BIBLIOTEKA LOGOS NIJAZ IBRULJ

Ureivaki odbor
Samir Arnautovi
Muhamed Filipovi, predsjednik,
Nijaz Ibrulj i Hidajet Repovac FILOZOFIJA LOGIKE

Urednik
Muhamed Filipovi

Sarajevo -Publishing
1999.
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

1:16

IBRULJ, Nijaz
Filozofija logike / Nijaz Ibrulj. - Sarajevo :
Sarajevo-Publishing, 1999. - 246 str. ; 21 cm. -
(Biblioteka Logos)

Bibliografske i druge biljeke uz tekst

COBISS / BIH-ID 6786054

, .
ISBN 9958-21 - 112-2
 7

PREDGOVOR

Aktivnost integracije i distribucije proima cjelokupni o-

vjekov jezik, miljenje i djelovanje; njegov praktini i teorijski
um, uz pomo malog broja operacija (konjunkcija, negacija,
kvantifikacija) koje ine logike konstante, sabire i razdjeljuje
varijabilne elemente jezika, svijeta i miljenja u beskonane ko-
nanosti (skupovi, klase, relacije, atributi) u kojima se koreliraju
realne stimulacije i virtualne simulacije, ijom se konstrukcijom,
rekonstrukcijom i dekonstrukcijom formiraju i transformiraju
"dobro ureene formule" jeziko-gramatikih i mentalno-psiho-
lokih struktura koje se u svijetu saznanja imenuju pojmom svi-
jeta, pojmom jezika, pojmom duha. Svijet pojmova, koji se uzi-
ma u kvantificiranoj formi govora / "(x) (Fx) I kao realni ili egzis-
tentni, a u substitutivnoj formi / " { x : Fx}" I kao virtualni ili sub-
zistentni zbog apstraktnosti klasa i relacija, konstruira mreu
multipliciranih logikih openitosti, njihovih relacija ili zakonitih
sukcesija koje se mogu izraziti, parafrazirati i prevesti iz jedne
notacije u drugu salva veritate ed salva congruentia. Vanjsku
stranu ove aktivnosti producira promjenljivi kritiki i analitiki
idiom (ontoloki, matematiki, pragmatiki, semantiki) koji je
usmjerava na odreenu vrstu karakterizacije ili tematizacije te-
meljnog filozofskog problema jednomnogo. Unutarnju stranu
ove aktivnosti potpuno odreuje ideal, u jednom pravcu ideal
jednoznanosti ili jednostrukosti, u drugom pravcu ideal mno-
8 9

goznanosti ili mnogostrukosti: gramatiko/jezike, logiko/ka-
tegorijalne ili ontoloko/analogijske.
Ideal jednoznanosti, koji je vodio ontoloki idiom karak-
terizacije relacije bitka i trpnosti koje mu pripadaju po sebi,
izaen je u Aristotelesovoj henologici stavom struktura. U tom se smislu filozofija logike pokazuje kao po-
; u teoriji o logici termina, poznatoj pod nazivom druje istraivanja mree odnosa izmeu logike/kategorijalne i
Proprietates Terminorum, izraen je utvrivanjem svojstava koja
dobijaju termini u njihovoj upotrebi kao significatio ili supposi-
tio; kod Leibniza u ars combinatoria (lingua characteristica i
lingua ratiocinator), u diferencijalnom i infinitezimalnom ra-
unu; u Kantovoj transcendentalnoj logici jednostrukom (empi-
rijskom) upotrebom istih formi saznanja; kod Fregea u proiri-
vanju saznanja kroz iWiedererkennungsurteiIe", te razlikovanju
smisla i znaenja izraza; u Carnapovoj fenomenalistikoj orijen-
taciji "racionalne rekonstrukcije" ili orijentaciji na iskaze opa-
anja (motrenja); u Tarskijevoj rekurzivnoj definiciji (Konven-
cija T) i semantikoj unifikaciji varijabli.
Ideal mnogoznanosti ili mnogostrukosti zainje se novim
pojmom beskonanosti ("konana/prava/beskonanost", "Eigen- ili analitikoj, te holistikoj ili holofrastikoj. Logika se, kako
tliche-Unendlichkeit") ili sa Cantorovom teorijom skupova (Ma-
nnigfaltigkeitslehre), i razvija u Benthamovoj i Fregeovoj ekspli-
kaciji kontekstualne definicije; u Wittgensteinovim jezikim ig-
rama, Russellovoj teoriji konanih opisa, Austinovoj mnogostru-
kosti upotrebe govornih radnji ili izgovaranja reenica {utterance
of sentences); u Strawsonovom razlikovanju stilova uvoenja
singularnih i generalnih termina u govor; u Quineovom rela-
tivnom empirizmu sa tri negativne teze: ontolokom relati-
vitetu, nedokuivosti refernecije i neodreenosti prevoda; u Da-
vidsonovom aposolutnom empirizmu ili radikalnom holizmu; u
Putnamovom internalistikom razlikovanju istine i racionalne
prihvatljivosti, te u Rortvevom strogom holizmu ili pragmati-
zmu/etnocentrizmu .
Bilo daje voen idealom jednoznanosti, bilo idealom mno-
goznanosti, kritiki i analitiki idiom je stalno za logiku otvarao
pitanje ontolokih i epistemolokih pretpostavki aktivnosti inte-
gracije i distribucije elemenata misaonih, jezikih, i fizikih
ontologijske/analogijske openitosti, podruje na kojem, povo-
dom formalne logike, niu ontoloka i epistemoloka pitanja
porijeklu i primjeni onog logikog, vrsti i egzistenciji entiteta
na koje se izraene logike forme odnose, te pitanja egzistenciji
(realnosti) ili subzistenciji (virtualnosti) samih logikih formi.
Usvajanje i upotreba skraene ili proirene notacije singularnih
elemenata (vlastita imena) i denotacije skupova elemenata (pre-
dikati), predstavljanje sistema multiplicirane logike openitosti
u sistemu znakova, prirodnog ili artificijelnog jezika, pitanje
egzistenciji ovih openitosti, te pitanje njihovom porijeklu i
primjeni, ini jedinstvo problema filozofije logike u njenim ra-
zliitim koncepcijama: ontolokoj ili metafizikoj, atomistikoj
kae Wittgenstein (Tractatus), mora brinuti samoj sebi. Jezik
se, kako kae Wittgenstein, (Philosophische Grammatik) mora
brinuti samom sebi. Filozofija logike se mora brinuti i logici
i jeziku. Ta briga ispunjava ovu knjigu.
***
Knjiga koju predajem javnosti na prosudbu nastala je sa-
imanjem irih istraivanja provedenih u doktorskoj disertaciji
pod naslovom Filozofija i filozofija logike. Prilog istraivanjima
ontolokih i epistemolokih pretpostavki logike, koju sam odbra-
nio 1998. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Profesoru
Muhamedu Filipoviu, koji je bio mentor toga rada, dugujem
filozofski odnos prema temeljnim logikim problemima. Bez tog
10
odnosa logika istraivanja bi "spala na tri slova" (konjunkciju,
negaciju, kvantifikaciju) i njihovu kanonsku notaciju, logika bi
bila potpuno izolirana iz filozofije i odvojena od temeljnih filo-
zofskih pitanja.
Misli koje su ovdje izloene miljene su dok su barbarske
horde sa brda palile Sarajevo, ubijale njegove graane i topov-
skom paljbom "razvlaile pamet" njegovih stanovnika. Pitanje:
da li je logika univerzalno prihvatljiva? - distribuiralo se u pi-
tanja minimumu i maksimumu racionaliteta, te minimumu i
maksimumu moralnosti. Autor je doao do spoznaje da u "ljud-
skim stvarima" samo forma ivota moe biti forma dokaza, tj.
da minimum istine zahtijeva minimum morala, a da trunka
morala zapoinje sa trunkom istine. Da bi odagnao loe misli
koje su uvijek vezane uz pitanje istini i moralu, autor je krenuo
putem karakterizacije onog logikog, putem kojim je jedino bilo
mogue dospjeti do tolerancije, irokogrudnosti, univerzalnosti i
njihove rekurzivnosti u ijoj se mrei onda (tek) mogu procje-
njivati "ljudske stvari". Profesoru Andreju Uleu iz Ljubljane i
profesoru Rasimu Muminoviu iz Sarajeva zahvaljujem za ljud-
ski odnos koji su iskazali u, - za mene -, tekim trenucima, kojih
je u ratu i nakon rata bilo napretek.
Autor, 1998.
S araj evo-Ljubljana
11
UVOD
Filozofija koja se zaela polovinom XX stoljea obiljeila
je ovo vrijeme antiesencijalistikim i postmetafizikim zahtje-
vima za falibilnim, relativnim, pragmatikim, internalistikim,
holistikim, inkomenzurabilnim, znanstvenoanarhistikim i mo-
dalnim/devijantnim racionalitetom, koji na temelju izmjenjenog
kritikog i analitikog idioma istraivanja unutar znanosti, logike
i jezika trai sve vei prostor za spoznavanje epistemolokog
objekta kroz kontingenciju jezika, sopstva i drutva, kroz odbaci-
vanje ekonomije miljenja sprovedene u kanonskim
notacijama simbolike logike i povlatenim epistemologijama
u povlatenim diskursima, kao i kroz odbacivanje
metodolokih principa kao vjenih i nepromjenjivih logikih
zakona.
Od Cantorovog oduevljenja izreenog tvrdnjom alles
moglich, a zapisanog u njegovom uvenom spisu Grundlagen
einer allgemeinen Mannigfaltigkeitslehre iz 1883., koji je bio
odgovor na Kantov "horror infiniti"1 ili ograniavanje saznanja
na predmete mogueg iskustva i ostavljanje transcendentnog iz-
van spoznaje, pa do Feverabendovog znanstveno/anarhikog
anything goes, znaajno je promjenjen pojam epistemologije:
Cantorov epistemoloki optimizam, pronaen u jednom sasvim
novom pojmu beskonanosti, u pojmu Eigenuich-Unendliche ili
u konceptu transfinitnih skupova, znaio je da je sve mogue
1 Cf. Cantor, G. (1962): Gesammelte Abhandlungen mathematischen und
philosophischen Inhalts. Georg Olms, Hildesheim. S. 173)
14
moe se osloboditi pitanja vrsti i egzistenciji entiteta na koje se
odnose logike forme, logike varijable i logike konstante,
lingvistike univerzalije i lingvistike partikularije, a s druge strane
niti pitanja da li su logike forme samostalne, da li imaju svoju
egzistenciju u umu ili u nekom vjenom i nepromjenjivom svijetu
formi, ili nastaju povodom odreenog vanlogikog sadraja, drugim
rijeima: da li su potpuno autonomne, apriorne i vaee u svim
moguim svjetovima i u svakoj moguoj upotrebi, ili se potpuno
poklapaju sa formama jezika i upotrebom/izgovaranjem reenica, ili
su ak samo odraz ekstra-lingvistikih ili ekstra logikih sadraja ili
procesa i stimulacija.
Aristoteles je odnos stvari, rijei i pojmova izgradio na su-
protstavljenosti podmeta ( ) i priroka ( - njenih zakona, onda se zapravo dolazi do sljedeih nedoumica:
), kao jednu konvertivnu relaciju: ono stoje u jednoj
formi podmet u drugoj moe biti prirok, a to je prirok moe biti
podmet. Time je dovedena u meuzavisnost struktura misli i struktura
jezika, no ono to je ontoloka osnova koja je zajednika tim
strukturama jeste samorelacija: prva supstancija ne moe biti prirok.
Time je pitanje jezikih univerzalija ili ontolokog statusa
nereferentnih rijei koje je bilo kod Platona pokrenuto i kojima je
odreen ontoloki status u logikom prostoru (referentne samo u
logikom prostoru) postalo otvoreno za novu redefiniciju. Aristoteles
je time otvorio put Porfiriju za pitanje ontolokog statusa onog
logikog. U pismu svom prijatelju Hrizariju, u kojem naglaava
vanost ispravnog shvatanja kategorija za miljenje, trudei se da mu
ih ukratko razjasni i prikae njihovu funkciju, Porfirije u prikladnom
uvodu u Aristotelesove kategorije poznatom pod naslovom
(lat. Isagoge) na jednom mjestu kae:
Upravo to se tie pitanja rodovima i vrstama, da li nekako
bivaju ili su zasnovani samo na pukim pomislima, te da li su,
15
ako nekako bivaju, to tjelesno ili pak netjelesno, te konano,
da li su to odvojeno ili su u emu osjetilnom: ovim uzdra-
vam se da govorim, budui je takva rasprava ponajdublja i
trai drugo obuhvatnije istraivanje6
Ovo e mjesto postati izvor srednjovjekovne rasprave uni-
verzalijama, a u suvremenoj analitikoj filozofiji, kako u njenom
atomistikom tako i u holistikom konceptu, pretvorie se u pitanje
jezikim univerzalijama, pitanje ontolokom statusu referentnih i
nereferentnih izraza.
U jednom drugom smislu filozofiju logike je ocrtao Bochenski
uspostavljajui jasnu razliku izmeu formalne logike, metodologije i
filozofije logike. Kada se postavi pitanje samoj logici i prirodi
"O emu se tu radi? jezikim tvorevinama, psiholokim
procesima, objektivnim strukturama ili, pak, stanjima stva-
ri? Staje, zapravo, jedan logiki zakon? Otkuda znamo daje
on istinit? I moe li se, uope, u tom kontekstu govoriti
istini? Vae li logiki zakoni 'po sebi' ili su samo puke pret-
postavke? - Dalje: logiki zakoni esto sadre izraz 'za sve'.
ta on stvarno znai? Postoji li, uope, neto openito? Ako
postoji: gdje ga treba traiti: u psiholokom, u objektivnom
ili u realnom - ili, moda, samo u jezikom podruju? Bjelo-
6 Cf. Porphyrii Isagoge et in Aristotelis Categorias Comentarium. Ed. Busse.
Berolini MDCCCLXXXVII. 8-13:
-
,
-
. (
)
16
dano da takva i slina pitanja ne spadaju niti u formalnu
logiku, niti u metodologiju: ova pitanja Ime predmet filozofije
logike"1
Jedno se vrijeme mislilo da se matematika moe identifici-
rati sa logikom, naroito djelima Russella i "Wittgensteina, ime
se elio, bez obzira na Fregeova upozorenja morbus mathe-
maticorum recens, utemeljiti odnos izmeu znaka i znaenja kao
unutarnji odnos operacije i baze operacije, ope stavne forme i
elementarnog stava u kojem se pokazuje opa stavna forma kao
struktura koja ne struktuira nita, ili kao odnos atomskih i kom-
pleksnih simbola i notacija, kao izraz shvatanja da se znak i
znaenje mogu povezati bez oznaenog (misli, pojmovnog sa-
draja, proposition), ime su se pitanja ontologije izbacila na
samom poetku kao pitanja mentalnih ili fizikih entiteta, a pi-
tanja referenciji nadomjestila teorijom jezika kao ogledala koje
odslikava entitete kao to su injenice, stanja stvari, relacije u
logikom prostoru ili relacije relacija.
No, teorija slike je bila, kako kae Quine u Ontological
Relativity, teorija privatnog jezika pa prema tome i privatnog
svijeta i privatnog miljenja. Ona je slijedila zahtjev jedne me-
7 Cf. Bochenski, I. M. (1950): Die zeitgenossischen Denkmethoden. Lchnen
Vcrlag. S. 16. Pitanje istinitosti logikih zakona i izlaenju izvan "kon-
teksta", kojem govori Bochenski, primjetio je i Gottlob Frege u jednoj
biljeci svoga rada Grundgesatze der Arithmetit. "Na pitanje, dakle, zato
i sa kojim pravom priznajemo jedan logiki zakon kao istinit, logika moe
odgovoriti samo tako to ga svede na druge logike zakone. Gdje to nije
mogue, ona mora ostati duna odgovor. Istupajui iz logike moe se rei:
mi smo zbog svoje prirode i zbog vanjskih okolnosti prinueni na suenje,
i kada sudimo ne moemo ovaj zakon - npr. zakon identiteta - odbaciti,
mi ga moramo priznati ako ne elimo zbuniti nae miljenje i na kraju
odustati od svakog suda." Cf. Frege, G. (1962): Grundgesatze der Arith-
metik. Begriffsschriftlich abgeleitet, I-II. Georg Olms, Hildesheim. S. XVII.
17
tafizike za iznalaenjem idealne slike svijeta, idealne jezike
konstrukcije koja se pojavljivala u sintaksikim shematima8 na
osnovu nekoliko (kvantifikacija, konjunkcija i negacija) jedno-
stavnih logikih operacija koje su u stanju iz ispranjenih simbola
sainiti bilo kakvu semantiku relaciju izmeu simbola (seman-
tika formaliziranih jezika, upravo, znai tu relaciju izmeu rijei,
izmeu oznaka, kako je pokazao Tarski9 , a ne izmeu znakova
i oznaenog sadraja).
Eley Lothar je u svom radu Philosophie der Logik (1987), u kojem
se bavi filozofijom logike Edmunda Husserla, ukazao na opasnost da
se bavljenje filozofijom logike zavri u bavljenju onim to su osnove
saznanja ili spoznajno-kritikim teorijama.10 S druge strane, Ernst
Casirrer je, upravo, sa stanovita Grundlagen der Winssenschaft u
svojoj knjizi (1910) Substanzbegriff und Funktionsbegriff.
Untersuchungen iiber die Grundfragen der Erkenntniskritik
razmatrao koncept logike oslonjene na pojam
8 Cf. Bergman, G. (1954): The Metaphysics ofLogical Positivism. Logmans,
Green & Co., London, p. 86. Bergman je u vie eseja pokuao odgovoriti
u emu se sastoji okret u jezik i rekonstrukcija metafizike koje je poduzeo
logiki pozitivizam, nalazei te karakteristike prije svega u pokuaju kon-
strukcije idealnog jezika kao sintaksike sheme koja treba da rijei, pored
logikih, jo i ontoloke probleme. Na kraju se ovaj pokuaj zavrio u
jednom smislu kao "gramatika psihoterapija" (kod Wittgensteina).
9 Cf. Tarski, A. (1956): Logic, Semantics, Metamathematics. Oxford Univ.
Press, London. Tarski je u svom radu The Concept ofTruth in Formalized
Languages spoj semantike i sintaksike definicije, koje pojedinano nisu
mogle biti korektno i neprotivrjeno primjenjene na prirodni ili kolokvijalni
jezik (1), primjenio na formalizirane jezike, koji su u stanju igrati ulogu
objekt-jezika i meta-jezika, upravo, zbog njihove neuniverzalnosti ili jed-
noznanosti simbola (opisa) koji se podreuju jednostavnim logikim ope-
racijama i koji onda opisuju samo te logike operacije.
10 Lothar, E. (1985): Philosophie der Logik. Wiss. Buchgesellschaft. Darm-
stadt. S. xii
18
roda i koncept logike oslonjene na pojam funkcije. Iz Casirre-
rovih istraivanja slijedi razlikovanje dva osnovna tipa logike:
jedan metafiziki, koji poiva na shvatanju i interpretiranju poj-
ma kao roda, a drugi prirodoznastveni, koji pojam shvata kao
funkciju. Za prvi tip logike, ili logiku supstancije, vrijedi jedan
tip apstrakcije, za drugi, logiku funkcije, vrijedi drugi tip apstrak-
cije. Stanovite koje mi ovdje elimo braniti, jeste, najgrublje
reeno, jedinstvo problema predstavljanja multiplicirane logike
openitosti, izraene u pojmovima podmet (), i- pitanja epistemolokim i ontolokim svojstvima jedne logike
njenica (fact), promjenjiva (variable), koji su karakterizirali kri-
tiki i analitiki idiom preko kojeg su ile promjene ontolokih
i epistemolokih pretpostavki. Reeno sofisticirano, ovi tipovi
logike mogu se posmatrati, ne samo iz vizure epistemolokih
dihotomija koje ucrtava spoznajna teorija, ve i kao dio jedne
nadreene oblasti istraivanja, iz mape same filozofije u kojoj
su uvezani problemom jedno-mnogo.
Posebno su novija istraivanja u podruju post-analitike
filozofije, u istraivanjima pragmatizma bliskog strogom holi-
zmu (R. Rorty) i internalistikim konceptima realizma (H. Put-
nam), dovela u pitanje vjeno i nepromjenljivo vaenje logikih
zakona ukidanjem dogmi analitike filozofije koje je poelo sa
Quineovim tekstom Two Dogmas of Empiricism i nastavilo se
kod Putnama, koji se zalae za ukidanje svih dihotomija na ko-
jima je poivao atomistiki koncept analitike filozofije, te razli-
kovanjem racionalno prihvatljivog od istinitog (cf. Putnam: Rea-
son, Truth, and History).
Susan Haack, u svom radu Philosophy of Logics (1978),
smatra da je "posao filozofije logike, kako ga ja razumijem,
istraivanje filozofskih problema koji nastaju zbog logike, kao
to je posao filozofije znanosti da istrauje filozofske probleme
koji nastaju zbog znanosti, i filozofije matematike da istrauje
19
filozofske probleme koji nastaju zbog matematike." Mi se, u
ovom radu, moemo sloiti s tim da postoje filozofski problemi
koje producira logika shvaena kao calculus, ali ne i sa tim kako
Susan Haack odreuje te probleme ("ta znai rei da je jedan
argument validan?, da jedan stav slijedi iz nekog drugog, kako
se prepoznaje logika istina?", itd.). Mi smatramo, i na taj nain
su ovdje izvrena istraivanja, da su filozofski problemi logike,
kako god da su nefilozofski formulirani, u posljednjoj osnovi
teorije ili jedne teorije istine, te da se tek u otvaranju logikog,
ontolokog i epistemolokog aspekta problema jedno-mnogo mo-
e pokazati zato je to filozofski problem kada se u calculusu
razrjeava ova relacija, tj. kakve pretpostavke producira za filo-
zofiju logiko formuliranje tog problema.
Willard Van Orman Quine u Philosophy of Logic (1970)
prua ponajvie dokaza rezonantnosti logike i gramatike, sma-
trajui kako je istina komponenta dvije sile (logike i gramatike).
Ovaj je pristup karakteristian po tome to ovdje Quine naputa
ideju da je logika zasnovana na ideji calculusa koji proizilazi iz
teorije skupova i na taj nain naputa matematiki idiom, poku-
avajui da definira logike istine na temelju strukturalno-deduk-
tivnog (gramatiko-logikog) idioma strukture reenica: logiki
istinite su sve reenice koje imaju istu logiku i gramatiku
strukturu, to znai da logike istine uvijek idu u paru, tj. ne
moe se utvrditi logika istina (istinosna vrijednost) jedne re-
enice same za sebe na osnovu znaenja njenih dijelova, nego
tek na osnovu podudaranja sa strukturom druge reenice ije je
znaenje (logika istina, istinosna vrijednost) poznato.12
11 Cf. Haack, S. (1978): Philosophy of Logics. Cambridge Univ. Press, Cam-
bridge. p. 1.
12 Cf. Quine, W. v. O. (1970): Philosophy of Logic. Prenticc-Hall, New York.
Ovo djelo je znaajno za filozofiju logike jer se n njemu po prvi put
20
Povezanost filozofije i logike, i to naroito one logike koja
je ve proglaena formalnom i u tom smislu za filozofiju mrtvom,
istaknuo je Hans Burkhardt u djelu Logik und Semiotik in die
Philosophie von Leibniz (1980) tvrdnjom da "... kao stoje kod
Aristotelesa logika igrala odluujuu ulogu u njegovom filozof-
skom sistemu, i jednako, kao za tog filozofa, vai i za Leibniza
da se njegova filozofija ne moe razumjeti, ako se ne razumije
njegova logika" (Ibid., S. 15).
U ovom radu mi se neemo baviti filozofskim sistemima
koji su (uz sve ostalo, na kraju) producirali i vlastitu logiku
teoriju na temelju insinuiranih ontolokih i epistemolokih pret-
postavki. Drugim rijeima, neemo se baviti Kantovom teorijom
saznanja ili transcendentalnom logikom, Hegelovom fenomeno-
logijom duha i znanou logike, niti Huserlovom transcenden-
talnom fenomenologijom, odnosno: pod filozofijom logike mi
razmatramo samo ona pitanja koja su nastala povodom logike i
zbog logike (kao to su pitanja filozofije znanosti ona koja su
nastala povodom, ili od strane ili zbog znanosti, kako to obrazlae
Susan Haack u svojoj Philosophy of Logics), a ne elimo ekspli-
cirati one vrste logika koje su proizale kod sistemskih filozofa
kao posljedica ili rezultat apliciranja ontolokih i epistemolokih
pretpostavki sistemske filozofije, unutar koje se logika, estetika,
etika ili filozofija religije ili filozofija povijesti javljaju samo kao
explikacija ili forma ideje. U jednom, ne tako strogom smislu,
ovdje e se sagledavati oni ontoloki i epistemoloki problemi
pokuava karakterizirati predikat "logino" umjesto predikata "istinito" koji
vai za pojedinane reenice. Karaktcrizacija ovog predikata pokazuje,
moda, najbolje kako logike reenice uvijek idu u paru, u kojem jedna
ini uvjet istinitosti prve. Zato nije mogue rei da li je jedna reenica
istinita ili lana. To znai, opet, da tek u harmoniziranju (zavisnih) dijelova
jedne reenice, koje je Frege posmatrao kao harmoniziranje (ispunjavanje
pojma predmetom) dijelova misli, ono logiko, koje ih povezuje kao sred-
nje, poput uzroka, ima svoje mjesto u jeziku.
21
koje producira razmatranje formalne logike u kritikom i ana-
litikom idiomu, za koji se kae da je metoda filozofije; oni,
dakle, aspekti preko kojih formalna logika pripada u filozofiju
iju prvobitnu insinuaciju garantira kao moguu, a ne kao apso-
lutno izvjesnu ili kao apsolutno nemoguu.
Filozofija se ovdje uzima kao mogua, a ne kao apsolutno
izvjesna (tautoloka) ili apsolutno nemogua (kontradikcijska)
insinuacija ontolokih i epistemolokih pretpostavki logike. To
je ve kod Wittgensteina {Tractatus) bio nain da se kae: logika
obuhvata sve mogunosti i sve su mogunosti - mogunosti
logike. Uzeta u tom smislu, koji je naveden, ova odredba filo-
zofije prikriveno nagovjetava da se tu radi dvostrukom od-
nosu, logici filozofije i filozofiji logike. Logika filozofije
sastoji se u insinuaciji gotovih ontolokih i epistemolokih poela
u temelje logike pa, ak, i matematike (Dewey), a filozofija
logike pokazuje kako se logiki problemi pojavljuju kao on-
toloki i epistemoloki. Jedini nain da se ovaj rad uspjeno
privede kraju bio bi da se izdrava u toj napetosti, pokazujui
ta ona donosi na jednoj i na drugoj strani.
Pod ontolokim pretpostavkama logike podrazumijevamo
orijentaciju principa logikog na vrstu entiteta na koje mogu
referirati singularni (imena) i generalni (predikati) termini i
cijele reenice jednog jezika - prirodnog ili artificijelnog - u
okviru (frameworku) kvantificirane forme jedne teorije, iji su
13 Cf. Quine: Identit}, Ostenzion, andHypostasis. In: Quinc, W. v. O. (1961a):
From a Logical Point of View. Harper, New York. p. 73. Ovdje Quinc
upotrebljava izraz insinuacija da bi njime oznaio mogui nain uvrtavanja
varijabli ili konstanti u funkciju, odnosno generalnih i singularnih termina
u reenicu, ili stvari i predikata u ontologiju jedne teorije. Zato mi smatramo
da se filozofiji moe govoriti kao vrsti insinuacije ontolokih i epi-
stemolokih pretpostavki. Strawson u Individua/s govori nainima ili
stilovima uvoenja singularnih i generalnih termina u diskurs.
22
izvedeni stavovi istinite konsekvence hipotetikih (analitikih ili
empirijskih) stavova koji su (formalno) ontoloki, logiki ili vremenski
primarni i koji se mogu - bez opasnosti po istinu -prevesti,
preformulirati ili parafrazirati u stavove neke druge teorije, a sama
teorija interpretirati u jeziku druge teorije zadravajui smisao i
znaenje.
No, pojam ontologije sloen je ve unutar prve filozofije (logika
bitka ili henologika i logika bia ili mereo-logika), preko mereo-
logike pojedinanih znanosti unutar transcendentalne filozofije
(Kantov zahtjev za metafizikom u granicama pojedinanih znanosti
bez logike stvari po sebi), do semantike ontologije ili ontologije
lingvistikih izraza, gdje se prije svega pita za ontologiju singularnih
termina i predikata, za njihovo znaenje i referenciju unutar
odreenog koncepta ili teorije istine. To se pitanje sa podruja
formaliziranih jezika, koje za svoje objekte ima svojstva i klase,
unutar semantike metode analize znaenja postavilo kao pitanje
lingvistikim univerzalijama i partikularijama, odnosno kao pitanje
designatora (singularnih termina, predikatora i itavih iskaza),
njihove ekstenzije (individue, klase individua, istinosne vrijednosti) i
njihove intenzije (individualni pojmovi, svojstva, propozicije), te,
kada se prebacilo na podruje prirodnih jezika i pitanja
epistemologije i ontologije, vezalo se za pitanje znaenju i
referenciji izraza prirodnih jezika (predikata, atributa, singularnih
termina, indikativnih reenica, reenica vjerovanja i svih drugih vrsta
reenica), odnosno verbalnog ponaanja uopte, kvantifikatora,
navodnih znakova itd., unutar jedne komprehenzivne teorije istine
koja kao objekte uzima individue, radnje, dogaaje, na koje se odnose
rijei ili reenice, ili za koje vae kao istiniti predikati jednog jezika
ili jezika teorije u kojoj se pojavljuju.
Pod epistemolokim pretpostavkama logike podrazumijevamo
pitanje porijekla i primjene istinitosti konsekvenci jedne teo-
23
rije, tj. pitanje tome da li su konsekvence jedne teorije istinite zbog
svog ontolokog, logikog ili empirijskog prioriteta koji je postavljen
u okviru teorije (frameworku), najprije samo kao formalan (mogu,
hipotetiki), ili zbog toga to njihova (rekurzivna) primjena na
hipotetike stavove proiruje mogunost (saznanja) njihove istinitosti.
Ovdje, meutim, treba voditi rauna tome da su razliiti pristupi
jeziku i stvarnosti rezultirali razliitim povezivanjem ovih pojmova. U
ime razdvajanja transendentalnog izvora onog logikog i njegove
empirijske primjene, Kant je postavio pitanje mogunosti sintetikih
apriornih sudova. Frege je odbacio ovaj nain povezivanja izvora i
primjene tvrdei da su matematiki stavovi analitiki apriorni sudovi,
tj. da proiruju sferu onog logikog ili apriornog proirivanjem formi
sudova ponovnog prepoznavanja (Wiedererkennungsurteile), te da se
kao takvi ne odnose na stvarnost, nego na nae sudove stvarnosti.
Russell je u svom spisu On Denoting, po tom uzoru, napravio razliku
izmeu znanja putem opisa ili denotacije (tj. analitikih apriornih
istina) i znanja putem upoznavanja/opaanja svojstava predmeta
(sintetikih aposteriomih istina). Quine je u Two Dogmas of
Empiricism odbacio ovu podjelu, kao to je to uradio i Putnam u
Reason, Truth, and History. Koncept apriorija na osnovu iskustva dao
je Kripke u Naming and Necessitv.
Prema tome, kada u ovom radu govorimo ontolokim i
epistemolokim pretpostavkama logike onda mislimo na samu logiku
kao predmet istraivanja, a ne na insinuiranje gotovog (ontoloki
realizam ili idealizam, racionalizam ili empirizam, dualizam ili
monizam; te epistemoloki apriorizam ili aposteriorizam) predmeta
logike od strane nekog filozofskog sistema. Drugim rijeima: sama
logika producira epistemoloke i ontoloke pretpostavke na kojima je
mogue zasnovati filozofiju, kao to je npr. zasnovana filozofija
logikog pozitivizma na lo-
24
gikom atomizmu (logikom pluralizmu za razliku od hegelijan-
skog monizma).14
Mi emo se u ovom radu drati jednog holistikog hipo-
tetikog okvira, tj. takvog koji ne dozvoljava da se govori
istinitosti pojedinanih hipoteza, nego samo svih hipoteza koje
spadaju u isti hipotetiki okvir unutar kojeg se neke tvrdnje
pojavljuju kao konsekvence ranije postavljenih hipoteza. To zna-
i da se navedene hipoteze posmatraju kao znanstvene varijable
koje imaju svoju istinosnu vrijednost, a onaj skup hipoteza sa
kojim su povezane u hipotetikom okviru ini uvjet njihove isti-
nosne vrijednosti. Kada se jednom unutar jednog hipotetikog
okvira podese vrijednosti varijabli (ili kada se podesi referencija
hipoteza), onda je pitanje istinitosti samo jo teorijsko: za od-
bacivanje teorije koja poiva na podeenom hipotetikom okviru
potrebna je nova teorija sa novim hipotetikim okvirom.
Hipotetiki okvir istraivanja filozofije logike, na koji se
oslanjamo kada heuristiki dovodimo u razmatranje odnos izme-
u filozofije i logike, povezuje sljedee tvrdnje:
(a) Logika ne moe biti u koliziji sa ontolokim i episte-
molokim pretpostavkama filozofije sa ijim kritikim i anali-
tikim idiomom korespondira. Logika nije identina kritikom i
analitikom idiomu filozofije u koju spada i koji moe biti iza-
bran i kao lingvistiki, odnosno iji stavovi predstavljaju (lingvi-
stike) transformacije elementarnih stavova u kompleksne i kom-
pleksnih stavova u elementarne na osnovu formativnih (logikih)
pravila. Svaka filozofija se mora pojaviti u horizontu logike (cf.
Dewey), odnosno svaka filozofija mora zadovoljiti logike za-
kone. Funkcioniranje jezika pokazuje da je mogu beskonaan
broj lingvistikih transformacija iz malog broja logikih, ili for-
14 Cf. Russell, B. (1979): Filozofija loginega atomizma. Cankarjeva zaloba,
Ljubljana. Str. 19.
25
mativnih pravila, i istovremeno govori deduktivnoj prirodi in-
tuitivne logike koja ima drugaiju strukturu od strukture jezika.
Rekurzivnost misli, koja se zasniva na multiplikaciji, ili na odnosu
dijelova pojmovnog sadraja razliite irine (opsega), drugaija je
od rekurzivnosti ili reduplikacije jezikih dijelova koja se zasniva
na adiciji. Ipak to ne znai da unutar jedne teorije moe opstati
kolizija izmeu logike strukture ili strukture misli i gramatike
strukture ili sintakse jezika: podeavanje smisla i podeavanje
znaenja usklauje ovu razliku tako to se, ili logika struktura
podvrgava strukturi jezika, ili se jezika struktura podvrgava
logikoj strukturi. To podvrgavanje ili kvantificiranje ve je kod
Aristotelesa bilo iskazano kao poopavanje opeg (uzeti ope u
stavu kao ope, cf. Peri hermeneias) i razopavanje opeg
(univerzalna negacija) kao jedna vrsta kvantifikacije ontolokog
porijekla, emu je na neki nain govorio i Husserl kada je traio
strogo razlikovanje generaliziracije i individualizacije, s jedne
strane, i formalizacije s druge strane, kao dvije razliite ontoloke
metode, jedne koja vodi materijalnoj, i druge, koja vodi formalnoj
ontologiji, mislei pod tim na materijalnu i formalnu implikaciju.15
() Ono logiko (das Logische) ne moe imati privilegi-
rano/izuzetno mjesto u logikom prostoru ili sekvencu u koncep-
tualnoj shemi, niti privilegiranu/izuzetnu kategoriju u jeziku;
drugim rijeima, ono logiko nema nikakvu privilegiranu misa-
onu, jeziku ili zbiljsku formu. Nema privilegirane ontologije
(privilegirane vrste objekata kako misli Strawson u Individuals
da su tjelesnine), niti privilegirane epistemologije (kakva je znan-
stvena prema Carnapu i logikim pozitivistima), ve postoji samo
podeavanje smisla, znaenja i oznaenog unutar okvira jedne
15 Eley, L. (1985): Philosophie der Logik. Wissenschaftliche Buchgesell-
schaft, Darmstadt. S. 80-81.
26
teorije istine koja harmonizira ono logiko sa njegovim onto-
lokim i epistemolokim pretpostavkama. To harmoniziranje se
zbiva kroz jezik, kroz produciranje jezikih struktura: logikih,
semantikih i sintaksikih openitosti. Logike strukture se, pri
tom podeavanju ili harmoniziranju, javljaju kao semantike i
sintaksike kategorije, kao dubinska struktura. Tu dubinsku
strukturu mi nazivamo principom logikog (princip teorije istine)
koji je razliit od logikih principa miljenja. Naroito je David-
son u novije vrijeme istakao zahtjev da se znaenje i referencija
moraju rjeavati samo unutar teorije istine.
() Logika struktura ne moe biti u koliziji sa semantikom
i sintaksikom strukturom. Logika struktura ne moe biti u ko-
liziji sa semantikom i sintaksikom strukturom jezika ija zna-
enja i referencije odreuje teorija istine, odnosno iji je pojam
istinitosti orijentiran na konvenciju razumijevanja znaenja. Lo-
gika struktura jezika nije dublja od njegove gramatike struk-
ture, ali je drugaije sama u sebi postavljena kao okvir u kojem
se pojavljuju i nestaju logike openitosti razliitog stupnja i
poretka, i kao okvir u kojem su te openitosti povezane logikim
konstantama razliitog tipa, i konano, kao okvir u kojem nema
nieg pojedinanog, nego samo multiplicirane openitosti kojima
se moe utvrditi stupanj, a ije se referencije podeavaju ili su
relativne od ontologije koju usvaja jezik date teorije ili od vrste
entiteta koje obuhvataju kvantifikatori te teorije.
Ovim smo konstatacijama prirodi logike i jezika odredili
i svoju temeljnu misao: da dokaz rezonantnosti podruja jezika
i logike nije dokaz njihovog apsolutnog identiteta, nego da treba
posebno karakterizirati predikat "logino" koji vai za misli, a
posebno predikat "istinito" koji se pripisuje iskazima. Naravno,
rezultati karakterizacije ova dva predikata su rezonantni, odazi-
vaju se na problem koji ih povezuje, tj. na problem smisla i
znaenja u ijoj osnovi lei problem entiteta.
27
() Logika struktura sastoji se od razliitih sekvenci kon-
ceptualne sheme. Pojmovi koji uestvuju u tim sekvencama, koje
mogu imati raspon od imenovanja (ortonimije), preko predikacije
(ortologije), do sloenih teorijskih cjelina, pripadaju jeziku ili
jesu jezik kako kae Quine,16 imaju svoj tok i nain formiranja,
podlijeu u sekvencama pravilima transformiranja, suavanju i
proirivanju znaenja, promjeni znaenja itd. Pojmovi su izloeni
mira-konceptualnom uticaju (multiplikaciji sadraja), izloeni su
mter-konceptualnim stimulacijama (generalizaciji, specifikaciji),
te na kraju extra-konceptualnim ili extra-lingvistikim stimulaci-
jama. Sve to omoguava, korak po korak, ili, pak, kako svjedoi
Heidegger u Was ist - Metaphysik?, najednom i u cjelini, pro-
mjenu i reviziju konceptualne sheme.
UI dijelu rada mi emo se baviti filozofijom logike od onog
trenutka kada su se rasuta uenja prirodi ( ), iz
svojeg kruenja oko poela svega i kriterija istinite spoznaje
( ), vratila i sabrala prinudom logike
metafizike (filozofije), iji je okvir odredio i utemeljio Platon,
postavljajui zahtjev da se ustanovi koja je prava priroda predmet
dijalektikog saznavanja, odnosno koja priroda moe biti pred-
met znanstvenog, na naelima homologemata uma zasnovanog
i neprotivrjenog saznanja, a ne sofistikog ili mitolokog znanja.
Brojna Platonova razmatranja u filozofiji logike imala su snaan
i odluujui uticaj na Aristotelesovu metafiziku kao prvu filo-
zofiju, a posebno logiku za koju Ernst Casirrer kae daje "ogle-
dalo Aristotelesove metafizike".17
16 Cf. Quine: Identity, Ostenzion, andHypostasis. In: Quine, W. v. O. (1961a):
From a Logical Point of View. p. 79
17 Cassirer, E. (1923): SubstanzbegriffundFunktionsbegriff'. Berlin. S. 4: "Die
Aristotelische Logik ist in ihren allgemeinen Prinzipien der getreue Aus-
druck und Spiegel der Aristotelischen Metaphysik" (S. 4), a na drugom
mjestu: "Das spezifischc Fassung der Aristotelischen Logik ist somit
bedingt durch die spezifische Fassung seines Seinsbegriffs" (S. 10).

