
Budim i uvjerim je da ste odgodili ovu
prosidbu dok se s njome ne sastanete. Tada je
ona izrekla ove rijei: "Dok sam ja iva, ovo se
vjenanje nee obaviti."
mirei, zagleda se kralj u mramorni kraljiin
kip. Baka i Filipec kao da nijemo dojavljuju
neto to samo oni razumiju. Petar Varadi
gleda ravno u kraljevo naoblaeno lice.
~ 28 ~
U tiini se uje samo pritajeno teko disanje

kraljevih irokih prsiju. Samo nakon nekoliko
trenutaka Varadi je nanovo zapoeo.
- Upozoravam da kraljica nije ena koja izrie
isprazne prijetnje. U svoje odluke ulae sve, a
u ovu ak i svoj ivot.
Jo vie zamire kraljeve oi, sve dublje ronei
u sablasnu sumnju koja obavija kraljiin
mramorni kip.
Filipec mahne Varadiju da uti, Baka povue
prste po debelom vrku nosa kao da mu je
onamo sjela muha, dok Varadi tvrdokorno i
estoko nastavlja optubu:
- Kako, dakle, kraljica svoj ivot stavlja
zaprijekom ovoj enidbi o kojoj ovisi
samostalnost i srea drave, bjelodano je da
njezino velianstvo nuka na to neki veliki
moni razlog koji je isto tako opasan kao to
bi bilo opasno izvoenje njezine prijetnje!
- Razlog? -opetuje Matija vjeto svladavajui
valovlje svoje estoke udi, a Varadi drugi put
ponavlja.
- Razlog da taj ne moe da se sakriva u
prirodnom neprijateljstvu to ga kraljica kao
~ 29 ~
maeha osjea prema sinu neke druge ene

koju iz prolosti smatra svojom suparnicom.
- O tome ni rijei! -prekine kralj mrko
govornika. No ovaj nastavi svoju prvu misao:
- Ne moe biti razlog ni taj da bi kraljica imala
drugu vjerenicu, jer radi nje ne bi ona mogla
izrei onako izravno povieno i strano one
velike sudbonosne rijei: "Dok ja ivim, ova
enidba nee se obaviti." Taj je razlog, velim,
goleme vanosti, i to ne samo za nju. Kraljica
e dakle u interesu svojeg razloga izvriti
prijetnju i sprijeiti vau osnovu.
- Ne moe ona sama protiv svih nas!- naglasi
kralj.
- Velianstvo ako kraljica nije sama?
Varadijev upit sijevne kao iskra. Kraljeve
nosnice se raire.
- Tko bi je mogao pomagati protiv mene,
recite, Petre?!
- Domai vai neprijatelji!
- to je to? Ovo zvui kao urota? -zaotri kralj
svoj glas i opet stegnu kou niskog ela, a
kosa mu se nakostrijei kao u lava koji osjea
pogibelj. Ova kretnja ela, vazda siguran znak
teke kraljeve uzbuenosti, inila se sada
~ 30 ~
opasnom. Baka i Filipec ute i sluaju, a

Matija pita:
- Petre, opet vas pitam: ime opravdavate
neuveno smjele optube?
- Dokazima!
Neto ledeno preleti kraljevim tijelom. Stresao
se kao od hladnog zapuha.
- Ovamo dokaze! Govorite!
- Govorit u. Ponajprije, njezino vas je
velianstvo obiavalo slijediti na ratite. Prava
je srea to je ovaj put kraljicu sprijeila
bolest da na pobjedonosnom putu prati vae
velianstvo, pa su u vaoj odsutnosti iz
Budima dolazili kraljici neprestano u posjete
vai zakleti protivnici ...
estokom kretnjom i glasom javi se sada
Tomo Baka:
- Petre, vi okrivljujete kraljicu da uruje s
kraljevim protivnicima?
- Ne- otkree Petar Varadi a lice mu je
preliveno vatrom- ja odluno tvrdim ovo:
kraljevi su neprijatelji doznali da se kraljica
protivi enidbi princa s Biancom Sforza. I ba
zato su se pribliili k njoj da je u tom
nezadovoljstvu i otporu hukaju ne bi li
~ 31 ~
kraljici pomogli sprijeiti enidbu koja ima

osigurati prijestolje princu Ivanu, sinu
kraljevom!
- Vaa vrela ud moda vas je zavela na krive
zakljuke- delikatnim glasom pokua sada
Filipec.- Ne mogu vjerovati da bi se kraljevi
protivnici uope usudili pribliiti kraljici i
ponuditi joj usluge protiv njezinog uzvienog
mua. A kad bi se usudili, ona ih ne bi ni
primila
Ovaj dijalog pratio je Matija s napetom
pozornou, paljiva Promatrajui lica svojih
savjetnika.
- Jest, krivi je zakljuak- pomogne Baka, a
Petar jo otrije nego dosada naglasi:
- Nema krivog zakljuka gdje je jasna rije.
- Koja rije?- trgne se kralj
- Rije oligarhijskog velikaa Banffyja!
- to je rekao? Kome je rekao? Izjasnite se,
smjesta!
- Hvala velianstvo, da ste me na to pozvali.
Kad sam bio prije polaska za Milano u
Budimu, susretnem na trijemu mramornih
stupova Banfyja. On mi je tada rekao ovo:
"Uinili biste veliku uslugu kralju kad biste ga
~ 32 ~
odvratili od namjeravane vjeridbe s Biancom".

Ja sam na to odgovorio: "Uinit u to ako mi
priopite razlog koji vas i kraljicu vodi protiv
ove enidbe". Banfy mi odgovori vrlo znaajno
i poluglasno: "Razlog ete saznati ako se
prikljuite kraljiinoj stranci i njenoj osnovi".
Dakle, velianstvo, ovdje iz ovih rijei jasno je:
kraljica i oni, to je skupina, stranka, tabor,
jedno posebno stanovite u ovom kraljevstvu,
a ja evo, tvrdim: ovo njihovo stanovite je onaj
vaan razlog to nuka kraljicu da se opire toj
enidbi, u koju vae velianstvo stavlja
zajedno sa svojim prijateljima sve nade za
buduu slobodu ove drave.
Baka i Filipec gotovo su skamenjeni, ute i
gledaju kralja. I on uti. Okruglo lice kao da
se nabralo.
Nakon munih asova utnje kralj pogleda
svojeg kancelara Varadija. U tom pogledu lei
neto duboko kao sakrivena strepnja pred
istinom.
- Ali tko, tko -nestrpljivo e kralj - tko su oni?
- Svi oni koji su htjeli da obore vae
velianstvo i dovedu na vae prijestolje ekog
kralja Vladislava. Vi poznajete sve! Svi oni koji
su prigodom sklapanja mira s Vladislavom
~ 33 ~
iskazivali mu naroita prijateljstva, obasipali

ga toboe kao gosta pretjeranom ljubaznou.
Naslonja u kojem je sjedio kralj zastrue
podom. Gurnuo ga je naglo listajui, onda
stresao svojom lavljom glavom.
Njegovo svladavanje bilo je oito na granici
mogunosti. Ipak ne ree nita, nego poe u
drugu odaju kao da eli svoje raspoloenje
oteti njihovim pogledima.
A kraljevi savjetnici ostali su sami. Baka se
sagne preko stola kancelaru Petru:
- Vi uvijek nastojite nekim velikim otkriima o
pogibeljima pokazivati kralju svoju osobnu
vjernost! Nadate se, moda, kardinalskom
klobuku?
- Gospodine, mene je kralj podigao od gladna i
bosonoga mladia do svojeg kancelara. I,
znajte, moj put od bosonogog siromaha do
biskupa bio je neko mnogo krai nego to bi
bio danas od biskupa do kardinala. Govorio
sam kao poten ovjek i ne spadam u red
onih kraljevih pristaa koji mu dokazuju
svoju vjernost time da istinu taje!
- Imenujte -razbjesni se Baka- koga mislite?
- Nije od potrebe kad se sami javljaju!
~ 34 ~
- Tiho. Kralj se vraa- upozori Filipec.

Iz druge odaje uju se kraljevi koraci. Ulazio
je pognute glave, zamiljen. Zaustavio se
ravno pred Varadijem i pogleda ga prodorno:
- Jeste li svjesni koliki ste poar zapalili?
- Kraljevsko velianstvo, vi ste moj sudac. Moj
ivot pripada vama, a moja savjest meni!
Prema vama i prema njoj izvrio sam, eto,
svoju dunost.
- Nita ne povlaite!?
- Ni jedne rijei.
- I promislili ste o posljedicama?
- Jesam: kraljica e sve saznati, a ja u
odgovarati njoj i vama. ivot je veliki dar, a ja
ga dajem za jednu jedinu misao: da ovim
kraljevstvom zavlada va sin Ivan Korvin.
Kao da je ovaj odgovor kralja ublaio, ali ga
nije smirio. Pribliivi se korak svojim
pouzdanicima, neobino tihim glasom
zapone:
- Nakon svega ovoga vjeridba mojega sina
treba da ostane i dalje tajna kao da se nita
nije dogodilo. Spremajte se na svean doek
kraljice. A kad bude u Zagrebu, saznat u koji
~ 35 ~
je razlog vodi protiv prineva vjenanja i, jesu

li je nahukali protivnici. Nadam se da e
kraljica uvaiti moje osnove i svoje bilo kakve
razloge podvri dobrobiti drave.
Svi su utjeli. Kao da nitko od njih, pa ni sam
kralj, ne vjeruje toj nadi.
Odmah nakon toga kralj pone poslovno:
- Sada, Petre, pozovite s Medvedgrada
milanskog poslanika da mu priopimo zaruke
mojeg sina s Biancom. Valja rei dan
vjenanja, a onda oekujem vas, gospodo, k
veeri. Vi, Petre, preodjenite se i nastupite
odmah u svoju slubu. Treba da dademo
odgovor poslanicima Venecije koji ovdje
ekaju ve dva tjedna. Osim toga svakako jo
treba da spremimo poslove za hrvatski sabor.
Sva se trojica udalje iz sobe.
Kralj je pozvao svojeg dvoranina i, naloi mu:
- Radulo, dozovi mi ovamo princa! Hitno!
*****
U naslonjau na barunastom jastuku sjedi
princ Ivan. Pred njime lei otvorena knjiga sa
areno obojadisanim i zlatom obrubljenim
slovima. Tamne mladieve oi uprte su iznad
knjige nekud u neizvjesnu toku iroke odaje.
~ 36 ~
Njegovo ovalno lice izraava duu vjeno

budnu, ushitnu i svijetlu. Samo to tu
svjetlost sada prikriva alost poput prozirne
koprene, a princ kao da jedva eka odbaciti je
i nai negdje oduka,
Modri se zastori rastvorili. U sobu ue mladi
u odori dvoranina. Njegov je haljetak kratak
do ispod bedara i otkriva vitkost pojave.
Princ mu skoi u susret i uhvati mu ruku:
- Damire! Ti e uistinu sutra otii?
- Kralj je odredio!
- Zato? Nisi nita tako strano skrivio da bi
mi smio oteti tebe kojeg mi je u djetinjstvu
odredio drugom u igri! S tobom me pustio
odrasti, dakle zna nae gotovo bratske veze.
- Da, bili smo vezani lijepim vezama i
osjeajima- ree mladi dvoranin turobno.
- Bili smo jedna misao- klikne princ ogoreno
-jedna radost, jedna tuga. Sad da ostanem
potpuno sam?
- Ostaju vam kraljevi prijatelji!
- Svi oni ne mogu nadomjestiti tebe. S tobom
sam jedinim smio govoriti kao sam sa sobom.
Osjea li to to znai?
~ 37 ~
- A to gubim ja kad me dijele od vas?

- Ne, Damire. Ne moe ti osjetiti isto to ja,
ne moe, ti ima majku, moe sklonuti
svoju glavu na njezina koljena, moe joj rei
sve. A meni su je oteli, ja sam posve sam.
- Ostavite ove tune misli danas.
- Danas. Ba danas. Nikad nisam s takvim
osjeajem straha mislio o svojoj majci kao
ovaj as kad sam saznao da u izgubiti tebe.
Sad mi se ini kao da mi ponovno otkidaju
majku. Gleda me, Damire, kao da ne
razumije!?
- Kako ne bih razumio. Ta ivjeli smo kao
braa.
- Vie, Damire, mnogo vie! Meu braom
moe vladati mrnja, ali ono to nas vee ne
moe biti bez duboke sklonosti. Ali ti ne zna
dati ime onome to nas je vezalo od
djetinjstva do danas. Gledaj, itaj, neka kae
ova knjiga starog mudraca. itaj to mudri
Lelije pria starcu Scevoli. Mora to uti da
bude na istu. Sluaj.
''Vie je od roda prijateljstvo. Prijateljstvo je
sklad svega boanskog i ovjeanskog s
odanou i ljubavi. Osim mudrosti
~ 38 ~
prijateljstvo je najvee dobro to su ga

besmrtni bogovi dali ljudima. Nita nije
divnije nego meusobno uzvraanje odanosti.
to je slae nego imati nekoga s kime smije
govoriti kao sam sa sobom? Kako bi
strahovito bilo podnositi nesreu kad ne bi
ovjek imao onoga tko trpi tvoju nesreu vie
od tebe samoga..."
Princ je itao ganuto i onda pogleda svojeg
druga:
- uje li to, Damire? To je vezalo nae
prijateljstvo, isto i veliko. Mogao sam govoriti
s tobom kao sam sa sobom kad mi je srce
stisla bol i samoa za prognanom majkom. Ti
si smio da pria meni svoje radosti kad si se
vraao iz zagrljaja svoje majke. Ti meni
radost, a ja tebi tugu. Kliktao sam s tobom u
tvojoj srei, a ti si plakao sa mnom nad
mojom boli. Ti zna to je milota majine
drage ruke. Ti si jedini imao srca plakati sa
mnom, nada mnom, pastorkom kraljice, ene
oca mojega! To je bilo tvoje prijateljstvo.
Crnokosi mladi pogleda princa raznjeenim
pogledom svojih poput ugljena crnih oiju i
odvrati:
- Prine, ja sam to znao ve odavno!
~ 39 ~
- Ti si znao? Da, ti si stariji, mudriji, mirniji

od mene, vie misli. No, zato mi nisi o tom
govorio?
- Mislio sam: ne smijem govoriti o prijateljstvu
princu!
- Rekoh: nema razlike roda tamo gdje su srce
i duh jednaki- usklikne Ivan s punim
uvjerenjem.
- Tako vele stari mudraci, i rimski i grki, koji
su nas uili, a mi ih slijedimo nesvjesno. Jer
nae je prijateljstvo nastalo u jednakosti srca
i duha. O, boe, to je to uinio moj otac?
Kakva e biti pustinja moj ivot kad nitko
nee sa mnom plakati, nitko nee u daljinu sa
mnom traiti i oplakivati moju majicu.
- Plakat u vama i daleko od vas.
- uj, Damire kad sunce odmakne od zemlje,
zrake joj ohlade ...
- Ali sunce nema duu da je ostavi zemlji kao
to ja ostavljam duu svoju vama!
Princ skoi k svojem drugu pa ga uhvati za
ramena:
- Ostat e mi prijatelj?
- Do smrti. Zaklinjem se na svoju majku.
~ 40 ~
- Damire, i ja se mogu zakleti tebi na svoju

majku da u ostati s tobom u vjenom
prijateljstvu
- Gledaju se okom u oi. U pogledima
njihovim lee duboke uspomene zajednikih
dana od djetinjstva, lijepe mirne radosti pune
sunanih i bezoblanih dana.
Oba prijatelja prue ruke.
- Vjera je tvrda, Damire!
- I vjena, prine!
- Prijateljem hou da me zove i samo
imenom, kao ja tebe,
- Va otac je kralj,
- Ali moja majka nije kraljica, tovie nije ni
plemkinja, ali mi je majka, a to je vie od
plemkinje i kraljice. Htio bih jo s tobom
govoriti o svojoj majci. Kad ode, nitko nee
vie imati odvanosti da slua boli sina.
Jedva doree princ, kad Radulo otvori vrata i
najavi:
- Kraljevsko velianstvo eli govoriti s
princom.
- Moj me otac zove. ekaj me, Damire, ovdje!
~ 41 ~
Kralj Matija stoji pred kipom kraljice Beatrice

I gleda nijemo neobino lijepo visoko elo,
visoko urezane obrve, lijep ravan nos ini se
ukoen snagom volje. Bradica vrsta, jaka i
kruta. Usne pune, neto izboene, s crtom
krajnje dosljednosti. Kralj Matija promatra
mramorni kip kao da u njemu neto istrauje.
- Kraljevski moj oe, vi ste me zvali?
Na taj se glas kralj obazre. Ne kae nita,
samo promatra svojeg sina, uspomenu svoje
nekadanje mladosti, dvojnika njegove vlastite
pojave, ali mnogo uljepane.
Kose prineve nisu ute, nego tamnosmee,
crte lica ublaene, gotovo mile
Nasuprot kraljevim otrim crtama. Kos i usne
umanjene, oi tamnije, a po gled topliji,
svjetliji i pun vjere. Pogled proet slavenskom
blagou.
- Da, pristao si, Ivane. Dapae, lijep. Samo
ova blagost na tvojem licu, ova tvoja
slavenska blagost jako me zabrinjava.
- Kraljevski moj oe, ovu slavensku blagost
imam sigurno od svoje majke.
Naglasio je neobino ove dvije posljednje
rijei, ali bez obzira to ga je oito htio
~ 42 ~
izazvati, kao da kralj nije uo ili se inilo da

ne uje, nego slijedi nastavljajui neprekinutu
misao:
- Ne dao bog da se u toj blagosti skriva
podatljivost.
- To je svojstvo glupih i slabih ljudi, moj oe,
ja u sebi ne znam ni za jedno ni za drugo.
- Znam da je tako, jer slabost i podatljivost ne
bi mogao batiniti od oca svojeg, ni od djeda.
- Ni od majke!
- Meutim- nastavlja kralj prelazei preko
prineve primjedbe -zasluio si ukor. Sin
kralja Matije neka sprema ma svoj za
Turina, a ne za kakve svoje ljubovce.
- Kralju, molim vas da potujete ensko bie
za koje je va sin imao viteku dunost
trgnuti oruje.
- Ne krije li se pod vitekom dunou i nagon
srca?
- Varate se, oe.
- Ako je tako, onda te to ne moe sprijeiti da
svojem ocu kao posluan sin kae ime te
ene.
~ 43 ~
- Svakoj u zapovijedi udovoljiti, samo ovoj ne

mogu.
- Vitetvo te resi! Da, to mi se doista svia,
sine. To dokazuje da posjeduje moje
sposobnosti! Ali, Ivane, zato mi taji tu enu?
Obeavam ti da joj neu uiniti nita naao.
- Jeste li vi, oe moj, u svojoj mladosti uvali
ime ene za koju ste osjetili toliko potovanje
da ste je morali zatititi od pogrda drugih?
- Moj ivot bio je rat i borba, a nikad ena.
- Valjda ste ljubili moju majku?
Kralj ne trepne okom, samo hladnim glasom
nastavi:
- U tvojem licu, Ivane, itam kao da mi
dovikuje: emu, oe, lutamo po enskom
logoru, kad si me sigurno zvao radi vanijih
poslova. I pogodio si. Sjedni i sluaj.
Princ nije sjeo.
- Trideset godina gradio sam kraljevstvo
maem i umom. Slavom i sjajem okruio sam
svoje prijestolje. Ostaje mi jo jedno djelo: da
osiguram prijestolje tebi.
Mladi princ sagne glavu.
~ 44 ~
- Digni je, sine, visoko je digni, ponosno gledaj

na prijestolje koje sam ti naumio ostaviti. A
da ga osiguram, ja sam te sine, vjerio.
U prinevim oima kao da se budi neko
iznenaenje.
- Da, sine moj, ljepotica Bianca Sforza,
najbogatija vjerenica Evrope, bit e tvoja ena.
Vojvoda Ludoviko alje ti prsten i njenu sliku.
Danas je tvoj i moj dan!
Iznenaenje u mladievim oima prelazi u
plahu zbunjenost.
- Moj ivot, moja starost i moja smrt vezani su
s ovim brakom. On me liava najvee brige i
prua mir. Od ovog asa si vjerenik!
- Da, oe moj.
- I ne klike od radosti? Dakle je ipak neka
zadrla u tvoje srce? Opominjem te, budno se
uvaj.
Princ ne odvrati. Zjenice mu se smanjuju.
- to je? Tone u nekoj, dalekoj zamisli?
- Ne znam. Do malo prije bio sam slobodan
mladi, a sad na putu u brak. Mnogo je to,
oe, mojoj bezbrinoj mladosti.
~ 45 ~
- U tebi nema lai, govori istinu, ali tko zna

to se skriva na dnu tvojeg srca?
Polako spusti princ glavu, ali je opet digne i
pogleda kralja otvorenim pogledom.
- Nisam nikad istraivao svoje srce.
- Nisi? Znaj, kad trgnemo ma za enu, onda
moe biti samo dvoje: ili tu enu posjedujemo
mi, ili ona posjeduje nas!
- Nita od svega, oe.
- Pazi, sine, ene nas posjeduju, a da mi to i
ne mislimo.
Zapanjenost se pojavi u Ivanovim oima.
- Kaem ti, Ivane, danas ovo: jao enama koje
bi stale na put mojoj volji, mojoj osnovi. Ti si
vjerenik Biance Sforze i time je sve svreno.
Samo o tome jo sada ne zna nitko od trojice
mojih savjetnika. I pred kraljicom to ostaje
tajna jer ona nije sklona Bianci. A sad
priekaj tamo u odaji dok te opet zovnem.
Polagano se udaljavao princ u drugu odaju.
Kralj izda nalog svojem dvoraninu da dovede
Alfonsa Borgiu. ekajui, stao je k prozoru i
zagledao se preko grike utvrde.
~ 46 ~
Radulo uvede visokog Alfonsa Borgiu. Glava

mu je povezana svilenim rupcem.
- Vaa je srea, grofe, da sam poslanike na
svojem dvoru smjestio na Medvedgradu. Tako
nisu vidjeli kako se neak kardinala Borgie,
papinskog kancelara, bije s
prestolonasljednikom. No, mladi moj
prijatelju, u znak oprotaja izdao sam nalog
da nitko ne govori o sukobu, nego da ste se
objesni ogledali na maeve s princom,
naprosto ogledali u igri! Mladenako
nadmetanje i nita drugo. To ete lake
podnijeti nego gnjevni kardinalov ukor. Ja
sam, naime, odluio da o tome nita ne javim
kardinalu, pa ni kraljici. Jeste li zadovoljni?
- Hvala, kraljevsko velianstvo.
- Ovo je potrebno i radi nje.
- Radi nje? To nareuje velianstvo?
- Lijepu enu duan je tititi i kralj.
- Dakle je lijepa?
- To vi pitate mene? -nasmije se kralj
suspregnuvi svoje uenje- Dobro se
pretvarate kad se inite kao da ne znate kako
izgleda ena ija vas je ljepota prisilila da se
za nju bijete.
~ 47 ~
- Velianstvo, uistinu ne znam kako izgleda.

- Moete mi to sasvim tono razjasniti.
- Bio sam s Enricom u njegovoj odaji i tamo
smo razgovarali. Odvie je bilo sparno. Ne
znajui vaih zapovijedi da nitko ne smije iz
palae, izaao sam na dvorite gdje je etao
princ sa svojim pratiocem. Poao sam prema
njima i naiao na njih dvoje u razgovoru. Tog
asa princ je upravo Damiru izgovorio: "Ni u
kreposti njoj nema ravne", a ja, onako po
obiaju naih plemia u Rimu, dobacim:
"Tako mi asti, ja bih je ve u prvom mraku
odvabio u svoju lonicu!" Princ plane i trgne
ma, za njim i njegov plemi. Nisam imao
kada ni da se izjasnim, ispriam zbog
primjedbe, i ve smo nasrnuli jedan na
drugoga.
- Dakle, sad mi je jasno, grofe. Da ste slutili o
kakvoj su visokoj linosti govorili uistinu ne
biste bili ono primijetili, nego duboko
pokleknuli.
- Velianstvo!? Ja sam dakle uvrijedio visoku
gospou? Uistinu sam zasluio da me
prognate!
- Da, poinili ste veliko zlo. Ipak, uvaujem da
niste znali o kojoj se gospoi govori, a to jo
~ 48 ~
vie iziskuje da nitko ne sazna o dvoboju,

osobito kraljica, jer njen sud ne bi bio tako
obziran.
Gotovo prestraeno grof stade moliti:
- Kraljevsko velianstvo, moja je obijest teko
kanjena. Molim oprotenje i milost da moje
uvredljive rijei ne budu ni pred kime
spomenute.
Kralj poprimi vrlo strogi izraaj, ali ga ublai
milostivim tonom:
- Ne bojte se, odvie potujem kardinala
Borgiu, prijatelja kraljiine obitelji. Dakle: nije
se nita dogodilo! Priekajte as.
Poe k vratima, otvori ih i zovne princa. Ovaj
ue. Kralj zapovijedi:
- Pruite jedan drugome ruku.
Neto oklijevajui, princ Ivan poslua oevu
zapovijed.
- Sad je sve u redu! Grofe Alfonso, moete
sada otii kamo vas volja. Moja zapovijed da
se nitko ne makne ispod krova opozvana je!
Alfonso s dubokim poklonom ostavi kralja sa
sinom nasamu.
~ 49 ~
- Njegova su usta estito zabravljena- nasmije

se kralj -dakle nita nije bilo, ve samo bojna
igra. Oh, o kakvim glupostima esto ovise
velike osnove dravi! A sad, Ivane, elim da
na dvoru bude veselo. Ne elim tvoje
zamiljeno lice!
- Ne moe meni biti veselja, oe, dok ne
oprostite Damiru.
- Smion si danas. Darivam te prijestoljem i
najbogatijom vjerenicom, a ti svemu
pretpostavlja nekog plemia iz Turopolja?!
- On mi je vjeran prijatelj!
- Ciceron je rekao: "Koliko ima ovaca toliko
prijatelja."
- Jer Ciceron nije imao osjeaja, nije mogao
drugo nego primati ovce.
- itao si stare mudrace.
- I naao istinu!
- Moda za druge. Moja je dunost, sine, da ti
predoim teku tragediju moji obitelji: nitko
od mojeg plemena nije imao vjernog prijatelja.
Ova sudbina eka i tebe, Ivane. Zato, ne
vjeruj nikome!
- Damiru vjerujem kao sebi!
~ 50 ~
- Hoe li dokaza da si zaslijepljen!?

- Hou da se uvjerite o protivnom.
Odmah pozove kralj Radula i naloi neka
dovede Damira.
- A ti, Ivane, izii u drugu odaju. Ostavi vrata
otvorena, a zastor povuci i pomno sluaj to
e se desiti.
Princ se sakrije iza debelog zastora susjedne
dvorane. Kad je uao Damir, sa zanimanjem,
promotri kralj mladievu pojavu.
- Lijep vidik enskim oima- ree kralj. -
Moda bi koja od njih pola s tobom u
tvravu?
- Velianstvo, ne poznajem nijednu koja bi me
slijedila ni u kneevske dvore!
- A ipak si za volju ene uskratio pokornost
kralju?
- tititi ast ene i pokornost kralju jednako
su dunost potenog mladia.
- Poto si izvrio dunost prema asti ene da
nisi izrekao njezino ime pred svima u
dvoritu, izvri sada drugu dunost. Reci
kralju okom u oko: tko je ena za koju je sin
~ 51 ~
moj trgnuo ma? Za nagradu oprostit u ti da

ide u tvravu.
- Velianstvo, idem u tvravu!
Neto je dugo kralj utio gledajui mladia, a
onda poao blie k njemu:
- Ovako lijep mladi zaslijepio bi na dvoru
najljepe eno kad bi mu kralj zamijenio
jednostavni plemiki grb grofovskim.
- Da sluim vjemu kralju i princu svojem
dosta mi je poteno srce i vrsta desnica!
Odgovori su Damirovi padali mirno, odsjeno,
uvjerljivo, a njegov metalni glas snanom se
prijatnou razlijegao dvoranom.
Kralj asak gleda mladia, a onda pita:
- Dakle, ti se ne pokorava, jer ti je to naredio
princ Ivan? Misli da prijateljstvo ispriava
izdajstvo prema kralju? Moe li na ovo
odgovoriti, mladiu?
- Velianstvo: Tiberije Grakho imao je vjernog
prijatelja Kvinta Tuberona. Kad su Kvinta
upitali: bi li on zapalio Kapitol da to zaeli
njegov prijatelj, Kvinto, odgovori: "Grakho ne
bi to nikada od mene traio!" Ja odgovaram
isto!
~ 52 ~
- Princ to nikad ne bi meni zapovjedio!

- A tamnica i smrt koja ti prijeti?
- Kad ne bih mogao dati ivot za princa, ne
bih odlazio sutra u tvravu.
Njegov tamni glas bio je pun uvjerljive
odlunosti. Kraljevo se lice zarumeni, a glas
mu zagrmi:
- I ne, nee poi u tvravu. Razumije?
- Kraljevsko velianstvo, zahvaljujem iz sve
due.
Nakon stanke kralj upita neto blae:
- Tvoj je otac potenjaina, a tvoj pradjed bio
je knez Ivan Okiki?
- Da, velianstvo. I on je bio poten do sri!
- Nevjerojatno ste poteni vi Hrvati! No, a sad
mi reci: to misli, zbog ega sam te htio
poslati u tvravu?
- Jer nisam odao ime one ene.
- Luae! Zar kralj da bude manje vitez od
svojeg podanika? Nije to uzrok. Htio sam te
odvojiti od mojeg sina jer s tobom govori o
enama, a ja to neu! Dakle, sluaj: oprostio
~ 53 ~
sam te tvrave, ali jo nisam dopustio da

ostane uz princa. To treba zasluiti.
- ime?
- Obeaj mi da nee s princom govoriti o
enama na ovom dvoru, zapravo da nee
govoriti o onoj za koju je trgnuo ma.
Obeaje li?
- Ako princ ne zaeli govoriti o njoj, obeajem!
- Bit e pametnije da s princom ita Solona,
Katona i druge umnike. Ostat e tu. Moe
se vratiti u svoju odaju! Damir je gotovo
istrao iz dvorane, a kralj trgne zastor.
- Sine, ti si sretnji od mene! Sretniji od svih
nas u obitelji. Ne znam prijatelja koji bi
odabrao tvravu kad bi mu netko za izdajstvo
ponudio ast. Zadri svojeg prijatelja. On e ti
biti oslonac kad ga bude najvie trebao.
Nakon asa utnje kralj se obazre
mramornom kipu kraljice, pogleda Ivana i
promrmlja:
- Zato ne posjeduje i njeno prijateljstvo?
- Jer mi nije majka.
- Damir ti nije brat, ipak te voli jer si ti
nastojao da ga osvoji.
~ 54 ~
- Nisam oe. Prijateljstvo se razvija samo od

sebe u krijeposti veli grki mudrac.
- uj mudraca Matijaa: umiljavaj se kraljici!
- Ne znam se pretvarati.
- Tko se ne zna pretvarati ne zna vladati, a ti
e biti kralj.
Princ Ivan pogleda svojeg oca, ali on mu nije
odgovorio na njegovo nijemo pitanje, ve
ponovno naglasi:
- Treba da stee kraljiino srce!
- Moe li se to, oe? Kralj ne odgovori.
Obojica gledaju kip i ini im se da iz
mramornog visokog ela prijeti neto
sablasno, kao da se uvlai oko njih i razapinje
crne mree.
- to je? Jo nisi zadovoljan? Ima sve: ak
sam ti vratio prijatelja Damira, to jo eli?
- Bilo bi mi lice vedro kad bih znao, oe, gdje
je moja majka.
- Zlovoljna kraljeva kretnja upozori srna na
opasnost ovog pitanja. I on pokua da ispravi
in blagim moleivim glasom:
~ 55 ~
- Razveselit u vas veoma, svu u panju

posvetiti kraljici, samo kad bih znao gdje mi je
majka.
Ispitljivim pogledom okrene se kralj svojem
sinu:
- Otkad smo u ovom gradu, neprestano
govori o njoj! Zato? ini mi se kao da je
svuda osjeam. Tu u ovom gradu, u dvoru
lebde njene sjene. Oe moj, recite mi gdje mi
je majka da mi srce bude mirno.
- Na jednom otoku u Italiji!
- Na kojem?
- Dosta je -odsijee kralj otro.- Dobro joj je i
ivi tamo gdje je sama odabrala. Ovim
rijeima nas smo dvojica zauvijek zavrili te
vrsti razgovor.
Zapovijedajui odluni kraljev glas, napola
ljutit, odaje Ivanu vie od samih rijei. Jedva
to je Matija dovrio reenicu, nauli ui i
svu pozornost prebaci k vratima, u drugu
odaju. Mahnuo je princu da se ne mie, a on
se oprezno po sagu doulja k vratima i naglo
ih otvori.
Pred noge mu se prosule svjee smokve. Na
pragu stoji starica s praznom zlatnom
~ 56 ~
zdjelom. Na sijedoj joj kosi crna kapica. Od

nabora u licu jedva joj se razabiru male oice.
- O o Dio mio vae kraljevsko velianstvo o o
o!
- to radi tu, Nardella?
- Per tutti santi nosim smokve. Divne su
svjee, iz mile domovine moje. Vaa milost
smokve voli o o, kakva nesrea!
I zamahuje glavom i uzdie gledajui pred
sobom smokve to su se razasule kad je kralj
otvorio vrata.
- Njoj je nesrea to je razasula smokve!
slegne kralj ramenima, a onda se naljuti na
unilog Radula:
- Zar nisam zabranio da bilo tko dolazi ovamo
kad ja vijeam?
- Vae velianstvo -ispriava se Radulo
dvorani su je pustili da proe.
- Praznovjerna eljad veli da je "zlonoa" pa je
se boji i puta je svuda prolaziti da joj se ne
zamjeri. Od nje nema straha da bi
prislukivala; njena pamet ionako je
potamnjela.
~ 57 ~
- ini se da je potamnjela pamet mojih

dvorana kad ovakvu ludu putaju okolo.
- Ne ljutite se, oe- pokuava Ivan miriti
kraljevu ljutinu.- Lako se tome dade pomoi.
Zabranite Nardelli da slobodno prolazi
dvorom.
- Teko je to. Kraljica je vrlo osjetljiva kad se
radi o nje noj staroj dadilji. Potuje je kao
majku i doputa joj sve.
- A starica kupi rasute smokve i nerazumljivo
ape sama sa sobom.
U dvoritu kardinalov neak promatra netom
dovrenu gradnju novog dijela palae. Na
trijemu izmeu stupova, vade sluge iz velikih
krinja zlatne i srebrne ukrase i unose ih u
zgradu. Alfonso ih promatra, ali kao da ne
misli na ono to gleda.
Uza nj stoji Galeotti, mali debeli mukarac u
odori talijanskog kroja. U mesnatim crtama
lica lei zadovoljstvo. Na glavi mu je
utozelena kapa. ivo pria Alfonsu:
-Vaa milost vidjela je vee raskoi u Rimu, u
Napulju, u roenom domu kraljice. Vidjeli ste
vi sjaja i u domu vojvotkinje Eleonore od
Ferrare, kraljiine sestre. No, i ovo je lijepo,
~ 58 ~
tek u manjem okviru. Cellini je to lijepo

izgradio, ali odvie brzo. Kraljica je pourivala.
Napokon, nee biti ovi zidovi za vjekove.
Glavno je da kraljica moe ovdje ivjeti i kroz
ljeto.
- Idemo. Vi ste ve dugo ovdje?- upita Alfonso
rastreseno uspinjui se stubama.
- Ve est godina. Kralj Matija primio je
lutajueg talijanskog uenjaka vrlo lijepo.
Uvijek mi govori: Galeotti, potrebni ste mi kao
i moj ma. On mi dobavlja slavu i vlast, a vi
kao historiar to objavljujete za vjekove.
Stigli su u prvi kat. Sve su odaje otvorene.
Zidovi ureeni freskama ili presvueni
brokatom. Podovi potpuno prekriveni
sagovima. Skupocjeno pokustvo, svuda vaze,
kipovi od kovine i mramora, rezbarene stolice,
svileni debeli jastuci i razni drugi ukrasi. Sa
srebrnih stalaka prte uvis mali vodoskoci i
slijevaju se opet u mramorne posude u obuku
bazena. Sve to putuje s kraljicom iz grada u
grad.
Iza jednog zastora na vratima pojavi se
Enrico. Alfonso odmah ostavi svojeg pratioca i
krene k njemu, pa se obojica povuku u kut
~ 59 ~
dvorane. Enrico mrko pogleda kardinalova

neaka i pita ljutito:
- "Kartaga" je, dakle, ostala itava? to ste to
uradili, Alfonso, da ga niste ubili?
- Dojavili su kralju dvoboj prije nego to sam
dospio da mu probodem srce.
- Morali ste dvoboj urei negdje izvan dvora, a
ne tu.
- Princ mi nije dao ni dahnuti. Traio je bitku
na licu mjesta. To nisam slutio.
- Prokleti barbarin, potcjenio sam njegovu
snagu, naroito vjetinu.
- Skupo ste to platili. Sad imate dvije rane:
jednu na elu, a drugu u monji. Morate
izruiti dukate kardinalu Francescu.
Alfonso namrti svoj. zavinuti nos i apne:
- Nije to sve. Nahrupio sam u neki razgovor o
eni. O tom se ne smije govoriti pred kraljicom
; ni pred kim. Ispriat u vam sve kako sam
princa izazvao na dvoboj i to je bilo dalje s
kraljem. Trebam va savjet
Alfonso stade priati. Enrico uini nestrpljivu
kretnju:
~ 60 ~
- Kako? Princ je govorio o kraljiinoj kreposti?

To veli kralj?
- Nije izriito rekao da je kraljica samo mi je
natuknuo...
- Moj gospodine, tako mi asti, princ niti bi
govorio, a jo bi se manju tukao za kraljiinu
krepost. Kralj hoe zbog nekog razloga zatajiti
dvoboj. Vjeto vas je zaveo, smotao vas je oko
prsta. Meutim, ipak emo glasno govoriti o
tom dvoboju! Upamtite!
- Da kralj nije zabranio dvoboj, tako mi asti,
dvoboj bih obnovio i zadrao kardinalove
dukate.
- Mogli biste ih ipak zadrati ako je istina to
govore o arolijama vrka vaeg maa...
- Prie. Ipak bih htio znati to vam ruje po
glavi?
- Ako je vrak vaeg maa smrtonosan, onda
moete opet "igrati na maeve". Neka bude
prava igra, jer za doeka kraljice prireujemo
bojne igre. Ja i Galeotti imamo upravljati
igrama. Vi se smijeite, dakle shvaate?
Alfonso mu radosno prui ruku.Obojica
pogledaju kroz dvoja otvorena vrata u treu
~ 61 ~
odaju gdje stoje kralj i princ u vrlo ljubaznom

razgovoru s Isabellom.
- Kako je kralj njean prema Beatrici, eto,
sam namjeta mramorne vaze.
- A dotle princ gleda u oi vaoj vjerenici!
- Idemo k njima, Alfonso.
Poli su i stali u pozadinu. Princ je neto
govorio Isabelli. Enrico se inio da ne slua,
makar je hvatao svaku rije. inilo mu se da i
kralj prislukuje razgovor.
-"Govore o kraljici- pomisli Enrico a tko zna o
emu misle. Nee dobiti princa, Isabella,
kunem se!"
Jedan glasnik pojavi se na vratima sav
zapraen i zadahtan.
- Otkud ti?- upita ga kralj tiho.
Glasnik neto odvrati isto tako tiho, na to se
Matija okrene k gostima i glasno najavi:
- Prekosutra u zoru stie kraljica!
Sve ruke u dvorani uurbale su se. Zaas
nali su se Enrico i Alfonso na dvoritu.
~ 62 ~
- Trebam va istinski odgovor, Alfonso! Da li

"arolija" na vrku vaeg maa moe izgubiti
snagu?
- Nikada! Dao mi ju je panjolac iz
laboratorija mojeg ujaka, a Borgia Roderigo
ima tamo umjetnike da...
- U emu se sastoji? Moram to znati, ako mi
vjerujete.
- Odgovarate mi svojom glavom za ovu tajnu.
- Moete mi je skinuti kad vas je volja.
- Dobro. Moja arolija nije vraarija. Zamoim
iljak maa u tekuinu... otrovnu. Osui se
na gvozdu i noem je ne moe ostrugati. im
iljak maa samo malo zaree u kou,
protivnik je zauvijek moj.
- Odmah pada?
- Najprije u vruicu koja ga nakon nekoliko
dana ispee, upravo za sveani ulaz u
kraljevske dvorane pakla.
- Dakle, princ e nestati prirodnom smru?
- Tako prirodnom da e na to prisei ne samo
zemaljski lijenici nego i svi sveci na
nebesima.
I poli su prema izlazu iz palae.
~ 63 ~
- Dakle, bojne igre bit e u nedjelju.

- Dobro, bit u na mjestu.
- U igri doigrat emo igru s princem, a onda...
Uutio je.
~ 64 ~
MRAMORNA KRALJICA
Graani oekuju kraljicu. Zagreb, na brdu

Gradec, potomci onih graana to su prije dva
i po vijeka zatitili kralja Belu IV i zato dobili
prava i naslov slobodnog kraljevskog grada. I
onda su sagradili oko svojih kua teke, jake
utvrde da ga zatite od svih osvajaa. I
domaa gospoda velikai ne mogu graditi
palau u toj tvravi o emu odluuje
graansko vijee, a potvruje ban i kralj.
Naredili su im danas da imaju svi doekati
kraljicu. I ekaju da je pozdrave.
Ali ne od srca. Ona im je odavna nemila
kraljica. uli su o njoj samo loe.
Stotine beskrajnih povorka kola koja su
dovozila za njezin boravak u tom gradu
bajoslovnu rasko samo je povealo
neraspoloenje njihovih srca prema njoj. Ne
zovu je ni kraljicom, ve samo "Talijankom"
koja nije mogla ni za devet godina braka dati
njihovom dragom kralju Matijau nasljednika
prijestolja. A ona jo i mrzi kraljevog
nezakonitog sina kojega graani smatraju
svojim.
~ 65 ~
I stotine Griana zuri u sjajnu povorku to se

pribliava njihovoj ponosnoj tvravi. Diu uvis
podijeljene im zastavice, ali usta su im
stisnuta, a due im osjeaju u njezinoj sjajem
okruenoj ljepoti samo nemilu tuinku.
Blistava povorka ulazi u kraljevski dvor na
Dvercu.
U velikoj dvorani nazvanoj palaa ekaju da
se poklone kraljici svi velikai, inozemni gosti,
razni poslanici Italije, kraljiini roaci i itavo
dvoranstvo. Na uzvisini stoje dva naslonjaa.
Na njima se sputa kraljevski baldahin od
crvenog i zlatnog brokata. Desno baldahinu
stoji dvadeset dvorskih gospoa. Kroj njihovih
haljina i crta lica pokazuju porijeklo s juga.
Samo dvije
mlaahne ene razlikuju se od njih. Stoje
zajedno povuene, postrance i uporno ute.
Smeokosa ljepotica bademastih oiju i mala
njena plava pokazuju slavensko porijeklo.
Njima nasuprot s druge strane stoje muki
kraljiini dvorani. Enrico je ustupio poasno
mjesto grofu Alfonsu. U oekivanju kraljice
itavom dvoranom prelazi apat enskih i
mukih uzvanika. Enrico, stojei uz Alfonsa,
ape:
~ 66 ~
-Vi neprestano pogledavate kraljiine

dvoranke.
-Premalo su lijepe, ali gledam ono tamo
nevieno ensko stvorenje. Tko je ona?
-Mislite onu bademastih oiju. To je Gordana.
-udno ime, a ljepota jo udesnija. Kakvi
gusti pramovi svijetlosmee kose, s nekim
posebnim bronanim sjajem, to se ari u
svjetlosti! Enrico, potenja mi, iv oganj
plamti iz ovih kosa.
-A pogled bademastih oiju? -pita Enrico
pomalo podrugljivo.
-Da, imate pravo. Pogled joj je odvie mudar i
pokazuje kao da u njenom srcu nema iskre.
Pogodili ste. Nikome ne uskrauje ljubazan
pogled.
-Da, namigua! Do vraga, to me drai. Ali
upokorit u je ja, tako mi imena kneza Borgie.
-Tie. Ne oduevljavajte se na dvoru odvie,
jer ona nije u volji kralju.
-Moda je obratno, ne vjerujem da kraljica
podnosi tu ljepotu.
-Ba dva puta obratno. Dakle naglavce, dragi
grofe Alfonso. Kod nas je sve tako: dva puta
~ 67 ~
naglavce. Kraljica vrlo voli ovu djevojku, ali

kralj nikako. Kraljica je odgojila Gordanu, a
kralj je nikako ne podnosi. Ona je, naime,
neakinja biveg hrvatskog urotnika.
-I jo je dre na dvoru?
-To je opet ono naglavce- obrnuto: kraljica je
nala tu djevojicu na dvoru i odgojila ju u
strogom dananjem duhu. Ona je Amazonka,
kao knez grada Milana, umna kao Leonida.
-Nastavite li tako, moj Enrico, izgorjet u od
ljubavne enje pa e na ovom mjestu ostati
samo moja odjea. Vjere mi, takvu traim
otkad sam se osjetio muko.
-A je li to istina to ste rekli da je ova ljepotica
ognjene kose uistinu slavenskog roda?
-Da, roena je Hrvatica i tienica uvenog
pjesnika Ivana Panoniusa.
-A kako ste rekli da se zove?
-Svi je zovu Gordana.
-to? Kakva je to svetica?
-to ete, ovdje u Zagrebu i itavoj zemlji
muevi i ene nose uz svetaka i nekakva
udna druga imena, kao na primjer onaj
~ 68 ~
prinev tajnik Damir. Dakle, vidite, ovdje nisu

imena svetaca.
-To vie se nadam da Gordana nema u sebi
ba nita svetako.
-To posvjedouju njene oi. One hvataju
poput klijeta. Vi toliko zurite u nju, ini se
iznevjerili ste se svojoj rasi.
-Ne, nisam. Ova ljepotica ima mjesto oiju dva
badema od baruna. Lice joj je bijelo kao
napuljska svila, usne su joj crvene kao
firentinski ljiljani. Dakle, ostao sam vjeran
svojoj Italiji. A tko je ona mala plavua uz
nju?
-To je ki Bernardina Frankopana. Ona je u
rodu s vladarima od Este. Dapae, oenio se
kraljiinom bratuedom. Dakle ova lijepa
plavojka ima u svojim ilama i aragonske krvi.
-Ali drim da se je u njoj razvodnila. Plahi
pogled nije naruio nijednu Aragonku.
-Ali bogatstvo njeno sluilo bi na ast svakoj
princezi
-Ovo joj die vrijednost. Ipak preputam je
drugome. Za sebe uzimam bademe.
-Ah, sad me pogledala!
~ 69 ~
-Gleda ona i druge, moj gospodine.

-To me ushiuje jer se moram boriti protiv
svih.
-Ako je odvedete s ovog dvora, kralj bi vas
bogato nagradio.
-Dakle, moj izbor upravlja boica Fortuna. Svi
su Borgie imali s njom intimne odnose,
vjerujte mi, Enrico. Hoemo li jo dugo ekati
kraljicu?
-Kad uu njena braa, napuljski prinevi,
onda e ona sigurno slijediti nakon jednog
sata- podrugljivo odgovori Enrico.
-ekanje mi zaslauje moja oboavana
ljepotica.
I on je pogleda ispod ruba svojeg perjem
ukraenog klobuka. S desne strane stoji
kraljevo dvoranstvo. Na elu prvi kraljevi
dvoranici: Nika Orban i Mladen Berislavi,
obojica snani ljudi, drei desnice na vrku
maeva. Njihove odore su raskone, mirnih
boja, starog kroja i znatno se razlikuju od
odora kraljiina dvoranstva.
-Ban! -upozori Orbana Mladen i pooe da
bana odvedu do njegova mjesta pokraj
kraljevskog baldahina. Iza bana dolazi biskup
~ 70 ~
zagrebaki Oswald Tuz s visokim sveenstvom

Kaptola. Iz dna dvorane ulazi itava povorka
kraljiinih roakinja na elu s donom
Isabellom. Enrico doeka mladu djevojku
prijeteim pogledom, ali ona proe kraj njega
smijeei se. Onda slijede kraljiina braa:
mladi kardinal Francesco i princ napuljski
Giovannni. Jedva su se smjestili, kad se s
druge strane otvore vrata. Princ Ivan ulazi sa
svojim tajnicima i komornicima. Visoka
njegova mlada pojava i iroke prsi batinjene
od oca privlae sve poglede na sebe. Njegova
odora od ruiasto-zlatnog brokata posve se
priljubila uz tijelo.
Dolazak princa uznemiri svaiji pogled. Neto
je ulo u dvoranu s obiju strana:
na kraljevoj strani uzbuenje na kraljiinoj
mrnja. Prineva pojava jo vie ih razdvaja.
Dva protivna osjeaja titraju u njihovim
oima, licima i kretnjama.
Kraljevi dvorani ute, kraljiini kao da ne
uvaavaju prinevu prisutnost i avrljaju.
Orban ih pokuava uutkati strijelama svojih
pogleda.
Prinevo je lice neto blijedo, ipak ive i sjajne
oi vedre su i blage. Tek kriomice preleti mu
~ 71 ~
pogled po dvoranima na kraljiinoj strani.

Alfonso ispod oboda eira apne:
-Enrico! Princ izravno gleda gospoe.
-Vae je oko nevjerojatno bistro. Recite mi:
koju od njih gleda?
-ini mi se Isabellu! ekajte, do avola,
mislim ipak onu plavokosu Frankopanku!
-Tko bi to ustanovio kad su sve tri zajedno:
moja Gordana, vaa Isabella i dosad niija
Frankopanka, ako nije prineva? Vidi,
plavojka Frankopanka se rumeni, to je
sigurno, pilji u princa, utaplja ga u moru
plavetnila svojih oiju. Prineve zjenice neto
dru. Vidite, obrve mu se trzaju, neto se tu
zbiva to mi ne vidimo.
-Rui se "Kartaga"- promrsi Enrico. -Mene
izdaju jao njima!
Onda opet apne Alfonso:
-ujte, Enrico, Gordana ne gleda nikoga, ba
nikoga.
-Onda ste slijepi. Ona gleda svakoga. Ali
barem ini to otvoreno. Isabella...
-Sad e doi kraljica, bez pratnje dvorana da
to vie istakne se! Vie djeluje kad je sama.
~ 72 ~
Dragi moj Alfonso, Beatrice je savreni

kompozitor i redatelj svojih nastupa. Cezar je
prema njoj bio diletant.
etiri paa otvorila su vrata. Preko praga
prelazi kralj vodei kraljicu. On se gubi s vida
kao da se rasplinuo.
Beatrice Napuljska je ula, pogledala i
prikovala ih sve uza zid. Nitko se ne mie pod
sugestijom te pojave.
Bijelo joj je lice poput mramora. Tamne kose,
oi zapovijedaju. Obrve tanke, visoko urezane.
U ravno isklesanom nosu neto neumoljivo.
Bradicu vrsta, kruta.
Na tamnoj plavoj kosi poiva mrea od bisera.
I tamnoplava kosa i lice, i biser sve se ini kao
isklesano od mramora. ivot oznauje samo
suanj zelenog brokata protkanog zlatom to
se sputa niz stasito joj tijelo. U dranju i
svakom koraku otmjenost. Odsijeva
kraljevstvo u svakom pokretu njene pojave.
Svi su sanijemili. Utukla ih je neka teka
ledena snaga kraljevske ene to u
svojem visokom elu nosi eljeznu zapovijed:
pokori se!
~ 73 ~
Klanjaju se. uje se utanje svile i zveket

oruja u pokornosti ljudi to se sagiblju.
A kraljeve oi upere su ravno u princa, kao da
mu neto kroz tiinu preko glava dvorana
dojavljuju... mole...
Beatrice stoji nasred dvorane. Tamne oi
ispod kosih vjea neto trae, ekaju.
I polaganim, neto nesigurnim koracima izlazi
princ. Blijed, nemirnih zjenica.
Nekoliko stopa podalje od kraljice spusti se na
koljeno. Pozdravljam, vae velianstvo, u
ovom novom domu, od srca...
Kralj Matija, Baka, Filipec i Varadi, svaki
ovjek u ovoj dvorani upija svaku prinevu
rije s mladog mu umiljatog i blijedog lica i
iroko rastvorene oi upiru u Beatricein profil.
A princ klei gledajui u ledeno kraljiino
elo.
Njene se usne otvore. Tek vrci zuba zabijele,
na usne pade smijeak kao da je na led pala
zraka hladnog zimskog sunca. Pruila je ruku
i podigla ga.
-Sine moj! Sine na! Da si mi zdravo!
Radujem se to te vidim.
~ 74 ~
Njene ruke oviju se oko prineva vrata.

Nijema zapanjenost ukoi naas slike dvora.
Na kraljeve oi spustile se vjee kao od straha
da bi mu tko proitao misao. Varadijevo lice
zarumenilo se. Baka i Filipec zaboravljaju da
su im se pogledi odvie napadno stopili.
Alfonso bulji zauen u Enrica. a on prijetei
u Isabellu. Svatko se tog asa osjea ugroen.
Isabella se zadovoljno smije, njena plavokosa
Beci Frankopanka vrsto se stisla svojoj
drugarici bademastih oiju koja mirno i
sabrano koketno nakrivljene glave gleda
preda se.
Damir stoji u stavu dvoranina ukoen, samo
mu u crnim oima neto iskri.
S prinevih ramena kraljica skine svoje bijele
ruke. On ih poljubi i pokloni se. Smetenost,
laka rumen i vedri pogled poveavaju
prijatnost itavog mu bia. I dok je sve jo
utopljeno u zapanjenosti kraljiina pozdrava,
ona se uspinje s kraljem stepenicama k
baldahinu.
Sjedoe u naslonja. Kraljica prima poklone
bana, velikaa, dostojanstvenika i poslanika.
Sva sveana poklonstva gube u oima
dvorana ar. U svakoj glavi kraljevskog
~ 75 ~
dvorana vrzu se pitanja, odgovori, nagaanja

oko princa i kraljice. Nita nije sada tako
vano u tom kraljevstvu kao smijeak i
zagrljaj kojima je kraljica primila princa.
I teko su doekali svretak primanja. Kraljica
se digne i pozove sve na sveani ruak pa se
opet okrene k princu i ponuka ga da je prati.
Uhvativi ovaj as, dobaci kralj pogled
Varadiju to stoji s Bakaem i Filipcem.
Polako im se priblii i jedva ujno promrmlja:
-Kako razjanjavate taj nenadani preokret
kraljiina srca prema mojem sinu?
-Da se kraljica napokon predomislila i
odluila princu pokloniti majinsku ljubav-
odvraa Baka, a Filipec odmah doda:
-Milanska je enidba osigurana!
-A to velite vi, Varadi?- upita kralj.
-Velim da prineva sudbina nikad nije bila u
veoj opasnosti!
Kralj nije odavao ni trenom oka kakav im
odgovor.
-Prema tome su i optube protiv kraljice
neistinite- doda Tomo Baka
Varadi e estoko:
~ 76 ~
-U tom sluaju, moja je glava izlina! Neka mi

je velianstvo mirno skine.
-S osobitim uitkom- ree kralj, bez osobita
naglaska pa krene za kraljicom.
Baka priapne Varadiju na uho:
-Obi ;t: ite svoje strastveno progonstvo protiv
kraljice. Niste joj dorasli, a kralj je slab prema
njenim arima.
-Ali jak u odluci da ostavi prijestolje svojemu
sinu.
Orban je davao znakove kojim redom treba da
idu.
-to znai ljubaznost kraljiina prema princu?
-upita Alfonso Enrica dok su ekali da na njih
doe red.
-Nita drugo nego da troite kardinalove
dukate na moj raun!
U velikoj blagovaonici prostrta su tri stola
bijelim francuskim platnom izvezenim
srebrom i svilom, etvrti, kraljevski, u sredini.
Svi stolovi puni su kristala, srebra i zlata.
Nasred stola veliki srebrni ukras: kip konja. U
njegovu zlatnom sedlu vise s obiju strvna
zdjele junog svjeeg voa. Navrh glave ukras
od srebrnih pera koji sainjavaju vazu punu
~ 77 ~
mirisava cvijea. Na proelju sjedi kralj.

Njemu zdesna kraljica, slijeva princ, do njega
Palatin, do kraljice ban, zatim kraljiina
braa, sestra i poslanici. Uz drugi stol obini
uzvanici, a uz trei dvoranke i dvorani.
Ulaze etiri paa u napuljskim odorama. Iza
njih etiri baruna u sveanim crvenomodrim
haljinama. Oni nose na pladnju jelo za
kraljevski stol. Ostale posluuju dvorani i
sluge.
Glazbenici u kutu izmeu otvorenih prozora
zavrili su neku napuljsku pjesmu pa se uje
samo kraljiin glas koji nastavlja raspravu s
milanskim poslanikom.
Njegovo lice izvanredne ljepote okrenuto je
prema vladarici koja govori:
-Varate se, gospodine poslanie! Ako ljepota
ene nije udruena s umom, onda je kao zlato
bez sjaja.
-Velianstvo, govorio sam o ljepoti due.
-Tu ljepotu sainjava um.
-Moda i nepokolebljiva Stalnost... ,
-Stalnost? Virgil veli da su ene promjenjive.
-A to veli kraljica?- upita Matija
~ 78 ~
-S Virgilom se ne mogu uputati u raspravu,

ali on je ipak zaboravio da se
promjenljivost ene razvija uporedo s
promjenjivou njene okoline i prilika.
-Konzekvencija je ludost kod mukaraca,
dakle i kod ena.
Kralj je otvorio usta da neto kae, no ona
naglasi, kao da to nije opazila, pogledavi
princa Ivana:
-Nije uputno da ovom raspravom o nestalnosti
ene razbijemo ideale prineva srca. Kad se
ljubi, onda se i vjeruje u postojanost svoje
odabranice.
Hitno je kralj htio neto primijetiti, opet ona
ne dopusti, ve odluno povisi glas gledajui
princa:
-Princ tako vjeruje u postojanost svoje
odabranice da je ispunjen vatrom ovog
uvjerenja trgnuo ma za nju.
Mirno izreene kraljiine rijei oinule su
munjevitom snagom sve sluaoce oko stolova.
U kraljevoj zjenici zatitralo je bjesnilo, a u
oima milanskog poslanika zaueno pitanje.
Samo Beatrice nita ne vidi, ne opaa, ili se
samo tako priinja.
~ 79 ~
Princ se oito snaao i htio neto odgovoriti,

no kralj ga sprijei pogledom i upita kraljicu
vrlo glasno:
-Vae velianstvo je netko posve krivo
izvijestio. Princ nije imao nikakav
dvoboj. Oito je netko krivo shvatio bojnu igru
koju je princ imao s najznamenitijim
maevaocem Alfonsom. Htjeli su da okuaju
svoje snage, a kako je na dvoru dosta
besposlenih ljudi koji ne znaju to da ponu s
vremenom, jamano su odluili da obinoj igri
podmetnu romantine prie. Je li tako, grofe
Alfonso?
-Due mi, tako je. Ogledao sam se s princem
na pokus, jer emo u nedjelju na bojnim
igrama nas dvojica nastupiti u zajednikoj
borbi na maeve.
-Eto, velianstvo ree kralj bio je pokus za
nedjelju. No htio bih znati tko se usudio da
donese iskrivljene vijesti vaem velianstvu.
-Kad je tako, onda nikako ne elim da na
prvom koraku svojeg dolaska u ovaj grad
prouzroite nekom nesretniku va gnjev,
kralju. Kaznit u ga sama. Nasmijeivi se
odmah preokrene razgovor.
~ 80 ~
Kad je svrio objed, kralj i kraljica odlaze u

svoje odaje. U tom trenutku opazi lijepi mladi
milanski poslanik da mu pristupa sestra
kraljice doa Isabella i on uje njezin tihi
apat:
-Gospodine grofe, danas, poslije veere kad
vas zamolim glasno da mi donesete
moj ogrta eka vas kraljica u grimiznoj sobi
na tajni sastanak.
-Sagnuo je glavu na poklon osjeajui da mu
je sva vrela mlada krv navalila u lice, u divljoj
strasti njegove zatajivane ljubavi to mu ve
pola godine otimlje dane i noi u tajnim
nadgirm probuenih pogledima mramorne
kraljice.
~ 81 ~
OPASAN OGRTA DOE ISABELLE
Topla je veer. Unutar zidina kraljevske

palae svrila je kraljevska veera.
Oko iskienih stolova sjedi kraljevski par s
banom, poslanicima i dvoranima.
Do sto svjetiljaka poredanih uokolo dvorita
pretvaraju tminu u dan. Blistaju se na
stolovima ukrasi, drago kamenje na odorama
gospode i nakit na glavama ljepotica. Njihove
su haljine zagasite boje da se jo jae istakne
zlatnoruiasti brokat kraljiine hajine, to se
priljubljuje uz njen savren stas. Na glavi se
podmuklo iskri mreasta kapa od suhog zlata
i dragulja.
Ustala je i pola oko nimfe u sredini dvorita.
Ispod trepavica zirnula je prema stolu gdje
sjedi Isabella uz lijepog milanskog poslanika.
Polako prolazi kraljica dvoritem u razgovoru
sa svojim roakinjama a dvoranke je slijede.
Tada se zaustavi. Uzme za ruku djevojku
bademastih oiju. Prela je dvorite pa se
izgubila ispod stupova trijema.
Grof Marcello drhtavim glasom pria Isabelli o
Milanu i njegovim umjetninama. Tada ona
odjednom strese ramenima:
~ 82 ~
-Meni je hladno. Ne biste li mi donijeli, grofe,

ogrta?
-Zanijemio je. Ustao je i polagano se uputio
prema palai. Gotovo u magli proe ispred
stupova u staru palau. Na hodniku bane mu
u susret sjedokosa starica sa crnom kapicom
na glavi. Drugog nikog nema u hodniku pa
oslovi nju:
-Njena visost doa Isabella eli ogrta.
Ona je samo kimnula glavom, neto
promrmljala, pola ravno ispred njega i
otvorila vrata.
Naao se u dvorani presvuenoj grimizom. Na
skupocjenom ormariu u svijenjaku gore
dvije svijee. U naslonjau sjedi Beatrice.
Bijelom golom rukom poduprla je glavu to u
polusvjetlu nalikuje mramornoj glavi u dubini
sobe.
Dugo gleda poslanika ne rekavi nita. Mnogo
due nego to bi on mogao da podnese.
Polumrak u sobi u kojoj je sam s njom daleko
od dru u potpuno ga smete.
Teko die, nasloni se, krv mu udari u elo.
Ona se makne, udno, tiho i zamiljeno
prozbori:
~ 83 ~
-Ve dugo, u Budimu, opazila sam grofe, da

niste sretni na mojem dvoru.
-Velianstvo- i odmah zapne kao da je tog
asa za sva vremena zanijemio.
Njene tamne oi ispod kosih vjea upravile su
se u njega:
-Grofe, znam vae patnje.
Osjeao se poklopljen, prikovan. as obori
oi. as ih opet nagne k njoj.
Neoekivane njene rijei smutile ga potpuno.
-Kruto se varate, gospodine grofe, ako mislite
da ne opaam svaku sjenku uvaim oima.
Ovo priznanje da se ona bavi njime uvea
njegovu klonulost.
-Nijedan trzaj u vaem licu nije mi danas
izbjegao. Kad sam govorila o prinevu dvoboju
koji je bio, naravno, samo igra, vi ste se ba
neobino trgnuli. Da, da upravo onda kad
sam rekla da je princ trgnuo ma radi neke
ene... to je bilo uzrok da ste se tako trgnuli?
-Iznenaenje.
-Ne, vi ste se prenerazili to se princ bije za
enu koju vi ljubite.
~ 84 ~
On problijedi
-Je li tako?
-Nije.
-Zato poriete?
-Jer princ nikada ne bi mogao ljubiti onu za
iji bih potfed ja dao ivot.
-A ona ga nije traila?
-Nije.
-Dakle: ili ga ne treba, ili ga smatra odvie
velikom vrednotom a da bi htjela primiti tu
rtvu.
Obasut njenim rijeima poeo je da dre kao
ovjek kojeg je snala oluja u pustinji, a on
nema pomoi i zaklona.
-Sjeate li se moda jo, gospodine poslanie,
onog dogaaja prije etiri mjeseca u Budimu?
One veeri vae su oi bile uprte u nju. Tada
vam je rekla:
Grofe, vai su pogledi odvie itljiva pisma.
Ima maarskih velikaa koji umiju i itati. A
njihova mrnja prema meni predubok je jaz,
preko njega nema puta do mene. Tako je rekla
ona.
~ 85 ~
-Da, tako ste rekli.

-I onda je dodala: Poite na jug, u onaj
hrvatski grad Zagreb, gdje e sastati itav
dvor i ekajte. Tamo zidine moda nee imati
oi i ui. Recite, grofe, otvoreno kao da je ona
obina ena: to ste oekivali od njenih rijei?
-Sve za im ezne mu kad gori plamenom
divljeg oboavanja.
Usne mu dru, a ona ga gleda kao to
kraljica gleda roba, svjesna da mu je suvereni
gospodar.
-Ako ona zatrai jamstvo da je svoju sklonost
pruila vrijednome?
-Nema niega to ne bih mogao smatrati
neizvrivim, nemoguim.
-Znajte, ona je vrlo nesretna i zato trai
vjernog saveznika u svim bolima i borbama....
On klone na koljena. Usne mu dru i apu:
-Rob slua zapovijedi i predaje se itav.
Besvjesno zuri u nju, a ona potpuno mirno
ree:
-Njena ivotna sudbina vezana je za jedan
plan: da se princ Ivan ne oeni Biancom
~ 86 ~
Sforza. Tko mi u tome pomogne dokazat e da

je zavrijedio nagradu.
Osjeao se kao da na nj sa stropa pada vreo
mlaz. U njegovim grudima gone se krikovi:
izdajico! Izdajico svojeg milanskog vladara!
uti, ne izdaj svojeg vojvodul
-Nemate odgovora, grofe? upita ona
spoitnuvi mu da je prestraen tiho
uskliknuo:
-Kralj Matija i Ludoviko ve su vjerili princa s
Biancom!
Trgnula se i uspravila.
Prevarena sam! Izgubljena, izdana- poe po
sobi, a on skoi i isprui za njome ruke.
Ona se naglo obazre.
-to to velite, velianstvo?
-Izgubljena sam.
-Zato velianstvo?
-Danas vam jo ne mogu odgovoriti, jo ne, vi
ete prvi saznati kad bude vrijeme, ali princ
Ivan ne smije se vjenati s Biancom.
~ 87 ~
-Onda ovaj brak nee ugroziti va ivot i

sreu! Pola je polagano k njemu i pogledala
ga dubokim, dugim pogledom.
-Javite u Milano Bianci da princ ovdje ljubi
neku drugu djevojku, da se bije za nju, da se
ruga Bianci, da je epav, nakaza, slaboumnik
i pijanica. Javite da ga ovdje mrze jer je
nezakonito dijete sluavki: djevojure i nikad
ga nee izabrati kraljem.
-Ve sutra od jurt e moj brzotea u Milano.
Bianca e mu vratiti prsten.
U njenim tamnim oima bljesne plamen.
Vatra u tim oima spali i posljednji trag
njegove savjesti koja ga je jo malo prije
zapekla pri pomisli da se iznevjerio svojem
vladaru.
-Dakle, sutra u zoru, Marcello.
-U zoru moj kurir putuje.
-Kraljica obori oi da sakrije bljesak pobjede
sagne se i stade prislukivati.
-Netko je na vratima. Ugasite svijee.
I dok se ona tiho odulja po sagu, on zgrabi
svijenjak i udari njime o zid. U sobi je
duboka tama.
~ 88 ~
U pokrajnjoj odaji tropot, pribliavaju se

koraci, jaki, vrsti, dolaze hitro.
-Tko je?
Kraljevo gromko pitanje odjekne tminom.
-Marcellu se jeka toga glasa provlai ilama.
Bulji u mrak, u onu toku gdje je vidio njenu
brokatnu haljinu. Tamo negdje ravno su vrata
na hodnik.
-Radulo! Radulo! Svjetla da obasjamo tajno
skrovite! Sluge, svjetla! Vie kralj iz sveg
glasa u odaju iza sebe. A tu se neto stropota
na pod i c liekiR
tminom. Marcello pohita za stropotom kao da
eli pomoi kraljici utei.
Ispruenim rukama zahvati u zraku ensko
tijelo. Strast i slast stope se u bezumnost i
dru mu ruke. vrsto privine enu svojim
prsima. Priinja mu se da je ena ciknula u
tminu i otima mu se. Kroz razmaknute
zastore padne svjetlo.
Marcella hvata nesvijest, ensko mu se tijelo
otme, on ga sam gura prema vratima na
hodnik.
-Velianstvo, ja, ja drznik, usudio sam se
nasilno prodrijeti u dvoranu...
~ 89 ~
Grohotan smijeh trese dvoranom. Marcella

hvata nesvijest. Kralj se smije, hihoe.
Grofove misli skau mozgom: "Da, kralj je
poludio, kralj je enuo. Strahotna
nevjera ene smutila mu je svijest."
A kralj se i dalje grohotom smije.
-Lijepi, krasni, divni ljubime krasotica na
sastanku sa starom Nardellom!
Pogled na pritvorena vrata na hodnik i na
srueni stalak s peharima potpuno osvijesti
Marcella. Shvatio je, nasluivao je: luda
Nardella uvala je vrata svoje gospodarice
koja je, sruivi stalak, u tropotu izila i
gurnula staricu u sobu.
Poloaj mu se inio vrlo smijean, ali
spasonosan. I ve zadobije vlast nad sobom.
Stao se smijati s kraljem.
-Velianstvo, doa Isabella me poslala po
ogrta. Vidio sam kako u odaju ulazi ena.
Nosila je svijenjak. Mislio sam da je neka
draesna koja mi ve dugo upada u oi,
potrao sam onako za njom i zagrlio je.
Svijenjak je pao, ugasio se. Kad sam uo
glas, naravno da sam se pritajio.
Sam se poeo smijati.
~ 90 ~
-Molim, vae velianstvo, ne izdajte me, itav

bi se dvor valjao u homerskom smijehu.
-Slikara amo da vas ovjekovjeim, grofe -
smijao se i dalje kralj.
-Velianstvo, kad me zadesila srea da smo se
tako sretno susreli, dopustite da vam
saopim: sutra treba da poaljem u Milano
glasnika. Moj vladar oekuje vijesti o povratku
vaeg kancelara Varadija s prstenom. to da
javim u Milano?
-Sutu istinu: da je princ cjelivao Biancinu
sliku i od sree poskakivao to e dobiti tako
divnu enu! uli ste Alfonsa, ona pria o
dvoboju je lana, kraljicu su krivo izvijestili.
-Njezino velianstvo ne zna nita o zarukama?
-Utanaio sam s vojvodom Ludovikom da
zaruke drim u tajnosti iz posve
neobinih razloga. Dakle, njenom velianstvu
ostat e zaruke jo sakrivene. Za etiri
mjeseca ima se obaviti vjenanje. To javite
Ludoviku. Ve sutra e poeti pripreme za taj
in. Dakle, to je tajna. Tko je prekri taj je
izdajica.
-Da, velianstvo!
~ 91 ~
Grof je izlazio iz dvorane s osjeajem da

ostavlja grimiznu dvoranu kao izdajica, ali uz
cijenu neizmjernih asova sree to ga ekaju.
Uzeo je Isabellin ogrta i ponio ga hitno u
dvorite.
Kralj je izlazio polagano. Pod stupovima na
izlazu ekao ga je kancelar Varadi i gledao
ispitivaki.
-Pravo ste rekli, Petre ree kralj. Milanski
poslanik ima neke veze ili ihkani sklopiti s
nekom enskom na mojem dvoru, ali je
stradao. Naao sam ga u takvom poloaju da
bi se i muenici bili nasmijali. Mjesto ljepotice
za koju ste vi rekli da u nai s njime bila je
Nardella... i opet se nasmije.
-Ali neto me stalno podgriza. Eto, vidite:
osjeam da tu sjedi ena za koju se bije moj
sin, koja ugroava njegov mir i moje dravne
osnove, a ne znam koja je
ta. Niti ima nade da u doznati. Tolike
sramote nisam doivio.
-Pogledajte, vae velianstvo. Princ sjedi u
drutvu gospode i njegov pogled ne luta za
gospoama. Nikad to nisam opaao. Nemajte
straha od ene za koju se bije princ. Ali
~ 92 ~
dopustite da vas zapitam: je li vae

velianstvo govorilo s kraljicom?
-Da je muim tek to je dola s puta? Ne.
ekam da ona sama progovori.
-Njezino velianstvo upravo se vraa s
Gordanom -upozori Varadi i pomakne se
natrag promatrajui kralja. Ali u njegovu licu
nije otkrio ni sjenke sumnje.
Kao da ga je zaokupila neka druga misao,
otro mahne rukom i okrene se svojem
pouzdaniku:
-Petre! Pala mi je na um divna misao. Pomou
Gordane otkrit u tu ensku. Nee ni slutiti
da je oruje u mojim rukama. Varadi, ostanite
iza stupa dok se ne vratim, ovo e biti
psiholoka zamka kojoj e nasjesti moj sin.
Preao je ispod stupova gdje su bile kraljiine
dvoranke i oslovi Gordanu:
-Ne bacaj i toliko pogleda na onu muku
skupinu, jer tamo je princ, a lijepa dama radi
koje je trgnuo ma mogla bi vas liiti vaih
uvojaka.
Ona ga iroko pogleda svojim barunastim
oima:
-A tko je ona, velianstvo?
~ 93 ~
-Poite princu Ivanu i upitajte ga, kako to vi

ve znate, hitro, otro i nenadano: "Visosti, za
koju ste enu izloili svoj ivot?"
-A on e mi kazati? I da vam donesem njegov
odgovor?
-Vi ste sazdani od samog vjetra. Nije potrebno
da mi do nesete njegov odgovor jer nije lud da
vam odgovori. Samo elim da upitate princa
tono kako sam rekao.
I ona se hitro udalji prema mjestu gdje je
stajao princ u razgovoru s gospode a kralj se
vratio k Varadiju.
-Varadi dobro motrite na prinev pogled.
-To u uiniti i ja. Netko od nas dvojice mora
opaziti kamo e pasti prinev nesvjestan
pogled kad ga Gordana upita za koju je enu
izloio ivot
I ostali su sakriveni budno pazei. Gordana je
prila princu:
-Vaa visosti, molim samo as, imam vam
izruiti neto vano.
Princ izae iz skupine i priblii se djevojci.
-Visosti, dobro me sluajte: ne gledajte ni
lijevo, ni desno, ni preda se. Kad vas neto
~ 94 ~
upitam, smjesta oborite pogled i gledajte u

zemlju. Dakle, pazite:
"Visosti, tko je ona dama za koju ste izloili
ivot?"
Ivan obori oi. Dugo je gledao u zemlju.
-Vrlo dobro. Niste je niim odali.
-Zato me to pitate?
-Samo sam izvravala nalog. Oprostite mojoj
drskosti- ona poe dalje kriomice bacivi
pogled iza stupa. Tu su se skrivali kralj i
Varadi i ljutili se. Kralj mrmlja:
-Nije pogledao nijednu. Oborio je oi kao
djevojica. Nisam li ja postien, posramljen od
neke ene koju bi trebalo da smjesta bacim s
dvora. Vojskovoa, pobjednik nad Turcima,
stojim ovdje kao prava budala, a neka
neznanka ruga mi se i podsmjehuje. Ovakvu
zamku moe izmudriti samo napuljska
princeza.
-I ja mislim, velianstvo, to je igra kraljice.
Dotle je kraljica u razgovoru sa svojim bratom
Francescom lakim pokretom oiju pozvala
Gordanu.
-to ti je govorio kralj?
~ 95 ~
-Njegovo velianstvo mi je reklo da sam

namigua,
-To on uvijek govori sasvim neopravdano;
poslao te k princu?
-Da, rekao je neka zamijenim bolesnu
dvorsku ludu i priom protjeram neke
nepotrebne misli.
-Nisi uspjela?
-Princ je uvjeren da nisam sposobna ni za
dvorsku budalu; I tako sam otputena i iz ove
slube. Vae velianstvo, jedini ste na dvoru
koji me ne mrzite.
-A ja jedini koji vas ljubim upadne mladi
napuljski kardinal Francesco sagnuvi
markantnu glavu prema Gordani
-Zabranjujem ti, Francesco, ovako govoriti
djevojci koja je pod mojim okriljem.
Kraljiin se brat pokorno povue, ali ne skine
pogleda s Gordane.
-Sad moe otii, Gordana, a kad odem, slijedi
me u moju odaju.
Ona se vrati k ostalim dvorankama. Morala je
proi mimo Varadija koji je sada stajao sam s
Damirom. Mladi joj se pokloni:
~ 96 ~
-Plemenita gospoice, smijem li vas napokon i

ja pozdraviti?
-Ako vam nije jako neprilino?
Ne protestirate protiv toga? -upita Varadi
Damira
-Bilo bi uzalud. Nitko se ne moe pohvaliti da
bi ga plemenita gospoica. Gordana smatrala
dostojnim ozbiljnih rijei.
-Kad priam ludosti, kau da sam ozbiljna;
kad govorim ozbiljno, kau da se prikazujem
onim to nisam. I opet vam velim, gospodine
Damire, pozdravite me ako vam to nije
neprilino.
-Uistinu to ne razumijem.
-I maloprije me netko nije razumio, a ipak
sam ga oslobodila vjete duhovne stupice. Da
sam mukarac divno bih ivjela kao dvorska
luda. Ovako me svi ponizuju.
Varadi namrti obrve:
-Recite mi, Gordana, na putu ovamo primila
je kraljica glasnika koji je donio vijest o
prinevu dvoboju?
~ 97 ~
Djevojka je trgnula glavom da su joj uresi

zadrhtali. Njene bademaste oi ine se kao
dva mramorna kamena.
-Gospodine Varadi, vi divno pitate opasne
stvari. Ali, iza vas je kralj ...
-Iza vas je kraljica.
-Iza mene urotnik koji lei u tamnici. Njegovu
glavu nosim na svojim ustima
-Va je skrbnik utekao iz tamnice- apne
Varadi.
-Ona sklopi oi. I Varadi i Damir gledali su
njene guste duge trepavice to se privile uz
njenu put blistave prozirne bjeline.
Nekoliko trenutaka stajala je ovako kao da
zaboravlja gdje se nalazi. Onda podigne vjee.
Oi joj se krijese. Rumenim, savreno rezanim
usnama prhne smijeak.
Vae lice potpuno se promijenilo ree Varadi.
Ovog ste asa bili prelijepi.
Stresla je glavom kao da se probudila. I opet
ree bezazleno kao da se niega ne
sjea:
-teta to nisam dvorska luda. On smije biti i
ozbiljan, dapae i zahvalan pa da odgovori na
~ 98 ~
ono to ste zapitali. Ali kad bi vam on i

odgovorio ne bi vam koristilo, jer glasnici
nikad ne putuju s natpisom na prsima iji su
i tko ih alje. Samo dou, najave se i vrate.
Gospodo, zaeljela sam malo gledanja.
Vragolasto zaokrui oima, ali opet trgne
glavu natrag. Varadi i Damir istodobno se
osvrnu da vide od koga se to Gordana
odvraa. Alfor i Enrico uporno gledaju
djevojku.
-Mladi grof Alfonso progoni vas vrelim
pogledima upozori Varadi.
-Nisam ih opazila.
-Ni kod objeda? Neprestano je buljio u vas.
Vrlo ste tono pratili.
-Kad ste tako vjet promatra, barem mi
recite tko je taj kieni gospoi
-To e vam rei on sam. Eto, dolazi a mi se
smjerno povlaimo- i povue Damira
pod stupove.
Enrico predstavi Gordani Alfonsa i nakon
nekoliko rijeci spretno se udalji. Bez ikakva
uvoda Alfonso ree:
~ 99 ~
-Dugo sam eznuo govoriti s vama, najljepa

eno svijeta.
-Zar ne poznajete kraljicu? Ondje sjedi s
poslanicima.
Rekla je to s toliko bezazlenosti da se mladi
grof osupnuo: Govorim o vama, gospoice, ja
ljubim vas... "
-A ja nikoga!
-Dakle, otvoreni su mi putovi da steknem
vae srce?
-itavo?
-Ton vaeg pitanja gotovo je nepodnosivo
uvredljiv? Ipak vas ljubim. Niste li to opazili
ve za vrijeme objeda? .
-Dakle, u Rimu se mlada gospoda za punim
stolom klanjaju Amoru?
-Gospoice, igrate se plamenom.
-A vi britkim maem.
-Nianite na dvoboj, naime, na moju igru s
princom?
-Igra za ljepoticu oito je nov obiaj? Ali vrlo
prost, ponizuje...
-Ljubomorni ste, moda? Na koga?
~ 100 ~
-Na onu tajanstvenu ljepoticu za koju ste trgli

ma.
-Tako mi asti, ne znam tko je. Princ nije htio
da kae kralju. Vjerujete li sada da ljubim
samo vas?
-Moja vjera nije tako munjevita kao vaa
ljubav.
-Razumijem. Da mi uzmognete vjerovati,
traite dokaza o mojoj ljubavi. Recite: kakav
dokaz da vam poloim pred noge.
-Moja glava nije tako hitra za domiljanje. Ako
se strpite dan-dva, moda u smisliti.
-Poludjet u za vama.
-Ja sam krotiteljica kraljevih lavova. Zar niste
vidjeli njegov kavez? To u vam pokazati
sutra. Kralj uvijek sobom vodi svoje divne
lavove i lavicu. Ona je divna i ukrouje lava.
Ali, eto, dolaze dvorski uenjaci.
-Ostanite, molim vas.
-Zaboga, u pogibelji je moj dobar glas.
Koketno naherivi lijepu glavu, otprhnula je k
ostalim dvorskim gospoama. Debeli Galeotti
prilazio je s tankim, neto viim gospodinom
Alfonsu.
~ 101 ~
-Ovo je moj drug Bonfini. Uiva sreu to ga je

uvela na dvor kraljica. A vi
ste, grofe, zle volje? Izgledate kao da su vas
skinuli s ranja.
-Neto slino i pogleda prema Gordani.
Zamamna je, ali ne moe s njom nakraj.
-Rekao vam je Enrico: ohladit ete se im s
njom progovorite.
-Naprotiv! Gorim kao Neronova iva baklja; ali
recite mi, gospodine Bonfini, ili obojica: kako
vam se ini ova divna ognjena djevojka?
-Kao lijepa knjiga ispisana neitljivim slovima.
Nasmijala su se sva trojica.
A kralj Matija dugo je promatrao svojeg sina.
Najposlije ga pokretom oiju zovne k sebi
-Ivane, to je to bilo danas kod stola? Kraljica
je govorila o odabranici tvog srca?
-Nita ne znam, moj oe.
-ini se da je kraljica bolje upuena u
ljubavne tajne mojeg sina. Moda si ak
sporazuman s njom?
-Nisam zasluio toliko sumnje, moj oe. . -
Onda mi reci ime te ene!
~ 102 ~
-Ni da me prognate njeno ime neu izustiti.

-Tvoja tvrdoglava utnja iv je dokaz da je
ljubi.
-Ne znam to je ljubav.
-Nisi znao, ali ovih dana dobro te promatram.
Svakog asa spoznajem sve vie to poiva na
dnu tvojeg srca. Ivane, uletio si u razapetu
mreu.
-Nisam oe, jer nije razvila mreu.
-Ivane, vjenat e se s Biancom.
-Da, oe moj!
-I pazi: tko se usprotivi toj enidbi ili je
pokua sprijeiti, smatrat u ga
veleizdajnikom. A shvaa li dalekosenost te
rijei?
-Shvaam. I nemam nikakva razloga da se
opirem vaoj volji.
-To reci i njoj.
-Nemam nikakva prava da kome govorim.
-To bolje po tebe.
Kralj promrmlja neku kletvu i onda e tiho:
-Prozirem u tajne turskog logora, u spletke
Friedricha III, u krivu igru Vladislava ekog,
~ 103 ~
a tu na mojem dvoru vidovitost moju navlai

za ui i nos, ena. Niti izdaju ne bih tako
okrutno kaznio kao ovu moju sramotu.
Sin i otac duboko se pogledae.
-Ivane, ako ti je draga, bjei od nje.
Dvorski metar Mladeni najavi:
-Velianstvo, polazak gradom. Njezino
velianstvo e jahati. eli da se pokae
narodu.
-Vrlo lijepo. Dakle, idemo.
~ 104 ~
KRALJIINA PALMA
Beatrice eka kralja. Brokatna svila u

dubokim naborima uuri oko nje. Iz irokih
prerezanih rukava, to se sputaju do poda,
bijele se njene gole ruke ispruene i spremne
na zagrljaj.
Kralj je uao i stao.
-Napokon smo sami, Matija, doi k meni.
Davno nismo sjedili jedno kraj drugoga.
I povue nabore svoje haljine da mu na
uskom sjedalu ostavi mjesta. Polagano se
spusti k njoj.
-Jesi li zadovoljna, Beatrice, s doekom?
-Tako zadovoljna da sam posve razbuena. Ne
bih mogla usnuti. Davno se nismo vidjeli,
dragi suprue moj. Nisi li zaboravio taj dragi
naziv?
-Nisam, Beatrice.
Glas mu zvui mirno. Oko mu je pozorno.
-Ipak, u ratu si zaboravljao, ali ovdje
podsjealo te moje mramorno poprsje na to da
je Beatrice ponosna to je ena kralja ija
slava see daleko preko granica.
~ 105 ~
Gledala ga je s izraajem udivljenja kojemu

nije mogao odoljeti. Smjekao se.
Hvala i priznanje ine ga slabim.
-Donosim ti svoje srce, puno ljubavi i ponosa,
moj slavni suprue.
-Hvala, Beatrice odvrati mirno, makar mu
njen hvalospjev oduzima sigurnost.
-Jo sam neto donijela. Matija!
Ona ustane, poe k ormariu i izvadi zelenu
palmu. A on je gleda kako lakim
dostojanstvenim korakom ide prema svojem
mramornom poprsju, kako uzdie lijepu bijelu
ruku. as mu se pogled zaustavi na lijepoj
bijeloj puti i trepti. Ali se odmah smiri
zaokupljen je njenom kretnjom. Beatrice
poloi na bijele mra morne prsi kipa zelenu
palmu. Njen ivi profil stapa se s kame
nom.
udi se neto, Matija. Dakle, ne shvaa?
-Palma znai slavu, trijumf.
-I mir! Mir meu nama, Matija!
-Izmeu tebe i mene?
-Izmeu nas troje.
~ 106 ~
-Misli na Ivana?
-Dakako.
Stajala je na tamnom sagu u svijetleem
sjaju, to je prekrio njenu ljepotu.
Tamnoplava kosa sputana nakitom obasjana
je svjetlom s venecijanskog lustera. Malo
razbarueni uvojci pod zrakama svijea
izgledaju kao neka aureola. Stoji
dostojanstveno, mirno, ne mie se, kao da zna
koliko njena dostojanstvena ljepota djeluje u
tom poloaju.
-Pol godine, i vie, ivjela sam udaljena od
tebe. Odvie za rastanak, a upravo dovoljno
za razmiljanje. Vie puta manje se doivljaje
u kretnji ivota nego u kretnjama naih misli.
Za ovih est mjeseci mnogo sam doivljavala,
misaono.
Njen glas zvui kao neko daleko zvono. Jo
uvijek stoji na istom mjestu kao da oslukuje
svoj glas. svoje rijei, a ispod bijelih kosih
vjea upire tamno oko u kraljevo lice to je
okrenuto prema njoj, puno napete pozornosti
i iekivanja.
-Zagledala sam u sebe, Matija. I poto mi je
sve bilo jasno, pogledala oko sebe.
~ 107 ~
Tu si bio ti, samo ti, a daleko iza tebe u magli

spazila sam Ivana blijeda i alosna. Da, mrzila
sam ga.
-A zato?
-Na to pitanje mogu odgovoriti tek danas
poto sam sve doivjela u mislima. Sad znam i
priznat u.
Njegove zjenice su nepomine. Promiljenom
pozornou upile su se u nju.
-Nikad nisam slutila koliko sam poniavala
samu sebe mrzei njega. Sad mi je jasno da
sam u njemu mrzila tobonju suparnicu.
-Prolost, davna prolost!
-Ne smatram to ni prolou. Matija, to nije
tvoja prolost. Nije nita. Mukarci, pa bili oni
i kraljevi, uzimaju bilo kakve djevojke, a da o
tom ne vode rauna ni oni ni te djevojke. Kod
tebe je bio sluaj da se rodilo dijete. A kako si
plemenita srca, nisi ga dao nekakvom
barunu. Nesvjesno sam se poniavala
ljubomorom na jedno stvorenje koje ne dosee
ni do mojeg podnoka. Moda sam tvojeg sina
mrzila ba zato to je bio povod mome
samoponienju. Ali ovo vrijeme to sam ga
provela sama u Budimu izvela sam sebe na
~ 108 ~
pravi put: izbrisala tragove ponienja.

Zapravo, tvoj sin tvoja je krv. Dakle, elim mu
biti dobra skrbnica. Vidi, Matija, zato sam
donijela palmu. Odsad neka ne bude nikakva
povoda razmiricama pod naim kraljevskim
krovom.
Kralj polako ustane i poe prema njoj korak
po korak kao da na tom putu razmilja,
nagaa i nastoji prozreti. Gleda joj u oi. Ona
mu dolazi u susret ispruenim rukama.
-Beatrice, ovo je dostojno tvojeg uma i srca
ree kralj toplo.
Bijelu golu ruku poloi mu na rame i posve
izbliza zagleda mu se u oi. Uinio je malu
kretnju kao da je eli povesti do sjedala, ali ga
ona sprijei poloivi mu na rame drugu
ruku:
-Tvoj ivot je borba i slava. Da ti borba bude
laka, slava slaa, evo, okitila sam se
paunom.
-To je moj najljepi dan! rekao je mirno, toplo,
ne miui se, kao da jo
uvijek na pola puta oklijeva jer istrauje.
-Jo e doivjeti, Matija, ljepih dana. Tvoj sin
je tvoja krv. Brinut u se za nj kao da ga je
~ 109 ~
rodila jedna od kraljica iz tvojih dvaju prvih

brakova. Hou da ti pomognem da momka
usrei.
-Sad razumijem srdanost kojom si ga danas
privinula na svoje grudi.
-ini se kao da je u suprotnosti s tim to sam
danas spomenula onaj dogaaj s Alfonsom
Borgia. Uinila sam to zato da itavom dvoru i
svim gostima dokaem kako sam se
promijenila Prema njemu, kako u mu biti
dobra, ak da neu osuditi ni dvoboj to bi ga
on poduzeo za enu koju ljubi. Naprotiv, ba
u ja zagovarati njegovu ljubav, jer djevojka je
njega dostojna.
Posljednje njene rijei ustalasale su u njemu
radost da e doznati to dosad nije uspio:
-Misli dakle, Beatrice, da je dostojna
kraljevskog sina?
-Ki je vojvode i sestra tvoje ene, dakle
dostojna!
-Isabella!
-Kako? Ti ne zna?
-Ali ona je zadala rije Enricu.
~ 110 ~
-Da, rekla mi je da si je zatekao kad joj je htio

iznuditi prisegu da nee poi za Ivana.
Pomahnitao je saznavi da se Ivan kani tui s
Alfonsom radi nje. Ivan tvoja krv plane
estoko. Kao da gledam tebe. Znam da bi za
Beatricu sasjekao svakoga.
Oboje kao da su napeli sve svoje snage
prikrivajui svaki svoju misao.
-Tvoj sin bit e sretan s Isabellom, uvjeravam
te, jer ga ona iz sve due ljubi. I ba to je bio
povod to sam te molila da napusti svaku
drugu enidbenu osnovu s Ivanom. Nevidljive
iskre frcaju izmeu njih, ali ih oni gase svojim
mirom:
-teta to mi nije prije govorila ree kralj
ovako sada ne bismo imali dvije zapreke...
-Koje?
-Ponajprije, Enrico e u ljubomornom ludilu
poiniti sablazni.
-Ako pisne, vratit u ga u Napulj. Preko te
smo, dakle, zapreke preli. A druga? Vojvoda
Ludoviko ve zna moju namjeru da Biancu
vjenam za Ivana.
Kao da su iskre zasvjetlucale u njenom oku,
pretvorile se u munje i prijete
~ 111 ~
gromovima.
-Tko je o tome govorio Ludoviku?
Grof Marcello nije mogao ekati i poslao je
vojvodi obavijest da u poslati prosce.
-Moj otac odabrao je Biancu Sforza za
vjerenicu mojem bratu, a kako je on oev
nasljednik na prijestolju, vojvoda Ludoviko
radije e vjenati Biancu za princa napuljskog
koji e je uiniti kraljicom nego za Ivana. On
je, dodue, bogat ali itav ivot ostaje samo
liptavski vojvoda.
Jedva nekoliko asaka ostaje meu njima
napeta teka stanka. Ona ga gleda meko i
toplo, a kralj joj uzvraa mirom u kojemu
odsijeva pozadina njegove osnove:
-Ivanovi astrolozi prorekli su da e on postati
vladar. A danas tako apu i nai stalei.
-Ivan? Tvoj nasljednik?
-To je elja svih stalea i velikaa. Dakle,
potrebno je da Ivan uzme i kerku vladara, a
Ludoviko je moan i odluan, Biaka bogata.
Spustila je bijele vjee. Crna crta visokih
obrva kao da se
jo vie povisila i jae aokmfib. J
~ 112 ~
-Ne, ti se ali.
-Kako?
-Kad bi ti uistinu htio da svojeg sina uini
nasljednikom, onda bi zacijelo najprije
pomiljao na enidbu koja bi tebe jo ue
vezala sa mnom i s napuljskim kraljem. U
tom sluaju sigurno bi zatraio za Ivana samo
moju mlau sestru.
-S tvojim slavnim ocem i njegovom obitelji
veu me najljepe i najmilije veze po tebi, a s
tobom me ne moe vezati nita vie i jae nego
srce. Zato je potrebno da potraimo na jugu
jo vie saveznika i prijatelja.
Pol;! i, vrlo polagano ona se okrene i polazi
jedva ujnim korakom kraj lustera, pa se
tamo zaustavi i okrene. A kralj pozorno pazi
gotovo vrebajui svaku kretnju njenog i ti
glave. Kad se obazrela, pogled mu je opet
miran i staloen.
-Ti si, Beatrice, u Budimu sigurno ula
osnove s Ivanom -zapone sad on, jer je ona
utjela.
-Da bude tvoj nasljednik?
O toj :, ._ a i S:L_ALm sigurno govorili.
~ 113 ~
-Ni rijei nikad nisam ula da bi tko uope

pomiljao na Ivana.
-Ba nitko?
-Ni tvoji najvjerniji pristae.
-A protivnici? upadne on naglo kao maka i
uhvati je pogledom. Ravnodunim mirom
izdrala je tu navalu.
-S tvojim protivnicima Beatrice ne raspravlja
o dravnim poslovima.
-Krivo si me shvatila. Nikad mi ne bi palo na
um da moji protivnici, bivi urotnici,
raspravljaju o mojim kraljevskim inima s
kraljicom koja mi je draga ena i suvladarica.
-Zato si, dakle, mene upitao to misle tvoji
protivnici? -Pri tom ga pogleda otvorenim
oima, glas joj zvui mirno, iskreno.
-Jer su u Budimu u mojem odsustvu dolazili
k tebi i Banfy i oni drugi.
Njena nepominost naas nalikuje na
mramorni kip pored nje. Nita ne odaje dojam
kraljevih rijei. I on isto tako nepo mino
gleda , znak zaprepatenja. Mjesto toga ona
mirno zapita:
-Varadi te izvijestio?
~ 114 ~
-Zapitao sam ga s kim je govorio na dvoru i

tako je spomenuo Banfija.
-Biskup Petar uistinu je tvoj zao duh, Matija.
-Beatrice, zna da sam vazda bio gospodar
sebe i svoje volje.
-Znam da ne podlijee niijem utjecaju, ali
prirodno mora podlei krivom izvjetaju.
-Dakle, biskup je lagao? Banfijevci nisu bili
na dvoru?
-Bili su, i to upravo kod mene.
Opet je nekoliko trenutaka prolo u tekoj
utnji. On je ekao.
-Iskoristili su tvoju odsutnost da me zamole
milost, a molitelje moram
primiti. Zamolili su me da im pomognem kako
bi im kralj opet poklonio svoju milost,
zaboravio sve ono to su u svojoj
zaslijepljenosti skrivili protiv njega.
-A ti si ih odbila?
-Dva tri puta nisam ih primila i uzalud su
dolazili na dvor. Napokon sam obeala
posredovati. Uvjerila sam se da misle iskreno.
Pa to je i prirodno. Tvoje slavne trijumfalne
pobjede na bojnom polju ba sada u Bosni, pa
~ 115 ~
i one nad Friedrichom i Vladislavom ekim

tako su velike da su tvoji urotnici uvidjeli
kako e uiniti vrlo mudro pokore li se i
zamole te za oprotenje.
Doslovce ovako rekao sam biskupu Varadiju.
Unaprijed sam znao da se tako zbilo, a Varadi
mi je to potvrdio...
-Jer je jedino prirodno. Meutim, mi smo se
udaljili s puta na kojem se nismo
sporazumjeli.
Opet poe blie i zagleda se u njega
prodornim, duboko povrijeenim izraajem.
-Iskreno sam odluila da Ivanu budem dobra i
briljiva. Dapae toliko da zagovaram i
njegovu ljubav prema Isabelli i zato, Matija,
elim da mi odgovori na jedno pitanje, posve
iskreno. Uistinu misli Ivana uiniti
nasljednikom svojeg prijestolja?
-Zar to nije prirodno?
-Spustila je glavu kao da ju je netko udario u
potiljak.
-Nisam slutila. Dakle, toliko ljubi dijete neke
druge da zaboravlja... i ne spominje...
-to?
~ 116 ~
-Da ima enu, mladu, zdravu koja ti moe

dati zakonita sina.
-Beatrice...
-U njegovu je glasu neto od ukornog
spoitavanje.
-est mjeseci ivjela sam samo za tu jednu
misao. Pozvala sam iz Italije najpametnije
lijenike koji su svu znanost svijeta iskoristili
da se izvri jedina moja elja, kao to se
ispunila jednom elja vojvotkinje Sforza
nakon dvanaestogodinjeg braka.
-to mi to govori, Beatrice?
-Stidim se to govorim. Jo vie se stidim to
se nadam, to sam se nadala da e kliknuti
od radosti kad ti objavim da je najvei
talijanski lijenik Bartolomeus, poto me pet
mjeseci lijeio, najzad izjavio kako nema vie
nikakvih prirodnih zapreka da rodim.
-To je rekao Bartolomeus?
-I napisao ti u pismu koje ti alje po meni. l
firentinski astrolozi poslali su mi svoje
miljenje: za godinu dana meni e se roditi
sin.
-On stoji jo uvijek ukoen, ali se u njemu sva
snaga zaljuljala.
~ 117 ~
-Nisam slutila, Matija, da ti i ne misli da sam

tu ja. I kako te sada gledam, moram se
postidjeli jer da se to dogodi, na sin bio bi
tvojemu na putu!
-Beatrice!
Prihvatio je njene ruke i skinuo ih s njenih
oiju.
-Ubio si mi radost u nadu koja me svu
proela. Nadu, tebi dati sina nasljednika,
zakonitog nasljednika. Tebi ga ne treba, jer ti
ima nasljednika.
Njegove su obrve drhtale i usne mu se stezale.
Ona mu otme ruke i ustane.
-Odvie je bolan ovaj as, Matija. Moj dolazak
u ovaj grad znai: smrtni udarac! Tvoje srce
posjeduje sin neke druge.
-Beatrice, nita vie nisam elio nego
nasljednika iz naeg braka. Tek kad sam
izgubio nadu da u ostaviti zakonitu krv na
prijestolje latio sam se osnove s Ivanom.
Beatrice, kad bi se ispunilo to mi veli, bio
bih vrlo sretan.
-U tebi sam vidjela preneraenje, a ne sreu. -
Opet je pokrila lice rukama i zajecala. Kralj se
sagne k njoj i sklopi ruke oko njenih ramena.
~ 118 ~
-Smiri se, Beatrice, kad bi to bilo...

-Tvoje osnove s Ivanovom enidbom dokazuju
da ne eli sina od napuljske, princeze.
Dobro, neka ga ne bude, neka se ostvare tvoje
osnova s ovim sinom.
-Beatrice, vjeruj mi, kad bi se to dogodilo,
napustio bih sve osnove s Ivanom.
-Ne, ne, svreno je. Ti si rekao svoju. Ne
vjerujem vie ni u ta. Ti ne eli sina u
braku. Ustala je i pola.
-Kao dokaz tome da ga elim, evo, odgodit u
sve svoje osnove, sve svoje namjere.
-Odgoditi? to to znai?
-Kad bi nam se rodilo dijete i bio bi sin, sve su
osnove s Ivanom razbijene, ali kad bi nam se
rodila djevojica, i opet bi moja elja da na
prijestolju ostavim svoju krv leala samo u
Ivanu. Ti ne zna to sam mislio, Beatrice,
kad sam izrekao: odgodit u. elim to u vruoj
nadi i elji da se ispuni to si mi
obeala.
-Ti sam zna koliko svoje ine upravlja
prema nalazima astrologa, a oni su rekli
godinu dana.
~ 119 ~
-Rok ne stavljam, Beatrice, to je u rukama

providnosti... ja, ja odgaam.
-Da ti vjerujem?
-Vjeruj!
Volja pobjedonosnog vojskovoe samovoljnog
kralja pala je usporedo s njegovom glavom na
bijele mramorne enske grudi, a na njenim
usnama lebdi ledeni smijeak promiljenog
probjednika...
~ 120 ~
VLADAREVA VLADARICA
Drugog jutra ue kralj u svoje odaje. Njegov

stari pouzdanik dvoranin Radulo ve je sjedio
za poslom i ureivao knjige na stolu, un su
paevi otvorili vrata, ustane. Male stareve
prijatne oi upravile se u kralja tako
indiskretno da je uzeo sa stola neki papir i
kao da se u nj zadubio. Najposlije pone etati
po sobi, ali Radulo osjeti da mu gospodar kao
obino ea povjerljivog razgovora i pokua ga
pogledom ohrabriti. Ne mogavi odoljeti tom
izazovu, Matija upita gledajui u zemlju:
-Ti nisi nikad imao enu?
-Hvala budi dobroti bojoj, potedio me
enskog gospodstva.
-Zato veli gospodstva?
-Uvijek one gospodare mukarcem, bio on
prosjak ili kralj!
-Moj starce! Pravo veli. ene vladaju i nad
kraljevima, ali one posjeduju dva ezla: suze i
ljepotu.
-I lukavost...
Odgovor je izreen jednostavno bez ikakva
prizvuka i kralj neto dublje spusti glavu,
~ 121 ~
zamisli se i kad je htio da neto kae, ue

kancelar Varadi. Neprijatnom utnjom sreo se
kralj sa svojim kancelarom, utnjom i
pogledom to je bilo znaajnije i jae od svake
rijei. Kraljeva utnja prisili Varadija da se
nijemo pokloni i sjedne uz posao. Kralj odredi
da mu dozovu milanskog poslanika.
-Otpratio je njeno velianstvo u crkvu
primijeti Varadi, a kralj kimne.
Uoe kraljevi tajnici Baka i Filipec. I oni su
oekivali da e im kralj saopiti neto vano.
No, zapoeo je govoriti o dravnikim
poslovima kao da se od kraljiina dolaska nije
oekivalo nita to bi bilo u vezi s dravnikim
pitanjima.
Onda najavie milanskog poslanika grofa
Marcella koji je upravo dopratio kraljicu iz
crkve. Njegovo je lice bilo neobino vedro, oi
su mu sjale pritajenom sreom, unato tome
to ga je Varadi nekoliko puta drsko pogledao.
Sjedei nasuprot kralju, sluao je pomno
njegove rijei.
- Odluio sam grofe, da vojvodi od Milana
napiem pismo. Makar sam Friedricha
istjerao iz Bea i dobro se tamo uvrstio, on
se sprema da me uznemiruje. Moglo bi doi
~ 122 ~
do novog rata, a to me nuka da prinevo

vjenanje odgodim na kratko vrijeme vrlo
kratko vrijeme. est mjeseci, moda osam...
Kraljevi su pouzdanici odloili pera. Varadi
digne svoje male oi prema kralju, ali on
izbjegne taj pogled i upusti se s poslanikom u
razgovor. Filipec i Baka pogledali su se kao
da jedan drugome dojavljuju: "To smo i
oekivali."
Jo poslanik nije ni izaao, kad ue, princ
Ivan.
-Doao sam, moj kraljevski oe, da vam
zaelim dobro
- Lijepo. to nisi pratio kraljicu u crkvu?
Treba da joj ugaa, poklonila ti je svoje srce.
Neka u na dom uu mir i spokojstvo.
Princ je utio. ulo se estoko kripanje
Varadijeva pera po papiru. Ivan je bio
neobino brzo otputen. Odmah zatim kralj
nastavi dravnike poslove da Varadi ne bi
togod prigovarao ili pitao.
Tada uoe u dvoranu dvorski metar, Maar
Orban i Hrvat Stjepan Mladeni i oba
komornika Ladislav i Mihajlo.
~ 123 ~
-to je? zapita ih kralj. Kakva je to

deputacija? Orban se pokloni
-Velianstvo, grof Enrico izdaje voranstvu
odredbe koje nikako ne spadaju u njegov
djelokrug. Prelazi preko svih mojih odredaba,
dapae me tako kruto uvrijedio da bih morao
povui ma da vae velianstvo nije
zabranilo...
-to je opet? Zar e opet zapoeti stare kavge?
Dosta mi je toga. Neu dopustiti da se oba
dvoranstva kolju. Neka nastane mir i ljubav
meu dvoranima, a vi imate prednjaiti.
-Velianstvo, nikad nisu tako drsko nastupali
protiv mene kao danas od rana jutra.
-Dobro, dobro, rei u im. A vi budite strpljivi.
Idite!
Nezadovoljni, izali su na trijem:
- Zato se ljutite primijeti Stjepan Mlaeni.
Sad je ona tu, dakle kralj je sluavka.
Mihajlo i Ladislav od Srednjice zaustavljaju
se:
-Takav junak, a ona ga oblai u suknju!
-Kad bi ga samo vidjeli Turci!
~ 124 ~
I otili su oboreni i glava tiho i zamiljeno kao

da ih pritite mora. Kraljiini dvorani,
naprotiv, prolaze pored njih drsko izazivajui.
Dva su dvoranstva jedni spram drugih: sa
starim prezirom i poveanom mrnjom. Kralj
Matija obarao, je oi kao da se boji sastati s
pogledima svojih pristaa.
Najednom najave da je u biskupski dvor
stigao papinski poslanik iz Rima. Na kraljevu
elju odoe Baka i Filipec na Kaptol da
doprate papinskog poslanika. Varadi je ostao
sam s kraljem. ustane i pokloni se.
- Velianstvo, molim da me otpustite iz svoje
slube.
-to vam se to poraelo u glavi? Pazite, za vae
rijei iz ove Odaje put vodi u tamnicu.
-Kako vae velianstvo eli...
-Uistinu, vaa drskost ne poznaje granica.
-Ako su iskrenost i vjernost sestre, onda vae
velianstvo nije pogrijeilo u sudu.
-U vjernosti se svojoj revoltirate protiv mene?
-Revoltiram samo protiv toga da vae
velianstvo razrui kraljevstvo kojemu je dalo
slavu i snagu. Velianstvo odgaa prinevo
~ 125 ~
vjenanje, dakle ugroava sigurnost

kraljevstva.
-Osudili ste me na ranu smrt. Zar mislite da
se kanim maknuti sa svijeta prije nego
ostavim nasljednika prijestolju? Mu od
etrdeset osam godina ima jo vremena.
-Prije tri dana vae je velianstvo naglaavalo
da nema vremena i najavilo da se vjenanje
ima obaviti za etiri mjeseca. Tko bi se usudio
da tu enidbu odgaa ili sprijei smatrat e ga
veleizdajnikom.
-to biste vi rekli da mi se rodi sin?
U malim biskupovim oima zatitra neto
podrugljivo:
-Prije tri dana kad sam izvjetavao vae
velianstvo u ovoj odaji, vi ste mi doviknuli da
ne troim rijei za nemogue stvari.
-Prije tri dana situacija je bila drugaija.
- To Je istina.
- Do avola, to hoete, Petre?
-Da me zatvorite u tamnicu, ondje moja
savjest mora uutjeti.
-to je grize na slobodi?
~ 126 ~
-Odgovornost kad bi utnjom odobravao vae

ine.
Kralj srdito udari akom po stolu:
-Za moje ine odgovaram ja.
-Dobro, velianstvo. Onda molim barem da se
rijei ono to se tie samo mene, kancelara.
Obeali ste pitati kraljicu razlog koji je nuka
da je protiv enidbe
koju ste, evo, i odgodili.
Razlog je pravedan. Kraljica je zdrava i mlada
i moe mi jo dati zakonitog sina.
-Je li o tome njezino velianstvo raspravljalo i
s vaim urotnicima?
-Ne, o tome nije raspravljala- razbjesni se
kralj. -Oni su zamolili kraljicu posredovati da
im poklonim milost.
-I vae velianstvo to vjeruje?
Kralj skoi:
- Vaa mrnja prema kraljici dovest e vas na
stratite!
-A slabost vaeg velianstva prema kraljici
dovest e kraljevstvo u propast. Spreman sam
za ove rijei poloiti glavu. Velianstvo neka
~ 127 ~
ne misli da govorim u svoje ime. Svi vai

pristae i poslanici koji vas vjerno ljube, koji
su odani ovom kraljevstvu ele umirenje da je
pitanje nasljedstva ve jednom rijeeno. O
tome ovisi mir i opstanak ovoga kraljevstva.
Velianstvo najbolje zna da kad bi umrlo
nenadanom smrti, u sadanjem stanju, ovo
kraljevstvo bik pozornica borbi za krunu.
Mjesto da kralj plane, utei se obazre oko
sebe kao da je osjetio podmuklu slabost to se
ulja oko njega. Varadi iskoristi as:
-Moe li, velianstvo zamisliti da e Banfy i
njegovi prijatelji moljakati vau milost? Ako je
to istina, zato ve nisu poslali svoje molitelje.
etiri mjeseca bila su dovoljna. Zato nisu
poslali svoje ete na bojno polje u znak
pokornosti vaem velianstvu. Zato nisu
doli i oni, kao to su doli Hrvati, da se biju
protiv Turina?
Dok je govorio kralj je gledao preda se. Pogled
mu padne na brokatni zastor koji se lako
ljuljao. Onda tiho poe blie i odgurne ga. S
one strane stoji starica s crnom kapicom na
sijedoj kosi, u ruci joj srebrna zdjela sa
smokvama.
~ 128 ~
-Evo, kraljevsko dostojanstvo, svjee smokve

iz moje domovine, molim uzmite.
-Ne uznemiruj me, idi!- rasrdi se on i dok je
staricu uputio u druge odaje ponese zdjelu i
stavi je na stol.
-Velianstvo -primijeti Varadi znaajno
naglaavajui svaku rije- bilo bi dobro kad
ne biste tako voljeli smokve...
-Da me njima tko moda ne otruje?
-To ne velim, ali neto mi kazuje da e
smokve odluiti sudbinom ovog kraljevstva.
-I hoe, jer kralj i njegov kancelar, evo, jedu iz
jedne zdjele i ponudi
biskupa, a sam uzme i zagrize. To uistinu,
osvjeuje. Danas ih je donio kurir iz Italije!
-Bude li vae velianstvo i dalje rado jelo
smokve, iz ove e zdjele blagovati
trijumfirajui vai neprijatelji.
-Ne biste li moda savjetovali da se rastavim
sa enom, da pregazim njeno tijelo.
-Velianstvo, juer uvee ste mi rekli: "Tko
pokua osujetiti moje osnove,- udarit, e o
peinu", a danas, vidim, o peinu su udarile
vae osnove.
~ 129 ~
Kralj srdito baci na stol smokvu:

-Upamtite, Varadi, svakog drugog ovjeka koji
bi sa mnom ovako govorio bacio bih u
tamnicu. No poznajem vau vjernost i
poznajem va zao jezik! Odgodio sam
vjenanje i ostajem pri tome dok se potpuno
ne uvjerim hoe li se ispuniti navjetanje
znamenitog lijenika Bartolomeusa i
firentinskih astrologa. Uvjeren sam da biste vi
bili najsretniji da mi se uistinu rodi zakoniti
sin! To bi uistinu bilo sretno rjeenjel
~ 130 ~
SUDBONOSNA BOJNA IGRA
-Hoemo princa Ivana, princa!

ivio princ Ivan!
-Neka nastupi princ!- viu gledaoci to vrve
poljanom ispod Gria.
-Neemo ove komedije! -prosvjeduju iz svega
grla dok pred njima u sredini okruga biju
bojnu igru etiri borca. Na njihovim oklopima
lepraju ute, crvene, zelene i modre tkanine.
S visoka ljema lepra areno perje. Konjima
sa sedla pada tkanina u naborima sve do
zemlje kao povlaka. Samo konjske glave vire
iz tih haljina. A ljudi se rugaju:
-Gospodari i konji nose suknje. Neka nastupi
princ. Hoemo princa Ivana.
Na tribini pod plavim baldahinom sjede
kraljica, kralj i niz kraljiinih roakinja i
dvoranika. A iza tribine, na istini, posve sam
stoji Alfonso. Na oklop odjenuo crveno-bijelu
tuniku. Sa ljema mu pada uma perja.
Neprestano pogledava prema ogradi gdje je
otvoren izlaz s tribina. Odanle se odjednom
douljao Enrico u sveanoj haljini preivaa
bojnih igara.
~ 131 ~
-Jeste li spremni, Alfonso?

-Kao nikada. A princ?
-Tamo je u svojem kraljevskom atoru. Nita
ne slutei eka.
-Doekat e...
-Recite, Alfonso, hoe li dugo trajati vaa igra
s njim.
-Dok mu ne probuim rukavicu ili ga
zahvatim negdje ispod vrata, im osjetim da je
moj ma naao njegovu kou, poet u
malaksati, gubiti snagu i princ e me
pobijediti. Ali kakva je to graja, Enrico?
ivi poklici s ove strane bojita povukoe
obojicu do ograde tribina. Opazili su kako je
sredinom okruga bojnih igara ujahalo
dvadesetak konjanika. Na elu im na
plemenitom konju sjedi mu u crvenoj, zlatom
vezenoj dolami sa tri reda dukata oko vrata.
Ma je okovan draguljima, kalpak ureen
zlatom i biserima. Ispod njega pada tamna
kosa. Iz lica snanih muevnih crta provejava
neka plemenitost. Brci su mu puni.
Samosvjesna snaga izlazi iz itave pojave koja
zna da nad njim lebdi aureola junaka.
~ 132 ~
Tako mi asti, ovaj nalikuje na rimskog

imperatora zapanji se Alfonso. Ovi dukati su
kraljevski.
-To je vojvoda Lovro Iloki, sin bosanskog
kralja Nikole koji je pao u ratu s Turcima.
-Sin bosanskog kralja? Zato nisam to ja! Svi
ti dukati i sve zlato to je na njemu bilo bi
moje!
-Mnogo vie, moj grofe, ima on dukata koliko
vi vlasi na glavi, a njegovi dvori uistinu su
vojvodski. Slovi junakom i, eto, vidite kako ga
svijet pozdravlja.
-I lijep je i jak kao gora. I kako mu kralj
prijateljski prua ruku!
-Voli ga i tuje, jer mu je u boju desna ruka.
Nazivaju ga "kraljevim maem''..
Alfonso se zablenuo u Lovru koji je siao s
konja, poao kralju i kraljici pa im se poklonio
duboko, ali dostojanstveno. Matija mu
radosno prui ruke i pozdravi
ga:
-Junae moj, dobro mi doao! Gledaj, kraljice,
to je moj junaki Lovro Iloki prikae ga kralj
Beatrici. Bio je ranjen na bojnom polju i zato
nije mogao prije stii k nama na Gri.
~ 133 ~
I tada se Lovro sagne kraljici. Ona ga ljubazno

ispituje dok mu kralj ne odredi mjesto pokraj
bana.
Alfonso priapne: Enrico moram otii. Odmah
e se nastaviti igra. Do veselog vienja!
Dvorski metar Mlaeni najavljuje:
-Dvoranka njezinog velianstva Gordana
plemenita esmiki ogledat e se na maeve s
plemenitim gospodinom Gerebom.
-Nemir obuzima ljude. Gordana je sa svojim
suborcem ujahala pod kraljevsku tribinu.
Snanim zamahom maa pozdravlja kraljevski
par. Tamnozelenu odoru pokriva gvozdeni
oklop. Na glavi joj ljem sa crvenim perom.
Bademaste oi mirno zaokruuju sveanu
skup i niz kraljevskih odlinika dvorana i
dvoranki, Svima se smijei, svakog pogleda i
svakom alje veseli, vedri, bezbrini pozdrav.
Lijepa je, samosvjesna i nasmijana.
-Kremene li djevojke!- ushieno usklikne
Lovro Iloki. Kao da je sestra svetog Jurja, a
ki vile!
-Tie apne ban- kralj je ne voli!
~ 134 ~
-Ovo boanstveno edo nije mu po volji?

zaudi se on, ali nije dalje govorio, jer se kralj
namrgodio.
-Beatrice, zato si joj dopustila da ovdje
nastupi? -ree Matija prijekorno,
-U Italiji je to svagdanja pojava da se ene na
turniru biju. U Budimpeti je prije dva
mjeseca izvojstila pobjedu. elim jo jednom
iskuati njeno umijee.
-Ako i sad uspije, prikazat u je u Beu.
Vae Velianstvo priredilo nam je veliku
radost- primjeti Lovro Iloki- da vidimo njenu
vjetinu.
Kad ste vi tako oduevljeni ree kralj to
mogu ja.
-Dakle, da vidimo to strailo!
Tamo u okrugu svjetina se giblje. Zatrubili su
znak za poetak. Ljubopitna pozornost
svraena je na Gordanu. Njenog protivnika
kao da ne vide. Sve oi slijede njen ma, ali
mnotvo gledalaca prati smjeei se.
-Puta protivnika da je napada- opazi kralj -
ona se samo brani.
~ 135 ~
-Lagano, paljivo i vazda spremno -doda

kraljica. -Oito kani protivnika umoriti svojini
krivudanjem.
-Prava enska taktika opet- e kralj.
I muki je slijede- brani kraljica svoju
dvoranku.
-Njezino velianstvo pravo veli -doda Lovro
potpuno se slaem s kraljicom. .
-Valjda nee, Lovro, i ti na stranu ove
mukarae?
-Moram jer divno barata s maem.
-A oni tamo, eto, smiju se- primijeti kralj.
-Nita ne razumiju- srdi se kraljica.
Svjetina je nestrpljiva. Plemii prezrivo slijeu
ramenima. Plemkinja s maem u ruci. Gdje
joj je vezivo?
Meutim, Gordana je izmijenila taktiku.
Poput make iz zasjede najuri na svog
protivnika i lukavo i smjelo natjera ga -na
uzmak i onda promiljeno saspe udarce hitro,
estoko, gotovo bez daha. Maevi zvekeu,
protivnik uzmie, sve vie nedorastao tolikoj
brzini. Neto je bravurozno u njenoj ruci.
~ 136 ~
Njena snana munjevita navala natjera

protivnika i on je pobijeen.
S kraljeve tribine poklici. Lovro se ushiuje,
kraljica odobrava. Kraljiine dvoranke
rumena lica udaraju o dlanove.
Plemii u okrugu neprijatno ute. Po koji
muki graanin ne moe zatajiti priznanje.
ene su zbunjene. Njima je pred oima
suknja. Pa ipak, ona slavodobitno prilazi
tribini.
Zadovoljna sam tobom- pohvali je kraljica.
-Uzet u je sa sobom na Turina -doda kralj
ironino -pa da onda vidimo.
-I ne bi vam bila, velianstvo, na sramotu -
ree Lovro glasno.
-Gordana se obazre k njemu toplim zahvalnim
pogledom.Ponovno Mladeni izlazi na istinu
i najavi:
-Njegova visost princ Ivan.
Zagluno klicanje prekide dvorskog metra u
pola izreke. I graani, i plemstvo, i puk kao da
iz jednog grla pozdravljaju:
-ivio princ Ivan, unuk Sibinjanin Janka!
~ 137 ~
Povici padaju kao kia nad kraljevskom

tribinom i po bijelom mramornom kraljiinom
licu. A tamo dolje kraljevski dvorski Metar
Mladeni mae rukom i dovri objavu:
-Molim da sasluate dokraja: njegova visost
princ Ivan ogledat e se u mau s najslavnijim
maevaocem s juga neakom njegove
uzoritosti kardinala Borgie, grofom Alfonsom!
Ali ljudi ne sluaju taj veliki naslov, ve viu:
-ivio princ Ivan!
Princ je rinuo vizir gore, pa iz okvira njegova
viri nasmijano lice, vedre oi pune duboke
dobrote. Okree s k malom plemstvu i
graanstvu. U njihovu klicanju i prinevu
pogledu kao da je neki tajnovit i nesvjesni
sporazum. Kao da neto kazuje to im ie
zajedniko.
Ivan obilazi okrug, pozdravlja i odzdravlja.
Griki graani, kaptolski puk i plemstvo
bacaju prema njemu klobuke i kliu. I nitko
ne vidi Alfonsa to je ujahao u napadno
lijepom gipkom oklopu.
Enrico mu priapne:
-Neka vas ne zbuni to urlikanje prostaka.
Nisu ni pozdravili.
~ 138 ~
-Upravo me to drai. Mene i ne vide. Ipak,

presjei u im sve nade. Divan je to osjeaj pri
pomisli da u iljak maa zadrti ne samo pod
prinevu kou nego svoj toj stoci. Nema vee
radosti nego drugima zadavati boli. Da,
drugima zadavati boli to je ivot! ekam taj
as ba kao i posjed Gordanine ljepote!
-Poite pred kraljevu tribinu, treba da
pozdravite.
Alfonso odjae do tribine. I princ je stigao.
Skrivenim ponosom kralj promatra
svoga sina. Napadno ljubazno domahuje mu
kraljica.
-elim ti pobjedu, Ivane!
Truba zatrubi. Borci pojure u sredinu. Paevi
pritre. Enrico odreuje polja okruga za boj, a
onda otrim pogledom hvata Alfonsa. Obojica
se spajaju uizraaju dubokog zadovoljstva.
-Princ se smijei -apne Alfonso Enricu ne
sluti uitak radosti to drugome sprema boli,
pa miri prema gledaocima, dodirne pogledom
princa i na usnama mu se potkrade ironian
smijeak.
Ivan izvue ma vrsto, hitrom i ivom
kretnjom burne samosvjesne mladosti.
~ 139 ~
Prosvjed gledalaca skrenu Enricovu

pozornost. Okrene se na onu stranu odakle je
dolazio. Gordana je ula u bojni krug i
krenula k Alfonsu. Svjetina vie:
-to hoe opet ova ena!
Alfonso zapanjeno bulji u Gordanu koja mu
se pribliila.
-Gospodine grofe, imam jednu molbu. Dajte
mi svoj ma.
-to vam pada na um?
-Hou da se ogledam s princem, a sami znate
da moj ma ne odgovara snazi njegovoga.
Dakle, uzajmite mi svoj.
-Ali, zaboga, gospoice Gordana, sada ja
nastupam s princem.
-U to dojure kraljevi dvorski metri. Orban i
Mladeni:
-Kralj je silno ljut i zapovijeda da otiete
odavle.
-To je protiv propisno. Pobjednici ostaju u
bojnom okrugu dok ih je volja.
-Ne oteavajte mi poloaj, Gordana- moli
Alfonso.
~ 140 ~
Kralj zapovijeda da odmah zaponete bojnu

igru- najavi Orban.
Enrico dotri sav usplahiren.
-Gordana, njegovo velianstvo vas pozivlje.
Buka meu svjetinom raste. Ljutiti obrazi se
okreu prema njoj i zagluna vika dopire do
nje.
-Potjerajte je!
-Dajte joj korito s tijestom!
-Pustite me nasamu s grofom i odmah u
otii. Enrico i kraljevi dvorani odlaze princu
koji neto zbunjen, miui se sa svog mjesta,
ispituje to to Gordana hoe.
A ona je pogledala Alfonsa pogledom od kojeg
mu se smrai.
-Zadali ste rije da ete mi pruiti jamstvo
ljubavi kad god zatraim i to god zatraim.
-A vi traite?
-Prvu pobjedu nad princem!
-Ako on uskrati?
-Ne moe poiniti toliku neuljudnost.
-to mi obeavate zauzvrat?
~ 141 ~
-to elite?
-Vas svu! Dakle?
utei je dala odgovor pogledom.
-Mogu li vjerovati vaim oima?
-Je li prva pobjeda moja?
-Vaa!
-Onda mi moete izruiti ma.
I on ga prui. Gordana ga uhvati, svjetina
prosvjeduje. Enrico povue Alfonsa.
-to ste uinili? Zato ste joj dali ma!? ,
-Za kraljevsku ucjenu.
-A vi neete da se bijete s princem?
-Poslije nje opet je ma moj i sve e biti onako
kako smo ugovorili. Ne moe se nita desiti,
osim da ona princa nehotice ogrebe umjesto
mene.
-Da, to bi bilo zanimljivo, ali odugovlai.
-Ne bojte se, princ nee odustati od borbe sa
mnom ni u kom sluaju. To bi ga obiljeilo
kukavicom. Neka ga izvrgne ruglu, to me
zabavlja.
~ 142 ~
Tamo stoji princ. Blijed je i smeten. Gleda

Gordanu i eka. Ona mu dovikuje:
-Visosti, grof mi je prepustio prvu borbu.
elim se ogledati s miljenikom svjetine.
Princ je gleda udno i neto zapanjeno. --
Dakle, i vama je, visosti, sramotno ogledati se
sa enom!
-Ne -ree on i trgne glavom. -Prihvaam.
Vrati se na mjesto i zauzme stav za borbu, a
svjetina rasplamsala prosvjeduje i hoe da
provali u bojite.
Prosvjed svjetine gotovo se prometne u urlik.
Lice kraljevo obasulo je rumenilo srdbe.
Francesco uzbueno trai pogledom Enrica.
Kraljica samo gleda utei.
Tada se kralj uzbueno digne i dovikne
Damiru. Mladi priskoi k njemu, prima
razbjenjeli kraljev nalog i okrene se kraljici.
-Zabrani joj to, Beatrice!
Zapravo nije nita pogrijeila protiv propisa.
Svaki pobjednik ima pravo traiti da se bije s
kim god eli.
-Ali njoj to neu dopustiti!
~ 143 ~
Svi su dvorani ispruili glave. S pritajenim

strahom promatraju kraljevski par, pa opet
bojite.
Ivan stoji nepomian, spreman za borbu. S
kraljevske tribine dohiti Damir.
-to to inite? Navukli ste na Sebe kraljev
bijes.
-Ja u ga snositi.
-Kralj mi je zapovjedio da vas maknem odavle.
-A ja se ne dam.
-Dajte mi ma!
-Nije va!
-Kralj to eli.
-Princ prihvaa borbu.
-Zaboga, Gordana, ne opirite se kralju.
-Nije vas briga to inim -odvraa ona drei
ma vrsto i stoji nasuprot princu spremna
na borbu
Urlik svjetine okree se protiv nje. Sva grla
stapaju se u jednoduni val bijesa koji
zasiplje mladu djevojku to stoji s maem,
kao peina hladnog neslomivog prkosa protiv
oluje njihova prosvjeda. A princ gleda nijem i
~ 144 ~
nepomian. Damir pohiti k njemu. Kraljev

pouzdanik Orban ponovo se vratio Gordani.
-Njihova velianstva zapovijedaju da odmah
odstupite.
-Ja sam propisno dobila od Alfonsa prvu
borbu, a princ je prihvatio.
-Vi ste uistinu sili s uma, Gordana, vratite
brzo ma Alfonsu.
-Da se pred svim ovim ljudima ponizim i
posramljena izaem iz ovog kruga?
-Nikad!
-Gordana, jo vas jednom opominjem: vratite
Alfonsu ma!
-Ako neu da vratim?
Ona poe hitro, kao da ide k Alfonsu.
Najednom pogne ma k zemlji, stane na
iljak, svine ga, zaokrene nekom onglerskom
kretnjom i u asu se ma slomi. Uinila je to
za nekoliko sekunda, tako spretno, gotovo
arobnjaki. Gledalite obuzme neka
omamljenost. Raskolaene oi, otvorene usne
i preneraena lica zure u nju. Tolika vjetina
u tren oka ohladi bijes i premetne ga u
asovito udivljenje.
~ 145 ~
Alfonso i Enrico nisu dospjeli ni da uine

korak, a ma je ve bio slomljen. Ona otri
Damiru i ne pazei na zbunjenog princa
povikne:
-Gospodine, dajte Alfonsu svoj ma!
-to ste to uinili? Ne mogu dati svoj ma.
-Dajte Alfonsu svoj ma! -zapovijedi ona
bijesno, a on zajedno s princom zuri u nju.
Razljuena, zahvati drak Damirova maa,
izvue ga iz korica i preda Alfonsu to je
stajao uz blijedog Enrica. Obojica ne govore,
ali pogledi im odraavaju bjesomunost.
Gordana pak pokupi obje polovice
prelomljenog maa i ponese ih s bojita.
-Zato ste to uinili?- upitao je Orban.
-Imam na to pravo. Volim slomiti ma nego ga
vratiti. To biste i vi uinili kad bi vam se na
ovako sramotan nain oduzelo vae pravo.
Recito to njegovom velianstvu. Neka me
kasni kako ga volja. Ne dam se ismjehivati ni
poniavati.
I princ i Damu i Alfonso i Enrico zbunjeni su.
-Kralj zapovijeda da ponete- povikne Orban.
~ 146 ~
Drhtavom rukom Enrico daje znak. Kunui

Alfonso uzima Damirov ma i nastupa. Svi
zaboravljaju tek vieni uzbudljivi prizor i svi
prate svaki dodir maa. I borci su istisnuli iz
svojih misli dogaaj. Alfonso sada stvara
odluku da se za svoj tajni poraz osveti
pobjedom, da ne razoara sve one koji su mu
prije klicali. I snaan je u navali, princ vjet u
obrani, jo vjetiji u izazivanju protivnika.
Razjarenost u doraslosti protivnika produuje
borbu, to dalje, to gledaoci bivaju tii, kao da
ih stee u grlu. Svakim svojim dahom
sudjeluju u borbi. Svaki jai prinev udarac
zahvaa ih nadom u njegovu pobjedu. Bez
daha upiru se njihove elje o prinevu otricu.
Jo bjenje navaljuje Alfonso, gonjen ei da
princu nanese sramotu pobijeenog. Princ je
miran, ruka mu je vrsta, sigurna. Alfonsova
krv kipi, oi sijevaju, miice poputaju. Osjea
umor. Napregne jo posljednju snagu. Ivan ga
doeka mladenakom hitrinom i paljivim
okom. Proklinjui osjea Alfonso da mu ma
dre, a ruka ga izdaje. Ukoio se, ne moe se
odrati. Prineva snaga kao da tek sada raste,
hranjena nekom tajanstvenom snagom to
mu je podaje nevidljiva sila.
Alfonso je ostao pobijeen.
~ 147 ~
Svjetinom prokipi radost. Njezini usklici

uzdiu se pod vedro nebo kao plameni krijes.
Grmljavina puka najavljuje kralju pobjedu
njegova sina.
Skrivajui svoju radost, kralj ostaje miran. Ni
oi mu ne odaju treptaja nad orkanskim
slavljem to se prosiplje nad Ivanom.
Pobjednik i pobijeeni dolaze kralju i kraljici.
Ona ne po kazuje nita do prijaznosti kojom
estita princu. Njezina ruka vrstom
sigurnom kretnjom uzima lovorov vijenac i
pokrije Ivanovu glavu. Prvi mu estitaju ban i
Lovro. Svi poslanici i dostojanstvenici,
dvorani, sve to je na tribini hrli princu. On je
sredite pozornosti i prijatelja i protivnika.
Popeo se na vrhunac izbrisavi kraljicu.
Ali ona brzo uini kraj toj situaciji. Zaas se
nae u sreditu. Uzela je princa Ivana pod
ruku, a s druge strane svojeg brata
Giovannnia i poe s njima pjeke u sredinu
bojita. Povukla ie tako sebe i svojeg brata u
slavu, namijenjenu Ivanu.
Ipak due i srca ljudi ne otkidaju nita od
svojeg oduevljenja, ne darivaju Beatrici ni
njenom bratu. Svi klobuci, ruke, titovi,
maevi uzdignuti su uvis, u ast prinevu.
~ 148 ~
~ 149 ~
GORDANINA KRIVNJA
Sve su kraljevske dvorane otvorene. Kroz njfli

se prua vidik na trijemove i dvorite. Prostrti
su stolovi u dvoranama i na trijemovima, u
poploenom dvoritu. Svjetlucaju lusteri.
arene svjetiljke u obliku tulipana rasvjetljuju
dvorite. Gomila kraljevskih gostiju slika su
blistave otmjenosti. Odore domaih velikaa,
venecijanskih, milanskih, napuljskih i ekih
poslanika, biskupske ljubiaste svile, svih
krojeva, svih boja, dragocjenosti omamljuju,
umaraju pozornost. Malo i visoko plemstvo
pozvano je kraljevskom stolu da proslave
princa, pobjednika bojnih igara.
Dvoranom prolazi kralj u odori od crvenog
baruna, ureenom zlatnim brokatom. Na licu
mu je zadovoljstvo. Prati ga njegov kancelar
Varadi. Na putu kroz trijemove kralj se naas
zaustavi.
-Petre, to je to htjela Gordana?
-Ne znam velianstvo.
-Kad svri veera, dovedite Gordanu u moju
radnu sobu. Neka doe i Ivan od Srednjice.
Dok je trajala veera, Gordana je sjedila meu
dvoranstvom.
~ 150 ~
Uzalud su je ispitivali kako se mogla osmjeliti

i poiniti onaj in na bojitu. Ona je samo
slijegala ramenima i smijeila se. S drugih
stolova, iz svih dvorana odakle se moglo
vidjeti u dvorite padali su po njoj pogledi.
Enrico je gledao ubojito, Alfonso strasno, kralj
ljuto, velikai omalovaavajue, mali plemii
srditim prezirom, samo Lovro Iloki nije tajio
duboko udivljenje. Princ nijednog asa nije
svrnuo svoj pogled k njoj, dok je Damir sjedio
kod stola mukih dvorana leima okrenut
prema stolu dvoranki.
Koliko god su gosti veselo raspravljali i sluali
glazbu, svatko, pa bilo samo iz ljubopitnosti,
nastojao je pogledati izbliza djevojku koja je
imala smjelosti da naoigled kraljevskog para,
dvoranstva i sve svjetine izvede in koji nitko
nije doivio. Nad njom je lebdjelo pitanje bez
odgovora i osuda bez suda.
Kad je kraljica dopustila da zapone ples,
priblii se Gordani varadi s Ivanom od
Srednjice i saopi joj kraljevu poruku. Hitro je
pola ne obazirui se ni na koga. Varadi je
uvede u kraljevu radnu sobu. Nala je na
okupu kraljicu, princa Ivana, Damira,
Alfonsa, Enrica i oba dvorska metra. inilo
se, Gordana je imala biti stavljena pred
~ 151 ~
kraljevski sud pa su odmah pozvali i

svjedoke. Svi su bili na okupu, samo princ i
njegov dvoranin Damir povukli su se neto u
dubinu dvorane, dok je kraljica s kraljem
zauzela mjesto kraj stola. U Gordaninu
lijepom licu lei neka djetinja radoznalost dok
je kralj mrko oslovi:
-Vi ste danas na bojnim igrama poinili
sramotnu sablazan koja ima da bude
kanjena.
-Svaki pobjednik ima pravo traiti da se bije s
kim god hoe. Dakle, uinila sam ono to mi
doputaju propisi.
-Ne pletite se, vi ste ena. Dakle nemate pravo
sluiti se pravima mukih boraca.
-Velianstvo, nisam se rodila s maem u ruci.
Dali su mi ga tek na vaem dvoru i nauili me
o pravima boraca.
-Gordana! -vikne kralj- to vas je ponukalo da
zatraite borbu s princom?
-Osveta!
Ova rije proizvede jak dojam na sve. Princ i
Damir s jednakom pozornou sluaju.
-Kakva osveta? -povie kralj.
~ 152 ~
-Velianstvo, osvetu protiv plemia i svjetine,

jer ja sam stekla pobjedu nad Gerebom, a svi
su mi se smijali i izrugivali. A princ? Jo nije
ni trgnuo maem, ve su mu svi klicali. I tada
sam planula i mislila: osvetit u im se za
uvredu koju su meni nanijeli i pobijedit u
onoga kojeg- oboavaju, naime njegovu visost
princa.
-Ali vi ste ena. Ako vam je njezino velianstvo
dopustilo da se ogledate, nije vam dopustilo
da pred svima zovete na megdan princa. Htjeli
ste ga poniziti.
-Nikada, velianstvo.
-Kraljevski moj oe, Gordana je imala pravo
da me izazove -uplete se princ.
-Ne mogu ti braniti da bude prema eni vitez,
ali ja sam kralj i traim da zamolite princa za
oprotenje.
Princ digne ruku u znak prosvjeda:
-Time biste, moj oe, ponizili mene. Nemam
Gordani to oprostiti, naprotiv, imam je moliti
za oprotenje da prihvaenu borbu nisam
izveo.
Kralj se obazre Beatrici:
-to kae kraljica?
~ 153 ~
-Potpuno odobravam Ivanovo shvaanje. Ipak,

vae velianstvo ima se pravo ljutiti na
Gordanu utoliko to ovo nije Napulj gdje
svjetina slavljem pozdravlja enske borce pa
su ljudi morali smatrati njen izazov
ponienjem. Najvie je kriv
grof Alfonso to joj je odstupio borbu i predao
ma.
Kardinalov neak pouri se obraniti:
-Kako da se oduprem zapovijedi ene koja je
stekla pobjed u bojnoj igri? Talijanski pjesnici
ispjevali su svoje najljepe pjesme muevnoj
hrabrosti i umu ene. Kralj se nasmije:
-Kod nas na sjeveru jo dugo nee slaviti enu
s maem u ruci, a glede uma, vjerujte, u
itavoj Italiji nema pjesnika koji bi u
Gordaninoj glavi mogao pronai ni dva zrna
za svojeg pegaza. Zapravo, svemu je kriva
Gordana i nikad vie nee smjeti da nastupa
u bojnim igrama.
Sluajui kraljevu odredbu, upravi ona k
njemu moleiv pogled svojih bademastih
oiju:
~ 154 ~
-Velianstvo! emu sam, dakle, s vaim

pristankom uila ravnati maem? Molim vas
uzmite me barem sa sobom na Turina.
-Vi ste ludi!
-Velianstvo, kad Turin ugleda ovu "dvorsku
ludu" i prstom pokae na sebe pobjei e i,
tako u vam barem biti od neke koristi.
Svi su se pomalo smijeili, samo Enrico i
Alfonso izmjenjivali su poglede.
-teta je troiti rijei ree kralj. Idite! Molim
vas idite!
I ona je pola smijui se kao da je primila
veliko odlikovanje. I kralj i kraljica su ustali i
poli gostima. Sva se pozornost usredotoila
na njih. Svi su izali na trijem. Vani svira
glazba, gospoda prazne vreve i udvaraju se
enama.
Daleko iza kraljiinih lea stoje dvoranke.
Gordana neto kriomice istrauje pogledom
dvorite, a onda priapne njenoj
Frankopanki:
-Moram otii. Zlo mi je. Recite to njezinom
velianstvu ako pita za mene, moram lei.
Polagano se izvlaila iz grupe dvoranki i
odabrala najskrovitiji put uza zidine kojima je
~ 155 ~
obzidano dvorite. Dok prolazi, grof Alfonso

stao je posve blizu ulaza u dvor. Prola je
pored njega pogledavi ga tek postrance i
nestala. Sad se on paljivo obazre po dvoritu
i onda se polagano uputi za Gordanom.
Uavi u palau, pohita njenim tragom. Nae
je u odaji kraj dvorane za primanje, gdje sjedi
poduprta rukom o naslon.
- Vi ste me liili pobjede nad princem ree on
vrlo mrko bez ikakva uvoda.
-Jesam li ja ravnala vaim maem?
-Dali ste mi tui ma, a moj slomili.
-Ne biste li vi uinili isto kad bi vam
zapovjedili onako sramotno povui se i vratiti
ma. Zar ne bi svjetina urlala od radosti da
sam morala vratiti ma?
-Ne poriem, ali upamtite; taj ete dan skupo
platiti.
-ime se prijetite?
-Poljupcima, vruim kao oganj. Recite: kada,
kako, gdje da se sastanemo nasamu? Vi
pripadate meni.
-Otkada?
-Od danas!
~ 156 ~
-Tko me dao vama?

-Vi sami.
-Ja? zaudi se ona.
-Gordana, pazite, kupio sam vas za svoj ma.
-Vae blagoroe, govorit emo sutra kad
prespavate uinak kraljevskog ciparskog vina.
I ona ustane.
-Ne putam vas odavle dok vam ne dokaem
da se sa mnom ne moe nitko poigravati. Vi
ste mi obeali za ma sebe.
-Kojim rijeima?
-Pogledom.
-Zar sam ja kriva to ne znate itati poglede.
-Jao vama. Gordana!
-Gospodine, vae je lice kao onaj vodoskok u
dvoritu; neprestano mijenja boje. Idite!
-Ostajem dok ne izvrim prijetnju.
-ime prijetite?
-Svojim pravom: uzet u vas silom!
-Silom! Zaboravljate da ja nisam slabana
djevojica. Mene su odgojili spartanski i ako
me ne pustite proi...
~ 157 ~
On joj zakri put:

- Zaboravit u gdje se nalazimo.
- Podsjetit u vas ve ja ako se drznete... -
Gordana, vi ste me prevarili!
- Ne. Zatraila sam da mi prepustite prvu
borbu i ma, a ja nisam kriva to mi kralj nije
dopustio boriti se.
- Znali ste da vam nee dopustiti. To je sad
jasno...
-Da sam znala, ne bih se izvrgla rugalicama
svjetine. A kad se nisam htjela poniziti da
ma predam, slomila sam ga. Traite li moda
naplatu za ma? Vrlo bi mi bilo krivo jer
nemam novaca da vam nadomjestim tetu.
Ipak sam pokupila slomljene dijelove!
- I sauvali ih!- usklikne on radosno.
- Dakle, ipak vam je samo do maa, do
njegova dragocjenog drka!
- Kamo ste stavili prelomljeni ma?
- ula sam ve da ste pohlepni za novcem i
zato sam ga pokupila. Bila bih donijela obje
polovice da me svjetina nije tako gurala pa
sam gotovo stradala...
-Kako stradali?
~ 158 ~
-Zamalo nisam bila probodena tim vaim

maem.
-Kako, zato?
-Nosila sam obje polovice: ljudi su me gurali,
pa mi se iljak maa urinuo u tijelo.
-U vae tijelo?
-Naravno, u moje, ali neznatno.
-Ranio vas je?
-Ubola sam se, ali, velim, neznatno.
-Gdje?
-Nije spomena vrijedno. Tek mali ubod u prsa.
A sad me pustite da idem. Osjeam
vrtoglavicu.
On se zablene, ali se brzo sabere i stade
nervozno tapkati po unutranjosti haljetka.
-Vrtoglavica. To je zlo. Znak groznice. Neete
moi s nama u lov, Gordana.
-To bi mi bilo uistinu vrlo ao.
-I oi su vam grozniave - ree on, neprestano
traei po unutranjosti haljetka. Evo, tu
imam neki lijek protiv vrtoglavice, dapae
protiv groznice. Uzmite!
~ 159 ~
-Gle! Odjednom vaa se milost brine za moje

zdravlje?
-Gordana, molim vas uzmite lijek. Ne bih htio
da izostanete iz lova. Ne mogu ivjeti ako vas
ne vidim.
Ona se nasmije.
-Gospoice Gordana, uzmite samo etiri kapi
u vodi, poite hitro gore, uzmite, bit e vam
odmah bolje.
-to je vama odjednom, grofe? Prije tako
drski, a sada zabrinuti?
-Gordana, ne zaboravite, ja vas ljubim. --Idite,
uzmite evo, tako mi due bojim se za vas.
-Tko ljubi istinski, ne prijeti se djevojci da e
je uzeti silom.
-Rekao sam to u ljubavnoj groznici, oprostite,
idite, uzmite lijek, obeajem vam svako
potovanje, Gordana. Samo da se ne razbolite.
Uzmite!
I on joj prui malenu srebrnu boicu.
-Kad ste odjednom tako uljudni, neu
odbijati.
~ 160 ~
-Samo etiri kapi ali ne kazujte to nikome,

okruili bi vas bestidnim sumnjama to od
mene primate lijekove.
-Vidite, grofe, ovako mi se vie sviate! Dakle,
uzet u lijek, ali s njim i vae obeanje!
Otila je hitro u dvoranu za primanje, a on
gleda za njom. Jedva da je prola pola
dvorane, kad joj stupi u susret princ Ivan.
Alfonso je u prvi as htio poi za Gordanom,
no opet se suspregne, zamiri i kroz duge
trepavice promatra kako je princ stao i neto
joj govori. Vrlo je blijed, mrk, a onda se
pokloni i poe u dvorite. Ne obazrevi se,
Gordana ide brzo dalje i nestaje iza vrata.
-Koga to ubadate, grofe?
Alfonso se obazre i ugleda Enrica. Korakne k
njemu i priapne:
-Pala je u zamku koju sam postavio princu.
Ubola se prelomljenim iljkom maa.
-I pravo joj budi.
-Ali meni nije pravo, jer ovo lijepo tijelo
pripada meni.
-Umjesto vas, cjelivat e ga crvi.
~ 161 ~
-Dao sam joj siguran lijek i kad to ispije,

nema joj pogibelji.
-Sili ste s uma, Alfonso! Pripovijedat e da
ste je lijeili protiv uboda. Pa za ime Boje,
pobudit ete sumnju prema vaem mau.
-Nisam tako lud da joj kaem to je. Uputio
sam je da je to lijek protiv vrtoglavice i
groznice. Ne bojte se, u tom nema straha.
-Da ste je radije pustili da umre.
-Zar ne vidite da mi je potpuno zavrtjela
glavom?
-Vidio bi to i slijepac, moj gospodine. Zapleli
ste sebe i mene u grdnu opasnost. Ako ona
progovori?
-Ponajprije, Gordana e utjeti da je ne bi
osumnjiili sa mnom. To je u njenom
interesu, a kad bi to i rekla, tko bi mogao
sumnjati ako sam joj dao lijek protiv
vrtoglavice na koju se tuila? U tom, dakle,
nema pogibelji.
~ 162 ~
SABLASNI PONORI
Princ Ivan gotovo juri u svoje odaje i odbaci

sveani kratki plat. Iza njega ulazi Damir
-to se dogodilo, Ivane? Ta kazuj mi ve
jednom!
A princ nee da govori. Usne mu se stegnule.
Kad je Damir htio djelovati na princa, prilazio
bi njeno i oslovio ga kao brata.
-Nikad te nisam vidio takva, prijatelju moj.
Neto te strahovito zadesilo. Otkrij mi svoje
srce. to te potreslo?
Ivan se uhvati za glavu:
-Udario, udario sam glavom o gvoe. Sto
zvijezda zasvjetlucalo je i ja sam se probudio.
Probudio se, Damire, i spoznao na javi
strahovitu sablast.
Damir njeno uhvati princa za ramena:
-Smiri se, prijatelju, prisloni svoju bol na
prijateljsko srce.
Princ udahne zrak. Lice mu se trza, oi su
pune grozniave vrelosti. Kao da je ugledao
neku strahotu koja mu jo i sada lebdi pred
oima.
~ 163 ~
Damire, pogledaj me ravno u oi. Reci, jesi li

kadgod opazio neke neobine pojave u meni?
-Boe moj, kakve neobine pojave? Nikakve!
-Ne, ne, nisam se dobro izrazio, ekaj, to da
kaem? Kako da ponem? Reci, nisi li opazio
da se u mojoj dui neto stvara, neto
dogaa, neto raa?
-Uistinu nisam.
-Ta sjeti se, promisli, uj, zar se ja pretvaram?
Ne, prema tebi nikada. Sluaj. Gledaj mi u
oi: nisi li u ovim mojim oima vidio nekakve
nove titraje, odraze nekog tajnog plamena?
-Nisam.
-Ni onda kad sam gledao i kad sam s njom
govorio, kad sam s tobom govorio o njoj, kad
smo raspravljali o njenoj udi, o njenom
ponaanju, sjea li se onog dana tamo u
dvoritu kad je Alfonso pristupio k nama, a
mi smo govorili o njenom dolasku Ljubopitni
kakva e biti, kako govoriti, na koji e se
nain izraavati. Tada je pristupio Alfonso i
izrekao onu uvredljivu primjedbu. Ja sam
trgnuo ma. Sjea li se? Nisam li bio
uzvitlan, zaaren? Govori, reci to si onda
opazio?
~ 164 ~
-Samo to da si stao na viteku obranu

djevojke koju potuje kao i ja.
-Damire, ne potujem je samo onoliko koliko
ti. Ne. Reci: nisi mi prodro u dno due. Zato
me gleda kao da me ne razumije?
-Ovaj put uistinu ne.
-Onda je moj otac jedini vidio u dno mojega
srca. Zna to je rekao toga dana: Ivane, ako
se bijemo za ene, ili je posjedujemo ml, ili
ona posjeduje nas! Kad sam ja to poricao,
otac naglasi: pazi Ivane, ena nas posjeduje, a
da mi to i ne slutimo. Damire, moj otac
poznaje ljudsko srce. Istina je, nisam znao da
moje srce pripada njoj.
-Ivane! to to govori?
-Istinu!
-Ti ljubi Gordanu? !
-I ja sam se isto tako zaprepateno pitao
-Prevario si se, Ivane!
-Da je barem tako!
-Kralj je bacio u tvoje srce utvaru.
-Sluaj. Kad me otac ispitivao za koju sam se
enu bio, neprestano me podsjeajui da me
~ 165 ~
nije na to prisilila viteka dunost, ve neto

vie... Onda sam vidio u daljini samo nju. Kad
mi je onda objavio vjeridbu s Biancom
Sforza...
-Vjeridbu?- zapanji se Damir
Nisam smio da ti o tom govorim, ali ne mogu
preutjeti. Kad sam je opazio pred Griem s
kraljicom, sapelo me u grlu. Kad je Beatrice
spomenula kod objeda da sam trgnuo ma za
svoju odabranicu, sve to vrijeme vidio sam
samo nju! U meni je drhtala itava dua.
Naveer kad je Gordana pristupila k meni,
rekla mi je: Oborite oi kad vas neto zapitam,
onda me upitala: Tko je ena radi koje ste
izloili svoj ivot? Ja sam oborio oi, ne zato
to mi je ona to naredila, ve zato to joj
nisam mogao gledati u oi. Nisam mogao, jer
bih joj morao rei: Izloio sam ivot za onu
koja me posjeduje, a to ste vi, Gordana. A
danas? Boe moj, taj strahoviti dan,
sudbonosni dananji dan! Damire! Kad je
uzela ma da sa mnom izvede bojnu igru,
ruka mi je drhtala. Srce mi je udaralo.
Prihvatio sam igru. Bio bih prihvatio da su me
posuli masom porugljivog smijeha. Nita
nisam uo to ljudi viu oko nas. Stajao sam
u zaglunoj buci. Bio sam smeten dok nisi
~ 166 ~
pristupio ti i rekao mi: Alfonso ti izlazi na

megdan. Pobijedi, prijatelju, da budemo
ponosni svi koji te ljubimo. Damire, onog asa
nisam mislio na tebe ni na druge prijatelje.
Mislio sam na nju. Ona neka me vidi. Njoj
bijem ovu bitku! Njoj pobjedu! Samo s jednim
pitanjem: to kae ona? Gleda li me jednim
pogledom: to kae ona, gleda li me?
Prinevo je lice blijedo, oi vlane, razgorene,
glas snien. Rijei plamene, zaprepatene,
upola oajne.
- Uveer, danas uveer kad je vani kliktao
Gri, a u dvoru se slavilo slavlje, kad je ona
bila pozvana pred kraljev sud, ugledao sam
njene oi, sluao njen glas, upijao njene
odgovore. Bilo mi je da uskliknem kralju: Ne
muite je, jer ona posjeduje vaeg sina!
Uistinu je tako, Damire.
Mladi zastane i pogleda prema prozoru:
-Damire! Doi blie. Izii iz tog mranog kuta.
ini mi se da govorim u praznu bezdan po
kojem se uljaju nevidljiva blijeda bia.
Iz tamnog kuta prozora polagano izlazi
crnokosi mladi. Svjetlo sa svijea na stolu
rasvijetli njegov profil. Princ mu prui obje
ruke.
~ 167 ~
-Sjedni, Damire, i sluaj. Tek sada dolazi

udarac koji me pogodio posred ela.
I on sjedne poduprijevi glavu o ruke, licem
okrenut k princu, to je nastavljao stojei
pred njim.
-Koliko me ona posjeduje pokazao mi je
Alfonso. Da, on. Nisam gledao Gordanu itave
veeri, nisam imao snage, ali sam ipak opazio
kako se ona polako ulja i uzmie prema
ulazu u novu palau. Nisi li vidio?
- Vidio sam, sluajno.
-Jesi li vidio da je na ulazu stajao Alfonso?
-Da, bio je.
-Onda se on ogledao poput tata ne gleda li ga
tko i nestao u palai. Tada sam osjetio kako
mi srce strahovito tue. Muka me snala.
Kako? to? Zato se ona
oduljala? Zato on sa njom? Stid me oblijeva
kad to priznajem. Poao sam u staru palau.
Odande sam pohitao dvoranama i hodnicima
da prijeem u novu. Drhtao sam. Put kroz sve
te odaje inio mi se odvie dalek. Svuda su
me zadravali. Napokon se naem u dvorani
za primanje. Vrata naredne sobe bila su
~ 168 ~
otvorena. Vidio sam tamo nju i Alfonsa.

Shvaa li?
Tebe je steglo u srcu?
-uj: ona je stajala, a on neto traio u
unutranjoj strani haljetka, govorio joj
nekako udno, zabrinuto, pruao joj neto.
Nisam mogao razabrati to je to
bilo. Samo se neto svijetlilo. Jo me i sad
gui. Kao da se nekala primiti. On se
sagnuo posve blizu njenom licu, drsko blizu i
govorio joj izoblienim licem pruajui joj
neku malu svijetlu stvarcu, kao neku
dragocjenost.
-Zato si sustao, Ivane?
-Nestaje mi daha, Damire, uj. Ona je to
primila od njega.
-Moda dragocjenost nije bila njegova, moda
je ona neto izgubila?
-Onda se ne bi najprije kratila primiti, a
najposlije joj je narinvo, a ona uzela. Rekla
mu je neto prijazno, suvie prijazno, tako da
bih bio kriknuo od
bola, i zaas je ula u dvoranu. Iziao sam
ispod zastora kao da upravo ulazim.
~ 169 ~
-Ona me pogleda i stane.

-Je li ti to rekla?
-Oslovila me: "Visosti, molim vas oprostite mi
dananji moj in."
-"Nemam to oprostiti", odgovorio sam. Mislim
da mi je glas drhtao. A ona opet zapita:
-"Ne mislite li zlo o meni?"
-"Ne", rekoh, ali dalje nisam mogao izdrati.
Htio sam otii, ona mi nekako udno
odgovori:
-"Vi ste vrlo blijedi. Ovdje je vruina. Moda
vam je pozlilo, visosti?"
Samo sam se naslonio i poao na trijem, ali
sam vidio kako je Alfonso gledao za njom s
izraajem zabrinutosti. Osjetim neku ludu
elju da Alfonsa rasijeem na komade. Nikad
u ivotu nisam elio ubiti, njega bih tog asa s
uitkom liio ivota. Vie nisam uo ni vidio.
Vukao sam se kroz redove gostiju kao u magli
dok mi nisi ti, Damire, priao i zapitao to mi
je.
utnja lei u sobi, duboka, teka. Ivan se baci
u naslonja. Glava mu poiva na
~ 170 ~
uzglavlju. Crni dojam ovjeka kojeg su skinuli

s muila.
-Nikad se tome ne bih nadao- prekine utnju
Damir. Ivan se trgne.
-Reci: kako je mogue da nisam osjetio prije,
da ti nisi nikad opazio kako mi se ona
uuljala u srce. Koliko smo puta govorili o
njoj?
-Zanimala nas je njena neobina pojava,
njena osebujnost, njen nain govora,
hrabrost. Kad si o njoj govorio, mislio sam da
je to samo teoretsko raspravljanje o enskom
karakteru.
-Boe moj! Kad su je okrivljavali da je
namigua, koliko smo puta govorili da se ona
samo tako prikazuje, da se priinja
luckastom. Traili smo uzrok tome, a nismo
ga mogli pronai. U njenim rijeima uvijek
smo nazirali neku pozadinu, neki drugi
smisao. I ti si bio istog mnjenja kao i ja. Ili je
to moda bio samo obzir prema meni.
-Bilo je to moje uvjerenje.
-Dakle, nikad nisi razabrao da mi je draa od
drugih?
~ 171 ~
-Da ti je draa od drugih, ne, ali drao sam to

udivljenjem prema djevojci koja se od svih
drugih toliko razlikuje i moda ovjeanska
samilost prema njoj koja nema nikoga svoga
na dvoru.
-Ti si tako osjeao, a i ja sam mislio da tako
osjeam. Pa ipak mnogo sam dana gledao
tamo meu dvorankama. esto i nehotice moj
je pogled zalutao meu dvoranke. Nisi li to
opazio?
-Da, opazio sam, ali sam bio uvjeren da
gleda lijepu Beci Frankopanku, jer je i ona
gledala tebe.
Princ je ustao i nemirno prolazio sobom kao
da ga je probudilo neko novo otkrie. Kad se
vratio k stolu, Damirova se ruka odmakne i
svjetlost mu padne u lice. Crne mladieve oi.
tuno gledaju princa. Ivan mu poloi ruku na
rame.
-Vidim, osjea sa mnom moju bol. I ja bih
strahovito patio da si ti tako nesretan,
Damire, ne bih elio da tebe ikada snae
samo sjenka onoga to mojom duom harai.
Znaj, Damire, otkad sam je vidio s Alfonsom,
ne prepoznajem se. Izgubio sam se, stranac
sam u svojoj nutrini, netko je drugi uao u
~ 172 ~
mene, a taj drugi je zao, pun osvete. Leim

bespomono kao ranjen u nekoj oluji koja
nada mnom vitla.
utjeli su gledajui preda se. Damirovo
blijedo, lijepo lice odraavalo je duboku
zabrinutost. Pogledao je princa. Njegove su oi
bile izgubljene, a lice pokazivalo tragove
duevnih trzaja. Damir mu prie, uzme mu
ruke i tiho upita:
-Treba da razmislimo: to sad?
-to? Alfonso ne moe ostati zajedno sa
mnom pod ovim krovom.
-Moj Ivane, druga te briga ne mori?
-Samo jedna jedina: da Gordana ne bi ljubila
Alfonsa!
-A kad bi ljubila tebe?
Damir osjeti kako mu je Ivan vrsto stisnuo
ruku.
-To bi bilo odvie sree.
-A ti si vjerenik druge?
-Sve bih stresao sa sebe za nju, sve bih veze
rastrgnuo, pregazio, samo nikad zakletvu
mojem prijatelju.
~ 173 ~
I pogleda toplo u Damirove vjerne oi, a on ga

upozori:
-Ne diraj, Ivane, u Alfonsa, to bi moglo
ugroziti, odati tvoju ljubav.
Naslonio se na njegova ramena i ostao malo
razmiljati. Onda kao da se trgnuo od neke
misli to mu je zadrla novom strahotom u
mladu i ranjenu duu.
-Jest, Damire! Odao bi me. A zna li to mi je
rekao kralj? U svojoj sumnji predosjeao je
to se u meni zbiva i nekoliko me puta
opominjao: "Pazi, sine,
ako koja ena stane na put tvojoj enidbi s
Biancom, smatrat u to veleizdajstvom. Ako je
ljubi, bjei od nje. Jao onoj koja bi pomutila
tvoj mir." Kraljeve su prijetnje bile tako
strahovite da mi je naas zastao dah.
Razmiljajui Damir je gledao preda se.
-Kralj je mrzi. To sam se sjetio onog asa kad
me na dvoritu poslije onog dvoboja pitao:
"Tko je ena za koju si se ti pobio?" I nisam je
odao. to bi bio s njome uinio da si mu onda
rekao, Damire?
-A to bi tek danas uinio da dozna kako je ti
ljubi? to bi uinio da u
~ 174 ~
nesretnom trenutku izda svoj osjeaj, Ivane?

Nekoliko sekunda mladi bulji u tminu
prozora kao da je tamo u odaju zavirila neka
strahota.
-Zar sam osuden da dovijeka utim?
-ini se, Ivane, osuda je pala.
-Prepustiti Gordanu drugome? Damire! Ti ne
moe osjetiti to to znai.
-to, dakle, namjerava?
-Prepustiti je drugome neu, ne mogu. To bi
me ubilo, razorilo moj ivot.
U ovom je uskliku zadrhtao strani oaj.
-to to znaci, Damire? Zato uti? Zato
nema rijei da me savjetuje?
-Jo ne znam nita spasonosno ime bih te
smio savjetovati. Moja utnja je odraz velike
boli to mi zadaje tvoja ispovijest, jer ona je i
moja bol i moja nesrea. S tobom sam snosio
sinovske boli za tvojom majkom, s tobom
nosim i bol tvoje ljubavi. Ova je bol tolika da
su mi misli obnemogle i ne mogu nita nai
ime bih te utjeio.
Mladi princ padne mu na prsa. Oni se zagrle.
No je tonula. Ukoena tiina lei u odaji. Dva
~ 175 ~
prijatelja, dvije vrele mladosti obe pognutih

glava, ukoenih pogleda kao da su se pred
njima otvorili sablasni ponori.
Sutradan dopodne itav dvor na elu s
kraljicom krenuo je put Medvedgrada. Kralj je
otpratio kraljicu do Poljskih vrata i obeao da
e navee stii na Medvedgrad, kad svri svoje
drav nike poslove. Vrativi se u dvor, nae
pred ulazom svoga pouzdanika Radula koji
mu na rumunjskom jeziku saopi:
-Velianstvo, uhvaen je glasnik koji je
uporno traio kraljicu. Obeao sam mu da u
ga predvesti kraljiinom dvorskom metru
Enricu im se vrati.
-Dobro si uinio, Radulo. Kraljiin dvorski
metar ovaj put u biti ja. Dovedi ga u moju
radnu sobu.
Uli su u dvor. Radulo pohita do glasnika i
apne mu:
-Odvest u vas kraljiinom dvorskom metru,
upravo je stigao.
I ovaj poe za njim. Radulo otvori vrata
kraljeve radne sobe. Glasnik je stajao
ekajui. Prolo je tek malo vremena kad kralj
~ 176 ~
ue u dvoranu. Glasnik problijedi, usne mu

dru. Gotovo se zaboravi pokloniti.
-Donosi vijesti iz Budima?
Glasnik ne odgovara. Njegovo blijedo lice
odavalo je strah i zaprepatenje.
-Daj, amo to nosi!
-Nita nisam donio.
-Lae. Znam da si glasnik iz Budima. Znam
tko si i otkuda dolazi. Daj amo pismo,
odmah, ili e mi ga izruiti na stranim
mukama na koje u te staviti. Sad biraj.
Glasnik zadrhti od uasa pri pomisli na
muila i otkopa iroku vunenu podvezicu a
onda oprezno prereze podstavu. Du
podvezice u bezbrojnim pregibima lei
duguljasto sloen komad papira. Matija ga
uzme, pohita k prozoru. Trebalo je dugo da ga
razmota. Pogleda pismo i upita glasnika:
-Tko je to pisao? ,
-To ne znam.
-A tko te poslao?
-Dao mi je neki komornik velikaa Gerloczija.
~ 177 ~
-Pismo si nosio kraljici. Drite ga vrsto

zapovjedi kralj, okrene se k prozoru i stade
itati snanom rukom napisane rijei:
"Svi smo jednoduni. Svi uz vau osnovu
kraljice. ekamo hitne naloge i vijesti. Je li s
Milanom prekinuto? Samo djela mogu razoriti
Kartagu. Do vaih nogu polaemo imanja i
ivote svoje."
Dugo bulji kralj u pismo to mu dre u ruci?
Slova mu skau.
-Radulo!
Dvoranin priskoi kralju i pogledavi u
njegovo lice prepadne se.
-Velianstvo, zar je kakvo zlo?
Ovog ovjeka treba odmah zatvoriti. Nitko ga
ne smije vidjeti, nitko ne smije
znati s kim sam ovdje govorio. Nitko ne smije
znati gdje se nalazi.
-Da ga stavim u tamnicu ovog dvora?
-Nije to kazna glasniku, nego zato da nitko ne
sazna to se s njim dogodilo. Dakle, treba mu
dati i jela i pia, ali nikakve mogunosti da
pobjegne ili da kraljica dozna.
-Razumijem, visosti!
~ 178 ~
Ti e ostati ovdje u palai da pazi na njega.

Upita li te tko je li doao kakav glasnik, rei
e da nije. Odgovoran si mi za njega.
Pazit u na nj kao na svoje oi!
Radulo dade odvesti glasnika iz sobe, a kralj
je ponovno itao pismo i razmiljao, elo mu
je puno nabora. Katkad sijevne u oima
plamen i opet utrne. Na koncu sloi pismo,
zatvori ga u svoj ormar, uzme klju i poe u
spavau sobu.
Radulo ga je naao ve odjevena za polazak
na Medvedgrad.
-Velianstvo, sve je izvreno po vaem nalogu.
-Dobro, moj stari prijatelju. to se ovdje zbilo
to je naa tajna. Svakog glasnika koji bi
dolazio bilo otkuda kraljici ti e uhvatiti i
spremiti u kavez da nitko za nj ne dozna.
Bude li to vano, poalji mi pouzdanog
ovjeka. Ako ne, bit u svakako u srijedu
ovdje. Reci princu i Damiru neka me slijede.
~ 179 ~
NA MEDVEDGRADU
Sunce natapa toplom svjetlou Zagrebaku

goru. uma je gusta, a put uzan. Kraljevska
povorka kree ispod kronatih stabala prema
brdu. Na njegovu vrhuncu poivaju
medvedgradske kule.
amor ljudskih glasova prodire kroz mirisnu
svjeu umu. Odzvanjaju trublje. Enrico
trubljom odreuje smjer nepreglednom nizu
jahaa. Svi su se redovi rasprili. Oko kraljice
sabiru se poslanici to su joj stigli s
Medvedgrada u susret i jau uz nju uzbrdo.
Gordana leerno sjedi na svom sedlu, udie
hladan zrak i avrlja s mlaahnom
prijateljicom. Ona se neprestano ogledava, a
Gordana je upozori:
-Uzalud se upinju vae oi, princ dolazi tek
podveer.
-Istina je, ali vidim tamo nekog drugog. Dolazi
neki fratar, gledajte, Gordana.
-U toj pustoi jo ima ivih stvorova.
-Tu dolje pod Zagrebakom gorom je
samostan. Po svoj prilici fratar je odande.
Dovela ga je oito ljubopitnost da vidi kraljicu.
~ 180 ~
Jau usporedo a pred njima i za njima muki

dvorjani. Pribliava im se Enrico kao da
oekuje nekog dvorana straga u povorci.
Fratar dolazi koso iz ume ravno prema
njima. Nekoliko koraaja pred Gordanom
isprui ruku kao da moli milostinju.
-Kakva neprilika! Nemam novaca ree tiho
svojoj prijateljici. Taj jadnik ne zna da
siromana dvoranka ne raspolae novcem.
-elite ga darivati? -upade Enrico. -Dopustite.
-On izvadi novac i prui ga Gordani. Pri tom je
tako manevrirao da je Beci Frankopanku
razdvojio od Gordane. Gordana je ve upravila
konja s puta prema fratru i pruila mu novac.
-Poslan sam od esmikog! -ape fratar.
Izraaj iznenaenja pomijean sa strahom
odrazi se u Gordaninu licu. Obazre se i
vidjevi Enrica u razgovoru s malom Beci,
skrene konja jo blie k fratru i sagne se k
njemu:
- On vas alje, asni oe? Gdje je?
-U remetskom samostanu. eli s vama
govoriti o vrlo vanoj stvari. Htio bi se
osloboditi tekog poloaja, on boluje.
~ 181 ~
-Svakako u doi, ali ne znam puta u

samostan!
-Tamo gdje su podignute tribine za sutranji
lov, zdesna ravno tee umski potoi. Treba
da se sputate neprestano uz potok u nizinu
sve dotle dok ne ugledate mene. ekat u vas
s nekoliko naoruanih samostanskih slugu da
vam put bude siguran.
-Prihvaam. Sad uzmite taj dar da ne bude
napadno. Zbogom!
-Bog vas pratio!
Fratar krene polagano umom, a uzbrdo je
Enrico jo uvijek zabavljao Beci. Kad se
Gordana vratila, on e joj ljubazno i aljivo:
-Vaa milost nije zacijele dugo ispovijedala
svoje grijehe?
-Kad biste se vi, grofe, odvaili na ispovijed,
morali biste zamoliti tri dana dopusta.
-Bilo bi me stid da zavrim za tri dana.
Pozdravio je i zaostao dok je ona krenula dalje
sa svojom prijateljicom. Uspinjali su se.
Zapadno sunce kupa medvedgradske kule
rumenilom. Sa zidina odzvanja trublja to
navijeta dolazak kraljice i njezine pratnje.
~ 182 ~
*****
Voljko se naslonila Beatrice u naslonja i
preko blistavog prostrtog stola promatrala
veselo odlino drutvo poslanika, velikaa i
dostojanstvenika. Oko njih stoje dvorani,
snani, rumeni, i na zlatnim tapovima dre
crvene, modre i ruiaste svjetiljke. A gore
nad njom nono nebo osuto zvijezdama.
Zupasti obrambeni zid dvora povlai tamni
okrug na nebeskom svodu, dvije crne siluete
iljastih kula stre u no kao dva golema
koplja. Kraljiin pogled poiva tamo gdje se
rub zida sastaje s nebom. Pod bijelim elom
komeaju se misli. Napuljski princ kardinal
Franco : se sagne k njoj:
-Uiva li Beatrice, ili smilja?
- I jedno i drugo. Divan je osjeaj ovako visoko
navrh brda, pod otvorenim nebom, gdje zna
da sve ono dolje daleko i iroko, i gore, i polja,
i more, sve je to carstvo tvoje volje, tvoje
vlasti. Odavle, s ovog dvora, na vrh brda
gradim most sve do juga po kojem e se
proetati Beatrice Aragonska do Napulja da
na sve ove poljane dovede rod svoj.
-Da ostane tu za sva vremena!
-Dok bude naeg roda napuljskog!
~ 183 ~
-Divna si, Beatrice, kad smilja svoje osnove.

Gle, neprestano te promatra milanski
poslanik Marcello. Na runoj dui svojeg
lijepog tijela on ima neku teku ranu, a oi
mu svjedoe da si mu je zadala ti, sestro!
-ena ranjava i lijei, a Beatrice puta da se
umre.
-Jesi li tome nauila i Gordanu?
-Ti ba nikad ne proputa da je ne
spomene.
-Da nije tvoja tienica, bila bi moja
ljubavnica.
-Tvojem ukusu nema prigovora, ali ne dajem
ti ovlatenja ni na to.
-to zapravo namjerava sa svojom
gojenicom?
-Odredila sam joj vanu ulogu u mojoj osnovi!
Vrlo vanu!
-To je novo! Zapanjuje me! Reci to si
nakanila?
-Beatrice ne obiava svoje namjere
raspravljati ni s tobom dok nisu dozrele.
-Kad to nastupi, sama u te pozvati da uje.
~ 184 ~
Dolazi kralj! -upozori Francesco.

Svi su oko stola ustali i s dubokim poitanjem
pozdravili. Matija dolazi ravno kraljici,
pozdravi je njeno, srdano, srdanije nego
ikad.
-Neki je glasnik doao iz Budima! -rekavi to
gleda je posve leerno, a ona isto tako pita:
-Jamano si primio vanih vijesti?
-Neka budala rekla je glasniku da tebe nema
na Griu i glasnik je otiao neznamo kuda.
U njezinu dranju ne opaa se ni sjenka
promjene.
-Bit e zabuna. Iz Budima ne oekujem
nikakve vijesti, ali iz Napulja.
-Onda je glasnik sigurno pitao za nas oboje.
Meutim, uputili su ga ovamo pa emo vidjeti
to je. Ali to nije tako vano. Imam za tebe
veselo iznenaenje, Beatrice -nastavi on
vedro. Primaknuo se neto blie k njoj pa
stavivi ruku na njezin naslonja, kae: -
Putem za Medvedgrad ispitivao sam Ivana i
opazio da je njegovo srce uistinu predano na
milost i nemilost Isabellli. I sve do ovih
gradskih vrata razmiljao sam o tome.
Konano sam stvorio sud i dokraja promijenio
~ 185 ~
svoje osnove o njegovoj budunosti. Ako se

uvjerim, Beatrice, da se njih dvoje ljube,
privoljet u na taj brak.
-Kad oko nas ne bi bilo tolikih gledalaca,
nagradila bih te zagrljajem.
-Zasluio sam ga, Beatrice- ree on tako
iskreno kao da mu to ide iz dna srca jer znaj,
jo nisam ispriao sve svoje novosti.
- Uistinu me iznenauje. Dakle?
-Bio sam u proroice na Kamenitim vratima!
-Kod one neprijatne crne pojave?
-Da, i zna to mi je prorekla -kae on
gledajui joj u oi zaljubljenim
pogledom rekla mi je: jo prije nego mine
godina dana dobit emo sina!
Njegovo lice poprimi toliko iskreno ushienje
da joj je nehotice zaigrala zjenica. Pokazujui
ispod rumenih usana nekoliko bijelih zuba,
ona se nasmijei:
-Dakle, vjeruje li sada?
-Vjerovao sam ti one veeri, ali danas je moja
vjera nerazruiva peina.
~ 186 ~
Blijedei promatrao je grof Marcello kako se

kralj i odvie intimno prislonio kraljici, kako
je obasiplje zaljubljenim pogledima pa okrene
glavu. Beatrice preko stola dobaci pogled
Isabelli ime joj javlja da se rjeava njezina
tajna elja. Svi kraljiini roaci pratili su to
kraljevo javno udvaranje kraljici s novim
nadama u interesu koje im taj odnos moe
ispuniti. Najednom kralj ustane.
-Dopusti, Beatrice, idem da malo
porazgovorim s Varadijem. Hou da odmah
pie u Napulj tvojem ocu o naim osnovama s
tvojom sestrom Isabellom i mojim sinom
Ivanom.
I Francesco, i Isabella, i mladi Giovannno, i
Enrico svi su se tog asa sastali svojim
pogledima na kraljiinu licu kroz iju
mramornu hladnou prosijava radost. Kao da
svi osjeaju to se dogaa i njihova se lica
vedre. I dok razgovaraju sa svojim susjedima,
neprestano svraaju poglede gore na proelje
kraljici da se napiju njene vedrine koja im
obeava vie nego to bi oni mogli eljeti.
Princ Ivan ne vidi to se oko njega zbiva.
Sjedei uz vojvodu Lovru Ilokog, slua
njegove bojne prie, makar su mu misli oito
daleko, dolje kod onog stola gdje sjedi
~ 187 ~
Gordana. Kralj je pozvao Varadija i stao s

njime podalje od kraljevskog stola, okrenut
leima prema kraljici.
Varadi, vae je lice okrenuto prema proelju
stola. Oprezno mi saopite to se tamo
dogaa, to radi kraljica?
Upravo daje neki nalog mladom pau
Brodariu, a mali sada odlazi.
Tada kralj pone gestikulirati kao da Varadiju
govori neto vrlo vano. Kancelar ispitljivo
promatra ovu kraljevu glumu.
-A to sada? Kamo ide pa?
-Pristupio je Enricu.
-To sam i oekivao! Enrico sada prilazi
kraljici?
-Da, velianstvo. Kako ste pogodili? Enrico je
sagnuo glavu a njezino velianstvo mu neto
ape.
- Pazite dalje, oprezno.
-Sad je Enrico otiao. Ne vidim ga vie.
-I ne treba! Vidim ga ja. Radi se o nekom daru
koji kraljica kani da meni tajno nabavi. Ali ja
bih to htio sprijeiti jer je dar skup kao itava
Hrvatska, Slovenija i Dalmacija. Poite vrlo
~ 188 ~
oprezno za Enricom i pazite kakve e dati

odredbe svojim dvorjanima. Ja, naime, mislim
da e poslati jednog svog ovjeka izvan dvora
na strau da vani eka onoga koji bi imao da
donese taj dar! Ako Enrico uistinu poalje
nekoga pred gradska vrata, onda se vratite i
skrstite ruke na prsima. To neka je znak da
sam pogodio. Meutim, sutra nakon lova
neete se vie vratiti na Medvedgrad, nego
poite ravno na Gri. Uveer da ste ve u
palai i da tamo spremite sve poslove koje
smo ostavili. Ja u u srijedu dopodne takoer
biti na Griu. Imam vanih odredaba!
Varadi okrene u dubinu dvorita, a kralj se
vrati kraljici. Za kratko vrijeme vrati se Varadi
i skrsti ruke na prsima gledajui kralja. On se
nasmijao tako veselo da se Varadiju inilo kao
da je kralj saznao neku veselu vijest. Gore na
zidinama grada pjevaju pjevai. Njihova
pjesma razlijee se visoko pod zvijezde nad
tamnom gorom i dolje prema grikoj utvrdi.
Iz vreve gostiju i blistave svjetlosti izmakla je
Gordana vodei sa sobom svoju mladu
drugaricu. Pole su prema proelju dvora.
-Iskaite mi dobrotu, molim vas doite odmah
k meni. Moram, naime, ispraviti neto to se
~ 189 ~
dogodilo na bojnim igrama. Nekoga sam jako

uvrijedila. Dakle, hoete li mi iskazati uslugu?
Vrlo rado, Gordana, pazit u, zamjerili bi vam
da vas nau u razgovoru s dvoraninom.
Mlada djevojka okrene se prema svjetlu
odakle se otvorio vidik na mjesto gdje je sjedio
princ, a tada opazi da je najednom nestao.
Gordana pohiti s druge strane stuba. U
polumraku stajao je Damir.
-Evo me- ree Gordana jednostavno.
-Oprostite mi to sam vas zamolio da doete
na ovo skrovito mjesto. Rei u vam brzo o
emu se radi. Kad ste danas odlazili s Gria,
njegovoj visosti princu uinilo se da mu elite
neto rei?
-Kad mu se tako inilo, zato ne dolazi sam?
Zbunjen tim pitanjem, Damir zirne nekud
gore prema kuli u tminu i odozgo
-Princ ne zna bili vam to bilo pravo.
-Tako? Prije nego to smo stigli iz Budima na
Gri nije mi obiavao slati poslanike kad je
htio sa mnom razgovarati.
-Od tada se dogodilo mnogo toga to bi vas
moglo ugroziti ako bi princ govorio s vama.
~ 190 ~
-Mene? Zato?
-Nisam ovlaten da vam na to dadem odgovor.
-Dakle, kad je pogibelj tako velika, isporuite
princu da ga elim okom u oko neto zapitati
sutra u lovu!
-Isporuit u- i on se nakloni.
- Imam neto i vama da kaem.
-Sluam zaustavi se on.
-Ponajprije, ako vas tko sluajno ovdje
zatekne, rei u da ste me zamolili za
oprotenje to ste na bojnim igrama bili
prema meni neuljudni.
-Ne znam to sam poinio.
-Niste me posluati kad sam rekla: pruite
Alfonsu svoj ma
-Da s mojim maem pobijedi mojeg princa?
-Bilo je obratno. No, meni se uri. Molim vas
okrenite se prema svjetlu.
Okrenuo se. Svjetiljke na ulazu u dvor
razotkrilo su njegovo blijedo lice i crne oi u
kojima lei zaueno pitanje.
~ 191 ~
-Tako! Hou da vam vidim lice. A sad ujte,

gospodine dvoraninu. Ono to vam elim rei
moglo bi se shrvati na mene.
-Kad me drite nedostojnim, onda neu ni
sluati- odvrati uvrijeeno.
-Kad bih vas drala nedostojnim, ne bih ni
zapoela. Uvjerena sam da govorim s vitezom
koji zna to mu je initi s onim to mu kanim
povjeriti.
-emu onda prijanji sumnjiavi uvod?
-Nije bila sumnja, ve samo upozorenje da
svojem potenju dodate i opreznost. Vi ste
iskreno odani princu?
-Vie nego sebi.
-Pouzdajem se dakle u vau odanost prema
njemu i povjeravam vam neto o emu princ
ne smije saznati.
-Princu ne mogu zatajiti nita.
-Zar vi nemate nikakvih svojih posve linih
tajni koje ne odajete nikome, pa ni princu?
-Posve line koje zasijecaju samo u moj ivot,
to je drugo.
-Zadaa koju vam zadajem posve je vaa
lina. Odmah ete razumjeti zato. Jo
~ 192 ~
jednom naglaavam: povjeravam se samo

vama u potpunoj vjeri da iskreno i odano
ljubite princa.
Damir uti i bez daha slua.
-Pazite da se princ bilo s kim ne pobije.
Raireni njegov pogled izraava zapanjeno
pitanje.
-Gospoice Gordana, osim na Alfonsa Borgiju
nije princ ni na koga trgao ma.
-Od ovog as nikad vie neka ne poe s njim
u bilo kakvu borbu na ma.
-Nema za to ni pogibelji, jer je kralj zabranio
dvoboj.
-Zabraniti znai izazivati! A lako se moe
desiti da e ga grof Alfonso izazvati.
-Zar grof Alfonso ima povoda izazivati princa?
-Nisam upuena u bitnost grofove udi.
-Sumnjam.
-to vi to, gospodine sumnjate?- podigne ona
glas i glavu izazovno.
-Sumnjam da ga ne prezirete, jer to vam
prua dovoljno prilike za va razgovor s njime.
~ 193 ~
-Moj razgovor? Ako ste mu, izrecite potpuno

svoju misao. Kaem: potpuno, dokraja.
Kretanja njegove glave pokazuje da je u njemu
izazvala smjelost.
-Izrei u sve. Kad ste na bojnim igrama
izazvali princa pred itavim svijetom govorili
ste s Alfonsom neto odvie povjerljivo, a pri
tome je njegovo lice rumenjelo i blijedjelo.
-Jesam li ga ja obojadisala rumeno ili blijedo?
-upita ona ironino.
-Juer uvee vi ste od njega primili dar. Ona
ljutito trgne kovrastom glavom.
-to primam i to dajem o tome polaem
rauna samo sebi!
-O tome nema sumnje, ja sam tek odazivajui
se vaoj elji razjasnio to mislim pod
"razgovor s neakom kardinala Borgie" i o
vaim samotnim razgovorima koji dokazuju
da ste ga ipak imali prilike prozrijeti i
upoznati neto vie.
-Dakle, na ovom dvoru uhaaju ve i mene?
-Nipoto niste uhaani, ali moda nekome na
dvoru ovi razgovori zadaju boli.
~ 194 ~
Podignuvi glavu zime mu ona vrsto u oi i

upita otro:
-O kome vi to govorite?
-Oprostite, rekao sam vie nego to sam smio.
-Bili biste uinili vrlo dobro da ste se drali
odreene granice. Ako nekome zadaju boli
moji razgovori s grofom, nema ipak nitko
prava da zadaje meni uvrede.
Pokunjen obori glavu.
-Poinio sam veliku nepravdu, teko sam
skrivio, molim oprostite!
Ona prezirno preuje njegovu pronju i otrim
zahvatom promijeni tok razgovora.
-elim dovriti ono to je vano za mene. Ne
dopustite, dakle, da se princ bije bilo s kim ni
u zbilji ni u bojnoj igri!
-Ni u bojnoj igri?- zapanjeno opetuje Damir.
-Upamtite to rekoh!
-Odvratiti ga od bojnih igara nije lako.
-Zato ste ovdje vi, va upliv i vaa
dosjetljivost, gospodine! Dakle, morate budno
paziti da se to ne dogodi, a svaki namjeravam
oruani sukob sprijeiti po
~ 195 ~
svaku cijenu!
Pristupila mu je posve blizu nastavivi:
-Moe li mi to obeati vaa odanost prema
princu?
Barunaste oi uprla je u nj prodorno pitajui
i ekajui, a pod njegovim elom kao da
prolaze krilate misli. Obrve mu zadru.
-Kunem vam se na svoju ast i prijateljstvo
prema princu.
-Hvala vam!
-Oko njegovih usana pojavi se neka sjenka,
prhne mu obrazia i sakrije se u crnini
njegovih oiju.
-Shvaate li sad zato je ova tajna zadaa
posve vaa lina? A sad se pourite da vas ne
nau.
-Sutra, dakle, elite govoriti s princem?
-Da, recite njegovoj visosti da ga molim!
-Poklonio se i hitro izgubio s druge strane u
tminu dvorita. Gordana je pola k svojoj
drugarici. Obje su rukom o ruku izale prema
svjetlosti gdje su kraljevski gosti buili,
razigrani vinom i pjesmom.
~ 196 ~
Tamnim tjesnacem izmeu zidina dvora i

obrambenog zida uri se Damir i uspinje
uskim stubama na kulu sa zupastim ravnim
krovom. Gore u tami eka Ivan, uhvati
Damira za ruku i povue ga k sebi:
-to je bilo? Ruka ti dre!
-Uvrijedio sam je, jako se naljutila na mene!
Gotovo je bila gruba!
-Govori! Tu nas mogu uti samo zvijezde. to
je rekla? Zato si je uvrijedio?
-Spomenuo sam joj razgovor s Alfonsom, ono
kako je primila dar, a ona je planula na mene
vrlo estoko. Zamolio sam je za oprotenje, ali
me nije udostojala oprotenja jer je govorila...
-O emu, Damire?
-O tebi, Ivane.
-O meni? Damire. to? Reci.
-Nikad ne bih to slutio, nikad se nisi mogao
nadati kako ti je sklona.
-Po emu to zakljuuje? to je rekla?
-alila se to je sam nisi pitao to ti ima
saopiti.
~ 197 ~
-Da me otac vidi da s njom govorim! Ta ne

usuujem se ni pogledati je od straha. Znam
da mi otac neprestano uhaa poglede, dapae
i Varadi. Jesi li uo kako me otac putem na
Medvedgrad ispitivao tko je ta ena za koju
sam se pobio?
Bila bi to tragedija da otac samo posumnja.
-Ali kralj je ustvrdio udnim glasom da valjda
ljubi Isabellu? .
-Uhode me, to vidim. I kad bi kralj samo
naslutio, potjerao bi Gordanu s dvora.
-O svemu tome ne smije ona znati nita.
-Malo sam joj natuknuo da ima neto zbog
ega ne moe kao u Budimu s njom lako
razgovarati.
-uj, Damire, vi ste dugo razgovarali, vrlo
dugo, o emu? Ispriaj mi sve, rije po rije.
-To se ne da iskazati tako rije po rije.
Govorili smo mnogo o Alfonsu.
-O njemu? Misli da ga ljubi?
-Ne mislim. Ba obratno, uvjerio sam se da
njena duboka sklonost pripada tebi.
~ 198 ~
-Uvjerava me, a ne moe ni dokazati

razlozima, ta govorili ste tako dugo, vidim
taji mi to ste govorili!
-Obratno, hou da ti sve kaem, a ti me
prekida. Gordana je vrlo zabrinuta za
tebe.
-Kako zabrinuta?
-Evo kako: pripovijedala je kako se silno
prestraila kad je doula da si se
pobio s Alfonsom. Ona, dakako ne vjeruje u
igru kao nitko na dvoru -poznaje njegovu
maevalaku vjetinu i zato se silno radovala
to si ga ranio, a na bojnim igrama pobijedio.
Ne moe se iz njenih rijei sastaviti priznanje:
"ja ljubim princa", ali po svemu iz njene
zabrinutosti, njenog straha za tebe, njenog
glasa, po stanovitim stankama iz svega toga
uo sam glas njenog srca. Uostalom, sutra
e od nje saznati vie. Gordana eli s tobom
govoriti u lovu, a to je sutra.
-Zato sutra?
-Izriito je to rekla. Naglasila je da eli s
tobom govoriti i poruuje da e te osloviti.
-to li mi kani rei? Kako mi srca udara!
~ 199 ~
Sakriveni iza zupastog ugla kule gledaju

dolje u osvijetljeno dvorite gdje se oko
kraljevskog stola ljeskaju arolike odore,
dragulji na glavi, vratu i odijelu kraljice, a oko
njih vijenac odlinika, dvorana i paeva. Sa
visine promatraju veselu vedru raskonu
sliku.
-Tko je taj to sad govori s Gordanom?- pita
Ivan.
-Lovro Iloki! Prepoznao sam ga po dolami,
makar stoji u sjeni.
Da! To je on- uzdahne Ivan. Sin bosanskog
kralja o kojem su govorili plemii na Griu.
Lijep je, snaan, to li joj tako uporno pria?
Kako je nepomino gleda.
-Uzalud joj on govori. Uvjeren sam da njeno
srce pripada tebi.
-Kad bi to bilo mogue!
-to bi onda bilo?
-Uzeo bih je i ponio tamo daleko iza onih gora
gdje je moja majka.
-A kraljevstvo? A prijestolje? A vjerenica?
Princ digne glavu i zagleda se u daleku no.
~ 200 ~
Damire, vidim pusto, tminu, strahovito

daleku i neizvjesnu, a u njoj svijetli samo njen
lik. to e to biti ne znam.
Poniknuo je. Damir gleda iza kule gdje se u
zaleu Medvedgrada die gora puna tajne
utnje.
~ 201 ~
LOV NA DJEVOJAKU LJEPOTU
Rogovi, graja divljai i trublje ispunjuju

umu. istina prepuna ljudi. Na okrajku
ume diu se crvene tribine prepune dvorskih
uesnika lova.
U umi Medvednice postavljena je tribina za
lov. Svijet iz oblinjih sela, pa ak i gonii zure
u to udovite usred ume, jer takvo raskono
izvoenje nevienih igara u lovovima juga
propisna je parada, bez koje lova uope ne
moe biti. Kraljica, ki napuljskog kralja,
uvela je sve junjake obiaje kod nas na
sjeveru i domai velikai i plemii zapanjeno
stoje u okrugu kao da su u nekoj areni, usred
grada, gdje se odravaju borbe s bikovima i
divljim zvijerima. Sve je oko njih usred ove
ume ukraeno zlatom i brokatima, a ene u
svijetlim raskonim odijelima. Naokolo pak
Medvednica kao da zablenuto zuri to je to
sjelo u njenu kotlinu.
U sreditu je kraljica. Sjedi kao da je u
sveanoj dvorani kraljevske palae. Haljina je
od baruna njene najmilije boje za lov boje
bademova cvijeta. Sva ushiena promatra
kraljica srnu to su je gonii natjerali u irok
okrug ograen
~ 202 ~
vrstom ogradom od dasaka. Oajna ivotinja

puna strelica juri na ogradu, vraa se opet i
udara glavom o daske kao pomamna u
smrtnoj stravi za svoj jadni ivot, dok sa svih
tribina padaju po njoj nove strelice.
Dvorski metar Orban sukobio se s Enricom
iza tribina. Ovaj ga grubo zaustavi:
-Gdje je kralj?
-Odjaio je s princem i velikaima loviti u
umu, po naem obiaju! naglasio je ove
dvije rijei osobito uljivo, a Enrico mu
odgovara istim tonom:
-Ako vam se ovaj lov ovdje ne svia,
zapovjedite kraljici da ne lovi po svojem
napuljskom obiaju.
-Ne podmeite mi takve nepodoptine, grofe!
-Samo pogaam vae skrovite misli,
gospodine kraljevski dvorski metre.
-Za ovu objedu potuit u se kralju!
-Moete se tuiti od Gria do Napulja, a sad
mi recite gdje je dvoranka Gordana?
-Nama je dobro poznato da je kraljica Gordani
dopustila uestvovati u lovu po naem
obiaju!
~ 203 ~
-Dopustila je barbarici da se malo nauije

svojeg divljakog obiaja.
-Gospodine, barbari su pristojni, poteni i
uljudni ljudi! i okrene mu lea.
Ali ga Enrico zaustavi:
-Kojim je smjerom pola Gordana?
-To je previe, gospodine. Maknite mi se s
puta!
-Udarit u vas- zaprijeti Enrico.
-Raskolit u vam glavu!
Obojica se late maeva. Iza tribna dotri
Stjepan Mladeni i povikne:
-Kraljica vas zove, grofe Enrico! to e rei
Hrvati! U tok maeve. Kraljica vas hitno treba,
gospodine grofe!
Kunei ode Enrico ispred tribina. Orban je za
njim kleo:
-Nee taj dobro proi. Dugo se neu moi
uzdrati budu li kraljiini ljudi toliko izazivali.
Drskiji su nego to su ikad bili.to je kralj
ljubazniji prema kraljici, to su oni izazovniji
protiv nas. Jedva ekam da svri ovo muenje
zvijeri s ovim strelicama. Strahota, kakav je to
~ 204 ~
nain lova! No, sad e valjda zavriti, moramo

izdati naredbu za blagovanje.
A tamo iza ograde stoji svijet iz okolnih sela,
protee vratove, bulji, mrmlja i prigovara.
-To je lov! Zatjeraju ivotinju u ogradu, kao mi
svoje prasence u dvorite, i polagano joj alju
strelice!
-Srna je pala!
Olakanje obuze svijet. Skupili se u grupe,
raspravljali i prigovorali. Zatrubi trublja. Na
tribinu dolaze dvorani i paevi u sveanim
lovakim odorama od zelene i crvene tkanine,
ureenim zlatom i srebrom i posluuju
okrepom. Dvorski metri Orban i Mladeni
odreuju. Pred kraljicom je sagnuo glavu
Enrico
i slua njena pitanja:
-Do sada nema traga glasniku iz Budima?
-itavu no ekao je moj glasnik pred
gradskim vratima uzalud. Ostavio sam ga
gore i sada. Ne vjerujem, velianstvo, da bi iz
Budima poslali kakve vane vijesti ovako
neoprezno.
~ 205 ~
I djeca su opreznija od maarske gospode.

Svakako budi na oprezu. Kralj zna da je
stigao, ali su mu rekli da nisam na Griu.
-Moda je budala otiao natrag u Budim?
-To mu ne bih nikada oprostila, ima mi
donijeti vanih vijesti! Enrico, opominjem te,
budi pametan. Isabella se tui da je progoni.
-Velianstvo, ne mogu podnositi to
neprestano hvata prineve poglede!
-Sad svri ono to ti ja odreujem, no o tom
drugi put Gdje su moje dvoranke?
-S one strane tribina kod jela. Samo Gordana
nije tamo.
-Dopustila sam joj da se nauije barbarskog
lova.
-Samo da ne zaluta u umi.
-Nai e ona puta, ne bojim se. Reci
milanskom poslaniku neka doe k meni. Stavi
mu uza me stolicu.
Poto je izvrio nalog, mladi grof Marcello
sjedne pokraj kraljice jedva suzdravajui
ushienje zbog ove velike poasti. Beatrice mu
je okrenula lice, pogledala i zapoela tihi
razgovor. Enrico se priuljao k Alfonsu.
~ 206 ~
-Otila je u lov. Kad okrene sunce na zapad,

onda moete ii.
-Kad svri blagovanje i gonii natjeraju drugu
srnu, svi e zaboraviti na nas.
Gordana je lovila umom s dvojicom lovaca.
Namjerno se od njih razdvojila i
ostala sama. Uspne se na konja pa odjuri, ali
se brzo zaustavi pokraj tri ogromna stabla to
lee na zemlju. Tu skoi sa sedla, zavee
konja pa sjedne na povaljeni panj. Na lijepoj
glavi koketno poiva gotovo muki klobui.
Smea suknja joj je kratka, izme od crvene
koe, visoke. Katkad pogleda gore uz mali
puteljak pa se opet zamisli. Zauje topot
konja i kripanje granja. Gleda mirno gore
odakle se sputa princ Ivan. Pozdravlja je.
-Morao sam zapravo doi prvi na ovaj
sastanak, ali nisam se mogao nikako ukrasti
oevoj pratnji.
-Na meni je da se ispriam. Ne zamjerite to
sam vas molila da doete unato udnim
odredbama to su u najnovije doba pale na
dvoru. Nisam slutila da je potrebno prijei
tolike zapreke da se govori sa mnom.
~ 207 ~
-Ne s vama. Kralj mi ne doputa govoriti ni s

jednom djevojkom na dvoru. Vi ste to morali
opaziti. Ne pribliujem se nijednoj gospoi.
-To je doista tajanstveno!
-Teko mi je, Gordana, to vam ne smijem
nita o tome rei, jer me vee asna rije.
-Potpuno shvaam, visosti. Napokon, nije ni
potrebno da mi to kaete. Htjela sam tek
nekoliko rijei govoriti s vama i odmah u vas
osloboditi neprijatnog poloaja.
-Zar se opet vraate k vaem nainu govora?
-Naprotiv, ovo je novo, posve novo, visosti! I
molim vas da moj postupak ne shvatite krivo.
Bila sam primorana pozvati vas na ovo
samotno mjesto jer mi gospodin Damir ree
neka vas nikako ne oslovim pred drugima na
kraljevskoj tribini. Pri morana sam bila,
kaem, jer ne mogu dopustiti da nosite grdnu
sumnju.
-Kakvu sumnju?
-Sumnju protiv mene!
-to vas je sklonulo na takvu pomisao?
- Vae dranje u nedjelju naveer.
~ 208 ~
Malo se zastidio sjetivi se kako ju je

promatrao u razgovoru s Alfonsom.
-Ja sam sluajno bio u dvorani kad ste
izlazili, zar sam vas povrijedio?
-Pred kraljem ste me, zbog mojeg ina na
bojnim igrama viteki obranili, a tamo u
dvorani za onog susreta stekla sam uvjerenje
da ste mi ipak jako zamjerili.
-Uvjeravam vas da su moje rijei i moji
osjeaji bili pred kraljem u skladu.
-Pa, dobro i to je mogue, ali ste oito poslije
uli neto to mora da baca grdnu ljagu na
mene. Ja sam duna sebi, da se opravdam. I
zbog toga sam eljela govoriti s vama.
Prije nego to je mogao izrei svoje uenje,
ona pristupi korak blie.
-Visosti, izgledalo je na bojnim igrama kao da
sam htjela prikazati vas smijenim pred
ovdanjim svijetom koji se smijao mojem
maevanju i moj izazov
smatrao omalovaavanjem vae visosti. Ali ja
to nisam htjela. Pred kraljem sam naglasila
da me ponukao na onaj istup ponos, tatina
ili kako hoete, da one koji su mi se smijali
porazim, ali ono to govore dvorani, visosti, to
~ 209 ~
nije istina! Nisam dola da vas izazovem na

bojnu igru po nalogu kraljice. Vjerujte: da me
poslala, znala bih se tome spretno oteti.
-Gordana, nikad ne bih mogao to vjerovati.
Ne, ne bih mogao vjerovati da ste vi kraljiino
oruje protiv mene.
-Visosti, vi ste me one veeri vrlo mrko gledali
i gotovo neprijazno ostavili u dvorani za
primanje.
-Ako sam to uinio, bilo je moda stoga to
sam bio vrlo loe raspoloen. Ne ni to nije
opravdanje! Uinio sam to... oprostite!
-Vi niste vjerovali, kao to vjeruju Varadi i
nai, da sam bila protiv vas poslana?
-Nikada to ne bih mogao vjerovati.
-Samo sam to htjela uti iz vaih usta. Hvala
vam, sad moram ii.
-S uzvisine dojaha k njima crnokosi mladi.
-Zato tako juri, Damire? zapita ga princ.
-Alfonso i Enrico dolaze, upravo ovim
smjerom. Opazili su me, a ja sam se pourio k
vama. Uzjaite, krenimo.
- Ne, odsijee princ. Ne kanim se skrivati od
njih! Svoj sam!
~ 210 ~
- To vam pristaje, visosti! - potvrdi Gordana.

Damir je siao s konja.
-Nekoliko trenutaka kao da su mladii
osjeali neku zabunu pa ne znaju nai nit
razgovora. U Damirovim oima pojavila se
zabrinutost. Odozgo je jurio Alfonso, a iza
njega Enrico.
Jaui prema njima, Alfonso se ve izdaleka
grohotom smijao. Svi troje
gledaju emu se smije. Zaustavio se upravo
pred njima smijui se.
-asti mi, ovo je divna lovina!
-to velite, grofe?- zavikne princ tako
prijeteim glasom da su se Gordana i Damir
trgnuli i pogledali. Ali se ve Damir baci meu
njih stojei pokraj Alfonsa.
-Visosti, grof nije mislio nita zlo. Samo je htio
naglasiti...
Sarkastinim smijehom i pogledom prekine
mu rije Alfonso:
-Da, mislio sam da je ovo divna lovina, nai
na sastanku ljepoticu s princem, a
trei gore uva strau! Ivan problijedi, uspravi
se i zavie:
~ 211 ~
-Da ne sjedite na konju, obraunao bih s

vama kao s deranom!
On se pokloni na sedlu i uini iroku gestu.
-A ja u vam pruiti priliku da obraunate sa
mnom kao s vitezom.
-Sutra ujutro, na ovom istom mjestu! odluno
povikne princ.
-Oprostite- nasmija se Alfonso -ujutro u
jamano biti umoran. Noas imam njenih
obaveza. Ali sutra u isto doba, na ovom
mjestu!
I princ i Alfonso tako su hitro izmijenili ove
rijei da ni Gordana ni Damir nisu mogli
ubaciti ni jednu jedinu rije. Oboje gledaju
ukoeno kao da su nadovezali svoje misli na
svoj razgovor juer iza stuba medvedgradskog
dvora. Gordana mu je dobacila pogled pun
strepnje, a on joj prie i apne:
-Gordana, vau elju i svoju dunost ja u
ispuniti.
-A sad otpratimo gospoicu ree princ
Damiru.
Gordana se ve popela na konja, odluno i
spretno poput momka. Uspinjali su se pratei
djevojku. Alfonso i Enrico takoer su krenuli,
~ 212 ~
ali drugim smjerom. Ubrzo se pojave dva

lovca na povratku. Gordana zamoli svoje
pratioce:
-Molim da me sada ostavite, s ovom u
gospodom nastaviti lov.
-Ako je to vaa elja? upita princ.
-Da, visosti, to je moja elja!- odgovori ona i
odjaha s obojicom gospode protivnim
smjerom. Neko je vrijeme s njima razgovarala
o lovu, a onda zapita:
-S koje strane tee ovdje neki potok?
-Upravo ravno ispred nas, nee biti daleko
odavle.
-Dobro. Tamo sam odluila da udarim svoj
lovaki stan. Molim da me ne pratite.
I ostavi zauene ljude pa pojuri oznaenim
smjerom. Pokatkad bi zatrubili lovaki rogovi i
ona bi zastala da po jaini glasa raspozna
daljinu iz koje dolaze. Odjeci su bivali sve
ei, ali su se sve vie udaljavali. Budnom
pozornou ogleda se ona i zaustavi konja,
oslukuje ne bi li ula uborenje potoia. I
odjednom njena pozornost bude zadovoljena.
Negdje iz gutare sprijeda dopre buni um
~ 213 ~
vode. vrsto nategne uzde. Stigla je do

potoka,
pogleda gore, pa onda dolje u nizinu. Kroz
gusto granje to se sputa do zemlje ne dopire
ni traak sunca. Stabla sa iroko rastvorenim
kronjama nad njome su zeleni svod. Sputa
se u nizinu, neprestano uz umski potok. U
ravnini gdje se korito proirilo ugleda u
sedlima neke ljude. Zaustavi se. Opazi fratra
koji je izaao iz gutare. Dolazi joj u susret i
domahuje. Kad je dola blizu, pozdravi ga i
upita:
-ekate li dugo, oe!
-Ne odvie.
- to mi poruuje moj dragi skrbnik?
-Vrlo vas teko oekuje i treba da se urimo.
Samo prije toga moram vas upozoriti na neke
vrlo opasne okolnosti.
-Zar kakva zapreka?
-Samostanski propisi ne doputaju da njihov
prag prekorai ena. Prior je to rijeio tako da
ete ui u dvorite, a va skrbnik doekat e
vas u Korvinovoj kuli.
-Korvinova kula? Gdje je to?
~ 214 ~
-U zidinama koje okruuju samostan. Tamo je

kralj Matija dao podii kulu da zatiti
samostance, a oni su kulu prozvali njegovim
imenom. Evo, tamo vas eka asni otac
esmiki.
-On ne mora ostaviti samostan, a ja neu
prekoraiti praga zgrade?
-Pogaate. Meutim, ni unutar zidina nije
shodno da vratar vidi enu ulaziti u
samostan. Nastala bi tiha sablazan.
-Razumijem, trebala bih se preodjenuti. Gdje
da uzmem muke odore?
-Prior vam je poslao muki plat i ljem s
vizurom.
-Hitno mi dajte taj plat. Znam, to nije samo
zbog strogosti vaega reda. Bilo bi vrlo opasno
kad bi netko putem vidio Gordanu, tienicu
urotnika esmikog, kako jae prema
samostanu. Svatko bi posumnjao da se ondje
krije moj skrbnik.
-Nisu me tako tono uputili, ali bit e da je i
to razlog. Platom je pokrila itavu svoju
pojavu, skinula lovaki eiri, spremila ga u
sedlo, natakla ljem i vizirom pokrila lice.
Fratar zadovoljno kimne.
~ 215 ~
-Nitko ne bi slutio da se pod platom i

vizurom krije ena. Sad u i ja sjesti na konja,
pa neka nam dobri Bog bude u pomoi.
Krenuli su. Gore na vrcima stabala
zarumenjelo lie pokazivalo je da se sunce
ve sputa na zapad. Zaklonjeni gustim
granjem i praeni etvoricom konjanika
pojahali su umom. Polagano biva oko njih
sve tamnije. Samo jo as gore na vrcima
prodiru bijele sjene. Onda bude posve tamno.
uma je tiha. Oni se uljaju tamnim
prohodima. Katkad Gordana neto upita
fratra, pa opet jae dalje zaronjena u misli.
Gore s brda odjednom saspu se k njima otri
jaki zvukovi rogova. Sve jai i buniji kao da
nekoga dozivaju, za nekim viu. Gordana se
zaustavi:
-To zovu mene.
-Dakle opazili su da vas nema!
-Misle da sam zalutala, pa ekaju moj odziv.
Zvuk je vrlo otar i bliz.
-To je samo jeka na ovom mjestu.
-to bismo uinili da nas zateknu na ovom
mjestu?
~ 216 ~
-Vi biste brzo skinuli svoj vizir, neka ne misle

da ste se skrivali, pa biste potvrdili njihove
sumnje da ste zalutali i dodali da sam vas ja
naao i poveo.
-Opet vrlo otro dopire do nas zvuk rogova.
-Ipak, znam da su daleko.
-Nekako osjeam da bih se morala odazvati.
-Zato?
-Zar ovim putem u samostan ne otkrivam
kralju skrovite svojeg skrbnika? Ova me
misao neprestano zaustavlja.
-Ponajprije nee vam uhvatiti trag. A kad bi
doli sve do samostana, ne bi ga mogli
pronai. Vrlo je dobro sakriven. Pouzdaj te se
u mene. Ni za ivu glavu ne bih htio da nas
zateknu i slijede. Uzet u od pratilaca plat i
vizir. Neka nitko ne vidi fratra. Tako ste svaku
sumnju skrenuli od samostana.
-Odjahao je naprijed i vratio se zamotan u
plat i vizu .
Kroz tamnu i mranu gutaru uljaju se
oprezno, dok se s brda odzivlje rog. Jeka je
naas tako blizu da Gordana okree glavu
gore, onda opet bude tiho, kao da tamo
~ 217 ~
ekaju odziv. A ona uzmie sve bre u nizinu

dok lovaki rog zove kao u stravi
~ 218 ~
UROTNICI
Visoke su zidine opasale samostan u

Remetama. Onkraj zidina iza zatvorenih
kapaka prozora dvije svijee osvjetljavaju
muka lica. etvorica su: Ivan od Srednjice,
prior samostana, vojvoda Lovro Iloki i
Varadi. Kraljev kancelar uarena lica,
razmahanih ruku obrazlae:
-Ono to je kralj sada poinio to je sigurni
slom ugarskog i hrvatskog kraljevstva.
Kraljica je postala vladarem kralja, a ta
vladarica ima samo jednu osnovu: da i
Ugarsku i Hrvatsku utopi u napuljsko more.
To joj ne
smijemo dozvoliti. Iz vaih lica itam odgovor.
-Znao je kralj prignjeiti i domae i strane
neprijatelje. A eto, pred tom enom savija
svoju volju i sve svoje osnove pa i one koje su
temelj mira i opstanka hrvatskog i ugarskog
kraljevstva.
-Na bojnom polju bio je svoj i na- primijeti
Lovro Iloki, a Varadi potvrdi:
-Tako je, vojvodo, bio je svoj i na, a im se
ona pojavila, opet svu svoju politiku udeava
u duhu i eljama Napulja. Sve samo za
~ 219 ~
Beatriceine roake, poplavili su nas i oni i

njihovi dvorani. Grabe slube i plae koje
pripadaju naim ljudima. I nama Maarima, i
vama Hrvatima. Lakomo gutaju nae plodove,
a progutat e i nas. Upamtite: Napulj je bacio
sve svoje zasjede. Napulj eka da nas proguta.
Beatricein otac, taj raskvaeni bog mesa, sjedi
tamo u svojem napuljskom katelu i eka
otvorenih ralja da mu Beatrice dobaci vie
hrvatskog mesa, vau Dalmaciju, Hrvatsku, a
onda Ugarsku do Karpata.
-Jest, Napulj je naa zla kob, na sudnji dan.
To sam uvijek govorio ne samo prijateljima
nego i kralju- uzme rije Lovro Iloki. -To ste
rekli i vi, Ivane
od Srednjice, kralju!
-I on sam osjea da ga Napulj ispija, ali nema
snage oteti se kraljiinim arima pa rtvuje
sebe i nas Napulju.
-Napulju, da- bijesno ubaci Varadi. -Ne samo
da se jede, pije i odijeva na napuljski nain,
da se govori njegovim jezikom, da nije nita
dobro to nije iz Napulja, nita pametno to
nije rekao Napulj, nego je Napulj namjestio
svoje drijelo da mi uljeznemo u nj! Mi smo
ovdje samo za to da tovimo napuljskog zmaja.
~ 220 ~
Izginut emo na dnu njegove utrobe budemo

li sami dobrovoljno u nj ulazili.
-Beatncin muki um, pod enskim elom,
plete oko nas opasnu mreu.
-Plete opasnu mreu brat njezin kardinal
Francesco, taj napuljski kancelar u naem
kraljevstvu, i mali Giovannni naprasitom
svojom drskou svuda se isprsuje i pomae
kraljici u tom njenom pletenju napuljske
mree.
-Slab je kralj prema Beatrici odvrati tiho
tamnobradi prior samostanski i tako njezine
elje pobjeuju.
-Nije njezina pobjeda u njegovoj slabosti, nego
u njenoj nadmoi -odvrati Ivan od Srednjice.
-A to je kralj stariji, to je prema njoj slabiji, a
ona sve monija. I sada, prijatelji moji, sad ga
je ak uhvatila postavljajui mu stupicu da e
dobiti sina.
Na licu im se odrazuje podrugljivo
iznenaenje.
-Time je poluila da je kralj u asu kad je htio
Ivanu osigurati prijestolje enidbom s
milanskom princezom sve svoje namjere
naprosto napustio! Prijatelji moji, mi visimo
~ 221 ~
nad strahovitim ponorom koji se zove Napulj!

Nae e kraljevine nestati u dnu Napulja ako
silovito ne presijeemo mree kraljice
Beatrice! Vi, Hrvati, moete jednim poklikom
spasiti itavo kraljevstvo!
Lovro nasloni svoju smeu glavu na ruke i
osmjehne se:
-Mi, Hrvati, uvijek smo spaavali kraljevstvo
kad je trebalo, pa i danas. Tko uva Budim,
itav sjever i zapad od Turaka nego mi? Ali
protiv Turina moe se braniti buzdovanom i
topom, ali kako da se branimo protiv
prodrljivosti Napulja i kraljiinih mrea? Mi
smo u boju smioni i spremni, ali smo u
zasjedi napuljskih morskih pasa nemoni!
-Idueg mjeseca odrat e se ovdje sabor.
Proglasite na saboru princa Ivana
prestolonasljednikom!
Sva trojica gledaju u Varadija zaueno.
Lovro Iloki malo se zamisli i odgovori:
-To, dakako, ne bi bilo teko kad ionako sve
hrvatsko malo plemstvo, graanstvo i sav
narod pristaje uz princa i od njega se nada
najboljemu. A ta ete onda vi, Ugri?
~ 222 ~
-I nae malo plemstvo veim je dijelom uz

princa Ivana. Oligarsi e biti protiv njega. Ali
kad ustane va sabor, vi. Hrvati, koji uistinu
drite Turina na uzdi, morat e i oni
popustiti jer, zapravo, danas ste vi gospodari
poloaja!
-Mislite da proglasimo princa bez kraljevog
znanja?
-Da mu je tko ovo predloio prije nekoliko
dana, smatrao bi ga najveim prijateljem.
Danas oklijeva, upravo kukavno oklijeva.
Ipak, kad bismo ga iznenadili, uvjeren sam da
bi napokon doao k svijesti.
Ivan od Srednjice pogladi svoju dugu bradu:
-Prijatelji moji, to izgleda kao da mi snujemo
prema kralju neku urotu, a
zapravo smo najvjerniji kraljevi pristae.
Vjernost Hrvata prema kralju Matijau nije
samo vjernost njegovoj osobi nego vjernost
domovini. Kad bi Matija nenadano umro, tri
e vladara posegnuti za naom zemljom i
nastao bi strahoviti boj. Bila bi to najvea
usluga to bismo je ikad mogli uiniti
domovini Hrvatskoj i Ugarskoj kad bismo
Ivana proglasili prestolonasljednikom. Ali ne
smijemo zaboraviti da takav in ne bismo
~ 223 ~
smjeli izvriti, a da o tome ne obavijestimo

kralja.
-I opet se kolebate. Opet razmiljate i govorite,
a ja vam kaem- otro e Varadi
-provedite to i ne pitajte kralja. Ne zaboravite
da nad nama lebdi napuljski bode koji nas je
sada zavadio ak i s papom, jer se tako
prohtjelo Beatriceinu ocu. Vie se uope kod
nas nee vladati drukije nego kako to bude
ilo u korist napuljskom kralju! Dakle, jedino
vam preostaje to da na saboru Hrvati uine
prevrat!
-Urota protiv kralja, a za kralja i njegova sina
ree Ivan od Srednjice. Takav sluaj uistinu
ne poznaje historija. udnovato, toliko
korisno. Ipak jo uvijek kaem: treba o tomu
govoriti kralju.
- A ja kaem ne! - otro e Varadi
-Ja sam ratnik oglasi se Lovro- nemam mnogo
dravnih sposobnosti. Bio bih svakako uz
Varadija kad ne bih smatrao da bi to izgledalo
kao neka urota.
-Trebalo bi o tom razmisliti.
Varadi se razljuti:
~ 224 ~
-Zato vam ide tako, gospodo Hrvati, to uvijek

predugo razmiljate i premnogo oklijevate.
Zahvatite otro, zasijecite, ponovo predlaem.
Zovite svoje ljude i odluite. Unato vaem
prigovoru mi emo razmisliti i govoriti s naim
ljudima. Moda se kralj ipak jo otrijezni od
Beatriceinih cjelova koje obeava milanskom
poslaniku- izlane Varadi.
Vi me prekoravate, Ivane od Srednjice,
pogledom. Neka. to velim to vidim, sad se
moram vratiti na Gri. Kralj mi je strogo
naredio da budem jo noas u palai. Kako
me uvijek sumnjii, bio bi uvjeren da sam
doao buniti vas protiv njegove slabosti.
Mukla buka i udarci zatutnje tiinom
samostana. Oni se zgledae.
-to to znai?
Prior ode k vratima pa izie. Mranim
lukovima hodnika prodire tutnjava od
udaranja o vrata tamo na samostanskim
zidinama.
-Mora da je drzak ili moan tko ovako udara.
Dvoritem odjekne trublja!
-Kraljevska trublja?
~ 225 ~
Njihovi se pogledi susretnu pitajui. Prior se

nagne nad trijem. Dolje ispod lukova
razizemlja pojavi se malo svjetlo.
-Oe, vratare, idite i pitajte tko je -naloi prior
dolje u dvorite.
A oni su ekali u tmini i nagaali. Zamalo se
malo vratarevo svjetlo opet vraa kroz dvorite
i zaustavi pod trijemom.
-Oe priore, kraljevski lovci. Grof Alfonso
Borgia, neak papinog kardinala, kraljevski
gost. Zalutao je umom i trai da ga pustite
prenoiti u samostanu.
Oko priora tiho aputanje i ustre kretnje.
-to sad?
-Ivan od Srednjice moj je esti gost. Dakle, tu
nema straha. I vi, vojvodo Iloki. Vi ste kralju
najavili da poslije lova dolazite k meni na
konak, ali Varadija ne bi smio vidjeti Alfonso.
-Ne mogu krenuti na Gri dok Alfonso ne
zaspi.
-Najbolje je da sakrijete Varadija- predloi
Lovro.
-To u i uiniti -prihvati prior pa se nagne
dolje vrataru to stoji ispod trijema.
~ 226 ~
- Jeste li dobro pogledali kroz okance?

-Jesam, oe priore, kraljevska ga pratnja prati
s grbovima i znakovima.
-Otvorite i recite grofu da ga prior eka
raskriljenih ruku. Mala se svjetiljka ponovo
udalji dvoritem tamo prema zidanoj ogradi
samostana, a prior se okrene svojim gostima.
-Najbolje je da nikoga ovdje ne nae. I vas
dvojica otiite na poinak, a Varadija u
odmah skloniti na sigurno mjesto.
-to ako se Borgiu prohtije pogledati itav
samostan? -upita Ivan od Srednjice.
-To me nee ustraiti. Sakrit u Varadija tako
da ga nee pronai. Ali ne bojim se da bi taj
mladi grof bio znatieljan kako ive
samostanci. Dakle, Varadi, doite.
Prior ga odvede, a Lovro Iloki i Ivan od
Srednjice odoe u svoje sobe. Dvoritem
plamte baklje. U njihovu svjetlu razabire se
konjanika pratnja od petnaestak ljudi. Pred
ulazom u zgradu Alfonso sie s konja. Prior
ga doeka na stubama. Grof smjerno pozdravi
i onda razjasni svoj dolazak.
-Oe priore, zalutali smo ja i moji ljudi koji su
stranci. Ne moemo nai puta na Gri i
~ 227 ~
sluajno smo naili na ovaj samostan, pa vas

molim da mi dadete prenoite.
-Posluit u vaoj milosti vrlo rado ako se
zadovoljite mojom pustinjakom posteljom.
-Boe sauvaj, ne bih htio da bunim va mir i
vae drevne obiaje. Nego, kralj mi je kazivao
da ovdje ima vrsta kula koju je on sagradio i
zove se njegovim imenom.
-Da, to je istina. Kula je s one strane zida.
-To je bolje, barem neu biti na smetnji ni ja
ni moji momci. U toj u kuli ove noi udariti
konaite.
-Ali kula je obrambena, tamo nema nikakva
leaja.
-Molim vas da mi ondje namjestite leaj.
Nipoto ne elim buniti va samostanski mir.
-Razgovarajui uli su u praznu sobu.
-Smijem li vas moda ponuditi skromnom
veerom?
-Hvala, nisam gladan, ali e me mori.
-Odmah u naloiti da donesu vina. Dodue,
nije tako dobro kao vae junjako.
~ 228 ~
-Uz kraljev stol privikao sam i na sjeverna

vina. Ne opaljuju kao juna, ali ipak, bolje je
od vode.
Prior je izdavao nalog prizvanom fratru da
donese vina.
-Oe priore, jo je jedna skupina zalutalih
kraljevih lovaca koje oekujemo ovamo. Kad
smo zalutali, razdijelili smo put u dvije
skupine, pa tko prije nae zaklonite taj e
one druge pozvati rogom koji im pokazuje put.
-Rado u ih primiti -ree prior.- Moda je
netko od kraljevih dvorana s njima, ili koji od
kraljevih gostiju.
-Nemajte brige, samo su momci i moj pa.
-Moda bi pau prijala veera ili vr vina?
-Hvala, oe priore, vrlo ste gostoljubivi. Sve to
nije potrebno jedino molim leaj. .
-Onda molim vau milost da malo prieka.
Treba da iznesemo nae stvari da bude mjesta
za leaj.
Fratar je donio vino, a prior mu naloi:
-Uredite odmah Korvinovu kulu. Iznesite to
je tamo pa onda priredite dobar leaj. Najbolje
~ 229 ~
to imamo, da njegovoj visosti bude ugodna

no pod naim krovom.
-Nadam se da e mi ova no biti ugodna.
Upravo sam eljan poinka.- Alfonso nagne
vr, a onda dovikne za fratrom. -Molim vas,
asni oe, im uredite leaj, poaljite mi vijest
Ne bih htio da odve dugo zadravam oca
priora. Neka vratar dolje prieka, doi e moj
pa kojeg oekujem.
Fratar se pokloni i pouri izvriti nalog.
-Jo nikad nisam spavao ovako sam u kuli.
To e biti zapravo trubadurska no.
Prior ga zaueno pogleda.
-Naravno, u pjesnikom smislu- nasmija se
on. -Tamne sjene, mukla tiina, leaj na
zemlji, doista zanimljivo. Do sada sam noio
samo u kulama u kojima se blistalo zlato,
brokat i utala svila oko enskog tijela.
Danas u spavati meu golim stijenama s
paem. Ba udna pustolovina.
Prior ga pogleda i promatra. Alfonsovo lice
gori, oi i usta mu se smiju kao da je odvie
pio. Da ispuni vrijeme ekanja, Alfonso stade
priati o svom ujaku i o Rimu. Prior je
~ 230 ~
zaprepaten sluao njegove esto drske i za

samostanske zidine neprijatne rijei
*****
Sva dolina je zaspala. Mir je u gustoj umi. U

mraku se ogledaju zvijezde. Gordani se uini
kao da nikada nee iz te tmine i ume, pa sve
bre tjera konja. Tada je zaustave. Pred njom
se uzdignuo tamni okrug.
-To je samostanski zid apne joj fratar.
-Hvala Bogu, sad smo na cilju.
-I on vas teko oekuje.
-Gdje je kula?
-Eno, tamo zdesna.
-ini se kao neka crna adaja.
-Udaljena od fratarske zgrade. U toj osami
doista izgleda neprijatno.
-Hoe li nas pustiti unutra?
-Va skrbnik ve je tako udesio. Vratar nas
oekuje. I on lako udari na vrata
samostanskih zidina.
-Otvorite kraljevskim zaostalim lovcima.
Vrata se odmah otvore. U tmini se uo samo
vratarev tihi glas koji pozdravlja onoga to
~ 231 ~
vodi Gordanu. Prihvatio je uzde i povukao

konja:
-Samo se drite mene, polazimo ravno u kulu.
-to je to gore. Kroz pukotinu vidim- svjetlo
ape ona jaui uza zid.
-To braa ekaju mene.
Pribliili su se kuli. Gordana skoi s konja.
Jahai iza njih takoer su sjahali. U dvoritu
je tamno. Samo se iza crkve neto giblje.
-to je tamo iza crkve? ujem rzanje konja
upita ona tiho.
-To nai samostanski konji pasu.
-ujem zvek orme.
-To su se braa vratila s Gria. Bili su danas
na veeri kod biskupa- odvrati fratar i poe k
malim vratima- Idem prvi da vas vodim.
Uli su u malo prizemlje. Mala svjetiljka stoji
na zemlji.
-Svjetiljka je tu, dakle, on je ve gore- ree
fratar. Gordana pogleda male uzane stepenice
to iz prizemlja vode u okrugu u prvi kat.
-Doveo sam vas dovle, dalje nemam pravo da
poem. Izvrio sam svoju dunost. Vama je
~ 232 ~
slobodno da se s njime porazgovarate po

njegovoj i vaoj volji. Uspnite se onim
stepenicama.
-Hvala, oe!
Fratar izae iz kule kroz ista vrata kroz koja
su uli. Gordana brzo pokupi svoj plat da joj
ne smeta pri usponu i pohiti stepenicama,
tako uzanim da se morala upirati o zid. Na
posljednjoj stubi su jaka hrastova vrata.
Zasun je izvuen. Ona otvori. U
etverokutnom prostoru na podu stoji svijea.
U kutu fratar smjeta leaj od tamnih dugih
jastuka. Ona pozdravi.
-Fratar se obazre i odzdravi. A Gordana mu
prie i upita tiho i povjerljivo:
-Jo nije ovdje?
- Odmah u javiti, samo da namjestim leaj.
-Zar je tako bolestan da mora leati?
Fratar pogleda malo zaueno pa odgovori:
-Bolestan? Kako bi bio bolestan? Nije mu
nita!
-Hvala budi Bogu!
Malo je promatrala kako on rasprostire mek,
lijep sukneni pokriva.
~ 233 ~
-to e mu onda ovaj leaj ako nije bolestan?

Fratar se jo vie zaudi:
-Da prospava no.
-Ovdje e spavati?
-On i vi! Ali vama nemam to rasprostrijeti.
Moda e on podijeliti leaj s vama, ako nije
odvie gizdav.
-Gizdav? Kako udno sudite o asnom starcu!
-Starcu! Oprostite, kao da se mi ne
razumijemo. Niste li vi pitali za njegovu
milost?
-Koju njegovu milost?
-Vaeg gospodara?
-Mojeg gospodara? Molim vas, oe, o kome vi
to govorite?
Jo vie zauen od odvraa:
-O njegovoj milosti neaku kardinala Borgie.
Zagleda se u nj na trenutak i napeto zapita:
-to vi znate o grofu?
-Oprostite, niste li vi pa grofa Borgie?
-Ja ne razumijem vas.
~ 234 ~
-Uistinu ni ja vas: grof je zalutao u umi

nakon kraljevskog lova i naiao na ovaj
samostan.
-On se nalazi ovdje?
-Tamo je kod priora. Zatraio je da mu ovdje
namjestim leaj.
-Ovdje u kuli?
-Da. I rekao je da e doi njegov pa. Mislio
sam da ste vi.
-Pa? Njegov pa?
-Zar niste to vi?
-Fratar je postavio svjenjak u malu arkadicu
na kojoj stoji kip sveca, pa je onda zapanjeno
upro pogled u Gordanin vizir.
-to je vama, mladiu, zato ste se prepali?
-Molim vas, tko vam veli da sam ja njegov
pa?
-Grof je rekao da oekuje paa koji e doi u
kulu.
-Molim vas, oe, kaite mi podrobnije koga to
oekuje grof u toj kuli?
-Rekao je da je zalutao on i dio njegove
pratnje. Zatraio je da mu ovdje namjestimo
~ 235 ~
leaj i da e tu prenoiti sa svojim paem. Eto,

to je sve.
-Kome je to kazao?
-Prioru i meni i izdao nalog da vas vratar
prieka i otvori
Djevojka podigne uvis vizir i njeno lice iskoi
iz limenog okvira.
-asni oe, zar otac esmiki noas ne eka u
ovoj kuli svoju tienicu?
-esmiki? Tko vam je to rekao?
-Va brat, fratar kojeg je esmiki poslao iz
vaeg samostana.
-Niti je esmiki ovdje niti je tko od nas
izlazio izvan samostana.
-Ni oni koji su bili poli biskupu na veeru?
-Nitko nije poao biskupu, svi smo itav dan
na okupu.
-Dakle, tamo kod crkve su grofovi konji?
Zatrala mu se u susret i zadrala:
-Oe, stanite! Ja sam prevarena!
On je pogleda od vrha vizira do poda. Ona
riiri plat. Fratar ugleda ensku haljinu iji
uzani kroj ispoljava njene forme.
~ 236 ~
-Ja sam djevojka!

Strah obuzme fratra. Objema rukama pokrije
lice govorei:
-ena u samostanu od avla poslana!
-Od avla namamljena ovamo!
Htio je da joj izmakne, ali se ona sva polegla
na vrata.
-Od avla- nastavi ona -od kardinalova
neaka.
-Kako ste mogli prekoraiti prag samostana? -
upita je fratar gledajui je sa strane.
-Doveo me fratar vaeg samostana,
-Taj nikad nije vidio naeg samostana.
-Oe! Ako sluite Bogu, pomozite mi!
Prevareni ste vi i ja. Spletkar me doveo ovamo
dobro smiljenom varkom..
-Tko ste vi?
-Kraljiina dvoranka. Neki fratar me oslovio
juer na putu u Medvedgrad i rekao da tu u
kuli eka moj skrbnik esmiki. Grof mi je
jednom prijetio da e me silom oteti. Upala
sam u zamku, molim vas, pomozite mi,
izvedite me odavde.
~ 237 ~
Razmiljao je o tome to mu je rekla, a onda

joj pogleda u lice.
-Razumijem! On vas je, dakle, prevario, vas, i
priora, i sve nas. Moja je dunost da sve to
kaem prioru.
-Vi ne znate tko je taj Alfonso! Najprije treba
da me sakrijete i onda poite
gore pa recite da je pa pobjegao. Tada e on
pojuriti iz samostana da me uhvati, a ja u
ostati iza vaih zidina.
-U samostan vas ne mogu uvesti, to
zabranjuje na red.
-Ni po cijenu da obranite ast djevojke?
Oklijevao je.
-Ne, ne mogu vas prevesti preko praga. Ako to
uini prior, dobro. Ja ne smijem.
-Za ime Boje, ne razmiljajte toliko. Iziimo
odavle.
-Nee doi dok mu ja ne velim.
-Vratar nas je vidio ui. Ako on javi, ne asite.
Hajdemo.
-Dakle, hitro!
-Djevojka otvori vrata, ali se on trgne natrag.
~ 238 ~
-Svreno je- veli fratar. ujem dolje na

vratima kule njegov glas.
-Postoji li drugi izlaz odavle?
-Samo ovaj dolje.
-Da viem u pomo?
-Ne bi vam pomoglo! On ima svoju pratnju.
Evo, uspinje se stepenicama.
Ona se okrene, ogleda vrata i svom snagom
izvue klju i rine ga u ruke fratru.
Sakrijte ga i recite da kula nema kljua, ako
zapita.
-Dobro, idem.
-Ostanite ovdje, oe.
-Potjerat e me.
-Neka, samo da dobijem vremena, da se
saberem.
-Bogorodica remetska neka vam bude na
pomoi!- ape fratar krstei se.
Gordana potri k protivnom zidu, tik kraj
leaja kamo ne dopire svjetlo svijee.
Zamotavi se u plat, povue vizir na lice i
stoji u tami.
~ 239 ~
Izvana se odrinula vrata. Na pragu stoji

Alfonso, upravo okom u oko fratru.
-to je? to radite ovdje? Niste mi javili da je
leaj gotov. Vratar kae da je moj pa stigao,
gdje je?
-Eno ga tamo, stoji kraj leaja. Do sada je
ekao dolje u prizemlju. Ovaj as sam ga
doveo gore.
Neka zauenost lei u Alfonsovu dranju.
Gleda u sjenu gdje stoji Gordana. ini joj se
da je neto iznenaen. Onda se okrene fratru:
-Dobro, oe, hvala vam, sada moete ii.
Fratar ode i tiho prisloni za sobom vrata da ne
podsjeti grofa na bravu. Iz okvira tamne brade
rumeni se Alfonsovo lice. Oi mu svjetlucaju
kao da e potrati k njoj, ali ga zaustavi
mirnoa i ukoe nost njene pojave. U asu
zaokrui pogledom prazan prostor kule ne bi
li vidio to uhvaenoj djevojci u tom poloaju
prua toliki mir. Ali prostor je prazan, nikakva
zakutka. Zato je tako nevjerojatno mirna?
Zato mu nita ne kazuje, zato se pred
fratrom ne odaje, ne ini nita to bi je moglo
spasiti. Da prikrije svoju smetenost, podboi
se i promatra je sumnjivo. Gordana kao da
~ 240 ~
osjea potrebu da sprijei njegove sumnje i

njen zvonki obojeni glas provali ispod vizira:
-Nije Gordana pod no namamljena ovca! Ne
viem u pomo! Koga da zovem? Jadne fratre
koji bi sigurno zadrhtali pred snagom vaeg
imena.
Misao mu sune u glavu. Poe k vratima.
Zasuna nema. Ogleda bravu, klju manjka.
-Ne bojte se, neu bjeati. emu? Vani su vai
ljudi, a fratri nemaju ime da mi dou u
pomo, moda bi i sagnuli koljena pred
imenom koje nosite.
-Govorili ste s fratrom?
-Jesam.
-to ste mu rekli?
-Da traim svog skrbnika.
-A on vam je odgovorio?
-Rekao je: doi e odmah va gospodar, sjedi
kod priora. I tog asa ste doli vi. Znala sam
odmah sve, ali nisam kriknula.
-To je vrlo mudro, Gordana. Uistinu nema
vam izlaza. Da ste rekli togod fratru, bilo bi
uzalud. Moji bi ljudi oruanom silom zadrali
tu fratarsku gamad.
~ 241 ~
-Tako govori o fratrima neak kardinala

Borgie?
-Tako govori sam kardinal, ja samo opetujem.
-Uistinu, grofe Alfonso Borgia, dostojni ste
svojeg imena.
-Oito ne mislite da u s vama raspravljati o
svojem moralu i nasmije se.
-Ako je va moral movara, zar u njoj morate
potopiti i svoju viteku ast?
-ime je viteka ast okaljana?
-Time to ste uinili podlu prijevaru.
-Prijevare nema. Na bojnim igrama vi ste mi
obeali, sebe.
-Nisam obeala nijednom rijei, a da i jesam,
ne bi vrijedilo jer uvjet nije ispunjen.
-Ba u tome i jest s vae strane prijevara to
ste mi dali uvjet za koji ste znali da ga neete
moi ispuniti.
-Ako ste u to uvjereni, onda je pogreka na
vaoj strani to ste primili pogodbu.
-I opet me zavlaite u raspravljanje. Nismo
grki filozofi da razmatramo ljudske probleme.
~ 242 ~
Vi najbolje znate da nismo ovalno doli

raspravljati.
- to hoete od mene?- upita ona izazovno
- Ljubim vas, Gordana-i prie korak blie.
- Rekla sam ve: traim dokaze!
- Nisam li ih dao?
- Cime? Kada? Gdje?
- Brigom za vae zdravlje. Niste li to osjetili na
Griu one
-Pruili ste mi neki lijek protiv groznice, je li
tako?
-Neete, Gordana, uspjeti da me namamite u
raspravu, makar va glas zvoni divno.
Tada on promijeni svoj glas i korakne blie.
Ona nije uzmicala. Ba ga to zaustavi. Kao da
od neega preza i jer je neodluan, upita:
-Zato me ne ljubite, djevojko?
-Jer niste vrijedni!
Dok je na to odgovarala, digne vizir, a pri tom
je izala na svjetlo to se uprlo u njeno lice. .
-Ne govorite istinu, Gordana!
-to vas ovlauje nadati se u moju ljubav
~ 243 ~
-Oi su vam kao oganj dok me gledate.

I opet on uini korak, a ona zapovijedi
pokazujui na leaj:
-Sjednimo tamo! Hou da se razjasnimo. Dok
ja neu, ne smijete mi se pribliiti!
Potpuno uvjeren da mu ne moe utei, sjedne
na jastuk i podboi ruke na koljenima dok
ona stoji umotana u plat kao kip sveca iza
njenih lea.
-Volja vas je da navlaite moju elju,
Gordana? To gore po vas, ili moda slasnije!
-Vi me, dakle, ljubite?
-Strasno, Gordana- i uini kretnju da joj se
primakne.
-Ostanite! Hou da ujem sve.
-Dakle, to hoete da ujete?
-Zar niste nikad pomislili da bih vam
uzvraala ljubav da me niste prijevarom
namamili ovamo?
-Gordano, ne tratite vrijeme.
-Odgovorite mi ako ste vitez.
-Zrake svjetla titrale su po njenom licu i
platu.
~ 244 ~
-Gordano, vae oi plamte, sjednite do mene.

Doi, avle, zmijo, omotaj se oko mene, udari
me... u naruju svome. Tvoje usne obeavaju
pakao i raj.
I on prui ruke da dosegne njen tamni plat
to mu je nado hvat. Odmaknula se, a pogled
joj pun ekanja padne na vrata. Gordanin
uzmak raspali mladia, plamen zasuklja u
njemu. Poduprijevi se rukom, on klekne na
koljeno i isprui ruku za njom.
-Ona je uzmiui dostigla do vrata, ali se
okrene k njemu s uzdignutom rukom. U njoj
neto sijeva. Njen glas snano jei:
uvajte se, ovo je otrica vaeg polomljenog
maa!
Ostao je zablenut kleei na koljenima kao da
ga je poplavila bujica vlastite krvi. Tog asa
pala je ledena prijetnja otrice. Osjeao se
istodobno poliven kipuim i ledenim mlazom.
Srce mu bije, a u glavi mu kucaju sve ile, a
ona tamo govori brzo kao da ga bujicom
svojih rijei kani zadrati u tom poloaju:
-Sakrila sam otricu maa koju ste uzalud
traili natrag, otupila mu obode i opremila mu
tok i, eto, ponijela sam ga na Medvedgrad u
~ 245 ~
lov da iskuam njime vau ljubav, ali vi ste

me prije toga dali namamiti.
Kao iz daljine uje on glas, samo su mu dvije
rijei ostale jasne:
-Iskuati otricu?
-Otricu. Trebala mi je dokazati kolika je vaa
ljubav. Ova otrica krije sudbinu, nosi u sebi
ivote.
-Sto vi znate? -zavikne on grubo, ali ispod
zvuka njegova glasa izbija strah.
-Ne miite se! Umijem odbijati nasrtaj maa,
umijem gaati. Ako se pribliite, zarinut u
vam otricu posred lica.
Njen pun metalni glas, ova prodorna snaga
zadri ga, a njegov je mir vie uenje,
udivljenje nad jalom, neoekivanim nastupom
negoli strah.
-Pazite, Alfonso! Moje je tijelo spartanski
oelieno, moja je ruka sigurna. Mirujte i
odgovarajte.
Glas joj se smirio:
-Zato niste ekali dok vam ja ne dam svoje
srce, dok se moje usne ne privinu k vaima.
~ 246 ~
Ne miite se! Ne ustajte, ne koraknite u svoj

grob!
U prijeteoj pozi, sa ljemom na glavi i
plastom sputenim niz njenu pojavu, iroko
otvorenih oiju, plamteeg lica, gorda i
neustraiva, ini se kao gorostas snage.
Herojska ljepota raspaljuje ga, iskuava i ini
plijenom neega to dre u zraku, to izlazi iz
nje, to je u njoj i prosiplje se oko nje,
ispunjajui itav prostor.
Kao da ga je neka velika eljezna ruka
prikovala o pod i sve mu snage slomila.
Vlastita mu je krv razbuktala more to lama
tijelom oslabljenim u orkanskom njenom
zamahu. Blistaju mu oi, nalik je na zvijer to
je ispruila glavu prema vrelu, ali su joj noge
prelomljene. Ukoene zjenice uprle se u nju,
kao da u plamenu njene prosvjedne prijetnje
nalazi vrhunac uitka.
-Raskono si zamamna, ti avle, ispija me
oganj, poar. Rijei su ti eravica, slika tvoja
uarena baklja.
Drei u ruci komad otrice, Gordana zapaa
svoju nemo. Ubistvo ne moe poiniti. Tu je
mladi, razbuktan svojom strau, a vani
njegova brojna pratnja. Preostaje samo jedno.
~ 247 ~
On skoi kao zvijer uhvativi joj ruku koja

dri iljak. Otrica padne na pod. On se
sagne, a kad se brzo pridigao, Gordane nema.
Alfonso bulji u prazninu. Krv u uima
zaguila je tropot kad se Gordana bacila k
vratima, nestala i izvana zarinula zasun to
ga je opazila kod ulaza. Spustila se
stepenicama kao da ih nogama nije doticala.
Alfonso se ljulja u omaglici. elje su mu
prevarene, prezrene, slomljene. U vrtoglavici
hvata sliku praznine koja mu se najednom
prikazala na vratima i ona ga dozove k
svijesti. Ne vidi nita osim zatvorenih vrata.
Skoi da otvori, ali su zabravijena. Prevaren,
je i zatvoren u kuli. Zavikne iz sveg grla, lupa
i zove u pomo svoju pratnju. Pomaman juri i
tri da razbije vrata, ali ne nalazi nita do
jastuka. I vrati se opet na vrata, svom snagom
lupa i vie.
Muklo odjeknu pustom kulom njegovi bijesni
udarci po tekim hrastovim vratima. Dolje na
vratima kule Gordana oprezno prislukuje.
Izvana se ne uje nita.
Odkrine i pogleda. Mjesec je izaao i upro
kose zrake u dvorite. Jasno razabire tamnu
zidanu ogradu samostana, a tamo s onkraj
zidova svetite crkve. U zaleu se ljeska orma
~ 248 ~
konja. Na travi lee ljudi Alfonsove pratnje.

Skinula je vizir da je ne zahvati mjeseina,
ulja se neujno iz kule, tiho prislanja vrata
dvorita, itav teren zahvatila je istraujuim
pogledom.
Neujno otri u sjenu zida, polagano, korak
po korak, odmie uza zid zaklanjajui se u
sjenu, a oko je upravljeno onamo iza crkve i
budno gleda spavajuu pratnju. Lupnjava
iz kule od asa do asa prodire u tiinu noi.
Alfonsova vika nadjaava tropot udaraca.
Sluh joj je u kuli, a oko za crkvom, misli
stvaraju osnovu to hitrijeg bijega.
Primaknuvi se dosta blizu zgradi, preleti
preko mjeseeve svjetlosti u tminu ispod
stabala. Domogne se zgrade. Duboka tamna
sjena zidina sigurno su joj zaklonite. Samo
grmlje katkad zakripi pod njenim nogama.
Pred sobom ima jo velik put da stigne do
samostanskih vrata, a ona vode u blizinu
crkve. Smanjuje korake da stia um u
grmlju. Iza crkve zakripi gvoe, pa onda
glas, kao da se netko budi. Ona se prisloni
zidu. eka. Buka s kule biva sve jaa. Tamo
za crkvom dva mukarca skoila su u
mjeseinu. Ljeskaju im se ljemovi. Utisnuta
u grmlje Gordana eka u sjeni raunajui da
~ 249 ~
mjeseeva svjetlost zabljesne mukarcima oi,

a njena tamna pojava rasplinjuje se s
mrakom sjene uza zidine.
uje tamo gdje jedan drugome dovikuju:
-to je to? Tko to tamo vie?
-Netko lupa na vrata.
-Cura se otimlje!
-Neto joj nije pravo.
-ekaj, to je muki glas.
-Kao da nema krivo, poimo blie.
-Zabranjeno nam je da se pribliujemo kuli.
-Ali to je njegov glas.
-Hej, ustanite! ujete li?
-I dvanaest do petnaest mukih pojava izlazi
u bijelu mjeseevu svjetlost, oruje im se
svjetluca, zvekeu tokovi noeva uz njihova
bedra. Skupili se pa sluaju, zure u kulu i
opet se poluglasno sporazumijevaju.
-Tako mi due, to vie grof!
-Treba da idemo onamo, makar je zabranio.
-Idite, vi ste njegov prvi dvoranin, na vama je
red.
~ 250 ~
I visok tanak mukarac poleti prema kuli.

Govore talijanski. Gordana dobro razumije. I
njihove kretnje dovoljno joj razjanjavaju to
je. Smilja, odluuje. Ako se makne, suanj e
privui pozornost. Gore u samostanu nita se
ne mie. Zid na koji se oslanja kao da je
grobnica. ovjek je ve uao u kulu, ona se
propne, eka, lupnjava i vika utihnu. Sva
njena svijest ispunjena je uvjerenjem da
izmeu nje i onih tamo zapoinje borba za
posljednji as njene slobode. e za
spasenjem napne joj miice tijela i svu snagu.
Usjekavi oi u one tamo, prati njihovo napeto
ekanje. Nije prola ni sekunda i tijelo joj
ropski poslua njenu misao. Odvine se od
zida, oprezno spusti na travu i puzi.
-Pazei samo na Alfonsovu pratnju, zahvati
rukom u suho lie. Tiho utanje proizvede
jak um.
-to je to tamo? Tamo kraj samostanskih
zidina -uje ona njihov upit na mjeseini i
neiji odgovor:
-Ne vidim nita!
Rije po rije slua Gordana i baci sve na
jednu kocku: ili u dospjeti puzei oko zida do
samostanskih vrata, ili u njihove ruke.
~ 251 ~
Mirnoa duha, spoznaja opasnosti i brzina

odluke vladaju njenim kretnjama. Ukloni lie
i puzi dalje.
Iz kule istri mukarac i vikne drugovima:
-Utekla je iz kule. Hvatajte je! Mora da je tu u
dvoritu!
To navjetenje ue u djevojinu spoznaju kao
kobni signal potpune izgubljenosti poloaja.
Ali borbu ne naputa. U sjeni drvea njeno se
tijelo u travi giblje.
-Tamo! Tamo neto uti uje se neiji povik.
Mukarci potre pod drvee, ogledaju se,
trae. Nagli prijelaz iz svjetla u tminu
zasjenjuje im u prvi as vid i ne zapaaju
Gordanu. Sagiblju se grmlju. Leei u travi,
ona eka da joj okrenu lea i u tren skoi i
nagne bjeati uza zid samostana.
-Drite je, momci!
U oajnom trku Gordana osjea kako jure za
njom. Hitre joj misli stvaraju mnoge odluke:
baciti se na vrata samostana, vikati...
-Dospije do ugla, utri u otvorena vrata. Na
stubama prior, fratri. Ispred njih
~ 252 ~
tri snaan mukarac s golim maem u ruci i

zagleda Gordanine progonitelje. Sune izmeu
njih, presijee im put. Ljevicom gurne
djevojku iza sebe, a desnicom uzvine maem
pa zagrmi prijetei:
-Natrag, ja sam vojvoda Lovro Iloki, tko e
blizu rasjei u ga!
Ova prijetnja zaustavi Alfonsovu pratnju. Da
ih nije zaustavio strah, a ono bi potovanje
pred sinom bosanskog kralja. Na plemenitog
kraljevskog sina sluga ne smije podii ma, ali
iz kule se ula Alfonsova zapovijed:
-Udrite, kukavice! Lupei! Jedan ovjek, a vas
eta!
Gospodareva rije tjera ih u smrt. Maevi
bijesnu. Ogromna visoka ljudeskara
zamahnuta je nad njima tolikim zamahom da
su se prvi prestraeno povukli. Samo su
etvorica ostala, ali pred strahotom zamaha
maa u Lovrinim rukama nazaduju. Lovro ih
slijedi.
-Tko se to usuuje suprotstaviti meni, neaku
kardinala Borgie vie Alfonso.
-Sin bosanskog kralja Lovro Iloki. Hoete li
da vae glave ponesem na vrh svojega maa?
~ 253 ~
upita Lovro dok otricom udara po grofovim

ljudima. Trojica se srue ranjeni u travu.
Alfonso je shvatio situaciju: izgubit e svoju
pratnju pod divljim Lovrinim maem, uz to je
kralj ovoga vojvodu toliko astio na dvoru da
bi ga mogao uspjeno optuiti. Sabere se pa
vie nad svojom pratnjom:
-Stanite, lupei! Kako se usuujete navaliti na
tako uzvienu osobu! Na koljena. Sasjekao
bih vas na komade! Pseta! Na koljena!
I poklekoe molei milost. Lovro Iloki stavi
ma u tok i stane pred Alfonsom:
-Gospodine grofe, traim razjanjenje.
-Vrlo rado, o emu god zaeli vaa milost.
Lovro namjerice poe dalje u mjeseinu da
prui prigodu fratrima sklonuti Gordanu i
otro pogleda u oi mladom grofu:
-Vi ste ovamo namamili Gordanu?
-Ja? Ne! Jedan fratar ovog samostana doveo
je kraljiinu dvoranku.
-Sigurno tobonji fratar, po vaem nalogu!
-Pa kad bi to bilo, ja se uistinu ne bih acao
priznati - i drsko se nasmije.
~ 254 ~
-Ali ba je obratno. Ona je mene navabila

ovamo.
-Ne doputam da se dotaknete najmanjom
ljagom asti ove djevojke zaprijeti Lovro-
Razjasnite rijeima ili u ja otricom.
-Krivo ste me shvatili, vojvodo, sve u vam
objasniti. Samo loa igra rijei koju sam
upotrijebio. Dopustite da najprije izvrim
svoju dunost radi koje sam doao ovamo.
-Neu dopustiti ni o emu drugom rije dok
ne saznam smijem li uope dalje govoriti s
vama. Sto ste htjeli s djevojkom?
Zateen je estinom njegova pitanja. Alfonsa
obuzme ljubomora:
-Vae gospodstvo ima kakvo pravo da trai
razjanjenje o Gordani?
-I pravo i dunost! Odgovarajte: zato ste
doveli djevojku?
Alfonso je preuo osoran Lovrin glas pa
povjerljivo ali ravnoduno odgovori;
-Vojvoda zaboravlja da je djevojka zaogrnuta
mukim platem, a glavu je pokrila ljemom.
Otkud bih dakle znao da se pod njima skriva
Gordana. I kad sam u umi opazio nekoliko
~ 255 ~
ljudi i prepoznao na jednom od njih plat i

ljem onoga
kojeg traim otkad sam u ovoj zemlji, uljao
sam se za njima i doznao !z njihova razgovora
da idu u ovaj samostan. Pohitam daleko
naprijed. Tako sam doao u ovaj samostan i
doekao ljude s kojima je bila Gordana. Moja
je namjera bila da uhvatim urotnika kojeg
traim, i nita drugo.
-U ovom samostanu?
-Da, vojvodo!
-Ovdje nema nikakvih urotnika -odvraa
Lovro.
-Jest, u ovom je samostanu sakriven -
Meutim, elim govoriti s priorom i tada ete
saznati sve.
Lovro Iloki kriomice pogleda prema ulazu u
zgradu. Ondje je bilo tamno. Nikoga nije
zamijetio. To mu prui sigurnost da je
Gordana ve dobro sklonjena. I polagano
krene uz Alfonsa. Uspjeli su se tamnim
stubama praeni dvojicom Alfonsovih ljudi.
Ne progovorivi nita Lovro pokuca na vrata
samostanske blagovaonice u kojoj je vidio
svjetlo. Odmah se oglasio prior. To je Lovru
~ 256 ~
upuivalo da su oni ve oekivali taj posjet.

Kao da se nita nije desilo, prior je molio pred
svetom slikom s Ivanom od Srednjice i
dvojicom fratara. Jedan Lovrin pogled u
njihova lica uvjeri ga da Gordana nije u
pogibelji. Ipak je osjeao, kao i oni drugi, da
e mladi Borgia pitati za nju. On se prioru
neobino uljudno pokloni:
-Vaa mi asnost mora oprostiti to sam se
prije posluio potrebnom varkom da sam
zalutao i da oekujem svojeg paa. Morao sam
to uiniti, jer me u ovaj samostan vodi
dunost.
-Kakvu dunost ima vaa milost u ovom
samostanu? upita prior.
- Izvriti vaan nalog!
-Nalog? zaudi se prior- iji?
-Kardinala Borgie, prvog kancelara njegove
svetlosti- polagano naglauje Alfonso.
Shvaali su nezreeni sadraj i zato su jo s
veom napetou ekali to to Alfonso kani.
-Kako glasi nalog njegove uzoritosti
kardinala?- upita prior dok su oni drugi
nepomino utjeli.
~ 257 ~
-Gospodine priore, najprije treba da upoznate

povod. Prije godinu dana utekao je iz Rima
jedan kardinalov utamnienik, doznali smo da
se nalazi u ovoj zemlji, u ovom gradu, u ovom
samostanu. Prepoznao sam njegov plat i
ljem na putu ovamo, sad vam je jasna ova
moja varka. Moram naglasiti da mi je kardinal
Borgia zapovijedio, kad sam dolazio u ovu
zemlju i u ovaj grad, neka pazim na urotnika i
jednoga dana u zgodnom asu pretraim va
samostan. Ja, kardinalov neak ne vrim
nalog svojeg ujaka, nego papinskog
kancelara.
Svi osjete kamo on niani. Prior mirno digne
glavu:
-Zar bi vaa milost mogla predmnijevati da u
ja skrivati one koji su kardinalu-kancelaru
grijeili? Na svoju duu se kunem da se taj
urotnik ne nalazi ovdje.
-Ovome ja dodajem svoju asnu rije odluno
e Lovro.
Shvativi pogledom izreenu prijetnju, Alfonso
se pokloni Lovri:
-I zakletva i vaa rije dostaje mi. Vojvodo,
Bog mi je svjedok koliko potujem vau rije i
priorovu zakletvu. Tvrdite da urotnik mojeg
~ 258 ~
ujaka kardinala Borgie nije ovdje. Vi ste u to

uvjereni jer ga niste vidjeli. On je ipak ovdje.
-Nikako u samostan ne bi mogao ui stranac
ree prior - da ne bismo za to znali.
-Vjerujem svakoj vaoj rijei, ali on je ulazio u
samostan s pratnjom u kojoj je bila Gordana.
un je bio unutar samostana i saznao da sam
ja ovdje, nestao je netragom. Iz toga slijedi da
se negdje sakrio u dvoritu. Ali poto smo ve
pretraili itavo dvorite, to se sigurno uvukao
u zgradu.
Prior odluno odbije.
-Nemogue je da ue u samostansku zgradu.
-Vidjet emo, vaa preasnosti, kad je
pretraimo. Neak kardinala-kancelara mora
to uiniti. Ne kanim se zamjeriti kardinalu
koji e jednom zasjesti na
papinsku stolicu.
Naglaavao je svaku rije pa je jasno
odzvanjala njegova lukava prijetnja. Prior je
osjeao da Alfonso niani na posljedice koje bi
imao samostan ako se usprotivi.
-Ne mogu vam uskratiti da izvrite svoj nalog
samo vas upozoravam, gospodine grofe, da je
~ 259 ~
kralj sagradio ovaj samostan i on je njegov

gospodar.
-Upravo e zato njegovo velianstvo odobriti
to sam odmah izvrio ono to je u korist
kardinalu Borgii kojemu je kralj prijatelj i
potovalac i darovatelj jedne svoje opatije.
Neka mi gospodin prior dozvoli da izdam
nalog svojim ljudima i pobjedonosno izae na
trijem zatvorivi za sobom vrata.
Lovro tiho korakne k prioru:
-U kojoj je odaji Gordana?
Propisi mi nisu dopustili da je sakrijem u ovoj
zgradi.
-U takvoj pogibelji vi ste je ostavili. Gdje je?
-Na sigurnijem mjestu nego to je
samostansko tlo. Zakljuao sam je u crkvu.
Vojvoda Iloki odahne i obrie znoj sa ela.
-Lukavac, izmislio je kardinalova urotnika
samo tako da pred kraljem opravda provalu u
samostanske odaje.
-Shvatio sam -odvraa tiho prior- pred nama
se ne bi toliko ispriavao, ali vaa prisutnost
prisilila ga je da pripravi opravdanje pred
kraljem.
~ 260 ~
-Nee uspjeti- prijeti se Lovro.

U to se Lovro trgne.
-A Varadi? Kad bi njega ovdje pronaao?
-Ne bojte se za nj.
Vitez od Srednjice pokae na vrata i stavi prst
u usta. Vani s trijema uli su korake i
zapoeli drugi razgovor.
Sa desetoricom naoruanih talijanskih
dvorana ue Alfonso i pokloni se prioru:
Molim da mi dadete pratioca koji e mi
otvoriti sve odaje.
-Sam u voditi vau milost - pripravno e
prior i uzme kljueve.
Lovro, Ivan od Srednjice i dva fratra polako su
ili za njima.
~ 261 ~
U MEDVEDGRADSKOM DVORCU
Smijeh prodre blistavim medvedgradskim

dvoritem. Na pozornici prislonjenoj uz
obrambene zidine glumi se. Kraljevski glumci
izvode veselu igru. Smiju se svi. Samo princ
Ivan skriva se u sjeni stabla odakle promatra
igru kraljevskih glumaca. Nemirno se okree
k Damiru i apne:
-Smiju se, a ja trnem! Jo nikakva glasa o
Gordani! Cijelo popodne i veer dozivali su je
uzaludno lovaki rogovi.
-Moda e glasnik donijeti vijest da se nalazi
na Griu.
-Zato je otila? Zato se glasnik tako dugo ne
vraa? Koga si slao dolje?
-Svojeg ovjeka, pametan je i vjeran. I kraljica
je poslala svoje ljude da je trae.
-Zato je Alfonso zatraio od kraljice dozvolu
da ide na Gri, a istodobno nestaje Gordana?
-Ti sumnja, Ivane?
-Nije to sumnja, samo neki strah od ove
nerajanjive veze izmeu njenog i njegova
odsustva. Ne mogu to izdrati Idem kralju
neka mi dopusti da je sam traim.
~ 262 ~
Uinivi nestrpljivu kretnju da izvri svoj

naum, osjeti vrstu Damirovu ruku:
-Hoe li kralju na dlanu pruiti priznanje da
je Gordana ona koju od onog dvoboja
sumnjiavo istrauje i tvrdi da je tebe
omamila? Uini li to, sutra e Gordana nai
svoje stvari spremljene u kovegu i odredbu
da ide u svijet. A kamo bi ona pola? Gdje bi
se sklonila? Raspolae li danas svojim
velikim imetkom da joj prui krov nad
glavom, a tko zna bi li to ona prihvatila? Ja
kaem: ne! To manje to te ljubi. Shvaam
tvoj strah, ali ne zaboravi ni jednog asa: oda
li svoj osjeaj prema Gordani, njoj e preostati
da bude sluavka!
-Sjeti me na to, Damire, kad god u mojem
srcu prekipi ljubav!
-Jedino ti preostaje ekati.
-Oajno je to! Misli mi neprestano lutaju
umom, predodbe stvaraju pogibelji koje joj
prijete.
Obojica su zautjeli, a onda Ivan opet tiho
nastavi:
-Idem u kulu da barem malo zagledam u
umu u kojoj je nestala.
~ 263 ~
Otili su u mrak i popeli se na terasu kule.

Pred njima lee bujni obronci, uma se ljeska.
Po njoj je pala mrea mjeseevih srebrnih niti.
Pun mjesec stvara gotovo danju svjetlost.
-Damire! Dolje u umi viri zvonik! Vidi li?
-Crkva remetskog samostana!
-Zar nije mogla zalutali do samostana?
-O tome ba i ja razmiljam. Morala bi
skrenuti put koji vodi na Gri. Da mi je kralj
dopustio, ve bih znao gdje je. Ipak sam
odluio da se ukradem iz dvora na neki nain
i da je traim. to ti kae?
-Damire, bi li to mogao uiniti?
- ivot u svoj dati, Ivane, za tebe i one koje ti
ljubi.
-Zato sam princ koji nema slobode da da
slijedi svoju muku dunost? Lanci su to. Ne
znam hou li moi izdrati.
-Pamet u glavu. Svaki tvoj in i korak za
Gordanu njena je propast. To ne zaboravi
nikada! A sad siimo. Igra poinje.
Dolje je sve bilo spremno da otpone nova
gluma, kad truba sa zidina oglasi da je netko
pod gradom. Ivan i Damir stisli su ruke
~ 264 ~
oekujui. I kraljica i kralj podigoe glave da

uju tiho dvoranovo
Priopenje.
-Sluge su se vratile iz gore i kau da nigdje
nisu nali Gordanu.
- A s Gria?
- I odanle je stigla vijest da gospoica
Gordana nije na Griu. ...
Kralj slegne ramenima. Kraljica ne ree nita,
ali napuljski princ kardinal Francesco sagne
se k sestri:
- Ova stvar biva sumnjiva. Alfonso trai
otpust, a Gordana nestaje.
-Ne bojim se za Gordanu. Ona bi mogla
provesti no u medvjeoj spilji.
-Ali bi mogla pasti u ape rimskom medvjedu.
-Ludost! Nisam opazila da joj posveuje kakvu
panju.
-Ali sam ja opazio...
Ova izjava pokrene kraljiinu pozornost
-Govori li ozbiljno?
-Jo vie nego to! Bojim se!
~ 265 ~
Beatrice se malo zamisli.

-Ako se Alfonso pomamio za njom, onda mi je
tvoj strah opomena.
I poalje paa po Enrica. Ovaj je pristupio i
smjerno sasluao kraljiin nalog.
-Enrico, odmah aljite etu ljudi koji poznaju
goru i neka se ne vrate bez Gordane!
-Velianstvo, moda se sklonula u remetski
samostan- umijea se odjednom Damir.
Grof Enrico ga oine:
-Nije doputeno prisukivati njezino
velianstvo -grubo e on.
-Vae velianstvo, nisam kriv to sam
sluajno uo vae uzviene rijei.
-Pravo kae mladi. aljite nekoga k fratrima,
Enrico.
-Vae velianstvo, ve sam odaslao -snae se
Enrico- no jo se nisu vratili.
-aljite ljude u goru -opet e kraljica. Neka se
upale baklje i zatrube svi rogovi i pretrai sve.
Gordana se mora nai prije nego legnemo na
poinak.
~ 266 ~
Grof Enrico se pokloni i poe ravno u dvor.

Damir se opet vrati k Ivanu i saopi mu da je
Enrico dobio nalog da poe u potragu. Ivan
mu stisne ruku:
-Ledena ti je kao usred zime.
Glumci su tog asa zapoeli glumu.
Medvednicom su se orili rogovi dozivajui
Gordanu. Baklje su davale znak da je trae.
Ali nema odaziva.
Kraljica je zabrinuto ekala, ali ne doeka
nikakvih vijesti. Poslije pola noi sve je polo
na poinak. U dvorcu je tiho i tamno. Sve
spava.
Princ Ivan i Damir bdiju.
-Hoe li te pustiti iz dvora?
-Nadmudrit u katelana i sve njih. A ti se
ini kao da te nita ne zanima, im neto
saznam o Gordani, javit u ti, ali ne mii se s
Medvedgrada, jer u ti neprestano slati
glasnike. ekat u ih kao svoje spasenje, ali
podveer idem da ekam Alfonsa.
-Podveer u biti tono na mjestu dvoboja. Ne
dolazi nikako prije. Hou da budem prisutan
kad se bije. Dakle, podveer u est sati.
~ 267 ~
-Bit u na mjestu i ja i moj ma! Ne dao bog

da bih Alfonsa morao kazniti za Gordanu!
Zbogom, dragi moj prijatelju- i zagrli ga.
-Oprata se kao da se rastajemo zauvijek.
-Nesretan sam, slomljen, pa mi je teko.
-Jako si blijed, Damire.
-Izmuen sam ovom nesreom. Sad legni. Nad
tobom bdi prijatelj koji za tebe daje sebe.
Damir izie iz prineve odaje, poe dugim
uskim hodnikom i pokuca na vrata dvorskog
metra Mladena Berislavia koji se ve
spremao na poinak. Bez uvoda zapita on
svojeg zemljaka:
-Bi li se mogao sada izvui iz dvora?
-Nikako. Kralj je zabranio da bilo tko izlazi
nou jer gospodu hoe sprijeiti da izlaze u
grad i sela pa da zbijaju sablazni! Nikako ne!
-A sutra zorom?
-To vam mogu dopustiti. Rei u nadgledniku
strae da vas pusti iz grada u zoru.
- Hvala vam! Laku no!
~ 268 ~
Brzo se udalji i tiho poe itavim trijemom.

Kad je uao u svoju sobu, nae slugu gdje ga
eka.
-Pavle, trebam da mi tajno dobavi jedno
prinevo odijelo, njegov ljem s vizirom i
njegov zeleni plat.
-Zatrait u od komornika njegove visosti
-To ne smije uiniti, itava mi ala propada
ako tko o tome to dozna. Izuj se, uvuci se u
spremite kraljevskih odora i uzmi to sam
rekao.
Sluga izuje obuu, neujno proe hodnikom i
uputi se k odajama gdje se nalazi spremite
odijela.
-Damir sjedne na postelju i rukama pokrije
rusu glavu. Ovako ga nae sluga kad se vratio
nosei itav sveanj haljina. Obojica su sloili
sve prineve stvari u jedan omot. Kad su to
dovrili, Damir sjedne:
-Upamti, Pavle: kad sutra u zoru odem, poi
e sa mnom, ali samo do prvog zaokreta.
Tamo e ostati i ekati rimskog plemia grofa
Alfonsa Borgiju . Kad bude prolazio, zaustavi
ga i saopi mu ovu poruku: njegova visost
Ivan poruuje vam da ne moe doi podveer
~ 269 ~
na ureeni sastanak. Princ moli rimskog grofa

Alfonsa neka bi se odmah potrudio na
odreeno mjesto. Znaj ova je poruka vrlo
vana i mora je saopiti u prinevo, a nikako
u moje ime.
-Ako grofa ne bude?
-Onda je to znak da sam ga naao na Griu i
sam mu isporuio prinevu poruku. Tvoja je
dunost da ostane na mjestu do etiri sata
popodne- i tek onda moe otii. Ako netko
drugi prolazi, skloni se i nikome o tom ne
smije pisnuti jer bi upropastio svog
gospodara. Okladio sam se za itavu imovinu
da u provesti tu alu.
-Gospodaru, nisam li ja uvijek dobro i poteno
izvravao vae zapovijedi?
-Onda izvri i ovu. A sad u lei.
~ 270 ~
CRNA NO U BIJELOM SAMOSTANU
Alfonso s naoruanim ljudima obilazio je sve

prostorije samostana traei Gordanu. Prate
ga prior, dva fratra i Lovro Iloki. Na ulazu u
svaku odaju Alfonso bi ih promatrao, ali
nijedan od njih ne pokazuje zabrinutost.
Lovrina posvemanja ravnodunost
objanjava mladom grofu da Gordanu nee
pronai. Ova okolnost raspaljuje Alfonsovu
ud. Sve bre obilazi odaje na katu, a onda se
uputi na tavan, ispremee sve to je bilo gore,
uzaludno. uti, ali pogled mu kune. Siavi
na kraju u prizemlje, iznenada e Alfonso
prioru:
-Molim klju od podruma.
-Ovdje je u mene odvrati on mirno i prui mu
ga.
-Trojica mojih ljudi idu dolje, a ja u s
ostalima pregledavati prizemne odaje.
-Kako god eli vaa milost.
-Gdje je ulaz u podrum?
-Odmah, gospodine grofe -ree prior pokazat
e ga asni otac a zatim se obazre k Lovri:
~ 271 ~
-Poite, molim vas, i vi s njima da ljudi ne bi

dirali u bave s vinom i pljakali.
Tu se Alfonsova pratnja razdijeli. Lovro poe s
trojicom u podrum, a prior je s
fratrima vodio Alfonsa u prizemne prostorije.
Odsutnost Lovre Ilokog kao da je razvezala
dosadanju Alfonsovu suzdrijivost.
Razdraen, bahat, osor, potisne priora i
njegove fratre natrag, dok su njegovi momci
poeli nemilosrdno razbacivati samostansku
imovinu. Uvjerenje da su Gordanu sakrili,
prevarena strast i povrijeena tatina jednako
su eljne oduka. Mora je nai, povesti sa
sobom. Jo danas, ovog asa on e je otkriti.
Bit e
njegova, makar razruio samostan. U tom
traenju sve vie zaboravlja na dunu
uljudnost i potovanje. Grozniava strast
razodijeva ga svih drutvenih pristojnosti.
Poinje lamati, kleti, razbijati ega se dotie.
Priorove opomene samo jo potpaljuju plamen
neobuzdanog divljatva. Njegovi momci slijede
mu zapovijedi.
-ini se da samostanom prolazi eta Turaka-
apne prior fratrima.
~ 272 ~
-Kao da je pripit -odvraa ustraeni vratar.

-Pijan od strasti- mrko e prior. To u sutra
priopiti kralju.
-Ne naavi nita, okrene se k prioru.
-Idem k onima u podrum. Trait u do
sudnjeg dana jer onaj koga traim nalazi se
kod vas.
-Neka vaa milost radi kako hoe, samo vas
molim da tedite nau sirotinju.
Ne pazei na priorove rijei, zovne on svoje
momke pa im ree tiho na talijanskom, da
fratri ne bi razumjeli:
-Pazite, idemo dalje. Kad vam zapovijedim,
navalite na onog viteza, ranite ga i sveite, a
kad uperim ma u prsi, govorit e.
I poli su za njim u hodnik. Odjednom se
Alfonso zaustavi, stade neto ogledavati po
zidu l vikne:
-ekajte, ekajte! Kamo hrlite, gospodine
priore?
Ovaj se zaustavi pogledavi Alfonsa koji ga
upita:
-Kakva su to vrata?
~ 273 ~
-Svijee u rukama dvojice fratara zadru.

Jedan od njih polako pogleda priora. Stanka
izmeu pitanja i priorova odgovora probudi u
Alfonsu pozornost.
-to je iza ovih vrata?
-Crkva, gospodine grofe.
U njemu se pokrene instinkt Obuzme ga
neto nevidljivo,bezimeno. Teka hrastova
vrata sada su cilj Alfonsovih nada i gotovo
vikne:
-Otvarajte!
-Rekoh: to je crkva.
-A ja rekoh: otvorite.
-Crkva je svetite.
Priorov otpor raspali ga.
-Fratri e uiti mene to je crkva, mene,
kardinalova neaka? Otvorite!
-Vaa milost odgovarat e Bogu i kralju za taj
in.
-Prvoga i drugoga prepustite mojoj brizi, jo
jednom velim: otvorite!
-Pokoravam se sili. Otvorit u, samo da
uzmem klju.
~ 274 ~
-Otpratit u vau preasnost da ga to prije

nae ree podrugljivo i povue jednog od
svojih momaka pa mu naloi: Brzo k
podrumskim vratima i zabravi ih da vojvoda
ne moe izai.
Hitro je Alfonso slijedio priora, dok su oni
drugi ostali uvajui vrata.
******
U crkvi na klupi smjestila se Gordana. Kad ju
je prior sklonuo uputi je, ako bi joj i tu
zaprijetila opasnost, da se skloni u grobnicu.
Njeni ivci polako su se smirivali. Sklopila je
ruke, a usne stisnula. itavim tijelom i
duom provlaio se mir i sigurnost, jer osjea
spokojnost zatienosti. Vrijeme se odmaklo,
ali ipak ne brine to je tako dugo ostavljaju
ovdje. Od prepaenih napora gotovo je svlada
san. Prenu je glasovi s onkraj vrata kroz koja
ju je prior uveo U crkvu. Prepozna Alfonsov
glas.
-Otvorite!
-Digne se i slua razgovor izmeu Alfonsa i
priora. Srce joj se uznemiri.
-Otvorit u, samo moram uzeti klju.
~ 275 ~
Te rijei razvitlaju njene misli. Hitna pitanja i

odgovori lete joj mozgom, a onda se tamo iza
onih vrata polagano udaljuju prior i Alfonso,
Jo razabire odjek njegove ironije i bahatih
koraka. Onda iza vrata nastane mir.
-to sad? Hoe li prior otvoriti? Ili je pronaao
kakvu iz liku?
Slika s onkraj vrata je jasna: nemoni prior i
hrabri snani Lovro, ali njima nasuprot itava
eta Alfonsove pratnje.
Ako Alfonso ue, posluit e se gotovo
neprimjetnim vratacima iza oltara to vode u
grobnicu na koju ju je ve uputio prior.
Tog trenutka vani zagrmi Alfonsova prijetnja:
-Momci! Prior ne moe nai klju. Razbijte
vrata.
Komeanje, guranje i estoki udarci po
hrastovu drvu. Gordanin pogled i hitra misao
prema zatvorenim vratima iza oltara
upravljaju joj korake. Otvara ih. Pred njom
tamni valoviti oniski strop to se strmo sputa
niz uzane stepenice u dubinu. Toliko razabire
u odrazu svjetla s kandila. Ni aska ne
razmilja, ulazi, povue za sobom vrata. Oko
nje tamno. Zadravajui sliku strmih
~ 276 ~
stepenica u mislima, upire se o zid i silazi.

Opipom upravlja svoje sputanje oprezno, ali
hitro. Odjednom osjeti da je stubama kraj, a
ona koraa po ravnom tlu. Gluhoa je
okruuje, uje kucaj svojeg srca i svoj dah.
Ipak je zaklonjena od Alfonsa samo da nije
tako strahovito neproziran mrak i tako
jezovito mrtvilo ove tiine.
Odluno kree u crnu tamu punu mrtve
utnje. Odjednom daleko u dubini opazi iskru
svjetla.
"Zar tamo, u tmini, vidim mutnu iskru? Je li
to utvara? Da pokuam."
I zatvori oi da ih odmori, pa podigne vjee. -
"Da, negdje daleko u tmini klije neka mala
iskra, mutna kao zamirua zjenica''. Uporno
je promatra. Sad joj se ini kao da je iva
eravica, pa se u crnini mraka ljulja, ostavlja
svijetli trag kao krijesnica kad se odroni, sa
zvjezdanog neba. "To nije utvara!"
I tvrdokorno ostaje na mjestu promatrajui
toku svjetla utopljenu u bezdanom mraku.
Ova mala iskra rasplamti njenu odluku.
Odvanije poe prema njoj. Pod nogama osjeti
kamen, onda udari o neto vrsto to je u toj
nepominoj tiini zatropotalo jakim odjekom.
~ 277 ~
Gordana se sagne, tapka i zahvati mrzlu

ruku.
"Mrtvi uporite ivima" pomisli ona ali jedva
to dovri misao, pogled joj ponovo skrene
pozornost iskri. "to li moe biti tamo?"
I nastavi put. Osjeajui se u grobnici
potpuno sigurna, poe onamo. Od gusto
poloenih lijesova teko se pomie. Svjetlo
biva vee, zrake mu se rasplinjuju po mraku
u blijedu maglu koja se provlai kroz
nepominu crninu i otkriva obrise lukova
duboke grobnice. Prolazei izmeu drvenih
lijesova, ini joj se da prolazi izmeu drvenih
kuica dalekog mrtvog sela.
"Kako su svi u tom selu dobri! U ivotu su
jedan drugome s tolikim uitkom ogoravali
ivot. Sad su tihi, upokoreni.''
Pomakne se naprijed i pohiti prema svjetlu
koje se pred njom sve vie produljuje. Iza luka
nae se pred odrom. Gori samo jedna svijea.
Ispod mrtvakog pokrivala s bijelim kriem
odrazuju se sa blasni obrisi ukoenog mrtvog
tijela.
Obuhvati pogledom odar. Nesavladivi nagon
raa udnu odluku da mu pristupi blie. Zuri
~ 278 ~
u nepomino lice, strese je uas: "Zar mi se

pomjerio um, pa to je lik kancelara Varadija?
Gleda ga u oi. Trepavice mu dru, ispod
njih viri zjenica; potmuli krik izlazi iz usta:
"Varadi, Varadi!"
Sva se skameni. Mrtvac sjeda i ape:
Gordana, vi ovdje, meu mrtvacima-prui
ruke prema njoj- priberite se, ja sam iv,
odgovorite: to vas goni ovamo?
Hvata se njegova glasa koji je vraa k svijesti.
Zaboravlja mrtve, odar, osjea da je tu iv
ovjek koji joj moe pomoi. Svladava
drhtanje pred tom uasnom slikom i ape
mu kao da se boji da ne uju i u oni u
lijesovima:
-Progoni me ivi avo Alfonso Borgia, razbija
po samostanu, trai mene.
-Zato su i mene sklonuli ovamo da traei vas
ne naie na mene.
Varadi sie s odra, a ona mu ukratko
ispripovijedi kako je namamljena i prevarena
od Alfonsa da e se tu sastati sa svojim
skrbnikom.
~ 279 ~
-Spletka, opasna spletka se razotkrila, hvala

budi Alfonsovoj strasti spram vas, on zna za
skrovite...
-Moj skrbnik je ipak tu Varadi, recite!-vikne
Gordana.
-Da, on je ovdje.
-Zato mi niste povjerili njegovo boravite?
-Kralj ga jo uvijek dri opasnim urotnikom i
kad bi znao da je iz budimske tamnice
pobjegao u zagrebaki samostan Remete,
davno bi ga vratio u tamnicu. A sada, kad
smo ovdje zatieni mrtvacima, mogu s vama
govoriti kako ne bih nikada govorio meu
ivima.
-Govorite, Sto biste eljeli?
-Ponajprije da otkrijem svoje sumnje. Svi vas
oduvijek dre namiguom, a kralj vas ak
smatra i smuenjakom koji nita ne misli, ve
samo leti kao muha zrakom. inilo mi se da
to nije vaa prava priroda. U vaim sam oima
zamjeivao vrlo duboke poglede, ne u muka
lica, nego na dogaaje. Va in na bojnim
igrama dokazao je da znate tajnu Alfonsova
maa.
~ 280 ~
-Ve davno znam da ste vi esto i na svoju

tetu zagovornik sree ovoga kraljevstva, i
vama mogu kazati da sam znala...
-Otkuda?
-Oponaam Nardellino uho i tako sam jedne
noi osluhnula razgovor Alfonsa i Enrica da
Ivan ne moe izai iz bojne igre, a da na svojoj
koi ne odnese sjeme smrti.
-Pa onda ste vi odluili?
-Ne na bojnim igrama. Imala sam ranije
pripremljen plan kako se domoi Alfonsova
maa.
-A da vam ga nije uruio?
-Bila sam spremna na sve. A to bih uinila
ne znam, jedino sam sigurna da uvijek u
zadnji as izvuem neku dosjetku, a ni moje
miice nisu slabije od Alfonsovih.
-Djevojko, vama ovo kraljevstvo zahvaljuje da
se nije dogodila nesrea. Vama e zahvaliti
ako mi kaete: je li kraljica poslala Alfonsa da
makne princa u igri?
-O tome ne znam nita.
-Branite kraljicu?
~ 281 ~
-Moja utnja je obrana od tajnih urotnika na

njegov ivot i nasljedstvo prijestolja, jer od
toga oekuje svoj mir i sreu moja domovina i
vaa domovina Ugarska.
-Priznajem vrijednost vae diplomacije. Vjeti
ste prikrivanju kao Baka, lukavi u osnovama
kao Filipec, savreni u glumljenju kao kralj
Matija, moda jo vie jer ste toga kralja i
cijeli dvor uvjerili da je Gordana namigua
koja se ne brine ni za ta drugo ve za poglede
lijepih dvorana.
-To saznanje zadrite za sebe.
-Da, to e biti moja tajna, ali vas moram
upozoriti na svoje slutnje i opaanja. Princ
ljubi vas!
-Vi ste ludi!
-Pazite, djevojko, ovaj as odluuje o vaoj
sudbini. Jo istog dana kad se princ pobio,
kralj je rekao da e enu koju on ljubi otjerati
ne samo s dvora nego e je izagnati iz
kraljevstva.
-Zna li to princ Ivan?
-I te kako zna! Kralj mu je mnogo puta rekao:
ako je ljubi, uklanjaj joj se, jer jao njoj ...
~ 282 ~
-Kakav razlog vodi kralja da se tako boji one

koju ljubi Ivan?
-Strah da se Ivan ne odrekne prijestolja. -Nije
li kralj odgodio osnovu da njega uini
nasljednikom?
To zaustavi Varadiju dah.
-Gdje je taj prozor kroz koji vi gledate u
dravne tajne poslove? Odgovorite mi,
Gordana!
-eretanje dvorana vi nazivate dravnim
tajnama?
Vama je poznato vie nego svima nama,
Gordana. Vaa je dunost izii pred kralja i
sve mu saopiti. Najavit u kralju da su vam
poznate urote protiv princa...
-A ja u sve porei.
-Svojom utnjom kanite upropastiti Ivana?
-Za njega nema pogibelji.
-Zapravo, istina je... vi ga ljubite i...
-Onda zaboravite sve to ste ovdje uli i time
je na pakt zavren.
-Samo jedno: zamislite odgovornost koju
nosim budem li zautio kralju.
~ 283 ~
- ujte me, gospodine kancelaru, uzmimo da

se kralju sve saopi. Sto ete
poluiti?
-Ponajprije razotkrit u kraljiin zloin.
-A ona e pozvati u pomo sve da dokae
svoju nevinost, ier uistinu nije ni u kakvoj
vezi s Alfonsom, a ja ne mogu dokazati nita.
Jedini mogui dokaz oduzeo mi je Alfonso u
Korvinovoj kuli.
-Otricu?
-Dakle, dokaza nema!
-Ali sumnja e kralja odvratiti od Beatrice?
-Dva-tri dana! A onda e nasloniti glavu na
lijepe bijele njezine grudi, a mi emo biti
klevetnici, kraljiini urotnici! Vas e baciti u
tamnicu, mene moda samo izagnati, a sve
nae ljude otjerati s dvora. elite otvoriti
irom vrata Napulju koji jedva eka da nas
proguta? Nije li, dakle, pametno i razborito:
utjeti, pritajiti se i ekati dokaze?
-Ali princ je u opasnosti!
-Preputate ga mojoj pasci?
-Potpuno kad ne bi bilo pogibelji za vas, kad
mu se pribliite.
~ 284 ~
-Uvjeravam vas: bit u jo dalje od njega, ali

u jo budnije bdjeti nad njime.
-Gordana, vi ste monija od kralja, kraljice,
od svih nas. U vaim je rukama sudbina
kraljevstva!
-Ako je to istina, onda se pouzdajem u sreu
kraljevstva.
-Vi ste div, a ne ena, makar vas je odgojila
Beatrice.
-I ona je div, samo to u ja njena divna
svojstva uloiti u dobro. Ali upamtite: o
naem razgovoru ne smije saznati nitko ni
rijei, ni moj skrbnik.
-Neu da ga u progonstvu more brige za
mene. Budite oprezni.
-Evo moje rijei, kraljevski dravnie!
-Moj saveznie, potrebno je da nauite samo
jedno.
-A to je?
-Da u dravnim poslovima, kad ustreba,
legnete ovako na odar kao malo prije. To je
mnogo korisnije nego se postaviti na
govornicu i kazati to mislite.
-I vi mi spoitavate to i moji prijatelji?
~ 285 ~
-Dakle, imam pravo. Na odar s vaim vrelim

rijeima: to je sada naa lozinka!
Kralja vodi vlastita ena, mene djevojka, koja
nikad nee biti moja nasmije se on i prui joj
ruku.
Tamnom grobnicom pomie se baklja. Iza nje
dolazi Lovro. Diui ruke, daje umirujue
znakove, a iza otvorenih vrata uje se gromka
zapovijed:
-U ime kralja neka grof Alfonso sa svojom
etom ostavi ove samostanske zidine i doe
na Gri!
-Traim ovdje kraljevskog urotnika! -vikne
Alfonso.
-To je moj posao, grofe. I molim da posluate
kraljevu zapovijed da ne moram pribjei sili.
Bijesna kletva, koraci, struganje maeva
jasno pokazuju Alfonsov poraz i njegov
odlazak sa etom iz samostana, a Gordana
priapne Varadiju: To je dokaz da ne zna o
prisustvu mog skrbnika ovdje, jer bi se time
sjajno mogao posluiti. Znai, samo me s
njegovim imenom namamio u ovaj samostan.
Put vam je slobodan, ostavite ovo nemilo
mjesto nasmijei se Lovro.
~ 286 ~
Izali su iz grobnice u crkvu, pa onda

sakristijom u dvorite. Sunce zabljesne
Gordanine oi.
-Ve je zora?
-Poodmakla, plemenita gospoice.
Uzdigla je oi suzne od svjetla i zagledala se u
visokog, snanog vojvodu.
Blijedo joj lice izraava divljenje. Ali samo
naas i ona pristupi k njemu:
-Vi ste ovu no ivot izloili za mene?
-Htio bih ga poloiti pred vae noge!
Gledao ju je prostodunim otvorenim
pogledom ne skrivajui ushienje.
-elim se odmah oduiti- odvrati ona prelazei
preko njegove izjave. Vi se kanite pobiti s
Alfonsom?
-Sutra e ga zadesiti ast i nevolja!
-Vojvodo, uzmite sa sobom svjedoke koji e
odrediti da se Alfonso ne bije svojim maem.
Neka mu jedan od vaih prijatelja dade svoj.
-Zato mi to savjetujete?
~ 287 ~
-Pitajte gospodina biskupa Varadi ja to je u

Milanu uo o Alfonsovim dvobojima - i
znaajno pogleda kraljevog kancelara.
-Zloinac truje otricu i ako samo ogrebe,
ubija.
-Do moje koe dalek je put nasmije se Lovro.
-Ne odbijte mi ovu jedinu molbu, vojvodo-
ponovi ona toplo.
-Za ovu pronju vrijedilo bi umrijeti.
-Ali jo vie ivjeti -upadne Varadi i pogleda
znaajno hrabrog Lovru. -Moda
vas je usud odabrao za zatitnika Gordani.
-Onda bih itav ivot hvalio na tom
dragocjenom daru.
-Junak nikad nee dopustiti da ga zaskoe
zasjedom. Tko mi jami da moju molbu neete
zaboraviti.
Zatim se ona obazre i upita:
-Gdje je Alfonso?
-Otiao je na Gri.
- Njemu ne valja nikad vjerovati, a vi, vojvodo,
to kanite o svemu tome rei kralju?
-Istinu!
~ 288 ~
-Istina mu se ne smije rei, jer bi saznao zbog

ega sam namamljena ovamo. Najbolje je
ekati da vidimo to e Alfonso. A vi
gospodine kancelaru, pourite na Gri da
doekate kralja.
-Ako ne bude prekasno- zabrine se Varadi -
juer je kralj rekao da se s Medvedgrada vraa
ujutro.
-Promijenio je odluku u noi. Kraljica je vrlo
zabrinuta za Gordanu pa je zamolila kralja
neka ostane dok se ne razjasni to se
dogodilo s njom.
-Otkuda vam taj glas, vojvodo? zaudi se
Gordana.
-Rekao mi je Damir.
-Kada?
-Malo prije u dvoritu.
-On je, dakle, doveo kraljevu etu koja nas je
oslobodila Alfonsa?
-Ne, eta je dola s Gria. im je Alfonso
poeo da premee samostan, otiao je jedan
fratar na Gri da zatrai pomo.
-A Damir?
~ 289 ~
-Navratio je u samostan idui s Medvedgrada

ne bi li to doznao o vama.
-Jo je ovdje?
-Odjahao je.
-S Alfonsom?
-Prije njega. Rekao je da e pohititi na
Medvedgrad da obavijesti kraljicu gdje se
nalazite.
-Zna li Damir to je uinio Alfonso?
-Govorio je u dvoritu s fratrima. Nije mi
poznato to su mu rekli, ali je bio prisutan
seljak koji tamo stoji.
-To je uro, dvoranin prineve majke?- zaudi
se Varadi i zovne ga.
-uro, kako si doao ovamo, iako ti je
nareeno da ostane u Brezovici?
-Vukla me je elja da vidim princa. Na Griu
sam uo da je na Medvedgradu pa sam sa
etom, koja je pola da oslobodi samostan
Alfonsova bjesnila, doao ovamo da ujem to
je, jer se spominjalo i prinevo ime.
-Mora da ga jako volite?- zapita Gordana.
~ 290 ~
-Nosio sam ga na svojim rukama, vaa

milosti- razjanjava on Gordani. Nikome
njegova majka nije povjerila djeaka kad bi
poao u etnju, samo meni. Ni roeni sin ne
bi mi bio drai.
-Ako ga tako ljubi, ne smije na Medvedgrad-
ree Varadi.
-Zato gospodine kancelaru?
-Jer bi te mogao prepoznati. Ivan neprestano
uzdie za majkom. Moglo bi se desiti da te
nasluti, spazi i prepozna.
-Nee, asni gospodine. Je li me prepoznao
gospodin Damir kad je prije bio tu u dvoritu?
A ja sam stajao posve blizu njega, tako blizu
da sam se gotovo dotaknuo njegove haljine.
Naturio sam ovaj iroki klobuk tako duboko
na glavu da me potpuno sakrio. Nee me
prepoznati.
-Kad si bio tako blizu njih jesi li uo to su
govorili? Ako moe, ponovi nam tono.
-Znam svaku rije. Kad je Borgia doao na
dvorite, gledao je kao bijesno
pseto. Spazivi Damira poe k njemu i srdito
mu ree: "Vi ste me uhodili, vi ste doveli
kraljevu etu?" Na to je gospodin Damir
~ 291 ~
odgovorio jako mrko: "alim to se ne mogu

podiiti ovim djelom . Onda je grof neto
promrmljao, a Damir mu glasno ree: "Nosim
vam poruku od princa. Predveer ne moe
doi na sastanak, nego e o podne krenuti na
ureeno mjesto."
-O podne? To je rekao? upita Gordana.
-Da, vaa milosti. I jo je rekao da e ga princ
tamo -ekati posve sam, bez svjedoka.
-Vjerojatno znate o emu se radi, Gordana-
upita zabrinuto Varadi.
Ona potvrdi i nastavi ispitivati uru.
-A vi ste uli odgovor rimskog plemia?
-Odgovorio je da e doi, ali prije mora na
Gri kralju.
-Dakle, Damir mu je donio ovu poruku. To
znai da je neto pronaao kako da sprijei
princa da se podveer bije.
-Opet se bije s Alfonsom?- prepadne se
Varadi.
-To se ne smije dopustiti prosvjeduje uro.
-Nemajte straha, Ivanov je ivot u Damirovim
rukama, a tamo je sigurniji nego pod okriljem
kralja.
~ 292 ~
-Onda ne bi Alfonsu isporuio poruku...

-Uvjerena sam da je ova Damirova poruka
dobro smiljen plan.
-Posve ste mirni, Gordana? upita Varadi.
-Posvema. Damir mi se kleo da se princ nee
pobiti s Alfonsom. Gledala sam mu u oi kad
je to govorio i ponavljam: Damir e iskupiti
svoju rije. Prepustimo to njemu.
uro nastavi odluno prosvjedovati.
-Nije dobro prepustiti sve njemu. teta je tog
potenog mladia. Njegova bi majka sila s
uma od boli! A to bi tek Ivan bez njega? Ne,
nikako.
-Ali Damira ne moe zadesiti nikakvo zlo. On
zna kako e sprijeiti dvoboj s Alfonsom-
uvjerava Gordana uru.
-Vjerujem, a ipak vidim pogibelj- nastavi on, a
Varadi primijeti:
-Svakako, dvoboj se mora sprijeiti na bilo
koji nain. Naravno, tome se
suprotstavljaju razni viteki propisi, ali in se
moe izbjei, a da se ne povrijede.
-Ponajprije, Alfonso ne spada meu viteze niti
ljude asti -mrko e uro.- On je savren
~ 293 ~
lupe, o emu ste se uvjerili i ove noi. Ali

moram otii, imam jo obaviti vanih poslova.
Pristupi im prior s vojvodom i pozove ih na
okrepu koja e im dobro doi nakon
uzbudljive noi.
Imam s one strane prostoriju koja je otvorena
svima, pa i enama.
-Preasni, smijem li neto pitati i moliti?-
zapita Gordana.
-Znam unaprijed vau elju. Ispunit u je
nakon okrepe. Vidjet ete svog skrbnika i s
njim govoriti.
Nakon okrepe prior povede Gordanu. Vojvoda
Iloki izjavi da e je ekati. Posve na dnu
dvorita u maloj skrivenoj sobi sjedi
mukarac pedesetih godina u fratarskoj odori,
visok, mrav, plemenita lica i velikih mudrih
oiju. Oko njega police pune knjiga, na stolu
itava hrpa ispisana papira. Odjednom odbaci
pero jer zauje lagane brze korake, a uho mu
uhvati rijei: "Izvolite, gospoice Gordano,
ovamo."
Gordana pokuca na oniska vrata na kojima se
ukaza lik skrbnika. Ganue i slabost
izmuena tijela baci je u njegov naruaj.
~ 294 ~
-Dijete, milo moje dijete!

Prigrlio je njenu glavu oko koje se rasula
bujna kosa bronanog sjaja. Njene su oi
vlane, ali lice natopljeno njenou. Kao da
to nje ono isto lice to su ga gledali dvorani
iza kraljiinog naslonjaa.
-Kako vas dugo nisam vidjela, odvie dugo!
Nikoga nisam smjela pitati za vas, vae ime
nije smio nitko spomenuti, a ako ga je tko i
spomenuo, onda je to bilo vae slavljeno
pjesniko ime Ivan Panonius.
-Moje ime razastire nad tobom nesreu, jadno
moje dijete.
Njen glas se smiri, ne drhti, kao da je silom
progutala jecaj to se razbudio u mladim
grudima. Privine se k njemu s bolnim
uzdahom i jo bolnijim pitanjem:
-Dragi skrbnie, nikad nisam mogla doznati
to ste skrivili da su vas iz dvorca bacili u
tamnicu.
-Ponajprije, skrivio sam i tebi i sebi to me
zavela tatina ...
-Vas tatina?
-Prekratak je as tako dugoj prii koja je
izmeu kralja i mene iskopala jaz. Kralj
~ 295 ~
Matija pozvao me vrlo laskavim pismom na

svoj dvor. eli imati ovjeka znanja i nauke
koji e mu biti savjetnik. Uskoro sam vidio da
kralj koji je stvorio veliko mono kraljevstvo
ima divnih kreposti, ali i stranih poroka, od
kojih je mojoj domovini mnogo puta zaprijetila
nesrea. Nisam mogao utjeti, nemam
svojstva ulizice i pokornog oboavatelja, a to
mi je donijelo kraljevu mrnju.
Straan je kralj Matija u svojoj nemilosti.
-Da, uinio je velika djela. Liio je oligarhe
mogunosti da pljakaju puk, ali je opet taj
puk vodio u nepotrebne ratove koji su sluili
samo njegovoj slavohlepnosti. Nije trebalo
osvajati Njemaku i eku, jer su Turci
gospodarili u Bosni, Srijemu sve do Zemuna.
Ustao sam da ga opomenem neka baci
neprijatelja iz nae zemlje, a ostavi sjever.
Planuo je na mene, zamrzio me. Tada sam
pozvao nae voe i junake da oni podsjete
kralja na dunost neka brani nau domovinu,
a ne da osvaja tue. To je smatrao urotom i
sve nas je bacio u tamnicu. Ja sam
uspio pobjei. Dugo sam lutao dok nisam
naao sigurno utoite u svojoj domovini.
-Kad bi kralj saznao da ste ovdje?
~ 296 ~
Smjesta bi me bacio u tamnicu ili odveo na

stratite.
-Opasnost je da bi vas kralj mogao pronai
ovdje.
-Ne bojim se. Promijenio sam ime, a i moj
izgled nije onakav kakav je bio za mog
boravka u dvoru. A, konano, za moj boravak
znaju samo najpouzdaniji.
-Ipak, moda je to poznato i kome drugome.
uli ste kako sam dospjela ovamo?
-Da, poznato mi je, ali nema samostana u
ovoj zemlji u kojem me kralj nije dao traiti,
jer su mnogi spominjali kao moje utoite i
Alfonso Borgia se posluio tom
pretpostavkom. Ali, govorimo o tebi, jer tvoj
poloaj na dvoru nije bez opasnosti. Dijete
moje, kako trpim zbog toga, ali nemam nigdje
nikoga kamo bih te mogao sklonuti, osim da
te preporuim u koji samostan. Kad sam to
spomenuo
Varadiju, on je gotovo planuo na mene
rekavi: "esmiki, vaa je dunost prema
domovini Gordanu ostaviti na dvoru. U njenoj
je ruci srea kraljevstva. Kad na dvoru doe
do otvorenog rata izmeu napuljskog i naeg
prestia, jedina e Gordana posluiti kao
~ 297 ~
glasnik, pouzdanik, nae oruje, to god

hoete, jer je u velikoj milosti Beatrice, a princ
Ivan je ljubi". Kad sam to uo, veoma sam se
zabrinuo. Beatrice je briljiva samo prema
onima koje treba bilo u koju svrhu. Za
kraljicu je vano samo ono to njoj donosi
korist. Budi oprezna, vrlo oprezna, jer ova
avolska ena bezuvjetno ima s tobom neke
namjere.
Sluala je pozorno svojeg skrbnika, svaku
njegovu rije i duboko se zamislila. To ga
ponuka da je umiri.
-Razabirem, dijete moje, da sam te zabrinuo.
Ne bojim se nikakvog napada na mladost, na
tvoj ivot Htio sam te opomenuti da bude jo
opreznija, da promatra kraljicu, odnosno da
bude pripravna ako bi ona pokuala uvesti u
tvoj ivot neto nemilo, da te moda uda
protiv tvoje volje ili na koji drugi nain zgrabi
u tvoj lini ivot.
-Istina, dragi skrbnie, i mala Beci mi je
jednom zgodom rekla: "udno je da
kraljica svagdje zatiuje i istie upravo vas, a
nijednu drugu dvoranku.
-Znai, ipak neto udesno privlai ovu
himbenu kraljicu je tebi. Dakle, budi jo
~ 298 ~
opreznija nego to si bila do sada, jer Varadi

te promatra izdaleka i sve mi o tebi uvijek
pria.
-Danas sam se s njim susrela u samostanskoj
grobnici i tu smo sklopili savez.
-Napokon, to je dobro i korisno i za njega i za
tebe. Sada treba da ide. Vrlo si blijeda,
potreban ti je odmor, jer te ova no izmuila.
-Skrivila sam sve sama kad sam se dala
onako prevariti.
Gordana ustane, poljubi ruke skrbniku i
naglasi:
-Mislit u o svemu to ste mi govorili i doi u
opet. Neka mi remetska Bogorodica oprosti
to u je uzimati posrednicom za moje posjete
k vama. Zato smo tako okrutno rastavljeni?
-Okrutnost i umnost su dva gospodara
preporodnog doba.
Izala je iz njegove sobe i sretne uru.
-to je? zaudi se ona. Niste otili? alje li vas
vojvoda po mene?
-Ne. On strpljivo eka, ali ja idem pjesniku
esmikom. Mi smo stari prijatelji i izvravam
mnoge njegove savjete i upute.
~ 299 ~
Nestane iza njegovih vrata, a Gordana pouri

k vojvodi koji je ekao s osedlanim konjima za
polazak na Gri.
~ 300 ~
SMRTONOSNI GLASNIK
Uz potok Medveak jae kralj Matija. Iza

njega, u dostatnoj udaljenosti njegova
pratnja. Na elu su joj oba dvorska metra:
Orban i Mladen Berislavi. Kraljev prvi
dvorski metar koji se nakon izvrene misije
na milanskom dvoru vratio i preuzeo dunost
od Mladenia. Obojica promatraju kraljevu
pojavu, neto pognutu, sputene glave.
-to mu je danas? Jae kao starac- priapne
Orban svojem mlaem drugu.
-itavo vrijeme ga promatram. Juer uvee
hihotao se s glumcima na Medvedgradu a
danas je mraan kao da ga obilaze aveti.
-I obeao je kraljici da e ostati do podne, a
onda mi zapovijedi da krenemo hitno dok se
ona ne probudi. urilo mu se, a im smo
izjahali iz dvora pod brdo, jae korakom. Da
se nije posvadio s kraljicom?
-Onda bi bio ljutit, a on je utuen. Neto je
teko, sumorno u njemu. Takva ga jo nisam
vidio. Ni rijei nije progovorio itavim putem,
dok se inae uvijek ali ili pria.
-Zaute, slijedei svojeg gospodara uz potok.
Gore na obzorja su se oblaci i s
~ 301 ~
vremena na vrijeme pokrivali sunce. Pred

njima na brdu stoji gricka utvrda. Iza
obrambenih sivih zidina vire tornjevi i kule.
Stari kraljev pouzdanik Radulo istrao je na
dvorite grike kraljeve palae da doeka
gospodara. Matija je sjahao i poao ravno u
svoju poslovnu odaju. Neto mrk i
nezadovoljan, zaustavi se kod prozora.
Zagleda se dolje u savsku dolinu gdje se
rijeka razdvojila stvarajui otoke.
Radulo osjea da mu gospodareva dua nije
mirna, ali eka dok ga on oslovi. Tek nakon
duge utnje kralj se obazre njemu:
-to je s budimskim glasnikom?
Dobro je spremljen, ekam nalog vaeg
velianstva da ga otpremim na Medvedgrad.
-Ali tek onda kad kraljica stigne dolje. Da li se
desilo to novo?
-Grof Enrico poslao je juer s Medvedgrada
poruku nije li stigao kakav glasnik. Rekao
sam da nije bilo nikoga.
-Dakle ipak ga trae.
Matija se duboko zamisli, onda iznenada
digne glavu, nauli ui i upre prstom u vrata.
Tiho im se priblii i naglo odgurne zastor.
~ 302 ~
Odjekne prestraeni mukli krik ene. Pred

vratima zastraena klei starica drei
srebrnu zdjelu punu smokava. Kralj plane,
istrgne joj zdjelu, a nju odgurne tolikom
snagom da se sruila.
-Van s tom starom ludom! Van! Bacite sve
smokve s dvora na smetite. Neu da ih vidim
vie na dvoru! Van!
Dotre paevi i dvorani, odvuku staricu, a
kralj zalupi vratima. Kad se smirio, pogleda
svojeg pouzdanika:
-Luakinja, uhoda? Prislukivala je. Vie nego
oito, pritvorila je vrata i
kleala da bolje uje. Dvoranima zapovijedi da
joj ne dopuste ni blizu mojih odaja. Rei u
kraljici da me uznemiruje.
-Netko naglo otvori vrata. Kralj se trgne.
-Vi ste to, Varadi?
-Ja, velianstvo- ree hladno.
Kad je vani uo da se kralj nalazi na Griu,
prepao se i bio uvjeren da e se nad njim
prolomiti oblak. Pozdravivi kralja, ekao je
na ispitivanje i grube prijekore. Ali kao da je
kralj zaboravio da ga Varadi nije doekao.
~ 303 ~
Upita ga tonom tako snienim da se kancelar

iznenadi:
-Zato ste tako blijedi, Varadi? Moda su vas
nou muili zli sni?
-"Ovo je navjetaj bure koja e se prolomiti
nada mnome pomisli Varadi.
Ne ekajui odgovora, kralj naloi:
-Radulo, neka pou na Medvedgrad, elim da
princ odmah doe kui.
I ostali su sami kralj i njegov kancelar. -
-Jo nikakva glasa o Gordani?- upita kralj.
Zato juer niste poslali glasnika?
-Mislio sam, nestana djevojka, oito je
zalutala. I tako nisam slao nikoga- izvlai se
Varadi.
-Kraljica se teko zabrinula. No, meni je
uistinu svejedno to je s njom.
Opet utnja. Varadi je ekao to e slijediti.
Posljedica kraljevih utnji bila je uvijek kakva
provala. Kad je kralj k njemu okrenuo svoju
utoplavu glavu, osjeti da je sad postao nian
strijelcu:
-to je s papinskim poslanikom?
~ 304 ~
Od tog nenadanog pitanja biskup se lecne i

veselo odvrati:
-Jo uvijek je na Kaptolu. Biskup Oswald mi
ree da se poslanik zadrao od nenadane
bolesti.
-Izmislili su to, nita drugo. Biskup Oswald
ne moe pregorjeti gubitak Medvedgrada. Ja
imam pravo da zadrim za sebe utvrde koje
hou. Bude li Oswald poslanika hukao protiv
mene, mogao bih ga liiti biskupske stolice!
Da, ujete, elim da se venecijanski poslanici
otprave. Zar u svakog dana gostiti uhode kod
svojeg stola?
-Velianstvo, to je i moje miljenje, ali od vas
venecijanska "sinjorija" oekuje odgovor na
svoju ponudu da vam bude saveznica protiv
Turaka.
-Nude mi savez ne bi li saznali moje osnove da
ih priope Turcima. Kad god sam se okrunio
kakvom pobjedom, Venecija je tajno urovala
s Turinom protiv mene, a zadavala mi rije
da pomae meni. Napiite pismo "sinjorijie da
sada nema nikakvih osnova i da je moje
prijateljstvo prema Veneciji uvijek jednako!
Mene nee nadmudriti!
~ 305 ~
Varadi odmah sjedne k stolu i stade pisati.

Katkad je kralj kazivao po koju u pero,
pogledavao na vrata kao da neto eka.
Neumorna kraljeva etnja po sobi nije smirila
Varadijevu savjest. Nikako nije mogao stvoriti
zakljuak da li je kralju togod poznato o
njegovu izbivanju ove noi.
Proao je itav sat dok su sastavili pismo, jer
je kralj u stalnoj rastresenosti neprestano
mijenjao tekst. Svaki pokret u hodniku zbuni
ga. Tada kancelar opazi u kraljevu licu
napetost koja se jo pojaala kad ue Radulo.
-to je? Tko je vani? -zapita ne prikrivajui
nemir.
-Velianstvo, vojvoda Lovro Iloki.
-On je? to eli?
-Doveo je plemenitu dvoranku Gordanu.
-Neka je uvede.
Varadijeve oi zirnue u napisani papir.
Pokuao je dalje pisati, ali mu ruka
nije odolijevala neprijatnim trzajima od onoga
sto izazivlje Gordanin dolazak.
-Vodei je za ruku, ulazi Lovro Iloki.
~ 306 ~
-Kralj skrsti ruke na prsima i nabora elo.

Ova kretnja inila se Varadiju i Lovri
opasnom. U njihovim licima briga, u kraljevim
prijetnja. Samo na njezinu visokom elu
odrazuje se vedrina, u licu bezbriga, u oima
pustopani koketni smijeak.
-Kralj je gotovo probode pogledom.
-Provodite no izvan kue! Sramite se!
-Da, velianstvo, u svojoj roenoj domovini
zalutati uistinu je sramota.
-Zalutali ste? S rimskim mladiem?
-On mi se ba ni najmanje ne svia nasmija
se djetinjastim smijehom, dok su Varadi i
Lovro zapanjeno sluali.
-Nije istina! Vi ste iz lova otili s njim.
-Ali, potenu rije, velianstvo, nisam!
prostoduno od vrati ona.
-Kako se samo usuujete i pomisliti da u
vjerovati. Potena rije vrijedi u mukim
ustima zavikne kralj.
Ona upadne uvjerljivo, ljupko, gotovo
umiljato.
-Velianstvo se samo ljuti na mene, ali ja
znam, da po svojem naprednom
~ 307 ~
uvjerenju, ipak eni priznaje jednaka prava.

-utite! Ne moe joj zaustaviti rijei.
Lovro i Varadi su zamijetili da kralj svojom
vikom zagluuje ono to ga postojano odvraa
od stvari o kojoj govori. Neprestano mu se
pogled svraa na vrata, a misli kao da lete.
Teke slutnje nabirale su kraljevo elo. Kako
nije mogao da ih kome saopi, nastojao ih je
prikriti vikom na Gordanu.
-Gdje ste bili?
-Velianstvo, nabasala sam na samostan u
Remetama. Evo, vojvoda e posvjedoiti.
-Istina je, velianstvo bila je u samostanu.
-Nesretni fratri! to su morali doivjeti!
Varadi, znali ste da je nestala, poslali smo
juer glasnika za Gri. Zato je niste traili u
samostanu?
-Velianstvo, oprostite, uistinu je nisam traio
jer sam drao da...
-Dosta o njoj! Kaznu u toj gospoici odrediti
u sporazumu s kraljicom.
Lovro istupi pred kralja:
~ 308 ~
-Molim vae velianstvo da plemenitoj

gospoici oprostite. Uistinu nije kriva.
Jamim za to svojom rijei.
Naas kralj prisluhne na vrata. Svaki korak
dvorana hodnikom odraava se u njegovim
oima. Lavlja mu se glava naherila, okrenula,
i dok je mislima bio na hodniku, dovikne
djevojci:
-Doveli ste odmah sa sobom estitog fikala.
-On je doveo mene, velianstvo.
-Dosta je drskog brbljanja. Upamtit ete kad
ste uznemirili siromane fratre.-posljednje
rijei izree posve nesabrano upirui pogled u
vrata. Svaki korak u hodniku pokolebao je
njegovu pozornost prema Gordaninom
nestanku. A ona se suzdrala osjeajui
nadmo i razabirui da je on u vlasti neeg
drugog.to je due trajalo razjanjavanje, to je
jasnije prozirala da se taj hrabri ratnik, moni
gospodar kraljevstva, sudac sudbina milijuna
podanika valja u prahu nemoi.
-Tko je to vani?- zavikne kralj glasom to
odaje da dre.
Svi se zagledae. Lovro pohiti da otvori vrata i
navijesti:
~ 309 ~
-Radulo se natee s nekim lovcem.

-to trai lovac?
-Velianstvo, kralju, nosim vijest...
-Vijest? Vijest opetuje kralj tiho, a Gordana
opazi kako se stresao i jedva
smogao odvanosti da lovcu odvrati :
-Unii!
ovjek u lovakom odijelu nesigurno prijee
preko praga. Mukla tiina drhti dvoranom,
kao da je unila smrt. Strava se uvlai u
due, jedva zamjetljivi drhtaji prolaze srca.
Blijedo lovako lice ini se kao nadgrobna
ploa ispisana jezovitim rijeima. Svi ute. I
Kraljeve velike usne stisnute se. Nema snage
da ih otvori. U lovevu licu ita vijest koju se
ne usudi pitati. A taj ovjek stoji i eka
pitanje. Varadi ne moe izdrati neprijatnost
da prie kralju:
-Smijem li upitati, velianstvo, kakvu vijest
donosi taj ovjek?
Ukoene Matijine oi dadoe nijemi znak
pristanka.
-Dakle, govori ponuka ga Varadi.
~ 310 ~
-Kralju, velianstvo, jahao sam umom, onim

pravcem od potoka gdje smo lovili. Tamo su
tri ogromna stabla, veliki poloeni panj, srnei
jarak ga zovu...
Gordana uini kretnju, njena haljina zauti.
Sva se pretvara u nijemi upit.
-I tamo sam opazio ovjeka na zemlji...
-ovjeka? apne Gordana nesvjesno.
-Govori? -to zapinje izazivlje Varadi i upre
optuujui pogled u Gordanu.
-Siem, trgnem ga za rukav, mrtav!
-Tko? zavie kralj
Lovac dre i pada na koljena.
-Velianstvo, kralju- i zagrca kao dijete.
-Tko je? -zagrmi kraljev glas potresujui
zidine i ljude.
-Tko je mrtav?- strese Lovro ovjeka.
-Princ Ivan ...
-Odgovor se ini kao lomljava. Gordana
pokrije lice. Lovro problijedi. Varadi jaukne.
Kralj se ljulja i padne na ruke kojima se upro
o stol. uto mu je lice kao kosa. Pretvorio se u
uti votani kip.
~ 311 ~
-Kako mrtav? -uzvikne Lovro. Zar je pao s

konja, ili..
-Proboden!
Poput lava digne kralj glavu:
-Moj sin proboden!
Strahoviti lavlji urlik potrese zidine kraljevske
palae. Izgovara nerazumljive rijei kao da je
u nastupu ludila. Krik i pla dvorana. Pred
vratima uas i trepet svega to je ivo u
palai. Lovro posjedne kralja u naslonja.
Umukao je i inilo se da nikad vie nee
progovoriti. Ukoene su mu oi kao ugasle
svijee. Usred vike, jauka njegovih vjernih
dvorana, kralj se rine uvis i zaurla:
-Konja! Konja!- pa izjuri iz dvorane.
A Gordana potri k lovcu, uhvati ga za
ramena:
-Tko je uz princa?
-Nitko.
-Moda u blizini?
-Nije bilo nikoga.
-Moda ipak?
-Ni ive due.
~ 312 ~
-Ni Damir?
-Ni on.
-Jao meni!- i pokrije lice rukama. A Varadi se
nagne nad nju zadrhtala lica.
-to ste uinili? Zato ste se pouzdali u
Damira?
-Prevaru nije poinio to je nemogue.
-Krivnja je vaa, vaa.
-Jo me i bijete u tom jadu.
-O kakvoj to krivnji govorite?- upita Lovro
zapanjen razgovorom to ga uje.
-Gordana e vas tonije izvijestiti. Trebali ste
poslati Lovru...
-to to znai, Gordana?
-Idem gore, vojvodo, molim vas! Povedite me,
putem u vam ispriati.
Nastojala je da zadri mir, samo su joj drhtale
usne.
-Dobro. Doite! Idemo svi s kraljem.
Potrali su svi u dvorite. Stravom dru svi
ljudi. Tamo je ve stajao Orban s oklopnicima
koji su dopratili kralja s Medvedgrada. I
~ 313 ~
zadru srca i stijene palae od bezumnog

kraljeva krika:
-Konja! Oklopnici, sa mnom!
Strahotom uzvitlani, bacaju se u sedla pa jure
za kraljem du ulice pune zaprepatenih
graana od strahovite vijesti to ju je prosuo
nad gradom kraljevski lovac i pokosio sve
njihove nade.
Jezovita vijest leti gradom kao glas mrtvake
trublje i skamenjuje ih uasom.
~ 314 ~
"KARTAGA JE PALA"
Divlje goni kralj svojeg konja pod Zagrebaku

goru. Preskakuje potoie i grmlje bez daha.
Slijede ga Lovro, Varadi i Gordana. Prvi je uz
kralja Berislavi.
Ulaze u umu. Od gustoe stabala moraju
usporiti trku. To raspiruje kraljevu
nestrpljivost. Hoe da obara stabla. Prodiru
gutarom na podnoju obronka. Kroz granje
izmeu drvea spazi kraljevo oko jahaa i svu
pozornost svrati k njemu. Tog asa svakog
ivog stvora u umi smatra ubojicom svojeg
sina. I skrene konja prema njemu. Ali jaha
se prepao, zaokrene konja i divljim trkom
skrenuo s puta. Kralj zavikne:
-Berislaviu! Sto je to! Dvoranin bjei preda
mnom!
Sumnja provali u orkanskom kriku za
bjeguncem.
-Stoj! Stoj!
Kraljev glas grmi umom, onaj tamo juri,
skriva se, gubi se u gutari.
-Za njim, Berislaviu!
~ 315 ~
-uvi to, Lovro podbode konja i s dvorskim

metrom nasrne na jahaa.
-Stani jer u te zaustaviti zauvijek! vie Lovro.
-Jo se ne zaustavlja.
-Lovro Iloki zatjera mamuze konju u rebra,
sagne se na sedlu kao tatarski jaha da
sklone glavu od granja, Berislavi krene
slijeva, on zdesna. U bijegu jaha opazi da je
izgubljen, odbaci uzde, diui ruke uvis.
Mladen Berislavi pograbi uzde njegova konja:
-Kralj te zaustavlia, lopove, a, ti bjei. ovjek
sjedi na konju smrtno blijed.
-Natrag! Kralju!
I povedu ga putem otkud su doli. Doveli su
ga kralju. Zakrvavljene njegove oi probadaju
ga:
-Kamo si poao? Zato? Govori da ti ne
otvorim gubicu maem.
-Zato si utekao? Dvoranin uti.
-Milost, kralju! Nisam kriv!
-Kamo si poao?
-Biskupu Oswaldu!
I nastade mala utnja
~ 316 ~
-Tko te alje?
-Gospodin Enrico.
-Zato si mi iao s puta ako je istina to veli?
-Naloio mi je da izbjegnem svakome s dvora.
-Da izbjegne? Onda si krenuo po krivinom
poslu!
-Nije nikakvo zlo, samo nosim pismo.
-Kakvo pismo?
-Ne znam, velianstvo!
-Ovamo ga daj!
Momak izvadi hartiju, a kraljeva je ruka
zadrhtala kad je pismo uzeo i razmetao.
Bulji dugo u tri rijei to su hitno napisane.
"Kartaga je pala!"
Slova se pretvaraju u modrikaste plamike.
Stabla pred njim jure. Zatvara oi.
Lovro mu priskoi. Matija progleda, probudi
se od omaglice i opet zuri u tri crne rijei.
Onda hrapavo promrmlja:
-Berislaviu!
Mladi dvorski metar prie.
~ 317 ~
-Ovog glasnika aljite s pouzdanim pratiocem

dalje neka
ga predaju Radulu s porukom da ga dobro
uva: on ve zna. A sad, dalje!
Berislavi odmah odabere pouzdanu dvojicu
oklopnika, preda im jahaa, pa onda pohiti za
kraljem. Preli su potok i sputali se nizbrdo.
Zbog gustog granja sporo napreduju. Uz
Gordanu je Lovro. Kad su jahali korakom,
upita je tiho:
-Sad mi recite, to znate, Gordana. Neka vas
ne bude strah, branit u vas i da ste krivi.
Znam, hotimino niste uinili nita zla.
Blijedo joj se lice okrene k njemu
-Alfonso se danas imao pobiti s princem. - I vi
ste to znali.
-Znala sam i pouzdala se u Damira, da e
sprijeiti.
-Zato to niste meni otkrili u samostanu?
Zato?
-Vojvodo, vi biste to javili kralju, a princ mi to
nikad ne bi oprostio.
-A sad Ivanu nee oprostiti kralj.
-ekajte da ujete kako je bilo.
~ 318 ~
Prekine je kraljev glas:

-Pratnja neka ostane. Neu da me oklopnici
gledaju u mojoj nesrei. Berislavi zaustavi
pratnju, a on, Varadi, Lovro i Gordana pou s
kraljem.
Ona se upela u sedlu gledajui. Tek
dvadesetak koraaja dalje uz povaljeno stablo
lei tijelo odjeveno u kraljevski plat s grbom.
Glavu pokriva ljem.
Gordana tolikom silom potegne konja da se
zaustavio.
I Lovro stane:
-Taj plat nosio je princ u lovu- drhtavim e
glasom.
-Ne mogu dalje tiho e ona i zaklopi oi. -
Ostajem uz vas.
-Ne, ne, idite!
-elite li sii, Gordana?
-Da, da!
Skoio je s konja i uzme je sa sedla:
-Hrabro se drite, opazit e vau muku.
Grozno bi bflo kad bi slutio da ste znali.
~ 319 ~
Opomena je pridigne. Prislonila se k stablu i

ostala nepomino.
-Idite dolje, ja ne mogu. Strano je to mjesto!
Tamo se desilo ono zbog ega su se pobili.
Idite! Ostajem tu! Ne mogu gledati!
-Ovdje lee sve nae nade- doda Lovro sve
uzdanje nae. to e biti od nas?
Oborene glave poao je dolje. Zabrinut za
Gordanu, obazre se nekoliko puta k
njoj. Kralj je klonuo na panj, slomio se,
zgurio, zgnjeila ga spoznaja bespomonosti.
Varadi, Orban i Berislavi potre blie uhvate
mrtvacu ruke, opipavajui mu tijelo.
-Mrtav! Ve su mu ruke ledene,
-Na zelenom platu svjetluca se zlatni grb sa
dva gavrana. Usirena krv iarala je okolo
zemlju.
Pod Lovrinim koracima puca granje. Kraljev
mutni pogled upre se u Varadija. On uti. Svi
ute. Samo due im viu. Bol i jeza na
ruevinama njihovih nada
zaustavljaju im sve misli, sve kretnje.
Bezglavost ih je pritisla k zemlji.
~ 320 ~
-Mrtvo kraljevstvo, mrtvo zauvijek- ape

Varadi sklopljenih ruku i moli:
-Zato si to dopustio, Boe!
Kralj nema rijei, ali s lica mu vie osveta.
Berislavi dade znak Lovri. On pristupi kralju.
Ne uje on, ne vidi. Sjedi tu kao klupko
obamrlog ovjeka. Orban i Lovro nijemo se
sporazume i priu mrtvacu. Lovro klekne,
hoe da digne vizir, ali vizir vrsto pokriva
lice.
Oko podbratka vizir je svezan remenjem.
Uzevi glavu u ruke, apne Orbanu.
-Odrijeite remenje!
Suze mu padaju po prinevu haljetku dok
ruke otkopavaju remenje. Teko je poputalo
pa Lovro nestrpljivo zapovjedi:
-Odredite hitro da mu glavu oslobodimo
ljema.
Tekim naporom vue s glave ljem o koji je
privren vizir.
Muki krikovi prodru zrakom. Zapanjenost je
ukoila umu, vjetar, kralja... Snebiveni bulje
u mrtvaca. Svi su od toga pogleda zamrli,
izgubljeni, zatrpani u zemlju, obmanjeni
~ 321 ~
privienjima koja im oduzimaju mogunost

da to kau.
Poput sablasti die se kralj, hvata rukama
prazninu, u borbi sa svijeu to mu izmie iz
mozga. Pod nogama se ljulja tlo i vue ga k
zemlji, a on, otimljui se nesvjestici, lomi se,
pada...
Varadi pritri kralju, pridrava ga: Mir, mir
kralju! Hrabrosti!- ape Lovro. Kraljevstvo je
uskrsnulo javlja Varadi.
-U ovom leu je nae spasenje.
-Spasenje? opetuje kralj i trai smisao ovih
rijei.
-Jer to nije mrtav princ- zavikne Orban u
kraljevo uho, a njegov povik ponese vjetar
Gordani.
Preao je njenim tijelom i otisnuo je od stabla.
Posrui nae se pred mrtvim i pokrije lice.
Visoko izbeene snane kraljeve grudi diu se
i padaju poput vala. Velika usta rairila se,
zubi iscerili, poluludi smijeh iskrivi mu lice.
Prestraeni mukarci prilaze, bodre ga,
dozivajui umirujuim rijeima njegovu
svijest.
~ 322 ~
-Velianstvo, gdje je vaa divovska volja?

Suspregnite se!
I to mu uzdigne pokolebanu razmlohavljelu
volju. Polagano se vraa k sebi, pogledava
svoje prijatelje da u njihovim licima dobije
potvrdu onoga to mu ima otvoriti grob ve
pokopanih nada.
-Nije princ?
-Bog s vama ree biskup Varadi. -Nije on,
samo odora je njegova, i plat i ljem.
-Dobro, dobro, pustite. Malo me smotalo.
Zagleda se u mrtvaca, najprije izdaleka, ne
mie se sa svoga mjesta, ne pouzdajui se u
stabilnost svojih nogu. Gleda mrtvog i ne
opaajui Gordanu to klei kraj njega s
rukama na licu, bez kretnje i rijei.
Jedan korak pomakne se kralj, pa opet korak,
oi mu se ire, usne otvaraju, neiskazane mu
misle jure glavom i ukazuju se u zjenicama.
Korak za korakom biva bri, hitriji. I kad je
ve stao kraj glave mrtvoga usklikne:
-On? On?
Skupljaju mu se bore na elu, glava mu se
sputa, a pogled ostaje prikovan uz mrtvaca.
Nakon duge utnje tiho zapita:
~ 323 ~
-to to znai?
-Umro je za njega- apne Lovro Varadiju. Ovaj
pogleda Gordanu, ali kralj koji nita ne uje
pita dalje:
-U prinevu odijelu? Zato to? ujete li? to je
to bilo? Kako?
Svi ute. Gordana se prene iz mrtvila, ustaje
hitro pa se udalji, prije nego to je na nju pala
kraljeva pozornost. Lovro opazi kako se
udaljila, sakrila lice da nitko u nj ne zagleda.
-Zato je na njemu prineva haljina?
-Ne znam, vojvodo.
-udna se zagonetka krije tu.
-Ostat e nerijeena- primijeti Orban.- Ponio
ju je sa sobom.
Kralj jo uvijek ne uzmie. Lovro prie
Gordani, a ona mu apne:
-Da ja rijeim tajnu?
-Survat e se na vas.
-Vojvodo, ostanite bude li trebalo govoriti.
-Vae lice odve jasno govori.
-Sabrat u se, stanite preda me da me sada
ne ugleda kralj.
~ 324 ~
I okrene se leima prema njoj, a snana

iroka ramena zakrilila je poput bojnog tita.
Onda odjednom uje strepee kraljevo pitanje:
-Gdje je princ? Nisi li, Orbane, slao gore na
Medvedgrad?
-Jesam, ali mi smo prije otili nego to bi
mogao stii na Gri.
-Da, nije jo mogao stii umiruje Lovro.
-to da radimo sada, velianstvo? pita
Berislavi.
-Jo ekaj, jo.- A male mu tamne oi skau
pokretane munjevitim mislima.
-I slijepac bi morao razabrati. On je primio u
svoja prsa otricu koja je bila namijenjena
mojem sinu?!
-ini se ...
-Kartaga je pala. Zalutao je Rim u noi i
juriao na drugi grad!
-Tako je, velianstvo potvrdi Varadi.
-Tko vam to ree?
-Slutim kao i vi.
-Moram saznati jo danas. O tome ovise sve
moje odlike. Tko je ubojica?
~ 325 ~
-Mrtvi ne govore- primijeti Berislavi.

-Zar nitko iv ne zna to je bilo? Onaj koji je
ovome zadao smrt ubojica je mojeg sina!
Doite na Gri. Ispremetat u sve savjesti i
razapeti sva tijela na muila dok ne otvorim
usta ivih kad su zatvorena ovome jadniku.
Gordana povue Lovru za ruku.
- Vojvodo, moete li prije nego kralj govori s
Alfonsom poslati u samostan
vijest da se moj tienik skloni?
-To je moja briga. im stignem na Gri, poslat
u poruku.
-Onda moram govoriti, moram! Velianstvo, ja
znam tko je krivac!
- Branit u vas u svako doba, rekli to mu
drago. Morate govoriti, Gordana, to je vaa
dunost, jer time zasvagda zatiujete princa.
Digao je glavu kao zaskoena zvijer:
-Vi? Vi znate? i pogledom svojim usijee je do
dna due.
-Znam, kralju!
-Dakle, govorite! -zavikne on i obaspe je
munjama sumnje.
~ 326 ~
-Bilo je juer u lovu. Ja sam tjerala srnu, sa

mnom i gospodin Damir. Onda nam srnu
odagnae psi. Umorni sili smo s konja, sjeli
na panj i raspravljali o naoj lovini. Tada nas
nae princ i pozove Damira da ga prati. Ja
odluim da se vratim kraljici. Damir je jo
sjedio sa mnom na ovom panju kad dojae
Alfonso Borgia.
-Alfonso Borgia? opetuje kralj i zamiri.
-Mjesto da princa pozdravi, on se ironino
nasmije i ree: "Ah, princ nema ljepeg posla
nego da uva strau, dok dvorska gospoa
dolazi na sastanak s njegovim dvoraninom."
Nastojala je da niim ne oda kako je uza se
mjesto princa stavila Damira.
-Princ pozove Alfonsa da povue svoju
uvredu. Rijei se zapravo ne sjeam, samo
sam ula da je Alfonso izazvao princa
uvredama, a on primi izazov i pozove Alfonsa
na ovo mjesto danas naveer na dvoboj.
-Na dvoboj? zadre kralj i pogleda mrtvoga
dolje.
-Ja sam to ula, sluala, i kad je princ poao
naprijed, Damir mi ree da ne
~ 327 ~
kaem nita kralju jer bi on dvoboj zabranio,

a to bi ponizilo princa u oima Alfonsovim.
Ujedno se on zakune da se taj dvoboj nee
odrati. Rekao je: "Ja u dvoboj sprijeiti, a da
princa ne ponizim u oima toga bahatog
luaka." Znajui koliko je Damir vjeran
princu i vaem velianstvu, bila sam posve
uvjerena da do dvoboja nee doi.
-Urekli su dvoboj podveer, a sad je tek koji
sat iza podne. Dakle, moj sin jo uvijek lebdi
u smrtnoj pogibelji.
-Kako to, velianstvo?
-Kad Alfonso sazna da se Ivan nije s njime
pobio, izazvat e ga opet Ili se moda tuku
negdje drugdje? !
Svi su se zabrinuli.
-Velianstvo, idem na Medvedgrad predloi
Lovro.
-Idemo. Jo jedno. Gordana: je li Alfonso bio
sam kad su se svaali?
-Pratio ga je Enrico.
-Enrico! Dakle, na Medvedgrad!
Ali tek to su se odmakli od mrtvaca, zaustavi
ih topot konj to je odozgo nosio jahaa.
~ 328 ~
-Princ! -usklikne netko.

Kraljeve oi zaigraju, no brzo se dosjeti i
zapovijedi:
-Ne smije vidjeti mrtvoga. Zaustavite ga.
Berislavi potri princu u susret, domahuje
mu da stane. Uzalud je zaustavljao, princ jae
ravno prema ostalima.
-Brzo! zapovijedi kralj i sagne se k mrtvacu.
-Pokrijte mu lice. Brzo!- pa i sam dohvati rub
plata i navue ga mrtvome na glavu. -Princ
ga ne smije vidjeti.
Jedva su dospjeli da izvre kraljevu odredbu,
ve se jaha pribliio. Na prvi pogled se
razabiralo da nije neupuen o njihovoj
prisutnosti. Ivan zaustavi konja, gleda ih
redom, pa ovjeka pokrivena njegovim
platem na zemlji.
-Mrtav ovjek u mojoj odori?
Nastradao lovac odvrati tiho kralj koji se
posluio tvojim platem. To nije vano. Idemo!
Kobno nasluivanje zasjeni vedro prinevo
lice. Tople mu oi trae u pogledima uprtim u
sebe objavu onoga to krije njegov plat, ali
svi sputaju pred njim vjee. Natjeran
~ 329 ~
predosjeajem da je tamo netko tko mu je vrlo

drag, on skokne k mrtvome da ga otkrije.
-Zapovijedam ti da ga ne otkriva. Taj mrtvac
moji su poslovi. Smjesta se digni i doi sa
mnom!- vikne kralj.
Ova zapovijed razjari mladiev otpor, zatjera
mu krv u glavu, rasturi miicama snagu i
objema rukama zgrabi plat otkidajui ga
ocu. Bjesnilo mlade jakosti strgne plat s
mrtvaeva lica. I lice mu se stegne, plat mu
drhti u rukama. Baci se na mrtvo tijelo
oajnim krikom boli.
-Moj... dragi moj ... dragi -jeca princ nad
mrtvim tijelom.
Bijesno stie kralj usne i jo bjenje kori one
okolo to mu nisu pomogli
zaprijeiti da princ otkrije mrtvaca. Ali oni su
izgubili snagu poslunosti. Sputenih glava
stoje kraljevi najblii pouzdanici. U njihovim
pogledima, u izrazu lica i nepominosti oituje
se sva teina to lei nad ovim mrtvacom. I
njima se ini da kralj osjea kako su mu noge
ukopane u umsku zemlju, a nevidljiva ruka
hvata ga i vue k mrtvome.
-Moj uro, moja draga stara dadiljo!
~ 330 ~
Gordana je gledala postrance, skrivajui se

iza Lovre.
-Ustaj, Ivane! Idemo! -zovne ga kralj.
-Kako smo se to susreli, moj dobri prijatelju-
jadikuje mladi ne sluajui kraljev poziv.
Prva bol jo nije nala smirenje u prinevim
suzama, ve se on trgne i podigne oi:
-Oe! to je to bilo? Kako je umro ovdje
dvoranin moje majke? -i gleda kralja gotovo
okrivljujui ga.
On slegne ramenima, ali ova kretnja raspiruje
prinevu duu sumnjama.
-Donio je vijest od moje majke? Tko ga je
umorio? Tko?
-Ne znam- odvraa kralj mrko. To u istraiti
odmah. Valja pitati Damira!
-Damira? On nita ne sluti. Oe, netko ga je
umorio zato da mi ne javi gdje je majka?!
-Damira potraite- nastoji kralj odvratiti
princa da govori o majci. Damir zna sve, gdje
je?
-Ostavio sam ga kod oklopnika jer su mi rekli
da se vi nalazite ovdje.
~ 331 ~
-Zovnite Damira! -I Berislavi uzjae.

Kralj se udalji s Varadijem od princa da ne
slua njegova pitanja i jadanja. Brzo se ukaza
Damir.
Dolazio je pjeke, pokunjen, poput krivca.
im spazi ovjeka to lei na tratini, usklikne
poklikom uda i alosti. Ali kralj nije
uvaavao njegove osjeaje.
-Damire, ti mora sve razjasniti, Gordana mi
je rekla da se Alfonso imao pobiti s princom i
da si joj ti rekao da e to sprijeiti. Sada
treba rei to si uinio da to sprijei i kako
je taj ovjek dospio u ovo ruho. Istinu hou.
-Nasamo rei u sve velianstvu.
-Hou da ujem ovdje pred svima.
Oborivi oi, poluglasno, stidei se
razjanjava zagonetku.
-Znao sam. Uvrijedio bih prinev ponos da
vama, velianstvo, sve otkrijem pa da
sprijeite sukob. Zato sam odluio da idem na
dvoboj ja.
-Ti? Kako?
-Uzeo sam prinevu odoru, ljem i vizir i
ponio sa sobom. Najprije sam htio na Griu
~ 332 ~
potraiti Alfonsa da ga zavaram neka doe u

etiri sata poslije podne. Putem sam se
navratio u Remete jer je njezino velianstvo
juer naglasilo da je Gordana moda onamo
zalutala.
-To nije vano prekine ga kralj.
-Ali, velianstvo, ba sam se u samostanu
sreo s Alfonsom.
-Dakle, ipak!- I kralj pogleda Gordanu.
-O tome u izvijestiti velianstvo ja -pouri se
Lovro, ali ga kralj prekine i pozove Damira da
nastavi
-Susrevi rimskog plemia, odluio sam da ga
ovuem u umu jo prije podne i rekoh mu:
"Princ ne moe doi podveer, ali kad odzvoni
podne, princ e doi i ekati, ili priekajte
princa vi." Tako sam htio da ga ovuem i da
se pobijem u prinevoj odori i pod njegovim
vizirom. Onda sam iz samostana odjahao
hitno prema Medvedgradu da javim...
Tu zapne, zaprepaten to je gotovo
spomenuo princa i brzo nastavi:
...da javim,njezinom velianstvu gdje se nalazi
njena dvoranka i to je s njom.
~ 333 ~
Poto sam u sedlu imao prinevu odoru,

inilo mi se opasno uzeti je sobom na
Medvedgrad. Dakle, sveanj sam odnio na
mjesto gdje bi se imali pobiti i sakrio u grmlje
uz ovaj panj a onda pojurim gore. Bilo je jo
rano. Pred dvorskim zidinama naao sam
princa gdje sjedi u travi, a uza nj osedlan
konj. To me zaudilo i uznemirilo pa sam ga
zamolio, neka ide da odnese vijest kraljici o
Gordani, a ja u na Gri. Ali princ nije htio da
ide kraljici, nego poalje mene. Kad sam htio
da odem, nije se princ dao nagovoriti da
ostane na dvoru.
-Zato?
-Govorio mi je da e dolje sa mnom, jer... I
porumeni, sjetivi se da je princ htio dolje da
doekaju Gordanu, ali ipak hitno ubaci Damir
la:
-Jer ga mue zle slutnje. I princ uzme svojeg
konja i poe sa mnom. Odjahali smo u prvu
lovaku kuu gdje smo proveli dopodne. Bojao
sam se da bismo se mogli susresti s Alfonsom
kad e dolaziti na dvoboj i zato mu predloim
da odjaemo do remetskog samostana. Nadao
sam se da u tamo nai vojvodu koji e ostati
s Ivanom, a ja u poi na dvoboj. Kad smo
krenuli dolje, susreli smo dvorane s Gria koji
~ 334 ~
su se zbunili i stali dovikivati da se tu nalazi

kralj.
-A ovaj ovjek ovdje? upita kralj. Kako je taj
dospio na vae mjesto, Damire?
-Ne znam, velianstvo.
-Govori, jesi li ovdje u blizini vidio koga?
-Da, da, sjeam se, tek kad sam doao da
sakrijem odijelo i krenuo na Medvedgrad,
puteljkom i proao neki ovjek u seljakom
ruhu. U urbi, pun misli, nisam se ni osvrtao
na nj, a jo manje pomislio da bi dospio u ovu
gutaru i naao prineve haljine.
-Ba ovamo kamo ne vodi nikakav naroiti
put?
-I meni je to nerazumljivo.
-Zato je on uzeo prinevu odoru?
-Oe- upadne princ estoko- naao je odoru i
uzeo je da tako lake dopre do mene, da ue
u palau s porukom majke.
-Vjerojatnije je da se pobije s Alfonsom.
-Onda bi morao znati da e tu biti dvoboj, ili
ga je sluaj doveo?
~ 335 ~
-Zato se on ne bi javio Alfonsu, otkrio da je

navukao njegovu odoru?
Damir pokua razjasniti:
-Moda Alfonso nije ekao borbe? Videi da ja
nisam prisutan, nije imao svjedoka.
- Ti si, Damire, htio pristupiti Alfonsu kao da
si ti princ? Reci zar to ne bi jae ponizilo
mojeg sina? Zar ne bi dokazivalo Alfonsu da je
on tebe slao?
-Ja bih sigurno pao od Alfonsova maa, a tu
je pismo koje sam spremio uveer im smo se
vratili iz lova.
I preda svoje oprotajno pismo kralju.
Proitavi, Matija pogleda Damira:
-Otkud si ti znao da Alfonsov ma nije
poten?
To pitanje zaprepasti princa, ali jo vie
Gordanu. No, Varadi hitno pritee u pomo:
-Ja sam Damiru jednom zgodom priao to se
govori u Milanu o Alfonsovu oruju.
Nakon toga kralj zapadne u misli
promatrajui Damira. Zatim ree:
-Gospodo! Ovaj mladi htio je da umre za
mojeg sina! Mladiu, ti si moj posinak!
~ 336 ~
Damir klekne i poljubi kraljevu ruku, a princ

suznim oima gleda dragog prijatelja, sada
pobratima.
-A sada- ree kralj i zamahne rukom- jao
ubojicama! Kao to je Dante gonio svoje
neprijatelje paklom, tako u ja njih goniti
zemljom. Zaigrat u im paklenu komediju,
Ivane! Evo, uzmi "Orbanov vizir i plat. Dobro
se pokri! Na glavu stavi i vizir. Ne makni se od
mene, sinko, ne prozbori rijei ni sa kim i
slijedi me. Oklopnicima neka zapovijedi
Orban utnju o tom da je princ iv pod
gubitkom glave! Metnite opet mrtvom
spasitelju na glavu prinev ljem i sveite vizir
remenjem kako je bilo.
-to kani velianstvo? zapita Lovro.
-Rekoh: zaigrat u Danteovu komediju, ali ne
u stihovima. Matijaeva komedija odigrava se
u tamnicama i na vjealima.
Gledali su ga u udu. Tada ih je pozvao blie i
poput lije aptao:
-ujte, svi! Princ ostaje mrtav! Razumijete?
On je mrtav dok ga ne uskrsnem ja!
U kraljevu licu zaigraju zlobne osvetnike
namjere.
~ 337 ~
-Gordana! Doite ovamo!