28
U II dijelu bit e razmotreni temeljni problemi atomistike
faze filozofije logike, poev od promjene sredita logikih is-
traivanja sa pojma na sud ili sloenu misao,18 sa ijim se di-
jelovima moe raunati kao sa predikativnim dijelovima jednog
stava, koji se moe ralaniti sve do najmanjih pojmovnih formi
svoje datosti - logikih atoma, onih dijelova misli koji imaju
smisao i znaenje i od kojih se konstruiraju kompleksne misaone
cjeline koje se izaavaju kompleksnim simbolima. Teorija istine
kao teorija sintakse jednog formaliziranog jezika (jezika rauna
predikata ili jezika rauna klasa), odnosno teorija L-istina kao
zbira L-ekvivalencija ili ekvivalentnih formi izraza jednog poj-
movnog (znanstvenog) sadraja, nastoji se ovdje utemeljiti na
vezi semantike i strukturalne definicije.
U III dijelu bit e predstavljene osnovne tendencije holi-
stikog koncepta analitike filozofije, idejna pozadina na kojoj
je zasnovan holistiki koncept filozofije logike, te glavne teze
na kojima poivaju holistika verzija ontolokog relativiteta i
konceptualnog relativiteta (neodreenost prevoenja i nedoseg-
ljivost referencije), i ta slijedi iz radikalizacije ovih teorija, koju
je poduzeo Davidson. Na kraju e biti napravljen pomak ka
18 Ovaj zahtjev za pomjeranje sredita logikih istraivanja sa pojmova na
sudove kao dijelove stava (stav je kod Fregea sud kojem je odreena
istinosna vrijednost, i ija forma pokazuje da je to prosueni sud, npr. |
x - 4x = x (x - 4) kao istinit, gdje znak " |" koji znai "istinito je da", ili
"injenica je da" ima funkciju zajednikog predikata svih istinitih sudova)
izloio je Frege u svom eseju iz 1883. g. Uber den Zweck der
Begriffsschrift u kojem kae: "Zaista je jedna od najznaajnijih razlika
moga naina shvatanja od booleovskog, a mogu slobodno rei i od aristo-
telovskog, to da ja ne polazim od pojmova, nego od sudova." Cf. Frege,
G. (1964): Begriffsschrift and andere Aufsatze. 2. Auflage, Georg Olms,
Hildesheim. S. 101. Iz ovoga se vidi daje Frege predikat "istinito" primje-
njivao na misao (odreivanje istinosne vrijednosti misli) ili sud (Urteil =
Gedanke), i time mu dao logiku, a ne gramatiku karakterizaciju.
29
odnosu pragmatizma zasnovanog na holistikoj koncepciji iz koje
se izvodi teorija kontingenciji jezika, sopstva i drutva. Ovdje
e biti izloeno zato je naputena teorija istine kao metoda
semantike analize znaenja, odnosno kao strukturalna definicija
ili opis strukture objekt-jezika u strukturi vieg tipa openitosti ili
meta-jeziku (Carnap, Tarski), ali e se pokazati i pokuaj da se
izgradi jedna teorija istine bez dihotomija analitiko-sintetiko,
apriorno-aposteriorno, ime se opredijelilo za em-piristiko
zasnivanje teorije istine koja je zavisna od lingvistikih i
ekstralingvistikih injenica.
U IV dijelu, pod zajednikim naslovom Princip logikog
izdvojit emo one probleme koji se tiu konceptualne sheme,
razlika u tretiranju ovog problema i razliitih tipova epistemolo-
gije koji su producirani unutar tri razliita koncepta filozofije
logike. Pri tome emo nastojati ovaj dio rada uiniti revizionar-
nim u odnosu na ovaj problem, u smislu u kojem je Strav/son
razlikovao deskriptivnu orijentaciju filzofije logike od njene re-
vizionarne orijentacije.19 Tu emo predloiti jedan novi koncept
opisa konceptualne sheme koji e najvie zavisiti od karakteri-
zacije predikata logino i njegovog postavljanja u odnos prema
jezikim strukturama ortonimije, ortologije i ortografije.
Mi se nadamo da e naa istraivanja i zakljuci izvedeni iz
njih u dijelovima I, II, i III uspjeti da iznesu argumentaciju za
prve dvije hipoteze koje smo unijeli u na hipotetiki okvir, za
kojeg smo rekli da je inspiriran holizmom. Dio IV, u kojem se
posebno bavimo teorijama istine i teorijama konceptualne
seheme, treba da navede argumentaciju za druge dvije hipoteze.
19 Cf. Strawson, P. F. (ed.) (1967): Philosophical Logic. Oxford Univ. Press,
Oxford. p. 9.
 31

Prvi dio

METAFIZIKI KONCEPT FILOZOFIJE LOGIKE

1. Kosmologika versus kosmogeneza

Put koji vodi ka pojmu ontoloke logike, prirodi i porijeklu

te logike, i prirodi problema kojima se ona bavi i koji je distan-
ciraju od naina miljenja koji su joj prethodili u povijesti antike
filozofske misli, polazi, prije svega, od utvrivanja razlika i sli-
nosti u tipu racionaliteta, odnosno naina i metoda shvatanja
predmeta koji je zaokupljao panju racionaliteta. Na ovom mje-
stu elimo raspraviti nain na koji se kosmologika ili fiziologika
predsokratske filozofije odvojila od kosmogeneze ili od naina
na koji je slikovna teorija poloena u mitologemama nastanku
svijeta naputena, da bi se zasnovao novi tip racionaliteta, kojeg
mi imenujemo predsokratskom dijakritikom logistikom. Dru-
gaiji put pristupanja onom vjenom i istinitom, koji je vodio
preko novog tipa racionaliteta ili novog kritikog i analitikog
idioma, distancirao je metafiziki koncept logike od njegovog
kosmologijskog koncepta.
Koji, dakle, kritiki i analitiki idiom stoji u sreditu kos-
mologijskog koncepta logike ili antike kosmologike? U traenju
odgovora na to pitanje relevantna je, svakako, Aristotelesova
kritika metoda i rezultata istraivanja onih filozofa koje je on
nazivao . Prema Aristotelesovom svjedoanstvu
(M 993a 15) propalo je cjelokupno () istraivanje prirodi
( ) jer nije uspjelo dokazati da je Jedno Sve (
32 33

). Nadalje, Aristotelesu se ini kako filozofija (prirode) tepa Mnotvo, onemoguavanje dedukcije. Izlaz iz ovog kruga antinomija,
() svim stvarima ( ) "budui da je bila jo koje su najbolje prikazane u Platonovom spisu Parmenides, nalazi
mlada () i na svojem poetku (' )." Aristoteles u ontolokoj ortonimiji ili henologici, odnosno u
No, prema Aristotelesovom svjedoenju postoje viestruki uzroci jednoizricateljskom karakteru logosa kojeg treba nametnuti i
propasti (cijele) filozofije prirode: mereolokim znanostima, tj. onim koje uzimaju u razmatranje samo
"Dakle, svi oni koji postavljaju () Sve ( ) kao neki rod bia ( ) i na taj nain se bave samo jednim dijelom
Jedno () i nekakvu jednu narav kao tvar (), i to kao bitka ( ) ( 1003 a 25), a ne bitkom koji je svim rodovima
tjelesnu ( v) i koja ima veliinu (), bjelo- zajedniki. Odluujui stav Aristotelesove prve filozofije, kojim se
dano je kako viestruko grijee. Oni postavljaju samo poela suprotstavlja ovom konceptu mereolokih (pojedinanih) znanosti,
tjelesnina, a ne i netjelesnina (iako postoje i netjelesnine - izreen je u formi o : bitak se kae
). dok nastoje navesti uzroke nastanka i ne-
stanka, istraujui narav svih stvari, ukidaju uzrok gibanja mnogostruko (M 1003 b 5). To je znailo za Aristotelesa da se sva
( ). Grijee uz to i u tome to niemu jezika mnogostrukost, izraena u rodovima priricanja ili kategorijama
ne postavljaju kao uzrok () ni bivstvo ( ) ni kao formama priricanja ( ), uvijek odnosi
ono to jest ( ),..." (. 988 b 20-30). ili oznaava samo Jedno, ili bitak bia. Postoji, prema tome, samo
jedno znaenje rijei i iskaza, jer "ako se, pak, ne bi postavilo tako,
Aristoteles je, dakle, primijetio da su predsokratovci: (1) re- nego se reklo kako ima beskonano mnogo znaenja (
ducirali postojanje ili bivstvujue na tjelesne stvari, (2) reducirali
) bjelodano je da ne bi bilo govora (), jer ne znaiti
uzroke, (3) eliminirali kretanje (promjenu!) kao uzrok, (4) nisu
Jedno ( ) znai ne znaiti nita (
uzimali uzrok . Time je Aristoteles ukazao na dva
nedostatka: filozofi prirode nisu odredili ono logiko kao uzrok, i )..." ( 1006 b 9). Time je Aristotele-sova prva filozofija
drugo, nisu imali pouzdan kriterij istinitosti: postojanje netjelesnina merolokoj polinimiji pozitivnih znanosti postavila granice u
su ispustili. metafizikoj ortonimiji ili u jednoizricateljskoj prirodi (mnotva)
Iz navedene Aristotelesove kritike i interpretacije filozofije govora - -a. Kako se dolo do ove prirode -a, to je
prirorode slijedi, kao osnovni prigovor, da se uzimanjem tjelesnog centralno pitanje ovog poglavlja. Iz naih istraivanja e se pokazati
uzroka (vatra, voda, zrak, i si.) dokazuje samo Mnotvo, a da se tim daje ontoloka logika Aristotelesovog tipa "rijeila problem"
putem nije u stanju dokazati Jedno. Suprotno tome, "prijatelji ideja", dokazivanja eleatske formule tek prihvatanjem Platonovog
kako Aristoteles naziva platoniare, koji uzimaju za uzrok bit ( stava da je logos jedan od rodova bia ( ) u
), u stanju su dokazati samo Jedno, ali ne i pokazati kako se iz kojem mnogo () ima jedno znaenje i u kojem se jedno kae
njega moe deducirati Mnotvo. U tom smislu je takva orijentacija, mnogostruko: .
samo na Jedno ili samo na
34
Ovdje se sada otvara novo pitanje: da li to znai da je filozofima
prirode nedostajalo, upravo, -a, i da li je ba taj nedostatak
odluio njenom neuspjehu? Ili se, moda, radi drugaijem pojmu
logosa kod predsokratika, tj. drugaijem kritikom i analitikom
idiomu?
Sasvim suprotno Aristotelesu, koji u predsokratskoj filozofiji
vidi propast filozofije prirode, Karl R. Popper - koji je smatrao da je
sva znanost kosmologija - u svom kratkom istraivanju
epistemologije predsokratika, naslovljenom sa Back to the
Presocratics, trai povratak racionalitetu predsokratika zbog njihovog
"naivno jednostavnog racionaliteta" koji je iznjedrio jednostavnu
teoriju saznanja svijeta u kojem su ivjeli. Sta donosi, ustvari,
povratak ovom tipu racionaliteta? Poper tu ponajvie misli na
racionalnost koja samu sebe redefinira, konstruira i rekonstruira, bez
potrebe da se poziva na injenice iskustva, to implicira da je
najranija predodba kosmologici plod teorijskog, a ne promatrakog
uma. Tajnu napredujueg racionaliteta predsokratske filozofije vidi,
Popper, prije svega, u tradiciji kritikog raspravljanja {the tradition
ofcritical discussion): racionalitet producira racionalitet, svaka nova
kosmoloka doktrina nastaje redefiniranjem stare kosmoloke
doktrine, prihva-tanjem i preuzimanjem onoga to je racionalno
prihvatljivo i
1 Cf. Popper, K. R. (1971): Conjectures and Refutations. The Growth of
Scientific Knowledge. Routledge, London, p. 136. "Tradicionalna empi-
ristika epistemologija i tradicionalna historiografija znanosti su obje du-
boko pod uticajem Bekonovog mita da sva znanost zapoinje opaa-
njem/posmatranjem i da onda polako i oprezno izrasta u teoriju. Da su te
injenice vrlo razliite, moe se nauiti iz uenja ranih predsokratika. Ovdje
nalazimo smjele i fascinantne ideje od kojih su neke udne i ak nesigurne
anticipacije modernih rezultata, dok su mnoge druge sasvim daleko od
naeg modernog shvatanja; no veina i najbolje od njih nemaju nita sa
opaanjem/posmatranjem."
35
odbacivanjem i pobijanjem onoga to ne odgovara principima nove
doktrine. Revolucionarnost Anaksimandrosove teorije jednoj
arhitekturi kosmosa proistie iz kritikog odnosa spram Talesove
teorije.
"Kako je Anaksimandros doao do ove znaajne teorije? Si-
gurno ne putem opaanja, nego razmiljanja. Njegova teorija
je pokuaj da se rijei jedan od problema kojeg je njegov
uitelj i sunarodnik Tales, utemeljitelj miletske i jonske kole,
ostavio otvorenim prije njega. Ova se okolnost, vjerujem,
moe braniti ramatranjem strukture Anaksimandrosove teo-
rije."2
Ono, to nas u vezi sa ovim nalazima Poppera interesuje jeste,
upravo, taj tip racionaliteta koji je u predsokratskoj filozofiji iznjedrio
takve kosmoloke teorije koje su imale uticaj kasnije na znanstvenu
misao novog vijeka, a nije se temeljio na opaanju.
Ako su, s druge strane, Platon i Aristoteles dodijelili logosu,
unutar prve filozofije, ulogu jednog roda bia:
(cf. Platon, Soph., 260 a 5-6), bez kojeg bismo bili "lieni najvanijeg,
naime, filozofije", i to takvog roda koji treba da rijei problem kako se
rijei odnose na neto i nita, odnosno problem otkud i kako se moe
izrei i misliti nebie, postavlja se onda opravdano pitanje: nije li
predsokratska filozofija vladala nekim drugim kritikim i analitikim
idiomom, nekim drugim tipom logosa, neizricateljskim ili nelogikim
tipom -a koji se ne da rastaviti i ponovo sloiti u - ,
jednim tipom kriptologosa koji ne podrazumijeva/postavlja nita
unaprijed, koji ne izrie nita trpnostima ili rodovima i vrstama
bitka, nego
2 Cf. Popper, K. R. (1971): Conjectures and Refutations. The Growth of
Scientific Knowledge. Routledge, London, p. 139
36 37

je samo sluanje () onog prednjeg i samog sobom po- ), uzimajui onda to poelo ili vie njih uglav-
stavljenog - bitka bia? Jer nemogue nam je, nakon Heraklei- nom tjelesne i tvarne prirode, kao uzrok () ili naelo
tosa i Parmenidesa, misliti predsokratsku filozofiju bez logosa. () svega ( ). Polazei samo od tvarnog poela,
Nadaju li se nama ovdje dva tipa logosa, dva tipa racionaliteta producirali su samo mnotvo tvarnog. Prva filozofija, meutim,
(dva tipa analitikog i kritikog idioma) koji vladaju antikom postavlja pitanje ta je uzrok uzroka ili prvi uzrok svih drugih
filozofijom: jednog vidljivog, u sebi razvrstanog i kategorizira- uzroka, ili uzrok i naelo ne pojedinanog, nego njegove biti,
nog logosa, logosa izricateljskog i fantikog, logosa, dakle, odnosno trai uzrok onog unutarnjeg oblika ( )
Platona i Aristotelesa, koji ima dubinu i irinu, rodove i vrste, u ( 1037 a 25-30), koji je naprosto bit ( ) svakog
iju se mreu moe uhvatiti neko "ovo" koje "jest", u kojem se pojedinog (). Baviti se, dakle, uzrokom onoga stoje
na udan nain mijea jedno i mnogo, bie i nebie, i, s druge samo uzrok, ili baviti se naelom onoga stoje samo naelo znai
strane, logosa neizricateljskog, fantikog, logosa semantikog, baviti se prvim uzrocima i prvim naelima svega pojedinog, a to je
koji , (Herakleitos), zadatak prve filozofije koja sebe ne vidi vie kao mudrost
kriptologosa kojeg treba "sluati" ili pokoravati mu se, biti njime (), nego kao znanje () ili misaono promatranje
unazad upravljen ()? () bitka kao bitka ( ) ( 1003 a 20). U tome
se, dakle, razilazi prva filozofija sa filozofijom prirode: ova se
ta je, meutim, sa onim filozofima prirode koji nisu nita
bavi uzrokom ili uzrocima svega, dok se prva filozofija bavi
eksplicitno govorili logosu ili kosmosa, nego utvr-
prvim uzrocima uzroka svega posebnog. Jedno je fiziologika (ne
ivali u svakom predmetu svoga miljenja, od neba i
fizika u Aristotelesovom smislu), drugo metafizika.
poloaja zvijezda do muzikih tonova i geometrijskih figura?
Dovodi li nas ova diferencija uzroka blie pojmu diferenci-
Po emu se njihova predstava harmoniji svega ( ) razli-
ranog racionaliteta? Po ovom drugom, metafizikom tipu racio-
kuje od palintropijske ili unatrag okrenute harmonije, kripto-
naliteta (ili metode) ne treba se baviti uzrokom svih stvari (Koja
harmonije kojoj je govorio Herakleitos i kojoj je posvjedoio,
bi se znanost mogla time baviti uope? - pita se Aristoteles),
u simbolu -a, Parmenides? ta u stvari znai sluati ili
nego se spoznaja, ako eli biti znanost () treba baviti
pokoravati se unatrag okrenutoj harmoniji ( uzrokom onoga "to jest" ( ) svaka pojedina stvar. Bitak
),3 nevidljivoj ili fantikoj harmoniji ( je, doista, za metafiziku dnevni posao, upravo kako to Hegel
), koja je jaa od vidljive ()? kae za Aristotelesovu filozofiju,4 pokazujui nain na koji je
Vratimo se jo za trenutak Aristotelesovoj interpretaciji
predsokratske filozofije i filozofa. Ovi su filozofi - prema Aris- 4 Cf. Hegel G, V. F. (1983): Istorija filozofije II. BIGZ. Beograd. Str. 259.
totelesu - tragali za onim to su poela svih stvari ( Ovdje smo, meutim, u nedoumici Hegelovom tumaenju Aristotelesove
filozofije. Hegel kae: "ini se da je Aristotel uvijek filozofirao samo
3 Diels, Hermann (1974): Die Fragmente der Vorsokratiker. Griechisch und pojedinanom, onome to je posebno, a da ne govori tome to je
apsolutno, optc, ta je bog; on neprekidno ide naprijed od pojedinanoga
deutsch. Heraugegeben von Walther Kranz. Erster Band. Weidmann. S.
ka pojedinanome. On uzima u razmatranje cjelokupnu masu svijeta pred-
162., Fr. 51 Hippol. ix 9.
38 39

Aristoteles ontologizirao ono logiko naselivi ga u svako po- je data racionalnost i (lijep) poredak svijeta, u kojoj poredak svijeta
jedinano bie kao uzrok njegovih uzroka. () ili svijeta nije izvan tog svijeta, ali je skriven (
Ovo kruenje oko tipova racionaliteta nuno je bilo zbog pitanja : "u biti je prirode da se skriva", kako kae
onom tipu racionaliteta kojem se eli vratiti Karl R. Popper i kojeg Herakleitos) i njegovo se otkrivanje zbiva kroz otkrivanje harmonije
nalazi kod predsokratika kao jednostavni i otvoreni racionalitet. U oblika ili vjenih i istih oblika (u geometriji), tonova (u muzici),
emu je, dakle, njegova naivnost, jednostavnost i otvorenost. brojeva (u aritmetici), i putanja planeta (u astrologiji).
Otvorenost za ta?
"Tales je, naravno, znao da su dijagonale u pravokutniku
Blie istraivanje Talesove filozofije, onoga mudraca koji se prvi jednake i da se presjecaju. To se moglo zakljuiti iz simetrije
meu Grcima bavio astrologijom ( -) i koji je figure. No, da li bi se moglo zakljuiti da su to vrhovi pra-
prvi raspravljao prirodi ( ), a koji je vokutnog trougla; strogo govorei, ne - ali to da se uoilo
ostao zapamen kod Aristotelesa samo po tvrdnji daje poelo svega kako ovdje postoje logike veze i naknadno ih opet otkrivati
voda ( ), govori nam jo neto: mudrac koji - jeste besmrtna zasluga grkih filozofa od Talesa do Aris-
je prvi upisao u krunicu pravokutni trokut vjerovao je istovremeno totelesa."5
ujedan psyhokosmizam ( ) tj. daje svijet iv i da
ima duu, jednako kao to je vjerovao u polidemonizam ( Talesova otkria u geometriji i astrologiji ne ine jo nikakvu
), tj. da je kosmos pun boanstava. Za Talesa je kosmos potpuno ureenu teoriju u smislu jednog logiki povezanog lanca
najljepi () jer je djelo boje ( ). Iz ovoga to stavova u koji ne prodire nita ulno i empirijsko, ali se njegova
smo naglasili u Talesovoj filozofiji, vidi se da sa Talesom ne mudrost jasno razlikuje od empirijskog i fragmen-tarnog znanja koje
zapoinje samo antika filozofija koja pita za svega, ve s njim je dugi niz stoljea akumulirano u zemljama Istoka, u Egiptu i
zapoinje i antiko egzaktno miljenje kojem Mesopotamiji, naroito u Babilonu i djelomino u Indiji. Kreiranje
jednog ideala teorijskog saznanja ili jednog kritikog i analitikog
stava i prouava je: duu, kretanje, osjeanje, sjeanje, miljenje, - njegov
idioma koji je izvorno logiki pripada, prije svega, grkom miljenju,
dnevni posao jeste ono to jeste, - kao to neki profesor obavlja svoj posao u kojem je ljudski um po prvi put spoznao "mogunost postavljanja
u polugodinjem kursu; i, kako izgleda, dospio je samo do saznanja istine jednog ogranienog broja principa i deduciranja iz tih principa istina
onome to je posebno, to je samo pojedinano, do niza posebnih istina, koje su njihove rigorozne konsekvence."6 Ovoj transformaciji
- ono stoje opte on ne istie... Optu ideju on nije logiki istakao - inae empirijskog znanja, koje u svojoj osnovi ima tehniki i praktiki
bi ona kao metod imala za cilj da u svaemu sazna jedan pojam; samo i
pristup, u teo-
jedino jedno apsolutno, - tako da se ono (ideja boga) pojavljuje umjesto
njega, takoer, kao neto posebno pored ostalih posebnosti, i da je cijela
istina u ovome: 'Postoje biljke, ivotinje, ljudi, osim toga i bog, ono to je 5 Cf. Lorenzen, P. (1960): Die Entsehung der exakten Wisseschaften. Sprin-
najizvrsnije'." Ovo je, moda, kritika, a moda kompliment Aristotelesu, ger Verlag. Heidelberg. S. 46.
ali, u svakom sluaju, opisuje kako je Aristoteles uspjeno ontologizirao 6 Cf. Farrington, B. (1944): Greek Science. Its Meaning for us (From Thales
ono logiko. to Aristoteles). New York. p. 13.
40
rijsko znanje, doprinio je, prije svega, okret od kosmogeneze ka
kosmologici.
"Ljudska znatielja je prirodno bila usmjerena prvo na is-
taknuta 'arobna djela' fizikog svijeta, na planete, periodi-
nost njihovih pokreta, smjenu godinjih doba, vjetrove, oluje
i grmljavine, i slino. Dakle, najranije grko razmiljanje ba-
vilo se problemima astronomije i meteorologije. Zatim, kao
odraz napredovanja ovjek je razmiljao geometrijskoj fi-
guri i broju, mogunosti posjedovanja sigurnog znanja uop-
e, karakteru zajednikih principa dobijenih u svim granama
istraivanja ili posebnim principima sadranim u jednoj
grani, i tako je filozofija konano postala nepristrano istra-
ivanje svakog sektora bia ili stvarnosti"7
Ovo okretanje ka kosmologici i reduciranje svega to se
pojavljuje na jedan prvi princip ili prvo poelo svega, koje je tvarne
prirode, ne dokazuje, meutim, materijalistiki monizam prvih
filozofa prirode, ve prije svega potrebu da se neka permanentna tvar
(), kao ono to je vjeno ivo, suprotstavi vjenoj promjeni
pojavnog svijeta.8 Put prema unatrag okrenutoj harmoniji
(Herakleitos) zapoinje sa ranim filozofima prirode. Ono to dovodi u
sumnju tzv. materijalistiki monizam predso-kratika jeste, moda,
neodreenost ili neprincipijelnost te permanentne tvari.
Traenje onoga to ima jednaku distancu od svega, traenje
poela () i principa () svih stvari kao neodreene tome koji je
supstancije na kojoj se moe zasnovati skladno ili dobro ureeno
shvatanje poretka kosmosa koji je ve po sebi lijep i
7 Cf. Taylor, A. E. (1955): Aristotel. Revised Edition. Dover Publications.
INC., New York. p. 14.
8 Cf. Applcton, R. B. (1922): The Elements ofGreek Philosophy. Mcthuen
& Co. Ltd. London, p. 12
41
dobro ureen, ili otkrivanje jednog kriterija za pristupanje spoznaji
toga, na kojem se onda moe zasnovati kosmologika kao znanje
kosmosu, jeste, dakle, ono filozofsko i logiko u ranih filozofa
prirode. Kosmologika je morala rijeiti ono to je kos-mogeneza
rjeavala u slikama i priama (): nastajanje i nestajanje, vjeno
nastajanje i vjenu promjenu, i jo, povrh toga, znanje tome kako to
vjeno funkcionira i po kojem principu. To je ujedno problem koji
otvara pitanje pravog pristupa ili metoda kojim se dolazi do istinite
spoznaje.
Postoji jasno uoljiva mogunost da se, unutar ovog korpusa
problema, pitanje tome staje i svih stvari, razdvoji
od pitanja staje , u svrhu jasnijeg i
perciznijeg razlikovanja pitanja izvoru ili porijeklu saznanja, od
pitanja njegove primjene ili upotrebe, koje je dominantno ve kod
Homera i Hesioda. Ve kod ovih postoji pozivanje na Muze kao
boanski izvor spoznaje i aktualnog znanja, kao na instanciju koja
garantira ispravnost saznanja,9 a sama stoji izvan spoznaje.10 Ova
vrsta apriorizma koja je osiguravala "optimistiku epistemologiju" u
anamnesisu kod Platona (Meno), temeljila se na uenju boanskom
porijeklu ljudske due. No, samo pitanje kriteriju istinitosti spoznaje
nastalo je na razlikovanju ulnog i intelektualno-jezikog pristupa
predmetu saznavanja na ispravan () nain. Ve kod epskih
formi opisivanja prirode ( ) moe se odvojiti pitanje
9 Cf. Jacgcr, Werncr: Die Theologie der milesischen Naturphilosophen, In:
Gadamer, H-G. hrsg (1968): Um die Begriffstvelt der Vorsokratiker. Wis-
senschaftliche Buchgeselschafz. Darmstadt. S. 53 10 U poglavlju Sources of
Knowledge and Ignorance, Karl Popper jasno ukazuje na stalnu prisutnost i
religiozni karakter problema izvora saznanja, od Parmenidesa do Herakleitosa,
preko Platona ("anamnesis") i Descartesa ("vcracitas dei"). Cf. Popper, K. R.
(1971): Conjectures and Refutations. The Growth ofScientific Knowledge.
Routledge, London, p. 9.
42 43

pravi ili ispravan put - - spoznavanja bitka. Usta- iezavanju jednog mogueg reda ili poretka elemenata. tome
novljene su jasne granice izmeu ulnog pristupa koje donosi svjedoe fragmenti sauvani od Anaksagore, dodue bezbonika
samo mnenje () ili netano saznanje, i onoga to daje is- Anaksagore, koji tvrdi da postoji mnotvo svjetova. Anaksagorin
pravno saznanje, . U nekim odgovorima koje su dali doprinos filozofiji, smatra Aristoteles, jeste uvoenje uma
na pitanje kriteriju istinitosti, moemo nai kod predsokratika () kao dijakosmikog kriterija, kao onog stoje dijakosmiki
ve elemente ortonimije, ortologije i ortografije. U predsokrat- metron, mjera, koja postavlja u relaciju "ono to je u poetku
skoj logistici je ve utemeljena ortologija kao jedini ispravni put bilo skupa". Sada obuhvata u sebi razliite redove ili
saznavanja bitka. ak i kod mislilaca koji jo uvijek zadravaju nizove mnotva koji su dijakosmiki ureeni po kriteriju uma.
veliki dio mitoloke identifikacije, kao to je sluaj kod Empe- Tek je pitanje tome ta je ovaj poredak, kosmos, omoguilo
doklesa, postoji jasno i izriito naglaen ortologijski element prouavanje dijakosmikih suprotnosti ili relacija na ijoj ravno-
spoznaje: tei ( : jedan je i istovjetan put gore
i dole) poiva ravnotea prirode, odnosno omogueno je
istraivanje onoga to dri tu ravnoteu. Time se dolo do pre-
, dodbe suprotnosti ili trpnosti. Logistika je time dola do izraza
: bilo je i drugih koji su tvrdili da
kao metodska ravnotea, nain ili put kojim se spoznaje ravno-
prema Empedoklesu kriterij istine nisu osjeti, nego ispravna
misao. (2 / 32-40 K., 2-10 st. / SEXT. VII 122-124)11 tea ili harmonija prirode (). Talesovo upisivanje jedno-
krakog trougla u krunicu predstavlja nain kako se isto istim
Ovdje su ve prisutna oba odreenja predsokratske logistike, spoznaje, harmoniziranje oblika i metodska ravnotea koja je
(i) kao ispravnost, kao bitkom bia upravljena misao/go- sagledala idealitet tih oblika i take njihove potpune podudar-
vor, (ii) kao . Od ovoga , koje ide uz govor istini nosti. Logistika se, dakle, moe kod predsokratika odrediti kao
ili bitku, put je vodio ka pitanju staje ili bitak samog metodska ravnotea, koja, u skladu sa epistemolokim principom
logosa. da se isto istim spoznaje, odnosno da dijelovima poretka svijeta
odgovaraju dijelovi ljudske due, stoji prema ravnotei fysisa i
Na taj nain se pitanje onome ta je sve ( ), kao
omoguava da se ona spozna. Pitanje: staje mjera ( )
pitanje koje podrazumijeva jedan plan ili jednu vrstu spekulacije,
na kojoj ova ravnotea poiva bit e jedno od glavnih pitanja
u sebi transformiralo u pitanje pojmu kosmosa ( ),
predsokratske filozofije. Herakleitos e rei da je mjera sam
kao drugaije organiziranom predmetu saznanja, jer je sada uz
; sofistika e sa Protagorom rei da je mjera svih stvari
pojam kosmosa kod predsokratika povezano razmiljanje "pa-
ovjek, dok e Aristoteles u Metafizici decidno utvrditi da je
ljenju" i "gaenju", propadanju i nastajanju, pojavljivanju i
Jedno ( ), koje je analogno Bitku ( ), mjera svakog
izricanja i miljenja, budui je prisutna u svakom mjerenom.
11 Cf. Diels, Hermann (1974): Die Fragmente der Vorsokratiker. Griechisch
Na ovaj nain je predsokratska filozofija dola do pojma
und deutsch. Heraugegeben von Walther Kranz. Erster Band. Weidmann.
S. 308. svijeta u jednoj ortologiji, koja je izraz balansa vanjskog poretka
44
i njegovih znaenja u simbolima vatre, vode, zraka, zemlje, nji-
hovog zdruivanja i suprotstavljanja, koje je trebalo samo is-
pravno () postaviti ili unijeti u simbolike forme koje su
zadate.
Znanost je, meutim, zahtijevala da se te suprotnosti spo-
znaju i iskau ne vie kroz simbole, nego kroz pojmove ili
. Logika konstitucija pojma svijeta ide drugim putem
i trai prethodnu izgradnju svijeta pojmova iz kojih se tek moe
on dohvatiti i spoznati. Logika konstrukcija iz svijeta pojmova
podrazumijeva i , te afirmaciju i negaciju, a
to znai da se vie ne moe govoriti identitetu bitka i miljenja,
kao stoje govorio Parmenides, te daje potreban novi kritiki i
analitiki idiom, novi tip logosa koji ima "dubinu" i "irinu",
logiki prostor sastavljen od rodova, vrsta, i negacije. Tek je ovo
unoenje mjere u mjereno, biti u bia, otvorilo mogunost pro-
mjene pravca harmoniziranja i upravljanja spoznaje: od unatrag
okrenute harmonije obrat je vodio prema unaprijed postavljenom
principu spoznaje, ili uzimanju u obzir onog to se ve unaprijed
zna u svakoj znanosti.
2. Metafizika versus filozofija prirode
Pod "metafizikim konceptom filozofije logike" ovdje se
misli na "staru ontoloku logiku"12, odnosno na logiku koja je
orijentirana na bitak: u ontolokom smislu kao prvo bivstvujue
ili podmet trpnosti; u logikom smislu kao srednji termin ili
uzrok istinitosti silogizma, u jeziko-gramatikom smislu kao
12 Cf. Apelt, K. O. (1980): Transformacija filozofije. Veselin Maslea, Sara-
jevo. Str. 143.
45
podmet priroka. Za razliku od theogeneze, koja je predstavljala
sebi pojam uzroka u formi mitsko-poetskih slika suprotstavljenih
kao smrtna () i besmrtna () bia, filozofija
prirode je istraivala uzrok () svega ( ) traei ga u
jednoj permanentnoj tvari (), a kriterij istinitosti spoznaje
( ) u mogunosti generiranja tog jed-
nog, permanentnog simbola sa svim njegovim pretvorbama u
prostoru i vremenu. Kosmologika (versus pan-geneza) se javlja
kao pokuaj harmoniziranja relacije Jedno-Mnogo sredstvima
logiciranja, nasuprot njegovom mitskom generiranju iz simbola
"puno-prazno", "ivo-neivo". Kosmo-logika, koja se odvojila
od "najdubljih mitologema i theologema Orijenta nastanku
svijeta",14 pojavila se najprije pod imenom fiziologike ili uenja
prirodi ( ), koje je prema Aristotelesovoj ocjeni
(M 992 blO) u potpunosti propalo, upravo, zbog orijentacije na
(jedan ili vei broj) tvarni uzrok: takvom orijentacijom oni (oi
) nikako nisu mogli dokazati Jedno, ve uvijek samo
Mnogo.
U prethodnim razmatranjima mi smo tek pristupili otkri-
vanju ortologijskih elemenata u ranom grkom miljenju. Pri
tome se jasno pokazalo da u napetosti filozofskog uenja logosu
i logistike kao naina otkrivanja "unatrag okrenute harmonije"
kosmosa, te kao temeljne forme saznanja, prisutne i nosee u
kanonu saznanja antikog ovjeka, stoji zahtjev da se jasno utvrdi
kriterij istinitosti saznanja uope. Logistika, kao metodski ili
ortologijski pristup logosu svijeta, nastala na principu da se isto
13 Cf. Appleton, R. B. (1922): The Elements of Greek Philosophy. Methuen
& Co. Ltd. London, p. 12
14 Cf. Jaeger, Werner: Die Theology der Milesischen Naturphilosophen. In:
Gadamcr, H-G. hrsg (1968): Um die Begriffswelt der Vorsokratiker. Wis-
senschaftliche Buchgeselschafz. Darmstadt. S. 48.
46 47