Djevojka pristupi.
Vaa je dunost da budete kraljici odani i
vjerni. Ono to vam zapovijedi kralj ne prelazi
ovu dunost. Upamtite: ako kraljica ili tko
drugi prije sazna da je princ iv, vas eka
vjena tamnica, a uhvatim li ikad vaeg
skrbnika podii u ga na vjeala.
-Velianstvo, ne strah pred tamnicom, nego
dunost prema kralju, u ijim je rukama ivot
mojeg skrbnika zavezat e moja usta
nerazrjeivim sponama.
-uli ste to je rekla. A sad pourite s
pokojnikom. Nosite ga ba tako kao da je
princ. Igrajte komediju. Varadi, doite!
Orban je pomogao princu da se odjene u
njegovu opremu.
Iskoristivi ovaj as, Gordana prie Damiru.
Oboje se sklonue za stablo:
-Treba da umirite princa. uro nije nosio
njene poruke. Ja sam ga nala u samostanu.
-Doao je iz Italije?
-Da, jadnik.
-Ali kako se ipak to desilo da je on...
~ 338 ~
-Priala sam uri o dvoboju i vaem naumu

da ga sprijeite. Tada mi ree kako je stajao u
samostanu u seljakom ruhu blizu vas.
-O, Boe, mili, bio je netko sa irokim
klobukom, ali ja sam toliko bio zaokupljen
drugim brigama...
-Vjerujem. On je uo kako ste Alfonsu
isporuili tobonju prinevu poruku.
-Znala sam da je to vaa zamka. Bila sam
mirna. Ali uro nije mogao da se smiri i prije
nego to sam otila- naglasi svoj strah,-
unato tome to sam se ja pouzdala u vas,
uro ponudi da e otii gore i kad princ doe
tamo, on e mu najaviti da ga majka eka u
Remetama, neka dvoboj odgodi. Ako pak ne bi
posluao, uro se zakleo da e udariti Alfonsa
maem, bilo to princu pravo ili ne. Ja sam
tada, smirena, s vojvodom otila, jer je
prinev ivot u vaim i urinim rukama.
-Sad mi je jasno. Onaj seljak bio je uro. Kad
sam spremao zamotak s odorom u grmlje,
vidio sam ga da prolazi, ali moja je dua bila
toliku uzbuena od onoga to ima doi da
nisam posvetio nikakvu panju tom seljaku,
prolazniku. Sigurno se on i uljao za mnom,
~ 339 ~
jer je u dui nosio odluku da spasi i Ivana i

mene.
-Razumljivo je da je nakon moga odlaska
poao vidjeti to ja to skrivam. Kad je vidio
odoru i ma, njegova je odluka nala rjeenje.
-Kakva plemenita ljudska dua. Ide svjesno u
smrt za Ivana i za vas. Zasluio je doista
spomenik. A sada idite i pobrinite se oko
otpreme njegova tijela.
-Vau u elju ispuniti.
-Da, tako ste rekli kad sam vas molila da
sprijeite dvoboj -ree ona gledajui u njegove
velike udno neprozirne tugaljive oi. -Ve
tada ste donijeli odluku da sebe izloite za
prinev ivot. Sebe dati za prijatelja to moe
samo velika ljudska krepost i prava odanost.
Sauvajte je princu do smrti.
-To u izvriti, plemenita gospoice.
-Glas mu je bio odluan, a tugaljivi pogled
miran.
-uro je spasio kraljevstvo!
-I mnoga srca od oajne tuge. rtvovao svoj
ivot za princa, za njegovu majku, vau majku
i za vas. Kakva velika plemenitost. A vas je
~ 340 ~
sudbina odredila da bdijete nad prinevim

ivotom, o emu ovisi srea nae domovine.
-Toj u sudbini sluiti do smrti.
-Dakle, ostajemo saveznici i prijatelji za
princa i domovinu. Upamtite jo ovo: rekla
sam kralju da je Alfonso naao nas
dvoje zajedno, a princ je doao nakon toga.
Ree li Alfonso da je naao princa sa mnom,
potvrdit ete moje rijei?
-Sto vi kaete to je istina.
-Ova je opreznost potrebna, zbog mene. Znam
da kralj budno motri kome princ poklanja i
najneznatniju panju.
-Pouzdajte se u mene.
-Pouzdala sam se u vas kad jo nisam imala
bjelodanih dokaza vae vjernosti princu. Od
danas moja vjera u vas nema granica.
-Ni moja elja da izvravam vae naloge!
Nije odgovorila. Zaudio ju je
pogled njegovih oiju, crnih i neprozirnih, kao
duboki mrak u grobnici u kojoj je provela no.
-Princ dolazi- upozori ona i okrene se.
Zaboravljajui sve drugo oko sebe, princ je
~ 341 ~
sada mislio samo O onom to se desilo

Gordani.
-Grozno je nedjelo poinio Alfonso prema
vama u samostanu, Gordana. Damir je
pohitao gore da mi sam dojavi to je bilo.
-I to je spasilo njegov ivot- ree ona.
Zaboravite, dakle bol koju vam je zadala ova
nesrea odabravii drugu vama -dragu rtvu.
Moram poi, visosti. Kralj vas oekuje.
-Gordana, jo jedno pitanje: zar niste uli
rogove kojima smo vas zvali i Damir i ja?
Koliko smo vas dozivali.
-To je ve historija, visosti.
-Meni je sadanjost, Gordana!
-Onda mi iskaite svoju naklonost i poite.
Kralj nas odvie promatra.
-Dobro, idem zbog vas, Gordana! Ali bio gdje
mu drago, poslat u vam Damira s porukom.
-U redu, visosti, a sad: zahvalite se za svoj
ivot mrtvome i Damiru.
-Ona poe k vojvodi.
-Pun boli promatrao je princ kako kraljevski
ljudi nose onoga ije su grudi primile smrtni
ubod mjesto njegovih, mlaih, poletnih. I
~ 342 ~
pobjee pred tim pogledom kralju koji je

nareivao Orbanu:
-Kad stigne na Medvedgrad, najprije ispitaj je
li Enrico razglasio prinevu smrt. Ako nije,
onda ne treba da se to priopi poslanicima i
drugim naim gostima. Samo najavi kraljici i
dodaj da je svim srcem oekujem na Griu.
Neka doe dolje itav njen i moj dvor, osim
gostiju, poslanika i posluge koja im je
potrebna. Oajniki oekujem kraljicu,
raskriljenim rukama. To reci do slovce.
Kralj sjedne na konja, a dotle su mrtvoga na
nosiljkama spletenim, od granja privezali na
dva konja i krenuli na Gri.
~ 343 ~
"IMAM TE, KATILINA!''
-Zatvarajte sva vrata! Oklopnici, na pragove

moje! Sve ui koje se priblie mojim vratima
odsijecite!
Kraljeva zapovijed grmi dvoranom poput lavlje
rike u umskoj gutari.
im je stigao iz Medvednice u palau, zatvori
se s Varadijem u svoju radnu sobu i
poluglasno gnjevno prozbori:
-Kartaga! Moj sin njihova Kartaga. A oni su
Rim, pravedni Rim koji ima pravo razarati
gramzljivu Kartagu! ekajte, ubojice! Rim sam
ja, senat sam ja, i odmazda sam ja! Jest,
Kartaga je pala, jer Kartaga su oni!
Sva krv jurne u kraljevo lice.
-Velianstvo! Smirite se moli Varadi! Nesrea
vas je mimoila.
-Udarac je pao! Udarac bodea uperen u grudi
mojega sina, nasljednika mojeg prijestolja,
pogodio je drugog. Ali udarac je pao, ja u ga
uzvratiti. I taj nee promaiti. Tako mi krune i
ivota, nee!
Njegove iroke i izboene grudi, nalik na
oklop, diu se i sputaju. Koraa po sobi kao
~ 344 ~
da gazi po glavama neprijatelja. Sve se u

njemu talasa, a misli mu jure pod naboranim
elom hitrinom razgorenih munja. Odjednom
se nasmije, velike mu se usne nakrive i ruke
uzdignu kao da nekoga hvata:
-Imam te, Katilina!
Varadijev pogled zadri se na njemu.
-Velianstvo, neka mi dopusti, ne shvaam to.
Mi znamo da je Katilina bio rimski graanin
koji se urotio protiv svojeg grada, svoje
drave.
-Jasno je- zlokobno se podsmjehuje kralj.
-I da ga je konzul Ciceron raskrinkao...
-Da, raskrinkao.
-I dokazao mu urotu protiv drave pisanim
ploama i peatima kojim je Katilina izdao
Rim tuinu.
-Jest, jest, dokazima!
-Ima li vae velianstvo dokaze takvoj uroti za
Alfooza?
-Alfonsa? Ne mislim njega!
-Dakle, nekog drugog nazivlje velianstvo
Katilinom?
~ 345 ~
-Nekog drugog, tako je.

-Uistinu, jo manje razumijem -nastavi
kancelar iznuujui kraljevo priznanje dok
mu je itava unutranjost drhtala radosnom
slutnjom da je to kraljica.
Kralj je posegao u unutranji haljetak.
Tiinom zaute pergamene. Kancelarov
pogled upio se u zamotak to ga je kralj
izvukao ispod haljetka
-ujte me, Varadi, paljivo. Upravo prije
kraljiinog dolaska digli ste strahovitu
optubu protiv nje da podrava vezu s mojim
urotnicima, s Banfijem i drugovima.
-Jesam, velianstvo.
-Znai li to urota protiv moje drave ili ne?
-Da, samo dokazi!?
-Dakle, evo! Tu je Katilina! Tu su dokazi. Nisu
voskom ispisane ploe starog Rima niti
rimska tinta koja se mogla oprati. To je papir
pisan crnilom to upija.
I baci na stol dva pisma.
-Vaa optuba, Varadi, obistinila se. itajte!
Varadi uzme obje hartije i ogleda ih, a kralj
razjasni:
~ 346 ~
-Ovu prvu uhvatio sam predveer prije lova

kad mi je pao u ake glasnik iz Budima. Toga
uva Radulo u zatvoru. Ovu drugu poslao je
Enrico danas biskupu
Oswaldu. I vi ste ga vidjeli. I njega uva
Radulo.
itajui, Varadi je jedva prikrivao radost. Ovo
otkrie smatrao je preokretom svega zla protiv
kojeg se borio javno u lice kralju i tajno s
prognanikom esmikim. Kad je proitao,
pogleda u oi kralju:
-Da, velianstvo! Uhvatili ste svojeg Katilinu!
Sad vie ne strepim za sreu vaeg velianstva
i sigurnost naeg kraljevstva.
-Sad u ja sam progoniti Katilinu, istim
oprezom kao Ciceron, ali ga neu kazniti
istom kaznom. On je svojeg Katilinu dao
pogubiti, ja u svoga zarobiti, muiti, igrati se
s njim, kao to se jastreb igra s piletom. ujte
sada: Baka i Filipec otili su pred sina
ferarskog vojvode i ne mogu nam biti od
pomoi.
-To bolje.
-Zato?
~ 347 ~
-Mislim da je uvijek bolje ako se velike tajne

povjeravaju to manjem broju ljudi.
-To nije loe. Dakle, ujte: zavjeru u kazniti,
a vi izvrite to naloim.
-Vjerujte, hou!
-Zaposjednite sve putove u Napulj. Jo
veeras. Nijedan glasnik ne smije ui na
Kaptol ni na Gri da ga ne uhvatite. Nijedan
glasnik ne smije ostaviti ovaj grad da ga ne
pretraite. Sve vijesti treba pohvatati. Sve, pa
bile one od samog palatina, mojih roaka,
mojih najvjernijih!
-Ovu sam odredbu teko ekao, velianstvo!
-Nadalje, sutra u zoru neka je itav dvor
opremljen za put.
-Velianstvo, malo je teko tako hitro, ali bit
e spremno.
-Ubijenog uru valja odmah poloiti u lijes,
vrsto zabiti i poloiti u istonu kulu. Neka ga
uva jaka straa. Nitko ne smije otvarati lijes
ni onda kao bi to zatraila kraljica.
-Ne vjerujem da e je spopasti ta elja
-Moj sin neka ostane za sve mrtav!
Varadijev upitni pogled zuri u kralja.
~ 348 ~
-Odveo sam ga gore u zapadnu kulu. On je,

dakle, mrtav.
-Jo ne mogu shvatiti to hoe velianstvo s
tom odredbom.
elim kraljicu maknuti s Gria. Odmah, a za
to mi prua povod samo prineva
smrt! Razumijete?
-A kamo e princ Ivan?
-On ostaje ovdje na grikom dvoru nevidljiv.
Da mu ne bude uskraeno svako kretanje,
moe izlaziti nou u odori oklopnika. Zato e
svi oklopnici nositi sputene vizire. Princa e
uvati Hrvati: Lovro Iloki, Damir i Berislavi.
Vi polazite sa mnom i s kraljicom u Viegrad.
-Zato elite njezino velianstvo povesti
onamo?
-Jer Katilinu hou dobiti u ake. ujte i pazite
sada to kaem: im uemo u
grad, hiljadu oklopnika, jo vie, dvije hiljade
tajno e opkoliti Viegrad s kopna i s Dunava!
Vi ste zapovjednik te opsade.
-A vi, velianstvo?
-Kad svi uu u Viegrad, ja u se jednostavno
izgubiti, ostati izvan grada. Saopit ete
~ 349 ~
kraljici da se otkrila zavjera protiv nje pa je

morate uvati.
-Razumijete li?
-Da, velianstvo.
-Ne elim da mi kasnije napuljski kralj togod
spoitne, a nikad se ne zna kada u i gdje
trebati njegovu sklonost.
-Samo to kraljica nee vjerovati.
-Odvie je pronicava, a da ne bi znala koliko
je mrze u itavom kraljevstvu. Svejedno,
vjerovala ili ne, ona e biti opsjedana pod tom
izlikom da nitko ne dozna kako je kralj Matija
zatoio napuljsku princezu. Dakle, ona ima
da bude zarobljena, odrezana od svojih
saveznika, a mojih maarskih neprijatelja.
Meutim, danas, i sve dotle dok ne stignemo
u Viegrad, ja sam bolima uniteni otac i
njezin njeni suprug! I ne sumnjam, niti to
istraujem.
-To je stupica!
-Tako je. Meutim, kad u Viegradu kraljici
saopite zato je opsjedana, predat ete
opsadu u ruke Orbanu. U nj se mogu
pouzdati kao i u vas. Tada me slijedite.
Obojica idemo na Gri. Odavle u vas poslati
~ 350 ~
s Lovrom Ilokim najbrim putem u Milano da

ondje zastupate princa na vjenanju s
Biancom, a dotle pripravljam ovdje stalee da
princa proglase prestolonasljednikom.
-Hrvatski sabor to eli- pouri se kancelar
odvano spomenuti plan koji su skovali u
remetskom samostanu, pa jo dodaje:
-Poznato mi je da je to vrua elja hrvatskog
malog plemstva i graanstva.
-Hvala vam, Varadi, na toj vijesti!
I on ga uhvati za ruku. Gledajui svojeg
kralja, preleti mu mozgom misao:
-"Ova ista tvoja ruka ove bi me noi bila
bacila u tamnicu da si mogao uti tajni
dogovor u Remetama. Kako se brzo lome niti
kraljevih odluka koje upravljaju historijom.
-to jo razmiljate?
-O Alfonsu.
Kad prijee prag ove palae, dovedite ga k
meni. Dakle, sad idite. Ili, ekajte jo!
Obiao je sobu razmiljajui. Kod drugog
zaokreta pogleda Varadija.
~ 351 ~
-Onaj tamo, mrtvi, ne moe mi nita rei, a

ipak njegova prisutnost u mojem kraljevstvu
govori... govori zagonetno!
-Od tolikih dogaaja nisam jo dospio da
mislim o toj zagonetki.
-Putem na Gri pokuavao sam rijeiti. zato
je doao u ovu zemlju? to kaete vi?
-Velianstvo dri da je uro poslan da vidi
princa. Mogue je njezina milost, njegova
majka, u Napulju poeljela saznati kako joj
ivi sin?
-Bi li uro tako lako ostavljao svoju
gospodaricu?
Kancelaru bude u prvoj polovici trenutka
ledeno u dui, a ve u narednoj polovici
rastopi ledeni strah osjeaj trijumfa. Sve se,
eto, promijenilo!
Kraljica je skinuta s upliva i vlasti. Kraljica
urotnica! Ona Katilina! I kancelar prihvati
spremno kraljevu misao, to spremnije to
kraljev glas i oi nisu pokazivale oekivani
bijes kad je spominjao urinu gospodaricu.
-Da, velianstvo. Nije lako rijeiti zagonetku
urina povratka.
~ 352 ~
-Ferrante "nju" ne bi putao iz svoje zemlje.

Prema tome, mogla je samo utei, unato
golemoj zapreki!
-Kau da majino srce ne poznaje nikakvih
zapreka.
-Zadao sam kraljevsku rije da se nikad nee
vratiti- i tu kralj grubo podigne glas:- Tko bi
pregazio kraljevu rije, taj vrijea velianstvo.
-Velianstvo ima pravo, pa oito zagonetku
nismo rijeili ispravno. Znam samo to da
majka princa Ivana ne bi prela preko vae
zadane rijei.
-Kako je onda taj uro dospio ovamo? Njegov
trag vodi me u sumnju -ponavlja
Matija.
-Sumnje su opravdane, a kad bi i imale
najmanju sjenku mogunosti razjanjenja,
emu sada time muiti svoju snagu kad
ionako niste vie vezani nikakvim obavezama
prema Katilini!
-Ali svojem ugledu pred svijetom i ugledu
svojeg sina to sam duan- naglasi otro. Ne
elim ljude podsjeati da budui kralj ima
majku graanskog porijekla.
~ 353 ~
-Uzviena gospoa sigurno ne bi nikad pruila

povoda da to sjeanje oivi, niconda kad bi se
pribliila granicama vaeg Kraljevstva!
-Ona za to nema sredstva, a kralj Ferrante
nije lud da joj posudi zlatnu koiju i napuni
kesu dukatima! Ako se ona ipak pribliila
mojoj dravi, onda bi je u tom samo mogli
poduprijeti urotnici. Izdajice moje, izdajice
kralja i kraljevstva. Razumijete li?
Razumio je i osjetio da je ova stvar odvie
opasna tema, jer je kraljevo miljenje o tome
ograeno nerazruivim zidom. I zato odlui da
promijeni razgovor. To mu je brzo polo za
rukom jer je pogledom na prozore odmah
skrenuo kraljevu pozornost na ulicu.
-to je? Kakva je buka vani? upita Matija.
I obojica pooe k prozoru to se otvara na
Dverce. Svjetina se okuplja pred palaom,
ene plau, a muki viu raspaljenim bijesom:
-Ubojicu nam dajte! Ubojicu hoemo!
-Ubojica ostaje u mojoj osveti -tiho e kralj pa
ode od prozora.
-Velianstvo, narod sve vie grne. Tamo
dolaze plemii iz, jueranjeg lova. Strahovito
su zaprepatena lica.
~ 354 ~
-To bolje po Ivana. Dignut e ga do neba kad

doznaju da je iv. Uistinu, nema vjernijeg
naroda od Hrvata.
-Osjeaju dobrotu i plemenitost Ivanovu i zato
su mu potpuno odani, rekao mi je jednom
esmiki.
Ova opasna izjava nije ovog asa proizvela
nikakav dojam. Ni bijes ni znak milosti.
Varadi nije imao odvanosti da nastavi.
Kraljeve misli okupljalo je neto drugo, pa
kancelar zatvori prozor. Kralj ga zaustavi
nenadanim pitanjem:
-Zato se Nikola Brezovaki tako dugo ne
vraa s puta?
-Da, dugo ga nema, bit e da su putovi loi.
Ali, velianstvo, hitim izvriti vae zapovijedi -
prekine kancelar nabaenu temu, pa izie.
Kralj je ostao sam. Bacio se na stolicu,
podupro laktove, ruke mu zahvatile bujnu
kosu:
-Nevjero! Nevjero! -apu mu usne iskrivljene
gorinom.
*****
Gore u kuli grike palae naslonio se o zid
Damir. Princ sjedi na stolici sputene glave.
~ 355 ~
-Nikad uro ne bi doao na Gri da ga nije

poslala moja majka.
-I ja sam u to uvjeren potvrdi Damir.
-Jedan ubod u njegova prsa bacio je u grob
njezinu poruku.
Za male stanke mladi se princ uznemireno
digne.
-Otkad sam na Griu, osjeao sam njenu
blizinu. U tim zidovima, u ovim savskim
poljanama, tamo u vrcima stabala i u tebi,
Damire!
Potresen ganuem, ovije ruke oko vrata svojeg
dragog prijatelja.
-Slutim da e se ova vrata otvoriti i pojaviti
moja majka. Ona bi umrla za mene. I ti si
umro za mene, ti si umro, makar je otrica
probola uru. On je spasio od smrti dvojicu:
tebe i mene! Koliko u srcu imam zahvalnosti
za tebe.
-Zgrijeio bih tebi i prijateljstvu da tvoju
zahvalnost primim sam. Jo je netko pridodao
mojoj odanosti svoju. I rekao je: "Zadajte mi
rije da ete sprijeiti taj dvoboj po svaku
cijenu!"
- Tko?
~ 356 ~
- Drhtaj tvojeg glasa odaje tvoju slutnju...

Gordana!
Princ obujmi Damirova ramena i usklikne:
-Gordana je tako govorila?
-I pri tom sam joj u oima vidio strepnju za
tvoj ivot.
-Veliki Boe! Ona, dakle, ipak...
-Ljubi te.
-Ona ljubi mene! Mene! Ne, neu da
kanjavam Alfonsa. On mi je otkrio preveliku
sreu. Danas je veliki dan, najvei dan mojeg
ivota! Blago meni!
Netko se uspinje stepenicama upozori Damir.
Uutjeli su. Netko oprezno zakuca.
-Otvorite!
-Kralj je.- Damir otvori vrata, pokloni se i
izae da ih ostavi same.
im je on izaao, kraljeve ruke posegnue za
Ivanovom glavom i privinu je k sebi, ali nije
rekao nita. Princ iskoristi kraljevo ganue:
- uro me spasio smrti, oe!
- Dobro, dobro.
-Je li ga poslala moja majka?
~ 357 ~
-To zna samo on.

-Oe moj, obeaj mi da u vidjeti majku!
-Kako da ti obeam to ne mogu ispuniti.
Daleko je.
-Zar nije ovdje?
-Ne. Nije. Ne moe biti, ali pusti to. Brige me
more, velike brige. Trebam mira, sad je opet
sve dobro. Bit e sve dobro! Sutra odlazimo,
kraljica i ja svi! Zakuni mi se da nee izii iz
dvora dok se ne vratimo.
-Sluat u, oe.
-Gori. ega je tu velika! -Kralj poloi ruke na
prinevu glavu. Neka ti donesu svjee vode.
Neka te posluuju Radulo i Damir.
Opet je sjeo kraj sina i ponovno ga upuivao
kako se ima vladati i ekati dok se on ne vrati
na Gri.
Onda se Damir vratio nosei oklopnike odore
i koplja.
-Tako. Ovako moe sii u noi, a danju
moe spavati. neu moi da se s tobom
oprostim jer bi naslutili da se netko nalazi u
kuli. Ne otvarajte nikome osim Radulu i
~ 358 ~
vojvodi Ilokome. Zbogom, sine! -Zagrli ga.

Onda poe vratima. Tu stane i okrene se:
-Ne smetni s uma moje elje.
Damir zabravi za kraljem vrata i apne: -ini
mi se duboko je ganut.
-Prvi put nije bio grub kad sam spomenuo
majku. I zagrlio me kao nikad dosad. Danas
je veliki dan. Dua mi se iri kao da se
sprema primiti veliku sreu.
-Ve je donosim. Gordana te pozdravlja!
Vrelom kretnjom zahvati Damirovu ruku:
-Govorio si s njom? Sada? Dolje?
-Doekala me i zamolila neka ti isporuim
njen pozdrav i molbu da ne ispituje kralja o
uri
-Da ne ispitujem? Zato to poruuje?
-Rekla mi je ovako: "Ima pitanja koja bivaju
optuba."
-Kome?
-I ja sam tako pitao, a ona odgovori:
"Gospodine Damire, urina smrt ne smije
ugroziti sigurnost one kojoj je sluio."
~ 359 ~
Princ s tolikom strau skoi uvis da se pod

njim stropotala stolica.
-Gordana zna! Ona zna! Damire, reci joj, na
koljenima je molim samo za jednu rije
utjehe. Samo rije gdje se nalazi moja majka.
Znam da je blizu. Gordana e imati
smilovanja sa mnom.
-Upitat u je.
~ 360 ~
GLUMA NA POZORNICI IVOTA
A dolje u dvoru uurbano se spremaju za

putovanje. Dvorski metri Orban i Berislavi
uzlaze i silaze stepenicama, nadgledaju i
odreuju. Varadi prolazi trijemom i oekuje
kraljiin dolazak s Medvedgrada. Preko zidina
dopire u dvorite vika grikih graana to
trae ubojicu svojeg princa.
Odjednom vani bude tiho. Varadi nauli ui.
Straa s gradskih zidina zatrubi u znak da se
kraljica pribliava. Kancelar se pouri
trijemom, ue u hodnik i otvori vrata kraljeve
odaje. Nae ga gdje sjedi uz stol nagnuvi
glavu nad
srebrni tanjuri s tuenim paprom.
-Velianstvo! to radite?- usklikne Varadi.
-Pravim suze! Tako rade moji glumci iza
zastora kad treba da izau pred nas
zaplakani!
I udiui ljutinu papra, kraljevim se nosom
kliu suze.
-Njezino velianstvo ve je stiglo.
-uo sam trublju. Buka graana je
zanijemila. To je lo znak za Katilinu! Je li?
~ 361 ~
utnja ima orkanski urlik. Radulo, ovaj papar

spremi u kesu, trebat e mi
jo mnogo suza do Viegrada, moj stare!
Dvoranin otri. Varadi pogleda kraljeve crvene
oi, ali se povue u pozadinu.
-Vani se ulo Beatriceino uzdisanje.
Kralj spusti glavu na stol i ree:
-Predstava poinje!
Na vrata koja je otvorio Orban ue kraljica.
Plavi joj eir ne pokriva lice. U pozi
skamenjenosti gleda ona kralja i vikne napola
oajno:
-Boe! Zar je istina to, Matija?
-Grozna istina!
Izrekao je to klonuvi. Ona mu pritra i ogrli
ga.
-Za ime Boje, to je kao propast svijeta. Ne! Ne
vjerujem! Ne mogu vjerovati da je Ivan... i
pokrije lice jecajui.
Varadi stoji stisnut o zid, zapanjen od njezina
plaa. Ona opet podigne glavu.
Oi su joj pune suza.
~ 362 ~
-''Kao da i ona nosi sa sobom papar?" pomisli

Varadi.
Kralj joj okrene alosno lice.
-Moj suprue! -zajeca ona
Njegove ruke obaviju se oko njezina struka.
-Beatrice! Ne ostavljaj me! Nikad mi nisi bila
potrebnija...
-Ostajem uza te, moj nesretni suprue.
Zaklanjao je sputenu glavu na njene grudi, a
ona mu gladi kosu. Onda se opet otvore vrata.
Vani su stajali kardinal Francesco, njegov
brat Giovannni, Isabella, milanski poslanik
Marcello i Galeotti.
Upropatena i blijeda utri Isabella.
-Beatrice, je li mogue da... on...
-Isabella, sirota moja! Idi! Suspregni suze,
neka nitko ne ulazi. Ni braa moja, nitko.
Odvie je bola. elimo biti sami
-Mlada djevojka zadahtana plaem odlazi i
zatvori vrata, a kraljica zalomi rukama.
-Boe, kakvu si mi nanio nesreu. Sad kad
sam ga prigrlila kao majka, kad sam ga htjela
uiniti muem svoje sestre, sad si mi ga oteo!
~ 363 ~
Onda podvikne ogoreno:

-Varadi! Uhvatite Alfonsa. Taj nitkov platit e
pa da je sto puta kardinalov neak! Neka
bude prokleti!
-"Ova nosi sa sobom i riku topova" pomisli
Varadi i pokloni se pitajui:
-Ima li, velianstvo, jo kakav nalog?
-Tko da jo sada misli- odvrati jecajui. to da
vam naloim ?
-Njegovo velianstvo odredilo je da se sutra o
podne krene s uzvienim pokojnikom u
Viegrad.
-to je kralj odredio, to je dobro.
-Smijem li narediti da se oprema vaeg
velianstva spremi u sanduke?
-Da, odredite -i pokrije lice rukama pa se
spusti na stolac.
-Beatrice moja! uzdigne kralj glavu, a lice mu
je iskrivljeno oajem. -Budi jaka barem ti! Idi!
Odreuj neka je za sutra sve spremno. U
Viegradu emo ga poloiti na poinak, a
krivcu suditi!
-Neka mu se sudi kao zloincu! -klikne ona.
~ 364 ~
-Zasluuje to. Idi, Beatrice, uzmi u svoje jake

ruke sve. Zapovijedaj, odreuj, ja ne mogu!
Varadi neka svri zapoeta pisma. Idi, sve
preputam tebi.
-Opet ga zagrli, pa onda plaui napusti sobu.
Varadi stoji uza zid i ne usudi se maknuti.
Kralj se obazre k njemu.
-Dakle, tko je od nas dvoje bolji glumac?
-To se zbilja ne da prosuditi velianstvo!
-Svakako kao glumac pobrao bih vie pljeska
nego kao kralj. A to kaete, nije li to divna
zamka? Odmah je pristala na put u Viegrad.
-Sad ve eli blizinu svojih saveznika.
-Vrlo dobro. Jo treba da glumim do
Viegrada. Dotle moram vraki da se
izmuim. Danas moram izdrati sve do noi.
-Sunce ve ide na zapad.
-Recite stolniku neka se prostre veera za svu
kraljiinu pratnju i sve njene roake. Moji
gosti, moja pratnja neka jedu posebno. Neu
da se cerim pred mojim prijateljima. Lovri i
vama treba dati kriomice veeru u vaoj sobi.
Pred njima ne biste smjeli u toj alosti ni
~ 365 ~
dotai jela, a da ne posumnjaju u vau

odanost prema meni.
-A milanski poslanik? Vidio sam ga as prije u
hodniku. .
-Taj nam nije trebao ovdje. Sad moram s njim
govoriti, Primiti njegovu suut i jo ga
moljakati da ne alje vijesti u Milano dok mu
ne dadem svoje pismo.
-Grof Marcello posjeduje venecijsku lukavost
Stoga mu ne recite nita,
velianstvo. Neka alje slobodno vijesti u
Milano. Njegov glasnik nee ostaviti Gri, zato
sam se dobro pobrinuo.
-Ako mi jamite, onda neka je na vau. Dakle,
kod veere samo kraljiini ljudi. To e biti
krasne karmine. Neka nikoga ne putaju k
meni, osim moje mile ene. Neu da svoju
glumaku vjetinu troim bilo za koga.
Kancelar izae. Kralj se zakljua u svoju
sobu. A Beatrice je prola hodnicima,
dvoranama, trijemovima, neka svi vide njene
zaplakane oi. Njeno mramorno elo ne
pokazuje nijednog napora, samo su joj obrve
nabrane. Stupa dostojanstveno, polako.
~ 366 ~
Ljudima se ini da se preko leine uspinje na

vrhunac.
Svi dvorani, njena braa i milanski poslanik,
gledaju njenu bol i ute povueni, nepomini.
Kad je ula u svoju udaju, brie suze i dade
pozvati brata Francesca. Uao je i stao pred
njom, delikatan u dranju i u utnji. On
da ga tiho upite:
-Jesi li ti znao, Francesco?
- to to misli, sestro? . ..
-Da se Alfonso bije s Ivanom? "
- Nisam znao.
- Skidajui svoje visoke rukavice, odbaci ih:
- Strana glupost!
-Da je Ivan pao?
-Moda i to.
-ali? zaudi se kardinal upiljivi u nju
znaajan pogled.
-Vidio si kako su nas doekali griki graani
na ulici, ak i plemii. U svakom njihovom
pogledu, lei optuba.
- A u kraljevu?
~ 367 ~
- Neiskazano pouzdanje i ljubav.

- Onda, ega se boji?
Mramorno bijelo lice izbrisalo je svaki trag
tuge.Pogledom istrauje crnoputo lice svojeg
brata:
-Imam li se uope ega bojati?
-Sama si naglasila sumnju ovih ljudi.
-Francesco, treba da smo nacistu: kakve su
tvoje veze s Alfonsovim inom?
-Sestro, ovo pitanje nema opravdanja.
-Moda ipak. Jednom sam ti govorila o svojoj
osnovi s ovim kraljevstvom. Kad si me
opomenuo da diplomacijom neu maknuti
Ivana i ostvariti svoje napuljske osnove, onda
sam ti rekla: Radi to dri da je najbolje!"
Samo elim znati: je
li dosadanji dogaaj posljedica mojih rijei?
-Uistinu, Beatrice, ne shvaam tvoju
zabrinutost. Ti nita ne zna niti si znala.
Princ je izazvao Alfonsa na dvoboj i pao je u
borbi.
-Onda je sve dobro: samo sam to htjela uti!
Gdje je Alfonso?
~ 368 ~
-Ne znam.
- Dala sam nalog neka ga uhite. Isporui mu
da je to samo naoko. Sutra putujemo u
Viegrad. Ja u ve od kralja ishoditi da ga
odmah puste na slobodu. Moram naoko da ga
proklinjem i kaznim, ba ja! A sad treba da
idete kralju.
-Zato nas nisi pustila unii odmah?
-Da iskuam je li kraljeva prijaznost prema
meni samo zbog vae prisutnosti. No, kad
smo ostali nasamu, bio je sav predan meni.
ak mi je prepustio sve odredbe, svu vlasti.
Znat u je iskoristiti! Giovannnu reci neka se
kralju baci pred noge, neka se ne mie od
njega i neka plae. Razumije? Isabella e
ionako plakati.
-Lijevat e suze kao iz prelomljenog oblaka.
-Francesco! Ovo je kraljevstvo nae!
I oni se zagrle. Francesco je njeno poljubi.
Ona se ipak brzo ispravi iz zagrljaja:
-Jo me neto uznemiruje. Grof Marcello
udno je zamiljen, promatra me neobino,
kao da neto sumnjii.
-Opazio sam i ja...
~ 369 ~
-Poalji mi ga. Vrlo je vano kakve e vijesti

poslati. Nai neprijatelji u Milanu su na
sumnjama.
-Odmah u dovesti Marcella.
Beatrice poe k zrcalu. Otare s lica rumenilo i
nalii ga bjelilom. Pod oi metne tamne boje.
Komorkinja donese dugi rubac od crnih
ipaka. Njime pokrije svoju kestenjastu kosu i
spusti neto crnih ipaka na mramorno bijelo
elo, samo toliko da se ne dotiu obrva. I
onda se zagleda u zrcalo istraujui izraaj
svojeg lica. Umirena i zadovoljna sjedne u
naslonja.
-ekala je. Ispred vrata ula je bratov glas:
-Smije li ui grof Marcello?
Tihim glasom je odgovorila. Grof Marcello ue
sam. Neka znatieljnost lebdi mu na licu. I
dranje mu je povueno, plaho, nesigurno.
Gledajui Beatricu, blijedu s tamnim
podonjacima, crnim ipkama na blijedom
elu, zastao je pred njenom tugujuom
ljepotom, alosnim je pogledom zaokruila
njegovu pojavu:
-Marcello!
~ 370 ~
Protrnuo je od vlastitog imena to s njenih

usana zvui gotovo molei. I priao je blie.
-Kraljice moja!
-Straan udarac. Odvie straan, za mene
dvostruko koban.
-Za vae velianstvo?
U njegovu upitu bilo je mnogo nehotino
priznate sumnje.
-Pristupite blie!
Drui stao je posvema uz njen naslonja. A
ona je spustila oi k, zemlji i zapoela
turobnim glasom:
-Onu veer, vi znate, kad nas je kralj tako
nesretno zatekao u grimiznoj dvorani,
razotkrila sam vam svoju duu. Priznala sam
da moj ivot ovisi o razvrgnuu prineve
vjeridbe s Biancom. Je li bilo tako?
-Da, velianstvo- odgovori on plaho.
-Tada ste me pitali: zato moj ivot ovisi o
razvrgnuu ove vjeridbe? Nisam vam htjela
priznati, a sad vas pitam: slutite li zato sam
strepila zbog te vjeridbe?
-Ne velianstvo.
~ 371 ~
-Zbog princa! Da, zbog njega! A znate zato

sam princa poela ljubiti kao sina? Ni to ne
znam, velianstvo...
-Jer mi je pristupio kao roenoj majci, bacio
se preda me na koljena i zaklinjao neka
sklonem kralja da mu dade dou Isabelu.
Poslanikove lice se vedri, sumnje se kolebaju.
-Da, uinio je to prije nego to se dao na put
u ovaj grad. Njih dvoje, princ i Isabella, zakleli
su se: ili e biti svoji, ili polaze zajedno u smrt
Da, da, moj Marcello! Strepila sam od pomisli
da kralja zatee strahoviti udarac, da mu sin
sam digne ruku na svoj ivot! Ali neu da se
inim boljom nego to jesam. Strepila sam
isto tako, moda i vie, za Isabellu, svoju
polusestru. Vi znate kako se naa aragonska
dinastija u svoj obitelji iskreno ljubi. Umrla
bih da je Isabella bila rtva ljubavi. Zato sam
eljela da se vjeridba razori.
Njen glas zvui poput tugaljive pjesme i uvlai
mu se u duu kao sunana zraka u tmini,
rasprujui tajnu sumnju to ga je
zaokupljala od asa kad je saznao za
nenadanu prinevu smrt
-Shvaate li sada, Marcello, kakva je nesrea
za mene ovaj grozni dogaaj? U
~ 372 ~
prvom asu sam mislila da je poinio

samoubojstvo, ali odmah su mi rekli istinu.
Osjeam elju da Alfonsa maknem. Razbio je
sreu moje Isabelle. Razorio moju nadu da u
u princu, kad uzme Isabellu, posjedovati
dragog sina. Shvaate li to, Marcello?
-Kraljice moja, nitko ne shvaa kao ja, ali vi to
morate objasniti itavom svijetu. Svima, neka
istina potamni sumnju izree on svim arom
svoje elje da je zatiti.
-Tako? Sumnje? Kakve sumnje? i pogleda ga
namjetenim iznenaenjem.
Prestraen zbog svojih rijei, smetenim
pogledom traio je ime da izbrie uinak
svojeg nepaljivog otkria.
-Kraljice moja, ima ljudi koji misle da vam je
drago to je princa zadesila takva nesrea, ali
tu sumnju valja izbrisati.
-Dakle, moji neprijatelji pronali su neku
sumnju? Hvala vam! Ja u danas kralju
otkriti nesretnu ljubav njegova sina i moju
veliku brigu da ga spasim samoubojstva i
usreim njega i moju Isabellu. A sada,
Marcello, moramo se rastati.
~ 373 ~
-Dakle, sni vaeg roba lee s princom na

odru?
-Jo i vas da izgubim? -upita ona naglaskom
koji je u njemu budio nade.
-Kraljice! ekam jo uvijek i ekat u...
-I doi ete kad vas ja zovnem?
To pitanje baci ga na koljena. Zaboravio je na
smrt, na sebe i dvor i sloi se pred njom kao
rob na galijama pa strasnim usnama upije
put njene bijele ruke.
-Suspregnite se, tedite me! Jedini prijatelju
moj, upozori ga tiho pa brzo ustane apui
mu:
-Svojim u neprijateljima jo danas baciti
oruje. Neka saznaju istinu.
Tu zastane, pa zabrinuto pogleda poslanika.
-Istinu e saznati moji prijatelji ovdje. Ali oni
tamo? Oko Napulja? U Milanu me ne vole.
Tamo e me obasuti najcrnijim objedama.
Moda e priati i to da sam zaplesala na glas
prineve smrti.
-Ne! usklikne Marcello svim arom. Njima u
ja rei istinu. Rob e braniti svoju kraljicu do
zadnjeg daha! Izvijestit u u Milanu sve to
~ 374 ~
ste mi rekli, i svi poslanici neka iz mojih usta

saznaju istinu. Izbrisat u iz njihova mozga
sumnjiave misli.
Osjetivi da je pobijedila, nadari ga toplim
pogledom i jo toplijim rijeima:
-Sad vidim da me uistinu ljubite.
Koraknuo je prema njoj rairivi nehotice
ruke, ali ga ona zadri kretnjom i tihim
povikom:
-Oprez, Marcello!- On se povue.
-Smirite se. Na as e doi, Marcello, do
vienja! -I skupivi skutove svoje tamne
haljine, ona brzo izae u pokrajnju sobu.
Poslanik poravna kosu. Obrie znoj sa ela i
pouri se iz sobe to je sva mirisala jakim
mirisom ljubica. Gotovo je istrao na trijem.
Tu ga doeka njegov mlai neak Strozzi.
Marcello ga uhvati ispod ruke i povede u
dvorite.
-Ona je nevina. Svi je sumnjie. Gotovo i ja,
ali ona nije kriva prinevoj smrti. Obratno.
Nikoga Alfonso nije toliko zavio u crno kao
njenu boansku glavu. Da si je vidio: prava
boica tuge. U onoj crnini i tuzi ispjevao bi
besmrtne sonete.
~ 375 ~
-Potenja mi, ujae, nisam slutio da je ljubav

tako strahovito ludilo, ali kad vas ugledam,
sve me strah,
-Ludilo? Moda ima pravo. Ljubav je ludilo,
inae mu ne bi mogao da poini ovo, pa i
najgore.
- Najgore? zaudi se mladi.
Naas uskrsne u dnu due mladog poslanika
grinja savjesti zbog njegovih ina kojima je
izdao svojeg milanskog vladara radei protiv
prineve enidbe. Ali ubrzo zanijemi njegova
savjest od zvukova njenih rijei i topline
njezina pogleda to ih je ponio iz kraljiine
odaje.
-Sad je sve rijeila smrt. Pa ipak, teta je za
mladiev ivot! teta je najvie zbog kraljice i
njenih osnova.
-Vi ste danas ovdje jedini ovjek koji ne
okrivljuje Beatricu. Vjerujte, kad za ovu smrt
dozna ovo kraljevstvo i sva Italija, nee biti
ovjeka koji nju nee smatrati nevidljivim
ubicom.
-Ne moe! Ne smije! Doi! Odmah u otposlati
u Milano svojeg glasnika da tamo zatrubi
~ 376 ~
itavom svijetu svu istinu. Doi, pisat e

izvjetaj. Kazivat u ti u pero.
Po dvoritu su pale sjene predveerja. S kule
na Dvercu tugaljivo romore zvukovi malog
zvona.
-I no se zavukla u kraljevsku odaju i u
kraljevo srce. Tmine mu je trebalo, potpune
tmine da sakrije osvetu kojom je siktalo itavo
njegovo bie.
Osvetu, odmazdu za onaj jedan jedini as kad
su mu donijeli vijest o smrti sina i kad je
morao gledati razvaline svih svojih snova. I
tek sad razabire kako bi bio jadan,
bespomoan i goloruk da sada ne lei tamo u
lijesu onaj koji je primio udarac namijenjen
njegovu sinu.
A sve to skrivala je ona. Dakle, u tom je bila
skrivena ta njena nagla promjena prema
Ivanu, njena nova ljubav tako vjeto hinjena.
Kako je one veeri zelenu palmu stavila na
svoje mramorno poprsje. Jednom je rukom
drala palmu, a drugom je skrivala bode. I
sve tako dobro uvjerljivo prikazano. Htjela je
sinu mojem biti majka! A meni! Zar je bio
laan svaki dodir njenih bijelih oblih lakata
to ih je savijala oko mojeg vrata? Zato to?
~ 377 ~
Zar la? La za krunu? Zar uistinu nisam bio

toj eni nita drugo nego kralj iju je vlast
ljubila? A mu? to je bio mu? Nosilac krune
iji je sjaj hvatala svojim mramornim
ramenima, pod iji je sjaj sklanjala svoju
lijepu glavu. Ima li srca u toj mramornoj eni?
to sam ja bio njoj? Zato se danas to pitam,
zato tek danas?"
Odgovora nije naao, nije htio da ga trai ili
nije mogao jer je opet gledao sliku blijedog
lovca s crnom vijeu.
-Kakav bi bio jadnik da sam ostao bez
nasljednika? Zato ona hoe da nema
nasljednika? emu se bori protiv njega? Zato
ga ona eli skinuti s prijestolja? Zar zato to
se ona nada dati nasljednika? Zar bi to moglo
biti mogue nakon deset godina braka? I zar
je potrebno da ga makne iz ivota ako bi
njezine nade bile oivotvorene? Skriva li se tu
neto drugo?
I na to kralj sebi ne moe odgovoriti.
-"Kartaga mora pasti! Kartaga je pala!... Nije!"
usklikne poluglasno.
I pokriven crnom tminom prepusti se
rasplamsalim osvetnikim namjerama. Slae
~ 378 ~
ih, sreuje jednu do druge, spaja i gradi. Tiho

kucanje na vratima prene ga:
-Tko je?
-Radulo! -starac unese svijeu.
-Tmine mi treba, a ne svijetla!
-Velianstvo, vrijeme je veeri. Kraljica vas
moli da okrijepite.
-Jesu li ve svi na okupu?
-U blagovaonci ekaju i plau.
-Platit e mi svoju himbenu alost! Sluaj:
zapovjedi da kuhar nikome od njih
ne dade nita okusiti u njihove sobe, a sve to
ostane kod stola neka se smjesta razdijeli
etama. Princu i Damiru odnesi jelo u kulu, a
meni spremi kriom u moju spavau sobu
peenja, kolaa i vina. U takvoj alosti ne
smijemo jesti kod stola. I pazi: kad unesu
posljednje jelo, doi i zovni me. Reci da je
stigao Alfonso. Ovo ime sprijeit e kraljicu da
me prati. Sada moj papar! Eh, zapaprit u ja
njima.
Kad je uao u obiteljsku blagovaonicu,
kraljica je sjedila u crnini. Francesco i
~ 379 ~
Giovannni stoje uz njen naslonja i tjee je.

Pogledavi je, kralj pomisli:
-"Moji glumci morali bi zavidjeti na tom
slikovitom prizoru."
I onda pristupi blie kraljici i pogleda je oima
koje je ljutost papra napunila suzama.
Mlaahni Giovannni baci se pred njegove
noge, obujmi ih i zarida:
-Mili moj pooime!
-"Prokleto tene!" pomisli kralj dok je mladia
njeno pridizao i glasno primijetio:
-Sinko, tvoje dobro srce moja je utjeha.
Milanski poslanik prie blie kralju i duboko
se pokloni:
-Nemam rijei, velianstvo, koje bi mogle
prikazati moju alost.
-Jo nisam priseban da bih mogao govoriti s
vama, poslanie -promuca kralj i nastavi svoj
put k Beatrici. Ustala je i prislonila glavu na
njegove grudi:
-Umrla bih rado da mogu njega oivjeti.
-Tek sada prepoznajem tvoju duu, Beatrice -
ree on tiho.
~ 380 ~
-Svi ostali kraljiini dvorani stoje u pozadini,

na elu im grof Enrico. Isabella je prva iza
kraljice. Nabuhla je od plaa i samo mu se
poklonila. Ostale kraljiine roakinje ute i
obaraju oi kao da se boje da bi kralj mogao
zaviriti u njihove zjenice i procvati radost.
Dvorski metar dade znak dvoraninu stolniku
da unesu veeru.
Malo zatim svi su utei sjeli oko stola.
Gledaju u tanjure. Lica su im poprimila
alosni izraaj. Enrico je najdublje pognuo
glavu da sakrije trzanje usana i radosni
plamen oiju.
-Dvorani i sluge nose jelo. Kralj stavi na
tanjur svoj dio. Drugi slijede. Nitko ne dira
zalogaj, ekaju da pone kralj, a mirisna ih
jarebica dozivlje. Svi su nepomini, samo
ispod oka pogledavaju kralja kad e uzeti
viljuku.
utnja i tiina. Jelo divno mirie, drai ljude
to su stigli s Medvedgrada izgladnjeli. Svijee
s lustera obasjavaju tuna lica i sagnute
glave. Matija sjedi nepomian, ne dotie se
jela, a oni drugi ekaju. ekaju...
-Molim te, kralju- apne mu kraljica samo
malo uzmi okrepe.
~ 381 ~
-Oh, Beatrice, zar bih u alosti mogao osjetiti

glad? Ne! Ne mogu. Bol uutkava sve tjelesne
elje.
-Znam, ipak uzmi za volju nas koji te ljubimo
i strepimo za tebe.
-Ljubljena moja, alost je prevelika da bih
mogao okusiti i mrvicu jela ili kap pia i obje
ruke digne na lice, pa ostane miran i
nepomian.
-"Nadate se, lupei, da u vam dati jela!
Gladovat ete, urotnici, do Viegrada!"
Onda kralj pogleda ostale, radostan u dui
nad inkvizicijom gladi kojoj je podvrgnuo
kraljicu, njene roake i dvorane.
A pogledi dvorana kradu se oajnim izraajem
prema Beatrici, Francesco i Enrico u tekoj su
muci, jedva prikrivaju glad. Mladi Giovannni
neprestano lie pune usne, kraljiine
roakinje kaljucaju i naslanjaju svoje glave o
ruke. U oima im dre pitanje: zar e nas
ostaviti gladne?
Jedina je Isabella ravnoduna prema jelu i
prema Enricu iz ijih je oiju katkad osine po
koja strelica. Grof Marcello gleda svoju
~ 382 ~
oboavanu Beatricu, a njegov neak pod

stolom pie neku pjesmu u konu biljenicu.
-Kraljica umije najbolje da tragovima bola
prikrije glad.
utnja i mir sve su neprijatniji. Kralj spusti
ruke da padnu i dade znak da uzmu ispred
njega jelo. Uinivi se da nikoga ne vidi,
ponovo pokrije lice rukama.
I nose druga jela, pa nude kraljicu, kralja,
dvorane. Ponadali su se da e ovo drugo jelo
ovladati kraljevu alost, ali on ga se ne dotie,
a oni ne smiju jer je takav propis dvora.
Dvorani opet uzimaju ispred oajnih gladnih
Napuljaca pune tanjure i donose novo jelo.
Uzalud kraljica zaklinje svojeg branog druga
da bar neto okusi kako bi omoguila sebi i
svojim ljudima da veeraju. Sve uzbuenije
pogledavaju u kraljevu ruku koja nee da se
lati viljuke, makar kraljica stalno moli i za
klinje!
-Vidi, Beatrice- odvrati kralj- ove ovdje oko
stola. Ni oni ne mogu nita okusiti od alosti,
pa kako bih ja mogao biti gladan! Ta vidi: ni
ti ne moe nita okusiti! Ne! Ne! Nisam
kadar- brani se i daje znak svom dvoraninu:
~ 383 ~
-Nosite! Vidite da nitko ne moe jesti! Sva su

srca ispunjena tugom. Nosite! Ne moemo
podnositi ni pogleda na jelo. Nosite!
Kao da ih je polio hladnom vodom. Svi su se
zgurili. Kralj ustane. Veera je svrena, a da
je uope nije bilo. Sluge nose zdjele i tanjure,
a gladna kraljiina braa i dvorani sagibaju
poglede da vide mirisno
jelo koje im se odnosi ispred oiju. Enrico se
nestrpljivo pokloni kraljici:
-Vae velianstvo, ima li kakav nalog za
mene?
-Da sutra u zoru bude sve spremno za put!
-Ve su sanduci natovareni u dvoritu-
odvraa on pa ostavlja dvoranu praen
kraljevim zlobnim mislima.
-"Nada se, lupe, da e vani dobiti jela!
Gladovat e kao i svi ostali!"
Enrica je gonila elja da nae zalogaj. I pohiti
trijemom. Trijumfirao je potpuno svjestan da
e sada Isabella, izgubivi nadu u princa, opet
biti njegova Kad je naloio sluzi da mu donesu
jela, ovaj mu odgovori da je sve razdijeljeno
etama. Kunui, uputi se u svoju odaju.
Meutim, kralj je stao k prozoru blagovaonice,
~ 384 ~
udisao svje veernji zrak i prislukivao tihe

primjedbe kraljice i onih iza njega. U to se javi
Radulo i navijesti da je stigao Alfonso. Sad se
Matija obazre:
-Beatrice, oprosti to te ostavljam, Alfonso je
stigao!
-Budi neumoljiv, Matija! Sve kazne ovoga
svijeta nisu dovoljne za toga zloinca odgovori
kraljica.
Marcello je pratio njenu lijepu pojavu i upijao
u sebe dostojanstvene kretnje njenog stasa.
Toliko se zaboravio da ga je njegov neak lako
gurnuo dok se kraljica opratala s Matijom i
upitala:
-Smijem li doi kasnije? elim s tobom
govoriti!
-Tvoja blizina mi je sve na svijetu! -odvrati on
i pogledavi je alosno i njeno polagano izae
iz blagovaonice pa onda pohiti prema
odajama. A kad nije bilo nikoga gotovo utri u
svoju spavau sobu.
-Jesti, Radulo! Od elje za mirisnim peenjem
na stolu gotovo mi se smuilo!
~ 385 ~
Dvoranin zakljua spavau sobu, otkrije

zdjele s peenjem i kolaima i zlatni vr s
vinom.
Kralj posegne za kopunovim batkom i zagrize:
-Nai velikai u Budimu kau da gladi ne
treba viljuka. Sad se uistinu i meni ini tako!
Neki opet tvrde da su ljudi bili zdraviji kad su
jeli prstima jer su mogli vie pojesti -i pri tom
se grohotom nasmije.
-Da ti je bilo, Radulo, vidjeti napuljsku eljad!
Da ti je bilo uti kako su im eluci svirali!
Mnogo glasnije od mojih glazbenika. Enricov
je eludac predvodio melodiju! Nosnice su mu
drhtale kao u gladnog psa. A Giovannni je
izgledao kao mladi ris svezan pred volovskom
butinom! ekajte, gladna eljad! Ispostit u
vas ja! Tako mi krune, do Viegrada nitko
nee jesti, makar popadali svi napola mrtvi!
Bit e to gladne karmine.
Onda popije polovicu vra, pa opet stade jesti,
ali zaas se zabrinuto zaustavi.
-Jesi li princu odnio veeru, Radulo? Evo je
ovdje. ekao sam vae velianstvo. Sad u je
ponijeti.
~ 386 ~
-Pozdravi mi sina i pitaj ga eli li jo togod. A

gdje je Varadi?
-Otiao je gore. On, vojvoda Iloki i Berislavi
da tamo kriomice veeraju.
-Kao i tvoj kralj! Eto, hranim se kao kuharev
egrt kad uspije neto ukrasti. A to govore
dvorani?
-Kunu ubojicu i strahovito plau za princem.
-Dobro je to. Ovako emo barem vidjeti tko je
moj pravi prijatelj.
-Velianstvo, i neprijatelji plau.
-Raspoznajem ja prave suze od paprenih.
-Ali nai su jako zaprepateni zbog toga to je
velianstvo pozvalo k svojem stolu samo
kraljiine dvoranke.
-Kad bi ih oni vidjeli kako cvile.
-Da, velianstvo, ali nai misle- nastavi
Radulo -da e odsad biti napuljska vlast jo
jaa nego to je bila.
-Kako napuljska? Uvijek je bila moja vlast i
ostat e!
-Uvijek nije ba bila vaa.
~ 387 ~
-Gle ti drznika kako pogani svojeg kralja!

Zapravo nema krivo, Radulo. Ja sam uistinu
tek danas stupio na prijestolje.
-Samo da velianstvo ne bi opet silo.
Za to je vrijeme kralj upravo prao ruke.
-Pazi da ti ne bacim ovu zdjelu u glavu. Kad
sam ja silazio sa svojeg prijestolja?
-Moda ba niste silazili, nego onako,
mimoilazili kad je uz vas koraalo njezino
velianstvo.
-Odsad e koraati uza me samo princ!
Kralj se vrati u svoju radnu sobu i sjedne u
naslonja. Bilo mu je lagodno, jer se osjetio
jakim. Otkrio je zamke to su mu navalili na
njegove putove, preskoio ih spretno, uklonio
i sad e uzeti u eljezne ruke uzde i brzim
gasom juriti k svojem cilju. Da, nita ga vie
ne moe zaskoiti na tom putu to nije
predvidio i unaprijed onemoguio. To ga
smiruje.
Kraljica e biti prisiljena da planduje po
raskonim viseim vrtovima Viegrada,
otrgnuta od svojih pristaa u Ugarskoj i od
Napulja a on e provesti vjenanje, sazivati
sabore i svojem prijestolju sauvati
~ 388 ~
nasljednika. Jasni plan daje mu toliku snagu

da je odagnao nemirna pitanja supruga i
ostao samo na liniji kralja koji ima pred
sobom uspjeh svojeg cilja. Uzeo je iza pojasa
kesicu s paprom da mu bude pri ruci i stavio
je u haljetak. Jedva to uini kad ue u odaju
ljepuan pa otprilike etrnaest godina. Lice
mu je crveno od plaa, kestenjasta kosa
raskutrana.
Zablenuo se u kralja, oito zauen od
njegove vedrosti. To Matija odmah opazi i
duboko uzdahne:
-Moj Stjepko! Teka nas bije nesrea. Ti
moe plakati! Svi plau. Samo ja nemam
suza da sebi olakam! A to si doao?
-Velianstvo, vani je neka ena.
-Neka ide do avola. Ne primam nikakvih
saalnica ni od koga. Neu da vidim ljude! No,
to eka! Otpoalji je!
-Ve sam htio, ali je rekla da ima neto
saopiti kralju o dananjoj nesrei -i djeak
zajeca.
-O nesrei? Dakle, jo ima neto to ne znam!
Razmiljao je: Kako izgleda ta ena?
~ 389 ~
-Visoka je, u crnini, lica pokrivenog gustom

crnom koprenom.
-Tako! Pa reci neka ue.
Pa je odlazio gotovo posrui u boli za svojim
mladim gospodarem.
Zamiljeno gleda kralj za djeakom. "Tu se
neto krije, jo neto o emu ne slutim. ene
uvijek vie saznaju! Dakle, novo otkrie?
Vidjet emo" -ree sam sebi poluglasno.
Gotovo Ljubopitno okrene glavu vratima
iekujui neku vijest koja ga stade draiti.
Da nije uistinu vano to mu ima saopiti ne
bi se usudila doi ravno u palau, izravno k
njemu. Napetom znatieljom podigne kralj
glavu i oi k uniloj eni. Lice mu odraava
iekivanje neega to e mu razgrnuti neku
tajnu i pruiti mu dublji pogled iza zidina
urotnika. ena pritvori vrata i ostane stojei
neto podalje, vrlo se smjerno pokloni malim
nesigurnim nagibom. Duga nabrana crna
haljina neto je preiroka za njeno tijelo.
Ostala je u tom poloaju ekajui kraljevu
dozvolu da govori. Zaokruio je njenu tamnu
pojavu. Mirna je i gotovo ukoena. udna
neprijatnost obuzimlje kralja od te
nepominosti. Neizdriva utnja zalije kralja
~ 390 ~
ljutinom. Njegovim licem preleti mrka sjena, a

glas mu je strog, gotovo uvrijeen:
-Prije nego zapitam to elite rei sklonite veo!
Kralj ne govori s onima koji mu ne pokazuju
svoje lice.
Njeno se tijelo uspravlja. Tanke bijele ruke
diu se k crnoj kopreni. On skrsti ruke na
prsima i sa zanimanjem prati njene kretnje.
Sutanje irokih rukava ispunja dvoranu i
raspiruje razdraenost kraljevu. Veo se
pomakne s lica.
Kraljeve ruke padnu kao obamrle, zjenica mu
zatritra... Skoi sa stolice kao da se u nj
zabola smrtna otrica. Obrazi mu problijede,
usne se ukoie.
Crni klobuk s udovikim iljcima i dugim
crnim velom uokruuje blijedo sitno lice,
puno patnje i blagosti. Velike plave oi
prestravljenim oajem upravljene su u kralja.
-Ti!- izmakne se njegovim usnama.
Neto kao nada bljesne prozirnom puti ene i
modrilom oiju. Tanke ruke sklope se u
molitvu, usne dru i ne mogu potisnuti rije
to se upire o njih. Brzo disanje crninom
razasutih grudi odaje zagueno jecanje.
~ 391 ~
Stisnuta strahom i jadom sad e kriknuti i

zaridati. Od straha pred tom provalom zaas
se kralj snae.Sjene mu padoe na
svjetlucave oi i siplju bjesnilo:
-Vi se usuujete doi ovamo?
Od tog ledenog upita zatrepti joj tijelo. Na
plave se oi sputaju tamne trepavice na ijim
vrcima dru krupne suze. Usne trepu,
preko njih prelazi glas, tihi, mekani kao dah
umornog lahora.
-Velianstvo, nikad ne bih dola, ali majka
mora vidjeti svoje mrtvo dijete!
Matija dodirne sljepooicu. Osjetio je udarac
kao od metka. Krv mu zaumi u glavi. Da se
sabere poe po sobi traei ime i kako da
odbije ovaj udarac, da ga odvali od sebe, da se
oslobodi!
Prisutnost ove ene stavlja ga u isto
uzbuenje kao pred podne crna vijest o
sinovljevoj smrti. enu osjea kao prolom, kao
vihor koji ga zahvaa i kotrlja u raspuknuti
jaz. Druim bjesnilom ide prema njoj i
hrapavim apatom zavitla nad njom svoj
gnjev:
-Idite! Idite! Smjesta!
~ 392 ~
Ova grubost nije postigla to je oekivao. ena

se nije plaho povukla i pola. Naprotiv. Ona
pristupi blie nepoznatom smjelou. Majino
pravo u asu oaja pokornu enu uini
buntovnikom.
-Ni prosjakinji, ni zloinki ne bi se uskratilo
da vidi mrtvog sina! Ja moram vidjeti svog
sina!
Pogled joj trai, oekuje, izazivlje.
-"Sto je to? Zar je to ona? Ili se koja druga
posluila njenim oblijem? Ona koja je uvijek
i svagda bila samo jedan odgovor: "Kako eli
vae velianstvo!"
Ta tvrdoglavost sada ga ponuka da bude jo
grublji:
-Gospoo! Vi ste prevrili mjeru. Pozivljem
vas: odlazite! Odlazite, jer...
Nedoreena prijetnja bila je i odvie glasna. Pa
ipak, ena ne uzmie. Zapanjen zuri u pojavu.
Samo njene kretnje dokazuju da gusti nabori
tamne haljine pokrivaju tijelo, jedva
zamjetljivo, krhko, a u njemu se rasplamsalo
pravo majke to u oaju kri sve, razara i
prelazi preko same sebe.
~ 393 ~
-Velianstvo, dala sam razderati svoje srce i

otkinuti se od ivog sina, ali sad je moj sin
mrtav! Sad je moj! Moram ga vidjeti -povisi
ona glas, a on zadre pogledavi na vrata.
-Umukni te! Zanijemite!
-Umuknut u! stade ona aputati.
Velianstvo, nitko u tom dvoru ne zna niti e
znati da sam obeastila va prag svojim
prisustvom. Samo mi dajte da vidim mrtvog
srna, da pomilujem njegovu dragu glavu i
padnem na koljena.
-Ustajte! Idite!
-Neu vas posluati!
-eno, saberi se, otii, to je njegova propast!
-Gore, pred Bogom, nitko ne pita kakvog ti je
roda majka, je li bila vjenana ili nije. Nema
za njega vie pogibelji.
Sve mu se vie jei kosa od strahote to zijeva
u nj iz ove ene. elio bi je rinuti, baciti iz
dvora preko utvrda da se oslobodi ove
opasnosti u crnini, pa ponovo izlane:
-Propast prijeti meni, kraljevstvu.
Zagleda se u nj. Njeno tijelo se podiglo. Crna
suknja oko nje uti kao klepet mrtvih krila.
~ 394 ~
Pozirna joj se put stee, kroz nju prozire netu

kao duboka uvreda. Ni traak poniznosti,
pokornosti i poslunosti. elo joj sijeva
odlukom.
-Od mene prijeti propast vama i kraljevstvu?
Od mene?
-Od vae prisutnosti!
-Odlazim ako ...
-Ne poznajem uvjeta- uleti on u rije.
-Velianstvo, ovdje ne stoji majka nasljednika
prijestolja, ovdje je samo mati mrtvog djeteta.
Dajte mi na trenutak vidjeti sina.
-Ne doputam.
-Velianstvo, za taj jedan jedini trenutak
predajem se vaoj vlasti. Bacite me u jo
straniju tamnicu od one u kojoj ste nae
drali ovih deset godina ...
-Deset godina ivjeli ste mirno i pristojno, a
sad vam se prohtjelo na vie grubo e on.
-Nie, nie u tamnicu.
-O kakvoj vi to buncate tamnici?
~ 395 ~
-O onoj u koju je vae velianstvo zatvorilo

neku nepoudnu enu, koja je majka
mrtvome sinu.
-Vi niste prisebni!
-Sina mi dajte!
-Vi ste poludjeli!
-Mogla sam lako skrenuti umom u onoj
strahovitoj pustoi.
-Tko vas je nauio da se posluite
izmiljotinama o tanmnici, pustoi, a ivjeli
ste kraljevski!
-Jednom je velianstvo govorilo: "Ako svi lau,
iz tvojih usta nikad nije pala la!"
Ova uspomena ga razbjesni:
-Zaboravljate da stojite pred kraljem!
-Velianstvo, kralju, tamniaru moj, smilujte
se sad majci!
Rije "tamniar" razbudi jo vie njegovu
sumnju i grubo navali:
-Vi me zovete tamniarom zato to sam vas
tako lijepo opskrbio? Bili ste gostoljubivo
primljeni od napuljskog kralja i tamo ivjeli u
odlinom poloaju.
~ 396 ~
-Onda me opet vratite na taj odlini poloaj,

jo me zakujte u one vlane zidine tamnice,
sve to hoete, ali sina elim vidjeti.
-Vlane zidine? prekine joj rije gledajui je
ispitljivo. Tko vas je naputio da me ovako
optuujete? Govorite: tko vas je od mojih
neprijatelja poslao da me obijedite?
-Jo i to?- proape ona.
Pod crnom tkaninom prodrhti njeno
slabano tijelo. Sitno lijepo lie uinile su
patnje jo sitnijim i podale mu mlaahni,
gotovo djetinjasti izgled. U njemu je i sad
ljupka mila podatnost, ali njene rijei, njen
otpor je kralju nepoznat, stran, udahnut od
nekoga tko je neprijatelj, urotnik.
-Koja vas izdajica dovodi ovamo? Koji vas
urotnik alje s vaom optubom?
-I sad jo traite urotnike tamo gdje su samo
ljubav i odanost. To je vaa sudbina. Mene
neete zastraiti jer hou da vidim sina!
-To nije ona, to nije njezina rije, njezin otpor.
Ne, to su iza nje urotnici!
I osjeti elju da udara. Ipak se svlada i snizi
glas do aptanja:
~ 397 ~
-Ne izazivajte me da se posluim krajnjim

sredstvom. Ni rijei vie o sinu. Govorite: tko
vas je uputio ovamo?
-Majino srce!
-Da me optuite tamniarem?
-Dakle, moj ivot na otoku ne smatrate jo
dovoljno groznom tamnicom, zar ne?
-to? Na otoku? Bajka! Ili si neije orue ili
lua. Kakav otok? eno, govori: jesi li luda ili
pomae mojim neprijateljima?
Plave bolne oi sputaju svoj pogled i trae,
razgru. Iz malih usana, blijedih i mokrih od
suza, dopre mu u duu glas koji ga razara:
-Vjerujete li vi svojim rijeima?
I ini mu se da gubi snagu i mora rei "ne", ali
mjesto toga on se zaogrne bjesnilom:
-Kakav otok? Reci, kakav?
-Velianstvo, vi dobro znate otok gdje je
Ferranteov dvorac.
-No, dakle dvor! A dvor nije tamnica?
-U podzemlju dvora, u vlanoj izbici, ledenoj i
vlanoj, ivjela sam deset godina! Dva
straara pazila su na mene i hranila me
~ 398 ~
otpacima sa svojeg stola da sasvim ne umrem

od gladi i alosti.
Strastvena, lako uzbudljiva kraljeva ud u
ovom asu stropota se negdje u tajni davno
zakopani, zatrpani kut due. Tiina mu je u
prsima. Ne nalazi bijesa, ni gordosti, ni
okrutnosti da se njom ponovno zaogrne. uti
udaren, pogoen, izdan od samog sebe.
Zabola mu se u mozak slika o ledenoj vlanoj
sobici, o otpacima jela kojim se hrani mati
njegova sina. Rijei s ovih usana to su nekad
bile slast njegove mladosti prodiru sebi put do
njegove unutranjosti. I protiv svoje volje
upita tiho, napola blago:
-Zato bi vas Ferrante drao u toj tamnici?
-Na elju vaeg velianstva!
-To je la!- uzvikne.
-Onda lae napuljski kralj!
Zabezeknuo se nad tim saznanjem to ga je
posulo sramotnom ljagom neovjenosti i
prostatvom prema eni koja mu je trinaest
godina davala svu sebe i poklonila mu jedinog
sina. Osjetio se posramljen, smrvljen pod
nogama ene kojoj mora zahvaliti jedine
sretne asove svojeg ivota. Ali protiv ovog
~ 399 ~
umovanja kojim je pokuao opravdati svoju

slabost odnekle iz daleke daljine die se sjena
prolih dana.
Matija odmah razabere opasnost. Udari
rukom po svojem koljenu kao da time hoe
utui sve i otjerati to bi ga moglo oslabiti,
pokolebati u njegovoj tvrdoj odluci da ostane
neumoljiv. Ne moe joj dati mrtvog sina kad
ivi.
I onda joj se obrati hladno, strano, ali ne vie
grubo:
-Vjerujem da govorite istinu. alim to se
netko posluio mojim imenom. Bio sam
uvjeren da vam je dobro. Sve u to istraiti,
ve zbog sebe, ali treba da shvatite. Vaa
prisutnost gazi moju kraljevsku zadanu rije.
Svojim dolaskom pregazili ste moju rije, a to
je dovoljno da me zahvati bijes i sumnja kad
sam vas ugledao ovdje. Trebali ste potovati
moju asnu rije.
-Kakvu asnu rije?
-Pisao sam vam jednom o zadanoj rijei da
nikad neete prijei granicu moje zemlje.
-Nikad nisam primila pisma vaeg
velianstva. Nikad!
~ 400 ~
-Opet mu je bilo kao da ga netko udara u lice

i sramoti njegovo elo. Dakle, osuen je da
bude dokraja ponien pred ovom enom iju
je nesebinu ljubav uivao. Doviknuo je:
- Onda su uinili krivo meni kad su ovako
postupali. Ali sad nije as daljnjeg
razjanjavanja. Sve u popraviti i pobrinuti se
da odsad ivite u miru i obilju.
-Ne! zamahne ona glavom, a plave oi upru se
u njega podatnom boli. Sad mi ne treba vie
niega! Slomljenom srcu majke dajte samo
jednu zraku za cijeli ivot, jednu jedinu koja
e mi svijetliti na putu u grob: da zagrlim
Ivana barem u smrti kad su mi ga uskratili
iva. ujete li? Mrtvog mi dajte samo na
trenutak da mrtvi cjelov ponese u svijet
nesretna majka. Samo to, jedino to. Molim!- I
klekne.
Krupne prezrene suze padaju iz oiju to ih je
on neko toliko cjelivao. I stresao je glavom
kao da se silom otimlje neemu to dolazi
izdaleka, prijetei mu da stisne srce, pokoleba
snagu i prebaci u prolost. I bjei pred tim, a
za sobom u bijegu hoe da baca zapreke.
Grubost i gordost su obrana onom to dolazi i
iri ruke prema njemu. I ledeno se okrene od
nje:
~ 401 ~
-Ustanite! Nije mogue. Idite!

-Velianstvo, ja sam podanica, robinja,
uznica, ali i majka. U ivotu je Ivan bio samo
va, u smrti je moj.
-Ne sluam vas vie. Neete ga vidjeti-
razbjesni se opet.- Posluajte, jer...
-Ne, ne velianstvo. U ovom jedinom asu
neu vas po sluati.
I ostala je na koljenima.
-Silom u vas odstraniti.
Sve moete to hoete, ali slomljeno srce
majke ne moete sklonuti da se odrekne
svojeg prava na posljednji cjelov sinu. Nikada,
nizato!
I zahvati ga drhtavica. Krv mu se razlila,
uskipjela. Sope pod golemim teretom to se
svalio na njega.
-Pozvati sluge, izbaciti je? Ne suspree se pred
niim kad vri svoju volju. Ali ona e vikati,
dozvati sve dvoranstvo. Kako da se oslobodi?
Kako?
- Jo jednom: idite, jer u vam dati svezati
usta i...
- Prije u umrijeti.
~ 402 ~
Hvata ga strava i zgrabi slamku, posljednju,

jedinu. Sapui, prie joj:
-Borka, molim te, u ime mrtvog sina idi,
molim te.
Njegova, dobra, topla molba srui o tlo enu,
razdire bolnu ranu, presijee srce, odbaene,
odrinute, prezrene, zaboravljene, izmuene
tamnovanjem, samoom, pregorenim
eznuem.
Dotakao se nezarasle rane. Otvorila se i
potokom protee desetogodinja bol
-Matija, sjeaj se, smiluj, samo jedan pogled
mrtvome sinu, svu ljubav, itavu duu, sav
svoj ivot moj. Matija!- I smota se pred
njegove noge.- Zar nije to zasluila moja
ljubav?
Oblijeva ga ledeni znoj. Gui ga od
bespomonosti, neznanja, od jada i prijetnje
koju ne moe izvesti. Od straha opasnosti.
Hvata rukama glavu, pred njim puca jaz
slabosti da u nj strovali sve kraljevske osnove.
Ne i ne vie mu mozak i on stisne zube i pesti
i zaleti se k vratima. Ova se otvore, a kancelar
ue:
-Varadi! Varadi! -zahripi iz kraljeva grla.
~ 403 ~
Kancelar zatvori za sobom vrata:

-Odredili ste da doem velianstvo.
-Evo, evo!
Vie nije mogao izrei ve rukom upre na
enu n pou. U mozgu ga stee. Varadi
razabire sve jednim pogledom.
-Odvedite je, Varadi!
I sagnuvi se na poklon pred onom to klei,
Varadi ne moe da odmah kae rije.
-Vodite je! -drhtavo zapovjedi kralj.
-Sina hou da zagrlim! Biskupe! Ako ste
pravedni kranin, recite: imam li pravo na
ovu posljednju utjehu?
-Uzviena gospoo, u ovom asu jo nije
mogue, pridignite se.
-to sam skrivila da mi otimljete mrtvo dijete?
to? -i njezine oi zaplamte ognjem koji
ustukne i kancelara i kralja.
-Zar moja prisutnost moe poniziti mrtvoga?
Gdje to pie biskupe? U kojem svetom pismu?
U kojoj nauci kranskoj? Govorite biskupe,
vi.
~ 404 ~
Obojica osjetie udarce buzdovanom posred

ela. Kralj ga pokua odbiti orujem koje mu
nosi strelovita misao:
-Danas itavu no grade odar. Sutra e
prinevo tijelo biti poloeno na nj da ga ljudi
mogu vidjeti. Iza podne, kad ne bude tamo
nikoga, vi ete moi uza nj
ostati makar itav sat. Doite, dakle, o podne
u dvor. Evo, Varadi e vas sam povesti k
njemu.
-Sutra iza podne ree on jo jednom. A sada
pokrijte lice. Varadi, otpratite je. A sutra
uinite kako sam vam naloio.
-Izvrit u, velianstvo.
Ovaj odgovor biskupa-kancelara potpuno je
uvjeri da su biskupove rijei smekale
prijanji kraljev otpor. Ona obori glavu, sagne
se nijemim poklonom i crni veo pokrije bol i
suze u plavim oima. Bila je opet nevidljiva.
Kralj odahne kao da se gromada s njegovih
lea skotrljala daleko. I poe prema svojoj
odaji. Varadi poe za gospoom. U to vrata s
hodnika otvorie paevi. Kralj pogleda onamo.
Ulazi Beatrice s crnim ipkama iznad bijelog
ela.
~ 405 ~
-Dugo ekam na tebe, Malija moj!

Prela je prag i zastala suelice onoj u crnini.
Kao da nitko Od njih ne die.
-Ni kralj, ni Varadi, ni ona u platu crne
koprene.
A kraljiin glas zaree dvoranom.
-Tko je ova ena
-Udovica jednog plemia odvrati kralj.
-to hoe?
-Moli da joj povratim neko imanje.
-U to doba nije as primanja.
-Mu njen bio je mi je svojedobno najvjerniji
prijatelj pa sam uinio iznimku i onda se
obrazre k crnoj pojavi:
-No, sad poite, kako rekoh, sutra e se vaa
molba rijeiti po vaoj pravednoj elji.
Prineva majka pokrivena velom stoji
poniena, odbaena, zaboravljena, kao crna
toka prolosti. Spoznaje da se pred ovom
divnom enom mramornog lica pretvara u
nita. Sagne glavu na poklon i odlazi kao u
zrak baena pahulja.
~ 406 ~
Ipak, iza nje ostaje neto to uzbuuje kralja,

i nju, i Varadija.
-Idite, Varadi, otpratite je.
-Ne, ne, ostanite Varadi. Kako je nala put
ovamo nai e ga i na izlasku
upadne kraljica i naas odloi masku. elim
Malija, ispriati to moe uti i Varadi.
-Dobro, Beatrice, samo da mi Varadi ponese
pismo venecijanskim poslanicima na potpis.
Onda smo obojica tvoji.
-Kako? Zar poslanici nee sudjelovati u
sprovodu naem Ivanu? -zapita pola
bolno, pola zaueno.
-Hoe, velianstvo odgovori Varadi, ali onda
putuju hitno kui, a velianstvo ne eli da
bude u Viegradu smetano poslovima.
-Mislim da biste ipak mogli kasnije svriti
poslove.
-Neka bude po elji vaeg velianstva, samo
da uzmem pismo. Ostavio sam ga u sobi
kopista. Da tko proita, ne bi bilo u korist
vaim velianstvima.
~ 407 ~
Nastojanje da zadri Varadija uznemiri kralja,

a izmotavanje Varadijevo i kraljevo izazove u
njoj sumnju.
-Tko je bio mu ove udovice? -upita iznenada i
pogleda Varadija koji se udalji k vratima.
Mjesto njega prie joj kralj i uzme za ruku:
-Vrlo otmjen velika, vue lozu od
nekadanjih knezova Okikih.
-Dakle, roak Damirov? -i okrene se k
vratima.
-Gospodine kancelaru, jo malo. to je s
Alfonsom?
-O tome ja u izvijestiti kraljicu -odgovori
kralj. I da sprijei Beatricu da ponovo ne
zadri Varadija, on je zagrli.
Za ovog zagrljaja Varadi se iskrade iz sobe.
~ 408 ~
PRIJEVARA
Ukoene due izala je majka princa Ivana u

hodnik. Ali slika kraljice jo uvijek je pred
njom. Jo je gleda hladnu poput mramora, a
njena osjetljiva dua zamjeuje lani prizvuk
kraljiine alosti. I taj joj se prizvuk zahode u
srce kao bode koji je ponijela sa sobom iz
one dvorane. Prolazi hodnikom, a pred njom
lebdi kraljiino lice, visoko elo, nad kojim
lepraju crne ipke dajui nekome daleko
znak ushienja nad smru onoga za kojim je
svoju glavu lano zamotala u crninu.
Ali majka brzo zaboravi suparnicu koja je
stupila na njeno mjesto. Srce ene je
umuknulo ustupivi mjesto majci. Beatrice je
ovog asa samo zapreka preko koje majka nije
mogla do svojeg sina i nita vie. U tom
uvjerenju pojuri hodnikom da se otrese
mramornog lika, koji joj je pao na grudi, a
nad ovim se teretom ucviljeno majino srce
savija u gru muka.
Zaas se nae u dvoritu, pred palaom, u
tmini i gotovo nasrne na neka kola.
Prislonila se, sklopivi oi da se svlada i
doeka Varadija. Ali buka i glasovi u dvoritu
tako su glasni da je opet otvorila oi i
~ 409 ~
pogledala oko sebe. U tmini se are svjetiljke i

baklje. U njihovu odrazu jasno se razabire niz
teretnih kola, oko njih sluge nose sanduke,
tovare, dovikuju, pozivaju, upuuju u palau,
pa se opet vraaju.
-Tik pred sobom spazi slugu koji je upravo
dignuo svjetiljku da posvijetli dvojici to nose
veliki teki sanduk.
-No, to je? -uje se reski glas dvorana.- Zato
ste zastali?
-Neka je gospoa ovdje. Ne emo valjda na nju
tovariti odgovori sluga.
Razabrala je da je nekome na putu, pa se
odmakne. I dok su sluge vrile svoj
posao, neki dvoranin tri okolo upravljajui
utovarom. Kraljevi sanduci ovamo, a kraljiini
onamo, na ona kola.
-Ovo je sanduk preasnog gospodina
Varadija. Kamo njime?
-Straga gdje je Orbanova prtljaga. Momci,
urite se!
Povuena u tamu gdje nije dopiralo svjetlo
baklje, ona slua i gleda.
~ 410 ~
U smuenom mozgu osjeti kao neki udar

kojim su joj probili glavu, a sve su joj misli
zaustavile u stravi. Gleda ljude i slua
zapovijedajui glas dvorana. Rukom se tapka
po elu kao da bi htjela probuditi zamrli
mozak da joj dojavi to
je to ovdje, to se tu radi i zato?
-urno, urno, momci!- podjaruje opet glas
dvorana.- Neete na poinak, dok sve ne bude
spremno. Sutra rano valja uraniti!
Nova zapovijed je potrese, razbudi i njenim
mozgom zavitlaju misli:
-"Puna kola, ukrcavaju kraljeve sanduke!"
Kobna slutnja oslobodi joj svijest kraljiine
slike. Sva se prenese u ova kola, u ove
sanduke, u ovu urbu koja tako jasno govori.
I jo nita ne zakljuuje. Instinkt je povue
prvim kolima na koja se ranije
naslonila i zapita slugu koji je drao svjetlo:
-emu tovarite kovege?
- Jer putuju.
-Tko putuje?
-Kralj, kraljica i itav dvor na pogreb naega
dragog princa, a da ga nismo ni vidjeli.
~ 411 ~
-Sutra ete ga vidjeti kad ga poloe na odar.

- Nee ga polagati na odar, ve su ga zakovali
u lijes. I mi putujemo s pokojnikom!
-Kamo?
-U Viegrad!
-Kada?
-Sutra u zoru.
Noge joj klecnu, ruke zahvate slugm lakat.
-Sutra uvee, je li?
-Ne, gospoo, u zoru, u ranu zoru.
Krivo ste uli, valjda prekosutra u zoru, jer
sutra e ga izloiti na odar.
-Kako prekosutra kad moramo sve zavriti do
pola noi, a im sunce svane, putujemo u
Viegrad. Takva je zapovijed.
Oko nje se zavrti itavo dvorite, i baklje, i
kola. U glavi joj vri, misli jure, u uima
odjekuje kraljevo obeanje: "Sutra u podne
moe vidjeti svojeg sina"... O podne? A u
zoru putuju! Lijes su zakovali.
U dui njenoj die se grmovit prosvjed. U
grudima stotinu glasova vie:
~ 412 ~
-"Prevara! Prevara!" I nita drugo ne uje do

ove jedine rijei: A ona ostavljena, izbaena,
odgurnula na neki daleki otok u bijedu i
samou, prevarena, liena mrtvoga sina.
Sve joj je jasno. Kralj je kani prevariti da ne
vidi mrtvog sina.
-Smilujte se, vodite me- ape ona.
-Kamo da vas vodim?
-Samo as tamo gdje lei moj mrtvi sin.
Sluga se trgne:
-ujte, to ona veli?
U prevarenoj, odbaenoj i izgubljenoj eni
pade i posljednja zraka ivota. Baklje bivaju
sitne kao svjeice uz neiji odar. Ona klone...
-Momci, ovamo, ena se onesvijestila.
S i su se uskomeali, ostavili posao i dotrali
blie. Svjetla sagnue k zemlji
gdje lei nepomino gospoa u crnini.
-Sto je to? Tko je to? uju se muka pitanja.
-Ne znam. Rekla je: hoe da vidi mrtvoga sina
-odgovara sluga s kojim je govorila.
Ovaj odgovor naas zapanji sve, pa se nitko i
ne mie, osjeaju...
~ 413 ~
-Uto istri iz palae Varadi.

-to je?
-Hoe da vidi mrtvog sina odvraa opet sluga.
-Da,- sabere se Varadi. -To je neka sirota to
je izgubila sina i moli kralja za milost Brzo je
dignite i prenesite za mnom, na Dverce.
-Sluge se sagnue, a Varadi osjeti udarac.
Netko ga je rinuo od onesvijetene ene
tolikom snagom da je posrnuo.
-Oklopnie! Sto ste uradili dovikne mu glas
dvorana zar ste poludjeli? -I potri u pomo
Varadiju.
Ali oklopnik ne slua, jurne meu njih i baci
se dolje. Trgne veo i gleda beivotno ukoeno
njeno lice. Njegov oajni, prestravljeni krik,
oduzme dah i slugama i dvoranima.
-Majko! Majko moja! krikne oklopnik i drma
njenim tijelom.
-Prinev glas?! -zaprepaste se svi.
-Poludjeli ste padne neija primjedba. Nikad
njegova glasa neemo uti.
-Pomozite! Moja majka! To je moja majka!
~ 414 ~
-Prinev glas snebiveno apu ljudi.- Neki

ovjek trgne oklopniku s glave ljem i vizir.
Svjetlost baklje dre nad skamenjenim
ljudima, a dolje na zemlji klei Ivan u odori
oklopnika, a u rukama mu beutno tijelo.
Budi ga krikom oajne sinovljeve ljubavi.
-Sin tvoj ivi, majko, ti mora ivjeti.
Ovog asa svi su zaboravili na enu kao da je
i ne nema.
-Princ ivi? Princ nije mrtav!- apu ljudi kao
omamljeni, tre okolo i ponavljaju te rijei u
radosti.
Varadi se podigne, lice mu je od pada
zakrvavljeno i puno strave.
A iz palae grnu dvorani, paevi kao da se sve
potreslo i palaa i dvorite. Svi su izgubili
svijest, guraju se, lamataju rutama, a princ
klei na zemlji, nita ne uje, nita ne vidi, ne
osjea, do beivotnog tijela majke u naruju.
-Majko moja, jedina! Osvijesti se, probudi se!
Ona se ne odazivlje.
-Sto je? _ vikne on pogledavi ljude. Zar ne
vidite? Pomozite, zovite lijenika!
~ 415 ~
Tek na ovu zapovijed oni se trgnu i tre ne

znajui to da uine i kako da pomognu, jer u
njima nema nita u tom asu do
nevjerojatnog dogaaja. Sa strepnjom
istrauje princ ukoeno lice majke, pa je onda
digne sa zemlje i s dragim teretom krene
prema palai.
-Varadi uri za njim i odaje potpunu
bespomonost.
U kraljevskoj odaji burnim se tropotom
rastvore vrata. U sobu upadne plavokosi pa
Stjepko i sune pred kralja i Beatricu viui i
lamatajui rukama:
-Princ Ivan ivi!
I kralj i kraljica klonue kao da se nad njima
prolomio strop. Pa nastavlja viku da sve
odzvanjaju zidine kraljevske palae.
-Princ je oklopnik! Princ je iv!
Mjesto krika radosti kralj zarei kao
pobjesnjeli lav. Pesnice je stisnuo i uzdigao
kao da e paa utuci. Njegove snane grudi
jo se vie uzdignu i opet spuste poput vala.
Beatrice zuri u djeaka, a usklik pun straha
izmakne joj s blijedih usana.
-iv, iv?
~ 416 ~
U tom asu oba suprunika osjetie da su im

s lica pale maske. U njezinom uas, u
njegovom bjesnilo. U tom su asu jedno
prema drugome razotkriveni. Ali tek to su to
opazili, nastoje razderane maske brzo skrpiti i
navui na obraze.
-Kralj uhvati paa i strese ga.
-Moj sin iv? Stjepko, ti si lud, ti si od alosti
pomjerio umom.
-Istina je, velianstvo. Eno, tamo, odjurio je u
oklopnikoj odori. Ne znam otkuda, ali iv je!
-Za ime boje, djeae, on je mrtav u lijesu.
-Ne, ne. u oklopu je. iv!
-Ne razumijem to, Matija -ree kraljica i
prigne se Stjepku.
-Sto ti je djeae?
- Velianstvo, doite vidjeti princa,
- Gdje?
-Na dvoritu!
Kroz vrata ulazi Orban, ali njegovo lice nije
veselo. On je blijed, zaprepaten i smueno
gleda kralja:
- Velianstvo! -ali zapne.
~ 417 ~
Kralj mu pomogne:
-Je li istina, Orbane, ovaj djeak govori da je
princ iv?
-Jest, velianstvo, svi su ga na dvoritu vidjeli
licem u lice.
-Mrai mi se pred oima- krikne kralj. Ve je
potpuno zadobio vlast nad sobom i glumei
dalje upro se u Orbana. Beatrice stoji blijeda
drei se naslonjaa i uporno utei.
-Orbane opet e kralj, toboe iznemoglo. Za
ime Boje, ta donijeli su mi sina mrtva?
-Da, velianstvo, donijeli su. Onaj mrtvi
potpuno je odjeven prinevu odoru, na glavi
mu je prinev ljem i vizir, tako su rekli lovci
koji su ga donijeli.
Sada se kraljica uspravi i upita:
-A gdje je taj mrtvi?
-Tamo gore u kuli -odvrati kralj.- Beatrice, idi
molim te reci neka odmah otvore lijes, neka
ga donesu. Ne mogu vjerovati.
Jedva doekavi to, Beatrice izae iz sobe da
bude to dalje od kralja, njegovih prijatelja i
njegovih pogleda, pred kojima vise ne bi
mogla skrivati bjesnilo svojeg razoaranja.
~ 418 ~
Nikad u ivotu nije toliko zaboravila

kraljevsko dostojanstvo kao ovoga asa kad je
zatvorila vrata kraljeve odaje i potrala kao
obina ena u malu blagovaonicu, pa sve
onamo u sobu svojeg brata i zadahtana pala
mu oko vrata:
-Prevara! On ivi!
-Tko? zapita Francesco.
-Ivan!
I braa se gledaju kao da je pod njima puklo
tlo i ekaju as kad e se strovaliti u dubinu.
A kralj, osjetivi da je kraljica otila, zabode
ruke u svoju kutravu gustu kosu tolikom
snagom da se Orbanu inilo da e je iupati.
Njegove su se debele velike usne stezale.
-to ste uinili, prokletnici?- promrsi.
-Ne znam, velianstvo, doao sam kad je ve
bilo svreno.
-to? to je bilo svreno. to?
To da je gospoa prineva majka leala u
dvoritu na zemlji, a on kleao kraj nje.
-On je kleao kraj nje? Kako? Zato?
-Ne znam, velianstvo, vidio sam ga u
oklopnikom odijelu, gologlava, a dvorani su
~ 419 ~
poeli vikati: "Princ je iv, iv", i na ovu viku

sam istrao.
Kralj zakripi zubima trei po sobi poput
razdraene zvijeri.
-Kakvo je prokletstvo sasuo Bog nada mnom?
-Ne znam kako je princ dospio u oklopniku
odoru primijeti Orban.
-Ja sam tako odredio. Gdje je Varadi? Varadi
neka doe! Razderat u ga!
Netko iroko otvori vrata.
-Ivan bane u sobu, gologlav, nosei u naruju
svoju majku.
Kralj je stajao u dub i sobe. Sva krv pojuri mu
u lice. Svjetlucave oi sada su iva eravica.
Nakostrijeena uta kosa stri uvis: griska
svoje velike usne od ega Orbanu zastaje dah.
Kraljevi pogledi biuju.
Prineva je svijest zaokupljena samo
njegovom majkom. Ne opazivi nikoga, poloi
je na lea viui:
-Lijenika! Pomo, moja majka umire. I
kleknuvi do nje, prislukuje zamrle grudi,
zaviruje joj u lice i silom otvara oi:
~ 420 ~
-Majice draga! Htjeli su me tebi jo jednom

oteti. Proglasili su me mr...
-Umukni! -promrsi kralj kroz zube to su
provirili ispod nabreklih usana.
To jo vie razjari prinevo oajno srce i on
bijesno odvrati:
-Htio si da ostanem mrtavl
-uti! Zapovijedam ti!
-Oe, uao sam ti u trag. Zato hoe da
budem mrtav da mi je otme zauvijek?!
-Kralja zahvati val bijesa.
-Ni rijei -zapovijeda kralj.
- Kraljica! Ona zapovijeda!
-Ivane! Posljednji put velim ti: zanijemi!
-Vikat u, vikati dok mi dostaje grla. Kralju,
gdje vam je srce? Tu lei ona koja vam je dala
svoj ivot, ljubav, sina.
-Sina koji je pregazio kraljeve muke za
prijestolje!
-Marim ja za prijestolje sada kad moja majka
umire. Lijenike amo!- vie mladi kao van
sebe i skoi prema vratima gdje ulaze dva
kraljeva lijenika, uhvati ih i odvede k majci.
~ 421 ~
Dok su se oni prihvatili posla, on se strepei

naginje nad njom:
-to je? Zar je mrtva?
Duboka tiina spustila se u dvoranu.
I oni koji stoje na hodniku, ne marei da bi
zatvorili vrata, i oni koji su u dvorani svu
svoju pozornost usredotouju u ekanju
odgovora na prinevo pitanje. I sam Matija,
makar je okrenuo lea mjestu gdje lei
prineva majka, napeto eka odgovor svojih
lijenika.
I proe as-dva, kad jedan od njih napokon
dade eljeno razjanjenje:
-Nesvijest je vrlo duboka.
-Hoe li se probuditi?
-To zasad ne moemo znati.
-Smilujte se, nebesa, vratite mi majku!-
usklikne princ sklopljenim rukama zurei u
votano lice.
Na pragu opazi kralj Varadija gdje stoji poput
osuenika to eka svoju sudbinu. Matija u
dva koraka zakorai k njemu, otrom ga
kretnjom ruke pozove da ue i zatvori vrata.
Povukli su se u dno dvorane, posve u kut.
~ 422 ~
Varadi je osjetio na sebi kraljev pogled kao

udarac sjekire:
-Smaknut u vas, Varadi!
-Zasluio sam, velianstvo, jer sam posluao
vau zapovijed da gospoi ne kaemo istinu!
-Mene okrivljujete? to ste radili vani? To
odgovorite.
-Nisam mogao nita uraditi protiv nesree jer
niste zaprijeili kraljicu da me onako oito
zadrava. Ona je instinktivno neto slutila.
Trebali ste zapovjediti da odmah odem, a
ovako sam zakasnio, samo as-dva!
-Iz as-dva razruena je sva moja zamka!
-I pola svijeta moe razruiti as-dva. Eto,
gospoa je vidjela putna kola, imala je
vremena sve uti, a princ po vaoj dozvoli eta
u odori oklopnika. Desio se tamo meu njima,
uo je i svreno.
Kralj stisne oi, zgrenom pesnicom udara se
po elu, pa onda muklo odgovara:
-U tamnicu sam ga trebao zatvoriti!
-Trebali ste samo dopustiti da reem istinu i
ona bi sretna otila.
~ 423 ~
-Nije li vam jasno- bijesno ape kralj- da je

dolazak ove ene u moje kraljevstvo, na ovaj
dvor vea opasnost mojem sinu nego li
Beatrice? Nisam li morao da joj zauvijek
zakrim put do svojega sina? Ona otkriva
svima da nije stvoren za kralja jer mu je mati
puanka.
-Velianstvo, za ono nekoliko asaka to sam
je vidio ovdje nije mi moglo pasti na um da
mislim na susret koji bi se mogao desiti u
dvoritu, ali da sam slutio, ja se vaoj
zapovijedi ne bih pokorio i otkrio bih istinu.
Kralj je stajao naas utei kao na
razvalinama svih svojih nada, Varadi ga uzme
za ruku:
-Doite, velianstvo, to je propalo, propalo je!
-Da, tako je. Izgubili smo prve nae utvrde,
treba sada da zatitimo svoj zamak, da se
prikrije varka pred kraljicom. Ona se ne smije
dosjetiti.
I zaas je kralj bio spreman i sabran i odmah
izdavao naloge.
-Valja lijes odnijeti na dvorite i pred svima
pokazati mrtvoga, neka svi vide zabunu.
Beatrice je brzo otrala da lijes otvore. Svojim
~ 424 ~
usklikom, kad je ula da je iv, potpuno se

razotkrila, ali mene ne smiju razotkriti, ne
smiju posumnjati u zamku.
-Velianstvo, pobrinut u se za sve ako ne
budete tako tvrdokorni prema mojim
savjetima.
Preuo je kancelarov prijekor i apnuo mu:
-Idite i recite princu neka ne kazuje kraljici
tko je ta ena, ai za ivu glavu.
-Bit e prekasno, velianstvo.
-Zato?
- Vikao je vani u sav glas: "Majko moja", dakle
tajiti znailo bi doista izazvati sumnju.
-Dakle, svi su uli- opetuje kralj pa se ugrize
za usne. ujte, Varadi. Ne elim da kraljica
ovu enu vidi ovdje.
-Bojite se, velianstvo, Katiline?
-Hou samo da sauvam jo posljednju
zamku koja mi preostaje.
Iz drugog kraja sobe prenu ih prinev poklik.
Varadi poe blie, ali se odmah vrati i apne:
-Velianstvo, ona se budi.
-Jo i to.
~ 425 ~
Ukorni Varadijev pogled ni naas nije

zaustavio kraljeve odluke:
-Valja je odmah odstraniti s dvora, a ljudima
rei da... to da se kae? Da je ova graanka
mati prestolonasljednika? ije me to
prokletstvo razdire?
Prineva se majka maknula i otvorila oi.
-Majko moja, vidi li me? uo se prinev glas.
Ali se njene oi opet sklope.
-Jo nije prisebna, ali znak ivota je tu -
umiruje lijenik princa.
-Visosti, nemojte je uznemiravati dozivanjem,
priekajte!
-Pokorit u se.
Sva trojica princ i lijenici stajali su ispred
leaja leima okrenuti dvorani, zakrivajui
svojim tijelima onesvijetenu enu. Vani iz
hodnika dopire ujednom ivo komeanje,
buni glasovi i poklici iznenaenja.
-ujete li? -upozori kralj kancelara- ve su
vidjeli mrtvog. Kraljica se pourila da ga
pogleda.
-Bilo bi dobro, velianstvo, da poete kraljici
da vas ne iznenadi ovdje.
~ 426 ~
-Ostanite i recite princu da je u korist njegove

majke ako je to prije otpremi.
-Prekasno je, velianstvo, paevi otvaraju
vrata, ulazi kraljica.
-Odvest u je ravno u svoju spavau sobu.
Kroz irom otvorena vrata ulazi Beatrice. Kralj
joj poe u susret, tako da je ostala leima
okrenuta prema princu i lijenicima. inilo se
da je Beatrice dola samo zato da popravi
malo prije nehotini usklik pun razoaranja.
Lice joj je promijenilo masku, baci se kralju
oko vrata:
-Bog nas je blagoslovio, Matija. Vidjela sam
mrtvoga. Neki nepoznati ovjek, nije li to
udo? Posve nepoznati ovjek ide na dvoboj za
princa, u njegovoj odori!
-Kako je to mogue? zapanji se kralj i odmah
doda: Doi, Beatrice!
Ona ga ne slijedi, nego nastoji gledati ravno u
njegovo lice.
-Kako mu nisu prepoznali lice kad su ga
nali? Nije li to zagonetka Matija? Vizir je bio
vrsto svezan remenjem tako da su ga jedva
otkopali. Oito, svezao je vizir zato da mu u
boju ne bi moda odskoio uvis i da ga taj
~ 427 ~
lupe Alfonso ne prepozna. Sve je to Boje

djelo. Samo. tko je taj ovjek? I zato je poao
u boj za princa. To bi trebalo ustanoviti.
-Istrait emo, Beatrice, samo dok se
oporavim od tolikih potresa. Doi sa mnom u
moju odaju da se porazgovorimo.
-A gdje je Ivan? -upita ne miui se Beatrice.
Videi da je ne moe odvesti iz sobe, Matija
rukom pokae
na drugu stranu dvorane:
-Eno ga, tamo!
-Kako? Ivan me ne vidi i ne uje. A to je ono
tamo? to rade lijenici?
-Brinu se oko onesvijetene ene. Dok svri,
mi bismo mogli istraivati tko je onaj
nepoznati mrtvac.
Ni sad nije slijedila njegov poziv, ve obratno,
poe nekoliko koraka prema leaju i primijeti.
-Ivan se i ne okree prema meni!
Kralj nije odgovorio a ona ode postrance
leaju da vidi tko
tamo. I Varadi i kralj promatrali su
Beatriceino lice. Njene visoke uzdignute obrve
~ 428 ~
lako se trgnule. Polako okrene svoje

mramorno lice kralju i zapita neto izazovno i
glasno:
-Opet ova ena?
-Da, onesvijestila se!
-Zato joj iskazuju toliku ast?
Na ovaj glasni upit princ se okrene od leaja i
odvrati prkosnim glasom:
-Jer to pripada mojoj majci!
Mramor Beatriina lica pretvorio se u meso.
Bijelu put zalije krv. Miice se rasteu. U
oima zaplamti.
-Dakle, nije udovica plemia kako me
izvoljevalo izvijestiti vae velianstvo?
Pitala je glasom tuitelja, suca, svjesnog da je
optuenog uhvatio na djelu. Varadi je slegnuo
ramenima, pogleda kralja i opazi da je vrlo
miran, dapae vjeto namjeta masku
strogosti i odgovori:
-Kako si ula, Beatrice, nije udova plemia.
-Uistinu, Matija, nisi trebao da se poslui
ovako malo duhovitim isprikama.
~ 429 ~
-Poto nije bilo isprike, nije ni trebala da bude

duhovita- odvrati on i onda otro naglasi:
Naprosto sam zatajio istinu dok mi ti,
Beatrice, ne razjasni zato se danas ova ena
nalazi ovdje?
-Ja? Posve apsurdno pitanje!
-Posve prirodno. Odgovori: zato mi napuljski
kralj alje ovu enu? Da, Beatrice, s kojeg
razloga?- nastavi kralj jo tie- Zato je alje
kad je meu nama bilo ugovoreno da ona ne
smije prijei granicu mog kraljevstva?
I on navue masku suca, sada jaeg od nje,
pa nastavlja ojaeno:
-Ozbiljno u zatraiti od napuljskog kralja
razjanjenje. Samo moj najvei
neprijatej mogao bi izvriti ovakav napad na
mene.
Nadvladana optubom, ipak ne odaje poraz, a
ne moe da nae drugi odgovor osim isprike:
-Moj otac sigurno nita ne zna. Uvjerena sam
o tome!
-Da ti nisi o tom nita znala to se moe
vjerovati, ali potpuno je nemogue da
napuljski kralj ne bi opazio kako mu s dvora
manjka jedna dvoranka. Moe li iz naeg
~ 430 ~
dvora nestati lan dvoranstva, a da to ne bi

opazili nai dvorski metri i nama javili?
Beatrice razabere da joj kralj namee sumnju,
kao da je ona s ocem skrivila taj dolazak.
Samo to ovog asa ne eli razjanjavanje u
prisutnosti prineve majke.
Nju uzbuuje okolnost da ovdje na kraljevu
leaju u njegovoj odaji, lei ena koja je majka
njegovu sinu.
Odrazi tog uzbuenja i povreda njene tatine
probijaju mramornu hladnou njenog lica.
Kralj shvaa to se raa pod njenim visokim
elom i pristupi joj posve blizu:
-Nije ovdje mjesto da o tom raspravljamo.
Doi, to emo razjasniti meu sobom.
I uzevi njenu ruku, niti se ne obazre tamo
gdje se princ s lijenicima trudi oko svoje
majke. Beatrice povue ruku.
-Prije nego odemo, ima se rijeiti neto vano-
i podigne glas jae, oito sa eljom da princ
uje svaku njenu rije:
-Ona tamo ne moe ni asa ostati pod ovim
krovom!
-Ve sam prije tvog dolaska ovamo Varadiju
naloio da je otpremi.
~ 431 ~
Povienim glasom okrene se ona kancelaru:

-Dakle, biskupe, izvrite kraljevu zapovijed.
Otpremite ovu enu iz dvora.
Pri prvim kraljiinim rijeima Varadi je
razabrao Beatriceinu elju da izazove princa
protiv njegova vlastitog oca. Njena se elja
ispuni. uvi princ te ledene rijei, skoi od
leaja, pohiti nekoliko koraka prema sredini
dvorane, pa se izazovno okrene kraljici:
-O kojoj to "eni" govori vae velianstvo?
-O onoj to lei tamo.
-Ona uzviena ena je moja majka! Nju nee
nitko otpremiti ispod ovog krova!
-Valjda se ne kani suprotstaviti kraljevoj
odredbi? naglasi ona.
-Oe, kralju! Vi to odreujete? Vi?
-Da, ja!
-Vi elite da se moja majka baci na ulicu?
-To nisam rekao. Ima na Griu naih
prijatelja plemia, oni e je primiti u njegu.
-Oe!- poe princ molei. Ta ona je vie mrtva
nego iva. Ni umirueg slugu ne biste istjerali
ispod svojeg krova.
~ 432 ~
-Zapovijed kraljeva neka se izvri- upadne

Beatrice.
-Ako je to kraljeva zapovijed, ja joj se neu
pokoriti! -Ivan stane pred kraljevski par
zaarenih oiju.
-Onda neka bude na tvoju- nakloni se
Beatrice. Pred onom tamo uzmaknut e tvoja
kraljica.
A Ivan vikne pun bijesa i oaja:
-Moja kraljica je moja majka!
-Ivane, bulazni -zagrmi kralj.
-Bunim se protiv okrutnosti, bezdunosti, ja
ne dam svoju majku, ne dam!
I stane pred leaj sav drui.
-Varadi, odredite da mi odmah osedlaju mojeg
konja- zapovjedi kraljica.
-Odlazim na Medvedgrad!
Kancelar se sagne. utei, eka kraljevu rije.
Pun gnjeva na sina i na enu koja tamo lei i
koju smatra uzrokom razaranja svoje zamke
zavie:
-Izvrite zapovijed Varadi.
~ 433 ~
I Varadi se polako pomie k vratima kao da

jo uvijek oklijieva. Razabravi da kancelar
ide pozvati sluge Ivan povikne punim
pluima:
-Nitko se nee pribliiti mojoj majci. Niija
ruka osim moje nee dotai tog svetog tijela!
Matija zaprijeti.
-Ivane, ovdje stoji kralj!
-A do majke stoji sin!
-Sin je duan poslunost kralju.
-A ovoj uzvienoj eni duan sam ljubav iznad
svih ostalih ljudi.
-Varadi, zovnite dvorane!
-Kamo da otpremim gospou? -upita Varadi
-K barunu Kraljiu.
-Dobro oe, ali onda idemo zajedno!
-Sto veli?
-Idem zajedno s njom, idemo oboje s dvora:
mati i sin.
-A ima i pravo- pouri se Beatrice- oni
pripadaju jedno drugome. Neka Ivan ide s
njom, to je najjednostavnije i najprirodnije.
~ 434 ~
Kraljeve se oi krijese, kroz njegove ile zakola

nova sumnja. U kraljiinu prijedlogu nalazi
novu zamku i razjaren korakne prema princu:
-Ostat e ovdje!
-A moja majka?
-Odlazi! Lijenici, dignite enu i nosite je!
Princ se poput lava zaleti k leaju. Grozniav
pogled zarine se u kralja:
-Veite me! Bacite me u tamnicu. Moja majka
meni je sveta! S njom u u progonstvo, u
zatoenje, svuda.
I digne na ruke nepomino tijelo, stane na
sredinu dvorane viui kao izvan sebe:
-Tko se usudi pribliiti, uzeti mi iz ruke
majku koja me rodila, ubit u ga. Mene su
istrgli iz njenog naruja, ali nju nikad nitko
nee istrgnuti iz mojeg. Nitko! Ni kralj! S
pritajenim zadovoljstvom gleda kraljica razdor
izmeu oca i sina i uti.
-Ali, visosti- opomene ga Varadi- ne
zaboravite da ste prijestolonasljednik!
Ova rije pogodi kraljicu tolikom snagom da je
izgubila svoj mir. Ubojitim pogledom oine
kancelara, a princ se okrene k Varadiju:
~ 435 ~
-Kakav prestolonasljednik! Ja sam samo

nesretan sin, nesretne majke! Bacite nas na
ulicu, kralju! Zajedno u s majkom,
odbaenom i prezrenom, zajedno svuda! I u
smrt!
Stoje zablenuti, zastraeni njegovim ispadom,
to je nalikovao urlanju razbjesnjele zvijeri.
Samo je Beatrice zadovoljna. Varadi osjeti da
je doao njegov as i pristupi kralju:
-Velianstvo, da nije bilo sree, sad bi va sin
leao tamo u lijesu. Vidio sam va i kraljiin
strahoviti oaj kad ste ga smatrali mrtvim. U
zahvalu onome koji je umro za vaeg princa
posluajte sada moj savjet. Shvatite njegovo
srce, dopustite da svoju umiruu majku
zadri danas uza se. Tko zna hoe li ona
doekati sutranji dan. Velianstvo, to nije
samo moj prijedlog. Evo, razabirem to u
plemenitom ganuu njezinog velianstva, u
njenom oku koje nijemo moli da budete
milostivi. Princ nije kriv to su mu poslali
majku da se s njime sastane u ovom
strahovitom asu, nije princ kriv.
Tolika himbenost natjera u oi kraljici svu
mrnju to se u njoj gomilala protiv kancelara
Varadija. Plamen suklja iz njenih zjenica.
Kralj je shvatio Vardijevu osnovu i prije nego
~ 436 ~
to bi kraljica mogla da naoigled ove zamke

neto odgovori, on joj se priblii.
-Razumijem te, Beatrice, shvaam to hoe
da kae. Poto je uistinu samo napuljski
kralj skrivio ovaj dogaaj, odreujemo,
kraljica i ja, da princ zadri majku do sutra u
svojim odajama. Vie ni rijei o tome.
I prije nego bi tko mogao to primijetiti,
gotovo pojuri k vratima i otvori ih:
-Beatrice, doi ree on vrlo njeno.
Prela je utei preko praga. Za njom je
zadrhtala prisega, prisega smrtne osvete
Varadiju. A lijenici priskoe da prinevu
majku odnesu u njegove odaje. On je ne da iz
ruke. Prisloni je svojim grudima, lagano i
njeno ponese je gore u prvi kat. Svi mu se s
potovanjem ugiblju. Damir, uvuen u kut
trijema, priskoi da mu pomogne.
Unili su u sobu i poloili enu na postelju.
Damir pozove sluavku da ju razodjene dok
su lijenici spremali lijekove i u ocat namakali
bijele runike.
-to e biti s njom? -drhtavo upita princ.
-Samo sveznajui moe na to odgovoriti!
~ 437 ~
-Spasite je, spasite- aptao je blijedim

usnama. Sve ono to je od asa kad je
ugledao majku prelo preko njegove mlade
due, potrese mu sad tijelo i on klone na
stolicu Trese ga groznica, a glava ga boli.
Damir mu poloi ledenu ruku na vrelu glavu.
-Suspregni se, Ivane, ti treba snage za svoju
majku.
-Dakle, ostat e iva?
-Nadam se, a i oni se nadaju!
Ali glas mu ne odaje povjerenja.
-Damire, tamo da ona ostane na ivotu, vidjet
e to u uiniti. uo si kralja, Damire.
Groza me spopada. Zar sam ja sin tako
okrutnog oca?
-uo sam sve.
-Strahovito je okrutan, okrutan kao Asirac!
Nikad to nisam slutio.
I pokrije lice rukama pa umoran nasloni
laktove na koljena. Zatim otkrije obraz i upre
pogled u Damira.
-Dakle, vidi zato sam morao ostati mrtav.
Kad je vidio uru, slutio je ili je znao da se
ona mora nalaziti u blizini. Htio ju je
~ 438 ~
odstraniti i pokopati za sva vremena. A ja sam

ve od onog dana kad smo stigli osjeao
njezinu blizinu. Svuda sam vidio to lijepo
plemenito lice. Kad su me prvi put od nje
otkinuli, ona je zamrla. I danas kad sam je
naao, opet je zamrla. Ako se ne probudi, ne
znam to e biti.
Ivan htjede poi k postelji, ali ga lijenik
zadri.
-Za nju bi bilo koristi da se povuete, visosti,
u drugu odaju.
-Ni koraka se ne miem od svoje majke! Opet
me kane prevariti. Ne, to im vie ne moe
uspjeti. Ostajem tu i uvam je, makar s
maem u ruci.
-Onda se barem povucite daleko od postelje,
ne smije vas odmah ugledati kad se probudi.
-Probudi!
Po lijenikovoj elji Damir povede princa u kut
sobe, s druge strane postelje. Tu su sjeli
oboje. Damir pogleda prema vratima odakle
dolazi pa Stjepko i dade mu znak da izie.
Na hodniku nae Gordanu. Bez ikakva uvoda
ona ga zapita:
-Kako je s njome?
~ 439 ~
-Jo uvijek jednako. Ne budi se. Ali srce jo

bije. Vi ste oito, znali da je ona na Griu?
-Nisam nita znala niti znam. Samo vas
molim: ako prinevoj majci treba enske
pomoi, onda me zovnite.
-Princ to nee dopustiti, jer bi kralj planuo na
vas. ini se, kralj mrzi ovu nesretnu enu.
-Mrzi? Moe li se mrziti onaj kojeg smo nekad
ljubili?
-Mislim da ne bi ni tada kad se ljubi
beznadno i prezreno.
-Da! Ali kraljevi imaju samo jedno srce, a to je
prijestolje. Idem opet k maloj Beci. Za
nekoliko asaka se oporavila saznavi da je
princ iv.
I hitno se udalji.
~ 440 ~
KRALJICA I NUSKRALJICA
Beatrice se pretvorila u val gnjeva. Osjetivi

da je kralj slijedi, zadrala se u dvorani za
primanje. I kao da je ta soba bila cilj njenog
zaklonita, spusti se na stolicu i podupre
glavu o bijelu vrstu ruku. Kralj ulazi. Ona ga
ne gleda, ali osjeti da eli s njom govoriti. ini
joj se da ide za njom kao za plijenom,
vrebajui neto ega se ona boji pa je htjela
najprije potrati svome bratu da mu iskae
to se dogodilo s prinevom majkom.
Matija hoda gore-dolje, sputene glave, ekao
je da ona progovori. A kad je ostala nijema, on
je mrmljao.
-Umjesto da se predamo radosti nad Ivanovim
uskrsnuem, takav grdni sukob. Gotovo sam
ga udario zbog njegove tvrdokornosti. Ali,
napokon, njega vodi prirodni osjeaj,
najprirodniji. On ljubi majku, a to mu ne
mogu zabraniti.
Ne znajui kamo on cilja, Beatrice hladno
odvrati:
-Ti si okrenuo lea svojoj majci kad se ona
poela buniti protiv mene. A tvoja
~ 441 ~
majka bila je odlina, plemenita ena, tovie,

ti samo njoj i njenoj hrabrosti zahvaljuje
svoje prijestolje.
Ova uspomena i u ovom asu izazove
neugodan osjeaj. Od stida pomijeanog s
ljutinom, to je u svojoj sinovljevoj ljubavi bio
labav i nedostojan, zabaci glavu, poravna
razbaruenu bujnu utu kosu, pa odgovori
neodreeno:
-Ivan ima svoje posebne nagone. To se ne
moe popraviti.
I opet su utjeli, ekali jedno drugo.
Najposlije kralj zastane pred enom:
-Nakon svega toga bilo bi dobro da legne,
Beatrice.
- Ne smatra da je neasno za napuljsku
princezu ostati pod jednim krovom s nekom
palom djevojkom?
-Dobro, Beatrice, to emo odmah razjasniti.
Prisutnost Ivanove majke ovdje oito je
dokazana urota mojih protivnika. Oni koji su
nju poslali ovamo htjeli su da umanje ugled
mojem sinu.
Ona nepomino gleda preda se i odvrati:
~ 442 ~
-Onda je meu tvojim protivnicima i Varadi.

On tako malo cijeni princa da mu se upravo
narugao.
-Narugao?
-Zar to nije bezduna poruga kad Ivana, koji
na rukama dri palu djevojku i nazivlje je
svojom majkom, oslovljava
prestolonasljednikom? Tolike zlobe ne bih
predmijevala u Varadiju.
Kralj zamiri kao da su mu sasuli prah u oi,
ne prihvati izazov i ozbiljno primijeti:
-Da se vratimo, Beatrice, na ono to elimo
raistiti. Tvoj otac javio mi je da je toj eni
dao sasvim dolino mjesto na svojem dvoru.
Tvojem ocu slao sam s tvojom privolom svake
godine novac za uzdravanje te ene. Zdrav
razum ne moe dokuiti kako bi se ona vratila
da to ne zna tvoj otac. Tu se neto dogodilo
iza mojih lea.
-Uistinu, bilo bi mi veliko olakanje da ti
mogu razjasniti. Iz Napulja mi ve dosta dugo
ne dolazi nikakav glas.
Ona ustane i poe prema izlazu:
-A sada mi dopusti da se preodjenem i
napustim palau.
~ 443 ~
-Zato, Beatrice?
-Napuljska princeza ima dunost da zatiti
svoj ugled.
-Tvoj ugled je moja ast. Putovat emo
zajedno u Viegrad.
-Nema vie nikakve potrebe putovati tamo.
elim biti blie mojem ocu da mogu to bre
dobiti odgovor na pismo to u ga danas
poslati napuljskom kralju. Zato u ostati na
Griu.
-Dakle, ostajemo li ovdje, ili putujemo zajedno
na Medvedgrad?
-Zar se kraljica i kralj moraju maknuti s
dvora nekoj paloj djevojci?
Neki prosvjed zatitra u njegovim oima, ali se
odmah smiri:
-Dopustio sam Ivanu da do sutra zadri
majku. Po dranju lijenika mogli smo
razabrati da jutro nee doekati iva. A tvojem
pismu za napuljskog kralja
priloit u pitanje i ja. Hou da budem
naistu tko je izvrio napad na mir mojeg
sina, njegov ugled i moje kraljevske osobe.
Netko e strahovito stradati. ini mi se da je
napuljski kralj nasjeo mojim urotnicima.
~ 444 ~
I otiao je ne ekajui njen odgovor.

*****
U svojoj sobi kraljiin brat Francesco
stisnutim pesnicama lupa po koljenu. Glava,
puna vrste valovite crne kose, podmuklo je
sputena. Griska izboene usne. Nad njim se
sagnuto Enricovo lice, sasvim zeleno, kao da
mu se u prolila na tamnu put. Jo se nie
sagiblje kardinalu i ape mu u uho:
-Poslao sam as prije na Kaptol.
-to me se to tie!
-Na Kaptolu sam sakrio Alfonsa. Mora mi rei
kako se dogodila zamjena u dvoboju.
Francescova bijesna kretnja odraava prezir.
-Kako se dogodila zamjena? Kojeg me vraga to
zanima! Sad je svreno. Zamjene nije smjelo
biti. Toliko buke, galame, priprema, a zato?
Prodro bih sam sebe.
- Ja se prodirem od asa kad sam uo
prinev krik na dvoritu i ipak visosti- po
svemu to smo vidjeli moemo zakljuiti da
kralj nita ne sumnja. Bio je tako ljubazan s
kraljicom i sa svima nama. A kako on ne
sumnja, pobrinut u se da ni ubudue ne
posumnja da je dvoboj imao biti njegova smrt.
~ 445 ~
-A to meljete, grofe? to hoete?

-Da jo uvijek nisu nestali svi uvjeti da svoju
nakanu izvedemo ponovno.
Kardinal ustane i srdito mahne rukama.
-Idite do vraga! Ni u to vie ne vjerujem. U
ovoj prokletoj slavenskoj zemlji izgubili smo i
mi Napuljci snagu svoje drskosti. Kakva
okolianja! Kakav oprez! Pa strah, spremanje,
aputanje, naprezanje, je li to muki? Da smo
tako radili kod kue u Napulju, danas bi
aragonska dinastija sjedila na dnu galije, a ne
na prijestolju.
-to ete, visosti, ovdje je tako. Ne da se
drugaije.
-Vi ste, Enrico, pogrijeili. Jest, velim vam to
otvoreno u lice! Vas nije vodio sveti interes
ideje, napuljske dinastije, nego ljubomora na
Isabelline osjeaje prema princu.
-Moja ljubomora bila je u slubi Napulja, vaa
uzoritosti, ali ne biste uinili krivo da ispitate
Isabellu nije li ona moda izvor ove kobne
zamjene jer, netko je tu bio.
-Enrico, ovo je odve teka objeda.
-Pripazite na Isabellu, to je moj savjet!
~ 446 ~
-Vama nije dobro, grofe- ree Francesco i

odmjeri ga.
-Svima nama nije dobro jer nismo mislili na
treu osobu kojoj je mnogo stalo do princa i
poslala je zamjenika. Kome je ivotni interes
da princ ivi? Isabelli! Velim vam, uzoritosti,
mi imamo neprijatelja u naem krugu.
Dalje nije dospio da razlae. Protiv svojeg
obiaja, dohitala je Beatrice u sobu svojeg
brata i pola ravno prema njemu.
-elim s tobom govoriti nasamu.
To ponuka Enrica da se odmah udalji.
Francesco je ustao, njeno uhvatio za ruku
svoju sestru i posadi je u naslonja.
-Govori, sestro!
-Prinevo uskrsnue grom je iz vedra neba.
-Vara se. Nebo je bilo puno munjevitih
oblaka, samo mi to nismo zamijetili. Sada ti
moram priznati da sam znao o tom dvoboju,
ali ti nisam htio namjerice
saopiti. Tebe se i ne tie to se princ i
Alfonso mrze. Kad je danas pukao glas da je
on pao u dvoboju, nisam htio da tvoje
plemenito srce osjeti i najmanju sjenku
krivnje. Ali sad mora saznati sve. Netko je
~ 447 ~
znao za taj dvoboj i taj netko je sprijeio da

princ doe pod ma Alfonzu. Ova je osoba
prinev uhoda, protiv nas! Jest, postoji neka
osoba koja e nas uvijek i svagda izvrgavati u
korist njegovu.
-Misli da je neka trea osoba podmetnula
zamjenika princu?
-Da, Beatrice. Na to me upozorio Enrico, a
zapravo jedino je to moglo spasiti princa.
-Sumnja li moda Enrico na koga?
-Na Isabellu!
-Budala! Aragonka nikad nee zaboraviti
svoju dinastiju.
-Isabella ljubi princa.
-Njena ljubav proistjee samo iz interesa da se
uda za kraljeva sina.
Meutim, Beatrice se fpak zamisli.
-Francesco! Naredi da pozovu Isabellu i
Enrica.
Kardinal otvori vrata pa izvri nalog i onda se
vrati i sjedne uz kraljicu.
-Zabrinula te ova sumnja, Beatnce?
~ 448 ~
-Na drugo mislim, moj Francesco! Danas u

noi u kraljevskom dvoru nalazi se jedna
kraljica i jedna nuskraljica!
-Zar e podnijeti tu uvredu?
-Najprije sam se najotrije usprotivila.
Meutim, zbog prisutnosti ove ene kralj
poziva na red naeg oca!
-Taj komedija!
-Da, ini se kao da komedijai, ali nije sasvim
nemogue da je tu enetinu poslao ovamo na
otac.
-Pa to bilo sasvim neobino.
-Ne bi! Prisutnost ove gradske djevojure
mora podsjetiti sve plemstvo i sve kraljeve i
prineve pristae na graansko, nezakonito
porijeklo njihova dragog kandidata za
prijestolje.
-Kako si se tome domislila?
-Sam kralj me na to uputio. Gotovo je izvan
sebe to mu prisutnost ove ene krnji ugled
sinu. I kad sam malo prije o tom razmiljala,
ini mi se da bi samo na otac mogao
izmudriti ovako odlinu zamku. itav dvor i
sve plemstvo govorit e o prinevoj majci.
Svatko e se pitati tko je ona i sjetiti se da je
~ 449 ~
graanka, djevojura, biva ljubovca. Sutra e

o tome govoriti svi oni koji su na
Medvedgradu i jo ne slute dananje
dogaaje. Poslanici Venecije, grof Marcello i
svi drugi imat e prigode da jave u Italiju tko
se nalazi u dvoru, a Bianci Sforza prisjest e
da uzme takvu svekrvu!
Usred razgovora ue Isabella, vedra, gotovo
vesela.
-uj me, sestrice -zapita Beatrice- zato mi
nisi priopila da se princ bije s Alfonsom?
Crnokosa princeza zaueno usklikne:
-Da sam to slutila, ne bih mogla o tom utjeti
tebi, Beatrice, kad si mi princa namijenila
muem. Zar da budem sudio nik smrtnoj
pogibelji svom buduem muu?
-Da, to je prirodno, dakle, rekla sam.
-Tko me optuuje? Oito, Enrico! Beatrice,
njegovih progona vie ne podnosim.
-On misli da si znala!
-Onda bih i zaprijeila!- otro naglasi
djevojka.
~ 450 ~
-Vjerujem- trebala bi samo natuknuti kralju.

Meutim, sad idi! Obraunat u s Enricom.
Gdje je Nardella?
- U svojoj sobi. Jako je uvrijeena. Matija
zamalo da ju je tukao. Prostaki joj je istrgao
zdjelu sa smokvama, bacio ih kroz prozor i
vikao na nju. ak je zapovjedio da je ne puste
u blizinu njegovih odaja.
-Divljak. Reci Nardelli da joj kraljica podjeljuje
slobodu. Kad idem na poinak, neka doe k
meni! A sad idi! Evo Enrica.
Isabella poslua i srdito pogleda Enrica.
Njegov pogled slijedio je njene korake.
-Kad su ostali sami, kraljica upre pogled u
svojeg dvorskog metra. Kad nije bila s njim
zadovoljna, oslovljavala ga je hladno i strano.
-Vaa sumnja, Enrico, potpuno je bez temelja.
ak drska. Ali o tome dosta. Recite mi: tko je
osim vas znao za dvoboj?
-Gospodin Damir!
-I nitko drugi osim njega?
-Da, znala je za to i Gordana! .
-Gordana? -zaude se kraljica i Francesco.
- Kako to? upita kraljica ponovno.
~ 451 ~
-U njenoj prisutnosti pozvao je princ Alfonsa

na oruani obraun
-Kako? U njezinoj prisutnosti?
-Jer su se zbog nje porjekali.
-Zbog Gordane?
-Da, zbog nje -odvrati Enrico.
-I kraljica i Francesco jednako se uznemirili.
-Beatrice, to bi trebalo odmah ispitati- naglasi
kardinal.
-A vi, Enrico, ne sumnjiite Gordanu?
-Ona nema nikakva razloga da spaava
princa, dok Isabella...
-Dosta o tom- uutka ga kraljica.- Jo jednu
rije o Isabelli i brzo emo svriti. Idite i
zovnite Gordanu. Ako je legla, neka odmah
ustane.
-Ne vjerujem da je tko u ovom dvoru osjetio
potrebu poinka primijeti Francesco.
-Zbog Gordane, dakle?- glasno e Beatrice.
-Nisam li ti ve juer na Medvedgradu rekao
da se Alfonso zagledao u Gordanu. Opetujem,
Beatrice, nije puki sluaj da se njom sastao u
samostanu.
~ 452 ~
-Ona ga nije slijedila, o tome sam uvjerena.

-Molim te, Beatrice, ispitaj to pa zaprijeti
Alfonsu.
-To je sada sporedna i neopasna stvar.
-Zar nije dosta jasno to Alfonso kani s
Gordanom?
-Do Gordane su putovi dugi i strmi.
Suspregni svoj plamen, moj Francesco. Danas
imamo vanih razgovora.
I nastavljaju raspravljali, kad se otvore vrata.
Gordana ulazi. Prola neprospavana no
utisnula je odve jake tragove u lijepo lice.
Ipak je sauvala prostodunu vedrinu,
poklonila se kraljici i kardinalu. Enrico je
doao iza nje i stao podalje. Istraujui,
pogleda Beatrice mladu djevojku.
-Gordana, prvi put saznajem da svojoj kraljici
nisi iskrena.
Ona se vedro nasmijei i odvrati: :
-Velianstvo, moja savjest mi nita ne
spoitava, a vrlo je stroga i angrizava!
-Ipak te nije grizla kad si propustila dunost
-Uistinu, velianstvo, ne mogu se sjetiti da
sam neto propustila.
~ 453 ~
- Mogla si sprijeiti sve ono to smo danas

pretrpjeli.
-Ja, velianstvo? -zaudi se ona vrlo ozbiljno
gledajui kraljicu.
-Da, ti si znala da se princ morao pobiti s
Alfonsom.
-Jesam, velianstvo.
-Princ i Alfonso Borgia urekli su dvoboj u
tvojoj prisutnosti?
-Jest, velianstvo,
-A nisi osjetila dunost da obavijesti svoju
kraljicu.
-Osjeala sam.
-Ipak nisi uinila? -naglo e kraljica
zaueno.
-Da, velianstvo, nisam to uinila.
-Zato? -upita strogo promatrajui je
smrknuto.
-Velianstvo, izazov na dvoboj pao je u umi
juer, u lovu. Nakon toga jo sam neko
vrijeme bila s princom i gospodinom
Damirom. Onda sam ih ostavila, zalutala u
umi i stigla u Remete. No sam provela
~ 454 ~
tamo, a kad sam danas stigla s vojvodom

Ilokim u dvor, ve ju bilo sve svreno.
-Eto, vidi, nije imala prigode- ree Francesco
svojoj sestri.
-Dobro, a kad si bila u samostanu, srela si
ondje vojvodu Ilokog. Zar mu nisi
saopila to se danas sprema?
-Velianstvo, u samostanu sam bila odvie
zauzeta svojom nezgodom, a vojvoda Iloki
itavu no branio je mene.
-Od Alfonsa?- upita Francesco.
-Da visosti!
-Dakle je istina to mi je jutros javio Damir?
-Ne znam, velianstvo, to je javio gospodin
Damir . No, bilo je estitih okraja s
Alfonsom. Neto sam se malo branila i sama,
a sve drugo uinio je vojvoda Iloki.
-to je uinio Alfonso? zapita Francesco.
Priajte nam sve potanko.
Molim, velianstvo, odrijeite me neprijatnosti
da o tom govorim pred gospodom.
~ 455 ~
-Odrjeujem te. Sada ionako imamo drugih

stvari. Nego. Alfonso se bije s princem zbog
tebe. to to znai, Gordana?
-O tome vas je obavijestio netko tko me
strano uzvisuje!
-Kako? Princ se nije pobio zbog tebe?
-alim to moram sama sebe liiti te velike
asti da se za mene biju prinevi! Priat u
velianstvu kako je bilo. U lovu sam se upravo
nala s gospodinom Damirom. Odmarali smo
se kad je naiao princ. Gospodin Alfonso
dojahao je do nas i obijedio princa da straari
Damirov ljubavni sastanak. Princ se naljutio
zbog te objede, branio sebe i svojeg prijatelja
nasmije se ona. Meni, uistinu, ne pripada ova
slava! Govorila je ponizujui samu sebe kao
da itav dvoboj i sve to se dogodilo ba
nimalo nema veze s njom. Enrico upadne u
rije:
-Ne, gospoice, Gordana, princ se pobio zbog
vas.
Smijeei okrene se ona prema njemu.
-Gospodin grof Enrico hoe da me silom
uzvisi, ali to ne mogu primiti. Gospodin
Enrico je doao poslije Alfonsa, dakle
~ 456 ~
prekasno, pa nije mogao uti to se govorilo.

Budite sigurni, rado bih se podiila kad ne
bih time poinila nedopustivu la.
Francesco isprui svoju bujnom kosom
obraslu glavu i upita:
-Vi ste, Gordana, vrlo alosni to se princ nije
pobio zbog vas?
-Ali alost je vrlo kratkotrajna, jer ve imam
zamjenu. Dapae, vrlo slavnu. Vojvoda Iloki
bio je prvi vitez koji se je za moju ast borio sa
itavom Alfonsovom pratnjom i natjerao ga u
uzmak.
-ini se da te ovo neto jako ushiuje?
-Velianstvo, molim, priutite mi ovo malo
veselja!
-Ako je samo to, prosto ti bilo- nasmijei se
zadovoljno Beatrice, ali mladi kardinal
proslijedi gledajui Gordanu u oi:
-Ako se va ushit pretvori u ljubav?
-Oh, moje srce jo leti zrakom kao slavujica
kojoj jo nijedan slavuj nije zapjevao pravu
pjesmu da mu se odazove.
-A zapjeva li?...
-Zaepit u ui.
~ 457 ~
-To je prava rije- nasmije se kraljica s

osebujnim zadovoljstvom. Dakle, ova je stvar
rijeena naglasi vrlo zadovoljna. Idi, Gordana,
gore. Sutra polazim na Medvedgrad. Ti e
ostati ovdje da bude na pomo prinevoj
majci.
-Velianstvo me ne eli sa sobom?
-Ne boj se, ovdje te nee smetati Alfonso.
Dakle, sad idi gore i ako je od potrebe, ostani
uz prinevu majku, Ako bi joj bilo vrlo zlo, javi
mi. Koji je od lijenika kod nje?
-Mislim Pietro i Gabrijele Skuttari.
-Oni su vrlo spretni. Napuljcima nema
premca. Dakle, idi!
Sagnula je glavu, smjerno poljubila kraljiinu
ruku, pozdravila kardinala i laganim
koracima izila. Kraljica uzme u oko svojeg
dvorskog metra koji eka naloge.
-Enrico, recite Alfonsu: ako se ne okani
Gordane morat e ostaviti moj dvor.
Okrenula se od njega i Enrico osjeti da se
mora povui jer mu kraljica danas
nije sklona.
Brat i sestra su ostali sami.
~ 458 ~
-Dakle, vidi Francesco, Gordana je izvan

svake sumnje, Odmah sam to osjetila. Valja
nam, dakle, traiti onoga tko je izveo ovu
zamjenu.
-Za dvoboj je znao samo jo Damir.
-Svaka sumnja prema njemu bila bi
nelogina. Damir je Hrvat, do kosti naivan u
svojoj odanosti, a do sri ponosan na svoju
hrabrost. On bi sigurno sam pokuao da se
bije za princa. Prije bi umro nego bi poslao
nekog drugog. Dakle, iza naih lea stoji
netko tko vodi borbu protiv nas, a da ga mi ne
zamjeujemo. Moda e Nardella nanjuiti
naeg nevienog neprijatelja.
-Sva borba, sve natezanje, sve uzbuenje
pretvorilo se u nita- uzdahne Francesco.
-Imam davno plan. Jo malo pa u te pozvati,
brate moj, da to izvrimo nas dvoje, ekaj,
Francesco!
-Beatrice -i on joj obujmi struk- govori,
razotkrij mi.
-as jo nije tu, ali blizu je. Strpi se.
-Pokoravam se, draga moja sestro, ali reci mi
barem kako e se drati sutra, prekosutra
prema svemu to se zbilo?
~ 459 ~
-Iza svojih aneva posve sam mirna, ekam i

budno pazim neprijateljeve kretnje. Moja
taktika ovisi o njemu, ekam potpuno
spremna za svaku mogunost i kad me
neprijatelj napadne, zaskoit u ga zamkom u
koju se mora strovaliti da nikad vie ne
podigne glavu. Pripravna sam za nove borbe.
~ 460 ~
LJUBAV SINA BDI
Kralj se zakljuao s kancelarom Varadijem u

radnoj sobi. Skrstivi ruke na prsima,
naslonio se o zid. Glavu nadigao, a gusta uta
kosa pada mu po elu i zaokruuje obraze.
Jaka prsa brzo se uzdiu i sputaju. Nalikuje
na ranjenog lava.
-Iza oluje to je sa mnom lamatala itav dan
sad sam eto nalik na nasukani brod.
-To je jo uvijek bolje nego da je brod udario o
hrid i razbio se. Velianstvo, va je brod jurio
ravno k hridi. Ako se, dakle, brod nasukao,
ne ini nita, jer
e se lako popraviti i rinuti na puinu.
-I hoe- uspravi se kralj, uzdahne i poe
prema stolu.- Ipak, tko mi je nasukao brod?
Moj vlastiti sin. Eto, on pomae mojim
neprijateljima.
-Da je slutio zato velianstvo eli da bude jo
uvijek mrtav, ne bi tako uradio. Trebali ste ga
uputiti.
-Bilo bi svejedno, on bi i onda po dvoritu
vikao za svojom majkom. Vidjeli ste ga! im je
~ 461 ~
ugledao nju, zaboravio je dunost prema

meni.
-Ne elim da jo jednom velianstvu
spomenem zato smo ovako zaskoeni. Ni
uzviena gospoa ne bi ostala ovdje na vau
smetnju. Kad je vidjela da se sprema na put,
ispitala je slugu i doznala da se putuje u zoru.
Prevara ju je tako slomila da je pala u
nesvijest.
-Otkuda se najednom pojavila na dvoru?
Otkuda? Zar je bila na Griu?
-Svakako, kad je odmah doznala za prinevu
smrt. Ne vjerujem da bi se pribliila da princa
nije smatrala mrtvim.
-Recite: kako je s otoka Ischije dospjela
ovamo?
-Velianstvo, zar nije bila u Napulju? zaudi
se Varadi kao da mu nita nije
poznato.
Napuljski kralj drao ju je zatoenu na otoku
u neosvojivom dvoru. Veli da je gladovala.
-Velianstvo je slalo dostatnu svotu
napuljskom kralju za njeno uzdravanje.
~ 462 ~
-Napuljsko velianstvo ne boluje od novane

oskudice. Od prodrljivosti, i nita drugo.
Sutra u o tom razmisliti i poslati kralju
glasnika. Ni rijei vie o tom. Da nije bilo te
ene, sutra bismo putovali i Katilina bi bila u
mojoj ruci.
-Prema tome, ne putujemo?
-Dakako da ne putujemo.
-Zar ne biste mogli ba zbog prisutnosti
prineve majke kraljicu nagovoriti da ipak
poe u vau zamku u Viegrad?
-Odbila je. Hoe da ostane ovdje da bude blie
Napulju. Moja je zamka potpuno razruena!
-Ako je za Viegrad, ono nije za Medvedgrad.
-Da je tamo zatoim?
Namjeravali ste ostati na Griu jo etiri
mjeseca. Zar ne bi bilo zgodno da je zatoite
na Medvedgradu ili moda u Krapini?
Tamonji je dvor u lijepom stanju, dobro je
ureen, a u ovoj zemlji kraljica nema
saveznika. Svi su Hrvati
na prinevoj strani.
-Ovo vam valja! Svakako e biti bolja Krapina,
jer medvedgradski dvor pun je mojih gostiju.
~ 463 ~
-Dakle, Krapina?
-Priznajem, Varadi, dananji gromovi ostavili
su va mozak netaknut. Da, to je dobro, tako
u uraditi. A to emo s onom nesretnicom
gore?
-Ako ostane na ivotu, predloio bih da je
velianstvo otpremi kojem od svojih prijatelja
izvan Gria.
- Dobro, priekajmo sutranji dan pa u onda
odluiti. A sada bismo morali objaviti
plemiima i dvoranima kako je uro dospio
pod Alfonsov ma i sve to je bilo s princem.
-Isto bi to trebalo javiti i Grianima.
-Gdje je vojvoda Iloki?
-Mislim: u lovu za Alfonsom. Moda se ve
vratio.
-Pogledajte. Ako je tu, neka odmah doe k
meni.
Otkljuavi vrata poe Varadi u dvorite.
Naao je guste skupine to raspravljaju o
velikom udu Ivanova uskrsnua. Kraljevi
dvorski metri upravo su razgovarali s
vojvodom.
~ 464 ~
Varadi ga pozove k sebi, uzme ga pod ruku,

povede pod trijem i prinese usta k Lovrinom
uhu:
-Dakle, to je?
-Odjurio sam u Remete. Stigao sam tek prije
nekoliko asaka. Je li kralj pitao za mene?
-Da, upravo vas oekuje. Rekoh da ste poli
traiti Alfonsa.
-Vrlo dobro. A to je s prinevom majkom?
-Kralj je dopustio da je princ zadri do sutra.
-Svojim je dolaskom zapravo spasila Beatricu.
-Predloio sam kralju da Katilinu zatvori u
krapinski dvorac. Brzo, kralj eka.
Nali su ga sjedei kod stola strahovito
namrtena.
-Jeste li nali Alfonsa?- zapita vojvodu.
-Nisam, velianstvo, ali nai u ga. Neto mi
kljuje u dui. Kako nije osjetio da se s njim ne
bije princ? Oito su morali izmijeniti nekoliko
rijei. A kad ga je probo, kako nije pogledao
probodenog je li samo ranjen, zato nije nita
javio na Medvedgrad? Sve dokazuje da to
obraunavanje nije bilo poteno, nego
~ 465 ~
prosto razbojstvo.
-Tog lupea morate po svaku cijenu pronai i
dovesti. Ali graanima i gostima potrebno je
smjesta objasniti ovaj dogaaj. Dakle, ujte:
treba da svima kaete ovako: princ i Alfonso
urekli su dvoboj. Alfonso je svima priao gdje
se dvoboj ima odrati i kada. Za to je doznao
jedan vjerni dvoranin naega princa koji se
pobojao za Ivanov ivot, ukrao je njegove
haljine, ljem i ma i pozvao Alfonsa,
predstavljajui se za princa, da se pobiju o
podne umjesto naveer. On je doekao
Alfonsa, pobio se s njim i pao u dvoboju. Kad
su naili lovci i ugledali truplo u prinevu
bojnom ruhu, zaprepastili su se, zbunili tako
da uope nisu skidali vizir i provjeravali, ve
stali vikati da je princ mrtav. Jedan je od njih
odjurio na dvor i javio da je princ mrtav. Vizir
se nitko nije usudio skinuti dok ne doe
dvorski metar. Svi su ekali a vijest o
njegovoj smrti prenosila se dalje. Princ je,
meutim, do kasne veeri -to dobro upamtite-
vojvodo, princ je do kasne veeri ekao
Alfonsa u umi, a kad ga nije doekao, vratio
se na Gri. Putem je sreo oklopnika koji mu
ree ta se dogodilo. Ivanu se prohtjelo
promatrati tko za njim tuguje i uzeo je
~ 466 ~
oklopniko ruho. Ovako emo najbolje pred

svakim, a osobito pred kraljicom, izbrisati
sumnju da sam ja imao kakvih namjera. A
zatim ete kazati: kad se princ otkrio tek onda
smo mrtvom skinuli vizir i razabrali to je
uinio vjerni prinev dvoranin. Nakon toga
morate proglasiti moju zapovijed da e
svakoga tko bi izazvao ili pokuao da se bije
zadesiti smrt na kazna. Jo morate dodati da
je jadni dvoranin platio ljubav prema
gospodaru, a nije trebao to inti jer svi znaju
prinevu vjetinu na mau, pa bi on Alfonsa
svladao kao to je to uinio i na bojnim
igrama. Je li tako dobro?
-Vrlo dobro, vae velianstvo. Pouzdajte se u
mene, ja u to prikazati kako vi
elite.
-Mislim da e ovakav prikaz razoriti svake
daljnje kombinacije.
-Time smo, dakle, sprijeili govorkanje.
Kraljici u sam ovako razjasniti stvar.
-Imam veliku molbu na kralja -ree Lovro.
Molim, dopustite mi da se sutra pobijem s
Alfonsom, urekli smo.
- elite da vas dadem smaknuti?
~ 467 ~
-Velianstvo! Ja...
-Svreno. Zabranjujem! Idite!
Vojvoda se uputi u dvorite da izvri prvi dio
kraljeve zapovijedi.
A Varadi je ostao s vladarem. Dugo nije rekao
nita, samo je hodao po sobi. Kancelar ga nije
smetao. Napokon Malija progovori:
-ujte, Varadi! Kad sam kraljici spoitnuo da
je napuljski kralj skrivio dolazak prineve
majke to sam uinio samo zato da iljak koji
je ona htjela uperiti u mene okrenem prema
njoj. Ali sada zaista sumnjam u toga lupea.
-Moda mu ne inite krivo.
-On mi je to skuhao. Ako tu enu nije poslao
sam, svakako je u tome sudjelovao.
-Ako je ona pobjegla, Ferrante joj je omoguio
bijeg lukavo i podmuklo da nakodi Ivanovu
ugledu.
-Saznat emo kako je uzviena gospoa prela
granicu ako ozdravi...
-Ako ozdravi?
Opetujui Varadijeve rijei, zamislio se i
namrtio. Onda doda posve hladno:
~ 468 ~
-I za nju i za sina bilo bi bolje da umre.

Neugodno dirnut, Varadi ne ree nita, dok
kralj nakon male stanke nastavi:
-Od asa kad sam uhvatio pisma koja mojeg
sina oznauju Kartagom, neprestano se
pitam: zato je ba sada Beatrice razvila
toliku snagu da sprijei Ivanu pravo na
prijestolje? Danas, ponavljam to pitanje. to
vi velite, Varadi?
-Moda i u tome Napulj ima svojih osnova.
-Prodrljivost napuljskog kralja. Krivo mu je
to Ivan nasljeuje sav moj imetak pa se boji
da e Beatrici ostati manje. Da, to moe biti
jedini odgovor. Jedini, a sad poite i vi na
poinak, Varadi.
-Velianstvo, prije toga dopustite da vas
podsjetim na vrlo vanu okolnost. Knez
Bernardin Frankopan ve je s malim
ferarskim vojvodom Hippolitom stupio na tlo
vaeg kraljevstva. Poslali ste mu u susret
Bakaa i Filipca.
-Pa to onda?
-Za koji dan oni e prispjeti i dovesti djeaka
koji bi po odredbi vaeg velianstva imao da
zasjedne na stolicu ugarskog primaa. Hoe li
~ 469 ~
velianstvo sada odustati da dijete postavi na

to uzvieno mjesto?
-Kad sam popustio Beatriceinoj molbi da
njezinog neaka postavim na to mjesto,
makar je dijete, uinio sam da Beatrici
dokaem da u opskrbiti sve njene roake.
Meutim, otkad sam dobio u ruke ona pisma
i nakon ovoga to smo danas doivjeli, velim:
ne! Malog ferrarskog vojvodu u k Beatrici u
Krapinu da je zabavlja u njezinom zatoenju.
-To je mudra odluka.
-Sutra uranite. Varadi!
Kralj poe u spavau sobu sam. Radulo ga je
doekao i stao svlaiti.
-Velianstvo, gore je vrlo zlo...
-Gdje gore? otresito e kralj. to bunca?
-Prineva majka lei u vruici, bez svijesti...
-Nisam te nita pitao.
Slomljen i umoran legne kralj na poinak, Ali
osjeti da nee usnuti. Budnim oima zuri u
strop.
*****
~ 470 ~
U prvom katu bdi princ uz postelju svoje

majke. Lice joj gori, plave oi se otvaraju,
krue okolo, a usne neprestano dozivi ju sina.
On se sagiblje k njoj, odazivlje, ali ona ne uje
i ne prepoznaje nikoga. Sa strepnjom gleda
Ivan lijenika i pita opetovano:
-to je to, za ime Boje? Zato me ne
prepoznaje?
-Vruica je to...
-Molim vas, ne maknite se odavde, bogato u
vas nagraditi.
-Ostat u ako me vaa visost poslua i poe u
drugu sobu da se odmori.
-Da, treba da ide -oglasi se Damir. -Ja bdjeti
uz nju.
-Ne mogu je ostaviti.
-Zar se ne pouzdaje u mene, Ivane?
-Bolje mi je kad sam ovdje. Mirniji sam. Ne
bih mogao poinuti. Kako da mi tijelo poiva
kad mi dua strepi!
Vrata su se polagano otvorila i enska suknja
zauti. Obazreli su se i spazili Gordanu.
Prila je tiho k postelji, Ivan je zaueno
gleda.
~ 471 ~
-Kraljica me alje da vam budem od pomoi-

ree Gordana dana znaajno gledajui princa.
-Poimo malo u pokrajnu sobu predloi
Damir - Ostavit emo vrata otvorena.
-Nerado Ivan poslua prijedlog. U drugoj sobi
nali su se svi troje.
-to znai kraljiino zanimanje za tvoju
majku? -zapita tiho Damir gledajui Gordanu.
-Ne bih vam mogla razjasniti. Pozvala me k
sebi i naloila mi ono to sam vam prije
priopila. Ipak, ja sam se ve prije ponudila
Damiru. Dopustit ete, prine, da ostanem
ovu no uz vau majku?
-Ne, Gordana. Probdjeli ste prolu no i
namuili ste se. Ne mogu to dopustiti.
-Ako vas molim?
-Ni onda. elim da legnete. Vrlo ste blijedi,
Gordana.
-Pravo veli Ivan -ree Damir. Treba da legnete.
Mi emo obojica bdjeti uz nju. Kad se
odmorite, znam da e princu biti vrlo drago
ako doete.
-Zar me kanite otjerati ako malo ostanem?
-Nipoto, Gordana!
~ 472 ~
Na otvorena vrata spavae sobe dopru do njih

teki uzdasi iz bolesnikih usta.
-Kralju, sina hou da vidim... moje mrtvo
dijete...
-Majko moja, kad bi barem znala da sam iv...
Kad bi to osjetila da se barem naas osvijesti,
da me prepozna, bilo bi joj lake.
Gordana naglo ustane i poe u drugu sobu.
Povukla je lijenika za ruku i apne mu:
-to velite? Meni moete rei istinu!
-Kad bih je ja znao!
-Barem priblino, molim vas!
-Vrlo je slaba, neobino slaba, to me
zabrinjava.
-Lijeit ete je po svojoj najdubljoj savjesti,
gospodine?
Neto zauen lijenikov pogled zaustavi se u
Gordaninim oima.
-to hoete time rei?
-Moete li ovu gospou lijeiti kao da je
kraljica? Smijete li je lijeiti svim sredstvima
vae znanosti?
-Svim sredstvima? I opet udno zvui...
~ 473 ~
-Dakle, recite: imate li kakav nalog od koga?

- Ja? Ne razumijem vas. Nisam se ni maknuo
od nje.
- Molim vas, nisam vas nita pitala, nita. Ali
zaduit ete princa, prestolonasljednika, ako
je spasite a ja znam da e kralju biti vrlo milo
ako ona ozdravi.
-Sutra u zoru moi u vam rei neto jasnije o
njenom stanju. Sada bi bilo
preuranjeno.
Vratila se opet k princu i Damiru i sjela kraj
njih utei.
-Gordana -prozbori Ivan uzevi njenu ruku
znali ste da je moja majka na Griu?
-Da je na Griu? Ne. O tom nita nisam znala
-odgovori ne pogledavi ni Damira ni princa. -
Napokon imate svoju majku za kojom ste
toliko eznuli.
-I nitko mi je vie nee oduzeti! Nitko! Na to
sam se zakleo.
-Idite, Gordana, i legnite -zamoli Damir.
-Pa dobro, kad me toliko tjerate, idem da
vidim svoju bolesnicu.
~ 474 ~
-Malu Beci- doda Damir.

-Da, vijest o prinevoj smrti teko je shrvala
njeno djevojako srce, ali sad je ve bolje.
Jadno siroe koliko je pretrpjelo.
-Poite na poinak- zamoli Damir.
-Ako me trebate, smjesta me zovnite.
I onda se malo zadrala na vratima spavae
sobe.
-Zato ona govori o Beci? -apne Ivan
prijatelju.
-I meni je priala koliko ju je potresla vijest o
tvojoj smrti. Bit e da te djevoje ljubi.
-Ne dao Bog. U mojem srcu ima mjesta samo
za moju majku, Gordanu i tebe!
Opet su se uli uzdasi iz druge sobe. Ivan
pohiti k postelji na kojoj je lealo slabano
tijelo, sitno plemenito lice zarumenilo se
vatrom od koje je strepilo njegovo srce.
Gordana uhvati Damirovu ledenu ruku i
pogleda mu vrsto u oi:
-Ako bi moda kraljica pozvala k sebi
lijenika, odmah me obavijestite. Odmah, i
utite pred njim.
~ 475 ~
-Vi se neto bojite?

-Rekoh: pazite!- i odjuri hodnikom.
Mladi ue u spavau sobu gdje je bolesnica
uzdisala.
-Dajte mi sina... kralju... okrutni ste...
-Razumije li to, Damire? Kralj joj je uskratio
da me vidi.
I no je padala sve dublje. Princ sjedi uz
bolesniku postelju i pria Damiru.
- Otkinuli su me s njenih grudi. Bilo je tako
davno tome, a ipak njen dragi lik ostao je
duboko utisnut u mojoj dui. Odmah sam je
prepoznao. uo sam njen glas kad je molila:
"Odvedite me da vidim sina". Slutnja se zaas
pretvorila u vjerovanje. Kleknuo sam, zavirio
u drago lice i znao: to je ona! Draga, jedina
majka! Boe, nemoj mi je uzeti!
No je pala u dubok san, a ljubav sina bdi.
*****
Ulice grada utonue u gustoj tmini. Hitno
koraanje i zveanje oruja odjekne cestom.
Poluglasno pitanje padne iz tame:
-Jeste li vi, Alfonso?
~ 476 ~
-Da ja sam, gospodine Enrico.

-ekam vas ovdje ve dugo.
-Onaj prokleti vratar na Kamenitim vratima
morao me svega ogledati dok me pustio unii
u grad.
-Neka vai pratioci pou u dvor, a mi emo se
porazgovoriti ovdje.
-Zar moda nije mrtav?
-Recite, Alfonso, to se zbilo tamo u umi?
Netko je bio u blizini?
-Nije. emu dakle to ispitivanje? Ta valjda
niste sada okrenuli.
-Za ime Boje, priekajte dok doreem? Koga
ste nali tamo na ureenom mjestu sastanka?
-Princa!
-Samo njega?
-Da, samo njega.
-to ste s njim govorili?
-Govorio sam gotovo samo maem.
-Nita mu niste rekli?
~ 477 ~
-Kad sam doao, ve je tamo stajao. Zvao sam

ga jednostavno da skine vizir, jer ja nisam
imao vizira
-A on?
-Nije me udostojao nijednom rijeju.
- A to vam nije bilo udno?
-Vie kukavno. Rekao sam princu da je oito
doao samo zato da ne vide drugi kako se boji
za svoje lijepo lice pa ga zatitio vizirom.
-A on?
-Do avola, to me to ispitujete?
-to je rekao, Alfonso?
-Zauzeo je bojni stav i nije rekao ni rijei.
-I niste ga nastojali prisiliti da govori?
-Do vraga, pa nisam ga zvao onamo na
domjenak, nego da mu to prije zarinem ma
u prsi. I navalio sam. On je odbijao, vrlo
mlitavo kao da ga je ostavila vjetina koju je
pokazivao na bojnim igrama.
-To vjerujem!
-Pa recite mi ve jednom emu ovo
ispitivanje?
~ 478 ~
-Tie, i tmina bi mogla imati ui, ostanimo u

aputanju. avle kako je dugo trajala bitka?
-Ni spomena o njoj. Probo sam ga u dva-tri
udarca, makar bi dostajalo da sam se dotakao
njegova tijela samo vrkom
- I niste mu skidali vizir?
-emu? Znao sam da mu nema spasa.
Pourio sam k vama na Medvedgrad da vam
to javim, a onda sam se urio dalje na Kaptol
biskupu da ne stupim pred kralja prije nego
ga mine prvo uzbuenje.
-Alfonso, moda i nije bilo okraja? Niste li ga
zaskoili, najurili i proboli bez borbe?
-ujte, grofe, ne odgovaram vie nijedne rijei.
Sumnjiite me kao da niste naruili taj dvoboj
i izbrojili za nj cekine.
-Sad u vam razjasniti zato vas sve to pitam.
Pod prinevom odorom i vizirom bio je netko
drugi!
Mukli glas zapanjenja prodre iz Alfonsovih
grudi. Ruka mu zgrabi Enricov lakat, a on
ape jo tie:
-Da, tako je Alfonso. Tek kasno uveer otkrilo
se u kraljevoj palai da je princ iv i zdrav, a
jedan dvoranin mjesto njega lei mrtav.
~ 479 ~
Nekoliko trenutaka je tiho, onda Alfonso

promrsi teku kletvu i sagne se Enricu:
-Kakva kukavica, platio je nekome da ide za
njega u smrt. Sad mi je jasno zato mi je
Damir donio poruku da doem na obraun u
podne. Ovo su uinili da mogu podmetnuti
plaenika!
-Mogli bi to uiniti i naveer.
-Ali onda biste bili vi sa mnom, Enrico, kao
to smo se dogovorili. Vi biste otkrili
zamjenika, a to su htjeli izbjei.
-A niste ga mogli prepoznati po stasu?
-Njegov stas potpuno je odgovarao prinevu.
Pa tko bi uope i sanjao da je netko drugi pod
njegovom odorom grbom, plastom i ljemom
na mjestu na kojem smo urekli dvoboj? A kad
ovjek ne sluti, i ne istrauje sitnice. Ovu e
mi lukavtinu princ skupo platiti.
-Na alost, moram ga obraniti od vae
sumnje.
-Obraniti? to vi, dakle, mislite?
-Da nije princ mjesto sebe poslao zamjenika,
nego trea osoba u dogovoru s Damirom.
-Trea osoba? To je neuveno.
~ 480 ~
-Zar za dvoboj ne bi mogla doznati Isabella?

-Isabella? Od koga?
-Lako je mogla nasluivati, prislukivati.
Isabella ima mnogo uzroka da princa potedi
vaeg maa.
Objema rukama zahvati Alfonso Enricova
ramena i gotovo ga potrese.
-to vam je, zaboga, Alfonso?
-Vi ste ludi. Isabella nije kriva. Ja znam tko je
poslao zamjenika.
- Tko?
-Gordana!
-to vam pada na um? ape Enrico.-
Gordani nije do princa. Ona nije ni proplakala
za njim, a Isabella je isplakala itavu rijeku
suza.
-Vaa je ljubav, Enrico, potopila itav va
razum. ujte: Isabella je morala plakati, jer je
princa drala mrtvim, a Goirdana nije trebala
da plae jer je znala da sam probo drugog.
-Vaa strast, Alfonso, potopila je va mozak.
ujte: Gordana uva milost svoje kraljice, a
drugo, svi znamo da je namigua i nikoga
nije ljubila niti ljubi.
~ 481 ~
-Juer bih vam to vjerovao, Enrico, no nakon

prole noi u samostanu velim i prisiem:
Gordana ljubi princa. Za to imam dokaze.
-Kakve?
I on pone tiho i uzbueno aptati u Enricovo
uho:
-Gordana je razbila moju bojnu igru s
princem, ona je prelomila ma, sauvala
otricu, stavila je u tok, nosila oko pojasa u
lov i tamo se otricom branila protiv mojeg
zagrljaja.
-Nije znala tajnu te otrice.
-Ona zna sve.
-Zna? Otkud bi to mogla saznati?
-Svakako, gospodin Bog nije poslao anela da
joj navijesti to smo nas dvojica ugovorili,
dakle mogla je doznati samo prislonivi uho
negdje u naoj blizini kad smo se mi
dogovarali.
-Moda se ipak varate!
-Kako bih se varao kad mi je prole noi
govorila o tajni otrice mojeg maa?
-Onda sam otkrio uhodu kojeg traim! Jest.
Osjetio sam da se tu krije neka trea osoba.
~ 482 ~
Spomenuo sam to i kardinalu Francescu.

Gordana, dakle, uhodari protiv nas za princa.
Inae nas ne bi prislukivala i sve to uinila.
-I ona ljubi princa.
-U tome se varate. Gordana rauna i nita
drugo. Rauna ne bi li svoju lijepu glavu
uresila dijademom princeze, a moda ak i
kraljevskom krunom. To svakako ide meni u
prilog.
-Vi biste tome za volju kraljici zatajili koga
ima uza se?
-A vi biste Gordanu optuili?
-To je jedini put koji Gordanu vodi u moj
naruaj.
-Kraljica bi vas protjerala da joj dolazite
optuivati Gordanu. Malo prije sam joj
spomenuo da je Gordana znala za dvoboj, a
im je djevojka dola pred kraljicu, sve se
svrilo njoj u prilog.
-Kad ja stupim pred kraljicu, svrit e se meni
u prilog.
-Slabe su vam nade. Malo prije rekla mi je
kraljica neka vam kaem ako Gordanu ne
ostavite na miru, morat ete ostaviti dvor. No,
~ 483 ~
imate li jo sada odvanosti optuiti je pred

kraljicom?
-A vi ete dopustiti da i dalje radi protiv
kraljice za princa?
-To ba neu. Zato sam upravo radostan to
sam se s vama razumio. Otkrili smo
neprijatelja koji nam iza lea nevidljivo
potkapa svaki na pokuaj. Sad je na nama,
Alfonso, da joj budemo uvijek za petama, da
naemo samo jedan dokaz, nedvoumni; jaki
dokaz, i kraljiina sklonost prevrnut e se u
neprijateljstvo i mrnju. Onda je s njom
svreno.
-Recite mi, Enrico, ime je Gordana stekla
toliku kraljiinu naklonost?
-Kad bih znao uzrok, lako bi bilo otkriti
posljedice i omraziti Beatrici njenu tienicu.
-Nije li moda Beatrice ljubila njenog
skrbnika, esmikog?
-Alfonso, kakve su to misli. Beatrice je dobila
nadimak "mramorne kraljice" zbog toga to je
njeno srce od mramora. Nije ona ljubila
nikoga, moda ak ni onog paa Ramira na
dvoru svojeg oca to su ga nali probodena u
njenoj djevojakoj lonici.
~ 484 ~
-uo sam o tome govoriti u Napulju i neki

rekoe da je pa ipak ranjen i ostao na ivotu.
-Nikad ga ne bi pogledala, ak ga ne bi htjela
ni poznati.
-A uo sam govoriti o kralju Vladislavu
ekom...
-Prie, kralj Matija sklapao je s njime mir. A
Beatrice je namamila mladog ekog kralja da
pristane na Matijine uvjete i tako jo vie
podjarmi svoga mua svojoj volji. Raun je bio
odlian. Uvjeren sam da Beatrice ne poklanja
svoju sklonost ni Gonrdani bez rauna.
-Ne razumijem to.
-Naprosto, Beatrice Ima s njom svojih
namjera. Kakvih, to dakako ne bi mogao
pronai ni sam avo.
-Rekli su mi da je Gordanu uzela na dvor jo
u njenoj dobi?
-Da, istina je. Ali ja sam na kraljiinu dvoru
ve pet godina i, vjerujte, Beatriceina sklonost
prema Gordani razvila se tek posljednje dvije
godine s tolikom briljivou da je upravo
udo. Dala je da ju poduavaju prvi uenjaci
kao princezu. Ne prorokujem nita, samo
~ 485 ~
znam da Beatrice ne trepne okom, a da pri

tome nema osnova i tajnih rauna.
-Prema tome, imam protiv sebe kraljicu i dva
suparnika: Princa Ivana, a od sino i vojvodu
Ilokog.
-Bit e tih suparnika jo vie, ali sad je
potrebno da vam priopim i drugu kraljiinu
elju: treba da sutra poete kralju i molite za
oprotenje.
-to se nisam pobio s njegovim sinom?-
ironiki e Alfonso. -to veli Beatrice o tom
svretku dvoboja?
-to sad veli ne znam, ali za princem je
plakala i grlila se s kraljem kao da su se juer
uzeli.
-Aragonci su umjetnici! Meutim, prije nego
poem kralju, moram se pobiti s vojvodom
Ilokim. On me sam izazvao.
-Nee biti nita od toga. Kralj je udario
smrtnu kaznu na svakoga tko bi se pobio ili
izazivao.
-Hoe, dakle, da zatiti princa svojom
kraljevskom vlau?
-Da i po trei put ne zasijee mimo njega! Sad
poite sa mnom u dvor, kasno je.
~ 486 ~
Oko njih potpuna tiina. Odjednom Enrico

uzme Alfonsovu ruku:
-Uistinu nema nikakvog sredstva da razorimo
prokletu Kartagu?
-Sredstva ima dosta, ali odvanosti premalo.
Svi ste vi kukavice.
-Priznajem. Ovdje nema nitko odvanosti da
uradi ono to bi uinili u Napulju, ali kad bi
se to moglo izvesti nekako nevidljivo, emu
nitko ne bi uao u trag, a da princ Ivan ipak
nestane sa svijeta.
-Zato se ne bi moglo?
-Kako?
-Ima praak koji se moe sipati u vodu, jelo ili
se moe posipati na list knjige koju protivnik
rado ita, ili na bilo kakvu stvar koju on
uzima u ruke. Taj praak ne ubija, nego
podgriza ivot, toi ga kao crv jabuku iz dana
u dan i za vie sedmica vodi ga ravnim putem
polagano i sigurno u grob.
-Zato mi to niste ve rekli?
-Kako bih vam govorio o tome kad ste se tako
urili?
~ 487 ~
-A ovo putovanje iz dana u dan potpuno je

prirodno?
-Potpuno! A to je najvanije, razblauje duu
uitkom kako upravlja sudbinom svojeg
protivnika protiv ljudske i Boje volje.
-A protivnik se ne moe nigdje i nikako
obraniti da se gdjegod ne susretne s tim
prakom.
-Vidite, to je divno jer je prirodna smrt, kojoj
ne moe utei, ali za to je potrebna aneoska
strpljivost i ekanje dugo ekanje.
-Makar trajalo mjesec!
Iza njihovih lea zalaje pseto. Trgli su se i
poli hitno dalje.
-Sad poimo u dvor -apne Enrico- tamo
neemo govoriti ni rijei o tome.
No je polegla na griki kraljevski dvor. Tiina
kao da plazi prislukujui kraljevskim
odajama u kojima svatko snuje svoje snove za
navalu.
~ 488 ~
IZA BOJNIH UTVRDA
Pri jutarnjem zalogaju u kraljevskoj dvorani

svatko je nosio na licu tragove uzbuenja
prole noi.
Razgovor je zapinjao. Samo katkad bi kralj
neto primijetio Beatrici vrlo udvorno, utivo i
ljubazno. A ona bi uzvraala istim
raspoloenjem. Ipak se u njihovu saobraanju
razabiralo da se oboje ogradilo jakom utvrdom
i svatko od njih mirno eka navalu zamku
drugoga.
I kralj i kraljica nisu u svome razgovoru ni
jednom rijei dotakli dogaaje. Nijedno se nije
pribliilo drugome, samo se onako preko
utvrda razgovaraju o
najobinijim stvarima uvajui se da onaj
drugi ne bi zapazio to misli i to sprema.
Princ se nije pokazao. Njegovo je mjesto u
blagovaonici prazno. Gordana je dola s
ljepunom Beci ije se lice nadahnuto
rumenilom i oi osvjeile blistavom radosti. Ali
nitko se nije obazreo na mladu djevojku u
ijem je srcu nevidljivo plamtjela ljubav
prema onome oko kojega se sva dvorska
~ 489 ~
eljad, poev od kralja, natezala u divljoj

borbi.
Alfonso se nije pojavio u blagovaonici, dok je
itava kraljiina rodbina sjedila oko stola s
jedva zamjetljivim znakom mrzovolje. Kraljevi
dvorani pokazivali su
i odve vidno radost jueranjeg udarca
kraljiinoj stranci. Kad je zavren zajutrak,
kralj i kraljica ustadoe. Matija oslovi Lovru:
-Vojvodo Iloki, poite sada na Medvedgrad i
izvrite to sam rekao.
-Sluam, vae velianstvo- pokloni se on
kraljevskom paru i zaustavi na Gordani
pogled pun njenosti i upozorenja da eli s
njom govoriti.
Vani je priekao dok dvorani izau. S njima je
izala i Gordana. Poao je ravno k njoj.
-Jeste li se odmorili, Gordana?
-Potpuno.
-Alfonso je u dvoru. ujem da e poi kralju.
Znam da e biti govora o dogaaju u
samostanu, no ja u se pouriti s
Medvedgrada.
~ 490 ~
-Alfonso ne moe optuiti, a da ne optui sam

sebe.
-On je lupe, a lupeima je lako uiniti sve jer
im je na izbom svako zlo i svaka podlost.
-Vidjet emo kako je smislio svoju obranu.
-Rekao to mu drago, ja sam uz vas, Gordana.
-Znam to, vojvodo i pogleda ga zahvalno i
toplo.
-A kako je prinevoj majci?
-Jo uvijek isto. Samo manje bunca, princ je
uz nju postojano.
-Ne znam to bi bilo bolje: da se to dogodilo ili
da se nije dogodilo.
-Pokazat e budui dani, ali ne smijemo
ekati skrtenih ruku.
-I to je istina. Ja ih uistinu neu skrstiti.
-Ni ja, do vienja, vojvodo!
Dok je pola hodnikom, gledao je za njom i
onda krene u dvorite da uzjae konja.
U blagovaonici je kraljica razgovarala s
milanskim poslanikom. Njen brat
~ 491 ~
Francesco stoji postrance i eka Beatricu. Pri

tom promatra kralja koji neto tiho nalae
Orbanu.
-A sad na posao ree kralj glasno i poe
prema svojoj eni ekajui da ona izree koju
elju s obzirom na jueranje dogaaje. Ona
ne ree nita. Oprezno je ekala da kralj
pone prvi.
-Uzalud je ekala.
-Do objeda u biti vrlo zaposlen, Beatrice.
Dakle, dovienja!
I brzo poe iz dvorane. Ona dobaci bratu
razoaran pogled. Pola je u njegovoj pratnji iz
blagovaonice i priapnula mu:
-Nijednom rijei nije spomenuo jueranje
dogaaje, ak nije ni pitao to u raditi do
ruka. To jo nikada nije uinio.
-Njegova je utnja neprilinija od svakog
njegova urlika.
-Nita zato- odvrati Beatrice.- S moje strane
nee pasti nijedna rije koja bi mogla izazvati
buku. Ja ekam.
A u kraljevoj odaji ekao je Varadi. Njegovo
prostoduno lice ne moe da prikrije
uzbuenje koje ga tjera da velikim i hitrim
~ 492 ~
koracima ee od prozora do vrata i natrag.

Sive mu oi titraju od neke odvie vidljive
radosti. Kraj
vrata se zaustavi, slua, pa opet ode k
prozoru i uri se k vratima. Napokon se vrata
otvore. Izmeu zastora se pojavi kralj
uzdignute glave i znaajnog izraaja lica i
priblii se Varadiju. I ne odgovorivi na njegov
pozdrav, apne:
-Protivnik miruje i uti!
-Dakle, sprema se na odlunu borbu.
-A mi smo uzeli istu taktiku. Da vidimo od
koga e pasti prvi metak.
-Svakako od nas, velianstvo.
-Kad bih vama prepustio vodstvo, naravno, vi
ne biste mogli mirovati, a naroito utjeti. No,
kralj Matija izvojevao je najbolje svoje
diplomatske bitke utnjom i mirovanjem.
-Poe k stolu i sjedne.
-Rekao sam kraljici: "A sad na posao!"
Zapravo nemam jo pravog posla.
-U tom bih vaem velianstvu mogao pomoi
ja.
-Kako?
~ 493 ~
-Da vam naem posao.

On malo zamiri pa isprui vrat prema
kancelaru:
-Vidi, vidi, neto vam igra u oima! Izgledate
kao maka kad uhvati mia.
-Prepustit u vaem velianstvu da se njime
pogosti. Kralj se udobno isprui u naslonja.
-Dakle, kanite me uposliti gozbom mieva.
Naprijed!
-Velianstvo je juer odredilo da se svi
glasnici pohvataju kako ne bi nitko nita
mogao javiti u Italiju o prinevoj tobonjoj
smrti.
Kralj stade mirkati oima:
-Ovaj uvod obeaje posla.
-Uhvatili smo, velianstvo, dva glasnika.
-Otkuda?
-Prvi je poslan s Gria u Milano.
-Tko ga je poslao?
-Sam poslanik grof Marcello.
-To nije ni udo. Ali nije ni lijepo to nije pitao
moje miljenje.
~ 494 ~
-Vae miljenje ne bi pristajalo uz njegov

izvjetaj.
-Govorite jasnije, zagonetke vam ne pristaju.
-Uhvatio sam izvjetaj milanskog poslanika i
prui kralju zapeaeno pismo.
-Proitali ste bez mene?
-Velianstvo je jo spavalo, a sa ovakvim se
stvarima ne moe ekati.
Matija se zadubi u pismo. Nisko mu se elo
stalo borati, usne rastezati. Kad je doitao,
upre pogled u Varadija.
-Kakva je to pria?
-Luda, nevjerojatna
Gledajui u pismo kralj mrmlja.
-... Moj sin se bacio kraljici pred noge i zakleo
da e se ubiti ako ne sklone mene pristati na
enidbu s Isabellom. Ona je ta ena zbog koje
se princ pobio s Alfonsom na dvoritu. Vidi
to se zbiva iza mojih lea! Zar da je uistinu
Isabella ona zbog koje se pobio princ? Nju da
Ivan ljubi? A kad sam ga ba za nju pitao,
tako mi je iskreno pogledao u oi i rekao:
"Ne". A zato bi mi zatajivao
~ 495 ~
Isabellu? Ali, recimo, da je tako. Tko bi sve to

rekao Marcellu?
-To uistinu ne bih znao primijeti Varadi
stiui usne da sam sebi zabrani izlanuti
svoje sumnje.
-Kako vas se dojmilo ovo pismo, Varadi?
-Bilo bi mi milije kad bi vae velianstvo
ostalo sa svojim vlastitim utiskom.
-Svakog ste dana sve lukaviji. Svaka vam
ast, dakle, ostat u kod svojeg mnjenja.
itavo pismo kojim Marcello javlja u Milano
prinevu smrt samo je vrlo dobro napisana
obrana kojom se milanskog vojvodu eli
uvjeriti da nikome na
svijetu ova smrt nije donijela toliko nesree
koliko kraljici!
Varadijeve oi opet stadoe titrati, odvie
prozirnom radou.
-To je vrlo plemenit in grofa Marcella nastavi
kralj. On je dakle nastojao da izbrie svaku
sumnju, ali pravi Milanac uradio bi ba
obratno. Natovario bi na kraljicu to vie
sumnja da tako zadovolji neprijateljske
osjeaje milanskog vojvode protiv kralja
Ferrante i njegove obitelji! Da, to je tako,
~ 496 ~
nedvojbeno, a, opet, grof je uinio obratno.

Ovo biva zanimljivo i bez dvojbe prua dosta
posla. Ponajprije emo doznati od Ivana je li
uistinu kada kleao pred kraljicom prosei od
nje Isabellu, a onda emo pozvati grofa
Marcella da nam pria od koga je to uo. Vrlo
je lijepo to on brani ast mojeg dvora, to mu
se svakako mora ubiljeiti u raun, a ako ga
ipak upitam od koga je to saznao, ne znai
sumnjati. Imam li pravo?
-Da, velianstvo.
-Kako je s Ivanom?
-Uzviena gospoa jo uvijek lei u tekoj
besvjestici i bulazni.
-Pa dobro, imamo vremena da Ivana ispitamo,
nije tako vano. S princem se sada ne moe
govoriti.
-Uistinu bi bilo dobro da ga pustite dok se ne
rijei sudbina njegove majke.
-Prema tome, ipak niste uspjeli da me
zaposlite.
-Kad nastavim, vae se velianstvo nee moi
potuiti na mene.
-Jo niste gotovi? -upita kralj.
~ 497 ~
-Tek kanim zapoeti.