istim spoznaje, tj. da se poredak svijeta zahvati logistikim di- miljenju i u jeziku, kojemu je sada priznato da na neki nain
jelom due, poretkom ili redom misli, bila je jedini organon postoji, uvelo je mnotvo pojedinanog kao svoj stvarni korelat.
saznanja koji je omoguio izgradnju jednog uvida u fenomenolo- Razlikujui, meutim, izmeu pojedinanog (jednog odre-
giju svijeta. Logistika je na taj nain bila spoznaja u kojoj je enog ovjeka), jedne pojedinane ideje, pojma ili misli (noema,
pojam svijeta dolazio (pojavljivao se, ) do svijeta ovjek kao vrsta), i ideje kao ideje (ovjek uope), Platon je
pojmova. doao do paradoksa poznatog kao "dokaz treem ovjeku",
U Platonovo doba je, meutim, ve toliko narastao ovaj kojim je bit udaljena iz onoga ega je to bit: iz pojedinanog.
svijet pojmova, a logosu je dato mjesto jednog roda bia, tako Sve dok Aristoteles nije izjednaio bie i jedno tvrdnjom da
daje logistika, sada kao dijalektika, postala nain razumijevanja "biti" znai "biti jedno", te da je bit () upravo uzrok ili
kroz pojmove, kroz svijet pojmova, kroz jezik i njegove oblike unutarnji oblik pojedinanog, uvodei izricateljski ili apofantiki
na putu do spoznaje istine i bitka bia. Tek na ovom putu postaju logos kao organon ove identifikacije (za razliku od afantikog
izdvojivi problemi filozofije logike, tj. problemi ortonimije, or- logosa kod Herakleitosa), nije se mogla konstituirati neka ne-
tologije i ortografije. protivurjena teorija bitku kao bitku. Tek je, dakle, identifici-
Nain na koji je pojam svijeta producirao svijet pojmova ranjem biti pojedinanog ( ) i pojedinanog (
nije, dakle, jednak nainu na koji je svijet pojmova producirao , ), identificiranje koje skrivljuje jezik, jer pret-
pojam svijeta u filozofiji Platona i Aristotelesa ili u metafizici postavlja da su rijei i njihova znaenja identine stvarima i
openito. Predsokratska logistika vrhuni u Parmenidesovom stavu njihovim oblicima, postala mogua ontologija kao teorija pred-
da su bitak i miljenje jedno isto, dakle, u identitetu, bitka i meta i kao onto-teo-logika: kao logika bia i kao logika bitka
miljenja, dok filozofija logike zapoinje postavljanjem svijeta ( ).
pojmova u jezik, u kojem sada od naina spajanja ili razdvajanja Mi smo do sada napravili razliku izmeu logistike i dijalek-
() zavisi da li e se u tim formama povezivanja po- tike jedino iz odnosa spram pojma svijeta. Sada treba rei da
javiti i pokazati "unatrag okrenuta harmonija" svijeta. Ve se tu matematiko miljenje ili matematiki um stoji u sreditu filo-
fenomenologija svijeta zamjenjuje fenomenologijom jezika. Stara zofije logike, od Platona i Atistotelesa do Quinea i Davidsona.
parmenidovska ontologija ne izlazi iz kruga ortologije bitka, dok No, dok se Aristotelesova filozofija logike imenuje kao formalna,
je nova ontologija prisiljena uzeti u obzir i ortologiju nebitka, ili ali nigdje ne poziva na matematiku izobrazbu, za Platona i za
semantiku nebitka koja razbija logistiku ravnoteu "logikog dijalektiku matematika izobrazba je bila preduvjet bavljenja
prostora" parmenidovske ontologije. Sa Platonovom filozofijom filozofijom, mada se uz Platonovo ime ne vee neki znaajan
logike, sa svijetom pojmova i nainom dolaenja do njih koji je doprinos razvoju formalne logike. ini se da je u Platona mate-
pokazan u Sophystesu, sa pitanjem svakog pojedinog matiki um bio eksplicitno prihvatan kao djelatan u sokratskim
bia, ono pojedinano ulazi u filozofiju kao veliki problem i dijalozima ili majeutikim formulama, kao dobro ureenim go-
veliki motiv epistemologije i filozofije logike. Ono negativno u vorima (u matematici se trai dobro ureena formula), dok je u
48
Aristotelesovoj filozofiji, implicitno, djelovao kao jedina mogu-
nost da se rijei eleatska formula (Jedno Sve) njenom
transformacijom u matematiku formu (Jedno Mno-
go/struko). ta je onda doprinos ova dva razliita djelovanja
matematikog uma u filozofiji?
"Prije sto i etrdeset godina poznati platonist, Thomas Taylor,
ukratko je izloio osnovnu razliku izmeu dva filozofa, na-
pominjui daje Aristoteles, ak i kada je raspravljao teolo-
giji, inio to na nain prirodnjaka, dok je Platon ak i prirodu
razmatrao na teoloki nain."15
Prihvatili se kao ispravna tvrdnja Thomasa Tavlora da je
Platon prirodu teologizirao, a da je Aristoteles i samu teologiju
naturalizirao onda se, sa stanovita matematikog miljenja koje
je jednako uestvovalo u sprovoenju ovih zamisli, pokazuje da
je u tim konceptima, koje je odredio Pitagora i kojih se nisu
nikada odrekli, broj jednom uzet kao bit/mjera koja lei izvan
pojedinanog, izvan samog fvsisa, dok je u drugom sluaju uzet
kao sama mjera, kao u pojedinanom prisutna njegova bit. Ima-
mo, dakle, slijedeu aporiju: teologiziranje prirode nije iskazano
na formalan nain i nije uspjelo, bar prema Aristotelesovoj kritici
Platonove teorije ideja koju je dao u Metafizici. Naturaliziranje
(ak i same teologije) utemeljilo je formalnu logiku i pokazalo
kako je pojedinano identino sa svojom logikom prirodom.
Ova dva razliita koncepta, meutim, poivaju na uvoenju razli-
itih principa u ovaj odnos, u Platonovom konceptu samo for-
malnog, a kod Aristotelesa jo i finalnog uzroka, kao jedne vrste
uzroka kretanja. Dijalektika, meutim, kao metoda koju je razvio
15 Cf. Farrington, B. (1944): Greek Science. Its Meaningfor us (From Thales
to Aristoteles). New York. p. 107
49
Platon, nije sadravala jedan takav uzrok i zasnivala se ponajvie
na geometriji unutar koje je prvi put iskrsao problem iracionalnih
veliina kroz otkrie nesamjerljivosti dijagonale sa stranicama
kvadrata: izvan logistike ravnotee, koja je izraz harmoniziranja
enantiotropskih veliina, postoji neto tree to se ne moe iden-
tificirati sa svojim trpnostima, i to se kroz Platonovu dijalektiku
javljalo kao agnosticizam u pogledu prvih elemenata stvari ili
jezika, kao residuum koji vodi u reductio ad imposibile. Postoji
u dijalektikom postupku izvjesna inkompatibilnost konsekvenci
sa hipotezama, i ini se, doista, "da je prvo precizno znaenje
rijei dijalektika bilo reductio ad imposibile u metafizici"16.
Razlikovanje u pojmu racionaliteta, na koje je Aristoteles
ukazao, potrebno je generalizirati i posmatrati kao razliku u -
ili, kako mi danas moemo rei, izmeu raz-
otkrivanja pojma svijeta ( ), kakvu su imale
stare ontologije, prije svega herakleitovska i parmenidovska, i
konstrukcije svijeta pojmova, kakva je zapoela Sokratesovim
okretanjem unutarnjem ili onome stoje on zvao . U
obadvije koncepcije, heuristikoj i konstrukcijskoj, centralnu
ulogu je imao pojam -a, no kod Herakleitosa je on bio
miljen kao sveobuhvatajua, unatrag okrenuta ili enantiotropi-
jska harmonija koja obuhvata sve protivnosti, a sama ne sadri
u sebi nikakvu. U tom smislu je logos sabiralite, ili princip
harmonizacije koji djeluje izvana.
Herakleitos je neprekidno traio sluanje jednog i zajed-
nikog logosa, koji sve obuhvata, u kojem svi uestvuju itd. Sve
dok se taj pojam logosa ili pojam svijeta nije odredio i kao
unutarnji, a ne samo kao unatrag okrenuti, govor bitku bia,
16 Cf. Kneale, W. & Kneale, M. (1962): The Development of Logic. Oxford
Univ. Press. London, p. 9.
50 51

nije se uspjelo pokazati kako je logos, doista, sabiralite bia i Hipostaziranje lingvistikog frameworka krenulo je otvara-
nebia, ono to omoguava ortologiju istinitog i ortologiju la- njem logikog prostora, ili onog trenutka kada je Platon odredio
nog, niti se mogao prevladati simboliki nain govora logosu. nebie ( o) semantiki, kao jeziko-logiku trpnost bitka,
Tek sa Platonom je otvoren logiki prostor, tek sa njim je logos tj. kada je u jeziku - -u iznaao mjesto negaciji. Drugi
proglaen jednim rodom bia. To znai: sve dok se Herakleitoso- preduvjet bio je ispunjen kada je Aristoteles transformirao for-
vom logosu nisu odredile trpnosti koje u sebi nosi, rodovi istini- mulu (Jedno Sve), zbog ije je nedokazivosti - prema
tog i lanog, ili dva stupca protivnosti, tautologija i kontradikcija Aristotelesu - propala filozofija prirode ( ), u formu
(Jedno Mnogo/struko), koja se onda rjeavala kroz
kao unutarnja i vanjska mogunost stava (logosa) - kako se
jezik kao suprotnost jednoznano-mnogoznano ( o
izraavao Wittgenstein - Herakleitosov logos je simbolizirao
), bivstvo () i forma njegovog iskazivanja
pojam svijeta unutar kojeg nije bio izdiferenciran svijet pojmova
(). Postoji za Aristotelesa deset naina
svijet vrsta i rodova koji ga sainjava. On je doao do pojma
iskazivanja Jednog, odnosno deset znaenja rijei o ili deset
suprotnosti i izrazio ga u metafori polemosa (vatra-voda), ali izrecivih trpnosti bitka bia kao prvog bivstvujueg u jeziku i
nije suprotnosti i njihovo jedinstvo izrazio pojmovno, miljenju. Razliku, koja postoji izmeu logike i jeziko-
. Suprotno tome, stara parmenidovska ontologija nije mo- gramatike strukture, Aristotelesova logika je savladavala pode-
gla da se probije iz svijeta pojmova ka pojmu svijeta i da tako avanjem sadraja pojmova koji sastavljaju iskaz i podeavanjem
dokae Jedno, jer je odbijala mogunost miljenja i izraavanja logike veze kojom su povezani ti sadraji. Razlika izmeu suda
nebia, odnosno odbacila je mogunost otvaranja logikog pro- koji sadri generalni termin ("ovjek ozdravlja") i suda koji
stora za negaciju. sadri generalni termin, ali je sam generalni termin jo jednom
Sa Platonovom redefinicijom starih ontologija (starih i vla- uzet kao opi-poopen ("Svaki ovjek ozdravlja"), ve je sa-
dajuih), herakleitovske i parmenidovske, kao novim tipom kon- drana u Aristotelesovom spisu Peri hermeneias, gdje je dos-
strukcije pojma svijeta iz svijeta pojmova, iz pokuaja da se lovno reeno da univerzalni kvantifikator ne oznaava ope:
pokae kako se dva stupca suprotnosti (-) koji postoje , nego da se izraz poopuje:
u svakom Jednom odnose jedan prema drugom, kako se jezik , Peri hermeneias, 20 a 10). Podeavanje referencije
provodi kroz te stupce suprotnosti na putu ka shvatanju Jednog, kvantifikatorskom formom govora ne znai daje ovaj problem
zapoela je faza metafizikog koncepta filozofije logike. Trebalo poopavanja opeg rijeen bikondicionalom, sa ije lijeve i desne
je ontologizirati ono logiko, tj. uiniti ga bitkom koji se moe strane stoje iste strukture: od Cantora, preko Fregea do
umno sagledati (), a to je za Platona znailo ontologi- Davidsona, od kada se poela u logiku unositi matematska
zirati jezik ili logos i u njemu promatrati kako se mijeaju "na metoda obostranog jednoznanog preslikavanja, tamo i ondje
udan nain" stupci suprotnosti koji pripadaju bitku po sebi, bie skupova, ovde i sada struktura reenica, zahtijeva se jo jedan
i nebie. uvjet kojeg korelirane strukture moraju ispuniti - sveta jedno-
52
znanost. Koliko je vano ovo podeavanje struktura jezika i
miljenja, i koliko je vano Aristotelesovo otkrie kvantifikatora
koji veu logiku openitost i utvruju joj mjesto u odnosu na
druge openitosti, jezike ili logike, svjedoi srednje vjekovna
rasprava univerzalijama, zasnovana, prije svega, na jednoj teo-
riji znaenja i referencije koja se imenuje teorijom supozicije, a
17
cijelo podruje istraivanja Logica Terminorum.
17 Pitanje smislu i znaenju postavljano je u srednjevjekovnoj logici i filo
zofiji u formi uenja "Proprietates Terminorum", odnosno kao nauk
izvjesnim semantikim i sintaksikim svojstvima izraza, ali ne u smislu
neke izgraene i dovrene teorije, nego vie u smislu objanjenja putem
navoenja primjera, metalogikih opisa i klasifikacija. Stoga, uenje
proprietates terminorum nije nikakva teorija u striktnom ili doslovnom
smislu te rijei to pokazuju i tekstovi koje su ostavili Petrus Hispanus,
Ockahm ili Burleigh: jedino skice, opisi, kratki primjeri, uputstva za upo
trebu termina u ovom ili onom kontekstu. No, problemski krug koji ovo
uenje zatvara, a koji se u mnogo emu pokazuje frapantno slinim suvre
menim logikim istraivanjima verbalnog ponaanja, od Quineove onto-
geneze reference i stimulus-znaenja, do Putnamovih lingvistikih stereo
tipova, sastoji se od (1) objanjavanja sintaksike uloge sinkategorema-
tikih izraza (kvantifikatora prije svega) putem jedne semantike interpre
tacije, (2) jezike analize ili analize gramatikih univerzalija, i na kraju (3)
ontoloke analize sa kojom je u vezu dovedeno pitanje reference.
Samo uenje proprietates terminorum (izraz se prvi put javio kod Pris-
ciana u djelu Grammatica) sastoji se u veini od uspostavljanja razlike
uloge termina koju imaju u reenici u funkciji significatio ili suppositio.
(Razliku izmeu significatio i appellatio, koja se kasnije pretvorila u razliku
significatio i suppositio postavio je prvi Anselmo u svom djelu De Gram-
matico). U novijim istraivanjima srednjevjekovne logike, naroito kod
Rijka i Pinborga postoji intencija da se significatio i suppositio koreliraju
sa smislom (Sinn) i znaenjem (Bedeutung) kod Fregea, odnosno sa Car-
napovim izrazima intenzija i ekstenzija uvedenim u Meaning and Necessity
ili, pak, sa pojmovnim parom denotacija-konotacija. Cf. Kneale & Kneale
(1962) i M. Bochenski (1956).
)
53
3. Ontologiziranje logikog
/ Platonova filozofija logike /
Platon je bio prvi antiki filozof koji je postavio heretiko
pitanje pred staru ontologiju ili ontologiju predsokratika (koju je
Aristoteles nazivao fiziologijom), natjeran s jedne strane, kon-
frontiranjem parmenidovskog i herakleitovskog koncepta prirode
(), a s druge strane mogunostima ortologije u formi so-
fistikog argumentiranja u kojem se "slabiji razlog ini jaim".
Platon je, naime, postavio pitanje prirodi prirode, ili pitanje
tome koja je prava priroda koju treba istraivati i na kojoj se
moe utemeljiti spoznaja: ona herakleitovska, koja je totalitet
nastajanja i nestajanja ili totalitet trpnosti bia, koja je stalno u
kretanju i koju je Platon nazvao ontologijom "glinenih lonaca"
( ), koji se stalno oblikuju i raspadaju
(cf. Kr. 440 C 5), ili to treba biti parmenidovska ontologija
Jednog identinog sa miljenjem -a bez trpnosti, iji
svaki pokuaj logikog i jezikog odreenja i definiranja vodi u
kontradikciju ili tautologiju (cf. Platon, Parmenides). ini se
daje pred Platonom bio isti izbor kao pred Hegelom: Bitak, isti
bitak ili Nita, isto nita. Platon se odluio, ipak, da redefinira
staru ontologiju traei mogunost utvrivanja statusa onog lo-
gikog.
Sam Platon nije razmatrao mogunosti za neku formalnu
logiku, ve je prakticirao dijalektiku ili podjelu pojmova po ro-
dovima i vrstama, po irini ( ) i po duini (
onako kako je to prikazao u svome spisu Sophystes
(266 a). No, upravo, Platona smatramo znaajnim za filozofiju
logike iz vie razloga.
Prvo, on je prvi antiki filozof koji je sistematski dramati-
zirao problem jezika] njegovu bit i njegovu upotrebu kroz forme
ortonimije, ortologije, ortografije i ortopraksije (Kratylos).
54 55

Drugo, Platon je prvi filozof koji je poduzeo redefiniranje samo ispravnost nego i istinitost, odnosno u relaciji prema istini,
kontradiktorne ontoloke tradicijeina temelju pitanja semantici prema vjenim oblicima ili bitku bia. Imenovanje je stoga or-
nebitka i ortologiji lanog govora, to gaje dovelo do odreivanja ganon, i to dijakritiki organon, kojim se prodire do biti stvari i
govora () kao jednog roda bia (Sophystes ). iz nje same se stvarima namee ime, koje je sada i ispravno i
Tree, Platon je prvi filozof koji je otvorio logiki prostor istinito. Ova vrsta oponaanja () je vrsta oprtopraksije,
postavljajui pitanje mjestu i ulozi negacije za ontologiju i ili oponaanja biti stvari koja se zbiva jedino kroz ortologiju ili
epistemologiju}(.Sophystes, Parmenides). ispravan govor biti stvari. Ovdje se sada ime () posmatra
etvrto, Platon je prvi govorio jasno homologematima kao dio iskaza, dio logosa, koji je nuno istinit ili laan. Praksis,
uma ( ) ili logikim zakonima(Theaiteetos). ili djelatnost stvari, sastoji se u njihovim trpnostima, tj. u mo-
Peto, Platon je pokazao smisao epistemolokog obrata za gunosti da trpe neki uzrok ili da same budu uzrok trpnosti u
logika/dijalektika istraivanja(Kratylos, Theaiteetos), odnosno drugim stvarima. Stvari imaju u sebi svoju vlastitu i vjenu bit
smisao metafizikog utemeljujueg koncepta ontoloke logike. koja odreuje upotrebu rijei i njihovo iznalaenje kao postupak
imenovanja.
U spisu Kratylos Platon postavlja pitanje sutini ortonimije
ili ispravnosti imena,( ) stvari i Utvrdivi razliku unutar pojma djelovanja ili razliitih vi-
naina njihovog nastanka i upotrebe, suprotstavljajui dvije dova prakse ( ), [Platon je ukljuio stvari i njihovu
teze: jednu koju zastupa Hermogenes. a koja odreuje ispravnost praksu, i rijei i njihovu praksu, u praksu samog bitkajU tom
imenovanja kao stvar konvencije ili dogovora, a to znai samo odreenju Platon je slijedio stupce protivnosti ili trpnosti koje
iz jezike prakse i upotrebe rijei, i drugu, koju zastupa Kratylos, svako podruje posjeduje: stvari imaju u sebi svoju vlastitu pri-
a koja ispravnost imenovanja izvodi iz vjene prirode ili vjene rodu, imaju bit koja je postojana i bez odnosa prema nama i
biti stvari po kojoj, i zbog koje su imena ispravno () i neovisno nama (Kr. 386 1-5), dok s druge strane imaju neke
dobro () postavljena. No, u sutini ovog dijaloga lei trpnosti ili neka djelovanja ( , 386 ), odnosno mogu
rasprava odnosu rijei i stvari prema biti ili istini, kao pitanje trpiti suprotnosti (promjene) i mogu same producirati neke trp-
na ta se rijei odnose i ta je njima oznaeno: Jijihov vanjski nosti u drugim stvarima i tako biti uzrok promjene u njima (sjei
oblik koje rijei mogu ortografski oponaati svojim dijelovima i biti sjeen, npr).Ime () je Platon odredio kao sredstvo -
(slovima i slogovima ili njihovu bit () koju stvari imaju po ( Kr. 388 A, C) koje u imenovanju () postaje
sebi. Time je Platon dao jeziku mimetiki karakter. S druge strane, jedan vid djelovanja (), tako to kroz vanjski oblik stvari
stvari ( ) koje su oznaene, svojim spoljanjim prodire do njihove biti i oponaa je, te, stoga, kao dijakritiki i
svojstvima pokazuju smjer ovom mimetikom karakteru jezika i didaskaliki organon oponaa glasom ono to se oponaa (
uestvuju u relaciji slinosti prema rijeima, usmjeravaju ovu = , 423 B)Uloga imena je da otkrivaju prirodu
relaciju svojim djelovanjima (praksisom) unutar odnosa sa drugim stvari (Kr. 396 A), a s druge strane da trpe svoju ukljuenost u
stvarima. No, stvari svojim unutarnjim oblikom ili onim to je logos ili govor. Platon je jezik () odredio kao ono to sve
njihova bit uestvuju i u drugoj vrsti slinosti, koja nije izraava, pokree se kruno, stavlja sve
56 57

u kruenje i dvostruke je naravi: istinit i laan (Kr. 408 C) i na imena ono to e nam objasniti bez imena koja je od dvije vrste
taj nain oponaa sam tok stvaiiJ( Kr. 417 E): bie (ov) i istinita"(Kr. 438 D). Ovdje Platon sugerira epistemologiju koja
(bit) slau se sa , jer ov (bie) znai - koji ide, a upoznaje stvarnost izvan imena i izvan stvari, ili koja upoznaje
nebie ( ) znai koji ne ide ( ) (Kr. 421 C). Tako i svijet istine. Kroz stvari i njihov meusobni odnos, kao i kroz
ime ima dvije suprotnosti. Ortonimijsku praksu, meutim, veri- rijei i njihov meusobni odnos, mogue je postii veu spoznaju
ficira njena ukljuenost u ortologijsku praksu. Govori su sas- stvari, ali nije mogue spoznati istinu kao takvu. Stoga, zak-
tavljeni od imena i sami su jedan vid djelovanja () jer
ljuuje Platon, nuno je krenuti od istine (Kr. 439 B). U tom
mogu biti istiniti i lani. Oni uestvuju dalje u ortopraksiji bitka:
ontolokom zasnivanju istine stvari i istine rijei ili govora lei
laan govor je trpnja ili suprotnost koju ima govor kad se povee
(na sofistiki nain) sa nebiem, istinit govor je trpnja koju ima smisao Sokratovog sna (Kr. 439 C-D): da postoji neto dobro,
u odnosu prema bitku. No, kad se ovo istraivanje dotakne pitanja lijepo, i istinito po sebi to utemeljuje istinitost kao ispravnost.
prvotnim imenima ( ) ili njihovom sastavljanju iz Na taj nainje lanac kojeg ini ortonimija-ortologija-ortografija,
slogova i slova kojim bi trebali oponaati bit, onda se mora kao oblici ortopraksije, uslovljen onim to prethodi i rijeima i
traiti drugi tip slinosti i drugi tip ispravnosti nego to je orto- stvarima, samom istinom ili bitkom bia koju treba umom za-
grafska i gramatika (Kr. 432 C), koja ne identificira apsolutnu hvatiti u jednom drugom svijetu relacija.
slinost dijelova imena i dijelova govora sa stvarima, "jer bi U spisu Sophystes Platon eli utvrditi na emu poiva or-
imena koja imenuju stvari bila slina stvarima u svim takama: tologija lanog govora, odnosno sofistika mogunost da se "lo-
sve bi postalo dvogubo, te ne bi njima mogao kazati koja je gino" izlae neistina, tj. da neistiniti iskazi izgledaju kao istiniti,
sama stvar, a koja je ime stvari" (Kr. 432 C). Ono to je sada a da s druge strane istiniti iskazi izgledaju kao neistiniti. Pla-
potrebno, ona vrsta slinosti koju zahtijeva govor biti, jeste tonova je, meutim, osnovna namjera da progovori najteem
tipska slinost ( ) ili ispravnost koja poiva na odnosu ontolokom pitanju kojeg ne rjeavaju Herakleitesova niti Par-
jezika prema uzorku stvari, a ne jednoj pojedinoj stvari, to znai menidesova ontologija, a to je pitanje nebiu, koje se nije
da mimesis kao ortografija ne zadovoljava.Time je Platon doao moglo uspjeno rijeiti ni uvoenjem dviju razliitih predikacija,
do negativne teze: da imena, premda trebaju da otkrivaju prirodu
jedne i druge , jedne, dakle, kojom bi
stvari, zbog nemogunosti da potpuno identificiraju svoje1 pos-
se iskazivao bitak, a drugom sve ostaloj18 U tu svrhu,Platon je
ljednje elemente sa posljednjim elementima stvari, nisu u stanju
da je i otkriju: otkrie imena se ne podudara sa otkriem biti bia postavio pitanje biti jezika kao onome u emu se producira i
.To znai da jedno takvo istraivanje, bilo da poe od stvari, bilo ortologija lanog i ortologija istinitog govora. Pitanje jeziku
da poe od rijei ne moe doi do objanjenja kako se istina nuno je otvorilo pitanje ontologiji.
pokazuje i u stvarima i u rijeima.U tome vidi Platon razlog za
epistemoloki obrat, slian onom kojeg e pokazati na kraju spisa 18 Znaajnu studiju dvostrukoj predikaciji uz iju je pomo Platon pokuao
rijeiti problem bia i nebia, te uestvovanje ideja u biu i nebiu, napravio
Theaiteetos, iskazan ovdje kao zahtjev: "da treba traiti izvan je Constance C. Meimvald, Plato 's Parmenides. Oxford Univ. Press. 1991.
58 59

Osnovni jeziki kriterij koji je Platon postavio za razlu- .bia.,' Govoriti "onom drugom bia" kao biu jeste sofistika
ivanje referencije istinitog i lanog govora, jeste henologija: umjetnost preplitanja rijei koje oznaavaju bie i onih koje
rijei se uvijek moraju odnositi na neko neto ( ), koje je oznaavaju "ono drugo bia" kao nebie koje postoji. Lano
brojem jedno (), i nedjeljivo ()., ono to je za miljenje, koje poiva na krivim slikama ovog povezivanja, za-
Platona vjena potekoa () lei u mogunosti: "poka- milja da postoje nebia: , i zamilja da ne
zivati se i initi se, a ne biti" ( , postoje bia: , (cf. Soph. 241 d). Isti se problem
), s druge strane: "govoriti neto, a ne istinu" ( javlja kad se pokua odrediti bie po sebi, bez relacije prema
, ) (cf. Soph. 237 a-c). Rjeenje ove "onom drugom".
aporije podrazumjeva uvoenje nove ontologije, koja mora Nova ontologija koja je prema Platonovom miljenju trebala
ukljuiti u sebe obadvije ove mogunosti, ali tako da ih ne omoguiti iskazivanje bia kao bia i iskazivanje nebia kao
jeziko-logike "drugosti" bia, donijela je otvaranje logikog
povee na apsolutan nain niti sa bitkom niti sa nebitkom. Ta
prostora kao mjesta negacije, odnosno jednog bia koje je za-
nova ontologija se usuuje - prema Platonu - pretpostaviti
jedniko (), unutar kojeg e se nebie moi odrediti kao
() da nebie postoji ( ), jer se na neki drugo () ili samo razliito ( ) poloajem (
nain i pojavljuje i izgovara, i kao takva je ova teza u suprotnosti - v-ov) svoje vrste razliitog u rodu od bia, a nikako kao
sa miljenjem "velikog Parmenida" koji je rekao da bitak jeste, suprotnost (suprotni rod) bia (--). Platonova analiza
nebitak nije, niti se moe misliti, niti iskazati. Platonova je negacije pokazuje kako je ovaj odnos kasnije utjecao na
hipoteza, meutim, utemeljena na funkcioniranju i praksi Aristotelesov pojam lienosti ili neprisutnosti svojstva u jednom
obinog govora, jer se mi usuujemo nekako izricati "ono to rodu bia. Razmatrajui kretanje i mirovanje kao dvije vrste istog
nikako nije" roda ili iste kategorije koji je sutinom jedno, Platon je utvrdio da
Osnovno je, dakle, pitanje sada imenovanja: ako se svaka su vrste kakvoom razliito (pa prema tome: biti u drugoj vrsti
rije odnosi tako da imenuje neto, ta je to to'imenuju rijei znai biti drugaije, a ne ne biti uope), a samim rodovima nita
koje sadre negaciju, npr. ta imenuje rije "nita".Govoriti, nije kontrirno suprotno. Kontrirno su suprotni lanovi jedne vrste
smatra Platon, znai govoriti "neko neto" - , i govoriti kao veliko i malo, dok veliko i neveliko nisu razlike unutar vrste,
neto znai govoriti jedno - (cf. Soph. 238 a), to znai da se nego su , razlike izmeu (razliitih) vrsta. Lijepo i
bie ne moe iskazivati odvojeno od broja, te bi takva analogija nelijepo nisu u istoj vrsti, nego su antiteze, kontradiktorne
trebala vaiti i u sluaju iskazivanja nebia, to se pokazuje kao suprotnosti ili suprotnosti izmeu dvije vrste koje uestvuju u
nemogue jer bi se sa brojem povezalo nebie.Platon iz toga istom rodu.Prema tome, "ono drugo bia" () ne zaostaje
izvodi zakljuak da se nebie samo po sebi ( ' nita manje u biu od drugih bia (cf. Soph. 258 b) Na taj nain
) ne moe niti izraziti, niti izrei, niti misliti, iz ega slijedi Platon je doao do zakljuka, sasvim suprotnog staroj ontologiji,
da nije mogua ortologija nebia po sebi, tj. nebia kao nebia, "da nebie vrsto stoji imajui svoju vlastitu prirodu (u lancu
nego ga treba odrediti jedino kao "ono drugo"(po) bia)", tj. "nebie bijae i jeste nebie kao jedan
60 61

oblik u broju mnogih bia' ! Ovu tezu, prema Platonu, rui herakleitovska ontologija, po kojoj
, . je sve u promjeni i sve se kree, tako da niti jedna vrsta percepcije
(cf. Soph. 258 c 3-4.). nije u stanju zahvatiti ono to je istinito u svemu tome. Po toj
Nakon akomodacije negacije u logikom prostoru ili u struk- ontologiji nita samo po sebi nije jedno ( '
turalnom i sintaksikom smislu, Platon je smatrao da je potrebno ), a da bi se posjedovalo istinsko znanje mora neto
ovoj koncepciji ontologije obezbijediti njenu semnatiku uteme- biti samo sebi identino i jednakofTeza (2) da je znanje pravo
ljenost, i u svrhu toga postavio pitanje gdje i na koji nain se shvaanje ( ) (cf. Th. 187 b 5), kao
ovaj odnos vrsta i rodova u referencijalnom smislu zasniva kao druga Theaiteetosova teza (nakon neuspjele prve), uzima daje
mogua fenomenologija. Utvrujui da logos nastaje u meusob- znanje miljenje spojeno sa poznavanjem razlika! tj. daje znanje
nom prepletanju pojmova ( istinsko shvaanje spojeno sa objanjenjem ili dokazom (),
), tj. da nastaje kao povezivanje pojmova ( to otvara problem pogrenog shvatanja i pogrenog objanjenja
), a ne praznih rijei.Platon je sada utvrdio (cf. Soph. 260 ( - ), odnosno vodi [Platonovom
a) da upravo jezik () mora biti za nas () jedan od shvatanju da jezik nije put istinskog saznavanja jer prvi elementi
rodova ( ) bia ( ), i to takav rod bia u ( ) "iz kojih smo sastavljeni i mi i ostale stvari"
kojem se mijeaju pojmovi pa prema tome u kojem se mijeaju i nemaju dokaza, jer se prvi element moe samo imenom oznaiti,
na udan nain povezuju bie i nebie, te bez ijeg postavljanja a ne moe se rei niti da jeste niti da nije (cf. Th. 201 e). Prvi
bismo bili lieni onog najvanijeg, same filozofije. elementi su (cf. Th. 202 e); oni su
Theaiteetos je Platonov dijalog koji je voen s namjerom da nesastavljeni, a objanjenje njima je sastavljanje imena koja ih
poentira epistemoloki obrat, a ne negativnuiezu da nije mogue oznaavaju, tako da ne moe neto sastavljeno (logos) objasniti i
odrediti ta je pravo saznanje, i ima istu namjeru koju je imao dokazati ono to je nesastavljeno.
dijalog Kratylos: da pokae kako ne odreuje nain istraivanja One koji smatraju da je to mogue Platon naziva "taocima go-
ili metoda ta je bitak bia, nego da, obratno, bitak bia odreuje vora.
put ili metodu istraivanja.To znai da se ne moe utvrditi ta je Da bi doao do principa saznanja stvarnosti, ne samo one koja
blie istini, rijei ili stvari, percepcija ili jeziko-logika podjela je estetika i u stalnom toku i mijenjanju, niti samo one koja je
pojmova, dok se ne utvrdi kako bitak uestvuje u njihovom logika i koja u sebi sadri nespoznatljive elemente (),
formiranju.Platon je u Theaiteetosu postavio pitanje: sta je zna- Platon je morao potraiti principe koji dokazuju da postoji neto
nje ( ), i suprotstavio dvije vrste odgovora: stalno i nepromjenljivo, stalna i nepromjenljiva priroda koja
Theaiteetesovu tezu (1) da je znanje percepcija ili ulno opaanje moe biti predmet znanja.U tu svrhu je on ovdje najprije
stvari(), odnosno da onaj ko neto zna opaa to to zna suprotstavio Herakleitosovoj ontologiji Parmenidesovu koja,
(cf. Th. 151 e), ime se ova teza dovodi u vezu ga Protagori-nom upravo, inzistira na jednom trajnom i nepromjenjivom bitku. No,
tezom ( , ova ontologija nije zadovoljavala onaj princip koji je pokretao
, , , )] duu u njenom spoznavanju. Stoga je Platon u central-
62 63

nom dijelu dijaloga govorio miljenju ovjeka, ili "o skrivenoj putem znanja ( ) i neznanja ( ), nego putem
istini miljenja ovjeka" ( bitka ( ) i nebitka ( )" (cf. Th. 188 cjj
, cf. Th. 155 d-e), pri emu je najprije istraio pojave u Kasnija semantika ontologija, koja se razvijala od logike
nama ( ) i naveo tri sljedea homologemata termina do strukturalnih teorija logikih istina u analitikoj filo-
uma ( ):
zofiji, nije nijednom reflektirala relaciji singularnih i generalnih
- (1) termina i izraza, osim kao L-elemenata nekog L-jezika koji mogu
, : nita nikada dovesti do L-istina, odnosno ona nije reflektirala tome kako se
ne moe postati vee niti manje po broju dok ostaje jednako te dvije vrste rijei odnose "izvan-L". Pitanje da li postoji ek-
samom sebi; stra-lingvistika taka zbog koje su rijei bez privilegiranog po-
- (2) , loaja u jeziku i prema kojoj treba da odrede svoj logiki i
, : ono emu se ontoloki status, nije vie uzimano u obzir. Sva je panja us-
nita ne dodaje niti oduzima, to niti raste ikada niti se mjeravana na semantiko podruje koje je podruje referencije
umanjuje, nego je uvijek jednako samo sebi; izraza izmeu sebe. [Potpuno je zaboravljeno Platonovo zapa-
- (3) , , anje u Kratylosu "da se imena nalaze u ratnom stanju izmeu
: to prije nije bilo, a sebe", odnosno da i singularni i generalni termini polau jednako
kasnije jeste, nemogue je da to bude, a da nije postalo i da pravo na istinitostj(slinost istini, , a ne
ne postaje. na meusobnu slinost), jte da se iz samog jezika ne moe
odgovoriti na pitanja ortonimije, ortologije i ortografije, nego da
U emu se sastoji znaaj homologemata uma, onih misli se mora trai pat izvan imena ( ), odnosno bez
koje su u nama nepromjenljive po svojoj istinitosti, ili koje su imenaVav8U ) kako bi se upoznala stvarnost (
zakoni po kojima mi mislimo uope, za Platonovu epistemologiju
). Stvari ( ) se moraju spoznavati ili (1) jedne
ili za filozofiju logike? [Prije svega, njima se utemeljuje princip
kroz druge (' ), ili (2) same kroz sebe ( '
spoznaje, tj. da postoji neto to je samo sebi jednako (
' ), to ostaje samo sebi jednako u svim 1^: spoznaja stvari preko imena ili spoznaja stvari preko
promjenama (nastajanje-nestajanje), i to se suprotstavlja mitosu samih stvari, ili ak (1) i (2) trebala se rijeiti odgovorom na
svekretanju i svepromjeni (Herakleitos, Protagora, Empedok- pitanje:J5Vfl vie nalikuje istini, rijei ili sivan?jlstina ili bitak
les, Homer) kojeg iskazuje filozofija prirode u stavu: nita samo (veritativno bivstvo) se sada pojavljuje kao epistemoloki objekt
po sebi nije jednakoj ( ' , 152 d) od kojeg treba krenuti u istraivanje. "Treba krenuti od istine"
Stoga je Platon, ponovo navodei jedan Sokratov san, zakljuio ( ... ) kae Kratylos u Platonovom
ovaj dijalog zahtjevom za epistemolokim obratom: [J^Ne treba, spisu ispravnosti imena (cf. Kr. 439 B).
dakle, na taj nain razmatrati ono to traimo, idui
64 65

Ovdje navedeni epistemoloki obrat vezan za Platonovo ime molokim obratom, kako smo ga mi ovdje nazvali, premda ga
predstavlja okret od jezike analize provedene kroz analizu or- neki nazivaju i "klimaksom Platonove karijere".21 No, Platon je
tonimije, ortologije i ortografije, i vezane jo uvijek za vrstu morao uiniti i korak dalje, natjeran potrebom redefiniranja stare
shvaanja , prema ortopraksiji ili onoj vrsti parmenidovske ontologije Jednog i Nepokretnog Vjenog Bitka
shvaanja koja je . Zato su djelovanja ( identinog sa miljenjem, a s druge strane heraklitovskom on-
) jedan rod bia, a ne sam bitak bia, jasno je iz injenice tologijom "glinenih lonaca" ( ) koji
da su rodovi i vrste bia trpnosti bitka. Ne treba ii putem jezike vjeno nastaju i lome se (cf. Kr. 440 C 5), te natjeran potrebom
analize bia, nego putem ontoloke biti jezika i bia. (Tako je da se iznae mjesto negaciji, ortologiji Nebitka (semantika Ne-
Platon u Kratylosu, koji spada u njegove ranije dijaloge, i The- bitka!?), to ga je dovelo do priznanja da bi propalo ono najvee
aiteetosu, koji se svrstava u kasnije dijaloge,19 iskazao identian ( ) tj. sama filozofija, ako se ne bi govor-jezik
stav u pogledu utemeljenja saznanja. () uinio jednim rodom bia ( ) za
Iz toga nam je poznato kako se zavrila epistemoloka ana- nas ( ) (cf. Soph. 260 a 5-6).
liza epistemologije, i to nam je poznato od Platonovog, (u ana-
litikoj filozofiji leteeg) Teaiteetosa, gdje se pokazalo kako ta-
kvo istraivanje sadri "self-refutation" tezu. Pitanje 4. Naturaliziranje logikog /
; nakon provedene dramatizacije dovelo je do iden- Aristotelesova filozofija logike /
tinog rezultata kao u Kratylosu ne treba ispitivati ono to se
istrauje (znanje, episteme) putem znanja ili ne znanja, nego Sagledavajui mnogostrukost pojavljivanja ulno bivstvu-
putem bitka i ne bitka 'Ap' , jueg (bia koja u sebi imaju poelo kretanja, prema Aristotele-
, sovoj definiciji iz Fizike), Aristoteles je najprije ustanovio (mno-
. (Th. 188 D)20. Tako je iz onog to je imenovano kao "stara gostrukost) etverostrukost uzroka bia (materijalni, formalni,
esencijalistika filozofija" ili metafizika postavljen zahtjev pokretaki, svrhoviti) (M. 1013 a 24), a onda postavio metafi-
utemeljenja Svega u Jednom: niti ono logiko niti ono ziko pitanje tome koji je posljednji ili krajnji ili najvii uzrok
epistemoloku ne mogu se utemeljiti sami iz sebe, nego jedino u uzroka, odnosno da li postoji takvo bivstvo ( ), koje je
odnosu spram bitka svega bivstvujueg. U tome lei smisao paraestetiko ili izvan i mimo ulnog sagledavanja (
Platonovog agnosticizma u odnosu na prve elemente bia i prve
elemente jezika, koji se moe prevladati samo episte- 21 Cf. Rudenbusch, G. (1985): Plato on Sense and Reference. Mind. Vol.
XC1V. No. 376. pp. 526-537.
19 Cf. Bostock, D. (1988): Plato's Theaetetus. Clarendon Press. Oxford. p. 3 22 Cf. Aristotelis Metaphysica I-II, (1978). In. Griechiesch-deutsch. In uber-
20 Cf. Platonis Dialogi. Secundum Thrasylli Tetralogias. Recognovit Martinus sctzimg von Hcrmann Bonitz. Neu Bearbcitetc mit Einlcitung und Kom-
mentar von Hoerst Seidel. FMV, Hamburg.
Wohlrab. Vol. 1. Lipsiae in aedibus B. G. Teubneri. MCMII.
66 67

), koje je vremenski (), logiki ili pojmovno No, u svim ovim podrujima u kojima je Aristoteles odredio
() i spoznajno () prvo, te stoga ima mogunost bivstvo kao ono prvo bivstvujue, postoji i ono drugo, koje biv-
odvojenog postojanja i odvojenog shvatanja, i kao takvo, po sebi stvuje samo zbog svoje veze sa prvim bivstvujuim ili sa biv-
bivstvujue (' ) ili naprosto bivstvujue ( stvom. Ta veza je ili ontoloka, ili logika, ili jezika i svaka
) uzrok svim drugim uzrocima u tjelesnim i netjelesnim biv- veza odraava raspored ili poloaj onog prvog u odnosu na drugo,
bilo da se tvrdi (ili porie) da prvo jest () drugo ili da se
stvima.
tvrdi (ili porie) da prvo sadri () drugo u sebi.
Aristoteles je utvrdio da se na etverostruk nain imenuje i
Zato mi tvrdimo daje Aristotelesova logika bitno pripadna
bivstvo ( ): kao bit svakog pojedinog bia ( Aristotelesovoj prvoj filozofiji? Razlog tome je to smatramo da
), kao ope ( ), kao rod ( ), i kao struktura suda ili iskaza koju je ustanovio Aristoteles i imenovao
podmet ( ) ( 1028b 33-36). je predstavlja formu ili shemu koja sabire
Bitak se, dakle, kao prvo bivstvujue ( ) ili kao u sebi svaku od navedenih vrsta veza i na taj nain ini jedinstvo
naprosto bivstvujue ( ), u svojoj topici prvog u pro- ontoloke, logike i jezike strukture odnoenja bitka i svojstve-
storu, prvog u vremenu, prvog u miljenju, prvog u izricanju, nih mu trpnosti ( ', . 1003 a 21), rodova
kae etverostruko. To znai: na koliko naina je bivstvo uzrok, i vrsta koje obuhvata, te imena i predikata koji se iz njega mogu
na toliko naina je bivstvo prvo bivstvujue. Kao prvo u prostoru izvesti ili koji mu se mogu pridodati. Ta vrsta iskaza ili izriaja je
bitak se pojavljuje kao ("upravo ovo"), kao pojedinano u formi negacije ( ) jeziko-gramatika analogija
bie sastavljeno od forme i tvari; kao prvo u vremenu bitak se onome to je jedna trpnost bitka kao pojedinanog bia ili to
javlja kao (ono to bijae da bude) ili kao bit Aristoteles imenuje , dok je forma afirmacije (
bivstvujueg u prostoru, bit pojedinanog; kao prvo u miljenju ) jeziko-gramatika i logika analogija onome to
Aristoteles imenuje . Time je Aristotelesov sistem,
ili u logikom prostoru bitak se javlja kao (rod); kao
uistinu, sistem analogija uspostavljenih uz vertikalu stupaca
prvo u izriaju/iskazu bitak se javlja kao (pod-
suprotnosti ili trpnosti koje u sebi sadre bie, miljenje i jezik,
met). Posvuda dakle gdje je prisutan bitak kao prvo bivstvujue
sistem koji se rekonstruira u silogizmu, dok je izvan tog sistema,
oznaava bitak bivstvo ( ). 1 posvuda je prvo bivstvujue koji se moe rekonstruirati u silogizmu, bitak u analogiji sa
ono to po sebi postoji (' ), ali to posjeduje svoj- jednim i taj se odnos ne moe vie jeziko-gramatiki kon-
stvene trpnosti ili odredbe ( ) kao trpnosti oblika u struirati, nego samo umom () zahvatiti kao takav23 (cf.
miljenju i u izriaju, a sluajna odreenja ili trpnosti ( - Analytika hystera, 100 b 10-15). Postoji kod Aristotelesa i jezi-
) kao trpnosti tvari u prostoru i vremenu. Te trpnosti, ili ko-gramatika analogija onom stoje , vrsta iskaza
ta odreenja ne mogu postojati bez podmeta, bilo da se sadre u
njemu ( ), bilo da se pomiljaju ili iskazuju 23 Cf. Aristotelis Opera, (1960): ed. Academia Regia Borussica, Volumen
njemu (' ) (. 1 a 20-27). Primum, Berolini. Ex Recensione Immanuelis Bekkeri. Editio Altera.
68
ili izriaja koja ima neko (neodreeno) znaenje, koja ne znai
ni neto ope ni posebno, ve samo neto (i), kao znaenje koje
je u jeziku prisutno mogunou da neto odreeno oznaava,
koje Aristoteles naziva i ijom se kvanti- moniziranju singularne i univerzalne referencije, a u logikom
fikacijom, tj. univerzalno uzetom negacijom ono pomie do kraja
svoje prisutnosti u vrsti i imenuje kao nemogunost, ili lienost
(), ili potpuno odsustvo oblika (-), ili se
univerzalnom afirmacijom postavlja na sam vrh (vrstom jedno),
kao bie u kojem je prisutan bitak (-). Te dvije vrste
iskaza, semantiki i apofantiki su trpnosti jezika ili logosa,
kao to su dvije trpnosti ili protivnosti logosa apofantikosa
istinitost i lanost, jer je on nuno istinit ili nuno laan.
Odakle dolazi ova nunost? Aristoteles istinitost i lanost
jednog iskaza dovodi u vezu sa spajanjem i razdvajanjem,
priricanjem i odricanjem. Ono spajanje predikata koje prati
lanac trpnosti kroz njegov jeziko-gramatiki stupac afirmacije
( ) u pravcu prema ispravno povezuje giko (das Logische) 1) premda nije strano jeziku, nema nikavo izvorno ili
trpnosti jezika, miljenja i bitka i zato je istinito. Prelazak u
drugi stupac protivnosti je neistinito spajanje jeziko-
gramatikih i logikih trpnosti sa ontolokim trpnostima. Rei
da neto neemu ne pripada, kada mu pripada, ili rei da
neto neemu pripada, kada mu ne pripada, lano je.
Obratno, rei da neto neemu pripada, kada mu pripada, i
rei da neto neemu ne pripada, kada mu ne pripada, je
istinito. Mi smo ovdje varirali Aristotelovu definiciju istine
iznesenu u Peri hermeneias, 17 a 30-35.
Mi sada moemo rei da ono logiko nema odreenu je-
ziko-gramatiku kategoriju u izricateljskom ili
apofantikom logosu, koji je nuno istinit ili nuno laan,
nego da ono logiko lei u vezi ili povezivanju najmanje dva
iskaza.24 Ve je Platon
24 Ovdje moemo navesti i dio argumentacije koja je filozofsko-filoloka, a
koju je izveo Bruno Snell u tekstu Die naturwissenschaftlische Begriffs-
69
utvrdio daje smisao logosa u povezivanju () dijelova
govora, imena i glagola (cf. Platon, Soph., 259 e 4), ili u har-
smislu odnos brojem jednog, vrstom jednog i rodom jednog u
njihovom meusobnom preplitanju.
No, ako nema privilegirano mjesto u jednom stavu, ono
logiko ima, ipak, neko mjesto. Koje? Da bi se tom logikom
odredilo mjesto potrebne su bar dvije logike konstrukcije, koja
se sastoji od bar tri pojma, i u kojoj je ono to vee, ono u emu
je logiko poloeno, srednje, ili srednji termin: ono stoje uzrok
bildung im Griechischen razmatrajui funkciju odreenog lana srednjeg
roda (, ) u grkom jeziku i supstantiviranje adjektiva, adverba i glagola
koje njegova primjena donosi, kao participske forme glagola i cijelih re-
enica u pasivu. Snell svoj izuzetni tekst zakljuuje tvrdnjom da ono lo-
privilegovano mjesto izvan jezika, a ipak 2) nema u jeziku nikakvu
vlastitu jeziku kategoriju ili poziciju (S. 31.), odnosno da 3) ono logiko
lei u povezivanju, i jeste zajednika pretpostavka za svako racionalno
miljenje i jezik (S. 32.). Rasprava se zavrava sljedeim rijeima, koje
smatramo iznimno vanim za argumentaciju nae tvrdnje u Uvodu rada:
"Diese Formen, Redeteile zu verkniipfen - seien es Subjekts - und Pre-
dikatsnomen durch die Kopula, seien es Satzteile durch Prapositionen
durch Konjunktionen, - sind Voraussetzungen fiir alles logische Denken,
und alle treten in dem merhviirdigen Dreischritt hervor, dafi dies Logische
zunachst im Satzzasammenhang von selbst verstanden wird, dafi sich
allmahlich fVorter, die urspriinglich andere Funktion hatten, zu Tragern
dieses Logischen enhvickeln und auf dieses Logische reflektiert werden
kann, das aber doch unserem an die Sprache gebundenen Denken immer
sonderbar und unbegreiflich bleibt, weil dafi blofie Verkniipfen, wenn auch
keinen urspriinglichen Platz aufierhalb der Sprache, so doch keine eigen-
tliche Stelle innerhalb der einzelnen JVorter besitzt; denn die urspiinglichen
sinntragenden JVorter gehen immer aufein Bestimmtes, Inhaltliches. " Cf.
Snell, Bruno: Die natunvissenschaftlische Begriffsbildung im Griechischen.
In: Gadamer, H. G. ed. (1968): Um die Begiffswelt der Vorsokratiker.
Wissensvhaftliche Buchgesellschaft. Darmstadt. S. 32.
70 71

da kada se jedna stvar postavi da neto sasvim drugo nuno iz bitak kao bitak
nje slijedi.25 Prema tome, tek u silogizmu se moe pokazati ono ( o )
logiko i odrediti njegovo mjesto. Poloaj srednjeg termina u
razliitim figurama silogizma zorno pokazuje da ono logiko ni
u silogizmu nema jedno utvreno i privilegirano mjesto, sve do bitak u biima
njegovog potpunog iezavanja u konkluziji. ( o)
Aristoteles je u prvoj filozofiji utvrdio naine na koje se bie kao mogui bitak bie kao odjelotvoreni bitak
bitak pojavljuje u strukturama jezika i miljenja, no prije svega ( o) ( o)
naine na koji se pojavljuje u strukturi bia, i to kao one trpnosti
koje njemu pripadaju. Bie koje je po mogunosti bitak
( ov) i bie koje je po udjelovljenosti bitak ( bitak u miljenju
) jesu trpnosti (protivnosti, ) bitka koje su prisutne ( )
u biima, a ne u samom bitku, i iznad kojih je bitak kao bitak bie kao lani bitak bie kao istiniti bitak
( o o). ( o) ( o)
Aristoteles je, u svojim istraivanjima, iao putem koji su
mu pokazivale razlike ili protivnosti ili trpnosti u predmetu is-
traivanja. Stoga je sam nedvosmisleno odredio koje sve trpnosti
ili suprotnosti producira bitak u biima, uvodei time u antiku bitak u jeziku
filozofiju jednu vrlo preciznu onto-topo-logiju ili kategorizaciju ( o)
uestvovanja bitka u "biima" ( o) koja "se pojavljuju" bie kao prigodak bitka bie kao svojstvenost bitka
() u prostoru i vremenu, u miljenju, i u jeziku (M ( o) ( o)
1027b-1028a5):
Ovdje je ematski prikazano ono to je i kako je Aristoteles
postavio kao predmet znanja (episteme) prve filozofije, s tim to
25 Aristotelesova definicija silogizma, za razliku od Hcraklcitcsovc "definici- u svaki stupac suprotnosti treba dodati jo rodove i vrste u kojima
je" -a kao "unatrag okrenute harmonije" ( ) se suprotnosti nalaze. U knjizi aporijama (. ) preao je sve
kojom se harmoniziraju suprotnosti, izraava nunost slaganja dva ili vie potekoe koje se tiu mogunosti objedinjavanja svih ovih stru-
iskaza kako bi se ono logiko pojavilo kao srednje ili kao uzrok istinitosti
konkluzije. Silogizam postavlja neto unaprijed (da neto jest) i moglo bi
ktura ujedan predmet prve filozofije i zakljuio da postoji zna-
se rei da unaprijed harmonizira iskaze i to nuno: " - nost koja se bavi bitkom kao bitkom i uz to njegovim trpnostima
ili odreenjima koja ima u biima, u miljenju i u jeziku. Na taj
, (cf. Topika, 100 a 25) nain Aristoteles je povezao ontoloki, jeziki i logiki plan
spoznaje. Ono to je za filozofiju logike vano sagledati jeste:
kako je struktura suda ili iskaza u Aristotelesa nainjena tako da
oponaa ili zadovoljava iskazivanje ove dvostrukosti (stupci pro-
tivnosti, ) koje obuhvata bitak u ovim
podrujima bia. Aristoteles je to rijeio tako to je trpno-
72
stima koje se pojavljuju u istom prostoru i vremenu i u istom
poretku pripisao jednakost sa biem: bie je istinito, odjelotvo-
reno, postojee. Suprotno: (drugi stupac protivnosti,
) nebie ili odsutnost iz podmeta ili lienost svojstva,
(bie po mogunosti) ne znai jedno (u jeziku), nije istinito (u
miljenju), nije prisutno (u podmetu). Tako se u jednom iskazu
nikada ne mogu pojaviti (istovremeno) povezane sa prvim biv-
stvujuim obje suprotnosti koje ono u sebe ukljuuje. Aristoteles
je govorio prije svega rodovima bitka, odnosno svim ro-
dovima u kojima je bitak prisutan kao prvo bivstvujue. Istra-
ivati, meutim, bitak kao bitak i suprotnosti (trpnosti, svojstvene
pripadnosti, svojstva koja mu pripadaju kao bitku, svojstva koja
su po sebi prisutna bitku) koje mu pripadaju po sebi, znai is-
traivati bie po mogunosti i bie po odjel otvorenosti. I kao to
je bitak prisutan u svim rodovima bitka tako je i ova suprotnost,
koju sadri u sebi bitak kao bie, prisutna u svim rodovima bitka.
Za razumijevanje pripadnosti logike prvoj filozofiji odluno je
Aristotelesovo razmatranje u IV () knjizi Metafizike.
Analiza ove knjige pokazuje u kojoj je mjeri tana Casirrerova
tvrdnja daje Aristotelesova (formalna) logika ogledalo njegove
prve filozofije. Posebno je Zwergle u radu Principium Contradic-
tionis pokazao kako je princip proturjenosti ili iskljuenja sred-
njeg, kojeg je Aristoteles na vie mjesta formulirao, i u odnosu
na razliita odreenja bitka, "temeljni princip znanosti bitku
kao bitku", i "temeljni princip miljenja uope" bitno pripadan
Aristotelesovoj prvoj filozofiji, i kako je ta pripadnost povezana
sa pojmovnim shvatanjem suprotnosti i njihovim odnoenjem
kroz stupce proturjenosti.26 Na temelju ovako sagledane struk-
26 Cf. Zvvergel, H. A. (1972): Prinzipium contradictionis. Die aristotelische
Begiindung des Prinzips vom vermeidenden Widerspruch und die Einheit
der Ersten Philosophie. Meisenheim am Glan. S. 145.
73
ture stvarnosti koja se sastoji iz rodova bitka i trpnosti bitka u
biima, na osnovu, dakle, ontolokih suprotnosti (trpnosti) prisut-
nosti i odsutnosti/lienosti sluajnih i svojstvenih trpnosti u pod-
metu (bivstvu), Aristoteles je utemeljio strukturu miljenja i
strukturu iskazivanja. Postoji ono srednje koje je uzrok (cf. To-
pika), kojem se pririe neto (' ) i koje
u sebi sadri neto drugo ( ).
Samo bivstvo () je u ontolokom smislu
ili podmet trpnostima unutar jednog roda bitka kao oblik i tvar,
odnosno, kao aktualno i potencijalno bie, u logikom smislu
ili podmet prirocima koji mu se - kao onom
srednjem ili vrsti - ili pririu kao rod ili su u njemu prisutni kao
pojedinano svojstvo koje skrivljuje pojedinani oblik
ili razlika, u jezikogramatikom smislu - ili gra-
matiki subjekt za koji se kopulom veu predikati/priroci
(druga supstancija, vrste i rodovi i differentia specifica) ili sa
kopulom atributi ili supripadna svojstva podmeta (cf.
Peri hermeneias).
Logiko-gramatika struktura Aristotelesove prve filozofije
nastala je kao opis ontoloke strukture, i za nae istraivanje
vano je pokazati kako je ontoloka struktura formirala logiko--
gramatiku strukturu. Do sada nismo spominjali strukturu
iskaza u svim njenim elementima, prije svega nismo uzimali
u obzir kvantifikaciju kojom se iz -a -a
dolazi do -a -a. Ovdje se radi
poopavanju opeg. Zasto je to bilo potrebno? Zbog subjekta i
predikata i zbog same kopule, tj. zbog vraanja bivstva na
njegovo (srednje) mjesto, tj. zbog pretvorbe kopulativnog bivstva
u veritativno bivstvo. Time bi se reklo da je forma silogizma
forma istine. Aristoteles je u Peri hermeneias tvrdio da su
injenice ( ) dijelom ope (), a dijelom
pojedinane (), te da su takvi
74
podmeti i priroci (17 b 1-12). Ali uzeti njihovu vezu u sudu kao
opu ili kao pojedinanu sasvim je druga stvar. Aristoteles je
mogao strukturu suda ili jeziku strukturu uope rekonstruirati iz
ontoloke strukture, mogao je i negaciju interpretirati kao
lienost () ili neprisutnost jedne trpnosti iz podmeta, ali postoji, tj. ne referira na " " (cf. Peh hermeneias, 16 b 26-
strukturu kvantifikacije kojom se poopava ope ili pojedinano,
( , ' : izraz po mogunosti", funkcionira u miljenju i jeziku semantiki
"svaki" ne znai, naime, ope, nego da se po-opuje., cf. Peri
hemeneias, 17 b 12), nije mogao rekonstruirati niti iz jeziko-
gramatike strukture subjekt-predikat, niti iz logike strukture
koja je postavljena ontolokom. Kvantifikacijska struktura je
bitno konceptualna struktura, pojmovi "svaki", ("neki", "jedan",)
"nijedan" jesu trpnosti onog logikog, unutarnja i vanjska
granica logikog prostora: njima se potvruje tvrenje ili
odreuju se granice predikacije, no ona ovdje kod Aristotelesa ima
ontoloko porijeklo jer oponaa strukturu Jedno-Mnogo, drugim
rijeima, namee je odnos prema bitku: bitak ili jedno uestvuje
u svakom biu (pojedinanom, izgovorenom, ili pomiljenom -
onom koje je brojem jedno, vrstom jedno ili rodom jedno;
pojedinanom i opem); svako bie (pojedinano, izgovoreno ili
pomiljeno; pojedinano ili ope) oznaava bitak ili jedno. Na-
protiv, ovu formu relacije bitka i suprotnosti ili trpnosti prenio je
Aristoteles sa ontolokog plana na plan jezika i miljenja: u
svakom govoru ili miljenju pokazuje se bitak kao ono prvo;
poto su forme potvrivanja i poricanja djelom ope, dijelom
pojedinane, takve su i stvari ( ) dijelom ope
(), dijelom pojedinane (), (cf. 17 a 38-40).
Ovdje je mjesto da se podsjeti na vezu izmeu trpnosti bitka
( i ) i trpnosti logosa: (
i ). nije odreeno
kao nebie ( ), kao to ni semantiki logos nije bez
75
nekog (neodreenog) znaenja, jer kako kae Aristoteles:
svaki je logos znaenjski (
), jer znai neto (), ali nije niti istinit niti
laan, jer ne kazuje da li to na ta referira postoji ili ne
34). Na isti nain na koji funkcionira ontoloka trpnost "bie
logos kao trpnost jezika. Tek kada bie po mogunosti pree
u bie po ostvarenosti, semantiki logos, koji je izraz tog
mogueg bia, prelazi u logos apofantikos. Staje to to
prevodi semantiki logos u apofantiki? U sluaju afirmacije
to je poopavanje opeg, u sluaju negacije to je
razopavanje opeg, ime se od bia po mogunosti dospijeva
do lienosti () i odsutnosti () iz podmeta
(-a). Samo na taj nainje Aristoteles odredio ne-
bie, u ontolokom smislu kao lienost oblika iz nekog podmeta,
u logikom smislu kao odsutnost svojstva iz podmeta, i u jeziko--
gramatikom smislu kao negaciju.
SINONIMNO PRIDAVANJE
( )
( ) ( )
/
/
( ') ( ')
( )
PRIDAVANJE

76
Navedena shema je shema apofantikog iskaza, tj. iskaza
kojim se neto neemu pridaje (i ) ili neto od
neega odvaja ( o ), u jezikom smislu pririe ili
odrie, u ontolokom smislu izraava da je neto ili prisutno u
neemu kao njegova trpnost (partikularna ili univerzalna), i
da zato, zbog uestvovanja u neemu jeste, ili da neto samo
po sebi jeste. Ovaj ontoloki odnos "postojanja po sebi",
"postojanja u neemu", i "odsustvovanja/ne prisutnosti u
neemu", kao izraz trpnosti koja pripada bitku kao bitku,
mogunost i odjelotvo-renost, iji jeziko-gramatiki izraz je
poricanje ili potvrivanje, je bio dio Aristotelesove ukupne
koncepcije da se nebitak ne definira kao neto postojee, nego
kao odsustvo trpnosti iz bitka, ili kao mogunost koja je u njemu
sadrana tvarno, ali ne kao forma. Iskazivati taj odnos korektno i
ispravno znai govoriti istinu: rei da jest to jest, da pripada
neemu neto to je u njemu sadrano. Suprotno iskazivanje je
lano. No "apofantinost" jednog logosa ne sastoji se u tome,
nego u njegovoj kvantifikacijskoj formi koja mu daje
nunost, i koja dolazi od izraza koji stoje ispred subjekta,
ispred podmeta (koji moe biti pojedinani ili opi): svako x
je y, nijedno x nije y, neko x je y, neko x nije y. Sud tipa
"ovjek je smrtan" ve ima opost i na strani podmeta i na
strani priroka. U tom smislu je on veza dvije logike
openitosti istog stupnja, veza dvije varijable kojima nije
odreena istinosna vrijednost, to pokazuje konverzija
"Smrtno je ovjek". Meutim, sud "Svaki ovjek je smrtan"
odreuje istinosne vrijednosti koje mogu zadovoljiti ove
varijable i dovodi ih u neravnopravan poloaj, dovodi logiku
openitost podmeta na prvo mjesto u formi iskaza. Konverzija
vie ne vai, "Svako smrtno je ovjek" nije istinit iskaz. ta to
znai? To znai daje poopavanje opeg princip generalizacije
koji poetnu multiplikaciju predikata (biti ovjek) i (biti smrtan)
pretvara u novu
77
formu subjekt-predikat odnosa, kojim je jedna varijabla proirila
vie uvjeta svoje istinitosti, ili zauzela vie mjesta u logikom
prostoru, a time vie mogunosti da se odjelotvori u jednu indi-
vidualizaciju (Sokrat je smrtan, Aristoteles,... itd) ili .
znai da vii nivo logike openitosti ukazuje na postojanje viih
i niih nivoa ontoloke openitosti ili bia po mogunosti. I to
znai poveavanje onoga to moe biti brojem jedno, a ne samo
vrstom (ovjek). To je put logike ili kategorijalne
openitosti (put prema gore) iji izraz su vrste, rodovi, vrsne
razlike. S druge strane je ontoloka openitost, iju je skalu
izrazio Aristoteles na osi prvo bivstvujue - posljednje prvo
bivstvujue ( ). Izmeu prve
supstancije i posljednje prve supstancije ( ,
), izmeu prvog i posljednjeg podmeta, lei
logiki podmet, logika supstancija iji su izraz vrste i
rodovi. U redu supstancija logika je srednja i kao takva
uzrok silogizma, srednji termin ontoloke dedukcije
pojedinanog (prve supstancije) iz opeg (posljednje prve sup-
stancije).
Drugi aspekt logosa apofantikosa je "razopavanje opeg"
kojeg donosi negacija opeg suda (1) "ovjek nije smrtan" u (2)
"Nijedan ovjek nije smrtan", a kojom se onom logikom
smanjuje stupanj openitosti time to se iskljuuje iz vrste smr-
tnih i postavlja u vrstu nesmrtnih bia, a primjenom kvantifi-
kacije ili univerzalne negacije iskljuuju se iz vrste uope, i time
se logika openitost dovodi do minimuma. Ovo irenje onog
srednjeg (logikog) do vrha roda i njegovo suavanje ili
sputanje do dna roda i vrsta koje su njime obuvaene,
pokazuje na koji nain je ontoloka logika tumaila pojam
-a: kao logike forme koja se moe proiriti do
iste logike forme ili oblika i suziti do vrstne forme koja je
povezana sa sadrajem. Ovo podeavanje, kao podeavanje
znaenja i referencije u on-
78 79

tolokoj logici osigurava "poopavanje opeg" u afirmativnom i ovdje vri "poopavanjem opeg" i "razopavanjem opeg", tj.
u negativnom obliku. Zato prve supstancije imaju minimum lo- univerzalnom afirmacijom i negacijom, znai podeavanje smisla
gike openitosti, a maksimum ontoloke openitosti (bitak u i znaenja i referencije koje vodi kroz jeziko-gramatiku struk-
biima), dok druge supstancije (rodovi i vrste) imaju turu.
maksimum logike openitosti, a minimum ontoloke Zbog toga (zbog bitne pripadnosti "formalne" logike u prvu
openitosti. filozofiju) je prva filozofija bila mogua, a ne apsolutno izvjesna
(tautoloka) ili apsolutno nemogua (kontradiktorna), insinuacija
ontolokih i epistemolokih pretpostavki u podruje fizike i as-
tronomije, etike i politike, koja je vaila u jedno doba kao me-
Zakljuak tafizika tog doba, dakle: kao istinita i racionalno prihvatljiva
mudrost ().
Iz onoga to je reeno ontolokoj logici, ili onoj logici
koja je pojam istinitosti orijentirala na pojam bitka, tako to je
ontologizirala pojam (Platon), odnosno naturalizirala pojam (Ari-
stoteles), jasno je da je unutar prve filozofije ta i takva logika,
orijentirajui svoj pojam istinitosti na ontoloki primarno: bitak,
osigurala ontoloke i epistemoloke pretpostavke prvoj filozofiji,
time to je u logosu apofantikosu, kao kvantificiranoj formi go-
vora, podesila predikaciju, odnosno referenciju singularnih i ge-
neralnih izraza prve filozofije, tako da su njeni iskazi bili mogua
i neproturjena korelacija hipotetikih (analitikih ili empirikih)
stavova i njihovih konsekvenci.
Vidjeli smo kako je kod Aristotelesa u prvoj filozofiji ono
logiko ukljueno u stupce suprotnosti ili trpnosti, odnosno kako
je ukljueno u lanac uzroka kao ono srednje u silogizmu kojim
se podeava ispravnost logikih relacija u sudu. Nadalje, vidjeli
smo kako se kvantifikacijom tog logikog odreuje njegov on-
toloki status, kao najvieg u rodu i kao najnieg u rodu i vrstama
koje rod obuhvata, tj. kao prve supstancije koja ima maksimum
ontoloke openitosti i minimum logike openitosti, odnosno
kao drugih supstancija (rodova i vrsta) koje imaju maksimum
logike openitosti i minimum ontoloke openitosti. Podea-
vanje mjesta logikog u njegovom ontolokom statusu koji se
 81

Drugi dio

ATOMISTIKI KONCEPT FILOZOFIJE LOGIKE

1. Atomizam versus esencijalizam

Okret u jezik (Linguistics Turn, Wende zur Sprache), sa

kojim je poela filozofija dvadestog stoljea, ili sa kojim je zapo-
ela transformacija esencijalistike i transcendentalne filozofije,1 a
ije najranije zaetke nalazimo u Fregeovom spisu Die Grund-
lagen der Arithmetik (1884),2 samo godinu dana nakon Cantoro-
vog otkivanja novog pojma beskonanosti ("Eigentliche-Un-
endlichkeit"),3 kojim je prevladan Kantov "horror infmiti", stoji,
prije svega, u vezi s otkriima na polju matematike analize,
kombinatorike analize, diferencijalnog rauna, a posebno u vezi