-Zapanjujete me i gotovo postajem dobre volje.
-Ne znam kako e biti s raspoloenjem vaeg
velianstva, ali znam kako je s mojim.
-Zamalo ete prasnuti od radosti. Dakle, to
je?
-Velianstvo, kad smo postavili lovce na
glasnike, uhvaen je napuljski glasnik.
Varadi izvadi drugo pismo i zapeaeno preda
kralju.
-Ovo niste proitali?
-Ne bih se drznuo raskinuti peat napuljskog
kralja ali sam uvjeren da nosi vane vijesti, jer
je glasnik bio brzotea, a pismo glasi na
njezino velianstvo i glasnik ga nije htio
predati Silom smo ga oduzeli.
-Dakle, kralj ne bi smio otvoriti ovo pismo
primijeti Matija a istodobno oprezno raskine
omot.
Kraljevo lice odjednom postane tamnocrveno i
on udari po stolu:
-To je odvie! To je luaki! Nevjerojatno
drsko! Giovanni! Giovanni! baci Varadiju
pismo.
~ 498 ~
Ovaj polepno zagnjuri u nj oi. Morao se

suspregnuti da kralj ne opazi kako mu ruke
dru, a kralj je poluglasno siktao:
-Giovanni, napuljski princ Giovanni ima da
naslijedi kraljevstvo kralja Matije. Napuljski
kralj nije priseban! Trebalo bi ga politi
ledenom vodom.
Onda je poao po sobi, a iz usta mu suklja
plamen gnjeva:
-Dakle, Napulj je Rim, a moj sin Kartaga. I
valja razoriti Kartagu da Napulj zauzme moje
prijestolje. to se to oko mene dogaa? Zar mi
je na oima narasla mrena da to nisam vidio?
Ali kako bi ovjek zdrava razuma mogao
nasluivati da se napuljskom kralju prohtjelo
posaditi na moje prijestolje svojeg sina, na
prijestolje oko kojeg stoje narodi i stalei, to
biraju kralja po ustavu i zakonu? Tako mi
potenja, Napulj je opsjednut ludilom! Iz glave
napuljskog kralja iscurio je mozak. A za svog
ortaka bira on moju vlastitu enu!
-Velianstvo je juer reklo da se uzalud pita:
zato se kraljica toliko bori protiv nasljedstva
princa Ivana.
-Eto strahovitog bezumnog, bjesomunog,
grozovitog odgovora! Dakle, zato sam ja morao
~ 499 ~
posiniti Giovannia, zato ga drim na dvoru,

njega i sve njih, da svi ti crvi uu u moje
prijestolje i da ga zajedno rastoe.
-I u tu svrhu svezali su se s domaim
neprijateljima vaeg velianstva. Kad sam
onda pred vama optuivao kraljicu, znao sam
in, danas sazna saznajem i svrhu tog ina.
Na ove se rijei kralj trgne i pristupi prijetei
Varadiju:
-Ne vjerujem, Varadi, da i tu svrhu niste znali
ve tada.
-Znati je isto toliko koliko i dokazati, ili barem
vidjeti te dokaze.
-Slutili ste, to vam itam na licu.
-Istina je, slutio sam.
-I nikad mi niste priopili tu slutnju. To je
gotovo izdajstvo, moj kancelaru! Razumijete
li? Jer da se nije desio jueranji dogaaj s
princom ne bih danas imao u ruci ovo pismo i
ne bih moda nikada saznao. Vi ste me
zapravo izdali!
-Ako odgovorim istinu, velianstvo e se jo
vie razbjesnjeti.
~ 500 ~
-Ako ste mu, nita vas nee sprijeiti da

snosite moj pravedni gnjev na vau krivnju.
Hoete li, dakle?
-Hou. Evo to je bilo. Kad sam nakon
dolaska iz Milana vaem velianstvu priopio
da kraljica raspravlja s vaim neprijateljima,
bili ste teki, povrijeeni. Baka i Filipec
navalili su na mene da mrzim kraljicu i tako
sam odluio ekati dok vae velianstvo ne
upita kraljicu zato se ona protivi vjeridbi s
Biancom. Drugog dana nakon kraljiina
dolaska ekao sam, potpuno uvjeren da ete
mi poslije razgovora s kraljicom dati povoda
kako bih svome kralju priopio sumnju. Bilo
je protivno. Njezinom velianstvu polo je za
rukom uvjeriti vas da su lijenici i
proroanstvo astrologa prorekli zakonitog
nasljednika, i...
Kralj uini bijesnu kretnju to ga sada sjea
njegove slabosti pa udari po stolu: - Ne
izvlaite ono to je bilo. Niste se htjeli
zamjeriti kraljici.
-Naprotiv, vidio sam da je vae velianstvo
potpuno u vlasti kraljice ...
~ 501 ~
-Zabranjujem vam o tome govoriti. Ja nisam

ni u ijoj vlasti. Naprotiv, sve je u mojoj vlasti,
sve, i moja volja i moje prosuivanje!
Kralj je mjerio sobu estokim koracima i
puhao. Kad je opet stao pred svojim
kancelarom, kao da ga nije niim okrivio,
zapone povjerljivo:
Naredite Orbanu neka smjesta poalje jednog
od naih pouzdanika u Krapinu da tamo
priredi sve to je potrebno za doek kraljice.
Vi ete ostati na Griu i dok se ja vratim,
treba da skupite najodlinije plemie. Za
osam dana polazite na put u Milano sa
svadbenom pratnjom. Zastupat ete princa na
vjenanju. Odredit u bogate darove za
nevjestu. U roku est mjeseci spremit emo
vjenanje u Budimu.
-Izvrit u najtonije prema elji vaeg
velianstva.
Onda se kralj ponovno proeta po sobi i
usklikne:
-Giovanni! To tene moj nasljednik, kralj
Ugarske i Hrvatske! Nijedna budala ovoga
svijeta nije mogla izmisliti grdniju porugu.
I opet je dugo utio, hodajui gore-dolje.
~ 502 ~
-U Varadijevoj ruci utala je hartija. To

skrene kraljevu pozornost.
-ujte, Varadi, nijednom rijei kralj Ferrante
ne spominje da je prineva majka pobjegla?
-Ali spominje neto drugo to oito niste
proitali.
-Potamnio mi je vid itajui gdje upuuje
svoju kerku da Giovannia podmetne mojem
srcu i prijestolju. to jo pie?
-Evo velianstvo:
"Dok mi je jo pero u ruci, stie mi brzotea iz
Rima i javlja da je papa Inocent VIII poslije
veere iznenada pao i umro. Stoga ti aljem
ovo pismo brzoteom. Ti zna koliko je ova
smrt vana za nau obitelj i njene dinastike
ciljeve..."
-Inocent umro! Umro! ponovi kralj Matija.
Zabrinutost mu se ispoljila na elu, u oima i
glasu. Zjenice mu se smanjile.
-ujte, Varadi, sve se bojim da u Inocenta
jo oplakivati.
-Zbog njegova nasljednika?
-Nema dvojbe da e se Roderigo Borgia opet
kandidirati za papinsku vlast. Prije est
~ 503 ~
godina pobijedio ga je Inocent. To je pojaalo

njegovu strast za vlau.
-Ali i smanjilo njegov ugled u itavom Rimu.
Borgiu onda nisu htjeli birati zbog njegova
razvratnog i nemoralnog ivota, a za ovih est
godina iznenaivao je i najvee razvratnike
Rima svojim nedostojnostima.
-Ipak ga je Inocent odabrao za svojeg
kancelara.
-Iz straha od njegovih podvala i spletki.
-Moda e ga zbog istih razloga izabrati za
papu, a onda? Napuljski kralj i Beatrice
dobivaju monu potporu, a moji velikai
protivnici saveznika.
-A tome se i nadaju! -primijeti Varadi.
-Nadaju? Nastavite, nastavite itati -pouri
kralj napeto nazei to e slijediti.
Kancelar proslijedi itati pismo napuljskog
kralja Ferrantea:
''im stigne pismo neka se Francesco spremi
na put u Rim!''
-Ah- ustukne Matija i stupi blie.
"...Kardinal Roderigo ve est godina skuplja
zlato da njime sagradi stepenice na papinsku
~ 504 ~
stolicu. Ovaj put moramo nategnuti sve snage

da mu pomognemo. Beatrice, Borgie su bili
odgojitelji, prijatelji i tienici nae obitelji.
Jedva sam doekao taj sretan as da Roderigo
Borgia bude papa. On e dii na noge i pakao i
nebo da naeg Giovannia digne na prijestolje
Ugarske i Hrvatske. Inocent VIII maknuo se u
pravi as. Budi mu hvala! Neka, dakle,
Francesco odmah putuje da u pripravama za
izbor pape radi za naeg Roderiga. Tebi, draga
Beatrice, ponosna moja keri, ve unaprijed
estitam na vlasti koja te eka uz Giovannia!
Zapravo, vladat e ti, mudri aleme nae
dinastije, zavladat e uz pomo Borgia, a
vladati po mojem savjetu. vrsto sam uvjeren
da je Bog zapisao u batinu aragonskoj
dinastiji kraljevstva kralja Matije. I tebe e
Beatrice, zapasti ast da zastavu napuljskog
kralja istakne na bedemima Ugarske i
hrvatskih zemalja."
Tog asa kralj udari velikom snagom po stolu.
elo mu se skupilo, a kosa nakostrijeila.
-Na mojem kraljevstvu. vjeaju oni napuljsku
zastavu! A ja? Gdje sam ja? Preko mene su
preli kao da me nema. Nestao sam.
Kraljevstvo kralja Matije predalo se Napulju
ne pitajui mene. Gdje sam? to sam?
~ 505 ~
Napuljsko debelo velianstvo zavilo je svoju

pamet u salo i gazi preko mene kao da sam
pokopan prije sto godina. O, gospode Boe!
Poslao si mi Turina, i Friedricha Pruskog i
Vladislava ekog, i opet Turina. Zato mi
nisi poslao sve njih jo stotinu puta i potedio
me da ne dovedem u svoje kraljevstvo kerku
napuljskog kralja!
Lamatajui rukama usklikne:
-Moj trojanski konj bila je lijepa i mlada ena.
to li sam to uinio? Zato sam je doveo?
utei ekao je Varadi da kralja mine prva
navala bijesa. Trao je gore-dolje po sobi kao
lav kavezom.
-Na mojem Budimu, na mojem Viegradu, na
osvojenom Beu, svuda napuljska zastava.
Lepra zrakom i sve pred njom pada niice.
Varadi, zamislite: Gri, ovaj grad ovdje, ovi
ljudi to vole zidine svojeg grada vie nego
ptice svoje gnijezdo, vie nego sunce, jer su
uvjereni da ne sjaji nigdje nego samo nad
njegovim gradom! Tu da Napulj izvjesi svoju
zastavu i nad onim morem to oplakuje
bedem, hrvatskih knezova i vojvoda? Tu da
izvjese napuljsku zastavu! Sama misao ve je
~ 506 ~
uvreda, pljuska, prostaki udarac posred

ela.
Onda se drui od bijesa zaustavi usred
sobe:
-Na ovu uvredu bio bi najpodliji odgovor
odvie poten! Ne! Tu valja udariti, pljunuti
im u lice. I ja u to uiniti.
Stupio je k stolu i udario po njemu kao da
sijee maem. A Varadi se pouri da ga smiri:
-Velianstvo, strahota je to, ali tedite svoje
zdravlje. Od juer je vae srce odvie
pretrpjelo.
-Da, suspregnut u duu da mi tijelo bude
jae. Udarit u lijevo pa desno bez milosra,
beutno, okrutno. Podsjetit u ih nemilo
kako se brie s lica zemlje kralj Matija.
Onda je sjeo, obrisao znoj sa ela i stao
govoriti tiho, makar mu je glas drhtao:
-Mirno treba promisliti, posve mirno. Dakle:
napuljska princeza, moja vlastita ena,
svezala se s mojim domaim neprijateljima. A
ima ih mnogo. Svi su oni velikai, bogati i
moni Urotili su se protiv mene, voljeli bi vie
tuinca
~ 507 ~
Vladislava egkog nego mene. Prihvatit e

Giovannia i avla protiv mene! Napulj ski
kralj, dakle, ima u mojoj dravi jake bedeme.
-A sad im dolazi jo u pomo Borgia.
-I zato treba da se pourimo, Varadi. Raditi
nam valja hitno, bez odmora, ali vrlo oprezno.
ujte, napuljski kralj prvi je poslao tu vijest
svojoj keri. Iz Rima su sigurno poslali vijest
u Budim i u sve biskupije u svojem
kraljevstvu. Njihovi glasnici stii e mnogo
kasnije od brzotee napuljskog kralja.
-Velianstvo dakle eli da zadrimo sve
glasnike koji budu dolazili iz Rima?
-Po itavoj dravi. A najprije tu na Griu i
Kaptolu koji su nam sad najblii. Nijedan
glasnik ne smije prodrijeti do Kaptola. Za
Kaptol i Gri Inocent nije umro! On jo ivi. I
ivjet e dok ne izvrim svoj posao. Kraljicu u
povesti u Krapinu sutra ujutro. Neka je uva
pet stotina oklopnika.
-A ovo pismo kralja napuljskog?
-Neemo ga predati kraljici -sloi pismo i stavi
ga u njedra.
Tada dade dozvati Orbana pa mu izda naloge.
Mirno, skladno, hladno i pomno izree redom
~ 508 ~
to i kako se ima raditi. Kad je ovaj opet iziao

iz dvorane, ue Mladen Berislavi.
-to je? zapita kralj.
-Velianstvo, objasnio sam graanima, kako
ste eljeli, jueranji dogaaj s princem.
-Pa to kau?
-Sve je ludo od radosti, sve je na nogama i sve
grne pred dvor. I plemii i graani trae da
princ izjae kroz grad da ga vide.
-Neka princu osedlaju konja. Poi gore pa mu
isporui zapovijed da ide pred narod.
Berislavi pohiti da izvri nalog, a kralj ostane
s Varadijem.
-Sad u kraljicu pozvati na put u Krapinu. Vi
ete ostati na Griu i pripraviti to sam vam
ve naloio. Sutra uveer ja sam opet natrag.
I ponovno su slagali svoje planove za est
mjeseci unaprijed. Onda najave kralju da su s
Medvedgrada prispjeli gosti i ele estitati na
srei to je princa minula pogibelj.
-Dobro neka samo priekaju u dvorani.
Varadi, poite i recite im da sam vrlo
zaposlen, rjeavam neto vano ali u odmah
doi-
~ 509 ~
Meutim se Mladen Berislavi vrati i ostane

ekajui kraj vrata.
-Zato ne prati princa? to stoji tu? - ree
kralj nestrpljivo.
-Velianstvo, princ nee da ide.
Ovaj odgovor razbjesni kralja. Porumenio je
kao makov cvijet.
-Moj vlastiti sin protiv mene! Varadi, poite
gore i recite mu to elim. Ja idem kraljici.
Kancelar se uputi u prvi kat. Za njim
Berislavi. Kucali su na vrata. Nitko im ne
odgovori. Nakon ponovnog kucanja princ
izae na trijem. Varadi se prepao njegova
blijedila pa zapone blago:
-Vaa visosti, kralj vas moli da izaete pred
narod.
-Ne ostavljam svoju majku!
-Visosti, narod vas eli vidjeti.
Na blage prineve oi iskoi gnjev i
neprijateljstvo i on povikne:
-Neu se pokoriti, neu se maknuti od njezine
postelje. uvat u je do zadnjeg daha .
-Visosti, uvrijedit ete ljubav naroda.
~ 510 ~
-To je samo izlika da mi je moete opet oteti.

Neu ii. Svejedno mi je to kae kralj. Ni za
ta se ne brinem i nitko neka se ne brine za
mene. Ja ostajem uz svoju majku. To recite
kralju.
I on htjede otii, ali opazi kralja kako se brzo
uspinje stepenicama.
Njegove oi ljeskaju. Strogo ukori princa:
-itav je dvor pun gostiju, a ti vie da me
oblijeva stid. To ne dolikuje kraljevu sinu.
-Ja sam sin majke koja umire.
Otac i sin sreli su se pogledima. Kraljev
pogled zapovijeda, sinov mu najavljuje
neposluh.
-Ivane, narod te eli pozdraviti!
-Nije od potrebe da pozdravljaju sina izopene
majke.
Kralj mu se priblii i kroza zube promrsi
zapovijedajui:
-Hou da smjesta ide!
-Ne idem.
Varadi osjeti da se meu ocem i sinom jaz
produbljuje pa pokua priskoiti:
~ 511 ~
-Velianstvo, princ oklijeva jer se boji da e

mu, ako ode, odstraniti majku s dvora. Ako ga
uvjerite da je nitko nee dirati...
Ali princ vikne pogledavi kralja:
-Po drugi put me neete prevariti!
-Kome si to rekao? -upita Matija sijevajui
oima.
Dolazi kraljica! -upadne Varadi da razbije
napetost i svrne Ivanovu pozornost na drugo.
I nije odgovorio na kraljevo pitanje.
Beatrice se hitro pribliavala princu.
-Smiri se, Ivane, tvoja vika nije odvie
umjesna. Dodue, kralj hoe da ti makne
majku s dvora, ali ipak se smiri.
Svi se lecnue. Matija htjede da prosvjeduje,
ali se ipak suzdri putajui Beatricu da
nastavi.
-Ja neu dopustiti da se bolesna ena makne
iz tvojih odaja. To bi bilo okrutno i
neovjeno, bezduno. Molim te, Matija, pusti
ga u miru. Neka mu majka ostane na dvoru
dok ne ozdravi. Sin pripada svojoj majci i po
srcu i po dunosti.
~ 512 ~
Varadi obori oi. a kralj e odjednom mirno i

prijazno.
-Vara se, Beatrice. Htio sam samo da Ivan
poe dolje, da se pokae narodu koji ga eli
vidjeti.
-Kako sam ula iz Ivanovih preglasnih rijei,
on gaji sumnju, moda i opravdanu, da bi za
njegova odsustva odstranili majku. Pusti ga,
dakle, da radi kako on eli. To je njegovo
pravo, sad mu je majka prije svega.
Na stubama je zazvealo oruje i zamalo se
pred njima pojavi snani vojvoda Iloki.
-Visosti, sve nestrpljivo vie za vama.
-Vojvodo, ne miem se od svoje majke. To je
moja posljednja.
Pokloni se kralju i kraljici i udalji u svoju
sobu. Beatrice se obazre Lovri Ilokome:
-Strahota je to, vojvodo. Potpun razdor
izmeu oca i sina. Pokuajte ih izmiriti.
Ispod oka zagledae se kralj i Varadi kao da
su jedan drugome neto dojavili.
-Velianstvo- nakloni se Lovro dopustite da
govorim s princem.
~ 513 ~
Kralj odobri, uzme vrlo njeno Beatriceinu

ruku i povede je trijemom dolje. Lovro ue u
prineve odaje.
-Visosti, vjerujete li mojoj asti i mojoj rijei?
-Da, vojvodo!
-Onda, evo: zalaem i ast i rije da u ostati
uz vau majku i niija je ruka nee dirnuti.
Ali vas molim da poete samo naas pred
narod da vas pozdravi. Uinite to za ljubav
vaih prijatelja, onih plemia i graana koji
vas ljube. Svoju majku nai ete ovdje kao to
ste je i ostavili.
-U vas se, vojvodo, pouzdajem. Damir neka
ostane, i Gordana je uz nju. Neka nitko ne
doe blizu, a vi, vojvodo, spomenite se:
kraljica je od juer promijenila svoj gnjev u
prijaznost prema mojoj majci. Ljudi kau
njena ljubaznost su korice u koje. sakriva
bode!
I pohitao je dolje.
*****
Kavalirskom gestom doveo je kralj Matija
svoju enu u njene odaje. Tu je sjeo uz nju i
kao da se gore na trijemu nije desilo nita
ree joj vrlo vedro:
~ 514 ~
-Nai e se gosti dugoasiti kad smo prekinuli

lov. Valja da nastavimo.
-Vrlo ispravno -prihvati ona. -Nastavimo,
samo mi se ini da u ovim umama nema
dosta divljai ili su gonii neuki.
-Gonii su veinom nai uvjebani lovci, ali
divljai je malo. Sad mi pada na um misao!
Kako se nisam prije dosjetio. Ima vrlo blizu
divan brdovit kraj, ume su bujne guste,
divljai kao mravlja u polju.
-Dakle, poimo tamo, ponijet emo atore ako
nema drugog, zaklonita.
Naprotiv, tamo na brdu lei velik prostran
dvorac. Udobno je ureen, ima dovoljno
mjesta za nae goste. Nita jednostavnije nego
poi onamo. Tebi e se naroito sviati. Mogli
bismo ondje provesti nekoliko dana.
-Dakle, kad polazimo?
-Ako hoe, sutra u zoru. Vrijeme je povoljno,
a sam put vodi kao kroz neki ogromni perivoj.
-Dobro, sutra u zoru.
-A sad idemo sasluati goste i poslanike.
-I ja u s tobom, Matija!
-Doi, Beatrice i njeno je uhvati za ruku.
~ 515 ~
-Ni rijei nije spomenula o princu i njegovoj

majci. Nita ta bi bilo vezano s jueranjim
dogaajem ili s olujom as prije na trijemu.
Mirna je kao povrina jezera u zatiju. Njezin
pogled je vedar kao da nema nikakve misli
koju bi morala sakriti. Unili su u dvoranu za
primanje.
*****
A vani na Dvercu izjahao je Ivan. Kad ga
spazie, urlik radosti prolomi se zrakom.
Jedni digoe klobuke, drugi otkinue grane i
stadoe mahati zrakom viui punim
grudima:
-ivio na princ, neka ivi princ Ivan!
Ivan je vidio zaarena lica, suze u oima,
ljubav graana i plemia. Vode ga u trijumfu,
a stotinu grla vie:
-Neka ivi na nasljednik prijestolja!
Projahao je ulicama, a onda se vratio na
Dverce. Kad su se otvorila vrata, ujahao je u
dvorite, a za njim svjetina klie:
-Neka ivi nasljednik kralja Matijaa!
Poklici se uvlae kroz trijemove u dvoranu u
kojoj kralj Beatrice avrljaju s banom,
palatinom, velikaima, poslanicima i ostalim
~ 516 ~
gostima. Beatrice upravo razgovara s

venecijanskim poslanicima to se itavo
vrijeme nisu
od nje maknuli nastojei da budu ispred
poslanika Milana i Napulja. Gledala ih je
ispod kosih vjea tamnom zjenicom u ijoj se
dubini skrivaju neprozrive njene osnove. Ona
zavrava svoje prianje:
-I tako je princ bio spaen, a k tome jo i
sretan. Vijest o njegovoj smrti donijela mu je
tu sreu. U dvor se uvukla neka graanska
djevojka. U njoj je prepoznao svoju majku.
Sirotu graanku svladalo je uzbuenje i pade
u nesvijest. Kralj je htio da je odstrani...
-I nisu je odstranili?- zaude se venecijanski
poslanici.
-Dodue, djevojka je niskog roda, ali je mati
njegova, ne bi bilo ovjeno.
-Velianstvo, kako to: princ, sin graanske
djevojke? Nije najprikladnije...
-Njemu ne treba ugleda. Bogat je, ivjet e na
svojim dvorima, oeniti kakvu plemkinju i
nitko nee imati uzroka da ga pita za porijeklo
majke- kae ona.
~ 517 ~
-Vae velianstvo, sin graanke ne moe

stupiti na prijestolje!
-Kako vam je na um mogla pasti takva
misao?- zaudi se Beatrice.
-Tako govorkaju ovdje priprosti ljudi.
-Uistinu nedostojna pria! Strahovite su
graanske glave u tom gradu!
Omalovaavajui stegne usne i pozove blie
grofa Marcella.
-Prema tome, poslanie, vidjet emo se sutra
u lovu i narednih dana.
Shvatio je skrivenu misao tih rijei i odvrati
pogledom koji je samo ona razumjela. Na
koncu su gospoda ostavila dvor. Poslije ruka
kralj se povukao u svoju radnu odaju i tamo
izdavao neprestano tajne naloge. Katkad bi se
zlurado smijao to mu sve tako glatko polazi
za rukom i to je Beatrice tako hitno pristala
ne slutei da je kralj zove u lov na njenu
slobodu.
Meutim, Alfonso Borgia je poruio kralju da
mu se eli baciti pred noge i zamoliti za
oprotenje. Matija mu poalje Varadija s
porukom neka doe sutra s ostalim gostima u
~ 518 ~
lov gdje e imati dosta vremena. Onda kralj

pozove vojvodu Ilokoga i upita ga:
-to radi princ? -.
-Sjedi uz postelju svoje majke.
-Vojvodo, sutra u u lov, a vi ostajete. Vama
predajem svojeg sina do veeri. No o tom ni
rijei njemu niti kome drugome. Ne pitajte me
danas nita. Sutra predno evo me opet.
Ivana ne pustite s oka. Vama se on povjerava.
-Pouzdajte se u mene, kralju!
~ 519 ~
RODERIGO BORGIA
itavo popodne vladala je u dvoru tiina.

Kraljica se zavukla u svoje odaje. Ni njena
braa nisu se pojavila nigdje. Dvorani su tiho
spremali sanduke za polazak u Krapinu.
Iz kraljevih odaja izlazili su oprezno, neujno,
njegovi ljudi. Nigdje se nije uo nikakav glas.
Kao da je sve umorno klonulo od jueranjih
uzbuenja.
U prinevoj spavaoj sobi je polumrak.
Gordani je polo za rukom sklonuti Ivana da
u drugoj sobi malo prilegne, dok je ona s
Damirom ostala uz bolesnicu. A ona je
utihnula. Ne bulazni, lei mirno u dubokom
snu. Gordana prati njeno disanje, a Damir se
uvukao u sebe i sjedi u kutu sobe.
Vrijeme prolazi. Gordana opazi da je uporno,
nepomino gledaju dva plava oka. Polagano se
pridigne i pristupi k uzglavlju. Bolesniin
pogled jo jae upire u njeno lice, ona se ne
usudi prozboriti, uti i eka. Bolesnica polako
zaokrui pogledom po sobi i opet se zaustavi
na Gordani. Blijede se usne rastvore kao da
e neto rei. Gordana se nasmijei da je
ohrabri. Damir se digao. Ona mu dade znak
da ostane miran.
~ 520 ~
apat bolesnice ponuka Gordanu da se sagne

blie k njenim usnama to pitaju plaho,
zaueno:
-Tko ste vi?
-Ja sam Gordana.
Plave se oi bude. Plahost nestaje, toplina
prelije blijedo lice prineve majke.
-Gordana! -apne ona i sklopi oi.
-Djevojka hitro prie k Damiru.
- Poite brzo k princu. Ne putajte ga u sobu.
On je poslua. Jedva se udaljio, opet se digoe
vjee s plavih oiju i neto trae.
Gordana prie posve blizu:
-Je li vam bolje, gospoo?
-Bolje?- opetuje ona pa svrne pogled k njoj. . -
Bili ste jako bolesni.
-Bolesna?!
Opazilo se kako se bolesnica napinje da misli.
-Gdje sam?
-U Brezovici. Teko ste se razboljeli, imali ste
stranih privienja, grdnih snova.
~ 521 ~
Odjednom ona pokua da se pridigne, pogled

joj bude plaljiv, ali Gordana je njeno potisne
na jastuke i hitro ree:
-Budite mirni! Sve to ste vidjeli u vruici nije
nego utvara bolesti. Sve je bilo u vruici. Nita
se zla nije desilo, hvala bogu, va sin je iv i
zdrav!
iroko rastvorene oi upile se u Gordanino
lice, a ona osjea kako zamrla svijest
uskrikuje. Da predusretne sjeanje na
jueranje uzbuivanje, Gordana e odvano:
-Bulaznili ste da je princ Ivan mrtav, a on je
tamo u drugoj sobi pohitio je k vama, bdio uz
vas i sada tamo spava.
-Spava. Ivan spava -opetuju njene usne, a
kroz zamrlu svijest prodire traak svjetla.
-Imali ste samo privienja.
-Samo privienja!- i ona nabra elo.
-Ne muite se mislima, rekoh, u vruici ste
vidjeli sina mrtvog, a on je uistinu iv.
-iv, iv- opetuje ona opajajui se zvukom
ovih rijei. I tada digne ruku i dotakne se
Gordanina lica.
-Gordana, u vruici sam mislila da je mrtav.
~ 522 ~
Djevojka je bila uvjerena da e je ova varka

rijeiti novog udarca pa je nastojala da joj
uvrsti vjeru u predodbi prije nego to se
posve osvijesti.
-Hoete li da zovem vaeg sina?
Trepavice su joj poele drhtati i ona otvori
vrata druge sobe:
-Visosti, doite!
Mladi poleti kao van sebe k postelji, padne
na koljena, ruke mu obujmie dragu glavu:
-Majko, majice moja!
A majka gleda dugo, uporno kao da svojom
svijeu ne moe shvatiti njegovu prisutnost.
-Majice, ne poznaje svoga sina?
Suzni smijeak zadre u oima. Njezine male
njene ruke dotaknu se njegove glave i opet
klonu.
-Vidite, gospoo -ree Gordana- bilo je samo
privienje u vruici. Va sin je uz vas.
-Sin... moj... sin uz majku svoju. Njezine se
ruke podignu k njegovoj kosi i ponovo sklopi
oi.
~ 523 ~
Nekoliko je asaka ovako leala u tihoj omami

da je sve ono to joj je dolazilo u svijest bio
san u vruici. Ivan je kleao kraj nje ljubei
joj vruu ruku, drui je gledao u oi koje se
sklapaju kao da oajno pita: "Zar e se
sklopiti zauvijek.?" I ponovno usklikne glasom
u kojem je drhtao
- Majko!
-Moj sin, moje oteto dijete...
Princ, Gordana i Damir stajali su pokraj nje
obuzeti pitanjem je li obmana o prikazama
dosta jaka ili e joj svijest brzo dojaviti
istinske slike jueranjeg dana? Od njih bi
slabo tijelo mogla smrviti nova nesvijest iz
koje se moda nikad nee probuditi.
Tek su oima dojavljivali svoju bojazan i
nalagali to im je initi. Damir pohita po
lijenika, Gordana pristupi blie k bolesnici, a
princ se povue iza nje. Teko ekanje puno
straha.
Bolesnica nije vie progovorila. Usne joj se ne
otvaraju. Vjee joj se priljubile uz oi. Ne die
ih, samo die brzo i kratko.
Napokon je uao lijenik s Damirom.
~ 524 ~
Posve tiho, zapovijedajui, ree Gordana

lijeniku:
-Gospodine, ona ne smije saznati da je u
kraljevskom dvoru. Ne govorite s njom nita
osim o bolesti.
Kao da je povrijeen njezinim zapovijedima,
odgovori:
-Znat u svoju dunost.
-O tome ne sumnjam. I molim vas da nam
kaete kako je sada s njome. Osvijestila se i
govorila s nama, a sad opet kao da nije
prisebna.
Spazivi princa, lijenik odmah zaboravi svoju
povrijeenost i prie k bolesnici. Ivan i Damir
odu u pokrajnju sobu, a Gordana je ostala da
prisustvuje pregledu.
Kad je lijenik zavrio, ona ga zovne u drugu
sobu i u ime prinevo zatrai njegovo
miljenje.
-Visost eli znati kako je s njegovom majkom -
upita lijenika okrenuvi se k mladiu.
To pitanje potrese Ivana. Samo je mahnuo
glavom, a Gordana naglasi:
-istu istinu!
~ 525 ~
-Gospoa je potpuno iznemogla, vruica se

opet vraa i ne znam to e biti.
Iz blijedog Ivanova lica kaplje znoj. Gordanina
se zjenica smrkla. Princ je gledao
bespomono. I ona pogleda lijenika a onda e
vrsto i odluno:
-Gospodine, dunost mi je priopiti poruku
njezinog velianstva.
Lijenik se pokloni, a princ pozorno posluhhe:
-Kraljica trai od vas da svim sredstvima koja
vam znanost prua priteknete u pomo
bolesnici. Njezino velianstvo eli da uzviena
majka njegove visosti bude spaena.
- Zapovijed njezinog velianstva nastojat u
izvriti. Ova e no rijeiti neizvjesnost -ree
napuljski lijenik i ponovno ode u bolesniku
sobu.
Princ je gledao Gordanu pitajui:
-Juer ju je kraljica htjela izbaciti na ulicu,
bila bi najradije da je mrtva, a danas moli
kralja da je ostavi na dvoru i zapovijeda da je
spase. Gordana, zaklinjem vas, to vi
zakljuujete iz svega toga? Recite mi, smirite
me, pripravite me na najvee zlo, samo ne
putajte da budem u neizvjesnosti -pri tom
~ 526 ~
uhvati drhtavim rukama njen bijeli lakat i

zagleda se u njene bademaste oi povjerljivo
molei.
Tog je asa samo strepnja za majkom
ispunjala njegovu duu i ravnala njegovom
rukom. I ona se pustila da je dri vrsto.
Gledajui njegovo blijedo, sinovljevom ljubavi
natopljeno lice, odvrati vrlo tiho:
-Ne pitajmo ono na to nemamo odgovor, nego
prihvatimo sretnu promjenu koja vam daje
sve uvjete da spasite majku od smrti i
ponienja.
-Ne, Gordana, va pogled vidi dublje od svih
nas, on prodire i kroz mramor.
-Ni sunce ne prodire kroza nj! Ne, emu
raspravljati to ona time hoe? Glavno je da
hoe ono to je sada va jedini cilj: zadrati je
u ivotu.
-Samo nju zadrati u ivotu, Gordana, eto me
punog snage, odvanosti, otpornosti i borbe
da njoj dadem zadovoljtinu za deset
propaenih godina, da nju posadim na mjesto
koje joj pripada. Protiv svih i svakoga tko bi
mi se usprotivio. Vjerujete li u to, Gordana?
-Znam.
~ 527 ~
-Znate?
-U vama vidim plamtee sunce sinovljeve
ljubavi.
-Jo je jedno sunce u mojem srcu. Vidite li
ovo, Gordana?
-U dva sunca se ne moe gledati. Odvie
zasljepljuje vid. Ali, visosti, prije nego tkogod
doe, treba da vas upozorim. Kad se vaa
majka ponovno osvijesti, ne smije doznati da
se nalazi pod krovom onog kojeg je toliko
ljubila.
-Pod krovom mojeg oca okrutnika.
-I pod krovom one koja je zauzela njeno
mjesto u kraljevskom srcu. Bio bi to strahoviti
udarac za srce vae majke. Ne recite joj nita
dok ne ozdravi!
-Kako vam je dua duboka i topla. U njoj je
nala mjesta sva bijedna sudbina moje majke.
Kako ste mi blizu, Gordana. Nikad nijedno
ensko bie na tom svijetu nee pristupiti
tako blizu mojem srcu kao vi...
I on ponovno prihvati njenu ruku i lako je
prisloni na prsa. Osjetila je jako udaranje srca
i povue ruku. Smee bademasto oi ispod
tamnih trepavica gledaju ga mirno, ozbiljno:
~ 528 ~
-Danas postoji samo jedno: vaoj majci spasiti

ivot!
Ovim rijeima prizvala je njegova duu k
bolesnikoj postelji na kojoj se ove noi imala
rijeiti sva njegova bol i sva njegova enja.
Gordana poe prema drugoj sobi, pozove
Damira pa mu pogleda u mirne oi:
- Treba da mi odgovorite istinu, gospodine
Damire.
- Drugo nikad niste uli iz mojih usta!
- Imate li kakvih vijesti od svojih roditelja?
- uo sam od svojeg sluge da se majka vraa
s puta.
- A otac?
On je poao po kraljevskim poslovima i kralj
ga svakog asa oekuje.
Po glasu i izraaju njegova lica stekla je
uvjerenje da on ne zna to su njegovi roditelji
uinili prinevoj majci.
-Gospodine Damire, ja sam samo onako u
brzini rekla uzvienoj gospoi da se nalazi u
Brezovici. U toj vjeri morate je i dalje
podravati ako ostane na ivotu- apne ona
vrlo tiho gledajui beznadno u drugu sobu.
~ 529 ~
-Bit e kako zapovijedate.

-Zapovijedam da mi ove noi prepustite brigu
u bolesnikoj sobi -naglasi ona pogledavi
princa i da mi se obojica pokoravate.
-Vrlo rado!- uzdahne princ, a njegov pogled
saspe po njoj niz ljubavnih neizreenih rijei.
Otila je iz sobe na trijem prvoga kata.
Naslonila se na zidnu ogradu i zagledala dolje
u pusto prazno dvorite. Sunce baca kose
zrake na vodoskok to prti iz zlatne nimfne
koljke. Iza nimfe na klupi prislonio se pa i u
neto se zadubio. Kad je pola dalje, djeak
zirne gore, lecne se neto, hitno sakrije i
pohiti prema stepenicama.
Zaas se stvori pred njom pa stade aptati:
-Nemojte silaziti, vaa milosti. Dolje je ona
zvijer, Alfonso.
-to radi?
-Hoe kralju, ali ga nije primio. Ba mu je
pravo.
-Nisi vidio vojvodu Ilokog?
-On dri na oku rimskog plemia. Svi ga mi
pazimo-s ponosom e pa dok je desnu ruku
neprestano drao straga.
~ 530 ~
-to to skriva, Stjepko?

Njegove tamne bistre oi gledaju djevojku.
-ita nedoputenu knjigu?
-Ne, ja samo onako...
Zapleo se i nemono spustio ruku. Gordana
posegne za papirom to je stiskao.
-Talijanske rijei? Ui talijanski?
-Da, tako. Uim. Da mogu razumjeti to
Napuljci govore o vama!- i zaari se gledajui
je kao neko boanstvo.
Kako si dobar, Stjepko! Hvala ti!- i pogladi mu
duge uvojke.
Od njene pohvale i ljubaznosti zasjale mu oi,
lice mu se upalilo.
-Idi, reci vojvodi Ilokom neka doe gore,
elim s njim govoriti, ali oprezno.
Mlaahni je pa hitro otiao, a vojvoda Iloki
pourio se k njoj na trijem.
-Stjepko mi je rekao da ste me poastili
svojim pozivom.
-Mnogo vam imam rei, a malo je vremena.
Treba dakle da govorim kratko i hitro.
-Zar se to dogodilo?
~ 531 ~
-Ove noi rjeava se sudbina prineve majke.

To me zabrinjuje.
-Znam, Gordana, i meni su lijenici rekli da
nee preivjeti.
-A ja ne vjerujem da oni govore po propisu
znanosti.
-to mislite, za ime Boje?
-Kad se ovdje nekome eli ivot, onda smrt
ima hitre noge! Kad se tu nekoga grli, onda
blistaju bodei. Napulj je to!
Gledali su se, ali njegov pogled pripadao je
vie njoj nego onome to je rekla.
-Moda mislim krivo, ali ne bih imala pravo
da se pouzdam...
-to sumnjate, Gordana?
-Ili su elje da joj spase ivot samo utvrda za
kakve osnove, ili su elje inkvizitora zadrati
rtvu u ivotu da produi njene muke, ili
moda muke onih koji ljube muenika! ivot
ili smrt mogu biti jednako velika zamka.
Vojvodo, u vaim je rukama moj skrbnik.
-A u vaim moja sudbina! Gordana znajte to. -
Zadivljeno je pogleda, ali ona naglo skrene
razgovor:
~ 532 ~
-Tko se u ovim tekim asovima brine za

pokojnog uru?
Jedino Ivan i Damir zamolili su me da ga
asno pokopam. Nijhovu u elju izvriti.
-A kralj zaboravlja da mu je on spasio sina?
-Zaokupljen je nekim vrlo vanim poslovima
pa ve ne misli na ono to je bilo juer.
-To znai da se oko njega dogaa neto novo,
ali ne kanim ispriavati vau utljivost. Samo
spominjem onako kao dokaz mojem
predosjeaju da se neto zbiva, ili e se zbiti
neto veliko i jako to e sve potresti. ivot ni
u seoskoj kolibici ne drijema. Na kraljevskom
dvoru vazda se ba luaki razmahuje. Dobro
poznajem taj dvorski ivot i osjeam kad se
sprema kakav osobiti udar. Sva su se vrata
zatvorila, svatko se zavukao u etiri zida i
odve je tiho. Tako izgleda na bojnom polju
kad neprijatelji podmuklo spremaju da jedan
drugome tresnu o glavu.
-Moda i nemate krivo.
-Uvjerena sam o tom. Kad, na primjer, ujem
buni kraljev glas, znam da je oluja provalila,
a kad ga nije uti, tad se neto sprema ...
~ 533 ~
-Razumijem vas, Gordana, sluao bih vas

itav ivot.
-Moda bi bilo ipak predugo -nasmijei se
ona. -No, sad mi je poi. Pouzdajem se u vas,
vojvodo.
-U svojem pouzdanju nikad se neete
prevariti.- Kao da je htio jo neto kazati, ali
nije dospio, jer ga ona upita:
-Kralj i kraljica polaze sutra u lov?
-Da, u Krapinu, ali mene kralj ostavlja ovdje.
A vi?
-I meni je kraljica odredila da ostanem bdjeti
uz prinevu majku.
Dolje duboko u lukovima trijema priuje im se
neki um. Oboje se obazru.
-Eno male Beci- primijeti Gordana. -Do
vienja vojvodo!
Pola je hitro, dok se mala njena djevojka
pribliavala oprezno ogledavajui se na sve
strane. Prozirna put njenog lica odaje
ljubopitnost i neko tiho uzbuenje.
-to je Beci? -zapita je Gordana.
-ekala sam vas dok ste govorili s vojvodom.
Htjela bih uti kako je majci njegove visosti.
~ 534 ~
-Jo uvijek jednako.

-Na njenim usnama djevojke drhtalo je jo
jedno pitanje koje se nije usudila izrei.
Gordana se sagne k njoj:
-Pogaam to bi htjela znati. Princ je vrlo
alostan.
-I sigurno nee izai iz svojih odaja, dok
majka ne ozdravi, je li?- i pri tom se sva
zarumeni.
-Moda e ga ipak skoro vidjeti, mala moja,
ali zar nas kraljica ne treba?
-Otpustila nas je sve i povukla se u svoje
odaje s kardinalom Francescom. Isabella se
estoko svaala s grofom Enricom. ula sam
samo da su govorili o princu. Dvoranke kau
da je Enrico ljubomoran, jer Isabella odvie
misli na princa. Dvorske gospoe govore kako
kraljica nastoji da princ uzme Isabellu. I zato
sam dola do vas da vas pitam je li to
mogue?
-Dijete moje, ti si sama jedne noi saopila da
e princ biti prestolonasljednik.
-Tako mi je rekao otac.
-Prema tome, princ e biti prisiljen uzeti onu
koju mu odrede.
~ 535 ~
- Da, tako sam i ja mislila -odvrati ona tiho i

sjetna pogleda skrene u dvorite.
Ali opet pogleda Gordanu apui:
-Da, tako e biti i onda ako on ljubi drugu, je
li, Gordana?
-I onda ako ljubi drugu.
-I cijeli e svoj ivot misliti na onu drugu i
tiho aliti za njom.
Gordanin je pogled traio neto odreeno u
njenom njenom sjetnom licu, ali ne naavi
to je eljela, primijeti:
-Govori kao da zna koju ljubi princ.
-Jedne noi sam vam rekla kako je prinev
pogled uvijek padao onamo iza kraljice gdje
smo stajale Isabella, vi i ja uvijek sam opazila
da princ gleda mene.
-Sjeam se, bit e da si dobro opazila, i bit e
teko princu uzeti drugu, ali ona koja ga ljubi
mora se rtvovati, moja mala Beci, rtvovati za
kraljevstvo.
-Samo ako princ bude prijestolonasljednik i
na kralj, bit e osiguran ivot i imovina svih
dravljana.
-I onda ne smije uzeti onu koju ljubi?
~ 536 ~
-Ne, dijete moje, njega e sigurno vjenati s

kakvom monom vladarskom keri koja e
mu donijeti mo i prijateljstvo strane drave i
ogromni imetak. Tko ga, dakle, uistinu ljubi
ne smije prilaziti u susret njegovoj ljubavi, ne
smije raspirivati njegove osjeaje jer itavo
kraljevstvo eka na njega. Bilo bi strahovito
da tko drugi zavlada naom domovinom.
-Tako je rekao i moj otac.
-Da, moja Beci, tako kau svi nai i tako treba
da bude.
-Sjetno je oborila oi i proaptala:
-Uvijek sam mislila da e tako biti.
-Dobro si mislila, a drugi put emo govoriti o
tom. Sad mi je poi da po kraljiinoj
zapovijedi bdijem kraj njegove majke. Doi u
podveer k tebi da pripovijedamo.
Gordana joj uhvati malu ruku i prijateljski
stisne pa se uputi prema prinevim odajama.
A tamo u dnu stajao je jo uvijek vojvoda
gledajui za Gordanom. um njene haljine jo
ga i sada omamljuje. Dah njezina bia ispunja
zrak koji udie i pogled smeih oiju lebdi
pred njim. Ni sam nije znao kako ve dugo
stoji na tom trijemu.
~ 537 ~
*****
U prizemlju, u sobi kraljiina dvorskog metra
Enrica zavalio se na leaj Alfonso. Ali ne
spava. Poduprt o ruku, bulji u Enrica koji se
sprema popodnevnom poinku.
-Zar neete i vi spavati? -upita Enrico
zijevajui.
-U ovom raspoloenju da spavam? I s vae
strane nije odvie paljivo da ljekarite.
Enrico se lijeno uspravi na postelji:
-Meni neto spoitavate?
-Ne moe se sa mnom tako, gospodine Enrico!
Odjednom ne razumijete nita-razdraeno e
Alfonso i alim ako vas moram podsjetiti:
nisam li kralja traio da me primi da mu
razjasnim i da mu se ispriam, a njegovo
velianstvo jednostavno je odbilo svojeg
gosta?!
-Ovo me najvie ljuti, ali kralj Matija je ba
svojim neutivim postupkom stekao najvie
neprijatelja.
-Dobro, on je barbarin, ali njezino velianstvo
napuljska princeza, ena koja se svojim
manirima proslavila po itavoj Italiji, koju ak
u Francuskoj smatraju uzorom otmjenosti i
~ 538 ~
utivosti uinila je isto kad sam je danas

zamolio da me primi, se ispriala da je boli
glava? Svaka budala ve zna tu izliku.
-Treba da shvatite njen poloaj. Ako vas primi
poto vas je kralj odbio, obasut e je
sumnjama. Nakon svega onoga to se
dogodilo mora biti oprezna.
-Ja, Alfonso Borgia, neak kardinala Roderiga
Borgie, nijednog trenutka vie ne podnosim
takav postupak. to sam uinio? Izazvan na
dvoboj uinio sam svoju viteku dunost, a
sad stojim tu kao neki osuenik, moram se
skrivati, jesti po kutovima kao zloinac, a ove
slavenske gubice bleje u mene kao da. sam
igosan. Neaku kardinala Borgie pripada sve
potovanje i asno mjesto na ovom dvoru, ili
u ga sam uzeti.
-to kanite uinti?
Izazvati sablazan kakvu jo niste ovdje uli.
-Doli ste na dvor s molbom da se kardinal
Francesco zaloi za izbor vaeg ujaka na
papinsku stolicu. Rekli ste da Inocent VIII
pobolijeva. Mogao bi brzo umrijeti i onda e
vam biti krivo ako se zamjerite kraljici.
~ 539 ~
-Koliko je meni stalo da moj ujak bude papa,

toliko je do toga i napuljskom kralju. On
ezne za premoi napuljskog prijestolja nad
Milanom i Firenzom. Ja nisam doao kao
molitelj, nego kao saveznik i kao takav
osjeam se ponienim, odbaenim. Tako mi
asti, razvikat u se, a vi znate da imam to
vikati.
-Prijetnja zaplai Enrica.
-Svaka vaa rije moe upropastiti samo
mene. ujte, gospodine Alfonso, i ja sam od
juer zapostavljen od kraljice. Nita mi ne
povjerava, ne govori sa mnom povjerljivo, ak
mi govori "vi gospodine". Upravo napadno
hoe pokazati da nema sa mnom. nikakvih
povjerljivih veza. itav je dan zatvorena s
bratom Francescom, sve neto snuje, a meni
ne kazuje. Vidite, gospodine, prije godinu
dana kraljica je pristala da Isabella poe za
mene, a sad se predomislila.
-ujte, Enrico, svezani smo svojim tajnama i
sudbinama. Hajde da zajedno radimo jedan za
drugoga kao to smo zapoeli.
-Napokon, prava rije. Sudbine su nam
jednake: uskrauju nam milost kralj i kraljica
i nae djevojke.
~ 540 ~
-Dakle, budimo saveznici i pomozimo jedan

drugome. Recite, zar se Gordana sakriva da je
nisam vidio?
-Ne, kraljica joj je naloila da bude uz postelju
prineve majke.
-Ona boravi u njegovim odajama?-
ljubomorno uzvikne Alfonso.
-Tako je.
-Razotkriti valja kraljici: Gordana je vara,
pristaje uz princa jer ga ljubi, i onda je nee
tititi.
-Pokuajte vi, meni kraljica ne bi vjerovala.
Juer uveer Beatrice je odmah povjerovala
Gordani da se niste s princem zavadili zbog
nje. Beatrice je odvie zatiuje da bismo
mogli togod postii.
-Ali kralj je mrzi.
-Kad bi bilo po njegovoj volji, Gordana ve
odavna ne bi bila na dvoru.
-E, pa dobro nee biti! Moji avli su me naas
ostavili, valjda je moj ujak kardinal zapoeo
krepostan ivot. Ali nee dugo izdrati, moji e
avli opet doi.
-ini se da ih ve miriite?
~ 541 ~
-Sve mirie na tom dvoru na njihov dolazak.

Zaudara na sumpor, a to je miris pakla.
-Doekajmo ih pripravni. ujte.
Petrovaradinska opatija pripada vaem ujaku
kardinalu Borgia. Obojica emo se skloniti
onamo, dakako u drutvu ljepotica.
-S naim djevojkama?
-Tako je. Otet u Isabellu, odmamiti je na
sastanak s princem, a vi nastojte da Gordana
bude protjerana. Tako emo obje uhvatiti i s
njima pobjei u vau opatiju.
-Enrico, vi ste aneoski avo! Evo moje ruke,
ja pomaem vama, vi meni, a avli obojici.
*****
Uz otvoreni prozor stoji kralj. Sunce zapada.
Rumeni odsjaj natapa savsku dolinu, griku
palau i kraljevo lice. Njegove oi sijevaju kao
dva ognja. Zlatom izvezeni haljetak iskri se na
irokim grudima. U njima je sve tiho,
staloeno, mirno. itavim tijelom naslonjen je
na prozor, slika potpunog sklada njegove volje
sa svim onim to je oko njega i izvan njega.
ini se kao ovjek koji je bacio uzde
dogaajima i ljudima, pritegnuo ih pod svoju
vlast pa s pobjednike tribine zadovoljno
~ 542 ~
gleda pobijeene. Onda se Matija okrene od

prozora, pogleda Varadija, protegne ruke pa
e s nekim uitkom.
-Ovako je morao biti zadovoljan Dante kad je
dovrio svoju Boanstvenu komediju. Ja svoju
komediju nisam dovrio, ali sam skladno
postavio itavu radnju, tono preraunao
svaku kretnju, svako gibanje, povukao sam
crtu kojom e ii dogaaji. Nakon jueranjeg
preokreta skrenuo sam sve po mojem planu i
moja komedija svrit e pobjedom glavnog
junaka kralja Matije.
Govorio je uivajui u svojim rijeima.
-A mi emo, velianstvo, burno pljeskati-
primijeti Varadi.
-Pobijeeni nee pljeskati- zadovoljno se
nasmije Matija i skrsti ruke na snanim
prsima. -Napulj sam potpuno zatvorio, moja
je opsada nepobjediva. Sad moete mirno
otkljuati vrata ove radne odaje.
-Va je oprez suvian otkad ste prestali jesti
smokve.
-Ah, tako! Mislite da je samo Nardellino uho
bilo pogibeljno?
~ 543 ~
-Nijedno nije dolazilo tako blizu vaim vratima

kao njeno.
-Napulj je na ovom dvoru doznao sve to se
ovdje zbiva. Svaka sitnica saznala se odmah u
kraljiinim odajama, samo preko Nardelle.
-Da, Nardella je uistinu vrlo pametna luda.
-Ova pohvala pripada vie onima koji su je
uputili.
Kralj digne ruke i sloi ih nad glavom pa se
zagleda u strop i tiho usklikne s nekim
patosom:
-O, Katilino, dugo si svojim spletkama
gospodarila mojom dravom. Kako e
pravedna biti propast tvojih izdajnikih
osnova.
Otiao je od prozora u sjenu i proao po sagu
radne odaje. Na velikim mu usnama lei
smijeak kao sjajni odraz sunca u njegovoj
dui,
-Upravo sam homerske volje, neka mi donesu
estita vina.
Pozvani dvoranin donese kralju vino, on
slasno popije pola vra. Zatim pozove
dvorskog metra Berislavia. Pristupi k
njemu, uhvati ga za rukav i mirne u obraz:
~ 544 ~
-A to se radi preko u novoj palai? to radi

Napulj?
-Velianstvo, sve je tiho. Poslijepodne vidio
sam samo Alfonsa kad je s Enricom ulazio u
njegovu odaju.
-No, sutra u istisnuti i taj otrov koji se upio
u moju kou. Rijeit u se tog plemia kojeg je
Napulj odabrao mojim krvnikom.
Onda se opet osvrne Berislaviu:
-Sad idi i malo se proei trijemom. Dvorski
metar mora da posluje, nadgleda. Uzmi u
ruke zdjelu smokava pa malo oponaaj
Nardellu.
-Velianstvo, oponaat u je i bez smokava.
-A sutra im svane sunce, kraljica i ja
putujemo. Bit e divan put. Vrijeme
prekrasno.
Pa najavi grofa Enrica.
- Hajde da pokrijem svoje zadovoljno lice
maskom hladnog dostojanstva.
I u tren oka kraljeve crte potpuno se
promijene. Izbrisao je s lica zadovoljstvo, uzeo
u ruke spise kao da je zadubljen. Mladi grof
~ 545 ~
Enrico ue u sobu rumen od popodnevnog

sna. Poklonio se:
-Vae velianstvo, kraljica me alje.
-to eli njezino velianstvo?- upita kralj i
ustane u znak potovanja prema svojoj
kraljevskoj supruzi.
-Njezino velianstvo eljelo bi da u hladu malo
izjae ako bi vae velianstvo eljelo da je
prati.
-S najveim veseljem. Uistinu e mi prijati
svje zrak! Naredite da nam odmah osedlaju
konje. Enrico se pokloni.
-I vi ete nas pratiti, Varadi, zrak e osvjeiti
vau glavu prepunu mojih naloga.
Otposlao je i Berislavia da sastavi pratnju, a
onda je stao usred dvorane, zarinuo ruke za
pojas i nasmijao se:
-Bit e da je moja Katilina itavo popodne
slagala izdajnike osnove pa je sada zaeljela
zraka. Ali ovaj put sve su njene osnove dim na
vjetru. Napulj je opsjednut tako vrsto da mu
nitko ne moe pomoi. A sad, spremite se za
etnju, Varadi.
I poao je gipko, radosno u spavau sobu da
se preodjene.
~ 546 ~
*****
U svemiru je leao olovni mir. Posljednji
odrazi sunca obojadisali su modrilo
ruiastim sjenama. Kraljevska povorka sila
je niz brdo i pola onkraj obale Medveaka.
Lagani vjetri nosi u sebi predveernji miris.
Kralj jae uz kraljicu. avrljaju o vremenu i o
jueranjem putu u lov. Njihov je razgovor
srdaan. Jedno i drugo se prikriva. Kralj se
ini kao da ga drugo nita ne zanima do
vidika na Kaptol i Laku Ves. Krenuli su
putem ispod Gria u dolinu. Slijede ih Varadi,
Lovro Iloki, Orban i Berislavi. Svi ute,
zabavljeni sutranjim danom. Makar ne znaju
drugo osim kraljevih odredaba, ini im se da
njihova tajnost sadrava neto dublje,
sudbonosnije. Varadijevo prostoduno lice
odrazuje snagu koju mu podaje sigurnost da
je njegova dugotrajna borba protiv kraljice
napokon donijela plod dobrobiti kraljevstva.
Cestom prema Griu uzdizala se praina. Jo
je posve vidno pa se razabire koija s
pratnjom. Pozornost uzgiba sve u povorci.
Kralj i kraljica zaustavili su konje.
-Da vidimo tko je- primijeti kralj.
-ini se kao neki glasnik- ree Beatrice.
~ 547 ~
Ova primjedba skrene kraljev pogled prema

Varadiju i dvorskim metrima.
-Ne izgleda tako -odvrati Varadi -glasnik se ne
vozi u koiji. Bit e neki odlian gost.
-Moj vid je bolji od vaega. Koija i pratnja
nose moj kraljevski grb!
- Pravo ste rekli, velianstvo naglasi Varadi.
-Opazili su nas- upozori kraljica.
Za malo vremena koija se zaustavila. Iz nje
izie povisok ovjek zaogrnut sivim platom i
poe prema kraljevskoj povorci.
-to to znai?
-Tomo Baka? -udi se Beatrice.
-Uistinu ne razumijem -nastavi kralj i pogleda
Varadija.
-Matija, neto se moralo dogoditi- usplahiri se
kraljica. -Moj dragi neak je putem obolio.
Neto se strano dogodilo. Otili su pred
Hipolita, zajedno Baka i Filipec, a sad se
vraa sam Baka. Strepim, Matija- i skrene
konja u susret Bakau.
Svi je slijede. Tomo Baka naao se u okrugu
kraljevskog para, kancelara Varadija i itave
kraljevske pratnje.
~ 548 ~
-Zar je Hipolit bolestan? Odgovorite, ne tajite,

hou odmah sve znati, to je s njim? upita
Beatrice.
U glasu joj je drhtao majinski strah i
zabrinutost, gotovo strepnja.
-Neka se vae velianstvo ne zabrinjava,
njegova visost mali vojvoda od Ferrare zdrav
je i il -odgovori Baka.
-Hvala ti, Boe! usklikne Beatrice.- Ali gdje je?
Zato ga niste doveli? Gdje ste ga ostavili!
Zato?
-Vae velianstvo, knez Bernardin bio je
miljenja da se mali vojvoda ne moe voditi
ravno na Gri pa ga je odveo u Biha. Bilo je
potrebno da se dijete odmori. Tako su nas ve
putem obavijestili na kneevim majurima.
-Kako je onda mogue da se vraate bez
vojvode?
-Velianstvo, nosim hitnu vijest. Njegova
svetost Inocent VIII je umro!
-Umro?! -uzvikne kraljica kao da je u toj smrti
sadrana sva srea njenog ivota.
Sivi je sumrak pao i zastro im lica. Nitko nije
mogao razabrati da su Bakaeve hitro
~ 549 ~
izgovorene rijei pogodile kralja kao meci iz

turskih topova. Nitko osim
Varadija nije slutio da je ovog asa Tomo
Baka lagunima podrovao jaku i vrsto
sagraenu kraljevu opsadu Napulja.
Kralj je tako vrsto nategnuo uzde da se konj
stao propinjati. Matija je osjeao elju da
natjera konja na Bakaa i da ga zgazi, elio je
podii grmljavinu koja bi zagluila kraljiine
ui i rikom gromova zanijemila posljednji
titraj zvuka rijei koje su pale iz Bakaevih
usta. Nije mogao govoriti. ini mu se da mu
netko razbija prsa i silovito udara gvoem po
tjemenu.
Varadi je vidio metke to su iz Bakaevih usta
vignuli kralju usred ela. Val ui digao se u
njegovim oima i pljusnuo o Tomu Bakaa,
dok se kralj brzo sabere i potpuno mirno ree:
-Ali, Bakau, to vam pada na um! Da je
Inocent umro prvi bi o tom doznao kralj i
njezino velianstvo bi ve o tome dobilo vijest
iz Rima i Napulja. To nije mogue.
-Zacijelo vas je netko nalagao ili se naalio -
pomogne Varadi kralju.
~ 550 ~
Meutim, Baka nije shvatio smisao tih rijei

i nije prihvatio zgodu koju mu je pruio kralj
da povue ili ogradi ovu vijest prijeporom.
Naprotiv, mrnja i zavist to je nosi prema
Varadiju rasplamti Bakaa i on ponosno i
pobjedniki zovne:
-Molim, asni gospodine glasnie! Iziite!
Iz koije izlazi fratar.
-Otkuda je glasnik? upita kraljica.
-Velianstvo, ravno iz Rima od njegove
uzoritosti kardinala Roderiga Borgie.
-Od Borgie? -naglasi kraljica glasom u kojemu
je tiho kliktalo.
A Baka s uitkom pripovijeda:
-Na putu smo sreli dva glasnika koji su nam
rekli to se dogodilo. Tada smo Filipec i ja
ugovorili da ja krenem odmah natrag, a on da
poe sam u Biha i doprati vojvodu od Ferare
na Gri.
-Gdje je drugi glasnik? upita kraljica.
-U Lakoj Vesi je siao s koije i poao s
vijeu o smrti svetog oca biskupu Oswaldu
na Kaptol.
~ 551 ~
-A nitko vas putem nije uznemirivao,

zaustavio? -zapita Varadi.
Samo kraljevski oklopnici. Ali kad su vidjeli
mene, odmah su nas pustili dalje.
Pristupi fratar iz Rima.
-Evo glasnika- prikae Baka slavodobitno,
dok su kroz predveernje sjene po njemu
padale ognjene kraljeve kletve. On estoko
povue uzde i konj poskoi, gotovo nasrne na
Bakaa koji se jedva skloni. S pobjednikom
radosti obrati se Beatrice kralju:
-Ovo je veliki, golemi dogaaj, Matija.
Historija poinje svoje novo poglavlje. Sigurno
nee nastaviti etnju?
-Odredit u da tebe dalje prate, draga
Beatrice -njeno e kralj.
-Uoi tako velikog dogaaja ne mogu ni ja
nastaviti etnju. Vraam se s tobom-uzvrati
ona isto tako njeno.
Vratili su se. Beatrice okrene svoje mramorno
lice kralju:
-Sad e napokon prijatelj mog oca Roderigo
Borgia zasjesti na papinsku stolicu. To je
prava blagodat i za nas Matija. Nema sumnje,
~ 552 ~
moj otac mi je slao glasnika brzoteu. Morao

bi ve stii.
-Vrlo vjerojatno.
Straga je sluao Varadi osjeajui kolike su
nade i osnove procvale u Beatriceinoj dui
saznavi za smrt pape Inocenta VIII.
Vraali su se Kamenitim vratima i prolazili
gradom prema Dvercima u magli sivog
sumraka. Kad su uli u dvorite palae,
Enrico i Alfonso su stajali pod stupovima.
Kralj digne Beatricu s konja. Spazivi Enrica,
ona mu mirno i hladno naloi:
- Sutra se ne polazi U lov. Stupamo u korotu.
Papa Inocent je mrtav!
Alfonso se uspravi kao da je porastao do
stropa.
Kralj uhvati Beatriceinu ruku i povede je u
novu palau. Onda se vrati dvoritem i ode u
svoju radnu sobu. Za njim je ulazio Varadi
kao prebijeno pseto. Nije se usudio prozboriti
ni pogledati kraljevo lice. Bilo je posuto
zelenkastim sjenama. Oi su mu oborene,
pesti stisnute i sloene na leima. Prislonio se
na otvoren prozor kao prije o zapadu sunca.
~ 553 ~
Varadi se naslonio na stol. Obojica pruaju

sliku nijeme zapanjenosti nad neoekivanim
preokretom. Kralj nije govorio jer bi morao
urlikati. ekao je da se razbuktala,
rastalasala puina razurlie izmeu stijena
njegovih prsiju, visoko uzdignutih i snanih.
Gorko razoaran jer je bio potpuno uvjeren da
ga nitko ne moe svladati, nitko oboriti
njegove osnove, stiskao je pesnice, grizao
usne.
-Tek as prije stajala je moja utvrda tako
jaka, nedostiiva! Napulj je bio potpuno
opkoljen, zaokruen, opsjednut. I dolazi mu,
eto, u pomo Roderigo Borgia! Dolazi u pomo
Beatrici i Napulju da posjednu na moj
prijestolje Giovannia!
Dok je govorio, pesnica mu je drobila neku
hartiju. Stajao je kao pobijeeni div koji
sakuplja ostatke snage da u zadnjem
trenutku udari neprijatelja u elo.
-Velianstvo, juina je to, juina- ree Varadi.
- Dignut u protivni vjetar sa sjevera, dignut
u ga. ujte! Sloite Ferranteovo pismo da se
ne vidi raskinut peat. Predajte ga poslije
veere kraljici. Recite: donio ga je brzotea iz
Napulja.
~ 554 ~
-Velianstvo kani pismo izruiti?

-Zatajiti ga znailo bi optuiti sebe.
-Vi optuiti sebe Katilini?
-Ne prekidajte. Svim neprijateljima u mojem
kraljevstvu koji uruju s kraljicom za
Giovannnia podijelit u naslove, imanja i
asti. ujete li?
Varadi se upro o stol rukama koje dru.
Njegove sive oi iroko gledaju kralja. Lice mu
je problijedjelo kao da je ovog asa pao u
nemilost.
-Svoje urotnike kani velianstvo obasuti
milostima?
-Nije mi uspjelo da ih izbiujem, dakle ja u
ih milovati. Nije mi uspjelo da ih zatvorim, ja
u ih pustiti k sebi zdesna. Zaslijepiti ih
sjajem i guiti ih obiljem. Inocent je umro.
Borgia dolazi.
Moji protivnici pojurit e u naruaj Roderigu
Borgii. Bacit u im na put zapreke: milost,
ast, zlato. Moja se bojna osnova mijenja. to
velite na to, Varadi? to velite? Evo, ovim
rukama
punim milosti, asti i zlata juriat u na
svojeg neprijatelja. Tko je jo vidio takav boj?
~ 555 ~
Onda kralj klone, Varadi mu priskoi:

-Velianstvo, tresete se.
-Trideset godina tresao sam ja, zato ne bi
malo tresli i mene!
-Odvie ste se uzbudili.
-ivot je pelivan, prosti pelivan, bez morala i
cilja. Igra se ljudima za svoju razonodu. Zar
sam se mogao nadati da e mi se pod utvrdu
uuljati i otvoriti vrata Napulju Roderigo
Borgia? Ova no prije sutranjeg dana? Da je
barem priekao ovu no!
-To je zapravo uinio Baka!
-Baka! Taj luak -zavikne kralj. Gdje je ta
luda? Zovnite ga odmah.
I brzo su ga dozvali. Iznenaeno, gledao je
Tomo Baka kako ga kralj strijelja oima.
-Tko vam je dopustio da se vratite, Bakau?
Tko vam je priapnuo tu misao?-kralj nije
vikao, ali mu je glas imao zvuk rezanja.
-Velianstvo, bio sam uvjeren da ete me u
takvim asovima trebati.
-Kralj izdaje naloge, a vi ste ovdje da ih vrite!
Trebali ste i vi ostati u Bihau!
~ 556 ~
-Ali ovakav sudbonosni dogaaj, velianstvo!

-Sudbonosni dogaaj- a eljust se kraljeva
tresla to nije mogao da izbaci u Bakaa ono
to mu je bilo na usnama, a pesnica mu se
stezala to ga ne moe udariti posred lica.
-Mislio sam vaem velianstvu ugoditi...
-Kad vam padne na um da kralju ugaate,
sveite oko vrata ue prije nego mu pokuate
ugaati!- I poe iz dvorane.
-to ima to da znai, Varadi?- upita Baka
kad su ostali sami.
-Ono to vam je kralj rekao.
-Smisao njegovih rijei ne mogu shvatiti, iako
ne oskudijevam s pronicavosti.
-Oskudijevate neim drugim to bi morao
posjedovati svaki kraljev prijatelj.
Tomo Baka sloi ruke na prsima i podigne
glavu. Njegov zavinuti nos izgleda kao
prijetnja. Oko stisnutih usana dre neto
pritajeno. Male oi mire.
-to ste mi to skuhali za moje odsutnosti?
ime ste me omrazili pred kraljem?
-U mojoj prirodi nije podmuklo potkapati. to
osjeam to i inim.
~ 557 ~
-Varadi, opominjem vas posljednji put: ne

sijte u kraljeva srcu mrnju prema meni, jer
bi vas to moglo jako zaboljeti.
-A ja vas opominjem: budite malo vie
pronicavi pa ete vidjeti razlog!
-uvajte se, Varadi!- dobaci mu Baka pa
izjuri iz sobe.
Na grikom kraljevu dvoru odrazila se sva
golema promjena koiu je prouzroila
Bakaeva objava. Za vrijeme veere ispoljila se
nova slika u kojoj je bila sredite kraljica.
Svjetlost svijea drhti u njenom poput
mramora krutom licu i u tamnim oima u
kojima se zrcali zjenica to ne moe prikriti
radosti njene due. Francescovo se lice iri.
Mladi Giovanni samosvjesno die glavu.
Njegov otri, dugi i tanki nos izraava oholost.
Sva je kraljiina napuljska eljad razigrana,
vedra, svi su oni pod dojmom osjeaja da je
Bakaeva vijest skrenula njihov brod u luku.
Samo kralj i Varadi osjeaju to se zapravo
dogodilo. Kancelar ne moe da se pretvara i
ibao bi sve one koji se vesele. Naprotiv, kralj
Matija iskazuje kraljici i svima njenost,
prikazuje se vedrim, bezbrinim i kad kraljica
~ 558 ~
spominje Inocentovu smrt, on joj nasmijeeno

apne:
-Tako mi se maknuo da ne moram svoje ete
slati protiv njega na pomo tvom ocu. Umjesto
toga moda emo poslati poasnu etu na
pozdrav novom papi.
-Sumnja li da e taj biti Roderigo Borgia?
-Ba zato govorim o poasnoj eti jer ne
sumnjam. A kako je s tobom, Francesco?
Kani li putovati? -obrati se kralj urjaku.
-Zasad ekam glasnika iz Napulja.
-Nadam se da e stii.
Nakon veere, kad se kralj povukao u svoje
odaje, predao je Varadi kraljici pismo njenog
oca. Varadi se pri tom poklonio s velikim
poitanjem, ali se nije odmah udaljio, ve je
ostao kao da eka naloge. Kraljica nije otvorila
pismo niti ga udostojala pogledati, ve je
pozvala svojeg dvorskog metra:
-Enrico, neka doe glasnik iz Napulja.
Makar je bilo nedvoumno da tim nalogom
Beatrice ponizuje Varadijevu prisutnost, on se
pouri rarjasniti:
~ 559 ~
-Velianstvo, kako je glasnik umoran,

dopustio sam mu da ide na poinak.
Dotakla ga je pogledom postrance ispod kosih
vjea i upitala omalovaavajui:
-Otkada se vi brinete za moje glasnike?
Neka mi vae velianstvo dopusti ispriati
ovaj iznimni sluaj. elja je obaju velianstva
da se razjasni zagonetka kako je onaj stranac,
to je juer pokopan, dospio mjesto princa u
njegovoj odori na dvoboj s Alfonsom Borgia.
Kako je vie nego oito da je taj ovjek ima
negdje nekog ortaka, to su oklopnici primili
zapovijed da nepoznate strance uhvate i
privedu.
-I zaustavili su glasnika napuljskog kralja?!
-Oklopniki kapetan ne razumije talijanski, a
glasnik je svjetovnjak pa su mu uzeli pismo i
doveli ga u dvor gdje smo odmah razabrali
zabunu. Tako sam vaem velianstvu imao
ast uruiti pismo. Ako velianstvo eli,
glasnik e odmah biti ovdje.
-elim da se ne brinete za poslove svoje
kraljice!
On se utei nakloni i povue.
~ 560 ~
Dok je izlazio, kraljica se okrene svojem bratu

Francescu.
-Taj lupe svrit e na vjealima.
Meutim, ve su bijeli, pomno njegovani prsti
otvorili pismo kralja napuljskog.
-Proitavi, prui ga Francescu, dok ona prie
Giovanniu, ogrli ga i njeno poljubi.
-Moj brate, veliki dani sviu za nas oboje. Ja i
ti upravljat emo smjer novoj historiji.
-Ja, dakle, moram putovati Beatrice?- upita
Francesco neto nevoljko.
Putovat e, ali nije tako hitno. Do tvojeg
odlaska imamo svriti jo mnogo vanih
stvari. Inocent je odabrao najbolji as da
umre, gotovo izgleda kao da je umro iz puke
osvete prema kralju Matiji.
-I vrlo plemenito oslobodio naeg oca
ratovanja s papinskom stolicom.
-Reci mi, Francesco, kako shvaa kraljevo
raspoloenje nakon ovog preokreta?
-Priinja se kao da se nije dogodilo nita
neugodno..
-Odlino se pretvara.
~ 561 ~
-Misli da se boji Borgie?

-On vrlo jasno razabire da uspon kardinala
Borgie na papinsku stolicu znai potpuni
slom njegovih osnova da svojem sinu ostavi
prijestolje.
-A ti, Beatrice, hoe li i nadalje ekati iza
svojih utvrda? Ili kani izai na bojite?
-Kad me izazove, ve u mu sutra poslati troje
svojih saveznika da mu podruju sve putove.
-Troje saveznika?
-Prvi je prineva majka. Njena prisutnost
znai isto toliko kao da se sa mnom svezala.
-Ako umre?
-Moj vjerni Napuljac spasit e je, a prisutnost
ove ene bit e prava sablazan.
- Drugi saveznik? Tko je taj?
-Sam princ.
-Ne shvaam.
-Onda prisluhni kako u sutra kad se rijei
kriza bolesnice s njim govoriti.
-Jo je netko trei?
-Kardinal Roderigo Borgia, budui papa, brate
moj.
~ 562 ~
Sa strane odgrnuli su se grimizni zastori.

Starica u crnoj haljini s bijelom kapicom na
glavi gleda malim alosnim oima kraljicu.
-to je, Nardella?
-Prazna zdjela, velianstvo. Kralj vie ne jede
smokve.
-Bila si oito neoprezna, moja draga stara. Da
me nisi njihala na rukama, kruto bih te
ukorila.
- Dobrota vaeg srca velika je kao napuljsko
more. Uza sve to tako sam nesretna. Nema
posla. Nikad vie kralj nee jesti smokve.
-Svakog tjedna dolazi brzotea s juga sa
svjeim junim voem. Dakle, ne kloni, draga
moja. Naslai na zdjelu i nosi. Kao to mu je
odvratan sir, tako su mu drage smokve, a
kralj e ih opet zaeljeli.
-Teak mi je ivot kad ne mogu sluiti vaem
velianstvu.
-Evo posla. Doi blie: na dvoru ima netko tko
slui kraljevu sinu. Taj je poslao Alfonsu na
dvoboj zamjenika. Produi ui, Nardella. Tui
se na oslabljen sluh, a itav dvor neka je
ispunjen tvojim sluhom.
~ 563 ~
-Ne putaju me kraljevi "gavrani" u svoju

palau.
-Od sutra bit e drugaije. Roderigo e postati
papa.
-Roderigo Borgia!- usklikne starica pa se baci
na koljena i sa strau sklopi ruke: "Boe, ti
si sad nad Napuljem otvorio nebesa."
-Pazi, izgleda da je nevidljiv prinev zatitnik
moda ena koja ga ljubi. Kao eni lake ti je
prolaziti. Produi ui, velim ti.
-Uhvatit u je, velianstvo, tako mi due.
-Eto, dolaze, idi sad.
Starica iezne da iza zastora, Uli su
Gordana i kraljiin lijenik.
-Francesco, zabavi malo Gordanu dok ja
svrim s njime -priapne kraljica svom bratu.
Kardinal poe Gordani koja je ostala u blizini
vrata, a kraljica pozove lijenika.
-Ima li nade?
-Ako preivi ovu no, odrat e se na ivotu,
naravno uz veliku njegu i panju.
~ 564 ~
-U Napulju ste svojom znanou stekli

krilaticu da se smrt boji vae znanosti. Htjela
bih da mi to ove noi dokaete.
-Skupit u sve svoje znanje ako velianstvo
tako eli.
-Ja zapovijedam.
-Spremit u lijek koji me dosad nije prevario.
-Nagrada vam nee uzmanjkati, moj dragi
prijatelju. Taj mi je ivot vrlo potreban,
razumijete li. A to govori princ?
-Sumnja da elite spasiti njegovoj majci ivot.
-Dakle, dokaite protivno.
-Moram se potuiti, velianstvo, na vau
tienicu Gordanu. Nekako me udno
ispitivala hou li za bolesnicu upotrijebiti sva
sredstva znanosti da ostane na ivotu i bila je
prema meni gruba.
-Gordana! - okrene kraljica lice k vratima.
Pozvana djevojka pristupi kraljici.
-Opet optube na tebe. Lijenik veli da
sumnja u njegovu znanost i da si s njim bila
gruba.
~ 565 ~
Djevojka se nasmije, pogleda lijenika, pa

opet kraljicu, i napola ironino, napola
koketno odgovori:
-Pogledajte ga, velianstvo. Tako je star i tako
ruan pa kako da mu jo udvaram?
Ovo kraljicu udobrovolji i nasmijei se
lijeniku.
-Obojadiite, gospodine, svoju bradu pa e
moda biti ljubaznija.
-Recite mu, velianstvo, neka ne zaboravi
poglaati i svoje nabore.
Ovoj primjedbi nasmije se i Francesco i
kraljica.
-Kako se moete ljutiti zbog njenih rijei-
primijeti Francesco lijeniku.
-Lako je vama, uzoritosti. Vi ste mladi i lijepi.
-Dosta o tome- prekine kraljica razgovor-
nadam se da e prineva majka ostati na
ivotu. Gordana, reci Ivanu da sutra prije
podne elim s njime govoriti, a vi, gospodine
lijenice, uinite sve. Odredite to god bude
bilo potrebno za njegu bolesnice.
Gordana i lijenik ostavili su kraljicu.
~ 566 ~
-udno je to, Francesco, svi nai Napuljci

mrze Gordanu.
-Ja sam i u ljubavi prema Gordani s tobom,
Beatrice. I kad bi ti bila osobito njena prema
meni, onda bih djevojku...
-Znam to hoe da kae i zato ne doputam
dovriti reenicu. Evo, ekaju me dvorski
krojai. Moram odrediti korotne haljine za nas
i itav dvor. Jo nikad nisam tako veselo
stupila u alost!
Vrativi se u sobu bolesnice, Gordana je nala
princa Ivana I njegova prijatelja Damira.
-Zato je kraljica zvala lijenika? zapita Ivan.
-Da mu zapovjedi neka dokae kako je
zavrijedio krilaticu da se smrt boji njegove
znanosti. Odluno mu je zapovjedila neka
pokua sve da gospoa ostane na ivotu.
-Zar je to mogue? -upita Damir.
-ula sam kad su govorili, posve tiho, dakle
nema nikakve sumnje u iskrenost kraljiine
elje.
-A to je rekla vama, Gordana?
-Ponajprije da sutra prije podne doete k njoj
jer bi eljela govoriti s vaom visosti.
~ 567 ~
-to sve to znai?

-Znai, moemo se nadati da se ovu no nee
desiti ono ega smo se bojali.
-ega se ste vi bojali, Gordana?
-Da bi vruica mogla pojaati.
-Ipak me jo uvijek podilazi strah od lijenika.
-Krivo inite, visosti, kraljica je izriito rekla
da joj je ivot vae majke potreban.
-to ona hoe s njenim ivotom. .
-Visosti, ako vaa majka ozdravi, onda ete
moi njen ivot sauvati samo za sebe!
-Izrekli ste, Gordana, vrlo veliku rije. Da,
njen ivot sauvat u samo za sebe. Na to se
kunem ovdje pred njenom posteljom.
A onda je uniao lijenik donosei neki novi
lijek. Ulio ga je u bolesniina usta. Gordana,
princ i Damir promatrali su kako bolesna
ena nesvjesno guta tekuinu iz lijenikove
ruke. Sve troje osjete zebnju.
Prolazila je no, a oni su troje pazili na svaki
kret bolesnice, prislukivali svaki njen dah.
Udubljeni u misli, sjedili su tiho, ukoeni
strepnjom. Od asa do asa ustao bi Ivan,
dotakao se uznojene vrue bolesniine ruke i
~ 568 ~
kriomice brisao suze. Osjeao se kao dijete to

zavueno u kutu drhti pred nevidljivom
smru koja jednom kotunjavom rukom hvata
za njegovom majkom a drugom se ulja k
njegovom srcu.
Dok je ve davno u novoj palai sve spavalo,
gorjela su sva svjetla u kraljevoj odaji. Matija
se zakljuao u svoje sobe i sputene glave,
napola mirei, istraivao svoje podrovane
utvrde i stvarao osnove kako da ih opet
podigne.
~ 569 ~
DAN JURIA
Neobino rano naao se kralj u svojoj radnoj

odaji. Jo nije bilo nikoga. Stari Radulo
tapkao okolo redajui po stolu crnila, pera i
papir oekujui da e mu gospodar po obiaju
zaeljeli povjerljiv razgovor. Dugo je Matija
etao sloivi ruke na pojasu opivenom
draguljima. Najposlije stade govoriti gledajui
preda se
- Koliko svijet zavidi kralju! Kakve su sve
predodbe svijeta o blaenstvu koje uiva u
svojim bogatim odajama kralj Matija. Da,
moj dragi stari, kralj moe zapovjedati,
bievati, suditi, odrubljivati glave, gospodariti,
oduzimati,
davati, snovati, odreivati svoje putove, paliti
utvrde, voditi bojeve. A srea? Njoj ne moe
zapovijedati, ni suditi, ni njome upravljati.
Odredi, zapovijeda, smisli, stavi svaku
osnovu kamo te volja, a onda zaas netko jai
sve to porui, pokosi. Ljudi ne slute da se
kralj Matija u svojim bogatim odajama
svakog dana, svakog asa natee, hrva
zubima i noktima u vjeitoj borbi s izdajicom
kojoj je prisegao vjernost pred oltarom. Tko
sluti da neprestano bijem boj i onda kad se
~ 570 ~
smijeim i kad sjedim uz bogati kraljevski

stol? Ni asa mira, ni asa!
-Bilo je mira, bilo je i sree, to ipak morate
priznati.
-Kada? Ja ne znam o tome nita.
-Kad je bila na dvoru ona tamo.
-O kome ti to govori? -grubo e
-O majci njegove visosti koja je tamo gore.
Naas se kralj zaustavi:
-Gore? Kako gore?
-U prvom katu htjedoh rei.
-Kako je njoj?
-Probdjeli su uz njenu postelju cijelu no.
Ujutro mi ree gospodin Damir da joj je bolje.
-Dakle nee umrijeti?
-Gospodin Damir veli da je napuljski lijenik
potpuno uvjeren u to.
Pri tom je Radulo pogledao kralju u oi, no on
se okrene od njega i nastavi etnju. Stari
dvoranin neto je spremao zaustavljajui se u
sobi, ali kako kralj nije vie kanio govoriti,
zapone on:
~ 571 ~
-Ipak je njezino velianstvo dobra srca, vrlo

dobra srca. Ona se tako mnogo brine za ivot
i zdravlje prineve majke.
-Ona se brine?- zastane kralj.
-I te kako. Velianstvo je zapovjedilo svojem
napuljskom lijeniku da ne dopusti majci
naeg princa umrijeti i da je brino njeguje!
Dao joj je neki
poseban lijek.
Obje kraljeve ruke izvukle su se iz pojasa i
spustile na stol.
-Plemenitost je to -stade uveliavati Radulo. -
Uistinu plemenitost.
-Plemenitost iz koje Napulj kuje bode meni -
promrsi kralj i zagleda se u stol. Onda
podigne glavu i naloi Radulu:
-Odmah zovni Varadija.
Kad je kancelar uao, kralj ga odmah zapita:
-Gdje je Baka?
- Ne usuuje se stupiti pred vae velianstvo.
-I bolje je tako jer nas dvojica imamo jo
vanih osnova.
~ 572 ~
Upamtite, Varadi, ni Baka ni Filipec ne smiju

doznati da sam kraljicu kanio zarobiti. To
ostaje naa tajna. Nikad nitko ne smije to
naslutiti.
-I u grob u je ponijeti.
Tog asa ue pa Stjepko i javi kralju:
-Velianstvo, vani eka griki kroja i moli da
ga odmah primite jer ima neto vano saopiti
o princu Ivanu.
U kralju se sve kovitla od uzbuenja poslije
ovih dogaaja i hvata se nade da e mu ova
vijest otkriti neto sudbonosno te odmah dade
nalog Stjepku da ga uvede.
Pa irom otvori vrata. Griki kroja ue i s
poitanjem se pokloni.
-Dakle, to imate da mi kaete? -izravno pita
kralj i poe prema njemu da ga ohrabri. . .
-Vae velianstvo, milostivi kralju i na
gospodaru -glas mu je drhtao, a klobuk u ruci
bio je ve posve zguvan -da bi i vae
velianstvo moglovjerovati ono to sam
doznao dopustite da objasnim kakvim sam
sluajem doao do ovog saznanja.
-Govori, reci sve to eli nutka ga kralj.
~ 573 ~
-Velianstvo, zbog velike vruine izaao sam

noas iz kue i legao u svom vrtu u travu kraj
uline ograde. Prolo je dosta vremena kad
ujem korake. Zaustave se nasred ulice, jer
jedan ree da e tu moi razgovarati bez
ikakve bojazni da bi tko prislukivao. Nisam
se usudio pomaknuti da ne bih bio otkriven,
jer sam uo gdje se spominje princ Ivan.
-O mojem sinu su govorili? Opetuj mi svaku
rije!
-uo sam gdje apu kako ima neki praak
koji se moe nasipati u pie, jelo, u knjigu ili
na svaku stvar koja se uzima u ruke i od toga
polagano ovjek gine i umre ba kao da mu je
tako bilo sueno. Pa kad ga nisu mogli
maknuti sa svijeta u dvoboju, maknut e ga
prakom.
-A znate li tko su bili ti ljudi? zapita kralj.
-Poto sam morao ostati miran da me ne
otkriju nisam mogao gledati preko ograde, ali
su sigurno bili Lahi, Napuljci jer su govorili
njihovim jezikom. Ja sam bio u Veneciji i
upoznao taj jezik, a poznao sam po glasu da
su to dvorani koje sam vodio jednom proroici
i bio im tuma.
-Znade li im imena?
~ 574 ~
-Ne znam, velianstvo. Jedan ima tamnu

iljastu bradicu. Kad bih ih vidio, prepoznao
bih ih odmah. Osjeao sam da to moram javiti
vaem velianstvu, pa bilo sad to mu drago.
-I dobro si uinio. Varadi, isplatit ete mu
pedeset dukata!
-Vae velianstvo, ja sam siromaan kroja, a
vi ste kralj, ali nemojte me tako uvrijediti.
Zavukao bih se u crnu zemlju da primim dar.
Od srama ne bih vie mogao gledati sunce.
Matijino lice poprimi ganutljiv izraz. Naglo
pristupi krojau, uzme mu obje ruke i vrsto
ih stisne.
-Za koji dan pozvat u te u dvor da saije
mojem sinu skupocijena odijela.
-Ovako asnu nagradu primam.
Kralj mu postavi jo neka pitanja, a zatim se
srdano oprosti. im su se za njim zatvorila
vrata, kralj ih zakljua, pa se nasloni na zid.
-Blijedim licem gleda Varadija. Njegovo
aptanje provlai se dvoranom kao hroptanje:
-Praak, praak! Protiv mene bojovnika
gvozdenih grudiju, eljezne ruke prakom!
Protiv mojeg maa okrvavljenog turskom
krvlju, protiv slavodobitnog pobjednika
~ 575 ~
ovjenanog lovorom idu oni s prakom.

Prijestolje moje to sam ga gradio, pozlatio,
usjekao mu korijen u dno zemlje oni e
razoriti prakom!
Poniknute glave slua Varadi kraljev apat i
uti. Matija zaokrui pogledom dvoranu.
-Mojeg sina pod mojim krovom obilazi smrt!
Ne od maa, ne od bodea ni od nevidljivog
stvarnog otrova to bi ga ubojica mogao uliti u
jelo! Praak nevidljiv, nezamjetljiv, praak po
podu po stolu, knjizi, na uzglavlju, po njegovu
odijelu, po svemu ega se dotakne njegova
ruka. Praak to se igra u zraci sunca kad
dolazi na prozore i taj moe biti praak smrti.
-Velianstvo, otjerajte s dvora svu napuljsku
eljad- predloi Varadi.
-U pravi as! Otjerati Francesca, Giovannnia,
kraljicu? Navui na sebe neprijateljstvo
Napulja, Rima, Ferare, itave Italije? Svi oni
tajni i javni neprijatelji meusobno bi se
zdruili protiv mene. A kako da opravdam
takav in. Vijeu koju sam uo od jednog
krojaa? Otjerati kraljicu? Ludi ste, Varadi,
ludi. Nepromiljeni u svojoj naglosti. I Matija
plane, ali se brzo ohladi, jer ne gubi pamet
kao vi svoju.
~ 576 ~
-Juer ste, velianstvo, odluili juriati

punom akom asti i zlata. To se moe samo
protiv vaih domaih protivnika velikaa koji
su pohlepni za au i prodrljivi na imanja.
Napulj grabi za prijestoljem. I dok ga vi
budete
milovali, on e sipati nevidljivi praak. Tu
obrane nema, osim...
-Sve protjerati! Ako va dravniki mozak ne
moe predloiti drugo, onda barem svoje
umne savjete sakrijte preda mnom.
Dugo je kralj hodao po sobi ne osvrui se
vie na svojeg savjetnika. Onda stade aptati
kao za sebe:
-Otrovu moe nai protuotrov, a praku?
Na to pitanje Varadi ne odgovori. Sive oi
pune su mu briga. U tiini Matija proape:
-Da sam mogao naslutiti kakve me borbe
ekaju da jedinca sinu osiguram prijestolje,
da sam to slutio...
-Bili biste posluali moj savjet i vjenali se
njegovom majkom odvano e Varadi.
-Makar i to...
~ 577 ~
Nastupila je duga utnja. Za to vrijeme Varadi

kriomice pogleda kraljevo naborano elo.
-Prionite uz posao. Ja u se vratiti- i poe u
spavau sobu.
Dravni kancelar nije mogao raditi. Pohitio je
u knjinicu starcu Ivanu, vitezu od Srednjice,
i priapnuo mu:
-Svi smo uhvaeni, svi privezani nevidljivim
okovima. Nad ovim dvorom lebdi smrt u
praku.
Kad mu je saopio to je uo od krojaa, Ivan
od Srednjice spusti glavu na dlanove:
-Iz ove nesree ima samo jedan spas. Neka
kralj odmah izbaci s dvora Alfonsa i Enrica.
-Kralj me nazvao ludom kad sam mu slino
savjetovao. Upamtite. Matija je u
Beatriceinim pandama i onda kad vodi boj
protiv nje. Ona mu je u krvi, u dui. Otrovan
je njenim arima, ne moe protiv nje nai
protuotrova. Nikada! Uvijek u njemu vidim
ovu panteru.
Onda Varadi ostavi starog prijatelja i pohiti u
kraljevu radnu sobu. Tu je naao Orbana koji
najavi:
~ 578 ~
-Preasni, doao je gospodin Nikola pl.

Brezovica.
-Napokon! Brzo ga uvedite.
Stasit visok i snaan mukarac prosijede
brade i guste polusijede kose ue u kraljevu
radnu dvoranu. Varadi mu prui ruku.
- Sami ste? upita doljak.
-Na sreu! Mnogo se toga dogodilo o emu vas
moram izvijestiti prije nego to se sastanete s
kraljem- i pokae na vrata na koja je iziao
kralj. -Dakle,
govorimo tiho.
-A ja imam da vam saopim neugodnu vijest:
vrativi se s puta, poao sam najprije u
Brezovicu. Kad tamo snae me teki udarac.
Prineva majka ostavila je moju kuu.
-Ba sam vas o tome htio izvijestiti: ona je na
dvoru ve dva dana. Jedne veeri pojavila se
kao ispod zemlje.
-Prije dva dana? Nema je u Brezovici dvije
sedmice.
-Dakle skrivala se negdje na Griu. Zato je
iste veeri mogla doznati o prinevoj smrti.
-to velite?
~ 579 ~
-Sve je u redu! Princ je zdrav i iv. Poslije u

vam sve razjasniti.
-Ako kralj sazna, da sam je primio.
-Nema straha. Rekla je kralju da se sklonula
u nekom oblinjem selu, ali nije htjela rei u
kojem. Vano je da ste obavijeteni i spremni
ako vam kralj to govori o tome.
Sluali su. S one strane ulo se kripanje
vrata i kralj se pojavi. Spazivi starog plemia,
malo se razvedri.
-Vi ste to, Nikola! Dugo se nismo vidjeli. No,
kako je?
-Hvala velianstvo, vrlo dobro.
-Napokon je nekome dobro! Rastali smo se na
bojitu, a sreli opet na bojitu.
Ne shvaajui smisao ove primjedbe, plemi je
utio.
-Da, moj dragi Nikola. Samo to je na
turskom bojitu bilo lako pobijediti
neprijatelja. Ali sad elim uti to mi donosite.
-Obiao sam po vaoj elji sve plemike
dvorove i svuda sam dobio jednak odgovor:
"Nita ne elimo drugo nego da sin naeg
pravednog i junakog kralja bude njegov
~ 580 ~
nasljednik." Kad sam im rekao da se dio

bogatih i monih velikaa buni protiv toga,
plemii su usplamtjeli i prisegli: "Ako bude
potrebno, udarit emo na izdajice oruanom
silom." Evo, velianstvo, donosim vam
pismene prisege naeg plemstva da e za
kralja birati vaeg sina.
Kralj primi od plemia pisma, pogleda ih i
onda preda Varadiju.
-Sjednite, Nikola! Uinili ste veliko dobro za
moje kraljevstvo. Neu vam to zaboraviti. Sad
uinite jo jednu uslugu svome kralju.
Prineva mati je ovdje.
Plemi jedva svlada uzbuenje.
-Napuljski kralj poslao mi je tu enu da
upropasti ugled mojem sinu. Dakle, mora
odavde to prije i to dalje. elim da ide
nekamo k moru, na koji otok gdje
nitko nee znati otkuda je i to je. Ovdje je sve
puno stranih poslanika i velikaa. Prisutnost
te ene podsjetit e na graansko porijeklo
majke mojeg sina. elio bih da je vi otpratite.
-Vae velianstvo, spreman sam na svaku
slubu. Kad moram putovati?
Varadi se zaprepasti.
~ 581 ~
-Velianstvo, tek je udahnula prvi dah ivota,

jo je nemona.
-Ne bude li mogla sjediti u koiji, neka je
nose. Vi ete, Nikola, pripaziti. Treba joj na
putu pruiti svu udobnost.
-Velianstvo, ako je uzviena gospoa
bolesna, mogli bismo je prenijeti u moj dvor
dok se ojaa za tako daleki put.
-Nizato! Ona mora daleko. Neka iezne s
puta mojem prijestolju! To upamtite svi vi koji
se nazivate vjernim podanicima svojeg kralja!
Ona mora ieznuti to prije. Ieznuti! Vi
ete, Varadi, u najveoj tajnosti pripremiti taj
put.
-Ako se princ bude protivio?
-Njega u zatvoriti i stvar je rijeena. A sada.
Nikola, poite. Znam, eljni ste vidjeti sina,
svojeg Damira. Znajte da sam ga posinio.
-Takvo odlikovanje, velianstvo! -usklikne
otac.
-Spasio je ivot mojem jedincu. Damir je
vrijedan svojeg oca! Idite i nikome o tome ni
rijei.
-Velianstvo, dunost mi je utjeti.- Kad je
starac otiao, kralj se uspravi:.
~ 582 ~
-Sad hitno zovnite napuljskog krvnika Alfonsa

Borgiu, neaka najgnusnije drolje Italije!
Varadi zovne Berislavia pa mu izda kraljev
nalog, a onda se opet povue u sobu i ostane
posve neprimjetljiv uz radni stol.
Kralj Matija vrlo ljubazno doeka Alfonsa.
Ovaj se odjenuo u ruho od crvene tkanine s
naicima od ute svile. Sav je naduvan,
ponosan, slavodobitan. Kao da to ne opaa,
kralj ga prijazno oslovi.
-Dakle, moj mladi prijatelju, juer sam vam
isporuio da u se danas s vama porazgovoriti
u lovu. Lov smo morali otkazati zbog korote.
Ipak, eto, drim rije. Sjednite, gospodine
grofe. Na e razgovor trajati podue.
Mladi nije uzeo ponuenu stolicu ve se
smjerno pokloni:
-Velianstvo, dopustite da vam razjasnim to
se dogodilo. Mene je princ izazvao, a ja sam
morao izvriti viteku dunost.
-Vi ste je doista estito i izvrili. Meutim,
kralj Matija se ne aca
zatraiti oprotenje bilo od kojeg plemia ili
graanina ako vam je tko od mojih najbliih
nanio kakvu uvredu.
~ 583 ~
-Meni? -malo se zaudi Alfonso, a Matija ga

prekine.
-U vitekom je smislu svakako nepravda koja
vas je dostigla preko mojeg sina. Molim da
primite preko mene njegovu ispriku to nije
imao ast pristupiti dvoboju. Ali taj
nesporazum skrivio sam ja.
-Vi, velianstvo?
-Zabranio sam oruane sukobe, a kad sam
doznao za vas, naloim Damiru neka se
dvoboj izvri o podne. Za ovo je uo griki
luak koji je bolovao od utvare da je princ
Ivan.
-Luak? zabezekne se Aifonzo.
-Doao je Radulu, prikazao se lovcem i rekao
da ga alje princ neka mu izrui njegovo
odijelo. On je to i uinio ne znajui s kim
govori. I tako se on pobio s vama. Ali o tom
nije vrijedno gubiti rijei. S vitekog gledita
alim da se niste pobili s princom, a s
humanitarnog mora mi biti drago jer da ste se
pobili s mojim sinom, mladiu moj, proli
biste zlo i ja ne bih mogao da vas odlikujem
vanom misijom.
~ 584 ~
Prodoran Aifonzo pogled nije mogao ni asa

omesti kraljev ljubazan izraz lica i ton pun
najiskrenijeg uvaavanja.
-Kako smo juer uli, Inocent VIII je umro. U
tom asu moje su elje uperene samo u vaeg
ujaka i moja je vrua elja da nam sjedi na
papinskoj stolici.
-Velianstvo, moj ujak ima i neprijatelja.
-Ba vam o tome kanim govoriti. Jedan od
njegovih najopasnijih protivnika u mojim je
rukama, a vi ete biti moj poslanik. Dakle,
stvar je vana; Spise koje posjedujem ne bih
mogao izruiti drugome, osim krvnom roaku
njegove uzoritosti, jer da zaluta ju u tue
ruke, izgu bi smo sigurnu nadu u uspjeh
Roderiga Borgie.
-Moj e vam ujak dovijeka iskazati
zahvalnost.
-A ja u mu u mojem kraljevstvu podijeliti jo
jednu opatiju, i to najbogatiju s prihodima...
Alfonsovo lice ponovo zasja, a kralj ga
bezbrino potape po ramenima:
-Sad jo jedno: neete putovati sami. elim,
naime, da s buduim papom sklopim
unaprijed najui savez. Branit u ga protiv
~ 585 ~
svakoga, branit u ga oruanom silom. Za

sklapanje toga saveza aljem u Rim svojega
sina.
Uza sav Alfonsov napor da zadri potpuni mir,
njegove oi naas sijevnue.
-Putovat e s vama. Neka mi sin pogleda malo
juni dio svijeta, a vi ete mu biti ljubazan
vodi,
-Osjeam se poaenim, velianstvo- odvrati
plemi.
-Dakle, kad moete na put?
-Za dva-tri dana potpuno sam spreman.
Meutim, velianstvo mi iskazuje toliko
dobrote i povjerenja dok sam ja u
mladenakoj strasti poinio sablazan u
remetskom samostanu.
-To su budalatine.
-Na koje me zavela gospoica Gordana.
-Gordana?
-I molim kralja da me slua jer je postupila
prema meni vrlo nepravedno.
-Dajem vam kraljevsku rije da e ispatati
svaku krivicu. Iskaite mi sve.
~ 586 ~
-U samostanu sam poinio izgred, raspaljen

Gordaninira ponaanjem, a jo vie po pravu
koje posjedujem na nju.
-Dakle i vas je smotala? Slutio sam to.
-Ne samo to su me njene oi hvatale
raspaljujui moju mladu krv nego jo vie.
Gordana se izravno, otvoreno i jasno obeala
meni!
-Za enu?
-Uprosio je nisam- nasmijei se Alfonso -ve
zatraio da bude moja. ast svoju zalaem za
ove rijei i kunem se na svoj ma da nikad ne
bi dolo do ugovorenog dvoboja s princem, da
me na to nije nagnala Gordana.
U kraljevu oku zatitraju prve sjene gnjeva:
-ime vas je nagnala na dvoboj? Oekujem od
vas istinu.
-Pokoravam se vaoj zapovijedi. Kad je
Gordana ve sve redom na dvoru
namamilasvojim oijukanjem, onda je bacila
oko na princa.
-Nastavite -naglo e kralj svladavajui ljutinu.
-Kao svaki zaljubljeni mladi, tako sam i ja za
njom uhodario. U lovu opazim kako se ulja
~ 587 ~
za princem i naem ih gdje povjerljivo sjede

zajedno u umi. Razvitlan ljubomorom,
dojurim k njima i spoitnem joj ponaanje, na
to je princ pozvao mene na oruani dvoboj.
-Zar sumnjate da Gordana ljubi princa?-
nasmijei se kralj, toboe ravnoduno, a ipak
napeto oekujui odgovor.
-Ne vjerujem da ljubi, ali se za njim otimlje.
-S kojeg razloga?
-Mnogo puta su dvoranke pokuale zaplesti u
ljubavne mree kraljeve sinove da steknu
naslov princeze.
Kralj vie nije mogao ostati na mjestu. Ustane
i poe po sobi. Nastojao je da se sjeti svega
to mu je Gordana govorila kad su stajali kraj
probodenog ure u umi, to mu je govorila
ovdje u ovoj dvorani kad je nakon remetske
noi opravdavala svoj izostanak. I povezujui
to s Alfonsovim prianjem, kralj opazi
nesuglasice koje su u njemu pobuivale
sumnje. Od onog asa kad je kralj bacio u
tamnicu Gordanina zatitnika Ivana
esmikog, prela je njegova mrnja na
Gordanu. Vazda je u njoj vidio duh ovjeka
kojega smatra svojim urotnikom,
buntovnikom i neprijateljem. Ovog asa taj je
~ 588 ~
osjeaj buknuo novim plamenom, pa je u

svemu to je sada rekao Alfonso nalazio
urotniku nit koja svjesno ili nesvjesno
povezuje Gordanine ine s urotnikim
osjeajima njenog zatitnika. Ovo je bio novi
val na poetku oluje. Uzbuenje to se u
njemu danas uzbibalo krojaevim otkriem
razvezalo je njegovu naglu ud. Tjeran
silovitom navalom svoje antipatije prema
Gordani. otro otvori vrata i vikne pau:
-Neka odmah doe Gordana!
U predvorju svoje radne sobe spazio je Lovru
Ilokog, ali mu tek odmahne rukom i opet
zatvori vrata. Zaustavi se pred Varadijem koji
je sve vrijeme radio uza stol, toboe zadubljen
u posao.
-Dakle, Varadi, sve ono to se dogodilo ovih
dana: strahovita vijest koja me udarila zbog
princa, sve muke koje sam onda pretrpio i sve
to je nakon toga dolo, sve je to skrivila
Gordana! Neka dvoranka, neko ensko eljade
odraslo u dobru i obilju, neko luckasto
nevjerojatno stvorenje igra se s nama. Svojim
oijukanjem die mi dvor u plamen u kojem
pleemo svi mi kao njeni robovi.
Kralj estoko udari po stolu.
~ 589 ~
-Toga se razoritelja mojega mira treba odmah

osloboditi.
Dok je govorio gledajui Varadija, Alfonso
ustane i povue se u pozadinu. Znajui da bi
samo raspirio kraljev bijes kad bi pokuao
braniti Gordanu, Varadi je samo kimao kao
da se snebiva nad onim to je uo. Sve vie
raste kraljev bijes, sve mu se jasnije prikazuju
sumnje u stvarnom obliku...
-''Ona'' -bijesni kralj u svojoj dui- ''ona slui
kraljici. Ona mami Ivana po elji kraljice, po
Beatricinoj elji izazvala je Gordana sablazan
na bojnim igrama da osramoti mojeg sina.
Ona oko njega plete mreu. Kad Beatrice nije
mogla uspjeti s Isabellom, poslala je na juri
Gordanu. To je jasno kao to je jasno da je
krv ove djevojke urotnika. Duh njenog
tienika..."
Vrata se otvore i Gordana ue. Poklonila se
gledajui otvoreno kralju u lice. U njemu
sijeva. I kad kralj otvori usta, nad njom
zagrmi:
-Laljivice!
-Mirno je izdrala taj teki udarac i jo mirnije
odvrati:
~ 590 ~
-Velianstvo, nikad nisam uinila nita to

bih morala pokriti laju.
-Princ i gospodin Alfonso posvadili su se zbog
vas.
A ona se jednostavno nasmijei i odvrati
saalno:
-teta to se time ne mogu podiiti!
-teta! Jeste li uli? -vikne kralj. -Dakle
priznaje svoje namjere.
-Moram priznati, velianstvo, koliko bih
vrijedila na dvoru da se tako odline linosti
svaaju zbog mene.
-Recite joj u lice, gospodine Alfonso. Ja bih je
morao smrviti da produim razgovor s njom.
Pristupivi blie, upilji Alfonso pogled u
Gordanu.
-Naao sam vas s princem u povjerljivom
razgovoru dok je gospodin Damir bio na
strai.
-Da je uistinu bilo tako ne bih tajila, ve bih
se time pohvalila.
Trenutak su ostali bez rijei, a onda se
Alfonso pouri da obrani svoju tvrdnju.
~ 591 ~
-Nije lako dijeliti boj s vaom dosjetljivou,

ali ja opet kaem: naao sam vas s princem u
povjerljivom razgovoru. Ne znam to vas nuka
da tajite sastanak s njim?
-Ali znam ja -plane kralj.
-Onda, vae velianstvo, zna vie nego to je
bilo.
-A bilo je onako kao to sam ja rekao. Dajem
ponovno svoju asnu rije primijeti Alfonso.
-A ja dajem samo ono to imam: istinsku rije
odvrati Gordana. Neka vae velianstvo izvoli
pozvati njegovu visost i gospodina Damira, jer
oni posjeduju asnu rije koja vrijedi.
-Za dvoranku neu da zovem na
svjedoanstvo svojeg sina i estitog plemia.
-Moj ivot moete uzeti svakog asa, ali svoju
ast branit u od svakoga -odluno izjavi
Gordana.
-Brani se! -i pokae Alfonsa. Evo ti ivog
svjedoka.
-Da sam se ja ogrijeila o svoju djevojaku
ast?
-Bestidno si mu obeala sebe!
-Moete li to porei, Gordana? -zapita Alfonso.
~ 592 ~
-I dokazati.
-Da ujemo -ree kralj.
-Na bojnim igrama kad je Alfonso nastupio da
se bije s princem. rekla sam mu: prepustite
mi prvu bitku njegovom visosti i bit ete
nagraeni.
-Eto, velianstvo, priznaje.
-Istinu ste rekli. Alfonso potvrdi kralj.
-Ali sam unaprijed znala da mi velianstvo
nee dopustiti maevanje s princem i tako
prva bitka ne moe biti moja! Prema tome,
svjesno sam prevarila gospodina Alfonsa.
Nisam kriva to je tako malo duhovit.
Meutim, kralja vie nije zanimala prevara,
ve sam Gordanin in i zapita je:
-Htjeli ste samo osramotiti princa? To ste
htjeli?
-Nisam, ve sam eljela dobiti u ruke ma
gospodina Alfonsa.
-Mogli ste za bitku uzeti iji drugi.
-Htjela sam ba njegov.
-Zato ste traili ba Alfonsov ma?
~ 593 ~
-Gordana otvori usta... Na rubu tih rumenih

usana Alfonso osjeti rije "htjela
sam njegov ma jer je bio otrovan". Da za kri
put optubi, Alfonso otro pogleda Gordanu i
zapita naglasivi:
-Moda ste htjeli moj ma zbog onoga koga ste
traili u samostanu.
Oboje se zagledae. Alfonso osjea kako stoje
jedno uz drugo na rubu ponora, samo jedan
nezamjetni kret, jedan dah, laki dodir i
strovalit e se. Gordana razabire kako uz nju
stoji ovjek sijede brade, starakog blijedog
lica, punog patnje i pregaranja, lice onog to
je skriven u remetskom samostanu i
nevidljivo i neznano upravlja sudbinom
itavog kraljevstva.
A im Alfonso izree njegovo ime, ivot i
sloboda njenog dobroinitelja lee na dnu
crne dubine. Slegne ramenima i nasmijei se:
-itav mi se svijet na bojnim igrama smijao
kad sam nastupala u borbi s mladim
Gerebom. Htjela sam im pokazati da me
junaci kao to je gospodin Alfonso uvaavaju i
pruaju mi svoj ma. Iako sam bila uvjerena
da mi nee biti doputeno da se bijem s
princem, imala ipak zadovoljstvo da mi je
~ 594 ~
junak, vitez nudio svoj ma, i to mi je bilo

dovoljno.
-I meni je dosta! -udari kralj po stolu.- Dosta
mi je toga eljadeta, dosta bestidnosti, dosta
nemira to ste prouzrokovali na mojem dvoru!
-Sve uzbuenije vie kralj. Uzroci koji su
razbuktali mrnju prema Gordani, sve sumnje
koje su nastale u njemu i uzbuenje koje ga
je zateklo zbog dananjeg otkria grikog
graana, sve se tu slilo, stopilo u val
razjarenosti. Naao je nekoga nad kim moe
da se razvie, razmahuje svojim bjesomunim
jadom i njegov glas saspe se nad Gordanom.
-Bestidna razornice mojeg mira, besramna
namigua koja se obeava kao kakva
djevojura.
-To ne smijete rei, velianstvo- vikne ona.
-Smjesta se pokupite s dvora! Jo danas da
vas ne zatee no pod mojim krovom. Nikad
mi vie ne prekoraite prag. Ona je ponosno
dignula glavu i viknula:
-Krivicu mi inite, velianstvo!
-Tebi krivicu -vikne kralj i podavi se potpuno
svojem razmahanom gnjevu zgrabi sa stolca
limeno ravnalo.
~ 595 ~
Gordana razabere njegovu namjeru, ali mjesto

da se udalji, uvrijeenim ponosom sklopi ruke
na prsima i ostane stajati poput kipa blijeda i
odluna. Izazvan jo vie tim gestom, kralj
svom snagom zamahni prema Gordani.
-Jedna ruka dohva ravnalo i otkloni od
Gordane udarac. Matija spazi da je to
ruka Lovre Ilokoga, a iza njega jo su
otvorena vrata na koja je dohitio u sobu.
Varadi stoji zaprepateno, Alfonso se zlurado
smjeka, dok se kralj zadran da izvri svoju
namjeru bijesno okosi na vojvodu:
-to ste uradili?
-Obranio sam vae velianstvo da ne udari
enul
-To nije ena, to je nedostojnica.
-Tko je optuuje?
-Sve je priznala!
-Nije mogla pnznati nita zbog eg bi je
velianstvo moralo tako kanjavati.
Ljutit zbog vojvodine obrane naoigled
Gordani i njen pogled pun ponosa i
odvanosti jo vie raspali kralja. Ne mogavi
da je udari, rikne:
~ 596 ~
-Napolje!
Pogled mu je ibao Gordanu, a ruka
pokazivala vrata. Odlazei, nije gledala ni
kralja, ni vojvodu, ni Varadija, samo ispod
trepavica zamiri prema Alfonsu.
-inilo mu se da ga taj pogled biuje.
-Niste je smjeli obraniti. Ne znate to je bilo i
kako.
-Znam, velianstvo, i ba zato je branim.
-Ni rijei vie o tom. Gordana mora s mojeg
dvora.
-Kamo? -upita vojvoda.
-Nije me briga. Neu da je vidim.
Smijeak zadovoljstva titra u Alfonsovim
oima, licu i svega ga proima.
"To sam ba elio."
-Vi ste, Alfonso, dobili svoju zadovoljtinu
ree kralj i prui mu ruku. Do vienja!
Snebivajui se okretao se vojvoda za
Alfonsom, a onda za kraljem koji je hodao
gore-dolje. Lovro i Varadi izmijenili su
poglede. Nisu se usudili ni progovoriti.
~ 597 ~
U kraljevoj predodbi Gordanina krivnja bila

je potpuno jasna. Smatrao ju je svojim
urotnikom, kraljiinim poslanikom,
zaetnikom svega to se dogodilo. Sve je svalio
na nju. inilo mu se kao da e sve zlo nestati
im mu s vida nestane Gordana. Kad se naglo
usplameni plamen opet stiao, kralj pogleda
vojvodu koji to jedva doeka:
-Velianstvo, na uspomenu mojeg oca kojeg
ste toliko ljubili dopustite mi jo samo jednu
rije.
-Mora da vam se neto duboko zasjeklo u srce
kad se pozivljete na uspomenu svojega oca.
-Moda ste pogodili, velianstvo.
-Dakle, to elite? -zapita posve blago, kao da
je zaboravio na ono to je bilo.
-Kralja, za kojeg u dati ivot u svakom asu,
molim da ne vjeruje Alfonsu. Zlobno je
optuio Gordanu.
-Radi nje vi se pozivljete na uspomenu svog
oca? To je oskvrnue! Vojvodo, sili ste s uma!
-Kad bi vae velianstvo znalo koliko vas je
Alfonso nalagao...
-Pustite Alfonsa.
~ 598 ~
-Velianstvo, on je u samostanu na moje oi

poinio podlosti, izgovorio toliko lai da ne bih
smio nikada s njime pod jednim krovom
popiti ni au vode!
Kralj mu prie:
-Inocent je umro. Roderigo Borgia dolazi na
papinsku stolicu. Vojvodo, vi ste potenjak,
junak, otvorena dua. Vi ne znate to znai
diplomacija. Alfonso e ostati nekanjen i
onda iako je uistinu svaka njegova rije bila
la.
-Ja sam gledao tu neman u nastupu
divljatva prema djevojci.
-Ona je kriva!
-Velianstvo, ako je diplomacija Alfonsa
odrijeila kazne neka odrijei i Gordanu
njegove objede.
-Vojvodo, ona mora s dvoral
-Nema nikoga na tom svijetu i nema ime ni
da se prehrani!
-Neka ide u pastirice!
-Velianstvo!
-Ako vam nije pravo, uzmite je vi u slubu.
~ 599 ~
-Velianstvo, uzet u je za enu, molim njenu

ruku!
-Vojvodo, vi ste ozbiljan ovjek, mu.
-Pa, ja sam je progledao. Kao to je njena
ljepota blistava tako su blistavi njezin um i
ast. Molim da mi je dadete za enu.
-Na ovu prosidbu morao bih odgovoriti da je
smjesta bace na ulicu.
-A ja bih je pokupio, odveo u crkvu i u svoje
dvore.
-Je li to vaa ozbiljna rije?
-Rije asnog viteza.
Kralj baci na stol prihvaeni vr iz kojeg je
htio piti, zabode ruke za pojas i pogleda
Varadija.
-Sad samo ekam da vi zaprosite njenu ruku,
biskupe! Vojvodo, kad biste vi Gordanu htjeli
uzeti za enu, ja bih vam to zabranio.
-Ako bi Gordana primila moju ponudu?
Onda biste imali odabrati izmeu dvije stvari:
moj gnjev ili njenu naklonost.
Vojvoda nije dospio odgovoriti, jer je kralj
prekinuo razgovor okrenuvi se Varadiju:
~ 600 ~
-Do sutra naveer ima da bude sve spremno.

Damirov otac krenut e s njom na put-i pri
tom pogleda na strop da time oznai prinevu
majku, a da ne mora izrei njeno ime.
Varadi se nijemo pokloni. Kralj prie vojvodi:
-Lovro, sutra uveer pomoi ete Damirovu
ocu da onu gore otpremi kamo sam odredio.
-Uzvienu gospou, prinevu majku?
-Nisam li rekao dosta jasno? -razljuti se kralj.
-Velianstvo, to ne mogu uiniti.
Pogledao je vojvodu kroz svijetloute trepavice
kao da ne vjeruje sam sebi.
-Vi ste to izrekli?
-Dao sam Ivanu rije, a vae velianstvo ne bi
moglo podnijeti da va podanik gazi zadanu
rije.
-Dakle, i vi ste protiv mene! Svi protiv mene!
Svi sipljete praak. Dobro, ako ne moete, a vi
izaite da Varadiju mogu dati naloge.
Lovro hitro izae ostavivi Varadija i kralja.
-Sutra kad zamrai, pozvat u princa na
razgovor ovamo u ovu dvoranu, s oba kraja
vrata treba da su zakljuana. Dok on bude
~ 601 ~
kod mene, neka sluge uu u sobu, uzmu

enu i hitro je iznesu.
-Trijemom na dvorite?
-Makar kroz prozor, svejedno, neka kola
ekaju vani na Dvercu da princ silazei s
prvog kata nita ne opazi. Moja je briga da ga
zadrim dok ne bude sve gotovo. I. upamtite,
Varadi: Lovro ne smije o tome saznati nita
potanje.
-utnja je moja sluba, velianstvo.
-Koju vi nikad niste vrili osobito zduno.
-Velianstvo govori sa mnom kao sa svojim
neprijateljem.
-Ne govorim s vama, nego s vaim jezikom.
On je bio uvijek neprijatelj i moj i va.
Suzdrite ga malo.
Htio je upraviti kralju pitanja koja su mu
gorjela na usnama, ali se suzdrao. Na to ga
je ponukala i okolnost to se kralj, ne
osvrui se vie, udaljio iz sobe.
*****
Tiho i oprezno uljala se Nardella iz kraljiine
odaje, spustila ruke i glavu pa koraa lagano
prema trijemu staroga dvora. Katkad bi
~ 602 ~
mirnula ispod oka u dvorite i dolje du

trijema. Ide kao podmukla maka njukajui
izdaleka plijen.
U dvoritu stoje na strai oklopnici. Ne
obaziru se na nju. A na trijemu nema nikoga.
Samo na stubitu stoji pa.
-Hej? Kamo? -vikne on za njom.
Ne odgovorivi, ona iznenada zaokrene na
jedan ulaz. Nala se u kraljevskoj
blagovaonici, zatvorila vrata kao da je gone, za
as se nae na drugim vratima i ve ue u
grimiznu dvoranu. Pri slukuje, ogledava se.
Nigdje nikoga. Male maje oi hvataju
nianom teke grimizne zastore. Iza njih se
dolazi u kraljevu radnu odaju. Hitro procapka
starica sagom ravno onamo gdje su joj se
usredotoile sve misli i svi njeni ciljevi. Uhvati
zastor i zavue se iza njega. S one strane
dopire do nje neki mukli glas. Polagano se
sputa i oprezno legne. Izmeu poda i vrata
palac otvora. Ona podnese svoje uho kao
pseto njuku kad iza vrata osjea plijen Ukoi
se. S onoga kraja razabire Varadijev glas.
-Uite samo, vojvodo, kralj je ve otiao.
A nakon toga slijedi odgovor tekog mukog
glasa:
~ 603 ~
-Kralj je, dakle, povjerovao Alfonsu koji mu

ugroava sina? to se to dogaa na ovom
dvoru?
-Napulju dolazi u pomo Rim. Nas tjeraju da
pleemo na uzici, a kralj predvodi.
-Trebali biste sa mnom povjerljivije
razgovarati da budem obavijeten o svemu.
-Kralj bi mogao svaki as natrag. Dakle,
ukratko: kralj alje Alfonsa u Rim, a s njim
zajedno princa Ivana.
-Princa alje u Rim? Kralj ide u svoju propast!
-Upravo naglavce!
-A to to kani s prinevom majkom?
-Ivana e dozvati u svoju odaju, a dotle mu
oteti majku i odvesti je nekamo daleko na
more.
-Strahovito je sluati to mi govorite.
-Kakva je tek strahota izvravati njegove
naloge?
-Moda ipak ne misli izvriti to je rekao?
Moda prikriva pravu istinu?
~ 604 ~
-Nikad zapravo ne znam to je istina: ono to

kralj misli, to govori, ili to radi danas kao
da nijedno nije istina...
-Moda se nee tako brzo vratiti. Razjasnite
mi podrobno to je s tim putem u Rim?
Iza njegovih lea uli su tropot, pa se obojica
trgnu i prekinu razgovor. Iz hodnika ue pa
Stjepko i estoko domahuje rukama.
-to hoe, Stjepko? upita Varadi i poe k
njemu.
Djeak stavi prst na usta i onda pokae na
suprotna vrata s grimiznim zastorom pa
apne:
-Ona je tamo!
-Tko?
-Nardella prislukuje!
-Za ime Boje, to smo govorili, vojvodo?
-Ako nas je ula, imat e to da izvijesti
kraljici.
-Sudbinom kraljevstva ravna Nardellino uho.
Kralj eljezne ruke ne moe izbaciti s dvora
ovu babetinu- ljuti se tiho Varadi. Stjepko
poput mladog psa pilji u vrata.
~ 605 ~
-Tako mi asti, ubit u je -razgnjevi se

vojvoda. Varadi ga uhvati za ruku.
-Polagano da je iznenadimo...
I poli su po sagu, naglo otvorili vrata i gotovo
zgazili Nardellino tijelo. Leala je sklopljenih
oiju nepomino, kao mrtva.
-Ustaj stara ludo!- vikne Varadi. Ali ona se ne
mie i kao da ne die.
-ini se Bog me oslobodio dunosti da joj
stanem na vrat ree vojvoda i sagne se k njoj.
-Stjepko je gurne nogom, ali ona lei
nepomino.
-Zar nas je uistinu dragi Bog oslobodio? ree
Varadi i prodrma je. Njezine ruke klonue.
- Neka gospoda ne govore latinski- priapne
im Stjepko. Velim vam, nita joj nije, samo se
pretvara ne biste li togod kazali da moe
otrati preko i sve izlajati.
-Djeak ima pravo. Bit e da se pretvara
potvrdi vojvoda.
- Komedijaica, zaboravila je ovaj put smokve!
-to da uradimo s njom?
~ 606 ~
-Vaa milosti, prepustite je samo meni -ree

Stjepko, mirne jednim okom i pohiti na vrata
pa zavie na hodnik.
-Doite, njezina milost kraljiina dadilja lei
onesvijetena.
I sluge uoe. Stjepko im naredi da je
podignu, a sam poe ispred njih dajui im
rukom pravac. Siu su niz stube u dvorite
slijedei paa. Zaustavio se tek pred
vodoskokom to je trcao iz zlatne nimfne
koljke. I Stjepko e tiho slugama hrvatski:
-Jedan neka je uhvati za ramena, drugi za
noge i da niste pustili iz ruku tu staru zmiju.
Ljudi su shvatili paevu namjeru. On skokne
na klupu, zaokrene vijak i potpuno otvori
vodoskok.
Pljusak vode udari po Nardelli. Stresla se,
otvorila oi i stala lamatati rukama. I dok je
po njoj pljutala voda a ona se otimala, sluge
su je s uitkom okretale pod vodoskokom kao
da je na ranju.
Nardella lamata rukama, vie neto
nerazumljivo. Na trijem starog dvora istre
dvorani i dvoranke. Grohotan smijeh ori se
~ 607 ~
dvoritem. Svi osjeaju naroiti uitak u

Nardellinoj nezgodi.
-Barbari! Barbari! -vie ona.
Tada iz nove palae istre neki Napuljci.
Enrico prvi pohita prema vodoskoku viui:
-Lupei, pustite je.
No oni se ne mogu oteti uitku koji im prua
pogled na Nardellu uz ije se tijelo prilijepila
haljina pa je i dalje veselo okreu pod
vodoskokom.
-Maem u vam odsjei ruke ako je ne pustite
-zaprijeti se kraljiin dvorski metar.
-Ova gronja prinuka sluge da poloe
promoenu Nardellu na zemlju.
-Prokleti barbari, sinovi avla!- kune ih ona,
ustaje i tri prema novoj
palai.
-Tko je to uinio? pita Enrico. Stjepko prie,
duboko se pokloni:
-Vaa milosti, ja sam joj spasio ivot. Naao
sam je leati onesvijetenu i da sirotica ne
umre, dao sam je brzo pokropiti vodom. Tako
radi lijenik njezinog velianstva.
~ 608 ~
Enrico mrmljajui prokune, vrati se opet u

novu palau dok je Stjepko otiao u stari dvor
i potrao Varadiju:
-Preasni biskupe! Ja sam je pokrstio. Nee se
vie onesvijestiti.
-Ne bi ovjek ni slutio da si tako domiljat! I
ubudue je vazda dri na oku.
-epat u je zavukla se kamo mu drago-
gnjevno e mladi.
-Dakle i tebi je ve omrznula?
-Mrzi gospoicu Gordanu, pa kako da mi ne
bi omrznula?
Djeak osjeti da je previe rekao i porumeni.
Varadi se okrene k vojvodi:
-To je va najmlai suparnik.
-A ja u ga moda jo danas zaviti u crno ako
Gordana pristane.
- Da se vjenate jo danas?
-uli ste to sam rekao kralju.
-Bila bi to i elja esmikog, ali ne vjerujem da
biste mogli od jutra do veeri priredili svatove.
-Ako Gordana pristane, kralj je moe istjerati
samo do oltara gdje je ekam ja.
~ 609 ~
-Sve mi se ini da e ona rijeiti svoju

sudbinu i jo se pobrinuti za nas, a ne da mi
pomaemo njoj. Kad je stajala pred kraljem
dok ju je optuivao Alfonso, govorila je
domiljato i lukavo kao venecijanski poslanik.
-Htio bih govoriti s njom.
Dozvali su Stjepka, ali on ih izvijesti da je
Gordana pola kraljici.
-Je li ve dugo tamo? -zapita Varadi.
-Kad je izala iz kraljeve odaje, krenula je
ravno kraljici i jo se nalazi kod nje.
-Zaboravili smo da Gordana ima zatitnicu u
kraljici.
-Ali nakon onoga to je danas bilo Beatrice
nee moi ublaiti kraljev bijes prema
Gordani. Kralj je upravo teko ekao da nae
neto ime bi se oslobodio Gordane. U njoj
uvijek gleda esmikog.
-Kad bi jadnik znao to se dogaa ovdje.
-Dunost mi je izvijestiti ga, ali kako vidite,
odjednom izgubih kraljevo povjerenje. Radi na
svoju ruku, a to je znak da opet sumnja u
mene.
~ 610 ~
-Njegova sumnjiavost najvei mu je

neprijatelj!
-Kad bi barem sumnjiio onoga koji je
zavrijedio! Danas se ne mogu maknuti s
dvora. Pazit e na mene, a to bi moglo otkriti
trag esmikog. Slobodni ste, vojvodo, moete
poi u Remete. Jo danas popodne.
-Kako mogu ostaviti Gordanu?
-Ne brinite se, Gordana e sebi pomoi sama,
a kraljevstvo ne moe da sebi pomogne, ono
treba nas. Dakle idite, saopite mu to je bilo
i pitajte ga za savjet. Do veeri se pourite
natrag. Rei u kralju da ste izjahali.
-A vi, biskupe?
-Ja u skrstiti ruke u krilu, ekati dok me
opet ne digne kakav vjetar. Na mi se dvor
priinja kao more nad kojim se svakog asa
promijeni smjer vjetra. ovjek mora biti
spreman da svakog asa udari o hrid, skrha
vrat ili potone.
-Ovom bi brodu bio potreban kormilar lukaviji
od svih vjetrova. Do vienja!
*****
~ 611 ~
Stasita napuljska djevojka klei pred

kraljicom i bojadie njene nokte, dok
Francesco stoji do prozora namrtena ela:
-Kralj je jedva doekao da nae uzroka i
protjera Gordanu. a Alfonso mu dolazi u
pomo.
-Nisam slutila da bi se Matija mogao toliko
zaboraviti da udari enu.
-Vojvoda Iloki opet je imao priliku da je
obrani. Zamalo ona e ga ljubiti!
-A ti se boji?
-Mislim da nisam nikad tajio koliko me tvoja
dvoranka osvaja i da je na moje...
-Dosta, dosta- prekine ga kraljica.- Nije
Gordana najvanija. Kakva je to buka vani?
Sluavka je svrila svoj posao i otila. Beatrice
ogleda nokte i opet prisluhne.
-A to je to vani? Nardella vie.
-Dakle, uhvatili su je!
-Prema tome neu doznati to se zbiva u
staroj palai. Nakon Inocentove smrti mora
da je tamo vanredno ivo.
-Svaka vijest vrijedila bi nam zlata.
~ 612 ~
S hodnika se uo pla i jaukanje. Kraljica

poe vratima i otvori ih. Na hodniku spazi
Nardellu.
-Bogorodice napuljska, smiluj se! Htjeli su me
utopiti, barbari -tui se kraljici. Unato tome
to voda curi s njenog odijela, rine se na vrata
u
kraljiinu sobu sva drui ali ne od zime,
nego od elje da to prije saopi svojoj kraljici.
-Velianstvo, sruila sam se i stavila uho ba
na otvor vrata.
-Dakle? O emu raspravlja kralj?
-ula sam glas njegovog avla Varadija i
onoga golijata vojvode.
-to su govorili?
-Malo i mnogo! Varadi i vojvoda ljute se to
kralj hoe da otme princu njegovu majku.
Ivana e dozvati k sebi, a ona gore otprhnut
e nekud daleko.
-Dakle, kralj hoe da je odstrani s dvora?
-Da, kralj. A njegov avo u biskupskoj haljini
je protiv toga i tui se na kralja da drugo radi,
a drugo misli, pa ide u propast. Vojvoda je
povlaivao.
~ 613 ~
-I to jo?
-I onaj golijat strano se ljutio to kralj hoe
da princa alje u Rim.
-Nemogue. Nisi dobro razumjela. Princa ne
alje u Rim.
-Tako mi ljubavi Boje i napuljske Bogorodice,
razumjela sam, govorili su latinski. Kralj alje
Alfonsa u Rim, a s njim ima da poe princ
Ivan. I ba je zato vojvoda rekao da kralj ide u
propast.
-Kralj nije dolazio k njima u odaju?
-Ne znam, jer su me pred vratima otkrili i
Stjepko me dao odnijeti pod vodu.
-Poi sada i preodjeni se, sva si promoena.
-Da je avolski gorui sumpor pretrpjela bih
za moje veli anstvo.
-Dobro stara moja, idi.
I Beatrice njeno pogladi staricu pa je izgura
na vrata.
Francesco je stao u sredinu sobe zapanjen:
-Matija alje Ivana u Rim, pa jo u drutvu s
Alfonsoml
~ 614 ~
-Rim je varka, poslat e ga u Milano na

vjenanje s Biancom.
-Ako ga alje s Alfonsom, nikad on nee stii
do cilja. Uvjeren sam.
-Ja nisam. Princa titi neka via sila. Alfonso
nema sree. Dolaze. Bit e princ. Kad sam ga
juer pozvala, nisam slutila kakvo e mi
oruje donijeti Nardella. Idi u drugu sobu,
Francesco.
Posluao je. Beatrice poravna nabore modre
haljine, pogladi kestenjastu kosu pa se
udobno smjesti u grimiznom naslonjau.
-Vae velianstvo eljelo je sa mnom govoriti?
-Da, Ivane. Hou da raistimo moj najnoviji
odnos prema tebi. Moje ponaanje prema
tvojoj majci ugasnulo je i posljednju
mogunost da zadobijem tvoje povjerenje.
Planula sam opazivi enu koju je kralj nekad
ljubio. Bude li ikada imao prava osjetiti
ljubomoru, shvatit e me. Meutim, pokajala
sam se zbog toga i elim ispraviti. Ponajprije,
naloila sam lijeniku da tvojoj majci spasi
ivot. Rekao mi je da joj vie ne prijeti smrt.
Brzo e ozdraviti.
~ 615 ~
-Hvala -odvrati Ivan vie udvorno nego

zahvalno.
-A sad jo neto. Mislim da se sjea onog
dana nakon mog dolaska kad sam ti obeala
potporu u tvojoj ljubavi. Nisi, dodue, htio
priznati ni meni ni kralju njeno ime. Ipak,
htjela bih da budem naistu, jer neki apu
da ljubi Isabellu.
-Ne- odvrati on kratko.
-Dakle, druga?
Ivan ne odgovori.
-Pa dobro, ne pitam te vie o njoj. Svejedno je
tko je ona. Tvoje mlado srce svakako ezne za
sreom u njenom naruju.
-Moda ...
-Prema tome je kani uzeti?
-Daleko od toga.
-Kralj ti je moda namijenio drugu. To jo
nita ne znai. Ljubav je mo, a kralj sila!
Meutim, ako se snazi tvoje ljubavi pridrui i
pomo s moje strane? Tvoj pogled pun je
sumnje. I opet te razumijem! Ipak, uj
ponovo: bude li odvaan u ljubavi, ja u ti
pomoi do braka s onom koju ljubi, kao to
~ 616 ~
ti ovaj as pomaem da ponovno ne izgubi

majku.
Bio je paljiv dok je govorila o njegovoj ljubavi,
ali uvi posljednju rije, digne glavu.
-Da ponovo izgubim svoju majku?
-Da, Ivane! Kralj je eli poslati nekamo daleko.
-Nikad mu to nee uspjeti.
-Pazi da se ne uvjeri u istinitost mojih rijei
kad bude prekasno.
Napola sumnjiav gleda Ivan u Beatriceino
hladno lice.
-Ne moe shvatiti zato ti to otkrivam? Rei
u ti istinu. Nalazim u tome i svoju korist.
Hou da bude jednom mir izmeu mene,
kralja i tebe. I zato ti nudim savez. Uinit u
sve da tvoja majka ostane na dvoru dok
ozdravi, a ti pazi da te kralj od nje ne
odmami. Zakljuaj dobro svoja vrata, a kad
tvoja majka ozdravi, to e uiniti onda?
-Dopustite da na to ne odgovorim.
-Nije potrebno. Davno sam pogodila. I, evo,
moj prijedlog i tvoja odluka podudaraju se:
ljubi djevojku, kojoj ime ne znam, povuci se
s majkom u jedan od tvojih udaljenih dvoraca
~ 617 ~
i vjenaj se onda tajno pa e ivjeti samo za

svoju ljubav i majku. Ovo posljednje dat e
meni sigurnost da kralj vie nikad nee vidjeti
tvoju majku. Onda e moja ljubomora
zamuknuti. Evo, dakle, to je uzrok zbog kojeg
ti nudim pomo da stekne svoju majku i
svoju ljubav. Mene e to umiriti, a tebe
usreiti. Razumi je li sada zato ti nudim
pomo?
-Razumijem, velianstvo.
-I pogodila sam tvoje elje?
-Posvema.
-Dakle, na savez donosi meni mir a tebi
ispunjenje snova. Mislim da e mi barem
sada vjerovati kad sam ti otkrila svoje
interese. Sad mi reci koju si odabrao da
uzmognem zamisliti plan za tvoje tajno
venanje s njom.
-Dok s njom ne govorim, nemam prava da je
prokaem.
-Jo se niste sporazumjeli?
-Ne.
-Ipak, ne sumnja valjda o tvojem uspjehu?
-Nada nije sigurnost.
~ 618 ~
-Dakle, zatrai odgovor, a ja ti dajem rije: bit

e tvoja! Onog asa kad ti zaeli, vjenat u
vas.
-Dobro, velianstvo, primam!
Kraljiino razjanjenje da je njen interes ako
se Ivan povue s majkom na koji od svojih
dvoraca uvjeri mladia da su njeni iskazi
posve istinski. I on se oprosti. Kad se popeo u
prvi kat, naao je u svojoj odaji Damira
zamiljena.
-Kralj hoe da mi otme majku, Damire!
-Dakle i nju?
-To znai da mi otimlje jo nekoga?
-Alfonso je opravdao pred kraljem svoju
sablazan u samostanu optuivi Gordanu, a
kralj mu je povjerovao i Gordani naloio da
ide s dvora.
-Borgia e odsad gospodariti na ovom dvoru,
a ja u se vjenati Gordanom.
-Kralj e to sprijeiti.
-A Beatrice izvesti. Ona mi nudi pomoi
-Ti njoj, Ivane, vjeruje?
-Njoj ne, ali njenom koristoljublju.
~ 619 ~
-Dakle, nudi ti savez? To je opasno.

-Svejedno, Damire. Idi, potrai Gordanu.
Kucnuo je moj as. Uprosit u Gordanu i
ivjeti u jednom od svojih dvoraca do smrti za
moju majku i ljubav prema Gordani.
I gotovo sa zanosom pohita u spavau sobu k
svojoj majci. A Damir se ne mie. Njegove oi
pune su neega zagonetna to mu je ostavila
u batinu kneginja Tajana Okika. Ve je
posve blizu njega utala haljina kad se
mladi prene:
-Daleko putuju vae misli, gospodine Damire.
-Oprostite, Gordana, nisam vas opazio. No,
ba dobro dolazite.
-Upravo je udo da nekome na ovom dvoru
dolazim u horu.
-Ova ala ne gaa, jer vas netko teko
oekuje.
-Vi ne. To sam malo prije razabrala.
-Jer vas nisam opazio, a ba sam bio na putu
da vas potraim. Princ eli s vama govoriti.
-Po svoj prilici eli kralja moliti milost za
mene. Zapovijedam vam da ga odvratite od
~ 620 ~
takvog nauma u moju korist. Pogledat u

kako je uzvienoj gospoi.
-Molim vas, priekajte Ivana ovdje nasamu.
-emu? Govorit u s njim tamo.
-I ne slutite, Gordana, o emu kani s vama
govoriti.
-Ja to znam.
-Ne vjerujem.
-ula sam.
-to?
-Prineve posljednje rijei, as prije nego je
izaao odavde. Zagledao se asak u njene oi i
otro naglasio:
-Kad znate, to vie biste trebali da ga ekate.
-To manje.
-Gordana, vi zborite tako?
-Oekivali ste neto drugo?
-Imao sam pravo oekivati neto drugo.
-Po emu?
-Po vaoj brizi, po vaim oima, po svemu to
ste radili, govorili i inili za princa.
~ 621 ~
-Vrila sam dunost

-Koju vam nalae srce.
-Odvie drsko dirate moje line osjeaje.
-Molim oprotenje.
-Gospodine Damire, jesmo li saveznici za
dobrobit prinevu?
-Jesmo.
-Dakle, Ivanu ete saopiti ovo: Gordana kae
da je danas i sutra u kraljiinoj slubi i ne
moe doi.
-A prekosutra?
-Ne znam to nose budui dani - i ona hitro
ostavi mladia vrativi se istim putem kojim je
i dola na trijem.
U MREI BEATRICE
Kad je Ivan ostavio kraljicu, uao je Francesco

iz pokrajnje sobe. Sestra ga pogleda
nasmijeeno.
-Ne razumije zato sam tako govorila s
Ivanom?
-Znam jedino da si svojim rijeima zaprijeila
kralju da ga alje u Rim.
~ 622 ~
-Uvjerena sam da je Matija skovao zavjeru

kako bi Ivana vjenao s Biancom.
-Zaboravlja da u drutvu s Alfonsom Ivan ne
bi stigao u Rim?
-Ponajprije, ne kanim se predati u ruke ni
jednom Borgii, dakle njegovu pomo
iskljuujem potpuno, a onda: emu da se
laam tako opasnog sredstva kad mogu Ivana
skinuti s prijestolja na vrlo lak nain.
-Ne vidim tu lakou.
-Njegova ljubav prema majci i prema nekoj
djevojci stepenice su kojima e on sam sii s
prijestolja i sprijeiti Matiju da ga proglasi
prestolonasljednikom.
-A astohleplje?
-Ni zrna astohleplja nema u njegovoj dui.
Vjenat u ga s djevojkom koju tajno ljubi,
bila tko mu drago. I kad to izvrim, Giovanni
vie nema suparnika za prijestolje. Ova je
stvar, dakle, rijeena. Sad jo treba da
razgovaram s
Alfonsom. Ostavi me s njim nasamu.
Francesco se ponovo povue, a dvorski
metar grof Enrico najavi Alfonsa Borgiu.
Uao je u svojem sveanom napadnom odijelu
~ 623 ~
i dok se klanjao, Beatrice promotri njegovo

lice. Alfonso je oekivao da e najprije
spomenuti dvoboj, meutim mjesto toga
zaskoi ga iznenadno pitanje:
-Vi ste zaljubljeni u Gordanu?
-Velianstvo, neka mi to oprosti. Moja je
krivnja moda u tome to sam se odvie
pouzdavao u nade na koje me ovlastila
Gordana.
-Smatrate grijehom pruati nade muu koji
nas privlai. Gordana mi povjerava sve to se
s njom dogaa. I tako mi je priznala da je
itava vaa pojava osvaja. Samo to ste se vi
pourili da svojim ponaanjem u samostanu i
nasiljem one noi uvrijedite njene osjeaje, a
danas pred kraljem razruite u prah i pepeo.
Sasvim zbunjen nije mogao nita primijetiti.
Promatrajui ga hladnim, ali paljivim
pogledom, Beatrice se udobno nasloni i
nastavi:
-Uistinu, Alfonso, poinili ste grubu
budalatinu prema samom sebi. Dakako,
nadali ste se sasvim drugom rezultatu. Moda
ste mislili: ako je kralj protjera, nee nai
drugog izlaza nego u vae naruje. Ali
djevojka Gordanina kova u prvom je redu
~ 624 ~
ponosna i prije e se udati za bilo koga negoli

odabrati put k vama nakon onoga to ste
uinili. A ja odobravam njenu odluku.
-Udat e se?
-Nemona sam prema strahovitom kraljevom
gnjevu koji ste izazvali u tolikoj mjeri da ju je
gotovo udario. Udat u je. Prosaca za takvu
djevojku uvijek je dosta. Prevarili ste se. Oito
ste mislili da u je ja napustiti?
-Iznenaen tim preokretom, Alfonso je buljio
u sag.
-Tako ste, dakle, izgubili i djevojako srce i
miraz koji sam joj namijenila- naglasi ona. -
Gotovo mi je ao. Djevojka mi se inila kao
stvorena za vas.
-Velianstvo mi je jo juer isporuilo da se
okanim Gordane ili da ostavim dvor- izree on
vrstim naglaskom gledajui je gotovo
izazovno.
-Da, to sam vam poruila po Enricu
jednostavno zato to ste prema mojoj tienici
nastupili nasilno, kao prema kakvoj
djevojuri. Da je va postupak bio viteki, bila
bih rado pristala da vam bude ena. To bi bilo
prirodno s moje strane s obzirom na
~ 625 ~
prijateljstvo koje nau napuljsku dinastiju

vee s obitelji Borgia.
Od tolikog iznenaenja domiljati i lukavi
Alfonso nije pronaao ni jedne rijei da
opravda svoj nasilni in u samostanu, to vie
to nikad nije ni pomislio na enidbu niti je
slutio da bi kraljica s tolikom panjom pratila
sudbinu svoje dvoranke.
-Uviate svoju nezahvalnost i prema meni.
Sklonost nae dinastije prema obitelji Borgia
velika je. Evo. im je Inocent zaklopio oi,
alje mi otac glasnika i pie da e razviti sav
upliv da kardinala Borgiu izaberu za papu,
dapae, zbog toga zove kui moga brata
Francesca, a vi, Alfonso, spremate meni tolike
neprilike.
-Vaem velianstvu?- zaprepasti se Alfonso.
-Preuzela sam brigu za Gordanu, a vi je
optuujete pred kraljem da je on tjera s dvora.
Ovo mi sada, U asu papine smrti, zadaje
suvinih briga.
-Neka mi velianstvo oprosti!
-Vrlo se ljutim na vas zbog toga i jo vie bih
se ljutila ne bi bilo bjelodano da ste najvie
kaznili sebe. Danas ste potpuno izgubili
~ 626 ~
Gordanu, a ona je bila na putu da vas ljubi.

vas se postupak ne da opravdati.
-Velianstvo, najerala me na to ljubomora.
-Ljubomora? Na koga ste ljubomorni?
-Na princa Ivana!
U njenim oima vrsto upiljenim u njega
zatitra sumnja. Malo je zamirila kao da gleda
unatrag, istrauje, rainja, smilja. Onda
zanijee glavom:
-Nikad nisam opazila da joj Ivan iskazuje
kakvu naroitu panju, a kamoli sklonost.
- Ni ja nisam to opazio.
-No, dakle?
- Ali Gordana se odvie brine za princa.
-ime to kanite dokazati?
- Njenom bojazni za njegov ivot. Pod moj ma
poslala je zamjenika.
-Kad bi to i bilo, uinila je samo uslugu kralju
i meni.
Naglasila je te rijei hladno, vrsto i istakla
njihovo skrovito znaenje. A to je njega ljutilo
i poniavalo i odvrati neto ironino:
~ 627 ~
-Znam, velianstvo, kako bi vas rascvililo da

je princ bio na mjestu njegova zamjenika.
Ipak, ova okolnost dokazuje da je Gordana...
-Dokazuje da vam je sva krv ula u mozak i
zamutila rasuivanje. Otkud bi Gordana
mogla poslati toga zamjenika kad ste je one
noi i onog jutra vi drali zarobljenu u
samostanu, a tek pred podne vratila se s
vojvodom Ilokim. Vi ste izgubili logiku, moj
Alfonso! Kako vidite, fiziki je bilo nemogue
da Gordana sudjeluje u nastupu onog
nepoznatog ovjeka. Meutim, vae se
prosuivanje pomutilo i u duevnom pogledu.
Princ ne posjeduje onu muevnu snagu i
odvanost koja osvaja ene kakva je Gordana.
Naprotiv, vi ste prije svoje pustolovine u
samostanu posjedovali sve to je Gordanu
sklonulo da mi prizna koliku mo razvijate
nad njom. A da vas je izbjegavala to je posve u
skladu s njenom prirodom. Rekla mi je ve
prvih dana: "Ovog plemia moram izbjegavati,
toliko je opasan mojem srcu."
Alfonso se pretvorio u glazbalo po kojemu
kraljica prebire po miloj volji. Saznanje da mu
je put do Gordane bio otvoren uzvitla u njemu
svu krv, probudi
~ 628 ~
strast i elju za tom djevojkom koja ga je

osvojila u prvom asu susreta. I u njegovim
oima zaplamti i na njegove zjenice proviri
plamen mladenake strasti.
-Vidim, Alfonso, omamljeni ste Gordanom kao
ciparskim vinom.
-Nikad me nijedna ena nije toliko ovladala.
-Ako ne laete, opravdajte je pred kraljem.
Takav viteki in nee promaiti uin u
Gordaninoj dui. Ugasli plamen koji uvijek
ostavlja eravicu ponovno e se razgorjeti.
-Poi u kralju i priznati da sam je krivo
optuio: zbog osvete to je nisam mogao
dosei.
-Samo time moete opet stei moje oprotenje.
- Zamolit u kralja da Gordani dade
zadovoljtinu i da je pozove da ostane na
dvoru.
- Ne- mahne ona rukom- ovoj molbi nee
udovoljiti. Svoju odluku ne bi mogao
izmijeniti nikome za volju- i nasmijei se-
moda bi to uinio jedino za volju svojem
roaku, turskom princu.
-Demu, vidio sam ga u Rimu!
~ 629 ~
-Nabacila sam Dema tek onako, a zapravo taj

Turin vama uistinu dolazi u pomo da kralj
promijeni svoju odluku.
-Velianstvo, kakve veze ima kralj Matija s
turskim princom?
-Ogromne. Turski car Murat II zarobio je
nekad roakinju kralja Matije i njome se
oenio. Potomci su njihovi Bajazit, dananji
turski vladar, i princ Dem. Izmeu njih
dvojice nastala je borba za vlast. Bajazit je
pobijedio, a Dem je morao u progonstvo.
Sada se nalazi u Rimu pod strogom paskom
papinih eta. Matijin je ivotni plan da Dema
dobije u svoje ruke, navali na Turina, svrgne
Bajazita i Dema postavi za cara, jer bi se
tako osigurao protiv stalnih turskih
provala. Kad va ujak zasjedne na papinsku
stolicu, izruit e princa Dema Matiji na
zahtjev Napulja, a vi biste sad mogli iskoristiti
Dema u korist svog srca.
-Velianstvo, uistinu ne znam kako.
-Moete li oponaati pismo svog ujaka?
-Vrlo lako.
-Sjednite, dakle, ovamo i piite. Ja u vam
kazivati u pero.
~ 630 ~
-Sluam, velianstvo!
"Dragi Alfonso! Udarac koji nas je zatekao
nenadanom smru Inocenta VIII doputa mi
samo nekoliko trenutaka da ti javim taj
sudbonosni dogaaj. Nadam se da si svojim
ponaanjem stekao milost njegova velianstva
kralja Matije i njezina velianstva kraljice
Beatrice. Molim da izrui njezinom velianstvu
moje duboke poklone i elju da nas budunost
to jae svee. Ja u sam raditi na tome svim
silama i ako me izaberu za papu, iskazat u
svoju zahvalnost dinastiji napuljskog kralja
tako da njezinom velianstvu poaljem princa
Dema. S time emo njegovom velianstvu
kralju Matiji pruiti mogunost da se oslobodi
brige prijesto-lonasljedstva, o emu sam ve
jednom raspravljao s njegovim velianstvom
napuljskim kraljem. Molim te, saopi njezinom
velianstvu izraz mojeg poklonstva."
Dovrivi izreku, Alfonso digne glavu, pogleda
Beatricu i ree:
-Vae velianstvo, dodajte jo i ovo:
"Nikako ne elim da se vrati u Rim dok te ne
zovem."
~ 631 ~
-Razumijem, htjeli biste ostati! Pa dobro,

dodajte jo i to, a onda spretno potpiite
svojeg ujaka.
-Nisam to izvrio prvi put, vae velianstvo-
nasmijei se Alfonso.
Beatrice proita pismo, osui i sloi.
-Kazat ete kralju da ste ga primili po
glasniku koji je donio vijesti na Kaptol. Poite
stoga tamo pa s glasnikom dogovorite tu
varku za svaki sluaj.
-A pismo?
-Ostaje kod mene. Vi ste mi ga predali. Kad se
vratite s Kaptola, pokazat u pismo kralju. A
vi ete priznati da ste Gordanu krivo optuili
u nazonosti drugih. Kralj e se toliko
obradovati princu Demu da e opozvati sve,
ak i Gordanino progonstvo. Tako, eto. Dem
posreduje u vaoj ljubavi, Alfonso!
-A on i ne sluti!
-Upamtite, Alfonso, uinila sam danas za vas
ogromno djelo i dugujete mi beskrajnu
zahvalnost.
-Nikad neu moi da isplatim taj dug,
velianstvo.
~ 632 ~
-A prema Gordani se ponesite, pametno,

oprezno, nipoto nasilno. Pourite se na
Kaptol, a onda ekajte da vam javim koji bi
as bio najshodniji da idete pred kralja.
Napola omamljen, istri Alfonso iz odaje i
pohiti u svoju sobu. Tu ga je ekao Enrico.
-Izgledate, Alfonso, kao da ste primljeni u
milosti.
-Toliko milosti da sam od nje pijan. Enrico,
Gordana je ljubila mene. Ne princa, nego
mene! A ja to nisam zamijetio. Skrenuo sam s
puta koji je vodio do nje. Razumijete li?
-Svi uenjaci naeg dvora nee to razumjeti.
Ali tko vas je uvjerio u to da vas Gordana
ljubi?
-Kraljica! A Gordana joj je sama priznala!
Enrico, one bademaste oi kriomice su traile
mene. Ono stasito tijelo to stupa kraljevskim
koracima eljelo je biti moje, samo nije htjelo
biti uzeto silom. Sad se sjeam kako mi je one
noi u Korvinovoj kuli govorila: "Zato niste
ekali dok moje usne oedne za vaim." To se
podudara s onim to mi je kraljica as prije
otkrila. Ne moe da je omami taj njeni princ.
On ne moe, ali iz mene struji snaga, hvata se
oko nje, zamata je ocjelnim uzetima i vue k
~ 633 ~
meni. Pokidao sam ih danas pred kraljem, ali

u ih opet uhvatiti, zauzdati tolikom snagom
da ih nikad vie ni sam ne bih mogao
razvezati.
-Da niste izali od Beatrice, prisegao bih da
ste bili u Gordaninu zagrljaju-nasmije se
Enrico.
-Svaka kraljiina rije kojom mi je spominjala
Gordanino priznanje bila je zagrljaj!
-Vaa se elja za tom djevojkom pretvorila u
ljubav!
-to ja znam u to se pretvorila! edan sam
napitka, a Gordana je moj napitak. Tako mi
asti, iskapit u ga do dna.
-Beatrice e vam ga pruiti?
-Ona!
-Za uzdarje zatraila je od vas Ivanovu glavu?
-Naprotiv, odbija od mene tu uslugu. To je
dosta vrsto naglasila kad sam joj govorio da
je Gordana poslala zamjenika pod moj ma.
-Beatrice e naglasiti: ne ubij ga, ali e vam u
ruke dati bode.
- Nisam jo posve izgubio pamet. Ona ne trai
Ivana.
~ 634 ~
-Ako ga ne trai ona, traim ga ja! To ste u

svojoj opojenosti zaboravili?
-Nisam zaboravio. Ispunit u obeanje, ali sad
mi je hitno neto drugo. Moram na Kaptol -i
ne osvrui se vie na Enrica istri iz odaje.
Toga dana u blagovaonici je za vrijeme objeda
bilo mirno raspoloenje. Gordana nije dolazila
k stolu. Kraljica kao da to nije opazila.
Razgovor je ispunjavao kralj svojim
primjedbama o papi Inocentu i o koroti koja
e se uvesti na dvoru. Nakon ruka razili su
se koje kuda. Uveer, po Beatriceinu obiaju
to ga je donijela iz Napulja, veerao je itav
dvor sa svim svojim gostima na trijemu, pod
lukovima nove palae. Prisustvovali su svi
dostojanstvenici: ban, palatin, kraljevi roaci,
Gerebi i sve to je bilo na dvoru. Poslije jela
sjedne kralj na klupu ispod nimfe da se
rashladi u blizini vodoskoka, lanovi
kraljevske obitelji i gosti razdijelili su se u
skupine.
Po kraljiinoj zapovijedi Gordana je sila i
sjela u krugu dvoranki. Beatrice se uputila
kralju i sjela kraj njega, dok se dvoranke, s
njima doa Isabella i ostale kraljiine
roakinje, okupile njoj zdesna. S lijeve strane,
~ 635 ~
najblii kralju, stajali su Lovro Iloki, Varadi i

dvorski metri Orban i Berislavi.
Odjednom prie Alfonso i pokloni se kralju:
-Velianstvo, smjerno molim da mi dopustite
nekoliko rijei.
-to eli moj odlini gost?- ljubazno upita
kralj.
-Vitetvo trai od mene da izvrim dunost
koja e me u oima vaeg velianstva
prikazati u loem svjetlu.
-to buncate, dragi mladiu? -nasmije se
kralj, ali njegove su oi pozorno promatrale
pokajnike dranje rimskog plemia.
-Ljubav je isto to i vino. Srkne odvie i
smuti se pamet pa uini ono ega se poslije
mora odrei.
-Ako to nije ena, nema nikakve neprilike-
nasmijei se Kralj. to ste poinili u vinu?
-Ne u vinu, velianstvo, nego u ljubavi. Kad
sam prije podne stajao pred vaim
velianstvom, bio sam smuen osvetom i
optuio dvoranku njezinog velianstva
Gordanu.
~ 636 ~
-O njoj ni rijei- zaprijeti kralj, ali pogled

Beatricin ohrabri Alfonsa i on se nije dao
smesti:
- Sve to sam rekao protiv Gordane uinio
sam opojen stra u koju je ona odbila.
Velianstvo, molim da me kaznite, poinio
sam Gordani nepravdu.
U prvom je asu kralj utio. Osjeao je da je
lien oduka davne mrnje prema tienici
svojeg urotnika.
-Ne prihvaam vau rtvu, mladiu, ne
doputam da na sebe preuzimate njezinu
krivnju.
-Obratno, uzimam svoju krivnju koju sam
bacio na nju. Nita nije istina to sam rekao
jutros. To e posvjedoiti i vojvoda Iloki.
Njemu velianstvo mora vjerovati.
-Pravedni kralju, Alfonso je doista sada rekao
istinu- javi se Lovro.
Kraljeve usne se osmjehnue, ali Varadi osjeti
da ispod smijeka vrcaju kletve. Meutim,
kralj upita:
-Gdje je Gordana?
~ 637 ~
-Eno je iza njezinog velianstva- upozori

vojvoda, poe k djevojci i dovede je pred
kralja.
Njene bademaste oi uprle se u njegovo lice.
Savrene usne ostale su zatvorene. Alfonso
osjeti da je kucnuo as u kojem treba da pred
Gordanom pokae svoje vitetvo.
-Plemenita gospoice, u prisustvu njihovih
velianstava, vojvode i gospodina biskupa
Varadija, molim vas za oprotenje. Optuio
sam vas pred kraljem zbog osvete i nanio vam
runu nepravdu.
Njene oi krenue prema Alfonsu. Samo
nekoliko trenutaka zadrala je pogled na
njegovu licu to je blijedjelo od straha da e
mu dobaciti uvredu. Ali je utjela. Tada kralj
prihvati rije:
-Poto je Alfonso izveo tako plemeniti viteki
in i priznao nepravdu, pravedni kralj Matija
ne moe da bude sudionikom nepravde.
Gordana! Zadovoljtina ti je pruena i neka
bude sve zaboravljeno. Ti ostaje uz njezino
velianstvo.
Govorio je lagano, a istodobno je s prezirom
kleo Alfonsovu slabost. Gordana se nakloni i
povue iza kraljice. Pratio ju je eznutljivi
~ 638 ~
pogled Lovre Ilokog. Kralj ustane i prie

Varadiju:
-Tko je Alfonsa sklonuo na ovu komediju?
-Velianstvo valjda neete posumnjati da sam
preao u napuljski tabor aptao je Varadi, ali
kralj se ve okrenuo prema Berislaviu i tiho
zapitao:
-Da vidim koliko ste spretniji od Nardelle. Je li
danas Alfonso bio kod kraljice?
-Jest, bio je.
-Onda je jasno.
-Velianstvo, i princ Ivan je bio pozvan
kraljici.
-Princ?- zaudi se kralj, digne glavu i pogleda
gore na trijem. Ali kako mu je Lovro Iloki
doao u susret, mirne na njega:
-Primio sam Alfonsovu ispriku samo zato, da
vam sprijeim oeniti se Gordanom.
-To moe onemoguiti samo ona.
-Ja u ipak pri tom pomoi- odgovori kralj i
poe gostima.
Beatrice je pola k stolu ispod lukova nove
palae i oima pozvala Alfonsa:
~ 639 ~
-Vidite kako je sve dobro prolo. Je li glasnik

na Kaptolu upuen u vezi s onim pismom?
-Svakog asa spreman je potvrditi da mu je
kardinal predao pismo za mene.
-Onda smo dovoljno zatieni za sluaj
sumnje. A vi budite mudri. Ja u biti
va odvjetnik kod Gordane i obavijestiti vas o
svemu. Dotle strpljivo ekajte.
Beatriceina briljivost obraduje Alfonsa i on
slavodobitno pogleda vojvodu Ilokog i ostalu
gospodu to su svoje poglede utapljali u
Gordaninim oima.
Onda se Beatrice okrene svojoj roakinji doi
Isabelli:
-Poi kralju i reci mu neka me prieka u
grimiznoj dvorani. Imam mu neto vrlo vano
priopiti i neu da govorim s njim ovdje gdje
nas drugi gledaju.
Mlada se djevojka uputi da izvri kraljiin
nalog.
*****
Duboko zamiljen sjedio je u naslonjau kralj
promatrajui grimizom obloene stijene.
~ 640 ~
Beatrice je ula, pristupili mu i poloila ruku

na glavu:
-Moj suprug zle je volje. Dunost mi nalaze da
ga razvedrim.
-Nee ti uspjeti, Beatrice odvrati on i prihvati
njenu ruku.
-Ne bih te pozvala na ovaj sastanak kad ne
bih bila sigurna da ti nosim radost.
-Dakle, gdje je ta moja radost?
-U mojim njedrima- i posegne u iljasti ugao
izrezane odjee.
-Dragocjeno je kad ga tako njeno skriva-
ree on.
-Glasnik koji je juer stigao s Bakaem i
poao ravno na Kaptol nosio je jedno pismo za
Alfonsa i tek danas popodne ga predao. Kako
se u njemu nalazilo neto za mene, zamolio
me da ga uzmem.
-Tko mu pie?
-Kardinal Borgia.
-I to pismo nosi radost meni?- zapita s nekom
skrivenom gorkom ironijom.
-Tebi, dakle i meni. itaj, Matija!
~ 641 ~
I preda mu pismo to ga je dopodne kazivala

u pero Alfonsu. Primio je pismo i stao itati,
dok su njene tamne oi pratile svaku ilicu na
njegovu okruglom licu. Isprva je vidjela
mirnu ravnodunost, a onda su mu zatreptale
obrve, usne se toliko rairile da su svi zubi
ispod njih iskoili. Ona primijeti da je ovako
nasmijan mnogo runiji nego kad je strog i
mrk. Onda kralj spusti pismo u krilo i zagleda
se u nju.
-Radost te skamenjuje, Matija?
-Jer mi se ini da snivam.
-San tvoj pretvara se u zbilju. Znala sam
oduvijek da e Dema dobiti preko mene -i
sjedne do njega pa prisloni svoju lijepu ruku
na njegovo rame.
-Dema na mojem dvoru, u mojoj vlasti-
promrmlja on. -Beatrice, itav svijet
pripada meni! Oslobodit u Evropu od
Turina.
Opajajui se tom predodbom, njegovo lice
zasja zanositom vatrom. Sav se uspravi
ponosno uzdigavi glavu pa onda ovije ruke
oko njenog struka:
-Bit e ena najslavnijeg kralja, Beatrice!
~ 642 ~
-Ve davno se ponosim tim ukrasom. Dem e

tvoju slavu proiriti itavim svijetom, a moj
otac nee aliti svojeg zlata da Borgia bude
izabran za papu. A on e pregaziti spletke i
tebi izruiti Dema.
-To e biti najvei dan mojeg ivota, Beatrice.
-Danas je predveerje toga dana.
Promatrao je pismo, ponovo ga za sebe itao i
gledajui u papir ree:
-ini se kao da Borgia s predajom Dema
spaja neki svoj prijedlog u vezi s nasljedstvom
prijestolja? To ak zvui kao uvjet.
-Daj da vidim.
-Ona primi pismo i duboko se nad njim
zamisli.
-ini se tako. No prijedlog ne mora vazda biti i
uvjet.
-Poredak rijei ove izreke otkriva da je ve o
tome govorio s napuljskim kraljem.
-Da. I to prigodom kardinalova posjeta
Napulju.
-Ti ve zna?
~ 643 ~
-Pisao mi je o tom moj otac u Budim kad si

bio na bojitu.
-Nije lijepo da mi o tom nisi nita rekla-
njeno spoitne on. Kad si stigla na Gri,
morala si mi to priopiti.
-Smatrala sam tu stvar posve nemoguom s
obzirom na tvoje namjere o
prijestolonasljedstvu s Ivanom, a i s obzirom
na moje nade da mi se rodi sin. Dakle, nije
bilo nikakva povoda da ti saopim kardinalov
prijedlog.
-Moda si uinila dobro! Onda bih se jamano
bio silno razljutio zbog toga i protivio, ali
danas, danas se mnogo promijenilo.
-Promijenilo? U kojem pogledu?
-Dolazak ene koju Ivan naziva svojom
majkom mijenja moje sadanje osnove. U
prvom uzbuenju okrivio sam i tvojeg oca
zbog dolaska Ivanove majke.
-Uvjeravam te da moj otac nita nije znao jer
ni u pismu koje sam primila ne spominje tu
enu.
- Sad je ionako svejedno tko joj je pomogao da
doe. Posljedice dolaska tako su velike da su
uzroci izgubili vanost.
~ 644 ~
-O kakvim to govori posljedicama?

-Evo kakvim. Prisutnost ove ene razotkrila je
preda mnom Ivana. Dosad ga nisam
poznavao. Ovi dani razbili su sve moje nade u
njega. Vidjela si to je radio s tom enom i
kako se ponio. Zar je to snaga koju oekujem
od nasljednika prijestolja? to je on zapravo?
Dijete koje ljubi majku i nita vie. Zbog nje
gazi svoj i moj ugled. Vie mu je do majke
nego do prijestolja. Razabrao sam groznu
injenicu da je mekuac. Mnogo srca, malo
razuma. I konano, razabrao sam bolnu
istinu; on ne bi nikad bio odluan, ak i
neumoljiv kralj kojeg treba ovo kraljevstvo. Na
ovom prijestolju moe se odrati samo snaga
eljezne ruke. Moj nasljednik mora
posjedovati sve preduvjete da udahne u sebe
moju snagu i moju mo.
Njena bijela put bivala je jo bjelja, zjenice u
njenim oima uvlaile su se u dubinu. Sluala
je kako on nastavlja gledajui u sag.
-Izgubio sam vjeru u njega. Moj san se
rasprio, a ja stojim smrvljen u prevarenim
nadama. I ako se, Beatrice, ne bi ispunile
tvoje nade u sina, onda na moje prijestolje
dobivaju pravo pruski i eki kraljevi, a ja
hou da im to oduzmem. Kako? To me pitanje
~ 645 ~
mui od asa kad sam razabrao da Ivan nije

pozvan kraljevati. Sad, dakle, razumije da u
svaki prijedlog koji bi mi doao od tvojeg oca
ili budueg pape mimo sasluati. Tko zna
neu li nai povoda da ga moda i prihvatim.
Dakle, iskai mirno to oni to misle?
Makar je bila mirna kao kip, njene su se usne
otvorile da izreknu veliku rije:
-Moj otac pisao mi je jo u Budim da ga je
posjetio kardinal Roderigo, na kojega eka
papinska stolica. Za sluaj ako ne bismo imali
sina predloio je da ti uini nasljednikom
princa kojeg bi mogao potpuno odgojiti na
svoju. Princa koji je lan mone, ugledne i
bogate dinastije! Njemu bi taj princ bio
osobito u volji, a on bi tebi opet za
protuuslugu predao Dema.
-Bit e da Roderigo Borgia eli da mi
preporui jednog talijanskog princa?
-Pogodio si.
-A tko je taj princ?
-Moj brat Giovanni!
Ramena mramorne kraljice zadru, grud joj
se zatalasala ekajui usklik otpora, grubu
~ 646 ~
gestu, borbu. Ne maknuvi se kralj potpuno

mirno odgovori:
-Da, Giovannno, taj se potpuno podaje mojem
odgoju. On je sin monog i bogatog kralja. I
njegov znaaj bio bi dostojan nosilac mojeg
duha. Taj prijedlog mogao bih prihvatiti.
U njenim hladnim oima usplamte zjenice kao
dva svjetionika na dalekom moru.
-Danas mi taj prijedlog dolazi kao jedini spas
naglasi on i pomiluje joj ruku. Time si me
oslobodila najteeg bremena pod kojim sam
se ovih dana muio. Uistinu, Beatrice,
donijela si mi radost: Giovanni i Dem!
I on je ustao.
-Osjeam se osloboen svih muka. Da nije
bilo te ene gore to je upala u na dvor kao
avet, ne bih moda nikad opazio Ivanove
slabosti. Kao da je samo sin majke, a nikako
moj. Ali sad je svreno. Htio sam ga poslati u
Rim s Alfonsom kao svojeg poslanika, no
vidim da je sve to suvino. Njega treba da se
odreem. Jesmo li sporazumni, Beatrice:
Giovannia za Dema?
-Potpuno, dragi moj- ree suzdravajui
navalu radosti.
~ 647 ~
-Dakle, kad se vratim u Budim, sazvat u

najmonije velikae i predloiti im svoju
odluku. Sina napuljskog kralja drago voljno
e primiti, to vie to ga preporuuje papa.
-Zaboravio si da e Varadi i njegovi ljudi raditi
protiv Giovannia?
-Do zadnjeg asa Varadi o tom ne smije nita
saznati.
-Moda bi bolje zatitio svoju osnovu da ga
odmah otpusti. Jer Varadi ne uva odvie
tvoje tajne. Brblja ih drugima, prigovara
svemu to ini.
On je pogleda i primijeti:
-Moje tajne pripovijeda drugima? Kome? Reci
kome je to rekao i odmah u ga izbaciti iz
svoje slube. Tko e posvjedoiti?
Ni asa se nije predomiljala. Nardellu nikako
nije mogla razotkriti pa jednostavno odgovori:
-Kad budem imala svjedoka koji e to moi
potvrditi, dovest u ga. Danas to nije mogue.
-Dobro, ekam. Proistit u dvor od svih ljudi
Varadijeve vrsti. A sad budimo s Ivanom dobri
kao i dosad. Neka ne osjeti ni on ni itko drugi
da sam krenuo drugim putem.
~ 648 ~
-Bilo bi najbolje kad bi Ivana pustio s majkom

u koji od dvoraca to si mu ih darovao.
-I to je dobar prijedlog, Beatrice.
-A njegova enidba s Biancom?
-Ona nikad ne bi uzela princa koji nema
prijestolje. Neka radi to ga volja. Dakle,
Beatrice, odsad smatramo Giovanna
nasljednikom prijestolja, ti, ja i Francesco!
Drugi ne smiju o tom saznati da ne potkopaju
na plan.
Opet je poao po sobi i kao da sam sobom
govori:
-esto sam onako kriomice usporeivao Ivana
s Giovannijem. Makar sam Ivana vie volio,
osjeao sam uvijek da ga Giovanni nakriljuje
u svakoj vladalakoj sposobnosti. Sad je
svreno! Ne bude li zakonitog sina, uzet emo
svojim sinom i nasljednikom tvoju krv,
Giovannija!
Ona ga zagrli. Izili su gostima oboje jednako
blistavi od sree. Na dolazak kraljevskog para
sve se propisno okrenulo k njima. Tu
formalost izvrili su neto napadno. Svi su
zagledali jaku svjetlost u njihovim licima, to
je u svakom pojedincu ove sveane dvorske
~ 649 ~
skupine raalo pitanja. U Napuljcima

radosna, u kraljevu dvoranstvu tjeskobna.
Kraljevska lica su dva svjetionika to
najavljuju novi preokret. To osjeaju
Beatriceini roaci i slubenici. Izmeu oba
tabora zgusnuo se oblak koji ih je vazda
dijelio.
Prolazei s kraljicom, Matija naloi
glazbenicima i pjevaima:
-Napuljske pjesme elim! Najljepe to
umijete! onda se okrene Giovannu, uzme ga
za ruku napadno ljubazno:
-Sjedni uza me, viteko dijete, vitekog oca!
Jo gui mrak pao je na obraze kraljevih
prijatelja. Glazbenici sviraju, pjevai pjevaju.
Varadi i Lovro Iloki stoje u sjeni dvorskih
zidina.
-Biskupe, to ga je spopalo? Ovako uzdii ast
Giovanniju?
-Moda zato to se Giovannijev nos mjeri
duinom kraljeva nosa?
-Gledajte, kraljevi se obrazi sjaje kao da je po
drugi put uao u Be sa svojom vojskom.
Beatriceine oi gore kao baklje. Bit e da su
~ 650 ~
veeras prosvijetlile kralju kad je ulazio u

njenu zamku.
-Mislite li da je neto izvela? -upita vojvoda.
-Kad god se Beatriceine oi are, onda je avo
svojoj rtvi upalio svijeu.
Kraljevi prijatelji sve se vie povlae u
pozadinu. Potkraj veeri Orban i Mladen
Berislavi prilaze plahim pogledima Varadiju i
Lovri:
-Svoju dvorsku slubu obavljate po kutovima?
-upita Varadi zlobno.
-Kralj je pozvao Enrica da mu bude uz bok,
nas dvojicu nije ni pogledao. Morali smo se
maknuti. to to znai?
-Boli nas u kostima, pue juina- odgovori
Varadi, a onda se s Lovrom Ilokim jo dublje
povue u tminu.
Nijednog asa nije se Beatrice zaustavljala uz
svoju brau Francesca i Giovannija, samo
njeni pogledi puni sjaja govorili su
napuljskom mladom kardinalu da se neto
zbiva to njegovu sestru obasjava
zadovoljstvom. Bio je odvie oprezan da joj se
priblii kakvim pitanjem pa je itavu veer
ostao povuen. Pobjedonosni izraaj to je
~ 651 ~
proizlazio iz itave Beatriceine pojave

zaokupio je najvie Gordanu. Nekako se inila
kao da nema nikakve druge brige nego
odvraati mukim pogledima koje su itavu
veer hvatale njene zamamljive oi to su
gledale duhovito i lukavo i ljupko, a
neprestano pratile kraljiine kretnje,
razgovore i poglede.
Tada Beatrice najednom okrene glavu prema
Gordani i zovne je pa se s njom udalji od
ostale pratnje:
-Jesi li, Gordana, razmiljala o Alfonsovu
vitekom inu?
-Jesam, velianstvo.
-Kakav si sud stvorila o tome?
-Njegov se in ne da porei, ali vitetvo
poriem.
-Zbog kojeg razloga?
-Nije opozvao sam po sebi, nego po elji vaeg
velianstva to je tako odredilo u svojoj velikoj
dobroti prema meni.
-Pogaa doslovce.
-I zahvaljujem vaem velianstvu na tolikoj
milosti.
~ 652 ~
-Nadam se tvojem posluhu, Gordana.