1 Cf. Apelt, K. O. (1980): Transformacija filozofije. Veselin Maslea, Sarajevo. Apel

ovdje naroito naglaava okret transcendentalne filozofije u lingvistiko kantijanstvo,
iji je najsnaniji izraz bio Wittgensteinov Trac-tatus kao forma transcendentalnog
jezikog apriorija i kritike metafizike ujedno. Transcendentalnoj interpretaciji
Wittgensteinovog Tractatusa sklon je i Andrej Ule, poznati slovenaki filozof, koji
smatra da je tu dat jedan "transcendentalno-lingvistiki atomizam" (Cf. Ule, A.
(1982): Osnovna filozofska vpraanja sodobne logike. Cankarjeva zaloba.
Ljubljana. Str. 27.
2 Cf. Dummett, M. (1988): Urspriinge der analytischen Philosophie. Suhrkamp,
Frankfurt am Main. S. 12
3 Cf. Cantor, G. (1962): Grundlagen einer allgemeinen Manningfaltigkeit-slehre. V:
G. Cantor, Gesammelte Abhandhmgen mathematischen undphi-losophischen
Inhalts. Georg Olms, Hildesheim. S. 165
82
s otkiima novih tipova funkcija kojima se izraava multiplici-
rana matematika raznolikost (npr. Eulerove funkcije).4
Okret u filozofiju matematike, koji zapoinje pitanjem biti
broja, pa prema tome i pitanjem uope () biti znaka, ()
odnosu znaka prema drugim znakovima u jednom sistemu znak-
ova, te () odnosu znaka ili sistema znakova prema izvan-zna-
kovnim realitetima ili prema oznaenom, prethodio je okretu u
jezik i na tom, matematikom idiomu, izgraen je jedan od dva
glavna pravca, ili faze suvremene analitike filozofije. Mate-
matiki idiom, zbog svoje dvostrukosti, ili zbog svoje, s jedne
strane, metode distribucije klasa ili agregata i operiranja sa ele-
mentima ali i sa klasama, te, s druge strane, metode integracije,
odnosno integriranja elemenata i klasa elemenata u nizove za-
konitog slijeda, dao je osnovnu motivaciju da se, i na drugim
podrujima znanja i znanosti uope, moe formirati takav do-
kazni postupak u kojem e supstitucija izvjesnih cjelina, pred-
stavljenih simbolikim jezikom ili simbolikom notacijom, ute-
meljiti opravdanost izricanja sudova (die Rechtfertigungsur-
teile).5
4 Cf. Klein, F. (1979): Vorlesungen iiber Enhvicklung der Mathematik im
19. Jahrhundert. Verlag von Julius Springer, Berlin. S. 35.
5 Cf. Frege, G. (1988): Die Grundlagen der Arithmetik. Eine logisch mathe-
matische Untersuchung iiber den Begriffder Zahl. Velix Meiner, Hamburg.
S. 14. Frege ovdje govori tome da nije rijedak sluaj u znanosti da se
sadraj jednog stava (Inhalt eines Satzes) pribavi, i tek onda ide ka strogom
dokaznom postupku, pri emu se esto i uvjeti vaenja (die Bedingungen
der Giltigkeit) tanije spoznaju. Iz toga Frege izvodi zakljuak da se treba
razdvojiti "pitanje kako mi dolazimo do sadraja jednog suda" od pitanja
"odakle uzimamo opravdanje za nae tvrenje" ("Berechtigung fur unsere
Behauptung", ili, na mjestu nie, "die Berechtigung zur Urtheilfallung").
Rudolf Carnap je u svojem radu Der logisehe Aufbau der Welt, u kojem je
izloio mogunosti racionalne rekonstrukcije pojmovnog sadraja u jednoj
teoriji saznanja (Konstitutionstheorie), doslovno prepisao ovaj pasus iz
83
Nakon to su metodu analize znakova ili matematikih sim-
bola odvojili od pukog operiranja i postavili pitanje znaenju
matematikih simbola - brojeva - i onda openito oznaenom,
vodei matematiari-filozofi dvadesetog stoljea su postavili pi-
tanje prirodi i porijeklu matematikih, prije svega aritmetikih,
istina. Ako je njihovo porijeklo apriorno, tj. ako su brojevi poj-
movi u ulozi predikata (oznake ili obiljeja pojma), a ne kvaliteti
ili svojstva vanjskih stvari, i ako je njihova priroda analitika,
tj. ako je njihova istinitost ovisna jedino od njihovog znaenja
ili njihove funkcije u stavu, onda je matematika (se. aritmetika i
algebra) potpuno identina sa logikom i matematike istine se
mogu deducirati iz malog broja logikih aksioma. Time su se
nali na podruju filozofije, odnosno takva pitanja su nuno, kako
kae Frege, filozofska pitanja.
Analitika filozofija se razvijala u dva pravca analize
jezika: prvo, u pravcu izgradnje idealnog (umjetnog ili
konstruiranog) jezika ija bi gramatika bila logika i koji bi
izbjegavao mnogoznanost izraza i njihovu dvosmislenost
upotrebom simbola ije se znaenje (varijabla, openitost) moe
kontrolirati ograniavanjem opsega njihove primjene putem
sistema indeksikalnih izraza, operatora i kvantifikatora. Ideja
konstrukcije jednog jezika simbola ili znakovnog jezika
zasnivala se na otkrivanju posljednjih i najjednostavnijih
logikih elemenata misli ili atoma
Frcgeove knjige. Analitika filozofija je i odvojila ova dva pitanja, i ponajvie
radila na pitanju konstruiranja dokaznog postupka iz ije konstrukcije se vidi
opravdanost racionalnih transformacija ili redukcija pojmova na
epistemoloki ili ontoloki primarne (Stravvson, ontolokom prioritetu
tijela i osoba). 6 Cf. Frege, G. (1988): Die Grundlagen der Arithmetik. Eine
logisch mathematisehe Untersuchung iiber den Begriffder Zahl. Vclix
Meiner, Hamburg. S. 14.
84
koji sainjavaju strukturu misli i kojima odgovaraju lingvistiki
atomi, ili takvi elementi jezika koji referiraju na logike atome.
Logiki pozitivizam se opredijelio prije svega za konstrukciju
novog, artificijelnog sistema jezika ili logikog (simbolikog)
calculusa unutar kojeg se elementarni predikativni sud, stav ili
iskaz uzimao kao primjerak ope iskazne (predikativne) forme ili
logike funkcije ije dijelove (varijable) zadovoljavaju (satis-
faction) ili ispunjavaju argumenti i na taj nain odreuju isti-
nosnu vrijednost varijabli kao dijelova otvorenog iskaza ("x po-
stoji"), pa time onda odreuju i istinosnu vrijednost zatvorenog
iskaza ("Sokrat postoji"). Bio je to u sutini prelazak na novi
oblik logike - logiku opsega (cf. Casirrer) koja pojam shvata kao
funkciju, kao predikativni dio iskaza sa kojim se moe raunati.7 U
pojmu stavne ili iskazne funkcije (die Aussagefunktion, the
propositional function) ili u shvatanju pojma kao funkcije (cf.
Frege, Bs, S. xiii), pronaen je nain kako da se znaenje (pred-
met, istinosna vrijednost, ekstenzija) jedne cjeline kao to je iskaz
objasni znaenjem njenih dijelova, to bi omoguilo postupak
dokazivanja supstitucijom dijelova jednog iskaza "bez opasnosti
po istinu" cjeline iskaza. Takvo raunanje sa dijelovima iskaza
(raun predikata) prenijelo bi se onda i na raunanje sa cijelim
iskazima (raun iskaza), ime bi konstrukcija jednog dokaza ili
jedne teorije bila potpuno omoguena. Konstrukcija jedne tako
stroge forme jezika, iji bi dijelovi bili zamjenljivi i varijabilni i
trpili samo ogranienja logikih konstanti (kvantifikacije, negacije
i konjunkcije), pruila bi mogunost stalnog prepoznavanja
jednog te istog pojmovnog sadraja, (misli, propozicije) kao is-
tinitog ili lanog. To je bila ideja stvaranja nove i sigurnije forme
7 Cf. Raun predikata je temelj logike prvog reda, dok je raun iskaza temelj
logike drugog reda, to je utemeljeno u Fregeovom radu Uber Begriffund
Gegenstand.
85
dokaza koja je inspirisala Gottloba Fregea u njegovom Begriff-
sschrift-u, Bertranda Russella u The Principles of Mathematics,
Ludviga Wittgensteina u Tractatus-u, i Rudolfa Carnapa u The
Logical Syntax of Language. U sutini je to bio postupak oprav-
danja (die Berechtigung, the justification) koji se kao racionalna
rekonstrukcija (cf. Carnap, LAW) smatrao centralnom metodom
teorije saznanja ili nove epistemologije koja je identificirala lo-
giku i matematiku.
Drugi pravac, u kojem se razvila analiza jezika, nije smatrao
da artificijelni jezik treba biti predmet analize budui da njegovo
konstruiranje ne doprinosi rjeavanju filozofskih problema. Dru-
gim rijeima, lingvistika filozofija ili oksfordska filozofija sma-
trala je da se rjeavanje filozofskih problema moe bolje postii
analizom svakodnevnog jezika, odnosno iznalaenjem metode
semantike analize prirodnih jezika iz koje treba da slijedi teorija
istine za prirodne jezike. Ovim se zahtjevom odustalo od daljnjeg
produciranja sintaksikih kriterija dovoljnih samo za istraivanje
formalne strukture jezika, koje je kulminiralo kod Carnapa u
lingvistikoj teoriji logike istine, i postavio se zahtjev za teori-
jom istine koja bi zadovoljavala mogunosti i granice upotrebe
rijei i verbalnog ponaanja unutar upotrebe prirodnog jezika,
strukture prirodnog jezika i van-jezike (ekstra-lingvistike) sti-
mulacije, te u istraivanje vratilo smisao i znaenje rijei i re-
enica, odnosno intenzionalni pristup jeziku.
U povijesti filozofije se smatra da je Ludvvig Wittgenstein
zaetnik i jednog i drugog pravca analitike filozofije, odnosno
da filozofija logikog pozitivizma slijedi iz njegovog ranog djela
Tractatus logico-philosophicus, dok je za Philosophische Unter-
suchungen vezana lingvistika filozofija koja se razvija u pravcu
analize semantike prirodnih jezika, sve do razvoja generalnih
gramatika i transformativne gramatike Chomskog i njegovih
sljedbenika Fodora, J. Katza, Putnama i drugih.
86
Zato je, meutim, logiki pozitivizam i lingvistika filo-
zofija, odnosno zasto je analitika filozofija uope, odbacila me-
tafiziku ili ontologiju kao onu znanost koja ili daje pouzdano
saznanje ili utemeljuje (osigurava, zasniva) takvo saznanje? Ovaj
animozitet je proistekao prije svega iz orijentacije na logiki
empirizam, a s druge strane, je proizaao iz redukcije samog
jezika na stavove u kojima se moe razlikovati forma i sadraj,
tj. na indikativne iskaze kojima se neto tvrdi ili porie i koje
izraavaju neku misao ili pojmovni sadraj koji svojom struk-
turom odslikava ekstralingvistiku strukturu na koju se izrazi
jezika odnose.
Prema ovoj koncepciji, lingvistikim i logikim atomima
odgovaraju injenice ili elementarne relacije u stvarnosti. Jezik
odslikava tu vanjsku strukturu ili stanja stvari jer ima zajedniku
(logiku) formu sa stvarnou i sa mislima, odnosno jezik stoji
prema svijetu u unutarnjem odslikavajuem odnosu. Izvan tog
preslikavanja skupova rijei (jezik) i skupova injenica (stvar-
nost), nema drugog ili drugaijeg struktuiranja svijeta i njegovog
opisa. Najnii stupanj organizacije/pozicioniranja logikog, je-
zikog i realnog su za logiki pozitivizam logiki, lingvistiki i
ekstralingvistiki (injenice) atomi, a najvii oblik pozicioniranja
jezika, misli i svijeta su skupovi tih i takvih atoma, te su stoga
granice tih i takvih skupova granice jezika, svijeta i miljenja.
Iznad tih skupova nema logikih, jezikih ili stvarnih pozicioni-
ranja, nema nikakve esencije, biti ili stvari po sebi. Zato i jezik i
misao i svijet imaju tu dvostrukost: imanentni su i transcenden-
talni, jer obuhvataju sebe i sami su obuhvaeni (odslikani), ali
ne i transcendentni: sami sebe ne mogu posvjedoiti ili odslikati.
Jezik je stoga, npr. za Wittgensteina, mogua slika stvarnosti, a
ne apsolutno izvjesna (tautoloka) ili apsolutno nemogua (kon-
tradikcijska) slika svijeta.
87
Dok je esencijalistika filozofija ili metafizika (prva filo-
zofija), orijentirana na bitak, posmatrala rodove bitka, ne u nji-
hovom meusobnom odnosu, nego u odnosu prema bitku (koliko
se protee bitak roda / rodom jedno / toliko se protee i rod
bitka), analitika filozofija je, drei se teorije skupova i metode
preuzete iz matematike - Cantorove metode obostranog jed-
noznanog preslikavanja elemenata skupova - u obadva svoja
pravca, bilo da je bila sintaksiki bilo semantiki orijentirana,
pod predmetom podrazumijevala skup njegovih notacionih svo-
jstava, objedinjujui ta svojstva u klase svojstava (predikate) koji
su imali sada samo konceptualni realitet, i u povratnom - referi-
rajuem odnosu - nije se vie moglo odrediti na ta termini
referiraju: na predmete, na njihove skupne kvalitete ili na svoj
sadraj (proposition).
Analitika filozofija je sa Cantorovom teorijom8 skupova
napravila jo jedan okret koji esto u tretiranju analitike filo-
zofije ostaje nezapaen, a koji se tie kako epistemolokih tako
i ontolokih pretpostavki, ne samo artificijelnog ili idealnog je-
zika (Bergman), nego ima znaajne konsekvence u istraivanju
ordinarnog, vanzvanstvenog jezika. tome svjedoi Quine kada
navodi dva glavna polazita analitike filozofije: Benthamovo
otkrie kontekstualne definicije ili spoznaju da su iskazi primarni
nosioci znaenja, to je kasnije eksplicirao Frege, te Cantorovo
otkrie resursa teorije skupova i time novog pojma beskona-
nosti.
"Ova dva polazita su nejednaka u epistemolokom statusu.
Kontekstualna definicija je neporeciva. Iskazi koje dobijaju
znaenje kao cjeline su neporecivo znaenjske, s obzirom da
8 Cf. Cantor, G. (1962): Grundlagen einer allgemeinen Manningfaltigkeit-
slehre. V: G. Cantor, Gesammelte Abhandlungen mathematischen undphi-
losophischen Inhalts. Georg Olms, Hildesheim.
88
su svi prijevodi na raspolaganju za termine koji su izolirani..
.Pribjegavanje skupovima, s druge strane, jeste drastini
ontoloki korak (naglasio N. I.), odstupanje od stroge ontolo-
gije utisaka. " 9
Posljedice ovog drastinog ontolokog obrata, kojem Quine
govori, koji je doveo i do drastinih ontolokih ekscesa vezanih uz
teoriju skupova (cf. Quine, PhL, 55) i funkcioniranje normalnih
zakona logike, a koji je kulminirao ontologiziranjem predikativnog
dijela stava ili pojma (cf. Frege, Die Gedanke), i s druge strane u
ontolokoj neutralnosti semantike definicije (!) istine kod Tarskog u
Konvenciji (cf. Tarski, SLM, 186), tek je holistiki koncept
filozofije logike pokuao sanirati razdvajanjem logike i teorije
skupova, odnosno zamjenjivanjem kvantifika-cione definicije
logikih istina njihovom supstitutivnom definicijom (cf. Quine, PhL,
p. 64).
2. Idealni (logiki) Calculus
(i) Calculus i sintaksa. Inicirana Leibnizovim otkriima na polju
kombinatorike (Leibniz, Ars Combinatoria) i razvojem vie
matematike analize (integralnog i diferencijalnog rauna) 10,
analitika filozofija se kao analiza jezika pojavila u djelima ma-
tematiara i filozofa 19. i 20. stoljea sa novim kritikim i analitikim
idiomom - teorijom skupova ili matematikim pojmom
mnogostrukosti ("Mannigfaltigkeit", "Mannigfaltigkeitslehre").
9 Cf. Quine, W. v. O. (1969): Ontological Relativity and Other Essays.
Columbia Univ. Press, New York., 73 10 Cf. Klein, Felix. (1979):
Vorlesungen iiber die Entwicklung der Mathematik im 19. Jahrhimdert.
Springer, Berlin. S. 12.
89
Zahtjev da matematiki dokaz bude rigorozniji doveo je kod Fregea,
Russella, i Wittgensteina do svoenja matematikih zakona i
matematikih istina na one "pouzdanije", tj. na logike zakone i
logike (anlitike, apriorne) istine, a sam dokaz je izgraen kao lanac
logikih istina u koji ne prodire vie nita ulno." Sve sto je filozofija
logikog atomizma preuzela iz ontoloke logike jeste vrsta iskaza na
koju se primjenjuje logika analiza: na mjesto Aristotelesovog
-a dola je iskazna ili indikativna (asertivna) reenica
kao ona vrsta izraza koji ima (i) smisao, (ii) znaenje, (iii) istinosnu
vrijednost, tj. kao izraz koji nuno mora biti ili istinit ili laan. Tokom
cijele faze razvoja standardnih logikih calculusa i pojmovnih pisama,
od Peana do Schroedera, i od Fregea do Wittgensteina i Russella,
istraivat e se logika forma samo jednog, navedenog, tipa iskaza.
Tek e razvoj vievrijednosnih logika i modalnih logika uvesti
modalitete vjerovatno, nuno, mogue, nemogue, no to je druga faza,
tj. faza apliciranja standarnih formalizacija na neformalne diskurse,
to je produciralo mereoloke, vievrijednosne i devi-jantne logike.
(Logika analiza matematike). Sa Fregeovim djelima otvara se
put drugom tipu logike12: logici koja pojam shvata i tumai kao
funkciju, a termin "predmet" ima vrlo iroku upotrebu. Sve do
naputanja matematikog idioma kao paradigmatskog za logika
istraivanja, logika istraivanja e se kretati oko pojmova funkcije,
klase, rauna klasa, predikata, rauna predikata, argumenta i
vrijednosti argumenta, varijable i konstante, kvantifika-tora. Dok je
Aristotelesova logika, kako kae Ernst Cassirer,
11 Cf. Frege, G. (1964): Begriffsschrift undandere Aufsatze. 2. Auflage, Georg
Olms, Hildesheim., S. x.
12 Cf. Cassirer, E. (1923): Substanzbegrijf und Funktionsbegriff. Berlin., S.
11,27.
90
nastala na temelju ontolokog pojma roda (Gattungsbegriff), sa
jeziko-gramatikim formiranjem odnosa dijelova i cjeline, ma-
tematiki oblik logike nastao je na pojmu funkcije(Funktionsbe-
giff), mnogostrukosti, i znakovnom predstavljanju odnosa stvari
i svojstava, (cf. Ibid., 27)
Za Fregeovo ime vezan je prvi pokuaj tanog znakovnog
reprezentiranja multiplicirane openitosti, odnosno pokuaj da
se znakovnim pismom prikae jedna cjelina pojmovnog sadraja
koja je (na nain kako Cantor definira skupove u eseju Grund-
lagen euner allgemeinen Manningfaltigkeitslehre, 1883) uvijek
funkcija svojih odsjeaka ili predikativnih (nezasienih, nekom-
pletnih) dijelova koji su kao neodreeni dio cjeline varijable x,
y, z,... sve dok im se ne odredi vrijednost / argument ("die
naturliche Abschnitt in der absolut unendlichen Folge der realen
ganzen Zahlen, ...welche Abschnitte ich Zahlenklassen nenne",
cf. Cantor, S. 167). Ovaj odnos funkcije i argumenta, koji je
utemeljio u svom Begriffsschriftu, Frege je prenio na jezik: samo
u kontekstu jednog stava ili jedne reenice rije ima neko zna-
enje (Gl, S. 71), odnosno: stav ili iskaz je funkcija svojih di-
jelova, ili rijei koje u njega spadaju. Tu vie nema subjekta
u smislu subjektno-predikatne logike kao odnosa prve i druge
supstancije, nego je subjekat funkcija predikata, njihov
raun, raun predikata, raun vezanih znaenja
rijei/termina na koje se protee egzistencijalni ili univerzalni
kvantifikator, jednom rijeju: calculus. No, ono to je kod
Cantora bio postupak definiranja broja (die Zahl: broj)
kardinalnim brojem kao skupom elemenata (die Anzahl: brojnost
broja) nije se moglo bez paradoksa pri-mjeniti na svakodnevni
jezik kod definiranja vlastitog imena iskazom. Frege je vlastito
ime uzimao kao reducirani iskaz, a
13 Cf. Dummett, M. (1981): Frege. Philosophy of'Language. Second Edition.
Duckworth, London. xxxii.
91
iskaz reducirao na vlastito ime, primjenjujui na njihov odnos
matematiki pojam identiteta kao jednakosti opsega. Sadraj je,
pri tome, odreen kao istinosna vrijednost, kao "predmet" ili kao
znaenje ime su predikati "istinito" i "lano" postali forme
konstante stavne funkcije. Ovaj pojam istinosne vrijednosti u
ulozi sadraja pojma ("predmeta") primjenjivanje sve do Quinea
i dalje. Carnap i Quine su ustvrdili: biti entitet znai biti vrijed-
nost varijable, biti vrijednost varijable znai biti klasa ili relacija
koja egzistira, tj. koja se moe predstaviti u jednom tipu notacije
i prevesti u drugi tip notacije.
Sa Fregeom poinje drugi period ili druga faza razvoja ma-
tematske logike, odnosno faza logike analize matematike koja
zapoinje spisom Begriffsschrift, eine der arithmetische nachge-
bildete Formelsprache des reinen Denkens 1879. Razvoj logike
analize matematike u ovom pravcu ima sasvim novi i drugaiji
cilj: zasnivanje ili utemeljenje matematike kao znanosti iji se
principi ne trebaju dokazivati, ali koji se mogu opravdati svojim
logikim porijeklom. No, ne samo daje ovdje znaajna promjena
cilja, koja je kod Fregea povezana sa striktnim i dosljednim
razlikovanjem znaka (Zeichen) i ozaenog (Bezeichnete) spro-
vedenim u (1) matematici kao razlika izmeu brojevne oznake i
broja, u (2) logici kao razlika izmeu izraza stava i onoga to on
izraava, odnosno kao razlika izmeu suda i stava, i u (3) filo-
zofiji jezika kao razlika izmeu smisla i znaenja, nego je isto
tako, moda i vie ak, vana promjena polazita logikih is-
traivanja kojom se, opet kod Fregea, u prvi plan postavlja lo-
giki stav (Satz), a ne pojam (Begriff), ime se iz tradicionalne
logike eliminira odnos subjekt-predikat, te uopte subjekt i predi-
kat kao gramatike kategorije ili kao dijelove jezike forme za-
mjenjuje dijelovima iste logike forme, odnosno pojmovima
"argument" i "funkcija". Sada je, dakle, cijeli stav ili iskaz ona
forma u kojoj istina moe u cjelosti doi u pitanje, a to znai
92
odrediti istinosna vrijednost misli na temelju istinosnih vrijed-
nosti njenih dijelova od kojih je strukruirana. Pitanja zakonima
istinitog bitka (das Wahrsein), njihovom porijeklu ili najdubljoj
osnovi, njihovoj prirodi i opravdanosti njihovog izricanja, te sa-
mo pitanje istini, koje se po Fregeu svodi na istinu stavova (cf.
Gedanke, S. 33.), na istinu jednog logikog slijeda simbola koji
imaju smisao, tj. koji izraavaju neku misao, kao i na pitanje
odnosu istinosne vrijednosti (Wahrheitswert) toga slijeda i nje-
gove spoznajne vrijednosti (Erkentnniswert), postala su najprije
centralna pitanja filozofije matematike, a onda su se prenijela na
semantiku filozofiju openito.
Ono to je Frege elio utemeljiti u svojoj filozofiji logike,
ak i ako bi se ona mogla nazvati jednom apstaktnom ontologi-
jom14, nije, meutim, nita tehniko, nego pokuaj da se na te-
melju stroije odreenog aksiomatskog miljenja izgradi takav
sistem znakova koji prua mogunost ulne i logike evidencije,
ili, drugim rijeima, pokuaj da se predstavi struktura simbola u
njegovoj dvostrukosti (Zweispdltigkeit). Frege je mnogo svog
napora utroio na objanjavanje razliitosti izmeu svog poj-
movnog pisma ili jezika miljenja i formalnih jezika Boolea i
Peana. Osim to je utvrdio nepodudarnost matematikog i lo-
gikog calculusa, Frege je utvrdio, u tekstu Booles rechnende
Logik und meine Begriffsscrift, da je Boole razvio jednu tehniku
za sistematsko rjeavanje logikih zadataka, ali da se u takvoj
formi algoritma, koja se samo djelomino podudara sa formom
za iste znakove aritmetike, od sadraja sasvim apsrahuje15. Frege
14 Ovakvu ocjenu dao je Carl Friedrich von Weizsacker u svojoj knjizi
Jedinsh'o prirode. Ono to je vrjednije od te ocjene jeste da Fregeov napor
spada u pokuaj predstavljanja strukture ideje, gdje je struktura moderni
prijevod za eidos ili ideja Cf. Weizsacker, C. F. v. (1988): Jedinstvo pri-
rode. Veselin Maslea. Sarajevo, str. 354
15 Cf. Frege, G. (1969) Booles rechnende Logic und meine Begriffsschrift. ln:
G. Frege: Nachgelassene Schriften. F. M. V. Hamburg. S. 237
93
je, osim toga, pravio vanu razliku i u odnosu na formalni jezik
koji je razvio Peano, te u eseju Uber die Begriffsschrift des Herrn
Peano und meine eigene dao sljedeu ocjenu:
"Booleova logika je logika i nita drugo. Kod njega se radi
samo logikoj formi, a ne tome da se jedan sadraj postavi
u formu, a to je upravo namjera g. Peana ... Sa Leibnizovim
izrazima moglo bi se rei: Booleova logika je jedan calculus
ratiocinator, ali nije lingua characterica; Peanova matematska
logika je, uglavnom, lingua characterica, dok moje pojmovno
pismo treba biti to obadvoje sa istom vanou."16
Iz ovoga se jasno vidi daje Frege pravio razliku izmeu (1)
formalne logike koju je predstavljala Booleova notacija, (2)
matematske logike ili Peanove notacije, i (3) svoga pojmovnog
pisma, koje je trebalo da zadovolji i formu i sadraj simbola.
Nesposobnost matematiara da razlikuju formu i sadraj, kao
razliku izmeu znaka i oznaenog, te nemogunost i nesposob-
nost da od simbola razlikuju pojmovni sadraj, nazvao je Frege
"morbus mathematicorum recens" (cf. G. Frege: Schriften zur
Logic und Sprachphilosophie. F. M. V. Hamburg 1978. S. 124.).
Dva Fregeova stava su od presudne vanosti za prelaz ka
semantikoj filozofiji: (1) da svaki znak ima znaenje jedino u
kontekstu ili sklopu jednog stava, odnosno jednog izraza kao
sistema meusobno povezanih znakova logikim konstantama iz
kojeg i u kojem pojedinani znak moe zadobiti smisao i zna-
enje, odnosei se, s jedne strane, prema neemu to je izvan
izraza stava (prema pojmovnom sadraju, "predmetu", znaenju,
istinosnoj vrijednosti), a s druge strane prema onome to je u
izrazu stava i to je sa njime samim u relaciji; na taj nain stav
16 Cf. Frege, G. (1967): Uber die Begriffsschrift des Herrn Peano und meine
Eigene ln: G. Frege: Kleine Schriften. Darmstadt. S. 227
94
ini jedan logiki slijed imanentno, gotovo organski povezanih
istina, drugim rijeima slijed logikih relacija koji se podudara
sa slijedom izraza koji ga izraavaju; (2) da se logiki, pa prema
tome i matematiki iskazi ne odnose na realnost, na svijet stvari,
nego jedino na sudove pojedinanih znanosti toj realnosti ili
prostorno-vremenskim odnosima koji nemaju nita zajedniko sa
logikim odnosima, tj. sa logikim relacijama, budui da prostor
i vrijeme ne uslovljavaju ove logike relacije. Logiki zakoni su
za Fregea zakoni prirodnih zakona.
Ovim idejama, koje je izloio i obrazloio u svom spisu iz
1884. g. Die Grundlagen der Arithmetik, i do kojih je doao
smjerajui ka logikom zasnivanju matematike, Frege je odredio
onaj pravac u filozofskim istraivanjim koji je preko logikog
pozitivizma iao ka jeziko-analitikoj filozofiji u uem smislu
rijei i semantikoj filozofiji u najopenitijem smislu. Frege,
dakle, stoji na onom poetku ili onom mjestu okreta tradicionalne
esencijalislike filozofije od ontologije kao ontoteologije, ili is-
traivanja prvih principa, uzroka i naela bia, i usmjerava se ka
pitanju kako i gdje, kojim sredstvima i u kojem mediju se kon-
stituie bitak za nas. Ne radi se vie istini kao podudaranju
pojma i stvarnosti ve podudaranju dva paralelna sistema ili
skupa dijelova izraza misli i dijelova same misli. Ovaj zadatak,
koji prije svega spada u deduktivnu znanost, ne moe se po
Fregeovom miljenju ostvariti u svakodnevnom jeziku ili u jeziku
ivota, poto on svojom slikovitou i svojom gramatikom
strukturom subjekt-predikat relacije iroko omoguuje uticaj ele-
menata ulnosti na logiki lanac zakljuaka, to onemoguava
strogi dokaz aritmetikih stavova izvedenih samo i jedino iz
zakona miljenja. Taj zadatak da se predmet pokae istim (lo-
gikim predmetom), znaci ili simboli koji ga zastupaju u stavu
jednoznanim (jer se odnose na cjelinu pojmovnog sadraja), te
da se struktura jezika uskladi sa strukturom istog miljenja,
95
odnosno da logika bude gramatika jezika, nuno je vodio kroz
rasvjetljavanje odnosa logike i jezika, da bi doveo do potrebe
stvaranja jednog umjetnog, simbolikog, formulskog jezika is-
tog miljenja koji bi bio "Arijadnina nit miljenja" (Leibniz), i u
kojem bi logika struktura miljenja bila matrica jezike strukture
iskazivanja. Pojam sadraja, odnosno pojmovni sadraj (die
begrifliche Inhalt), kljuni je kritiki pojam svih Fregeovih
spisa kojeg on najjasnije izraava u eseju Uber der Zweck der
Begriffsscrift iz 1882 g. gdje kae: "Ja ne elim prikazati
apstraktnu , logiku u formulama, nego jedan sadraj pomou
pisanih znakova dovesti do izraza na taniji i jasniji naina
Logiku analizu aritmetike i uvoenje principa jednog stro-
ijeg sistema aksiomatskog miljenja nego to je bio Euklidov
izloio je Frege u svoja glavna tri djela:
- Begriffsschrift. Eine der arithmetischen nachgebildete For-
melsprache des reinen Denkens (Pojmovno pismo. Jezik
formula istog miljenja oblikovan prema jeziku aritmetike).
Halle, 1879.
- Die Grundlagen der Arithmetik. Eine logisch mathematische
Untersuchung uber den Begriffder Zahl (Osnovi aritmetike.
Logiko-matematiko istraivanje pojma broja). Breslau,
1884.
- Grundgesetze der Arithmetik, begiffsschriftliche abgeleitet
(Osnovni zakoni aritmetike izvedeni primjenom pojmovnog
pisma) I-II, Jena, 1893., 1903.
U ovim radovima je Frege u potpunosti preao tri etape
svojih istraivanja, (a) izgradio konstrukciju jednog umjetnog
jezika (Kunstsprache) prikladnog svrsi izraavanja logikih od-
nosa, (b) odredio definiciju broja i matematikih entiteta razli-
17 Cf. Frege. G. (1964): Uber der Zweck der Begriffsschrift. In Begriffsscrift
und andere Aufsdtze. Olms. Hildesheim. S. 97
96
kovanjem njihovog naina datosti (znaka) od njihovog sadraja
(znaenja), i (c) primjenio svoja istraivanja u deduktivnoj zna-
nosti na aritmetiku.
Frege je pojam definirao kao funkciju, iskaz kao iskaznu
funkciju iji su dijelovi varijable povezane logikim konstantama
ili operacijama, a poredak ovih elemenata u iskaznoj funkciji kao
smisao ili misao koju pojam izaava. Znaenje funkcije tako
odreene je funkcija znaenja njenih varijabli, ili istinosna vri-
jednost misli koju izraz izraava. Pojam i predmet treba strogo
razlikovati: pojam je predikativni dio stava i on je nezasien ili
nekompletan i u tom smislu varijabla koja dobija istinosnu vri-
jednost tek kada se ispuni predmetom koji pod njega potpada.
U poretku simbola, kojim se ovaj odnos izraava, ulogu
predmeta ima znak, ili rije ili broj, a ulogu pojma pojmovna
rije ili brojevna oznaka. Cantor je u svojoj recenziji utvrdio
daje Frege ovaj odnos postavio kao odnos pojma i pojmovnog
opsega, to je na kraju i produciralo paradoks u Fregeovom
sistemu. U eseju iz 1892. godine pod naslovom Uber Begrifund
Gegenstand Frege kae da je njegova namjera da rijei "pojam"
dadne isto logiku upotrebu (cf. BuG, S. 66), u tom smislu to
je pojam zanenje (Bedeutung) jednog predikata, dok je predmet
(Gegenstand) znaenje jednog subjekta (Ibid., S. 72) i to vai za
pojmove prvog stupnja. Prema tome, jedan iskaz, koji se bavi
nekim pojmom, ne odnosi se nikad na predmet, nego na
znaenje. Time je Frege postavio jednu strukturu iskaza koja
izraava znaenje znaenja, kako je uoio Putnam u svom tekstu raunu iskaza. U tom dijelu Frege je dao prvi potpun i neprotu-
Meaning ofMean-ing. Na taj nain je Frege definirao i broj kao
pojam pojmu. Pojam se, prema Fregeu i ne moe definirati
drugaije, nego iz odnosa prema nekom drugom pojmu. Sam
pojam ima predikativni karaker budui da se kao ukupnost
svojstava pririe predmetu (pojmu) u sudu, odnosno povezuje se
sa vlastitim imenom koje zastupa predmet (pojam) i koje se,
opet, moe posmatrati
97
kao sloen znak. U sutini ovako odreenog predmeta i pojma
lei Fregeovo shvatanje da se u svim izrazima radi samo jed-
nom i istom pojmovnom sadraju i da se njihovi dijelovi odnose
tako da dopunjavaju jedan drugog i ine uvjete istinitosti jedan
za drugog. Na tom shvatanju on je izgradio jedan notacioni si-
stem ili pojmovno pismo koje je oslonjeno na modus ponendo
ponens.
Da bi jednu takvu logiku teoriju postavio u odgovarajuu
notaciju, Frege je u Begriffsschrift uveo niz novih simbola, kao
" |" u znaenju "istinito je da" ili "injenica je da" koji je
nazvao "Urteilstrich" i koji stoji ispred suda ili veze sudova kada
je ona presuena kao istinita; " | A" znai da je istinita misao
(sud) koju ovaj izraz izraava. znai da "nije istinita
misao" (sud) koju ovaj izraz izraava. Nain da se pojmovnim
pismom izrazi ili pokae da je jedan dio pojmovnog sadraja
uvjet istinitosti drugog dijela jeste gdje je misao (sud)
uvjet istinitosti misli (suda) A.
Povezanost implikacija Frege je predstavio znakom
koji je izraz misaone povezanosti sadraja
koji impliciraju jedan drugog kao uvjeti istinitosti. Uz pomo
oznaka implikacije i negacije, Frege je uspio predstaviti sve od-
nose izmeu dijelova jednog sadraja, a u drugom dijelu Be-
griffsschrift-a predstavio aksiomatski sistem kojeg je izgradio na
slovan sistem logike iskaza uz pomo svega est aksioma, koji
se mogu staviti u sljedeu notaciju koju je upotrebljavao Russell
u PM:
98
4. [(pq) (q p)]
5. p p
6. p p izraz, no sa njim je uvijek povezano znaenje koje je predmet
Frege je sebi postavio kao zadatak da pokae da su arit-
metiki iskazi analitiki sudovi apriori, i sljedstveno tome daje
aritmetika samo vii tip logike, daje aritmetiki stav samo jedan
zakon logike. Put kojim je iao u argumentiranju ovih tvrdnji bio
je put logike analize aritmetike, put logikog utemeljenja ili
zasnivanja matematike uopte, na kojem se postavlja pitanje
biti broja. Utvrdivi da je broj samostalan predmet koji nije
nastao apstrahovanjem iz stvari, da nije nita fiziko i da zato
nije ni svojstvo stvari, niti je bilo ta subjektivno, ve da oznaka
broja sadrava iskaz nekom pojmu, i na taj nain oznaava
svojstvo pojma, a ne predmeta, Frege je zakljuio da je jedan
matematiki iskaz jedino mjesto gdje broj moe imati takvu
ulogu, samo jedna relacija pojmova kojima se pripisuje brojevna
oznaka. Stoga brojevi, pa i svi matematski zakoni, nisu primjen-
ljivi na stvari koje su odreene u prostoru i vremenu. Logiki
zakoni su zato zakoni prirodnih zakona (G/. 91). Frege je kod
definicije broja prvi uveo u logiku isto matematiku metodu ili
metodu obostranog jednoznanog preslikavanja, kojom je Cantor
definirao kardinalni i ordinarni broj, te, umjesto odnosa skupa i
njegovih elemenata, posmatrao relaciju pojma i pojmovnog op-
sega.
Na razvoj semantike ontologije je, meutim, Frege najvie
utjecao svojim spisom Uber Sinn und Bedeutung koji i danas
predstavlja centralno mjesto analitike filozofije uopte. Ovdje
je ponovo centralna ideja jedinstvenog pojmovnog sadraja koji
moe biti sastavljen i rastavljen na svoje dijelove i koji se moe
na razliite naine predstaviti u znakovima, no, svi dijelovi jedne
misli stoje u odnosu ekvivalencije, tako da se to moe tvrditi i
za znakove kojim su oznaeni bez obzira na njihovu razliitost.
99
Smisao znaka zato predstavlja nain njegove datosti ili njegov
kojeg oznaava (dio pojmovnog sadraja kojeg zastupa znak u
lancu znakova). Kasnije interpretacije ovog Fregeovog spisa
kod Russella, Wittgensteina i posebno Carnapa, a u novije
vrijeme Quinea i Davidsona, esto su vodile u nedoumicu
svojim pre-vodima ovih izraza u "referencija" ili
"nominatum", kao to je to Carnap uinio u Meaning and
Necessity.
{Ontologija logike slike). Wittgenstein je u Tractatusu lo-
giku identificirao sa matematikom posredno preko identifikacije
logike i jezika: jezik je za njega "beskonano fina mrea" ope-
racija ili simbolikih manipulacija koja odslikava svijet (5.511),
koja se sastoji od znakovnog sistema "odreenog broja dimenzija
- odreene matematske raznolikosti" (5.475) ili odreenog broja
matematskih operacija koje su identine logikim operacijama
ili logikom calculusu. Izgradnja znakovnog jezika (Zeichen-
sprache) ili znakovnog sistema (Zeichensystem) je simbolika
izgradnja (odslikavanje) logike slike svijeta pomou (ve izgra-
enih?) logikih skela koje omeuju logiki prostor (3.42) i koje
se mogu odbaciti kada se sa njima i preko njih popne... No,
pitanje koje treba sada postaviti je sljedee: ta sainjava ontolo-
giju ove beskonano fine znakovne mree, staje to to tu mreu
ispunjava? ili ta naseljava logiki prostor? Kojoj se ontologiji
obavezuje ova simbolika konstrukcija? ili bar od kojih objekata
zavisi istinitost stavova kao logikih slika? Ovo pitanje je pitanje
ontologije logikog pozitivizma. Wittgensteinov odgovor je: lo-
giki prostor naseljava logika forma elementarnog stava ili
"stav proima itav logiki prostor" (3.42). Logiki prostor
svojom semantikom prazninom ("logiki stavovi ne kau
nita") omoguava semantiko punjenje logikom formom
stavova prirodnih znanosti. ta je onda ontologija
elementarnih stavova? Elementarni stavovi odslikavaju
injenice, stanja stvari, ili relacije ili

100
unutarnja svojstva stvari: "sve to je sluaj" (svijet) ima svoj
korelat u svemu "to je mogue" (misao, miljenje, logika), a
sve to je mogue reducirano je na znakovni jezik "odreenog
broja dimenzija" ili "odreene matematske raznolikosti" ili
odreenog broja-notacija. Ova "ontoloka redukcija" od svega
to je sluaj, preko svega stoje mogue (postojea stanja stvari),
na ono stoje odreeno brojem znakovnih dimenzija (broj
notacionih operacija) ili na stvarnost, odgovara Wittgensteinovoj
logikoj redukciji koja ide od onoga to je apsolutno izvjesno
(tautologija), to je apsolutno nemogue (kontradikcija), do onog
to je mogue (elementarni stav). Razlika izmeu "svijeta" i
"stvarnosti" u Wittgensteinovom Tractatusu odgovara razlici
izmeu logikih i elementarnih stavova. Jezik zato ne moe
izraziti/od-slikati svijet, nego samo stvarnost, postojea stanja
stvari i njihovu negaciju. Stoga su logika struktura stvarnosti i
logika forma jezika u korelaciji. U emu je sadrana ova
korelacija, odslikavanje ili korespondencija? Samo u broju
dimenzija, ili samo u formi (logike) notacije koja je ona
"odreena matematska mnogostrukost". Na taj nain je ve kod
ranog VVittgen,-steina u Tractatusu utemeljena ideja logike kao
notacije; kasniji logiki pozitivisti sve do Quinea radit e na
iznalaenju kanonskih notacija koje vie ne slue da predstave ili
reprezentiraju ovaj ili onaj konceptualni sadraj (Frege) ili
propoziciju (Rus-sell), nego svoju formu transformacije ili svoj
model notacije. (Suvremeai dekonstrukcionisti na elu sa
Derridom i relativisti tipa Rortva i Pumama, moda, i ne znaju
koliko svoju holistiku ili holofrastiku poziciju duguju pojmu
notacije. Moda je njihova jedina prava zasluga u tome to
uspijevaju dokazati da ne postoji jedna, vjena i vjeno tana
notacija ("tekst").
Redukcija svijeta na stvarnost ili postojea stanja stvari (ontoloka
redukcija) i redukcija logikog prostora na logiku formu
elementarnih stavova (logika redukcija) nuno je vodila Witt-
101
gensteina do redukcije jezika na znakovno pismo ili notaciju
(lingvistika redukcija) koji se sada pojavljuje kao forma pred-
meta bez sadraja, ili bez onoga to izraz izraava ili bez onoga
to znak oznaava. Jezik stoga nije opis sadraja svijeta, nego
logika ili formalna slika logikih ili formalnih svojstava pros-
torno-vremenskih partikula: injenica ili logikih atoma. inje-
nice ili relacije su upravo takvi predmeti bez sadraja,
odnosno logiki predmeti, logika forma prostorno-vremenskih
partikula koja je u njima prejudicirana (2.012), a u stavovima koji
pokazuju L-predmete projektirana. injenice (stanja stvari) su L-
predmeti logikog pozitivizma i na takve se onda "bez opasnosti
po istinu" moe primjeniti konani broj notacionih dimenzija ili
logikih (= matematikih) operacija. Na taj nain Wittgenstein je
izbacio pitanja smisla i znaenja simbola i prouavanje
znakovnog jezika izjednaio sa prouavanjem misaonih procesa
"koje su filozofi smatrali toliko bitnim za filozofiju logike"
(4.1121). No, staje konano za Wittgensteina filozofija logike?
"Posebno je obiljeje logikih stavova da se po samom sim-
bolu moe poznati da su istiniti, i ova injenica sadri u sebi
svu filozofiju logike. I tako je jedna od najvanijih injenica
da se istinitost i lanost nelogikih stavova ne moe poznati
po samom stavu." (6.113)
Moglo bi se rei da je Wittgenstein u jednom bio u pravu:
logika forma nije forma svijeta, nego nuna forma pojma svijeta
(stvarnosti) ili naina na koji se svijet predstavlja u jeziku misli
U tom smislu ono logiko nema utvrenog znaenja, nego se
simbolima odreuje znaenje. Znaenja simbola su proizvoljna
utoliko to predstavljaju jedan mogui nain oznaavanja
(3.3421) koji je reduciran na odreeni broj logikih funkcija, i
na taj nain predstavlja varijablu ili jednu logiku formu, "jedan
logiki prauzor". (3.315)
102
Metafizika logikog pozitivizma, za koju je Gustav Bergman
utvrdio da potie upravo od konstrukcije idealnog jezika, pri-
kazana je, po miljenju K. O. Apela, u Wirtgensteinovom Trac-
tatusu na zauujue jednostavan nain: "...svijet je ukupnost
'injenica', koje se odslikavaju putem znakova- injenica jezika,
odnosno projektuju se kao mogue injenice ili 'stanja stvari' u
'logikom prostoru'. To odslikavanje ili projekcija injenica svi-
jeta znakovnim injenicama jezika omoguena je 'logikom for-
mom', koja je zajednika, tj. identina za svijet i jezik." (cf. Apel,
Transformacija filozofije, str. 176)
(Teorija logike istine).Problem kojeg je pred logiki
pozitivizam i logiki empirizam postavio Wittgenstein svojom
tvrdnjom da jezik ne moe odslikati svoju logiku formu, ili da se
u jednom i istom tipu notacije ne moe notirati sama notacija
(nego se u njoj pokazuje), jer je broj dimenzija ove notacije
unaprijed odreen, bio je izazov kojeg je pokuao razrijeiti
Rudolf Carnap u djelu The Logical Syntax ofLanguage.
U sklopu svoje namjere da uini logiku egzaktnom znanou
koja moe ispuniti i zadatak konstruiranja iskaza iskazima,
Carnap se odluio za iznalaenje jednog metoda uz pomo kojeg
su mogue takve konstrukcije (sentences about sentences), ime
bi Wittgensteinov program postavljanja granica jeziku ili ostav-
ljanja lingvistike stvari po sebi izvan lingvistike bio eliminiran.
Carnap je ovaj metod nazvao "logikom sintaksom".
"Cilj logike sintakse je da obezbijedi jedan sistem pojmova,
jedan jezik, pomou kojeg e rezultati logike analize moi
biti egzaktno formulirani. Filozofiju treba zamijeniti logikom
znanosti - to znai, logikom analizom pojmova i iskaza
znanosti, jer logika znanosti nije nita drugo, nego logika
sintaksa jezika znanosti
18 Cf. Camap, R. (1937): The Logical Syntax ofLanguage. Harcourt, Brace,
New York., p. xiii.
103
Koncept logike sintakse kao metoda zapoeo je odbaciva-
njem smisla i znaenja izraza kao irelevantnih i apsolutno ne-
potrebnih za lingvistiku teoriju logike istine koja zavisi isk-
ljuivo od pravila formacije (the rules of formation) izraza u
jednom jeziku, i pravila njihove transformacije (the rules oftran-
sformatiori) u drugi jezik. Logika sintaksa se u stvari bavi -
prema Carnapu - formalnim karakteristikama jezika i tretira u
najirem smislu jezik kao calculus (cf. LSL, 5), i to ne zato to
jezik ne bi imao nekih drugih svojstava i karaktera (npr. smisao
i znaenje), nego to poput calculusa posjeduje svojstvo formali-
zacije. U tom smislu Carnap pod logikom sintaksom nekog
jezika podrazumjeva "formalnu teoriju lingvistikih formi tog
jezika" (LSL, 1), a to znai da se jeziki oblici tretiraju kao
simboli bez znaenja (rijei) i bez smisla (reenice), te da njihov
opis zavisi od njihove distribucije i poloaja u klasama izraza,
ili od vrste i poretka simbola od kojih su izrazi jednog jezika
konstruirani.
U The Logical Syntax of Language Carnap uvodi najprije
podjelu na dvije vrste jezika, i to object-jezik ili jezik ija se
formalna svojstva istrauju, i syntax-jezik ili jezik u kojem se
govori sintaksikim oblicima object-jezika. Carnap se ovdje
pozvao na ideju izomorfnih jezika ili takvih jezika koji se kore-
liraju preko njihove formalne strukture, tj. na injenicu da premda
se dva jezika razlikuju, oni ipak imaju istu formalnu strukturu, a
sintaksa se bavi jedino tim svojstvima jezika. Nain na koji su
jezici aranirani, nain na koji su izrazi distribuirani u klase
izraza, serijski poredak tih elemenata, ini jedinu stvar za koju
je zainteresirana lingvistika teorija logike istine.
Carnap je napravio razliku izmeu iste sintakse (pure syn-
tax) i deskriptivne sintakse (descriptive syntax). ista sintaksa
nema nikakav odnos prema prirodi stvari koju konstruiraju ra-
zliiti elementi, ve se samo bavi moguim aranmanima ele-
104
menata, njihovom distribucijom u ire izraze ili integracijom u
ue izraze. ista sintaksa je u potpunosti jedna kombinatorska
analiza (combinatorial analysis ) ili u potpunosti analitika. Desk-
riptivna sintaksa bavi se svojstvima i relacijama empirijski datih
izraza - na primjer, reenicama nekog pojedinanog teksta. Me-
toda logike sintakse sastoji se u uspostavljanju korelativnih de-
finicija uz pomo kojih su odreene ili definirane vrste objekata
koji korespondiraju razliitim vrstama sintaksikih elemenata.
Ovaj pristup epistemolokim i ontolokim pretpostavkama
logike, prije svega odbacivanje smisla i znaenja i reduciranje
svega na strukturu jezika, koja se moe podijeliti na logiki i
deskriptivni dio, odnosno na analitike i sintetike iskaze, pa
prema tome i na logiki (formalni) govor i faktiki govor, imao
je veliki uticaj na antimetafiziki pokret tzv. bekog kruga lo-
gikih pozitivista. Carnap je u uvodu svoga rada zapisao:
"Prema ovom shvatanju iskazi metafizike su pseudoiskazi za
koje je, logikom analizom, dokazano da su ili prazne fraze
ili fraze koje kre pravila sintakse. Od takozvanih filozofskih
problema samo su pitanja logike znanosti ona koja imaju neko
znaenje. Prihvatiti ovo shvatanje znai zamjeniti filozofiju
logikom sintaksom."19
(ii) Calculus i semantika. Nakon Hilbertovih i Godelovih
spoznaja da ne postoji neproturjean koncept formalizacije20, u
istraivanja filozofije jezika ponovo ulaze pojmovi smisla i zna-
enja, te semantiki pojam istine, a sa njim i cijeli referencijalni
aparat jezika, odnosno njegova aparatura individuacije i objek-
tivacije. No, problem je sadran u tome stoje i dalje u igri ostalo
19 Cf. Carnap, R. (1937): The Logical Syntax of Language. Harcourt, Brace,
New York., p. 8
20 Cf. Wang, H. (1995): Reflections on Kurt Godel. MIT Press. London.
105
shvatanje jezika kao calculusa. Semantika je ula u relaciju sa
calculusom iz potrebe da se bar za formalizirane jezike iznae
formalno ispravna i materijalno prihvatljiva teorija istine. Put je
sada vodio preko karakterizacije predikata "istinito", a primjena
na matematiki calculus ili jezik klasa (Tarski) trebala je da
osigura ontololoku neutralnost.
(Ontologija termina). Russell je prihvatio Fregeovu i Witt-
gensteinovu ideju identificiranju logike i matematike, sma-
trajui da matematika postaje sposobna da odgovori na pitanje
filozofije ta njeni stavovi znae jedino ako "reducira sve svoje
stavove na odreene fundamentalne pojmove logike" (cf. Rus-
sell, PM, p. 4). Ono to omoguava ovu identifikaciju ili ovu
redukciju jeste injenica da se matematika i logika bave impli-
kacijama unutar stavova i izmeu stavova te da stavovi sadre
logike konstante i varijable ili generalizacije koje osiguravaju
relaciju implikacije.
"Povezanost matematike sa logikom je, prema gornjem opisu,
izuzetno vrsta. injenica da su sve matematike konstante
logike konstante, i da se sve premise matematike bave s
ovima, prua, vjerujem, precizan dokaz onoga ta filozofi
tvrde kada smatraju da je matematika a priori. injenica je
da, kada se jednom usvoji aparat logike, sva matematika nu-
no slijedi."21
Russell je ovom injenicom, da stavovi koji sadre logike
konstante i varijable spadaju i u matematiku i u logiku, definirao
poetni odnos redukcije matematike na logiku dajui time sadraj
svojoj tvrdnji da "moemo identificirati matematiku i logiku."
(PM, 9). Simbolila logika ili formalna logika je za Russella
21 Cf. Russell, B. (1951): The Principles of Mathematics. George Allen &
Unwin LTD. London., p. 8
106
istraivanje razliitih generalnih tipova dedukcije, odnosno is-
traivanje formalnih svojstava relacije koje se mogu izraziti u
terminima logikih konstanti. Russell se ne bavi pri tome pojed-
inanim implikacijama u pojedinanim stavovima, nego ga zani-
maju klase implikacija i stavna funkcija (a propositional function)
(PM, 13).
Materijalna implikacija se realizira izmeu stavova (propo-
sitions) i njenu varijablu zadovoljavaju njene odreene vrijednosti.
Formalna implikacija, koja se realizira izmeu stavnih funkciji
(propositional functions), je sloen pojam jer njene varijable
zadovoljavaju sve njene vrijednosti. Obje se vrste implikacije
istrauju na tri podruja: u raunu stavova (the calculus of
propositions), u raunu klasa (the calculus of classes), i u raunu
relacija (the calculus ofrelations). Smisao dedukcije na sva tri
podruja Russell je vidio u tome to se formalne implikacije odnose
na materijalne implikacije, odnosno to su stavovi istinosne
vrijednosti za stavne funkcije (PM, 41).
Sve dok je smatrao da istraivanje aparata individuacije ili
objektivacije spada u podruje filozofske gramatike, odnosno sve dok
je mislio da je istraivanje gramatike sposobno baciti "vie svjetla na
filozofska pitanja, nego to to obino mogu pretpostaviti filozofi"(cf.
Russell, PM, p. 42), Russell je smatrao i da su gramatike distinkcije
vanije od filozofskih diferencija, te da sve rijei koje spadaju u neki
iskaz imaju znaenje.
"Ispravnost filozofske analize iskaza mogla bi se prema tome
uspjeno provjeriti postupkom pripisivanja znaenja svakoj
rijei u iskazu koja izraava iskaz."22
22 Cf. Russell, B. (1951): The Principles of Mathematics. George Allen &
Umvin LTD. London., 42
107
Russell je termine koji sainjavaju iskaz podijelio na dvije
vrste: stvari (things) i pojmovi (concepts). Prvi su oznaeni vlastitim
imenima, drugi ostalim rijeima. Meu pojmovima napravljena je
razlika izmeu onih koji su oznaeni pridjevima i onih koji su
oznaeni glagolima. Prva vrsta pojmova se naziva predikatima, druga
vrsta su relacije (PM, p. 44). Sada je Russell iznio odluujuu
doktrinu: iskazi "Sokrat je ovjek" i "ovjenost pripada Sokratu"
jesu jedna tvrdnja ovjenosti, ali se radi razliitim iskazima jer se
"Sokrat" pojavljuje na dva razliita naina, ili na dva razliita mjesta u
iskazu. To pokazuje Russellu da "je to karakteristika termina iskaza da
bilo koji od njih moe biti zamjenjen bilo kojim drugim entitetom" (
PM, p. 42); drugim rijeima: predikati mogu imati ulogu subjekta ili
stvari, a stvari ili vlastita imena ulogu predikata. To je svojstvo
logikog subjekta, njegova pozicija u iskaznoj funkciji, uloga koju
ima.
"Sve to moe biti neki objekt misli, ili moe ulaziti u
bilo koji istiniti ili lani iskaz, nazivam terminom. Ovo je,
dakle, najira rije u filozofskom rjeniku. Kao sinonime te
rijei upotrebljavam izraze jedno, individualno, i entitet.
Prva dva izraza naglaavaju injenicu daje svaki termin
jedno, dok je trei izveden iz injenice da svaki termin ima
bitak, tj. jest u nekom smislu. Jedan ovjek, jedan momenat,
jedan broj, jedna klasa, jedna relacija, jedna himera, ili bilo
to drugo to moe biti naznaeno, sigurno treba biti jedan
termin; i poricanje da je takva i takva stvar jedan termin mora
uvijek biti lano."23
U prvom izdanju The Principles of Mathematics (1903) Russell
je smatrao da sve rijei u reenici ili svi termini u iskazu imaju neko
znaenje. No, onaj pojam koji je ovdje odluujui
23 Cf. Russell, B. (1951): The Principles of Mathematics. George Allen &
Unwin LTD. London., 43
108
jeste pojam denotacije kojeg Russell upotrebljava. Russell je ovdje,
ini se, u potpunosti slijedio Fregeovu distinkciju izmeu izraza
"bezeichnen" i "bedeuten".
"Sve rijei imaju znaenje (meaning), u jednostavnom smislu
da su one simboli koji stoje za neto drugo nego to su to one
same. Ali jedan iskaz, izuzimajui to to se on zbiva jeziki,
ne sadri samo rijei: on sadri entitete oznaene rijeima.
Prema tome, znaenje je, u smislu u kojem rijei imaju zna-
enje, irelevantno za logiku. No, takvi pojmovi kao jedan
ovjek (a mari) imaju znaenje u drugom smislu: oni su,
takorei, simboliki u svojoj vlastitoj logikoj prirodi, zato
to imaju svojstvo koje ja nazivam denotacija."24
Ovu svoju ontologiju termina (logika vlastita imena) do koje je
doao, doista, irokom upotrebom rijei "stvar" i "entitet", Russell je
napustio u uvodu za drugo izdanje istog djela, smatrajui da takav
pristup jeziku vodi u pogreke (PM, x), iznosei sada novo shvatanje:
da rijei koje ulaze u reenicu doprinose njenom znaenju. Kako i na
koji nain, to je trebala pokazati nova Russellova teorija - teorija
opisa ( The Theory ofDescriptions).
Teorija konanih opisa (The Theory of Definite Descriptions)
imala je namjenu da odstrani singularnu referenciju (zbog postojanja
termina koji nita ne denotiraju, a ipak imaju neko znaenje) i daje
supstituira predikativnim dijelom iskaza i na taj nain rijei problem
znaenja reenica u kojima se javljaju denotacioni izrazi. Ova teorija
je, u stvari, postupak eliminacije predmeta na koje se neki izrazi
naizgled odnose, a da se predmeti
24 Cf. Russell, B. (1951): The Principles of Mathematics. George Allen &
Unwin LTD. London., 47
109
denotacije reduciraju samo na one predmete koji ispunjavaju odreene
semantike i epistemoloke uslove.
U svom eseju On Denoting, objavljenom prvi put 1905. godine
Russell odbacuje pretpostavku koju usvajaju Frege i Me-inong, naime
da se izrazi u ulozi gramatikog subjekta nuno odnose na neke
predmete, a nakon toga iskaze u ijim se reeninim izrazima javljaju
denotacioni izrazi u ulozi gramatikog subjekta svodi na logiki
ekvivalentne iskaze u ijim se reeninim izrazima ovi izrazi vie ne
javljaju u toj ulozi. Praktino je to bio postupak parafraziranja ili
transformacije u drugu notaciju koja vie nije naseljena denotacionim
izrazima, nego njihovim opisima. Ono to ova teorija treba da
obezbijedi jeste pitanje znaenja i denotacije, njihovog meusobnog
odnosa, a prije svega "pitanje logikog statusa denotacionih izraza
koji nita ne denotiraju" (cf. OD, 40). Russell smatra da je problem
rijeen ako se iskaz u izrazu moe javljati primarno kao afirmacija, a
sekundarno kao negacija: u tom sluaju je samo negacija istinit iskaz.
"Ova razlika vai openito i za istinite i za lane iskaze. Ako
'a R b' stoji za 'a ima odnos R prema b' onda, kad je a R b
istinito, postoji neki entitet, kao to je odnos R izmeu a i b;
kad je a R b lano, takvog entiteta nema. Dakle, od svakog
iskaza moemo napraviti denotacioni izraz koji denotira neki
entitet ako je iskaz istinit, a ne denotira ga ako je iskaz laan.
Na primjer, istina je (u najmanju ruku pretpostaviemo da
jeste) da se Zemlja okree oko Sunca, a lano je da se Sunce
okree oko Zemlje; odatle Okretanje Zemlje oko Sunca' de-
notira jedan entitet dok Okretanje Sunca oko Zemlje' ne
denotira nikakav entitet."25
25 Cf. Russell B.(1966): On Denoting. In: Logic and Knowledge. London., p.
40
110
Obavezivanje ontologiji singularnih termina koji nita ne
denotiraju (npr. "Pegaz") i generalnih termina koje je Quine
kasnije relaksirao i relativizirao s obzirom na sredstva individu-
alizacije kojima raspolae jedan jezik, Russell je nastojao teori-
jom konanih opisa potpuno izbjei: izraz koji ima svrhu da
imenuje neto moe biti zamjenjen izrazom koji ne imenuje nita.
Kakve su konsekvence ovog shvatanja za ontologiju? Ako se
svaka klasa izraza koji slue da imenuju neto moe supstituirati
izrazima koji nemaju takvu funkciju, onda se entiteti, za koje se
kae da odravaju svoju egzistenciju zato to su zastupljeni ne-
kim fmitnim opisom, mogu smatrati samo ontolokim himerama.
Russellov esej On Denoting je pokrenuo dugotrajnu i zna-
ajnu raspravu na stranicama filozofskog asopisa Mind. Jedna
od najznaajnijih kritika njegove teorije konanih opisa bila je
ona koju je dao Peter F. Strawson u eseju On Referring 1959.
godine. Strawson smatra da je Russellova argumentacija iz vie
razloga pogrena. Kao prvo, izrazi odreene vrste (denotacione
fraze) koji slue da referiraju (na) ili da oznae individualne
objekte i koji imaju iskljuivo referencijsku upotrebu i upotre-
bljavaju se kao gramatiki subjekti singularnih iskaza, ne mogu
se zamjenjivati opisnim izrazima ili predikativnim dijelovima
stava koji imaju upotrebu logikog subjekta i onda se progla-
avati logiki vlastitim imenima, pa ak i ako im se dadne re-
ferentna forma ("the so-and-so" forma), odnosno forma grama-
tikog subjekta. Zamjenjivanje gramatikog subjekta logiki vla-
stitim imenom (pojmom) koji onda denotira neki individualni
predmet koji pod njega potpada i koji je znaenje logiki vlasti-
tog imena, pogreno je stoga to singularni izrazi koji slue za
referiranje ne spadaju niti u jednu od ovih klasa, niti u gramatiku
niti u logiku.
111
"Izrazi upotrebljeni na iskljuivo referirajui nain nisu nikada niti
logika vlastita imena niti opisi.. .Ne postoje logika vlastita imena
i ne postoje opisi (u ovom smislu)"26
Na taj nainje Stravvson odbacio i gramatiki i logiki kri-
terij'kao irelevantne za znaenje i denotaciju singularnih predi-
kativnih iskaza i zasnovao svoju teoriju po kojoj je znaenje
(meaning) funkcija iskaza ili izraza, a oznaavanje ili referiranje,
iednako kao istina i lanost, funkcije upotrebe iskaza ili izraza, a
ne logike ili gramatike funkcije koje se daju konvertirati.
Prema Strawsonu, navesti znaenje nekog izraza znai "navesti
generalna uputstva za njegovu upotrebu referiranja ili oznaa-
vanja pojedinanog objekta ili osobe; dati znaenje iskaza znai
dati generalna uputstva za njegovu upotrebu u pravljenju istinitih
ili lanih tvrdnji" (Ibid, 155). Izvor Russellove pogreke, prema
Strawsonu, bio je u njegovom brkanju referiranja ili oznaavanja
sa znaenjem. Slinu primjedbu iznio je i . . Geach u eseju
Russell on Meaning and Denoting tvrdei da je Russell "oba-
zrivo, ali pogreno, stopio Fregeovu distinkciju izmeu smisla
(Sinn) i znaenja (Bedeutung ) sa njegovom vlastitom distinkci-
jom izmeu onoga ta neki izraz 'znai' (means) i ta on 'ozna-
ava' (denotes)."27
(Semantika ontologija). Carnapova metoda semantike
analize znaenja (nastala na poticaj Tarskog i njegove konstruk-
cije semantikog pojma istine u formaliziranim jezicima), izlo-
ena u Meaning and Necessity, oznaila je vraanje semantikom
pojmu istine i naputanje verifikacionog metoda (to je Carnap
26 Cf. Stravvson, On Referring,. In: Klemke, E. D. (1970): Essays on Bertrand
Russell. Univ. of Illinois Press. Chicago. p. 151
27 Cf. Geach, P. T., Russell on Meaning and Denoting In: Klemke, E. D.
(1970): Essays on Bertrand Russell. Univ. of Illinois Press. Chicago. p.
209
112
uinio u tekstu Testability and Meaning). Prema izvjetaju Ay-
era, Carnap je svoj negativni stav prema semantici "dramatino
promijenio na kongresu kojeg je Krug organizovao u Parizu
1935. godine, na kojem je poljski logiar Alfred Tarski prikazao
kratak pregled svog rada 'Pojam istine u formaliziranim jezici-
ma'."28
Carnap je uao u projekt konstrukcije metode semantike
analize znaenja sa namjerom da pokae kako u jeziku funk-
cioniraju dva razliita semantika faktora: pojmovi intenzije i
ekstenzije izraza, odnosno kako je mogue jednom metodom
ujediniti logike ili semantike operacije kojima se razumijevaju
znaenja izraza sa operacijom koja se odnosi na faktike situacije
na koje referiraju izrazi. Razdvajanje faktikih i logikih istina
posmatra se samo metodoloki i uzima se samo kao dvije strane
ili dva faktora istog izraza: izraz ima ekstenziju kojom se odnosi
ili referira ekstralingvistiki, a s druge strane je podvrgnut lo-
gikoj operaciji ili intenziji. Stoga Carnap smatra da nije potre-
bno duplirati entitete kao logike i faktike, jer svaki izraz ima
"primarno neku intenziju (znaenje), a sekundarno neku eksten-
ziju (referenciju)" (Carnap, M&N, p. 203) koje je mogue na
kraju lingvistike filtracije ujediniti u jednom neutralnom meta--
jeziku (meta-meta-jeziku) i na taj nain izbjei semantike para-
dokse koji su pratili Fregeovu i Russellovu metodu semantike
analize.
Zasnivajui svoju metodu semantike analize znaenja na
konceptima ekstenzije i intenzije kao semantikim svojstvima
koje posjeduje jedan lingvistiki izraz, Carnap je elio izbjei
relaciju imenovanja i time singularnu predikaciju i zamjeniti je
individualnom deskripcijom ili jednim indeksikalnim izrazom u
28 Cf. Ayer, A. J. (1990): Filozofija u dvadesetom vijeku. Svjetlost. Sarajevo.,
str. 164
113
formi "((i x) (...x...)" koji znai "jedno individualno takvo da
...x...", gdje se izraz "(i x)" naziva iota-operator, a opseg "...x..."
je iskazna matrica sa "x" kao slobodnom varijablom. Ako postoji
jedno i samo jedno individualno takvo da ...x..., tada se kae da
deskripcija zadovoljava jedinstveni uvjet. U tom sluaju desk-
riptum, odnosno entitet na koji deskripcija referira, je to odreeno
individualno.
Termin entitet Carnap upotrebljava kao zajedniku oznaku
za svojstva (propertys), iskaze (propositions) i druge intenzije, a
s druge strane za klase (classes), individue (individuals) i druge
ehtenzije (cf. Carnap, M&N, 23). Izmeu ekstenzija izraza ili
predikatora postoji relacija identiteta, a uvjeti njihove identi-
nosti dati su i ovisni od ekstenzionalnog konteksta ili od jezika
koji se odnosi na klase i individue kao na stvari (things). Izmeu
intenzija izraza ili designatora postoji odnos ekvivalencije za
koju su uvjeti dati u intenzionalnom kontekstu ili u jeziku koji
se odnosi na jezik stvari, dakle, u metajeziku. Ekvivalencija i L-
ekvivalencija su prema Carnapu dva fundamentalna pojma
njegove semantike analize znaenja (cf. Carnap, M&N, 13). Dva
designatora mogu biti ekvivalentna u jednom jeziku, a ne i u
nekom drugom, zato to mogu imati druga znaenja u drugom
jeziku. Prema tome:
"ekvivalencija designatora je zavisna od od jezika, kao to su
to svi semantiki pojmovi. S druge strane, ekvivalencija dva
svojstva nije zavisna od jezika; to je jedan nesemantiki, i
prema tome, nelingvistiki pojam..."29.
Carnap je svoju semantiku metodu analize znaenja izraza
imenovao jo i metodom ekstenzije i intenzije do kojeg je doao
29 Cf. Carnap, R. (1956): Meaning andNecessity. The Univ. of Chicago Press,
Chicago, p. 24
114
modificiranjem i proirivanjem nekih poznatih pojmova, prije
svega pojmova klasa i svojstvo. Razliku izmeu svoje metode i
npr. Fregeove (koju najveim dijelom usvaja), ili Russellove,
Camap vidi u tome to je svim drugim metodama zajedniko to
da promatraju jedan izraz u jeziku kao ime konkretnog ili ap-
straktnog pojma dok njegova metoda, upravo, to izbjegava tako
to svakom izrazu (rijeima i iskazima i skupovima iskaza) pri-
pisuje ekstenziju i intenziju kao semantika svojstva jednog pos-
tupka deskripcije.
ta onda Carnap podrazumjeva pod ekstenzijom i intenzijom
izraza?
1. Ako su dva designatora ekvivalentna, imaju istu ekstenziju;
2. Ako su dva designatora L-ekvivalentna onda imaju istu in-
tenziju;
3. Ekstenzija predikatora je klasa individua na koje se predikat
primjenjuje;
4. Intenzija predikatora je svojstvo koje on izraava;
5. Ekstenzija iskaza je njegova istinosna vrijednost;
6. Intenzija iskaza je propozicija (misao) izraena iskazom;
7. ELtenzija individualnog izraza je ona individua na koju izraz
referira;
8. Intenzija individualnog izraza je pojam nove vrste izraen tim
imenom koji Carnap zove individualni pojam.
Sada treba navesti sljedee: razlika izmeu L-istine i L-ekvi-
valencije je u tome to kod L-istine vai kondicional (ako, onda),
(materijalna implikacija), a kod L-ekvivalencije bikondicional
("ako i samo ako") (formalna imolikacija). L-ekvivalencija je
odreena za iskaze i za druge designatore tako to vai za dva
designatora ako i samo ako njihova ekvivalencija slijedi jedino
iz semantikih pravila.
U knjizi Meaning and Necessity (1956.) Carnap je, ustvari,
izloio opis svog semantikog sistema sagraenog iz tri osnovna
115
nivoa. Na prvom mjestu u tom sistemu su pravila formiranja
izraza ili sintaksika pravila iji je zadatak da uspostave identitet
primitivnih logikih i deskriptivnih izraza jezika, a nain na koji
se oni mogu koristiti u kombinaciji sa drugim designatorima
mora biti utvren semantikim pravilima toga jezika. Na drugom
mjestu su pravila designacije ili semantika pravila koja slue
za odnos deskriptivnih znakova prema razliitim individualnim
stvarima i svojstvima na koja referiraju. Na treem su mjestu
pravila istine koja izlau znaenja ili istinosne uvjete iskaza na
osnovu designacija pripisanih izrazima koje on sadri.
U ekstenziji i intenziji izraza, Carnap je, ustvari, vidio funk-
cije dijelova od kojih su sagraeni na osnovu navedenih pravila
za designaciju i predikaciju. Iskaz je ekstenzionalan s obzirom
na designator kojeg sadri ako je ekstenzija iskaza funkcija ek-
stenzije tog designatora, tj. ako zamjenjivanje tog designatora sa
jednim ekvivalentnim designatorom transformira cijeli taj iskaz
ujedan ekvivalentni iskaz. S druge strane, iskaz je intenzionalan
s obzirom na designator kojeg sadri ako je njegova intenzija
funkcija intenzije designatora, tj. ako zamjena tog designatora sa
jednim L-ekvivalentnim designatorom transformira cijeli iskaz u
jedan L-ekvivalentnu iskaz. Iz toga se vidi da je ekstenzija
designatora povezana sa pojmom ekvivalencije i to faktike ekvi-
valencije ili identiteta (objekt-jezika), a intenzija povezana sa
pojmom L-ekvivalencije ili strukturom meta-jezika. Kada Car-
nap u svom semantikom sistemu smatra da je potrebno ek-
stenziju izraziti u terminima intenzije, ili funkcije objekt-jezika
prevesti ili transformirati u funkcije meta-jezika, ove opet u funk-
cije meta-meta-jezika i to na temelju intenzionalnog izomorfizma
ili identiteta intenzionalnih struktura koji postoji izmeu ovih
jezika, onda je jasna njegova opredjeljenost na rekurzivnost
struktura u definiciji semantikog sistema jezika.
116
U eseju pod naslovom Empiricism, Semantics, and Ontology
koji je objavljen kao dodatak u knjizi Meaning and Necessity
Carnap je razmotrio probleme apstraktnih entiteta i lingvistikog
frameworka, njihovog odnosa i konsekvenci tog odnosa za on-
tologiju. Pitanje tome, da li su generalni termini i izrazi za
varijable koji referiraju na apstraktne entitete kao to su svojstva,
klase, relacije, brojevi, propozicije i si., nuni aparat empirizma
i logikog pozitivizma, ili izrazi koji spadaju u Platonovu on-
tologiju, ili lingvistike himere koje treba izbjegavati tako to e
se upotrebljavati samo nominalni jezik ili ih treba ukljuiti u
jezike transformacije na razliitim nivoima jezikog filtriranja
u meta-jezicima, ili u meta-meta-jezicima u kojima nestaju sum-
njivi termini koji referiraju na apstraktne entitete, povezano je
sa semantikom, teorijom istine i teorijom znaenja. Koje su,
ustvari, konsekvence prihvatanja jezika koji referira na apstraktni
entitet: platonska ontologija ili scientistiki empirizam?
Na ovo pitanje je Carnap odgovorio tako to je kod pitanja
egzistenciji ili realitetu entiteta napravio fundamentalnu dis-
tinkciju izmeu dvije vrste pitanja: unutranja pitanja (internal
guestions) koja se tiu egzistencije elemenata jednog sistema, i
vanjskih pitanja (external questions) koja se odnose na egzisten-
ciju samog sistema. U jednom teorijskom jeziku, smatra Carnap,
nije mogue postaviti pitanje egzistenciji samog sistema, pa su
eksterna pitanja - ontoloka pitanja - samo praktika ili izvanjska
pitanja.
Svaki govor u jednom jeziku novoj vrsti entiteta podra-
zumjeva uvoenje novog naina govora, ili "konstrukciju ling-
vistikog frameworka za nove entitete koji su u pitanju" (cf.
Carnap, M&N, 206). Unutar novog frameworka mogua su pi-
tanja novoj vrsti entiteta i mogue je onda uvoenje novih
termina, generalnih termina i varijabli, tako to e novi termini
biti iskazivi u podruju ve prisutne generalizacije ili predikata
117
vieg reda, a nove varijable e biti vrijednosti ve prisutnih vari-
jabli (cf. Ibid, p. 213). Prema tome, nema proirivanja frame-
worka izvan intenzionalnih struktura jezika koji mu je zadat
semantikim pravilima, pravilima designacije i pravilima istine.
Pitanja koja nastaju u vezi sa egzistencijom novih entiteta i koja
podrazumjevaju konstrukciju novog jezikog sistema, mogu se
rijeiti bilo logikom bilo empirijskom metodom jer su to teo-
rijska pitanja, odnosno jer je "pojam realitet, koji ulazi u interna
pitanja empirijski, znanstveni, nemetafiziki pojam" (Ibid, 207),
jer se postavlja unutar framevvorka jezika stvari (the things lan-
guage) ili jezika ulnih datosti (the sens-data language). Zato
Carnap smatra daje "izbor jezika izbor svijeta".
Od internih pitanja treba razlikovati eksterna pitanja re-
litetu samog svijeta stvari (the thing world itself), koja po Car-
napu ne postavljaju niti znanstvenici (teoretiari) niti ljudi koji
prolaze ulicom, nego samo filozofi. Problem je to se na to
pitanje ne moe odgovoriti jer je pogreno postavljeno, jer za
Carnapa u znanstvenom smislu rijei izraz biti, znai biti ele-
ment sistema" (Ibid, 207), pa prema tome ovaj pojam ne moe
biti primjenjen na sam sistem. Carnap smatra da ne postoji mo-
gunost konstrukcije nekog drugog teorijskog lingvistikog fra-
mevvorka koji ne bi bio reduciran na jezik stvari ili jezik ulnih
datosti, a u kojem bi se moglo postaviti pitanje bitku sistema.
Teza relitetu cjeline ne moe se postaviti u jeziku ili u ter-
minima dijelova.
Za semantiku su ovi stavovi imali sljedee konsekvence:
upotreba generalnih termina i varijabli za referiranje na abstrak-
tne entitete, takve kakvih je prepuna teorijska fizika: kvanti svjet-
losti, atomi, protoni, sile itd, premda je esto dvosmislena, neo-
phodna je i nije inkompatibilna sa baznim principima empirizma
ili znanstvenog miljenja. Problem je kada se ti entiteti hiposta-
ziraju.
118
"Generalno govorei, ako neko prihvati framevvork za iz-
vjesnu vrstu entiteta, onda je on duan da prihvati te entitete
kao mogue oznaeno. Prema tome pitanje dopustivosti en-
titeta odreenog tipa ili apstraktnih entiteta uope kao ozna-
enih reducira se na pitanje prihvatanju frameworka za te
entitete."30
Iz ovog stava je onda Carnap izveo zakljuak da za semantiku
metodu ontoloko pitanje ili pitanje egzistenciji apstraktnih entiteta
nije mjerodavno ili odluno pitanje, nego je to prije svega pitanje
"... da li je upotreba apstraktnih lingvistikih izraza, upotreba
varijabli osim tih na stvari (ili fenomenalne datosti), prikladna
i korisna za svrhe za koje se semantike analize prave, tj. za
analizu, interpretaciju, razjanjavanje, ili konstrukciju jezika
komunikacije, posebno jezika znanosti"31
Carnapovo vjerovanje da su ontoloka pitanja samo praktika, a
ne teorijska pitanja, koja se tiu izbora lingvistikog frameworka,
srodno je drugim slinim uvjerenjima koja su nastala u podruju
istraivanja analitike filozofije i koja su bila popularna meu
analitikim i lingvistikim filozofima XX stoljea. Carnapova
doktrina je lingvistika teorija logike istine, koja se ponekad
oznaava i konvencijskom teorijom istine. Prema tom shvatanju, istina
odreenih iskaza proizilazi iz pravila ili konvencija usmjerenih na
izraze jezika u kojeg spadaju i u kojem su formulisani. Prema
klasinoj pozitivistikoj poziciji, ove logike ili analitike istine
obuhvataju sve istinite iskaze logike i
30 Cf. Carnap, R. (1956): Meaning andNecessity. The Univ. of Chicago Press,
Chicago., p. 217
31 Cf. Carnap, R. (1956): Meaning and Necessity. The Univ. of Chicago Press,
Chicago., p. 221
119
matematike, i njihova se istina temelji vie na lingvistikom znaenju
i konvenciji nego na injenicama. Prema tome, ovom se doktrinom
ontoloka egzistencija i logiko-matematika istina posmatraju kao
utemeljene i utemeljive na isto lingvistikim ili konceptualnim
razmatranjima. To je stanovite lingvistikog apsolutizma, kako ga
imenuje George D. Romanos (cf. Romanos, Quine and Analytic
Philosophy) smatrajui pri tome da doktrina lingvistikog
framevvorka najbolji izraz lingvistikog kantijan-stva (cf. Ibid, 29). S
druge strane, Ayer smatra da je Carnapova distinkcija eksternih i
internih pitanja odriva "pod uslovom da se prema njoj odnosimo kao
prema vodiu kroz razliite naine na koje se mogu davati odgovori
na egzistencijalna pitanja"32, odnosno da se u okviru znanstvenog
jezika moe govoriti znanstvenim terminima znanstvenim
entitetima, u okviru politikog jezika treba govoriti politikim
terminima politikim entitetima, u okviru jezika umjetnosti treba
govoriti terminima umjetnosti entitetima umjetnosti, to je drugi
izraz Wittgensteinove teorije razumjevanju jezika (...jezika kojeg ja
razumijem).
(Ontologija formaliziranih jezika). Tarskijeva Konvencija (I)
nije ni u kojem primjeru primjenljiva na prirodne jezike, bar prema
miljenju samog Tarskog u The Concept ofTruth in For-malized
Languages , premda se ameriki filozof i semantiar Donald
Davidson u svim svojim tekstovima kasnije zalagao za apliciranje
ovog koncepta na iznalaenje zadovoljavajue semantike za prirodne
jezike.
32 Cf. Ayer, A. J. (1990): Filozofija u dvadesetom vijeku. Svjetlost. Sarajevo.,
str. 189
33 Cf. Tarski, A. (1956): Logic. Semantici, Metamathematics. Oxford Univ.
Press, London., p. 185
120
Moe se rei da je sa Tarskijevom konvencijom (T) /kon-
vencija (1)/ logistika osloboena straha od semantikih pojmova
i intenzije uope, te da se bre krenulo u povezivanje calculusa i
semantike, ime je, naizgled, zavreno jedno poglavlje ana-
litike filozofije koje bi se moglo nazvati filozofijom logikog
atomizma ili logikom sintaksom jezika. Tarskijeva konvencija
(T) je donijela rjeenje problema postavljanja zadovoljavajue
teorije istine (semantikog koncepta istine) za formalizirane je-
zike u vidu rekurzivne definicije, tj definicije koja ponavlja struk-
turu iskaza objekt-jezika u meta-jeziku, a vezu izmeu njih ini
bikondicional kao izraz formalne ekvivalencije struktura sa lijeve
i desne strane. Na taj nainje formirana zadovoljavajua eksten-
zija ili izvrena je karakerizacija istinosnog predikata za sve
istinite iskaze objekt-jezika koja nije mogla (jo od Wittgenste-
inovog stava da jezik ne moe opisati/karakterizirati svoju struk-
turu, svoju logiku formu, nego se ona u njemu pokazuje, to je
znailo drugim rijeima da se u jednom iskazu objekt-jezika ne
moe rei da li je istinit ili laan) biti izvrena u objekt-jeziku jeg pada" je istinit iskaz ako i samo ako snijeg pada. Drugu
(calculusu), sada je izvrena u meta-jeziku (metacalculusu) kao
deskriptivno-strukturalnom jeziku kojim se opisuje struktura cal-
culusa.
Tarski je u svom najpoznatijem eseju The Concept
ofTruth in Formalized Languages, kojeg je napisao na
poljskom jeziku i objavio u Warsawi 1929. godine, a prijevod
na njemaki jezik 1936. godine, stavio na centralno mjesto svoje
semantike analize konstruiranje definicije istine (the definition
of truth) u jednom datom jeziku, koja e biti "materijalno
adekvatna i formalno korektna definicija izraza 'istinit iskaz'" cf.
Tarski, SFL, 152). U prvom dijelu rada, u kojem se bavio
semantikom analizom kolokvijalnog jezika, Tarski je doao do
negativnih rezultata: na podruju kolokvijalnog jezika ne
moe se konstruirati semantka definicija istine jer svako
semantiko istraivanje vodi ka paradoksima (laljivac) i
antinomijama (heteroloke rijei), prije sve-
121
ga zbog osnovne karaketristike univerzalnosti kolokvijalnog je-
zika koja je primarni izvor semantikih antinomija. S druge stra-
ne, strukturalna definicija koja bi trebala ispraviti ove nedostatke,
takoer se ne moe konstruirati za kolikvijalni jezik za izraz
"istinit iskaz". Univerzalnost jezika i vaenje logikih zakona
nisu u suglasnosti. Razliite forme parcijalne definicije istine
iskaza "x je istinit iskaz" mogu se generalizirati i generalna
shema ove vrste iskaza izgleda "x je istinit iskaz ako i samo ako
" koja omoguava da se "p " supstituira sa bilo kojim iskazom
(npr. "Snijeg pada",), a da se na mjesto "x" stavi bilo koje
individualno ime ovog iskaza. Na taj nain smo u mogunosti
da iskaz oznaimo njegovim imenom (ime iskaza je x, oznaeni
iskaz je p). Za individualna imena kojima se oznaava jedan
iskaz Tarski uzima navodne znakove (quotation marks) i naziva
ih "imena kao navodni znaci". Kao primjer jedne takve upotrebe
izraza Tarski daje ime "Snijeg pada", a kao primjer kako to ime
sada uestvuje u generalnoj shemi definicije istine navodi "Sni-
kategoriju imena ine strukturalno-deskriptivna imena koja opi-
suju rijei od kojih je sastavljen izraz oznaen sa tim imenom.
Imena kao navodni znaci, kada se upotrebljavaju kao sintaksiki
jednostavni izrazi, vode u kontradikciju (laljivac), i treba onda
pronai nain da se posmatraju kao kompleksni izrazi, tj. kao
izrazi koji u sebi obuvataju kao dijelove i navodne znakove i
izraze unutar njih. Takvi izrazi su funkcije, odnosno "quotation--
functions", koji sada postaju nezavisni izrazi koji spadaju u
podruje semantike i ija semantika upotreba kao funktora koji
nisu ekstenzionalni (ne odnose se na objekte), nego intenzionalni,
ponovo vodi ka antinomijama. Iz tog razloga se Tarski
odluio za pokuaj konstruiranja strukturalne definicije:
"istinit iskaz je iskaz koji posjeduje takva i takva strukturalna
svojstva (tj. svojstva koja pokazuju formu i poredak sukcesije
individualnih dijelova tog izraza) ili koji se mogu dobiti iz
takvih i takvih struk-
122
turalno opisanih izraza uz pomo takvih i takvih strukturalnih
transformacija". (Ibid, 163)
Meutim, normalni zakoni logike koji vae u kolokvijalnom
jeziku ne mogu poduprijeti ni konstrukciju strukturalne definicije
jer ne sadre konane i fiksirane konstrukcije, nego su podloni
stalnom dodavanju izraza ili bogaenju i proirivanju struktu-
ralne definicije novim terminima (sinonimima), odnosno kako
kae Tarski "jer taj jezik nije neto konano, zatvoreno ili ogra-
nieno jasnim granicama" (Ibid, 164). Sumirajui razloge zbog
kojih nije mogue dati materijalno adekvatnu i formalno ispravnu
definiciju istine, niti semantiku niti strukturalnu, za iskaz pri-
rodnog ili kolokvijalnog jezika, Tarski kae:
"Po mom miljenju, razmatranja u 1 dokazuju emfatiki da
pojam istine (jednako kao i drugi semantiki pojmovi) kada
se primjeni na kolokvijalni jezik skupa sa normalnim zako-
nima logike neizbjeno vodi u konfuzije i proturjeja. Tko
god bi elio da unato svim potekoama naini semantiku
kolokvijalnog jezika uz pomo egzaktnih metoda, bio bi pri-
siljen da se najprije prihvati nezahvalnog zadatka da taj jezik
reformira. Nai e da je neophodno definirati njegovu struk-
turu, da treba nadvladati dvosmislenost izraza koji se u njemu
pojavljuju, i na kraju e jo morati taj jezik razdijeliti na niz
jezika sa sve veim i veim opsegom, od kojih svaki prema
sljedeem stoji u istoj relaciji u kojoj stoji formalizirani jezik
prema svom meta-jeziku. Moglo bi se, ipak, posumnjati u to
da e jezik svakodnevnog ivota, nakon to ga se na taj nain
"racionalizira", jo uvjek sauvati svoju prirodnost i nee li
radije preuzeti karakteristine znaajke formaliziranih jezi-
ka"34
34 Cf. Tarski, A. (1956): Logic, Semantics, Metamathematics. Oxford Univ.
Press, London., p. 267
123
Ono to bi neka racionalizacija jezika morala uiniti sa njim,
ako bi eljela doi do semantike teorije za prirodni jezik, tj,
razdijeliti ga na razliite jezike, uinio je upravo Tarski uzimajui
za svoju analizu formalizirane jezike ili artificijelno struktuirane
jezike u kojima je smisao svakog izraza odreen iskljuivo nji-
hovom formom. Artificijelno konstruirani jezici imaju sljedee
karakteristike:
- opisi izraza toga jezika dati su u strukturalnim terminima za
sve znakove od kojih su izrazi jezika formirani;
- izmeu svih ostalih izraza iskazi se razlikuju zbog isto
strukturalnih svojstava;
- formalizirani jezici omoguavaju istraivanja deduktivnih
znanosti ("Jezik i znanost rastu zajedno ka jednoj cjelini, tako
da moemo govoriti jeziku pojedinane formalizirane de-
duktivne znanosti, umjesto ovom ili onom formaliziranom
jeziku");
- strukturalne opise daju iskazi koje se zovu aksiomi ili primi-
tivne tvrdnje;
- specijalna pravila ili pravila inferencije, kao to su struktu-
ralne operacije, transformiraju iskaze u druge iskaze (iskaze
koje se mogu dobiti iz datih iskaza uz pomo jedne ili vie
aplikacija ovih operacija nazivaju se konsekvencama datih
iskaza);
- konsekvence aksioma su dokazivi ili potvrdivi iskazi;
- suprotno od prirodnih jezika, formalizirani jezici nemaju
svojstvo univerzalnosti.
Tarski je svoju metodu izgradio prije svega kao mogunost
da se konzistentnost stavova svake pojedinane deuktivne zna-
nosti osigura na taj nain to e jezik koji ona upotrebljava
podvrgnuti viem tipu jezika koji e ga reducirati, odnosno viem
tipu semantikih kategorija koje su za taj (objekt-jezik) date u
sistemu meta-jezika, budui da strukturalni izrazi meta-jezika