-Zapovijedajte, velianstvo!
-Budi mudra, nije shodno zadrati Alfonsovo
neprijateljstvo. Mahnita za tobom, prui mu
malo nade. To te ni na to ne obavezuje.
-Razumijem, velianstvo, ali on bi to mogao
ponovno iskoristiti.
-Tu sam ja, djevojko. Alfonso sada zna da te
ja titim. Za pravo, ne smije porei moje
izjave.
-Vae velianstvo dalo mu je neke izjave?
-U tvoje ime, ali nipoto obavezne. Rekoh mu:
bila si na putu da ga ljubi on je svojim
nasiljem opet sve razorio i treba da gradi
iznova.
Spustivi pogled k zemlji, Gordana se zamisli
tek na kratak as i brzo podigne oi k
Beatrici. Veseli, nasmijani izraaj osvijetli joj
lice i primijeti:
-Oh, to e biti vrlo zabavno.
-Zabavljaj se do mile volje, samo pazi da
Alfonso ne nasluti varku. Da mu nisam dala
nade, ne bi se dao sklonuti da opozove.
~ 653 ~
-Neka se velianstvo pouzda u snagu enske

lukavosti.
-Lukavost je kancelar nae ljepote. To upamti.
Gordana- nasmijavi se svojoj dvoranki, vrati
se Beatrice u drutvo.
~ 654 ~
NAPULJ NA SAVI
Svjetla u dvoritu su ugaena. Oblana no

lei nad dvorom. Na trijemu se oslonio Lovro i
eka. Ispod lukova u tami zadre iak.
Lovro spazi Stjepka da nosi srebrni svijenjak
i svijetli Gordani. Maknuo se i ma mu zvekne
udarivi o zid trijema. Djevojka se zaustavi.
-Pogledaj, Stjepko, tko je tamo!
-Ja sam- odgovori Lovro i priblii se.
Stjepko se povue dublje pod lukove i ostane
ekajui.
-Dolazite od uzviene gospoe?- zapita Lovro.
Kako joj je?
- Svakog asa sve bolje!
-A princ?
-Ne odlazi od nje. Danas podveer stigla je
Damirova majka i sad su oboje uz bolesnicu.
Mene su poslali na poinak.
Vojvoda joj se priblii i znaajno upita:
-Je li vas mnogo dirnulo Alfonsovo vitetvo?
-Koliko je njegov in viteki toliko je i moje
ganue. Doista se brzo promijenila moja
~ 655 ~
sudbina. as prije bila sam siroe na ulici,

bez krova i kruha.
-Nijednog asa niste osjetili da vas na ulici
ekam ja?
-Jo uvijek nisam iscrpla svoju snagu i da
sam izgnana, osovila bih se vlastitim silama.
-alosti me vaa izjava, Gordana! vrsto sam
vjerovao da u vas povesti, sklonuti.
-Nema zaklonita gdje me ne bi pronala
kraljeva mrnja.
-Ima. Gordana, ima. Tamo nad Dunavom, na
brdu lei pusti dvorac. Trinaest kula uva
njegove zidine. Velike su njegove dvorane,
iroke, bogate. Grimiz i zlato sjaji se u njima
kad pada sunce na njegove prozore. Ali
dvorac je pust. Tiina je jedini njegov
stanovnik. Gospodar, samac, prolazi katkad
tom pustoi i eka da doe ona koja bi mu
dala svjetlost svojih oiju, romon svojeg glasa,
suanj svojih haljina i ljubav svojeg srca.
Njeno zvue proaptane rijei u mraku.
-Tamo sam mislio povesti vas, Gordana, bilo
prognanu, bilo u asti i slavi, kad biste
prihvatili ruku koju vam pruam!
~ 656 ~
U mraku nije mogao vidjeti njeno lice, ali

osjea da ga kroz tminu gleda i priinja mu se
kao da se pribliuje i ape posve blizu
njegovu uhu:
-Onaj koji je va voa odredio mi je veliki
zadatak. Dok ga ne izvrim, ne mogu i ne
smijem misliti na sebe! To ne smetnite s uma!
Pokoravam se odredbi. Ipak, dopustite samo
ovo pitanje: kad izvrite svoju zadau, hoe li
onda pusto ilokog dvorca zasjati svjetlou
vaih oiju?
-Bude li moje srce poslualo moje elje!
Malo je utio, ali brzo prozbori:
-I to mi je drago, Gordana, jer mi pokazuje
tovanje i prijateljsku sklonost.
-Iz dna due, vojvodo!
-Hvala -proape on ganut. -I ne zaboravite
nikad da vam vojvoda Iloki klei do nogu
itavim svojim ivotom, pa bilo to mu drago.
-Molit u Boga da zavrijedim vau plemenitu
duu. Zbogom, vojvodo, laku no!
*****
U dvoru su svi legli na poinak. Francesco i
Giovanno jo su budni. Odjednom Beatrice
~ 657 ~
ue u njihovu odaju, zakljua vrata, baci se

pred Giovannom na koljena i obujmivi ga
strastveno u klikne:
-Giovanni! Brate! Kralju Ugarske! Kralju
Hrvatske pozdravljam te!
Zapanjen Francesco skoi:
-Zaboga, to ti je Beatrice?
Ona tek pokae na Giovanna gestom punog
ponosa.
-Pozdravi prijestolonasljednika!
-Nita ne shvaam, Beatrice. Ruke su ti
ledene, oi plamene, udara me gromovima.
-Razorena Kartaga lei pod naim nogama -
izree opojena zanosom punim patosa.
-Kartaga razorena? Tko je to uinio?
-Turski princ Dem!
-Sjedni do mene, razjasni mi -i Francesco je
paljivo povue na sjedalo dok je princ
Giovanni buljio u Beatricu.
-Zar ono pismo koje si danas kazivala u pero
Alfonsu zbog Gordane?
-Samo naoko zbog Gordane da mu bacim
prah u oi. Neka misli da pismo krivotvori za
~ 658 ~
sebe, ne za mene. Nisam ga ni trebala za

Gordanu. Znala sam kad Alfonso pred svima
prizna, Matija mora sauvati svoj dobar glas
pravednosti.
-Zar si Alfonsu govorila o Gordaninoj ljubavi?
-Trebalo je raspaliti Alfonsovu strast nadom
da bi mogao posjedovati djevojku.
-Ti si Gordanu ipak gotovo obeala Alfonsu?
-Obeanje nije zakon, ali zakon moe biti
obeanje.
-A Alfonso e zatraiti svoje pravo.
- Kraljica daje pravo, a to daje moe i
oduzeti.
-A Gordanino priznanje o kojem si govorila?
- Napuljski prine! U asu kad stupamo na
prijestolje, ti bunca o Gordani! Giovanno je
sad sva naa briga. On je nasljednik, budui
kralj.
-Ne obmanjuje se, Beatrice?
-Francesco, to je iva zbilja! Matija je htio
poslati Ivana u Milano a ne u Rim. To slutim.
I odluih da izvedem provalu iz svojih utvrda!
Pobijedila sam. Zatekla sam Matiju skrenih
nada u svojeg sina! Njegova majka tamo gore,
~ 659 ~
rekoh ti, moj je saveznik! Njen dolazak

razotkrio je kralju Ivanove nesposobnosti, a u
asu kad je proitao pismo o Demu, bilo je
sve svreno. Znala sam davno da je Dem
Matijina Ahilova peta i ja ga, eto, pogodih.
-Ako budui papa ne bi izvrio to si obeala
u njegovo ime?
-Obeala sam ono to sam predloila Roderigu
Borgii. Dopisivala sam se s njim kad je Matija
bio u Bosni i ja sam mu stavila u usta taj
prijedlog. Sjednite, mili, i sluajte sve to u
vam rei.
Izbuljili su u nju oi Francesco i Giovanno,
srkali su s njenih usana svaku rije. A kad je
dovrila, mladi Giovanni, crven kao mak
zapita:
-Od sutra, dakle, ja nastupam na mjesto
Ivana?
-Od ovog asa, mili moj, ali priini se da nita
ne zna, nita ne sluti.Jedini Francesco zna i
s njim e kralj o tom govoriti. Ponaaj se
prema kralju, kao uvijek, srdano i milo. Tebe
e proglasiti nasljednikom ovog kraljevstva.
~ 660 ~
-Beatrice, nadmudrila si Matiju, Borgiu i

Veneciju. Ti, genije talijanski!-usklikne
Francesco grlei svoju sestru.
Sjela je nasuprot Giovanniju i sloila ruke u
krilo.
-A Varadi, nee li on potkopati kraljevu volju?
-upita Francesco.
-Ve sam pokuala juriati na njega. Varadi
e svoju mitru poloiti pod krvnikovim
maem. Samo strpljivosti. A sada, naa je
lozinka: mir. Neka Matija osjeti blagodat svoje
odluke. To u odmah odrediti.
I dade pozvati svojeg dvorskog metra. Kad je
stupio u odaju, nae troje radosnih.
-uj, Enrico- oslovi ga kraljica vrlo prijazno-
elim da napuljsko dvoranstvo
ni u emu ne zapone ni najmanje svae s
kraljevim dvoranstvom. Ne doputam
nikakvih primjedaba, nikakvih kavga, hou
potpun mir i snoljivost!
-I nakon onoga to je taj Stjepko uinio s
Nardellom?
-Ba nakon toga. Nardelline su ui Noina arka
u kojoj smo se prevezli na bogato kopno ovoga
kraljevstva.
~ 661 ~
-to to veli, vae velianstvo?

-Kaem ono to sam naloila. Vie ni rijei
nee saznati. Nardellu u nagraditi jednim
imanjem u ovom kraju, ti e dobiti dva
bude li tono izvrio moje zapovijedi. Dakle,
traim mir i prijaznost, naroito prema princu
Ivanu.
-Dakle, Kartaga ne smije biti razorena?
-Razorena je i preorana. Izgubila je sramotno
svoju mo i nikome vie ne moe zaprijetiti.
Dakle, nitko ne smije dirati u nemo. to ti
je? Mjesto radosti tvoje je lice crno kao
napuljska tamnica.
-Zapovijedate mir prema princu. Zar ste ga
vjerili s Isabellom? -upita otro Enrico.
-Svojom ljubomorom kani potkopati
napuljsku mo u ovoj zemlji? uj, Enrico,
Isabella nije vjerena s njime, ali moe biti s
tobom bude li se slijepo pokoravao mojim
odredbama.
Blijed i mrk stoji pred kraljicom i zuri u pod.
-Jeste li shvatili, Enrico, zapovijedi svoje
kraljice?- Upita otro kardinal France-sko.
-Pokoravam se!
~ 662 ~
I poklonivi se izae iz sobe.

-Ovog u drati na uzdi s Isabellom- apne
kraljica kad je izaao. Dodue, ona je sva
ushiena eljom da postane supruga princa
Ivana. Ipak, mi ene aragonske dinastije
vazda smo svladavale sebe za mo i slavu
svoje dinastije.
I onda se nasloni na prozor, pogleda svojeg
mlaeg brata i privue njegovu glavu na svoje
grudi:
-Prijestolonasljednik! Prestolonasljednik!
Glazba je u toj rijei, najljepa glazba to je
ikad zabrujala s napuljskih gitara. Ti vladar, a
moj neak Hippolit ugarski herceg prima.
Vlast je moja- ape i pogleda na otvoreno
okno prozora.
Kroz prozirne oblaie sipa mjesec srebrne
trake po savskoj dolini.
-Doite, mili moji- apne ona, privue obojicu
k sebi i obujmi ih. Stajali su
pokraj nje utei. Beatrice je gledala dolje u
rasvijetljenu rijeku i aptala u zanosu: Napulj
jedri k nama! Napulj baca svoje sidro tamo
dolje na onoj rijeci Savi, ispod ove grike
~ 663 ~
utvrde. Taj grad blie je Napulju od Budima.

Tu na ovim
utvrdama zaleprat e prva napuljska
zastava. Da ovu rijeku mogu spojiti s
napuljskim morem!
I sve troje zagrljeni u zanosu stoje uz prozor
grike palae, a dolje daleko ljeskaju se iroki
rukavi Save.
~ 664 ~
NAPULJSKI VJETAR VITLA
Zelenom dolinom ispod Medvedgrada jae

mala povorka slijedei troje jahaa. Lovro
Iloki i Varadi prate Gordanu. Konje
upravljaju kasom da mogu izmjenjivati
miljenja o jueranjem dogaaju.
-Sve je kao na rubu ponora- veli Lovro, a
Gordana upada:
-Ako se s ovoga ruba skotrljamo, onda naa
domovina prestaje biti naa, mi smo
napuljske sluge. Svaka mogunost da se
oslobodimo ovog ropstva rasplinut e se u
rukama Beatrice i njezine aragonske
dinastije. Hrvatskom narodu otkucat e
posljednji as, ali vi to ne smijete dopustiti.
-Ovog asa sve je beznadno, ali ve idueg
trenutka moe nastupiti promjena. Doivjeli
smo teak poraz. Ipak, nada se ne smije
napustiti. Zato sam elio govoriti s Ivanom
esmikim i predloio kraljici da odete u
hodoae remetskoj Bogorodici. Va skrbnik
odlikuje me svojim savjetnikom.
-Kad bi to slutio kralj Matija, nae bi glave
pale, a i skrbnikova. Ni moju ne bi potedio-
primijeti s ironijom Gordana.
~ 665 ~
-Tko bi mogao slutiti takvu provalu

napuljskog vulkana na putovima kojima smo
koraali puni nade? -zabrinuto e Lovro.
-Na naem dvoru dogaaju se upravo
nemogue stvari. Ako jutro osvane vedro, a
ve jedan sat kasnije zaprijeti vihor. Uvijek
mora biti spreman da podnese udarce. Ovaj
najnoviji prolom oblaka teko je snositi jer se
ini kao da ne kani promijeniti
-Onda nainite neko udo, gospodo moja.
Treba zatititi na brod od napuljskog orkana.
-Zato smo krenuli u Remete- apne Lovro,
dok momci zazvone na vratima samostana.
Sam samcat sjedi prognanik Ivan esmiki u
svojoj sobi. Duboko se zamislio nad knjigom.
Kucanje ga prene. Podigne glavu i pogleda na
vrata.
-Gordana! -usklikne i ustane.
A djevojka raskrili ruke i ovije ih oko njegova
vrata.
-Kako si smjela doi, Gordana? -upita je
njeno gladei njene uvojke.
-Izmolila sam kraljicu da mi dopusti poi k
remetskoj gospi i zahvaliti joj za pomo koju
mi je pruila protiv Alfonsa one noi.
~ 666 ~
On promatra skladnu, ponosnu, lijepu pojavu

u zelenoj jahaoj haljini. Pojas od ute koe
ukraen kamenjem i velikom kopom obavija
struk lagano kao da se ne usudi sapeti gipku
mladost lijepog tijela, odreita dranja. U ruci
joj bi, kao u vladarice ezlo.
-Sama si, Gordana?
-Vojvoda me dopratio, a s njim je i Varadi.
-Varadi? to se to na dvoru zbilo da ste sve
troje ovdje?
-Vihor je zavitlao naim brodom i prijeti da ga
najuri na hrid. Varadijeva estina moe oluju
jo podjariti i zato sam ga prisilila da doe sa
mnom k vama.
-Zazvat u ih.
Otvorila je vrata i zazvala u hodnik. Odmah se
pojavie Lovro i Varadi. Pozdrave esmikog
nijemim stiskom ruke, na to on upita
gledajui Varadija:
-to ujem? Prijeti nam neka nevolja?
-Kuga! Napuljska kuga hara naim dvorom.
-Objasnite podrobnije.
-Od one veeri kad je Alfonso opozvao svoju
optubu protiv Gordane neto se zbilo izmeu
~ 667 ~
kralja i kraljice to ih je svezalo ponovo. I

onda je nad nama zavitlao silni napuljski
vjetar.
-Ali kralj mu se oito ne podaje?- upita
esmiki.
-Savija se pod njim kao staro napuljsko jedro.
Od one veeri brine se samo za kraljicu i
Giovannija, svuda mu daje prvo mjesto,
posjeda ga uza se za stol, na etnji, u gozbi, u
crkvi, Alfonsa Borgiu obasiplje milou.
Darovao mu je jedan dvor, a njegovu ujaku
imanje u Petrovaradinu. Nardelli, staroj
napuljskoj dadilji, dariva plemiko dobro kraj
Krievaca.
-Sve to za ovih est dana?
-Ne est dana, ve samo za est sati prosipao
je kralj po Napuljcima svoje blago.
-Darivanje Alfonsu i Roderigu Borgii lako je
shvatiti. Kralj Matija moda rauna da e
Borgia postati papa, a kako su oni
aragonskom dinastijom u prisnom
prijateljstvu...
-Zar je Borgia toliko vrijedan koliko ovo
kraljevstvo? Koliko kraljevski sin?
-Zato naglaujete sin?
~ 668 ~
-Jer kralj Matija od one veeri vie nema sina!

Da, nema ga! Ne brine se za nj. Ne pita za nj.
Ne spominje ga nigdje i nikada. Ne zapaa da
je na mjesto svojeg sina posadio Giovannija.
Kao da nikad nije imao sina!
-udno -zamisli se esmiki- vi ste kraljev
prvi savjetnik, s vama obavlja dravne
poslove, ipak neto spominje, ili ga valjda
pitate?
-Od one veeri kad je s Beatricom izaao u
dvorite, a njene su oi sjale poput baklje,
osjeao sam da je naloila avlu neka zapali
svijeu i meni. im je kralj izaao, nije me
vie po gledao i tako ne znam jesam li se za
ovih est dana samo jednom sreo s njegovim
pogledom. Dolazim u njegovu radnu sobu,
obavljam poslove, ali nikad nisam s njim
nasamu. Drugog jutra naao sam u kraljevoj
odaji Bakaa, a dan ranije kralj ga nije htio
primiti. Tog jutra zvao ga je i govorio s njim
kao da se meu njima nikad nita nije
dogodilo. Ni asa ne pusti Bakaa iz dvora ne
ako sam ja prisutan. Nee da ostane sa mnom
nasamu ni jednog jedinog trenutka. Kad
govori sa mnom, ne gleda mi u oi. Uvijek
lista po nekim spisima. Ako se nehotice
~ 669 ~
pogledom dotakne mene, odmah skrene

glavu, izbjegava me. to vi kaete o tome?
-I odvie je jasno da kralj ima novu osnovu.
Beatrice ga je opet odvratila od Ivana. Kaete
da ne pita za sina? A za njegovu majku?
-Tog istog jutra naloio je Damirovu ocu neka
je drugog dana silom odvede daleko na
primorsko otoje; Slijedeeg jutra niti je
zapovijed obnovio niti o njoj to pitao. Kad ga
je Nikola od Brezovice zatraio upute kako da
to uini, kralj mahne rukom i ree: "Nita nije
potrebno, sasvim nita!" A to to znai?
-Da on uope ne mari za sinovljev ugled zbog
kojega je gotovo podivljao kad je spazio
prinevu majku, uzvienu gospou Borku u
svojoj odaji. Kao da ne ivi vie meu nama,
ne vidi nas, ne zapaa. Napuljci su mu uli u
srce! Alfonso, kojeg je htio poslati u Rim po
svoj prilici zato da ga se oslobodi, odjednom je
mirno ostao na dvoru, razvaganio se, kao da
je njegov ujak ve sada izabran za papu.
Gordana i Lovro sluali su Varadijeve rijei ne
upleui se i pomno pazei kako se
esmikoga dojmilo njegovo prianje. On je
posve miran, ali vrlo zamiljen slua, pa opet
pita:
~ 670 ~
-Onog istog dana poruili ste mi po vojvodi o

nekom ubojitom praku za koji je kralju
otkrio griki kroja Petar. Kralj je sumnjao na
Alfonsa i Enrica. Je li tako?
-Da, tako je. I zato ga je oito htio poslati u
Rim, obeao mu da e poduprijeti njegova
ujaka da bude izabran za papu. Ali najavio je
da e s njim poi i princ Ivan. To me
zapanjilo.
-Oprostite to se upleem- ree Gordana- to
sve moe biti smiljena varka da Ivana zatiti,
ali ono to je kasnije slijedilo to je ve
zagonetka! Kralj je uistinu presjekao niti
izmeu sebe i sina! Upravo napadno nazivlje
Giovannija svojim sinom. Tono sam o svemu
obavijetena i znam da kralj ni jednom
zgodom nije pitao je li Ivan uope jo na
dvoru.
-Dakle, ti Gordana misli da je kralj zabacio
osnovu da svog sina uini prijestolonasljedni-
kom?
-Imam za to dokaze. Princ je bio pozvan
kraljici i ona mu je obeala potporu da se
tajno vjena i ivi za majku i za onu koju
ljubi.
~ 671 ~
esmiki se uspravi i prikuje svoj pogled za

Gordanu. I Varadi i on ne skidaju s nje oka.
-A to je rekla ona koju Ivan ljubi? -upita
esmiki.
-Nije se odazvala pozivu da govori s princem o
njegovoj nakani. To je smatrala jednim od
sredstava to e ih iskoristiti da princa
odvrati od njegove odluke, a moda i potpuno
izlijei od njegove ljubavi.
-Jeste li uli, esmiki? Beatrice podjaruje
prinevu ljubav prema Gordani- upozori
Varadi- dok kralj napadno uzvisuje
Giovannija, napadno se ne brine za sina
kojemu kraljica obeaje da e ga tajno
vjenati. Tu nema vie borbe izmeu kralja i
kraljice, tu oni rade zajedniki. Iz svega toga
mora se stvoriti zakljuak da je kralj Matija
odustao od nakane da za nasljednika
prijestolja postavi svoga sina. Recite: to ga je
moglo sklonuti na to, kako je mogao tako brzo
promijeniti svoje osjeaje prema sinu?
-Vae pitanje dokazuje da ni do danas ne
poznajete svojeg gospodara- odvrati esmiki.
-Kralj Matija ne poznaje ljubavi, a ne poznaje
ni mrnje. Zna samo
~ 672 ~
jedno, a to je koristoljublje i astohleplje.

Svuda trai korist, slavu i nita vie. Dok je
Ivan bio dijete, kralj se za njega nije mnogo
brinuo, jer je ekao sina od Beatrice. Tek kad
je uvidio da uzalud eka nasljednika, sjetio se
svoga sina Ivana. Dotle je djeaka pustio
samog i on je svu svoju mladost proveo u
vjeitom sanjarenju za majkom, mjesto da je
otac eliio njegovu snagu i u njemu razvijao
vrline potrebne da upravlja ezlom. Dakle,
poznajem kralja Matijaa. Ljubav e lako
prenijeti na drugoga jer ta ljubav nije drugo
nego koristoljublje. Vi znate koliko je potroio
snage i novaca za Dema. Rasipao je za nj
zlato, ali ne zato to mu je roak, nego to je
po kraljevu uvjerenju peina na kojoj bi sebi
mogao sagraditi vjeni spomenik slave. Ima u
njemu neto od Julija Cezara i neto od
Nerona, a poneto i od Antonija. Samo to je
naa Kleopatra na Griu vie muka snaga
nego enska podatljivost, zamamnost i
ljupkost koju je posjedovala egipatska
Kleopatra! Njen se um skrivao u mirisavom
mesu i krvi. Ova naa samo je um u mramoru
i zato nas je sve stavila pred raun kojemu ne
moemo sagledati ni poetka ni svretka.
Protiv ovog udarca ne valja ni asa oklijevati,
nego udariti svom snagom.
~ 673 ~
Tome se protivim ja, dok se u tome slau

Varadi i vojvoda- naglasi Gordana i okrene se
prema Lovri Ilokome koji je stajao u pozadini
i utio. A Varadi e estoko:
-ujte me, esmiki. Moja je osnova ova:
skupiti sve to je nae pod oruje, a princa
Ivana odvesti u Lovrin dvor na Dunavu i tamo
ga jednostavno proglasiti kraljem!
-Sina protukraljem ocu! To je ve uinio sin
Bele IV. elite slijediti primjer tovarnika
Joakima koji je u 13. stoljeu Stjepanova sina
Ladislava Kumanskog htio uiniti
protukraljem svojem ocu? Je li vam poznato
kako je teko stradao zbog toga?
-Ja znam- naglasi Gordana- da princ Ivan
nikad nee nastupiti protiv svojeg oca. To bi
bilo protivno njegovoj prirodi i njegovim
naelima.
-Sasvim se slaem s tobom, Gordana- potvrdi
esmiki to uspiri Varadija.
-esmiki, evo moje posljednje rijei: sutra
podveer dolazi na Gri onaj deran Hippolit,
vojvoda od Ferrare, to je po kralju postao
prvi dostojanstvenik i poglavar sveenstva u
ovom kraljevstvu. Zapovjedio je da svi plemii
u okolici i iz itavog Zagreba dou sa sjajnim
~ 674 ~
pratnjama na sveani doek. A ja sam odluio

da iste noi princa Ivana s bolesnom majkom
maknem iz grike palae i odvedem u Lovrin
dvor na Ilok, a da mu ne saopim to hoemo
s njim. Samo jedna rije vaem hrvatskom
plemstvu, to tako vrsto stoji uz Ivana, bit e
dostatna da nas slijedi. Ako ne prihvatite ovu
osnovu, jo u danas poloiti svoju slubu
kralju.
Njegova odluna rije gorjela je u tiini elije
poput krijesa. esmiki se zagleda u nj
mirnim pogledom. Vojvoda Iloki vidno je
pristao uza nj, dok je Gordana stupila
naprijed:
-Kad mi je Varadi to saopio rekla sam mu da
ne smije ostaviti slubu u kralja jer mu to
zabranjuje domovina!
-I dobro si rekla, dijete drago- naglasi
esmiki. -Prijatelju moj, Varadi, vae estoko
srce esto je na putu vaem umu.
-Uvijek mi to govorite, a ja velim: kralj istie
Giovanna. On ima namjere s tim Napuljcem,
a ja ni jednog asa neu sluiti Napuljcu a ni
Matiji ako nam rui kraljevstvo.
-Ni mi. Nitko nee da slui za zator domovini i
ba zato treba razmisliti. Va prijedlog nije
~ 675 ~
lo, ali s njim odvie urite, a treba da bude

nanianjen metak iz topa koji gaa sigurno.
Va se plan ne moe izvesti ve sutra niti
smijete istupiti iz slube danas. Naprotiv,
pokuajte stei kraljevo povjerenje.
-To je nemogue!
-Sve je mogue kad se hoe- naglasi Gordana.
-ujete li to kae ona? I tako je pravo. Valja
provaliti do kralja, razoriti zid koji je oko
njega podigla Beatrice i razvidjeti tajnu
kraljevu osnovu. Onda moemo stati svi
otvoreno uz kraljeva sina. Sad nam samo
preostaje da mislimo kako provesti provalu u
tajnu koja je kralja odvratila od njegova sina.
-Moda u vam u tom pomoi ja- ree
Gordana.
Kao da je ova ponuda uzbudila Lovru. Priao
je esmikome.
-Ne smijete prihvatiti Gordaninu pomo. Ako
je istina ono to sam danas prvi put uo da
princ ljubi nju...
-O tom nema dvojbe ree Varadi.
-Dakle, princ kojeg elim za kralja moj je
suparnik?
~ 676 ~
-Ako vas to moe smesti u vaoj borbi da ga

postavite na prijestolje, onda odstupite-
naglasi esmiki.
-Ne. Nikad! Ali Gordanu ne bismo smjeli
upletati u nae poslove, ba zbog toga.
-Obratno, ba zbog toga ona je naa najjaa
utvrda ree esmiki. Pametno, mudro i
promiljeno skretala je nae osnove naim
ciljevima i nastavit e.
-A pogibelj koja joj prijeti? -spomene Lovro.
-Ne poznam pogibelji- naglasi Gordana.
-Ni za vae srce?
Ona ga mirno pogleda. Ovaj pogled tako je
nalik na promiljeni pogled njenog skrbnika
da je esmiki osjetio ponos, a Lovro
smirenje.
-Ne poznajem pogibelji ni za srce -ree ona.
-Samo vaa ljepota jedina je vaa pogibelj-
naglasi Varadi. Omamila je odvie mukih
srdaca.
-Varate se -upadne esmiki mnogo ima
ljepote koje nikad nisu zavladale. U Gordane
je mo jake neslomive snage koja izlazi iz nje i
gospodari mukim srcima. To je mo ene u
~ 677 ~
kojoj se zdruila ljepota s umom, mudrou i

junanom odvanou.
-Moram se crvenjeti, moj skrbnie, od vae
pretjerane hvale- prekine ga Gordana- a
vojvodi moram naglasiti da bi me uvrijedilo
kad bi jo jednom spomenuo pogibelj za moje
srce. Jo ga nisam obeala nikome. Ako elim
da ga stee onaj kojeg drim najvrednijim ...- i
ponovo se zagleda u vojvodu.
Ova izjava pobudi u njemu nadu.
-Samo bih jo jednom htio spomenuti: kad je
Gordana as prije rekla da je kraljica
zasnovala da Ivana vjena s onom koju ljubi,
neto mi je sinulo. Nitko zapravo ne zna to je
kraljicu ponukalo da tako iskreno titi
Gordanu. Nije. moda, Beatrice zamijetila
prinevu ljubav i zato Gordanu obasiplje
svojim milostima jer se nada da e joj ona
pomoi u njenoj osnovi da Ivana lii
prijestolja?
-Kraljica ne sluti na koga je princ bacio oko-
naglasi Lovro.
-Sasvim je, dakle, iskljueno- upadne Varadi-
da je to vodilja Beatriceine brige za Gordanu.
Mislim da je u samoj Gordani povod sklonosti
koju kraljica osjea prema njoj. Ona joj je
~ 678 ~
ravna duhom, a Beatricu privlai bistrina

uma. Upamtite: koliko kraljica svoje umne
vrline iskoriuje za zlo, toliko Gordana iste
vrline iskoriuje u dobro. I promiljenost,
ak i lukavost koju je moda preuzela od
Beatrice uinile su Gordanu slugom dobra.
-Sve sam ja to rekao Gordani- doda esmiki-
ali sada me stalno progoni sumnja da ta
velika Beatriceina sklonost prema Gordani
skriva u sebi nevidljivu opasnost za nju.
-Kakvu opasnost? -zabrinuto e Lovro.
-Ne mogu naslutiti, ali zato vas upozoravam:
budite na oprezu da svakog asa moete
sprijeiti tu opasnost. Vrijeme je rastanku.
Molim vas pripazite na Matiju jer kod njega u
asu plane iskra koja bi mogla razotkriti ovu
njegovu najnoviju osnovu na koju ga je navela
Beatrice.
Oprostili su se i krenuli na Gri.
~ 679 ~
PRAAK SMRTI
Tmina se okitila vijencem lui od Kamenitih

vrata sve do Lake Vesi. Svjetlucaju u crnoj
noi kao gorui erdani i natapaju istinu
ispod Kaptola poput danje svjetlosti. Blista
sve: oruje plemstva, odore dvoranstva
opivene zlatom i draguljima, ljubiasta
biskupska svila. Rasvijetljena su znatieljna
lica Griana i Kaptolaca.
Kralj sjedi na vrancu, kraljica na bijelcu.
Bijeli klobuk na mrei od biserja razotkriva
Beatriceino radosno lice. Kao da je po
mramoru pao sunani popodnevni ar.
Dolazi vojvodska povorka. Vodi je knez
Bernardin Frankopan, mlade muevne dobi, u
raskonoj kneevskoj odori. Robovi s juga u
fantastinim haljinama nose pozlaenu
nosiljku s grimiznim zavjesama. Na jastucima
od brokata sjedi djeak. Crnoputo lice i crne
oi odaju neto gospodujue, drsko. Oito
shvaa poast svojeg poloaja i visoko dri
glavu. Raskono vojvodsko odijelo od
svijetlomodre i ruiaste svile sapinju u guste
nabore tanano djeakovo tijelo.
Uza nj na nosiljci sjedi ena, omana,
punana, s kapom dadilje na glavi
~ 680 ~
-Gospode!- apu Griani.- Herceg prima

ima dadilju.
-Dojkinju- zlobno primijeti kroja Petar.- Jo
mu mlijeko curi iz usta.
-Od dojeneta eto primaa. Hoe li svijet
propasti kad talijansku djecu krune mitrom!
Zinue svi u udo nevieno. Smuuje ih, ljuti
i vrijea. Robovi stave nosiljku na zemlju.
Ugojena dadilja skine djeaka s nosiljke.
Kraljica je sjahala i prua ruke prema svojem
neaku.
Iza nje kralj, uza nj Giovanni, onda
Francesco. Beatrice prilazi djeaku, dadilja
okree dijete prema kraljici, ali je njegov
pogled zapeo u biskupske mitre. Tu stoje
Varadi, iza njega Baka, zagrebaki biskup
Oswald Tuz i kraljev savjetnik Filipec koji je
malom vojvodi poao u susret do Bihaa.
Svjetlost baklja titra po vrcima mitara.
Malian se neuljudno opire dadilji i skrene
glavu k biskupu Varadiju koji je prvi
nadohvat i drsko mu prua ruku na poljubac.
Kraljev kancelar stoji uspravno, ne mie se.
Teka kobna stanka. Baka i Tuz se klanjaju.
Varadijevo lice odaje otpor.
~ 681 ~
-Ja sam herceg prima!- vikne i dri ruku

uzalud.
Zapanjenost, pomijeana s bjesnilom, zatitra
u oima malog vojvode. A Giovanni, sjedei na
konju, pocrveni od ljutine i probada Varadija
oima:
-Mora mu poljubiti ruku -promrmlja Giovanni
okrenuvi se Francescu.
Neprijatnost toga prizora prelazi na sve u
okolini. Djeak udara nogom o zemlju,dadilja
ga dri o struku i ape:
-Vaa visosti, tamo je njezino velianstvo!
Pozdravite kraljicu!
-Hou da mi poljubi ruku ovaj!
U svom zanosu hotice ili nehotice, prekine
prizor Beatrice pristupivi malom vojvodi i
privinuvi ga na grudi.
-Sinko! Kume moje! Sunce moje!
I ude se ljudi, gledaju zablenuto pitajui se:
otkud ovim mramornim grudima ljubavi,
ushita, njenosti. Otkud toliko topline u ovom
licu sto u njihovim duama sije zebnju.
-To je moj veliki dan, Hippolite, drago dijete
moje!- apne mu kraljica.
~ 682 ~
-Ljubim te kao da sam te nosila pod srcem.

Djeak ne odvraa ni zagrljaj ni njenosti. To
mu grljenje traje predugo. Iskopa se s njezinih
grudi, digne glavu pa gleda oko sebe s
uitkom spoznaje svojega poloaja. Zabavljaju
ga sveane odore hrvatskih plemia, zanima
oruje okovano draguljima, ali zastrauju
snane visoke pojave. Kao da bi se htio sakriti
k dadilji, ali ga suzdrava sveanost asa o
kojemu mu dadilja ape.
I dok sve to promatra mirno se preputa da ga
grle: kralj, Giovanno, Francesco, Isabella i svi
ostali roaci Podnosi njihovo milovanje s
nekom nevoljkosti jer mu zagrljaji zakruju
vid na sveanu svitu kojoj hoe da se po
svaku cijenu pokae. Zna da je to radi njega i
za njega i eli biti dostojanstven. Odjednom
upita obazirui se:
-A gdje je sjajna palaa? Zar nije tu kao u
Ferrari?
-Sad emo u kraljevski dvor- odgovara
Beatrice.- Nije tako velik i raskoan kao u
Ferari i Napulju, ali u Budimu i Viegradu su
ljepi. U Ostrogonu je tvoj veliki dvor.
-Hou da idem odmah tamo. Majka mi je
rekla da u biti gospodar, da e svi biti moji
~ 683 ~
robovi, sluge i dvorani. Imat u mnogo konja i

koija?
-Sve te to eka, dijete moje- primijeti
nasmijeeno Beatrice- ali sad ostaje kod
mene.
-A je li lijepo i bogato kod vas?- upita djeak.
-Da nije, ne bi tvoja tetka Beatrice mogla tu
stanovati.
To objanjenje ga umiri i opet sjedne uz
dadilju na nosiljku, a sluge ih ponesu. Kroz
vijenac svjetla i zastava s grbovima, okruen
paevima i plemstvom, sveenstvom i
dostojanstvenicima, ue mali vojvoda Hippolit
od Ferrare na Gri u kraljevsku palau na
Dvercu. Skupivi se u sveano rasvijetljenoj
dvorani za primanje, mali vojvoda zaeli da
vidi sve sobe. Kraljica ga uzme za ruku i
pokazuje me redom sve. Nigdje se malian
nije htio zadrati vukui kraljicu da ide dalje,
kao da neto trai.
Slijede ih kralj, Francesco i Giovanni.
U dvorani za sveano kraljevsko primanje
djeak se najednom zaustavi, istrgne se iz
kraljinih ruku, potri k prijestolju, uspne se i
sjedne:
~ 684 ~
-Ovo je moje prijestolje!- zavie on otro.

Kralj se nasmije i mirne Beatrici:
-Naravno da je tvoje!
Djeak se nasloni i pogleda oko sebe:
- Gdje su dvorani? Neka svi dou da im
zapovijedam!
-Taj je odrjeit- opet se nasmije kralj.
-Zato se smijete? -razljuti se mali vojvoda.-
Meni je majka rekla da u ovdje biti tako
aen kao moj stariji brat Alfonso koji e
nakon tatine smrti biti vladar u Ferrari. Hou
svoje sluge i paeve!- i stade udarati nogama
po naslonjau.- Ne bih doao da mi mama
nije to obeala!
Djeakovo bjesnilo zbuni Beatricu, dok se
kralj stao smijati:
-Bravo, vaa visosti! U vama je prava
kraljevska krv. To mi se svia. Ali sad vas
molim: veera je pripravna vama u ast.
Odmah e doi pratnja.
I dade znak pau. Zaas stupi u sobu dvorski
metar Orban s pratnjom i okrui prijestolje.
Tek sada Hippolit se uspravi i prui ruku
kraljici koja ga povede u blagovaonicu.
~ 685 ~
-Taj je djeak uistinu uitak. Znat e

zapovijedati -govori kralj Beatrici.
Kako je vani bilo toga dana oblano, prostrli
su stolove u dvije dvorane. U kraljevoj
blagovaonici sjeli su kraljevski par, ban,
palatin, kneevi, knez Bernardin Frankopan,
vojvoda Lovro i biskupi, u drugoj dvorani
prostrli su za ostale dostojanstvenike, plemie
i dvorane. Gordana sjedi s dvorankama, a
mala Beci uz svoga oca za kraljevskim stolom.
Kraljici zdesna smjestili su Hippolita,
Giovannija zdesna kralju na mjestu princa
Ivana. Mala je Beci neprestano gledala onamo
gdje je prije uvijek sjedio princ. Sad bi mu s
ovog poasnog mjesta bila tako blizu. Oi su
joj pune pitanja koja nije mogla razjasniti.
Svakog bi se asa ogledavala hoe li moda
ipak doi princ Ivan. Niti je doao, niti je itko
spomenuo njegovo ime.
Za vrijeme veere mali je vojvoda drsko i
samovoljno nastojao svu pozornost privui na
sebe. Neprestano je pitao, izricao svoje
ponizujue mnijenje o dvoru, ali ga svlada
umor i naoigled svih usne dubokim snom.
Gojna dadilja uzme hercega primaa na ruke i
odnese ga iz dvorane u postelju.
~ 686 ~
Nakon dovrene veere poli su svi na igre.

Glumci i pjevai izvodili su simbolinu glumu
u poast vojvodi hercegu primau. Vojvodu
Hippolita od Ferrare prikazali su u ulozi
pastireta to svojim njenim umnim
nastupom uini dobrim i pobonim
raspojasano, bezbono stado.
Nakon prve slike kraljevski par je ustao da
poe dvoranom. Slijede ostali dostojanstve-
nici. Gusta skupina prolazila je oprezno
prema otvorenim vratima. Tu Giovanni sretne
Varadija kako promatra otmjenu guvu.
U mladiu uskipi povrijeeni ponos to se
Varadi nije pokorio njegovu bratiu Hippolitu.
Prolazei pored njega hotimino ga gurne
laktom i onda drsko ree prema milanskom
poslaniku gledajui ravno u Varadijevo lice:
-Ovaj vol ne pripada ovamo.
Varadi e u tren oka:
-Vol i tele nalaze se u istoj staji.
Giovanni zastane, a krv mu ikne u lice:
-to ste rekli?
Upotpunio sam duhovitu dosjetku vae
visosti.
~ 687 ~
Silovitom kretnjom protisne se Giovanni u

blagovaonicu gdje stoji kraljica okruena
gospodom i gospoama, a u pozadini skupile
se dvoranke. Prva sprijeda stoji Gordana.
Dobro je vidjela da se izmeu Varadija i
Giovannija neto zbilo. Spazivi kako
Giovanni crven od jada prilazi kralju koji je
upravo govorio s palatinom i banom,
pomakne se blie da uje to e mu rei
Giovanni. Napuljski princ gnjevno se potui:
-Velianstvo, uvrijedili su me!
-to je, moj sinko? Kako to izgleda, to se
desilo? -upita ga kralj i okrene se tako da
princa zakloni svojim tijelom i rastavi od bana
i palatina kako ga oni ne bi uli:
-Tko te uvrijedio?
-Va prvi savjetnik, Varadi. Rekao mi je da
sam tele!
-Giovanni, jesi li dobro uo?
- To vam moe potvrditi milanski poslanik. On
je uo.
-Smiri se, dijete moje. Sutra e Varadi primiti
svoju putnicu u samostan.
-Jo me podrugljivo gleda! Uvjerite se,
velianstvo, ja u ostaviti dvoranu.
~ 688 ~
-Ti e ostati ovdje, a on e se povui niz sve

grike utvrde. Jo danas, ovoga asa!
Kralj dade znak dvorskom metru Orbanu da
mu se priblii:
-Neka Varadi ode u moju radnu sobu i tamo
me prieka.
Gordana je ula sve i vidjela kako se Varadi
udaljio. Obazre se onamo gdje se isticala
snana pojava Lovre Ilokoga u crvenoj,
zlatom izvezenoj odori. I ona mu se primakne:
-Varadiju je kucnuo posljednji as. Kralj e ga
izbaciti iz slube. Giovanni ga je optuio-
ape ona.
-Moramo mu pomoi, Gordana.
-Iziite i ekajte u predsoblju. Doi u.
I ona se pomakne na svoje mjesto. U velikoj
guvi nitko nije opazio njihov dogovor.
Gordana zadri kralja na oku i prati svaki
njegov pokret. Tad pokrije rukom elo i nagne
glavu. Kraljiina dvorska gospoa to je
stajala iza nje zapita:
-to vam je?
-Vrtoglavica, vruina i guva...
~ 689 ~
Jo uvijek kralj govori s palatinom, banom i

drugim dostojanstvenicima i poslanicima.
Giovanni stoji pokraj njega, crven, u oeki-
vanju da e kralj izvriti obeanje. Kralj mu
prijazno domahne i krene iz dvorane.
-Moram izai -apne Gordana dvorskoj
gospoi -jer u se sruiti.
-Idite -i sama joj uini mjesta da se moe
protisnuti kroz skupinu dvorskih gospoa.
Varadi eka u kraljevoj sobi i oslukuje svaki
korak iz sporedne odaje odakle ima doi kralj.
Osjea da su mu asovi odbrojeni. U njemu
kipi, a studen ga obilazi, elo mu je oznojeno.
Iz ove sobe ide u nepovrat. I zato eka kralja
kao osuenik krvnika. Sam sebe kori to nije
mogao preutjeti Giovannijevu primjedbu.
Obeao je esmikom da e se svladavati. Sad
je svreno. Ovu je misao izrekao u asu kad je
pred sobom ugledao kraljevo lice s kojeg po
njemu padaju ognjene strijele. Smrknut
kakvog jo nikad nije vidio, kralj zasike na
Varadija u pola glasa:
-Vaa je tamnica otvorena! Ravno dolje! Idite!
-Velianstvo, primam kaznu, jer nikad neu
cjelivati ruku djeteta.
~ 690 ~
-Vojvodu od Ferrare postavio sam ja na

uzvienu ast, a Giovanni, princ napuljski,
moj je urjak. Vi ste ga nazvali teletom
gospodine biskupe!
-Neka velianstvo pita milanskog biskupa
kako je bilo.
-Jeste li pijani ili ste podivljali?
-Velianstvo, njegova visost Giovanni gurnuo
me i rekao: "Ovaj vol ne pripada ovamo'' a ja
sam upotpunio dosjetku: "Vol i tele su u istoj
staji''
- ujete li? U tamnicu! Ovamo, oklopnici!
Sveite ga!- kralj jurne i otvori vrata na
hodnik.
Na pragu stoji Gordana. Iznenaen njezinim
prisustvom, zuri u djevojku koja hitro bez
straha ulazi u dvoranu neto blijeda:
-Velianstvo, oprostite to ulazim
nenajavljeno, nosim vrlo vanu vijest.
-Kraljica me zove?
-Ne, njezino velianstvo jo nita ne zna o
tome. Doletjela sam ravno k vaem
velianstvu.
-Doletjeli ste kao budala! to hoete tu?
~ 691 ~
-Molim, velianstvo, budite mirni i oprezni...

-Budalo, to pletete?
-Njegova visost princ...
-Princ? Zar on nema drugog poslanika da mi
neto javi?
-Pozlilo mu je. Pola sam na zrak i srela
gospodina Damira, a on mi saopi sve...
-Sve? to je to sve? Govorite, smueno
eljade- a glas mu prijeti.
-Njegova visost princ Ivan se razbolio.
-Razbolio? Jo prije podne bio je na trijemu.
-Da, itao je ondje neku knjigu i...
-itao knjigu? -uplai se kralj i nabra elo.
-Bila je vrlo prana i od toga praha princa
uhvati kaalj.
Kraljeva se ruka upre o stol. Misli mu se
bude, a lice poprima duboke brazde.
-Gospodin Damir- nastavi Gordana saopio
mi je da je princ kaljao, osjeao jaku
glavobolju, a sada...
-to sada?- izdere se kralj sagnuvi glavu.
-Sada princ lei u vruici
~ 692 ~
Kao da ga je netko potjerao biem poleti na

vrata, otvori ih, no odmah se zaustavi.
-Gdje lei princ?
-U sobi svoje majke.
Kralj stoji nepomino dva-tri asa pa onda
zalupi vratima i poe natrag k stolu. Gordana
opazi da mu na oi pada magla, sumorna,
neprozirna. Poao je prema naslonjau
polagano, noge mu zaostaju kao da se spotie,
a onda sjedne i pokrije rukom elo.
Varadi je gledao gotovo ukoeno. Kralj je
sjedio leima okrenut prema njemu pa on
iskoristi priliku, okrene se Gordani
prestraena pogleda, a ona stavi prst na usta
u znak da uti. Ispod kraljeve ruke potiskuje
se apat:
-Praak... praak...
Gordanin pogled vrsto uhvati kraljevu pojavu
i uti. Varadi stoji bez daha. Ali kralj se naglo
okrene i vikne Gordani:
-to tu stojite? Idite! Neka odmah princa
iznesu dolje u moje odaje! Zovite lijenika,
ujete li?
Ona iz sobe hitro izae, a iza kraljevih lea
ostao je Varadi. ini mu se da stoji osamljen
~ 693 ~
na rubu hridi, a oko njega pljuskaju bijesni

valovi i vuku ga u dubinu. Kraljeve se prsi
nadimlju. Varadi ostaje nepomian da ne
upozori kralja na svoju prisutnost. Kroz teka
hrastova vrata dopire amor kraljevskih
gostiju.
Uskoro Gordana ponovo ue. S njom je
Damir. Kralj uti, samo uasnuti pogled pita
mladog dvoranina. Mjesto njega odgovara
Gordana:
-Velianstvo, njegova visost nee nipoto da
ostavi sobu svoje majke.
Kralj ne odgovori, nego upita Damira:
-Knjiga je bila posipana prakom?
Kao to su knjige prasne kad dugo lee na
polici. Prah ne donosi vruicu.
-Smrt! Smrt!... ape kralj i zagleda se nekud
daleko pa onda bijesno izleti na vrata u
hodnik.
Bez rijei pohite za njim Gordana i Damir.
Jedva su ga stizali stepenicama. Otvorio je
vrata prineve sobe. U njoj je tamno. Samo
malo svjetlo sa skupocjenog kandila baca
mutne zrake na zastore postelje i suprotni
leaj na kojem napola odjeven lei princ Ivan.
~ 694 ~
I gotovo u dva koraka prie k njemu, sagne se

i poloi mu ruku na elo. Blage prineve oi
gledaju. U njima nema ni iznenaenja ni
pitanja, samo neki bolni izraaj.
-Sine, to ti je? -upita ga otac tiho kao da se
boji da bi tkogod mogao osluhnuti zabrinutost
to mu lebdi u glasu.
-Nita mi nije, samo prehlada- odvraa Ivan.
Damir stoji iza kralja, a Gordana je ostala na
trijemu pa kroz otvorena vrata viri u sobu i
slua. Kralj nijemo promatra Ivana kojemu su
obrazi zaareni. Na kraljevu licu neto je
ukoeno i pusto. Damir ne zna je li to maska
pod kojom neto skriva, ili istinski izraz
zebnje.
-Zovni lijenika, Damire! -naloi kralj.
-Ve je bio ovdje.
-Napuljac?
-Ne. Pozvao sam lijenika vaeg velianstva.
-Tie da se majka ne probudi- opomene princ
podigavi glavu paljivo gledajui k postelji.
Otac slijedi njegove poglede. Izmeu zastora
razabire se glava puna plavih pramenova.
~ 695 ~
To blijedo sitno lice upalo od bolesti ini se

kao lice djevojice ostarjelo od bijede. Vjee
su sputene. Grudi joj se odmjereno diu i
sputaju u dubokom snu. Ruke se kraljeve
zabole o pojas. Pogled mu lei na onom licu.
to izazovno namee slike davne prolosti
probuene silom.
Princ, Damir i Gordana nijemi su uesnici
juria to ga uspomene prolosti proizvode na
kralja. Glava na jastuku stala se micati.
Nemir preleti kraljevim licem, obrve mu se
skupe, hitro se okrene i jo bre nego to je
uao u sobu pouri se na trijem i zatvori
vrata. Pohitao je niz stepenice ravno u svoju
odaju gdje je jo uvijek ekao Varadi.
Ne obazirui se na njega, sjedne u naslonja.
-Uzalud! Sve je uzalud! -protisne i glava mu
klone na ruke. Varadiju se ini da se kralj
ukoio zauvijek. Onda prozbori teki kraljev
glas:
-Uzalud je bilo sve! Milost sam razasuo nad
njima, a oni je posue prakom. ujete li,
Varadi? Sve je bilo uzalud! A zato kad sam
Alfonsu dao vie nego to je traio?
Govorio je tiho, povjerljivo kao da nije prolo
punih est dana, a da ga nije udostojao
~ 696 ~
nijedne povjerljive rijei i kao da ga as prije

nije tjerao u tamnicu.
Kancelar prihvati tu promjenu, pa odgovori
onako kao to je govorio prije est dana:
-Ako je Alfonso to poinio, onda ga je na to
nagnala namjera da vae prijestolje isprazni
drugome.
-Zar im nisam dao drugog?
-Moda nisu vjerovali da ste ga uistinu dali.
-Kako da ne vjeruju kad sam kraljici tako
uvjerljivo razloio da Ivan nije pozvan za
vladalake dunosti a Giovanni je stvoren.
Varadijeve trepavice zadrhtale su uvi te
rijei. Nastojao je mirno podnijeti to otkrie
muno se svladavajui, dok je kralj govorio
poluglasno, monotono, buljei u sag kao da
bunca:
-Dema su mi obeali za Giovannija! I ja sam
ga primio. Kako da to odbijem! Borgia e mi
dati Dema! Ostvarit u svoj san, ubrati
lovore itavog svijeta.
Kralj uuti, a Varadi se nije usudio prekinuti
njegovu utnju. Uinio je to lijenik koji
upravo otvori vrata i stade pred kralja.
~ 697 ~
-Recite, to je mojem sinu?

-Nije nita opasno, velianstvo, mala vruica
od prehlade.
-Vi to zovete prehladom?
-Uistinu je tako, velianstvo!
Lijenikova ravnodunost usplamti ga i on
prodrma ovjeka da je gotovo problijedio.
-Do vraga, vaa znanost! Neka je avo nosi!
Nita ne znate, nita ne umijete. Moj sin je
otrovan!
-Velianstvo- prestrai se lijenik- nije
mogue, pojavljivali bi se drugi znaci.
-I vi biste ga u tom sluaju mogli izlijeiti?
-Na to ne bih znao odgovoriti jer...
- Nita ne umijete svi vi, nita, ja vam kaem.
Mojem sinu prijeti smrt. Idite, dobro ga
pregledajte! Ispitujte, i ako mu spasite ivot,
nagrada e biti velika, ali vam zapovijedam
utnju.
Preneraen, lijenik hitro izae iz sobe.
Kraljeva potitenost ne poputa. Pred njim
stoji njegov savjetnik kojega je as prije htio
zatvoriti u tamnicu. To je sada izginulo iz
~ 698 ~
kraljeve svijesti. Beznadni oaj utisnuo mu se

u oi i lice.
-Prokleto im bilo deveto koljeno! Dao sam im
sve to su htjeli!
-teta je, velianstvo- usudi se primijetiti
Varadi- da Alfonsa ipak niste otposlali u Rim.
-Prepustio sam mu na volju sve to god hoe.
Dao sam im Giovannija i vrsto vjerovao da
nemaju nikakva povoda sipati praak na ivot
mojeg sina. Mislio sam: prah e raznijeli
vjetar kad Napulju otvorim vrata!
-Znao je Napulj da Giovanna nee prihvatiti
stalei.
-Kad ga preporui papa, sam papa Borgia?
-Moda je i Napulju bilo teko vjerovati da
vae velianstvo kani na prijestolje posjesti
tuinca.
Ova rije trgne kralja iz potitenosti. Osjetio je
pred sobom kancelara ije mu rijei otkrivaju
eljezni otpor. Odjednom se uspravi:
-to sam odredio to e i biti! Giovannija za
Dema! To upamtite i o tome nema dvojbe.
-Drugo nam nee ni preostati, velianstvo,
kad vam sin umre.
~ 699 ~
Kralj se strese.
-Umre? Dakle, on e umrijeti?
-Ako su ga otrovali, nema mu pomoi. To sam
predviao.
Raspaljen, korakne kralj prema Varadiju:
-Predviali ste i utjeli?
-Velianstvo mi nije dalo prigode da govorim.
-Jer ste govorili kad ste morali utjeti: brbljali
ste, prigovarali mojim inima, objeivali me
da kraljevstvo vodim u propast.
-Razumijem, spomenuo sam vojvodi Lovri
nezadovoljstvo da velianstvo alje princa s
Alfonsom u Rim, a tamo na pragu leala je
Nardella hinei nesvijest.
-Kada? Kada je to bilo?
-Onog istog dana kad ste Alfonsu preda
mnom govorili da ide u Rim s princem Ivanom
i otili iz dvorane. Slutio sam da je Nardella
ula. Vojvoda Iloki moe posvjedoiti to smo
govorili i vidjeli.
-Nardella! Zato kraljica nije htjela da mi
prokae onoga koji je uo Varadijeve
prigovore- govorio je sam sa sobom i onda
osorno nastavi.
~ 700 ~
-Kad ste predviali, morali ste provaliti k

meni da me upozorite. Znate li da ste svojom
utnjom pomogli ubiti moga sina?
-Ako utim, inim zloin, ako govorim, opet
zloin. Osjeao sam da je vae velianstvo
potpuno napustilo sina a sada mi to
velianstvo potvruje odlukom da svojim
nasljednikom uini Giovannija.
Razjareni kralj zgrabi Varadija za ramena i
prodrma ga tako da je posrtao:
-Ja sam napustio Ivana? Vi ste poludjeli!
Obeao sam Giovannija za Dema! Da,
privremeno Giovanni ima biti prijestolo-
nasljednik. Privremeno dok kardinal Borgia
ne bude izabran za papu i dok mi ne izrui
Dema. A onda u Giovannija predloiti
staleima. Jest, predloit u ga! Tako e biti.
to mogu ako stalei ne prihvate Giovannija?
to mi moe Napulj ako oni ne budu htjeli? A
papa Borgia? Neka trai natrag Dema ako
misli da sam tako lud pa da ga vratim.
Razumijete li?
-Razumijem, velianstvo, i alim to mi to
niste kazali prije est dana!
-Nisam htio govoriti s vama jer ne znate
pregristi jeziinu.
~ 701 ~
-Bio bih ipak vaem velianstvu savjetovao da

je ta pogodba, iako vrlo lukava, ipak jako
opasna uoi tolikih neprijateljstava u vaem
kraljevstvu i pohlepnosti njemakog i ekog
kralja za vaim prijestoljem. Makar i
privremeno spremati Giovanniju prijestolje u
pogodbi s papom moe zasaditi klicu prava
Napulju da trai Giovannija na vae
prijestolje.
-U sluaju moje smrti! Ali ja jo ne kanim
umrijeti! Razumijete li? Jo dugo ne kanim
umrijeti!
-I kad bi velianstvu sve to uspjelo, koga je
odredio za svojeg nasljednika?
-Svojeg sina Ivana!
-Ali dok Borgia bude izabran za papu, uvrstit
e se Napulj na vaoj pogodbi, a tamo gdje se
za Giovannija gradi prijestolje, nestaje tla pod
nogama vaem sinu.
-O tome ja vodim brigu!
-Ako princ danas umre?
-Zovete smrt iz puke osvete to sam vas
izluio iz svojih tajna?
-Bog se buni nad vaim rijeima, velianstvo,
jer on jedini zna da sam svoj ivot, rad i glavu
~ 702 ~
zaloio za jedan jedini cilj: da vaeg sina

postavimo na prijestolje.
-Svoja ste predvianja zatajili, pomagali ste ga
ubijati. Ako on umre, vi ste sukrivac!
-Njegova smrt bit e i moja!
Uutjeli su. Varadi je sluao teko kraljevo
disanje i gledao kako njegove oi gube sjaj i
opet na njih pada magla, znak potitenosti i
lomljave.
-Idite gore i recite lijeniku da u ga smaknuti
ako ne pronae lijek!
- Kad bi velianstvo pozvalo Alfonsa, ispitalo
kakav se otrov nalazi u tom praku, zaprijetilo
mu?
-Napokon jedna pametna rije. Zovnite
Alfonsa!
I Varadi poe prema vratima.
-Recite njezinom velianstvu neka nastave
igre; mene zadrava vaan posao.
-Ako me njeno velianstvo nee sluati zbog
Giovannija?
-Tek sada sjeti se kralj sukoba sa
Giovannijem:
~ 703 ~
-Varadi, vaa je ud prokleta. Vi ste kao

munja koju ne moe zadrati ni nebo. Jo
jednom vam kaem: svladajte se!
-Priznajem, velianstvo, da sam pogrijeio, ali
nije mi bilo mogue primiti od Giovannija toga
vola.
-Trebali ste toga vola zaklati, a ne izvlaiti iz
staje jo i tele! Izravnat u to ovaj put, a vama
stavljam na srce: iskazuj te Giovanniju svaku
ast! To morate initi jer ja se ne odriem
Dema ni za ta na svijetu. Svaki va ispad
protiv Giovannija bio bi napad na moju
pogodbu s Napuljem i Borgiom, bio bi
izdajstvo svoga kralja.
Kad bi vae velianstvo meni poklonilo ono
povjerenje koje zasluuje moje potenje i
odanost vaem velianstvu!
-Ne poklanjam vjeru samo vaem jeziku i
vaoj udi. Sad idite i vratite se kad izae
Alfonso.
Kad je Alfonso ulazio, kraljevo lice postalo je
vedro i vesela Upravo se nevjerojatno ljubazno
smijeio:
-Dragi moj Alfonso. ovog sam se asa sjetio da
ste sigurno u Italiji uli da postoji neki praak
~ 704 ~
koji se moe nasipati u knjigu to je netko

ita. I kad italac udahne taj praak, oboli i
umre?
Alfonsa obuzme strava.
-uo sam o tome- jedva odgovori.
-Kakav otrov sadri taj praak? -upita Matija.
-To su neke afrike biljke. Tako sam barem
uo, ali tono ne znam.
-Ne znate! teta pri tom ga jo jae pogleda.
Saznao sam da netko na mojem dvoru
posjeduje takav praak.
Alfonso gleda kralja ali na njegovu licu ne
primijeti nikakvu optubu.
-Povjerit u vam tajnu, moj prijatelju, ve
stoga to a nas budunost vrlo usko vezati.
Vi ste, dodue, odbili moju ponudu da poete
u Rim, ali spise o kojima sam vam govorio
odluio sam poslati kardinalu Borgiji po
mojem najvjernijem poslaniku. Dakle, kako
sam rekao, nas vee budunost pa vas zato
smatram prijateljem.
-Velianstvo, duboko zahvaljujem na tolikom
odlikovanju.
~ 705 ~
-Rekao sam da vam kanim neto povjeriti.

Netko na dvoru posjeduje taj praak a
namijenio ga je linosti koja mi je bliza.
Kaem vam zato jer je taj ovjek praak donio
iz Italije.
Pune Alfonsove usne pomaknu se.
-Postavio sam sve strae da uhvatim tog
neznanog deliju i molim vas pripazite: moda
biste ga meu naim Talijanima zamijetili
lake nego tko od mojih ljudi kojima nije
poznat talijanski jezik. On ima i ortaka s
kojim se o tom dogovarao jedne noi nasred
ceste.
Govorio je sjedei na stolu i sagnuvi se k
Alfonsu kojemu je ponudio stolac kraj sebe i
povjerljivo mu se nasmijeio:
-Kad biste mi pomogli u potrazi za tim
lupeima, iskazao bih vam mnogo
zahvalnosti.
-Skupit u sve svoje sposobnosti da budem
na uslugu vaem velianstvu.
-eka vas veliki dar, Alfonso. Ako se toj
linosti uistinu neto desi, ako oboli i umre,
tako mi kraljevske asti, objesit u obojicu pa
da su mi roena braa ili okrunjene glave!
~ 706 ~
Kralj dopusti svojoj osveti da mu se odrazi na

licu i u oima. Ipak je uhvatio znak Alfonsova
straha koji je problijedio. Zato hitro posegne
za njegovom rukom, vrsto je stisne, a
drugom ga potapa po ramenu:
-Povjeravam se u vas, Alfonso. Moji ljudi
budno paze, ali mogli bi mi ba vae otro oko
i vaa odanost pomoi da uhvatimo zloinca
ili bar da sprijeimo in. Mislio sam naprije da
vi poznajete taj otrov i da ete mi moi
savjetovati kojim bi se protuotrovom moglo
sprijeiti da ne nastupi smrt. Ali kako vidim,
ni vi niste u tom upueni. A sad poite
gostima i budite veseli. Ja u odmah za vama.
Kralj je gledao za njim i bilo mu je odvie
jasno da Alfonso teko vue noge preko praga.
Matija skrsti ruke i bespomono gleda preda
se.
Odmah poslije Alfonsa vrati se Varadi i najavi:
-Isporuio sam njezinom velianstvu poruku,
ali me ona nije ni pogledala.
-Hoete li da i dalje ostanete u mojoj slubi,
slijedite moje naloge i kraljica e se
promijeniti prema vama. A sad, ujte: uhvatio
sam ga, Alfonso je krivac! Ako je to uinio i
~ 707 ~
ako moe pomoi, vjerujte, izvrit e. Od moje

prijetnje problijedio je.
-Ako utee?
-Postavite odmah strae, ne smiju ga pustiti iz
dvora. A sad idite gore, izvijestite me kako je
princu. Ja idem!
Kad se vratio gostima, igra je svrila. Svi su
ustali i poli u blagovaonicu gdje su sluge
nudile zlatne vreve sa slatkim i jakim vinom i
raznim jelima.
Matija pristupi milanskom poslaniku:
-Vi ete mi pomoi da izgladim sukob izmeu
Varadija i Giovanna.
-uj, Giovanni, otro sam ukorio Varadija.
Bio je uvjeren da si izrekao dosjetku pa ti je
odgovorio nianei na sebe. Htio je rei da je
on u mladosti bio tele, a u starosti, je postao
vol uvijek u istoj staji. Ti ga nisi shvatio. Je li
tako zvuila dosjetka, gospodine poslanice?
-Sasvim tako- odvrati milanski poslanik.
-Ali on me mora moliti za oprotenje,
-Misli li, Giovanni, da bih ja prihvatio
njegovu ispriku kad te ne bi molio za
~ 708 ~
oprotenje? Dakle, primi tu molbu i prijei

preko toga. Ti si princ, a on je podanik.
"Kojemu u ja odsjei glavu kad stupim na
prijestolje"-doda u mislima Giovanni.
Odmah nakon toga kralj se priblii Beatrici:
-Upravo sam Giovanniju uruio molbu
oprotenja koju mi je podastro Varadi. Valjda
zna za taj sukob?
-Giovanni mi je priopio i udim se to si mi
poslao Varadija.
-Ostanimo mudri i lukavi, Beatrice. Prema
Ivanovim pristaama moramo naoko zadrati
prijaznost i povjerenje. To je u naem planu.
Skrenemo li s ove taktike, imat emo suvinih
borbi. Ionako to nee trajati dugo, samo dotle
dok se vratimo u Budim. Kad bih Varadija
maknuo, uzbunili bi se svi oni koji su uz
Ivana. Pustimo te jadnike na Griu neka
sanjare o njemu. Uvjeravam te, Varadija sam
tako temeljito ispraio da e odsad biti vrlo
ponizan.
-Ako ti to dri shodnim, ja pristajem.
On njeno stisne njenu ruku i pogleda je tako
zaljubljeno da je milanski poslanik okrenuo
~ 709 ~
glavu prema svom neaku Strozziju i apnuo

mu:
-Bude li ova novouskrsla ljubav potrajala
due ekat u uzalud svoj as. Onda radije
ostavljam dvor.
Zabava se nastavljala. Vani se razvedrilo, pa
su sluge iznijele baklje i arolika svjetla u
hladovito dvorite puno junog bilja i cvijea.
Grupe dostojanstvenika i gospode prolazile su
udiui svje noni zrak. Od prvog asa kad
se kralj vratio u drutvo, traio je oima
Alfonsa i Enrica. Ali nijednog od njih nije bilo.
I dok je smijeei se zbijao ale sa svojim
gostima, njegovo je oko budno pazilo odakle
e se oni pojaviti. Nisu bili ni u dvoritu.
Napokon spazi Alfonsa kako sam silazi ispod
trijema nove palae. Odmah krene k Alfonsu,
stavi mu ruku na rame i povue ga za sobom.
-Upravo taj as saznajem da je linost kojoj je
bio namijenjen praak oboljela.
-to velite velianstvo?
-Dakle, praak je prosut.
-Je li mogue? -zaudi se Alfonso.
~ 710 ~
-Kad doznam tko su zloinci, tako mi

kraljevske asti oprostit u im i kraljevski ih
nadariti ako mi nau protuotrov.
U skupini talijanskih dvorana Alfonso opazi
Enrica pa apne kralju:
-Tko od ovih ljudi moe posjedovati tako
opasnu smrt?
-Imat u ga jo ove noi!- naglasi kralj
prijetei.
-Na tragu ste, velianstvo?
-Sad su mi upravo moji ljudi javili siguran
trag. Ne mogu od gostiju uti kamo vodi. Moj
mi je pouzdanik rekao da e me iznenaditi.
Nitko ne moe iz dvora dok ne uhvatimo
krivca. Prisilit u da bolesnika izlijei. Ako to
ne uini, vjeat u ga, pa da za nj moram
zaratiti sa svim dravama Italije sa svima. Za
svaki sluaj budite na oprezu, poite
Talijanima pa malo prisluhnite - stisne mu
ruku i poe ravno svojim gostima, dok je
Borgia krenuo Napuljcima. Kad god bi Matija
proao pored njih, zapazio bi teku
zabrinutost u blijedim licima Enrica i Alfonsa.
Do kasne noi potrajala je zabava, a onda su
se gosti razili. Kralj je poao u svoju odaju i
~ 711 ~
bacio se odjeven na leaj. Na svaki tropot

digne glavu. Konano ue Varadi:
-Velianstvo, Alfonso nije pokuao izii iz
dvora.
-Je li to uinio? Je li se moda najavio meni?
Ili princu?
-Nisam mogao nita saznati.
-Morate saznati! Zovite Damira!
-Poao sam trijemom prvog kata i stao pred
prinevim vratima. Ali tamo kao da je sve
mrtvo.
Kraljevi se prsti digoe kao podmukli nijemi
val. Nijedna rije ne izlazi mu iz usta, ali iz
oiju mu sijeva:
-Velianstvo, ne okoliajte. Pograbite Alfonsa
za grkljan, dobacite mu u lice krivnju, sveite
ga.
-A Dem? Dem e mi izmaknuti iz ruku!
Zamjerit u se neaku budueg pape. Ne, ni
za to.
-Velianstvo, Dem je samo slava vae krune,
a va sin ivot ovog kraljevstva.
~ 712 ~
-Onda idite i uinite na svoju ruku to bih ja

morao uiniti. Nita ne znam o tome. Uradite
s njim sve, sve.
-A njezino velianstvo zatrait e da me bace
u tamnicu?
-Na osvetu sam uvijek spreman, a nikada na
povredu pravednosti. Kad vas ja aljem, nema
kazne.
I Varadi je opet ostavio kralja.
Uzbuen, nestrpljiv, pun straha hoda kralj po
svojoj odaji, a uza zid prislonjen stoji Radulo i
slua kraljeve tualjke:
-Svakog dana, svake noi, svakog sata i asa
otkine se po koji kamen s moga prijestolja i
pada mi na vrh glave! Radulo! Teko sam
gradio, jo tee uvam zgradu. Kotrljaju se
oko mene bodei, obilaze me zmije, siku u
mene zmajevi! Kad e tome biti kraj? Kad u
stei asak mira? ini mi se da neprestano
stojim na bojitu, bez daha i odmora.
Odbijam udarce maem bez kraja i konca, na
stotine njih ja sam samcat protiv svih. Mnogo
je to i odvie. Kad e prestati to rvanje.
Vjerni mu pouzdanik nije znao odgovoriti Nije
ni shvatio sto se zbiva i utio je.
~ 713 ~
Kruto odjekuju kraljevi koraci gluhom noi

zaspalog dvora. Katkad stane, prisloni uho na
vrata, i onda jo teim korakom nastavi
nonu etnju. Tad krinu vrata, Varadi se
vrati:
-Velianstvo, kucao sam dugo na Alfonsova
vrata.
-to je rekao?
-Nisam ga naao u njegovoj postelji, a nije
izaao iz dvora. Uzalud ga ekam. Poi u
ponovno. Samo sam doao da javim neka
velianstvo legne s pouzdanjem u mene.
Prolazit u dvorom kao sablast, izvui u ga iz
tmine na svjetlost i s bodeom u ruci prisiliti
da popravi svoj zloin. Legnite, velianstvo,
sna vam treba za sutra da...
-Sutra? to e mi donijeti sutranji dan?
Nije dobio odgovora. Varadi je ve izaao, a
Radulo strpljivo uti. I kralj nastavi etnju
svojom raskonom odajom u oajnoj besanoj
noi.
*****
-Nesrea! Nesrea, Radulo!- vikne kralj i skoi
s leaja.
~ 714 ~
-Nita, velianstvo, samo ste neto loe

sanjali.
-Dakle, nita, nita...- Teko je disao gledajui
svojeg pouzdanika krvavim snenim oima. -
Dakle, sam snivao loe. Ne znam to, ali bilo
je strano. Opasni su sni, moj Radulo!
-eli li velianstvo ustati?
- Zar je kasno?
-Ve je sunce jako visoko i vrijeme doruku je
prolo.
-A tamo gore? Tamo gore, to je tamo? Kako je
princu?
-Nita ne kazuju, nitko ne silazi.
-Varadi, gdje je on? Zar nije bio tu?
- Bio je u dva, tri navrata, ali kad je vidio da
velianstvo spava, nije dopustio da vas
budim.
I ve je kralj rukom dohvatio odijelo.
-Priredio sam sveano, danas je nedjelja i
treba da idete na sveanu misu.
-Svejedno mi je to, samo da se brzo obuem.
-I kupelj, vae velianstvo, ve vas dugo eka.
Osvjeit e vas.
~ 715 ~
-Tko zna to me danas sve eka?

Za etvrt sata bio je potpuno spremljen.
Dvorski vlasuljar eljao je njegovu gustu
kosu, ali je kralj bio odvie nestrpljiv.
-Pusti, moje kose ne daju se sputati od toga
elja.
Dok je Radulo zakopavao posljednju zlatnu
kopu njegova grimiznog haljetka sa irokim
rukavima, ve je kralj koraao prema vratima
i urio se u svoju radnu sobu. S praga poeo
je go voriti sa svojim kancelarom:
-Varadi, vi ste?
S druge strane stola opazi Bakaa i zaas
zaustavi rije pa tek onda proslijedi:
-Vi ste doista zasluili da vas ukorim, ali
kasnije.
Okrene se Bakau:
-Gdje je Filipec?
-Velianstvo, bolestan je. Ve juer kad je
stigao s vojvodom Hippolitom nije mu bilo
dobro, a danas lei.
-Vrlo sam zabrinut zbog njega. Molim vas,
Bakau, idite k njemu, pogledajte da li to
treba. Pourite se.
~ 716 ~
Jedva ekajui da Baka izie, kralj uhvati

Varadija za rame;
-Traili ste me? Sto je s princem?
-Uvijek jednako.
-Jeste li od Alfonsa dobili lijek?
-Velianstvo, ni smrti se ne plai, uporno taji
da zna bila to o kakvom praku i razumljivo
je da nee priznati.
Udarivi srdito po stolu, kralj zapita:
-Je li Alfonso pokuao utei iz dvora?
-Ni to. Jutros sam ga otkrio u Giovannijevoj
sobi.
Ne pitajui dalje, kralj se ushodao dvoranom.
Onda dvorski metar Orban najavi da je
vrijeme misi.
-Dajte mi da neto zaloim i recite kraljici da
mi je jutros pozlilo pa sam zato zakasnio.
-to da reem Bakau?- upita Varadi- kad se
vrati s porukom o Filipcu?
-avo neka nosi njega i Filipca! Recite to
vam drago- nestrpljivo e on, pa onda
promijeni glas:
~ 717 ~
-Na vama je da me pratite u crkvu, Varadi.

Ono s Giovanijem sam izgladio. Poklon mu se
osobito duboko, to e goditi njemu i kraljici.
Zato se mrtite? ujte, ako mi uskratite
poslunost, nikad vie neete gledati okom u
oko svojem kralju.
I ostavi ga samog.
NI IV- NI MRTAV
Nakon mise kralj se vraa u svoju radnu sobu

duboko zamiljen. Teka briga zbog svih
dogaaja odraava mu se na licu. Brzim
koracima ulazi da se skloni u tiinu, a tamo
ga doeka, Radulo i vrlo uzbueno najavi:
-Velianstvo, tajnik naeg poslanika na
papinskom dvoru stigao je s vrlo vanom
porukom.
-Uvedi ga i pozovi Varadija!
Radulo otvori vrata pokrajne sobe, odakle u
putnom odijelu ulazi poslanikov tajnik sav
zapraen.
-U ovako vano vrijeme vi ostavljate papinski
dvor. Bit e da su jo vaniji dogaaji razlog
vaem dolasku?
~ 718 ~
-Uistinu, velianstvo, vrlo vani. alje me

princ Dem.
- Dem? -Uzvikne kralj. -Sjednite,
pripovijedajte zato!
-Velianstvo, princ Dem je toliko nesretan da
je bliza samoubojstvu.
-to mu je palo u ludu glavu? Kakav ga razlog
nuka na tako neuvenu misao?
-Demov poloaj je oajan. Odmah u
razjasniti. Venecija je u neprestanom ivom
dogovoru, ne samo s Bajazitom nego i s
papinskim dvorom. Venecija je predloila
pakleni plan: Bajazit ima za nj isplatiti deset
tisua zlatnih dukata, a papa e Dema
predati njegovu bratu. I zato vam Dem
poruuje: ako ga ne oslobodite, on e poiniti
samoubojstvo prije nego ga papa Inocent
preda turskom vladaru koji bi ga odmah
smaknuo.
-Inocent osmi?
-Da, velianstvo.
-Vi ste poludjeli, ta on je mrtav.
-Velianstvo je dobilo vijest da je Inocent
umro? Popustite da razjasnim. Papa Inocent
je pobolijevao i kako je star, oekivala se
~ 719 ~
njegova smrt. Jednog dana bila je sveana

veera na kojoj su bili svi inozemni poslanici i
njihovi prvi tajnici. Jo smo bili za stolom kad
je papi Inocentu pozlilo i on je poao u svoju
daju. Tamo se iznenada sruio. Leao je
nepomian. Stralo se sve, izgubilo glavu,
neki su dotrali u blagovaonicu gdje smo bili
mi i potraili meu nama lijenika. On je
odmah poao k papi i zamalo javio da je sveti
otac ispustio duu. Mi poslanici natisnuli smo
se k vratima dvorane gdje je leao papa i
vidjeli smo kako oko njega stoje kardinali i
mole. Najednom, usred tiine proe nas jeza.
Njegove se oi polako otvorile i glava mu se
digne pa onda sjedne na leaj i smijeei se
ree: "Svemogui Bog poslao me natrag na
ovaj svijet."
-Natrag!- uzvikne Varadi radosno, a kralj zuri
u poslanika preneraen.
-Buncate li vi, gospodine?
-Priseban sam, velianstvo. Vidio sam
kardinala Borgiju kako je ukoeno zurio u
papu i blijedio. Vidio sam kako se Inocent
smijei, a lice mu poprima prirodni izraaj.
Smrtno bljedilo nestaje i on sam naloi da se
pogase svijee. Bio je tako miran i spokojan
kao da se nita nije dogodilo. Drugog jutra
~ 720 ~
itav je Rim, sve do podne, ostao pod vedrim

nebom i govorio o udu. Meutim, uda nije
bilo. Papa je obamro, a mladi iskusni lijenik
kojeg su u prvom asu uhvatili pogreno je
ustanovio smrt. Drugog dana papa je ve bio
u crkvi sv. Petra i prisustvovao misi. Treeg
dana ja sam po elji princa Dema otputovao
iz Rima.
Kralj spusti ruke u krilo i podigne glavu. Kao
da ga je netko udario po iji. Zauen,
poslanik promatra njegovu potitenost, a
onda upravi pogled u Varadija ije se radosne
oi ljeskaju. Nakon male stanke kralj mrko
pogleda glasnika:
-Pa dobro. Ali kako je mogue, ako je to
trajalo samo kratko vrijeme, kako je Roderigo
Borgia dospio da u tom uzbuenju pie pismo
svom neaku Alfonsu da mu javi papinu smrt
i odmah izdaje naloge, o tim stvarima koje mu
onog asa nisu bile najvanije. Kako je dospio
to pismo predati glasniku i poslati ga na Gri?
- To je sasvim iskljueno, velianstvo. itavo
sam vrijeme bio prisutan i znam da se
kardinal Borgia nije udaljio ispred mojih
oiju. Nita nije pisao, samo je izdavao
odredbe. Nije mogao pisati meu nama, a nije
ni izaao.
~ 721 ~
-Njegovo pismo stiglo je na Alfonsa istog dana

kad je javljao za smrt.
-Mogao bih prisei da je to nemogue. Ako je
pismo stiglo, Borgia ga nije pisao one veeri
niti javljao o smrti. To je sve trajalo sat-dva, a
za to se vrijeme Borgia nije udaljio.
-Pismo je ovdje.
-Moda bi mi, velianstvo, moglo pokazati to
pismo?
-Na alost nije u mene.
-Je li hartija bila svijetlozelena?
-Posve bijela.
-Kardinal pie samo na svijetlozelenom papiru
koji ima zlatni grb obitelji Borgia i gore dvije
prekrtene palme.
-Svega toga nije bilo na tom pismu- ree kralj,
a Varadi okrene glavu da sakrije smijeh. Kralj
zamiri pa tiho promrsi.
-Dakle, Alfonso je krivotvorio pismo.
-U koju svrhu, velianstvo, smijem li saznati?
-Nita, nita. Nije vano. Samo sam htio
doznati. Malenkost! A vi velite da je Inocent
sada ozdravio?
~ 722 ~
-To ne mogu ustvrditi. Kad sam odlazio, kako

rekoh, bio je na misi.
Nekoliko puta kralj proe polaganim korakom
po sobi i opet se vrati.
-A to je sa Demom?
-Kako rekoh. Zaklinjao me neka uzmem bilo
kakvu izliku da putujem na lijeenje i
odnesem vaem velianstvu njegov prijedlog.
Zasnovao je naime, bijeg iz Rima.
-Bijeg? Moe li se to izvesti?
-Mogla bi se podmititi njegova straa.
-Ako je Inocent ipak umro? Svakako neu
tedjeti, ali porazgovorit emo kasnije. Valja
priekati. Napuljski poslanik koji je poslao
glasnika s vijeu o smrti sigurno je slao i
drugog glasnika s malo neprilinijom vijeu.
Treba saekati da vidimo sto e biti s
Inoccntom, je li se smrt zaista naalila s
nama ili je odluila da ga jo pusti na ivotu.
Ne pokazujte se nikome i kad vam poaljem
dvorskog metra Berislavia, ui ete i
najavljivati vjeto kao da se jo nismo vidjeli.
Kralj dade dozvati Radula i preda mu
poslanika da ga skloni. Kralj je dugo stajao
kraj prozora razmiljajui, dok je Varadi
~ 723 ~
utei ekao. Najzad se kralj vrati k stolu i

mrko primijeti:
-Inocent se na putu u drugi svijet sjetio da je
sa mnom u zavadi pa se vratio.
-I donio velianstvu sreu.
-U vaoj glavi nije sve u redu kad to nazivate
sreom.
-Zar velianstvo nije osloboeno pogodbe s
Napuljem zbog Giovannija?
-Kraljica je ve javila u Napulj, a Inocent bi
mogao ve ovog asa leati na odru. Dakle,
sve ostaje kako je bilo. Nije se nita
promijenilo, osim to sam izgubio Dema, a
moda u izgubiti i sina.
-Nadam se da emo ipak biti poteeni od
toga.
-Kako mu je? Zato ne dolazi lijenik da me
izvijesti. Idite odmah gore pa mi javite.
Varadi poe da izvri zapovijed.
Gordana. je upravo silazila trijemom kad joj u
susret doe Varadi. Sav usplahiren, apne joj:
-Gordana, Inocent je uskrsnuo.
~ 724 ~
Pogledala ga je kao da sumnja u njegovu

prisebnost, a on joj s malo rijei ispripovijedi
vijest rimskog poslanika. Ona samo sklopi oi
pa onda pogleda u nebo.
-Gordana, sad je dosta te igre. Kralj me alje
da mu doneseni vijest o princu. Treba da ga
umirim.
-Nipoto. Neka ga strepnja posvema vrati k
sinu.
-Ako pone podrobnije ispitivati o toj
prinevoj knjizi, to onda? Damir nee
potvrdili da je bilo tako.
-Damir moe zadati rije da je knjiga bila
posipana prakom, jer sam je ja nasipala
prahom za lice.
-Vi ste avo, Gordana.
-Meu avlima treba uzeti avolsko ruho.
-Ali kako vam je palo na um da svoju zamisao
zaigrate ba u asu kad me kralj htio baciti u
tamnicu?
-Jednostavno zato to imam dobre ui kao
Nardella. ula sam to kralj kani s vama i
pomislih: zato da ekam sa svojom varkom
do sutra kad mi se sad prua prilika da
~ 725 ~
jednim udarcem pogodim kralja u srce i

spasim tamnice vas. I kako vidim, uspjelo je.
-A princ ne zna kako smo prestraili kralja.
-I ne sluti. Damir mu nije rekao nita.
Prineva hunjavica upravo nam je divno
posluila.
-Samo kad ne bi bilo to gore.
-Vruica je ve posve minula, osjea se dobro.
Zato i nisam pustila lijenika da poe dolje.
-Kralj hoe da zna kako mu je.
-A vi recite: jednako: Ako Inocent ivi, danas
emo se rijeiti Alfonsa.
- Prevarili ste se. S tom varkom nismo postigli
nita drugo nego da kralj nije mene bacio u
tamnicu.
- I onda jo samo to da se kralj sjetio sina.
Zadrhtao je za njegov ivot, zamrzio jo vie
Alfonsa, otkrio vam svoje planove i sad znamo
kako nam valja juriati na kraljeve osnove.
Mislim da je to i odvie uspjeha od ove
napraene knjige. Da nisam juer zaigrala tu
komediju kojoj ste se vi toliko protivili, danas
bi nas Inocentovo uskrsnue zateklo u
potpunoj tami. Sad napokon znamo da kralj
ipak nije posve napustio princa Ivana.
~ 726 ~
-Da, ali kralj mi ree da ostaje sve kako je

bilo.
-Jer nee priznati da je sve posve drugaije i
da ve sve ide naim smjerom. Sad samo
malo izdrljivosti i strpljenja.
-Nevjerojatna je vaa strpljivost
-Vi biste htjeli da vam kralj smjesta prizna
svoj poraz i odmah zaplovi vaim strujama?
Vrlo sam zadovoljna. A sad mi se uri kraljici.
-teta to niste muko!
-Moda je bolje ovako- i otprhne radosna niza
stepenice.
*****
Za objeda kralj je bio raspoloen kao i svakog
dana: veseo, aljiv i razgovorljiv. I itavo
popodne radio je u svojoj odaji, zatim je
izjahivao s kraljicom, njezinom braom i
Hippolitom u etnju. Ni kod veere nita, se
nije promijenilo u njegovu dranju.
Kad su ustali od stola i podali se avrljanju
kralj znaajno pogleda svojeg dvorskog
rnetra Berislavia koji se uskoro udalji. A
dok su svi bili u najivljem razgovoru, pa
najavi rimskog glasnika.
~ 727 ~
-Gle- zaudi se kralj- kardinal Borgia alje

nam oito vane vijesti!- i pritom toplo
pogleda kraljicu pa joj stisne ruku.
Rimski poslanik, uao je u putnoj odori i
duboko se poklonio pred kraljevskim parom.
-to nam nosite tako vana?- zapita kralj.
-Velianstvo, nosim vanu poruku i vijest.
Osim toga moram izvijestiti vae velianstvo o
zabludi. Neki su poslanici odvie rano poslali
glasnike iz Rima. Papa Inocent samo je
zamro.
-to govorite? -upita kralj toliko zapanjen da
se rimski glasnik zbunio i nije znao bi li
nastavio ili ne. No kralj ga ponuka:
-Razjasnite tono. Umrijeti ne znai zamrijeti.
Kraljiin pogled preleti od Francesca
Giovanniju. U njemu se krijesi crna slutnja.
-Rimski poslanik stade priati navlas isto to
je govorio kralju. Kad je njegova pria bila pri
svretku, kraljiino je lice bivalo ukoenije,
ledenije i na kraju je ostala samo mramorna
maska.
-Inocent ivi- dovrio je poslanik. U tili as
opet padne nevidljiva ograda i razdijeli itav
dvor u dva stara tabora.
~ 728 ~
U licima kraljevih i Ivanovih pristaa kao da je

sijevnula munja i zabljesnula im oi.
Napuljsku stranu pokrio je oblak jada i
prepasti. U dvorani je sve zanijemilo. uje se
samo tihi zveket maeva o koje su se dotakle
muke ruke i zvrndanje enskih erdana. Iz
Alfonsovih oiju odraava se strah. Bljedilo
mu se ospe licem to je okrenuto kraljiinom.
A kralj sjedi nepomian promatrajui s
uitkom nevidljivu manifestaciju tajnih
tragedija i neujnih psalma sveanosti u dva
tabora svojeg dvora. I krui mirnim pogledom
od lica do lica kao da broji svoje pristae i
neprijatelje ije su due ovog trenutka
sijevnule u njihovim obrazima u svoj svojoj
golotinji ne mogavi stei vremena da se
zataje. A kad je sve pogledao, upita rimskog
poslanika:
-Nije li kardinal Borgia poslao meni ili kraljici
neko pismo?
-Velianstvo, odvie je bio potresen i
zaokupljen da bi mogao misliti na to drugo
nego na svetog oca. Nije se maknuo od njega.
Kraljev pogled kao nehotice dotakne Alfonsa.
To je bilo do voljno da razabere kako je sav
protrnuo i kako su mu usne zadrhtale.
~ 729 ~
-Sad znam dosta- ree kralj jo uvijek

gledajui Alfonsa. Onda naloi dvorskom
metru da poslanika podvori i spremi na
poinak.
Ne izrekavi nikakav sud o onom to su
upravo uli, kralj nastavi razgovor ondje gdje
je prestao prije nego je uao poslanik. Kad se
drutvo probudilo od iznenaenja, kralj uzme
Beatricu za ruku i povede je.
-Beatrice, Inocent se povratio meni za inat! Ali
moda to nee potrajati dugo. Ve se esto
dogodilo da je netko zamro pa se probudio ali
nikad nije dugo uivao radost svojeg
uskrsnua. Smrt se nije dala prevariti i brzo
je odnijela svoju pobjeglu rtvu.
-I ja sam to ula!
-Mene to nimalo ne uzbuuje. Prijedlog
Roderiga Borgie i plan koji smo stvorili ti i ja
samo je odgoen. Nikad ne moe biti
razruen.
Zagledala se u njegove svijetle oi to su se
smijeile tako iskreno i povjerljivo da je laka
rumen ugodnog iznenaenja prodrla kroz
bijelu mramornu kraljiinu put.
~ 730 ~
-to god ti odredi, Matija to je dobro- zahvali

ona njeno, gotovo ganuto.
-A sad prijeimo preko toga i ekajmo to e
nam donijeti glasnik tvojeg oca. Od njega
emo tono saznati je li Inocent iv ili mrtav.
-O tom sam potpuno uvjerena. im je otac
dobio protivnu vijest, nesumnjivo je otposlao
novog brzoteu. moda nekoliko sati nakon
njega.
- ujmo, dakle. Ali bilo to mu drago,
Beatrice, tvoju riie Giovanniju ne povlaim!
Ovo je tako smiri da se vratila u drutvo
oporavljena i nasmijeena. I nastavila se
zabava. Kralj je u krugu svojih najbliih
izrekao nekoliko dosjetki o Inocentovu
uskrsnuu. Kad je opazio Varadija. neopaeno
mu se primakne i upita:
-Kako je princu?
-Uvijek jednako velianstvo. Nita se nije
promijenilo.
-Na naem se dvoru neprestano sve mijenja i
ba tamo gore da nema promjena? To je da
poludi. Danas je Alfonso osjetio da ga imam
u akama. Praak mu ne mogu dokazati, ali
krivotvoreno pismo mogu.
~ 731 ~
-Sve je uzalud dok ga ne potjerate s dvora.

-Kad bih znao da se Inocent ne kani due
zadravati na ovome svijetu? Moram ekati i
budno paziti na princa.
Dugo je kralj bdio neprestano zamiljen.
Svaki suanj, svaki korak du hodnika trgnuo
bi ga. Najposlije poe u novu palau gdje su
ga ekali na okupu kraljica, njena braa i
pozdravili ga puni nade osokoljeni kraljevini
obeanjem Beatrici.
*****
Sutradan je kralj ustao vrlo rano.
-Radulo, kako je princu? upita dvoranina kad
je uao u spavaonicu.
-Biskup Varadi nije mi htio nita rei, samo je
vrlo alostan.
Radulo poali svoje rijei opazivi da je kralj
ostao nepomino sjediti.
-Strah me je, strah me je, Radulo, pokosit e
me ova nesrea.
-Velianstvo, dakle, ipak mari za svog sina?
Kralj ga ljutilo pogleda pa se okosi:
-Tko ti je rekao da ne marim?
~ 732 ~
-Gospodaru, kralju, svi su mislili...

-Po emu su to mislili, kako su mogli misliti?
-Jer velianstvo nije nita pitalo za njega i
samo je milovalo Giovannija.
-I ti se usuuje prigovarati?
-Ne prigovaram, samo mislim...
-Tko nema pameti ne treba ni misliti. Sve to
se misli glupo je.
Jo nikad Radulo nije tako brzo odjenuo
svojeg gospodara kao ovaj put. Ni vlasuljara
nije htio ekati, ve onako napola poeljan
uleti u svoju radnu odaju gdje su Baka i
Varadi ve prionuli k poslu.
- Kako je Filipcu? -upita kralj Bakaa.
-Velianstvo, mnogo bolje.
-Svejedno, bojim se za njega. Dugo putovanje
mu je nakodilo. Molim vas, poite k njemu i
najavite mu da u ga posjetiti.
-Baka se digne i pogleda sumnjiavo to ga
kralj neprestano alje Filipcu da bude sam s
Varadijem. A kralj nestrpljivo eka da se za
njim zatvore vrata, pa onda gleda u kancelara
s izraajem strepnje:
~ 733 ~
-Dakle?- upita, ali ne spomene na to oekuje

odgovor. Varadi digne glavu:
-Ne znam, velianstvo, to elite.
-Dosta, dosta, ne recite mi nita. Moda bih u
ovom asu podigao sto oluja.
I kancelar opazi da kralj blijedi i sjeda u
naslonja.
-Neka mi velianstvo oprosti, ali ja ne znam
na to nianite.
-Kakvu to komediju igrate sa mnom? Govorite
muevno! to je s princem?
-Velianstvo, nemajte brige, princu je dobro.
-Kako to mislite "dobro"? - a glas mu se
snizio.
-Vruica je nestala, ini se da je uistinu bila
samo hunjavica.
Nije se maknuo niti to rekao. Vjee su mu
pale na oi, pa se Varadiju priinja da
drijema. S pritajenom radou sada razabire
da je probijen led to je pokrivao kraljevo srce.
Bojei se da bi njegova rije naruila ili
zaustavila probuene kraljeve osjeaje, utio
je i ekao da se u kralju dovri proces koji je
nasluivao i elio.
~ 734 ~
A kad su se kraljeve vjee podigle, oi su mu

bile bistre, mirne i odlune. Ustao je vrsto,
preporoen, pa onda dao dozvati paa Stjepka
naloivi mu da odmah potrai vojvodu
Ilokog. Taj nalog izazove u Varadiju napetost,
to vie to mu kralj nita ne kazuje ve sve
vrijeme utei hoda po sobi. Uinilo mu se da
je prolo pola vjenosti dok je vrsti hod
vojvode Ilokog odjeknuo dvoranom. Varadi i
vojvoda tek su se pogledali pitajui, obojica
jednako u neizvjesnosti, to se ima dogoditi. I
gotovo su zatajili dah kad je kralj digao glavu
to je ovog asa napadno nalikovala na lava.
Nepoeljana uta kosa stri mu oko okruglog
lica, male oi svjetlucaju, a usta otvaraju se:
-Doite blie, vojvodo, posve blizu. Ono to
vam imam rei ne smije doprijeti ni do ovih
zidina. I vi, Varadi, pristupite. Vojvodo!
Zadajte mi rije da nikome neete odati ono
to u vam sada povjeriti.
-Zalaem svoju ast!
-A vi, Varadi, zakunite se!
-Zaklinjem se! -ree on i poloi ruke na prsi
koje su drhtale od neizvjesnosti straha i
sveanog kraljeva dranja.
~ 735 ~
-Vojvodo! Znam da je kratak rok koji

postavljam, ali htio bih do etvrtka,
najkasnije do subote, opremiti sveanu
pratnju od pet stotina ljudi, od kojih e barem
dvije stotine sainjavati hrvatski plemii, a
ostale odaberite iz moje oklopnike ete. Neka
to budu najbolji momci.
-Nadam se, velianstvo, da e do etvrtka
vaa zapovijed biti izvrena.
- Velikae koji se imaju pridruiti vama,
vojvodo, odabrat u posljednjeg asa!
Vojvoda kimne glavom kao da je razumio, ali
njegov pogled bio je pun pitanja.
- Svi neka ponesu svoje najsveanije odore.
Saberite ih sve na dvoru Nikole pl. Brezovice.
Ovdje ne smije nitko nita zapaziti.
- Drat u se strogo zapovijedi vaeg
velianstva.
-S tom ete pratnjom ponijeti bogate darove...
Varadijeve zjenice su se proirile.
-U najveoj tajnosti otputovat ete ravno u
Milano.
Varadi i vojvoda Lovro Iloki jedva pritaje
svoju uzbuenost.
~ 736 ~
-Ponijet ete sobom brani ugovor. Kazivat u

ga u pero Varadiju, a vi ete, vojvodo, kao
zastupnik princa Ivana sklopiti u njegovo ime
brak s Biancom Sforza.
-Obojica su zadrhtala. I dok se kralj inio da
ne vidi zatajenu radost svojih pouzdanika:
-Dok brak ne bude sklopljen, nitko ni ovdje ni
u Italiji ne smije o tome nita naslutiti!
Zapovijed u vjerno odrati- sveano izjavi
Lovro.
-Osim vas dvojice znat e o tome samo
milanski poslanik.
-Velianstvo- usklikne Varadi- moda bi bilo
bolje da mu nita ne kazujete.
-Valjda ne sumnjate da bi milanski poslanik
radio protiv Ludovika Sforze, svojeg vladara?
-Niti ne sumjam, niti mu posve vjerujem!
-Zbog onog pisma to smo ga uhvatili? To
znai da je s kraljice htio odvratiti sumnju da
je togod uinila protiv Ivanova ivota.
Uostalom, ispitat u ga a vi, vojvodo oprostit
ete se prije odlaska s kraljicom i sa svima
pod izlikom da vas zovu vani poslovi u Ilok.
-To je lako, velianstvo.
~ 737 ~
Ne znam je li vam ba lako otii, osim ako je

vaa prosidba za Gordaninu ruku bila samo
viteki in?
-Ne, velianstvo, bila je izraz elje mojeg srca.
-To vie budite oprezni kad se opratate s
Gordanom!
-Nita me ne moe pokolebati u zadanoj rijei
vaem velianstvu.
I Matija mu prui ruku.
-U to vrste vjerujem. A za Bakaa i Filipca
neka zasad bude jo tajna. Vjerujem u njih,
ali ne elim Varadiju dati priliku da o toj
stvari bilo s kim raspravlja. A sad poite na
posao i onda me izvijestite to ste uradili.
Predat u vam svadbene darove, brani
ugovor i punomo princa Ivana da ga
zastupate na vjenanju. Do vienja!
Dobacivi pogled pun zadovoljstva Varadiju,
vojvoda se pokloni. Kad je otvorio dvoranu,
kralj ponovo stade etati. Najposlije sjedne i
podboi glavu rukom:
-Dakle, Alfonso ipak nije prosuo onaj praak.
Ili je moda uspio prokrijumariti kakav lijek
da niste opazili?
~ 738 ~
-Mislim, velianstvo, da smo se prevarili. Jo

nije izvrio svoju zloinaku namjeru.
-Svu je tu uzbunu podigla budalasta
Gordana. I nje treba da se to prije rijeim!
-Velianstvo, Damir joj je priao kako je
zapoela prineva bolest, a ona je priopila
vama ne slutei to velianstvo mo e
zakljuiti o toj pranoj knjizi. Bilo je sve tako,
jer je Damir sam bio prisutan.
-Prolo je, prolo, ali moram nai izliku da
Alfonsa u najveoj milosti maknem s dvora.
Sad neka dre jer zna da sam ga progledao,
a princ ne smije ostaviti svoje odaje. Postavite
mu posebnu strau koja neka bdi nad svakim
zalogajem i vrem to se nosi gore. Sad da
vidimo gdje je milanski poslanik. Juer uveer
rekao sam mu neka se danas potrudi k meni.
Paevi su otili da potrae milanskog
poslanika. Doekao ga je vrlo ljubazno i
ponudio mu da sjedne.
-Imam neto vano da vas pitam- uzme kralj
rije. -Onog dana kad se prenijela vijest o
prinevoj smrti, vi ste poslali u Milano
izvjetaj, gospodine poslanie?
-Da, velianstvo, poslao sam!
~ 739 ~
Priznanje je vidno uvrstilo kraljevo

povjerenje.
-Kad se otkrila zabuna, slao sam brzotee da
vratim sve glasnike. Nisam htio da se svijet
uzbuni, a moji neprijatelji izvan drave prije
reda urliu od radosti. Tako mi je dospio u
ruke i va izvjetaj. Evo, tu je i on prui
poslaniku vrlo brino zatvoreno pismo.
Grof Marcello nije ni jednim trenom pokazao
zabrinutost.
-Ne znam to ste javili vaem vladaru, ali mi
smo u predveerje rodbinskih veza, pa ne bi
smjeli meusobno nita tajiti. Kako ste
razjasnili vladaru taj dogaaj?
Grof Marcello osjeti da se nalazi u opasnosti
pobuditi kraljevu sumnju.
-Rado bih, vae velianstvo, zamolio da to
pismo proita, ali tu se radi o tajni koja se
odnosi na odlinu linost.
-Linost se nalazi u mojem dvoru?
-Ba je to, velianstvo.
-I ta je linost u vezi s naim enidbenim
planom?
-Jeste, velianstvo.
~ 740 ~
-Dakle, princ?
-Tako je, velianstvo.
-Nemajte brige, ova mi je tajna poznata. Ne
moete mi nita odati to ne znam!
-Prema tome, izvolite proitati.
Kralj uzme pismo to ga je predao poslaniku i
stade ga itati vrlo pomno kao da ga nikad
nije imao u ruci. Onda zakima i pogleda
poslanika.
-Prevario sam se. To to vi piete nije ono to
znam ja.
-Oh uznemiri se poslanik.
-Pouzdajte se u moju utnju kao da nisam
saznao nita. Meutim, vrlo udno zvui:
princ ljubi Isabellu? Da je kleknuo pred
kraljicom i zaprijetio se samoubojstvom ako
mu ne da svoju sestru? Uistinu, o tom nisam
nikada nita uo!
Zablenut i smeten, Marcello pogleda kralja
koji odmah nastavlja:
-To su vam mogle povjeriti samo dvije osobe:
princ ili kraljica.
~ 741 ~
Grof Marcello se naao u neprilici. Znao je da

ne moe potvrditi da mu je to saopio princ, a
nije htio da spomene kraljicu.
-Ovlaujem vas, gospodine poslanie, dapae
zahtijevam od vas, da se lino interesirate kod
princa neka vam na svoju asnu rije izjavi:
Je li uistinu tako. Neu da Bianca stupi u
brak s princem ako on ljubi Isabellu. Hoete li
ga zapitati?
-Hou, velianstvo.
-S time smo sada nacistu. Ako princ izjavi da
to nije istina, poslali bismo odmali svatove u
Milano. Poto ne elim da se o tom na dvoru
sazna, mi emo utjeti. Prisutni Varadi je
prisegao, a mi meusobno - vi i ja- zajedno
muevnu rijei -i prui mu ruku.
I Marcello poloi ruku na kraljevu, ali je
zadrhtao pri pomisli na svoje obeanje kraljici
da e ovu enidbu sprijeiti i priopiti svaki
kraljev korak. U ovoj situaciji nije mogao nita
drugo ve dade rije i ruku.
-Princ je neto nahlaen, ali uza sve to moete
k njemu- primijeti kralj -i zapitajte ga
otvoreno i jasno, a onda emo odrediti hoe li
nai svatovi poi u Milano ili e ostati kod
kue.
~ 742 ~
-Moj vladar bit e vrlo obradovan ako dou-

naglasi Marcello pa se oprosti s kraljem.
Vrativi se k stolu Matija udahne zrak kao da
mu je odlanulo.
-Poslanikova iskrenost je dokazana.
Dalje kralj nije raspredao okolnost da je
Marcella sama kraljica uputila ovako
izvijestiti Milano. A Varadiju je bilo jasno da
kralj Matija i dalje eli ostati obziran prema
kraljici, ak i u njegovu prisustvu. Makar je to
kancelara ljutilo, svladao se prepun radosti
nad kraljevom odlukom da provede vjenanje
Ivana s Biancom Sforza.
-A sad, Varadi, sjednite da sastavimo brani
ugovor.
Kralj je govorio svojem kancelaru u pero. I to
dalje kralj diktira, to vie mu se smjekaju oi
i vedriji biva glas. Kad su zavrili pismo, kralj
Matija uzme drugi papir.
-A sad punomo Lovri Ilokome.
Kraljev kancelar ponovno se sagne i stade
pisati:
"Mi, princ Ivan, knez Hunjadi, vojvoda od
leske, sin njegova velianstva Matije kralja
Ugarske, Hrvatske, eke i vojvode Donje
~ 743 ~
Austrije dajemo ovim svoju punomo vojvodi

Lovri Ilokome, sinu kralja Bosne, da nas
zastupa na vjenanju nae vjerenice njene
visosti Biance Sforza i u nae ime potpie
brani ugovor.
Potvrujemo to vlastorunim potpisom i
peatom...''
Kralj zadovoljno isprui ruke i protegne se:
-Sad jo potpis mojeg sina! Molim vas, Varadi,
poite k njemu i recite mu neka doe k meni.
Imam neto vano s njime govoriti.
I dok je Varadi odlazio, kralj zadovoljno splete
prste i stade trljati dlanove.
~ 744 ~
KRALJEVA LJUBAV
Veseo i razdragan razgovara princ Ivan s

Damirom u svojoj knjinici.
-Nikad nisam slutio da u doekati dan kad
e moja majka ustati iz bolesnike postelje!
-Sretan si, Ivane!
-Neizrecivo! Samo, to misli: opaa li majka
da se nalazi na kraljevskom dvoru?
-One veeri kad je kralj bio u tvojoj odaji
udno je gledala na vrata kroz koja je kralj
pobjegao i esto je od te veeri promatrala
stijene, slike i pokustvo. Uostalom, njoj je
svejedno gdje se nalazi kad si uz nju ti, Ivane.
Ali princ je ve mislio o drugome!
-Zato je moj otac tako pobjegao?
-Bojao se da ga ne svlada slabost.
-Ne vjerujem! Nema slabosti u tome ovjeku,
samo okrutnosti kao u Asirca.
U razgovoru ih prekine dvorska sluavka i
najavi:
-Vaa visosti, uzviena gospoa je ustala i
eka vas.
~ 745 ~
Princ skokne u drugu sobu. U velikom

naslonjau sjedi njena, slabunjava ena u
crnoj haljini. Lice joj je puno topline, modre
oi zamiljene. Ispod kape od crnog baruna
lako ueljana plava kosa. ini se kao da je
sila s neke prastare slike u kojoj je
umjetniki kist utjelovio njenost i tihu bol.
-Majko, kako si lijepa! Kako si krasna!
Njezine se male usne rastegnule u smjeak da
raspre gorkost to joj navaljuje iz due. On
sjedne kraj nje i uzme joj prozirne tanke ruke.
-Ne dijeli moju radost, majko? Vidim, u tebe
je tuga udahnula svoj sumorni dah.
On opazi kako njene plave oi krue po sobi,
zaustavljaju se na vrh baldahina postelje nad
kojima je srebrni urezan kraljevski grb. Dok je
leala ispod ovog baldahina, nije to opazila, ali
sad. Bojaljivom smjelou sagne se Ivan k
njoj:
-O emu misli, majko?
-U Brezovici nema takvih grboval
I on se osmjehne:
-Bila si jako bolesna, majko. Gordana je
zajedno s nama drhtala za tebe. I da ti
~ 746 ~
pritedi uzbuenje, govorila je o Brezovici, a

mi smo svi to prihvatili da tebi sauvamo mir.
-Ja sam, dakle, na dvoru?
-Da, majice, u mojim odajama.
U njoj se neto trgne. Otpor itave njene due
odrazio se u nekoliko rijei:
-Jo danas moram odavde!
-Dok si tako slaba, ne putam te!
-Nikada neu ojaati pod ovim krovom. Tu
moje snage ginu.
Ivan se spusti na koljena i sklopi ruke:
-Gledaj mi, majko, u oi, gledaj samo mene!
Zaboravi sve ostalo, zaboravi da u ovim
zidinama ivi ena koja je zapremila tvoje
mjesto.
Ona ga brzo ispravi:
-U ovim zidinama ivi kralj koji je nekad bio
moj mu, nezakoniti mu, jedina ljubav moja.
Ne! Ne mogu ostati ovdje, Pod zidinama ove
palae plaze k meni uspomene, kroz njih
prodiru k meni glasovi koji mi paraju duu.
ula sam ih ove noi.
-Znala si gdje se nalazi?
~ 747 ~
-Slutila sam, nisam snivala san, bila je istina,

zamijetila sam na vratima njegovu glavu.
-Da, bio je ovdje!
-Dakle, ipak se sjetio sina u bolesti!
-To je bila samo izlika da moe vidjeti tebe!
Ona alosno zanijee glavom:
-Tvoja mila varka ne moe nai odraza u
mojoj dui. Nije me elio vidjeti. Volio bi da
sam mrtva nego to sam prela prag ove kue.
-Nemogue, on te ipak ljubio.
-Nekad, davno!
-Kad je to bilo, majko?
-Neka miruje mrtva prolost!
-Tko zna majko jeli mrtva? Moda pod krutim
kamenom jo neto klija? Tako bih rado
zavirio u onu prolost kad si ti bila sretna.
Rado bih barem naas proivio tvoje lijepe
dane da ih naslaem u svoju duu i kad god
bih se u njih zagledavao, radovao bih se!
-Malo bi naao radosti, premalo, sine moj.
-Ipak, molim te, elim upoznati sav tvoj ivot,
zagledati se u nj da znam tko je bilo to bie
koje je moja majka, kakav ju je usud pratio?
~ 748 ~
-Njene male ruke priljubile se njegovoj

tamnoj kosi dok mu je glava poivala na
njezinom krilu.
-Da, ti ima pravo znati, a meni je dunost da
skinem crni veo s moje tuge.
-Moda ipak nije bilo tako crno. Govori,
majko, sluam.
-Na Griu se esto pojavljivao kralj. Zvali su
ga samo Matija. Griani su jednom u
njegovu ast priredili sveanost, a mene su
odredili da mu po starom hrvatskom obiaju
pruim kruh, sol i kljueve Kamenitih vrata.
Cijelu veer nije se kralj udaljio od mene niti
mi dopustio da odem. Ispitivao me mnogo i
poklanjao mi toliku panju da sam bila sva
zbunjena. Kad smo se vraali kui, ree mi
moj otac zabrinuto: ''Borka, itav je svijet bio
zapanjen to ti kralj posveuje toliku panju.
uvaj se, Borka. Kraljevske panje prema
tako lijepim, mladim djevojkama pretvaraju se
u nesreu.''
Umirila sam oca i priopila mu cijeli razgovor
s kraljem, ali ja nisam bila mirna.
Kralj se zadrao tri mjeseca u gradu,
prireivao je mnoge gozbe, obasipao milou
moga oca i svaki puta me oslovio. Cijelo
~ 749 ~
vrijeme osjeala sam da njegove oi poivaju

na meni. Onda jednoga dana projae onkraj
nae kue i skrene k nama. Moj otac nije znao
kamo bi. A kako mi je majka vrlo rano umrla,
sam je izdavao naloge kakao da se pogosti
ovako visoki gost. Bilo je proljetno doba i sve
u cvatu. Izvravajui oeve naloge, istrala
sam iz gospodarske zgrade i prola ispod
bijelih cvatuih kroanja. Spazim pred sobom
kralja. Zaustavio me, pogledao i prodro do
dna due.
''Borka, ne plaite se, ne govori s vama kralj.
Tu je samo mu koji je ovdje prvi puta osjetio
da na svijetu osim bojne slave, kraljevskog
sjaja i veliine prijestolja ima jo- i enja
srca.'' Svu me prola munja, utjela sam.
''Vi me ne razumijete'' ree on. ''Bit u jasniji.
Ne elim otii odavde bez vas, Borka.'' Prepala
sam se, ustuknula, itav svijet je propao oko
mene. utjela sam, drhtala, nisam znala od
ega. On je nastavljao rije po rije: ''Kralj
mora da uzima princeze, ali ne mora uzeti
nikoga ako je naao svoju ljubav. A ja sam je
naao.'' Prestraena, jedva sam promucala:
''Velianstvo, milost, milost!''. Ipak je ostao
vrst, uzeo moju ruku i pogledao mi u oi.
Nikad neu zaboraviti taj kobni usudni
~ 750 ~
pogled. ''Borka, ako vam se zakunem da vas

nikada neu ostaviti, dogodilo se to mu
drago, morao se pokoriti i dunostima, srce e
moje pripadati vama! Pred Bogom bit ete mi
ena ako ne moete biti pred ljudima...''
Pala sam na koljena, sklopila ruke, suze su
mi tekle bez kraja i konca, a moje usne su
molile: ''Milost, milost!'' Razumio je moju
molbu i bez rijei se vratio u dvor. Te veeri
odluila sam da se sklonim u samostan, svo
moje srce pripadalo je njemu, ali nisam htjela
da mu pripadnem ja. Od straha pred njim,
moda vie pred svojom slabou, spremim se
potajno na bijeg u samostansku tiinu.
Ostavila sam pismo ocu, pa u pratnji vjernog
sluge nevidljivo odjahala. I jaui cestom ve
daleko od mojega doma, iznenada izjuri pred
mene-On! Bio je sam samcat. Njegovi su se
ljudi povukli u gusto ikarje.
''Straarili su tvoju kuu i javili mi'', ree on
trgnuvi uzde mojem konju i povede me
daleko od mojeg pratioca. Skinuo me sa sedla,
uzeo moje ruke pitajui: ''Kamo ste poli,
Borka?'' ''Smilujte se, velianstvo'' zamolim ga
ja iz sve due ''pustite me da poem svojim
putem''. Dok sam to govorila, on je drao moje
ruke, gledao me pogledom koji je ruio sve
~ 751 ~
ograde, razarao sve, zaustavio svaki otpor.

Pogled onih tamnih oiju to su mojem srcu
dale sunce i no, sreu i oaj, ivot i umirenje.
Taj pogled bio je njegova snaga.
''Poi e samnom, Borka'' ree on ''u moje
dvore. Sakrit u te pred svijetom samo- sebi i
za sebe''. Moje su oi valjda dale odgovor jer
ga nije ni ekao. Dignuo me k sebi na konja i
odveo. Moj otac se pokorio elji-kraljevoj i
mojoj. Otila sam daleko, vrlo daleko od svih
koji su mi bili mili i dragi, jer mi je on bio
drai od njih. Otila sam sama s muem koji
je bio kralj, a kome ja nisam mogla biti ena.
U irokim dvorima jednog dijela budimskog
dvora sjalo mi je sunce njegove ljubavi. To
sam sunce osjeala u sebi, oko sebe, svuda.
Nisam vie marila to me nije odveo pred
oltar, ak nisam ni mislila o tome. Skrovito
sam se povukla u te dvorane ivei samo za
taj jedan as kad je on otvorio vrata, sjeo kraj
mene, gledao me, obasipao me njenou.
Tako su prole etiri godine kad osjetih da u
biti majka, majka njegova djeteta. Bio je vrlo
sretan. Ljubav i ponos uinili su ga blagim,
neizrecivo blagim prema svima. I od toga je
dana moja srea bila tako velika da sam se
smatrala cijelim svemirom. I zemlja i nebo bili
~ 752 ~
su mi premaleni da pokriju moju radost i

sreu. Bio je na bojitu kad si se ti rodio.
Kako sam doekala as kada e ugledati svoje
edo! Dojurio je jednog dana s bojita.
Zagledao se u zipku, neto je odvie gledao
svoga sina, odvie dugo. Zamislio se. Kad sam
nekoliko mjeseci nakon toga govorila sa
Ivanom esmikim, rekao mi je: ''Kralj je
mnogo puta zamiljen, mnogo puta me pita:
to mislite oe da svoga sina pozakonim?''
-A ti nisi nita rekla, majko?
-Ni rijei. Moja utnja ili pogled na tebe, ili
moda to drugo kao da je uskrslo njegovu
ljubav. Bila sam sretna uza nj i uza te. Kad
sam doznala da se zaruio s jednom
princezom, zahvatio me gr bola, ali sam ga
progutala, a on je odgaao svoju enidbu. U
tom odgaanju prole su dvije godine. Tada
mi jednog dana saopi esmiki da je kralj
poslao sjajnu pratnju po Beatricu. utjela
sam.
U noi sam plakala drei te na prsima. Ve ti
je bilo est godina. Plakao si sa mnom, na
mojim grudima prolijevao si suze kao da sam
osjea to smo izgubili.
-A on vie nije doao k tebi?
~ 753 ~
-Nije. Poslao je esmikog s porukom da e

me doivotno opskrbiti i da me nikad nee
zaboraviti, ali kraljevstvo trai od njega da
uzme princezu. Onda su me pitali kamo elim
poi. Bilo mi je svejedno, samo da je uza me
moj sin. A onda me stigne najvei udarac,
nacrniji dan to ih je ikad vidjela ova zemlja.
Rekoe mi da sina moram ostaviti kralju.
Velika je snaga u nama kad preko nje moe
projuriti toliko more jada i boli koliko je
prolo preko mene kad sam se morala rastati
s tobom.
-Znam, majko, sjeam se onog dana kad su
me oduzeli od tebe, sjeam se, vikao sam u
oaju!
I zaplakali su oboje kao onog dana kad su
Borki iz naruja uzeli dijete.
-A kamo si onda pola, majko? -pita Ivan
briui joj suze.
-Kroz alost provlaili su se moji dani u
Napulju.
- U Napulju?
-Tako su mi odredili.
-Ali kod koga si bila? Kako si ivjela?
~ 754 ~
-Napuljski kralj dao mi je kuu da u njoj

ivim pod uvjetom da se nikada tebi ne javim.
-I bilo ti je dobro, nisi niega stradala?
-Samo tebe, tvoje ljubavi, od toga sam
stradala kao to strada izgubljeni jadnik
usred pustinje. U mislima sam te traila
vjeno- bespomono rekla je to oborivi oi
bojei se da e mu morati otkriti grozovitu
istinu njenog stradanja.
-Koliko sam puta stajao na budimskoj kuli i
traio pogledom irokim poljanama, umama,
po dalekom svemiru tebe, svuda samo tebe. A
kad sam stigao u griku palau, meu ove
ljude koji su mi tako blizu po tvojoj krvi,
majko, neprestano sam osjeao tvoj dah kao
da su zidine disale tvojim imenom, kao da je
tvoj duh oblijetao oko mene, tvoj mili lik
gledao sam svuda i na svakom mjestu. Tko bi
znao kakve to nebeske tajnovite prirodne sile
obilaze oko nas i dojavljuju nam ono to mi
nazivamo slutnjom? Majko, ako zvijezde
zaista imaju utjecaj na na ivot, onda je moja
zvijezda sva ispunjena tobom.
uj me, one veeri kad su ovdje razglasili
moju smrt, siao sam po kraljevoj elji u odori
oklopnika s vizirom na licu dolje u dvorite.
~ 755 ~
Vidio sam u svjetlu baklje crnu enu, neto

me vuklo blie. I kad sam uo tvoje rijei
osjetio sam: to je ona, moja majka. Skinuo
sam ti koprenu i zagledao se u tvoje lice.
inilo mi se da me moja zvijezda rinula k tebi
da te naem i nikad vie ne ostavim.
-Pa ipak e nas ponovo rastaviti.
-Ne, majko, kunem ti se.
-Ne kuni se. Tebe ekaju velike zadae.
-Kunem se, ne tebi, ve sebi samome. Vie te
ne bih mogao preboljeti nikada. Ti si moje
pravo!
-Budui kralj ne moe priznati svojom
majkom kerku graanina . . .
-Kralj moe sve i smije sve. Ali reci, majko,
zato nikad nijedan glas tvojeg oca,
Grianina, sada kad sam ovdje, nije dopro do
mene ili do bilo koga od tvoje rodbine?
-Rodbine nemam, a moj otac je umro dok sam
jo bila na dvoru. Molim te da ne govori
kralju o tome nita. Ja sam graanka i to
ostajem. Nai u sklonite sama.
-Prepusti to, majko, meni. Moja osnova je
dovrena.
~ 756 ~
-O kakvoj to osnovi govori, sine?

Tog asa otvore se vrata, a Damir zovne
Ivana:
-Varadi eli govoriti s princem.
-Odmah u se vratiti, majko.
Dok je Ivan otiao da primi Varadija, Damir
ostane uz njegovu majku, a ona ga oslovi:
-Damire, molim te javi svojoj majci da bih
eljela s njom govoriti. Sutra moram odavle,
moram sklonuti Ivana da popusti mojoj elji.
-Javit u joj. Jutros je otila u Brezovicu.
-A gdje je uro da ne dolazi k meni?
-Bit e da je tamo u Brezovici. to bi on radio
na dvoru- brzo slae Damir
Dalje nisu govorili, jer se Ivan vratio
usplahiren i zarumenjen. Nije rekao to je
govorio s Varadijem. Damir je po Ivanovu
uzrujanom licu opazio da njihov razgovor nije
bio pomirljive naravi, pa se povukao u drugu
odaju i ostavio prijatelja i majku nasamo.
-Kako je lijepo kraj tebe majko! -apne joj on.-
Kako e tek biti lijepo uza te kad s onog
drugog kraja na tvoje rame prisloni svoju
arobnu glavu ona...
~ 757 ~
-Ona? U tvojem srcu je procvala ljubav?

-Procvala, a da nisam dugo zamijetio njen
miris. Ah previe bi to bilo, majko, za tebe.
Umorna si. Treba da opet legne. Hou da to
prije ozdravi da mi bude jaka, snana, da
podnese sreu koju ti spremam!
I on obujmi njene ruke i obaspe ih cjelovima.
~ 758 ~
OTAC I SIN
ekajui sina, kralj je pregledao sva vrata

koja su uvali paevi i ponovo im naloi da ne
puste blizu ni Nardellu ni koga drugog, pa
onda sjedne u naslonja. Varadi se odmah
vratio toliko uznemiren da je kralj razabrao
neto neprijatno.
-Dolazite sami?
-Njegova visost nee da sie.
-Zar jo s njim da vodim borbu?
- Molio sam ga opetovano, ali uzalud.
- Kako je obrazloio svoj postupak?
-Njegova visost mi je odgovorila: "Znam
pouzdano da me kralj hoe domamiti k sebi u
svoju odaju kako bi u mojem odsustvu njegovi
ljudi odnijeli majku iz dvora daleko na
morsko otoje."
-to se to dogaa? Ove sam rijei doslovce
pred vama rekao Damirovu ocu. Posve je
iskljueno da bi on neto odao Ivanu A vi?
-Kako da poinim neto to je protiv naeg
cilja? Znam da je prisustvo uzviene
~ 759 ~
gospoe, koliko god je tujem, na tetu naoj

osnovi- odgovori Varadi.
-Kako je, dakle, princ to saznao?
-Velianstvo, ja sam o tome govorio s
vojvodom upravo onog dana i asa kad je
Nardella leala pred vratima vaeg
velianstva.
-Nardella! To biva sve ljepe! Kralj je nekoliko
asaka razmiljao, a onda upita:
-Je li vojvoda Iloki ve ostavio dvor?
-Vidio sam ovog asa njegova osedlanog konja
na dvoritu.
-Neka Stjepko potri k njemu i dovede ga
ovamo.
Ali kancelar sam pohiti za vojvodom i nae ga
upravo u asu kad je htio odjahati. Zaustavi
ga i povede kralju.
On mu ree bez naroitog uvoda:
-Kako je na ovom dvoru sve obrnuto,
naglavce, kako to veli va Galeotti, naravno
da moj sin vjeruje vie vama nego svojem ocu,
kralju! Dakle, pokorio sam se njemu. Molim
vas, vojvodo, poite gore, ostanite kod majke
dok on doe k meni! Uvjeravam vas: ne kanim
~ 760 ~
ovog asa provesti svoju zapovijed da je

odvedu k moru. Moete mirne due princu
zadati sto asnih rijei da se njegovoj majci
nee dogoditi nita. Sklonite ga da sie k
meni.
-Pouzdajte se u mene, velianstvo.
Kad je ostao s Varadijem kralj nastavi
prijanju temu:
-Kaete da je Nardella zacijelo ula to kanim
s prinevom majkom?
-Da, velianstvo.
-Prema tome, moj bi sin imao veze s tom
enom?
-S njom nikako, ali s kraljicom.
-Moj sin?
-Velianstvo, duan sam vam otkriti tajnu
koju sam dosad bio prisiljen uvati.
-Vi umijete uvati tajne koje vam nisam
povjerio ja!
-Ako sam estok u odgovorima, nikad nisam
izdao tajne vaeg velianstva neprijateljima.
Neka mi bude doputeno da sve iskaem.
-Uistinu sam znatieljan.
~ 761 ~
Ono to je Nardella ula pred ovim vratima

kad sam govorio s vojvodom, zacijelo je
odmah saopila njezinom velianstvu. Dakle,
princ je mogao saznati vau nakanu s
njegovom majkom samo od kraljice, jer je toga
dana bio pozvan u njene odaje.
-Uistinu. To mi je iste veeri saopio dvorski
metar Berislavi, ali to jo ne dokazuje nita.
-Moda ovo drugo. Naime, njezino je
velianstvo princa sokolilo da ostane uz
majku i da je ne puta ni asa samu.
-Ne biste mogli prisei da je kraljici toliko
stalo do prineve majke.
-Naprotiv, mogao bih prisei da je kraljica
svojem lijeniku obeala darove ako uzvienoj
gospoi spasi ivot.
-I vjerujete u to?
-Vjerujem to vie to je kraljica princa sokolila
u njegovoj tajnoj ljubavi...
-Ah!- usklikne kralj i upre pozorni pogled u
kancelara koji nastavi priati:
-Znam i to da je kraljica princu savjetovala
neka se povue s majkom u jedan njegov
udaljeni grad i neka tamo ivi za nju i za onu
koju ljubi.
~ 762 ~
-Kakva spletka!
-Jo vie. Kraljica je princu ponudila svoju
pomo: da ga s njegovom ljubavi tajno vjena!
-Tko vam je to rekao?- povikne kralj. Varadi
obori pogled kao da se boji da bi u njegovim
zjenicama mogao proitati Gordanino ime.
-Smatrat u klevetom ako ne prokaete onoga
tko vam je to saopio.
-Velianstvo, i ja imam Nardelline ui!
-Leali ste moda pred kraljiinim vratima u
nesvijesti?
-Samo jedno molim: ne pitajte me otkud
znam. Neka se vae velianstvo samo uvjeri,
smjesta, ovog asa dok bude razgovaralo s
princem. Sa svojim duhom velianstvo e
navesti sina na priznanje.
Spustivi ruke na stol, kralj se jako smrkne.
-S jedne strane ugroavaju ivot mojeg sina, s
druge njegovu poslunost prema ocu.
-Zamislite, velianstvo, to bi uslijedilo da
kraljica tajno vjena princa...
Kralj estoko zamahne rukom kao da je
nekoga udario i ode k prozoru. Ali se odmah
vrati.
~ 763 ~
-Idite, ujem kako dolazi.

Stjepko otvori vrata Ivanu, a Varadi se povue
iz sobe. Princ Ivan ostane stajati u blizini
vrata i pokloni se ne rekavi nita. Kralj ga
promatra.
-Doi i sjedni, Ivane!
Ipak je ostao stajati na istom mjestu.
-Vojvoda Lovro uva tvoju majku. Dakle,
nemaj brige.
Ni sada princ ne ree nita.
Zar nema ni toliko vjere u mene da prie
blie? Tvoje dranje prema ocu, sinko moj,
mnogo se promijenilo.
-I oevo prema meni.
-to sam mogao uraditi? Prepustio sam te
osjeaju prema majci i ostavio te s njom na
miru. To mi spoitava?
-Na tom vam zahvaljujem.
-Ipak u tvojim oima ima neto drugo, neto
strano, hladno, gotovo odmetniko.
Princ Ivan spusti vjee.
-Skriva mi pogled. Jo nedavno obojica smo
jedan drugome otvoreno gledali u oi. Kad
~ 764 ~
ovako stoji preda mnom, razabiram izmeu

mene i tebe prokop. Tko ga je iskopao?
-Ja nisam.
-Onda ja?
Mladi uti i gleda u pod.
-Tvoja mladost ispriava tvoju zabludu. Rekli
su ti da sam na tvoje mjesto posadio
Giovannija. Mnogo se toga ini naoko, a
zapravo nam je to vrlo daleko. Radi shodnosti.
To e jednom i ti iskuati. Nisam ni asa
prestao misliti o tebi i za tebe. U mojem srcu
ivi samo jedan cilj: da te usreim, posjednem
na moje mjesto. Evo ti dokaza.
I prui mu punomo Lovri Ilokome da ga
zastupa na vjenanju.
-Ovo je prva stepenica na putu do prijestolja.
Sjedni i potpii.
Sam uzima pero sa stola i prui mu ga. Ali
Ivan ne prihvati. Pero mu je palo iz ruke, a
izbuljene oi otro se uprijee u sina:
-to to znai?
-Da nikad neu uzeti Biancu.
Kraljev glas poprimi tamnu boju ali je ostao
suzdrljiv.
~ 765 ~
-Kraljica te kani tajno vjenati s drugom?

Te rijei tako su naglo pale da mladi princ nije
mogao suzdrati zapanjenje koje se u njegovu
licu odrazilo i potvrdilo kraljev upit.
-Dakle, to ste skovali meni za lea? Ti prima
kraljiinu pomo protiv mene?
-Ne trebam niije pomoi da izvedem ono to
mi eli sva dua i itavo srce...
-O srcu zbori ti koji si zvan na prijestolje?
-Dakle i sami razabirete da u meni nema
sposobnosti za prijestolje.
-To ti je u duu ucijepila kraljica. Ne
prosvjeduj. Iste ove rijei izrekao sam pred
njom prije tjedan dana.
-Ne, oe, o tom mi ona nije govorila, ve samo
o onom to ste sami malo prije naglasili.
-Da e te tajno vjenati?
-Samo to. Ovu drugu odluku stekao sam ja.
One veeri kad ste moju majku htjeli baciti na
ulicu viknuo sam Varadiju jer me nazvao
prijestolonasljednikom: "Nisam prijestolo-
nasljednik i neu da budem." Nisam to rekao
u srdbi. Ova je rije izila iz mog srca i due.
Ona je nikla u meni i sad vam opetujem.
~ 766 ~
Hvala! Ne elim kraljevati, ne elim vladati,

elim biti sretan. Neu da budem tako jadan
kao to ste vi, da ginem u vjenoj borbi s
neprijateljima, zavjerenicima, spletkarima koji
opkoljuju vae prijestolje. Ne elim sjaj pod
kojim se skriva bijeda nad bijedama. Sreu
hou! Mir koji vi nemate ni u snu ni na javi.
Majina grud i srce ljubljene ene to je
prijestolje za kojim eznem i za koji hou da
se borim. Oe, ako ste ikad ljubili svojeg sina,
dijete ljubavi vae mladosti, dopustite da
odem na jedan dvorac udaljen od svijeta i da
tamo ivim za majku i moju ljubav.
Kraljeve usne dru. Bujica prinevih rijei
poklopila ga je.
-Moj sin? Moj sin govori kao neuki graanin.
Zar nita nema u tebi od moje sposobnosti
koju sam batinio od svojeg slavnog oca? Ne
osjea li koliko tvoje rijei ponizuju moje
dostojanstvo?
-Ja sam samo ovjek.
-Lijepo je ovako filozofirati u knjinici, meu
uenjacima, ali na prijestolju nema
filozofiranja, nema uenjatva. Tu je gola
istina pred kojom stoji svaki vladar u nae
doba. Vlast danas trai itav na ivot, sve to
~ 767 ~
je s njim u vezi, a najprije nae osjeaje. Sine,

zar e zaboraviti dunosti koje te veu uz
prijestolje, uz slavu koju ti donosi
-Od slave do tatine kratak je put, a u meni
nema ni tatine ni njene sestre astohleplja!
-Braniti kraljevstvo, braniti domovinu od
neprijatelja, od a ti zove tatinom?
-Ne, to je dunost koju mogu ispunjavati
savjesno i bez kraljevske krune.
-Predaleko si poao u svojim humanistikim
naelima, preao si preko svih granica koje ti
namee dunost prema ocu i kraljevstvu.
Tvoja odluka gotovo je izdajstvo.
-Izdajstvom nazivate moju ljubav prema
majci?
-Ne, nije samo ljubav prema majci koja te
udaljuje od prijestolja. To je ljubav prema
onoj nepoznatoj koju si mi tajio od prvog dana
kad sam te naao s Alfonsom na megdanu u
dvoritu ove palae. Ona je pomagala kraljici
da te osokoli izii ravno protiv mene. Ali,
kaem ti sine, jao njoj!
Miii prineva blijedog lica malo
podrhtavaju.
-Tko je ona?- upita kralj.
~ 768 ~
-Znate, oe, da vam neu odgovoriti.

-Odgovorit u, dakle, ja. ena za koju si se
pobio s Alfonsom i radi nje se s njim zavadio
u lovu ena je koju ljubi.
-U lovu sam se zavadio s Alfonsom jer je
uvrijedio mene, vaeg sina. To mi morate
vjerovati.
-Vjerovat u ako prokae ime one zbog koje
si se s Alfonsom pobio u dvoritu ove palae;
dakle?
- Prokazat u je!
-Tko je?
-Bila je moja majka!
- Tvoja majka?
Kraljevo lice ne odaje da vjeruje princu. I kralj
pljesne rukama. Uao je pa Stjepko.
-Neka doe Damir.
Ova zapovijed uznemiri princa i on podboi
glavu da bi prikrio nemir. Kralj uti i hoda
gore-dolje. Od njegovih koraka prinevo srce
trne. Sve vrijeme dok su ekali na Damira ne
prozbori ni jedne rijei. Kad je mladi ulazio,
princ ga znaajno pogleda, ali kralj povue k
sebi Damira tako blizu da je Ivan ostao iza
~ 769 ~
njegovih lea.
-Mladiu! Posinio sam te. Pazi da svojem
pooimu ne iskae nita to ne bi bilo
istinito.
-Govorit u istinu.
-Zbog koje se ene princ zavadio s Alfonsom
onog dana su kad su se pobili na dvoritu ove
palae?
-utnja. Kralj pilji u crne velike Damirove oi.,
-Velianstvo- odgovori napokon Damir-
jednom sam rekao da nikad neu izdati
princa.
-Nema vie govora o izdajstvu. as prije princ
je sam prokazao njeno ime, a sad hou da
ujem koliko moj posinak Damir ljubi istinu!
-Svaku kraljevu rije mladi osjea kao
udarac bia. Njegove iroke mlade grudi i
razvijena jaka ramena uspravila se pred
kraljem. Lijepe oi skrenue ustranu pa uini
kretnju da se osvrne Ivanu. Ali kralj ga uhvati
za ramena, zaustavi i opet okrene k sebi.
-Mene gledaj, ravno u oi, i odgovaraj!
U nastaloj utnji dru srca dvojice prijatelja.
Kad bih se barem mogli pogledom
~ 770 ~
sporazumjeti! Ali kralj vrsto dri na oku

prineva druga, a iza njegovih lea Ivan se
podupro o stol i pogledom pritajene strepnje
osjea Damirove muke i eka njegov odgovor.
Obojici je jasno da je ovog asa pred kraljem
stavljena na kocku Gordanina sudbina.
Damirovo lice odaje vie odlunost, a prinevo
beznadnost. Kralj objema rukama vrsto dri
Damirova ramena. U tom poloaju njegova je
pojava prijetea, izazovna, a lice mu odaje
tvrdokornu neslomivu volju da snagom
linosti i duhovne torture izvue iz prineva
prijatelja ono to nije mogao doznati od sina. I
malo zamirivi usjekne u Damira pogled pun
kraljevske strogosti:
-Rekao sam: princ je sam priznao!
Crne, neto tune Damirove oi uhvaene su
kraljevim ubojitim pogledom. Usne se ipak ne
otvaraju. Ne skidajui pogleda s prineva
druga, kralj gordim glasom zapovijeda:
-Ivane, ostani gdje jesi i reci jesi li priznao!
-Jesam.
-Ovaj odgovor pogodi Damira poput munje.
Njegovo ukoeno tijelo se makne, ali opet
zaustavi. Mladiev stav pokazuje da je razapet
na mukama.
~ 771 ~
-uo si, dakle- opominje kralj prodornim

glasom. -On je priznao. Tvoja sudbina ovog
asa ovisi o tvome odgovoru. Posljednji put te
pitam: o kojoj ste eni govorili na dvoritu ove
palae kad se pribliio Alfonso i dobacio one
grube rijei zbog kojih je princ s njim na
mjestu obraunao.
Sekundu-dvije Damir nije odgovorio, a Ivanu
se ini da se provukla itava vjenost. Tada
mu dopre do uiju prijateljev glas:
-Bila je to ...
-Ne moe izrei njeno ime? uvaj se, Damirel
Tko je bio? zavikne kralj.
-Beci Frankopanka!
Ivanu se uini kao da ga je netko odvukao s
ruba ponora u asu pada. Damirovo visoko
lijepo elo orosi se znojem, A kralj korakne i
otro pogleda sina:
-Zaklonio si svoju ljubav majinim imenom.
Nije lijepo, ali je razumljivo. No, sad je
rijeena i ova zagonetka. Kako si sam uo,
Ivane, Damir nije kriv to sam tako dobro
udesio stvar da je njegovo priznanje bilo
izazvano tvojom voljom. Sad moe otii,
Damire.
~ 772 ~
Mladi se okrene blijed, znojna ela i proe

pokraj princa. Ivan mu odvrati blagim
pogledom.
Damir je izaao iz sobe s uvjerenjem da je
njegov prijatelj zadovoljan. Otac pristupi sinu,
spusti ruke na stol i tiho zapone:
-Beci Frankopanka? Takvo dijete! Nje se
uistinu ne trebam bojati! Ona nije od one
vrste djevojaka koje su pogibeljne da se trajno
uvuku u duul Ona je jedna od onih njenih
koje su neko osvajale mukarce. Beci nee
dugo stanovati u tvom srcu! I knez Frankopan
ne bi ti je nikad dao. On zna da samo ki
monog i bogatog vladara moe podii tvoj
ugled! Nju moe smatrati izgubljenom za
sebe jer ona ti nikad ne bi pruila ruku na
tajnom vjenanju!
Ivan je mirno sluao oevo razlaganje mislei
samo na Damira koji je tako vjeto izbjegao da
izda Gordanu.
Kralj poloi obje ruke na sinovljevu glavu,
sagne se k njegovu licu i ree gotovo molei:
-Sinko, sve sam prebrodio. Ne zaustavljaj me
na putu na kojem sam mnogo toga oborio u
tekoj borbi. Uzmi punomo i potpii.
~ 773 ~
Blago pogledavi oca, mirno odgovori:

-Neu potpisati!
-Ne podnosim rije "neu" ni od koga -ree
kralj prijetei, uzme pero i silom mu ga utisne
u ruku.
No ruka ne prihvati pero i ono ponovo padne
pred njim na pod. Kralj stade gristi usne, dok
mu se elo naboralo, a kosa nakostrijeila.
Od toga znaka njegove srdbe svi bi protrnuli.
Mladi je ipak stajao posve miran, gotovo
sjetan ne brinui se to e slijediti.
-Ivane, pogledaj mi u oi!
I dignuo je svoj blagi pogled k njemu.
-Zna to mi je bio Ivan esmiki Pannonius?
-Znam, oe: va najvjerniji privrenik.
-I njega sam, kad me izdao, bacio u tamnicu.
Da nije pobjegao, pogubio bih ga. Zna li tko
je bio Mihalj Galoczy? Moj najbolji prijatelj. Ali
kad mi je inom protuslovio, dao sam ga
smaknuti. A zna li tko je bio Mihajlo Szilagy?
-Va ujak, brat vae majke.
~ 774 ~
-On me postavio na prijestolje, ali jer se

protivio mojoj odredbi, liio sam ga svih asti i
bacio u tamnicu.
Prinevo lice je poelo rumenjeti, oi svijetliti,
dok se kralj rasplamtio.
-Ne poznajem nikakvih veza koje bi me mogle
sprijeiti da nad onim koji ide protiv moje
volje saspem svu snagu svoje vlasti.
-Znam, oe, to me eka! Niste tedjeli ni
prijatelje, ni svoje vjerne, ni svoju krv. I svoju
majku kojoj zahvaljujete krunu odagnali ste s
dvora, i moju majku koja vam je dala sina.
Sve ste vi odagnali jer u vama nema drugog
do krutosti koja nadilazi okrutnost asirskog
vojnika. U svemu sam se pokoravao dok sam
vjerovao da u vaem srcu ima traak osjeaja.
Mislio sam da ste samo nesretni, od sudbine
progonjeni i zato vam je rije tako tvrda, a
vai ini tako okrutni. Ali ovih dana sva je
moja nada rasprena. Ugledao sam svoga oca
koji ima sve vrline svijeta, samo mu manjka
osjeaj! I zato ne marim, inite sa mnom to
god hoete. Odbacite me, protjerajte, izopite,
zatvorite u tamnicu, uzmite ivot sinu, kad
ste ve okrunili svoju okrutnost bezdujem
prema njegovoj majci.
~ 775 ~
Govorio je raspaljen, uvrijeen i odluan da

brani pravo na ljubav. A na kraljevu licu
mjesto jo vee gordosti i prijetnje pojavljuje
se gorina, bol. utei sjedne, pokrije lice
rukama iji su laktovi uprti u stol. Grudi mu
se brzo sputaju i diu. Sin je razabirao koliki
je orkan uzvitlao u dui kralja, oca.
Dugo je stajao iza njegovih lea, onda
polagano poe prema vratima. Kralj se trgne:
-ekaj!
Ivan se okrene i ugleda promjenu na kraljevu
licu punom bola. Jo ga nikad nije vidio
ovakva. Kralj se polagano digne i pokae
rukom naslonja.
-Sjedni, sluaj me!
Neko je vrijeme buljio u stol, pa onda udahne.
-Rekao si da me rese sve vrline, samo mi
manjka osjeaj. Moda je tako. A zna li to je
sve gazilo po ovom srcu od rane mladosti! to
se sve valjalo u ovim grudima? Koliko je tereta
prolo preko njih. A ja sam sluao kako
pucaju! I svakog asa oboren, polumrtav,
digao sam se grei se u samrtnoj borbi da
najuren ljudskom zloom svladam sve,
dignem se i obranim. Rei u ti sve pa onda
~ 776 ~
sudi, sine, mojem srcu. Onda shvati kako ti

diktira razum i odlui to e uraditi, kamo
skrenuti svoje i moje putove i svih koji ovise o
tebi!
~ 777 ~
OD STRATITA DO PRIJESTOLJA
Nekoliko puta proao je kralj gore-dolje po

sobi u mrtvoj tiini. Koraci po debelom sagu
ne zamjeuju se. Ivan gleda za njim osjeajui
da su ove iroke uzdignute grudi pune i sad
e ih razotkriti do dna.
Skrstivi ruke na leima, kralj zapone:
-Moj otac Ivan Hunjadi polovicu je svoga
ivota proveo na bojnom polju bijui se protiv
Turaka, a narod ga je opjevao kao svoga
najveeg junaka i nazvao ga Sibinjanin
Janko. Da nije bilo njega, ne bi bilo nas ni
cijelog sjevera. Sve to vidi zaposjeli bi Turci.
Ali ba ta njegova slava i ljubav koju je
posjedovao u narodu izazvala je protiv njega
bjesnilo zavisti knezova i velikaa. Da ga
unite, skovali su zavjeru. Voe zavjere bili su
Ulrih Celjski i njegov prijatelj Gorjanski. I
razmaha se borba protiv mojeg oca.
Zavjerenici su prikazali kralju da moj otac,
opijen au i slavom, snuje protiv njega
urotu, da ga eli skinuti s prijestolja i sebe
proglasiti vladarem kraljevstva. Mladi slabi
kralj prikloni vjeru njima. Bude odlueno da
kralj poalje mojeg oca na bojite i tamo da ga
dade ubiti. Moj otac tjerao je Turina iz
~ 778 ~
Beograda i slavno ga pobijedio. Nakon

pobjede mladi kralj posjeti tvravu i objavi da
je mojeg oca naao mrtvog. Moj stariji brat
Ladislav Hunjadi preuzme oev ma. Znao je
za urotu koju je zasnovao Ulrih Celjski i
pozove ga na odgovornost. On uvrijedi mog
brata sasuvi mu u oi da je on zajedno s
naim ocem radio o glavi kralja Ladislava. U
dvorani tvrave oni se pobie. Moj brat
zadobije dvije rane, a Ulrih Celjski padne pod
njegovim maem. Bila je to viteka borba bez
prigovora.
Ali pristae Ulrihovi Gorjanski, Oswald,
Rajmond Rozgon i kraljev prisni prijatelj
Ulrihov zamjenih Hlzler poveli su tajnu
urotniku borbu protiv mojeg starijeg brata
Ladislava, mene i nae majke udovice. Kralj
Ladislav Posthum posluao je njihov savjet i
pod maskom prijatelja s velikom pratnjom
doe u posjet mojoj majci. U dubokoj crnini
izali smo preda nj. Sedamnaestgodinji kralj
odigrao je najcrnju komediju koju je ikada
zabiljeila historija. Kad nas je vidio u crnini,
pristupio je naoj majci i uzeo njenu ruku
rekavi: "Zato se odijevate u crno za velikim
junakom? On se preselio u vjenost da ubire
nagradu za svoje velike hrabrosti. Crnina je
~ 779 ~
gotovo uvreda slavi kojom se okrunio na

zemlju Skinite crninu, jer mi slavimo njegov
ivot."
Kralj poe u dvor i dariva majku i nas dvojicu
grimiznim haljinama. Da udovolji njegovoj
elji i da zatiti svoje sinove bojei se kraljeve
osvete zbog smrti Ulriha Celjskog, moja majka
popusti. I dok su naa srca krvarila, mi smo
ih morali odjenuti grimizom. A kralj Ladislav
se smijeio, iskazivao mojoj majci i nama
najvea prijateljstva. Kralj pozove majku i
itav dvor u crkvu. Pred cijelim svijetom tu se
zakune da nikog od naeg roda nee stii
kazna ili osveta zbog smrti Ulriha Celjskog. I
dok je to prisizao, dok je mog brata Ladislava
hvalio i darivao mu velike poasti, dotle je u
svojoj dui ve zasnovao zloinaku izdaju.
Mog brata Ladislava, okrunjenog tolikim
astima pozvao je na svoj dvor, a s njime i
mene.
I stigli smo na dvor. Onda se desi ono
strahovito, jezovito. Znam kao danas, upravo
trinaesti po datumu. Na dvoru je prireena
velika sveanost. Uz kralja su bili moj brat, ja
i nai vjerni: Ivan vitez od Srednjice, Gapar
Bodo, biskup Petrovaradinski i jo nekoliko
naih prijatelja. U kraljevoj pozadini stajali su
~ 780 ~
Ulrihovi prijatelji. Na elu im Gorjanski,

Hlzler i Rozgon. Usred sveanosti odjednom
pristupe mojem bratu i meni i zaviknu:
"Po nalogu njegova velianstva od ovog ste
asa nai uznici.." . Jo i ne doree kad
mojem bratu i meni stavie na ruke okove i s
naim prijateljima odvedoe nas u dubinu
tamnice. Sva su zvona u dvoru zazvonila u
znak naeg utamnienja. itav je narod
osjetio da se dogodilo neto veliko. Papin
poslanik na kraljevu dvoru odmah dojavi
svetom ocu da su sinovi branitelja kranstva
baeni u tamnicu nevini. Saznavi, a s njim i
kralj da e nas dvojicu zatititi papa, nai
izdajnici sjeli su odmah da nam sude. I
prijatelji Ulriha Celjskog optuie mojeg brata
Ladislava da je htio provesti urotu koju je
zasnovao na otac Ivan Hunjadi. Ladislav da
je odluio ubiti kralja, a kraljem proglasiti
sebe. Kralj prihvati ovu lanu optubu i
obojicu nas -mojeg brata i mene -osude na
smrt.
Izrekavi ovu rije, Matija uuti i pogleda
svojeg sina. Ivan je blijed, potresen.
-Na smrt? Vas oe?
~ 781 ~
-Nikad nisam drugima dopustio da proitaju

ove stranice mojeg ivota. Ti treba da zna da
je tvoj otac sa petnaest godina amio okovan
u tamnici, a nad njim je lebdjela osuda smrti.
U hladnoj tamnici, mranoj, kamo nije
dopirale ni sunce ni zrak, o kruhu i vodi,
sjeao sam se prisege koju je kralj poloio
nasmijeenih usta i primao pozdrave naroda
zato to je sinove Sibinjanin Janka prigrlio
kao svoje prijatelje. Nestalo je moje mladosti
onih dana. Nestale je ideala. Osjeao sam se
muem u kojem je ugaslo sve vedro, toplo i
plemenito. Nakon proplakanih noi i dana,
izmeu kojih u toj tmini nije bilo razlike,
uginulo je u meni sve to ljudi nazivaju
uvstvom. Guilo se u mraku tamnice pod
zveketom okova, A tamo gore na dvoru urili
su se nai neprijatelji da to prije uzmu nae
ivote.
Pourili su zavidnici i kralj sa svojom
osvetom. Pourila se i Katarina, njegova
majka, koja nije mogla pregorjeli smrt svog
velikog prijatelja Ulriha Celjskog. Jednog
dana poveli su nas na statite.
-I tebe, moj oe? -usklikne Ivan preneraeno.
-I mene! Opkoljen vojskom, u drutvu krvnika
stoje sinovi Sibinjanin Janka, opjevana
~ 782 ~
junaka, zato to im je otac stekao slavu i

ljubav naroda.
U budimskom dvoru, unutar zidina, na maloj
istini bilo je stratite. Pogledao sam oko
sebe. Tu su stajali Ulrihovi prijatelji, osvetnici
i suci u istoj osobi. Okolo vojnici himbenog
kralja Ladislava, tamo na trijemu dvora stoji
on sam. Usne koje su se nekad smijeile jo
se i sad smijee. Kako me palio taj smijeak!
Sva su Iica oko nas bila nasmijana, kao da
polaze na pir. Moj brat i ja stojimo nijemi
drei se za ruku. Njegova ruka nije drhtala
kad je drala moju vrsto stiui, kao da mi
ulijeva hrabrost. Nad nama gore sjalo je
majsko sunce, okolo je cvalo proljee to zove
u ivot, a nas dvojica ekamo smrt, mladi...
Mojem bratu bilo je tek dvadeset est godina.
I onda pristupi krvnikl Jo i sad vidim onu
sjekiru kako se svjetluca na suncu. Pokazali
su nam sjekiru koja e odrubiti nae
mlaahne glave. Kruto mi je bilo u dui kao
da se pretvorila u kamen. Pozvae mojega
brata Ladislava. Zagrlio me, ali nije rekao
nita. Poao je, odreuje haljetak i skida
ovratnik. Stisnuo sam zube.
Sjekira je pala na njegov vrat! Pala je, a nije
ga presjekla. Samo se malo krvi prolilo po
~ 783 ~
koulji. I drugi put sjekira padne na njegov

vrat, nije ga presjekla! Ja drem stiui
zube da ne viem, ne kunem, ne pobjesnim,
ne riknem... Brat moj, dva puta zasjeen
sjekirom, digne se, prui uvis ruke pa zavikne
gromkim glasom: "Ljudi! Krani! Razbojniku
zakon poklanja ivot kad ga sjekira dva puta
zasijee, a ne odrubi mu glavu. Pravo je moje
po zakonu ivjeti..." Gledam tu strahotu.
Gledam kako on prua ruke. sluam njegov
glas to bi kamen pretvorio u srce. A moje oi
vide kako se kraljevi prijatelji upiru i moje ui
sluaju kako razjareno viu gore na trijem
kralju: "Glavu njegovu hoemo, glavu za
Ulriha Celjskog!" Okrutni kralj, kojemu je
samo sedamnaest godina, mirno odmahuje
rukom. Nema milosti... Blijed, drui krvnik
opet hvata sjekiru. A vojnici se bacili na mojeg
brata i povukli ga natrag. On jo jednom
uzvikne: "Pravo to ga ima razbojnik
uskrauje se sinu najveeg junaka ovog
kraljevstva!" I trei put padne sjekira, a moj
brat opet digne glavu, hoe da neto kae.
etvrti put zahvati krvnik i glava se mojeg
brata skotrlja.
Stotinu kletva, stotinu krikova jecalo je u
mojoj dui od strahovitog pogleda. ekao sam
~ 784 ~
skamenjen, zapiljio se u sjekiru iz koje je

curila krv...
Onda me netko uhvati za ruku i povede sa
stratita! Naao sam se opet u tamnici.
Nekoliko dana i noi bez sna, zguren u tmini
na leaju od slame, gledao sam bez kraja i
konca jezovitu smrt dok me utamnieni
prijatelji ne probude i razjasne da su se
velikai prestraili videi mene. Znali su da
pred narodom i papom nee moi dokazati da
sam ja, djeak, sudjelovao u toj uroti. Kralj
odlui da me ne pogubi i zadri me dalje u
tamnici. Nisu znali to e sa mnom.
Bunilo se malo plemstvo, graanstvo, puk, da
su pogubili sina velikog junaka. A kralj se
zaprijeti da e svatko, tko samo spomene ime
pogubljenog ili njegovog oca ili brata biti
objeen. Onda me jednog dana izvedu u
kraljevsku dvoranu. Vidio sam papinskog
poslanika. Donio je prosvjed pape to se
sinovi branitelja kranstva vode na stratite.
Moj brat ve je bio davno mrtav.
Skinue mi okove i proglase me
zarobljenikom. Onda su me odveli u eku i
predali me kralju Jurju Podjebradskom da me
uva. U toj tuoj zemlji oko mene sami
nepoznati ljudi, ono nekoliko prijatelja to su
~ 785 ~
me slijedili nisu smjeli sa mnom govoriti.

Sjedio sam za stolom kraljevskog dvora meu
slugama. Ni prijatelja, nikoga oko mene kome
bih se mogao ili smio izjadati. Tvrd je bio
kruac zarobljenika, grozan poloaj brata
smaknutog urotnika na iju su uspomenu
preda mnom pljuvali.
I tada osjetih da u se moi odrati samo ako
se branim . . orujem: himbom, osvetom,
okrutnom osvetom, jezovitom bezobzirnou
protiv svih zloa to ih je izmudrilo zlo naeg
doba. Naprezao sam se da budem himben, da
se pretvaram, jer je oko mene bila samo
himba i pokvarenost. Upijao sam u sebe samo
la, izdajstvo i eznuo sam za osvetom.
Dogodilo se udo! Mladi kralj Ladislav stigne
na dvor Podjebradskog. Jedva se zadri tu koji
dan, iznenada mu pozli i umre. ivio je samo
godinu dana nakon smrtne osude mojeg
brata! Okrivljavali su moje prijatelje koji su sa
mnom bili u zarobljenitvu da su oni otrovali
kralja. Sam Podjebradski, koji se dan prije
toga meni izrugivao, sada me stade braniti i
dokazivati da moji prijatelji nisu mogli nikako
doi u kraljevu blizinu. On potpuno promijeni
prema meni dranje. Posjeo me kod stola blie
k sebi i ponudio mi svoju ker Katarinu za
~ 786 ~
enu. Bilo mi je tek esnaest godina, ali sam

osjeao da o tome ovisi moja sloboda i zadao
sam mu rije. Raunao sam! Na to su me
nauili svi udarci kroz koje je prolazila moja
mladost, udarci to su se nanizali kao dvored
bodea. Tada stigne poslanstvo velikaa iz
Ugarske i Hrvatske. Sveano mi navijeste da
su stalei mene izabrali za kralja. Onog asa
osjetio sam da poinje svitati dan moje osvete.
Vraao sam se u svoju domovinu.
Stupio sam mlaahan na prijestolje. Uza me
su bili moja junakinja, majka i njen brat
Szilagy. Moja majka se zaklela: "Volim radije
vidjeti sina mrtvog negoli bez krune!"
Tu sam saznao kako je moja majka mudro
svladala Ulrihove prijatelje, naroito
Gorjanskog. Obavezala se da u ja uzeti za
enu njegovu kerku. Odluno sam izjavio:
ne. Nikad neu povesti pred oltar kerku
ubojice mojeg brata!
Moja vrsta odluka razbila je preko majke
sklopljeno prijateljstvo, a nai neprijatelji
poee novu borbu protiv mene. Palatin
Gorjanski s pristaama stvara osnovu da
mene svrgne i da postane kralj. Traio je
pravo na prijestolje na temelju toga to je
nekad kralj Sigismund bio njegov ujak. Poli
~ 787 ~
su da hukaju njemakog Friedricha i

Podjebradskog, ali ja sam se vjenao s
njegovom kerkom Katarinom i zato je eki
kralj ostao uza me. Jo nije prola godina
dana a Katarina umre u preranom poroaju.
Njena smrt koja me ostavila bez potomka svali
na mene nove neprijatelje. Tek sada su se
otvorile paklene borbe.
Podjebradski, moj bivi tast, svezao se s
njemakim carem protiv mene, a oni obojica s
domaim neprijateljima Gorjanskim i
njegovim pristaama.
Kao gladni psi navalie na mene, sa svih
strana usred moje drave koja je razruena,
rastrovana, osiromaena i poharana turskim
provalama. Za mojim razruenim
kraljevstvom i jedva steenim prijestoljem
poseu: Friedrich, Podjebradski, poljski kralj,
bizantski car i Venecija! A sva zemlja oko
mene ranjavo tijelo, razderani prosjak, na
kojem vise same krpetine. Vojske nema,
kruha nema. Slavlje kojim su me izabrali za
kralja zanijemilo je. Sva srca se zatvore kad je
kralju trebalo vojske i kruha.
Gorina koja je ispunila svu moju duu do
ovog asa sada i jo nakapana razoarenjem
mojih pristaa koji su me birali. Razoaran
~ 788 ~
svima onima koji su me oduevljeno dignuli

na prijestolje, stojim sam, ne sluam majku
ni njenog brata koji mi ponovo spoitavaju
tvrdokornost to neu da se vjenam s
kerkom Gorjanskog, ali ja se zakleh: prije u
razruiti prijestolje, izdahnuti pod njegovim
ruevinama nego se svojim usnama otai
keri onoga koji je pogubio mojeg brata. Radio
sam kao mu.
Skinuo sam Gorjanskog s palatinske asti, a
on digne protiv mene sve. I nizale se urota za
urotom. Izvana neprijatelji, a u zemlji urote. U
meni je niknula vrsta odluka da sve to
prebrodim, skrim. I u toj odluci krenem
naprijed, unitavam to god je protiv moje
volje i mojeg cilja koji sam donio na prijestolje
da sagradim jaku i veliku dravu. U toj borbi i
rvanju siao sam k narodu. On je u veini! On
sainjava domovinu.
Dao sam slobotine puku- graanima i
malom plemstvu i stekao sam u njima
prijatelje. Oni su poli sa mnom u boj. Digao
sam narod i plemstvo i graane protiv
velikakih oligarha. Sputao sam njihovu
snagu u lance, uinio ih svojim neprijateljima,
ali sam zadobio puk- graanstvo i malo
~ 789 ~
plemstvo i s njima u savezu podigao

kraljevstvo.
Nesmiljeno sam bacao u tamnice, odrubljivao
glave, kanjavao gubitkom dvoraca, istio sam
ovu strahovitu staju po kojoj su se rvale
ivine. Stjecao sam bojnu slavu, zauzdao
urotnike i neprijatelje.
U toj divljoj borbi moje srce ostalo je kameno,
mrtvo, hladno. Svakog sam dana sklapao
nova prijateljstva, nove saveze. I dok sam s
jednim juer prijateljevao, sutradan sam ga
napustio i bacao u tamnicu onako kako je
iziskivala potreba mojeg cilja. Bez obzira na
sve, radio sam neumoljivo ne pitajui nikad
srce, a uvijek hladni razbor. Glumio sam
svaki put onu ulogu koju je trebalo, obeavao
i krio obeanja, svrgavao i postavljao opet u
asti, dijelio, oduzimao, milovao i kanjavao.
Traio sam prijateljstva gdje mi je trebalo, pa i
od najveih neprijatelja, a ruio sam veze kad
su mi bile na teret. Bio sam silovit, oprezan,
oklijevajui kad je to trebalo mojim osnovama,
sluio sam se himbom prema vladaocima i
prema samom papi. Nikome nisam vjerovao,
nikome se nisam povjeravao, a sve sam uzde
drao u svojoj ruci! itav moj ivot bio je
rvanje, borba na smrt. Maem i umom vazda
~ 790 ~
sam stajao na megdanu i ne znam jesam li

ikad uveer legao na poinak, a da me
sutradan nije ekalo novo bojite, bilo s
poslanicima raznih drava, bilo na elu moje
vojske. Moje kraljevanje je beskrajna bitka na
bojitu mudrovanja i oruja.
Kraljev glas zvoni, lice mu gori. Ivan slua
itavom svojom duom i pazi na svaku rije.
-Tako sam bijui se od svojeg mladenatva do
danas sagradio ovo veliko jako kraljevstvo. Od
prosjake drave, razrovane, rastrovane,
stvorio sam snano i bogato prijestolje, s
jakom i velikom vojskom. Podigao sam
kraljevsko dostojanstvo na vrhunac moi i
snage koja zadivljuje i zastrauje sav svijet.
Uutjevi, odjednom kralj ustane, poe prema
princu snano naglaujui:
-Svu tu borbu, sve te muke, sve napore
okrunjene uspjehom slave i moi zar ti, moj
jedinac, jedina moja nada da sve to pregazi?
Da ti, moj sin, krv moje krvi ustane na
bedeme koje sam ja sagradio i upravi topove
protiv mojeg kraljevstva? Ostaviti ovo
kraljevstvo drugome znailo bi da sve moje
topove i svu moju vojsku povede na zgradu
kojoj sam ja dao itav svoj ivot!
~ 791 ~
Princ obori glavu, a kralj jo jae uzdigne

glas:
-Tebe ne ekaju borbe koje sam proao ja.
Tebi dajem veliko i jako kraljevstvo, uvreno
prijestolje, snanu i jaku vojsku, ponosnu
dravu. Treba samo da uzme ezlo i njime
upravlja mudro da se uzdri i ne srui.
Kralj naas uuti. Lice mu je gorjelo
rumenilom, oi sijevale od uspomena to su
mu uzavrele krv. Lagano poloi ruku na glavu
svog sina:
-Ivane, zavuci se u samou i razmisli o svemu
to sam ti govorio. Razmiljaj. Ne posadim li
tebe na prijestolje, sve e se sruiti u bezdan.
I puk, i malo plemstvo, i graanstvo past e
opet pod jaram velikaa.
Onog asa kad ja zaklopim oi itavo ovo
kraljevstvo bit e krvavo bojite. Sjeti se:
Friedrich III trai moje kraljevstvo, jer su ga
jednom moji urotnici proglasili meni
protukraljem! On, dakle, ima pravo drati taj
naslov. I ja sam mu dao jedno pravo: kad su
me pritisli domai urotnici i Turin, ja sam s
njim sklopio savez obeavi mu: ako ne
budem imao mukog potomka, on e postati
moj nasljednik. Onda sam bio vie nego
~ 792 ~
siguran da neu umrijeti bez mukog

potomka.
Sjeti se: eki kralj Vladislav trai pravo na
ovo kraljevstvu po rodbini. Poljski kralj prua
ruku za njime, takoer po svojem rodbinstvu,
a domai velikai -meu njima i Zapolja- prvi
e ustati da zasjednu na ovo prijestolje. I ono
to sam ja gradio trideset godina razruit e,
razgrabiti u divljoj borbi za moju ostavtinu.
Idi, sine, povuci se u svoju samou i razmisli
sve to sam ti sada rekao. Moj si sin! Pametan
si! Zovi u pomo samo razbor i pitaj ga:
smijem li dopustiti takvo strahovito razaranje
svega onoga to je stvorio moj otac. Ne
odgovori mi dotle dok nisi potpuno mirno
razmislio. Idi i ostani sam s onim to ti je
dua primila. Idi, sine, zatvori se u sobu i
razmiljaj, i onda mi odgovori!
Princ polagano ustane i sputene glave izlazi
iz sobe, a otac prati njegove korake. Kad se za
njim vrata zatvore, digne ruke poloi ih na
tjeme kao da osjea bol. Tako je ostao u
dubokim mislima. Tada, kao da ga je podbola
neka nova misao brzo proe sobom, zazove
Radula i naloi mu da pozove Varadija.
Kraljev savjetnik pozorno je promatrao
njegovo lice kad mu je stao nasuprot. Ne
~ 793 ~
rekavi nita, kralj mu prui vjenanu

punomo.
-Nije potpisana? -zapanji se Varadl.
-Uskratio je potpis.
-Velianstvo nije nastojalo da ga skloni?
- Uinio sam prvi juri. Ako mi to ne uspije,
imam jo jednu navalu. Sad idite gore,
Varadi, k njoj.
-Velianstvo me alje k uzvienoj gospodi?
-Da, idite k njegovoj majci i recite joj: ako
ljubi sina neka iskoristi sav svoj upliv da joj
sin bude kralj.
-Isporuit u, velianstvo.
-Jo neto. Pitajte je kako je iz Napulja
dospjela ovamo. To bi mi danas bilo vrlo
vano saznanje.
-Nastojat u doznati. Nego, smijem li upitati,
velianstvo, ime princ opravdava uskratu
potpisa?
-Budalatinom! Ljubi. Zamislite koga?
Samo je slegnuo ramenima, ali pozorno
oekivao to e reci kralj.
-Ljubi malu Beci. Da se nasmije!
~ 794 ~
Varadi se nasmije. Ne zbog toga to mu se to

inilo smijenim, nego od radosti to je vidio
kralja u zabludi.
-Ve sam poeo sumnjati da tu Gordana nije
razapela svoje mree- primijeti kralj. -Alfonso
mi je govorio da je bacila oko na princa.
-Istog je dana sve opozvao!
-Svakako, po elji kraljice. Nije bilo ba lako
uspiriti moju sumnju kad znam da Gordana
ne tedi svojim pogledima nikoga. Sad sam
miran. Beci nije jedna od onih koje su
pogibeljne kao Gordana. Pourite se, pa mi
onda javite to vam je prineva majka rekla o
svojem nestanku iz Napulja.
Kad Varadi uhvati vrata, kralj ga jo jednom
zaustavi:
-Obrazloite prinevoj majci da je u korist
njenog sina ako ga sklone na potpis i ako mi
iskreno kae kako je dospjela ovamo, ijom
pomoi?
Napolju je Varadi poveo sa sobom paa
Stjepka Brodaria i kad su bili daleko od
kraljevih vrata, zaustavi ga:
-Stjepko, gdje je Gordana?
-Malo prije otila je gore u svoju sobu.
~ 795 ~
-Potri za njom i reci neka samo naas izie.

ekam je pred njenim vratima.
Stjepko otri, a Varadi se uspne stubama i
oprezno se ogledavajui stade ispod luka na
trijemu.
Suprotna se vrata otvorila, Gordana izae i
pristupi kraljevu kancelaru.
-Gordana, doao sam vas obavijestiti. U
kraljevoj se odaji kroji sudbina kraljevstva i
naa.
Djevojka prisloni uho, dok je on tiho govorio i
promatrao njeno lice na kojem nije bilo znaka
da bi je dojmile njegove rijei i kraljeve
odredbe.
Svrivi, upita je:
- to velite na to, Gordana?
- Recite prinevoj majci neka me zovne k sebi.
- To je itav va odgovor?
- Ovdje na trijemu nije mjesto raspravi. Moe
nas netko vidjeti.
- Dobro, ne zaboravite to vam je rekao
esmiki: u vaim je rukama sudbina
kraljevstva.
~ 796 ~
-Precjenjujete me vi i moj skrbnik. Ali neka

me uzviena gospoa zove k sebi.
Kimnuo je, pohitao praznim trijemom i
najavio se majci princa Ivana. Naao je uz nju
Lovru Ilokog. Poto je pozdravio bolesnicu
koja je sjedila u naslonjau, osjeti da je njen
pogled uperen u njega s izraajem spoitanja.
-Napokon mi je sve jasno. Vojvoda je bio tako
dobar pa mi je ispriao sve to se dogodilo one
noi kad sam ula u taj dvor. Dobro je uinio.
Dosta sam jaka da sve podnesem. uro je dao
svoj ivot za ivot mojeg sina! Nikad neu
zaboraviti njegovu vjernost. Svakog dana
posvetit u mu spomen duboke zahvalnosti.
Meutim, Varadi upita:
-Kako ste one veeri doznali vijest o prinevoj
smrti? Ovo me zauuje. Zar ste boravili na
Griu?
-Bit e dobro da o tome vie ne mislimo!
Vjerujete mi: da me nije zatekla ova crna
vijest, nikad ne bih prela prag ovog dvora.
Molim vas, biskupe, javite to esmikom. On
mi sigurno jako spoitava to sam tu.
-Samo se boji za vas -naglasi Varadi.
-A kako ste se vi usudili doi k meni?
~ 797 ~
-alje me njegovo velianstvo.