124
slue za opis formalnih svojstava termina objekt-jezika. Taj pris-
tup omoguava da se objekt-jezik posmatra kao fmitni skup izraza,
a da se mnotvo semantikih kategorija objekt-jezika reducira
viim semantikim tipovima u meta-jeziku. U tu svrhu je Tarski
napravio distinkciju izmeu etiri vrste jezika: (1) jezici u kojima
sve varijable spadaju u jednu i istu semantiku kategoriju, (2) je-
zici u kojim je broj kategorija u koje su ukljuene varijable vei
nego u prvom jeziku, ali je konaan, (3) jezici u kojima varijable
spadaju u beskonano mnogo razliitih kategorija, ali poredak
ovih varijabli ne prelazi ranije dati prirodni broj n, i konano (4)
jezici koji sadre varijable proizvoljnog stupnja poretka. Prve tri
vrste jezika Tarski naziva jezicima konanog reda, a jezike
etvrte vrste naziva jezicima beskonanog reda. Time je Tarski,
praktino, uveo metod semantike unifikacije varijabli (cf. Ibid,
228, 230) po kojem je izbor unificirajue kategorije izbor one
semantike kategorije u kojoj se mogu interpretirati sve varijable
objekt-jezika. Prema tome, Tarskijeva se metoda zasnovala na
mogunostima formiranja i transformiranja iskaznih funkcija koje
sadre varijable razliitog nivoa i poretka u nadreenom tipu
iskazne funkcije ili u funkciji vieg reda koja sadri semantike
kategorije vieg reda, ili formalna svojstva vieg reda, vii tip
logike openitosti, primjenom strukturalnih operacija od kojih
je najvanija supstitucija. Time je Tarski, upotrebom jedne dosta
sloene i komplicirane semantiko-strukturalne kaligrafije (izraz
potie od Tarskog), pokuao rijeiti problem predstavljanja mul-
tiplicirane semantike openitosti, kao stoje Frege ranije u svom
Begriffsschriftu pokuao predstaviti multipliciranu logiku ope-
nitost.
Uvodei u svoju metodu rekurzivnu definiciju, Tarski se
vratio na semantiku definiciju koju je razmatrao u vezi sa kolo-
kvijalnim jezikom i tu formu semantike definicije povezao sa
istraivanjem strukturalnih opisa dobijenih primjenom na raun
klasa kao jedan formalizirani jezik sa svojstvima koja smo naveli
125
ranije. Svakom iskazu jezika rauna klasa (the language of the
calculus of classes), uzetom kao objekt-jezik, korespondira u
meta-jeziku ne samo ime tog iskaza strukturalno-deskriptivne
vrste, nego ti iskazi imaju i isto znaenje. Tarski je sada aplicirao
generalnu semantiku shemu ("x je istinita reenica ako i samo
ako p") na calculus klasa i njegov korespondentni meta-jezik.
Karakterizacija istinosnog predikata ("I") kao predikata koji za-
dovoljava ili denotira klasu svih istinitih iskaza, dovela ga je na
taj nain do njegove, poznate Konvencije (konvencije I), koju
je formulirao na sljedei nain:
"Konvencija I. Formalno korektna definicija simbola "I",
formulirana u meta-jeziku nazvae se adekvatnom definicijom
istine ako ima sljedee konsekvence:
(a) svi iskazi koji se dobiju/izvedu iz izraza 'x & I ako i
samo ako ' supstituiranjem simbola 'x' strukturalno-deskrip-
tivnim imenom bilo kojeg iskaza jezika kojem se radi a simbola
'p' izrazom koji ini prijevod ovog iskaza u meta-jezik;
() iskaz 'za bilo koje x, ako e / onda e S' (drugim
rijeim a 7 Q S')."
Samo, dakle, ako objekt jezik sadri konani broj iskaza
fiksiranih od samog poetka, konstrukcija korektne definicije
istine ne predstavlja tekou jer je dovoljno da zadovoljava she-
mu konvencije. Time je ideja rekurzivne definicije postala neo-
phodna zbog injenice da jedan sloeni iskaz koji je kombiniran
od prostih iskaza zavisi u istinosnoj vrijednosti od dijelova od
kojih je sloen, dok se ovdje svaki iskaz posmatra kao iskazna
funkcija koja nastaje kombinacijom elementarnih funkcija i koja
inkluzijom odreuje njihovu istinosnu vrijednost. Na taj nain
je, smatra Tarski, uveden openitiji pojam koji je primjenjiv na
svaku iskaznu funkciju koja moe biti sada rekurzivno defini-
35 Cf. Tarski, A. (1956): Logic, Semantics, Metamathematics. Oxford Univ.
Press, London., 188
126
rana, i kad se primjeni na iskaze vodi direktno do pojma istine.
Ovaj zahtjev ispunjava pojam satisfakcije ili zadovoljavanja date
iskazne funkcije datim objektima. Iz toga je vidljivo da je Tar-
skijeva semantika metoda ustvari metoda redukcije i konven-
cijske korespondencije kojom se pojam istine i drugi semantiki
pojmovi svode na jednostavnije strukturalne pojmove kao to je
zadovoljavanje iskazne funkcije.
Mada se na prvi pogled ne ini da bi mogle postojati nedou-
mice u pogledu ontoloke neutralnosti jedne ovako zasnovane
metode, takva pitanja se mogu pokrenuti na nain na koji ih je
pokrenuo Richard L. Kirkham (Theories of Truth), a koje je
inicirao Tarski svojom tvrdnjom na samom poetku rada da je
njegova semantika metoda u vezi sa klasinom teorijom istine
kao korespondencije ("true - corresponding with reality\ cf.
Tarski, LSM, 153). kojoj vrsti realiteta govori Tarski kada se
korespondencija odvija u njegovom sistemu jedino izmeu se-
mantikih kategorija kao dijelova iskaznih funkcija i ovih kao
dijelova objekt-jezika i meta-jezika? Upravo je Tarkijeva Kon-
vencija T, zbog svoje ontoloke neutralnosti, postala uzor David-
sonove holistike koncepcije radikalne interpretacije i apsolutne
empirijske teorije istine.
3. Filozofska logika
/ Filozofija ordinarnog jezika /
U tekstu Revolt Against Logical Atomism 6, u kojem lo-
gikom atomizmu govori kao metafizikom sistemu jednog vre-
mena kojeg su zagovarali Russell i Wittgenstein, Gustav Berg-
36 Cf. Gustav Bergman: The Revolt Against Logical Atomism. In: Klemke, E.
D. (1970): Essays on Bertrand Russell. Univ. of Illinois Press. Chicago pp.
28-64
127
man navodi dva glavna dijela na koja se raspada ova metafizika:
slikovnu teoriju jezika (the picture theory oflanguage) i verifi-
kacionu teoriju znaenja (the verification theory of meaning).
Prema Bergmanu, logiki pozitivizam je doivio kolaps zbog
metode reduktivne analize koja nije omoguila povezivanje ova
dva dijela.
Filozofska logika (termin koji potie od samih predstavnika
oksfordske filozofije), koja je u svoj krug interesa stavila analizu
svakodnevnog jezika i koja je tim pravcem ila sve do David-
sonove radikalizacije Quineovih teza i njegovog pokuaja aplici-
ranja Tarskijeve Konvencije na prirodne jezike u svrhu
iznalaenja zadovoljavajue formalne teorije istine ili
semantike za prirodne jezike, odbacila je centralne ideje
simbolike logike i zamijenila kritiki i analitiki idiom
nematematskim. Dok je atomistika faza filozofije logike u
djelima Wittgensteina i Russella inzistirala na jeziku kao
(logikoj) slici svijeta, odnosno na jeziku kao relacionoj strukturi
svih ostalih relacija, koja te relacije omoguava i odslikava, jezik
se sada tretira, poevi od Wittgensteinovih Philosophische
Untersuchungen kao sam svijet u kojem su data pravila njegove
upotrebe, pravila za sticanje, produciranje i reproduciranje
jezikih igara.
Wittgenstein je u djelu Philosophische Untersuchungen
ustanovio prije svega novu teoriju znaenja i jezika, teoriju
koja znaenja rijei identificira sa njihovom upotrebom
unutar jedne jezike igre, ili, mogli bi smo rei, unutar
jednog modela simu-lacije u kojem se podeavaju znaenja i
referencije rijei. Dok je u Tractatusu, u prvoj njegovoj tezi
reeno daje svijet sve to je sluaj, sada iz razmatranja naina
sticanja (uenje) i naina upotrebe jezika slijedi da je jezik sve
stoje sluaj, odnosno da jezik koji je sastavljen od beskonanih
skupova ili modela jezike upotrebe (uenja i primjene) rijei,
reenica, nije vie slika svijeta, nego sam svijet opisa svoje
upotrebe (uenja i primjene)
126
rana, i kad se primjeni na iskaze vodi direktno do pojma istine.
Ovaj zahtjev ispunjava pojam satisfakcije ili zadovoljavanja date
iskazne funkcije datim objektima. Iz toga je vidljivo da je Tar-
skijeva semantika metoda ustvari metoda redukcije i konven-
cijske korespondencije kojom se pojam istine i drugi semantiki
pojmovi svode na jednostavnije strukturalne pojmove kao stoje
zadovoljavanje iskazne funkcije.
Mada se na prvi pogled ne ini da bi mogle postojati nedou-
mice u pogledu ontoloke neutralnosti jedne ovako zasnovane
metode, takva pitanja se mogu pokrenuti na nain na koji ih je
pokrenuo Richard L. Kirkham (Theories of Truth), a koje je
inicirao Tarski svojom tvrdnjom na samom poetku rada da je
njegova semantika metoda u vezi sa klasinom teorijom istine
kao korespondencije ("true - corresponding with reality\ cf.
Tarski, LSM, 153). kojoj vrsti realiteta govori Tarski kada se
korespondencija odvija u njegovom sistemu jedino izmeu se-
mantikih kategorija kao dijelova iskaznih funkcija i ovih kao
dijelova objekt-jezika i meta-jezika? Upravo je Tarkijeva Kon-
vencija T, zbog svoje ontoloke neutralnosti, postala uzor David-
sonove holistike koncepcije radikalne interpretacije i apsolutne
empirijske teorije istine.
3. Filozofska logika
/ Filozofija ordinarnog jezika /
U tekstu Revolt Against Logical Atomism , u kojem lo-
gikom atomizmu govori kao metafizikom sistemu jednog vre-
mena kojeg su zagovarali Russell i Wittgenstein, Gustav Berg-
36 Cf. Gustav Bergman: The Revolt Against Logical Atomism. In: Klemke, E.
D. (1970): Essays on Bertrand Russell. Univ. of Illinois Press. Chicago pp.
28-64
127
man navodi dva glavna dijela na koja se raspada ova metafizika:
slikovnu teoriju jezika (the picture theory oflanguage) i verifi-
kacionu teoriju znaenja (the verification theory of meaning).
Prema Bergmanu, logiki pozitivizam je doivio kolaps zbog
metode reduktivne analize koja nije omoguila povezivanje ova
dva dijela.
Filozofska logika (termin koji potie od samih predstavnika
oksfordske filozofije), koja je u svoj krug interesa stavila analizu
svakodnevnog jezika i koja je tim pravcem ila sve do David-
sonove radikalizacije Quineovih teza i njegovog pokuaja aplici-
ranja Tarskijeve Konvencije na prirodne jezike u svrhu izna-
laenja zadovoljavajue formalne teorije istine ili semantike za
prirodne jezike, odbacila je centralne ideje simbolike logike i
zamijenila kritiki i analitiki idiom nematematskim. Dok je
atomistika faza filozofije logike u djelima Wittgensteina i
Russella inzistirala na jeziku kao (logikoj) slici svijeta, odnosno
na jeziku kao relacionoj strukturi svih ostalih relacija, koja te
relacije omoguava i odslikava, jezik se sada tretira, poevi od
Wittgensteinovih Philosophische Untersuchungen kao sam svijet
u kojem su data pravila njegove upotrebe, pravila za sticanje,
produciranje i reproduciranje jezikih igara.
Wittgenstein je u djelu Philosophische Untersuchungen us-
tanovio prije svega novu teoriju znaenja i jezika, teoriju koja
znaenja rijei identificira sa njihovom upotrebom unutar jedne
jezike igre, ili, mogli bi smo rei, unutar jednog modela simu-
lacije u kojem se podeavaju znaenja i referencije rijei. Dok
je u Tractatusu, u prvoj njegovoj tezi reeno da je svijet sve to
je sluaj, sada iz razmatranja naina sticanja (uenje) i naina
upotrebe jezika slijedi da je jezik sve to je sluaj, odnosno da
jezik koji je sastavljen od beskonanih skupova ili modela jezike
upotrebe (uenja i primjene) rijei, reenica, nije vie slika svi-
jeta, nego sam svijet opisa svoje upotrebe (uenja i primjene)
128
koji predstavljaju onu djelatnost koja "proima jezik" (cf. PhU,
7). Ove djelatnosti koje Wittgenstein naziva "jezikim
igrama", a koje se provode u uenju i primjeni nauenog
(jezika), jesu, ustvari, uenje i primjena opisa funkcioniranja
jezika u razliitim kontekstima i situacijama njihovog
izgovaranja, i pravila po kojima se ti opisi mogu skraivati i
proirivati, integrirati i distribuirati te na taj nain biti
upotrijebljeni kao imena, ili kao opisi, ili biti naueni kao opisi a
upotrijebljeni kao imena, to otvara bezbroj mogunosti jezike
upotrebe u beskonanom broju jezikih igara izmeu kojih moe
da postoji srodnost ili ne koja ih povezuje u porodice igara. "Bit
te djelatnosti jezikih igara, sastoji se u tome to ovjek razvija
i utvruje odreeni sistem znakova, koji su injenice producirane
po ovjeku, pravila njihove upotrebe, koja su zakoni te
djelatnosti, a ti znakovi zapravo predstavljaju jezik i njegova
pravila, odnosno, ti su znakovi simboli koji... predstavljaju jezik
koji je obavezan za onoga ko usvaja taj sistem znakova i njegova
pravila kao sredstvo i medij izraavanja."37 Centralna zamisao
ovog Wittgensteinovog djela, kojeg mnogi nazivaju i
lingvistikom terapijom, iskazana je u dva pojma: (1)
mnogostrukost jezikih igara ("die Mannigfal-tigkeit der
Sprachspiele") ili bezbroj razliitih vrsta primjene rijei i
reenica koje se mogu skratiti i proiriti, postaviti i supstituirati
srodnim jer "ta mnogostrukost nije nita fiksirano, jednom za
uvijek dato, nego novi jeziki tipovi, nove jezike igre, kako bi
smo mogli rei nastaju, a druge zastarjevaju i padaju u zaborav".
(Priblinu sliku ovog zbivanja mogu da sugeriu matematike
promjene"),"38 i (2) mogunost transformisanja ("die
Umformungsmoglichkeit") ovih opisa, njihovog skraivanja i
37 Cf. Filipovi, M. (1987): Filozofija jezika I. Svjetlost. Sarajevo. Str. 275
38 Wittgcnstein, L. (1960): Philosophische Untersuchungen. In: Ludwig
Wittgenstein: Schriften. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main. S. 300
129
proirivanja prema pravilima jednog oblika transformacije, to
je omoguilo Wittgensteinu da ustvrdi kako "razumjeti jednu
reenicu znai razumjeti jedan jezik" (cf. PhU, 199).
Ove Wittgensteinove ideje ponajvie su uticale na razvoj
analize opisa svijeta jezika i njegove upotrebe u filozofiji koja
je slijedila analizu obinog jezika. Predmet analize je sada mno-
gostrukost jezikih formi, jezikih radnji, jezikih ponaanja,
izgovaranja reenica, odnosno mnogostrukost jezikih igara (fa-
milije jezikih igara - Wittgenstein) i njihove logike, njihove
strukture, dubinske i povrinske, sintakse i semantike takve (je-
zike) mnogostrukosti, koja povlai za sobom mnogostrukost
logikih formi: razliiti tipovi logike - erotetika logika, vre-
menska logika, situaciona logika, imperativna logika, devijantne
neformalne logike - teorijski se oblikuju iz analize razliitih
tipova reenica: reenica vjerovanja/uvjerenja, eljnih, upitnih,
imperativnih, kauzalnih i akcionih reenica, reenica dogaanja,
(cf. Davidson, EA&E )
Filozofija svakodnevnog i neznastvenog jezika nala je svoju
motivaciju u Wittgensteinovom odreenju znaenja (Bedeutung)
rijei u njegnoj upotrebi (Gebrauch) ili ulozi (Role) koju ona
ima u jeziku. Nakon Tractatusa u kojem je Wittgenstein posma-
trao logiku formu jezika kao gramatiku ili matematiku jezika
koja je transcendentalna jer svojim "transcendentalnim kategori-
jama", koje su odreeni broj matematike raznolikosti ili odre-
eni broj logikih kombinacija ili odreeni broj notacija (logika
suma, logiki produkt, implikacija, konjunkcija, disjunkcija, ne-
gacija), omoguava odslikavanje logike forme stvarnosti, u djelu
Philosophische Untersuchungen jezik se vie ne odnosi na
stvarnost tako to formom stavova odslikava formu injenica,
nego se sada odnosi sam na sebe: jezik je stvarnost iju formu
(pravila upotrebe, gramatiku, znaenja) treba on sam opisati. Dok
je Tractatus nosila misao da se "logika mora brinuti samoj
130
sebi" (5.473), sada se "jezik mora brinuti samom sebi" (cf.
Wittgenstein, PhG, S. 97). Razumjeti znaenje (Bedeutung) ne-
kog znaka (rijei ili reenice) znai razumjeti gramatiku te rijei,
odnosno: nauiti upotrebu te rijei u jeziku. , to na kraju znai
nauiti pravila upotrebe rijei u jednom jeziku i na osnovu tih
pravila izvriti klasifikaciju znaenja (upotrebe) rijei.
Centralni zadatak filozofije logike kojeg su sebi postavili
analitiari svakodnevnog jezika ili svakodnevne jezike upotre-
be, bio je u svakom sluaju razjanjavanje koncepata ili logike
izraza upravo svakodnevnog jezika, a ne artificijalnih ili idealnih
jezikih konstrukcija izgraenih na matematikim konceptima
funkcije, varijable, argumenta i si. injenica da su neki koncepti
koji sainjavaju logiku svakodnevnog jezika prilikom upotrebe
izloeni devijaciji trai postupak njihovog razjanjavanja, jednu
aktivnost koja ne konstruira idealne izraze nego se bavi sagle-
davanjem empirijskih (a ne formalnih) svojstava jezikih izraza.
Ovaj empirijski pristup kojeg je u Philosophische Untersuchun-
gen uveo Wittgenstein, a u Our Knowledge of External World
sam Russell, proveden je sve od Austinove podjele govornih
inova na izraene, neizraene i perlokutivne u How to do Things
with Words, do Davidsonove potrage za semantikom prirodnih
jezika i neformalnih diskursa koja bi se temeljila na intenzional-
nim pojmovima strukture, znaenja, istine, razumjevanja, tole-
rancije (Charity) diskursa uope. Pri tome su odbaeni slogani
da je filozofija logika sintaksa jezika ili da je znaenje iskaza
metoda njihove verifikacije. Sada su forme izgovaranja iskaza
(utterances of propositions), a ne izrazi stavova (expresions of
proposilions) predmet istraivanja jer su to podruja na kojima
nastaje smisao i znaenje i istinosna vrijednost reenica: dakle,
39 Cf. Wittgenstein, L. (1960): Das Blaue Buch. In: Ludvvig Wittgenstein:
Schriften 5. Suhrkamp Verlag. Frankfurt am Main. 19
131
govorne radnje i govorne predispozicije da odreene govorne
radnje budu ujedno odreene forme djelovanja i injenja koje
ima smisao i znaenje.
Mi emo u ovom dijelu ukratko predstaviti neke od osnovnih
ideja ove orijentacije analitike filozofije, prije svega zato da bi
pokazali na kojem se kritikom i analitikom idiomu zasniva
ovaj tip filozofije logike. Smatramo da su ideje J. L. Austina i
Petera F. Strawsona najznaajnije posredovale izmeu kasne faze
filozofije Ludviga Wittgensteina i holistikih istraivanja David-
sona i Putnama.
J. L. Austin je u svom najznaajnijem djelu How to do
Things with Words u kojem se bavio govornim radnjama (speech
acts), pokuao jednom analizom izvjesnih formi izgovaranja is-
kaza povezati jeziko ponaanje/izgovaranje sa intencijom onoga
ko vri tu radnju. Austin je najprije izvrio distinkciju izmeu
dva tipa reenice (a sentence) ili izgovaranja (an utterance): (i)
performativne reenice ili erformativna izgovaranja (perfor-
mative sentence or a performative utterance) ili krae performa-
tivi, u kojem izgovaranje reenice (to utter the sentence) ne slui
da opie (to describe) neki in koji bi bio sadran jo u izrazu,
nego je izgovaranje reenice upravo samo to injenje (cf. Austin,
Ibi, p. 6), i (ii) konstativnih reenica ili konstativnih izgovaranja
reenica
Kasnije je Austin sproveo drugu vid distinkcija unutar pri-
rode govornih radnji, razlikujui tri tipa (i) stiliziranu govornu
radnju (the locutionaij act); (ii) nestiliziranu govornu radnju (the
illocutionarv act); i (iii) perlokutivnu radnju (the perlocutionarv
act). Nain na koji Austin objanjava ovu distinkciju u vezi je
sa uspostavljanjem relacije prema klasinim problemima smisla
i znaenja i referencije reenica. Austin kae da postoji mnogo
naina u kojima rei neto (to say something) znai uiniti neto
(to do something).

132
"Mi smo prvo razlikovali grupu stvari koje inimo kada neto
kaemo, koje se zajedno mogu sabrati u tvrdnji da mi vrimo
stiliziranu govornu radnju (a locutionary act ), koja je ot-
prilike ekvivalentna izgovaranju odreene reenice (uttering
a certain sentence) sa odreenim smislom i referencijom, koji
je opet otprilike ekvivalentan sa 'znaenjem' u tradicional-
nom smislu. Drugo, rekli smo da mi vrimo (perform) nes-
tilizirane govorne radnje (illocutionary acts ) kao to je in-
formisanje, nareivanje, upozoravanje, preduzimanje, &c, tj.
izgovaranja koja imaju odreenu (konvencionalnu) snagu.
Tree, mi moemo dakle vriti perlokutivne radnje (perlocu-
tionary acts ); ono to ostvarimo ili postignemo time to
kaemo neto, kao to su ubjeivanje, nagovaranje, zastrai-
vanje, pa ak i iznenaivanje i zavoenje na pogrean put."40
Na taj nainje Austin razdijelio ono stoje imenovao upotre-
bom reenice ("use of a sentece") ili upotrebom jezika ("the use
of language"). Naroito e u daljem toku kauzalnih teorija
znaenja i istine znaajnu ulogu odigrati Austinovo razlikovanje
govornih radnji, prije svega kod Davidsona i drugih koji su se
trudili oko opisa logike forme govornih radnji koji sadre re-
enice kojima se izraavaju djelovanja i dogaaji.
Peter Frederick Strawson je u svom kratkom eseju On Re-
ferring (Mind, 1950), u kojem je izloio kritiku Russellove teo-
rije odreenih opisa, naveo i svoje vlastite postavke koje se
odnose na upotrebu jezika. Izraze singularne predikacije, koje
Strawson naziva izrazima iskljuive upotrebe referiranja na in-
dividualne stvari, osobe, dogaaje, i koji imaju ulogu grama-
tikog subjekta, ne moemo zamjenjivati predikativnim dijelo-
vima stava koji imaju deskriptivnu ulogu. Tim postupkom bi se
40 Cf. Austin, J. L. (1962): How to do things with Words. Clarendon Press,
Oxford. p. 108
133
vlastita imena koja referiraju na stvari zamjenila nekim logikim
vlastitim imenima ili logikim deskripcijama Russellove teorije
opisa, to Stravvson smatra nedopustivim jer takva imena ne
postoje. Takvim suspstitucijama ili primjenom principa zamje-
njivosti, kojeg je uveo Frege u analitiku filozofiju, a prihvatili
ga u principu i Russell i Carnap, ne moe se osigurati znaenje
rijei i reenica. Znaenje reenica je sasvim drugog porijekla i
vrste.
Da bi to pokazao Stravvson je uveo odreene distinkcije kod
upotrebe reenica koje sadre referirajue izraze. Treba razliko-
vati izmeu "(A1) reenice (a sentence); (A2) upotrebe reenice
(use of a sentence), i (A3) izgovaranja reenice (an utterance of
a sentence), i sljedstveno tome, izmeu (B1) izraza (an expres-
sion); (B2) upotrebe izraza (a use of an expression); (B3) izgo-
varanja izraza (an utterance of an expession)." Jedna reenica je
odreena prije svega vremenom u kojem se izgovara, jer postoje
razlike izmeu razliitih prilika upotrebe jedne reenice.
Russellov primjer reenice "The King of France is wise" u slu-
aju da bi bio izgovoren jednom u vrijeme kraljevanja Luja XIV,
a drugi put u vrijeme kraljevanja Luja XV, jednom bi bio istinit,
drugi put laan. Analogno svojstvo, iako ne identino, postoji i
kod referirajuih izraza koje sadri jedna egzistencijalna ree-
nica. Referirajui izraz se upotrebljava da oznai ili nagovjesti
partikularnu osobu. Isti izraz u istim ali razliito upotrebljenim
reenicama moe imati razliitu znaenjsku upotrebu, kao to
ista reenica moe biti upotrebljena da se naine tvrdnje koje
imaju razliitu istinosnu vrijednost. Oznaavanje ili referiranje
na neto je karakteristika upotrebe izraza. Sam izraz ne oznaava
nita niti se sam po sebi odnosi na bilo ta, iako moe biti
41 Cf. Stravvson, On Referring, In: Klemke, E. D. (1970): Essays on Bertrand
Russell. Univ. of Illinois Press. Chicago. p. 152
134
upotrebljen na razliite naine da referira na prebrojive ili nepre-
brojive stvari. Navesti znaenje izrazu neto je sasvim razliito
od navoenja objekta na koji se izraz odnosi, jer znaenje izraza
nije objekt.
"Ljudi upotrebljavaju izraze da oznae partikularne stvari. Ali
znaenje nekog izraza nije skup stvari ili pojedinana stvar
za ije oznaavanje bi se izraz korektno mogao upotrijebiti.
Znaenje je skup pravila, habitusa, konvencija za njegovu
upotrebu u oznaavanju."42
Stravvson smatra da je ono to je filozofiju jezika vodilo u
zablude upravo distinktivna funkcija koju izrazi imaju i koja im
se konvencionalno pripisuje. Izrazi imaju razliite funkcije u
razliitim reenicama i reenice imaju razliite funkcije u razli-
itim kontekstima. Jedan zadatak koji izrazi imaju da ispune je
referiranje ili identificiranje objekta govora, onoga emu se
govori. Drugi zadatak je deskriptivni ili klasificirajui ili askrip-
tivni i tie se onoga ta se govori ili pripisuje objektu govora.
Jedna je upotreba referiranja, druga askripcije. Ispunjavanje ova
dva zadatka vri se razliitim izrazima koje konvencionalna gra-
matika naziva subjekt i predikat. U referirajuoj upotrebi izrazi
koji slue da govornik i sluatelj identificiraju objekat kojem
se govori, stoje pod uvjetom konteksta izgovaranja izraza, a pod
tim kontekstom Stravvson uvijek misli na vrijeme, mjesto, si-
tuaciju, identitet govornika i sluatelja, njihovu historiju itd. Ask-
riptivna upotreba izraza mora zadovoljiti samo jedan uvjet: da je
ono emu se govori stvar odreene vrste, da ima odreene
karakteristike.
42 Cf. Stravvson. On Referring. ln: Klemke, E. D. (1970): Essays on Bertrand
Russell. Univ. of Illinois Press. Chicago. p. 152
135
Konvencije za upotrebu rijei, kako za referiranje tako i za
askripciju, ne smiju se mijeati sa definicijama ili formalnim
sistemima koji su bili preokupacija logiara atomistikog kon-
cepta filozofije logike. Definicije ne uzimaju u obzir kontekstu-
alne zahtjeve, a formalni sistemi se ne bave faktikim iskazima,
nego calculusom.
S druge strane, izrazi koji imaju sposobnost referiranja ra-
zlikuju se jedan od drugoga (1) po opsegu ili po kontekstu u
kojem se vri njihovo izgovaranje, (2) po stupnju deskriptivnog
znaenja koje imaju ili po konvencionalnoj limitaciji u aplikaciji
na stvari odreene vrste odvisno od vrste diskursa izrazi imaju
minimalno ili maksimalno deskriptivno znaenje, i (3) po tome
to spadaju u dvije klase, jednu iji kontekst referiranja regulira
generalna konvencija, kao to su zamjenice i supstantivne fraze,
i drugu za iju se partikularnu upotrebu formira ad hoc konven-
cija, kao kod vlastitih imena.
U svom najpoznatijem djelu Individuals, koje je prvi put
objavljeno 1959. godine, Stravvson je ova razmatranja proirio
na problem identifikacije i re-identifikacije objekta na koji se
odnosi relacija izmeu govornika i sluatelja. Vanost objanje-
nja identifikacije partikula prostorno-vremenskog svijeta lei u
injenici da objanjenje njihovog statusa slui Stravvsonu kao
paradigma za objanjenje logikog subjekta {Ind., 12). Ovo
objanjenje je predmet kako deskriptivne tako i revizionarne
metafizike, kako Stravvson imenuje svoja istraivanja, a koja
slue da opiu nau konceptualnu shemu u kojoj su materijalna
tijela i osobe dvije fundamentalne kategorije.
"Mogu onda naznaiti liniju istraivanja kojeg imam na umu
postavljajui dva pitanja koja podsjeaju u formi i dijelom u
sadraju na kantovska pitanja: (1) koji su najopenitije izra-
zivi uvjeti znanja objektivnim partikularijama? (2) da li ovi
136
najopenitiji uvjeti ukljuuju zahtjev da materijalna tijela tre-
baju biti temeljne partikularije, ili je ovo prosto posebno svo-
jstvo nae vlastite sheme za znanje objektivnih partikularija?
Ili - stavljajui dva pitanja u jedno - da li je status materi-
jalnih tijela kao temeljnih partikularija nuni uvjet znanja
objektivnih partikularija?"43
Naa ontologija, smatra Strawson, obuhvata partikularije, a naa
konceptualna shema ih organizira u spoznaje. Put nuno vodi preko
jezika u kojem se vri identifikacija koja je relativna u odnosu na
govornika i sluatelja koji u njoj uestvuju i od naina na koji oni
upotrebljavaju referirajue izraze kao to su vlastita imena. S druge
strane, identifikacija je uslovljena konceptualnom shemom i njenim
karakteristikama koje doputaju da se identifikacija jednog tipa
partikularija dovede u zavisnost od identifikacije partikularije drugog
tipa. Ako je to generalni nain na koji funkcionira konceptualna
shema kod identifikacije partikularija, onda je to znaajno za
istraivanja generalne strukture konceptualne sheme u terminima
kojim se misli partiku-1 arijama.
"Bila bi to onda generalna karakteristika nae sheme da spo-
sobnost govorenja -partikularijama uope zavisi od spo-
sobnosti govorenja -partikularijama, ali ne i obratno. Ova
bi se injenica mogla shvatljivo izraziti tvrdnjom da su u naoj
shemi -partikularije ontoloki ranije od -partikularija, ili
da su fundamentalni]e ili osnovnije nego one."44
43 Cf. Stravvson, P. F. (1990): Individuals. An Essay in Descriptive Metaphys-
ics. Routledge, London and New York., 64
44 Cf. Strawson, P. F. (1990): Individuals. An Essay in Descriptive Metaphys-
ics. Routledge, London and New York.
137
Prvi uvjet kojeg trebaju zadovoljiti uesnici identifikacije jeste da su
sposobni vriti ulnu diskriminaciju partikularija, tj. da uz pomo
demonstrativnih izraza mogu direktno locirati par-tikularno na koje izrazi
referiraju. U svrhu identifikacije i reiden-tifikacije partikularija u govoru i
jeziku, Stravvson se zalagao za drugaiji tip veze izmeu subjekta i predikata,
odnosno za njihovo povezivanje atributivnim vezama koje nee stavljati onda
subjekt na povlateno mjesto u reenici i koji e primjerenije odgovarati opisu
logike relacije izmeu njih. Stoga Strawson uvodi gramatike i logike
kategorije koje kao gramatiki i logiki kriterij omoguavaju razliite stilove
uvoenja singularnih i generalnih termina u reenice (cf. Individuals, p. 154),
kojim e se izbjei da se neto prethodno kae tipovima ili kategorijama
termina, kao i vrsti objekata.
Zakljuak
Iz navedenih razmatranja proizilazi daje teorija logikom
atomizmu, zaeta najprije kod matematiara Fregea, Russella i
Wittgenssteina, kao jedna jo potpuno nezakljuena logika teorija,
uspjela da u dva pravca producira ontoloke i epistemoloke
pretpostavke, na temelju kojih se zasnovala filozofija logikog
pozitivizma ili logikog empirizma, sa logikom kao sintaksom jezika
znanosti, a na drugoj strani, i skoro uporedo, filozofija ordinarnog
jezika. Kako je bilo mogue da jedna logika doktrina poslui kao
temelj tako razliitim filozofskim orijentacijama i tako razliitim
kritikim i analitikim idiomima? Na koju vrstu entiteta je orijentirala
svoj pojam istinitosti, ili koju vrstu teorije istine je zasnovala, unutar
kojeg frameworka je osiguravala re-ferenciju termina jezika filozofije
u koji je pripadala?
138
Prvo, logiki atomizam je utemeljen na matematikom idi-
omu, odnosno na idiomu sintakse jezika ili logikog calculusa
(sukcesije) jezika koji se orijentira na pojam skupa, klase, relacija
izmeu elemenata skupova, relacija izmeu svojstava. On uzima
klase i svojstva kao entitete na koje referiraju singularni i gene-
ralni termini jezika neke teorije, a kao hipotetike pretpostavke
orijentira se, u prvoj fazi na analitike pretpostavke, a u drugoj
fazi na empirijske pretpostavke, tj. u prvoj fazi na idealni logiki
jezik, a u drugoj fazi na jezik stvari ili iskaze motrenja. Sim-
bolika logika (ak filozofija ordinarnog jezika nije nikada na-
pustila upotrebu simbolike notacije) je cijelo vrijeme bila ori-
jentirana na jedan nejasan pojam tj. na pojam "injenice" (fact)
pod kojim se mislilo prije svega na logike relacije iji izraz su
simboli -jednostavni (logiki atomi) i kompleksni (logike funk-
cije).
Nadalje, pokazuje se da se ono stoje imenovano kao sutina
transformacije esencijalistike i transcendentalne filozofije i
oznaeno kao "Linguistic Turn" sastoji od niza okreta: 1. okreta
ka ostraivanju principa matematike; 2. ontolokog okreta od
ontologije ulnih utisaka ka ontologiji teorije skupova; 3. sin-
taksikog okreta ka istraivanju sukcesije znakova i formalnih
svojstava jezika; 4. semantikog okreta ka istraivanju odnosa
znakova prema vanjezikim objektima; 5. pragmatikog okreta
(istraivanje relacija znakova prema njihovoj upotrebi ili nji-
hovim korisnicima u kontekstu ljudske ivotne prakse). Pri svim
ovim aspektima transformacije filozofije u filozofiju jezika su-
djelovali su razliiti kritiki i analitiki idiomi, prije svega mate-
matiki idiom (matematika jednoznanost - integracija, mate-
matika raznolikost - distribucija), idiom upotrebe jezika - je-
zika mnogostrukost, idiom gramatike jezika - jezika distri-
bucija, idiom prirodnog jezika - verbalni kontekst.
Transformacija ontolokih pretpostavki logike zbivala se
pod djelovanjem odreenog idioma, od ontologiziranja istinosnih
139
vrijednosti kao vjenih i istinitih znaenja rijei i iskaza "u jed-
nom treem carstvu" (Frege), do ontologiziranja stanja stvari
(Wittgenstein), prihvatanja skupova, klasa i svojstava kao ob-
jekata na koje referiraju znaci (ekstenzivne ontologije i eksten-
zivne teorije istine); od ontologiziranja jezikog konteksta ili
teorija modela (intenzionalne ontologije), do ontoloke neutral-
nosti semantikih koncepata formaliziranih jezika (Tarski).
Epistemoloke pretpostavke u ovoj transformaciji kretale su
se od zasnivanja opravdavanja (die Rechtfertigung, the justifica-
tion) izricanja sudova u analitikim i aporiomim matematskim
istinama kao bitnim dijelovima aritmetizacije i aksiomatizacije
objektnih jezika i identifikacije logikih i matematskih stavova,
do koherencije analitiki ili logikih istina (L-istine), njihove
ekvivalencije (L-ekvivalencija), korelacije objektnih jezika i meta
jezika putem njihove formalne strukture, pa sve do redundan-cije
i rekurzivne definicije logikih struktura kao teorija istine.
Novi kritiki i analitiki idiom, kojim je izbaen iz istra-
ivanja matematiki idiom, i na kojem se zasnovala filozofska
logika, odnosno filozofija svakodnevnog jezika (poznata pod na-
zivom "oksfordska filozofija"), vie je vodio stvaranju jedne
znanosti jeziku nego nekoj hermeneutici: istraivanje govornih
radnji i formi izgovaranja iskaza (the utterances ofpropositions),
te uzimanje verbalnog konteksta ili neformalnih diskursa kao
koordinata unutar kojih se odreuje istinitost iskaza u zavisnosti
od govornika, njegovih uvjerenja, prostora i vremena, i izbora
forme koju on daje svojim iskazima, manje je vodilo filozofiji
jezika nego jednoj znanosti jeziku koja se onda distribuirala u
discipline kao to su sociolingvistika i psiholingvistika, koje se
prema Putnamovoj "lingvistikoj podjeli rada" bave postavlja-
njem jezikih standarda ili stereotipa, a s druge strane karakte-
rizacijom njihove individualne upotrebe (cf. Putnam, M&M, in
PP)
 141