Crne trepavice spuste se na plave oi, a njene
jo blijede usne proapu:
-Otii u odavle. Neka se ne boji, ve sam
zatraila od Ivana da me pusti iz dvora.
-Njegovo velianstvo to ne trai.
-Vi ne obiavate lagati, a ja ipak ne mogu
vjerovati.
-Vama su poznati nai planovi da princa
Ivana vjenamo sa Biancom Sforza jer e mu
tom enidbom porasti ugled u cijeloj Evropi i
u oima svih velikaa i onih koji te protive da
on naslijedi prijestolje. Princ se neka da
potpie vojvodi Ilokome punomo kojom bi
ga zastupao na vjenanju.
-Dakle, nije potpisao?- zaprepasti se vojvoda.
-Nije! I zato njegovo velianstvo moli uzvienu
gospou da iskoristi svoj upliv i skloni sina na
enidbu koja nosi u sebi uvjet sree
kraljevstva.
-Zato Ivan ne eli stupiti u brak?- upita ona.
-Jer ljubi Gordanu.
-Gordanu?- opetuje ona apui. -Kolika
teta. Bio bi s njom sretan. A ona?
~ 798 ~
-Ne znate nita o tome biskupe?- Pogledavi

Lovru Ilokog, odvrati:
-ini mi se da je njeno srce jo slobodno.
Znam da biste ga vi htjeli vidjeti sretna-
nastavi molei -ali esmiki oekuje od vas da
ete svoga sina dati kraljevstvu da ga sauva
razaranja.
-Recite njegovu velianstvu da e majka
uiniti to moe i umije.
-Uzviena gospoo, uputite princa neka govori
s Gordanom i zovnite je sama u ove odaje.
-Dobro, zovnite mi sina, a onda zamolite
Gordanu da me posjeti.
-Jo neto, uzviena gospoo. Njegovo
velianstvo vas moli da mi kaete ijom ste
pomoi stigli ovamo s otoka Ischia.
- Nitko mi nije pomogao osim ure. Negdje su
zidari radili na dvoru navrh otoka, ispod njega
usidrili su svoje laice za prijevoz graevnih
potreptina. Jadni, vjerni uro smislio je
varku. Preodjenuo me u zidara i u mraku smo
se spustili dolje, ukrcali na lau i sretno stigli
na obalu. Nije li vam to rekao esmiki?
- Ipak sam morao saznati od uzviene
gospoe ako bi kralj traio od mene asnu
~ 799 ~
rije ili ak prisegu da sam to uo iz vaih

usta. A sad hvala i elim vam, uzviena
gospoo, da se brzo oporavite. A vi, vojvodo,
ostanite jo ovdje!
- Ostanite, vojvodo, negdje u blizini- zamoli
ona- moda bi vas moj sin trebao.
Ostala je sama i zagledala se kroz otvoreni
prozor u daleki svemir. Suze su se zacaklile u
plavim oima. Omara tihog popodneva leala
je u sobi i tamo daleko iza utvrda. Njeno se
lice poelo stezati i bol nae oduka u tihom
plau.
Lagani mlaahni koraci i kripa zaustavie
njene suze. Ivan je uao u sobu.
- Vojvoda Iloki nije ovdje?- upita
nezadovoljno, ali ga ona smiri.
- Vani je na trijemu. Sama sam zaeljela da
izae. Dijete moje- ona uhvati njegovu ruku i
zagleda mu se u lice- mutne su sjene pale po
tvom obrazu,
- Ne pitaj me, majko!
- Sinko, sjedi k meni i reci: zato te zvao
kralj?
- Pripovjedat u ti, majko, kad bude jaka.
~ 800 ~
- Naprotiv, sad treba da mi kae. Osjeam se

vrlo snanom, sasvim mi je dobro. Odgovori
mi ako tvoja majka smije pitati to si govorio s
ocem?
- Sve ti smije, majko. Kad eli, rei u ti:
kralj hoe da potpiem punomo Lovri
Ilokome da me vjena s milanskom
princezom.
-A ti?
-Ne mogu ...
-Jer ljubi?!
-Rekao sam ti prije nego to sam siao!
-Je li te vrijedna, sinko moj?
-Da li sam vrijedan Gordane? To pitaj, majko.
-Kralj to zna? -zabrine se ona.
-Moja je nesrea to ne smijem stupiti pred
kralja i s ponosom spomenuti njeno ime. Ali
ti, majice, ti koja si sama ljubila shvatit e,
razumijeti da se ne mogu pokoriti kraljevoj
elji.
-Ako to od tebe trae tvoji prijatelji i narodi
koji te ele na prijestolje?
~ 801 ~
-Rob sam svoga srca i nemam snage koja bi

me mogla osloboditi robovanja. Ti, majko,
koja si mi dala ovo vjerno i postojano srce
razumjet e. Gordana je moj usud kao to je
moj otac bio tvoj. Ona upravlja mojim
ivotom, shvaa li to?
-Lako je kimnula i zamiljeno gledala preda
se.
-A to e biti od toga, dijete moje?
-Bjeimo, majko, daleko odavle da ivimo u
srei s njom -ti i ja!
-Gordana ti je dala obeanje?
-Htio sam govoriti s njom, ali ve sedmicu
dana ne nalazi vremena da se odazove mojem
pozivu. Uvijek je zaokupljena kraljicom.
-Ipak, ti se nada da te ljubi?
-Znam samo to to mi je Damir rekao. On mi
je vie nego brat. Majice, on je prijatelj.
Posjedujem itavo njegovo srce i ba on tako
budno pazi svaki Gordanin kret, svaku njenu
rije.
- Pa to zakljuujete?
- Kae da je Gordana strepila za moj ivot i da
njeno srce pripada meni.
~ 802 ~
- Prema tome, Damir je tvoja veza s

Gordanom?
- Da. Za njega se kralj ne brine i ne pazi
govori li s njom ili ne. Ja se moram drati u
pozadini.
- Savjetujem ti, Ivane, da upita Gordanu.
-Ovo mi je bila prva misao kad sam malo prije
ostavio kraljevu sobu. No, kako da je naem
nasamu?
-Ona e doi k meni, svakog je asa
oekujem. Priekaj u drugoj odaji, poslat u je
k tebi.
On se digne ispred koljena svoje majke
uskliknuvi:
-Kad ona prekorai ovaj prag, rijeit e se moj
ivot!
-uje li korake?
-ujem njen kraljevski korak trijemom, tako
lagan, i ipak tako odvaan. Od njega dre
moje srce.
-Pouri se, Ivane, idi!
-Idem u susret svojoj srei i tvojoj, majko.
I za njim se zatvorila vrata.
~ 803 ~
-Srei, srei- apu majine usne, a zabrinuti

pogled zuri u daleki modri svemir. Odmah
zatim vrata na trijemu se otvore.
Sa smijekom na usnama priblii se Gordana
prinevoj majci:
-Kako se radujem! Vi ste ustali i vae lice
svjedoi da ete doskora biti potpuno zdravi
Izvoljeli ste me pozvati?
-Da, zvala sam vas. Rei u vam otvoreno i
iskreno to je uzrok mojem pozivu.
-Tamo, u onoj odaji je moj sin i eli s vama
govoriti, a ja upravljam na vas pronju da mu
to ne uskratite. Uzalud je ekao sedmicu
dana taj as. Potrebno je da ga sasluate.
-Izvrit u time i svoju elju.
-Dakle poite i...
-Zapela je i oborila oi.
-to ste htjeli rei?
-Ono to ne smijem. Ali, idite, Gordana.
I pola je. Oi pune majinog straha gledaju
kako prelazi prag iza kojeg eka njen sin.
~ 804 ~
ONKRAJ PRAGA
Gordana je prela prag. Mir lei na njenom

licu, u oima, u itavom biu, mir koji ne
kazuje nita, ne odaje nita, samo potcrtava
snagu due i ljepotu njene spoljanosti.
Valovita kosa pokrivena je uresom od zelenih
nizova to pojaava sjaj bronanog ara njene
smee kose. Oi su pune ozbiljne spoznaje
velikog asa pred kojim se nalazi.
Uz njeno tijelo, savrenih djevojakih oblika,
sputa se zelenkasta haljina u irokim
naborima i lagano uti dok se pribliava
Ivanu. Uspravio se, poklonio i lako protrnuo.
Sam ne zna da li od njenog mira, od snage,
blizine ili od onoga to mu se pribliava
njenim dolaskom.
- eljeli ste sa mnom govoriti, visosti?
- Ve davno ekam.
- Sluam vas.
Naas nije mogao otvoriti usta, pa je oborio
oi. Tada se opet
- Gordana, sjeate li se onog lova kad ste mi
govorili o mojoj majci?
- Sjeam!
~ 805 ~
- Rekao sam vam tada koliko ste mi blizu.

- Razumljivo je to, visosti. Od mene ste uli o
svojoj majci vie nego od ikog drugog na ovom
dvoru. Onda nismo slutili da ete uskoro
imati svoju majku.
- Moja srea jo uvijek nije potpuna.
- Tko od sree trai vie nego to mu ona
sama podijeli, mogao bi izgubiti i ono to mu
je dobrovoljno podijelila.
- Ne traim od nje vie nego to posjeduje.
- To ne znam.
- Ne slutite?
- Mogla bih u slutnji zalutati.
- Povest u vas pravim putem. Ne traim nita
drugo nego ono ime usud dariva i
najneznatnijeg stvora na zemlji. Traim tihu
sreu!
- Na prijestoljima je vrlo malo tiine. Sree
moe biti ako se kraljevi brinu za dobro
naroda.
- Zar samo to?
- Moe li biti neto vie?
- A srea za ljubljenu enu?
~ 806 ~
- Veliki i dobri vladari postavljaju ono na

posljednje mjesto, ak se toga odriu.
- Ja nisam vladar.
- Ali ete to biti.
- Nikad, Gordana!
- Vas ele svi!
- Ali ja ne elim i neu.
- Ne vjerujem da je u vaoj visosti toliko
sebinog koristoljublja.
- Vi to nazivate sebinim koristo-ljubljem?
- Po svom uvjerenju.
- Gordana, to odvie boli.
- Boli vas jer sami osjeate krivicu to je ovom
odlukom nanosite narodima.
- Veu bih krivicu nanio narodu da zavladam
jer u mene nema vladalakih vrlina, nema
snage.
- Onda sami sebe varate!
- Varao se ili ne varao, svejedno je- naglasi
odluno i neto nestrpljivo.
~ 807 ~
- Zar bi se vaa plemenita dua mogla ovako

poigravati kraljevstvom koje vam je
domovina?
- Moja domovina je ljubav prema majci i
prema...
- Ne, neu da sluam- presijee mu ona rije-
neu da sluam kako nasljednik prijestolja
preda mnom izdaje itavo kraljevstvo!
- Rekoh vam, Gordana, nisam nasljednik i
neu da budem!
Polagano, kao neki sudac, pristupi mu ona
blie drei ga vrsto na oku. Neto
sugestivno sja s njenog lica i odrazuje se u
njenom glasu:
- Jo uvijek ne vjerujem da biste mogli priba-
viti toliko razoaranje narodu i meni.
- Vama? Gordana!
- Da, i meni...
- Vi ne osjeate to pokree itavo moje bie?
Vi niste slutili da mi je srce jedinu sreu nalo
u vama!
- U meni?
- Samo u vama!
~ 808 ~
- Ne recite to jo jednom, prine.

- Sto puta u ponoviti: samo u vama je moj
ivot!
- Onda me narodi ovog kraljevstva imaju
pravo izvui na stratite. Sama bih
podmetnula glavu pod krvnikov ma da se
kaznim to sam upropastila kraljevstvo i
njegov jadan narod!
Lice joj se zarumenjelo dok je naglaavala
svaku pojedinu rije. A on osjeti navalu krvi,
teki pritisak u prsima i pomanjkanje daha.
Oi su mu iroko rastvorene, a ispod njih
upire se u nju pitanje puno zaprepatenja.
Glas mu je natopljen razoaranjem:
- Vi, Gordana, ovako govorite meni? Vaa su
usta to izrekla?
- Na moja usta progovaraju narodi svega
kraljevstva!
- Ne pitam to hoe narodi! Ja pitam vas!
- I ja sam dio toga naroda.
- Onda pitam vae srce to veli ono na moju
prosidbu?
- Nema odgovora!
~ 809 ~
Ustremljen je, ukoen, a glas mu se gubi u

apat:
- Nemate rijei na ovo?
- Tako je.
Slomio se kao da su ga pokopali kameni
bregovi. Ona obori oi da ne gleda ruevine
njegovih nada. Neto malo bljedila prosulo se
njenim licem. A njemu se ini kao da je
obamro. Ne osjea nita stvarno. Kao da je
bezdan od velike i krute boli to se poput
nemani smotala oko njega. Od muke otetura
k stolici i strovali se u jastuke. Samo laki
uzdisaji poput tihog jauka izvinu se iz
njegovih grudi.
- Gluha je tiina u odaji kao da se sve u toj
sobi skamenilo nad njenim odgovorom.
U dugoj utnji povlai se njegov uzdah:
- On! on me uvjeravao...
-Tko? -upita ona.
- Damir!
- O emu vas je uvjeravao?
- Da ste strepili za moj ivot, za mene.
- Rekao je istinu.
~ 810 ~
- Nije moguel
- Jest, strepila sam za va ivot.
- Strepili? -opetuje on i okrene se k njoj. -
Zato ste strepili za taj moj ivot?
- Da vas ne izgubi kraljevstvo jadnog naroda.
- A vi?
- Rekla sam: strepila sam za kraljevstvo, a to
je moja domovina. Dakle, i ja vas ne elim
izgubiti.
Smuenim pogledom gleda u njeno lice. Trgne
se sa stolca, uspravi i naglasi tolikom snagom
da je ona ostala ukoena:
- Onda znajte, Gordana. Kraljevstvo za koje vi
drete ja neu! Nikad ga neu primiti! Od
ovog asa ja ga mrzim vie od svega. Prezirem
prijestolje koje vi toliko ljubite, odbacujem ga
zasad i zauvijek!
- Suspregnite asovitu navalu bijesa.
- Velim vam: odbacujem ga. Povui u se s
majkom i u samoi ekati dok me smrt izvue
iz ruevine mojeg ivota. A vi dalje ljubite to
kraljevstvo i prijestolje. Ljubite ga i strepite za
narod.
~ 811 ~
Svaka rije kipi strau prevarenih nada,

strau kakvu nikad nitko nij primijetio u
njega.
Njena se glava digne i povienim glasom ree:
- Ove rijei nisu dostojne Ivana Korvina!
- Dostojne ili ne, ja ih ponavljam, ja se na
njih...
- Ne kunite se!- uzvikne Gordana.
- Jest, i deset puta ja se na ove rijei...
Ona naglo korakne k njemu i poloi svoju
ruku na njegove usne da zaustavi rijei. Dodir
njene ruke sprijeio je zakletvu, ali i potamnio
misli, razbor, prisebnost. On vrsto zgrabi
njenu ruku i svom je snagom pritisne na svoje
usne.
Jednim jedinim cjelovom na bijelu ruku odaje
sve svoje srce, sve svoje enje. Ne misli o
uzrocima koji su mu tu ruku poloili na usne,
odaje se treptanju itavog bia to je na
svojim usnama osjealo ljubljenu ruku. Ona
se malo zbuni i pokua je oteti, ali njegove su
se usne upile, kao to se upila pela u slatki
cvijet. Zbunjena stoji pred mladiem izgublje-
nim u opojnosti koju mu je pruila, u jednoj
jedinoj elji da zaustavi njegovu zakletvu.
~ 812 ~
Licem mu provijava neko svjetlo kao da je po

ruevinama njegovih nada pala zraka, a on
upija tu zraka eom mladog ivota.
- Visosti, ujte me!
- Ali on ne uje. Ne vidi. Samo osjea njenu
ruku na svojim usnama i tone...
- Imam neto da vam kaem, visosti. Ne
princu, nego prijatelju.
On otvori oi. Bile su sanjive kao u djeteta to
se probudilo iza sna, a pred sobom gleda na
javi sliku svojih arobnih snova, ivu,
utjelovljenu, makar ozbiljnu i neto hladnu.
- Gordana izree on eznutljivim glasom
kakvim ga nikad nije ula govoriti.
Polagano i njeno otkine Ivan usne s njezine
ruke, ali je za dri u dlanovima.
- Bilo je moda drsko od mene -ispria se ona-
ali ne elim..
- Gordana! Kao da su mu iz mozga ispale sve
druge rijei ovoga svijeta i ostalo mu samo
njeno ime. Drei njenu ruku u svojoj, gledao
je kao da eka to e njegovu sreu uzdii do
neba.
~ 813 ~
- Dopustite da sjednem -ree ona i spusti se

na stolac. Ova kretnja oslobodi joj ruku koja
mu je as prije pruala toliko sree.
Mehaniki sjedne do nje i gleda je traei u
njenoj zjenici svoje nade.
- Htjeli ste, prine, zakleti se na neto to bi
mene uistinu liilo ivota.
- Vas? Tko vam to ree?
- Samo as. Dopustite da vam mirno razloim
i razumjet ete sve: do vas ne dopiru uzdasi
straha i trepeta onih koje obuzima jeza pri
pomisli to bi se dogodilo s njima i s ovim
kraljev stvom ako kralj, va otac, umre, a vi
se odreete prijestolja. Jo je u muevnoj
dobi, ali nikome nisu dokuive odredbe
sudbine. Oni o kojima vam sada govorim s
uasom gledaju na budunost koja ih moe
liiti mira, kue i kuita, domovine, jezika,
imanja, ivota, ako prijestolje ostane pusto. A
onda, zasjest e ga tuinac, vjeno, zauvijek.
- Ne govorite mi to, Gordana, neu da s vaih
usana ujem rijei svojeg oca.
- Ja sam dijete domovine kojoj prijeti ova
nesrea i osjeam svu strahotu toga asa koji
bi mogao meni i svima onima koji su mi dragi,
~ 814 ~
blinji, koji su braa moja i vaa, sve nas

smrvila bi tuinska grabeljivost. Dua mi je
ispunjena strepnjom da budemo sigurni u
tom kraljevstvu, sigurni. Osjeate li to to
znai u sadanje vrijeme? A tu sigurnost stei
emo samo kad nam kralj ostavi nasljednika
u vama! U vama je jamstvo da tuin nee
ovdje nai saveznika da zauzme prijestolje. U
vama je jamstvo da emo kod kue uivati
plemenitu vlast koja uvaava ivot i malog
plemstva, i graana, i puka. ujte me!- pri
tom ustane i zagleda mu se ravno u zjenice.
-Ako sam vam uistinu toliko vrijedna da me
vae srce poastilo svojim osjeajima,
dokaite to. Odazovite se dunosti prema
domovini i prema svima nama i prema sebi!
Iz dna due ulazi neto svjetla u njegove oi.
On prui obje ruke prema njoj:
- Odazvat u se ako mi vi, Gordana, moete
obeati ruku pred oltarom.
- Zaboravljate da ena s kojom stupate pred
oltar mora biti vama ravna?
- Jest! Vi meni niste ravni, jer me nadvisu-
jete!- usklikne
~ 815 ~
- Shvaanje kojim me poaujete daleko je

od ljudi, odvie daleko u visinama.
- Ovdje dolje, na zemlji, sve vam namee
neophodnu dunost da uzmete za enu
kerku kraljevskog roda i kraljevskog
bogatstva.
- Ovo su misli kraljevskog savjetnika, a ja
kaem: hoe li mene za svog kralja, neka
dadu slobodu mojem srcu.
- To bi uinili i prijatelji i vjerni pristae.
Protivnici kraljevstva vani i kod kue pokorit
e se samo ako uzmete za enu Biancu
Sforza, jer je ona najmonija i najbogatija
princeza i molim vas ustrajte ovu enidbu.
- Gordana, tko to eli: kraljevstvo ili vi?
- Sigurnost domovine.
- Jo jednom pitam: promislite to ete mi
odgovoriti? to veli vae srce? To hou uti.
- Dakle, ujte: to god bi reklo moje srce:
prosvjedovalo, jadrlo se, cvililo, on bi u
svakom sluaju moralo zanijemiti pred
sudbinom milijuna naroda.
- Da neto osjeate za mene, ne biste mogli
ovako...
~ 816 ~
- Sve se moe jakom voljom!

- Sve se moe- sve, samo nikad svladati svoje
srce, uguiti ljubav, gledati kako vi pripadate
drugome!
- Ako ne pripadne... nikome?
- Zato, Gordana?
- Moda zato to je u meni ve davno stvorena
odluka da u samoi prijeem put, od roenja
pa do groba. A moda i zato to odvie ljubim
onoga koji dre nad ovim kraljevstvom.
- Tko je to, Gordana?
- Postoji ime koje mi je sveto kao to je vama
ime vae majke. Molim vas da me ne pitate.
- Gordana, pitam vas jo ovo: vi biste mogli
uza me gledati drugu, Biancu Sforza?
- Da, visosti!
- Ja sam vam, dakle, ravnoduan, posve
stran?
Ona ne odgovori. Gleda u sag i uti. Strovalile
su se sve njegove nade.
- Moj udes je rijeen! Oprostite, Gordana, to
sam se u svojoj tatini nadao- i poe prema
odaji svoje majke polagano,
~ 817 ~
polagano kao da se nada da bi ga Gordana

mogla zaustaviti. Ali ona uti sputenih vjea
gledajui u sag.
On zatvori vrata i baci se u majin naruaj.
- Majice, ti si mi ostala, samo ti!
Ovila mu ruke oko glave i osjetila da tiho jeca.
- ekaj, neka se smiri- apne ona tiho!
Princ trgne glavu s njenih koljena:
- S kim to govori, majko?
- Tamo u kutu je Damir.
- Kao oinut, princ ustane i pogleda prijatelja:
- Kruto si se prevario, Damire! Odvie kruto!
Nisam joj nita, nita!
- Rekla ti je?
-Jo vie: ona bi mirno mogla gledati uza me
drugu enu. Ona ljubi kraljevstvo, ljubi
prijestolje na koje me ele podii.
- Ona se rtvuje, Ivane!
- Ali zato ljubi kraljevstvo? Zato ga toliko
ljubi?
- Moda se nada spasiti ivot svome skrbniku
kojeg ljubi kao oca- ree tiho majka.
~ 818 ~
- esmikoga?
- Da, njega.
- Dakle, to je ono ime koje je sveto i nije mi
dopustila da je pitam za nj? Zbunjen sam,
smuen, u magli sam.
- Moda mu je ona i obeala spasiti
kraljevstvo nad kojim taj veliki ovjek strepi
vie nego nad svojim ivotom!
- Ti zna o tome, majko?
- Da sinko.
- Otkuda?
- Vidi, dijete moje, i mene vee zakletva pa ti
ne mogu odgovoriti.
- Sad mi svie. Sve ono to ona veli to su rijei
mua koji ne zna to je srce.
- Moda mu ini krivo, Ivane! Iz one sobe
doprle su do mene Gordanine rijei to ih je
tebi izrekla da nee "pripadati nikome"! Ne
sluti li to se krije pod tim rijeima?
- Krije se opsjena da me svlada, obmami, ali
nee uspjeti. Ostajem pri svojoj odluci!
~ 819 ~
- A ja uz svoju tvrdnju da Gordana ljubi tebe-

naglasi Damir. -Gledao sam strepnju u
njenim oima, ja znam jo mnogo vie.
- to zna? -Govori potri Ivan k Damiru i
uhvati ga za ramena.
- Ona je poslala uru! Da, ona!
- Ona? -uskliknu istodobno i sin i majka.
- Da, ona, za domovinu i za skrbnika ini sve.
Govorio sam s njom mnogo puta i kao da je iz
svake njene rijei izbijalo priznanje.
- Ne, ne mogu vjerovati. Damire, kako smo
bili sretni tamo gore, u onoj kuli Medvedgrada
dok je u meni jo ivjela nada.
Ali Damir je utio i ostavio sina s majkom.
Mladi se spustio do njenih nogu i ape:
- Sve je izgubljeno. Jednako smo nesretni,
jednako bijedni u svojoj ljubavi.
- Nismo jednako ...
- Da, ti si preboljela!
Ona obori pogled i zanijee glavom.
- Ne da se to preboljeti.
- Jo uvijek ljubi oca, majko?
~ 820 ~
- I ba zato nismo jednaki, sine moj. Gordana

kojoj si predao svoje srce moda te ipak ljubi i
samo se rtvuje. Ova spoznaja skriva u sebi
veliku sreu, bolnu, ali ipak sreu koja nikad
tvoj ivot ne moe pretvoriti u pustinju, ali
meni je oduzeto i to. Njegovo me srce potpuno
zaboravilo. I znam da nije nita rtvovao kad
me ostavio. Nita vie nema u njegovu srcu za
mene, ak ni ljudskog smilovanja.
Njen glas pretvori se u pla. Sva je njena bol
izbila i razotkrila se sinu. Glava joj padne na
njegovu. Suze su rosile njegovu kosu i
sputale se niz njegove obraze. Svaka kap to
pada s te kose na njegovo lice dopire mu do
srca i pobuuje u njemu gorue rane. Peku ga
te suze kao ive eravice. On makne glavu pa
uhvati majku u naruaj.
- A ako u njegovu srcu ima jo skrivenog
osjeaja za tebe?
- Kad bi tako bilo!
- Onda?
- Zapad mojeg ivota bio bi posut blagom
sunanom toplinom.
- To bi tebe, majko, moglo utjeiti?
- Uiniti malo sretnom.
~ 821 ~
- Ah, majko- on ustane, u oima se razabire

kako mu mozgom jure misli.
- Vratit u se, majko, samo malo priekaj!
- Kamo ide? -zapita ga ona i uhvati za ruke.
- Saznat e odmah i potri na vrata.
Vani je jo uvijek stajao vojvoda ekajui
zapovijedi.
- Ostanite uz moju majku, vojvodo, dok se ne
vratim.
- Kamo idete visosti?
- Saznat ete i ode niz trijem.
*****
Damir stupi u prinevu knjinicu. Gordana
jo uvijek sjedi na istoj stolici zadubljena u
misli. Na dolazak mladog plemia digne glavu.
Crne mirne Damirove oi upru se u nju.
Pribliio se i zapone vrlo tunim, potitenim
glasom:
- Smijem li vas neto upitati?
- Ne, gospodine. Vi nemate prava da me
pitate.
- Imam!
- Malo ste odvie drski, gospodine Damire!
~ 822 ~
- Prijateljska dunost prema Ivanu nalae mi

da pitam.
- Prijateljska vam dunost nalae da
odgovarate meni!
- I to! - i on se nakloni u znak pristanka.
- Vi ste u Ivanu probudili neke nade u moju
sklonost?
- Priznajem!
- Tko vas je na to ovlastio?
- Vi!
- Vaa smjelost prelazi granice dunog
potovanja prema meni.
- Samo vas Ivan potuje vie od mene!
- Iz pukog potovanja prikazujete me slabom
enom?
- Gospodine, sve su slabosti ljudske
sjedinjene u ljubavima!
- Sve snage.
- Otkud vama pravo ovako suvereno izricati
sud o ljubavi?
Njegove crne oi pune iskrenog turobnog mira
gledaju djevojku otvoreno, snano, ne
treptei.
~ 823 ~
- Njene bademaste oi pune strogosti uperene

su u njega.
- Nemate odgovora?
- Vas nee zanimati moje line stvari.
- Ali line moje stvari zanimaju vas. Ba ste
oko njih razvili veliku briljivost.
- To sam uinio za prijatelja.
- I obmanuli ga.
- Nikako.
- To je nasilje u moju unutranjost
- Progledavanje!
- Umiljate sebi da...
- Ne. Ogledavam...
- S mojeg lica?
- Da, gospoice Gordana!
- Dakle da ujem: kada!?
- Kad sam govorio s vama na Medvedgradu,
vae oi, vas glas, vaa briga oko prineva
ivota i sigurnost odavale su sve!
- To "sve" vidjela sam i ja u vaim oima,
glasu, brizi za prinev ivot. Jo vie. Htjeli
ste za njega umrijeti.
~ 824 ~
- Prijatelj umire za prijatelja!

- Zar ja nemam prava da vrim iste dunosti
prijatelja?
- Vi ste ena!
- Trebali ste se roditi prije sto godina s ovim
naelom! Danas, vi ste, gospodine,
anakronizam!
- Primam ukor, a ostajem pri svojoj tvrdnji.
- I ja ostajem pri svojim rijeima: svojeg ste
prijatelja otrovali nadama koje su posve
neopravdane. Gordana ne ljubi. I pouzdajem
se u nju da nee poiniti takve ludosti!-
naglasi ona ponosno.
On se sagne k njoj i proape:
-To vele vaa usta i misao?
- To velim ja!
- Vaa rtva nije postigla svrhe. Princ nee
stupiti na prijestolje.
- Onda bih mu morala uskratiti svoje
potovanje.
- Njegov ivot razarate zauvijek. Ne inite to,
molim vas!
U njegovu glasu dre vjerna molba.
~ 825 ~
- Zar biste tako molili i za sebe?

- Nikad!
- Zato, dakle, molite za Ivana? Ne osjeate li
ponienje kojem ga izlaete?
- Za njega u sagnuti i koljeno- i pri tom
klekne. -Ne razoarajte sreu njegovu,
Gordana, vi ljubite Ivana! Priznajte to, podajte
mu jedinu utjehu.
- Lanu utjehu hoete za nj?
- Niim me ne moete razuvjeriti. Vae pori-
canje samo je rtva koju pridonosite svojoj
domovini.
-ujte, Damire, kad bi vaa tvrdnja bila
ispravna, i onda bi vaa dunost bila da radite
ono to vam ja kaem.
- Moja je dunost raditi za prinevu sreu.
- Ova izjava nije dostojna ni mua ni sina
nae domovine.
- Ali odanog prijatelja.
- Nikad se niste zamislili nad nesreom koja
e stii samog princa ako na prijestolje
zasjedne tuinac? Kad umre kralj Matija, doi
e na prijestolje Napuljac!
~ 826 ~
- Napuljac? Otkud znate to?

- Velim vam: to je svreno. Ugovoreno! A kad
ne bi bio Napuljac, onda bi doao Nijemac ili
koji drugi. Prvi posao tuinca bit e da princa
lii svih njegovih dvorova, da ga baci u
tamnicu, a moda i smakne, kao to je kralj
Vladislav Posthumus smaknuo kraljeva brata
jer mu je bio opasni takmac za prijestolje.
Princ Ivan, kojemu se priklanja sve malo
plemstvo i graanstvo ovoga kraljevstva, bio
bi opasni takmac novom kralju, ni asa mu
ne bi dao ivjeti! Razmislite to, gospodine
Damire, i onda se upitajte: ne trai li moja
ljubav prema domovini da u prinevu srcu
ubijem ljubav prema djevojci koja bi bila
zapreka da on zauzme prijestolje? Pitajte se:
nisu li vai pokuaji da njih dvoje svedete u
brak izdajstvo prema onome kojemu sam
spremna dati ivot? Vi niste samo poten,
odan prijatelj, vi ste ozbiljan, pametan mladi.
I zato va um i savjet moraju jednako
odgovoriti: da ljubei princa, inite nehotino
izdajstvo! Gospodine Damire, ne samo
prinevo blagostanje, nego njegov ivot
rtvujete da mu iskaete prijateljstvo tamo
gdje ga vaa ljubav, usluge, mogu dovesti do
~ 827 ~
stratita! Nikad nitko ne moe princa ljubiti

vie
Je li
a njegove majke, pa, eto, ona zna koga ljubi
njezin sin, a je li ga ohrabrivala da se opre
kralju i preda svojoj ljubavi? Nije li moda
nastojala da mene sklone pruiti princu
ruku? Nije! Jer dre nad njegovim ivotom i
zna kakva strahovita sudbina lebdi nad
glavom njenog sina ako ovo prijestolje padne
pod tuinca. Pitajte je, gospodine Damire,
povjerljivo kad princ ne bude prisutan. ut
ete to kae majino srce i spoznati da je
vae nastojanje da usreite princa samo
njegova smrtna osuda...
Ona opazi kako su mu crne oi pune uasa,
pa se pouri:
- Ali ja znam: kad biste mu predoili svu tu
opasnost u koju bi on zapao, ne biste postigli
nita. U njemu nema mjesta strahu. I zato
uinite drugo. Treba da opasnost prevrnete
na mene. Prikaite mu to s gledita moje
sudbine! Recite: "Kad bi Gordana bila tvoja
ena, ne bi ti sjedio na prijestolju nego
tuinac, a taj bi tebe smaknuo i posegao za
~ 828 ~
Gordanom, oduzeo joj sve, bacio tebe u

tamnicu, a moda bi i njoj oduzeo ivot!''
- Boe moj! -usklikne Damir. To je strahovita
vjerojatnost ...
- ... koja e princa trgnuti, dati mu snage, mir
i uvjerenje da stupajui na prijestolje spaava
i mene ako me zaboravi, napusti svaku misao
o meni. Pokuajte mu dakle sve to govoriti vi,
pokuajte ga tako izlijeiti od te ljubavi.
- I ve se nala kraj vrata. Zastor se zaljulja i
njen lik nestane. Damir je ostao izbezumljen.
~ 829 ~
SLIKE PROLOSTI
Ivan stoji u kraljevoj radnoj sobi i gleda preda

se. Dru mu i srce i dua. Peku ga majine
suze. Na licu su mu ostavile uarene pjege.
Odbijen od Gordane, prevaren u nadama,
natopljen majinim suzama, osjea kao da su
mu suze zakolale krvlju. Drhtave misli jure
mu mozgom. Od njih mu podrhtavaju ruke.
Mlado mu je tijelo sapeto u modri haljetak. O
irokom pojasu od crvene koe punom
dragulja visi lagani kuni ma u toku,
presvuen zlatom vezenim grimizom. Gusta
tamna kosa pada mu na lice. Ulazi kralj. Stao
je na pragu i pozorno ga promatra traei u
izraaju lica ono to oekuje od njega. Ali mu
to lice ne prua nade. Kralj se uozbilji i
priblii mu se.
- Kakav mi odgovor nosi, sine?
- Nosim pitanje!
- Pitanje?
- Oe moj, vi ne elite da ostavim ovu dvoranu
kao va izgubljeni sin?
- To je uvod tvojem pitanju?
- Da, oe moj -odvrati Ivan.
~ 830 ~
- elim da ne ostavi ovu odaju prije nego to

se sa svojim ocem ne zdrui zauvijek.
- To je u vaim rukama.
- Kakvo mi nosi pitanje?
- Kralju, oe moj, jedan dio vaeg ivota
prekrili ste mi utnjom.
- A to bi bilo?
- Va odnos prema mojoj majci! Nikad mi
niste dopustili da o tome govorim, da vas
pitam. Zabranili ste mi i ovdje na Griu da
vas ispitujem. Danas ste mi razotkrili sve,
samo ste zautjeli ono to eli znati sinovljevo
srce. Moram saznati, oe moj, moram, na to
me goni itava dua.
Matija nije pokazivao nikakav otpor. Naprotiv,
sjedne i pokae sinu stolicu.
- Oekivao sam dan kad e sin od oca
zatraiti to razjanjenje. Neka dakle i ovo
prijee preko mene! Iskopat u i ovaj dio svoje
prolosti.
- Istinu, itavu istinu, oe- moli Ivan.
- Nema razloga da prikrivam. Ovaj as morao
je doi. Sluaj!
~ 831 ~
Ni sama prineva majka ne bi s veim

uzbuenjem ekala to otkrie.
- Razgrnuo sam zastor, ti si zavirio na
pozornicu divljih borbi i oluja koje su po meni
sipale sve strijele neba i pakla! U toj oluji
jednog dana ugledam velike modre oi pune
krotkosti, topline. udno su me zaokupile te
oi. U njima sam nasluivao netaknutu
istinu. One veeri kad sam legao, nisam
mogao zaspati. Prvi put u ivotu osjetio sam
da je pod oklopom bojovnika koji se rve s
neprijateljima i usudom negdje duboko
zakopano srce! Probudile su ga modre tople
oi! Bilo mi je dvadeset osam godina. Stao
sam razmiljati to u od ove jadnice. Poloio
sam sebi raun. Ali osjetim da ne mogu ivjeti
bez nje. Poao sam u njen skromni dom.
Onog dana spoznao sam da nisam vie
sasvim svoj, da sam privezan i ako se silom
otmem, boljet e me. Zaelio sam topline,
istine, onoga to zovu ljubav!
Ja sam joj to rekao. Padala je preda mnom na
koljena i molila da je ne uinim svojom
ljubavnicom. Imala je pravo! Otiao sam iz
kue, ali nisam je mogao napustiti. Kad je ona
htjela da se sklone, zaskoio sam je,
~ 832 ~
pouzdavajui se u njenu ljubav. I ona ostavi

sve i poe sa mnom!
Tu kralj zastane gledajui preda se. Ivan ga
ponuka:
- A tada? Ti si je ljubio?
Bila je tiha, mila, uvijek jednaka, neiscrpna u
svojoj ljubaznosti. Odlazio sam nadugo i
vraao se. Vazda isto: njenost, ljubav. Nikad
nije pitala za moje poslove, nije traila rauna
o mojem izbivanju, nikad eljela neto, a to je
bila njena tragedija! Jednolina srea
uljuljavala me u san! Umoran od borbe
sklanjao sam se k njoj. U skrajnjem dijelu
dvora u njenim odajama bilo je sve skladno,
toplo, uvijek je bila vedra. Tad. bih sjeo, a ona
se primakla k meni na svojem malom stolcu i
gledala me svojim modrim oima u kojima je
bilo sve isto, vjerno i toplo. Pomilovao bih
njezinu plavu kosu gledajui te oi, modre
kao svemir za proljetne zore. Bilo mi je dobro.
Zaboravio sam cijeli svijet. Ti asovi bili su
jedina istina mojeg ivota. U mojim dravnim
poslovima neestvo mi je esto izvrsno
posluilo. Nudio sam svoju ruku svim
kraljevskim vladarima za njihove keri da ih
sklonem na primirje ako smo ratovali ili da ih
prisilim na saveze i pomo protiv neprijatelja.
~ 833 ~
Borka, tvoja mati, nikad se nije na to tuila,

nikad spomenula rije o tome to e biti s
njom. Ni tada kad si ti doao na svijet. Ti su
dani u meni probudili velik osjeaj. Htio sam
da se s njom vjenam. Ali moji savjetnici
prikazali su mi da bi taj korak digao snagu
neprijatelja. Obuzdao sam se. esmiki i vitez
Ivan od Srednjice esto su me sjetili
opasnosti, ali i dunosti, samo ona nikad nije
pokuala da me jednom rijei ili lukavstvom,
koketerijom privede k oltaru. Nikad nije bilo u
nje ni trunka najnedunije prepredenosti, a ja
sam mislio: Ima jo vremena. Lake u
odluiti kad savladam neprijatelje. Tako su
prole godine. Zaratio sam tada sa poljskim
kraljem. Da ga sklonem na mir, ponudim
svoju ruku za njegovu kerku kao to sam to
prividno uinio u drugim sluajevima. Za to
me poljski kralj htjede poniziti pa mi isporui
da mi uskrauje ruku svoje keri! To je
odluilo mojom sudbinom. Osvetnikom
odlukom zaprosim jednu od dviju zakonitih
keri uglednog, bogatog kralja Napulja.
Najprije mi ponudi ruku starije keri
Eleonore. Pokazali su mi sliku i vidjeh da nije
lijepa. Odustao sam a ona se udala za vojvodu
od Ferrare i rodila mu dva sina! Napuljski
kralj ponudi mi mlau Beatrice, lijepu i
~ 834 ~
mladu. Zaprosim je da naljutim poljske

poslanike koji su samnom pregovarali o miru.
Dadem rasvijetliti itav Budim i okolicu kao
usred bijela dana.
Ivan slua, oi mu pune suza:
- Ta je rasvjeta ivot moje majke zavila u
vjenu no! Oe, to si onda osjeao?
- Kralj nije osjeao nita, nego inat poljskom
vladaru.
- A moja majka? to je rekla kad ste se vjerili?
-Nita! Njezino lice bilo je blijedo, ali usne
nijeme. Vjenanje s Beatrice odgaao sam
pune dvije godine. Nisam se mogao odrei
Borke.
- A onda ste ipak mogli napustiti moju
majku?
- Ki napuljskog kralja imala je uveati ugled
moje drave. Taj ugled bio mi je potreban.
Mislio sam da sinu koji mi se rodi od keri
silnog napuljskog kralja, tasta i roaka
vojvode od Milana, vojvode od Ferrare,
saveznika monih Medicija i prijatelja
tadanjeg pape, da tome sinu ne mogu
nauditi ni njemaki, ni poljski ni eki
zahtjevi na ovo kraljevstvo. Raun je bio
~ 835 ~
valjan, a utnja tvoje majke uini ga

lagodnim.
- I ostavio si je...
- Nikada nisam pomislio da je ostavim.
Sklonuo sam ju u potpunu tiinu, ali
napuljski kralj je saznao kakve me veze
sputavaju uz jednu drugu. uo je da imam
sina i napuljski kralj Ferrante zatrai kao
uvjet da tvoju majku poaljem na talijanski
poluotok, jer e to biti jamstvo da se neu
vratiti k njoj. Pristao sam...
- Mogao si?
- Dola je Beatrice, lijepa i mlaahna. Jaka
duhom. Zagonetna, nedokuiva,
nepristupana, a ipak puna ara. A tvoja
majka uvijek jednaka, tiha, podatna. Uvijek
sam znao to e rei, to e uiniti. Ili na sve
utjeti. U Beatrice ar vjene neizvjesnosti
koja te vazda dri budnim, snaga koja te
sputava i kad se eli osloboditi...
Hladni srsi prou mladia-
- I zaboravio si moju majku sasvim, posvema
izbrisao iz srca? To te pitam, oe?
- Ona je bila jedini, najii, najljepi moj
osjeaj u cijelom ivotu. Svi su oko mene
~ 836 ~
lagali, pretvarali se a i ja s njima. Ona je bila

jedina istina, jedina istoa, jedina svjetlost u
toj tmini.
- I ugasnula je? Posve ugasnula, oe? To reci!
- U naruju dvadeset godina mlae ljepotice,
mu zaboravlja onu s kojom je proveo
dvanaest godina mirnih, jednolinih, lijepih
asova. Zaboravlja uz enu koja blista kao
kruna i opaja se ljepotom to je kao predivni
pehar pun ciparskog vina.
- Ljubio si Beatrice?
- Ona je znala osvajati arima ljepote i
snagom duha i gospodovanja. Zablistala je
ukusom, naobrazbom novog doba, sjajem
kraljevskog nastupa, raskoi kojoj su se divili
svi moji neprijatelji.
S njom je u moj dvor ula eta uenjaka,
pjesnika, slikara i kipara, pisaca. U meni
davno iva elja za uenjem i znanjem, za
umjetnosti nala je i uzela osvjeujui
napitak. Ona je uveliala moj dvor, uzdigla ga
nad sve ostale, mojih susjeda i neprijatelja.
Bio sam ponosan na nju, na svoj izbor, na
umjetniku slavu mojeg dvora koju mi je dala
ona.
~ 837 ~
Taj sjaj dugo me oaravao, zanosio. Poeo

sam se uznemiravati tek onda kad sam opazio
da uzalud ekam nasljednika. I stanem
stvarati osnove da tebe uinim
prijestolonasljednikom. Onog dana sam te
okruio uiteljima koji su imali da te priprave
za nasljednika, raspalila se Beatricina mrnja
protiv tebe. Ali samo naoko, ini se da je zbog
nasljedstva. Ne, ona nije imala nade u porod,
nije imala ni plan sa Giovannijem. Nije
nasljedstvo glavni povod njezine borbe i
mrnje prema tebi.
- Nije?
- Nikako sinko! Prozreo sam glavni uzrok.
- Koji je to?
- Prolost...
- Vaa prolost, oe?
- Da! Njena borba protiv tebe nije nasljedstvo
samo po sebi nego iva istina da ti oivljava
moju prolost koja ugroava nju!
- Vaa prolost, ugroava kraljicu?
- Moja prolost, tvoja majka...
- Zar da Beatrice bude ljubomorna na moju
majku koja je u vaem srcu davno umrla?
~ 838 ~
- Nije to ljubomora srca...

- Nego to?
- Mnogo vie, Beatrici mnogo dragocjenije.
Onog dana kad tebe proglasim prijestolo-
nasljednikom, kraljica Beatrice gubi poloaj
svoje vlasti. Gubi prvo mjesto pored budueg
kralja, gubi sve jer na njeno mjesto stupa
tvoja majka!
Princ osjeti kako mu lupa srce, a kralj ne
prestaje govoriti.
- Uz tebe, prijestolonasljednika, Beatrice gubi
poloaj kraljice majke, gubi svjetlost svojeg
prvenstva i onda ako sam ja jo ovdje. Kad ja
umrem, a ti preuzme krunu, posve je
prirodno da bi ti na svojem dvoru uzdigao
svoju majku. Beatrice strepi od toga. Ova ju je
strepnja najednom navela da te ponuka na
tajno vjenanje s onom, meni nepoznatom,
koja je zarobila tvoje srce. Beatrice te hoe
svezati s njom da tebi onemogui prijestolje
uz koje bi tvoja majka zauzela prvo, njezino
mjesto. Beatrice eli da zadri to mjesto po
svaku cijenu i svim sredstvima. U toj
plamenoj tatini nije oklijevala da tvojoj majci
priredi strahovito stradanje.
~ 839 ~
Kraljev glas se spusti a princ se trgne pitajui

bez daha:
- Kakvo stradanje?
- Majka ti nije rekla nita?
- Ni rijei...
- Po utnji je prepoznajem.
- to mi je preutjela?
- Strahovitu nepravdu koju su joj nanijeli.
- Hou da znam- uskipi Ivan pocrvenjevi.
- Je li ti majka kazivala gdje je ivjela ovih
deset godina mojeg braka?
- U Napulju.
- A kako joj je bilo?
- Ona ree: dobro.
- Jo uvijek ista plemenita utnja! Dakle, ne
zna nita?
- Ne znam, oe moj. Ako ste me ikad ljubili,
kaite mi?
- Obeaj mi da kraljicu nikad zbog toga nee
pozivati na raun.
elja da dozna jade svoje majke iznudi mu
obeanje:
~ 840 ~
- utjet u.
- I priinjati se da nita ne zna o tome?
- Da, da, obeajem!- naglo e Ivan nestrpljivo
iekujui!
- Pristao sam da tvoju majku poaljem u
Italiju. To je u Beatrice traio kralj Ferrante
da bude potpuno siguran u prekid moje
ljubavi s Borkom. Oni su, naime, mislili:
dvanaest godina zajednikog ivota i sin, to se
ne moe zaboraviti. Valja postaviti vru
ogradu.
- I to su uinili?
Kralj nasloni glavu na ruke pa pone
Izmijenjenim glasom:
- Napuljski kralj zatrai, dakle, da za volju
Beatriceinog mira poaljem tvoju majku u
Napulj. On, kralj Ferrante smjestit e je
dolino na svojem dvoru. Ako bi odbila,
stanovat e u odlino ureenoj kui u
Napulju. Jedino bih joj morao uskratiti da se
vrati u domovinu. Traio je od mene rije da
joj nikad neu pomoi da prijee granice
mojeg kraljevstva.
- Vi ste, oe, na to pristali?
~ 841 ~
- Pristao sam. Odredio sam lijepu svotu koja

se redovito svake godine slala za odlino
uzdravanje majci mojeg sina. O tome ima
pismo i ive svjedoke.
Sve blie priklanja se Ivanova glava ocu,
pogled mu ispija svaku rije, treptanje tamnih
trepavica odraz je drhtanja njegove due.
A otac pripovijeda ne pogledavi Ivana:
- Preko napuljskog dvorskog metra javljeno
mi je da se Borka, tvoja mati, nalazi posve
dobro, smireno, na vrlo odlinom mjestu
dvora. Nisam imao razloga da u to sumnjam.
- A to je bilo? -nestrpljivo pouruje Ivan kad
je Matija asak sustao.
- Moda nikad ne bih saznao, kako su
postupali s njom da nije bilo onog stranog
dana na Griu kada su mi javili da ti, sine,
lei u umi mrtav!
- Tek si onoga dana saznao?
- Onu veer. Tvoja majka ula je one veeri u
ovu moju odaju. Nisam vjerovao oima,
potpuno uvjeren u to da se nalazi u Napulju.
Malo kasnije, sinko, nisam vjerovao ni svojim
uima!
- to je to otkrila moja majka?
~ 842 ~
- Bio sam odvie tvrd prema njoj. Zadana rije

napuljskome kralju pogaena je, poniena u
oima cijeloga svijeta.
- to ti je rekla?
- estoko sam zapitao Borku, tvoju majku-
ispravi se kralj- zato je ostavila Napulj
unato mojoj zadanoj rijei to sam joj javio
pismom.
- Javio si joj?
- Ona ipak ne zna nita o tome, ni o pismu!
Ona nije ni ivjela u Napulju!
- Boe moj!- sa strepnjom usklikne Ivan.
- Spoitavala mi je svoje tamnovanje.
- Kakvo tamnovanje?
- Kako se nisam osjeao krivim, zatraim od
nje da mi odmah iskae na to. niani.
Unato tome to sam zbog njenog dolaska i
mojih osnova bio ljut, ono to mi je rekla
pogodilo me vrlo teko.
- to su joj uinili, oe?
- Napuljski kralj me prevario. Tvoju majku
dao je odvesti na samotni otok.
- Na otok?
~ 843 ~
- Tamo je stavio pod pasku nekih zbog zloina

optuenih ljudi.
- Jao! -mladievo lice problijedi.
- ivjela je u vlanom podzemlju, u dronjcima,
izvrgnuta bijedi i gladi!
Mladi skoi, a usne mu dru.
- Novac koji sam slao za tvoju majku, o emu
ti moe pruiti dokaze Varadi, napuljsko je
velianstvo zadravalo za svoj dvor, a ona je
gladovala, odijeljena od svijeta dok napokon
sa urom nije pobjegla iz tamnice koju su joj
Napuljci odredili za dosmrtni stan.
- Odvie, odvie je to, oe! Ali zato su je
poslali onamo? Zato?
- Da ti, sine, ne bi mogao nai svoju majku
kad bi postao kralj, da je ne bi posadio uza
se. Htjeli su da na otoku izgine od bijede, da
asno mjesto kraljice majke nakon moje smrti
zauzme kraljica Beatrice. Jer- obnovi Matija-
Beatrice je raunala: kad umre kralj Matija, a
zavlada njegov sin, prvo mjesto na dvoru
pripast e njegovoj majci.
- Mojoj majci?
Raunali su posve prirodno, da e tvoj prvi
zadatak biti da potrai majku, prui joj
~ 844 ~
zadovoljtinu i osveti se zbog nepravde koju

sam joj nanio ja. Zato ti je, sine moj, kraljica
ponudila tajno vjenanje da potkopa monu
enidbu koja bi tebi osigurala prijestolje.
Beatrice, navikla vladati i zapovijedati, strepi
samo od jedne jedine misli: da nikad ne doivi
dan kad bi na njeno mjesto uza te sjela tvoja
majka. To mjesto Beatrice hoe da zadri
samo za sebe!
- Za to mjesto htjeli su ubiti moju majku?
- Za mjesto uz mojeg sina na prijestolju!
Princ nije odgovorio ono to je kralj oekivao.
Ispunjen gorinom, spoitne mu:
- Za tu groznu enu kamena srca vi ste
napustili, zaboravili to drago, toplo, milo
stvorenje, one modre oi, posve izbrisali iz
svojeg srca, oe moj?!
- Napustio sam je, zaboravio! Izbrisati se ipak
nije moglo!
- Oe? Je li to istina? -usklikne Ivan, klekne
do njega, uhvati mu ruke.- Je li to istina?
- Jo vie nego to!
- Jo vie? Recite!
- Doao je as albe-
~ 845 ~
- Vi alite, oe moj?
- alim to sam poljskom kralju inatio, vrlo
alim!
- Dragi oe moj- i on obujmi kraljeva ramena.
- Ne bi bilo strahovitih muka u borbi da
ouvam kraljevstvo strahovitog krvoprolia
koje e nastati onog dana kad nestanem ne
ostavim nasljednika. Da se nisam inatio, ne bi
bilo napuljskog sjaja na mojem dvoru, ali u
mojim odajama bili bi mir i spokojnost!
- Srea, srea!
- Moda!
- Zaklinjem vas: ima li jo u vaem srcu iskra
koja tinja za moju majku?
- Katkad bljesne kao krijesnica u majskoj
noi!
- Priznajete li to, oe moj, istinski?
- Ima li razloga lagati?
- Ima!- i on kleei zavapi. -Moja je majka
gladovala, moja draga, nesretna majka-
usklikne suznim oima.
Matija gleda u sina kao da oekuje osudu.
Mladieve obraze zaliju suze to su ga pekle
~ 846 ~
kao iva eravica. A tamo iza blagog majinog

lica pojavi se Gordanin lik, hladan i miran, i
glas govori kruto: "Nita, nita nema njeno
srce da kae na enidbu s Biancom". Puca mu
grud, ne osjea srce, kao da se rastopilo u
vreloj boli. Sve, sve nestaje, samo odmazda je
tu, osveta Napulju! Osveta za majku.
Ivan odvie dugo uti. Otac eka osjeajui da
mu se sin ovog asa oprata sa snovima
mladosti!
Mlaahne blage crte hladne su, stisnute kao
da je u njih zadrla odluka, okrutna i prikazuje
ga starijim, muevno prijeteim. Strogi pogled,
kakav kralj nikad nije vidio u njegovim
crtama, upire se u nj:
- Oe, kralju, jedno jedino pitanje.
- Pitaj sine.
- Kad bi nasljednik prijestolja zatraio da
njegova majka bude u njegovoj blizini to
biste odgovorili?
- Nasljednik prijestolja ima svoja prava koja
mu kralj ne moe osporiti!
- Kad bi nasljednik prijestolja elio da mu
mati bude na dvoru?
~ 847 ~
- Gdje god nasljednik prijestolja eli tamo e

biti njegova majka.
- Oe, moja majka bit e osveena!
- Sjedit e uz mladog kralja Ivana Korvina?
Reci, sine?
- Sjedit e, oe moj! Hoe!
Kao val probuenog mora diu se kraljeve
grudi od teke pobjede.
- Dajte, oe, punomo za moje vjenanje.
Ivan prie k stolu. Tamni prsti lagano dru.
Kralj mu prui pero namoeno u crnilo. Jakim
potezima ispie Ivan svoje ime na papir kojim
opunomouje Lovri Ilokoga da ga zastupa u
Milanu na vjenanju s Biancom, neakinjom
vojvode Ludovika Sforze Moro i keri vojvode
Galeotta.
- Sine moj, spasio si kraljevstvo i kruto
osvetio svoju majku za sebe a i za mene!
- Hvala vam, oe za ovu rijei Izvan sebe primi
sin kraljevu ruku i obaspe je cjelovima.
Tog asa kralj ovije ruku oko Ivanove glave i
poljubi mu kosu po kojoj su sat prije padale
suze ene to je kralj nazvao jedinom istinom
svojeg ivota.
~ 848 ~
Obojica ute kao utueni nakon velikog

napora svih svojih duhovnih snaga koje su im
istroile i tjelesne sile. Kralj se po duproo stol,
a princ o naslonja.
Svaki od njih zagledao se u novu situaciju to
su je sada stvorili, potvrdili i uvrstili;
Napokon e kralj:
- Odredit u da odaje pored tvojih urede za
tvoju majku. Neka tebi i njoj bude udobnije!
- Hvala, oe!
- Jo neto, sine. Odsad ne smije meu nama
dvojicom biti skrovitih misli i ina. Pomozi mi,
sine, da ne ivim u vjenoj strepnji. Treba da
zna: ima na dvoru ljudi koji bi eljeli da te
nema!
Mladi gleda kralja i slua.
- uvaj se! Ne dolazi u blizinu onih iz Italije
dok ne odstranimo Alfonsa. I molim te, ne
udi se ako sam odvie ljubazan s
Giovannijem, Hippolitom i drugima. Na to me
nukaju vane osnove.
- Nisam ljubomoran na njih.
- uvaj se Nardellinih uiju jer ona se samo
priinja slabo umnom.
~ 849 ~
- Uvijek sam to slutio.

Ne tjeraj oklopnike koji stoje po trijemovima.
Nisu postavljeni tamo da ti otimlju majku,
nego zbog tvoje sigurnosti! Silazi samo
okruen oklopnicima. Nikad i nigdje ne
uputaj se u razgovor s Alfonsom ni s
Enricom. Ako Inocent poivi, bit e lako s
Alfonsom. Umre li, naslijedit e ga Borgia, a to
je uzrok zbog kojeg moram igrati komediju. Sa
mnom igra tu komedija i Varadi.
- Koji je htio da mi majku one veeri prevarom
odvede?
- Po mojem nalogu. Ali taj ovjek najjai je
oslon mojih osnova da tebe okrunimo
kraljem. Samo je odvie strastven u svojem
govoru, ali za tebe daje i glavu. A sad te
molim: izjai svakog dana malo na zrak i
sunce, potpuno okruen oklopnicima. u
pratnji mojoj i Damirovoj.
- Neete pokuati da maknete moju majku?
- Zadajem ti rije: ona e ostati na dvoru dok
budete htjeli ti i ona.
- Dakle, do njene i moje smrti!
- Jesi li zadovoljan?
- Da, oe.- izjavi Ivan odluno.
~ 850 ~
- Onda dovienja, sine!

Rastali su se zbliieni. Princ hitno poe u sobu
svoje majke, pristupi joj i zagrli je:
- Majko, nosim ti sreu za kojom si eznula!
- Kad bi mogao donijeti sreu, ne bi tvoje lice
bilo natopljeno tugom.
- Umor je to, ne tuga! Sluaj, majko! Kralj,
moj otac, napustio te je, ali izbrisati te iz
svojeg srca nije mogao.
Velike modre oi s bolnom rezignacijom upru
se u sina:
- Uzalud tjei, sine.
- Sam mi je priznao. On kojeg sam smatrao
okrutnijim od Asirca. Dolje, posve na dnu
njegova srca jo ivi tvoja slika, slika jedine
istine njegova ivota. Samo mi je to rekao! Da,
majko, on! Jesi li sad sretnija?
U modrini njenih oiju bude svijetlo...
- Da je to istina, svitalo bi mi sunce u
sumraku ivota.
- Istina je, vjeruj svom sinu. I ostat e sa
mnom majko i sad i kad budem kraljem.
- Potpisao si punomo?
~ 851 ~
- Jesam, majko.
- Od svoje volje?
- Da, majko, od svoje!
- Neka srea ide tvojim putovima, a sad te
molim poi odmori se, vrlo si blijed, izmuen.
- Jak sam, jak da ramenima najurim tri
Napulja!
Na njenu ponovnu molbu osjeti potrebu za
samoom i mirom, pa se uputi u svoju
knjinicu.
- Tu nae Damira koji je ostao nakon
razgovora s Gordanom i sjedi sagnut,
izgubljen u mislima.
Ivan mu se baci u naruaj!
- Svreno je, Damire! Svreno!
Ruke mladog plemia vrsto obujme prinevo
klonulo tijelo.
- Za nekoliko tjedana, Damire, bit u vjenan
s Biancom!
- Ivane, zato si to uinio, to si uradio?
Kaznio sam Napulj da obdarim sreom i au
svoju izmuenu majku. Da si znao to je
~ 852 ~
propatila, rekao bi: odreci se ljubavi i raspni

muitelje svoje majke. Gordana me prezrela!
- Jao njoj kad se njen razbor sastane sa
srcem.
- Dobri moj Damire, za mene je srea
izgubljena.
- Zar je to neopozivo?- pita Damir i pogleda ga
odanom boli.
- Sjea se, Damire, kad smo se u ovoj sobi
zakleli jedan drugome na sreu svojih majki?
- Kao da je bilo danas!
- Hoe li uvijek ostati uza me i nikad me
nee ostaviti?
- Dok bude vjerovao u moju vjernost, borit
u se za tebe, uza te i s tobom!
- Gdje prestaje vjera, umire prijateljstvo,
umire ljubav prijateljstva. A ona e ivjeti do
moje smrti, Damire. Trebam te danas vie
nego ikad prije. Nikome, ni majci ne smijem
pokazati rane svojeg srca. Bole me, jako me
bole, Damire.
- Boljet e i Gordanu.
- Vara se, Gordana je gotovo mukarac. Njoj
je kraljevstvo sve, a ipak e se jednom udati.
~ 853 ~
Ova misao gri mi vrat poput eljezne ruke

Damire! ovjeka kome ona pripada smrtno u
zamrziti. I toga se bojim!
- Nije li obeala da nee pripasti nikome?
- Obeala? Ne! Stavila je pitanje kao ucjenu
oekujui da joj obeam pokoriti se i pristati
na enidbu koja znai: primiti krunu!
Progledao sam to. Ne dam se ucijeniti od svoje
ljubavi. Ne dam! Nisam tako slab kako ona
misli. Ne! Odbio sam tu pogodbu!
- Ipak si potpisao!
- Da osvetim svoju majku! Osvetit u se, tako
mi ivota! Razorit u Beatriceine napuljske
utvrde u ovim zemljama da osvetim majku i
usreim kraljevstvo. A Gordana neka bude
sretna. Ne! Nije istina to velim! Nikad nisam
toliko eznuo za njom kao danas kad sam
potpisao. Nisam dovoljno plemenit, ne mogu
je ni u mislima prepustiti drugome, to e biti
od moje ljubavi, Damire? Ona je moja najvea
pogibelj. Spoznao sam to u asu kad sam na
onu punomo stavio svoj potpis!
- Ja ne gubim nade, Ivane. Gordana se mora
slomiti.
~ 854 ~
- Uzalud tvoje rijei. Nita me ne moe

utjeiti, svi ste preslabi da stiate oluju u
mojoj dui. Rije je zadana Bianci, Milanu!
Svreno je, svreno!
I klone u naslonja. Pun boli i straha za
svojeg druga Damir se zagleda u neto
neizvjesno i njegovo lice odaje izlinost svake
borbe, izraava strepnju za budunost
prijatelja.
U tom tekom asu pa Stjepko otvori vrata
ispred milanskog poslanika. Grof Marcello
uao je vrlo ozbiljan i neto uznemiren. Damir
i princ se trgnu. Ivan doeka poslanika neto
rastreseno.
- Visosti ree Marcello dolazim s dozvolom i
na elju njegova velianstva.
- to elite, gospodine poslanie?- upita i
ponudi mu i stolicu.
- Dopustite, visosti, da se udaljim -ree Damir
opazivi da poslanik ne eli govoriti pred njim.
- Vau visost molim da moj upit ne bi
smatrali kao ultimatum ili moda nepovlasno
uplitanje u vae osjeaje.
~ 855 ~
- Svoje osjeaje smatrat u uvijek svojom

linom slobodom- odgovori Ivan odluno, ali
prijateljski.
- Njegovo velianstvo me ponukalo da vas
pitam... ako visosti ipak ne elite?
- Naprotiv, izvolite pitati.
- Proulo se da je vaa visost negdje i nekome
prijetila samoubojstvom ako ne dobije za enu
dou Isabellu.
- Dou Isabellu? usklikne princ zaueno.-
Gospodine poslanie, to je vrlo loa ala
dvorana. Da sam se ja prijetio
samoubojstvom? Gotovo bih se morao
nasmijati.
- Visost, dakle, nikad nije zaprosilo dou
Isabellu? Ni u koga?
- Nikada! Nema nikakvih razloga da je
zaprosim. Prema njoj sam vazda bio usluan i
srdaan. Ona je krasna djevojka, ali nikad
nismo preli granicu prijateljstva niti sam
ikad bilo pred kim spomenuo kakvu prosidbu.
Na to vam zadajem svoju viteku rije.
- Rije vae visosti dostatna je i da me njegovo
velianstvo nije uputilo!
~ 856 ~
- Moj otac oito je elio da raspri neku

spletku, jer ovo je doista obina spletka
Vjerujte: da ljubim Isabellu, ni asa ne bih
oklijevao da to iskreno kaem. I nitko ne bi
stavljao zapreke toj enidbi.
- I ne bi nikako dolo do vjeridbe s
neakinjom mojeg vladara.
- Sasvim jasno i tono.
- Onda molim vau visost neka izbrie iz
svojeg sjeanja moje pitanje. I neizmjerno se
radujem da nita vie ne zakruje put
rodbinskoj vezi izmeu uzviene dinastije
njegovog velianstva Matije i mojeg vladara
Ludovika Sforze.
- Ne, nita ne moe zakriti taj put odgovori
princ.
Poslanik se oprosti.
Na izlazu iz dvora sretne tri jahaa u ruhu
napuljskog kroja.
- Zar dolazite iz Napulja?- zapita ih grof
Marcello.
- Ravno odanle. Brzotea sam njegova
velianstva napuljskog kralja Ferrantea-
izvijesti prvi jaha.
~ 857 ~
Grof Marcello poe niz Dverce. A Napuljci

ujau u dvor. Kralj i Varadi jo su uvijek u
radnoj sobi raspravljali o prinevoj svadbi.
Varadi je s ushienjem promatrao punomo,
to ju je princ potpisao. Uto dvorski metar
saopi kralju da je stigao glasnik iz Napulja s
pismom njegovog velianstva.
I Varadi i kralj upitno su se pogledali.
- Velianstvo, to da radimo s glasnikom?-
zapita dvorski metar.
- Odvedite ga ravno kraljici!
Kad je dvorski metar iziao Varadi se
zagledao neto spoitavajui svojem vladaru:
- Velianstvo, ovaj put neete otvoriti pismo?
Nije vie potrebno hvatati glasnike, a ni
uputno. Kraljica nema razloga da preda
mnom krije napuljske osnove. Ta ja sam ih
prihvatio. Idem k njoj da ujem kakve su
vijesti.
Beatrice je ula u dvoranu svoje brae.
Giovanni se zabavljao udarajui u gitaru
pratei Francesca koji je pjevuckao neku na-
puljsku pjesmicu.
- Gdje je Hippolit? -upita iznenadno kraljica.
~ 858 ~
- Vani je s dadiljom u dvoritu.

- Razmaenko mali, ni sa ime nije zadovo-
ljan. Pravo dijete napuljske raskoi.
- Prava aragonska krv. Sve trai vie, ljepe i
sjajnije doda Francesco.
- Mislila sam da e svojim ponaanjem
odvratiti kralja, a on se upravo zabavlja
Hippolitovom neobuzdanou.
- Jer se pribliuje kraljevoj udi.
- Moda. Ali, djeco moja, ujte zanimljive
vijesti iz stare palae.
- Nardella je opet bila na poslu?
- Nije mogla ni u blizini. Sva su vrata zaposjeli
oklopnici i dolje i gore na prinevu trijemu.
- Zato to?
- Ne znam, ali ipak smo neto doznali. Nai su
dvorani vidjeli princa Ivana dva puta silaziti
kralju i svaki put je bio dugo u kraljevskoj
radnoj sobi. Kad se vraao, Enrico ga je vidio i
opazio kako je princ bio jako uzbuen.
- Radosno!
- Oajno!
- Onda nema pogibelji.
~ 859 ~
- Premda je Matija savren glumac, vjerujem

da se posve odrekao Ivana. Inocent ne moe
dugo ivjeti, dakle nema drugog izlaza, nego
da se kralj pripravi za Borgiu. Ciceron veli:
uvijek valja gledati daleko u budunost.
- udim se, Beatrice, da toliko oboava
Cicerona. On je vie govorio nego radio.
- Govorio je da prikrije svoje lukave ine, a
lukavost je jae oruje od itave vojske.
- Prema tome, ti si jaa od svih 200.000
kraljevih oklopnika.
- Nije dospjela odgovoriti, jer dvorski metar
Enrico najavi kraljev dolazak. Iz pokrajne
dvorane paevi su otvorili vrata. Kraljica i
njena braa izmijenile poglede. Svi ustanu da
ga doekaju. Matija se prijazno priblii
Beatrici i poljubi je njeno u elo pa tiho
upita:
- Nisi osjetila moj cjelov ujutro kad sam
odlazio?
- Odvie sam duboko spavala. Sad tek znam
zato sam se probudila tako vesela. To je
uinio tvoj cjelov.
~ 860 ~
- Neobino si lijepa danas, izvanredno!

Opaa li to Francesco?- i okrene se k
mladom kardinalu.
- to je sunce danu, to je vedrina ljepoti.
Vedrina je uljepala Beatriceinu draest.
- Neka tvoja vedrina bude kao i sunce vjena-
ree kralj tolikom usrdnou da nitko ne bi
mogao razabrati je li namjetena ili je uistinu
oaran Beatriceinom ljepotom.
- Sva moja vedrina posveena je tebi, Matija.
- To me usreuje, Beatrice! Danas sam morao
itava dva sata gledati prinevo mrko i
alosno lice.
- Zar je nezadovoljan?
- Nakon dananjeg razgovora sa mnom
uistinu nema razloga zadovoljstvu. S njim je
stvar zakljuena! Sad sam posve miran! Neka
svoju sreu nae tamo kamo ga vue srce. Ne
bismo li danas na Medvedgrad?
- Upravo sam htjela to predloiti, ali imam ti
neto saopiti. Moj otac mi alje glasnika.
- to javlja moj dragi tast?
- Inocent se uistinu vratio u ivot, ali nema
nikakve nade da e drugi njegov ivot biti
~ 861 ~
dugotrajan. Svakog asa moe opet na drugi

svijet.
- Nadam se da e ga ovaj put zadrati tamo.
- O tom lijenici ne sumnjaju. Onda, jo mi
otac javlja o skorim svatovima. Pozvat e nas
oboje na tu veliku sveanost. Njegovi su
izaslanici odaslani drugog dana nakon
brzotee.
- Velika hvala njegovom velianstvu na toj
panji. Vjeruj mi, neizmjerno bi se ponosio da
s tobom mogu projahati napuljskom obalom,
ali kad bi Turin saznao za moju odsutnost,
prekrio bi primirje, a Fricdrich bi se bacio
preko granice kao gladni vuk. Shvaa li?
- Na to sam odmah pomislila.
- Vjeruj mi. bilo bi mi vrlo teko liiti se tvoje
blizine, ali kad bih ipak ti svakako eljela
poi...
- Da stupim na napuljsko tlo bez svojeg
slavnog kralja? To bi bilo kao da sam stigla u
Napulj u oskudnoj haljini prosjakinje.
On rairi usne na osmijeh pun sree:
- Oekivao sam takav odgovor. Uostalom, do
svadbe ima jo vremena. Moda se dogodi
~ 862 ~
udo i moje neprijatelje odnesu avli. A drugo

nita ne javlja njegovo velianstvo?
- Nairoko opisuje sjaj koji e razviti na svojim
svatovima. Samo o tome pie. Pun je
svatovskog zanosa kao kakav mladi. A mi,
iako neemo prisustvovati, moramo se
pobrinuti za te svatove.
- Razumljivo. Jo danas emo odluiti o
darovima naem mladoenji. Darovi treba da
dostojno zastupaju sjaj naeg dvora.
- Kako si paljiv, Matija!- pomiluje ga ona.
I zapoeli su raspravljali o darovima. Kralj
govori o tome s tolikom vanosti i ivosti kao
da nema pcee brige od svadbenog poklona
napuljskom vladaru.
Onda ostavi kraljicu s braom vrlo veseo i
raspoloen, dok je u svojoj dui nosio gusti
mrak svoje prolosti koju je danas iskopao
pred sinom. U radnoj dvorani naao je
Bakaa i Filipca. S velikim ushitom prui
ruku Filipcu.
- Boljetica vaa bila je samo putni umor. Sad
smo opet sva etvorica na okupu. Posla ima
previe. Moja asna gospodo, prionite dok se
ne vratim.
~ 863 ~
I zatvori se u svoju privatnu odaju iz koje vodi

tajni ulaz u kulu. Odavle Radulu poalje po
Varadija, ali ga uputi da ne kae nita tko ga
zove.
Varadi je odmah stigao u kulu. Kralj se
smijeio i tiho veli:
- Napuljski kralj se eni! Njegovi su ljudi na
putu k nama. U etvrtak Lovro Iloki mora
putovati i neka pazi da se ne sretne s
Napuljcima. Sad mi dozovite rimskog tajnika.
Valja mu dati novaca da potkupi Demovu
strau. Dogovorit emo itavu osnovu, pa
neka to prije otputuje u Rim.
- Vae velianstvo ne kani na svadbu?
- Htjeli ste rei njezino velianstvo! Uistinu,
ona ne kani. Mi emo danas izjahati na
Medvedgrad, a princ neka u naoj odsutnosti
izae na zrak. Recite mu, ako bi lijenik
dopustio, moe iznijeti na trijem svoju majku.
Mi emo ostati na Medvedgradu do sutra.
Kraljica je vrlo vedra.
- Razumijem, velianstvo.
Popodne sunce se sakrilo za oblake i nastala
je hladovina.
~ 864 ~
itav je dvor odjahao na Medvedgrad. Samo

princ i Damir ostali su na Griu. S njima i
Varadi. Popodne Ivan je izveo na trijem
majku. Stigla je i Damirova majka. Obje su
ene osjeale tihu sreu uz svoje sinove.
*****
Bio je etvrtak o podne.
Knez Iloki stigao je u dvor. Kralj se s njime
povukao u svoju radnu odaju. Tom je
sastanku prisustvovao samo Varadi.
- Jesu li vrata osigurana od Nardellinih
uiju?- upita kralj svojeg kancelara.
- Da, velianstvo. Nitko se ne puta u blizinu
vaih odaja. Sad ona obilazi dvorom kao
mjesear, sve neto trabunja i ini se gluhom.
- To vei razlog da govorimo kao u
ispovjedaonici -odredi kralj, pa onda tiho
nastavi:
- Varadi, vas ne mogu poslati u Milano, a
netko od mojih savjetnika mora potpisati
brani ugovor. Odluio sam poslati Filipca.
Idite i recite mu neka se odmah spremi i poe
s vojvodom. Kamo, to e mu Lovro rei putem.
Filipec neka sazna smjer puta tek onda kad
budete ve daleko, vojvodo.
~ 865 ~
-Ne sumnjam u svoje savjetnike, ali opreznost
nikad nikome nije naudila Dakle, Varadi,
poite i inite se kao da ni vi ne znate kamo
ima poi.
- Izvrit u nalog velianstvo.
I Varadi se po i iz dvorane, a vojvoda izvijesti
svojeg vladara:
- Velianstvo u Brezovici eka dvjesta
hrvatskih plemia da ih vodim kamo god
elim, a ugarske plemie odredit ete vi.
- Hvala, vojvodo!- | potapa ga po ramenima.
-U vas se pouzdajem kao u sebe. Damirovu
ocu recite neka ostane ovdje. Njega trebam na
hrvatskom saboru da predsjeda saborskom
sudu koji e suditi optuenim velikaima. Ve
sam rekao knezu Bernardinu Frankopanu da
vam se pridrui. I on ne zna kamo polazi.
- Istina, jedva se vratio s Filipcem iz Ferrare,
ali on je vrst. Nije mu teko pridonijeti ovu
rtvu svojem kralju. Knez e vas priekati sa
svojom pratnjom ispred grada Ozlja a darove
za nevjestu ponijet e za vama u Brezovicu
moji brzotee. Evo vam i spise. Tu je moja
izjava kojom javljamo u Milano to moj sin
~ 866 ~
donosi u brak, a ovdje prineva punomo.

uvajte to!
- Vie od svojih ivota!
- Zato sam i odabrao za ovu misiju vas,
vojvodo. A jeste li se oprostili s kraljicom.
-Rekao sam da polazim u Ilok. Ona me vrlo
milostivo otpustila.
- Prema tome, sad moemo pozvati milanskog
poslanika da vam on dade popratna pisma za
svojeg vladara.
- Samo jo jedno molim, velianstvo.
Dopustite mi da se oprostim s Gordanom.
- Neka bude. Ali oprezno- i kralj uzme sa stola
srebrno zvono.
- Uao je pa kojem kralj naloi da pozove
dvorskog metra Orbana. Ovaj dovede
milanskog poslanika grofa Marcella.
Pregledali sa sva pisma, udarili peate, a onda
ih predali Lovri. Poslanik zaeli Lovri sretan
put u Milano pa se s njim izrukuje.
-Putujte sretno! ree kralj.
- Velianstvo, moj ivot i ast zalaem u
asnu zadau koju ste mi povjerili.
~ 867 ~
- im obavite vjenanje, aljite brzotee, ali

najpouzdanije! Piite samo znakovima koje
smo ugovorili. Oekujem da ete osvjetlati
svoje lice, vojvodo!
- Ili u donijeti vjenani list, ili ostaviti tamo
svoju glavu!
- Oekujem vjenani list!- nasmijei se kralj.
Sam kralj posmatrao je s male kule odlazak
vojvode Ilokog njegova pratioca Filipca
uivajui u tom gledanju sve dotle dok se
jahai nisu izgubili meu grikim kuama.
Tada kralj sie u radnu dvoranu gdje ga eka
Varadi.
Obojica osjeaju lagodnost.
- Biskupe, jeste li spremni da me posluate?
- Uvijek se pokoravam velianstvu.
- Onda nemate sasvim svjee sjeanje- odvrati
kralj smijeei se.- No, pustimo to je bilo!
Uspjeh naeg plana ovisi o vaem dranju.
Sad nastaje mir, potpun mir. Sve nae oruje
valja odloiti, posakriti i uzeti u ruke palmu.
Prema kraljici i itavom njenom rodu
iskazujte najvee potovanje i prijaznost
Pokaite kako ste se upokorili. Znam, vama je
~ 868 ~
pokornost teko hiniti, ali neka je na mojem

dvoru napokon jednom mir!
- Neu ga naruiti!
- Ni ja. A sad siimo.
Uskoro nakon tog razgovora u kraljevskoj
odaji okupili su se njegovi dvorski metri,
stolnici, posteljnici, tovarnici, konjunici,
upravljai lova i svi dvorani koji su imali
razne dunosti oko uzdravanja i upravljanja
dvora. Kad su se poredali, kralj oslovi svoje
dvorske metre. Orbana i Mladena
Berislavia.
- Sutra elim sa itavim dvorom i svim
gostima poi na Medvedgrad i ondje ostati
barem tjedan dana. Za to vrijeme neka se
prirede predstave, glazbene zabave, naroito
veliki lov u poast hercega Hippolita.
- Velianstvo, za sve goste nee biti dovoljno
mjesta u dvoru- upozori Berislavi.
- Koliko je naih gostiju raunajui zajedno
moje roake Gerebe, kneza Zapolju i
palatina?
- Zajedno s poslanicima Milana, Napulja,
eke, Venecije i Rima sada jo
dostojanstvenici iz vojvodine Ferrare, zatim s
~ 869 ~
domaim velikaima i dostojanstvenicima

vaeg velianstva -ukupno pedeset odlinih
gostiju.
- Tako malo? A pratnja?
- Ako raunam samo plemie u pratnji, onda
se broj poveava na dvije tisue ljudi.
- Tako mnogo?
- Samo plemika pratnja njegove visosti
Hippolita broji dvije stotine plemia i tri
stotine vojnika.
- Koliko osoba broji moj dvor ne raunajui
lanove moje obitelji?
- Pet stotina osoba i dvije tisue vojnika.
- Nije odvie! Ali ini se, moj dragi, svu ovu
eljad moram ja svakog dana nahraniti i
napojiti?
- Da, velianstvo.- On se nasmije.
- Griani se ne mogu potuiti na mene. A gdje
ste ukonaili ovoliko ljudi?
- Svaki Grianin i Kaptolac ima u svojoj kui
po jednog i vie stanara, a biskupski dvor,
plemike palae, kanonike kurije,
medvedgradski dvor i Popov toranj sve je
krcato gostima.
~ 870 ~
- Dobro, ali ako na Medvedgradu nema

dovoljno mjesta ko naistu, onda podignite
moje kraljevske atore.
Zatim je jo izdao neke naloge, a najposlije
otpoalje sve iz dvorane, a zadri samo
dvorske metre Orbana i Berislavia.
- Alfonsa Borgiu smjestite svakako gore u
Medvedgrad, i to u blizinu kancelara Varadija.
O tome u vam izdati posebne naloge.
im su izali, Varadi upozori kralja:
- Alfonso jamano nosi svoj praak uza se.
- Zato u isporuiti princu neka hini nahladu
i ostane na Griu. Alfonsa u zadrati na
Medvedgradu dok nam ne stignu kakve vijesti
o Inocentovu ozdravljenju. im primite takav
glas, Alfonso e putovati. Nadalje, tajnik
mojeg rimskog poslanika danas putuje. Dajte
mu sve potrebno. Ako princ Dem uspije
pobjei, onda ne trebam milosti Roderiga
Borgie. A sad smo svrili. Idem kraljici da joj
saopim sveanost u Hippolitovu ast.
~ 871 ~
SVE NA JEDNU KOCKU
itav dvor boravi na Medvedgradu. Kralj se

posveuje kraljici, njenoj brai, Hippolitu i
svojim gostima. Svakog dana prireuje
kraljica sveanosti i lovove da se obraduje
njen neak s kojim se ne moe ni asa rastati
ispunjavajui svaku njegovu elju.
I kraljiini dvorani tekim naporom
udovoljavaju prkosnim djeakovim hirovima,
a ovi sve vie raspiruju staru mrnju kraljevih
dvorana prema napuljskom dvoranstvu
kraljice, brojno poveanom pratnjom djeaka
primaa.
Kralj se predao odmoru zabavljajui se s
brojnim gostima, roacima Gerebima,
palatinom, hrvatskim banom, knezom
Zapoljom, poslanicima, velikaima. Svi vide
kralja raspoloena, pristupana svakoj ali,
veselim raspravama, zabavama to ih
pripravljaju dvorski glumci, pjevai i
glazbenici. ini se da kralj uiva u bezbrizi i
veselju, uitku sjaja i raskoi svojeg dvora.
Samo njegovi pouzdanici znaju da se kralj
svake veeri prije nego to ulazi u svoju
branu lonicu navraa u sjevernu kulu
~ 872 ~
medvedgradskog dvorca gdje je uredio

privremeni kabinet.
Tamo ga ekaju dvorski metri i Varadi s
kojima povjerljivo raspravlja.
*****
Lov traje ve dva dana. Sav dvor s gostima
podao se lovakim uicima. Na podnoju
ume, u dolini, po irokoj livadi prosulo se
itavo malo selo kraljevskih atora za
odmaralite. Starci koji nisu lovili i oni koji su
se umorili sjedoe uz drvene stolove u
atorima i veselo se podaju jelu i piu.
Kraljevski sluge neprestano tre s punim
vrevima.
Poljanom ispod Zagrebake gore projuri
nekoliko jahaa s kraljicom Beatricom. Enrico
i Francesco vode malu povorku i zaustave je
tik pred kraljevskim modrim atorom.
- Velianstvo se eli odmoriti? -upita Enrico.
- Naprotiv! Potrai meu gospodom mojeg
lijenika. Neka mu smjesta osedlaju konja.
I on odjae prema atorima kraljevske
pratnje. Napuljski princ kardinal Francesco
pun zabrinutosti upita:
- Beatrice, tebi nije dobro?
~ 873 ~
- Ne boj se!
- Blijeda si.
- Ne dolazi bljedilo samo od tjelesne boljetice.
- Odgovor me zabrinjuje. Razjasni, sestro!
- Idem na Gri.
- Vraa se?
- U tvojoj pratnji!
- A kralj?
- On e do kasne veeri loviti.
- eli otii da on ne zna?
- I to vrlo hitno!
- Zato, Beatrice?
- Ne pitaj me do Gria nijedne rijei.
- Tvoj glas dre.
- Samo nadzemaljsko bie moglo bi ostati
mirno.
- Uznemiruje se? Neto se dogodilo?
- Rekoh: ni rijei do Gria. Idi grofu Marcellu i
pozovi ga da nas prati. Ne reci mu kamo
idemo.
~ 874 ~
Kardinal se uputi milanskom poslaniku koji je

sjedio u sedlu posljednji u kraljiinoj pratnji.
Beatrice zovne svojeg starijeg napuljskog
pouzdanika blie. Pristali Napuljac primakne
konja kraljici:
- Ostat e ovdje na toj poljani i ekati kralja.
Razumije?
- Vae velianstvo, potpuno sam razumio.
- Kralj e se vratiti predveer iz lova. Poi k
njemu i predaj mu ovu poruku:
"Njezino velianstvo pozdravlja vae
velianstvo. Iznenada joj je pozlilo a lijenik
naredio da mora u postelju. Poto je put na
Gri odavde krai negoli na Medvedgrad i
mnogo lagodniji, njezino velianstvo se
uputilo onamo i moli kralja da se ne
uzrujava." Jesi li upamtio. Mario?
- Upamtio sam svaku rije.
Dotle se Enrico vrati s nipuljskim lijenikom
koji je ve uzjahao.
- Mario! -okrene se kraljica svojem dvoraninu.
-Kad doe Gordana, pokai joj put kojim smo
poli. Povedi je, a kad spazi moju pratnju,
reci neka me slijedi.
~ 875 ~
- Velianstvo izvrit u vae zapovijedi!

- A sad, naprijed!
I ona prva skrene s poljane obilaznim putem
da nitko ne opazi njen dolazak na Gri.
Francesco, grof Marcello, Enrico i napuljski
lijenik slijedili su kraljicu. Nije prolo ni
etvrt sata kad je na poljanu dojahala
Gordana u lovakom ruhu.
Odmah je Mario zaustavi, isporui kraljiinu
zapovijed i poprati istim putem kojim je
odjahala kraljica s pratnjom.
*****
U najveem nemiru Francesco je slijedio svoju
sestru Beatricu kad je ulazila u svoje grike
odaje. Nemir koji ga je pratio itavim putem
od Medvedgrada poveao se onog asa kad je
uao za njom u sobu i opazio da je rukavice
bijesno bacila na stol.
Nije se usudio nita pitati, jer je ona skidala
jahai klobuk pa ga isto tako bacila, a onda
pritisnula ruke na elo pa izrekla:
- Podla prevara!
- Gdje, od koga?
~ 876 ~
- Jesi li vidio kad je u umi pristupio k meni

neki lovac?
- Da, neto ti je govorio.
- im sam ga opazila, znala sam da mi glavni
kaptolski biskup javlja neto neprijatno. Ali
tako strano nisam oekivala.
- Stranu vijest? Odakle?
- Doivjela sam ve svata u braku s Matijom,
ali to je vrhunac, vrhunac svih njegovih
himba i prevaral
- Zar Matija moe u emu prevariti tvoju
opreznost?
- S kakvim mi je uvjerenjem razlagao uzroke
zbog kojih naputa Ivana a prima za prije-
stolonasljednika Giovanna. Ni asa nisam
mogla posumnjati u to.
- Valjda nije odustao od pogodbe?
- Odustao? Mnogo vie. Poslao je u Milano
svatove!
- To ne moe biti! Krivo su te izvijestili!
- Ne! Biskupov glasnik mi je rekao: vojvoda
Iloki odveo je povorku od vie stotina ljudi u
Milano i tamo e zastupati princa na
vjenanju s Biancom. S njim je poao i
~ 877 ~
Filipec; Skupili se i otputovali kriomice,

negdje iz nekog dvorca u okolici.
- Nije li vojvoda Iloki rekao da polazi u Ilok?
- Lagao mi je po nalogu kralja!
- To bi bio zloin ponienja i podlosti.
- Ovo je sve kralj izvrio nada mnom. Tu pred
svima nama neprestano istie Giovannija,
govori o njegovim sposobnostima kako e ga
odgojiti za prijestolje. Svake veeri kad smo
lijegali na poinak, on bi mi doaravao
budunost koja je otvorena Giovanniju i meni!
Obmanjivao me kako u zadrati prvenstvo na
dvoru svojeg brata kralja. A tamo daleko iza
Gria spremao je svatove i slao u Milano!
Moe li se zamisliti gnusnija himba!
- Kralj je igrao komediju?
- Najdrskiju, najogavniju od svih svojih
komedija!
- A princ mu je bio glumaki drug?
- Princ?! Ni svojim timom ni glumakim
sposobnostima nije dosegao oca. Od njega u
najprije sve doznati.
- Neka ga Enrico zovne dolje!
~ 878 ~
- Nee ostaviti samu svoju djevojuru majku!

Ona uzme ogrta.
- Valjda nee ti k njemu u posjet?
- U takvom poloaju ne bira se mnogo- i izie.
Uspela se na trijem prvog kata stare palae,
ali se odmah zaustavi. itav je trijem prepun
paeva i straa koji uvaju prilaz prinevim
sobama. I prvom pau zapovijedi:
- Reci njegovoj visosti da ga kraljica zove i
ovdje eka.
Pola je dalje od prvih redova paeva i
promatrajui vodoskok u dvoritu sabire misli
od kojih joj tamne visoko uzdignute obrve
asomice podrhtavaju. Uskoro princ poe
prema njoj, pozdravi smjerno i zamoli da ue
u njegovu knjinicu.
- Ne preostaje mi mnogo vremena. Imam ti
neto vano kazati.
- Sluam, vae velianstvo- ree on, zaueno
njezinim dolaskom i eljom da s njom govori.
- Mi smo sklopili savez. Tome nije dugo.
- Da, velianstvo!
~ 879 ~
- Obeala sam staviti na kocku sve da te

usreim, a sebe umirim. Zna to smo urekli?
Obeala sam da u te vjenati s tvojom
djevojkom.
utei je oborio oi to u nje izazove
pozornost i sumnju.
- Svejedno, Ivane, bila ona tko mu drago,
zadanu u rije iskupiti.
I ona se primakne k njegovu licu apui:
- Nikad zgodnije prigode! Kralj nee nekoliko
dana na Gri.
Poteni otvoreni pogled mirno gleda kraljicu.
Slua je ovog puta, gotovo ljubopitno. Beatrice
ga upita:
- Tvoja ljubav boravi na dvoru?
- Da, velianstvo!
"Kako je to moglo izbjei mojem pogledu",
ukori sama sebe u mislima dok je ivo
nastavila:
- Ivane! Prigoda je tu. Smjesta u poslati u lov
zapovijed da ona doe na Gri. Istodobno u
poslati po biskupa Oswalda na Kaptol. U
mojim odajama on e te s njome vjenati, a
onda uzmi svoju majku i nevjestu pa bjei s
~ 880 ~
ovog dvora. Sve to moe izvriti jo danas

prije zalaska sunca. Evo, put k srei otvoren
je tebi i tvojoj majci.
Njegove su blage oi sijevnule ljutinom. Ovog
asa spoznao je , kobnu istinitost kraljiinih
spletaka. Vjerovao je jo vre da ga Beatrice
mami na vjenanje, da mu prua ruku
pomonicu ljubavi kako bi zauvijek zadrala
prvenstvo na dvoru, a liila tog mjesta
njegovu majku. ena mramorne ljepote priini
mu se kao neman to se uspinje da dohvati
njegovu majku i zasjedne na njeno mjesto
koje joj je on namijenio kad je potpisao
punomo Lovri Ilokome. I ova ga spoznaja
uini hladnim i mudrim, pa odgovori sabrano:
- Hvala njenoj brizi vaeg velianstval
- Ti odbija ono to si prihvatio?
- Jer me odbila ona!
- Tko ona?
- Moja Ljubav!
- Odbila je vjenanje?
- Srce i moju ruku!
Stisnula je vjee to su poele treptati. Kroz
njene zjenice probode ga sumnja.
~ 881 ~
- Odve hladno prihvaa sudbinu

odbijenoga.
- Ponos mukaraca spreava me da kukam.
- Ponos je samo tit kojim mukarac zaklanja
svoje osjeaje! Napokon, ima posve pravo.
Ako na dvoru postoji djevojka koja te odbija,
pravo si uinio to si je zamijenio drugom,
bogatijom, monijom.
- To je jo daleko!
- Prema tome, sasvim si se raskrstio sa
svojom ljubavi?
- Da, velianstvo,
- I promijenio osnovu ivota?
- Moj ivot bit e vazda posveen mojoj majci.
- I pravo je tako- prihvati ona ivo - a ostalo
e doi samo po sebi. Prvu ljubav zamijenit e
druga. Takav je ivot. Htjela sam samo
iskupiti zadanu rije.
- Jo jednom hvalim vaem velianstvu!
- Ostani samo uz svoju majku!
Pogled pun mrnje spusti se za njom kad je
silazila niza stube i vratila se n svoje odaje, pa
ree Francescu:
~ 882 ~
- Nema sumnje, odrekao se ljubavi za

prijestolje. To je kraljevo djelo!
- Nita ti nije priznao?
- Sav je promijenjen. Odgovarao je lukavo i
namjeteno i kao da sam u njegovom pogledu
itala neto podrugljivo kad sam mu nudila
tajno vjenanje. Prema tome, dokaz vie da
vijest odgovara istini.
- Beatrice! Nisi se pitala tko je biskupu
Oswaldu mogao javiti tako dobro izmiljenu i
provedenu kraljevu prevaru? Nije vjerojatno
da bi Matija to povjerio kome drugome na
dvoru osim Varadiju, Bakau i Filipcu.
- Ne znam tko mu je javio, ali osjeam da ga
nije obmanuo. Kod posljednje sveanosti na
dvoru priapnuo mi je biskup Oswald: "Vae
velianstvo ima na kraljevu dvoru nepoznatog
tajnog pristau". Ime je zatajio jer ga "vee
prisega". Ako su za svadbeni put znala samo
trojica, onda toga, pristau valja traiti
izmeu ove dvojice.
- Ne znam i sad ne pitam. Sva grozota lei u
toj okolnosti da su svatovi odaslani. Odaslani.
Razumije li? Svakim korakom vuku u ponor
moj cilj.
~ 883 ~
- Ako je kralj kadar to uiniti?

- Sve moe oekivati od kralja Matije, samo
ne istinu! Ali sad mi preostaje jedino da
izmamim potvrdu te vijesti.
- Od koga?
- Od etvrte osobe koja bi morala biti
upuena.
- Milanski poslanik?
- Da! Jedino mi se ini nevjerojatno da bi se
Marcello iznevjerio svojoj rijei! Naas me ova
nada suzdrava da se posve ne rasplinem u
oaju.
- eli s njime govoriti?
- Zato sam ga i pozvala. Ostani Francesco
tamo iza onih vrata da bude spreman bude li
mi trebalo pomoi.
- Pomoi?
- uj, ako se srebrno zvonce na mojem stolu
oglasi, onda hitno ui ovamo, brzo!
- Razumije li?
- Sprema se na neto opasno?
~ 884 ~
- Bacit u sve na jednu kocku! Budi spreman.

A sad ga pozovi k meni, neka ne sluti da si ti
u blizini.
- Kraljica poe u svoju odjevaonicu i stade se
preodjevati. Najposlije neto narumeni
izblijedjele usne i lice.
Ogledavi se jo jednom u zrcalu, vrati se u
prijanju odaju. Grof Marcello ve je ekao.
Dugo se nije zanimala za najljepeg Talijana
na svojem dvoru. I kad je stupila u sobu, poe
prema njemu, ali u sredini sobe zastane.
Grofovo dranje nije joj ulijevalo nade.
- Stojite tamo kao pa- primijeti ona tiho.
Stupivi nekoliko koraka blie, opet se
zaustavi. Zar od toga iznenadnog sastanka s
njom ili smuen njezinom blizinom, kraljevski
dostojanstvenom, a enstveno zamamnom?
Svijetlozelena haljina kao da je bila namjerice
skrojena da ga zamami. iroki rukavi s
rasporkom otkrivaju njene nadlaktice, i izrez
oko vrata sputa se iljasto i razotkriva
njegovim oima mramornu bjelou njenih
grudi. Tamne kose ureene draguljima, a oi
kao da sa eljom promatraju lijepog
milanskog poslanika. Njene pune, rumene,
malo otvorene usne pojaavaju bjelou zuba S
~ 885 ~
tako rastvorenim usnama ini se gotovo

pohotnom i Marcello uini kretnju da joj se
baci pred noge. Ipak se povue i stoji ured
njom potiten kao da osjea osudu.
- Ne udite se mojem bijegu iz lova?
- Bijegu? Zato?
- Kralj e loviti do veeri, a ja sam naloila da
mu nita ne kau o mojem polasku na Gri!
On ne odgovara, a pogled mu je gotovo
preplaen.
- A na taj bijeg povela sam sa sobom vas.
Miii njegovih eljusti stadoe drhtati.
- Ne shvaate? -pita ona.
Prsi mu se nadim!ju.
- Vi propadate, Marcello, svakog dana. Ne
mogu due podnositi vau bol. Morala sam
govoriti s vama. Zato sam bjeala.
Tek sada prie korak blie, ali se ona
odmakne prema irokom sjedalu punom
jastuka i polagano sjedne nastavljajui:
- Pobjegla sam iz lova da mogu s vama
govoriti.
- Otjerati me s dvora?
~ 886 ~
- Spoitavanje nije drugo nego provokacija

priznanja koje elimo i nasluujemo. Je li
tako?
- Proli dani nisu bili skloni mojim enjama.
- Jer nisam imala nijednog slobodnog dana,
koji bih smjela dati sebi i vama!
- Nemam prava da se tuim na ljubaznost
kojom je vae velianstvo bilo obasuto od
kralja. Ipak, uzvraanje?
- Vjerujete da to uzvraam svim zanosom
svoje mladosti, da tonem u toj srei, da u dnu
srca ne elim ljubavi meni ravna, mlada,
lijepa mukarca koji me ljubi?
- Vjerujem samo svojoj zdvojnosti koju je
prouzroila ljubljena moja ne udostojavi me
ni jednim jedinim skrovitim pogledom. Jo
prije dva tjedna ispunjavala me ona tim
pogledima prevelikom sreom, nadom i
napajala moju enju. Ovo posljednje doba
nisam bio ni opaen!
- Ba zato eljen!
- Suvino je u meni buditi neopravdane nade,
jer ako je srce stalo vjerovati, razbor mi jasno
prikazuje moju bijedu.
~ 887 ~
- Ne! Razbor nije kriv vaim dvojbama. Uzroci

dvojbama samo su posljedica vae nemirne
savjesti!
- Moja savjest nema uzroka da me
uznemiruje.
- To dokazuje da ste zaboravili obeanje.
- Obeanje? Velianstvo, koje?
Osjea opasnost, iako ne zna na to kraljica
niani.
- Moj vjerni prijatelj Marcello zadao mi je
jedne veeri obeanje da e sprijeiti enidbu
princa Ivana s Biancom Sforza!
- Uinio sam sve to je bilo u mojoj moi.
Unato toj isprici njen pogled ga zaplai. Oito
je da se pod tim bijelim elom na njega
sprema navala.
- Vjerujem, put svatova u Milano niste mogli
sprijeiti?!
On se ukoi.
Izgubili ste govor od uda to mi je poznata
ova velika tajna? -smjeka se ona blago,
gotovo ljupko.
~ 888 ~
Njen smijeak i mir silno ga preplae, jer

ispod toga smijeka proviruje njegov pravi
poraz. Kakav? Nije mu jasno, samo osjea
drhtanje u miicama. Istog trena stvara
odluku da uva svoju ast i nita joj ne
prizna. Onda ga obavije melodija njenog
glasa.
- Neka se vaa svijest umiri. Odrijeila sam
vas obeanja, a to vam moram razjasniti.
Naime, nije mi vie danas do braka izmeu
Ivana i Isabelle.
Ova dva imena donose Marcellu snagu. Sjea
se prineve zadane rijei da nikad nije ljubio
Isabellu i poslanik se hvata te okolnosti da ne
padne u napast. Toliko se ohrabri da je naao
odvanosti i upitao je:
- Dakle, princ Ivan vie ne ljubi Isabellu?
Pitanje nimalo ne zbuni Beatricu. Ne slutei
da je poslanik s Ivanom preistio tu stvar, ona
naglasi:
- Prineva mladost koja je pala preda mnom
na koljena i prijetila samoubojstvom brzo se
dala zaslijepiti bogatstvom miraza Biance
Sforza!
~ 889 ~
Poslanik je tog asa vie vjerovao asnoj rijei

princa Ivana i bude mu jasno da je kraljica
onda kad se proula vijest o prinevoj smrti
izmudrila priu te ljubavi u strahu da joj ne
natovare sukrivnju za tu smrt. I osmjelivi se,
ponovo upita kraljicu:
- to na to kae doa Isabella?
- Vaa je pozornost odvie priklonjena mojoj
sestri, ova briga je dirljiva.
Prizvuk tih rijei odaje da ona prikriva ironiju
kojom je ispunjena i posve mirno, gotovo
ravnoduno proslijedi:
- Kako vidite, danas me brak princa i Biance
veseli jer e biti potreban buduem kralju.
Budui kralj ovog kraljevstva moe od Biance
i Ivana crpsti koristi. Zato me tako zapanjeno
gledate, Marcello?
- Velianstvo govori kao da "budui kralj" i
princ nisu jedna te ista osoba?
- Zaboravljam da je kralj Matija od vas bez
dvojbe zatraio u zalog asnu rije da o tome
nikome nita ne priznate. Govorit u posve
neovisno i ne trebate mi povlaivati niti
priznati. Samo vam elim pokazati da se ne
~ 890 ~
ljutim to niste zaprijeili polazak, svatova u

Milano.
Namjestivi se koketno, nastavi:
- Dakle, Ivanova enidba s Biancom danas
vie nije vezana za sudbinu mojeg ivota kao
onog dana kad sam od vas traila da je
sprijeite. Isabella se odrekla, ona je
Aragonka i zna da princ Ivan mora dovesti na
na dvor najbogatiju vjerenicu Evrope. To e,
kako rekoh, biti od koristi buduem kralju!
Biancino bogatstvo bit e vrlo vano za njegov
dvor, a osim toga, mo vojvode Ludovika
Sforze bit e tom enidbom u ovom
kraljevstvu znatno podreena Napulju!
Poslanik bulji u kraljicu kao da sumnja u
njenu prisebnost. Toliko umna ena otkriva
njemu, poslaniku milanskog vojvode, da ie
prineva enidba osnova uperena protiv
njegova vladara. Posljednje rijei: "podreena
Napulju" podsjeti poslanika na dunosti
prema milanskom vojvodi Ludoviku Sforza i
usklikne:
- Mo mojeg vladara podreena Napulju?
- Sasvim dobru vrite svoju ulogu, moj
prijatelju! Zadana rije kralju Matiji obvezuje
~ 891 ~
vas da se snebivate i prikazujete neupuenost

U ovu osnovu,
- U koju osnovu? -upita on, a Beatrice to
jedva doeka.
- U osnovu da se Matijinim nasljednikom
proglasi moj brat Giovanni!
Marcello problijedi, a kraljica se priinja kao
da nita ne opaa i nastavlja smijeei se:
- Sve je to ve davno ureeno s kardinalom
Borgiom. Ako se Inocent probudio, to nita ne
ini. Prema najnovijoj vijesti to mi je stigla iz
Rima, Inocent je ve trei dan nakon
uskrsnua pao u samrtnu postelju. Dakle, jo
malo i na e se zajedniki plan oivotvoriti.
Malo je odahnula, a kad on ne ree nita,
zapone uvjerljivo:
-Ne vjerujete da sam potpuno smirena zbog
svatova koji su poli u Milano? Traite veih
dokaza?
Bio je sve vie zapanjen i nije smogao rijei, a
ona nije prekidala govor:
- Evo, dokazai u vam. Ovdje je kopija pisma
mojem ocu- i lati se male
~ 892 ~
Okrugle torbice od zlatnog veziva prikopane

o srebrni pojas zelene haljine. -Pred vama,
moj prijatelju, nemam tajne! itajte pismo!
I ne brinui se za njegovo uzbuenje, gurne
mu u ruke sastavak svojeg pisma napuljskom
kralju u kojem mu javlja kako se Matija
odluio za princa Giovannija, na prijedlog
kardinala Borgie koji e mu zauzvrat izruiti
turskog princa Dema.
Dok poslanik ita, Beatrice kriomice istrauje
njegovo lice i opaa kako mijenja boju, a ruke
dru. Proitavi, on se digne i promuklim
glasom ree sveano:
- Velianstvo, zavirio sam u strahovitu tajnu
koju moram preutjeti svojem vladaru zbog
vas. Ne preostaje mi drugo, nego otii u
dobrovoljno progonstvo.
- to to velite? Zar je mogue da vi sve to niste
znali? -pretvara se ona.
- Zar bih mogao ostati na ovom dvoru da sam
znao?
- Ali, Marcello, to to znai? Sve sam vam
ispriala s uvjerenjem da ste vi na sve pristali,
a kralj vam je obeao trajno mjesto na ovom
~ 893 ~
dvoru ako to preutite svojem vladaru. Vi ste

zbog mene...
- Da, velianstvo! Vi ste to smjeli o meni
predmnijevati. Ja sam ve jednom bio izdajica
svojeg vladara kad sam na dvor u Milano
poslao glasnika s nalogom neka pria da je
princ Ivan, tjelesna i duhovna nakaza. Ali ovaj
put -on ne doree.
- Zar su me osjeaji prema vama zaveli u
bludnju?
- Velianstvo, ovu izreku ne shvaam.
- Drala sam da ste pristali na sve to uzevi
za nagradu odlino mjesto na naem dvoru,
samo zbog toga da moete ostati u mojoj
blizini?
- Kralj mi nijednom rijei nije spomenuo
Giovannija! Kunem se!
Dobro namjeteno hvata se za sljepooice i
okrene se od njega:
- to sam uinila, nesretnica! Govorila sam s
vama kao s prijateljem, uvjerena da ste
zatajili svojeg vladara radi mene. Sad, eto, tu
stoji samo poslanik milanskog vojvode i nitko
drugi!
~ 894 ~
Sputene glave on ne ree nita. Ona mu se

priblii:
- Shvaam svu grozotu vaeg poloaja kao
poslanika svojeg vladara, ali rjeavam vas
svih dunosti prema meni, Marcello! Odvie
mnogo osjeam za vas i evo to velim: ako vas
veu dunosti prema svojem vladaru, onda
vas pozivljem da ih ne rtvujete meni. Vi
moete, smijete, morate sve iskazati svojem
vladaru. Jedno jedino molim: tedite me kod
kralja, mojeg supruga!
- Odlazim dobrovoljno u progonstvo! Evo, to
inim za vae velianstvo!
Jo mu se blie primakne gledajui ga
zamamno:
- Jednom u Budimu rekla sam vam: "Idite
dolje u Zagreb, ekajte me u tom gradu gdje
nema vrebajuih pogleda ugarskih velikaa.
Tamo, u tom gradu, dat u odgovor vaim
strastima". To sam rekla!
- Sluao sam vae rijei i svoje srce!
- A ja, evo, itavu sedmicu hinim pred dvorom
kao da vas ne opaam da moj neprijatelj
Varadi, koji vreba moje poglede, bude
razoruan! Hinim, eto, itavo to vrijeme i ne
~ 895 ~
dajem vam ni jednog jedinog pogleda da mogu

ukloniti sve sumnje i po koji put praena
samo mojim bratom pobjei s lova na Gri ili s
Gria na Medvedgrad i povesti sobom vas!
Blizina njenog lica, dah, obeanje koje skriva
u svojim rijeima raspale njegovu strast i
potisnu u zaborav teak poloaj o kojem je as
prije odluio da bjei u svijet.
Ona se dotakne njegova ramena apui:
- I danas sam otila s lova! Kralj misli da sam
na Medvedgradu, a ja sam ovdje s vama da
budemo sami do sutra. Posve sami!
Napola zatvorene oi obeavaju mu sve za im
je udio jo Budimu.
- A sada sam ja razbila sreu koju sam htjela
ove noi uzeti.
Njegova vrela priroda pregazi poslaniku
savjest i on padne do njenih nogu, sav u
njenoj vlasti i plameno apne:
- Kraljice, boanska moja, rob va eka
zapovijed. Uzimam na sebe i zloin izdajice za
jedan as sree!
_ Ne, Marcello. Beatrice ne uzima ono to ne
bi mogla zadrati za sebe. Razumijte me
dobro!
~ 896 ~
I sad svu snagu ulije u naglasak ovih rijei:

- Prije nego usnama dodirnem vae...
On zadre kao da ve osjea cjelov, a ona mu
se primakne posve blizu.
- Prije nego se bacim u va naruaj moram
pojedovati sigurnost da ste moj, neopozivo
moj, bezuvjetno i danas, sutra i zauvijek!
- Vjeno, boanska moja- promuca on u
groznici.
- To moe biti samo onda ako niste zbog mene
poinili izdajstvo na svojem vladaru. ujte
me! Moj brat Giovanni bit e kralj, na to su u
tajnosti ve pristali svi stalei. Ovo va
vojvoda vie ne moe sprijeiti. Stoga ne inim
nita protiv svojih vlastitih kraljevskih
interesa ako vam dopustim da izvrite svoje
poslanike dunosti.
Ne shvaajui bulji u nju, a upija samo njenu
blizinu.
- Tu, uza me vi ete svom vladaru javiti to
ste uli iz mojih usta!
- Ne, ne- ape on.
~ 897 ~
- Ja vam zapovijedam! To vam nalae ena

koja eli da njen ljubavnik bude ista obraza,
neokaljene muke asti!
- Ljubljena!
- Samo ovako moete stei povjerenje svog
vladara da vas on trajno ostavi na mojem
dvoru!
- Ali kralj Matija?
- On nikada nee naslutiti tko je vojvodi
otkrio njegov plan. Rekoh vam: ovo otkrie
vaem vladaru ne moe vie nita izmijeniti.
Niti osnovi da Giovanni bude kralj nita
nauditi.
- Velianstvo- promuca Marcello-
zaboravljate, ako se posluim vaim
veledujem, da e vojvoda Ludoviko odustati
od prineve enidba s Biancom.
- rtvujem ovaj probitak! Izgubit emo samo
Biancino bogatstvo. Ovaj dvor ionako je bogat.
Tu rtvu moram pridonijeti miru svoga srca!
Miru nae budue sree, Marcello! Trajnosti
njenoj.
Zateturao je k njoj. Zamaglile mu se zjenice i
on trgne njene ruke pa ih ljubi strau kojom
~ 898 ~
bi cjelivao njene usne to su mu sada

navijestile svanue velikog asa.
- Ustanite, dragi moj! -tiho e ona- sjednite
tamo k mojem stolu. Pisat emo zajedno.
Doite! U tom pismu je moje jamstvo da vas
uzimam zauvijek!
Kao pijan poe za njom, omamljen, ne samo
njenom blizinom nego i rtvom to je
pridonosi skidajui s njega izdajstvo vladaru.
U tom nazrijeva njenu predanost i jamstvo
njenih osjeaja. To ga obezumljuje i preputa
se potpuno njenom vodstvu.
Ide k stolu kao mjesear.
Gestom najnjenije ljubavnice ponudi mu ona
stolicu i odmah mu dade papir i crnilo. On
uzima sve kako mu dodaje; osjea samo
njenu blizinu i pone pisati. Ona mu kazuje
stojei posve blizu pokraj njegove lijeve ruke
sagibajui se nad njim. Govori tiho kao da se
njemu umiljava, a ne da mu kazuje u pero
pismo:
"Premilostivi moj vladaru i vojvodo! Po svojoj
privrenosti i dunosti vama, veliki vladaru,
uao sam u trag zapeaenoj osnovi koja je
uperena protiv vae asti. Po toj osnovi
ugovoreno je s napuljskim kraljem i
~ 899 ~
kardinalom Borgiom da na prijestolje kralja

Matije ima stupiti princ Giovanni. U tajnosti
pristali su na to svi stalei. Princ Ivan, kojeg
otac ne smatra dosta jakim za vlast, imao bi se
vjenati s njezinom visosti Biancom Sforza
samo zbog njenog ogromnog miraza. Uvjera-
vanja velianstva kralja Matije da e postati
vladar samo je izlika da moj premilostivi
vladar pristane na enidbu koja bi njegovom
dvoru donijela ogroman imetak. Vidio sam
svojim oima koncept ugovora i savje-tujem
premilostivom vojvodi da svatove koji su
poslani u Milano odbije i potedi svoje mono
prijestolje od ovakve prevare...
Nadam se da e moj vladar biti sa mnom
zadovoljan i ostaviti me na ovom dvoru da
trajno pratim dogaaje i zatiujem mo i slavu
mojeg vladara"...
Pisao je hitro kako mu je kazivala.
Svrivi, providi pismo svojim potpisom, na
to ona milo zvuno primijeti:
- Oh, dragi, zaboravila sam, ovo e pismo stii
prekasno.
Pogleda je iznenaen. Tek sad mu bude jasno
da e Lovro stii prije pisma.
~ 900 ~
- Izgubljeno ree on- napola ravnoduno, jer

mu se tog asa ini izlino sve osim njene
blizine.
- Trebali smo napisati posve drugaije pismo,
na drugu adresu- i prinese mu posve blizu
svoje pune usne.
- Zapovijedajte rob-u ape on i strasno
uhvati njenu ruku koja mu se prislonila na
rame.
Od toga mu rije zapinje. Osjeajui njen dah
u blizini svojeg lica i njene grudi na svojim
ramenima sve su mu misli svijeta udaljene.
Osjea samo nju i blizinu asa od kojeg mu se
smuuje svijest...
- Dakle, pokuajte pisati pismom svojeg
vladara. Moete li?
- Sve mogu to vi elite! apne on u ekstazi.
- Kako vas nazivlje va vladar?
- Samo mojim imenom.
- Dakle, pisat emo drugo pismo i slati ga po
naroitom mojem glasniku koji je vrlo lukav i
hitar. Odjurit e za svatovima, a kad ih stigne,
spretno e predati ovo pismo Lovri Ilokome.
Kad ga on proita, svatovi e se vratiti.
~ 901 ~
Negdje iz dna due pomoli se u njemu savjest,

moda strah, pa se trgne i upita:
- A kad se vrati? to onda?
- Nita! Kad vojvoda milanski primi va
izvjetaj, ionako bi svatove odbio. Zaustavite
ih vi i vaa...
I dok to govori, poloi mu ruke na rame,
sasvim blizu njegova vrata. Od tog dodira
zaboravi sve protimbe savjesti. Mozak mu
potpuno zataji. Dunost utone u strast to
vlada njime i on uzme pero, a ona mu kazuje i
sve se vie pribliava njegovu licu:
"Dragi Marcello!
S razloga koje nije potrebno da navodim
odustao sam od enidbe sina kralja Matije,
Ivana, s Biancom i traim od vas da to odmah
priopite njegovom velianstvu kralju Matiji..."
-Sad jo samo vojvodin potpis- apne Beatrice

umiljato.
Kad je trebalo da potpie svog vladara
Ludovika Sforzu, njegova je ruka klonula. Ali
Beatrice se ve sagne k njemu, obujmi mu
vrat i prisloni svoje lice k njegovom. On osjeti
dodir njene mramorne puti...
~ 902 ~
- Samo mirno, odabranie moj!- ape ona.

Njegova svijest potamni, ruka mu vrsto zgri
pero i stvara se potpis milanskog vladara...
Pero se zaustavi. Njeno se lice vrsto priljubi
uz njegovo:
- Nije sasvim pravo, ali mi imamo pravo da
uivamo svoju ljubav! To je jamstvo naoj
srei, Marcello, srei to zapoinje danas,
eljeni ljubavnie!
Sve mu misli potamne u plamenu strastvene
elje. Osjeajui je tako blizu, usplamti u
njemu plamen. Njegove se ruke raskrile i
obuhvate njeno tijelo u naruaj, a usne mu
trae njene.
- Suspregni se, dragi, kasnije iza veere
ekam te u svojoj odaji.
Ali on ne uje nita.
Beatrice se okree tako da je leima dosegla
stol, naslonila se na nj, dok je on mahnito grli
i trai usne to mu ih ona otimlje. To ga
obezumljuje, pa je cjeliva u vrat, lice.
Njezina ruka trai zvonce. On ne vidi nita, ne
zna nita, samo osjea eljeno tijelo u svojem
zagrljaju...
Ruka joj dosegne zvonce i potrese.
~ 903 ~
U dnu se otvore vrata.

Francesco preskoi prag i spazivi prizor,
potri. Njegovi koraci zatropu. Marcello jo
uvijek ne uje.
- Ostavite kraljicu!- vikne Francesco prijetei.
Taj glas trgne Marcella. Spusti ruke s
kraljiina struka i ustukne. Prestravljen,
smrtno blijed, zuri u stol.
- Beatrice je pola lakim korakom prema
svojem bratu:
- Smiri se, Francesco, nije nita, ala!
Te rijei povukoe poslanikov pogled za
Beatricom to primicala k bratu. On spazi
zvonce vrsto u njezinoj ruci. To zvono
prorijedi strastvenu maglu u Marcellovu
mozgu. To mu zvonce otkriva neto od ega
mu se stegne srce. Osjea udarce u
sljepooicama, udarce nekog velikog zvona,
ini mu se da mu puca lubanja. Modri
plamici titraju pred oima.
Beatrice pristupi posve blizu k svojem bratu.
Tad hitro povue ruku. Zvonce nestane.
Marcello opazi da brat i sestra neto apu.
On ne uje. Odmah nakon toga prozbori
Beatricein glas:
~ 904 ~
- Od tvoje bratske ljubavi, Francesco, traim

da zaboravi to si vidio.
Mladi kardinal ne odgovori i stupi dva koraka
naprijed, otro gledajui Marcella:
- Gospodine poslanie, oekujem da ete se
udaljiti.
Kao da se po njemu prolio ledeni slap.
Pogleda Beatricu, ali mu je okrenula lea.
- Udovoljit u elji vae uzoritosti- odsijee
Marcello udnim, otrim glasom.
I mjesto da ide k vratima, priblii se k stolu
na kojem lee pisma to ih je upravo napisao.
Marcello uhvati sa stola svoj rukopis. uanj
uznemiri Beatricu. Obazre se, potri k stolu,
zagleda se u Marcella uloivi u svoj pogled
svu snagu i sav ar zamamljivosti:
- Ostavite, Marcello! -apne mu neujno.
Poslije veere ekam te, dragi i prui ruku za
pismima.
Ali on sloi pisma, gurne ih u dep, duboko se
pokloni kraljici i kardinalu, pa ode i zatvori
vrata .Kraljica bijesno baci svoju zlatnu
torbicu na stol.
Promaeno!
~ 905 ~
- Bila si neoprezna.
- Ne, ja sam dobro proraunala, ali ti si
prestrogo, glupo istupio.
- Nisi li mi doapnula da ga poaljem iz sobe?
- Ne tako otro, uvredljivo!
- Najvolio bih ga udariti kad sam ugledao
njegove ruke oko tebe.
- To sam izazvala ja!
- Ti si ga navela na to?
- Nisam li ti rekla: bacit u sve na jednu
kocku. Tvoj me dolazak imao samo osloboditi
posljednjeg ispada njegove strasti.
- Vara se, sestro, ja nisam kriv. Njegove su
oi bile uperene u tvoju ruku u kojoj si
stiskala zvonce.
- Zar sam sila s uma?
- Pratio sam njegov pogled, zurio je u tvoje
ruke i osvijestio se.
- Svejedno, on je u mojim rukama klupko
tanane svile koju u opet smotati kako mene
bude volja. Za danas uvee zvala sa ga k sebi.
- Ne smije to uiniti, Beatrice.
- Za Napulj se moe i smije sve! Sve!
~ 906 ~
- To veli ti, Beatrice, ije tijelo nije ogrlila

muka ruka osim tvojeg mua i moda...
- ekog kralja Vladislava? Zar i ti sumnja?
- Ne, ja sam mislio Ramira!
- Daleka prolost. Nju sam pregazila. Ali sad
moram nastojati da od Marcella dobijem
pismo koje sam tako teko stekla.
Sivi sumrak uvukao se u kraljiinu
spavaonicu, a ona lei pod svilenim
baldahinom. Ispod irokih rukava bijele
koulje od holandskog platna; svilenim
grbovima bijele se njene ruke, poloene na
grimiznom pokrivalu. Kraj nje stoji lijenik
Napuljac.
- Doe li kralj ili ne- naglauje Beatrice
razloite mu moju bol u glavi i elucu.
Naglasite da mi treba mira. Neka me nitko ne
buni i nitko sa mnom ne govori! Umirite ga da
u do sutra biti zdrava. I nastojte da kralj
opet ode. To je vaa dunost prema kraljici i
Napulju!
- Izvrit u, velianstvo -ree lijenik
naklonivi se i ostavi kraljiinu odaju.
im je iziao, Beatrice odredi da pozovu
Gordanu.
~ 907 ~
Ova je odmah stigla i pristupila svojoj

vladarici zabrinuto promatrajui njeno lice.
- Ne boj se, draga moja, nije opasno. Lijenik
veli da u sutra biti zdrava i ila. Sjedni do
mene, priaj mi togod da mi proe vrijeme.
Kako je s tvojim oboavateljem Alfonsom?
- Pribliio mi se juer u lovu. Razgovarala sam
s njime samo as.
- Je li te zamolio za oprotenje?
- Jest, velianstvo. A ja sam mu oprostila i
brzo skrenula opet k vama da ne dam prigode
suvinim razgovorima.
- Pametno radi, djevojko! A Lovro Iloki?
Kako ti se on svia?
- Bio mi je vitez u samostanu, a to se ne
zaboravlja.
- A zbog toga se i ljubi!
- Velianstvo! Od zahvalnosti do ljubavi je
daleko.
- On oito nije tako ravnoduan. Je li se
oprostio s tobom?
- Da, velianstvo.
- I rekao ti je kamo odlazi?
~ 908 ~
- Jest: U Ilok!
- I da e se skoro vratiti?
- Da, rekao je da e se skoro vratiti.
- Ne pita svojeg viteza zato putuje?
- Ljubopitnost nije moja krepost, velianstvo!
- Ako je poao da dovede mladu?
- Za sebe?
- Drugome oito nee traiti djevojke.
- Velianstvo misli da se on eni?
- Moda si naoko hladna, ali ja ipak
provirujem u tvoje srce.
- Onda se moram braniti!
- Da ga ne ljubi?
- Ne, velianstvo.
- Bogat je i kraljevskog roda, a barem deset
godina stariji od tebe. Kad se ovakvi zapletu,
ne iskopaju se do smrti!
- Velianstvo me kani udati za Lovru? -
spoitavajui pita Gordana.
- Samo ispitujem, ali ne elim, makar bi bilo
dobro zadrati njegovu naklonost. A jesi li
~ 909 ~
vidjela milanskog poslanika? upita prekinuvi

nit razgovora.
- Sjedila sam vani u hladovini kad je uzjahao i
sa svojim neakom ostavio dvor.
- Nisu nita govorili?
- Ni rijei. Poslanik je bio silno blijed, bojala
sam se da e se sruiti sa sedla. Valjda mu je
pozlilo.
- I ne zna kamo je otiao?
- ula sam upit njegova momka kamo da
krene. Spomenuo je Kaptol. Mislim da je
nastanjen kod kanonika.
- Ostavio je Medvedgrad, jer nee da bude
zajedno s venecijskim poslanicima. Dodijavaju
mu svojom razmetljivou.
- Vjerujem. Svuda se guraju na prvo mjesto. I
juer u lovu i na svakoj gozbi guraju se
naprijed, protiv svih odredaba dvorskih
metara.
- Gordana, zovni mi Francesca, a ti ostani u
blizini. Ako uje da je doao kralj,
bezodvlano ui u sobu k meni i sjedni kraj
moje postelje. Neka te kralj nae uza me.
~ 910 ~
Gordana se uputi da potrai napuljskog

kardinala. Beatriceina glava poiva na
jastuku. Skupljene obrve odraz su hitrih
misli. Pod bijelim elom snuje se neto teko.
Onda polagano osvjetljuje njene crte zamisao
kojom je zagrijana. Pune se usne rastvore u
smijeak. Ovako je nae brat Francesco.
- Nala sam zamjenu za nevjernog Marcella.
- Nevjeran?!
- Otiao je s dvora na Kaptol. Dakle, ne
odazvlje se. Svatovi ne smiju doprijeti do
Milana!
- Kako ih zadrati?
- Ako doe kralj odmah izii. Onda ga nastoj
sklonuti da se vrati na Medvedgrad gostima.
Bio bi mi na putu. A sad sluaj to sam
naumila.
- Netko dolazi -upozori on.
Vrata se naglo otvore i ue Gordana.
- Vae velianstvo, dolazi kralj!
- Sjedni pokraj mene, a ti se, Francesco,
udalji.
Zabrinuta lica ue Matija i uhvati ruku svoje
ene.
~ 911 ~
- Porazila me ova crna vijest.

Isto tako ljubaznu i njeno odvrati mu
kraljica;
- Tvoj dolazak moje je zdravlje! Slutila sam da
e me pogledati. Hvala ti na panji.
- Zapitao sam lijenika, a on tvrdi da nije
nita opasno -i pri tom poloi ruku na njeno
hladno i ledeno elo.
- Nemam vruice, samo neka muka,
glavobolja, zapravo hvatala me nesvjestica.
Prestraena time, po savjetu lijenika otila
sam na Gri. Ne bih se mogla popeti na
Medvedgrad. Sad se osjeam dobro, samo mi
jo u glavi bruji.
- Lijenik mi je zapovjedio da te ostavim na
miru, a ja ne znam koga da sluam: ili njega,
ili svoje srce!
- Danas pokloni poslunost lijeniku, a sutra
srcu.
- Kako si mudra, Beatrice. Ipak mi je teko da
te ostavim itavu no.
- Bolje je da se vrati u lov. Gosti e biti
uznemireni i misliti da sam napola mrtva.
Budem li uistinu sutra ujutro potpuno ila,
dolazim opet k tebi.
~ 912 ~
I ona nakloni glavu na stranu kao da je

umorna.
- Predugo sam te zadravao. Uistinu, mir e te
opet izlijeiti.
- To i sama osjeam i molim te vrati se. Svi e
izgubiti glavu od straha bez tvojih zapovijedi.
Njeno je poljubi i poe u staru palau.
Gordana je stajala do Beatriceinih nogu, a da
se kralj na nju nije ni osvrnuo. Neko je
vrijeme kraljica leala zamiljena, sve dok je
ne zbuni tropot vrata. Tamo se pokazalo
starako lice s malim oima. Poput lije
doulja se Nardella.
- Podjeljujem ti sada slobodu, Gordana
primijeti Beatrice -ako te ne zovem, ne treba
danas vie doi.
Kraljica joj mahne rukom, djevojka se duboko
pokloni. Beatrice i njena dadilja ostale su
same. Intimno uzme ona stariinu ruku, a
Nardella se sagne sasvim blizu.
- Kralj je neto zamiljen iziao od vas,
velianstvo. Onda je poao u svoju radnu
sobu. Lupei na njegovim vratima nisu me
pustili blizu. Poslije je kralj iziao s Radulom.
Stajala sam skrivena za stupom na trijemu.
~ 913 ~
- to su govorili?
- ule su se samo posljednje kraljeve rijei:
naloio je Radulu da odmah poalje na
Medvedgrad ako opazi neto sumnjivo i
odjahao.
- Dakle, sad smo same. Daj mi brzo haljinu.
Kraljica ustane s kreveta. Nardella joj navue
ruiaste arape od tanke svile, svee zlatnom
podvezicom, a na noge navue svilene papue
i onda doda bijelu kunu haljinu sa irokim
rukavima do poda. Oko struka zakopa pojas
od venecijanskog stakla.
Nestrpljivo je pomagala Beatrice sporim
rukama svoje dadilje.
- A sad zovni Enrica.
Ovaj je brzo stigao. Uz isti onaj stol uz koji je
Beatrice kazivala u pero grofa Marcellu sjeo je
Enrico spreman da pie. Beatrice sjedne
pokraj njega drei u ruci ispisani papir i
ape:
- Dobro promotri, Enrico, svaku crtu, svako
slovo i onda pokuaj oponaati pismo kralja
Matije. Vidi, ovo je vrlo dobro. Jo malo i bit
e potpuno slino. Uostalom, glavno je da
potpis bude sasvim istovjetan. A to nije teko.
~ 914 ~
- Pogodit u, velianstvo. Ne bojim se toga.

Moje je pero okretno.
itav je sat vjebao pojedina slova da pismo
to bolje primijeni uzorku. Tada ga Beatrice
zaustavi:
- Gotovo savreno. Dakle, moemo poeti.
I sagnuvi se na stol, ona mu kazuje u pero:
"Dragi moj vojvoda Iloki!
Neto se dogodilo zbog ega ne elim da
proslijedite put u Milano. Odmah se vratite. To
vam zapovijeda va kralj Matija''
Sigurnim potezima ispie Enrico kraljev
potpis.
- Vrlo dobro! Vojvoda ne moe ni aska
posumnjati.
- I dok je kraljica pismo stavljala u omot,
Enrico upita:
- Velianstvo, a kraljev peat? To je vrlo
vano!
- Naredila sam Nardelli da ga donese. Dok
ona doe, pii naslov na Lovru Ilokoga.
Polagano se otvaraju vrata na koja ulazi
Nardela.
~ 915 ~
- Evo, velianstvo, ukrala sam ga! ree ona

izvadivi iz starakih njedara peat s drkom
od zlata, obrubljen draguljima.
Poto su pismo za Lovru snabdjeli najjaim
kraljevskim znakom, njegovim peatom,
kraljica naloi Nardelli:
- Stavi sve opet na isto mjesto kako je i bilo.
Je li Antonio spreman za put?- upita Enrica.
- eka na osedlanom konju, velianstvo.
- Podaj mu ovu kesu novaca neka izmjenjuje
konje na kraljevskim stanicama. Pismo s
kraljevskim peatom dostatno je jamstvo da
putuje u kraljevo ime. Ti, Enrico, izvedi
Antonija sam s Gria i prati ga s nekoliko
momaka tako dugo dok ne bude izvan
dohvata ovog grada. Reci mu da ga eka
velika nagrada ako stigne vojvodu.
- Antonio bi poao u pakao za svoju kraljicu.
- Ovo je neto slino paklu. Odnesi mu moj
blagoslov.
- Beatrice pokupi papir na kojem se vjebao
Enrico u kraljevu pismu, primakne ga svijei i
spali. Onda sjedne u naslonja i podupre
glavu. Dugo je ovako razmiljala, sve dotle
~ 916 ~
dok u sobu tiho i oprezno ne ue mladi

kardinal.
- Dakle, svreno?- zapita on.
- Da, moj Francesco? Prevaru za prevaru!
A to e biti kad se vojvoda vrati? Ruka joj
padne u krilo, a pogled upre u bratove crne
oi koje su plamtjele.
- Kad se vojvoda vrati, kralj Matija e biti pred
mojim koljenima.
- Velika si, Beatrice! Mogla bi zavladati
itavim svijetom.
- Kad ne bih morala troiti snagu u borbi s
himbenom prevarom svoga mua.
- Oprosti, Beatrice, to se usuujem upozoriti
tvoju mudrost da opet ne bi zaboravila u ruci
kakvo zvonce- a ispod kardinalovih usana
pokau se jaki bijeli zubi.
- Kralju Matiji povui u sva zvona na Griu i
Kaptolu, a on e sluati njihovo brujanje s
ushienjem.
-Razapinje moju ljubopitnost?
Ona ga promotri i ree nasmijeeno:
~ 917 ~
- Nestrpljiv si. To je od slutnje da te neto

osobito eka.
- Mene, Beatrice?
- Da, tebe moj brate!
- Zar kakva rtva?
- rtva koja je ujedno dar. Ali vie ni rijei. Za
danas je bilo dosta. Doi k veeri.
Ispod Kamenitih vrata izjahali su Enrico,
kraljiin brzotea i tri momka. Iza njih je
ostala tamna tvrava. S lijeve strane na
Kaptolu zasvjetlucalo je samo koje okno. Pred
njima gusta tmina. Silaze uz potok Medveak
sve nie dolje ispod grada. Napokon dohvate
cestu. Dobar komad puta jahali su brzim
kasom u dolinu. Tu se Enrico zaustavi.
- Nema vie nikakvih pogibelji. Sad, Antonio,
juri! U tvojoj odvanosti je pobjeda Napulja!
- Nita i nitko me nee zaustaviti. Pouzdajte
se u mene.
- Njezino velianstvo te blagoslivlja.
I oni prue ruke.
Glasnik jurne u no. Enrico jo asak
prisluhne topot konja i krene natrag.
~ 918 ~
Odjednom iz tmine padne upit:

- Tko je tu?
- Dvorski metar njezinog velianstva- oglasi
se Enrico.
- Tko pita?
- Milanski poslanik- odgovori glas iz tmine.-
Zamalo da se nismo sukobili.
- Vaa milost luta u tmini bez baklje? -udi se
Enrico.
- Otpratio sam njegovo velianstvo do lovita,
a vraajui se nisam uzeo baklje.
- Smijem li vas otpratiti u dvor? -upita Enrico.
- Hvala, ostajem ovdje. Moj kuedomain
kanonik eka me s veerom. Laku no!
Naao je kraljicu upravo za veerom, posve
samu s Francescom.
- Dakle,- upita kraljica.
- Antonio je ve sigurno prevalio koju milju-
kae Enrico.
- Hvala Bogu, sjedni i veeraj s nama.
Dvorski metar zauzme svoje mjesto.
~ 919 ~
- Velianstvo, na Kaptolu u tmini sukobio

sam se s milanskim poslanikom.
Ona ga pogleda iznenaeno.
- Kae da je otpratio njegovo velianstvo u lov
i polazi k svojem domainu. Zvao sam ga u
dvor, ali nije htio doi.
- I ne treba! Ni danas ni sutra. Bit e dobro da
se ne brine za nj! Jesi li danas vidio princa?-
upita kraljica nakon due utnje.
- Uope nije izlazio.
- Nardella mi kae da se njegova majka ve
dobro oporavila. Princ ju je izveo na etnju u
dvorite. To mi upravo dolazi u prilog- doda
kraljica i pogleda Francesca. -Kao da si vrlo
zabrinut, brate moj?
- Razmiljam to bi se moglo dogoditi ako
Inocent zaista poivi?
- U novom preokretu naih interesa zapravo
ne odreuje vie Inocent. To dokazuje to nas
je kralj sa svojim prijedlogom o Giovanniju
zavaravao i otposlao svadbeno odaslanstvo u
Milano. Dakle, naa je situacija sasvim nova a
uvjeravam te i jaka!
- Ne mogu prosuditi dok mi ne otkrije
planove.
~ 920 ~
- Ne elim ti danas ugrabiti san, moj

Francesco.
- Zar e me tvoj plan tako duboko potresli?
- Razbudit e itavo tvoje bie, a ja elim da te
to due zadrim mirna. To je moj posljednji,
moj najjai plan- naglasi kraljica tolikom
samosvijeu da se Francesco duboko
zagledao u njene oi to su gledale gotovo
pobjedonosno.
~ 921 ~
TAJANSTVENA PLOA
Slijedeeg jutra, kad je Zagrebaka gora

odjekivala lovakim rogovima, vikom gonia i
veselom trkom lovaca koji su se vie predali
plandovanju, jelu i piu negoli lovu, iznenada
se pojavi kraljica sa svojom pratnjom.
Na velikoj istini istie se kraljevski ator.
Dvorani istre u susret kraljici. Njeno lice ne
odaje tragove bolesti. Svi velikai, biskupi i
drugi uzvanici doli su da je pozdrave.
Oko dva sata popodne pod dugim atorom
koji je sluio kao blagovaonica pruili su se
prostrti stolovi. Na njima blistaju tanjuri,
pribor, stolni ukrasi i cvijee u vazama.
Rasko lovakog stola ne razlikuje se od
bogatog prostiranja na Medvedgradu.
Kraljevski par sjedi vrh stola. Upravo u asu
kad kralj dovri neku dosjetku, gospoda se
smiju, a njegove svevidne oi zaustave se dolje
u dnu atora gdje se glazbenici spremaju
zapoeti novu svirku. Kralj promatra ovjeka
to stoji ukoeno. On ustade i poe od gosta
do gosta, svakog potapka po ramenu, dobaci
mu koju veselu duhovitu primjedbu i
nastavlja redom svoje domainske posjete.
Kad je ve dobrano odmakao od kraljice,
~ 922 ~
pogleda dvorskog metra Mladena Berislavia

to stoji u sredini atora i upravlja posluiva-
njem dvorana. Berislavi pristupi kralju. On
mu poluglasno ree;
- Tamo dolje iza glazbenika stoji Radulov sin i
znaajno gleda u mene. Otac ga nije slao
badava. Oprezno idi i pitaj to eli. Ako nosi
kakvu poruku, neka ti je kae.
Kralj nastavi svoju etnju oko gostiju kad
opazi da se Berislavi vraa i dovikne mu:
- Meni svjeeg vina!
Berislavi uhvati vr, posve se priblii i apne:
- Velianstvo, Radulo vas moli da se odmah,
potrudite na Gri.
- Moe li izvesti konje da nas nitko ne vidi da
uzjaemo i odemo?
- Vrlo lako, velianstvo. Tko e vas pratiti?
- Ponajprije ti. Orban neka ostane ovdje, za
ostalu pratnju odaberi samo nae
najpouzdanije.
- I ve ide kralj dalje alei se. Prikazivao se
kao da neprestano pijucka. Tada se vrati
kraljici i apne joj:
~ 923 ~
- Beatrice, moja je glava kao bava u berbi,

puna i kipua. Ne bih htio da ovakav krenem
u lov. Zastupaj me, sjedni ovamo na moje
mjesto, a ja u se uvui u ator i malo
prospavati.
- Zastupat u te u svemu, samo ne u hitrom
ispranjavanju vreva.
Nasmijali se oboje tako veselo i odano da su
oblinji gosti puni udivljenja od sklada i
ljubavi kraljevskog para.
S osobitim ponosom i uitkom zauzme
kraljica kraljevsko mjesto. A tamo iza ume
bacio se kralj na konja.
*****
Sav znojan od brzog jahanja, sie Matija s
konja u dvorite grike palae. Tu ga eka
Radulo. U njegovu licu kralj proita da se
desilo neto ozbiljno. utei poe u staru
palau u svoju radnu sobu. Pred vratima
opazi paeve. Bilo je oito da ih je tamo
postavio Radulo na obranu od Nardellinih
uiju.
Kad se vrata zatvore, kralj Matija nijemo
pogleda svojeg starog pouzdanika.
~ 924 ~
- Velianstvo, kad sam jutros uao u ovu

dvoranu, opazio sam neto udno, neobino.
- Govori, govori nestrpljivo e kralj.
- Juer kasno u no naao sam va ormar
otvoren, a kad sam pogledao peat, na njemu
je bilo voska iako je bio posve ist kad sam ga
spremio. Evo, neka velianstvo pogleda.
Uzevi peat u ruke, ponovo pogleda starca.
- Netko ga je upotrijebio u mojoj odsutnosti.
Kako je to mogue, Radulo? Zar moja radna
soba nije povjerena tebi?
- Velianstvo je juer posjetilo kraljicu i opet
krenulo u lov. Ja sam tada poao gore princu,
a kad sam se vratio, naao sam peat na
podu, a ormar otvoren.
Uznemireno se kralj obazre po odaji, a Radulo
nastavi priati:
- U pretincu gdje vaem velianstvu spremam
pisai pribor naao sam ovu plou. Muio
sam se dok sam odgonetnuo svaku rije, a
kad sam shvatio sadraj, bilo mi je jasno da
mi je dunost vae velianstvo odmah pozvati
na Gri.
- Dakle, da vidimo.
~ 925 ~
- Kralj uzme plou, ponese je na svjetlo i

proita: "Kraljiin glasnik... vratit e
odaslanstvo koje je poslano u Milano!"
Kralj je ostao zapanjen. Radulo stade
razlagati:
- Ni u snu ne bih mogao pogoditi tko je tu
plou donio ovamo. Ali onaj koji ju je tamo
postavio, vrlo dobro zna da velianstvo ne
moe poeti posao, a da najprije ne otvori ovaj
pretinac.
ini se da kralj ne slua ovo razlaganje ili tek
napola priklanja uho njegovu tumaenju,
itav njegov mozak uposlen je drugdje. Trepte
mu trepavice, a oi kao da mu upadaju.
Guste obrve as se skupljaju, as opet
sputaju.
Onda najednom stegne lice. Plamen bijesa
zahvati kralj toliko da je podigao pesnicu,
udario po stolu i viknuo:
- Dvorani! Paevi! Ovamo!
Prestraeni Stjepko, a s njime i njegovi
drugovi utre u dvoranu.
- Neka doe Berislavi!- vikne kralj lavljim
glasom da se potresoe zidine.
~ 926 ~
Starcu Radulu bilo je jasno zato se kraljeve

grudi tako naglo diu i sputaju, zato mu se
elo toliko nabralo, zato su mu oi napola
ukoene, a glas divlji. Nekoliko asaka je
proteklo a sa dvorita dobiti mladi dvorski
metar Berislavi koji je dopratio kralja.
Prepao se kraljeva gnjeva i eka.
- Mladene! -ree Matija- tvoj kralj trai od tebe
djelo koje bi mogao da ti bogato naplati.
- Za kralja dajem sve, a ne uzimam nita.
Neka velianstvo zapovijeda!
- Pogledaj ovu plou. Izreka je kratka i jasna:
neki je kraljiin glasnik na putu da zaustavi
Lovru Ilokoga. Ako je istina to mi javlja ova
reenica, moe biti dvoje: ili je glasnik ve
stigao Lovru i oni se vraaju, ili ga glasnik jo
nije stigao, ali juri za njim. Ako se vraaju,
dat e Lovri moju zapovijed da smjesta krene
natrag, a glasnika koji je vojvodu zaustavio
epaj i dovedi.
Ako stigne glasnika samog, pograbi ga, svei
i ivoga dopremi ovamo. Moe li to izvriti?
- Samo slabi ne bi izveo tako jednostavno
djelo!
I ruka kraljeva udari Berislavia po ramenu.
~ 927 ~
- To sam se nadao. Sad se preodjeni u ruho

po kojemu te nitko nee poznati da pripada
mojem dvoru.
- Uzmi sobom u pratnju najhitrije jahae.
- Ne treba mi vie od dva momka.
- Uini kako zna. Sve preputam tebi, ali mi
glasnika dovedi. Prije nego to s njim ue na
Gri alji mi glas jer neu da bilo koji
Napuljac opazi ovu lovinu! Idi. Svaki je as
dragocjen.
- Poznajem poprene putove, zaskoit u
glasnika ba okom u oko.
I ve je jurio niz grike utvrde. Kralj skrsti
ruke i zagleda se u reenicu na ploi.
- ija je ruka izbadala ova slova? Ne moe se
to spoznati?- zapita ljubopitno Radulo.
- Nije to kao da pie crnilom po papiru. Ba
zato je netko odabrao ovo staro rimsko pismo
da sakrije svoju ruku.
Kralj se okrene od ploe.
- Nevjerojatno je to, nevjerojatno! Vratiti moje
odaslanstvo u Milano?! Otkud njoj tolike
smjelosti? To granii s ludou. Ako se Lovro
~ 928 ~
Iloki vrati po njenom nalogu, to je mislila?

to u ja? Tu mi zastaje pamet. Ali ova
reenica vie. Svako slovo je trublja koja zove
upomo! Ja sam je otposlao. to e biti sada.
to e biti onda!
- Velianstvo, po ovim slovima ne moe se
nikako naslutiti ija je ruka utisnula ovu
opomenu u vosak?
- Ne, nikako, ali jasno je da je osoba bila
upuena, vjeta i uena.
- Takvu strahovitu stvar zacijelo kraljica nije
izrekla pred vie svojih ljudi.
- Pa da i jest, nitko od Napuljaca ne bi izdao
kraljicu. Oni su stopljeni meusobno,
ukopani kao karike na lancu.
- Onda ruka koja je to napisala pripada
prijateljima vaeg velianstva?
- Kad bi moj pristaa doznao takvu osnovu,
ne bi mu trebalo da se mui s ovim starim
rimskim pismima. Sva moja ratna mudrost
nedostaje da naslutim s kojeg mi kraja dolazi
ova nevjerojatna vijest. Moda je ploa bila u
pretincu ve juer i prekjuer!
- Nije, velianstvo, svakog dana od puke
dosade kad nema mojeg vladara neprestano
~ 929 ~
prekapam i spremam vae stvari. Juer

popodne ploe nije bilo. Naao sam je tek
danas, ba onda kad je zvono svetog Marka
zazvonilo podne.
- Onda kraljiin glasnik nije poao za Lovrom
prije vie dana. Moda ak juer?
- Kad se kraljica razboljela?
- Razboljela? Moda samo izlika, zagonetka?
Nerazumljiva. Ah dosta o tome. Otvori
pretinac. Zakljuaj ovu plou. Pojurit u
natrag. Kraljica ne smije saznati da sam bio
na Griu, a ti se ini kao da nije nita i dobro
pazi tko obilazi moja vrata. itavu no neka
ovdje u sobi straare.
- Bdjet u i paziti, velianstvo, i danju i nou.
Ali kralj se vrati pa upita tiho:
- to radi moj sin?
- Svake veeri izlazi u dvorite, ali me nije
oslovio.
- A njegova se majka oporavlja?
- Uzviena gospoa je vrlo svjea.
- Pobrini se da im gore nita ne uzmanjka.
~ 930 ~
Ovim rijeima ostavi svoju radnu dvoranu,

baci se u sedlo i krene natrag.
~ 931 ~
ZAKONITI SIN
U jednom dahu juri Mladen Berislavi kroz

sela, ume, pokoene livade, uskim
puteljcima kraj potoka, preskakuje jaruge, sve
poprenim putovima, neprestano pazei
smjer. Kao sin ovih krajeva poznaje najblie
putove i zna kako treba upravljati konja,
koliko vremena treba jaha vijugavom cestom,
a koliko vremena uteuje sjekui zavoje. Od
juer popodne kad je krenuo s Gria,
projahao je itavu no, a sad ga je jutro nalo
usred sela.
Tu sie sa svojim momcima, potrai kruha i
mlijeka, nahrani konje, a onda gotovo
pjevajui sjedne u sedlo i nastavi potjeru.
Njegove su oi neprestano kruile i traile
sunce, a misli stvarale sliku ceste to vodi na
jug i sravnjivale s njom obilazni put. Da obie
neprijatelja, ni asa se nije zaustavljao.
Kad je sunce bilo visoko, zaustavi Berislavi
konja i odredi svojim momcima:
- Sad emo ravnim smjerom prema cesti. I
potjera konje preskakujui grabe.
~ 932 ~
Izili su na cestu. Jednim pogledom snae se

mladi u tom kraju i krene natrag prema
sjeveru.
- Tu je odmah neka krma gdje odsjedaju
putnici. Tamo emo neto zaloiti.
Preli su zavoj oko malog brda i stigli pred
krmu. Mladi mukarac dugih brkova u
hlaama i lanenoj koulji izae i pokloni se.
- Je li ovuda ovih dana prola kakva velika
povorka plemia? - zapita Berislavi.
- Jest, ali prije tjedan dana ili moda vie. Bilo
ih je mnogo stotina.
- Dobro, a je li kasnije iza njih ovuda projahao
neki brzotea?
- Vaa milosti, iza povorke to je ila na jug
ovuda jo nitko nije projahao niti se provezao.
- Moda se nije zaustavio?
- Kod mene se zaustavi svaki putnik, kupi
neto hljeba, sira i napoji i nahrani konje.
- Moda je projahao nou?
- U ovoj samoi i tiini uje se konjsko kopito
kao da bi pucali na Turina.
~ 933 ~
- Dakle, dobro. Daj nam neto jesti i hranu za

nae konje.
I Mladen Berislavi sie, a momci povedoe
konje iza kue. Plemi je sjeo pod kronjato
drvo i urio se jesti neprestano promatrajui
daleku cestu.
- Vratit emo se opet na zaobilazni put ree
on momcima kad su pristupili k njemu.
urite se pojesti.
Kad su dovrili, sjedoe u sedla. Mladen opazi
oblak praine cestom sa sjevera.
- Gle! Taj strelovito juri primijeti on tiho. Hitro
da ga doekamo.
Izali su na cestu i priekali.
- Brzi jaha doskora se pojavi u magli praine.
Berislavi zaklonjen vizirom dade mu znak da
stane, ali on jo bre potjera konja. To pobudi
opravdanu sumnju pa zapovijedi momcima.
- Naprijed, za njim!
Jurili su kao pomamni. Berislavi ga doskora
dostigne i zgrabi za iju, onda uhvati uzde,
zaustavi konja i pogleda uhvaenog jahaa.
~ 934 ~
- Prepoznao sam te odmah, Antonio!- ree mu

Berislavi latinski -Ne otimlji se jer e
izgubiti glavu.
Momci priskoe, razoruaju ga i svezu.
Berislavi skrene s ceste na zaobilazne putove
pa se vraa budno pazei na svog
zarobljenika.
*****
Kia je zaustavila lov. Dok su se kraljevski
gosti povukli na Medvedgrad, kralj i kraljica s
dvoranstvom vratili su se na Gri. Prozor na
kraljevoj radnoj sobi je otvoren. Pljuskom
rashlaeni zrak struji unutra. Kralj raspravlja
s kancelarom Varadijem i savjetnikom
Bakaem rjeavajui dravnike poslove.
- ujem neku strku vani ree kralj- dragi
Bakau, pogledajte to je.
Neto namrten izae Baka iz sobe uvrijeen
to ga alje u takve svrhe, a kralj namigne
Varadiju:
- Htio sam ga samo maknuti iz sobe, a nije mi
nita drugo palo na um.
- Ipak, velianstvo, niste mu dali njegovu
zvanju dolini nalog.
~ 935 ~
- Hoe li se on tako zauzeti za vas kad vam

odredim ovakvu slubu? Nemiran sam.
Nijedan mi posao ne ide od ruke. Neprestano
razmiljam koja me je to nevidljiva ruka
obavijestila da e kraljica vratiti vojvodu.
- Osjeam, velianstvo, da smo itavo vrijeme
zabavljeni istom zagonetkom.
- Ni ja ne nalazim odgonetke.
- Isto je tako vano tko je kraljicu upozorio da
sam ja vojvodu slao u Milano.
- Ovo emo lake odgonetnuti ako Mladen
Berislavi uhvati glasnika.
- Ne sumnjam ni asa o tome. Samo se radi o
vremenu u kojem e to uiniti, jer mu se
putem moe desiti kakva neprilika.
Baka se vrati i najavi:
- Velianstvo, upravo je u dvorite ula
povorka koju je poslalo njegovo velianstvo
napuljski kralj.
- Tako! Napuljci uvijek diu buku.
Nastavili su posao kad ue dvorski metar
Enrico i najavi kraljicu. Kralj ustade i dade
znak svojim savjetnicima da se udalje a sam
poe k vratima grimizne dvorane i otvori ih.
~ 936 ~
Beatrice je ula nasmijeena.

- Ovog asa primila sam pouzdanika mojeg
oca. ele sveano predati poziv mojeg oca,
njegova velianstva napuljskog kralja, kojim
poziva u svatove.
- Moja Beatrice, kako zna, meni je posve
nemogue samo i jedan jedini dan ostaviti
kraljevstvo.
- A ja sam rekla da bez tebe ne bih mogla otii
ni ja!
- Lijepo zvue ove rijei iz tvojih usta. Prije
objeda primit emo izaslanstvo njegova
velianstva napuljskog kralja u sveanoj
dvorani. Tamo u im dati odgovor i odmah se
pobrinuti da moji dvorski metri nau dolian
konak za izaslanstvo.
- Predbjeno sam ih smjestila u novu palau,
prokisli su do kosti. Meutim, odluila sam
primijeti ona da poaljem na svadbu
Francesca, doa Isabellu i moje neakinje
Piju i Margaretu. Naravno, s odlinom
pratnjom i dvorskim gospoama.
- Preputam to tebi, Beatrice.
- Izaslanik mojeg oca nee ovdje boraviti
dugo. Za nekoliko dana mora se vratiti. Dakle,
~ 937 ~
polazim odmah da izdam naloge. Odluila

sam doi Isabelli pridijeliti u pratnju moju
dvoranku Gordanu!
- Upravo si mi ugodila, barem u se rijeiti te
djevojke.
- Znala sam tvoj odgovor i ba zato sam
odabrala nju. Samo jedno elim: da o tome ne
sazna Alfonso, jer bi je slijedio i smetao mirno
putovanje mojem bratu i sestri.
- Potpuno se slaem s tobom.
- Poslanika mojeg oca pozvat emo k naem
stolu.
- Samo se po sebi razumije! A njegovu pratnju
valja odlino pogostiti. O tome u odmah
izdati nalog.
Sklad i toplina to je izbijala iz njihovog
razgovora rasprila se u kraljevu licu im je
pa iza Beatrice zatvorio vrata. Pod veer, kad
je. kralj boravio u svojoj knjinici, najave mu
da Mladen Berislavi vodi glasnika. S tekim
uzbuenjem oekuje kralj razjanjenje
zagonetke koja mu se ini luakom. U
mraku, tiho i neopaeno, uvede Mladen
Berislavi u sobu Napuljca Antonija. Drhtao
je.
~ 938 ~
- Ima li sa sobom kakvo pismo? -zapita kralj.

- Da, velianstvo! Putem sam ga pretraio i
oduzeo mu ovo.
I preda kralju zamotak iz kojega izvadi pismo.
Bilo je zapeaeno njegovim peatom.
Razmotavi, kralj se neto zbuni, prinese
pismo k svjetlu, pogleda potpis i pokae
kancelaru:
- to velite, Varadi? Moj potpis?
- Vrlo dobro patvoren.
- Dakle da vidimo to piem vojvodi Ilokome!
I poluglasnu proita: "Dragi moj vojvodo Iloki!
Neto se dogodilo zbog ega ne elim da
proslijedite put u Milano. Odmah se vratite. To
vam zapovijeda va kralj- Matija".
Sadraj zapanji i kralja i Varadija. Gledali su
se irokim pogledima punim zgraanja. Kralj
teko i brzo die, a Berislavi i Varadi
suspreu negodovanje zbog smjelosti koja se
drznula ovim dokumentom prkositi kraljevoj
volji. Sto neizreenih kletva prolazi preko
nijemih kraljevih usana.
Tada kralj baci pismo na stol, korakne prema
svezanom glasniku i zapita ga:
~ 939 ~
- Kad si odlazio?
- U ponedjeljak uveer.
- Dakle onog dana kad je kraljica krenula na
Gri i ovdje noila. Tko te slao?
Glasnik uti.
- Tko te slao? -vikne kralj i digne aku nad
njim.
- Dvorski metar, grof Enricol
- Tako! Berislaviu, zovi Enrica! Ovoga sakrij
u drugu odaju da ga Enrico ne vidi.
Kralj skrsti ruke na prsima, duboko udahne i
pritisne ruke na grudi kao da ga bole. Koraa
polagano, popostaje. Onda prie k stolu,
uzme pismo i gurne ga u haljetak.
Kad je uo Enricove korake, pokua se
smijeiti. Dvorski metar gipkim korakom ue
duboko se poklonivi.
- Vae velianstvo zapovijeda?
- Kojeg si dana slao kraljiinog glasnika za
Lovrom Ilokim?
Sva krv iezne iz Enricova lica, ali rije mu je
bila odluna i mirna:
~ 940 ~
- Velianstvo su krivo uputili, nisam slao

nikoga!
- Nisi?
- Ne, velianstvo!
- Zakuni se na svoju ast!
- Kunem se na svoju ast!
Nosnice irokog kraljevog nosa zadru, a
usne se raire. Brzom gestom kralj posegne u
haljetak, izvadi pismo i stavi ga pred Enricove
oi:
- Tko je to pisao?
Enrica zahvati omaglica i zatetura.
- Tko je pisao?
- Ja!
- A tko ti je kazivao u pero?
Enrico ne dade odgovora.
- Hoe li odgovoriti?
- Ne smijem!
- Dakle, stvar je jasna!
Kralj spremi pismo i zapovijedi:
- Dovedite glasnika i zovite oklopnike.
~ 941 ~
Opet uvedoe Antonija. Napuljac je pao na

koljena, Enrico se sav zgrio.
- Huljo! vikne kralj. Sad poreci!
Kraljiin dvorski metar uti i dre blijed,
upalih oiju.
- Zadao si asnu rije, patvorio si pismo svog
kralja. Platit e to izdajstvo.
Oklopnici uoe, a kralj vikne:
- U tamnicu s ovim. U okove!
- Milost, velianstvo- promuca drhtavo
Enrico.
- Sutra u zoru na vjeala!
Klecajui izlazi Enrico iz kraljeve odaje.
- Varadi!- vikne kralj prijetei- sutra u zoru
ovaj Napuljac ne smije vie ivjeti!
- Zapovijed vaeg velianstva izvrit e se.
- A sad, kraljica! Sad dolazi na red ona- kae
Matija takvim glasom da su Varadi i
Berislavi ustuknuli.
Nekoliko puta proe dvoranom i onda poalje
paa Stjepka kraljici da najavi njegov posjet.
im su Varadi i Berislavi ostali sami, ovaj se
ozbiljno zaprepasti:
~ 942 ~
- Gospodine biskupe, poite, kralj bi mogao u

jadu zadaviti kraljicu!
- Kad bih znao da e to uiniti, ne bih se
maknuo s mjesta.
Kralj je poao trijemom u novu palau.
Beatrice se upravo odijevala za veeru.
Dvoranka je kitila njenu kosu biserom. ekao
je dok zavri. A onda je sjeo.
- to eli moj mili suprug?- upita ona.
Prodirljivim pogledom obujmi njenu lijepu
glavu, promatra njeno visoko elo i njenu
pojavu to se u svijetlozelenoj haljini istie
kraljevskim dostojanstvom.
- U oima mojeg supruga razabirem neko
udivljenje!
- Pravo veli! Divim se, Beatrice!
- Mojoj ljepoti ili mojem umu?
- Tvojoj bezgraninoj smjelosti!
- Samo snaga posjeduje smjelosti
- I samoobmana! Kad netko sam sebe
obmanjuje, onda je smion. Mnogi to zovu i
drskou.
~ 943 ~
Njeno je lice ostalo mirno, samo vjee su se

malo spustile. Trepavice zaklonie njenu
misao.
- Ve dugo nisam sluala iz tvojih usta
ukorne rijei. Do vrha si ispunjen gorinom.
to je tako preobrazilo tvoje dobro
raspoloenje?
- Ne sjea se?
- Nisam svevidna, makar kaem da sam
mudra!
- Ne nalazi uzrok mojoj gorini u samoj sebi?
- Nikako.
- Tvoja je savjest potpuno mirna?
- Potpuno.
- Moda je ne posjeduje?
- To zvui kao uvreda. to se zbiva s tobom?
Njenim licem preletje mrana sjena.
- emu ova istraga? Navikla sam od tebe
otvorenijoj rijei.
- alim to se ti nisi sluila ovom kreposti.
Ona poe do naslonjaa i sjedne.
- Ne kanim poi na veeru dok se ne izjasni.
~ 944 ~
- To je i moja odluka.
- Dakle, to mi spoitava?
Naslonila je glavu na naslonja inei se
potpuno mirna, makar instinktivno osjea da
e ispod onih visoko uzdignutih snanih
kraljevih prsiju provaliti orkan.
Njegove male, tamne oi ine se kao dvije
krijesnice koje prijete u tmini.
- Znam, Beatrice, da te nije odgojila majka jer
si je prerano izgubila. Sa etrnaest godina ti si
ve bila potpuno samostalna. Zapovijedala si
u oevu domu svojim dvorom kao njegov
vrhovni gospodar. Privikla si upravljati,
odreivati, voditi i zapovijedati. U mojem
dvoru prepustio sam ti svu vlast onako kako
si je posjedovala u svom oinskom domu. I jo
vie: proirio sam tvoju mo ak i u mnoge
moje kraljevske poslove. Priznajem, dao sam
ti udjela u mnogim mojim diplomatskim
bojevima s poslanicima raznih drava.
- Jesam li kada to uinila protiv tebe?
- Naprotiv, pomogla si mi svojom
dosjetijivou, lukivou i mudrou. U sve
sam ti otvorio uvid i svuda si imala svoju rije
~ 945 ~
dok jednog dana nisi prevrila mjeru i sila s

pravog puta.
- Ako me optuuje, onda je na tebi da mi moj
grijeh i predoi.
- Razumijem- osmjehnuo se on -gorko eka
da ti kaem, jer se sama ne kani istrati..
- Neu podnositi ovo sudsko istraivanje.
- Brzo u skratiti tvoje muke, Beatrice.
Kraljica moe kojeta, ali ima stvari i
odredaba u koje ni ti nema prava da dira,
da ih gazi i svoje podanike vodi da ine
izdajstva.
Uvrijeeno se digne i isprsi:
- Napuljska princeza, ki kralja Ferrantea,
nee podnositi uvredu ovakvog postupka.
Ovaj izazovni nastup nimalo se ne kosne
kralja. Ne maknuvi se s mjesta, nastavi:
- Navijetam ti, Beatrice, da e sutra tvoj
dvorski metar Enrico poloiti glavu na
stratitu.
Ona zanijemi. Bjelinu njenog lica pospe neto
rumenila. I kose vjee spustile se na tamne
oi. itavo njeno uspravljeno tijelo ostalo je
nepomino.
~ 946 ~
Jedna njena rije prijee preko njenih usana,

vie zbog opreza, negoli od straha:
- Zato?
- Ovo je pitanje neumjesno i suvino kad
ionako zna to si uinila.
Beatrice tvrdokorno uti.
- Vidim ne kani govoriti. Pa dobro! Evo- i
izvue krivotvoreno pismo i razmota ga.
- Zna li kako bih kaznio svaku drugu osobu
na ovom dvoru koja bi se usudila posluiti
mojim peatom, mojim imenom, mojom
vlau i mojim potpisom?
- Vaem velianstvu je slobodno initi to ga
je volja!
Odgovorila je monotono, hladno, gotovo
ravnoduno.
- Enrica u smaknuti!
- Enrico je radio po mojoj zapovijedi! On se
ima pokoriti meni.
- to hoe time rei?
- Kriva sam ja. I samo ja odgovaram za taj in.
- Napuljska princeza zna da je kralj Matija
odvie vitez da se poslui
~ 947 ~
srednjovjekovnim sredstvom prema svojoj

eni. A moda je i odvie zaokupljen osjeajem
prema njoj.
- Nita drugo, nego obzirnou prema samom
sebi - ree ona ironino. -Princezu Napulja,
princezu Italije, branio bi itav jug. To je
jedino to suspree vae velianstvo da me u
okovima ne bacite u tamnicu!
On ustane sav rumen i povrijeen.
- Dokazat u da nisam zasluio ove pogrde -
primijeti on.
Ona samo slegne ramenima.
- Samo Italija spreava vae velianstvo da
nije sa mnom, ve davno obraunalo, rastalo
se zbog neplodnosti naeg braka.
Pogled pun ogorenja pogodi Beatricu, glas
pun spoitavanja i neke prikrivene boli zagrmi
po odaji:
- Dok je na meni da tebe pozivam na red, ti
optuuje mene znajui da mi ini krivo. Ali
dosta je toga. Moe misliti o meni to te volja!
Pitam te, Beatrice, kako si se smjela posluiti
patvorinom mojeg imena i moje vlasti da
vrati Lovru Ilokoga s puta kamo ga je poslao
kralj?
~ 948 ~
- Sve ono to sam dosad sluala navodi me na

jedan odgovor: utjet u i ekati kaznu!
- S tobom ne govori kralj, nego mu!
- Mu Beatrice Aragonske govorio bi
drugaije!
- Skupio sam svu obzirnost to je posjeduje
ovaj vitez koji se zove tvojim muem.
- Onda je ta obzirnost vrlo manjkava.
- Zar da jo i zamolim za oprotenje to sam
se usudio uhvatiti tvojeg glasnika?
- Kad bi mu znao povod zbog kojeg sam
htjela zaustaviti kraljevo odaslanstvo bi bio
blag i pun ljubavi!
- Ljubio mu koliko mu drago, njega vee
odgovornost prema kralju i njemu odgovara
za ine svoje ene!
- I mogao bi odgovarati kralju vedra lica kad
bi mua zanimali uzroci zbog kojih je njegova
ena poinila ono zbog ega je optuuje kralj.
- Uzroci su mi davno poznati.
- Dopustite, velianstvo, da ja pitam svojeg
mua: zato si poslao svadbeno odaslanstvo u
Milano?
~ 949 ~
- Da Ivana vjenam s djevojkom koja e mu

osigurati prijestolje ako stalei odbiju
Giovannija.
- Kako vidim, nema mnogo nade da stalei
prihvate Giovanna?
- Vrlo malo!
- Ja velim mnogo vie: potpuno sam napustila
plan s Giovannijem.
Neto je iroko pogledao Beatricu i upitao s
potpunim nepovjerenjem:
- Napustila?
- Velim: potpuno i traim od tebe da i ti
napusti plan sa Ivanom.
- A da prijestolje ostavim tuincima?
- Prijestolje e imati nasljednika!
- Koga si mi odredila za nasljednika?
- Naeg sina!
Rije je zazvuala u kraljevim uima kao
prasak groma. Ustoboen zuri u nju. Njezin je
pogled pun njenosti, lice puno topline, na
usnama lepra lagani smijeak, smijeak ene
iz koje zrai srea.
~ 950 ~
- Napusti te doskoice, Beatrice!- ree on i s

negodovanjem se okrene.
- Kad sam stigla na Gri, sjea se, one veeri,
rekla sam ti da mi je uveni talijanski lijenik
prorekao potomstvo. To si zaboravio?
- Jer je mala vjerojatnost da nakon toliko
godina braka..
- Tvoja dvojba dokazuje da bi oklijevao naeg
sina uiniti svojim nasljednikom.
- Vea srea ne bi me mogla zadesiti nego
zakoniti sin!
- Dakle, ovako prima moj mu, kralj, navjetaj
potomstva?- ree ona plano.
- Za ime Boje, to se ne moe vjerovati... To
ne...
- Dakle, odgodi svoje vjerovanje do roenja
naeg sina!
Neka prozirna magla zasjeni njegove oi a
kroz tu maglu kao da se u njemu bore
nepovjerenje sa eljom i nadom.
- Beatrice! Zna li to si rekla?
Ona se uspravi:
~ 951 ~
- Da nisam potpuno sigurna u ono to velim,

zar bih nala smjelosti patvoriti tvoje pismo,
potpis i vratiti svatove? U koju bih to svrhu
uinila?
- To je rjeenje tvojem zagonetnom inu?
- Sve drugo bila bi ludost, jer ne bi imalo
svrhe. Bila bi oajna luaka igra kojom bih
proigrala svoje tovanje.
Osjeala je njegovu borbu vjerovanja s
nepovjerenjem. Izrekavi posljednju izreku,
ekala je sigurne i logine posljedice to ih
moraju izazvati ove rijei:
- Zakonitog sina! Zakonitog? Kojem nema
zapreke na prijestolje?- kolebajui govori on
skrstivi ruke i gledajui preda se.
- Nisam li mlada, zdrava? Bilo bi neprirodno
da se uistinu nikad ne pojavi eljno oekivani
sin.
Ali se on jo uvijek ne pribliuje. Gleda u
neodreenu, toku i uti.
- Oekivala sam neto vie radosti -veli ona i
pristupi blie.
- Ima tako velikih osjeaja da im je put u srce
preuzak- i on uhvati njenu ledenu ruku. -Ako
je istina to sada veli, zato mi to nisi rekla
~ 952 ~
prije? Ne bi se trebala ogrijeiti o moju

kraljevsku vlast, ne bi trebala svojeg dvorana
navesti na takav in?
- Kad sam saznala da si odaslao svatove...
- Kako si doznala?
- Razumije se, to neu kazati! Ali odluila sam
zaustaviti svatove da steknem vremena i
potpuno se uvjerim o mojem stanju i
porazgovoriti se s lijenicima i astrolozima.
Juer sam odrala sa svojim lijenicima
temeljitu raspravu, a oni...
- ta oni?
- Jame da se nisam prevarila. One veeri kad
sam otila iznenada na Gri pozlilo mi je. Bila
je to posljedica mojeg stanja. Tako vele
lijenici.
On prihvati njenu ruku i privue je na svoje
prsi.
- Ako se to obistini, Beatrice, veeg sretnika
nije rodila zemlja.
- A nikad nee roditi sretnija kraljica!
- Obasut u te svim darovima!
- Pokloni mi samo jedan.
~ 953 ~
- A to bi bilo?
- Poalji za Lovrom Ilokim glasnika neka se
vrati.
- Jo danas u poslati brzoteu!
- Ona mu se priblii svom svojom zavodljivosti
i zagrli ga apui:
- Napokon neka bude mir i srea meu nama
- To jedino elim- odvrati on.
- A moja je elja da prije nego krenem na
veeru ispita lijenike. Hou da bude
potpuno uvjeren.
- Hou, ali dozvoli mi jednu molbu. Tko je
osim tebe i Enrica znao to si uinila?
- Francesco.
- Nitko trei?
- Tvojem pitanju dopusti da logino nadodam
svoje: tko ti je javio to sam ja uinila?
- Pukim sluajem uhvatili su tvojeg glasnika
negdje putem mislei da je turski uhoda.
- Jedino molim da oprosti Enricu. Nije kriv
jer se pokorio meni.
- Taj preokret spaava ga. A sad idem da
poaljem za Lovrom Ilokim brzoteu.
~ 954 ~
Njeno poljubi Beatricu i ostavi odaju.

Zavukao se u naslonja svoje radne odaje,
gotovo se zgurio u nj i spustio glavu na ruku.
Muklo tutnje njegovom duom dvojbe u
sukobu s vjerom u ono to je uo.
Dozivao je hladan razbor koji mu donosi
uvijek jedan te isti odgovor: "Nije istina! A
onda opet slijedi pitanje: zato bi ona to
tvrdila kad bi bila la? To mora jednom doi
na vidjelo. La bi se morala pokazati za koji
mjesec. A to onda? ime bi mogla opravdati
ovu la? Kakvu bi imala svrhu zaustaviti
svatove koje mogu sutra opet poslati natrag?
Ne. Odvie je mudra da bi navijestila
potomstvo, a za nekoliko mjeseci morala bi
priznati la. Pa ipak, je li to mogue? Koliki su
lijenici ustvrdili da mu Beatrice nee
darovati nasljednika. akva je sad nastupila
promjena?
ekao je nestrpljivo lijenike koje je dao
dozvati. Dva Napuljca ula su u kraljeve odaje
ozbiljna lica.
- Njezino velianstvo je zaeljelo da s vama
govorim- ree kralj.
I postavi im pitanje, a oni odgovaraju opirno,
spremno tumae i obrazlau.
~ 955 ~
- Zar je to mogue nakon toliko godina?-

upita kralj.
- Njezino velianstvo pozvalo je u Budim
uvenog rimskog lijenika koji je vjet u
svome poslu i svojim savjetima posluio je
mnogoj talijanskoj vladarici da ostvari elju za
potomstvom nakon niza godina.
Kad su Napuljci otili, zovne kralj svojeg
linog najvjernijeg lijenika. Obrazloi mu sve
i zatrai njegovo istinsko miljenje. Govorite
samo u granicama svojeg znanja i ne prelazite
nijednom milju u krug mojih elja naglasi
kralj.
- Nemogue nije nita -odgovori on -makar
izgleda nevjerojatno. Tu valja priekati,
velianstvo, da se moe izrei potpun istinski
sud.
- Dakle, ne smatrate to nemoguim?
- Kako rekoh, ne. Ali kako mi je velianstvo to
priopilo, morao bih kao uenjak kraljicu
stalno promatrati. Takva se stvar oituje na
licu, u oima, promjena koja nastaje odraava
se svakog dana.
~ 956 ~
- Dakle, nalaem vam da posve mirno i

povueno promatrate kraljicu a da je nita ne
ispitujete.
Poslije lijenika zvao je kraljevske astrologe.
Proricali su mu sina. Mirno i potpuno
odvano bez mnogo razmiljanja. Kad je i njih
otpustio, pozove Varadija.
- Vi ne vjerujete u astrologe, biskupe?
- Ne, velianstvo!
- Dakako, to je potpuno u skladu s vaim
biskupskim zvanjem. Ima dana kad i ja ne
vjerujem, a ima opet dana u kojima se divim
njihovu: ispravnom pogaanju. I onda se
udubljujem u tajnu prirode i nalazim potvrdu
svojem vjerovanju. Ako sunce, zrak i svjetlo
djeluju na nas i upravljaju ivotom itavoga
svijeta, onda je lako vjerovati da i zvijezde
imaju upliv na na ivot.
- Moda bih se i ja podao tome uvjerenju,
velianstvo, kad nai astrolozi ne bi bili
lanovi dvora i ne bi znali to vae velianstvo
eli?!
- Kad sam dobio vijest o smrti svojeg sina,
astrolog mi je prorekao crnu vijest malo prije
~ 957 ~
nego to je stigla. A nije mogao smatrati da je

to moja elja.
- Moda katkad ine iznimku?!
- Bit e bolje da ne raspravljam s vama o
tome. Imam za vas vaan nalog.
- Sluam, velianstvo.
- I potpuno povjerljiv. Doite blizu i sluajte.
I stao je tik uz kralja sagnuvi k njemu glavu.
- Poslat ete za Lovrom Ilokim glasnika koji
ga ima vratiti ...
Sagnuta Varadijeva glava gotovo da nije
udarila u kraljevu:
- Velianstvo, to to znai?
- Glasnik ima poi kao brzotea, a njegova
glavna briga jest da Lovru Ilokoga ne
dostigne!
- Ne razumijem!
- Obeao sam poslati glasnika za svatovima,
ali ih neu vratiti!
S nerazumijevanjem promatra kancelar
svojeg kralja osjeajui da se neto zbiva.
- Kraljica i lijenici jame da emo imati
zakonitog prijestolonasljednika! to velite vi?
~ 958 ~
- Bojim se da vam svemogui nee dopustiti

da ovako sretno prijeemo preko jaza koji se
prokopao ispod vaeg prijestolja!
- Htio sam samo vidjeti koliko ste objektivni, l
mene hvata dvojba, a opet moj vlastiti lijenik
veli da nije nemogue.
- Sva srea da se to mora dokazati za nekoliko
mjeseci.
- Napokon se slaemo! Kraljica je zaustavila
svatove ne raunajui vie s Giovannijem i
traila da ja ne raunam s Ivanom.
- Velianstvo, jo jednu okolnost valja uvaiti:
ako se obistini nada u potomstvo, moe biti i
ensko.
- Astrolozi su prorekli sina.
- Mnogom su zlu na kraljevskim dvorovima
krivi astrolozi.
- Nema svrhe o tome raspravljati! Lovro e
vjenati Ivana s Biancom. U svojoj izjavi
naveo sam milanskom vojvodi: ako mi se rodi
sin, Ivana u okruniti bosanskim kraljem i
dati mu vlast u osvojenim dijelovima mojeg
kraljevstva. To je ve rijeeno, aljimo, dakle,
na put nekoga tko je vrlo povjerljiv i koji nee
dostii Lovru!.
~ 959 ~
- Neka se velianstvo pouzda da e se ovaj

nalog uistinu izvriti najsavjesnije.
- Ali neka mi velianstvo dopusti da
navijestim novi dogaaj.
- Opet neto novo?
- Stigla su tri jahaa i navijestila poslanstvo iz
Milana.
- Iz Milana? To ne sluti na dobro!
- I mene zabrinjuje.
- emu zapravo dolaze? Vi ste isprosili Biancu
i vjerili je, a na meni je bilo da aljem svatove.
Milanski vojvoda nema nikakva uzroka da
alje poslanstvo, a nema sumnje da su ljudi
odaslani nakon vjeridbe.
-Slaem se potpuno.
- Kad e stii?
- Glasnici misle ako vrijeme bude povoljno,
mogli bi stii sutra podveer.
- Da pozovemo milanskog poslanika?
- Nije potrebno, velianstvo, on je sam doao s
glasnicima i zamolio da ga velianstvo nakon
veere primi.
~ 960 ~
- Ovo mirie na pokvarenu orbu. Dakle,

posrkat u je podveer.
I kralj trgne zlatni drak svoga zvonca i dade
unilom pau nalog da pozove milanskog
poslanika.
- Da se udaljim, velianstvo?
- Bolje je da ostanete.
Raspravljajui sveudilj o izaslanstvu
milanskog vojvode, doekali su dolazak grofa
Marcella.
- Dakle, to ima kazati moj prijatelj i
saveznik? -prijazno e kralj.
- Vae velianstvo, osjeam da mi se vraa
moja davna boljetica.
- Neka krasotica na mojem dvoru izranila je
vae srce?
- Ni izdaleka, velianstvo!
- To je bila vaa trajna boljetica u Italiji!
- Samo krilatica mojih zlobnih prijatelja. Moja
je bol posve fizika, i to u prsima.
- Dakle, ipak neto blizu srca.
- Prije deset godina, velianstvo, stalno su me
boljela prsa bio sam potpuno propao. Ali onda
~ 961 ~
sam otiao iz Milana na jug. na otoje, l

ozdravio! Osjeam da mi se ta bolest vraa.
Ovdje je zrak preotar za mene i htio bih da
prije nego obolim dostignem otoje na kojem
sam stekao zdravlje.
utei zatakne kralj ruke u pojas. Tom je
kretnjom uvijek potcrtavao neki jai,
iznenadni osjeaj ili raspoloenje. Zagleda se
u vatrene oi lijepi i poslanika:
- Prema tome, elite otii iz mog dvora?
- Samo dok ne steknem zdravlje.
- Da. Neto ste blijedi, ali vaa snana ramena
prkose vaim tubama.
- Bolest nije vidljiva. I odluio sam poi.
- Vaa je odluka vrlo kratkog vijeka. Prije tri
dana bili ste jo svjei i jurili ste sa mnom u
lovu!
- Skrhalo me preko noi!
Pozornost kojom kralj promatra poslanika kao
da ga je smela pa je u jednoj sekundi nekoliko
puta oborio oi i opet ih upro u kralja.
- Vi znate da iz Milana dolazi izaslanstvo?-
iznenada e kralj.
- Navijestili su mi.
~ 962 ~
- I ne slutite kakve bi mi vijesti mogao slati

vojvoda?
- Uistinu ne -odvrati poslanik, ali u njegovu
se licu odrazio unutranji nemir.
- Dobro. Razgovarat emo o vaoj pronji kad
stignu vojvodini izaslanici.
- Ako se njihov dolazak otegne, moja bi bolest
napredovala.
- Kako? elite otputovati prije nego to dou
pouzdanici vaeg vladara?
- Mislio sam da u se na putu s njima sresti.
- Vaa urba pretjerana je. Poslat u vam
lijenike. Uostalom, sutra podveer vai su
zemljaci ve na Griu. ini se da ste se
prestraili svoje bolesti. Moj prijatelju, to je
dodue razumljivo, ali nije u skladu s vaom
poznatom hrabrou. Ostanite jo samo
asak- nadovee se kralj kad je poslanik htio
ustati.
- Nas trojica: ja, vi i Varadi zadali smo asnu
rije da ni pred kim neemo odati polazak
naih svatova u Milano. Nas smo trojica
bezuvjetno utjeli. Ipak, na ovom je dvoru
netko saznao nau tajnu.
~ 963 ~
Dok je kralj govorio, Varadi je iza njegovih

lea pruio glavu kao pas njuku vrebajui
poslanikove lice. Ali njegovo bljedilo ne odaje
nita. I vatrene su oi mirne. Upravo taj mir
iznenadi Varadija, a poneto i kralja.
- Vi se tome ne udite, gospodine poslanie?
- Jer je posve nevjerojatno!
- Tajnu je doznala kraljica!
- Velianstvo, moda je netko javio njezinom
velianstvu iz redova poslanog izaslanstva.
- Ta pretpostavka nije bez temelja -primijeti
tiho kralj- Dakle, na sve strane svezana
mrea. Ali i tu- naglasi ivo kralj Matija- jedna
nevidljiva ruka javila je opet meni kraljiin
in.
Sve to slua poslanik gledajui otvorenim
pogledom u kralja. Meutim, Varadi se uputi
k ladici i stavi pred poslanikove oi ispisanu
ploicu.
Kralj ga pogleda ukoravajui, no Varadi se ne
da smesti. Poslanik proita reenicu u vosku i
zakima.
- Velianstvo to dri moguim?
Kralj mirno slegne ramenima:
~ 964 ~
-U borbi ljudi se hvataju oruja koje im je pri

ruci. Je li tako, Varadi?
- A u ovom se sluaju Napulj bori za svoju
premo u naem kraljevstvu koju bi mogao
izgubiti tom enidbom -kae Varadi. Makar je
vaa grofovska milost oboljela, napustiti
borbu znailo bi ojaati Napulj.
- Tko vam je dopustio ovako govoriti,
gospodine biskupe? -ukori kralj svojeg
kancelara.
- Oprotenje, velianstvo, dunost mi nalae
da poslaniku kaem svoje mnjenje.
- Sa svih strana Napulj bori se da onemogui
vojvodi milanskome vjenanje vaeg sina s
vojvotkinjom Biancom pa su ve ugrozili i
ivot prinev.
- Zabranjujem proslijediti ovim tonom- okrene
se kralj Varadiju.
- Htio sam samo sklonuti gospodina
poslanika da ne ostavi dvor. Ako sam preao
granice, molim da mi velianstvo oprosti.
- Najbolje je priekati poslanstvo milanskog
vojvode da ujemo kakve nam alje glase.
U tom razgovoru grof Marcello nije sudjelovao
nijednom rijei, ali izraaj njegova lica odavao
~ 965 ~
je unutranji poraz, slom koji se odrazio samo

u asovitom oaju.
- Pruit u vam, gospodine poslanie, svaku
udobnost. to god elite i lijenike koje
traite, a sada vas molim da poete u svoje
konaite i legnete.
- Velianstvo, molim da me oslobodite
dunosti da doem k vaem kraljevskom
stolu.
- Samo se po sebi razumije.
Grof Marcello ustane i zahvaljujui se
kraljevoj milosti izie. Kad je iziao, kralj vie
nije korio Varadija, ve ga mirno zapita?
- Zato ste mu pokazali onu plou?
- Zar nije on prvi saveznik vaeg velianstva i
zastupnik vojvode milanskog na vaem
dvoru? Njegova je dunost boriti se sa svojeg
vladara, a pravo da znade sve...
- Kad sam vas jednom pitao da li sumnjate u
poslanika, odgovorili ste: niti sumnjam niti
mu vjerujem.
- A to kae vae velianstvo sada?
- Vi mene stavljate pod istragu? Eto, otvoreno
vam odgovaram. Sumnjam samo u poslani-
~ 966 ~
kovu bolest. Pobjednik ena oito je ovdje

pobijeen i to ga je uinilo bolesnim. A to se
tie njegove vjernosti prema vojvodi
milanskome ni asa ne mogu posumnjati.
Vojvoda Ludoviko odvie je lukav da bi se
mogao prevariti u izboru svojeg zastupnika na
dvoru kraljevstva s kojim eli sklopiti
rodbinstvo.
Na ove rijei Varadi obori pogled kao da se
zamislio.
- Zato je htio otputovati prije nego stigne
milansko poslanstvo?
- Odluka nije prirodna. U tom se slaem, ali
kad se ovakvi proslavljeni vitezi zaljube, gube
glavu. ekat emo dakle sutranji dan. Vi
uinite ono to sam vam prije naloio. Sad
idem da moj kuhar predugo ne oajava
ekajui s veerom.
~ 967 ~
POETAK VELIKE IGRE
Sutradan nakon doruka kraljica odlui da u

pratnji svoga brata izjae. Sam kralj digne je
na sedlo i naloi joj da jae polagano, a
Francescu stavi na srce da budno pazi na
izvrenje naloga.
Nakon kinog dana vrijeme je bilo hladovito i
ugodno. Krenuli su prema Zagrebakoj gori
da se zaustave i objeduju pod lovakim
atorima to su jo uvijek podignuti za
nastavak lova.
Kad stigoe do atora, kardinal Francesco
skine kraljicu sa sedla. itavu pratnju
kraljica otpusti da se proe umom dok su
paevi uvali kraljevske konje.
Sluge su iznijeli iz atora stolice i kraljica je s
Francescom sjela u hladovinu. Nasuprot njoj
u daljini suna se Grika utvrda, a tamo iza
lea Medvedgrad.
Netko su vrijeme sjedili utei, a onda e
kraljica:
- Htjela sam da budemo sami.
- Nas dvoje?
~ 968 ~
- Da, Francesco! Oko nas je istina, uma i

nebo. Nema zidina koje bi mogle upiti ono
veliko to kanim sada rei.
- Neobino sveani uvod, sestro moja!
- Premalo svean za tako veliki as mojega
ivota.
Gotovu zapanjen, napuljski princ Francesco
gleda svoju sestru.
- Veliki dah, veliki as, odluni poetak velike
igre u kojoj tebi dajem glavnu ulogu.
- Meni? Sve vie me zapanjuje.
- Pritedi neto za svretak.
Namjesti stolicu nasuprot nje, upre se na
naslon pruivi glavu naprijed.
- Moram priznati, Beatrice, da mi srce biva
nemirno.
- To je od nesvjesne slutnje.
- ega, Beatrice?
- Ne mogu poeti sa svretkom.
-Suspregnut u se i sluati strpljivo.
Skinula je klobuk i bacila ga kraj sebe na
travu, a lijepu glavu naslonila na naslon.
Potpun mir odraava se u itavom njenom
~ 969 ~
biu. Mir promiljenosti udruen s hladnim

raunom razbora. A onda pone govoriti:
- Jedne veeri kad sam dola u taj hrvatski
grad sluao si moje oajno pitanje
nepravednoj prirodi: zato ja nemam djeteta?
Zato se sve oko mene mnoi, i ljudi, i
ivotinje, i drvee, i cvijee, i trava pod mojim
nogama, samo je meni priroda oduzela svoj
prirodni dar. Meni je uskratila ono to
posjeduje svaki zemaljski crv. Pitala sam
prirodu i klela je, ne samo onog dana na
Griu. im su minule prve dvije godine u
braku bez potomstva, ve me obilazio strah.
Gomilaju se pitanja iza kojih je vazda slijedila
tiina bez odgovora. I onda su padale kletve,
oajne, zdvojne, dok ih opet koji lukavi
dvorski astrolog ne bi smirio probuenjem
novih nada. I tako je to prolazilo iz godine u
godinu. to sam vie osjeala ispraznost
nada, to sam jae snagom svojih enskih ari
zahvaala kralja. vrsto sam gurnula vlast u
svoje ruke da budem barem blizu onoj
vladarskoj moi i vlasti koja mi je za
budunost bez potomka izmicala! Svim
sredstvima, svim svojim snagama bacila sam
se za njom drei je vrsto dok je u mojem
mozgu gorjela samo jedna jedina misao: kako
~ 970 ~
tu vlast zadrati do kraja svojega ivota ne

budem li imala sina po kojem bih mogla ostati
kraljica ovoga kraljevstva nakon smrti mojeg
mua.
Kraljeva mati Elizabeta, udovica slavnog
junaka, isprva me obasipala svom njenou
oekujui od mene potomka prijestolju. Ali to
su godine vie prolazile, njena nada je
gasnula i ova me je ena mrzila sve vie. Da
svoju mrnju jae iskae, svom se
majinskom brigom zauzela za kraljeva
nezakonitog sina Ivana. Svuda ga je isticala
da narine kralju misao da njega postavi za
nasljednika. I sav je svoj golemi imetak, sve
neviene dragocjenosti, velike divne dvorove
knezova Hunjadi sve je to ostavila Ivanu!
I dok je u mojem mozgu plamtjela jedina
misao: zadrati sebi prvo mjesto pored kralja
koje e doi nakon smrti Matije, dok sam se
protiskivala kroz mrnju upravljenu protiv
mene od kraljevih privrenika drei budnu i
zarobljenu Matijinu ljubav, dotle je nepotrebni
ivot jednoga nezakonitog bia. sin neke
pokupljene djevojure, prijetio mojem planu i
mojem pravu. Tako je Ivan postao moja
Kartaga i nian sve moje mrnje i borbe.
Nisam to uinila zato da titim sebe. Ivanova
~ 971 ~
naprasita smrt bila bi moda poruila sve

mostove izmeu mene i kralja. Iscrpljivala
sam, dakle, sva sredstva lukavosti, zasjede,
smjelosti i enske ari da se probijem i odrim
svoje mjesto za budunost.
U tom je bio jedini spasonosni plan: postaviti
na prijestolje Giovannija. Uza nj bih ostala ja
prva uz kralja. Ostala bih suveren vlasti i
zastavnik nae kraljevske napuljske dinastije.
To sam ugovorila s mojim ocem ve davno
prije. I zato je Giovanni prije pet godina
poslan od mojeg oca na ovaj dvor. I kraj njega
jo uvijek nisam gubila svu nadu. Jo sam se
nadala u pravednost prirode i mislila da e se
sjetiti kako sam i ja njeno edo. Ali ostala sam
njen pastorak! Svi moji vapaji, sve moje
kletve, svi bijesovi moje due nisu mogli da je
ganu. Ostala je kruta, bezduna, infamna!
- Beatrice- prekine je brat- rumenilo na
tvojem licu pokazuje da se previe uzrujava
zbog onog to se ne da promijeniti.
- to priroda nije htjela da promijeni uinit u
ja!
- Uistinu ne razumijem.
- Podlost se izbija podlou! Prevara
prevaroml
~ 972 ~
- Jo uvijek ne razumijem.
- Osim Giovanna, imala sam jo jedan plan.
Taj plan bio je duboko skriven u meni, vrlo
pomno razraen, hladnim razborom.
Zabavljala sam se s njim kao to se
zaljubljena djevica zabavlja sanjarijama svoje
budunosti.
Mladi kardinal postaje sve znatieljniji.
- Prozirala sam ga, razmatrala sa svih strana,
uzimala u ruke istraivajui ga do sri i
odluila da eka do asa kad sve drugo
propadne!
- A vodi li sigurnim putem do uspjeha?
- Isto je tako siguran kao to je strahovito
opasan. I ba ova opasnost ponukala me da
ga odgodim dok sve ostalo ne iskuam. Moja
lina udobnost i lagodnost hvatala se osnove
s Giovannijem. Makar je njega tee progurati
na prijestolje protiv tolikih pristaa tog
prokletog sina kraljeve bive djevojure, pa i
protiv samoga kralja, ali je bilo manje opasno
po mene samu. I zato sam pretpostavila
dugotrajnu i ustrajnu borbu za Giovannija
osnovi koja je silno pogibeljna.
~ 973 ~
I zar si uvjerena da kralj ne misli ozbiljno

Giovanna predloiti staleima za
prijestolonasljednika?
- Da se Inocent nije probudio i da je Borgia
nastupio na papinsku stolicu, provela bih bila
Giovanna u zamjenu za Dema. Ali ti zna
kako vijesti iz Rima javljaju da se Inocent
oporavlja i ne kani tako brzo otii s ovoga
svijeta. Ta okolnost temelj je svih kraljevih
crna. On to zna, alje svatove u Milano i
naputa Giovannija. Kralj je zdrav i il, ali
moe naglo umrijeti i ba ga to tjera da se uri
osigurati Ivanu prijestolje. Vidjeli smo da je
moj plan s Giovannijem pao.
Sad mi preostaje samo jo da se uhvatim
svojeg posljednjeg plana i bacim sve na ovu
jednu osnovu. enidba naeg oca kao da je
ba poslana da ovu osnovu provedem, i to s
vrlo malo opasnosti
Francesco jo vie priblii svoju glavu k sestri
i slua je oima, uima i napola otvorenim
usnama.
- Mnogo si me puta pitao i pokuao od mene
doznati to me nuka da se toliko brino
zanimam za Gordanu i njezin odgoj.
~ 974 ~
- To su pitali svi i danas se jo pitaju- odvrati

napuljski princ.
- Gordana je nadarena svim darovima prirode.
Plemenitom ljepotom tijela, jakim duhom, u
nje ima neto muevno! Sve te vrline uzdigle
su Gordanu na visinu na kojoj bi mogla ivjeti
uz okrunjenog vladara. Dakle, ona je stvorena
za velike ciljeve; I ja sam stvorila odluku da
Gordanu namijenim velikom cilju?
- A taj je?
- Moj plan i moja posljednja, najjaa i jedina
osnova!
- Teko oekujem to otkrie.
Sad i ona primakne blie glavu. Brat i sestra
gledaju se prodirljivo.
- to misli, Francesco, kad bi se ta djevojka
udala, kakav li e potomak niknuti u tom
sjajnom biu?
On otvori usta u udu. Ona ga ponovo oslovi:
- Tvoje se misli ne usredotouju u bitnost
mojeg pitanja. Mislim naime, da bi ova ena
mogla dati potomka dostojna prijestolju.
- Ti je kani udati za Giovannija?
~ 975 ~
- Prepast u tvom glasu odvie je sebina.

Odgovori na ono to sam prije rekla. Imam li
pravo ili ne?
- Da, ovo udo od djevojke sastavljeno je od
svega onoga to daje poziv raati kraljeve.
- A ja sam davno s time nacistu...
Ali zaboga, Beatrice, uzalud bi je udala za
Giovannija kad on ne moe na prijestolje.
- To je jasno.
- U kakvoj je onda vezi Gordana s tvojim
planom?
- U tako uskoj kao to je uska veza izmeu
mojeg sestrinstva i tvojeg bratinstva.
- to dalje govori manje razumijem...
- Rekla sam ti esto da sam Gordanu nekom i
neemu namijenila.
- Time si uvijek uutkavala moju strast prema
Gordani.
- Branila sam svoju osnovu.
- Prema tome, ipak Gordanu kani udati za
nekoga kojeg si joj odabrala ti?
- Ja kanim samo dati nasljednika prijestolju.
~ 976 ~
- Koji bi potekao od nje i mua kojeg si joj

namijenila?
- ita u mojem mozgu doslovce.
- Postavit e na prijestolje sina...
- Kojem e Gordana biti mati...
- A otac?
- Ti!
U prvom je asu osjetio golemi udarac u
sljepooicu. Sav zadre i apne:
- To je tvoj konani plan, Beatrice?
- Da! To je moj plan! Onaj o kojem sam ti
rekla neku veer da je ujedno tebi dar!
- Sestro, ne razumijem, ne shvaam!-
usklikne Francesco plamteim oima.
- Jer nisi ena, ne vidi nita!
- Kako bi ti mogla njezino dijete...
-Sve je tono proraunato, bit e tono i
izvedeno...
-Smeten sam, Beatrice, govori jasnije!
- I da nisam opazila tvoje strasti za
Gordanom, bila bih ti ovo predloila. Mogla
sam uzeti i kakvo drugo dijete, ali ja hou da
~ 977 ~
bude mene dostojno svim svojim duhom i

svim umnim darovima. To dijete ivi u mojoj
predodbi stvarno, potpuno. To divno edo
moj je prijestolonasljednik. Bit e dijete tvoje
strastvene ljubavi, itavo bie naeg
aragonskog duha, sve njegove vrline i sva
njegova snaga usredotoit e se u tome
djetetu. I sada skupi hladni razbor, svei
lancima svoju strast i sluaj pozorno.
Nastojao je da suspregne uzbuenje to je
projurilo njegovim ilama u asu kad mu je
sestra razotkrila ulogu koja ga eka.
- Kad sam stigla na Gri, uspjela sam u kralju
probuditi nadu da bih mu mogla ipak dati
zakonitog nasljednika. Tako sam ve onda
pripravila temelje za ovaj plan ne uspije li mi
posaditi na prijestolje Giovanna. Kad sam
saznala da je Matija poslao svatove, uvidjela
sam da je Giovanni propao. I uzela sam davno
smiljenu zamisao i saopila kralju da sam se
drznula zaustaviti svatove jer oekujem
zakonitog sina.
- To si mu rekla, Beatrice?
- Zato te to plai? Zar ne vidi vezu?
- Da, neto razabirem, ali...
~ 978 ~
Najavila sam kralju da se nalazim u stanju

koje e prijestolju dati nasljednika...
- I on vjeruje?
- Gdje je taj mudri Salamon koji nee vjerovati
eni kad mu navijeta da e dobiti
nasljednika? Ako ne bi povjerovala njegova
mudrost, vjerovat e njegova kraljevska elja
za nasljednikom!
- Ako pita lijenike?
- Moji napuljski lijenici nisu upueni, ali ja
sam ih uvjerila da je tako i oni tvrde ono to
ja elim. Napuljskom astrologu bilo je lako
sugerirati to hou, a napokon, tvoj e
nasljednik ipak pravovremeno stii...
- Zaboga, Beatrice, kako?
- Ba to hou da ti razjasnim. Na otac je
javio da alje svoje odaslanike koji e pozvati
kralja i mene na svadbu. Dakako, mi neemo
poi, ali aljem tebe i Isabellu. Njoj u dati u
pratnju tri dvoranke. Jedna od njih bit e
Gordanal
- Ah, kakva misao!
- Da nije bilo svadbe, nala bih ve razloga da
vas poaljem u Napulj. Ovako stvar izlazi
upravo divno. Kad stigne u Napulj, uputit
~ 979 ~
e oca o tome, pa im minu svadbene

sveanosti, Gordana je tvoja. Otac i ti morate
urediti da Gordana s tobom nevieno izgine u
na osamljeni dvor na samotnom otoku Ischii.
Tu e provesti s njom, htjela ona ili ne htjela,
dane za kojima si toliko udio.
On uhvati njene ruke i estoko ih stisne, ali
Beatrice kao da i nije opazila njegovu
zahvalnost ivo govori dalje:
- Kad se moje nade u potomstvo ispune, kad
se ona osjeti majkom, poslat e mi svojega
najpouzdanijeg ovjeka da me o tom
obavijesti. Ujedno treba da mi napie pismo
u kojem javlja da moj otac lei na samrti i
eli bezuvjetno vidjeti mene. Na takvo pismo
kralj me mora pustiti da putujem u Napulj?
- Doi e u Napulj?
- Razumije se. Ja i moji lijenici pripravit
emo Matiju da se ne plai zbog mojeg stanja
i uvjeriti ga da mi nee koditi. Matija me
nee pratiti, jer nijedan dan ne moe ostaviti
kraljevstvo, a da u dravi ne dignu protiv
njega bunu. Tako u lako stii u Napulj
obeavi mu da u ostati samo mjesec dana.
Meutim, napuljski lijenici e nai razloga da
me ne putaju kui. Ostat u niz mjeseci
~ 980 ~
toboe bolesna i skrivena oima ljudi sve dok

Gordana ne rodi dijete. A kad se budem
vraala u ovo kraljevstvo, donijet u sobom
prijestolonasljednika!
-A kad bi bila ki?
- Poslala sam Gordanine podatke roenja ve
prije pola godine u Firencu. Glasoviti astrolog
koji ne poznaje niti uope moe znati kako me
Gordana zanima, taj prvi astroloki uenjak,
prorekao je Gordani sina nezakonitog! uje
li? Nezakonitog!
- I za to si se ve pobrinula?
- Ne rekoh li da sam sa svih strana spremila
svoj plan. Djevojka kao to je Gordana moe
raati samo sinove!
- Sad mi je jasno zato kralj Matija toliko mrzi
Gordanu! Ta mrnja je nagonska, jer e ona
skriviti skinue Ivanovo.
- Meni je to bilo ve davno jasno.
- Tek sada shvaam tvoju veliku sklonost
prema Gordani. Ipak zar si od poetka mislila
o tome?
- Kad sam je primila kao djevojicu na dvor,
bila mi je samo razonoda. Njena prisutnost
podravala je moje nade u potomstvo. Kratila
~ 981 ~
mi je vrijeme u tomtekom oekivanju. Poela

sam gubiti vjeru u nasljednika. Tada se u
meni raa misao da prevarim i kralja, i
prirodu i da od usuda iznudim sina. esto
sam razmiljala koju bih enu u Napulju
odabrala za tu ast, ali nijedna nije bila
dostojna da dade ivot mojem sinu. Jednoga
dana na dvoru Viegrada spazim Gordanu
gdje vjeba maevanje, u haljini koja je
odraavala sve ljepote tijela, njezine divne
kretnje, pobudila je svu moju pozornost.
Promatrala sam to tijelo: zdravo, svjee puno
ljepote, u kojem sam ve ranije upoznala
neobian duh neku kraljevsku muku snagu i
volju. Od tada sam svoju zamisao svraala sve
blie k njoj. A kad mi je esmiki u Budimu u
razgovoru natuknuo da njeno porijeklo
nadmauje kneevsko . . .
- Nije li ti rekao ija je?
- Nastojala sam saznati neto vie.
Promatrajui je, poela sam razmiljati o njoj i
uvidjeh da je samo ona za majku mojem
prijestolonasljedniku. A kad si doao ti na
moj dvor, razabrala sam koliko te Gordana
privlai i tada svojem planu dodah toku.
~ 982 ~
- Bilo je za mene svreno: ne pobijedim li s

Giovannijem, iznudit u pobjedu s
Gordaninim sinom!
- Ti si je dakle namijenila...
- Da ona digne Napulj na vlast u Hrvatskoj i
Ugarskoj i u svim zemljama u kojima vlada
kralj Matija. A sad budi na oprezu i niim ne
odaj nestrpljivost svoje strasti ni ovdje, ni na
putu. A k stignete u Napulj, onda su ti putovi
do nje otvoreni. Kad rodi sina i kad se
nauije njene slasti, ona mora nestati.
- Zaboravila si sestro, Aflonza.
- Nisam zaboravila. Uklonit u ga s dvora i
nee saznati kamo je Gordana otila. Sve sam
zamislila po tonom raunu.
- Ako te kralj ne bi htio pustiti u Napulj?
- Ne boj se. S njim u lako izai na kraj. Sad
zna sve. Spremaj se ve sada na put jer im
stignu oni iz Napulja, morate krenuti prije
nego se vrati Lovro Iloki.
- Kralj je dakle pristao da ga pozove natrag?
- Nita mu drugo ne preostaje kad eka
zakonitog sina. A sad se moemo vratiti na
Gri.
~ 983 ~
- Nisam slutio da e moj povratak biti tako

sretan, draga Beatrice! Tebi nema ravne ene
pod suncem- i joj zahvalno poljubi ruku.
Nakon toga vratili se u griku palau
~ 984 ~
PORUKA BIANCE SFORZA
Predveer toga dana najavili su kralju dolazak

poslanstva vojvode Ludovika Sforze. U
sveanoj odori, punoj dragulja, doekao je
kralj poslanika Maffea. Sa svom ljubaznou i
dostojanstvom primi kralj pouzdanika
milanskog vladara, posjedne ga u naslonja,
ispita za zdravlje svojeg budueg roaka i
vjerenice princa Ivana. Svoja pitanja izricao je
kralj s velikim uivanjem, a najposlije
navijesti milanskom gostu:
- Da ne duljim, poslao sam premilostivom
vaem vladaru svatove i pouzdanika koji e
princa zastupati na vjenanju.
Na ovo Maffeo nije odgovorio nita i inilo se
kao da je neto zamiljen.
- Mislim da ste na putu morali sresti moje
poslanike?- upita Matija.
- Sreli smo veliku povorku, kojoj se oito
urilo gotovo su projurili pored nas.
- To su bili oni. Moja je radost velika, a
nadam se da e i milanski dvor biti obradovan
kad svatovi stignu.
~ 985 ~
- Ne mogu opisati vaem velianstvu koliko je

moj vladar bio ponosan na ovu vezu i koliko
se njezina visost Bianca radovala, sve dok
neki glasovi nisu to pomutili.
- Zar glasine?- zaudi se kralj prikrivi svoju
zabrinutost.
- Mislim da nema nikakve svrhe otezati
Najbolje je da muki izreem poruku,
- Va dolazak ne sprema veselje? - upita kralj
a njegove se oi smrknu.
- Njezina visost Bianca odluila je poi u
samostan.
- Ovo je porazna vijest, gospodine poslanie!
- Moj je vladar istog mnjenja.
- to je moglo sklonuti lijepu, mlaahnu
vojvotkinju na takvu odluku? Ta ona je
vjerenica mojeg sina.
- Ba zato, velianstvo!
- To je otro! Lijepa, mlada vjerenica, nee
odjednom da postane kraljica mojega
kraljevstva. Zato? Na ovo ste mi duni
odgovor, gospodine poslanie.
- Zbog toga me moj premilostiti vladar alje
vaem velianstvu.
~ 986 ~
Mrane sjene neprijatnih slutnja pokrivaju

kraljevo lice, ali njegovo ponosno dranje ne
gubi nita od svoga dostojanstva.
- Mlaahna vojvotkinja s neizmjernom je
radou primila prsten vaeg sina,
velianstvo, ali onda stigne u Milano glas koji
je mlaahnu i lijepu Biancu zaprepastio.
- O mojem sinu i mojem dvoru moe svatko
donijeti u Milano samo dobre glasove.
- Vjerujem da je princ dobar i moda vrlo
dobar, ali velianstvo, mladost trai neke
izvjesne tjelesne prednosti i neku duhovnu
svjeinu i bistrinu.
- To oekuje i Bianca od mog sina. Je li tako?
- Vae velianstvo olakava mi teki odgovor.
Dakle, kad je Bianca saznala u kolikoj mjeri
sve to manjka uzvienom sinu vaeg
velianstva
- Njemu manjka duhovne svjeine, bistrine i
lijepe spoljanosti? -upita kralj sada ve
nasmijan.
- Tako je priao ovjek kojeg na milanskom
dvoru smatraju pouzdanim.
Kralj se prestane smijati.
~ 987 ~
- Gospodine poslanice, onda taj ovjek ili nije

vidio mog sina, ili je samo rtva ale. Smijem
li saznati tko je taj delija?
- Ne smijem na to odgovoriti vaem
velianstvu. Jednom je bio na vaem dvoru.
- I vidio i uo mojeg sina?
- I jedno i drugo.
- A on ga je pronaao takvim strailom da je
zbog toga mlaahna vojvotkinja odluila poi
u samostan?
- Poto je moj vladar izjavio da mora poi za
sina vaeg velianstva jer je ve obeala, ona
je odluno izjavila da e radije uzeti
samostansko ruho.
- Nasjeli ste spletki!
Milanski poslanik zaueno gleda kralja.
- Gospodine poslanie, vi ste moj gost i
pozivam vas sutra da sveani objed. Tu u
vam prikazati svojeg sina pred itavim dvorom
i dostojanstvenicim, pa se uvjerite sami na
svoje oi.
- Neka mi oprosti, vae velianstvo, ja sam
posve zbunjen.
~ 988 ~
- Dakle glasovi o rugobi i umnoj manjkavosti

moga sina dospjeli su na milanski dvor s vrlo
ozbiljne strane? Dopustite da pozovem grofa
Marcella, poslanika vaeg vladara na mojem
dvoru.
- Velianstvo bio sam uvjeren da e me
doekati. Meutim rekoe mi da lei bolestan.
- Da, zaboravio sam. On boluje. Moda e
ipak sutra ozdraviti. Vae vijesti miriu na
Napulj. Naravno, mojem uzvienom tastu,
napuljskom kralju, kojeg vrlo cijenim, nije
sasvim po volji ova enidba a vi ete se sutra
na svoje oi i ui uvjeriti da je moj sin pristao
momak, a njegove duhovne sposobnosti
zadivljuju svakoga tko je imao prigode da s
njim raspravlja.
- Zar je mogue da bi netko smio utvrditi
kako je princ tjelesna nakaza, a duhovno
idiot?
Makar je u kralju kipio bijes, nasmijao se pa
onda ree:
- Uputu bih vas na vae zemljake, historiare
Bonfinija i Galeottija. itave dane nemaju
posla. Odredit u ih u vau pratnju, s njima
moete razgovarati, a sutra za objedom imat
ete prigode da sami prozrete istinu. Vaa
~ 989 ~
pratnja bit e ukonaena na dvoru jednog

odlinog plemia, a za vas osobno odreeno je
konaite u mome dvoru.
- Zahvaljujem velianstvo i molim da mi
dopusti mali odmor. Brzi me put umorio.
Kralj je odmah pozvao dvorske metre da
otprate poslanika u odaje.
Nakon ovog posjeta kralj je razgolio sav svoj
bijes pred svojim kancelarom Varadijem.
- To je uinio napuljski kralj. Nitko drugi nego
on! Spletke na sve strane, na svakom koraku,
ali skrit u ih, slomiti!
- Velianstvo - ree Varadi -Maffea poznajem
od tada kad sam boravio u Milanu. Vrlo je
lukav. Moda mu i nee biti tako drago kad se
uvjeri o pristalosti i umnosti princa Ivana?
- Mislite da on pristaje uz spletkare?
- Ne znam, ali u Milanu su mi reku ovo:
koliko je uman i ugledan, toliko je pohlepan
za novcem. A ja opet upozoravam da
napuljski kralj ne tedi kad je njegova volja u
opasnosti
Matija se zamisli.
- Vi ste, dakle, o njemu uli loe?
~ 990 ~
- Kad smo u Milanu ustanovili da se vjerdiba

mora drati tajnom, vrlo se zanimao za uzroke
te tajnosti. Moj stari znanac milanski biskup
Benedikt priapnuo mi: "uvajte se Maffea, jer
bi mogao isto tako oduevljeno govoriti protiv
ove enidbe ako mu netko ponudi vreu
dukata". Naravno, onda nisam ni slutio da bi
se to moglo dogoditi.
- Dobro da ste me na to upozorili. Pripazit
emo na njega. Osim toga, valja za Lovrom
poslati brzoteu, makar do Milana da ga na
sve upozori. A grof Marcello uistinu boluje?
- Neka vae velianstvo ispita svojeg lijenika.
- On tvrdi da ne nalazi nikakve boljetice,
samo hini bolest
- Tako tvrdi va lijenik, velianstvo?
- Kao da sve na tom dvoru hini. Svi su u
zasjedi protiv mene. Pod mojim vlastitim
krovom utaborili su se moji neprijatelji.
Varadi malo nakrivi usne:
- Sve to radi Napulj!
I Kralj se baci u naslonja.
- Dokle e to trajati, kad e jednom nastati
mir? Poinjem gubiti strpljivost.
~ 991 ~
- Kako vidimo, velianstvo, neprijatelj vas

obilazi i zatvara vam putove.
- Meni?- bijesno e kralj skoivi i udarivi
rukom po stolu. Mene zatvoriti sa svih
strana? Vi se to usuujete izrei?
- Na oruju velianstvo bilo je lako...
- U nadmudrivanju kao da sam pobijeen?
- Od mukarca nikada!
Ovaj odgovor udari ga posred ela. Planuo je,
ali svoj bijes svladava.
- Idite! Neu da o tome raspravljam, jer me
sili da viem i kunem!
- Kad je ostao sam, klone u naslonja.
- Ona! Svuda ona!... Ona me nadmudruje,
svladava, opkoljuje mreom svoji spletki. A ja?
Zar sam slab? Nemam li snage ja, okrutni
kralj, eljezne ruke da ne rastrgnem mreu u
koju me sapinje ona? Ne! Neu se vie u nju
bacati! Hou prolaz! Rastrgat u mreu,
moram! Ako je ne rastrgnem, uguit u se u
njoj i ja i moj sin i itavo moje kraljevstvo.
Dugo je trebalo dok se smirio. Onda pozove
Orbana i Berislavia. Priao im je vrlo blizu i
osjetili su da e izdati vaan nalog.
~ 992 ~
- elim da svuda u blizini milanskog

poslanika Maffea postavite strau, ali ne tako
da opazi. Obucite paeve u najsveanije odore
i poredajte ih svuda oko njega i po njegovu
trijemu kao poasnu svitu. Dunost im je
nadzirati svaki korak naega gosta.
- A onda izvijestiti vae velianstvo?
- Hou znati s kim govori. Ako nema
zaplotnjakih namjera, nee ga paevi
smetati. Bude li prigovarao, znak je da ga
spreavaju da se sastane s nekim na ovom
dvoru- i kralj otro pogleda oba dvorska
metra pa tiho naglasi:- Bude li moda
pokuavao silaziti u kraljiine odaje, svi
paevi neka nagrnu za njim. Ni asa ga ne
smiju ostaviti, makar ih i tjerao. Neka kau:
zapovijed je kraljeva da tako visokog gosta
nigdje ne putamo samog.
- Razumijemo, velianstvo.
- Nastojat e govoriti s kraljicom nevien, a to
ne smije biti! Upamtite!
- Velianstvo- ree Berislavi- sam u se
brinuti oko toga.
~ 993 ~
Poslije ovog naloga kralj izda jo jednom

odredbe za sutranji sveani objed i onda ode
kraljici.
*****
Stijene kraljiine spavae sobe uresio je
napuljski slikar krajobrazom njenog rodnog
grada. Postelja je sva od modrog brokata,
izrezbarena.
Sjedei u naslonjau promatra sliku plavog
mora iz kojeg se die brdo ureeno
napuljskim kuama i palaama. Francesco
utei gleda malog ferrarskog vojvodu
Hippolita kako dere neku skupocjenu knjigu.
- Francesco, uzmi Hippolita i poi- ree ona.
Skoro e Matija. Treba da ga doekam sama.
Napuljski kardinal se udalji uzevi sobom
dijete. Beatrice je otila u odjevaonicu. Kad je
opet izala, njeno lice bilo je blijedo, neto
izmueno, a ispod oiju stvarale su se tamne
sjene uinjene rukom vjete komorkinje.
U svojoj zamamnoj bijeloj haljini sjela je k
malom stoliu. Sluga unese u sobu ciparskog
vina i stavi na stol. Beatrice je upirala oi u
vrata s nekom mirnom ljubopitnou. Matija
Ue.
~ 994 ~
Njegovo lice je vedro kao da mu je svaki dah

due ispunjen sreom. Pristupio je k njoj i
zagrlio je isto tako njeno, kao to je ona
njeno uzvratila.
- Danas je iz Milana prispio Sforzin poslanik
Maffeo- ree on sasvim ravnoduno uzevi u
ruku kristalni kale s vinom.
- U koju svrhu?- zapita ona isto tako
ravnoduno.
- Ne znam. Nije mi saopio. Zamolio me da se
moe odmoriti, jer je slomljen od puta. Vidjet
u, to e mi kazati sutra. Budi ljubazna
prema njemu, Beatrice. On to zasluuje!
- Zato?
- Jer e u Milano nositi crnu vijest da sam
odustao od enidbe. Neka mu sveanosti na
dvoru budu utjeha. Valja biti ljubazan i dobar
prema onom kojeg kanimo prevariti! Da ne
nasluti nita, odredio sam za sutra sveani
objed. Obasut emo ga svim astima, a onog
dana kad bude odlazio rei u mu svoju
odluku.
Govorei to, njezin izgled pobudi kraljevu
pozornost. Opazio je bljedou lica i neto
tamne podonjake kao da je njome
~ 995 ~
provejavala neka promjena, slabost, neto to

dosad nikad nije razabrao i osjeti lak udar u
grudima.
- Zar bi to morala biti promjena o kojoj je
govorio moj po uzdani lijenik? Da, ona danas
izgleda drukije nego inae. Sasvim u skladu
s lijenikovim opaskama. Zar bi se ipak moglo
dogoditi to udo da se meni rodi zakoniti sin
koji e lagodno, bez ikakvih borbi, koraknuti
na moje prijestolje?
- O emu razmilja, Matija? -upita ona
njeno stavivi mu ruku na ramena.
- Upravo sam htio ispiti au u tvoje zdravlje.
- Ne, htio si ispiti au u pozdrav nasljedniku
kojeg oekujem ...
- Neka bude pozdravljen!- ree Matija napola
ironino, napola u nadi...
*****
- itavu su no kraljevi firentinski umjetnici
upravljali ureivanjem dvorana za sutranju
sveanost u poast odlinom pouzdaniku
milanskog vojvode.
U dvorane se unosilo najljepe pokustvo a
stijene su jo vie uresili znamenitim slikama.
Sa strane su postavili sjedala presvuena
~ 996 ~
brokatom. Podovi su pokriveni tekim

sagovima. Pred jutro dvorane su pruale sliku
raskone kraljeve udobnosti. Stolovi su
pokriti finim damastom s izvezenim grbovima
kralja Matije i napuljskog kralja. Od sukna su
izrezali grb milanskog vojvode i poloili na
stolnjak uz mjesto odreeno za milanskog
gosta.
Ujutro je u dvoranu uao kralj da sam sve
razgleda. Jo je odredio da se neke
dragocjenosti postave na vidljivije mjesto, a
onda se uputio u svoju radnu sobu. Najprije
poalje Berislavia princu Ivanu s porukom
da ga oekuje na sveani objed s uputom
kakve haljine princ ima odjenuti.
- Kralj odijene grimizno odijelo sa hermeli-
nom, draguljima i zlatnim kopama pa se opet
vrati u radnu sobu da doeka sina.
- Ivan je stupio pred oca u odori od zlatnog
brokata sa irokim pojasom opitim
draguljima i maem iji drak sainjava
bogatstvo. Prineve pomno oeljane bujne
tamne kose sputaju se sve do ramena. Topla
blagost njegovih oiju podaje blijedom licu
neku tihu tugaljivost.
~ 997 ~
- Zadovoljan sam s tobom, sinko! Pristao si,

samo odvie blijed. To nije prirodno kod tebe.
Znam, nije tako lako pregaziti mladenake
sanje i on mu prie pa mu objema rukama
vrsto natare obraze. To izazove u princa
uenje, a kralj se samo nasmijei.
-Vidi sad si rumen. Takva te hou. Kad ue
u dvoranu, budi vedar i veseo.
- A kako je tvojoj majci?
- Hvala, oe, na tom pitanju. Dobro joj je.
Svakog dana dobija vie snage.
- Tome se radujem zbog tebe. Dakle, budi
veseo i vedarl
- Obeajem vam!
Onda povede sa sinom razgovor o sveanosti
na kojoj se ima prikazati Milanu kraljevski
sjaj i uglaenost kraljevskog dvora. Dok su
govorili, kralj s ponosom promatra Ivana.
Onda dade pozvati itav niz paeva i dvorana.
Svi su u barunu ureenom srebrom i zlatom,
s oplecima od zlatnog brokata. Na prsima im
dragocjeni vez porodinog grba.
- Ovu sam pratnju spremio za tebe, a sad
idem po kraljicu. Ti e unii tek iza nas kad
~ 998 ~
to odredi Berislavi, Priekaj, sine, dok te

zovnem.
Upun se dostojanstvenim koracima u novu
palau kraljici. Kad je ve stajao na stubitu,
opazio je da za njim hita Varadi i prieka ga.
- Vi ste jako zapuhani. to nosite?
- Velianstvo- apne- dolazim upravo od
uzviene gospoe.
- Prineve majke?
- Da, velianstvo!
- Vi i tamo vrite slubu?
- Bio sam pozvan gore.
- Zbog ega?
- Vae je velianstvo pozvalo gospou na
sveani objed?
- Kakva je to ala?
- Velianstvo je s pozivom poslalo gospoi i
sveane haljine.
- Ja?- zaudi se kralj.- Ludosti
- Gore je donio dvoranin vaeg velianstva
haljine s porukom da sie u dvoranu za
primanje.
~ 999 ~
- A ona?
- Pozvala me neka zamolim vae velianstvo
da je toga odrijei.
Kralj malo zakripi zubima i namrti obrve.
- To je uinila kraljica da pred milanskim
poslanikom pokae njegovu majku.
- Zato to ini kad joj Ivan vie ne stoji na
putu? A Maffeo nije s njom govorio?
- Nije ni izaao iz spavaonice.
- Kralj sie sa stubita i vrati se u dvorite.
Proe oko vodoskoka sputene glave. Varadi
ga slijedi.
- ujte- ree kralj -ovo je teki napad! Kraljica
je naumila da tu nesretnu enu iskoristi
protiv mene i princa.
- A nije joj potrebno da se bori protiv princa
kad oekuje svojeg sina.
- Moda joj je do toga da izazove moju mrnju
protiv one gore- i pogleda na pusti trijem
ispred prinevih odaja.
- Moda i to.
- Sve to pobuuje sumnju da je taj Maffeo
ipak naao veze s kraljicom.
~ 1000 ~
- Ni u tom sluaju nema svrhe da njezino

velianstvo bilo na koji nain proslijedi borbu
protiv princa.
- Nardella nije mogla prisloniti uho na vrata?
- Samo ako je mogla ui kroza zid.
- Gledajte kako se ulja trijemom!
- Opet nosi smokve vaem velianstvu.
Gleda je kako u razizemlju prolazi trijemom
mumljajui kao da neto moli. im je stigla
do vrata kraljeve dvorane, zaustavi je pa
Stjepko i vrati natrag.
- Odstranite je silom i zatvorite. Za vrijeme
ruka ta ena ne smije izii u hodnik. elim
slobodan prolaz. Pazite: kad Berislavi
pristupi k meni za vrijeme objeda, odmah
ostavite dvoranu i ekajte me pred vratima.
Do vienja!
U sveanoj dvorani za primanje na okupu su
dvor i uzvanici kraljevskog para s
Medvedgrada. Kaptola i Gria.
Na prijestolju sjede kralj i kraljica. Uza kralja,
dvije stube nie, poredani su: ban, palatin, a
do njega je prazan stolac za hercega primaa
Hippolita ije je nemirno ponaanje prisililo
kraljicu da ga s dadiljom poalje iz dvorane.
~ 1001 ~
Poslanik milanskog vladara sjedi s lijeve

strane kraljici, a njegova skupocjena odora s
grbom Ludovika Sforze i odore njegove pratnje
gotovo viu o raskoi milanskog vladara.
Kralj je okom dao znak i Berislavi izae. Dok
je kraljevski par avrljao s gostom i
dostojanstvenicima, unie princ Ivan u sjaju
odore i pratnje. Blaga ljepuna lica i vedra
pogleda promatra kralja kao da mu eli rei:
"Evo, ispunio sam tvoju elju, smijeim se."
Kralj podrugljivo promatra iznenaeno lice
milanskog dostojanstvenika i itave pratnje.
Snebiven i neto u neprilici Maffeo se pokloni
princu.
- Govorite s njim to vas je volja- ree kralj,
pa onda prikae sina izaslaniku milanskog
vojvode.
Naoko ravnoduno Beatrice promatra
ceremoniju. Odmah zatim, krenuli su u
blagovaonicu. Dvorski metar Enrico, po
svojoj dunosti, stupa iza kraljice. Ona ga pita
tiho ne osvrui se:
- A njegova mati?
- Dvoranin kae da je otklonila.
- Zato bi to uinila?
~ 1002 ~
- Nije nita rekla, osim da ne moe doi.

- Ova je djevojura jo i ohola! namrti se.
Beatrice kriomice promatra neobino
zauenog milanskog izaslanika dok je
promatrao princa i sluao njegove duhovite
odgovore na kraljeva pitanja, to ih je
namjerice postavljao radi milanskog
poslanika.
Mjesto grofa Marcella, koji se ispriao
boleu, zapremio je ovaj put Alfonso ne
promijenivi dranje koje je zauzeo od dana
kad ga je Beatrice savjetovala da e Gordanu
osvojiti mirom i skromnim dranjem. Ipak je
svakog asa pogledavao preko kraljevskog
stola gdje sjede dvorani i dvoranke. Promatrao
je Gordaninu mladost, ljepotu, istaknutu
sveanom odorom od ruiaste svile.
Uz nju sjedi Beci Frankopanka i s ushitom
pogledava k princu iji se zlatni brokat
svjetluca i mami njene poglede. Odjednom se
nagne Gordani i apne:
- Kralj me mrko pogledao. Moda je zamijetio
da gledam princa?
- A vi suspregnite svoje lijepe oice, mala -
uputi je Gordana. - Kralj bi zamrzio svakog
~ 1003 ~
tko gleda princa. Opazila sam: kralj upravo

pazi na vas.
- Ali zato ba na mene? -prepadne se Beci.
- uva srce svojeg sina za princezu i boji se
pogibelji
- Ipak, princ katkad kriomice gleda ovamo i
onda su mu oi pune bola, a kad smo doli na
Gri, gledao je vedro, sretno.
Te su rijei neto snudile Gordanu pa je
oborila pogled pred malom Beci, a ona e tiho:
- Princ osjea da se mora odrei svoje ljubavi.
Vidim mu to u oima. To me dvostruko boli.
Pa ipak, veselim se kad ga mogu vidjeti.
- Svladajte se i ne gledajte ga. uli ste od svog
oca da on ima postati kralj i uvijek mislite na
to, dobra moja djevojice.
- Posluat u vas, Gordana. Vi umijete tako
lijepo tjeiti.
Berislavi pristupi kralju i neto mu tiho
rekne. Nitko nije opazio kako se Varadi digao i
neopaen se umijeao meu dvorane.
Sada i Matija ustane i ree Beatrici:
~ 1004 ~
- Zamijeni me, draga. Prispio je glasnik

turskog vojskovoe. Ne bih mogao jesti dok ne
ujem to je i digne se od stola pa izie.
Sve je zaueno gledalo za njim. Nitko ne
moe shvatiti kakvu je to vanu vijest primio
zbog koje ostavlja stol u pola objeda.
~ 1005 ~
NEDOHVATNA I NEPOVRATNA
PROLOST
Vani kralja eka Varadi i hitno mu se priblii:

- Nardella je u pritvoru. Ne moe izai dok
vae velianstvo ne dopusti.
- Dakle, sad je zrak ist. Idite gore k
prinevoj majci.
- to da joj kaem?- upita kad je kralj
prekinuvi reenicu zautio.
- Najavite joj da dolazim k njoj.
Kancelar bulji u kralja, a on ponovi:
- Najavite me. Otjerajte sve s trijema. Nitko
osim vas ne smije vidjeti kamo idem.
I dok je kralj polagano hodao trijemom,
kancelar poalje paeve, a onda se uspne
gore. I poalje sve dvorane u prizemlje.
Brzo je uao u odaje prineve majke. Digavi
pogled s knjige ona se zaudi:
- Gospodine biskupe! to mi nosite?
- Poruku njegova velianstva. Treba da je
mirno sasluate.
~ 1006 ~
Ba ovaj uvod izazove u njezinu licu neki

strah.
- Kralj dolazi gore? Ivan nije u svojim
odajama..;
-Dolazi k vama.
Knjiga joj padne u krilo. Trepavice joj dru. .
Doekajte ga sabrani!
- Zar sam to skrivila, biskupe? upita ona
uznemireno.
- Otkad vas poznajem nikome nita niste
skrivili. Moram se pouriti. Kralj me eka
dolje. Samo sam doao da vam najavim
njegov dolazak.
I opet brzo izae. A mala glava klone. Ruke
dru. Jedva ustaje upirui se o naslonja.
Drhtavo gleda u vrata.
Vrativi se, Varadi apne kralju:
- Uzviena gospoa eka. Posve je sama. Nitko
nije u blizini moete je sada posjetiti.
- Molim vas, ostanite na trijemu na strai.
- Velianstvo, poite sasvim bez brige.
Proao je kroz dvije odaje. U treoj se
zaustavi.
~ 1007 ~
Nasred sobe ugleda njenu enu u crnini.

Sitno lice, puno milote, blijedo i prestraeno.
Velike oi plave se kao nebo pred sumrak.
Tamne uske obrve nabiru se.
U kraljevu dranju oituje se tvrdokorna volja,
hladan mir. Strogost kraljeva nastupa i
hladnoa pogleda poraze je pa se ini kao
janje to bez otpora eka no koji mu prinose.
Ili ga je ganula ova slika, ili se predomislio.
Poe blie i oslovi je polaganu kao da bi htio
rei neto drugo, ali ipak ne moe vie
zaustaviti reenicu koju je zapoeo:
- Ponajprije sam doao da se zahvalim!
Mala njena glava se podigne. U oima joj
dre zabuna.
- Velianstvo, oprostite, na meni je da se
zahvalim za dobrotu.
Nije joj dopustio da dovri reenicu nego
upadne u rije:
- Tko je donio poruku i haljinu?
- Velianstvo, va dvoranin.
- im je princ otiao?
- Odmah nakon toga.
~ 1008 ~
Promatra je utei. Neto promilja. Najposlije

suho ree:
- Ja nisam poslao ni poziva ni haljine! To
priznanje u njenom licu ne odrazi ni najmanje
razoaranje ni bol, ve strah i uenje:
- Oprostite, velianstvo, onda ja ne znam.
Prekinula je reenicu a on je gleda kao da joj
prozire u dno due.
- Dobro je da ste me upozorili i poslali
Varadija.
- Nisam slutila da velianstvo ne zna.
Opet kralj promatra njene obraze u kojima se
odraava sva tjeskoba njene due.
- Nas smo dvoje jedno drugom u prolosti
privikli govoriti istinu. Poimo dakle i sada
istim putem.
Ne shvaajui njegove rijei, jo vise e zbuni
On joj makne naslonja, a sebi uzme malu
stolicu:
- Sjednimo!
- Smjerna, puna bojaljivosti, ispunjena
neodlunou, spusti se na sjedalo gotovo
nezamjetljivo tiho i skromno kao da nikad nije
sjedila u kraljevskom naslonjau
~ 1009 ~
nasuprot ovom kralju, hladna i tvrda pogleda.

Naslonivi ruke na koljena, sagne se prema
njoj, ali pogled mu je upravljen u vrak kope
na cipeli i zapone kao da se razgovara sa
svojim kancelarom:
- Ivanovi neprijatelji posluili su se mojim
imenom da njegovu majku dovedu dolje pred
milanskog gosta u elji da Milanu pokau
kako Ivan nije kraljevskog roda po majci.
- Boe moj!- uzdahne ona tiho.
Nikakvu bol ni ponienje nisu pobudile
kraljeve rijei. Nita drugo nije se odrazilo u
tom tihom uskliku do iskrene i duboke
zaplaenosti zbog ina koji su poduzeli
neprijatelji o kojima ona nita ne zna.
I kralj podigne oi k njoj! Nakon duge utnje
prozbori tiho i muklo kao da govori sam sa
sobom:
- Svaka druga ena u ovom poloaju
prihvatila bi poziv da obue sveane haljine i
sila.
- Ne bi -tiho ubaci ona.
- Zato ne?
- Jer zna da joj tamo nema mjesta.
~ 1010 ~
- Borka je ostala ista kakva je i bila!

uvi iz njegovih usana svoje ime, ona lako
protrne i ne ree nita, samo spusti glavu.
On nastavi istim muklim glasom:
- I za to vam dugujem hvalu! .
Kralj se uspravi na stolici gledajui joj u lice
neto orumenjeno uzbuenjem od neega to
hoe da kae, a ipak je zaustavlja bojazan,
smetnja, to li?
- Moe mi sada rei sve to ti je na dui-
ponuka je on.
I obuzme je osjeaj da se oko nje omotala
gusta magla iz koje dolazi njegov glas i
prikazuje privienje njegova oblija, njoj toliko
dragog, pa mu odgovara raskidanom
reenicom kao da se boji da govori u prazno.
- Htjela sam ve prije otii. Ivan me ne puta.
Molim ga uzalud!
Ponovo se kralj zagleda u kopu na cipeli pa
tek onda odgovara:
- Jo danas alim to one veeri kad si tako
nenadano dola, nisam govorio s tobom
istinski, kao uvijek. Bio sam uvjeren da su te
~ 1011 ~
iz Napulja maknuli moji neprijatelji da

nakode mojoj osnovi s Ivanom.
- Velianstvo zna da se ja nikad ne bih
usudila- odvrati ona tiho oborena pogleda
suspreui navalu jecanja koje joj ispuni
grudi zbog ove njegove sumnje.
- Sad sam o tome uvjeren! Tada sam mislio da
si se promijenila, a imalo je to i da te
promijeni! Ipak, ostala si ista.
- Molim oprotenje to sam one veeri
iznevjerila samu sebe.
- Traila si svoje pravo na sina. Znam,
shvaam. Misao da je mrtav pobunila je
majino srce. Ni ja nisam to shvatio onog
asa. Da nisam one veeri posumnjao u tebe,
rekao bih ti da Ivan ivi i pritedio bih ti
mnoge nevolje i sebi! To se vie ne da
popraviti. Ali se moe ukloniti pogibelj od
Ivana.
- On je u pogibelji? -i pogleda ga velikim
plavim oima punim majinog straha.
- S tobom moram govoriti otvoreno, Borka! -I
ponovni spomen njenog imena iz njegovih
usta svu je smuti i ini joj se kao da je
pomilovao lice.
~ 1012 ~
- Ti zna da Ivana elim uiniti kraljem. Zna

da ima mnogo protivnika toj mojoj osnovi. To
si oito razabrala iz Varadijevih usta kad sam
ti slao poruku da Ivana sklone neka potpie
punomo.
- Jesam- potvrdi tiho.
- A sad znaj i to da neprijatelji upravljaju
protiv moje osnove sve to im dolazi pod ruku.
Naravno, tvojim dolaskom nastoje izvui iz
zaborava porijeklo majke onoga kojega elim
posjesti na prijestolje. Porijeklo, dodue,
estito i poteno, ali nije kraljevsko. Razabire
li to sama?
- To je istina -odvrati ona mirno i uvjerljivo.
- Sada razumije zato su ti poslali moj
tobonji poziv i haljine. Htjeli su d sie pred
poslanika milanskog vladara. Znali su: kad
jednom bude u dvorani, ne mogu i neu
uiniti nita.
U njenom licu odraava se potpuno
razumijevanje, bez ikakve line povrede, kao
da ona ne postoji, a tu je samo on, kralj, i
njegov sin.
- Htjeli su oito da te njemu prikau i tako
ugroze Ivanovo vjenanje s vjerenicom koja bi
~ 1013 ~
mu mogla donijeti kraljevski ugled i bogatstvo

i osigurati prijestolje.
- To su uistinu htjeli!
- Shvaa?
- Potpuno!
Izgovorili su ovaj posljednji dijalog gledajui
jedno drugom u oi, s jednostavnim
uzajamnim brigama za sina.
- Tvoja skromnost odbila je ovaj napadaj. Za
to ti. Borka opet zahvaljujem.
- A ja Bogu -doda ona tiho oborivi oi.
- On se sad uspravi i poprimi prijanji hladni
izraaj.
- A sad, jedan prijedlog.
Od te posljednje rijei ona se zguri u
naslonjau kao da eka teki udarac.
- Obeao sam Ivanu da e ostati uza nj gdje
god hoe, dapae i na dvoru.
Ostala je zgurena i jedva zamjetljivo zanijee
glavom.
- Ne! Na dvoru ne mogu...
- Ivan te neizmjerno ljubi.
~ 1014 ~
Podigla je oi prema slici svojeg sina to visi

na zidu, a u oima se pomole suze i prikriju
plavetnilo.
- Njegovo srce neu rastuiti, a niti elim
pogaziti rije zadanu sinu.
Sve polaganije nizale su se njegove rijei kao
da otee da to kasnije iskae ono to je
naumio. I dok je asak zastao, okrene se ona
k njemu i naglasi mirno i odluno:
- Ja u otii!
Ukoeno pogleda njene velike tople modre oi.
Kao da mu je ruka nehotice krenula k njenoj
maloj, toploj ruci i zadravi je asak u svojoj
naglasi:
- Borka! Ti..- ali ne dovri. Povue ruku i
promijeni glas:
- Neu da ti laem. To sam te htio zamoliti!
- Znam svoju dunost. I prema Ivanu i prema
kralju!
Dok je to govorila, uspravi se i gleda mu
otvoreno u lice.
- Znam koliku pridonosi rtvu.
- Ne, nikakvu rtvu, ja ionako moram otii.
~ 1015 ~
inilo se da je razumio to je goni ispod ovog

krova.
Ali odmah nakon toga ona ree:
- Smijem li vae velianstvo neto upitati? Ve
sam naglasio da ti je slobodno rei sve to
hoe.
- Moram li otii vrlo daleko?
Tog asa njihove su se oi srele.
- U njoj je skrivena strava majinog srca, u
njegovoj ukoeno granje. uenje.
- to e odabrati? Koje mjesto?
- Ono to odredi velianstvo.
On nije odgovorio.
- Od te utnje podilazi je jezovitost, a bi jedilo
njezina lica prelili u lake zelenkaste sjene to
su odraz duevne strave.
- Moram li poi u Napulj? -Njezin glas lomio
se u drhtanju.
- Kad bih to zatraio?
- Za Ivana u poi! -odgovori kao da je netko
gui.
A on kao da mu ovaj glas prolazi ilama,
odvrati:
~ 1016 ~
-Moja okrutnost nije tako golema!

Obrve joj zadrhu, a itavo se tijelo ispravi
kao da je odahnula.
- Ne traim od majke mojeg sina da ide u
patnju, u ponienje. On bi to morao smatrati
prevarom. Sve to bih ja traio bila bi prevara.
Samo te molim za pomo protiv njegovih
neprijatelja.
- Spremna sam na sve!
Napetost se oituje u gotovo ukoenom tijelu
to sada eka njegovu odluku. I sad on moe
promatrati njenu pojavu koju je nekad
milovao, ljubio i smatrao svojom.
Kad je poeo govoriti, trznula se kao da e
planuti osuda.
- Moj prijedlog je prihvatljiv -ree, zastane i
doda:
- Nikako te ne elim liiti majinske sree.
I zatim nastavi:
- Ne traim od tebe da poe daleko. Poi u
Brezovicu k Damirovu ocu. Brinut u se da ti
nita ne uzmanjka. Samo neka nitko ne sazna
za tvoj boravak. A kad milanski poslanik
~ 1017 ~
otputuje, Ivan te smije posjeivati koliko

hoe. Pouzdaj se u mene i vjeruj mi.
- Hvala, velianstvo!
Nastupila je stanka. Ona gleda preda se. On
ponovno promatra kopu na svojoj cipeli kad
ona prekinu utnju:
- Kako da idem, a da Ivan ne zamijeti? On me
nee pustiti.
To ga pitanje razvedri i kao da mu je olakalo
ono o emu je sam razmiljao.
- To me sklonulo da doem k tebi u Ivanovoj
odsutnosti. Ti e moi nesmetano i nevieno
ostaviti dvor dok traje gozba. Zadrat u Ivana
do veeri.
- Spremit u se odmah- ree ona. Ustala je.
Poslat u biskupa Varadija da sve pripremi
Nitko nee biti na dvoritu osim strae.
- Naprotiv, to je potrebno. Ostavi mu pismo.
Spomeni mu istinu. Njegovi neprijatelji htjeli
su da te u moje ime od mame dolje.
- Da, to je dobro, pisat u odmah.
Bilo je oito da on eka to pismo i ona poe k
stolu. Njemu se ini da ne koraa, samo se
pomiu gusti crni nabori njene crne haljine.
~ 1018 ~
Sjela je i pie. Promatra je sluajui kripanje

pera.
- Crna haljina- pomilja kralj -zato crna?
Nikad nije nosila crno. Grozila se od crnine. A
sad? Zato ova duboka crnina. Nose je
udovice to ale za muem.
- Ona ali? Za mnom? Crnina, zar je to odraz
njezina srca? Moe li se jo aliti za nevjernim
ljubavnikom nakon tolikih okrutnosti? Kako
su neprozirna enska srca!
Tiina u sobi inila mu se prijatna.
Ovako je bilo tiho u njenoj odaji kad je on
dolazio k njoj, u istom ovom dvoru. Kad se
zadravao na Griu, uvijek je bila s njim. Isto
je bilo tako tiho, jer je ona eljela da ga nita
ne buni u asovima njegova odmora. Nad
njim se sagibalo to njeno tanano tijelo u
kojemu kao da nema nita do due, srca,
topline i njenosti. Posljednjih deset godina
prolazile su preko ovog tijela samo patnje.
Ispijale ga, pa ipak jo nisu ispile duu i srce.
Sjedio je gledajui tanani struk sapet u crnoj
haljini i plave kose to proviruju ispod crne
kape.
~ 1019 ~
kripanje pera utihne. Ona se makne. Ustane

lagano, neujno. I on ustade. Obazrela se
drei u ruci pismo, ne znajui to da uini.
On poe prema njoj, isprui ruku za pismom.
itao je dugo, odvie dugo, a ona se zabrine:
- Nije li dobro?
- Nisi mu odala da sam te ja nagnao na taj
korak?
- Jer nije bilo tako!
- Kakva, je dobrota u tebi, Borka!
Neto je topline u njegovim rijeima, a ona,
kao da je preula, uzme opet pismo:
- Spremit u se odmah!
Turobni majin pogled tog se asa sukobi s
pogledom sina to je gledao sa slike na zidu
isto tako blago, toplo, kao i ona.
- Vidjet e ga, vjeruj mi- naglasi kralj- bez
tebe ne bih mogao Ivana zadrati u miru. A
kad bude kralj iskupit e sve to ti je uinjeno
krivo!
Stajao je posve blizu nje i opazio laki trzaj
njezina njenog tijela to mu je nekad bilo
toliko drago. I odmakne se od nje.
~ 1020 ~
- A sad, jo neto!
Stisnula je usne da zaustavi pitanje to joj se
potkrale iz due kao da je htjela rei: zar jo
uvijek nisu iscrpljene boli koje mi nanosi
usud?
- Da -ree on- jo jedno sam htio da ti kaem
prije nego to se rastanemo.
Rije rastanemo odjekne u itavoj njenoj dui
i odrazi se u prozirnoj puti. Njegovo
oklijevanje da nastavi ponovo u njoj probudi
strah. Kralj se napokon odlui govoriti:
- Mnogo si pretrpjela ovih deset godina, ali
vjeruj mi, nisam znao kako ti je! Nisam slutio.
Uza sve to sukrivac sam tvojih patnja.
A ona stoji kao da se san rastapa i gleda
predodbu.
-Okrutnost moja prema tebi kad si one veeri
dola bila je samo posljedica brige za ugled
mojeg sina. Vidi, i ove moje lijei okrutne su:
ali pred tobom govorim to mislim!
Njene usne se trzaju, ali ostaju nijeme.
- Dakle, oprosti, Borka, sve mi oprosti.
Mala se glava sagnula. Dre ukoeno stojei
pred njim. A on kao da gleda neto daleko, u
~ 1021 ~
davninu, u prolost to se odrazuje u

rijeima.
- Promaena prolost nosi u sebi klicu sve
nesree koja se razapinje nad nama itav
ivot. Moja promaena prolost moj je zao
usud. Ja to znam, zato sam esto okrutan
prema svima koji su mi blizu i Borka, ne
zaboravi to kad prosuuje moje ine!
I pode k vratima hitro kao da se boji njenog
odgovora. Ali ga nije izrekla. Lice joj problijedi.
Omaglica pokrije njene oi. Tijelo se nagne
prema stolu.
tropot ga ponuka da se obazre. Vidio ju je
kako pada. Pohiti natrag, uhvati je oko struka
i zadri.
- Borka umiri se!
Osjeao je kako u njoj drhti zatomljeni jauk
odbaenog ljubeeg srca. Svaki drhtaj upire
se o zid okrutnosti kojim je opasana njegova
unutranjost. Po njemu pale su ovog asa
suze to ih je isplakala svih deset godina. I
dok mu razbor zapovijeda da je pusti njegove
ruke nisu slijedile zapovijed.
Dri slomljenu enu, a usne mu apu:
~ 1022 ~
- Smiri se. Borka, molim te! Nee vie patiti

Ne! Neu to dopustiti!
Sna je nestalo. Ona osjea iroko uzdignute
prsi i slua apat, onaj od davnine koji ju je
nekad uspavljivao u san u njegova naruju.
uje, slua, osjea, gubi se, zaboravlja jer
nestaje sve. Deset godina je izbrisano! I u toj
obmani njena glava pada na njegove grudi i
osjea da se njegova ruka spustila na plavu,
nekad tako milovanu kosu. Gorde kraljeve
crte rastopile se. U oima mu bol kao da je
pomijeana s kletvama na sudbinu, na sebe,
na sve to ga je dijelilo sa ivotom prije deset
godina! I ape kao da tiho opetuje svoje
skrovite misli:
- Da sam mogao slutiti to e slijediti! Kakve
e se teke borbe survati nada mnom. Da sam
slutio to me eka, Borka, moj sin ne bi ostao
nezakonit! Da sam znao cijeniti tvoje srce, ne
bi bilo mojih patnja. Kruto to ispatam.
Iz njenih oiju prosule se po kraljevskom
hermelinu suze. Zahvaen njenom boli, dri je
u naruju putajui da Borkine suze padaju
po njegovim prsima. Tog asa ini joj da se
more njene alosti razlijeva u njegovo srce.
~ 1023 ~
Uto se on lecne. Digne njezinu glavu i ree

mirno i ozbiljno:
- Saberi se. Borka, za sreu, za budunost
naeg sina! Ona brzo digne glavu i odmakne
se od njega briui suze:
- Oprosti!
Ti nema za to od mene traiti oprotenje! Ti
ne, ali ja! I dok je utei oborene glave stajala
podalje od njega, jo jednom se njegov pogled
sretne s njezinim suznim oima.
Otrim trzajem kralj se okrene k vratima i
izie. Na trijemu spazi Varadija. On zaueno
pogleda kraljevo blijedo lice dok mu kralj
ape:
- Poite k njoj. Ona odlazi. Budite puni
panje, dajte joj pratnju i udobna kola. Kad
ode, doite u dvoranu. Dajte mi znak, uzmite
sa stola vr, to e mi dojaviti da je otila.
Ne doekavi da mu Varadi odgovori, kralj
gotovo potri niz trijem, spusti se u prizemlje,
ue u dvoranu pa sjedne na svoje mjesto.
Princ Ivan pogleda svojeg oca i opazi na
hermelinu rosne kapljice. Nije slutio da su to
suze njegove majke isplakane na kraljevim
grudima.
~ 1024 ~
Dvorani su nudili voe i slastice kad se Varadi

pojavi u dvorani i uzme vr.
Kralj spusti pogled k tanjuru na kojem stoji
nedirnuto jelo.
Nakon gozbe kralj se povue s izaslanikom
Maffeom u svoju radnu odaju, posjedne ga
uza se i upita s ponosom:
- to sad kaete o mojem sinu?
- Velianstvo, nakon vijesti koje smo primili o
princu teko e u Milanu vjerovati da je tako
lijep, uman i naobraen.
- Ako svi vai pokuaji ne polue uspjeh?
- Uistinu ne znam to bih u tom sluaju
uinio kako bih Biancu zadrao da ne poe u
samostan.
- Pokazat ete joj ovo- i uzme sa stola
skupocjeni svijenjak i vazu ureenu dragim
kamenjem, stavi pred poslanika i saspe na
stol hrpu dukata.
- Vidite, ovi darovi pripadaju vama! Pokazat
ete ih mladoj vojvotkinji i rei joj: "Visosti,
ono to sam ja pisao vojvodi, svojem
milostivom vladaru, iva je istina!"
~ 1025 ~
Maffeo se naas zagleda u prazan papir to

lei pred njim izmeu darova. Osjeajui da je
stavljen pred gotov in, on stade pisati Uz
njegovu desnicu stoji kralj, indiskretno sa
sagiblje k njemu itajui kako pouzdanik
Ludovika Sforze u zvijezde kuje fiziku i
duhovnu ljepotu Ivana, njegovu mladost,
ljupkost i grdno osuuje one koji su u Milano
pisali protiv Ivana.
Poslanik je pisao polagano kao da mu je
neprilino. Ipak dovri pismo i osui ga. Tada
ga smota i upravo u asu kad ga je htio
spremiti, kralj posegne za njim i ree:
-Prepustite to meni, sam u ga poslati u
Milano.
Zablenut i preneraen Maffeo gleda oduzeto
pismo i kraljevu kretnju kad ga je stavio u
ormar.
- Vae velianstvo, mogao bih ga sam poslati.
Ionako...
Matija je preuo. To je njegova metoda.
Odmah se obazre k svom gostu i ljubazno ga
potapa po ramenima:
- Vi ste mi uli u volju, moj prijatelju! Povest
u vas sa sobom da vam pokaem vrlo lijep
~ 1026 ~
dvorac sa zemljitem. Tim imanjem elim

zapeatiti nae lino prijateljstvo, gospodine
Maffeo! To imanje donosi godinje toliki
dohodak da bi vam mogao pozavidjeti
kardinal Borgia. Kad se dobro odmorite, poi
emo da vam predam darovnicu u prisutnosti
Kaptola!
- Vae velianstvo, mnogo sam uo o vitekom
kralju Matiji koji na sjeveru po junjakom
obiaju punom pregrti dijeli darove svojim
prijateljima. Od ovog asa moi u to kazati
itavom svijetu. Raskona dareljivost vaeg
velianstva ne moe se ni mjeriti s dareljivost
u junih vladara.
- Mi se na sjeveru moramo bolje grijati nego
oni na jugu -ree kralj malo ironino, ali
veoma ljubazno. -Vi ste stekli moju sklonost
mudrou i odlunom pojavom- tim ga
rijeima isprati do vrata.
Vani su ga doekali paevi i dvorski metri
pazei na svaki njegov korak. I kad je poao
da posjeti bolesnog Marcella, kraljeva je
pratnja pola s njim. Nakon odlaska
milanskog gosta kralj dade odnijeti darove u
njegovu odaju, a on ostane u svojoj radnoj
dvorani sam.
~ 1027 ~
- U kraljevu oku zjenica je potamnjela. Pogled

mu se gubi u daljinu gdje mu se prikazuje
slika s bojita njegova ivota, u kreevu divljih
borbi, zasjeda i natezanja sudbinom. A kroz
sve te magle s usudom lebdi eterini lik
njene plavokose glave velikih modrih oiju
poput neba vedrih kao sunani sjaj.
Nepomino ga gledaju oi to ih je on deset
godina osudio na beznadni pla. S kraljeva
lica gubi se gordost, u predodbama prolosti,
nedohvatnih, nepovratnih asova.
- Velianstvo, njegova visost princ Ivan!
- Njega sam ekao! -odvrati kralj i poe od
prozora da doeka sina.
Sav zaprepaten, blijed, ue Ivan u kraljevu
sobu. U ruci mu pismo.
- Ne vjerujem, sinko -odvrati on i uzme pismo
pa se dugo zagleda u crte ispisane njenom
toplom rukom. -Ipak, istina je, ali otila je
samo na Brezovicu.
- Tko je to skrivio? -ogoreno e princ.
- Nitko! Ne shvaa li, sine, da je njoj boravak
pod ovim krovom preteka rtva? Tu, u ovoj
palai, ona je prije etrnaest godina boravila
sa mnom!
~ 1028 ~
- Nije mi to rekla! I vi ste poricali kad sam

vam to jednom spomenuo.
- Poricao sam, pa ipak neopaena, neviena i
povuena ona me uvijek pratila u Zagreb i
ivjela uza me.
- Tu je, dakle, boravila moja majka svoje
sretne dane! Kad sam doao ovamo, ja sam je
osjeao. Odasvud me okruivala ona. Prvog
trena kad sam preao svoj prag, znao sam da
je blizu. Tu je ostao njezin dragi duh! Osjeate
li to i vi, oe?
- Prekasno!
- Moj dragi oe, vi priznajete?
Kralj obujmi sina i privine ga na prsi na
kojima je poivala glava njegove majke.
- Rekao sam: tvoja majka bila je jedina istina
u mom ivotu.
- Zar da ivimo bez te istine, oe?
- Sve je u ivotu mogue, samo jedno nije:
vratiti prolost: Ona je izgubljena. Jedina
moja nada lei u tebi. Molim te, ne razbijaj je
sumnjama. Vjeruj svome ocu. Nas dvojica
moramo biti jednoduni elim li izvesti cilj
svojeg ivota. Kad tebi bude prijestolje
~ 1029 ~
osigurano, nita nee prijeiti da na ovaj dvor

opet ue istina!
- Moja majka?
- Da primi iz tvoje ruke zadovoljtinu za sve
njene boli.
- Kako si danas dobar!
- Danas! -ponovi kralj, okrene se i poe po
sobi. -Da se smiri, poalji u Brezovicu
Damira neka ti donese vijest da se tvoja
majka nalazi tamo.
- Hvala vam, oe- i poljubi mu ruku. Kralj
dade pozvati Damira. Razjasnivi mu o emu
se radi, on uzme Damirovu ruku i povue ga
k sebi:
- Mome, namijenio sam ti vanu zadau!
I princ i Damir ekali su ljubopitno to e
slijediti. Ovdje imamo vano pismo- i izvadi iz
pretinca Maffeovo pismo pa ga stade zamatati
i peatiti. Kad je to zavrio, preda ga Damiru:
- Uputit u te u tajnu koju ne smije nitko
saznati!
- Vae velianstvo, bit e onako kako
zapovijedate.
~ 1030 ~
- Vojvoda Iloki poao je s velikom svitom

plemia U Milano. Znam da nee putem
otezati. Ipak, ovako brojno odaslanstvo ne
moe putovati brzo. Putem treba hrane i
odmora. Do danas su mogli stii tek u blizinu
granice, brzotea ga moe lako dostii bilo
gdje. Ovo pismo mora Lovro Iloki dobiti u
ruke prije nego stigne u Milano.
Ivan gleda kralja pa opet Damira.
- Razumijem tvoj pogled, Ivane. Malo e
prepustiti tvojeg druga meni. Ovo je pismo
vrlo vano i smijem ga povjeriti samo
najvjernijim i najpouzdanijim rukama.
Mladena Berislavia ne mogu poslati, drugi su
moji pouzdanici prestari da ovako naporno
jau dan i no. Stoga mi preostaje ba Damir
koji je mlad, hitar, domiljat i divlji jaha, a
po vjernosti meu prvima. A sad, valja. Ti
znati: u ovom pismu nosi opovrgnue kleveta
koje su pale na tvoga druga i gospodara
princa Ivana. Lovro Iloki poao je u Milano
gdje e zastupati Ivana na vjenanju. On
mora dobiti ovo pismo prije i kai mu da su to
vana svjedoanstva za Ivana koja ima predati
vladaru Milana. To saznanje neka bude tvoj
goni. Dakle, tvoja je zadaa da unato svim
spletkama koje bi mogle biti poslane nakon
~ 1031 ~
tebe, ide ravno za vojvodom. Putuj sutra u

zoru i pazi: nitko te ne smije vidjeti.
- Velianstvo znam vau zapovijed. Nitko me i
nita ne moe smesti. Izvrit u vau
zapovijed.
- Potpuno sam miran i uvjeren da sam
odabrao pravog za tako povjerljivu zadau.
- Uistinu, oe moj- naglasi Ivan -Damir e
dokazati da je vrijedan vae milosti.
*****
U isto vrijeme u odajama Beatrice izdaju se
nalozi za putovanje u Napulj. Otpustivi
dvoranke i dvorane kraljica je ostala sama s
Francescom.
- to se smijei? -pita Beatrice brata.
- Tvojoj brinoj odredbi za Gordanine sveane
haljine, iako Gordana nee sudjelovati na
vjenanoj slavi.
- Obratno, ona svud mora sudjelovati kako
nitko ne bi posumnjao u na plan. Sada mi
zovni Alfonsa da ga maknem kako ne bi
smetao Gordaninom odlasku.
Francesco poslua sestru i poalje joj grofa
Alfonsa. Beatrice skupi svu svoju
~ 1032 ~
ljubaznost i pristupi intimnije k njemu:

- Moj mladi prijatelju, pozvala sam vas k sebi
nakon dueg vremena da vam dokaem koliko
se brinem za vau sudbinu.
- Neizmjerno zahvaljujem vaem velianstvu.
- Ne znam da li e mi i va ujak kardinal biti
tako zahvalan kao vi. Radi se o Gordani.
Uinio je pokret pun uzbuenja i
ljubopitnosti.
- Gordana mi je priznala da je va in, kad ste
pred kraljem opozvali svoje optube, proizveo
u njoj veliki preokret, a vae skromno dranje
za ovo vrijeme osvaja je, ali i pobuuje
bojazan da je ne biste prestali ljubiti. Priznala
mi je da se ve dugo bori s osjeajem koji je
protiv njene volje vue k vama.
- Velianstvo, zar uistinu?
- Vae su oi lomaa, moj mladiu. Ali to jo
nije sve. Traim od vas ozbiljan odgovor.
Ponajprije, Gordana je vrlo naobraena i
umna po prirodi i vrijednog roda. Miraz i
opremu kakva joj dolikuje odredit u sama,
ali mu je ne smije odvesti iz mog dvora. Ne
mogu se pouzdati ni u jednu dvoranku kao u
~ 1033 ~
nju. Prema tome, sada vas pitam: primate li te

uvjete i elite li uzeti Gordanu?
- Da, velianstvo! elim!
- U redu. A sad, da sam ja Alfonso Borgia,
otputovala bih smjesta u Petrovaradin,
uredila odaje to bih najbolje mogla i onda se
vratila svojoj kraljici da iz njezine ruke primim
vjerenicu.
- Velianstvo, Alfonso ini ono to bi uinilo
vae velianstvo da je na njegovu mjestu.
Jedino molim vae velianstvo za dozvolu da
prozborim nekoliko rijei s Gordanom.
- Ne. Neizvjesnost je najbolji posrednik
ljubavi. Kad se za dva tjedna vratite, vjerujte,
bit e toliko ushiena da e vam sama pasti u
naruaj! Da se ipak uvjerite u istinitost mojih
rijei, zapitajte je jednostavno: "Smijem li
vjerovati u ono to mi je saopila kraljica?"
Ona e znati to to znai i o njenom odgovoru
ovisi sve ostalo. Bude li taj odgovor povoljan,
putujte sutra u zoru.
- Velianstvo, kraljice, neizmjerno vam
hvalim!
Ona primi zahvalu, a da nijedna sjenka
njenog lica nije odavala prevaru. Kad su
~ 1034 ~
paevi za Alfonsom zatvorili vrata, kraljica

poe u spavaonicu gdje je zamiljena sjedila
Gordana. Djevojka odmah ustane. Kraljica
uhvati njenu ruku i nasmijei se:
- Dugo si me ekala, to e vea biti radost
koju ti nosim.
- Iz ruke vaeg velianstva uvijek primam
samo radosti.
- Ali ova nadilazi sve. Gordana, mnogo sam
brige uloila u tvoj odgoj.
- Nikad neu biti dovoljno zahvalna vaem
velianstvu.
Kraljica stade promatrati lijepo stasito
djevojako tijelo i u njenoj glavi sijevne misao:
"Priroda ju je obdarila tolikom snagom i
zdravljem da uzmogne dati ono dijete to ga je
meni uskratila!"
Ne slutei s kakvim je mislima promatra
kraljica, Gordana se ljupko nasmijei:
- Vae velianstvo nije zadovoljno s mojom
haljinom?
- Moda i nisam, ali ovog asa razmiljam
kako da ti saopim radost koju sam ti
namijenila. Doi blie.
~ 1035 ~
Pola je nekoliko koraka prema vladarici ije

su oi sada bile uprte u njeno elo.
- Tvoj um uresio se svim znanjem kao tvoje
tijelo ljepotama. Tvoje su misli isto tako gipke
i smjele kao i tvoje tijelo kad uzme u ruke
ma, veslo ili kad pliva Dunavom. Nita ti ne
manjka do jednoga.
Gordanin je pogled bivao sve pozorniji.
- Nisi vidjela svijeta i zato sam odluila da te
aljem u Napulj.
- Hvala velianstvu na tolikoj panji, ipak bih
voljela sluiti svojoj kraljici ovdje.
- Nikad ti nisam odredila tako asnu slubu
kao ovaj put u Napulju.
Gordana prikriva nezadovoljstvo, ali jo
pozornije slua.
- elim da bude uz moju zastupnicu dou
Isabellu, da u Napulju pokae umijee na
mau i bojnim igrama. Neka Napuljci vide da
njihova Beatrice ne ivi meu divljim
narodima na sjeveru! Sva naa pratnja i nai
darovi treba da pokau u Napulju bogatstvo,
mo, preporodnu novu naobrazbu mojeg
dvora. Ti e biti najdragocjenije zrcalo u
~ 1036 ~
kojem e oni gledati ono to im elim

pokazati.
- Vae me Velianstvo mnogo precjenjuje.
Nemam sposobnosti da ispunim nade vaeg
velianstva! Voljela bih primati milost vaeg
velianstva u vaoj blizini!
- A ja ti milost nameem zapovijedajui u
Napulju.
- Svaku zapovijed vaeg velianstva ja u
izvriti- ree Gorana spustivi glavu.
- Giedat ce putem nevienih divnih predjela,
gradova, vidjet e moj Napulj. Ruka koja ga
je stvarala i okitila raskoima vrhunac je
ukusa i ljepote. I sunce nije nigdje tako
sjajno kao u Napulju ni nebo tako modro kao
tamo. Vidjet e i uivati u sjaju i raskoi
kakve nisi mogla nikad sanjati.
- Hou li ostati dugo tamo?
- Dok minu svadbene sveanosti. Isabella
ostaje u Napulju, a ti se vraa. Donijet e
mi mnogo svojih zapaanja iz moje domovine
Zna li kako se ljubi domovina?
- Znam, velianstvo- odgovori ona znaajno-
moda me i zato hvata bol pri pomisli da
odlazim. Smijem li zamoliti velianstvo, prije
~ 1037 ~
nego otputujemo, za jedno hodoae u

Remete?
- Doputam, pa izmoli da bude na ast svojoj
kraljici u Napulju.
Mislei da je Beatrice otputa, Gordana se
pokloni, ali je ona zadri.
- Nisi ni pomislila da bi te Alfonso mogao
slijediti?
- Od nekog mi se vremena ne pribliuje.
- Pritajava se jer sam mu to savjetovala. Ali te
jo vie eli nego prije. Zbog toga da polazi u
Napulj nitko ne smije saznati, najmanje on.
- Vidjet e me kad budemo odlazili.
- Sklonula sam ga da sutra u zoru putuje u
Petrovaradin. Zamisli kakve neprilike da te on
slijedi u Napulj!
- Uistinu, velianstvo, dugujem vam veliku
zahvalnost.
- Ali mu nisam mogla uskratiti da s tobom
govori.
- Ne mogu mu odgovoriti drugo nego to je ve
mnogo puta uo.
~ 1038 ~
- To me veseli, Gordana, i ba zato ti

savjetujem: budi oprezna u odgovorima. Ako
ga izravno odbije, razbudit e u njemu
tvrdokornost, on nee otii, a ti zna: on je
neak budueg pape, u uskom prijateljstvu s
mojim ocem, dakle vezana sam prema svom
ocu. On e te pitati jesu li moji navodi istiniti
jer sam mu govorila kao da bi mogao postii
tvoju sklonost ako bi uvijek ostao smjeran
prema tebi. A ti mu odgovori da je istina i ne
upusti se njim u razgovor.
- Posluat u, vae velianstvo.
Osjetivi da je kraljica napokon dovrila sve
to je imala rei, zahvali jo jednom na
podijeljenoj milosti i poe. Tek to je izila na
trijem, opazi Stjepka kako se alostan
naslonio na stup. Opazivi je smjesta skoi k
njoj:
-to radi u novoj palai?- upita Gordana.
- ekam vas. Evo taj Borgia vas opet vreba.
- Poi zamnom i ne mii se.
Kad je zaokrenula s paem, Alfonso joj stane
na put vrlo pokorno i smjerno se pokloni:
- Molim vas, Gordana, da me naas sasluate.
~ 1039 ~
- Upravo sam na putu po poslu njezinog

velianstva. Ipak, jedan as vam mogu
dopustiti.
Stao je ispred paa da mu ovaj ne vidi lice.
- Od one veeri kad sam opozvao kralju svoje
optube, nisam se usudio stupiti k vama da
vas upitam jeste li mi oprostili.
- Opozivom ste iskupili svoj grijeh!
- Jo vie patnjama i samoukorom.
- Samoukor najvie kanjava i najsigurnije
popravlja.
Izrekla je to s blagom ozbiljnou u elji da
mu pokae prednost njegova dolinog
vladanja. U njemu su, naprotiv, usplamsale
nade, zvuk njezinog glasa ovlasti ga da je
upita:
- Jeli istina to mi ree kraljica?
- Kraljica ne moe govoriti neistinu.
- Gordana, ushitili ste me!
Ona samo mahne glavom i pouri dalje.
Stjepko je prati. Grof Alfonso krene ravno u
odaje. Naloi da mu spreme putnu odoru i sve
to je potrebno za sutranji rani odlazak. U to
ue kraljiin dvorski metar Enrico:
~ 1040 ~
- Nekud se spremate? ini mi se da vas to

naroito veseli?
- Moje lice je, dakle, zrcalo?- nasmije se
Alfonso.
- Jo vie otvoren prozor kroz koji sam opazio
da ne polazite sami!
- Prozor ipak nije sasvim otvoren- smije se
dalje Alfonso- jer ovoga puta idem sam. Ali
kad se vratim na Gri, onda idem u opatiju
svojeg ujaka- udvoje!
- S Gordanom?
- Da. Sama kraljica obeala mi je njezinu
ruku!
- Savjetujem vam da upitate Gordanu okom u
oko.
- Upravo ovoga asa predusreo sam va savjet
i dobio odgovor koji me sada tjera u ujakovu
opatiju da pripravim gnijezdo.
Enrico se zablenuo u rimskog plemia, a ovaj
naglasi:
- Moj ujak Roderigo Borgia opet se obratio
paklu otkad su aneli Inocenta probudili od
mrtvih.
- Uistinu se ne alite, Alfonso?
~ 1041 ~
- asti mi, sve je kako rekoh. Zar bi se inae

spremao na put?
Enrica zahvaa nemoan bijes jer nije
potpuno upoznat sa kraljiinim odredbama. I
ne sluti Gordanin odlazak u Napulj. Osjea se
goloruk jer nema mogunosti nastaviti s
Alfonsom zapoete podvale i spletke. Ljutito
ostavi sobu svojeg saveznika.
*****
Prvi ar zore prosuo se nad probuenim
Griem. Svjetlost s istoka ispuni trijemove
kraljevske palae.
Damir je izaao iz svoje sobe, naoruan i
opremljen u putno ruho. Proavi pokraj
prinevih vrata, zaustavi se. Prislukuje. Lice
mu je alosno.
Svjeu mlaahnu put probija rume.
Turobnost oiju zadobila je dublje znaenje.
Zadrao se naas na vratima, a onda poao
dalje.
- Zbogom, Damire! Do vienja, Damire!
Mladi se obazre. Na trijemu spazi Ivana.
Blijedo mu je lice neto mirnije. Damir pohiti
k njemu.
- Zato si ustao tako rano?
~ 1042 ~
- Da te jo jednom vidim i zagrlim!

Prijatelji padoe u zagrljaj, a zatim Damir
ustro pohita niza stube u dvorite. Lagano
skoi u sedlo. Uza nj sjede na konjima dvije
sluge sa putnim naprtnjaama. Konji su
snani, nemirni, jedva ekaju da pojure.
Ispod lukova stare palae sagiblje se Ivan.
Damir digne klobuk u zrak dobacivi
posljednji pozdrav svojem drugu.
~ 1043 ~
U SUSRET NEPOZNATOM
Istog popodneva ula je Beatrice u odaje

svojeg brata Francesca i sjela do njega.
- Svreno je!- ree neto izmuena- Uredila
sam do posljednje stvarce za Gordanu.
Haljine, ogrtae, klobuie. Kakve haljine!
Bijela sa zelenozlatnim vezom i modri brokat
sa srebrnim vezivom. Kakvi smaragdi! Kakvi
biseri! A haljina za maevanje? Nikad takve
nisi vidio, sve zlatni brokat s blistavim
draguljima! Divno e biti, Francesco! Da mi je
vidjeti kako e je gledati oni tamo u Napulju!
Ispod debelih vjea kraljicu gledaju tamne
Francescove oi pune zauenja:
- Ni o emu ne zbori ovih dana nego o
Gordaninim haljinama! Kao da je to jedina
tvoja briga.
- Jedina, divna, slatka!
Ne shvaam tvoje ushienje. Kao da vodi
svoju kerku na ogled mukoj mladei.
- Ti ne shvaa, ti ne razumije! Hou da
bude lijepa, divna, da sve zadivi, sve oara, da
bude slavljena!
~ 1044 ~
- Tko bi te uo vjerovao bi da je Gordana tvoja

mezimica.
- Mezimica, odabranica, majka mojemu sinu,
slavnom unuku napuljskog kralja Alfonsa I,
nasljedniku ovog prijestolja. Osjeam elju da
je uzvisim do najveeg vrhunca slave i asti.
Moj sin ne moe imati majku koja nije nad
svim drugim enama, od svih najljepa,
najslavnija, najneobinija, najvienija. Njoj
daje prednost pred svim biima enskog roda.
Njoj dajem sve ime moe privui na sebe sve
poglede. Moj sin mora biti roen od ene kojoj
se svi dive, koju svi oboavaju. Ti ne shvaa
to, Francesco, tebe ispunja samo elja za
njenim tijelom. Ali ja hou da tvoj zagrljaj
bude ushienje, zanos, udivljenje, oboavanje.
To neka bude melodija uskrsnuu mojih nada
u nasljednika na ovo moje prijestolje!
- Tvoje oi sijevaju. Tvoj glas je plamen kao u
ljubavnika u oekivanju cjelova.
- Jo vie, mnogo vie, uzvienije! Ja sam dio
onog lijepog tijela to ima da dade ivot
posveen meni. Ja sam dio Gordane, njenog
duha, njene krvi. Sva sam se pretvorila u nju.
Njeno je tijelo meni amanet u kojem je moja
vlast! Moja budua slava! Amanet se uva,
pazi, dre se nad njime, uokviruje najljepim
~ 1045 ~
okvirom. Amanetu naih elja, nada i sree

dajemo najljepe mjesto u naoj kui, u
naem srcu, razumije?
- Poinjem te shvaati
- I treba da me shvati, da osjeti koliko si
duan panje toj djevojci to je odabrana za
majku mojeg nasljednika. Francesco, ja to
dijete vidim pred sobom ivo, divno, zdravo,
umno. Vidim ga, slavim, ushieno ga nosim u
svojem naruaju, pritiem na grudi, na
njegovu glavu prisiem zavjet, jer to dijete
prua meni vlast, ono je moje ezlo na cijelom
ovom sjeveru!
- Sestro, govori kao da nisi prisebna.
- I nisam. U meni sve drhti, trepti, klike, kao
da osjeam znakove ivota koji meni daju
krunu. I ne zaboravi, Francesco, budi prema
njoj vrelo sunce. Opoji je slatkim vinom,
probudi njenu mladost. U samoi na otoku,
daleko od svijeta, tvoja njenost i vrelost tvoje
mladosti mora mi dati prijestolje. Upamti i
ovo: kad nakon sveanosti bude odlazila
toboe na put da se vrati k meni, zaustavi je
na velikim vratima naeg napuljskog dvora
neka dugo gleda prizor uklesan u reljef, prizor
~ 1046 ~
trijumfa naeg djeda Alfonsa. Dugo i dugo

neka gleda.
- Zato to, Beatrice?
- Neka upije u sebe slavlje Alfonsa, naeg
slavnog djeda. Neka udahne u duu, upije u
krv slavu junaka. Neka njegovu sliku, njegov
duh ponese sa sobom na otok da se njegov lik
i duh utjelove u sinu kojemu e dati ivot za
mene. Sve nevjeste prije vjenanja upijaju
pogledom, mislima, uspomenu junaka kojemu
bi htjele da im je slian njihov budui sin.
Zbog toga svaka prije vjenanja dugo gleda u
lik ili sliku takvog junaka. To sam ula od
ena u Napulju.
- I onda bi moj i Gordanin sin bio nalik na
djeda Alfonsa I.
- I po duhu, i po hrabrosti i po snazi tijela i
njegovoj moi i vlasti.
- Neu to zaboraviti!
- Kad bude polazila na put, ekaj je pred
vratima, toboe se oprostiti s njom i onda je
upozori na prizor onog reljefa. To je vano,
vrlo vano.
Beatrice uuti. Drala je bratovu glavu u
svojem naruju, Zatim apne majinski:
~ 1047 ~
- ekam sina! ezlo, mo! Slavu i vlast! Nisam

ni slutila da e me to ekanje toliko razbuditi!
- Danas si dugo razgovarala sa svojim
lijenikom?
- Pri tom sam navela razgovor na Gordanu i
rekla mu: "Ova djevojka ne bi tako dugo
morala ekati potomka kao to sam ga ja
ekala", a on odgovori: "Nju je priroda stvorila
da bude majka!" Ovaj odgovor probudi u meni
nov ivot.
- A to ti je rekao zbog tvojeg prividnog
stanja?
- Napuljac je sretan to e mi se roditi sin i
vjeruje vie u to nego u svoju postojanost.
Grof Enrico prekine njihov razgovor i najavi
Gordanu. Kad se Gordana poklonila kraljici,
opazi neobinu njenost kraljiinog inae
hladnog pogleda.
- Vraa se iz samostana?- upita je.
- Da, velianstvo! Zahvaljujem ponovo to ste
mi dopustili i vraam se opet u slubu.
- Jesi li molila da se ispune elje s kojima te
aljem u Napulj ?
~ 1048 ~
- Molila sam, iako ne poznam elje vaeg

velianstva.
- Moja je elja da bude na diku, a naroito
na radost tvojoj kraljici koja te odgajala kao
da si mi sestra.
- Nijednog asa neu zaboraviti da vaem
velianstvu zauzvrat dugujem odanost koja e
me upuivati da uvijek budem na radost
svojoj dobroiniteljici.
Mimo i toplo zvui njen glas. Ali Beatrice
toliko ne slua, ve vie promatra njen vitki
plemeniti struk i pristupa joj srdano je
uhvativi za ruku:
- Tvoje rijei glasnik su radosti to ih
oekujem od tebe, Gordana. Jesi li pogledala
svoju opremu?
- Prelijepa je, preraskona za mene,
velianstvo!
- Ali nije za kraljicu Hrvatske i Ugarske,
kraljicu eke i Austrije, iji se dvor mora
odraziti u tebi i svim ostalima. Vidjet e kako
je kralj opremio svoje dvorane. Sjedni, pouit
u te u sve propise napuljskog dvora. Kad
stigne tamo, nee ti biti od potrebe primati
posebnih uputa.
~ 1049 ~
Djevojka se lagano spusti na ponuenu joj

stolicu, presvuenu brokatom. Bijele tanke
ruke sloi u krilo i stade pozorno sluati
Beatriceino tumaenje. Francesco sjedi u
pozadini, lista po knjizi i katkad ispod gustih
trepavica promatra plemenite linije mladog
Gordanina tijela koje e doskora pripadati
njemu. Beatrice govori polagano, opetuje vie
puta jednu te istu stvar, razjanjava
neobinom obzirnou, samo da Gordanu to
due zadri na oku svojem bratu, da je on to
vrelije poeli. I kraljica osjea potrebu da
promatra oblike njenog tijela, as se zagleda u
njen savreno lijepi vrat, mlaahna ramena,
njene djevojake grudi, vitkost njenog
struka, visoki stas, itavo tijelo to joj se ini
pupoljkom ije se latice jo nisu ni poele
rastvarati. U tom promatranju nalazi uitak
skladajui u svojoj razbuenoj mati lik sina
kojeg od nje oekuje, a Gordana i ne sluti da
je rtva zloina. Beatrice govori mnogo i dugo,
pa se Francesco zagledao u sestru svom
pozornou nalazei u njoj neto novo,
nevieno. Oito je i Gordana opazila nevienu
promjenu u itavom njenom biu, a njene
bademaste oi iroko su rastvorene,
zauene.
~ 1050 ~
Beatrice se posve izgubila u vlastitim

osjeajima ne opaajui nita do tjelesnih
ljepota budue majke svojem nasljedniku.
Svrivi tumaenje dvorskih obiaja, zapone
djevojci prikazivati Napulj i njegove ljepote.
Bujnim rijeima, slikovitim prispodobama rie
plastine slike svojeg roenog grada,
plavetnilo mora, obale i junakim arom slavi
svojeg djeda Alfonsa I, vladalaku mudrost,
junatvo oca i hrabrost svoje majke, ocrtava
napuljsku kraljevsku palau ije kule u
temeljima silaze u morsku dubinu, predouje
joj sjajne odaje, mramorne stupove, zidove
isklesane i oslikane rukama uvenih
umjetnika.
-Sve e to gledati tvoje oi, Gordana! pria
Beatrice. Opajat e se ljepotama, tvoj duh i
tvoje srce, itavo tvoje bie gubit e se kao u
prii to je stvara razbuena mata. Kad
ulazi u palau i kad izlazi, nikad ne
zaboravi pogledati na velika divna vrata. Na
vratima e vidjeti prizore u reljefu
pobjedonosnog zauzimanja napuljskog
kraljevstva. To je prizor kad je moj djed
Alfonso I ulazio u Napulj, poput rimskog
trijumfatora. Velika umjetnina glasovitog
~ 1051 ~
kipara uinila je tu veliajnu prolost

sadanjou.
Kraljica je naas zautjela, a u Gordaninim
bademastim oima kao da se pojavila neka
tamna misao. Samo as trajala je stanka u
kojoj se Gordanina pozornost jo povea. Ali
Beatrice brzo prekine:
-U mojem djevojatvu promatrala sam svakog
dana sliku trijumfatorskog zauzimanja
prijestolja. Moj djed zauzeo je prijestolje
mudrou, smjelou i hrabrou. I ja sam
upijala njegov duh kad su mi oi gledale taj
velebni prizor.
Kraljica pogleda Francesca. Njegov je pogled
poivao na Gordaninu bijelom vratu. Naas se
braa zagledaju. Njihove zjenice bile su
ispisane nerazumnim mislima to su obavijale
Gordanino mlado tijelo, a s njim sudbinu
njenog ivota, a ona sjedi izmeu brata i
sestre kao rtva dvoje krvnika. Pogledi brae
susretali se na njenom vratu, struku,
grudima. Sluajui Beatricu Gordana gleda u
kraljicu pogledom punim nesvjesnog pitanja.
-Jo ti imam neto kazati, Gordana, Moj brat
Francesco i Isabella ostaju due u Napulju, a
ti...
~ 1052 ~
Djevojka pokrene glavom i ramenima kao da

joj je nelagodno.
-Nije ti draga ova vijest?
-Obeali ste mi, velianstvo, brzi povratak.
- Slaem se s tobom -prihvati ona ivo- i zato
elim da se vrati odmah im zavre
sveanosti. Francesco e ti odrediti dovoljnu
jaku pratnju. Svakako, i kralj Matija eli da se
njegovi dvorani to bre vrate. Ti e, dakle,
na put nakon svrenih sveanosti. I kad
posljednji put izae s napuljske sveanosti,
zagledaj se evrti put u trijumfatorski ulaz
Alfonsa I Aragonskoga! Udahni u sebe lik
velikog slavnog junaka i mudrog vladara na
trijumfatorskim kolima da mi donese svjee
utiske zanosa, da ih prelije u moju duu!
Oito shvaa moje oboavanje djeda i njegove
slave i snage!
-Potpuno shvaam, velianstvo!
-U svemu smo se sporazumjele.
Gordana se lagano digne. Kraljica joj prie,
obuhvati jo oko struka i gotovo privue k sebi:
-Sad te jo vie volim jer odlazi -ree da se
djevojci nekako ispria zbog ljubaznosti.- Idi i
preodjeni se za veeru.
~ 1053 ~
Gordana poe. Brat i sestra gledali su za

njom istini izraajem, istim mislima. im je
zatvorila vrata, pou jedno prema drugome.
-Divna je- apne Beatrice.
-Nisam li sjajno susprezao svoje drhtanje? -
pohvali se Francesco.
-Dobro si se ponio. Ovako mora ostati na
putovanju!
-Nijednim treptajem oka neu se pribliiti
prije reda daru koji si mi namijenila, sestro.
-Vjerujem u mudru suzdrljivost naega roda.
- Bit e sretna, Beatrice!
-Jedva ekam da ovom barbarinu Matiji
doviknem: tu je sin, kraljevstvo je moje!
-Svoj bih ivot dao za ovu tvoju sreu -ree on
uzevi ruku sestre i prinese je k svojem
uarenom licu.
Izaavi iz kraljiinih odaja, Gprdana je pola
ispod trijemu iz nove palae u staru. Ogledala
se. Osim paeva i oklopnika nije bilo nikoga.
Stjepko poe odmah prema njoj i upita:
- elite li togod?
- Nisi vidio Nardellu?
~ 1054 ~
- Malo prije smo je otjerali. Svakog dana

gonimo staru lisica kao gonii!
- Gdje je kralj?
- Gore kod princa.
- Reci Varadiju da bih htjela s njim govoriti.
Djeak potri u palau dok se Gordana
priblii stupovima ekajui. Kraljev kancelar
izae, ogleda se i pristupi Gordani. Ona upita:
- Dakle, to veli kraljev lijenik?
- Ne vjeruje u potomka i smatra ovu kraljiinu
tvrdnju pogrekom koja ide u prilog naoj
stvari. Neto ste zamiljeni?
- Poinjem sumnjati u ono to mislite vi i
esmiki...
- Da nee biti potomka?
- ini se bit e. Srea koja proima kraljicu
nije neprirodna. Dakle, oekuje, to sam
razabrala as prije.
- Vjeto glumi!
- Varate se, biskupe. Zanos koji sam gledala u
tim hladnim oima, duboka radost to izvire
iz njenog itavog bia nije hinjena. Rumenilo
kojim je zalivena njezina mramorna put ar je
~ 1055 ~
krvi. ugrijane, uzavrele. Ona nije vie

mramorna ena. Vidjela sam ar u oima,
toplinu u pogledu, svjetlost u svakoj ilici lica,
prizvuk slatke nade u glasu. Velim vam: neto
se veliko dogaa s kraljicom. Ona se nada.
- O emu je govorila s vama?
- O Napulju. Ali ja sam razabrala da zanos i
srea nisu u vezi s rijeima. Beatricein duh,
neprestano je bio zaokupljen neim to je
uzronik te sree. ena koju sam sada vidjela
i sluala nije vie Beatrice!
- Priznajem, nekoliko dana i ja opaam
promjenu. I kralj mi je naglasio, ali sam ga
uvjeravao da se ona tako ponaa proraunato.
- Ne! Nikako. Preda mnom ne bi trebala
glumiti sreu. Ona ne sluti da je meni poznato
to je najavila kralju. Bili smo posve sami:
ona, Francesco i ja. Blistavost njene sree
neobuzdano proizlazi iz svake kretnje, iz
itave te ene struji sigurna nada u ispunjenje
elja. Sjedei joj nasuprot, osjeala sam neku
tajnu, nerazumljivu jezu u dui. Njezina srea
me smuivala, moda i plaila.
- Ono to bi princ dobio kad bi se rodio
Beatricein sin bilo bi za njegovo srce vea
~ 1056 ~
srea od krune i prijestolja. Vi ste mu vredniji

od svega.
-A on je za mene vredniji kraljevstvu od svih
zakonskih prineva. I zato me kraljiina srea
poraava, moda ak u meni raspiruje osjeaj
koji rije "zlovolja" oznauje preblago, "ljutina"
to je preotro. Svaka drhtava zraka sree u
njenim zjenicama probija mi duu poput
nevidljive tanke bodljike.
-Vai osjeaji mogli bi uzdrmati moje
uvjerenje da kraljica nee imati potomka.
-Kad bi kraljica uistinu dala mukog
potomka, biste li se vi tako lagodno odrekli
princa Ivana?
-Savjetovao bih kralju da za sluaj svoje smrti
prije punoljetnosti svojeg zakonitog sina
odredi princa Ivana regentom. A to bi se lake
postiglo nego kruna. Tako bi dobri upliv
princa Ivana bio jaki oslonac kraljevu
zakonitom sinu!
-Kraljevu zakonitom sinu! To zvui sablasno!
-A ba bi vas to dovelo k srei.
-Ja imam jo jedan jedini put k srei: da na
prijestolju sjedi kralj nae krvi- naglasi ona, a
on je brzo zapita:
~ 1057 ~
-Dugo ostajete u Napulju?

-Kraljica eli da se vratim odmah nakon
sveanosti, a to mi olakava odlazak.
I Gordana ostavi trijem.
*****
Svanuo je dan oprotaja. U dvoritu
kraljevske palae stoji opremljena povorka.
Kralj obilazi kola, ogledava opremu od est
bijelaca to ponosno uzdiu plemenite glave
da u Napulju budu svjedoci bogatstva svojega
gospodara. U koiji presvuenoj smeim
suknom na mekim jastucima sjedi Isabella.
Kraljica se uputi Francescovim kolima i
uhvativi mu ruka gleda ga dugo, a onda
prinese usne njegovu uhu:
- Sretna sam, Francesco!
- A ja i ponosan!
arke mu zjenice sijevnule prema kolima u
kojima sjedi Gordana:
- Ve ovog asa poinje ivjeti moj nasljednik
prijestolja- ape kraljica svojem bratu gotovo
strastveno.
- Do vienja u Napulju, sestro moja!- ape joj
on.
~ 1058 ~
- Svakog u dana brojiti asove dok mi ne

stigne vijest od tebe!
Gore na trijemu prvog kata stoji princ Ivan.
Duboko bljedilo njegova lica i umorni pogled
oiju zapaa Gordana. Laki pokret lijepe glave
i miran pogled to je sve to mu je dala na
oprotaju. Dubokim poklonom uzvrati taj
jedini, mali znak panje.
Sa zidina se oglasi trublja, estoko i
opetovano, a njezin zvuk prodire kroz Ivanovo
tijelo kao bolno cvilenje. Koije krenu. Ivanu
se ini da su kotai preli preko njegova tijela.
Vrati se u svoje odaje. Osjea bol. Iz svakog
kuta, sa svakog mjesta gdje je nekad vidio
Gordanu kao da mu netko ape: "Nikad se
vie nee vratiti"!
Povorka prema Napulju izlazi iz Gria na
Kamenita vrata.
~ 1059 ~
OTOK STRAVE
Na kraljevskoj lai, pod krovom od crvenog

grimiza sa zlatnim resama, u sjeni poiva
Gordana. Smee oi lutaju po dalekom moru,
glatkom poput stakla. Kroz vrelu maglicu
sunanog ara proviruju obrisi kopna, a tamo
s desne strane puina, nepregledna i iroka.
Djevojino lice mirno je kao i more oko nje. U
oima joj odraz dalekih misli koje prekine pa
Stjepko.
- Zar te alje Isabella?- upita Gordana.
- Doao sam da vas pitam treba li vam togod.
Moda vode, danas je vrue.
- Ne treba mi nita. Veseli se to je kraj
plovidbi morem?
- Bojao sam se ovih valova kad smo se tamo
na sjeveru ukrcali u lau, ali vi ste me umirili
i nije me bilo strah.
-Vidi, pravo sam govorila. Osim toga, ovo je
jedan od najsigurnijih brodova jer na njemu
plove samo napuljski kralj i njegova obitelj.
- Francesco kae da emo do zapada sunca
stii u Napulj.
~ 1060 ~
- Tome se radujem, ali ti si ba estito

pocrnio.
- A vi nita. I doa Isabella i Francesco
primijetili su da ni ar sunca ni vjetar nisu
dotakli vae lice. Jo su primijetili da ste vrlo
zamiljeni.
- Moda! Zapravo ni sama ne znam: to blie
dolazimo ovom gradu, to mi jae pada na
duu neka teina.
- Moda vas plae pogledi kardinala
Francesca?
- Pogledi? to ti to bunca? Moram priznati
da nisam opazila drugo nego da se kardinal
Francesco prema meni ponaa vrlo uljudno i s
velikim potovanjem.
- Jo bi trebalo da bude i neuljudan odgovori
on gotovo prijetei. Ali, eto, svi izlaze na
palubu!
Stjepko i djevojka uute promatrajui iza
zavjese kraljevsku brau.
- Eno ga! Ischia!- ree Francesco i zagleda se
u otok. Na ovu rije Gordana digne glavu.
- Prestraili ste se gospoice Gordana? -tiho
e Stjepko.
~ 1061 ~
- Samo me neprijatno iznenadilo ime tog

otoka.
- Zar je taj otok neto strano?
- Sjea me jedne majke koja je otkinuta od
svog sina niz godina amila na toj klisuri.
Nakon male utnje pa ponovo primijeti:
- Vidim: to vas je jako ganulo, vae su oi
alosne.
- Pred tobom ovjek ne moe nita sakriti.
Uistinu si bistro mome!
Pocrvenivi od te pohvale, djeak se makne jer
palubom k njima dolazi pristari gospodin u
plemikoj odori i upita Gordanu:
- Moj Stjepko vam dosauje?
- Ne, gospodine Brodariu, naprotiv, on mi
krati vrijeme. To je velika zasluga! Vi ve
nestrpljivo ekate kopno?
- Moram vam priznati da sam se upravo
zasitio prevrtljive vode. Volim putovati
kopnom pa bilo to po najgadnijim ikarama i
najloijim putovima. Vi niste istog mnjenja?
- Ja rado putujem kopnom, ali udobnost na
tom brodu zaista je kraljevska. Zapravo, kad
se nalazite u unutranjosti lae, osjeate se
~ 1062 ~
kao u kakvom dvorcu. Naravno, ako je more

mirno.
- Uza sve to eljan sam kopna. Ali htio sam
vam jo neto rei, gospoice Gordana- i
snani se voa kraljevske pratnje sagne k
djevojci i apne:
- Gospodin Varadi mi je naroito naloio da se
brinem oko vas. Ako vam treba togod,
izvolite zapovijedati ako trebate pratnju u
Napulju?
- Hvala, Gospodine Brodariu, drim da
Varadi nema razloga bojati se za mene.
S druge strane broda Francesco i Isabella
pou prednjim dijelom broda uz pozlaenu
ogradu, bogato izrezbarenu. Ova njihova
kretnja pobudi Gordaninu pozornost.
- "to toliko gledaju? Bit e neto vano",
pomisli Gordana pa ustane. Francesco se
obazre k njoj:
- Doite, gospoice i pokae rukom prema
udaljenom otoku. Razabirete li onaj dvorac na
peini?
- Kao da lebde kule u zraku- odvrati Gordana.
Kad priviknete oko, razabrat ete na klisuri
dvorac.
~ 1063 ~
utei promatraju oznaeno mjesto, Gordana

spazi sivocrvenkastu klisuru to stri iz
plavog mora visoko, okomito kao vrh kamenog
iljka, a podnoje mu se potopilo u nevienim
dubinama. Gore na vrhu klisure suna se
dvorac. Sjedi navrh brda kao orao na vrleti.
Jedva primjetljiva strava zadre u Gordani-
nim oima
Francesco veselo upozori gledajui je
postrance.
- To je dvorac njegova velianstva napuljskog
kralja, mojeg oca. Nije li lijep?
- Lijep! Ali samo izdaleka- odgovori Gordana.
Zauen ovim odgovorom, okrene joj svoje
crnoputno lice. Pokuava svladati strasni
drhtaj, uzrokovan slikom koju mu doarava
otok i Gordanina blizina. U tom asu prenio je
sebe i Gordanu gore na vrh klisure pa
nastavi:
- Jo je ljepe gore u samotnom velikom
dvorcu gdje se otvara vidik na more, na obalu,
nadaleko i iroko, i za mjeseine, i za
sunanog jutra! Pravo divno gnijezdo za dvoje
zaljubljenih.
~ 1064 ~
- Moda i za njih dvoje neto odvie daleko od

svijeta- odvrati Gordana.
- I ja se slaem s tobom, djevojko- nadovee
doa Isabella, a Francesco gleda Gordani
otvoreno u oi:
- Vi ne biste s odabranikom svojeg srca htjeli
proivjeti u samoi?
- alim to ne mogu udovoljiti znatielji vae
visosti jer uistinu ne znam kakve bi me snale
elje kad bih imala odabranika.
Dok je govorila, njene se usne smijee, a oi
gledaju Isabellu. Mlada princeza se nasmije:
- Pouri, Gordana! Mladost juri bre od svega.
- Visosti, nevolja kao to je odabranik srca
uvijek dolazi prerano.
Sve troje se nasmiju. Gordanin smijeak brzo
zamre. Njen se pogled upiljio u daleki
osamljeni otok. Neto se znaajno odrazuje u
tom njenom pogledu. Francesco primijeti:
- ini se da vas ipak taj dvorac na vrhu
klisure privlai?
- Jer je neto sasvim nevieno, neto udno,
neslueno kad onako iz mora ikne uvis
~ 1065 ~
grdna okomita stijena, a na vrhu samotna

kua!
- arobno je to!
- Rekla bih prije: jezovito!
- Ne razumijem to bi u tome bilo jezovito-
izaziva Francesco da uje to sada Gordani
pria tajnovita klisura.
- Kad bi nekoga osudili da itav ivot provede
tamo gore sam samcat, morao bi se osjeati
kao da je sam na svijetu. Ta klisura izgleda
kao da je otkinuti komadi kopna, baen na
puinu da umre. U prvom asu mislila sam
da je to neka tamnica.
- Pravi sjevernjaki pojam. Mi, na jugu,
nazivamo takav dvor "gnijezdom ljubavi".
Izrekavi to, nadovee u mislima: "U kojem u
ja s tobom proivjeti strasne asove."
Sve jae hvata se Gordanin pogled osamljene
klisure u moru i dvorca na vrhu. Sve bre
kola Francescova krv, njegove misli vraaju se
na sjever, na Gri, svojoj sestri Beatrici.
- "Beatrice moja! Na as se pribliuje! Tvoj i
moj as!"
~ 1066 ~
Osjetivi da je predugo utio i elei da

raspri sumnju kakve aluzije, odmah nastavi
posve ravnoduno:
- Svakako, samac bi ondje mogao izgubiti
pamet. Ali u drutvu, u obitelji, ivot je tamo
prekrasan. Dvorac je sagradio moj otac ve
odavno. Otok je neosvojiv i tko se sklone
onamo, nitko ga ne moe dosei!
- Nitko ga ne moe dosei!- ponovi Gordana
neobino tiho.
Uutjeli su. Kad je sunce zaplovilo zapadu,
kraljevska laa ulazi u napuljsku luku.
Gordana promatra crvenim zrakama ozareni
grad to joj ga je s tolikim ushitom oslikala
Beatrice. Zapaa obrise palaa na brdu, a
tamo s lijeva na obali jo se raskonije iri
kraljevski dvor. Silaze s lae na kopno,
prolaze dvoredom svjetine. Kraljevski
dostojanstvenici pozdravljaju dubokim
naklonom napuljskog princa Francesca i
njegovu polusestru Isabellu.
Prolaze gradom prepunim ljudstva to
znatieljno hvata pogledima nadole
kraljevske putnike.
Stigli su pred palau. Nehotice, instinktivno,
zahvaa Gordanin pogled prekrasna vrata i
~ 1067 ~
zagleda se u reljefe umjetnike ruke to

prikazuju prizore trijumfalnog zauzea
Napulja. Vrata se otvore. Iza njih se pomole
paevi u zlatnom brokatu. Otvara se vidik na
sjajne mramorne stube. Na njima purpurni
sag. Balustrada od istog mramora nosi
pozlaenu ogradu. Mramorni kipovi visoko
uzdiu zlatne svijenjake. arena povorka
svrstava se i po stanovitom propisu kree
odreenim smjerom. Kardinal Francesco vodi
svoju sestru uza stube. Za njima ulazi
Gordana s ostalim dvorankama i dvoranima
kralja Matije. Pod visokim stupovima i
raskonim stropom redaju se grupe
dostojanstvenika i dvorana.
Kraljevski dostojanstvenik opasan irokim
crvenim pojasom odreuje dvoranima. Ovi se
umijeaju meu dvorane iz Zagreba da ih
vode. Ljepuna crnomanjasta djevojka
pristupa Gordani, oslovljuje je latinskim
jezikom i vodi koridorom od mramora i
kipova. Onda se pred njom otvore vrata. Ue
u odaju. Iza njih dolaze tri Gordanine druice
koje sainjavaju Isabellinu pratnju. Odaja je
visoka i prostrana, a okolo su spremljene
poivaljke i postelje.
~ 1068 ~
- Ovdje ete konaiti -primijeti napuljska

dvorjanka -u blizini njezine visosti doe
Isabelle da joj budete na pomo kad vas
ustreba.
- Hvala vam- ree Gordana i pogleda na vrata
zastrta tekim zastorima.
- Ondje preko stanovat e njena visost.
Sluge su donijele kovege. Gordana sa svojim
pratiteljicama prione poslu. Napuljska
dvoranka udvorno im pomae. Spremaju
odijela u iroke ormare.
- Sad izvolite na kupanje!- pozove ih
napuljska djevojka i povede malim hodnikom
u prostoriju. Stijene su od istog mramora. U
sredini se blista rimski bazen.
- Okupajte se i preodjenite za veeru na
velikoj terasi u vrtu. Treba da obuete svijetle
haljine s nakitom na glavi. Ne odvie sveano,
jer prave sveanosti zapoinju tek prekosutra.
Doi u po vas kad bude vrijeme. Kod nas
veera poinje kasno, jer mi lijeemo tek oko
dva sata poslije ponoi, a spava se do pred
podne -upuuje dvoranka, pa onda izie i
pusti djevojke same.
427
~ 1069 ~
Okupana i osvjeena u lijepim raskonim

odajama Gordana se osjea smirenije i vedro
je avrljala sa svojim druicama sve dok nije
stigla napuljska dvoranka i vodila ih niza
stube u vrt. Gordani zablistaju oi od stotinu
svjetiljaka to terasu pretvaraju u neko
arobno carstvo gdje su za veeru opremljeni
veliki kraljevski stolovi.
Ispred terase poredali se dugi prostrti stolovi
za dvoranstvo. Izmeu palma i lovorovih
stabljika eka dvoranstvo napuljskog kralja.
Gordana ne moe pregledati arenu sliku.
Raznolikost haljina, krojeva i boja igra joj
pred oima. S druge strane opazi muko
dvoranstvo kralja Matije. Sprijeda su se
poredali paevi, na elu im Stjepko. Napuljska
dvoranka dovede k njima Gordanu. Njene
druice postave se iza nje. Stjepko u crvenom
odijelu od baruna isprsio se ponosno
gledajui Gordanu. Sagne se k njoj i ree joj
poluglasno:
- Kako Napuljci bulje u vas, gospoice
Gordana! Nema meu njima nijedne djevojke
koja bi vam bila ravna.
Svi napuljski pogledi uprti su u smeokosu
stranu ljepoticu bademastih oiju. I muki i
enski dvorani zure u nju i neto apu.
~ 1070 ~
Niz bijele stube dobiti mlad, visok mladi u

posve bijeloj odori paa. Niz ramena sputa se
kratka crvena pelerina. Na prsima mu grb
napuljskog kralja od dragulja. Neto je rekao
napuljskom dvoranstvu. Ovi brzo uute i
usprave glave, ali oi su im jo okrenute
prema Gordani. Mladi okrene pravcem kojim
su ga upuivali ti pogledi i zaustavi oi na
Gordani. Stajao je sam na prostoru izmeu
oba dvoranstva. Gordana gleda tamnoputno
lice, lijepo i mlaahno. U velikim oima dre
plamen mladosti. Nekoliko trenutaka on
ostaje zagledan u nepoznatu djevojku, a onda
trkne na stube. Ljubopitno gleda Gordana
napuljske dostojastvenike u skupocjenim
odorama. U stanovitom redu prolaze izmeu
dvorana.
itavu povorku nepoznatih odlinika slijede
gospoe i mladi mukarci u odorama koje
svjedoe da su prinevi. Iza njih doa Isabella
i Francesco. Odmah za njima izae ena,
nimalo lijepa i vrlo irokog obujma tijela. Vodi
je mu pred kojim svi duboko sagibaju glave.
- Napuljski kralj -apu griki dvorani.
Gordanina dua zadrhti. To je onaj ije je
zloine opisivao njen skrbnik u remetskom
samostanu. To je otac kraljice Beatrice!
~ 1071 ~
Znameniti Ferrante! Jednim pogledom

obuhvati djevojka kraljevsku pojavu.
Osrednjeg je stasa, snaan i jako debeo.
Odora od zelene svile utkana zlatnim liem
kao da e se na njemu raspuknuti. Napadno
velika glava na mesnatom vratu kao ogromna
groteskna maska.
Meso na licu i podbratku visi pa se ini kao
da ima tri podbratka. Crnoputna put ljeska se
od vruine. Obrve od sljepooica malko uzlaze
u iljak iznad nosa koji je neto zavinut kao
tupi kljun ptice, ali gotovo iezava u
nabreklom mesu. Ispod vjea tamne oi, pune
prezirnog ponosa i gorde samosvijesti, gledaju
gospodujue i zapovjedajue. Usne su vrsto
stisnute. Izmeu donje usne i jako istaknute
zavinute bradice dubok lijeb, to pojaava
okrutni izraaj.
Spazio je dvoranstvo kralja Matije i plemie u
zlatom i krznom obrubljenim odorama. Malo
se zaustavi i obreda ih pogledom.
- To su dvorani moje Beatrice- ree gospoi
koju vodi za ruku. -Snani ljudi!
-Neobino odjeveni! -primijeti ona.- Ali dranje
im je gordo.
~ 1072 ~
Uto kralj pogleda paeve istraujui

pogledom, procjenjuje njihova odijela. Tada
zaustavi pogled na Gordani. Mirne stisnute
kraljeve usne jo se jae stisnu. Pogledom
prolazi itavu njenu vitku pojavu, krene dalje
i uspne se stubama na terasu.
Tu sjedne u sredite stola. S jedne strane
ena koju je vodio, s druge Isabella, do nje
Francesco, mlade djevojke, a dalje se
smjetaju odlinici. Gordana ih ne puta s
vida dok se k njima ne priblii mladi u bijeloj
odori s crvenom pelerinom i pozove ih k
stolovima ispod terase.
Svi sjede kako su ih poredali napuljski
dvorani. Na uzvisini usred vrata sviraju
glazbenici, zagluujui razgovor na terasi.
Gordana je nasuprot terasi i gleda ravno u
lice kraljevske obitelji i itavog niza
dostojanstvenika. Uz nju zdesna sjedi voa
dvorana kralja Matije, plemeniti Brodari, a
slijeva starac u crnoj haljini od baruna.
Sijeda glava pokrivena je crnim uenjnkim
klobukom.
Starevo blijedo dugoljasto lice nalik je na
pergamenu punu tamnih poteza. On se
obazre Gordani:
~ 1073 ~
- Oprostite neuljudnosti napuljskog dvora to

je mene starca posjelo uz vau ljepotu!
- Ako su va klobuk i odora u skladu s vaim
poloajem, onda mu moram zahvaliti..
- U potpunom skladu! Uenjak sam,
astronom, a uz to astrolog. Ali nikad meu
svojim zvijezdama nisam pronaao nijednu
iji bi se sjaj mogao takmiiti sa sjajem vae
ljepote.
- Uenjaci ne obiavaju samo laskati,
gospodine!
- Jest. Govore samo svoja pronaaa! Vaa
ljepota zbunila je sve napuljske muke oi pa
i samog kralja apne joj on.
Ona skrene pogled gore i tiho odvrati:
- Njegovo velianstvo, ini se, ne bi moglo
nita zbuniti.
- Osim enske ljepote.
- Oko njega sjede doista samo ljepotice. Biste
li me uputili tko su?
- Zakonite i nezakonite keri i snahe. Vidite
Eleonoru koju je kralj vodio?
- To je Eleonora, vojvotkinja od Ferrare, sestra
kraljice Beatrice?
~ 1074 ~
- Jest, to je ona. Morala je doi na vjenanje,

makar je blizu as da obdari vojvodu treim
potomkom. Ferrante je ovu princezu ponudio
vaem kralju Matiji, ali je on odbio. Tek
nakon nekoliko godina zaprosio je lijepu
Beatricu. Da je uzeo Eleonoru, ve bi imao
opor prineva.
Oito Gordana ne eli proslijediti taj razgovor i
upita:
- A tko su oni mladi odlinici uz kralja? ;
- Prestolonasljednik Alfonso, onaj kiljavi, a
onaj drugi je Federigo, nezakoniti kraljev sin.
Tamo su kraljeve nezakonite keri. Ona
plavuasta djevojka slijeva to je ki kraljeve
sestre, udovice Marzano.
Pri tom se imenu Gordanine ruke spustile u
krilo. Bojei se da e joj starac govoriti o
Marzanu, ona upita:
- Vi ste, gospodine, takoer Napuljac?
- Ne, ljepotice, ja sam Firentinac. Na dvoru
sam slavnih Medicija i poslan na vjenanje da
priredim horoskop napuljskom kralju i
njegovoj mladoj nevjesti koja stie prekosutra.
Prispio sam zajedno s pjesnicima Baccaderom
i Escole Strozzijem. To je brat pjesnika to se
~ 1075 ~
nalazi na vaem dvoru kao tajnik svojeg

ujaka, grofa Marcella. A taj lijepi Marcello
svezan je zlatnim lancima ljubavi na vaem
ledenom sjeveru?
- Nisam upuena u poslove njegova srca!
- Posumnjao bih da se zagledao u vas kad u
Milanu ne bi aputali da mu je pustopano
srce zarobila kraljica.
- Sasvim neistinita pria- odgovori Gordana.
Njezino velianstvo ljubi kralja.
- Vjerujem da kraljica ne uzvraa ljubav
Marcellu. Meutim, nitko vam ne bi vjerovao
da ona ljubi kralja ili bilo koga! Moda nije
ljubila ni Ramira.
Osjeajui se neprijatno u tom razgovoru, ona
pokua da se okrene k Brodariu, ali starac
prinese svoje usne Gordaninu uhu:
- Ramiro je bio njezin pa, ljubimac, a kad se
zaruila s vaim kraljem, nali su ga
probodena u njenoj lonici.
- Kod nas nitko nikad ne bi spomenuo takve
prie.
- ime bi se ovdje gosti zabavljali da ne
prenose kraljevske zgodice?
~ 1076 ~
- Vaem zvanju to ne pristaje!

- Bit e da su vai obiaji drugaiji. Kod nas
su takve stvari poslastice zabave i za umne
goste.
- Onda se takvih poslastica odriem.
- Vi ste veoma kreposna dvoranka?
- Samo ispravna- odluno e ona i upita:
Napuljski kralj nema svojih astrologa?
- Ima, ali je pozvao mene jer se njegovi ne bi
usudili da mu kau ako horoskop pokazuje
neto nepovoljno. Jeste li ikada uli za ime
Dominico Aversa?
- Jesam. Kraljica je esto govorila da je on
najglasovitiji astrolog u Italiji.
- I vrlo je sretan to su ga zvijezde dovele u
vau blizinu. Moli vas da mu dopustite da
vam pokloni horoskop. Recite godinu, mjesec,
dan i as vaeg roenja i za koji dan izradit u
vam svu prolost i budunost.
Sluge su donijele zdjele s jelom i ponudili
prvu od dvoranki Gordanu. Mladi u bijeloj
odori iznenadno se pojavi i pregleda itav stol
pa ostane stajati nasupot djevojci. Stari se
Brodari nagne k njoj:
~ 1077 ~
- Toga mladia ba mnogo privlae vae

bademaste oi, Gordana.
- Da vam to nije rekao va neak Stjepko?
nasmijei se ona i pogledavi preko stola
napuljskog mladia ree: Kao da sam to lice
negdje vidjela, i ipak to je gotovo nemogue.
Mladi napuljski dvoranin baci dugi pogled
Brodariu, onda opet Gordani. Sad je ve
gledala gore prema terasi i sretne se s
kraljevim zapovijedajuim gordim pogledima.
Od toga je proe zima.
Kad je svrila veera, kralj ustane i proee sa
svojom obitelji vrtom. Stjepko prie Gordani:
- Jeste li primijetili kako vas je gledao onaj
mladi dvoranin?
- I mi smo gledali njega.
- Ali on vas je gledao drsko. O tom su govorili
i napuljski dvorani. Razumio sam sve. Znam
ja dosta talijanski
- to su govorili o njemu?
- Kad vas toliko zanima taj drznik, onda
znajte: rekli su da je Simono, tako se on zove,
kraljev ljubimac. Vrlo drzak, tri za svakom
enom i jao vama pomami li se za vaom
ljepotom!
~ 1078 ~
- Pretjerava, mali moj vitee!

- Pogledajte ga! Sad iba mene svojim
bezobraznim pogledima.
Ali Gordana nije gledala mladog napuljskog
dvoranina.
Kralj se pribliavao u zelenoj svilenoj haljini.
Djevojka se skloni u grupu svojih dvorana koji
su sluali pjevae. Oko njih provijava lagani
vjetri iz luke. More mirie. Palme lagano
ute. Svjetla u mramornim stalcima bojadiu
itav vrt arenim refleksima. Gore nad vrtom
uzdie se brdo. Nad njime trepere zvijezde.
- Razumijem zato kraljica toliko uzdie za
svojim gradom- primijeti Gordana Brodariu.
Toga asa velika se kraljeva glava na
mesnatom vratu obazre. Stjepko osjeti kao da
ga njegov pogled prodire. Nesigurno se
prikljui ujaku Brodariu. Kraljev pogled
poziva k sebi dvoranina u bijeloj svili. Pohitio
je k njemu i sagnuo se. Kraljev dugi pogled i
debeli kaiprst pozivlje ga blie. Ne
promijenivi svoj zapovijedajui mrki pogled,
zapita dvoranina:
- Tko je ona ljepotica tamo?
~ 1079 ~
- Dvoranka njezinog velianstva kraljice

Beatrice.
- Gdje je ukonaena djevojka?
- Kraj odaje njezine visosti doe Isabelle s
ostalim dvorankama.
- Premjesti je gore u drugi kat, ali sasvim
samu!
- Jo danas?
- Dakako, klju njezine odaje donesi meni.
- Vae velianstvo, bit e kako elite.
- Pripazi da joj se ne priblii nijedan od naih
raskalaenjaka.
- To mi je naloila njegova visost!
- Koja visost?
- Princ Francesco.
- Gdje, kada?
- Kad su stigli u dvor, pozvao me princ u
svoju odaju.
- I to je rekao?
- Da zna kako sam vjeran sluga vaeg
velianstva i naloi mi neka se brinem oko ove
dvoranke, neka joj svuda iskaem poasti
~ 1080 ~
pred svima naim i strancima sa sjevera i

neka je zatitim od udvaraa.
- A ti si doista izvrio zapovijedi sa svom
panjom?
- Mislei da zapovijed dolazi s voljom mojeg
kralja. Velianstvo zapovijeda da postupam
drugaije?
- Za danas ono to si uo. Samo prije ispitaj
ima li ljubavnika ili roda meu dvoranima.
Onda se kralj uspravi i zovne Francesca:
- Ti si izdao neke naroite zapovijedi Simonu
u vezi i nekom dvorankom? -upita ga
kraljevski otac.
- Izvijestit u vas, oe i kralju, o tome im
dopustite da govorim s vama nasamu due
vremena.
- O enama se ne troe rijei. Imam drugih
vanih dogovora s tobom! Dakle, doi!
I uspnu se mramornim stepenicama u dvor.
~ 1081 ~
U VLASTI ARAGONACA
Kralj Ferrante uao je u raskonu dvoranu sa

svojim sinom Franceskom. Luster je upaljen.
Obasjane su slike na zidovima i na
stupovima, iroka staklena vrata otvorena su
i vode na kamenitu terasu. S mora unosi
vjetri prijatnu hladovinu.
Kralj se zaustavi uz poivaljku pokrivenu
grimiznim pokrivalom, smjesti svoje debelo
tijelo i vrstim akama upre se o jastuke.
Francesco stoji pred njim smjerno. Kraljeve
oi uprte su u nj s izraajem koji sina dri u
podanikoj udaljenosti. Svjestan toga stoji i
eka dok ga otac ne oslovi.
- Ne elim pred drugima govoriti o toj stvari.
Kakve mi vijesti nosi od Beatrice? to je sa
Giovannijem? Je li kralj Malija dao dokaza da
e ozbiljno uiniti Giovanna nasljednikom?
- Dokazi su da nas je ozbiljno prevario.
Kraljevo lice se smrai, bljesak oiju ugasne.
- Barbar sa sjevera prevario je moju Beatricu?
I niste mi javili?
- Na kraljevskom dvoru na Griu dogaaji su
jurili strahovitom brzinom, kao da ih je sam
~ 1082 ~
avo gonio. Kralj Matija najsavreniji je

komedija svijeta.
- Pod sjevernim suncem moda, ali pod
junim suncem ne. Tu sam prvi ja. A to je
dalje? Govori!
- Kralj Matija zbori drugo, misli tree,
odreuje etvrto, ini peto, a poslije neto
deseto podmee. Nikad ne zna to je smijeh,
to bijes. Istina i la kod njega su jedne boje.
- Odvie ga velia, sine aragonski! To nije
dostojno nas! Protiv nas je nemoan, mi smo
prvaci na ovoj pozornici. Ako to ne potvrdi,
morao bih izopiti svoju Beatricu i tebe iz
roda Aragonaca. Reci: u emu vas je htio
prevariti.
- Neto smeten, uplaen od oeva pogleda,
Francesco nastavi:
- Matija je podatnou i razlozima uvjerio
Beatricu da naputa svog sina Ivana i jedino
eli postaviti za nasljednika Giovannija. Zadao
je rije, a istodobno slao svatove u Milano.
Sva tri kraljeva podbratka dignu se s
ovratnika, a oi osinu sina i zaustave rije:
- Beatrice? A to ona? to je uinila moja
mudra ki?
~ 1083 ~
- Oe, Beatrice je zamislila velianstvenu

osnovu koja e uspjeti, samo ako vi dadete
pomo.
- Govori, brzo govori!- uzvikne kralj.
I sada Francesco potanko ispria ocu cijelu
osnovu koju je zamislila Beatrice i zapoela
izvoditi u Zagrebu, a glavni in ove osnove
ima se izvriti na otoku Ischiji.
- To je divna, velianstvena, kraljevska
zamisao! Dostojna moje Beatrice. Svu svoju
vlast i mo ulaem u izvrenje te osnove.
- Jo neto, oe. Beatrice je odredila da meu
vaim dvoranicima naem lijepog, pouzdanog
momka koji se mora izloiti za Gordanu pred
svima, svuda je mora pratiti i tako povui
ogradu izmeu nje i mladih vitezova koji bi joj
udvarali. Kad Gordana nestane na otok, mora
nestati i taj mladi iz Napulja, a tada valja
razglasiti da je Gordana pobjegla s njim.
- Mojeg je Simona mati rodila samo za to da
izvri ove Beatriceine odredbe!- ree kralj i
zazvoni srebrnim zvonom. Nadolom pau
naloi:
- Zovni ovamo Simona i javi njihovim
visostima da u odmah sii u vrt.
~ 1084 ~
Vitki mladi u bijeloj svili ue u dvoranu i

pokloni se duboko. Kralj ga oslovi
dostojanstveno:
- Simono! Zapovijed koju sam ti dao nee
izvriti. Njegova visost mi ree da je slavenska
ljepotica tienica kraljice. Dakle, evo druge
zapovijedi: pazi da joj nitko ne udvara.
Njezino velianstvo ima za nju odlinog mua
i ne eli da bude ovdje podvrgnuta udvaranju.
Odreujem da i dalje vri nalog mog sina.
Pazi da uz nju ne sjedaju drski mladii. Osim
toga, jo odreujem da bude uvijek u
njezinoj blizini, da je dvori i za nju se brine
ti, osobno. Na ovim sveanostima tvoja je
glavna briga ona. Traim za ovu tienicu
moje keri poasti i velika potovanja.
- Velianstvo, zapovijed e biti izvrena!
Simono se dubokim poklonom povue iz
dvorane.
- U njega se moe pouzdati, Francesco- uputi
kralj svojeg sina.- Vjeran je kao pseto,
okrutan u izvravanju mojih zapovijedi, a
nijem kao riba.
- I lijep je. Nee biti teko uvjeriti svijet da je
Gordana s njime utekla bez traga.
~ 1085 ~
- Djevojka nema meu dvoranima kralja

Matije nikakva roda ili moda oboavatelja?
- Roda nema, a oboavatelja smo se rijeili ve
na Griu. Alfonso Borgia poludio je za njom.
- Alfonso? On nije opasan. Divlja za svakom u
koju se zagleda. A na otok je nedokuiv
neprijatelju. Odanle se ne moe nego u valove.
Govorei sve to, on se veselo smije i udara
svojim mesnatim rukama po Francescovim
ramenima.
- Ova je djevojka aragonsko blago. Doi da
ispijemo prvu au mojem buduem unuku,
buduem kralju Matijina kraljevstva koje e
biti nae!
- Prvu au ispio je sam kralj Matija s
Beatricom kad mu je najavila sina!
Dvorana se zaori grohotnim kraljevim
smijehom. Kraljevskim vrtom u Napulju
prenosi se sonorni glas glumaca, a tamo
daleko, u aleji, sjedi starac astrolog i u udu
promatra Gordanu.
- emu se udite, gospodine? U vaim oima
vidim neku sumnju. to vas toliko iznenauje
u podacima mojeg roenja?
~ 1086 ~
- Otprilike prije godinu dana imao sam

izraditi horoskop po elji jedne linosti. Svi su
podaci navlas isti s vaima. Ma navlas isti!
- A tko je zatraio taj horoskop?- pita
Gordana.
- Nisu mi naredili utnju i nemam obaveze.
Glasnika koji mi je donio podatke poslala je
kraljica Beatrice.
Gordanin pogled skrene u dubinu nekoliko
trenutaka kao da trai odgonetku starevih
rijei. Ali je on u tome pretekne:
- Njezino velianstvo, vaa kraljica, mnogo se
zanima za vas?
- Njezina je milost prema meni neiscrpno
dobra.
- Onda je prirodno to je htjela znati vau
budunost. Posve prirodno. Beatrice je uvijek
bila takva. Kad je nekom poklonila sklonost,
brinula se za nj. Sad mi je razumljivo zato je
slala sa sjevera glasnika k meni. Htjela je da
potraim zvijezde i da joj priopim im koliko
su vam sklone.
- Ipak, ovolika briga, to je previe! Dakle,
kraljica je htjela zaviriti u ono to me eka?
~ 1087 ~
- Kad sam sastavio horoskop koji je traila

kraljica Beatrice, pobudio je sve moje
zanimanje. Pokazivao je sasvim izvanrednu
prirodu, neki neobini jaki muki znaaj u
enskom tijelu. A to mi je dalo povoda da sam
se mnogo puta ponovno udubljivao u zvijezde.
Svaki put jako se ispoljavalo protuslovlje
znaaja.
- U emu je to protuslovlje?
- Vaa linost stajala je preda mnom kao
snaga volje, samosvladavanje i gospodstvo
nad sobom, a tome je nasuprot izbijala
okolnost koja je mogua samo u slabih ena.
- Koja je to okolnost?
- Upamtio sam ba zato to me zanimalo to
protuslovlje izmeu samosvladajue snage i
slabosti.
- U kakvoj se prognozi oitovala ta slabost?
- Zvijezde su za budunost pokazivale djevojci
nezakonitog sina.
Naglo je ustala s klupe i ostala ustremljena.
Pred njim stoji poput kipa u koji je uklesan
estoki prosvjed itavog bia.
- Gospodine, vae su zvijezde slijepe!
~ 1088 ~
- Do danas su uvijek bile vidne.

- Ovaj put su vas zlobno zavele!
- To bih iskreno elio, jer vidim da su vam
nanijele uvredu.
- A vama potpun poraz!
- Bio bi to prvi, Znam da sam posvetio svu
svoju znanost izradi horoskopa. Moda
ljepotica iji je horoskop traila Beatrice niste
vi!
- Nikako nisam!
- Dakle prevario sam se u osobi!
- Kruto prevarili.
- Da se uvjerimo, priredit u vam za koji dan
novi horoskop.
- A ja vas molim da se ne trudite!
- Pokoravam se vaoj elji samo imam neto
primijetiti: astroloko mnjenje moe biti
upozorenje jakim duama da se uzmognu
boriti sa svojim usudom.
- Ono to ste meni prorekli ne moe biti
upozorenje. Protiv takve slabosti ne trebam se
boriti, jer me nikad ne bi mogla zahvatiti.
~ 1089 ~
- alim duboko to sam izgubio vau

prijaznost.
- Kako sam ja sama izazvala vau izjavu,
nema mjesta nikakvoj neprijatnosti i nadam
se da ete ovaj razgovor predati potpunom
zaboravu.
- Vae mudro stanovite raduje me, ali me
obvezuje na zahvalnost i utnju. Vi ste itav
mukarac, mlada gospoice. Sve svoje
potovanje polaem pred vae noge i molim da
ga ne odbijete.
- Primam ga vrlo rado -i ona se obazre gore na
brdo nad kojim se pomolio mjesec i osrebrio
bijele palae i dvorove grada.
- Kako e dugo trajati vjenane sveanosti? -
upita ona.
- Svakako dva tjedna. Ostajete dugo ovdje?
- Nakon sveanosti vraam se u domovinu.
Neprestano mislim na moje lijepe brdine i
iroke ravnice u Hrvatskoj.
- Znam ljepotu vae zemlje iz pjesama svojeg
prijatelja pjesnika koji ju je opjevao. To je Ivan
Pannonius!
- Moj skrbnik!- usklikne Gordana.
~ 1090 ~
- Pannonius je va skrbnik? Taj uveni

pjesnik? Kakva radost! i prui joj obje ruke.
Pojavi se napuljski dvoranin u bijeloj svili i
crvenoj pelerini, nasloni se na mramorni kip i
upravi pogled u njih dvoje.
- Da, Ivan Pannonius je moj skrbnik. Oito
ste s njim prijateljevali kad je boravio u Italiji?
- Jest. Bili smo mladi, veseli i sretni. Bio je
divan mladi. Sve su ga ene ljubile i on je
ljubio njih. Onda je bio slobodni svjetovnjak.
Ja sam se ve tada bavio astrolokom
znanou. Bili smo vezani uskim
prijateljstvom. Da, Ivan je svojim pjesmama
stekao veliku neumrlu slavu. Kako mu je
sada? Gdje se nalazi?
- Za sada ne znam gdje je- odvrati ona
zatajivi boravak Ivana esmikog. Dakle,
njegova je slava velika?
- Ogromna. Svi nai vladari osjeali su se
poaeni kad su ga mogli primati na svojim
dvorovima. Kako je umio govoriti! Nitko u
Italiji nije znao tako raspravljati kao Ivan
Pannonius. I slavili su ga, nazivali zlatoustim.
Vazda vedar, veseo, pustopaan, najednom se
promijenio. Zanijemio, blijedio. Oito ga
~ 1091 ~
je snala tajna bol i nitko nije mogao

prodrijeti u njegovu duu. Ni najpouzdaniji
prijatelj. Moda je onda nekoga duboko ljubio.
Nismo to doznali. Nestao je iz Italije. Priat u
vam mnogo o njemu ako elite.
- Molim vas. Ali sada ne. Eno, gledajte, tamo
eka napuljski dvoranin, oito me trai.
Moram se vratiti svojem dvorjanstvu.
- Otpratit u vas.
Stupao je pored nje sve do grupe grikog
dvoranstva. On se povue, a ona prie
Brodariu. Ovaj primijeti:
- Predugo ste raspravljali s uenjakom.
Izmorio vas je svojim zvijezdama. Dolazi kralj
s Francescom.
Silazei niza stube u vrt, Ferrante spazi
Dominica Aversu, zovne ga k sebi i tiho veli:
- Njezino velianstvo kraljica Beatrice poslala
vam je iz svojeg kraljevstva u Firencu glasnika
i zatraila horoskop za neku djevoku?
- Da, velianstvo.
- Htio bih pogledati taj horoskop.
- Na alost, nalazi se u Firenci.
- Moda biste se mogli togod sjetiti?
~ 1092 ~
- Teko je to kraj tolikih horoskopa.

- Ali mi znamo da ste toj djevojci prorekli sina
izvan braka.
- Ako jesam, onda sam i to pronaao.
- Beatrice je odluila da je to prije uda i
postidi vau znanost.
- alim da njenom velianstvu nee uspjeti da
obori u prah znanost!
- Nju e to usreiti!
Kraljevi se podbratci spuste na ovratnik, oi
mu se nasmiju. Francescovim licem preleti
radost. Instinktivno gleda Gordana svu trojicu
s osjeajem nejasne tjeskobe. I Brodari ih
gleda pa primijeti Gordani:
- Oni su s uenjakom zadovoljniji od vas,
Gordana.
Nije odgovorila. Njenu plemenitu ljepotu
pokrije sjenka. Probuenim instinktom osjeti
neprijaznost to joj dolazi s one strane gdje
stoje kralj i njegov sin. I okrene glavu, a
pogled joj se izgubi u nenadanoj sjeni to je
pala s nebeskog svoda.
Bijeli prozirni oblai zastre mjesec kao
zavjesa od ipkastog vela. itavu je veer
~ 1093 ~
ostala Gordana povuena u sebe. Kraljevski

se gosti predali zabavi glazbe, pjesme, glume i
pia.
~ 1094 ~
DVA ZLOINCA
Mlad plemi sav u crvenom barunu zabacio

je crnokosu glavu i promatra visoki strop
dvorane, umjetnike reljefe, arene, zlatne
plastine ukrase, pa onda sputa pogled na
niz okruglih mramornih stupova. Uza nj sjedi
stariji vitez i zabavlja se promatranjem ena i
raskono odjevenih mukaraca. Tada se
obazre k mladiu i ironino primijeti:
- Escole Strozzi ulaguje se napuljskom kralju,
to e na to Firenca?
Mladi trgne rusu glavu i namrti elo prema
vitezu napadno crvena lica.
- to mi to spoitava milanski grof? Zar
plemenita vitka boica Firence da se
dodvorava "bogu mesa"?
- Ipak promatrate Ferranteovu rasipnu
rasko, a niim mu se ne moe vie ulaskati
nego uvaavanjem njegova bizantskog ukusa-
odvraa otmjeni velika podrugljivo.
- Onda se bacam u naruaj Maffea naoigled
kralja i svih odlinika da vidim kako mi
napuljska sveanost dosauje. A kako da se
ne dosaujem? Tjedan dana gledam tustu
kraljevu masku, svakog dana u drugoj odori.
~ 1095 ~
Kao da samo zato pripravlja tolike sveanosti

da moe pokazivati svoju napuljsku svilu.
Svoje salo uinio je trgovakim izlogom za
napuljske tkaonice.
- Tako je ova mast barem neemu korisna-
nasmije se milanski velika.
- Va vojvoda u Milanu odvie ne ljubi svojeg
roaka u Napulju?
- inite se nevjesti. Svima je poznato da je
Ferrante pokuao sklonuti Friedricha
Njemakog ne bi li njegovu sinu Federigu dao
svoju ker i svezao se s njime da istrgnu
vojvodi Ludoviku milansko prijestolje. A za
koga? Za Federiga?
Escole Strozzi se nasmije:
- A vojvoda Ludoviko se priinja da nita ne
zna! Ba je lukavac, ak alje estitare i
darove svojem urotniku. To je zato to se ne
zna as i sat kada e papa Inocent odstupiti
stolicu Borgii. A onda e Ferrante i Borgia
razdijeliti pola Italije meu svoje i kardinalove
sinove, a Inocentovih sedam sinova sluit e
kao vratari!
- I slavna palaa Strozzi usred Firence sluit
e Ferranteu kao stanica za brzotee, a
~ 1096 ~
Milano- palaa de Medici bit e samo

prenoite za napuljske dvorane. Slavni
Medici pjevat e kao ulinjaci ditirambe to ih
je Lorenzo de Medici ispjevao Beatrici dok je
jo bila napuljska princeza.
- Talijanski poluotok ne moe svoj rep
okrenuti s juga k sjeveru, moj grofe!
- Moda se kralj i kardinal ondje gore
naslauju tom nadom? Gledajte, stisnuli su
glave.
- Ne izgleda li Ferrante kao Borgiina dvorska
luda?
- Trajnost njihova prijateljstva zastrauje i
pakao.
Stade se pribliavati uenjak Aversa, a
njegova pojava kao da je skrenula misli
drugamo.
- Promatrajmo radije hrvatsku ljepoticu tamo
uz princezu Isabellu. Da joj doem u blizinu,
ispjevao bih joj svoj najbolji sonet.
- Rekao bih da su vam srce ranile bademaste
oi?- doda starac pristupivi k pjesniku.
- Vae su zvijezde indiskretne kao
ispovjednici. Vi znate sve!
~ 1097 ~
- ak i to da lijepa doa iz hrvatske zemlje

poznaje vaeg brata!
- Zagrlio bih vas za ovu vijest. Vi ste moj
provodadija. Sad imate izliku da me povedete
k njoj. Vjerujte za ovu ljepoticu uinio bih i
neto najpodlije! Opjevao bih napuljsku svilu i
usporedio je s firentinskom. Za njih bih
ustvrdio da je Dante bio isti Aragonac, Virgil
njihov pradjed, da je Michelangelo ukrasio
ovu dvoranu. Averso, evo vam moje palae
ako me privedete k svojoj prijateljici.
- Onda bi trebao moliti za dozvolu mladog
Simona- naruga se milanski velika
Filomarino. -Ne puta nikoga u blizinu
djevojke. Kad je u dvorani ili u vrtu, povlai
oko nje zid od napuljskih paeva, a na
maevalakoj vjebi ogradio je vjebalite
vojnicima. Zato? Recite, Aversa. Zato uvaju
djevojku kao kakvog uznika i za koga? Pitajte
to svoje zvijezde.
Milanski dostojanstvenik odmah upadne:
- Ja u i bez vaih zvijezda pogoditi.
- Dakle, hitro -pouruje Escole ivahnom
kretnjom.
~ 1098 ~
- itav ovaj tjedan to traju sveanosti

Ferrante nijednom prigodom nije svrnuo
pogled na ljepoticu. Prve veeri kad je stigla
izbuljio je u nju oi. Ve znate to u njega
znai taj pogled. Sad je ne gleda. Ali joj
Simono svuda odreuje prvo mjesto, svuda
prvenstvo, uva je poput zmaja, a Ferrante
toboe ne vidi djevicu. to znai kad Ferrante
nekoga naroito odlikuje?
- Sudbinu Marzana i drugova nije joj
namijenio.
- Moda ulogu mua vlastite sestre? Marzana
i sina je astio, grlio, a onda utamniio da
moe zalaziti k svojoj sestri kad ga volja i kao
ljubavnik.
- Pogani jezici! -prigovori starac.
- Bili pogani koliko hoete, ovu e djevojku
Ferrante uzeti za sebe, ba zato to je toboe
ne opaa! Ili smatrate prirodnim da je on
nijednom ne bi pogledao?
- Vaoj psihologiji nema premca, grofe
Filomarino- ree Strozzi. -Aversa, uinite mi
ljubaznost i recite djevojci da elim s njom
govoriti o mojem bratu, ili u poi sam, makar
do kralja da ga zamolim. Rei u kad mi se
prui zgoda. Hou, tako mi svih mojih soneta.
~ 1099 ~
Stari uenjak uti, a grof se sagne k mladom

pjesniku.
- Ima jo jedan put. Niste li uz ljepoticu
primijetili stranog paa?
- Onaj djeak tamo u zlatnom brokatu? Da,
on je uvijek uz nju. Milanska domiljatost
provodadija je firentinskom pjesniku.
- Kojemu su bademaste oi oduzele i ono malo
razbora- rasmije se Milanac.
- Sto mu avola! Italija ima ljepotica koliko
Averso zvijezda! Pa ipak, ova je djevojka kao s
nekog drugog svijeta. Valjda nije odbjegla s
Olimpa? Sav muki Napulj u ovoj dvorani
bulji u nju. Svi govore o njoj kao da je ona
jedina ena na zemlji.
- Zagonetku je lako rijeiti- primijeti stari
uenjak i pogleda na balustradu gdje uz
kraljevski raskoni stol neto dalje od Isabelle
razabire Gordanu.
Smea kosa ukraena je vjeniem od
bisernih ruica. Plemenite crte lica su mirne.
Oi kao dva badema mirno gledaju dvoranom.
Starac pone tumaiti: .. .
- Pogledajte, gospodo, licem ove djevojke
prosijava duh. U crtama kroz put na oi
~ 1100 ~
odsijeva jaka snana plemenita snaga, umna

ljepota. To njenoj ljepoti daje ono to sunce
daje nebu. Bilo kako lijepo i modro, nebo bez
sunca bilo bi pusto.
Mladi pjesnik usklikne:
- Jao firentinskoj mladosti kad je ljepotu ui
shvaati starac! A ipak on ima pravo. U tom je
tajna. Da, njena je ljepota samo zrcalo one
snage to zarobljuje muka srca. Neka bogovi
budu milostivi onome kome ona otvori svoje
srce. Leat e okovan do njezinih nogu do
smrti.
- Ako je Ferrante ne okuje uza svoje salo -
ljutito e milanski poslanik. Sam bih mu je
oteo, tako mi asti.
Aversa ne skida oi s Gordane i slua utei
razgovor plemia.
- Pazite, Strozzi, kako Borgia svakog asa
mirka na nju. Da mi je djevojka ki, uputio
bih je da razbije prijateljstvo dvojice zloinaca
Ferrantea i Borgie. Tako bi meni Italija morala
podii spomenik!
Escole Strozzi spusti pogled na pod prekriven
sagom.
~ 1101 ~
- Dok se mi ovdje gostimo, tko zna ije sve

kletve odjekuju ispod ovih podova. Kau da
su dolje Ferranteove tamnice bolje posjeene
od ovih dvorana. Pune su!
- Nikako ivih ljudi, nego kostura. Ne da se on
izjesti od svojih sunjeva -naglasi Milanac.
-Osjeam zadah ljeina ispod ara ovih
dragocjenih sagova.
- Ogavnost me spopada od predodbe.
- Vi se ne zgraate, Aversa? -upita Escole
Strozzi.
- Hvalim bogovima to su Firenci dali toliko
pjesnika.
- Ovaj odgovor pao je negdje sa zvijezda jer
nije odgovor.
- Dokazat u protivno. Nije li papa Hadrijan
IV protjerao sa svojeg dvora pjesnike jer ih je
smatrao bezbonicima? A tada? to je nastalo
u Rimu? Kuga. Dakle, pjesnici uvaju grad od
kuge. Firenca ima mnogo pjesnika koji je
uvaju od kuge svake vrsti. Zato u Firenci ima
najmanje zloina na prijestolju!
- To priznanje pjesnicima ovlauje me da vas
opet zamolim: prokrite mi put do one
~ 1102 ~
hrvatske ljepotice. Obogatit u svijet

pjesmama kakve nije ispjevao ni Virgil.
Milanski grof Tomas Filomarino zagledao se
gore u kraljevski stol:
- Da mi se pretvoriti u muhu to je sjela na
Ferranteov nos i prisluhnuti to sada govori s
kardinalom Borgiom.
- Nekome rade o glavi. itavu veer osjeam
zadah ljeine- ree pjesnik.
I Aversa pogleda gore k stolu. Svi prinevi i
princeze povukli su se daleko od proelja
kraljevskog stola. Ferrante s kardinalom
Borgiom tiho raspravlja, a napuljski kralj
dovri razlaganje:
- I tako, moj prijatelju, to nije uinio
Friedrich Njemaki, na to e pristati njegov
sin. Friedrichovi su dani ivota izbrojeni.
Mladi Maksimilijan imat e prijestolje, ali
prazne depove. Dakle, primit e moju
ponudu. Uzet e moju nezakonitu ker doa
Mariju za enu s mirazom kakvog nije dobio
ni Matija Korvin ni vojvoda od Ferare. Moj sin
Federigo zaprosit e ponovo Maksimilijanovu
sestru. I vlast Ludovika Sforze pada u ruke
mojem Federigu. Prignjeit emo njegovu
ponosnu lupeku visost vi, ja i Maksimilijan.
~ 1103 ~
- Ako ne dobije pomo od sina kralja Matije,

Bianca je s njime vjerena.
- Smijem se tome. Neka se vjenaju. Moja e
krv zavladati u Matijinu kraljevstvu jo prije
nego to se nadaju. Nadam se u zvijezde.
Zdruit emo sve vojske sjevera da Ludovika
okupam u napuljskum moru. Podijelit emo
Italiju napola kad vaa uzroritost zasjedne na
papinsku stolicu.
- A ja se nadam da e Inocenta pozvati gore-
ree Borgia.- Davni na san, velianstvo,
mora se pretvoriti u ivot.
- Da je Beatrice imala sina, Matijino bi
kraljevstvo ve bilo sigurni jamac mojim
osnovama.
- Zadao sam vam rije da e Giovannijevo
nasljedstvo biti prvi moj in na papinskoj
stolici.
- Ja jo ne gubim nadu u Beatricu, moj
prijatelju. Najslavniji talijanski lijenik nije
badava boravio pola godine u Budimu. On
nam je pobudio nade.
- Bile usliane vae i moje elje!- usklikne
kardinal Borgia.
~ 1104 ~
- I zvijezde su Beatrici prorekle sina. Pa zar bi

to bila udo? Nije li mlada, zdrava? Koliko se
puta redio sin i nakon vie od deset godina
braka.
- O tome nema sumnje, velianstvo, udna
arolija to tako zdrava mlada ena nema
potomka. Ako se ipak ne bi ispunile nade,
lako e mi biti kralja Matiju prisiliti za
Giovannija.
- Bilo ovako ili onako, Matijino kraljevstvo
pripada Aragoncima. To je ve svrena stvar.
Plavim Jadranom, za kojim tako davno ea
Venecija i sva Italija, zaplovit e aragonska
kraljevska zastava.
- Dalmacija! Kakav lijep zalogaj! Jadransko
more! Ba odlian gutljaj.
- Kad se u Napulju zaari sunce, otplovit u u
Split i nastaniti se u hladovini Dioklecijanove
palae -veselo e kralj.
- Velianstvo, domovina Ivana Pannoniusa bit
e divan dodatak napuljskom kraljevstvu od
koje nee ni papi uzmanjkati - osmjehne se
Borgia.
~ 1105 ~
-Odabirat ete biskupije za sebe i svoje sinove

koliko zaelite. Kralj Matija se nije stidio da
vam dobaci samo jednu opatiju!
- Nastojao sam da mi podijeli ast i dobra
ugarskog hercega primaa, ali uzalud.
- Silom je to mjesto narinuo Beatriceinu
neaku ne bi li popustila svojom borbom
protiv njegova sina Ivana. Ali kad zasjedne na
papinsku stolicu, jedan od vaih sinova
zauzet e mjesto ugarskog primaa. Ako
elite, Cezare! Meutim, mi smo ve jednom
odluili da na savez i staro prijateljstvo
zapeatimo enidbom nae djece.
- Velianstvo, to mi je vrua elja!
- Moj otac Alfonso aragonski zadovoljno mi se
smijei s onog svijeta.
- Jer ga sin natkriljuje.
- Na ovo imam svoj odgovor: moj otac ostavio
mi je dva amaneta: napuljsku krunu i
prijateljstvo Borgie. Dakle u zdravlje budueg
pape, mojeg prijatelja i saveznika- i uzdigne
kristalnu au prema kardinalu.
- U slavu aragonske vladavine u Italiji i na
Jadranskom moru!- ree kardinal.
~ 1106 ~
Ferranteovo lice iroko se nasmijei.

Borgijinim punim usnama zatitra sporazumni
smijeh. Obojica ispiju do dna.
- Sad bi trebalo da otpoinemo. Sutra nam
valja doekati moju nevjestu, a vjenane
sveanosti umorit e nas -ree kralj i digne se.
Borgia pogleda niza stol i primijeti:
- Princeza Isabella ima neobino lijepu
dvoranku. Odakle je?
- Bolje da i ne pitate. tienica je moje keri
Beatrice- odvrati Ferrante, naglasivi naroito
svaku rije i krene.
Kraljevski prinevi i princeze pooe dvoje po
dvoje. Gordana je slijedila Isabellu. Gosti ih
pozdravljaju. Ferrante se smijei, obrazi mu
se svijetle kao preno salo..
Malo zatim kralj Ferrante ue u svoju
spavau sobu. Za njim dolazi Francesco pa
ostane stajati pred ocem.
- Sine, za svadbu neu imati prigode da o
tome govorim. Vjenane sveanosti trajat e
jo tjedan dana. Toliko vremena treba da
bude posve ravnoduan i miran. Budi
oprezan. Ovo je najopasnije nae djelo. Ova
~ 1107 ~
djevojka poslana je Aragoncima da bude

temelj nae nove vlasti i slave.
- Simono je u sve upuen?
- Jo ne. Tek dan prije njezina odlaska na
otok Ischiju. Htio sam ti navijestiti da sam na
otok poslao sve udobnosti to moe zasladiti
ivot s ljepoticom. Sad, laku no!
~ 1108 ~
NA ARAGONSKOJ SVADBI
itav Napulj stoji na Piaza dell'' Incoronata.

Glava do glave. Trg se ini kao ogromna ploa
mozaika, arenila i zlata. Na sredini je
uzdignuta tribina pokrivena crvenim
sagovima. Stotine velikaa i odlinika poredali
se okolo kao iva ograda. U sredini na
pozlaenim stupovima lei krov od grimiza.
Pod njim se uspravila pojava kralja Ferrantea.
Debelo tijelo sapinje odora od zlatnog brokata.
Po njoj blistaju vezeni ljiljani od dijamanata.
Na glavi sjaju dragulji kraljevske krune. Plat
od grimiza posut je dragim kamenjem. Mlada
nevjesta u raskonoj svadbenoj odori stoji uza
nj.
Kardinal Roderigo Borgia u sjaju kardinalske
opreme i uz asistenciju etrdeset biskupa
vjenava napuljskog udovca. Tisuu oiju
upija sjaj i rasko sa zaviu i mrnjom.
Ceremonija je svrena. Kardinal Borgia kruni
kraljicu Napulja.
Zvonjava utihne. Svjetina uti. Neto je
tjeskobno u tom bezglasnom asu. Pitanje lei
u svim oima. Neto ekaju.
Biskupi se razdvoje u dva krila. Kardinal
stupi pred kralja i sonornim glasom
~ 1109 ~
progovara. Velikim rijeima slavi Borgia

junatvo, beskrajnu plemenitost i krepost
kralja Ferrantea Aragonskog. A on vrebajuim
pogledom istrauje lica svojih podanika. U
njihovim oima sakrila se podrugljivost,
zatajene mrnje. Gleda plemie ispred tribina,
a njegov pogled im poruuje: "Vlast je moja!
Vaa mrnja samo brusi njenu otricu!"
Njihove oi odgovaraju: "Zloinstvo tvoje
samovlasti pretvara podanike u bodee!"
Roderigo Borgia dovri svoj panegirik. Velikai
i odlinici na tribini zaore gromki pozdrav.
Zvona zabruje. Kralj vodi svoju nevjestu niza
stube tribine. Uspinju se na konje. Sedla su
pokrivena platevima od grimiza, zlata i
dragulja. Kao da su svi dragulji svijeta
sakupljeni u Napulju. Zasljepljuju jae od
sunca. Povorka kraljevskog para prolazi
ulicama. Iza kralja slijede dostojanstvenici,
uzvanici, poslanici talijanskih drava.
Slijeva Isabelli jae Gordana. Zelena haljina,
izvezena biserom, resi ljepotu njenog tijela.
Glava ukraena mreom od bisera okree se
svakog asa k svjetini. Slijede je dvorani
kralja Matije. Paevi vode etrnaest
plemenitih konja. Svaki je pokriven platem,
nakrcan vezivom od dragulja, grimiza i
~ 1110 ~
zlatnim resama. Osam divnih bijelih konja,

koji su vezani uporedo, nose ogromnu
srebrnu krinju punu stolnih ukrasa od zlata
i srebra. Zastava s grbom kralja Matije
pokazuje svjetini da je to njegov vjenani dar.
Tada slijedi pozlaena koija. Vozi je est
istih bijelaca koji se gube u pokrivalima od
modrog brokata, dar kraljice Beatrice.
Sve te darove voze na uitak ljudstvu eljnom
da barem oima doara slast raskoi.
U masi mjeavina porugljivosti, mrnje,
pohlepe. Usta ute. Katkad se uju poklici
kralju mlaki, kratki.
Gordana spazi pred sobom u zraku debelu
kraljevu aku. Svjetina se s obje strane
uzgibala i eka. aka se rastvori. Iz nje se
zaiskre dukati, raspre se nad glavama ljudi.
Bacio je meu ljude zlatnike. Ljudska se tijela
sukobljuju poput valova, diu, padaju, siku i
grabe. I opet se svi usprave pojure za konjem i
viu zaglueno: "Eviva kralj Ferrante! Eviva!"
Ruka se opet sputa k sedlu, poiva i njemu
dugo, raspaljuje e za novcem, kad je
konano izvue, zadru tijela, zaigraju oi, a
usklici se ore: "Eviva Ferrante!'' Ruka se
rastvara, novac leti zrakom kao pljeva. Krika,
~ 1111 ~
vrisak, trka, jagma. Ljudi se stopili u masu,

po zemlji se valja zgreno klupko,
razrogaenih oiju a lica se cere
bjesomunom pohotom za prosutim zlatom.
Gordana pogleda Isabellu:
- Visosti, bit e od toga zla!
- Ne boj se, kad se iskrvare, ii e nam s puta!
- To prosipanje novca u svjetinu ponizuje
ovjeka.
- Oni ba to ekaju. Kad ne bismo sipali zlato,
prolazile bi kraljevske povorke kao sprovod.
Zlato otvara usta, oduevljava. Moj otac je dao
kovati nekoliko krinja novca za dananji
dan. Zasut e ih! Neka vrite, ivotinje!
Dok svjetina urla i klike kralju, plemii
tvrdoglavo ute. Sve bunije odjekuje
napuljska ulica. Na zaokretu kralj izbaci dvije
ake zlatnika. Jedan val najuri pred sobom
kordon plemia, razbije liniju i uvali se u
povorku pred Isabellom. Ona potjera konja
preko njih. Gordana zaustavi svojeg sivca.
Pred njom hrpe tjelesa, urinutih, smotanih
poput pijavica, grizu se, razdiru, krvare u
prahu nad hrpom rasprenog zlata.
~ 1112 ~
- Preskoite ih, lijepa doa!- vie netko straga

Gordani.
Ne! To ona nee uiniti, ona eli ljude zaobii.
Ali se besvjesna hrpa u krajnjem naporu gura
pod noge njenom konju. Ovaj se propne.
Gordana nategne uzde da ga zadri od divlje
trke. U vlasti snane ruke prestravljeno konj
se vrti, skae, zahvaen stravom. Videi da ne
moe zadrati konja u povorci, skrene ga
ustranu. Svjetina se razdvaja bjeei od
prestraene ivotinje. Vrisak ga jo vie
nadrauje. Sve se obazire za djevojkom to
tolikom vjetinom i snagom vodi borbu sa
svojim konjem. Neki jahai kuaju prodrijeti
kroz svjetinu i pomoi, ali dok su se progurali,
Gordana je ve iezla. Skrenula je uzbrdo.
Najednom netko zahvati poplaenu ivotinju i
zaustavi je.
Od uspona i pomoi to je dolazila od neije
ruke konj stane. Drhe, Gordana mu gladi
grivu, miluje ga, a on kao da shvaa govor
njezine ruke i smiruje se.
Djevojka pogleda u lice jahau koji je tolikom
ustrajnou dojurio u pomo.
Skladne crte, rimski nos, ive tamne oi, a u
njima potovanje proizvodi prijatan dojam.
~ 1113 ~
Odijelo je stranevo sveano, sastavljeno od

ruiastih boja i svih zagasitih ara. Dugmad
od dragulja pokazuje imunog plemia.
Duboko je skinuo klobuk:
- Lijepa doa, molim za oprotenje to sam se
usudio liiti vas uitka da sami zaustavite
konja. Ali svjetina bi me nazvala kukavicom
da nisam pojurio za vama.
-Daleko je od mene tatina, gospodine. Vi ste
pridonijeli svoj dio i hvala vam.
- Prije nego uinim svoju dunost i pokaem
vam put natrag, dopustite mi da prikaem
sretnika to vas je smio pozdraviti. Iz Firence
sam. Ime mi je Escole Strozzi.
- Brat pjesnika koji je na naem dvoru u
Zagrebu. Drago mi je da se vama moram
zahvaliti na toj usluzi. Ali, moram se vratiti u
povorku.
- Taj vas je vranac odnio predaleko i ne biste
vie mogli kroz gomilu stii na svoje mjesto.
- Onda mi ne preostaje drugo nego da se
vratim u Castello dell' Uovo.
- Taj je blie.
- Dakle, pokaite mi put k dvoru.
~ 1114 ~
- I krenue. Gordana nije upravila mladiu

nijedno pitanje i tako su stigli pred ulaz u
dvor. Sluge istre niz mramorne stube da joj
pomognu sii.
- Plemenita gospoice, smijem li se nadati
ispunjenju velike molbe koju sada polaem
pred vae noge?
- Da ujem, gospodine.
- Molim, poklonite mi nekoliko asaka, bilo
danas, sutra, ili kad god odredite. Htio bih
mnogo toga doznati o svojem bratu.
- O, rado!Ve iz pukog egoizma to mi se
prua prilika govoriti o mojoj domovini. Na
sveanosti priite k meni kad vidite da nisam
potrebna princezi Isabelli.
- Mnogo sam puta pokuavao, ali kraljevski
dvoranin Simono nije dopustio.
- Nije dopustio? Zacijelo je zabuna.
- Koliki su vam se zaeljeli prikazati, ali
Simono nikoga ne puta u vau blizinu.
- Bit e da napuljski dvorski propisi ne
doputaju dvorankama razgovor?
- Takvih propisa ne poznajem.
- Povezat e me s vama uenjak Aversa.
~ 1115 ~
- Dovijeka u vam biti zahvalan.

Gordana ne dopusti da joj tko pomogne s
konja. Gipko i spretno uhvati haljine pa se
spusti sa sedla i uzvrati prijazno smjerni
pozdrav firentinskog plemia. On odjuri
ispred dvora.
Djevojka obie ulaz u dvor i krene u
kraljevski vrt. Uspne se na terasu i odavde
pogleda dolje na Piazzu dell' Incoronata. Jo
uvijek svjetina stoji okolo promatrajui
odlinike koji na tribini ekaju povratak
kraljevske povorke.
Meu svjetinom opazi Stjepka kako koraa uz
nekog jahaa. Vidi postrance jahaevu modru
odoru, vitku pojavu, ali glava mu je okrenuta
pa mu se ne vidi lice. Tada su zali za drvee
aleje to vodi k dvoru, a svjetina ponovo
zaokupi njenu pozornost svojim povicima.
Nagnula se na ogradu prve terase da to bolje
uje. Sluajui napuljske primjedbe,
odjednom iza svojih lea uje trku i povik.
Obazre se i opazi Stjepka zadihana i
nasmijana:
- Napokon, tu ste. Potrao sam za vama, ali
nisam mogao tako brzo. Dospio sam u guvu
svjetine i naiao na jahaa. Znate tko je? -i
~ 1116 ~
djeak prui obje ruke onamo odakle dolazi

plemi u odori od modrog baruna.
- Gospodin Damir? -zaudi se, ona.
- Eto, on je!- poskoi Stjepko od velike
radosti. Dok je ekala, njezino se elo smrkne
od zabrinutih pitanja to vire iz njenih oiju.
- Kako? Zato? Otkud vi ovamo, gospodine
Damire? to znai to iznenaenje?
- Mnogo, gospoice Gordana.
- Stjepko, idi, pripazi neka me nitko ne buni
uputi ona paa. Djeak se brzo udalji prema
palai.
- Sad govorite to se dogodilo.
- Najprije vas moram izvijestiti da sam stigao
ve prije tri dana, ali me nisu pustili na dvor.
- Nisu pustili? Zbog ega?
- Moda je vama bolje poznato. Ja sam,
naime, traio da govorim s vama, pa mi
rekoe da s dvorankom kraljice Beatrice ne
moe govoriti nitko jer je neprestano u slubi.
- Lagali su. Isabella neprestano okuplja oko
sebe napuljske dvoranke, ali sad je vanije to
vas je dovelo ovamo.
~ 1117 ~
- Poslan sam.
- Od koga? U koju svrhu?
- Od princa Ivana da budem uz vas. Kralj me
slao s vanim pismom da stignem Lovru
Ilokoga. One noi pred moj odlazak princ mi
je naloio kad izvrim kraljevu zapovijed, neka
se ne vratim u Zagreb, nego da krenem u
Napulj.
- emu? -upita zabrinuta pogleda.
- Kraljiina odredba da pratite Isabellu u
Napulj pobudila je u princa zle slutnje.
- Slutnje ne padaju iz vedra neba. Neto im je
dalo povoda na zemlji.
- Princ se ozbiljno zabrinuo- nastavi Damir- i
kasno u no, kad je kralj otiao, zamolio me,
kad izvrim kraljevu zapovijed, neka
proslijedim u Napulj.
- Posve nepotrebno. To vie to e va dolazak
pobuditi pozornost kardinala Francesca i
doe Isabelle. Pitat e: emu je doao prijatelj
princa Ivana?
- Neka pitaju koliko ih volja. Dosjetiti se nee
nikada.
~ 1118 ~
- Promislite malo: da sada nisu svi na

svadbenoj sveanosti, ne biste ni ovog puta
mogli govoriti sa mnom. as prije ula sam
neku slinu vijest u tom smjeru pa mislim da
bi bilo dobro da se ne pokazujete na dvoru
dok ne saznam to ima znaiti da me
skrivaju.
- Prijedlog neu prihvatiti. alim budem li
smetao vaim uicima.
- Ova je primjedba vie nego neumjesna. Jeste
li doli da me nadzirete?
- Princ ne kani da preko mene nadzire vae
oi i srce. Njegova je zabrinutost plemenita.
Obeao sam da u ostati sve dok ste ovdje i
pratiti vas u domovinu. Zapravo, i sam
vojvoda Iloki, kad sam mu ispriao da su vas
poslali u Napulj, vrlo se zabrinuo i potakao
me u odluci da vas slijedim.
- Sasvim nepotrebna bojazan. Ali dugujete mi
odgovor na moja pitanja: otkud dolazite, u
kojem ste mjestu stigli vojvodu Ilokog?
- Jo prije Milana, a onda sam poao s njim.
- ut u dakle zanimljive dogaaje. Govorite,
gospodine Damire. Je li vjenanje obavljeno?
~ 1119 ~
- S koliko radosnog oekivanja pitate to,

Gordana!
- Jer itavom duom elim to vjenanje.
- itavom duom, ali ne i srcem.
- Ne elim nastaviti raspravljanje koje sam s
vama dokrajila u Zagrebu. Dakle, to je bilo
u Milanu?
- Vojvoda Iloki, knez Frankopan i kraljev
savjetnik Filipec poli su odmah nakon
dolaska u Milanu na Ludovikov dvor. Lovro je
predao milanskom vojvodi pismo koje sam mu
ja donio, a sutradan su poli onamo u
sveanim odorama. Pozvali su i mene.
- I poli ste?
- Jesam da kaem Bianci neka ne uzima
princa, jer nee s njim biti sretna poto on
ljubi drugu. Ali kad sam stupio u dvoranu,
vrlo veliku i punu plemia, vidio sam kako
ispred vojvodina prijestolja stoji mlada
djevojka, uz nju Lovro Iloki i dri je za ruku.
Vojvoda Iloki upravo je izgovarao da u ime
princa Ivana uzima vojvotkinju Bianku za
enu. I onda sam uo njezin glas da pristaje.
Zatim je s prijestolja ustao Ludoviko Sforza i
glasno objavio svima prijateljima i gostima da
~ 1120 ~
je njegova neakinja, vojvotkinja Bianca,

vjenana s princom Ivanom, sinom kralja
Matije, vladara Ugarske, Hrvatske, Austrije.
Po uzdignutim rukama plemia razabrao sam
da kliu.
Sklopivi ruke na grudima, Gordana
usklikne:
- Dakle, vjenan, vjenan s Biancom!
Domovina je spaena!
- Gordana, zar je to sve to imate kazati na
ovu vijest?
- Jo neto imam rei: narodi su spaeni od
ovih krvnika.
- Okrutni ste, beutni.
- Vi uope niste mukarac.
Trgnuo se kao da ga je udarila po licu.
Zarumenio se do ela. Ruke mu se sputaju
niz bokove i ostaje tako nepomian. A ona
ljutito povisi glas:
- Vitez ne bi tako nijemo snosio prezir,
povredu svog mukog ponosa. Nastojao bi da
popravi i pokae, kako mu je u prvom asu
samo do sree naroda.
~ 1121 ~
Opazila je da teko die u naporu nekog

svladavanja, ali nikako ne razabire je li to bol
ili ljutina.
- Napokon smo izvojevali pobjedu u Milanu,
pobjedu naoj domovini. Razmislite dobro o
tome, jer sve to biste uinili, svaka vaa rije
princu i svako vae nastojanje da mu
doaptavate nade smatrat u izdajstvom
domovine. Upamtite!
Iza Gordane pojavi se napuljski dvoranin
Simono i prekine razgovor. Napuljac se
smjerno pokloni djevojci:
- Plemenita gospoice, molim da otpustite
svog brata.
- Brata? Mislite li ovog gospodina? Tko vam to
ree?
- Va pa Stjepko. Htio sam odstraniti
gospodina da vam ne dosauje, a pa me
odluno zaustavi tvrdei da vam je ovaj
gospodin brat.
Gordana se ponovo nasmije, a Damir pozorno
sluajui i gotovo neprijateljski gleda
napuljskog dvoranina.
~ 1122 ~
- to ima to da znai?! -pita Damir. -Ovdje se

dakle uistinu ne moe s vama govoriti? ak je
Stjepko morao lagati.
Gordana ne odgovori, ve se okrene k
Simonu.
- Ne smijete zamjeriti pau ovu malu la. On
bi za mene uinio sve. Znao je da elim
nasamu govoriti s dvoraninom moje kraljice.
Uostalom, najavit u ga princezi Isabelli.
- Nemogue! Evo, stiu svatovi. Gospodina u
moliti da poe tamo gdje su ukonaeni ostali
dvorani njezinog velianstva Beatrice.
- Hvala! Ve imam stan- kratko e Damir.
Simono se obrati Gordani:
- Molim gospoicu da se uputi u sveanu
dvoranu gdje su sabrani ostali gosti.
- elim da pozovete i ovog plemia. On je
odlian prijatelj naeg princa, dakle ima pravo
prisustvovati sveanosti.
Ponovno se Simono nakloni Gordani:
- Gospoica ima potpuno pravo. Molim
gospodina neka se pridrui ostalom mukom
dvoranstvu kraljice Beatrice.
~ 1123 ~
- Preodjenut u se i doi -odvrati Damir i

ostavi terasu. Gordana ide s Napuljcem koji je
slijedi u maloj udaljenosti.
~ 1124 ~
GLASNIK S GRIA
Ve je kasno popodne, a svadbeni ruak jo

nije dovren. Sa svog mjesta Gordana
promatra zamamnu sliku napuljske raskoi.
Sve je blistavo. Strop oslikan bojevnim
prizorima, iaran reljefima ukrasima, zlatnim
girlandama. Po zidovima je umjetniki kist
ovjekovjeio svoju pjesniku matu, a
kiparsko dlijeto uklesalo stotine mitolokih,
bojovnih, kraljevskih likova i ukrasio ih,
plastinim obojadisanim i pozlaenim
uzorcima. S blistavilom zidova i stupova u
skladu su stolovi s dragocjenim ukrasima.
Tanjuri od porculana, noevi, viljuke od
istog zlata, ae od kristala vrhunac su
raskoi to je Gordana ikad vidjela. arene
odore napuljskih velikaa i odlinika,
bajoslovne haljine crnoputih ljepotica i nakiti
to sjaju u crnokosim glavama sve to Gordana
jedva moe pregledati.
Blista rasko, sjaje se oi, a zaglunom
glazbom ispunjena je itava dvorana. Ulazi
povorka dvorjana odjevenih u skupocjenu
svilu i brokat. Poredani su jedan uz drugoga.
Svaki ogromni zlatni pladanj nose po etiri
dvorjana. Na pladnjevima su umjetnine od
eera koje prikazuju vrtove pune cvijea,
~ 1125 ~
terase pune rua, kule, dvorove, sve sloeno

od eera kao da je sve sagradila vjeta ruka
graditelja. Tada se pojave pladnjevi s
grbovima kraljevske aragonske kue kao da
su izrezbareni od kovine.
Povorka se razdijeli u dva reda i zaokrui sve
stolove. Jedva to su se makli sa sredine,
pojavi se na vratima neto to privlai
divljenje pjesnika i historiara.
Ogroman pladanj kao itava terasa viseih
vrtova na zlatnim nosiljkama dri dvanaest
sluga. Na pladnju zeleno brdo, po njemu
rastu palme, lovori, narane kao da su ih
pokidali sa stabla. Vitezovi na konjima
okruili su brdo. A itavo brdo i svaki od tih
eernih vitezova bajoslovna su umjetnina
slastiara kipara.
Nose to brdo u sredinu dvorane i spuste ga na
pod. Sve su oi uprte u nevienu tvorevinu.
Vrh brda stade se micati i pretvarati u
tulipan. Iz njega izie ivi mladi u odori od
modre svile, sa zlatnom aom u ruci i digne
je uvis. Sva se dvorana uskomea. Mladi
sonornim glasom izree u ast kralju i kraljici
spjevani panegirik. Buni poklici izazivlju
njegove rijei. I onda sluge opet dignu udo od
brda da ga ponesu na ulicu grada.
~ 1126 ~
- uda su to neviena- primijeti Gordana

zdesna svojem susjedu starcu Aversi.
- Kad to ispriam dvorskom slastiaru u
Firenci, vjerujte, on e sagraditi od eera
crkvu sv. Petra, a dozna li to slastiar
Ludovika Sforze u Milanu, on e itav Rim
sagraditi od eera makar u to uloio svu
svoju imovinu.
- Utakmica slastiara kod vas je tako velika?
- Vladari i pjesnici i umjetnici, svi se takmie
u dananje doba da jedan drugoga natkrile
bilo u emu, pa makar i u zlu.
- A u kreposti ne takmii se u ovoj naprednoj
zemlji nitko?
- Ta biljka ne uspijeva na naem tlu- priapne
tiho uenjak.
Malo je nagnula glavu nad svoj tanjur i
zamislila se.
- Umaram vas, ljepotice, znam, ali to ete.
Vas su osudili da dva tjedna ostanete u
tamnici izmeu dvije kule: vaega dvorana
koji ve stari i mene gotova starca. Jer ne
putaju k vama sve te mlade plemie i
pjesnike koji sa svih strana puni enje
pogledavaju k vama. Dopustite da vas
~ 1127 ~
zapitam: ne ini li vam se neto udno u

tome?
- Mislila sam da je ovdje takav red za
dvoranku.
- Ve i strani gosti opaaju da je netko izmeu
vas i mladih vitezova postavio uvara Simona!
- Tko bi to bio?
- Sreditem ove zagonetke spominju ljudi
samoga kralja. Rekao sam vam to moda zato
to se bojim da je tako.
To otkrie odrazi u njenom licu sjenu nekog
zabrinutog pitanja koje odmah izrazi
pogledavi starca u oi:
- Po emu bi se to moglo zakljuiti da je ovo
kraljeva naroita odredba.
- Po tome to svi poznaju kraljev nain. Nita
se na njegovu dvoru ne odredi i ne uini, a da
nema uzroka.
- Molim vas, budite jasniji.
- Drage volje. Dakle, kralj Ferrante ima dva
naina: kad nekog mukarca grli i obasiplje
astima, onda svi smatraju izgubljenim njegov
ivot, slobodu ili imetak. No kad se prema
eni ljepotici pokazuje kao da je ne vidi, a ne
~ 1128 ~
puta joj u blizinu nijednog drugog mukarca,

smatraju izgubljenom njenu ast.
- ini se da je vae mnjenje o napuljskom
kralju vrlo loe?
- Jo uvijek neto bolje nego mnjenje njegovih
podanika.
Onda se pridigne k njoj i ree joj posve tiho: ~
- Staro prijateljstvo prema Ivanu Panoniusu,
vaem skrbniku, zapovijeda mi da vam
iskaem svoju zabrinutost. Smijem li vam rei
sve to znam?
- Oslonite se na moju utnju i
samosvladavanje.
-Kralj Ferrante ispitivao me o horoskopu koji
je traila kraljica Beatrice za neku djevojku.
Kako mu rekoh da se ne sjeam, zapitao me
jesam li uistinu prorekao toj djevojci
nezakonitog sina?
Bez rijei gleda ona u njega.
- Nisam vam to rekao zato da u vau duu
posijem sumnju, nego da pobudim pozornost
na sve to se oko vas dogaa.
- Neka mi gospodin oprosti, ali na napuljskom
dvoru nije obiaj da se ovako tiho ape i
ovako blizu sagiblje odlinim dvorankama.
~ 1129 ~
Opomena je pala straga. Aversa i Gordana se

obazru. Iza njih Stoji Simono. U starevim
oima pojavi se podrugljiv smijeak koji je
popratio njegov odgovor:
- Neka mi gospodin oprosti. U itavoj Italiji
nije obiaj da ovakav mladac podjeljuje pouke
starcu uenjaku.
Postien, dvoranin samo obori oi i onda se
malo okrene prema kraljevu stolu. Gordana je
slijedila taj pogled koji je dosegao kralja i kao
da je bio od njega odvraen. Simono se
polagano udalji, a starac uenjak izmijeni
pogled s Gordanom,
- Ima rijei koje govore glasnije od svakog
krika. Pogled to je bacio kralj svojem
pouzdaniku opomena je, gospoice, za vas.
Nakon kratke utnje Gordana e zamiljeno:
- Ne znam, ne vjerujem. A opet, neto se u
meni uzbunilo to nije sumnja ni strah, a
ipak nije mir.
- Da sam va skrbnik, ne bih vas pustio u
Napulj.
- Obratno, sigurno biste me pustili u Napulj
da ste moj skrbnik, jer biste bili svjedok
~ 1130 ~
naroite panje i brige koju mi je posvetila

kraljica od mojeg djetinjstva.
- Ne mislim na Beatricu. Ona se moda nije
sjetila da e vaa pojava, tako neobina i
neviena u ovim krajevima, zamagliti oi
starom greniku.
Ona slua, gleda goste oko stolova i zaustavi
svoj pogled na Damiru. Ustao je kao da e
ostaviti mjesto, ali ga na pola puta zaustavi
Simono. I stari uenjak pridrui se Gordaninu
promatranju pa su razabrali da se izmeu oba
mladia neto zbiva. Damirove crne oi mrko
ibaju napuljskog dvoranina i kad je zakorak
nio kao da kani krenuti prema Gordani.
Simono ga zaustavi.
- Jasno je to se dogodilo. Va dvoranin htio
je k vama.
- Zato bi njemu kratio da mi doe u blizinu?
On je prijatelj naeg princa.
- Pa ipak ga ne puta. To mojim sumnjama
podaje jo vie hrane. Gledajte, va dvoranin
vraa se na mjesto blijed, gotovo zelen!
- Rastvorili ste mi zavjesu neega to se iza
nje skriva, a ja u je potpuno razgrnuti da
vidim to je tamo.
~ 1131 ~
- Smatrao sam dunou prema svojem

prijatelju koji je va skrbnik da upozorim na
pogibelj koja na vas vreba.
Gozba je svrila i kralj i mlada kraljica
ustanu. Svi gosti ih slijede i sve se povue u
odaje na odmor da se spreme za veernju
gozbu.
Dvije Gordanine druice uzalud su nastojale
saznati zbog ega je tako zamiljena, dok
napokon nije ustala i pola u sobu doe
Isabelle.
- Mlada princeza leala je na poivaljci
odmarajui se od napora vjenane sveanosti.
Do nje sjedi Francesco. Makar je Gordana
razabrala da nije dola u zgodan as, ne vrati
se i upozori brau na svoju prisutnost rekavi
glasno:
- Smijem li zamoliti dou Isabellu nekoliko
rijei?
Napuljski princ se obazre i ustane.
- Morao bih, dakle, izai?
- Visosti, nemam nikakvih tajna, naprotiv,
molim da me ujete.
- to elite, Gordana? -upita doa Isabella.
~ 1132 ~
- Njezino velianstvo reklo mi je u Zagrebu

kako me alje u Napulj s naroitom eljom da
vidim njegove ljepote, da upoznam svijet i da
preko mene prikae u Napulju napredan duh
svojeg enskog dvorjanstva.
S nerazumijevanjem i uenjem uprle se
princezine tamne oi u Gordanu, dok
Francesco skrene pogled. Osjeti se neprijatno.
- Ovdje sam, meutim, naila na sasvim drugi
postupak.
- Kako to? -zaudi se Isabella.
- Spreavaju me na svakom koraku da togod
vidim ili ujem, da upoznam ljude, ak i u
tome da razgledam grad. Sloboda koja je
dodijeljena mojim druicama meni je oduzeta.
- to vi to kaete? -namjeteno se zaudi
Francesco.
- Sjeate li se, visosti, kad mi je kraljica
govorila u vaoj prisutnosti o uzrocima zbog
kojih me alje u Napulj? uli ste kako mi je
kraljica sve divno oslikala, a ovdje nisam
upoznala nikoga osim starog uenjaka niti
sam smjela poi u grad to je bilo doputeno
mojim draicama. Dvoranin Smiono
~ 1133 ~
neprestano me zaustavlja i zapostavlja,

zapravo se osjeam zatoenom.
- Onda je to krivnja Simonova- odvrati
Francesco, a Isabella, ne slutei o emu se
radi, potvrdi Gordanine prigovore:
- Uistinu, Gordana ima pravo da se tui. I ja
sam opazila da je potisnuta u pozadinu.
Sasvim su joj oduzeli slobodu, a onda i nema
s kim da govori do onog starca, naeg
Brodarica i paa Stjepka. Ba nimalo zabavno
drutvo.
Smjekajui se pokua Francesco raspriti
neugodnost svojeg poloaja i obrati se
Gordani:
- Kad to opaa Isabella, bit e da je tako.
Pobrinut u se da ispitam kako se Simono
usudio da vam se nametne. No, ve sada bih
mogao naslutiti da je tienici kraljice
Beatrice htio naroito iskazati poasti i
osloboditi je prevelike znatielje napuljske
mladei.
- Dobro, visosti, ali ima jo neto. Prema elji
moje kraljice imala sam sutra nastupiti na
bojnim igrama, a as prije rekoe mi da je to
promijenjeno, pa ja neu sudjelovati na
~ 1134 ~
bojnim igrama. Sve me to zauuje i

pobuuje u meni stanovite sumnje.
- Kakve sumnje? -zapita Isabella iskreno
iznenaena.
Pozorno motrei Francesca, Gordana zamijeti
njegovu smetnju i ohrabrena time odgovori:
- Mene se kani zapostaviti. U tom sluaju
molim princezu da me otpusti iz svoje pratnje.
- to ti pada na um, Gordana?!
- Njegova visost sluala je sve to mi je
njezino velianstvo jednog dana prije odlaska
govorilo. A ba je ovdje sve obratno nego to
mi je obeala kraljica. Osjeam se
povreenom i zapostavljenom, stoga molim
vau visost da mi dopusti da se smjesta
vratim u domovinu.
Odluan glas kojim je izrekla nenadanu
odluku zapanji Isabellu, a na Francescovu
licu izmami protiv volje tamne sjene ljutnje.
- Zar e sama krenuti kui?- upita je
Isabella.
- Vaa je visost vidjela ovdje dvoranina
Damira. On e me pratiti i ako jo otpustite
kojeg od naih dvorana.
~ 1135 ~
- Moda je Damir pobudio u vama sumnju da

vas se zapostavlja?- izlane Francesco.
- Visosti, ne treba mi niijih savjeta, pa ni
njegovih. Zapravo, on je tek stigao, dok sam ja
ve vie od tjedan dana ovdje prezrena i
suvina. Zato idem kui.
- Vi ste u zabludi, Gordana- nastavi sada
Francesco pomirljivo.
- Vaa visost to ne moe prosuditi. Ostajem
nepokolebivo pri svojoj rijei i molim princezu
Isabellu da me otpusti kui.
- Njezino velianstvo je odredilo da ostanete
do kraja sveanosti- ubaci Francesco.
- Ali njezino velianstvo bi mi sada dalo pravo
kad bi znalo kako se ovdje sa mnom postupa.
Doa Isabella, molim da me otpustite.
Princeza koja nije upuena u stvar nije se jae
opirala pa odgovori:
- Ako se ne boji da e te kraljica ukoriti, s
moje strane moe otii, jer uistinu je udno...
Gordana opazi kako je Francesco poao po
sobi, a onda se okrene i mirnim glasom ree
sestri:
~ 1136 ~
- Do tebe je da o tom izree svoju odluku, ali

ipak treba to navijestiti kralju, naem ocu.
Gordana upadne glasnim i odlunim rijeima:
- Otkad se kraljevi brinu za neprilike svojih
dvoranki?
- Ali vi ste tienica njegove najmilije keri.
- Ba to u Napulju nisam osjetila. Doa
Isabella, vi ste mi dopustili da idem?
- Na svoju odgovornost moe ii.
- Hvala vam, visosti, preuzimam odgovornost
na sebe.
I okrenuvi se, izie iz sobe. Francesco mrko
pogleda svoju sestru:
- Kako si smjela to uiniti bez kraljeva
znanja?
- Pravo ti je odgovorila Gordana. Zar se na
otac brine za dvoranke? Pa jo na svoj
vjenani dan kad su svi nai kateli puni
gostiju? Ima djevojka pravo. Zapostavljena je i
dosauje se, a Beatrice joj je doista napunila
glavu kako e ovdje biti slavljena, kako e tu
slaviti Beatricein dvor. Gordana hoe slave, to
joj je utuvila u glavu Beatrice.
~ 1137 ~
Ne odvrativi ni rijei, Francesco ostavi svoju

sestru.
~ 1138 ~
ZAMKA NAPULJSKOG KRALJA
Tisue svijea sa zlatnih i srebrnih lustera i

svijenjaka natapa vrelim svjetlom mramorne
pozlaene zidove, blistavi barun i dragulje na
svilenim odorama kraljevskih gostiju.
U naslonjaima sjedi kraljevska obitelj.
Kraljevski glumci prikazuju sveane igre.
Pozornica je pretvorena u raj s dalekom
pozadinom kulisa oslikanih umjetnikim
kistom. U raju je radost i veselje. Sa zemlje je
stigla vijest da aragonska dinastija slavi novo
slavlje. Slavni potomak Alfonsa I uzima
ivotnu druicu i svi aneli i svi sveci
spremaju se na okup da pou gospodaru
neba i da ga zamole neka taj brak blagoslovi
sinovima, jer aragonska dinastija je na zemlji
drugo sunce koje svojim zrakama kreposti
natapa itav jug. Ali sveci i aneli jo nisu
zadovoljni pa hoe da se aragonski prinevi
razgrane itavim svijetom, da sav svijet bude
dionik njihovih bezgraninih plementina
duha i srca.
Zrake aragonskog sunca osjeaju se posvuda
u Napulju. Jedna od tih zraka zunca jest
princ Francesco, odabran da kao kardinal
ogrijeva ljudske due darovima svoje duhovne
~ 1139 ~
istoe. Mlada njena zraka princa Giovannija

jo eka na svoju zadau, a svijetla zraka s
oblija sunca kreposti, to se zove Ferrante,
njegova ki Eleonora, rasprostire svoje
blagotvorne zrake kao vojvotkinja od Ferrare.
Tamo gore, na sjeveru, blista najjaa zraka
to se pretvorila u zvijezdu jutarnjicu,
preporouje sjever, daje ledenim srcima
toplinu, raskono rasipa nad njima svoj um,
blistave darove svoje vladalake
velianstvenosti. To je Beatrice.
itavo se nebo skupilo da slavi i moli kralja
rajskih visina neka razgrana aragonsku
dinastiju na sve etiri strane svijeta!
Dvoranom zaori pjev anela i svetaca, a onda
se zastori zatvore i itava dvorana ori se od
poklika i odobravanja.
Gordanin pogled prodire sve do dna dvorane.
Ona promatra i slua klicanje. Prezirui
odredbe Simona, sjela je kraj pjesnika Escole
Strozzija. I dok dvoranom odjekuju poklici,
ona tiho primijeti:
- Vrlo zanimljiv pjesmotvor!
- Nije potpun, zaboravili su Ferrantea nazvati
bogom mesa.
~ 1140 ~
- Nazvali su ga suncem.
- Sasvim tono. Kralju je u njegovu salu isto
tako vrue kao suncu u njegovoj materiji.
- I oni koji mu tako oduevljeno kliu?
- Kliu oni tako silno zato da kralj ne bi uo
njihov prezir i kletve. Ja nisam klicao jer
ionako zna da ga mi u dravi Milano
preziremo a samo mu pred svijetom
iskazujemo poast.
- Zato vas je onda zvao?
- eli nam pruiti priliku da mu zavidimo.
- ujete li? Opet kliu? Zar to nije izraz
pravog oduevljenja?
- Na to u vam odgovoriti rimski: imao jedan
Rimljanin prekrasnu lau i stotinu robova
koji su veslali. Kad bi smalaksali, nadzornici
su ih tukli do krvi. A kad je imperator doao
da ih sam vidi, svi su klicali i vikali
pozdravljajui svojeg gospodara krikom koji
su Rimljani nazvali oduevljenjem, a zapravo
je to bio samo krik boli od bia. Klicanje
Napuljaca je isto.
Gordana nije imala kad odgovoriti, jer se
zastori ponovo razgrnue. Na pozornici se
pojavi boica ljepote a ime joj je Beatrice. Bog
~ 1141 ~
joj je dao tri pratioca da joj kre putove po

sjevernom kraljevstvu: ljepotu, potenje i boga
Apolona. Ljepota slavi visoko elo, rumenilo
njenih lica, snjene zube i rumene usne ija je
svaka rije glazba, slavi mudrost i milou
svojom obasiplje podanike koji su tako sretni
da joj mogu sluiti. Ljepota klie: "Dan kad se
ona rodila ispunio je sreom sunce, mjesec,
zvijezde i sve nebeske planete. Zvijezde su
izgubile sjaj pred sjajem njezine ljepote, jer
nema na zemlji ene koja bi joj bila ravna!
Onda nastupa potenje i slavi Beatriceine
kreposti, vee od kreposti Judite, vee od svih
ena na svijetu. Boica Diana vie ne moe
prolaziti gorom i dolom, jer su doline i gore i
vrela ispunjeni Beatriceinom slavom. Ni jedna
djevica nije tako ista da bi pred Beatricom
smjela nositi partu.
Apolon veli: siao je s neba da slavi ljepotu
Beatrice aragonske, kraljice Ugarske,
Hrvatske, eke, Austrije i naao da su
zemlja i nebo puni odjeka njene slave i
kreposti, sjaja njene krune. I Apolon joj pada
pred noge jer se pred njom pretvara u prah i
pepeo svako boanstvo. Sad s brda silazi
Zeus, kralj Olimpa. Skida krunu i stavlja je
~ 1142 ~
pred Beatriceine noge uskliknuvi: "Ovu

krunu
skidam sam sa svoje glave jer je vie nisam
dostojan. Samo se jedan smije nazvati kraljem
zemlje i kraljem Olimpa: tvoj otac, napuljski
kralj Ferrante!" I Zeus pada do Beatriceinih
nogu i daje joj krunu za napuljskog kralja.
Zastor se ponovo sputa i zagluno klicanje
odjekuje dvoranom.
- Tko je napisao ove pjesmotvore?- upita
Gordana pjesnika Strozzija.
- Slavni Fontano, Jacopo Sannazaro. Ima i
drugih koji kralju napuljskome, naroito
Beatrici, znadu ugoditi. Ali to bi ti jadni
pjesnici da nema kraljeva? Kome bi se rugali
svojim pjesnikim umotvorima?
- Vi ste ba neprijatno zagriljivi. Sva srea
to odlazim iz Napulja.
- Odlazite? Kada?
- Sutra o podne.
- Neu se maknuti ispred dvora dok vas jo
jednom ne vidim.
Nije imala kad odgovoriti, jer njezinu
pozornost privue prizor pred kraljem. Pola
~ 1143 ~
je naprijed da bude blie. Razabire kako je

Francesco pozvao Damira, kako se ovaj
duboko naklonio stojei pred napuljskim
vladarem i kako su iz mesnatog lica u mladia
mirkale kraljeve oi.
- Vi, jamano, dolazite kao brzotea njezina
velianstva kraljice Beatrice, ili moda njegova
velianstva kralja Matije?
- Velianstvo pravo veli. Doao sam po
zapovijedi svojeg gospodara princa Ivana.
- Na divni princ alje vas u Napulj? Oito po
vanom poslu?
- eli da mu u Napulju nabavim neka vana
znanstvena djela.
- Ja u princu sam ponuditi iz svoje knjinice
to god zaeli, uo sam o njegovim velikim
umnim sposobnostima. Trebali ste se odmah
javiti im ste doli.
- Nisam smio buniti vae velianstvo.
- Vi,- dakle, niste stigli s ostalim dvoranima?
- Ne, velianstvo, ja dolazim iz Milana. "
- I tamo ste nabavljali djela za njegovu visost?
- Velianstvo, tamo sam prisustvovao
sveanom vjenanju.
~ 1144 ~
- Vjenanju? ijem?
- Vjenanju princa Ivana s njezinom visosti
Biancom Sforza!
Odgovor padne poput groma. Kralj mirne u
kardinala Borgiu. Pogled nije izmakao ni
Damirovoj ni Gordaninoj pozornosti. Ali kralj
se odmah obazre i spazi poslanika milanskog
kneza, nasmijei mu se i ree ljubazno:
- Knee, poslanie, niste nam javili radosni
dogaaj u Milanu?
Knez se pokloni odvrativi:
- Nisam znao, velianstvo.
- Pouzdanik ste milanskog vladara, a ne
znate?
- Vladarski su pouzdanici vie puta samo zato
na svijetu da ima netko tko ne saznaje
vladarske tajne.
Kralj Ferrante se zadovoljno nasmije pa
iznenada poloi ruku na Damirovo rame:
- Vrlo ste me obradovali. Niemu se tako ne
radujem koliko ovom braku. Moj dragi roak
vojvoda Ludoviko osvijetlio je svoju vladalaku
mudrost kao nikad do sada!
~ 1145 ~
- "To znai da mu je spremio neto gadno",

pomisli u sebi milanski poslanik.
Kralj Ferrante ostavi prisutne i poe s
kardinalom Francescom u blagovaonicu da
zapone novu veernju gozbu.
Kasno u noi nakon gozbe nala se Gordana
opet sa svojim druicamu u odaji. Tad je doa
Isabella dade pozvati k sebi.
Djevojka stupi k postelji gdje je komorkinja
svlaila Isabellu,
- Imam ti javiti dvije radosne vijesti.
Francesco se prituio kralju zbog postupaka
napuljskih dvorana s tobom. Kralj je odredio
da e sutra nastupiti na bojnim igrama.
- Zahvaljujem na milosti njegovu velianstvu,
ali ja bih voljela sutra putovati.
- Evo i druge radosti koju ti donosim. Moju je
odluku kralj potvrdio. Nee te zadravati kad
si odluila poi. Pratit e te Damir, kako si
sama odabrala, a moe odabrati jo
etvoricu.
- Svakako elim Stjepka, ako ga vaa visost
ne treba.
- Nikako ga ne trebam. Kraljevska e te laa
opet odvesti u Genovu.
~ 1146 ~
- To je previe, milosti.
- Sve to ini kralj za volju Beatrice. Vidjela si i
danas koliko je ljubi i asti. Onaj panegirik
dao je napisati samo njoj u poast. A sad lezi,
meni se spava. Sutra u ti dati pismo za
Beatricu.
Uavi u svoju sobu, Gordana se potpuno
smiri. Okolnost da su joj dopustili da se vrati
kui razbila je sve njene sumnje pa mirno
legne na poinak.
U Francescovoj sobi kralj Ferrante prigueno
se smije: Ludoviko Sforza osvijetlit e svoju
vladalaku mudrost pred itavim svijetom. To
sam rekao milanskom knezu. Kako me
budalasto gledao. Teko sam se suzdrao da
ne prasnem u smijeh. A smijat e se sa mnom
sva Italija kad napuljska zvona navijeste da je
Beatrice dala kraljevstvu Ugarske i Hrvatske
prijestolonasljednika. to e na to Ludovico?
To bih htio vidjeti. Glupan, pojagmio se za
sjevernim kraljevstvom. Hoe mu se ploviti
Jadranskim morem u Be- nasmije se
grohotom.
- Vi, dakle, smatrate, oe, shodnim da
Gordana sutra putuje?
~ 1147 ~
- Sinko moj- veselo e Ferrante- ima li

divnijeg rjeenja? Ona sama eli poi
iznenada dok jo traju sveanosti a ja,
naravno, potujem elju tienice svoje keri
i, eto, stavljam joj na raspolaganje lau.
Doputam joj da bira svoje pratioce. I ona e
otputovati, a s njom i Simono. Sveanosti jo
nee biti svrene, a kraljevska laa e se
vratiti i najaviti da se lijepa dvoranka moje
keri iskrcala u kojoj oblinoj luci i nije se
vie vratila na lau. S njom je nestao i
Simono. Razglasit emo to pred svim
dvoranima kralja Matije. I aneo na nebesima
morao bi to vjerovati. Divna djevojka, sama
nam dolazi u pomo. A Simono e je odvesti
na otok da doeka tebe.
- A dvoranin Damir kojeg je odabrala da je
prati?
- I njega i druge koje odabere, kako sam to
naloio Isabelli, pozvat u preda se da ih
naroito poastim svojim nalozima kako se
imaju vladati prema tienici moje keri.
Bogato u ih nagraditi, na spomen mojeg
vjenanja, izruit u Damiru pismo za
Beatricu i zadrati ga tako dugo u svojoj
dvorani dok Gordana ne ode na lau. Njoj
Simono ima najaviti da je oni ve tamo
~ 1148 ~
ekaju. To su sve malenkosti da nije vrijedno

o tome govoriti, moj sine.
- Nije mi drago da e Gordana ostati sama na
otoku dok sam ja ovdje.
- Ne boj se, Simono e na nju paziti. A s njim
u poslati i svoje krvnike Alberta i Bartola.
Straarit e pred njenim vratima kao tigrovi.
Pouzdaj se u mene. Znam kome povjeravam
zavjetnu krinju aragonskog plemena.
Ljepotica bademastih oiju najdragocjenije je
blago napuljskog kralja. Nju mi vie nitko ne
moe istrgnuti iz ruke.
- Bojim se jedino Damira. ini se kao da je on
u Gordani pobudio sumnje, jer im je doao,
ona se najednom promijenila i zatraila
povratak kui.
- Rekoh ti da u ga pozvati preda se i zadrati
dok se laa ne otisne.
- Nee se on time zadovoljiti.
- Kako nee? Sad sam ja njegov gospodar. A
to bi mogao uiniti taj deran?
- Moda bi iznajmio drugu lau i slijedio
Gordanu.
Kralj se nasmije kimajui:
~ 1149 ~
- Pokvario si se na sjeveru do sri. Misli da bi

taj mladac daleko dopro mojim morem da ide
za Gordanom? Da je i sam kardinal Borgia
kojeg trebam za svoje osnove, i njega bih
gurnuo na morsko dno, na gozbu morskim
psima. Moja vlast ima dva saveznika: tamnicu
i krvnika. Smrt je vjekovna metla svakoj moi
i do danas jo nije otrcana. Upamti: tko samo
jednim korakom korakne na put koji ovu
djevojku vodi na otok, gubi glavu. Moji krvnici
vrlo su blizu. Mirno spavaj. Matijino
kraljevstvo ve danas smatram svojim. Ah sad
se moram pobrinuti i za svoju mladu enu.
~ 1150 ~
NAPULJCI SLAVE GORDANU
Zvijezde od zlata pale su po modrom suknu

kraljevske tribine. Dolje pod njom sja stotinu
raskonih odora odlinika, velikaa i njihovih
ena. Napuljski vojnici stvaraju ogradu
izmeu praznog prostora i puka to je
nagnuto na Piazza dell' Incoronata da gledaju
bojne igre.
Pred tribinom se biju dva viteza. Njihovi konji
pokriti su svilom arkih arenih boja to se
sputa do zemlje u gustim naborima kao
povlaka. Odora boraca jo je arenija, ara.
Oklopi im se svjetlucaju. Na glavama ljemovi
puni perja i vrpca. Vjeto udaraju lakim
maevima. Njihova borba nalikuje vie na igru
nego na megdan. Dolje na trgu glava do glave
upinje se uvis. ednom znatieljom ispunjena
su sva zarumenjela, oznojena lica.
Borci su obustavili igru. Pobjednik pojuri pred
tribinu i spusti ma. Viku puka raznosi
vjetar. Napetost se slegla. Klicanje se raspline
u amor. Onda se opet sve utihne.
Ljubopitnost ponovo nadvladava svaki drugi
osjeaj.
Dvije mlade i vitke ene dojahale su u borbeni
okrug. Poklone se kraljevskom
~ 1151 ~
paru i zaponu borbu. I njihove su grudi

pokrivene oklopima, a glave ljemovima. Oi
mukaraca odavaju ivo zanimanje. Vie
promatraju struk i noge ena odjevenih u
uske hlae negoli borbu. Ferrante se sagnuo
malo naprijed. Uza nj mlada kraljica.
Borba potraje dugo dok pobjednica ne spusti
ma pred kraljem i odjuri. Za njom padaju
poklici.
Glave se miu, uspinju. amor raste. enska
borba pojaava nasladu gledalaca. U borbeni
okrug ujure novi borci. Snaan vrst
mukarac u skupocjenom oklopu i ena
visoka i vitka. Gornji dio tijela sapinje joj
pozlaeni oklop, vrsto joj se privio uz
plemenite linije. Od struka pada nabrana
kratka suknja, a ispod nje vire hlae od
modrog baruna. Na nogama joj uske izme
od crvene koe. Glavu joj pokriva zlatni ljem,
a navrh njega crni gavran. Tisue oiju gleda
njeno vitko tijelo s udivljenjem, eljom i
nasladom. Plemenito dranje tijela i savrene
linije razbuuju sve. Lice pokriveno vizirom
plijen je svih pogleda. Nekoliko puta projuri
ona na konju borbenim prostorom pa se
zaustavi pred kraljem, spusti ma u znak
pozdrava.
~ 1152 ~
Onda se okrene u sreditu. Najvjetiji borac

Napulja nastupa joj kao protivnik. Ve im se
maevi ljeskaju na suncu. Sve se stiava. I
sve se upinje. Sva je pozornost usredotoena
na nepoznatu enu, to ima da bije borbu na
maeve sa slavnim napuljskim vitezom.
Lako, sigurno i odluno odbija ona udarce
protivnika. Neto je lukavo, neto ironino u
nainu kako se brani i predusree ivom
nastojanju viteza da natkrili vjetinu maa u
enskoj ruci.
Glave se giblju. Lagano se zatalasala svjetina.
Tisue oiju prati njezin ma. Svi su
udubljeni u borbu to neprestano raste, biva
iva i jaa ljubopitnost svjetine. Na kraljevskoj
tribini sve se naginje naprijed kao da ih ena
povlai k sebi snagom arolije. Francescove
oi plamte, a kraljev pogled skrene k njemu
kao da bi htio rei: "Kakav li e biti junak
njen sin!
Najednom se sva svjetina zanjihala, razgibala.
Borba se okrenula. Sad djevojka navaljuje
iznenadno, odluno. Napuljac se brani vrsto,
sigurno i snano. Njena je obrana
razmahanija, ea, navala ustrija,
samosvjesnija kao da je svaki udarac navlas
izmjerila, proraunala, unaprijed vagnula i
~ 1153 ~
previdjela njegov uinak. Napuljac iskoriuje

svoju vjetinu kao da je u taj ma ulio sav
svoj muki ponos da ne bude svladan
vjetinom ene.
Ali sve jai i uzdrljiviji biva njen ma. Ova
enska ruka puna je arolija, a tamo dolje
masa raste puna divljenja, zaprepatenja,
razbuena slikom lijepog tijela kojemu je
priroda dala nevienu sposobnost da se
poigrava maem.
to ea biva navala maa u enskoj ruci, to
se bunije talasa svijet, ire se oi, sjaju
zjenice, plamsaju lica. ivi se talasi razbie u
posljednjem udarcu pobjede. Pljusak
udivljenja provali i dopre do tribine kao
grmljavina.
Pobjednica spusti ma pred kraljevskim
parom. Sve na tribini pojuri k njoj. More
svjetine udara o zid napuljskih vojnika
urlajui:
- Dolje vizir! Dolje! Hoemo vidjeti lice
junakinje!
I pokolebala se ograda naoruanih vojnika.
Razdragani val svjetine upro je u nju svoju
snagu.
~ 1154 ~
- Hoemo je vidjeti!
- to je to tamo? upita kralj.
- Bit e zla. Vojnici se ne mogu osloboditi
svjetine.
- Hoe da vide njezino lice- ree kardinal
Borgia.
- Pa neka skine vizir- odredi Ferrante neto
neprijatno gledajui razdraenu svjetinu to
prijeti kao bujica. Dvorski metar prie
Gordani.
- Skinite vizir. Narod hoe da vas vidi. Samo
brzo jer e rastrgati redove.
Gordana skine ljem s vizirom i potjera konja
k svjetini. Svi pogledi upilje se u nju i sve
ruke posegle za njom. S ispruenim maem
sjedi Gordana u sedlu. to dalje krui
okrugom, to buniji biva zanos razbuen
njenom vjetinom, potaknut njenom ljepotom.
I opet se vraa istim putem dok za njom pada
pljusak iskrenih junjakih ushita.
Tada ponovo stane pred kraljem, spusti ma
na poklon i sa svojim takmiarom izlazi iz
kruga.
Nastavljaju s bojnim igrama, ali ini se da je
svima ponestalo elje da prate borce. U
~ 1155 ~
bunom amoru to se pronosi itavim trgom

ljude zaokuplja vjetina neviene ljepotice
smee kose i bademastih oiju u kojima lei
ponosni mukaraki mir.
Gordana je stigla pod ator. Iza Gordane
slijede Escole Strozzi i itava skupina mladih
plemia u odorama svojih kraljeva. Sila je
sama, lagano kao pero. Sva plemika mlade
zaokruila je poput obrua. Svatko joj eli
neto rei, prikazati svoje ime.
Ona se smjeka i prima poklonstva
dostojanstveno sa smijekom pobjednice. Tad
je opazila crni barun na sijedoj kosi starca
uenjaka i poe prema njemu, a on joj uhvati
ruku:
- Kao to je va skrbnik Ivan esmiki osvojio
ovu zemlju pjesmom, tako ste je vi osvojili
vjetinom maa i ljepotom svojeg tijela.
- Takva prispodoba s velikanom pjesme nije
na mjestu- ree ona.
- Hoete li sutra nastupiti? -pita je mlade.
- Ne. Ovo je bilo dovoljno za oprotaj.
- O kakvom to oprotaju zborite? -upita
starac. Ona ga povue dalje od drugih i
odgovori:
~ 1156 ~
- Ono to ste pobudili u meni toliko je poraslo

da sam zatraila neka me odmah otpuste
kui.
- A to su rekli?
- Princeza Isabella dopustila je da idem, a
kralj je potvrdio njenu odluku,
Uenjakov pogled zapinje se nekud u
neizvjesnost.
- Kao da niste s tim zadovoljni?
- Nisam. Ne mogu biti zadovoljan.
- I ja sam ovog asa poalila svoju odluku.
im sam se potuila, svemu su udovoljili. Eto,
slobodna sam i mogu initi to me volja.
Mogu govoriti s kim mu drago. Kako vidite, ni
Simono nije u blizini.
- To bi bilo prirodno, moja ljepotice, da je tako
bilo od poetka. A jo bi bilo prirodnije da
vam nisu dopustili poi.
- U vama je itav ponor sumnja?
- Ponor koji je iskopao Ferrante svim svojim
djelima. Mi ga svi znamo i ne bi me muila
briga to on ini da se ne radi o vama.
- Vaa sumnja nema stvarnih temelja.
~ 1157 ~
- Ima. Vrlo stvarnih.

- Dakle, izjasnite se. To je za mene vano.
- itavo kraljevo dranje prema vama, svi oni
pogledi to sam ih promatrao izmeu kralja i
Simona pokazuju da se neto iza brda valja, a
to bi moglo biti svima nama poznata kraljeva
pohota za svakom lijepom enom. Svaki je
mukarac ovdje utvrdio da nije vidio ljepotice
koja bi ih toliko zapanjila kao vi. Pa da
njegove mesnate rupe iz kojih kilje oi nisu
vidjele vas. O to sam govorio s vaim znancem
koji je juer stigao.
- S Damirom! I rekli ste mu svoje sumnje!
- Kao i vama. Opazio sam da vam mladi
vjerno slui.
- I zato sam ga odabrala da me prati u
domovinu.
- Mislite da vas istinski putaju putovati?
- Rekoh vam: pristali su na sve to sam
zaeljela.
U to se priblii Damir u razgovoru s
pjesnikom Escole Strozzijem. Pjesnik pristupi
Gordani:
~ 1158 ~
- Potamnjet e sunce u Napulju. ujem da

odlazite, a ipak neu da vjerujem.
- Sad je svreno.
- Moda ipak alite svoju odluku? Eto, itav
Napulj je do vaih nogu.
- Obini pjesniki nakit rijei- nasmijei se
ona.
- Putujete kopnom, ili...
- Ne. Kralj je odredio da putujem na
kraljevskoj lai
- Tko e vas jo pratiti osim ovog plemia?
- Jo etiri moja dvorana i pa Stjepko.
- A ostali na brodu bit e kraljevi ljudi?
- udno pitanje- ree ona.
- Razumijem ga -oglasi se Escole Strozzi.
I onda se okrene k Damiru i naglasi
neobinim naglaskom:
- Ne putajte s oka ljepoticu ni jednog jedinog
asa.
- Znam to mi je initi. Hvalim na upozorenju.
Ona pogleda pjesnika, pa opet starog
uenjaka i gotovo spoitavajui upita:
~ 1159 ~
- to zapravo znae sve te vae primjedbe?

Gotovo nisu umjesne. Kralj je eto na moju
tubu odmah odstranio sve to me vrijealo i
kad sam zatraila da me otpusti, pristao je.
to mi se, dakle, moe dogoditi?
Nekoliko trenutaka su utjeli. Onda se stari
uenjak primakne Gordani i mirno
naglaavajui svaku rije odgovori:
- Moe vam se dogoditi da ne stignete u
domovinu, barem ne ovakvi...
Damir korakne blie upijajui stareve rijei.
Ona se neto lecne i pogleda starog uenjaka:
- Kakva ne bih stigla u domovinu?
-Moe vas zadrati tkogod ovdje, u kojem
kraljevskom katelu.
- Naoigled svih?
- Ferrante uiva u sablaznima.
- U ovu je palau ulo mnogo ljudi koji vie
nikad nisu izili iz nje- ree stari uenjak.
- Znam za dvojicu- primijeti Gordana-
Marzano i Piocinini.
- Napulj ih zna na stotine!
- Pa dobro. A to sam skrivila?
~ 1160 ~
- Lijepi ste!
- Ne zaboravite da sam tienica kraljice
Beatrice! To je nemogue.
Escole Strozzi naglasi svaku rije:
- Sve je mogue jer to ne bi bilo mogue
izvriti Talijanima to izvede Napulj.
Bojne igre su svrile. S trga Piazza dell
Incoronata pribliava se buka. Narod vrvi
prema dvoru pratei kraljevski par i njegovu
blistavu pratnju.
U promatranju naroda zatee je Damir.
- Ugrabio sam ovaj as da vas neto upitam.
- Pitajte.
- Jeste li razmiljali o svemu to ovi Firentinci
govore?
- Ba to razmiljanje potaknulo me da
zatraim Isabellu neka me otpusti kui.
- Gordana, imam vam mnogo toga rei to mi
je na dui, osjeam da ovi ljudi ne govore u
vjetar.
- Znam tko je Ferrante. Ipak, ini mi se da ovi
Firentinci pretjeruju.
~ 1161 ~
- Evo, ve dolazi va uzniar -i skrene poglede

odakle dolazi Simono ravno prema Gordani.
- Opet mi taj Napuljac uri sprijeiti razgovor
s vama. To je oito. Nee sa mnom dobro
proi.
Simono se priblii i nakloni:
- Gospoice, molim, princeza Isabella eli da
doete k njoj.
- Mladi gospodine, vi s njom niste ni govorili -
nasmijei se Gordana.
- Onda ne bih mogao primiti princezinu
zapovijed.
- Eto, vidite, tek sada dolazi kraljevska
povorka s trga.
- Jo mi je na tribini njena visost naloila.
- Samo jo as. elim se posavjetovati o putu
s dvoraninom moje kraljice i pokae prema
Damiru.
- Gospoica e otputovati tek podveer, dakle
preostaje vam vremena kod sveanog objeda
da izdate gospodinu svoje naloge, a ja vas
molim da odmah doete.
Dok to govori, Damirov pogled probada
Napuljca. ini se da e iz njega provaliti
~ 1162 ~
gnjev. Da sprijei sukob, Gordana se

nasmijei:
- Pravo velite, gospodine Simono- i onda zovne
Damira:
- Doite, gospodine! Princeza je odredila da se
prije odlaska najavite u njenoj odaji.
Ova lukava primjedba razorua Simona i
pokorno poe za Gordanom i Damirom.
Unato umirljivim rijeima to ih je Gordana
izrekla Damiru i upozoravanju starca Averse i
firentinskog pjesnika ona nije smirena. One
veeri kad je starac govorio o djevojci iji je
horoskop traila Beatrice, osjetila se kao za
jesenske magle kad bi uzalud nastojala
prodrijeti vlane sive naslage to bi joj
zastirale vidik i uvlaile u duu sumorna
pitanja bez odgovora.
Porazna miljenja obojice Firentinaca o kralju
Ferranteu sluala je i u remetskom
samostanu kad joj je govorio Ivan esmiki.
Kad je ula u svoju odaju, opetovala je
opomene kojima su je oba Talijana
upozoravala na grdne mogunosti i
usporeivala ih s opaanjima jueranjeg
dana. Napokon, injenica da nisu htjeli k njoj
~ 1163 ~
pustiti Damira u ovom asu nije joj se inila

tek sitnicom.
Sve to sabirala je u jednu cjelinu i osjeala se
kao u magli kroz koju ne moe prodrijeti, a
ipak tamo iza nje neto jest od ega bi trebala
zadrhtati. Uza sva nastojanja da raspri
loginim za kljucima svaku sumnju, osjeti
nesigurnost u dui koja joj navjetava
opasnost.
Kao da se poela kolebati u odluci da putuje
prije nego to e se vraati ostali dvorani
kralja Matije. Koliko god je smatrala
primjedbe uenjaka Averse i njegova zemljaka
pjesnika izljevom neprijateljstva to ih uiva
kralj Ferrante, neprestano se u njene misli
navraaju njihove rijei. I to je vrijeme vie
odmicalo, to je upliv njihova miljenja u
njenoj dui nalazio vie odjeka.
Sve polaganije spremala je haljine za put.
Dvije druice pomagale su joj. A kad je posao
bio dovren, uredile su se za sveani ruak.
Pozornije nego ikad pazila je Gordana za
vrijeme objeda na na sve to se zbivalo oko
nje. Kriom bi promatrala kod stola kralja,
Francesca, Isabellu, slijedila svaki korak
Simona kad bi odlazio gore Francescu ili
kralju, pa se opet vraao.
~ 1164 ~
Danas nije opazila nita to bi moglo utjecati

da jo vie sumnja ili da se veseli povratku u
domovinu.
- Danas ste vrlo utljivi- primijeti uenjak
sjedei kraj nje.
- To isto smjela bih i vama spoitnuti.
- Priznajem, vrlo alim to odlazite, a moda
ste i sami poalili.
- Ne mogu rei "da" ni "ne". Sasvim ste me
zbunili svojim nagovjetajima.
- Htio sam vam koristiti.
- Recite zapravo poteno i otvoreno: jesu li
vae primjedbe samo posljedice loeg glasa
koji uiva kralj Ferrante, ili ste duboko
uvjereni da bih morala imati razloga da se
osjeam nesigurno?
- Zar vam se ne ini neobinim da kralj stavlja
na raspolaganje svoju lau dvoranki, bila ona
koliko mu drago tienica njegove keri, samo
zbog toga to joj je palo na um putovati prije
drugih? To bi uinio samo roenoj keri.
Napokon, nakon razmiljanja, odvrati
polagano kao da sama trai izlaz koji bi
odgovarao njezinu raspoloenju:
~ 1165 ~
- O tom nisam razmiljala. Ali sada vidim da

sam precjenjivala kad mi se to inilo
prirodnim. Odvie je milosti. Dvoranka sam,
makar me kraljica odlikuje svojom sklonosti,
ipak sam samo sluga. I nita vie.
U njezinim vazda vedrim smeim oima neto
se zamuti, a trzaj tankih obrva odaje hitre
misli to su skrenule drugim smjerom. I ona
se okrene k svom susjedu plemenitom
Brodariu:
- Vi mi jo niste rekli miljenje o mojem
odlasku?
- Nije vam kraljica naloila da se vratite
odmah?
- Da, ali zajedno s vama.
- Onda ne bih nikako odlazio prije. Ako ste
bili povrijeeni sada ste dobili zadovoljtinu.
Varadi mi je naloio da pazim na vas, a vi mi
oduzimate mogunost da izvrim obeanje.
- Razmislit u -zamiljeno e ona.
Tog asa pristupi Simono i uljudno je zapita
eli li jo poslastica. Ona se zahvali. Mladi
ode nekoliko koraka dalje, pa se opet vrati.
Dugo je hodao gore dolje kao da nadzire
posluivanje kod stola. Onda opet poe
~ 1166 ~
drugom stranom stola i promatra njeno

dranje.
Ali Gordana opazi Damira kako kriom
pogledava s dna stola mladog Napuljca. U
njegovim oima proitala je stotinu sumnja.
Dugo nije mogla govoriti ni s kim od svojih
susjeda, a da je ne bi uo dvoranin, pa se
njihov razgovor doticao samo obinih sitnica.
Napokon se Simono udalji, a uenjak
priapne Gordani:
- Sad e poi k Francescu. Opazio sam kako
ga je pogledom pozvao k sebi pa se onda
pogledao s kraljem.
- Sve to moe, ali i ne mora biti u vezi sa
mnom!
- Ja imam jedan savjet: ne putujte!
- Ako odustanem, moram nai izgovor.
Dogovorit u se s mlaim dvoraninom kojeg
sam odabrala da me prati. Taj bi mi razlog
mogao pruiti on.
Promatrali su kralja kako je ustao od stola i
povukao Simona daleko od drugih i neto mu
govori, okrenut leima itavoj dvorani. Onda
kralj opet sjedne. Simono poe dvoranom ne
~ 1167 ~
pogledavi Gordanu. Ipak, njoj se uini da se

u Simonovu licu odrazuje smetenost.
Sveana gozba nije trajala odvie dugo. Kralj
ustane neobino rano od stola i povede
kraljicu dok su drugi gosti polagano ustajali
razgovarajui u grupama i odlazei iz dvorane.
Gordana dade Damiru znak da joj se priblii.
Ogledavi se i uvjerivi se da ih nitko nee
uti, ona mu apne:
- Sad e itava kraljevska obitelj lei. I gosti i
dvorani povlae se u svoje odaje. Htjela bih s
vama govoriti, a da nas ne vide.
- Gdje elite?
- Poite ravno s terase prema izlazu iz vrtova i
krenite lijevo. Ondje su dvije aleje s gustim
lovorom, nai ete kip Apolona. Tamo me
ekajte. Ondje vas ne moe opaziti nitko s
terase. Lovor je gust, ni sunce ne dopire u
aleju.
- Kad ete doi?
- im me doa Isabella otpusti. Samo moram
paziti da me ne vidi Simono. Budite, dakle,
strpljivi!
I ona ga ostavi, spazivi da se napuljski
dvoranin pribliuje.
~ 1168 ~
Stari Brodari vodio je dvorane kralja Matije u

grad gdje su bili ukonaeni. Damir i Stjepko
pou s njim, Damir je zaostajao koraajui uz
Brodaria koji primijeti:
- Ne znam to je palo na um Gordani da
najednom putuje.
- Ne moe se zaviriti u njenu duu. to misli i
to osjea to nitko ne zna.
- Upamtite, gospodine Damire, prije nego to
odete na lau, pozvani ste pred kralja, vi, ona
etvorica to idu s vama i Stjepko.
- Znam, rekli su mi Napuljci.
- Pourite, gospodine Damire, zaostali smo.
- To sam uinio namjerice. Gordana eli sa
mnom govoriti. Moram je ekati.
- Taj mladi Napuljac stoji gore na terasi i
promatra nas. Kao da emo neto ukrasti.
Iziimo to prije odavle.
Damir je opazio da Simono prati njihove
korake pa su izali ispred palae pod drvee
to je dijelilo dvor od ograde perivoja. Tu se
Damir povue iza stabla i obazre. Napuljac je
ve ulazio u dvor.
- Sad poite, a ja u ostati- apne Damir.
~ 1169 ~
Brodari izie za ostalim dvoranima, a Damir

skriven grmljem ide uza zid izgubivi se u
gutiku da potrai aleju koju je oznaila
Gordana.
~ 1170 ~
U MRAKU
im je Gordana stigla u svoju sobu, pozovu je

u odaje princeze Isabelle.
- Imamo mnogo poruka za Beatricu- ree ona.
Napisat u joj pismo. Priekaj dok svrim.
ekala je. Oi su joj pune neodlunih i
neizvjesnih misli. Ne uje kripanje Isabellina
pera. Ne uje ni tropot vrata iza njenih lea.
Zuri nekud daleko, u maglu, to je pokrila sve
putove pred njom.
- Pie pismo Beatrici? -zauje Gordana
Francescov glas i pomakne se prema vratima.
Mladi kardinal pristupi svojoj sestri.
- Da -odgovori Isabella -zamalo u svriti.
Kao da se nije mogao svladati, okrene se
prema Gordani. Iz njegovih crnih oiju oine
je uareni pogled, ini joj se: to je njena
osuda.
- alimo, Gordana, to odlazite, ali kad je to
vaa elja, neka bude. Zamolit u vas da i s
moje strane ponesete kraljici pismo.
Bez rijei primi ona pismo i samo se nijemo
pokloni.
~ 1171 ~
- Radujete se putu u Zagreb? -upita on i ini

dojam kao da je mnogo pio pa je nesiguran u
govoru i dranju.
Djevojka odvrati neto manje odluno nego
to je bio njen obiaj:
- Svatko se raduje kad ide u susret svojoj
domovini.
- Vrijeme je prelijepo. Bit e vam ugodan put
na lai.
- Visosti, neu putovati laom.
- to kaete?
- Ne smijem prihvatiti toliku milost njegova
velianstva. Putovat u kopnom.
- Naprotiv, moj otac zna to je duan ljubimici
svoje keri.
- Visosti, ja sam samo siromana dvoranka.
Ni sva milost njezina velianstva ne moe me
toliko uzvisiti da bi se mogla opravdati tolika
poast. Putovat u radije kopnom.
Ova ga izjava smete. Bilo mu je kao da je
Gordana tog asa poletjela nekud daleko i
nestala iz njegove vlasti. Ne samo da izjava
ugroava ivotni plan njegove sestre Beatrice
nego podjaruje njegovu dugo zatajivanu strast
~ 1172 ~
prema djevojci do koje bi mu ovako bio

zatvoren najkrai put.
Jednom izjavom ona prelazi kraljevske
odredbe i nade njegove strasti. Zjenice mu
sijevnue. Pune usne kao da su mu se
osuile. Nije ih mogao otvoriti da neto kae.
Samo guta pogledom ljepotu koju je ve
potpuno smatrao svojom. Isabella ne slua
njihov razgovor, ve mirno pie dalje.
Nesvjesni osjeaj kao da je Gordanu povukao
natrag i ona se nehotice priblii vratima.
Ova kretnja upozori Francesca da bi mu
pogled mogao biti izdajica njegovih misli, pa
ree ozbiljno:
- To se vie ne moe promijeniti. Dareljivost i
plemenitost njegova velianstva ne smiju se
odbiti. To bi znailo uvredu.
- Nije uvreda ako se smatraM nedostojnom
tolike briljivosti
- Putovi kopnom su opasni, etiri sluge, jedan
plemi i jedan djeak, pa, ne mogu vas
obraniti od napada razbojnika i raskalaenih
ljudi. Vaa se odluka ne smije ni saopiti
njegovu velianstvu, jer bi ga to uvrijedilo.
~ 1173 ~
Te njegove rijei izazovu pozornost Isabelle i

kad je razabrala o emu se radi, pozove
Gordanu blie:
- to je tebi najedanput, Gordana? Nisam
nauena ovakvom ponaanju. Pokazuje se
nezahvalnom. Svaka druga bila bi presretna
kad bi joj kralj iskazao poast koja zaista
pripada samo princezi.
- Ba sam to i naglasila... kad je htjela
nastaviti, upadne joj u rije Francesco
znaajno i odluno.
- to kralj odlui to se vie ne moe
promijeniti.
I brzo kao da ne eli doekati njezin odgovor,
izie.
Snebivajui se nad Gordaninim dranjem.
Isabella nastoji da djevojku uvjeri u
nedolinost njenih izjava, a ona slua ne
odgovorivi nita. Uzela je pismo za kraljicu,
oprostila se i poklonila; Isabella je zadri:
- Kad bude odlazila sigurno u jo spavati.
Dakle, pozdravi mi kraljicu i reci da u ostati
kako je odredila, mjesec dana, a Francesco
odlazi nakon sveanosti u Ferraru.
- Isporuit u njezinom velianstvu.
~ 1174 ~
Zatvorila je vrata princezine odaje i nala se

meu svojim druicama koje su avrljale.
- Neete lei? zapita ih Gordana.
- Nikad nismo popodne spavale. Kakav je to
obiaj. Nou se bdije, a danju spava.
- Takvo je podneblje. Ovdje dani umaraju-
odvrati Gordana i onda sjedne na svoj
sanduk.
- Ba niste veseli, Gordana -primijeti jedna od
dvoranki.
- Princezi Isabelli neto nije pravo pa me
izgrdila. No, sad idem. Ako tko pita za mene,
recite da sam otila na kupanje.
Pri tom otvori sanduk i poloi u nj pisma za
kraljicu. Dok se time bavila, unie mali
napuljski pa i ree Gordani:
- Neka dvoranke siu da prime naloge za
veeras, a vi, gospoice izvolite priekati dok
bude vrijeme odlasku.
Obje se djevojke hitro dignu i iziu s paem.
Gordanin pogled, lei na sanduku u koji je
spremila sve svoje haljine i nakite.
Dvojba i neodlunost odraava se u licu,
oima i kretnji. Onda kao da je jaka volja
~ 1175 ~
pokrenula njenu hrabru i odlunu duu,

najednom se uspravi i vrsto odlui da poe
na sastanak s Damirom. Uini dva koraka po
sagu, ali je neto zaustavi.
Vrata sobe se otvaraju udesno polagano.
Ostane mali otvor izmeu vrata i vratnica.
Kao da je neki tat malo odkrinuo da zirne u
odaju, i ako ne opazi nikoga, to e biti? Hoe
li netko ui? S kakvim namjerama? i ona se
povue k zidu.
Visoka vrata od tamnog rezbarenog drva jo
se uvijek ne rastvaraju. Neija laka kretnja
odaje da s one strane netko stoji. Zaviruje i
eka. Ona stoji mirno. Ne moe vidjeti nita,
ali ne eli neznanca otjerati i ostane
nepomina. Sve to traje samo dvije-tri
sekunde.
Iza tamnih vrata pojavi se bijela ruka do pola
lakta, jaka muka ruka stisnutih pesti. Zar
poinje igra koju su proricali Aversa i Strozzi?
Prsti ruke se raire, neto bijelo zauti i
padne na pod. U istom se asu ruka
strelimice povue iza vrata i zatvori ih.
Trenutana igra zadri je naas nepominu i
neodlunu da li da otvori vrata i pogleda u
~ 1176 ~
hodnik ili... Ne, bolje je pogledati to je

nevidljiva ruka bacila.
Zaas digne ono to je palo. Komad papira
ispisan hitrom rukom. Slova su neto
zaprljana kao da pisac nije mogao doekati da
se osui. Rasprostre papirom proita latinska
iskrivljena slova.
- "Ne stupite na palubu lae! Putem k lai
poplaite konje, odjurite u grad. Bjeite!
Spalite pismo!"
Poleti k vratima, otvori ih. Vani u hodniku
mramorne ograde oko duboke koridore, ne
uje se ni suanj kakvog koraka.
A ipak stoji i gleda prikovana za prag. Osjea
da je netko promatra. Iz njene se due digne
osjeaj saznanja koji joj dojavljuje da je
negdje neka neman pola prema njoj. Neman
to ju je ekala sve ove dane. Prilazi u njenu
blizinu i sigurno eka. Gordana se povue u
sobu. Hvata je osjeaj sigurne opasnosti. Ali
gdje e se pojaviti? I kako da joj utee? Samo
mir i opreznost mogu pomoi jer ovdje nema
nikoga na koga bi se oslonila. Osjetila je
udarac u sljepooicama.
Zapovjedi sama sebi mir i vrstom voljom
umiruje ivce. Brzim tempom svog razbora
~ 1177 ~
nanizala je posljednje dogaaje kao nastavak

upozorenja Firentinaca:
uvali su je preko Simona, zagradili je od
svakog dodira s drugima. Dopustili su joj da
otputuje. Dali su joj itavu lau. Odbila je to
pred Francescom. Njegovo udno gledanje,
njegova smetnja i naglaavanje da se ne moe
nita promijeniti. Firentinci, dakle, nisu imali
krivo. Netko neto sprema. Taj, tko posjeduje
vlast. Kralj! Moe li tko sprijeiti njegovu
svemonu vlast, njegove vlau utvrene
zasjede? Tko moe? Ali ija je ruka to pisala?
ija je ruka zavirila tamo iza tamnih vrata?
Firentinci? Jedino bi oni to mogli uiniti.
Sumnjali su, opominjali i dobacili joj
posljednju slamku da se za nju uhvati,
udno. Dvoranke je pa pozvao dolje, a onda
se pojavila ruka. Svejedno, ija je bila, nek je
blagoslovljena!
I brzo ide k svijei, uzme kremen i zapali.
Papir brzo izgori. Dok je plamen gutao pismo,
Gordanino se elo nabralo od napora da skupi
osnove i hladno stvori odluku. I potpun mir
osjeti u dui kao da je zaustavila sve osjeaje
straha, samo u mozgu ostaje jurnjava.
Predoila je sve mogunosti to je ekaju vani
ispred ove palae, pa sve do lae i to bi sve
~ 1178 ~
moglo slijediti. A onda pohiti vratima,

zakljua ih, poe svome sanduku, izvadi
odijelo to ga je jutros nosila na bojnim
igrama, skine putnu haljinu i navue bojnu
odoru: kratke hlae i kratku suknjicu, mekani
haljetak, koni pojas kratkim bodeom. Na
to obue modru haljinu, nabranu i dugu do
poda, a tada uzme iroki, ogrta. Ovaj je
potpuno pokrivao sve, da nitko ne opazi to se
nalazi pod haljinom. Sve ostalo opet sloi u
sanduk i zatvori.
Stala je naslonjena o naslonja crtajui pred
sobom grad, njegovu obalu, kue i pravac
svojeg bijega. Negdje na zgodnom, mjestu
odbacit e haljine i juriti, juriti, tko zna kamo
Sad joj se priini da je neka udna sila
ravnala usudom kad je u princu Ivanu
pobudila sumnje koje su dovele Damira u
Napulj. Njegova prisutnost prua njenom
bijegu mogunost. Plan je u mislima gotov, ali
kako da se udalji? Otkljua vrata jer je ula
korake. Vratile su se obje dvoranke.
- Kako e sutra biti lijepih sveanosti!
Vatromet na moru i rasvjeta itavog grada.
Zar ti Gordana nije ao da to ne vidi? - pria
jedna od njih, a druga zaueno odmjeri
pogledom Gordanu i usklikne:
~ 1179 ~
- Gle, to to znai? Gordana je svukla putnu

haljinu i odjenula najljepu haljinu za posjete.
- Hou da na lai budem lijepa. Eto, zato sam
je odjenula.
- Moda e s tobom putovati Simono?
- Zato on?
- Ne ini se nevjeta, Gordana. Svatko vidi
kako stoji stvar s njime.
- A kako stoji sa mnom? Tko to moe znati? -
nasmije se ona ne bi li izazvala to vie
njihovih opaanja.
- I moe se znati i ne moe. Ali on ne skriva
nita. Kad te prvi put ugledao, bio je tako
zapanjen kao i kralj Ferrante. Svi su se
napuljski dvorani gurkali i aptali.
- Uistinu? Znate li to su govorili?
- Rekli su: "On je bacio na nju oko, nema joj
spasa!"
- Simono? Valjda nije ovdje svemoan? Na
ovom dvoru nita nije jasno.
- Ovo tvoje sveano odijelo koje ti tako lijepo
pristaje izdaje te potpuno. Nee putovati na
toj lai sama. Netko te mora pratiti tko je
moan i lijep.
~ 1180 ~
- Tko ti je to rekao? Kai mi.

- Zna ionako da ne znam talijanski, ali gdje
god je pala koja latinska rije, svaka je bila
uperena na tebe i Simona. Jedni misle da on
tebe uva za kralja, drugi opet da mu kralj
kani darivati tebe za njegovu vjernu slubu.
- Zar sam ja privjesak koji se dariva? Krivo ste
razumjele- odvrati samo toliko da neto ree,
jer su njihova opaanja pojaala njenu odluku
da uini ono to je nepoznata ruka napisala
na spaljenom papiru.
Potpuno nevien i neopaen proao je Damir
kraljevskim vrtom. Skrivao se iza grmovitog
empresa i stabala i uao u aleju s lovorom.
Ogledao se. S jedne i druge strane nije bilo
nikoga. Potpuna tiina u itavom vrtu. Polazio
je od kipa do kipa. Napokon nae kip
Apolona, bijeli i snjean na irokom podnoju.
Pred njim je kamena klupa. Sjedne i eka
pazei du aleje prema kraljevskom dvoru.
Uvjeren da mu je Gordana zakazala sastanak
zbog vane stvari, eka strpljivo. Glasovi to
su dolazili iz vrta dignu ga s klupe. Povukao
se iza kipa provirujui odanle sve do dna
aleje. Glasovi bivaju buniji, kao neke
zapovijedi, odredbe, as bi umukli, onda bi se
~ 1181 ~
opet uli. Ova okolnost ponuka ga da se jo

vie povue iza velikog irokog stalka. S jedne
strane zatiivao ga je kamen, a s druge
lovorovo grmlje.
Oslukuje svaki korak to bi dolazio odanle.
Izvue glavu. Gordani ni traga. Odlui ostati
iza podnoja kipa, sjedne na zemlju i
odgrnuvi malo lovorove grane pazi na
puteljak. Popodnevna tiina lei nad vrtom,
samo vjetri katkad zauti liem.
Dok je pazio prema palai, s protivne strane
aleje uju se koraci. Pogleda kroz lie. S
gornjega kraja polagano dolazi hladovinom
kralj, dri Francescovu ruku to koraa uza nj
i neto mu uzbueno pripovijeda. Osjetivi se
u stupici, Damir pogleda kamo da utee.
Odao bi ga suanj grmlja pa se zguri i pritaji.
Ovako ga ne mogu nikako opaziti. Tamo na
poetku aleje kralj slua Francescovo prianje
o svom razgovoru s Gordanom u odaji
princeze Isabelle.
- Sad najednom ona nije dostojna kraljevske
lae. Hoe da putuje kopnom. Oe, ona
sumnja.
- Otkud? Kako? Ludost je to? A ako uistinu
sumnja, iz mojeg obrua ne moe. Zagraena
~ 1182 ~
je. Od njene odaje do lae pratit e je Simono

i nai dvorani. Putem su svuda moji vojnici.
Ne smatram uostalom nikakvim znakom
njenih sumnja to je rekla da e putovati
kopnom. Sasvim obian enski hir. Ali ja
imam svoj hir.
- Vi je ne poznate. Priinja se esto luckasta,
ali vrlo dobro zna gdje i kada treba namjestiti
svoje rijei. Prodirljiva je i lukava.
- Mojoj se zamci ne moe dosjetiti.
- Priinilo mi se da je htjela ostati- opet e
Francesco- ali joj nisam dao prigode da se
izjasni. Krajnje je vrijeme da ide. Vidjeli ste
to se danas dogodilo. itavu je sveanost
posveenu vama objema rukama zgrabila i
povukla k sebi. Uinila se sreditem i
zasjenila kraljevsku tribinu, i vas, i kraljicu, i
kardinala, sve!
- Zamjerio bih joj to iz dna due da tog asa
nisam imao sam jednu misao: Kakav e biti
sin kojeg e nam ona dati: snaga, jakost, sila
koja e jednim zamahom uhvatiti za iju
Matijino kraljevstvo, postaviti most izmeu
Hrvatske i Napulja!
- Ne bi trebalo odugovlaiti
~ 1183 ~
- Prepusti sve samo meni. Moj plan je toan.

U mojim je rukama, a ba zato neu da itko
od dvorana ili naih sveanih gostiju
posumnja. Zna da ne uivam glas kreposti i
pri tom se nasmije. Nijedna ljepotica nije
mogla proi mimo mene, a da je nisam
zaustavio. To znaju svi i zato u stvar jednom
u ivotu izvriti u potpuno pristojnoj
kreposnoj formi. Na to me nuka plemenitost
cilja to ga elimo postii.
Dok je tako tiho aptao, bili su jo daleko od
Apolonova kipa, tako da skriveni Damir nije
uo razgovor. elio je da to prije prou ispred
njega i da se udalje iz aleje kojom bi imala
doi Gordana. Tada se zauju koraci i kraljev
usklik:
- Evo Simona!
- Damirove oi trae kroz lie na sve strane i
spazi mladog dvoranina kako dolazi sa strane
kraljevskog dvora. Smee odijelo s platem.
pojasom od koe, s kojeg visi tok za bode,
pokazuje da je spreman za put.
Osjeajui svoj neprijatni poloaj, Damir
ostane nepomian. Razabirui opasnost u
koju se bacio, odlui ovako ostati u nadi da e
kralj ipak otii iz aleje i opasnost neprijatnog
~ 1184 ~
poloaja brzo e minuti. Znao je da se

pribliuju kipu: kralj i Francesco s gornje, a s
donje dolazi Simono. Nije ih vidio, tek je
nasluivao po tropotu koraka.
- Dvorani e se svakako zauditi to nas
dvojica nismo legli. Pa neka misle da
iskazujemo toj stranoj ljepotici tienici moje
keri, naroito potovanje.
Damir protegne vrat i napne sluh. Govore o
Gordani. To je shvatio. Ali kralj nastavi:
- Ti e ostati pred palaom i nadzirati njezin
odlazak, a ja u gore raspravljati s tim
mladim dvoranima i pisati pismo kraljici sve
dok se laa ne otisne.
Damir se lako trgne. Od onoga to je uo
steglo ga je u dui u kojoj mu se obnavljaju
rijei to ih je uo. vrsto se upro u mramor
da nae oslona i da se ne makne, a njegov
budan sluh hvata svaki glas i svaki odjek
koraka s one strane, ini se kao da je Simono
stao i neto rekao, ali tiho i neujno. Onda
slijedi kraljev poluglasni upit:
- Potpuno je spremna?
- Da, velianstvo. U svojoj je odaji- odvrati
Simono.
~ 1185 ~
- Oprostila se s Isabellom?
- Bit e tako jer njezina visost ve spava.
- Naloi straama neka putem na pristanite
nikoga ne posta u njezinu blizinu.
- Uinit u, velianstvo!
- Jesu li spremni Bartolo i Alberto?
- Ve ekaju pred dvorom da se pridrue
pratnji gospoice.
- A dvorani koje je odabrala za pratnju?
- ekaju vae velianstvo u predsoblju, samo
onaj mlai to je juer stigao jo manjka.
- Kako, Damir nije tamo? -zapita Francesco-
Zato?
- Vaa visosti, jasno sam naredio da ima s
ostalima doi k njegovu velianstvu, ali jo ga
nema.
- Ona ga je sama odabrala da je prati, zar se
neka poi s njome? -Primijeti kralj.
- Kad sam mu rekao da e pratiti gospoicu,
on je vrlo pripravno prihvatio razjasni
Simono. Moda su ga putem zadrali Aversa i
Strozzi. S njima je danas mnogo drugovao.
~ 1186 ~
- Ako ne stigne na vrijeme u dvor, ti uini sve

da ne doe na pristanite. Nitko iv! Ni od
njenih zemljaka ni naih ljudi. A gdje su ostali
sa sjevera?
- U svojem konaitu! Naloeno im je da se do
predveer ne pojave na dvoru.
- Dobro. Sad pogledaj gdje je taj Damir i
odvedi ga gore u moju radnu sobu da eka s
ostalima. Kad ti poaljem glas, odvedi
djevojku na lau. Upamti to sam ti rekao.
Ako joj se togod desi pri iskrcavanju, platit
e glavom. Da je niste niim, povrijedili. A
bude li se branila, oprezno je odnesite na
otok. Ne veite joj usta da se ne ugui. Vikati
moe koliko je volja. More je buno, a nebo
gluho. Ostat e s njom na otoku dok ne
stigne princ Francesco. On e ti donijeti ostale
moje zapovijedi. Pazi dobro na svoju glavu,
Simono! Sad se pouri. Najprije makni toga
Damira, a onda e javiti djevojci da poe na
lau. Ako zapita za svoje dvorane, reci joj da
ekaju na brodu. Razumije?
- Potpuno sam razumio, vae velianstvo! i
Simono pohiti prema palai.
itavo se Damirovo tijelo upelo u kameno
podnoje boga Apolona. Nepomian je kao
~ 1187 ~
kip. Suspree dah, slua kako se kralj i

Francesco polagano udaljuju putem kojim je
otiao Simono. Otac i sin prevalili su dio aleje
u poluglasnom razgovoru.
- Odakle da promatram njezin odlazak? -upita
Francesco. Kralj okrene desno uskim
puteljkom to presijeca aleju i vodi prema
terasama:
- Tamo s one terase sakriven meu drveem
moe sve vidjeti, a da te nitko ne opazi.
Obojica su udarili smjerom postrance
Apolonova kipa u udaljenosti stotinu stopa.
Izmeu puteljka kojim prolaze i kipa prostire
se grmoviti lovor. Kad su zali jo dublje u
potihom razgovoru, kralj se najednom
zaustavi nasuprot Francescu i zagleda mu se
u lice:
- Sine moj, ti si neobino uzbuen?
- Zar to nije razumljivo?
- Nimalo. Djevojka je dodue sasvim neobino
stvorenje, ali Aragonci nikad nisu dopustili da
im ena uznemiri srce. A ti, ini se...
Kraljeva rije zapne, a zjenice mu se raire.
- Vama se ini, oe, da sam se u nju
zagledao?
~ 1188 ~
- Ne okrei se! Ostani miran!

Kraljev glas prijee u aputanje:
Dok sam te gledao, oklizne mi se pogled u
lovorovo grmlje. Tamo se netko nalazi.
- Iza mojih lea?- apatom upita Francesco.
- Jest, ali daleko, ispod Apolona, iza podnoja.
Gle, gle! Netko se tamo stisnuo uz mramor.
Oito se skriva. Francesco ostani miran, tako
da mogu promatrati, a da ne osjeti moj
pogled.
- Tko je? upita Francesco.
- Ne vidim mu lice, samo zatiljak. Okrenuo je
glavu prema, aleji. Odora mu je modra, a na
klobuku veliko uto pero.
-To je Damirova odora!
- On? Ne mii se- mrmlja kralj jedva
zamjetljivo.
- Moda je tamo zaspao?
- Naprotiv! Vreba u aleju! Trai nas, jesmo li
otili.
Stojei nasuprot Francescu kralj iskoriuje
njegovu glavu za zaklon svojem istraivakom
pogledu.
~ 1189 ~
- Ostani tako samo dotle dok mu ne ugledam

lice. Ako se okrene, ba e mi biti nasuprot.
Zato se tu sakrio?
- Mislite da je to uo?
- Ako nije zaepio ui! Sad se okree. Budi
miran. Da. On je. Spazio nas je! Prepao se,
zgurio se kao pseto. uo je sve.
- Sve to smo govorili pred kipom?
Kralj se veselo nasmije kao da mu je sin rekao
neku alu, uzme ga ispod ruke i ree glasno:
- Vrijeme je da idemo! Zacijelo e Simon nai
toga mladog klipana.
Poli su ravno prema terasi, onda zaokrenuti
pravcem k dvoru.
- Ostavljate ga s onim to je uo? -upita tiho
Francesco.
- Neka ne posumnja da sam ga opazio. Neka
vjeruje da je ostao nezapaen.
- Pourit e se da sve dojavi Gordani.
- Rekao sam ti: tko pokua zakoraiti na put
koji djevojku vodi na otok, gubi glavu.
Pourimo.
- On e vam pobjei iz vrta.
~ 1190 ~
- U svakom sluaju ulazi u moju stupicu.

Izili su na prostor ispred ulaza u dvor. Tu su
stajala dvojica starijih poasnih ljudi,
odjevenih u odijela napuljskih dvorana.
- Bartolo i Alberto ekaju. U dobar as.
Kretnjom ruke kralj ih pozove k sebi. Obojica
pohite k njemu.
- Bartolo- tiho e kralj -reci strai da nikog ne
puste izai iz vrta, pa bio i najodliniji gost, a
onda se odmah vrati k meni.
Stariji otri k izlazu vrta. Onom drugom
zapovjedi Ferrante posve tiho i povjerljivo:
- Ti e, Alberto, s Bartolom krenuti u palau,
ali ostati iza vrata da te nitko iz vrta ne moe
opaziti.
- Razumijem, vae velianstvo.
- Odanle, pazi pomno: iz lovorove aleje izai e
mladi u modroj odori, sa utim perom na
klobuku. Ili e krenuti iz vrta, ili prema
palai. U svakom se sluaju pouri k njemu.
Mora se uiniti kao da si ga traio,
razumije?
- Potpuno, kraljevsko velianstvo?
~ 1191 ~
- Reci mu da te poslala gospoica Gordana.

To je ona ljepotica to je dola s princezom
Isabellom. Zna?
- Ba je prije kratkog vremena sila stubama.
- Kamo?
- Htjela je u vrt, ali sam je zaustavio. Rekoh
joj da tamo eu kralj i princ Francesco.
- to je tada uinila?
- Vratila se gore.
- Ferrante pogleda svog srna Franceska:
- Dakle nju je ekao!- ponovo se obrati svom
pomoniku apne mu jo tie:
- Reci tom mladiu sa utim perom da ti je
Gordana naloila neka ga potrai u vrtu.
- Neka se velianstvo pouzda u mene.
Shvaam sve!
Uto se vrati drugi dvoranin i stade uz svojeg
druga. Kralj nastavi:
- Kad mu objavi njezinu poruku, ti e ga
voditi. On naravno, ne poznaje druge odaje,
osim sveane dvorane za goste. Mora ga,
dakle, povesti. To je prirodno, zna u blizini
dvorane...
~ 1192 ~
- Znam primijeti dvoranin kao da je ve

bezbroj puta primao od kralja takve naloge.
- A ti, Bartolo- okrene se kralj drugom
dvoraninu -poi e za njima, dakako
udaljenosti kao da te se oni ne tiu. Ti,
Alberto, dovedite mladia na drugi kat.
- U koju odaju?
- U dvoranu mojih prijatelja. Ostalo zna -
naglasi kralj znaajno.
- Razumijem sve- odgovori i kimne u znak
povjerljivog sporazuma sa svojim gospodarom.
- Kralj povue svog sina za sobom prema
ulazu u dvor.
- Bit e bolje, Francesco, da sada ode gore u
svoje odaje. Kasnije se vrati da promatra
njezin odlazak. Ponajprije joj moram oistiti
put zaprekama.
- Zato je htjela da s tim mladiem govori
tajno, u perivoju, kad ga je ionako odabrala za
pratioca? Mogla je predmijevati da e s njim
razgovarati na lai. Nije li tako?- razlae
Francesco koraajui uz kralja.
- Ako nam umakne?
~ 1193 ~
Kralj se zaustavi i pogleda mu u lice pa

zakima:
- Kakvo je to pitanje? Kao da ne mogu lako
obraunati s njom. Sve prepusti meni.
- Niste li pomislili da bi mogla sii ba u asu
kad Alberto bude vodio Damira gore?
- Onim stubama kojima e njega voditi ona ne
moe silaziti, ali ne brini se ti za to. Treba da
idemo. Dok smo mi ovdje, mladi nee ispod
lovora na sunce.
I uoe u palau. Bartolo i Alberto neto su se
tiho spora zumjeli, a onda se obojica povuku
iza ulaza.
Uz kameno podnoje, zaklonjen lovorovim
grmljem, stisnuo se Damir i opazi da kralj i
Francesco odlaze. Ne miui se, vreba na njih
prislukujui njihove korake to se gube
prema dvoru.
Oko njega nastane tiina. Sjedei poduprt o
ruke, bulji u lovorovo lie, a sluh mu trai
kakav glas ili kretnju. No, sve ostaje tiho.
Ogleda se na sve strane. Polagano i oprezno
se digne i jednim korakom zae za drugi
popreni puteljak suprotan onome kojim su
otili kralj i Francesco. Paljivo se primie i
~ 1194 ~
obazire na sve strane. Stoji i misli. Lice mu je

smrtno blijedo. U oima uas. asak se
zadrava kao da stvara odluku, pa onda krene
lijevo, zaokrui aleju hitrim koracima, oprezno
pazei, izae na prostor ispred palae. Tu
stane i zaokrui pogledom razizemlje.
-Odanle istri Alberto i kao da ga ne opaa
ogledava se ba protivnim smjerom pa krene
prema aleji. Ali kao da je uo korake, obazre
se prema Damiru, stade ga promatrati od
glave do pete i krene k njemu. Mladi ga opazi
i uspori korak neodluno kao da bi ga htio
neto upitati.
- Plemeniti gospodine, sudei po opisu vaeg
odijela, vi pripadate dvoranstvu njezine visosti
princeze Isabelle i pria Franceska.
-Pogodili ste!
- Prva dvoranka njezine visosti, ona smea
ljepotica, naloila mi je da poem u vrt i
potraim mladog dvoranina sa utim perom
na klobuku. Rekla mi je ime, ali nisam
upamtio.
- To sam svakako ja!
- Dakle, molim, neka vaa milost izvoli poi sa
mnom.
~ 1195 ~
- Nekoliko je asaka stajao neodluan kao da

razmilja, a onda ivo upita.
- Ona vas alje?
- Mene su odredili da je pratim na lau pa mi
je naloila da vas potraim.
- Imate li kakvu poruku za mene?
-Da, gospodine. Moli vas da doete k njoj jer
e odmah krenuti na put.
- Putujemo tek podveer.
- Gospoica eli ii odmah.
- Laa jo nije spremljena.
-Naprotiv, sve je spremno. Izvolite, gospoica
eka.
- Kamo da idem?
- eka vas gore na drugom katu. Povest u -
vas k njoj.
- Gdje se nalazi?
- Kod princeze Isabelle.
- Idem odmah -odvrati Damir i poe prema
palai. Alberto ga slijedi.
- Gospodin Damir! Gospodin Damir!
~ 1196 ~
Povici zaustave mladia pa se obazre pun

iznenaenja prema vratima vrta. Tamo stoji
glasnik u pranoj odori. Na prsima je crni
gavran, osebujni znak kralja Matije.
Ne brinui se za Alberta, Damir potra k
vratima gdje stoji mladi s grbom.
- Princ te alje? -zapita Damir .
- Da, on. Nosim vam pismo, ali me ne putaju
unii. Damir oslovi strau:
- Ovo je glasnik njezinog velianstva kraljice
Beatrice.
Vojnici na strai malo su se pogledali kao da
se nijemo do govaraju to da uine, no Alberto
se odmah dosjeti:
- Nitko ne smije ui do predveer. Tako je
odredilo njegovo velianstvo napuljski kralj.
Ipak to ne smete Damira i zapone s
glasnikom govoriti hrvatski:
- Daj mi pismo. A ti se propitaj gdje su
ukonaeni nai dvorani pa onda reci
Brodariu da kriom pripravi dva konja.
Trebat e nam. ekajte nas na pristanitu.
Reci Brodariu da je dvoranka, neu
spomenuti njeno ime, ti zna koju mislim, u
pogibelji. Daj hitro pismo i...
~ 1197 ~
Alberto prekine razgovor:

- Ako ne kanite poi gospoici, recite?
- Kako ne! Evo me.
Damir brzo otvori pismo i poe za
dvoraninom. Hitro je koraao i jo hitrije itao
retke princa Ivana. Ali ovog asa to pismo nije
proizvelo na Damira nikakav dojam. Izraaj
njegovih oiju i treptaj pokazuju da drhti pod
udarcem to ga je primio otkriem kraj
podnoka Apolonova kipa.
- U odaju dvoranka polazi se s one strane-
opomene ga Alberto pa skrene uz terasu
palae. Damir ga slijedi.
Obili su istoni dio zgrade i preli iza ugla
smjerom prema moru. U blizini kule to se
strmo sputa u more Damir spazi uska vrata
irom otvorena. Alberto poe prvi kamenim
stubama. Nali su se u hodniku. Stijene su
bogato ureene, a pod od arenog sitnog
kamenja. Zdesna se uspinju kamene stube u
katove s ogradom od mramora. Napokon su
stigli u dugi nepregledni hodnik.
- Ovdje su odaje naih dvoranki, a s ove
strane nastanjene su dvoranke mlade kraljice
~ 1198 ~
i vojvotkinje od Ferrare i vae - prijazno

tumai Alberto Damiru.
- Takav je kod nas propis. ensko dvorjanstvo
odijeljeno je od mukog. Ali danju smiju
primati posjete. U nas se mnogo pazi na
dobar glas dvoranka.
Sve to Damir ne slua. Alberto otvori vrata i
ue prvi. Damir gotovo utri u sobu. Slijeva
ga zbune neki visoki zastori to se pruaju
kroz itavu veliku dvoranu i dijele je na dvoje.
- Poite samo dalje! -ponuka ga Alberto desno
gospodine.
On krene smjerom koji mu je oznaen. Krv
mu bije u sljepooicama nosei sa sobom
strano saznanje o opasnosti koja prijeti
Gordani. Uinio je nekoliko koraka ne videi
pred sobom nita.. Slijedeih nekoliko
trenutaka mladi stane kao da ga je netko
udario. U svijetlu to mu zabljesne pred
oima prikae mu se jako debelo tijelo i velika
glava, sa irokim tustim licem. Ne snalazi se.
Ne shvaa i ne prozrijeva situaciju. Pogled mu
trai Gordanin lik. Stoji, zuri, traei onu koju
je itavim putem sve do ove odaje nosio u
predodbi, uvjeren da ga eka. A sad
najednom vidi drugu sliku: iroke mesnate
~ 1199 ~
prsi s maskom kraljeva lica, s tri podbratka. I

to mu se lice smijei porugljivo i zlobno. Zar je
to mata probuena grdnim otkriem pred
Apolonovim kipom izbila pred oi ovu utvaru?
Svladajui se ide blie da se uvjeri u toj nadi,
ali opet ustukne. Jest! To je Ferrante!
- Vae se gospodstvo ipak udostojalo odazvati
mojem pozivu?- upita kralj.
Ispod mesnatih vjea pogodi ga podrugljivi
kraljev pogled i trgne glas pun zluradosti:
-Vae gospodstvo, vidim, nije naviklo
odazvati se kraljevoj zapovijedi. Bili ste s
ostalim dvoranima pozvani k meni.
- Neka mi velianstvo oprosti to sam
zakasnio.
- Moda ste bili na sastanku s kojom
ljepoticom?
- Ne poznajem ovdje ljepotice s kojom bih
uricao sastanke n asu kad moram ispuniti
dunost da pratim na putu tienicu njezinog
velianstva kraljice Beatrice.
- Toliku panju prema mojoj keri kraljici
uistinu treba pohvaliti i nagraditi!- nastavi
kralj sve podrugljivije.
~ 1200 ~
- Izvrena dunost ne zasluuje nikakve

nagrade. Molim vae velianstvo neka mi
dopusti potraiti dvoranku njenog velianstva.
- elite joj neto saopiti?
- Da, velianstvo.
- Vrlo vano?
- Dunost je uvijek vana.
- Govorit ete s njom na lai. Sad ste moj
gost.
- Velianstvo, ja je ne mogu pratiti i ta me
okolnost nuka da joj odmah predam vane
poruke.
- Vi ne putujete! Tako! Nadam se da ete mi
pokloniti povjerenje i dopustiti da budem u
tom sluaju va glasnik. Kakva je to poruka?
Damir sve vie osjea neprijatnost gledajui
kralja, raskoraena, podboena o kukove,
podrugljivo nasmijana, a ispod te ironije, iz
smijeka proviruje strana zasjeda.
Damir vjeto prikriva neugodni osjeaj i
naglasi:
- Vae velianstvo, moja je dunost izvriti
posao dvoranstva mojeg kralja. A kad to
uredim, odmah u se vratiti- i on se pokloni i
~ 1201 ~
poe k vratima. Tu stoje Napuljci Alberto i

Bartolo i zakre mu put.
- Ni koraka! -rekoe obojica istog asa s
naperenim bodeima u mladieve prsi.
Ovo ga prenerazi i upita kralja:
- Velianstvo, smijem li pitati to to znai?
- Znai da se u Napulju smatra neuljudnim
uljati se u kraljevskim perivojima i
oslukivati kraljevske razgovore.
Damirov se pogled spusti, ali se odmah digne.
Iz zjenica sijevne ubojiti mladoliki pogled u
kralja. Ovaj se smije radou lovca koji je
ispravno nianio.
- Vidite, moj mladiu, vama bi dolikovala
smionost. Mjesto toga vi ste nevjerojatno
nesmotreni. Dok se nas dvojica ovdje
zabavljamo, vaa dvoranka putuje bez vas.
-Velianstvo!- usklikne Damir - uklonite
nesreu od ove djevojke, a ja se kunem da u
ono to sam uo ponijeti u grob.
- Gle gle! Vrlo ste plemeniti!
- Opozovite svoju strahovitu namjeru. Kralju,
uinite to jer e vas stii strahovita odmazda.
~ 1202 ~
- Gle, gle! Napuljski kralj bi morao strepiti- i

on se nasmije. -asti mi, zamalo da se ne
rasprsnem.
- Velianstvo, ako vam je do svoje asti, do
imena, vratite djevojku s lae. Ne slutite to
vas eka ako joj se dogodi zlo.
- Moda rat s barbarima vae zemlje?
- U mojoj domovini nema barbara, ali u
Napulju ima zloinac koji e biti strahovito
kanjen.
Ferrante se uozbilji i vikne:
- Moj plemeniti mladiu! elite spasiti od
propasti mene i moje prijestolje? Zato sam
odluio da vas dignem na ast mojih
prijatelja. Hajde, Alberto i Bartolo! elim
svojeg najmlaeg prijatelja prikazati onim
drugima. Neka vidi koliko cijenim njegove
prijateljske usluge.
Od te izjave iz koje proviruje sarkazam Damir
osjeti laku strepnju. Bartolo i Alberto prilaze k
crvenim grimiznim zastorima to su sada
skrivali drugu polovicu dvorane i povukli ih.
Karike kripe po mjedenoj sipki. Damir osjea
kako mu netko strue po kostima. Pred
~ 1203 ~
njegovim oima ukae se slika, isprvice

nejasna, kao utvara u magli.
U naslonjaima sjede muke pojave u
odorama napuljskih velikaa i plemia. Tijela
su im nepomina kao da su od drva ili
kamena. Glave nepokretne. Ispod klobuka
vire lica neviena, upala, grdna, plosnata,
osuena. Izboene oi su mrtve, kao od
stakla. Jezovite. Zubi im grozno cere. Sjede u
naslonjaima, ini se da su lutke, odjevene u
ljudske raskone odore. Damira trese zebnja.
- to je to? Kakve su to prikaze po kojima
pada samo malo svjetla s visokog prozora s
reetkama? Kosturi ubijenih!
- No, to kaete mladiu? Nisu li divni moji
prijatelji! -usklikne gordo kralj.
Mladiu se priinja da je ovaj ovjek to ga
nazivaju kraljem luak koji je ovdje poredao
kosture u velikakim odorama.
- udite se? Odmah u razjasniti vaoj
gospodskoj milosti! Eto, vidite! Ovo je moj
urjak i prijatelj Marzano. Onaj u crnom i
zlatnom brokatu. Ovaj drugi pored njega,
mladi je plemi Carbo, voa mojih podanika,
koji ele moje prijestolje dati Francuzima.
Anuvincima.
~ 1204 ~
Onaj tamo..., ali to to govorim? Vi poznajete

historiju mojeg kraljevstva. To su leine
kojeuvam za uspomenu.
- Velianstvo! klikne Damir. Idem iz ove
dvorane -i segne u tok da izvue ma i prokri
put.
Jo prije nego to je kralj dao znak, ve su se
oba Napuljca bacila na mladia i uhvatila ga
za laktove. On se bori svom snagom svoje
mladosti Nateu se s njim, dok ga ne svladaju
i sveu jakim konopcem.
Damir shvati pripremljenu zasjedu iz koje mu
nema izlaza pa vikne:
- to hoete sa mnom?
- Da vam prikaem svoje prijatelje- nakloni se
kralj gotovo ushieno.- Svi su mi oni iskazivali
veliko prijateljstvo. Jedni su namjetali protiv
mene urote da me srue s prijestolja, drugi su
se opet bunili, jer sam im oduzeo imanja. Ima
ih koji su se uljali i prislukivali moje
razgovore. Svaki je pokuao napasti moju
kraljevsku vlast. Dakle, sve sami dragi, vjerni,
odabrani prijatelji! Da, mladiu, odabrani
prijatelji.
~ 1205 ~
Ukoeno stoji vezani mladi zurei u jezovite

pojave u naslonjaima, a kralj se razmahao
gestama i stao govoriti naglaavajui rije po
rije kao da mu svaka pripravlja uitak.
- Vidite, moj mladiu, rekli ste da sam
zloinac. To su rekli i oni. A vele to i mnogi
drugi koji jo nisu ovdje. Vele ljudi da sam
svoje prijatelje pobacao dolje u tamnicu gdje
jauu od gladi, zime i ee. To je kleveta. Sad
vidite kako mi ine strahovitu nepravdu.
Istina, ima jo dolje nekoliko uznika to trpe
pravednu kaznu, ali to su moji neprijatelji.
Zar da ih tetoim na svojim grudima? Ali, ovi
tu, to su moji prijatelji.
Kralj vrsto upre pogled u Damira i priblii
mu se pa e vrlo povjerljivo:
- Vidite, mladi ovjee. Kad su me oni izdali,
pozvao sam ih u svoj dvor da im vratim milo
za drago. Posjeo sam ih u naslonjae od
brokata, a vjerujte, brokat je skupocjena
tkanina.
Ferrante se jo vie priblii Damiru i kao da
neto naroito oekuje od njega, gleda mu u
lice, pa se smijei. Usne mu podrhtavaju, a
oi sijevaju:
~ 1206 ~
- Nisam tedio. Uistinu nisam. I sami vidite

da je njihova tkanina skupocjena, jer za
prijatelje dajem sve, sve. Moja plemenitost ne
poznaje granica. Sve sam ih ljubio, toliko
ljubio da se nisam mogao od njih rastati. Htio
sam da ostanu uza me, pod mojim krovom,
da ih imam tu, da ih gledam, s njima
avrljam, posjeujem ih, drim im govore,
nazdravljam, da ih pitam kako im je. A oni su
tako sretni da i ne ele ostaviti ovu dvoranu.
Sve moje prijatelje toliko ljubim da ih ne
putam vie ispod mojeg krova. I u toj mojoj
velikoj ljubavi ja sam njihova mrtva tijela dao
balzamirati, jo vie. Odlikovao sam ih i kao
da su najplemenitije ptice dao sam ispuniti
njihove utrobe, njihove grudi, obukao ih i,
evo, tu sjede, moji mili i dragi. Nije li to
vrhunac humanizma?
- Neman jezovita! -vikne Damir dok kralj
nastavlja s naroitom sladostrau:
- Iskazao si mi veliko prijateljstvo kad si
oslukivao, lijepi mladiu, a poto ja cijenim i
primam svako prijateljstvo, ne mogu biti ba
prema tebi nezahvalan. Uvrstit u te meu
svoje najdrae prijatelje.
- Zvjerska nemani!
~ 1207 ~
- Eto, tako vraa moju plemenitu namjeru,

nezahvalnie! Ali ja sam humanista.
Opratam i dijelim dobro za zlo. Vidi, onaj
prazni naslonja tamo lijep je, dragocjen,
tamo u posaditi tebe, najmlai moj prijatelju.
Zebnja preleti Damirovim tijelom. Pogled mu
poiva na praznoj stolici i ini mu se
groznijom od otvorenog lijesa.
- Neu da trune, sinko, ne bih mogao ivjeti
da sam svoje prijatelje predao pohoti crva. A ti
si odvie lijep da bude njihova hrana! Ti e
sjesti na ovaj najljepi naslonja. Da ostane
uvijek uza me kao naroita uspomena moje
pobjede.
- Svrite! Samo brzo, brzo! Zvijeri! -vie
Damir.
- Tvoja nezahvalnost bit e kanjena! Svojeg
dobrotvora nazivlje zvijerju. Bartolo, skini
mu klobuk i plat. I Bartolo uini po kraljevoj
elji. Damiru se uini kao da mu uzimaju
ivot.
Tako ree Ferrante, pa uzme Damirov plat i
rairi ga po naslonu naslonjaa. Onda uzme
klobuk, postavi ga na vrh i pri tome gleda u
Damirovo lice iskrivljeno jezom.
~ 1208 ~
- Hou da ti osiguram stolac. Neka nitko

drugi ne sjedne ovamo. Ovo eka tebe, mladi
moj prijane. Prije nego te zadavimo hou da
uzmogne sebi predoiti kako e izgledati na
toj stolici. Lijepo? Zar ne?
- Ubijte me, ali vratite Gordanu, jer e njeno
prokletstvo pasti na vas! Osveta naroda
rajurit e vae prokleto tijelo. Osveta kraljici,
vaoj keri! Upamtite! Osveta njegova...
- A tko bi mu dojavio u ijem se naruaju
nalazi djevojka? Ti nisi htio putovati, nego si
ostao uza me u dvorani mojih prijatelja. Tko
bi, dakle, mogao javiti? -pita kralj.
-Javit e mu onaj koji zna to znam i ja.
- to zbori taj lupe? -vikne kralj i pogleda
Alberta. S kim je govorio?
- S nekim ovjekom, glasnikom s gavranom
na grbu koji je odmah otiao.
- Ti si dopustio da netko ue u palau i opet
izae? Strae su pustile? Objesit u vas sve!
- Nikoga nismo pustili, ali glasnik je zvao
ovoga tu vidjevi kad je iziao iz lovorove aleje.
Govorili su svojim jezikom. Nisam razumio, ali
sam prekinuo razgovor.
~ 1209 ~
- Smjesta juri za tim glasnikom, hitro ga

zagnjuri u grob.
- Njemu nisam rekao to sam uo, samo sam
govorio o pismu- veli Damir.
- O kakvom pismu?
- Donio mu je i predao neko pismo- ree sada
Alberto.
- Ovamo pismo! -i pretrae svezanog Damiru
Vidjevi da ga ne moe proitati jer je pisano
hrvatski kralj ga spremi i zaurla nad
Damirom:
- Govori! Kome si rekao to si uo?
- Nedaleko od Apolonova podnoja sakrio se
jo netko tko sada zna da neto spremate
Gordani. Svi su vai gosti opazili kako
djevojku uvate da joj se nitko ne priblii. Svi
apu.
Crven, zapuhan bjesnilom, Ferrante uzviknu;
- Gdje je taj drugi?
- Popeo se na zid perivoja i skoio dolje da
dovede pomo.
- Pomo? Protiv mene? U Napulju, u mojem
kraljevstvu? Jao njemu! Tko je?
~ 1210 ~
- Nita me nee prisiliti da kaem!

Kralj se zaleti na njega bodeom:
- Reci: tko jo zna i gdje je taj?
- Zarinite bode, moda iz mojih prstiju vrcne
njegovo ime.
Zvjerski reei, utisne Ferrante bode u
Damirovo meso, samo toliko da ga prestrai i
vikne:
- Tko je? Kai!
- Kad budem mrtav.
Razjareni kralj baci bode i okrene se svojim
pouzdanicima:
- Vodite ga dolje. Glad i e najstranija su
muila. Bude li priznao, podijelit u mu
milost. Neka ivi. Nee dobiti ni kapi vode ni
mrve kruha. A sad, donesite mi eravice, ive
eravice.
Ledeni znoj poikne Damirovo elo.
- Nahranit u te. Silom u ti rastvoriti gubicu
i nasipati gorue komadie. Hranit u te
ognjenim eernim kuglicama ako ne kae
kome si rekao to si uo. Ostat e ti grlo i
jezik za sva vremena ispreni brazgotinama.
Neu te ubiti,
~ 1211 ~
ispei u ti grkljan, lijepi gospodiiu,

ognjenim poslasticama. Govori, tko zna moju
tajnu? -vie kralj. Damirove oi bulje preda
se. Usne su otvorene, bijele, nepomine.
Mladi niim ne odaje da uje kraljev poziv.
- Do svoje starosti amit e dolje na dnu
ovog dvora s razvaljenom gubicom, nemoan
da ikad progovori rije, vidi svjetlo.
Sablasno, ukoeno stoji Damir i ini se da su
mu grozote mrtvaca u naslonjaima i muila
kraljevih prijetnji smutile pamet.
- Donesite eravicu! krikne Ferrante.
Od Damira ni treptaja, ni drhtaja, nijednog
znaka da zna i uje. ....
- Taj se obezumio!- ree Bartolo.
- Ili mu je uas oduzeo govor.
- Probudit u ga eravicom. Alberto, donesi
ognja!- ree kralj.
Sluga potri prema vratima i nestane.
Razjareni kralj stade hodati gore-dolje
dvoranom, od asa do asa sune pogledom
kao bodeom u nepominog Damira. Njegovo
je lice izoblieno kao da su ga izvukli iz groba.
~ 1212 ~
- Velianstvo! Ovaj je uistinu izgubio pamet! -

primijeti Bartolo. -Moda bismo ga dozvali k
svijesti obeanjem da ete djevojku ostaviti na
miru.
- ivi oganj budi lude i lupee. eravicu hou!
Sav zadihan, uleti Alberto, skoi kralju, neto
ape, od ega se cijela kraljevska masa
potresla. Die ruke, tihi krikovi padaju mu s
debelih usana. Trkne k vratima, ali se opet
vrati i zapovjedi: .
- Brzo, bacite ga dolje u tammcu! Smjesta!
- to da inimo nakon toga?
- Doite za mnom! Brzo, u moju radnu odaju.
Odmah!- i odjuri na vrata.
Oba se Napuljca ustrala. Alberto uzima
svijeu sa stola mrtvih kraljevih prijatelja.
Bartolo pohiti k malim eljeznim vratima,
zaokrene kljuem i otvori. Iz otvora zuri
grobni mrak.
Poput kamenog kipa stoji Damir svezanih
ruku kao da se sve to njega ne tie. Napuljci
ga uhvate za ue i povuku sa sobom. Kad su
se vratili gore, zatvore eljezna vrata i potre
dvoranom prema odajama kojima je as prije
iziao kralj.
~ 1213 ~
U KAVEZU
Gordana je pola u perivoj k Apolonovu kipu,

ali je zaustave kraljevi pouzdanici. Saznavi
od njih da vrtom ee kralj sa svojim sinom,
djevojka se vratila gore. I sada sjedi sa svojim
drugaricama koje avrljaju o sitnicama dok je
njena dua zabavljena razmiljanjem o onome
to joj je dojavilo pismo nepoznate ruke.
Osjetila je teinu u svim udovima kao da je
poklapaju i strop i zidine.
Konano se odlui da opet sie iz odaje. U
predvorju su napuljski paevi. Odluno
pristupi k prvome i upita:
- Moe li se odavle kojim drugim stubama sii
u perivoj?
- Moe ako prijeete lijevim hodnikom. Tamo
su stube koje vode uz terasu.
Zahvali mu prijazno i poe vrlo oprezno. Nae
stube onkraj velike terase ispred dvora.
Zaokrenute je ravno u perivoj. Pouri smjerom
prema Apolonovu kipu, ali ne nae nikoga.
Zagledala lijevo i desno. Uzalud. Razabire:
Damir nije mogao da prieka na zakazanom
mjestu, jer su kralj i Francesco etali vrtom.
Sjetila se terase to se die uza zid s kojeg je
~ 1214 ~
gledala juer na trg. Ali ni tu ne nae nikoga.

Gonjena nemirom i eljom da vidi ljude i nae
bilo kakav dodir sa svijetom, zagleda se na trg
kojim prolaze ljudi njoj strani i nepoznati. Sad
joj se uini kao da je ula izrei svoje ime.
Obazre se. U kraljevu vrtu nema nikoga.
Ponovno joj dopre do uiju glas koji izgovara
njeno ime. Dolje s desne strane uza zid opazi
starca Aversu s mladim Firentincem
Strozzijem. Obojica je opaze na vrh zida pa
hite k njoj. Gotovo je viknula od radosti. Prvi
je dohitio Escole Strozzi.
- Dolazim s pristanita ree on- ali tamo
nisam naao vaih dvorana, a ipak su ve
dignuli jedra. Zar ne kanite putovati?
- Ne mogu vam odavle govoriti. Previsoko je.
uli bi me. Uite, molim vas, u dvor. I vi,
gospodin Aversa.
- Uzalud! Ve smo htjeli, ali nas ne putaju.
U tom odgovoru nala je novu potvrdu neeg
jezovitog. Jo se jae nagne na zid i zaokrui
usta rukama, vikne dolje niz zidine:
- Gospodine Aversa, nai ete ve neku izliku
da vas puste.
- Zar se to dogodilo?- pita starac.
~ 1215 ~
- Moralo bi se dogoditi ono na to ste me juer

i danas upozoravali.
- Dobro, znam ve to- ree starac i odmah
poe uza zid.
Svaki njegov korak kojim se pribliavao
vratima dvora smatrala je spasenjem. Onda
sie s terase i uputi se prema palai I sada je
na vratima nala strau kako ivo raspravlja s
uenjakom Aversom. On vadi neki papir i
pokazuje vojnicima. Ali oni slijeu ramenima.
- Jao vama ako me zadrite! Kralj me zove!
Oni gledaju u palau kao da tamo trae
nekoga tko bi im savjetovao. Meutim, stari
uenjak iskoristi ovu njihovu neodlunost,
prijee prag otro prosvjedujui:
- Tko e sprijeiti starom uenjaku koji je
kraljev gost i ljubimac vladara?
I ve se naao onkraj zidina i krenuo prema
ulazu u palau. Gordana je stigla na stube i
prividno se zagledala u dragocjena vrata
ukraena plastino uklesanim prizorima
trijumfalnog ulaza Alfonsa I Aragonca. Navlas
se nije maknula sve dok uenjak nije doao
do nje, a onda mu apne:
- Lebdim u stupici! Imam dokaza.
~ 1216 ~
- Od koga vam dolazi?

- Od nepoznate ruke. Savjetuje mi da ne
polazim na lau. Put do lae prevalit emo
konjem, zato mi neznanac savjetuje da
prividno preplaim konja i pobjegnem. Da
mogu pronai Damira, znala bih se izvui iz
procijepa.
- Da ga potraim u konaitu?
- Molim vas. I recite mu neka spremi konje.
- Dakle, bijeg?
- Ako mi to ne uspije, zacijelo sam izgubljena.
- Ako ne naem vaeg dvoranina, jamim da
e vam ovu uslugu uiniti mladi firentinski
pjesnik.
Dok su govorili, ona je neprestano gledala u
umjetninu na na vratima i svatko tko bi ih
ugledao morao bi biti uvjeren da raspravljaju
o reljefu.
- Moglo bi se desiti da ne uspijete. Znate da
vas na svakom koraku slijedi Simono, a
danas uveer pozvani su svi uesnici na
gozbu, a poslije e biti vatromet.
- Znam, samo ne znam to e dotle biti sa
mnom.
~ 1217 ~
- Zadajem vam rije: uinit u sve to se

moe. Sve u Firentince i Milance uzbuditi da
pitaju za vas.
- Kad bih mogla slutiti ija mi je ruka otkrila
zasjedu, bilo bi lake boriti se.
- Zacijelo su vaa ljepota i plemenitost ganule
neije srce, a u tom sluaju, vjerujte, ova e
ruka i dalje bdjeti nad vama.
- Strahovito je stajati na pragu dvora, na
suncu i zraku, posred bijela dana, predana na
milost i nemilost okrunjenog razbojnika.
- Podii emo na noge itav Napulj.
- Za neznatni stranu djevojku koja im nije
nita? Nitko se nee maknuti. Zato ne dolazi
Damir? Izaao nije, ili da pitate strau? Pitajte
za plemia u modroj odori sa utim perom.
I starac poe prema strai i zapita mrko:
- Njegovo velianstvo pozvalo je preda se
mladog stranog dvoranina u modroj odori sa
utim perom na klobuku. Zar jo nije stigao?
- Nije ni iziao iz dvora- odgovori prvi od
straara.
- Dakle u palai je?
~ 1218 ~
- Ve je dosta dugo to je iz lovorove aleje

krenuo u dvor.
Aversa se uputi natrag. Ne znajui nita
drugo nego da ne puste nikoga izai ni unii
straa nije nikako tumaila ponaanje starca
uenjaka i vrila je dalje svoju slubu
zaustavljajui svakoga.
- Va je dvoranin u palai- apne Aversa
Gordani.
- Bio je pozvan kralju sa Stjepkom i onom
etvoricom koje sam odabrala za pratnju.
- Prema tome, nalazi se moda ba u
kraljevskoj odaji.
- Ostat u ovdje i ekati, a vas molim: ne
ostavljajte me.
- Neu se maknuti dok me vi sami ne
poaljete.
Ni sluge ni dvorani ne pojavljuju se niotkuda.
Sve je tiho kao u pola noi. Samo njih dvoje
stoje pred vratima, zure u kiparske umjetnine
i od asa do asa opetuju apatom osnove
kako bi Gordana mogla utei iz dvora. Ali. sve
odmah razbije saznanje kraljevske moi koja
u po bijela dana, usred grada, stvara od
~ 1219 ~
djevojke bespomonog sunja crnih kraljevih

namjera.
- Da se uteete doi Isabelli?
- Vjerojatno ona nita ne sluti to sprema
kralj, ali ona je Aragonka. vrsto vjerujem da
mi je sada jedino uporite ako se inim
nevjetom i ne pokaem nikakve sumnje.
S desne strane terase zauju se koraci
- Pogledajte tko je? apne Gordana. Nekoliko
trenutaka utnje, a onda uenjak apne ne
pogledavi Gordanu:
- Francesco!
- Kamo ide?
- Prema vrtu.
- Nerazumljivo. Danas popodne nitko od njih
nije poao spavati.
- Najbolji znak da ih neto neobino dri
budne.
- Koraci su se zaustavili- dahne Gordana.
- Spazio nas je!
as ekanja, onda novi tropot u pijesku.
- Prilazi nam- apne Gordana. -Sad oprez, mir
i hrabrost
~ 1220 ~
Uzdignuvi bijelu ruku, stade ona pokazivati

umjetnine na vratima kao da razjanjava
stranom kraljevskom gostu:
-Da, zamisao je ovih prizora iz slavnog ivota
Alfonsa I zaista djelo mojeg zemljaka Franje
Laurane. Njegova su djela ures dvora mojega
kralja i kraljice.
-Sudjelovao je sa svojim idejama u tom djelu i
Leon Battista Alberti, a pomagao je Laurani
Isaija Dapissa i Andrea dell' Aquilla- veli
glasno Aversa.
- Vjerojatno je tako. No oprostite to ja dajem
prednost svojem zemljaku. Njega su ipak
smatrali prvim kiparom ovoga dvora. Njezino
velianstvo Bcatrica priala mi je da se ova
umjetnina takmii s rimskim slavolukom
Setimus Severus i Constantinus, a izraen je
po tom uzoru. Gledajte kako je divno- tumai
Gordana, a dua joj trepti sasvim drugim
- Gospoica Gordana je uistinu oduevljena
ovom umjetninom? -oglasi se straga
Francesco.
Ona se obazre i pokloni. I uenjak se okrene k
princu, uini dva koraka natrag da mu dade
prostora.
~ 1221 ~
- Visost se oito sjea da mi je kraljica

naloila neka dobro promatram ove divne
isklesane prizore njezina djeda. Zato ne mogu
nijednog dana propustiti, a da ne gledam ovu
ljepotu.
- Sjeam se- odvrati Francesco- kraljica je
naglasila da se naroito prije odlaska svom
duom zagledate u trijumfatora Alfonsa.
- Visosti, izvrit u vjerno elju moje kraljice,
osobito onog dana kad budem putovala.
Izrekla je to veselim, gotovo prponim glasom
gledajui mu ravno u oi.
- Onog dana kad putujete? Zar to nije danas?
upita Francesco.
- Ne, visosti. Nije danas.
- Oprostili ste se s princezom Isabellom, uzeli
njezino i moje pismo? -udi se Francesco.
Djevojka sabere svu glumaku snagu.
- Istina je. Uzela sam. Ali vrlo nerado.
Priznajem da sam se prenaglila. Uvrijeena
jer su me zapostavljali, htjela sam otii. Ali
sad, nakon mojeg dananjeg slavlja na Piazza
dell' Incoronata, pokolebala sam se i bila bih
odmah
~ 1222 ~
rekla princezi Isabelli da mi je teko otii, ali

me bilo stid priznati da opozivljem odluku.
Uistinu, visosti, nadala sam se da e me
princeza zadrati.
Dala sam tome i povoda molei da putujem
kopnom. Miljah: ona e se zbog moje
muiavosti razljutiti i odrediti da ekam dok
budu putovali i ostali. Poto to nisam uspjela
postii, priznajem poraz.
Uenjak sa zauenjem slua prponi nain
kako Gordana obrazlae svoje motive, a pri
tome pomno promatra prinevo lice. U njemu
nailazi odraz skrivene ljutine i neto
podmuklo.
- Dvoranki nisu doputene takve prokenosti,
gospoice Gordana- naglasi Francesco, a stari
uenjak hitno nadoda:
- tienici njezinog velianstva kraljice
Beatrice doputeno je ipak mnogo vie nego
ostalima?
- U ovom sluaju moja prokenost odgovara
eljama princeze Isabelle. Njoj nije bilo drago
to odlazim, dapae prigovorila je tome. Ona
e se radovati to izvravam elju kraljice i
ostajem do kraja sveanosti.
~ 1223 ~
- O tome e odluiti sam kralj.

- Ali njegovu velianstvu je svejedno, ono ima
vanijih briga nego to je putovanje neke
dvoranke -nasmijei se Gordana.
- Ne znam. ut ete to misli njegovo
velianstvo- primijeti Francesco, korakne na
stube i upita uenjaka: -Vi niste poli na
poinak, dragi na uenjae?
- Visosti, pronaao sam neke nove pojave u
zvijezdama njegova velianstva i dohitio da
mu to objavim.
- Sad velianstvo spava.
- Priekat u pred palaom- odgovori smjerno
starac pa se okrene Gordani.
- Hou li danas na gozbi uveer imati sreu
da budem opet va susjed kod stola?
- Sasvim sigurno -odvrati ona. -A sad, ne
biste li samnom nastavili raspravu?
-Ako elite, vrlo rado!
Francesco ue u palau, a ovo dvoje opazi
kako se vrlo brzo uspinje stubama. Djevojka i
uenjak povuku se niza stube ispred vrata i
pogledaju se znaajno. On ape drei se
posve nehajno:
~ 1224 ~
- Nije mu pravo. To sam jasno razabrao

unato aragonskoj lukavosti. Bojim se da e
vas prisiliti na put.
- A zato? ime da me prisile ako ja neu.
Kad se princeza Isabella probudi, lako e mi
biti da je pridobijem.
- Ali Francesco je naglaavao da o tome
odluuje kralj.
- Varate se, o tome odluuje moja lukavost.
Priinit u se bolesnom i lei. Dodue, ve vrlo
otrcana izlika, ali uvijek uspjena. Ostanite sa
mnom dok ne dou moji dvorani. Zacijelo e s
njima i Damir. Ako meni ne bi bilo mogue da
mu togod nasamu reem, molim vas,
povedite ga sobom i uputite u sve.
- Moja je jedina briga da vam pomognem iz
aragonske stupice. Jadni Strozzi ne moe u
dvor i eka.
Poli su ispred palae etajui se u tihom
razgovoru i ekajui dvorane koji su imali
pratiti Gordahu i Damira.
im je Francesco uao na prvi kat, poe u
kraljeve odaje i upita tajnika:
- Gdje je kralj?
- Njegovo je velianstvo na drugom katu!
~ 1225 ~
- Pohitite odmah k njemu!

- U predsoblju su dvorani kralja Matije-
odgovori tajnik- koji e pratiti dvoranku
njezinog velianstva kraljice Beatrice. Kralj mi
je naloio da ih ne ostavim same i ne putam
izii dok velianstvo ne odredi.
- Preuzet u vau slubu. Idite hitno gore i
recite kralju da je hirovita dvoranka
promijenila odluku. Neka odmah sie.
Kraljev se sekretar uputio u drugi kat da trai
kralja. Izlazio je iz odaje u odaju. Na hodniku
sretne Alberta kako tri da kralju donese
zatraene eravice.
- Alberto, gdje je njegovo velianstvo?
- Sad se ne moe s njim govoriti, jer upravo s
nekim povjerljivo vijea -odgovori kraljev
pouzdanik lukavo.
- Ipak mu javi poruku njegove visosti princa
Francesca da smjesta mora s njim govoriti jer
hirovita dvoranka ne kani otputovati i da je u
drutvu astrologa...
Alberto se vrati kralju i apne mu
Francescovu poruku. To ga ponuka da ljutilo
ostavi Damira i sie u prvi kat u svoju radnu
odaju gdje mu uzbueni Francesco najavi:
~ 1226 ~
- Naao sam Gordanu pred vratima Alfonsa. I.

Raspravljala je s Aversom o umjetnikim
reljefima i rekla da nee putovati, nego ekati
dok putuju drugi jer tako eli Beatrice. Jo je
naglasila da e na veeranjoj gozbi sjediti uz
Aversu.
Ferrante smrknuto upita:
- Kako se taj Firentinac mogao nai na dvoru
kad sam odredio da gosti imaju izii i da se
nitko ne smije pustiti do podveer u palau?
- Aversa veli da je naao nove pojave u vaim
zvijezdama. Kako je uniao ne znam, samo
sam ga naao s Gordanom. Kad sam otiao
ostali su zajedno.
Kralj uhvati srebrno zvonce. Njegov tajnik
ue.
- Bartolo i Alberto su ovdje?
- ekaju zapovijedi vaeg velianstva. I
Simono moli da ga velianstvo primi.
- Neka uu sva trojica.
Dok su ulazili, Francesco je paljivo
promatrao svojeg oca ije lice nalikuje oblaku
iz kojeg e ovog asa zagrmjeti.
~ 1227 ~
- Velianstvo- najavi Simono- mladog

dvoranina iz pratnje princeze Isabelle nisam
naao. Kao da ga je zemlja progutala.
- Dobro, dobro, ne treba ga dalje traiti-
prekine kralj njegov izvjetaj. Gdje je princeza
Isabella?
- Jo nije izala iz odaje.
- Ako spava, probudi je i reci da je smjesta
ekam.
Simono izae, a kralj pogleda svojeg
pouzdanika:
- Alberto, im ue princeza Isabella k meni,
sii dolje. Na vratima e nai stranu smeu
ljepoticu. Ako je pola u vrt, potrai je i reci:
njezina visost Isabella eli s vama govorili.
- Razumijem, kraljevsko velianstvo.
- Kad poe, prati je kako ti ve zna, reci joj
da se Isabella nalazi u odajama vojvotkinje od
Ferrare, pa e je lijepo odvesti gore u drugi
kat, u raskone odaje mojih "odlinih gostiju".
- Da, velianstvo, ali zar da je tamo ostavim?
- Otvori joj vrata, ostalo je moj posao. Ako je
ne nae, odmah mi javi!
- A ja, velianstvo? -upita Bartolo.
~ 1228 ~
- Na tebi je red da dvoranima sa sjevera

isporui neka pou u svoje konaite. Nakon
toga ekaj me u predsoblju. Idite.
Jo dok su izazili, kralj se protegne i zijevne:
- Moj popodnevni san najvea je rtva to je
pridonosim svojem buduem unuku.
Dok kralj pokazuje ravnoduje, Francesco se
uznemiri:
- to ste nakanili s Gordanom?
- Jo ove noi poslat u je na otok.
- Da ipak priekate dok svre sveanosti? Ona
e se protiviti da ide, a dvor je prepun gostiju.
Nee se moi zatajiti da ste je silom odveli, a
to Beatrici moe pokvariti tajnu ili pobuditi
sumnje u Matiji.
- Hvala na "genijalnim uputama"! -posprdno
e kralj. Ne brini i ekaj dok bude sve gotovo.
Ipak, Francesco i dalje pita:
- A Damir? Je li sve uo?
- Posve jasno, ali on je ve na pravom mjestu.
Samo dok jo saznam tko je to s njim bio u
perivoju i svreno.
- Jo jedna osoba zna nau tajnu?
~ 1229 ~
- Tako tvrdi taj lupe Damir. Da mi nije do te

osobe koja je bila s njim, Damir vie ne bi bio
iv. Ali, ime toga treega ispei su s njegova
jezika, ali ova prokleta cura najednom nee
da putuje. Kako se dri? Kako?
- Prpono, vedro, nasmijano kao u Zagrebu.
- Ako neto sluti, onda se divno pretvara.
- Nikad nisam opazio da bi bila lukava.
- Vidjet emo to ju je potaklo da ostane.
- Oe, nema straha da bi se naa osnova
izjalovila?
- Ferrante nikad nije promaio i
najnemoguije osnove! A ovo je prava igra.
Damir je dolje, jo danas u ga poslati u
poslanstvo lupeu Marzanu, a ona e sutra
doekati izlaz sunca na otoku.
Kralj se polagano spusti u naslonja i
ponovno zijevne.
- ini se da Isabella dolazi -upozori
Francesco.
- To bolje. Ne odgovaraj nita ako to zapita.
Meutim, Isabella je bila jo snena i nije
pokazala zanimanje ni za to. Jedva se
~ 1230 ~
poklonila ocu, upita to eli, a on joj ljubazno

obrazloi.
- Morao sam te probuditi, drago dijete. Sjetio
sam se u posljednji as da poaljem Beatrici
neki nakit iz nae riznice. Idi tamo pa odaberi.
Pretrai sve kutije. Kad se odlui, donesi mi
ovamo, predat emo tvojoj dvoranki da ponese
kui.
Isabella se posluno udalji u sobu pokraj
kraljeve. im je zatvorila vrata, kralj ustane,
ue u predsoblje i tiho zovne:
- Simono, je li Alberto otiao dolje u perivoj?
- Ovog asa.
- ekaj me ovdje dok se ne vratim i ne mii
se.
Ne osvrnuvi se vie na Francesca, kralj se
uspne u drugi kat
- Slijedei kraljevu zapovijed Bartolo je siao i
naavi Gordanu pred dvorom u razgovoru s
Aversom, naklonio se i rekao:
- Princeza Isabella eli s vama govoriti.
- Njezina visost ne spava?
~ 1231 ~
- Probudili su je. Vojvotkinji od Ferrare nije

dobro, pa je morala poi gore -razjasni
Bartolo.
- Do vienja, gospodine Aversa, na veernjoj
gozbi -ree djevojka starcu i ue u palau.
Kad su se uspeli na drugi kat, Bartolo otvori
Gordani vrata:
- Odvest u vas k njezinoj visosti.
Rasko velike sobe pokazivala je da tu doista
stanuje odlina linost. Ali nije bilo nikoga.
Bartolo odmah pokae druga vrata i ree:
- Neka gospoica izvoli ovamo.
Gordana se uputi, otvori druga vrata i nae se
u velikoj dvorani sa arenim prozorima, ali
mjesto Isabelle spazi u naslonjau, kralja.
Obuzme je prepast. Ipak se duboko nakloni i
mirno ree:
- Oprostite, velianstvo. Krivo su me uputili
da me ovdje eka princeza Isabella.
- Dobro su vas uputili. Princeza je kod
vojvotkinje od Ferrare i moram je ekati jer se
vojvotkinja ne osjea dobro. ekajte, dakle.
Ona ne odgovori. Ostala je stajati okrenuta
prema zastora koji pokazuje da se
~ 1232 ~
tamo nalazi neka trea odaja, ali se odanle ne

uje nikakav glas.
Kralj ustane, ode k vratima i ravnodunim
izraajem lica pogleda djevojku. Glas mu je
bio isto tako ravnoduan.
- Princ Francesco saopio je Isabelli vau
najnoviju odluku -oslovi je Ferrante.
Odgovorila je poklonom. Osjetivi kao da su je
namamili u kavez, uini korak natrag. Kralj
joj zakri put. Ona se povue dalje od njega.
- Valjda gospoica sebi ne utvara da je
ugroena od napuljskog kralja?
- Neka mi velianstvo oprosti, htjela bih do
princeze.
- Princeza je kod vojvotkinje, rekao sam, a vi
treba da ekate. Ponaate se ovdje u Napulju
kao da ste u svojoj kui. Odreujete,
odluujete to se ne bi usudila uiniti ni moja
ki! Najednom ste povrijeeni u svojoj tatini i
odlazite, a onda opet opozivljete. Moja vas je
ki razmazila, ali na mojem dvoru neu
dopustiti takvih hirova ni svojim kerima.
Iskoritavali ste milost kojom vas dariva
kraljica Beatrice i samoodreivanjem prekrili
svako duno potovanje obiajima naeg
~ 1233 ~
dvora. Sili ste, ne pitajui nikoga, u perivoj u

doba kad je ondje etao kralj s princem.
- Velianstvo, oprostite, nisam znala. Posve
sam neupuena.
- Znali ste! Rekao vam je moj dvoranin, a vi
ste nakon toga uli u vrt. Znam to. Tamo ste
urekli sastanak sa svojim dvoraninom kao
kakva nedostojna djevojka. Taj dvoranin
zateen je u prislukivanju kraljevih
razgovora. Na nedolian nain htjeli ste
saznati kraljevske razgovore.
- Velianstvo, nikad nisam takvo ta ni
pomislila, a on me ne bi ni posluao.
- Ipak vam je priao sve to je uo?
- Ne znam to misli velianstvo.
- Uzalud je tajiti. Sve mi je priznao. Dakle, to
velite?
- Njegove stvari nisu moje -ree ona.
Osjetila je da se neto dogodilo to ona ne
zna, pa je smatrala da e biti najbolje ako ne
potvrdi a niti ne porie.
Kralj je nastavio da uje koliko ona zna.
~ 1234 ~
- Nabrajao vam je ludorije to ih je u

neznanju latinskog jezika krivo razumio i
spleo do besmislica. Moete li to opravdati?
- Velianstvo, Damir nije dvoranin njezinog
velianstva kraljice Beatrice, dakle nemam s
njim nikakvih veza.
- Bili ste u vrtu bez dozvole. Prema propisima
mojega dvora za takve prestupe mojih odredbi
ja svoje dvorane kanjavam. A kako ne mogu
dopustiti da dvorani moje keri ine iznimku,
to sam Damiru odredio kaznu napuljskih
dvorana. Do sutra pred zapad sunca ne smije
ostaviti odreenu odaju. A to vrijedi i za vas.
Trepavice joj drhte, ali stoji nepomino.
- Moji dvorani lieni su dvadeset etiri sata ne
samo slobode nego i hrane. Kod vas u uiniti
iznimku jer ste ljubimica moje keri. Donijet
e vam jelo i pilo, a sutra u to doba najavite
se princezi Isabelli.
Pri posljednjim rijeima bio je ve na
poluotvorenim vratima. Kad je izrekao
posljednju rije, odmah je zatvorio vrata.
Nastup i sadraj kraljevih rijei imali su
prizvuk gorkog prijekora i nita vie. Ta
spoznaja ipak ne izbrie Gordanine sumnje da
~ 1235 ~
se iza svega toga skriva neto tee nego ovaj

jednodnevni kuni zatvor. To joj opravdava i
okolnost to je bila pozvana k Isabelli, a
mjesto nje doekao ju je kralj.
"to su naumili s njom? to je to Damir uo a
kralj tvrdi da je njoj saopio. Damir se
posluio moda ovom tvrdnjom u svoju
obranu? Ili je kralj htio da od nje izmami
svjedoanstvo protiv njega? Ili je svojom
odlukom da ne odlazi na lau uistinu omela
kakve kraljeve osnove? Pritvor? Do sutra?
Ovdje! to je to? Ogleda se po sobi. Tu je podij
s raskonom posteljom i utim zastorima.
Dalje po sobi naslonjai, stol, sagovi, sve to
mnogo raskonije nego u sobi gdje je bila
dosad. Zato ba u ovoj odaji ima provesti
dananju veer, no i sutradan?
Pritvor u ovoj raskoi? Oduljala se do vrata
kroz koja je iziao kralj i prisluhnula.
Ni glasa iz druge odaje. Uhvati za kvaku.
Vrata se ne otvaraju. Povue snano. Ne
poputaju. Zatvorena?
Ogleda se jo jednom po velikoj dvorani, ali
nigdje traga vratima. Ipak, tamo na limenoj
ipki visi sag.
~ 1236 ~
Brzim koracima priblii se, odgurne sag. Iza

njega slika. Odmah spazi da su to oslikana
vrata. Trai bravu, kvaku. Nigdje nita.
Polagano se vraa u sredinu sobe. Stoji, gleda.
Na uto modrim prozorima lei posljednji
odraz sunca to je odmaklo iza palae.
Bademaste oi mirkaju kroz guste trepavice.
Pogled joj se ulja od jednog do drugog
predmeta u dvorani i zaustavlja na
zakljuanim vratima. U mirnoj, neto
zapanjenoj zjenici, kobna
slutnja.
"Zatvorena! Zato?"
Naviru joj misli, polagano, sreeno,
odmjereno, sabrano.
Kad je Kralj Ferrante izaao iz odaje u kojoj je
ostala Gordana, on polagano povue srebrom
okovani zasun i poe hitro po sagu druge
odaje, pa na hodnik. Doekao ga je Alberto.
On mu naloi:
Ostani ovdje na hodniku. Ako bi djevojka
moda lupala na vrata i vikala, smjesta mi
javi. Bude li mirna ti ekaj dok ne doe
Simono. Pomoi e mu donijeti veeru. Onda
mu kralj zadovoljno namigne pa sie niza
~ 1237 ~
stube. U svojoj radnoj odaji naao je

Francesca vrlo uzbuena.
- Dugo ste izostali, oe moj?
- Boji se da te ne preteknem- izruguje se
kralj, a onda zovne iz predsoblja Simona:
- Sad me uj, mladiu. Kad bude vrijeme
veere, naloi sluzi neka donese gore u drugi
kat jelo i pribor za jednu osobu. Uz to i
slatkog vina. Evo ti praak.
Kralj izvadi iz ladice malu kutiju.
- Daj ga Albertu. On zna koliko valja zasuti u
jelo za koje zna da ga ona voli.
- Poslastice najvie voli. Pije i ciparsko vino.
- Vrlo dobro. Nitko u dvoru ne smije znati gdje
se ona nalazi. Zato ne smije u sobu unijeti
jelo sluga, nego ti, ali sa svom smjernou
kojom si je susretao dosad. Nastoj s njom
zapoeti razgovor u kojem e joj onako
nenapadno rei kako sam strog prema
dvoranima. Reci da su i moji miljenici ve bili
tamo gore u pritvoru. ak i ti. To je potrebno
da je umiri pa e bezbrino jesti. Moda e
ipak prkositi, ali gladan, eludac dobiva sve
bitke.
- Treba li da budem s njom ili da odem?
~ 1238 ~
- Ostavit e je kako se dolikuje, samu, i

ostati u drugoj odaji. Vrata zasuni, prisluhni i
pazi. im osjeti da je tamo kod nje potpun
mir i tiina, ui. Spazi li da spava, potrai
Alberta. Neka mi on to javi, pa makar bili
usred najvee gozbe. Kad mine sveanost,
onda e Bartolo i Alberto zamotati uspavanu
ljepoticu u plateve i odnijeti je nevieno na
lau.
- Dakle spavajui! -usklikne Francesco koji je
dosad mirno sluao.
- O tome se i radi. Uutkana dubokim snom
nestat e s dvora i stii na otok. Spoznat e
da sam lukaviji od nje. A sad idi Simono, i ne
pokazuj se nigdje. Sutradan u razglasiti da je
pobjegla s tobom. Evo, to je tvoja zadaa.
Vidi imam dvije ruke, u jednoj kraljevski dar,
u drugoj tvoju glavu.
- Velianstvo, ne sluim daru ni svojoj glavi,
ve kralju.
- Tako valja, mome. Pravo mi je pisao tvoj
ujak Antonio: Simono je sazdan od vjernosti.
Evo ti praak. Idi i neka doe Bartolo.
Uzevi od kralja kutijicu od slonove kosti,
Simono se pokloni i izie, a kralj oslovi
Francesca:
~ 1239 ~
- Pokuao sam saznati nije li joj Damir rekao

na razgovor kod Apolonovog kipa.
- to si razabrao?
- Izbjegavala je odgovoru vjeto i lukavo i ba
je time po tvrdila moje sumje.
- Ona zna to smo nakanili?
- Pa onda? Na otoku moe govoriti samo
valovima.
- A Damir?
- Upravo idem da svrim s njim da spokojno
veeram, jer nemam mira dok nau tajnu ne
vidim u Damirovoj glavi mrtvu.
Vrata se naglo otvore. Starija gospoa ue sva
blijeda i usplahirena.
- No? Govorite!
- Vrlo je zlo i primalja kae da ete za kratko
vrijeme dobiti unue.
Ferrante radosno klikne:
- Francesco! Isabella! i potri prema riznici.
Keri moja! Hitro, ustaj! Doite djeco da
budemo u blizini. Raa se novi Aragonac!
Kao u groznici kralj pohiti dugakim
hodnikom u zapadno krilo dvora. Isabella se
~ 1240 ~
odmah vrati iz riznice i slijedi kralja s

Francescom.
Uli su u veliku udobnu kraljevskim sjajem
namjetenu dvoranu. Tu su nali etiri
lijenika u tihom razgovoru:
- Kako je? Hoe li biti sretno? -upita Ferrante
pun brige.
- Nadamo se, velianstvo, najboljemu. Sve je
kako treba, samo to vojvotkinja mnogo pati.
- Nagradit e joj aragonske boanstvo patnje
bude li sin- baci se na poivaljku i usklikne: -
Svadbenim sveanostima pridruuje se
sveanost krtenja. Odmah e u Ferraru
brzotea da javi vojvodi.
Dok brzotea i lijenici ekaju, kralj se kao u
groznici krsti. Sve u dvorani pogledava plaho,
smjerno, diskretno. Oekuju na svijet novog
Aragonca, U tiini odmiu asovi.
S visokih obojadisanih prozora nestaje sunce.
Predveerje je. Vrata dvorane irom se otvore.
Prosijeda, otmjena gospoa u tamnoj svili
izie. Polagano prolazi po sagu i stane pred
nepominim kraljem:
- Kraljevsko velianstvo, ovog asa ugledao je
svijetlost svijeta divni unuk!
~ 1241 ~
Oinut munjom tih rijei, kralj Ferrante

uspravi glavu, isprsi grudi i uzvikne:
- Sin! Sin! Nova zvijezda vlasti aragonskog
roda. Francesco, sin! To je tvoja zvijezda
prethodnica!
Nitko ne shvaa to znai taj povik mladom
princu. Kralj se uzvikao, zarumenjela lica i
zaarena pogleda:
- Brzotea neka juri u Ferraru! Na kulu aljite
trubae. Na bedeme vojnike. Neka nad
Napuljom zagrme topovi! Svi gosti na okup!
Napuljski kralj stoji na balkonu otvorenom
prema gradu i gleda u svijet to grne pred
dvor dozvan trubama s kula i topovima s
bedema. Kralj objavljuje podanicima da je na
dan svojih svadbenih sveanosti postao djed
novoj nadi velike i slavne aragonske
kraljevske porodice. Govori povienim glasom,
svaka mu je rije ponos, a narod osjea kao
da ga gaaju strijele. Iza kralja stoje mlada
kraljica, prestolonasljednik Alfonso, prinevi
Federigo, Francesco, Isabella i druge keri.
Vrvi narod, vojnici jedva prokruju put
kraljevskim gostima to iz svojih stanova
hitaju u dvor.
~ 1242 ~
- Rodio se glasnik onoga koji e doi! -

uzvikuje napuljski kralj zadihan od sree.
Tada kraljevska obitelj polazi u svoje odaje da
uzme sveane odore.
- Kralj oblai odoru od zlatnog brokata i klie
Francescu:
- Ovo nenadano roenje predznak je,
Francesco. Gordana ivi samo zato da bude
majka nae slave i moi na sjeveru.
Ludovanje kraljeve sree rastavilo ga ovaj as
od svake druge misli. Zaboravlja na Damira u
tamnici i svoju namjeru koja ga je proimala
as prije nego to su navijestili poroaj sina
njegove keri. Ide u dvoranu to je ve
ispunjena gostima.
Zapoela je gozba.
- Neka puk pije! zapovijedi kralj. Ove noi
neka Napulj pliva u vinu i svjetlu.
~ 1243 ~
VEERA S PRASKOM
A gore u raskonom zatvoru sjedi Gordana.

Trublje i topovi pobude njenu pozornost.
Uzdigla je glavu i slua. Pola je k prozoru.
Ponovni zvuci trublje odmame joj misli i
pogleda prema kuli to se izboila nad more.
Na zavoju napuljske obale opazi trku naroda
prema dvoru. Uzalud smilja to bi mogli biti
uzrok buci i trci, trubljama i topovima.
Kao da je neto iz druge odaje zautilo,
zatropotalo. Gordana se stisne k zidu. Osjea
da nije zaboravljena.
Ispred odaje u kojoj je zatvorena stoje Alberto
i Bartolo u tihom razgovoru. Tad se pojavi
Simono nosei pladanj s jelom i pozlaeni
svijenjak s goruim svijeama. Simono unese
jelo u prvu odaju i tiho ree Albertu.
- Evo, tu je i praak. Kralj eli da pospete
poslasticu i vino neka djevojka zaspi do sutra
u podne.
- Znam. Princ Francesco bio je ovdje i
naroito me upozorio da djevojku ne bih
otrovao. Kao da ja ne znam svoj posao.
- Moe li se otrovati ovim prakom?- upita
Simono.
~ 1244 ~
- Samo uspavati. Moda bi se moglo i otrovati

kad bi se usulo mnogo, ali znam to radim.
- Velianstvo mi je naredilo da s djevojkom
govorim o kunom zatvoru naih dvorana
kako bi se smirila i to slasnije progutala
veeru- smjeka se mladi kraljev pouzdanik. -
A ba mi nije do toga da za vrijeme ovakve
velike sveanosti zabavljam neku dvoranku.
Bartolo otvori vrata Simonu koji ue ravno k
stolu, ogleda.se po dvorani i kad spazi
Gordanu, duboko se pokloni i ree joj
uljudno:
- Plemenita gospoice, nosim vam veeru.
Nadam se da e vam prijati
Ona ne odgovori, a Simono primijeti:
- Znam, nije vam ovdje ba veselo. Svi smo mi
ve iskusili ovakav zatvor i poe k vratima
gdje stoji Bartolo, mirne na njega, i onda
zatvori vrata.
Uputio se opet k stolu, stao uzimati s pladnja
tanjure i zdjele i ureivati djevojci stol za
veeru. Ona stoji postrance promatrajui.
- Sigurno ste ogladnjeli, plemenita gospoice?
Ohladit e vam se jelo.
- Nisam gladna, ali eam.
~ 1245 ~
- Evo, ima tu i vina. Posluit u vas. Neka

vaa milost izvoli pristupiti k stolu.
Gordana promatra mladia pazei na svaku
njegovu kretnju. Pribliava se s druge strane i
ostane nasuprot Simonu. Onda prui ruku za
vrem.
- U tom trenutku Simono zgrabi vr i povue
ga k sebi.
Njegov smueni pogled sretne se s njezinim,
zauenim, pitajuim. On se sagne preko
stola, pogleda k vratima i opet nju. Najednom
se mladievo lice promijeni. Mjesto latinske
rijei, Gordana uje aptanje na hrvatskom
jeziku.
- Ne izrecite ni rije, ne udite se to vas
oslovljavam hrvatski.
Njezine usne ostale su malo otvorene kao
uvijek kad je zateklo neto neoekivano.
Gleda mladieve tamne oi to vrebajuom
pozornosti zirkaju na vrata. Tada se on jo
vie nagne k njoj:
- Vaa je domovina i moja, va kralj je i moj
kralj.
Ona zapanjena uti.
~ 1246 ~
- Ja sam neak Antonija Zadarskog,

ispovjednika kraljice Beatrice.
Njezin se pogled upre u mladievo lice.
- Kad sam vas prvi put ovdje ugledala,
spomenula sam Brodariu da sam ovo lice ve
negdje vidjela. Vaa slinoj s fra Antoniom
velika je. Sjeam se. Kraljica je kazivala
jednom u pero svojem kopisti pismo kralju da
uzme u slubu neaka svojeg ispovjednika.
- Iz Zadra ujak me poslao napuljskom kralju.
- I dobro vam je?
- Kako je meni u ovom groznom svijetu to
samo znam ja. Moj ujak ne sluti u kakvu je
bezbonu slubu dao svojeg neaka. Ne
smijem mu pisati pisma koja bi mu to
dojavila, jer bi dospjela u nepozvane ruke bilo
ovdje, bilo tamo. Kad sam vas prvi put
ugledao one veeri, uo sam vau primjedbu
to ste je rekli starom dvoraninu Brodariu.
- Zato ste me slijedili, opominjali, kad sam
govorila s uenjakom? Zato ste mi kratili
slobodu?
- Po kraljevskoj zapovijedi i sluei kralju.
Slutio sam zlo pa ipak nisam imao snage da
~ 1247 ~
vam slutnju povjerim, ali danas moja vam je

ruka ubacila u sobu pismo.
- Dakle, vi?
- Kad sam doznao to se kani, pozvao sam
vae druice iz odaje da budete sami, jer me
teko pritisla savjest gledajui kako djevojku
mojeg roda, moje domovine kane upropastiti.
- Upropastiti? Kako?
- Spleli su vam strahovitu zamku.
- Dakle, moj boravak u toj odaji ne znai
kaznu?
- Ova je odaja va put na otok Ischiju.
Od tog imena preleti Gordanu strepnja kao
onog dana na lai kad je Francesco slavio
"gnijezdo ljubavi!"
- Mene zatvoriti tamo? Zato?
- S lae sam vas imao odvesti gore.
Gordani je lice problijedjelo, a oi joj sijevaju.
- Svoju sam glavu izloio, uvjeren da me
neete odati.
- Razumijem va poloaj i neu zlorabiti vau
plemenitost. Vi ste me zadrali da ne odem na
~ 1248 ~
lau. A to je moja srea. A to kane sada sa

mnom ovdje?
Simono pogleda prema vratima.
- Tamo stoje dva Napuljca. Dopustite mi da
vam doem blie. U ovom vinu i u ovim
poslasticama ima neto to vas moe
uspavati. A onda vas ja i ona dvojica moramo
odnijeti na lau i pratiti na otok.
Pogledala je u zdjele pune jela i pehar to ga
jo i sada mladi dri u ruci. Toliko otkrie
gotovo je smete i pobudi sumnje u mladievu
iskrenost.
- Govorite li vi istinu?
- Zato bih lagao?
- To, dakako, ne mogu prozrijeti, ali vi ste me
naveli i nudili s veerom.
- Da vas domamim od onih vrata k stolu jer
tamo u drugoj odaji ekaju ona dvojica pa bi
mogli uti da sam priao k vama, a vi sad
sami ocijenite.
- Kakva me na otoku eka sudbina?
- Sramotna!
- Kralj? Ne, Francesco!
~ 1249 ~
- On?
- Da. Tamo mi je naloeno ostati dok na otok
ne doe on.
Zapanjeno gleda mladia ije su oi uprte u
zatvorena vrata.
- Ima li iz ove dvorane izlaza?
- Ne moete izai, a da vas ne bi vidjeli i
uhvatili ona dvojica vani.
- Kralj mi ree da je zatvoren u na dvoranin-
ree Gordana.
- Bit e tako.
- Gdje je?
- To ne znam. Onoj dvojici je vie poznato
nego meni. Mislim da je mladi ve osuen ili
usmren.
- To je uasan zloin.
- Ja sam jedino mogao sprijeiti da zaloite
slastice i pijete vino, dakle vas ove noi ne
moemo odnijeti na otok.
- Ali Francesco bi mogao da to i ne doeka.
Nita ga ne moe sprijeiti da provali ovamo.
Nije li tako? -upita Gordana.
~ 1250 ~
- Oito je kralju mnogo do toga da nitko na

dvoritu nita ne posumnja. Odluio je
proglasiti da ste vi pobjegli sa mnom. Ba su
mene odabrali jer sam va zemljak, kako bi to
svijetu izgledalo vjerojatnije.
Ona pokae prozore.
- Da nisu zakovani, smjesta bih se bacila
dolje i tako pokuala spasiti.
-Ova raskona odaja nema ni vrata ni
prozora kroz koja biste mogli nai izlaz.
Sa zebnjom itavog bia razabire da joj nema
spasa.
- Pokuajte ekati. Danas je kralj mahnit od
sree zbog roenja unuka. Pije dvostruko, opit
e se i do sutra zaboraviti to je odlueno s
vama.
- A ona dvojica vani kakve imaju zapovijedi.
- Da vas odnesu na lau. Moram javiti kralju
da ste zaspali, ali to neu moi izvriti.
- to e vas sprijeiti?
- Jer u umjesto vas zaspati ja!
- Vi? Zato?
~ 1251 ~
- Da spasim glavu, uzet u nekoliko kolaia i

vina, a kad se sutra probudim, rei u kralju
da ste vi posumnjali da u jelu ima praka. Da
vas razuvjerim, morao sam pojesti nekoliko
kolaia i piti vina. Naravno, onda sam
zaspao. To je moja sigurna obrana.
- Moete li poi dolje, barem toliko da
obavijestite mojeg prijatelja Aversu?
- Ne pouzdajem se u ove vani. Pokuat u
obavijestiti vaeg paa Stjepka.
- Kad bih barem mogla sii u moju odaju?
- Ovim putem ne moete. Kako rekoh, tamo
straare ona dvojica.
- A s ove strane? to je tamo?
- Ne znam. Nikada me kralj nije poveo ovamo,
ali onu dvojicu vidio sam katkad kako onamo
vode neke goste koji nikad vie nisu odanle
izili.
- Ovdje su vrata, ali nemaju kvake ni zasuna.
Ogledavala sam.
- Onda je tamo sigurno nevidljivi mehanizam
za otvaranje.
- Potrait u ga, svijetlite mi!
- Oni mogu ui da vide to tako dugo radim.
~ 1252 ~
- Dakle, sama u.
- ekajte, prije se moram udaljiti iz ove sobe,
da one napolju zabavim.
On se ogleda k vratima i sagne se k njoj
apui:
- Moda bi se dalo ispitati kod one dvojice ima
li odavle puta do odaje vaih dvoranki.
Ona ga promatra. Njegova pripravnost da joj
pomogne opet joj se uini sumnjivom, to on
trai za nagradu? Ova okolnost pokrene njeno
pitanje:
- to vas je nagnalo da inite za mene tako
veliku rtvu?
Slegne ramenima i gleda joj otvoreno u oi:
- im sam dobio nalog od Francesca, pa onda
od kralja da bdim nad vama i da nikog ne
putam u vau blizinu, osjetio sam da se
obojica, sin i otac, oito za vama otimlju. No,
kasnije vas je kralj odstupio sinu i sada su
sve odredbe suglasne.
- Niste mi odgovorili na moje pitanje.
- Kad sam vidio vau neobinu ljepotu koja je
pobudila pozornost itavog Napulja, saalilo
mi se to e tako lijepi cvijet biti strahovito
~ 1253 ~
zgaen. A kad sam vas uo progovoriti

hrvatski, osjetio sam kao ubod noa u svoje
srce. Bio je to prvi glas moje domovine otkad
sam ovdje. Prva zraka domovinskog sunca.
One noi nisam usnuo. Osjetio sam izmeu
vas i sebe put koji me zvao da vas izbavim.
Strah za svoju glavu bio je jai negoli moja
nakana da vam pomognem. Stvarao sam
razne osnove, ali nikako nisam mogao da se
za bilo koju odluim. Danas, kad su odluili
da vas vode na otok, moja savjest to nije
mogla podnijeti. Uinio sam radije izdaju, jer
ne mogu podnijeti da se izvri takav zloin
nad kerkom moje domovine.
- Kako da vam to uzvratim?
- Zauzvrat molim jedno: mojeg ujaka
obavijestite kako me prepustio napuljskoj
movari i neka me odavde uzme ako nee da
postanem lupe ili samoubojica.
Mladieve se oi orosie. Gordana poloi svoju
bijelu mekanu ruku na njegovo rame:
- Ugledam li ikad ponovo svoju domovinu,
zadajem vam rije: bit ete osloboeni!
- Hvala vam plemenita gospoice- ree i
poklekne ljubei skut njenog ogrtaa.
~ 1254 ~
- Sad moram poi primijeti on da vidim to je

vani. Vratit u se da vas obavijestim a vi
sjednite k stolu kao da kanite veerati, barem
zaprljajte tanjur.
Ona prie k stolu, a mladi poe k vratima i
nae se u sobi s Bartolom i Albertom. Jedva
to je zatvorio vrata, na svoje zaprepatenje
opazi princa Francesca. Pokuao je da se
zakloni u sjenu kako bi sakrio uzbuenje.
- Dakle? tiho -upita Francesco Simona. -Je li
veerala?
- Preda mnom nije okusila nita. Kad sam
izlazio, pola je k stolu.
Francesco uini dva koraka prema vratima, a
Simono e hitro:
- Visosti, poeo sam joj priati koliko sam
puta bio pritvoren, dapae i najpouzdanija
dvoranka vojvotkinje od Ferrare. Mislim da bi
bilo najbolje kad biste je sada pustili na miru
veerati. im djevojka zaspi, odmah u javiti
kralju ree Simono.
- Ne kralju, nego meni, izravno meni- naloi
Francesco. -Doi odmah im usne- opetuje
on, jo uvijek u vlasti svoje krvi to ga svom
snagom odvraa da eka otok.
~ 1255 ~
Kad je poao dalje, jo jednom se okrene

Simonu.
- Ravno k meni jer mi je kralj prepustio da se
brinem za sve, a vi -okrene se Bartolu i
Albertu -da se niste udaljili odavle.
- Visosti ree Simono- da se udaljimo jedan
po jedan na veeru?
- Ne, odredit u da vam jelo poalju gore.
I ostavi ih.
Simono se klanjao za Francescom sve dok nije
siao niza stube. Onda zatvori vrata, sjedne
na malu stolicu, pa naoko ravnoduno stane
promatrati Alberta i Bartola. Neto
meusobno potiho razgovaraju. Oito ne ele
da ih Simono uje. Bio je privikao da
razgovaraju pred njim tiho i nikad se nije
obazirao znajui da njih dvojica kao prvi
kraljevi pouzdanici imaju mnogo toga tajiti
pred njime jer njemu kralj nije povjeravao
svoje skrovite ine niti ga uvodio u odaje
svojeg dvora. Onamo su osim kralja imali
pristup samo ova dvojica. Simono se nije
mnogo brinuo za njihov posao ni za kraljeve
korake, sve do onog asa kad je osjetio koliko
bi mogao koristiti Gordani da je bolje upuen
u odaje i prostorije koje
~ 1256 ~
su se nizale iza sobe u kojoj je amila

djevojka. Nije prolo mnogo vremena kad se
pojave sluge nosei obilnu veeru.
- Dolje svi gosti piju, itav Napulj pliva u
vinu- kae Simono- a nama nisu dali ni vr
vina.
- Pravo velite, mladi gospodine povlauje
Bartolo i naloi sluzi:
- Donesi jo dva puna vra junjakog vina.
- I meni jedan- naglasi Simono.
Najednom se on digne i pone prislukivati na
vratima u Gordaninu odaju.
- Zar ste to nauli?- upita Alberto i pozorno
gleda onamo.
- Gotovo sam zaboravio svoju dunost da
prislukujem to ona tamo radi i prisloni uho
na vrata. Nita ne ujem. Ni traga kakvom
zveketu posua.
- Ova gospoica otmjeno jede i ne lupa kao
njeni dvorani sa sjevera ree Alberto vaui
peenje.
Simono se polagano vraa, opet stane,
prislukuje, a onda se vrati k stolu.
~ 1257 ~
Njegove su oi jo uvijek bile uperene u

Gordanina vrata.
- to vas, dovraga, uznemiruje? upita Bartolo.
Neprestano mi se ini kao da ona s nekim
razgovara -odgovori Simono.
- Taj netko bit e jedino ona sama.
- Nekako me snalazi neprestana sumnja da bi
se mogla sastati s onim svojim dvoraninom u
modroj odori sa utim perom na klobuku.
Bartolo pogleda Alberta, nasmije se i primijeti:
- Nee on vie nositi pero na klobuku.
- Zar ste ga odjenuli u napuljsko ruho?
- Dovijeka e nositi purpurnu odoru naeg
plemia- naglasi Alberto i pogleda Bartola.
- Gle- sjeti se sada Alberto -gdje je pismo to
smo ga nali kod njega?
- Uzeo ga je kralj- i okrenuvi se k Simonu
nastavi. -Zar vam velianstvo nije dalo da
prevedete neko pismo s vaeg jezika?
- Kad me zvao, upravo je najavljen poroaj
sina vojvotkinje od Ferrare.
- Do avola- naljuti se Bartolo -da je taj
ferrarski vojvoda priekao, da je doao na
~ 1258 ~
svijet sutra, sad bismo nas trojica plivali u

vinu kao oni tamo dolje.
- I ve bi bilo sve svreno.
- Samo da ona tamo zaloi veeru, bit e i
tome kraj- umiruje Alberto.
To ponuka Simona da ponovo ustane i poe k
vratima. Njegovo lice odaje pozornost to
obojicu kraljevih pouzdanika navodi da
pitaju:
- ujete li zveket suda?
- Naprotiv, grobna je tiina.
I onda se vrati k njima pa pone aputati:
- A to bi bilo da ona izae iz one odaje?
Dvorani se nasmiju, a Bartolo podrugljivo
primijeti:
- Morala bi se provui kroza zid.
- Iza zastora su vrata, to znam -primijeti
Simono.
- Ne bojte se, mladiu, ona vrata ne bi ona
nikad otvorila.
- To je pitanje. enska glava zna se svemu
dosjetiti.
~ 1259 ~
- Ali firentinskoj kvaici na vratima nee se

dosjetiti nikada. Takvih zatvaraa ne poznaje
ni itava Italija, a kamoli na sjeveru. Na kralj
kupio je tu tajnu za suho zlato od nekog
odbjeglog pouzdanika dvorskog bravara
Lorenza de Medici.
- O tome nikada nisam nita uo- mirno
nastavlja Simono.
- Nije ni potrebno da ujete -ree Bartolo i
srkne vino.
- Dosta mi je da znam da ne moe otii. Sad
mogu mirno nastaviti -veli Simono.
Ravnoduno sjedne k stolu pa nastavi jesti
zapoevi razgovor o gozbi u donjem katu kao
da ga nita drugo ne zanima. Nakon obilne
veere Bartolo i Alberto legnu na poivaljke.
Simono ustane.
- I vrijeme je- naglasi Alberto. -Ako je zaspala,
bit e naoj strai kraj. Na posao preuzet e
princ Francesco- i pri tom se dvolino
nasmije.
Svom pozornou i opreznou dvoranina koji
izvrava zapovijedi svoga gospodara, Simono
poe prema Gordaninoj odaji, prisluhne, onda
otvori vrata i ue.
~ 1260 ~
Plaho pogleda oko sebe. Djevojku ugleda

ispred zastora koji je visio na mjedenoj ipki.
Potri po sagu k njoj i apne:
- Francesco je bio tu.
- to je rekao? -napeto e djevojka.
- Naloio je neka mu javim im usnete, samo
njemu, nipoto kralju. Osjeam: on kani ui
ovamo. ini se da mu je dodijalo ekati da vas
odvedemo na otok.
Ona pokae pogledom na zastor i primijeti:
- Tamo nisam nala nikakav trag kako se
otvaraju vrata.
Oni vani spomenuli su neku firentinsku
kvaicu.
Blijedo Gordanino lice se razvedri:
- Kraljica Beatrice ima takav zatvara u svojoj
odaji u Viegradu.
- Treba ga znati otvoriti.
- Uputila me Beatrice kako se otvara da mogu
svakog asa k njoj. Ako je to, onda bih
mogla...
- Onda biste ipak moda nali put u prvi
sprat.
~ 1261 ~
- Neto moram nai onkraj vrata! Hodnik ili

bilo to mu drago. Mislim da biste vi trebali
izai i paziti da nitko ne ue.
- Ako ne naem izlaz, pokucat u i traiti
vodu. Vi neto smislite. Uspavajte Napuljce
koji s vama strae pred vratima. Samo
pourite. Svakog trenutka vas i mene eka
katastrofa. Moramo raditi brzo.
On potri na vrata. Kad je uao u sobu k
Napuljcima, Alberto zapita:
- Zar spava?
- Sumnjiava je- odgovori Simono. -Poela je
griskati kolaie tek kad sam ja prvi poeo
jesti. Ba njih sam dobro posipao apne
Alberto i ponovno se protegne na poivaljci
dok Bartolo ustane. Nema tu sada drijemanja.
Valja ostati na strai. Kolai e je brzo
uspavati.
Doa
~ 1262 ~

Marija Jurić Zagorka Gordana 1 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Marija Jurić Zagorka Gordana 1 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MARIJA JURI ZAGORKA

Preko grike tvrave zavirilo je sunce na

- Ali, -ape Isabella- Kvinto je oklijevanjem

Ona se, dok nema kraljice na dvoru , smatra

- Tie, Enrico, groznica trese tvojim razborom.

jakog nosa, ire se u podrugljivi smijeak,

gestom razmakne pred Isabellom zastor. Ona

Polaganim koracima kralj prilazi prozoru.

oni Isabelli i s rimskim plemiem otie u

Dugoljasto lice puno je sunanih pjega, ali

pouzdanika. Tada uini rukom kretnju otru,

- A ja nemam zakonitog potomka. Moj brak s

- A protivnici? Oni ute kad ja govorim o

Ovaj odgovor uzbudi oba kancelara. Ustanu.

mi pie? Jo nisam ni znao kada u stii u

- To vie trebalo bi za kraljiina boravka

svjetlucave tamne oi i otvoreno elo pokazuju

nije daleka od kraljevske asti; napokon da

u ime princa Ivana i predao mi prsten Biance

dan pretvorili u sveanost. Dragi moji

pojas i priblii protivnicima. Mlaeg pogleda

- Ne bih to uinio, moj oe, ali kad gost teko

I princ i njegov protivnik ute.

gospoda na mojem dvoru razbijaju poput

S ovim rijeima kralj krene natrag u palau.

potajice pogledaju, na to Filipec tiho

- Velikoj vaoj osnovi, velianstvo, ne prijeti

- Ne, velianstvo, samo utvrujem da e

U tiini se uje samo pritajeno teko disanje

maeha osjea prema sinu neke druge ene

opasnom. Baka i Filipec ute i sluaju, a

kraljici pomogli sprijeiti enidbu koja ima

odvratili od namjeravane vjeridbe s Biancom".

iskazivali mu naroita prijateljstva, obasipali

- Tiho. Kralj se vraa- upozori Filipec.

je razlog vodi protiv prineva vjenanja i, jesu

Njegovo ovalno lice izraava duu vjeno

- A to gubim ja kad me dijele od vas?

prijateljstvo je najvee dobro to su ga

- Ti si znao? Da, ti si stariji, mudriji, mirniji

- Damire, i ja se mogu zakleti tebi na svoju

Kralj Matija stoji pred kipom kraljice Beatrice

izazvati, kao da kralj nije uo ili se inilo da

- Svakoj u zapovijedi udovoljiti, samo ovoj ne

- Digni je, sine, visoko je digni, ponosno gledaj

- U tebi nema lai, govori istinu, ali tko zna

Radulo uvede visokog Alfonsa Borgiu. Glava

- Velianstvo, uistinu ne znam kako izgleda.

vie iziskuje da nitko ne sazna o dvoboju,

- Njegova su usta estito zabravljena- nasmije

- Hoe li dokaza da si zaslijepljen!?

moj trgnuo ma? Za nagradu oprostit u ti da

- Princ to nikad ne bi meni zapovjedio!

sam te tvrave, ali jo nisam dopustio da

- Nisam oe. Prijateljstvo se razvija samo od

- Razveselit u vas veoma, svu u panju

zdjelom. Na sijedoj joj kosi crna kapica. Od

- ini se da je potamnjela pamet mojih

tek u manjem okviru. Cellini je to lijepo

dvorane. Enrico mrko pogleda kardinalova

- Kako? Princ je govorio o kraljiinoj kreposti?

odaju gdje stoje kralj i princ u vrlo ljubaznom

- Trebam va istinski odgovor, Alfonso! Da li