Trei dio

HOLISTIKI KONCEPT FILOZOFIJE LOGIKE

1. Holizam versus atomizam

Analitika filozofija, koja se temeljila na logikom atomi-

zmu kao na sredinjem kritikom i analitikom idiomu aplicira-
nom na analizu jezika, dobila je nakon G. Fregea, L. Wittgen-
steina, B. Russella i R. Carnapa svoju kritiku u djelima post-
analitikih filozofa, logiara, matematiara, i filozofa znanosti,
prije svega kod W. V. O. Quinea i D. Davidsona, koji su zapoeli
promjenu kritikog i analitikog idioma redefiniranjem starih
vidova empirizma, pozitivizma, scijentizma i pragmatizma i apri-
ornih koncepata koji su ih utemeljili.
Atomistiki koncept filozofije logike zamjenjen je holis-
tikim konceptom koji svoje porijeklo ima prije svega u teoriji
ili filozofiji znanosti, odnosno fizikalizmu i scijentizmu koji se
nadahnuo teorijom relativiteta Einsteina, Lobaevskog i Rie-
manna, odnosno kvantnom fizikom i korpuskularnom teorijom
svjetlosti. Partikularizam ili mnogostrukost, koji su se teorijski
uobliili u fizikalizmu i empirizmu dvadesetog stoljea, odbacili
su atomistiki zahtjev za jednoznanou koji je od Aristotele-
sove logike i filozofije prirode stajao kao centralni zahtjev me-
tafizikog koncepta prirode, jezika i duha, a poev od Fregea bio
osnovna namjera sadrana u iznalaenju idealnog calculusa.
142
Bertrand Russell je bio taj koji je decidirao filozofiju lo-
gikog atomizma1, koja se, kako primjeuje Gustav Bergman,
pretvorila u metafiziku logikog pozitivizma,2 ime se kritiki i
analitiki idiom, koji je u svojoj sutini bio matematiki (teorija
skupova, raun klasa, raun predikata), i koji je nosio analitiku
filozofiju, pokazao kao metafiziki: pitanja filozofije matema-
tike, koja su nastala povodom definicije broja, nuno su ukljuila
dalju primjenu temeljnih filozofskih pojmova i kategorija, a prije
svega dihotomije kantijanskog porijekla (analitiko-sintetiko,
apriorno-aposteriorno), tako da se njihovo istraivanje nije moglo
vie zadrati niti na tlu matematike, niti na tlu logike, koja je
identificirana sa matematikom, ve se povodom tih pitanja mora-
lo postaviti pitanje ontologiji znakovnog pisma (jezika) i egzis-
tenciji takvih entiteta kakve su klase, atributi, brojevi, zbog ega
su se u podruju istraivanja pojavile univerzalije filozofije lo-
gikog atomizma. Vezanjem logike sa teorijom skupova uinjen
je, preme Quineovom miljenju, drastian ontoloki obrat," koji
je sa sobom donijeo i drastine ontoloke ekscese unutar kvan-
1 Cf. Russell, B. (1918): Phylosophy oflogical Atomism. G. Allen & Unwin,
London (slov. prev.: Filozofija loginega atomizma. CZ, Ljubljana, 1979.
str. 20.
2 Cf. Bergman, G. (1954): The Metaphysics ofLogical Positivism. Logmans,
Green & Co., London, p. 54 gdje se kao glavne dvije "metafizike" ten-
dencije logikog pozitivizma odreuju logiki konstrukcionizam (logical
constructionism) i logiki strukturalizam (logical structuralism). No Berg-
man ne vidi u tome radikalnu novost okreta u jezik ili u analizu jezika,
nego u metodu, koju su, s jedne strane, primjenjivali idealni lingvisti ili
formalisti i konstrukcionisti kakav je bio npr. Carnap (cf. p. 32) koji su
svojim nainom rekonstruirali na novi nain staru metafiziku, tj. idealnu
jeziku sliku svijeta, ili idealnu sintaksiku i semantiku strukturu svijeta,
a ne onu kakvu je u stanju dati obini jezik povezan sa normalnim zakonima
logike i sa normalnim gramatikim pravilima kompozicije reenice.
3 Cf. Crnine, W. v. O. (1969): Ontological Relativity and Other Essays.
Columbia Univ. Press, New York., p. 73
143
tifikacione interpretacije varijable (multiplicirane logike ope-
nitosti) u kojima se rasipala ontologija4 na polu-entitete (klase,
svojstva, relacije, brojeve, jednoroge, homerske bogove, itd.) koje
je morala prihvatati teorija. Time je preden put od postavljanja
problema sintakse u prvi plan ka otvaranju semantikih pitanja i
izgradnji jedne semantike ontologije koja se od problema smisla
i znaenja okrenula ka problemima referencije singularnih i
generalnih termina.
Kako su se brzo stvari mijenjale na podruju semantike
filozofije najbolje svjedoi Bertrand Russell koji je u prvom
izdanju The Principles of Mathematics (1903) tvrdio da svaki
termin, kako singularni (vlastito ime) tako i generalni (predikat)
oznaava neto ekstra-lingvistiki, odnosno referira na neki ob-
jekt.5 No, ve u predgovoru drugog izdanja Russell se predomis-
lio i korigirao u skladu sa njegovom novom teorijom denotacije
(Theory of Definite Descriptions) koju je razvio u eseju On De-
noting (1905) i u kojoj odbacuje Fregeov pojam znaenja.6
Holistiki koncept filozofije logike, odbacivi Carnapov
koncept lingvistike teorije logike istine, po kojoj je izbor jezika
(jezika stvari ili iskaza motrenja) ujedno izbor svijeta (cf. Carnap,
M&N, p. 204), okrenuo se potpuno u pravcu pronalaenja idealne
teorije razliitih modela opisa svijeta i razliitih modela jezika
ili jezikih igara; takve teorije koja moe u sebe ukljuiti, sjedne
strane, beskonanu mnogostrukost pojavljivanja stvari i njihove
4 Quine, W. v. O. (1970): Philosophy of Logic. Prentice-Hall, New York
55
5 Cf. Russell, B. (1951): The Principles of Mathematics. George Allen &
Unwin LTD. London. 12
6 Cf. Russell B. (1966): On Denoting. In: Logic and Knovvledge. London.
Russell je odbacio i Fregeovu i Meinongovu teoriju znaenja smatrajui
obadvije teorije nezadovoljavajuim zbog zadravanja vlastitih imena koji
se trebaju u singularnoj predikaciji odnositi na pojmove, a ne na predmete.
144
ulne datosti (fenomenoloku ontologiju), a s druge strane osigu-
rati opis te mnogostrukosti pomou mnogostrukosti povezivanja
konanog broja elemenata jezika (konanog broja jedinica voka-
bulara), te na kraju teoriju tog opisa i njegovog prijevoda u
kanonsku notaciju zasnovati kao teoriju istine za jednu seman-
tiku ontologiju ili teoriju konstitucije (racionalne rekonstrukcije,
cf. Carnap, LAW). Odbacivanjem (Wittgensteinove) slikovne
teorije jezika, tj. uvianjem da je jedna od zabluda na kojoj je
poivala atomistika filozofija logike ona odslikavanju relacija
izmeu stvari ("stanja stvari") u relacijama koje postoje izmeu
elemenata jezika ("elementarni stavovi"), i druge zablude, da
moe postojati takav jezik koji bi jednoznano referirao isklju-
ivo na ulne datosti (protokolarni stavovi) a onda se filtrirao
kroz razliite tipove konstruktivnih, simbolikih jezika, postup-
cima i pravilima formacije i transformacije koje prua ista (lo-
gika) sintaksa, odbaen je Carnapov entuzijazam da se unutar
jednog jezika moe izvriti ono to je Wittgenstein tako uporno
odbacivao: da jezik moe opisati i svoju logiku strukturu osim
to prikazuje/odslikava logiku strukturu svijeta.7
Atomistiki koncept filozofije logike bio je u potpunosti
posveen jednom zadatku: otkrivanju idealnog jezika (calculusa)
ili idealnog znakovnog pisma koje e osigurati jednoznanost
reprezentacije ili jednoznano obostrano preslikavanje dva be-
skonana skupa: skupa relacija, stanja stvari, injenica, sluajeva
(Svijet) i skupa relacija izmeu rijei (Jezik). Trei skup, skup
relacija izmeu misli, propozicija, iskaza (Um, Duh, Ja, Svijest),
koji je moda najzainteresiraniji za ovu relaciju, ispao je ovdje
7 Cf. Carnap, R. (1937): The Logical Syntax ofLanguage. Harcourt, Brace,
New York. p. 282. U dijelu V pod naslovom Philosophy and Syntax navodi
da metafiziki stavovi nemaju logikog sadraja i da su zato pseudo-sta-
vovi.
145
iz igre. On se zadrao jo jedino u Fregeovim pojmovima "die
begriffliche Inhalt" i "Bedeutung", a nakon Wittgesteina i Rus-
sella ponovo se pojavio kod propozicionalista ("proposition"), tj.
kod zastupnika teorije po kojoj su propozicije (proposition, iskaz
koji stoji u jednom izrazu) znaenja iskaza ili ono identino to
iskazuju razliite iskaze koje imaju istu istinosnu vrijednost. No
Carnapova podjela izmeu iste i deskriptivne sintakse8
omoguila je zavrnu fazu atomistikog koncepta istine koju je
bilo mogue usvojiti i primjeniti na formalizirane, idealne, kon-
struirane (umjetne) jezike kroz uvoenje nove dihotomije: ob-
jekt-jezika i meta-jezika. Nakon Tarskijeve koncepcije istine u
formaliziranim jezicima i njegove Konvencije (Konvencije I)
kojom je uvedena rekurzivna definicija ili ponavljanje struktura
iskaza i njihovo povezivanje obostranim jednoznanim bikondi-
cionalom, kojim se ne preslikavaju element za element {ana-
litika hipoteza znaenja), nego struktura za strukturu (holo-
frastika hipoteza znaenja), zatvoren je krug mogunosti da-
vanja jedne (formalne) teorije istine, na nain na koji je to ve
ranije uradio Frege sa modusom ponendo ponensom. Za ho-
listiku koncepciju filozofije logike, koja se uveliko uila na
grekama, prije svega Carnapove lingvistike koncepcije teorije
logike istine, ostale su u nasljee sve dihotomije analitike filo-
zofije iju neodrivost je trebalo pokazati i na taj nain osloboditi
put za empirizam bez dogmi, pragmatizam i naturalizam bez
dogmi, scijentizam itd.
(Holistike igre). Nestabilnost referencije, njena empirijska
(ostenzivna) nedokuivost (inscrutability of reference) i mogu-
nost njenog kontekstualnog podeavanja putem razliitih sistema
analitikih hipoteza (ili hipoteza prevoenja), otvorili su prostor
8 Cf. Carnap, R. (1937): The Logical Syntax ofLanguage. Harcourt, Brace,
New York. p. 7.
146
istraivanju holistikih empirijsko-teorijskih igara u jeziku izme-
u objekt-jezika i meta-jezika: ontoloki i konceptualni relativitet
su oznaili povratak mnogostrukosti prostorno-vremenske dis-
tribucije i integracije objekata za koju se sada trebala nai lo-
giko-deskriptivna notacija koja e logikim operacijama sa gra-
matikim strukturama odslikati ovu prostorno-vremensku dis-
tribuciju i integraciju stvari vanjskog svijeta, njihovih prostorno
vremenskih taaka i svojstava, drugim rijeima, iznai mate-
matiki opis fizikog svijeta, fizikom pojmu mnogostrukosti
parirati logiko-gramatikom strukturom opisa i prevoda tog opi-
sa u drugi opis ili u drugu vrstu notacije. Time je prihvaen
fizikalizam i naturalizam kao kritiko-analitiki idiom: predmet
analize i istraivanja su modeli stvarnosti (modeli referencije,
ekstenzije, oznaenog) i modeli opisa/teorije stvarnosti (modeli
znaenja, intenzije, oznaka, modeli modela). Pokazala se ne-
mogunost svoenja ili inkomenzurabilnosti (Kuhn) teorija
svijetu i mogunost razliitih paradigmi tog opisa. Quine je utvr-
dio da holistike igre (teorije, modeli) po svom empirijskom
sadraju mogu biti identine, tj, polaziti od istih jezikih i ek-
stra-jezikih stimulacija na nivou motrenja, a da po svojoj lo-
gikoj formi ili na teorijskom nivou budu inkompatibilne i ne-
prevodive jedna u drugu zbog razliitosti logikog aparata koji
se na njih primjenjuje.
Radikalizaciju Quineovih osnovnih ideja ontolokom re-
lativitetu i konceptualnom relativitetu dao je Donald Davidson.
U emu se sastoji Davidsonova radikalizacija Quineovih temelj-
nih teza? Prvo, Davidson teoriju znaenja ne dovodi u vezu sa
bilo kakvom ontogenezom znaenja ili sa znaenjem koje sti-
mulira (stimulus meaning), nego direktno u zavisnost od teorije
istine jednog prirodnog jezika. U tom smislu, kako kae Richard
Rorty, Davidson nije ni redukcionista ni ekspanzionista jer pos-
147
matra empirijski kako se zasnivaju i raspadaju strukture jezikih
igara u samoj upotrebi jezika i kako im ta upotreba odreuje
znaenje. Samo unutar jedne zadovoljavajue formalne teorije
istine za prirodni jezik moe teorija znaenja imati svoj smisao,
a ta formalna teorija istine mora biti empirijska teorija upotrebe
jezika. Nadalje, radikalna interpretacija ili razumijevanje jedne
pojedinane teorije nije ovisno od njenog interpretiranja unutar
jedne teorije u koju spada, nego od interpretiranja same (itave)
teorije, od njenog novog prilagoavanja verbalnom ponaanju.
Nadalje, ne radi se nedokuivosti referencije ili relativiziranoj
ontologiji, nego "stvarnosti bez referencije" (Reality without
Reference), jednoj apsolutnoj teoriji istine kao rekurzivne de-
finicije za pojedinanu reenicu iz koje ispada referencija. To su
sve razlozi zbog kojih lan Hacking Davidsona smatra vie ho-
listikim od Quina, odnosno super-holistiarem empirijske teo-
rije istine.9
2. Background holizma
(fizikalizam, empirizam, pragmatizam)
Sa Carnapom je filozofija logikog pozitivizma konano
uvukla sve filozofske probleme u jezik da bi ih onda svoenjem
jezika na jezik empirijskih znanosti (jezik stvari), odnosno na
iskaze motrenja empirijske teorije znanosti potpuno eliminirala
njihovim proiavanjem kroz mreu jezika - mreu logiko-
gramatikih transformacija - kakvu je Carnap opisao u Der lo-
9 Cf. Hacking, lan: Styles ofScientific Reasoning in: Rajchman, J. & Cornel,
W. (1985): Post-Analytic Philosophy. Columbia Univ. Press. New York.,
pp. 159.
148
gische Aujbau der Weltw No kraj onog mistinog, koje je ipak
ostavio Wittgenstein u Tractatusu kao izvjesnu lingvistiku stvar
po sebi (o kojoj se ne moe govoriti), koja se ne moe odslikati
u jeziku, ak ni u logikim stavovima, ve se zrcali u opoj formi
elementarnih stavova prirodnih znanosti, ime je nagovijeteno
da se logika (struktura) jezika ne moe odslikati u jeziku, nego
samo struktura jedne logike relacije (injenice) u jednoj ele-
mentarnoj logikoj formi (stav), doznaio je Carnap jednim fich-
teovskim potezom u The Logical Syntax ofLanguages. Tu Car-
nap iznosi tvrdnju da se, suprotno Wittgensteinovom miljenju,
moe jedan jezik prikazati ili opisati svoju strukturu u samom
sebi: drugim rijeima, prelazak na potpunu lingvistiku teoriju
istine traio je semantiku ontologiju. Razlikujui izmeu ma-
terijalnog i formalnog oblika govora (cf. Carnap, LSL, p. 284),
odnosno razlikujui izmeu objekt-iskaza i sintaksikih iskaza
ili iskaza logike znanosti, Carnap je dokazivao da su u istom
jeziku prvi iskazi prevodivi u druge, odnosno da je materijalni
oblik govora prevodiv u formalni oblik govora. Argumentacija
je ila za tim da pokae potpunu korelaciju iste i deskriptivne
sintakse koja e se kasnije pretvoriti, naroito u formulaciji poj-
ma istine za formalizirane jezike (Tarskijeva Konvencije T), u
rekurzivni odnos objekt-jezika i meta-jezika.
Holistika filozofija logike e ovom problemu prii sasvim
drugaije, odnosno ona e odbaciti koreliranje pojedinih iskaza
i postaviti pitanje prevodivosti svih iskaza (iste logike struk-
ture) koji pripadaju jednoj teoriji i njenoj ontologiji (objekt-teo-
10 Carnap je u ovom radu u kojem je izloio teoriju saznanja kao racionalnu
simboliku rekonstrukciju dao prvi put nain na koji funkcioniraju meta-
jezici i na koji se iz formulacija koje zapoinju sa doivljajima fizikim i
psihikim gradi logika slika svijeta a ujedno poetni jezik isti od sadraj.
Cf. Camap, R. (1928): Der logisehe Aufbau der Welt. Berlin. S. 87
149
rija) u drugu teoriju koja posjeduje svoj vlastiti aparat identifi-
kacije objekata. Radikalniji holizam e odbaciti i to i postaviti
pitanje prevodivosti jezika kao cjeline, kao i pitanje radikal-
noj interpretaciji (Davidson).
Logiki pozitivizam se je orijentirao na povlatenu episte-
mologiju ili epistemologiju znanosti i to prije svega matematike
i fizike. Logika je za Carnapa jezik znanosti (cf. Carnap, LSL, p.
XIII), a logika sintaksa, ista i deskriptivna, nita drugo nego
matematika i fizika jezika (Ibid., p. 284). S druge strane, princip
empirizma (cf. Carnap, T&M), zastupan od veine pozitivista,
poivao je na kriteriologiji metoda verifikacije, potvrivanja i
provjeravanja, koja je traila da stavovi znanosti budu formirani
od termina koji imaju empirijski sadraj i da empirijski stavovi
budu empirijske hipoteze.11 Na taj nain se dospjelo do jezika
stvari ili iskaza motrenja. Holizam je odbacio i ovu tezu logikog
pozitivizma uvodei u naturalistiku epistemologiju sisteme ana-
litikih hipoteza (cf. Crnine, OR, 33 i W&0, 68) ili hipoteza
prevoenja kojima se podravaju semantike korelacije u pre-
voenju iskaza i koji mogu biti kompatibilni sa verbalnim pona-
anjem, a ipak nedjelotvorni u prenosu znaenja i referencije
jezika. Na ovaj beskonani proces koreliranja prisiljena je em-
pirijska teorija jezika.
Quineova naturalistika perspektiva, koja jo nije bila sas-
vim izraena u ranijim filozofskim esejima, a do punog izraza
dolazi u njegovom glavnom djelu Word and Object (1960), u
glavnim idejama, najprije kao naturalistika epistemologija, os-
lonjena je na Deweyev naturalistiki koncept spoznaje, a na-
glaava, prije svega, sa jednog holistikog stanovita, povezanost
U Cf. Ayer. A. J. (1936): The Elimination of Metaphysics. In: Ammerman,
R. R. (1965): Classics ofAnalytic Philosophy. McGraw-Hill. USA. p. 113.
150
i kontinuitet saznanja od svakodnevnog do laboratorijskog, a
12
naroito kontinuitet filozofske i empirijske spoznaje.
Deweyev uticaj na holistiki koncept filozofije logike bio je
presudan naroito u shvatanju jezika i teorije znaenja, razlikovanja
znaka i simbola kao razliitih oblika reprezentacije (fizike i
mentalne), pa onda i kao razliitih jezikih upotreba. Jezik je za
Deweya sastavljen od fizikih stvari (znakova), on sam je ak jedna
bioloka matrica, jer je jezik
"... sjedne strane, strogo bioloki nain ponaanja, koji izra-
sta putem prirodne neprekidnosti iz ranijih organskih aktiv-
nosti, dok, s druge strane, prisiljava pojedinca da zauzme
stanovite drugih pojedinaca i da misli i istrauje sa stanovita
koje nije strogo lino, ve je zajedniko onima koji su ues-
nici ili 'stranke' u zajednikom poslu."13
Ova druga strana koja jezik ini drutvenom injenicom ili
"kulturnom institucijom" ili intelektualnim ponaanjem pojedinca
kojim je on uslovljen i povezan sa ponaanjem drugih pripadnika
preko upotrebe jezika, jeste osnova iz koje se i zbog koje se znaenja
rijei odreuju dogovorno, odnosno znaenja rijei su dogovorni
simboli i oni su zajedniki za intelektualnu matricu. U tom smislu i za
Deweya znaenja nisu nikakva svojstva rijei ili reenica koja bi im
pripadala po sebi, nego su prije svega izraz ponaanja, izraz koji je
nastao "u direktnoj vezi sa akcijom u situacijama koje su prisutne" (
Ibid, p. 101), te su na taj nain znaenja rijei produkt "suglasnosti u
udruenom ponaanju" (Ibid, p. 99). Kao konsekvens
bihejvioristikog i natura-
12 ovom kontinuitetu govori i Hilarv Putnam u Putnam, H. (1981): Reason,
Truth, and History. Cambridge Univ. Press. p. 127, tvrdei da ak i znanost
podrazumijeva jednu vrijednost: vrijednost istine.
13 Cf. Dewey, J. (1962): Logika. Teorija istraivanja. Nolit. Beograd., str. 99
151
listikog shvatanja jezika, slijedio je Deweyev holistiki nalaz
injenice
"... da nijedan zvuk, znak ili proizvod vjetine, nije rije ili
dio jezika, uzeti izdvojeno. Svaka rije ili reenica ima ono
znaenje koje ima samo kao lan sistema meusobno po-
vezanih znaenja." (Ibid, 101)
Quine je u pogledu shvatanja jezika, njegove uloge u sva-
kodnevnom govoru i njegove uloge u znanstvenom pogonu, bio pod
stalnim uticajem ovih filozofskih ideja (naturalizma, bihej-viorizma,
pragmatizma) koje je formulirao Dewey.14 Quineova filozofska
pozicija ontolokog relativiteta i jeste proizala iz njegove filozofije
jezika. S druge strane, Quine prihvata osnovne ideje jedne vrste
pragmatizma, i u vezi je sa logikim empirizmom ili logikim
pozitivizmom, no kod njega su ove ideje "bitno transformirane
holizmom i ne mogu se identificirati sa tradicijom ovih ideja" (cf.
Hookway, C. (1988): Quine. Lan-guage, Experience and Reality.
Polity Press, Cambridge), premda Quinea neki filozofi koji i sami
pripadaju holistikom nainu miljenja, kao npr. Hilary Putnam,
proglaavaju "posljednjim velikim pozitivistom" (cf. Putnam, RHF).
Quine je odbacio (ili ublaio) i scijentizam logikog pozitivizma i
lingvistiku teoriju logike istine, posebno verifikacijski kriterij
istinitosti, shvata-jui jezik kao komunikacijski, bihejvioristiki sistem
koji je relativan od prostora, vremena i korisnika, od verbalnog
ponaanja i formi izgovaranja iskaza. U Two Dogmas of Empiricism iz
1951. godine, Quine je napao semantiku doktrinu pozitivista,
odbacujui pozitivistiki ideal analize, odbacujui dihotomiju iz-
14 O ovom filozofskom uticaju svjedoi sam Quine na poetku svoga eseja
Ontological relativity, Quine, W. v. O. (1969): Ontological Relativity and
Other Essays. Columbia Univ. Press, New York S. 27.
152
meu logikih i faktikih istina koja slijedi iz dihotomije analitikih i
sintetikih iskaza. Postanalitika filozofija u Quineovoj filozofiji
odbacuje gotovo sve centralne dogme pozitivizma, a ipak ostaje na
stanovitu da filozofija mora biti znanstvena.
3. Ontoloki relativitet (Quine) i njegova
radikalizacija (Davidson)
Pitanje tome koji je posljednji razlog koncepta ontolokog
relativiteta i konceptualnog relativiteta kojeg je utemeljio Quine u
svojoj holistikoj filozofiji jezika i realiteta, mogue je postaviti
jedino kao pitanje u oba smjera, kao dvosmjerno pitanje: ta vie
utemeljuje relativitet: nedokuivost referencije singularnih termina ili
priznavanje ontologije generalnih termina. ta je u stvari smisao
holistike koncepcije? Da li je to ontoloki i epistemoloki
redukcionizam i postupak simplifikacije teorijskog modela svijeta
kakav je poznat u Carnapovom programu logike izgradnje svijeta
(racionalne rekonstrukcije, cf. Carnap, LAW) ili je konstrukcija
alternativnog svijeta teorijskih modela i sistematske korelacije
njihovih idioma (ontolokih, logikih, epistemolokih) ili njihovog
prevoenja (simuliranja) bez opasnosti po sadraj?
Govor i miljenje predmetima ili objektima fizikog svijeta
koji spadaju u prostorno-vremenski trodimenzionalni framework,
referiranje singularnih i generalnih izraza, koreliranje rijei i reenica,
Quine je doveo u zavisnost od idioma identiteta i idioma
kvantifikacije kojeg upotrebljava jedan jezik. Usvajanje i upotreba tog
jezika poivaju na usvajanju socijalnog uzorka je-zikog ponaanja u
ijem osnovu stoji skup ekstralingvistikih stimulacija kao skup
uvjeta istinitosti empirijskih ili egzistencijalnih iskaza koji
upotrebljavaju singularne izraze. No objekti
153
iskaza motrenja pripadaju vremensko-prostornom framevvorku u
kojem se stvari pojavljuju mozaino, u fazama, u razliitim relacijama
prostora i vremena zbog ega stvari nisu identine sa svojim
prostorno-vremenskim odsjecima ili nainima pojavljivanja. Quine
najednom mjestu (cf. Speaking ofObjects, p. 23) kae: "No entity
without identity\ ime tvrdi da identitet ne pripada stvarima niti je
relacija izmeu stvari (o tome su ve govorili Platon u Parmenidesu i
Frege u Sinn und Bedeutung ), nego sferi misli (pojmu) i jezika. No
ovdje se ne radi kao u Fregeovom definiranju identiteta kao logikog
odnosa supsumcije F(a) = F(b) predmeta pod pojam, nego kao odnosa
rijei i njenih znaenja: rije koja referira na neki predmet takoe nije
identina sa svim svojim "semantikim fazama/upotrebama": od-
sustvo jednostrukosti prostorno-vremenskog pojavljivanja predmeta
povlai za sobom odsustvo jednoznanosti rijei. To je temeljni
aksiom iz kojeg je Quine izveo zakljuak da ako objekti fizikog
svijeta zavise od svojeg frameworka tj. od prostora i vremena, onda i
elementi jezika, rijei, zavise od iskaza, a iskazi zavise od resursa
jezika u koji spadaju (vokabulara), odnosno da su idiomi identiteta i
kvantifikacije lokalni ili provincijalni te da se ne mogu nikada
supstituirati (prevesti jedan u drugi) bez ostatka. Lokalni ili
provincijalni idomi identiteta na kojima poivaju razliiti jezici sa
svojim vokabularima i svojim mogunostima konstruiranja tipskih
struktura rezultat su razliite referencije singularnih termina i
razliitog vjerovanja u vrstu entiteta kojoj se pripisuje egizstencija
(razliite ontologije), mada ekstra-lingvistiki stimulansi mogu biti
identini. Stoga Quine zakljuuje:
"Kada poredimo teorije, uenja, stanovita, i kulture po os-
novu toga za koje vrste objekata tvrde da postoje, onda ih
poredimo u odnosu koji sam ima smisla jedino provincijalno.
To ima smisla samo do te mjere do koje nai napori da
154
prevedemo nae vlastite/udomaene idiome identiteta i kvan-
tifikacije donose ohrabrenje u pravcu postizanja jednostavne i
prirodno-izgledajue korespondencije."15
Centralno ontoloko pitanje empiristike teorije koja pos-
jeduje u sebi analitiku hipotezu jeste: kojim se entitetima unutar
jedne teorije priznaje egzistencija, odnosno na koje entitete re-
feriraju singularni i generalni termini te teorije. Pitanje refer-
encije generalnih termina i polu-entiteta (brojevi, klase, svojstva,
jednorozi, homerski bogovi) koje - po Quineu - treba ukljuiti u
sebe jedna teorija ili jedna konceptualna shema, unutar koje
tvrdnje takvim entitetima imaju smisla,16 dovedeno je u zavis-
nost od prevoenja, ne pojedinane reenice ili iskaza, nego
itave teorije u termine druge teorije, odnosnu u termine para-
fraze ordinarnog jezika ili kanonske notacije znanstvenog jezika
koja simplificira daru teoriju i izbacuje iz igre i polu-entietete i
generalne izraze.
(Relativni empirizam). Pitanje tome kako su mogui nai
ontoloki pojmovi Quine je vezao za pitanje koliko dosee naa
kvantifikaciona forma govora, odnosno na koje entitete se pro-
tee egzistencijalni kvantifikator ako ti entiteti trebaju biti vri-
jednosti varijable koja je vezana kvantifikatorom. Za Quinea
15 Cf. Quine, W. V. O. Speaking of Objects, In: Quine, W. v. O. (1969):
Ontological Relativity and Other Essays. Columbia Univ. Press, New York.
p.6.
16 U eseju pod naslovom On What There Is Quine govori doputenoj upo-
trebi razliitih konceptualnih shema ili razliitom ontolokom obavezi-
vanju, u tom smislu daje izbor ontologije izbor konceptualne sheme u kojoj
jedna vrsta entiteta ima epistemoloki prioritet. Sa stanovita fenomenal-
istike konceptualne sheme ontologije fizikih objekata i matematikih
objekata su isti mitovi jer poivaju na ontologiji teorije skupova. Cf.
Quine, W. v. O. (1961a): Frotn a Logical Point ofView. In: W. v. O. Quinc,
From a logical Point of View, Harper, New York. p. 19.
155
"biti" znai biti vrijednost varijable u jednom stavu ili u jednom
otvorenom iskazu (onom koji posjeduje varijablu).
Shvatanje da je varijabla, i to objektno veziva varijabla,
sutina ontolokog idioma i sutina referencijalnog idioma,17 pa
prema tome ujedno i sutina objektne interpretacije kvantifika-
tora kojom se ontologija stavlja u podruje vezane varijable, ili
podruje logike openitosti, kako se Frege izraavao (cf. Frege,
Gottlob: Schriften zur Logik und Sprachphilosophie, S. 117),
ukazuje na zadravanje jedne vrste "mekog" pozitivizma i veri-
fikacione teorije koja se poziva uvijek na iskaze motrenja (kamen
temeljac teorije) i na ulnu datost referencije koja je prevodiva
u teorijske stavove.
"Quineovo shvatanje ontologije moe se sagledati kao pro-
dukt dvije kljune ideje, ideje koje su izaene u dva njegova
dobro poznata slogana: "biti je biti vrijednost varijable" i
"Nema entiteta bez identiteta"... Prvi slogan uvodi Quineov
kriterij ontolokog obavezivanja, jedan test kojoj vrsti en-
titeta jedna teorija tvrdi da postoje; drugi uvodi njegove stan-
darde ontoloke dopustivosti - samo oni entiteti e biti tole-
rirani za koje mogu biti pribavljeni adekvatni kriteriji iden-
titeta."18
Ovo vezivanje ontologije uz varijablu ili uz predikativni
(nezasieni ili otvoreni) dio iskaza znailo je istovremeno eli-
miniranje singularnih termina (imena) i na taj nain izbjegavanje
svih problema koji su vezani za singularnu predikaciju. Mogli
bismo rei: eliminiranje semantike bifurkacije (dvosmislene
17 Cf. Quine, W. v. O. (1994): The Ways of Paradox and Other Essays.
Harvard Univ. Press. Cambridge, Massachusetts, London, England. p. 272
18 Cf. Haack, S. (1978): Philosophv of Logics. Cambridge Univ. Press, Cam-
bridge. p. 43
156
upotrebe istih termina) koja dovodi do nedokuivosti referencije:
injenice da se neki termini upotrebljavaju na dvostruki nain, jednom
kao konkretni generalni termini, drugi put kao apstraktni singularni
termini (cf. Quine, OR, p. 38). Eliminiranje singu-larnih termina i
njihovo zamjenjivanje konanim opisima koji se onda mogu
eliminirati kvantifikacijom varijabli osigurava objektna interpretacija
varijable za razliku od supstitutivne interpretacije varijable, kojoj se
Quine sasvim okrenuo u njegovoj Filozofiji logike.
Pitanje tome koja forma diskursa za svoje objekte moe
upotrebljavati univerzalije (generalne termine), a koja opet par-
tikularije (singularne termine), treba prema Quine rijeiti jednim
kriterijem kojim bi se u sutini omoguilo prevoenje znanstvenih
iskaza u izmjenjeni znanstveni idiom ili u parafrazu ordinarnog jezika
bez gubljenja sadraja.
"Neki kriterij u ovu svrhu, neki standard ontolokog obave-
zivanja, neophodan je ako ikada hoemo da smisleno kaemo
da jedna data teorija zavisi od ili je u vezi sa usvajanjem
takvih i takvih objekata. Ranije smo vidjeli da se takav kriterij
ne moe nai niti u singularnim terminima datog diskursa,
niti u namjenskim imenima, nego prije u kvantifikaciji."19
Treba na ovom mjestu podsjetiti daje Carnap takoe pitanje
egzistencije vezao uz varijablu, odnosno uz egzistenciju klasa i
svojstava koji mogu biti vrijednosti varijable, ali nije smatrao da je za
ontologiju jedne teorije ili jednog jezika (znanstvenog ili
svakodnevnog) kljuna referencijalna kvantifikacija, kao to je to
mislio Quine (OR, p. 66). Carnap je pitanje vrsti entiteta i
19 Cf. Quine, W. v. O. (1961a): From a Logical Point of View. In: W. v. O.
Quine, From a logical Point of View, Harper, New York., p. 102
157
njihovoj egzistenciji odredio potpuno zavisnim od lingvistikog
frameworka (the construction of a linguistic framework for the new
entities), razdvajajui na taj nain lingvistiki framework od faktikog
frameworka, te interna pitanja framevvorka od ontolokih ili
filozofskih koja su eksterna i vanlingvistika, pa prema tome
besmislena. Carnap je stoga govorio egizistenciji lingvistikih
entiteta i tome koji lingvistiki entiteti ine teoriju istinitom (cf.
Carnap, M&N, p. 210). Prihvatanje bilo kojih novih entiteta u diskurs
znai za Carnapa konstrukciju novog lingvistikog framworka, tj.
uvoenje varijabli novog tipa. Kada Carnap kae da su "novi entiteti
vrijednosti ovih varijabli" (cf. Carnap, M&N , p. 213), onda to znai
da su novi lingvistiki entiteti (novi termini za klase i svojstva)
vrijednosti novih lingvistikih varijabli od kojih je konstruiran novi
lingvistiki frame-work.
Quine, koji smatra daje istina rezultanta dvije komponente,
gramatike i logike (cf. Quine, PhL, p. 1), odbacuje ovu potpunu
zavisnost bitka od jezika. tavie, on tu istinitost ne pripisuje vie
iskazima nego izgovaranjima iskaza koja su uvjetovana realnou
(prostorno-vremenskom, historijskom, psiholokom) situacije u kojoj
se iskaz izgovara (cf. Ibid., p. 10-11). Navodei sadraj svog kriterija
ontolokog obavezivanja ili opredjeljivanja (ontological commitment),
koji je primjenjiv prije svega na dis-kurse, a ne na ljude, to znai na
teorije i prevoenje teorijskih idioma u druge teorijske idiome, Quine
kae:
"... entiteti date vrste su prihvaeni od teorije ako i samo ako
neki od njih moraju biti uvrteni meu vrijednosti varijabli
da bi tvrdnje koje teorija afirmira bile istinite. "20
20 Cf. Quine, W. v. O. (1961a): From a Logical Point ofView. In: W. v. O.
Quine, From a logical Point of View, Harper, New York., p. 103
158
"Ja ne sugeriram zavisnost bitka od jezika. Ono stoje vano
nije ontoloko stanje stvari, nego ontoloka obavezivanje dis-
kursa. Ono to postoji ne zavisi generalno od neije upotrebe
jezika, nego od toga za ta neko kae da postoji. "
Quineovo odbacivanje lingvistike teorije logike istine zna-
ilo je odbacivanje apsolutizma lingvistikog frameworka kojim
se vri podjela na znastvena (interna za lingvistiki framework)
i ontoloka / filozofska (eksterna) pitanja (cf. Carnap, M&N), a
time ujedno diskriminira status objekta u znanosti. Objekti koji
pripadaju znanstvenom jeziku, jeziku stvari i iskaza motrenja, tj.
iskaza ija se istinitost moe empirijski verificirati poredei se
sa injenicama koje opisuju, ine nesumnjivu ontologiju jedne
znanstvene teorije: stvari, klase, i svojstva se pokrivaju vlastitim
imenima, generalnim terminima i predikatima i ine entitete na
koje ovi izrazi referiraju. Unutar lingvistikog frameworka ne
postoje drugi entiteti, a mentalistika semantika ne poznaje druge
izraze.
Quine se najprije izjasnio za naturalistiki pristup jeziku i
bihejvioristiko shvatanje znaenja rijei i iskaza, a protiv men-
talistike semnatike po kojoj su znaenja rijei identina idejama
uma ili ak Platonovim idejama, odnosno shvatanju da u jeziku
i u duhu postoje definirana i fiksirana znaenja (propozicije) koja
dozvoljavaju identitet sinonimije i na njoj utemeljenu teoriju
istine kao ponovnog prepoznavanja (Fregeovi "Wiedererken-
nungsurteile") jednog te istog konceptualnog sadraja (misli,
proposition). U svom eseju Ontological Relativity, Quine je na
temelju relativistike teorije kvantne fizike, odnosno fizikali-
stike teorije neodreenosti distribucije materijalnih objekata u
21 Cf. Quine, W. v. O. (1961a): From a Logical Point of View. In: W. v. O.
Quine, From a logical Point of View, Harper, New York., p. 103
159
prostoru i vremenu, pripisao takvu neodreenost i samom jeziku,
lingvistikom koordinatnom sistemu, odnosno neodreenost re-
ferencije ili ekstenzije (stvari na koje referiraju izrazi ostenzivne
definicije), a s druge strane i neodreenost znaenja ili intenzije
(lingvistike i konceptualne vrste datosti stvari), ime je, indi-
rektno, utvrdio da se znaenju rijei i iskaza, te njihovoj
istinosnoj vrijednosti, ne moe govoriti u apsolutnom smislu,
nego samo u relativnom smislu ili zavisno od aparata indivi-
duacije kojim raspolae odreeni jezik. Budui da su kod ra-
zliitih jezika razliiti aparati individuacije (kvantifikatori, pre-
dikatori, operatori, konjukcije, pluralni oblici, singularni lano-
vi), nemogu je i radikalni prevod iskaza jednog jezika u iskaze
drugog jezika. Izmeu razliitih ligvistikih frameworka moe
posredovati jedna (od mnogih) analitikih hipoteza ili hipoteza
prevoenja iji izbor je sluajan.
Ontologija jedne teorije je prema Quineu dvostruko rela-
tivna: prvo ona u potpunosti zavisi od kritikog i analitikog
idioma teorije unutar koje se govori odreenim objektima,
odnosno priznavanje egzistencije entiteta ili objekata date teorije
zavisi od rekurzivne strukture miljenja i jezika ili od logikih i
gramatikih kategorija jezika kojeg upotrebljava data teorija za
individualizaciju (identifikaciju, objektivizaciju, referiranje na)
prostorno-vremenski distribuiranih ili integralnih (homogenih)
partikula ili fizikih mnogostrukosti. S druge strane, sama teorija
kojoj se govori ili objekt-teorija je relativna ili zavisna od
background teorije (meta-teorije), odnosno od teorije u kojoj se
govori objekt-teoriji, u kojoj se interpretira objekt-teorija ili u
ijim se iskazima parafraziraju iskazi objekt-teorije. U tom smi-
slu Quine govori dvostrukoj relativnosti ontologije. To je ho-
listiko stanovite po kojem su ontologija, logika i jezik re-
zonantni - meusobno zavisni i relativni. S druge strane, ho-
listiki pristup se zalae za totalitet znanja koje ukljuuje razliite

160
stupnjeve spoznaje, od iskaza motrenja ("jezika stvari" u Car-
napovoj terminologiji), preko znanstvene kanonske notacije, do
filozofskog diskursa koji ukljuuje u sebe kao smislen govor
stvarima, njihovim kvalitetima, svojstvima, klasama, brojevima,
protonima, neutronima, kvantima svjetlosti, i homerskim bogo-
vima, i tako dri entitete i polu-entitete pod kontrolom egzisten-
cijalnog kvantifikatora: istinosna vrijednost otvorenih iskaza see
dotle dokle see egzistencijalni kvantifikator ili dokle seu ve-
zane varijable. Univerzalna kavntifikatorska forma govora me-
utim trai parafrazu, trai takvu metateoriju koja posjeduje
takav aparat individualizacije kojim se iz igre mogu izbaciti
poluentiteti.
Problem koji se tako formuliranom holistikom relativizmu
moe nametnuti jeste sljedei: ne sadri li holizam sam u sebi
reductio ad absurdum? Koji je posljednji jezik na koji se treba
reducirati ili parafrazirati jedna teorija, ako ostenzivna definicija
koja poiva na iskazima motrenja ne moe dovesti do radikalne
interpretacije (radikalnog prevoda, dokuivosti referencije)?
Quine je pokuao pronai izraz izvan logike, u psihogenezi i
ontogenezi referencije. To je istovremeno zahtijevalo naputanje
apsolutizma kvantifikacijske interpretacije varijable i okretanje
ka njenoj supstitutivnoj interpertaciji kao onoj koja je laka i
koja izbjegava ontoloke ekscese vezane za teoriju skupova.22
Zbog problema generalnih termina i univerzalne kvantifikacije,
kojoj ne podljeu sve gramatike, a niti sve logike strukture i
konstrukcije, Quine je u kasnijim djelima napustio ideju iden-
titetu teorije skupova i obine predikativne logike.
22 Cf. Quine, W. v. O. (1970): Philosophy of Logic. Prentice-Hall, New York.
p. 55
23 U Filozofiji logike Quine naputa ideju da se logika treba temeljiti na teoriji
skupova Quine, W. v. O. (1970): Philosophy of Logic. Prcntice-Hall, New
York. p. 64
161
"Slinost-u-L" na kojoj semantika ontologija temelji zado-
voljavajuu, a to znai formalnu, teoriju znaenja i teoriju istine,
a koju Carnap i Quine imenuju kao L-ekvivalenciju, jeste u stvari
slinost do koje se dolazi podeavanjem znaenja ili pravilima
transformacije varijabli u konstante: kako da varijable lie to
vie na konstante, odnosno kako da generalni termini nalie na
singularne, i obratno kad je to potrebno, bez opsanosti po istinu.
Podeavanje referencije je druga stvar, drugi stupanj holizma
koji se sprovodi kvantificiranjem iskaza. No za Carnapovog ue-
nika W. V. O. Quinea ne postoji vie rascjepljenost jezika na
neki koji je blii ulnim datostima (protokolarni stavovi) i neki
potpuno isti; postoji po Quineu totalitet znanja pa prema tome
i lingvistiki totalitet: postoji ontogeneza znaenja rijei koje
svoju stimulaciju ima i izvan jezika i u jeziku. Stoga u tom
totalitetu jezika nema izbora jezika nego izbora modela upotrebe
rijei koji odgovaraju jezikom ponaanju unutar jedne upotrebe
jezika (unutar jedne holistike igre), svakodnevne ili znanstvene.
Tako su se sve jezike igre pokazale kao holistike. Samo
se unutar jedne holistike igre moe provesti podeavanje zna-
enja transformiranjem varijabli u konstante, i samo se unutar
jedne holistike igre moe provesti podeavanje referencije tj.
odrediti koliki je opseg izvrene transformacije: dokle dosee
"vezanje" logike openitosti (variable) objektima koji je zado-
voljavaju ili ispunjavaju (Frege): kakav je logiki status eniteta
na koji se rije odnosi. Quineova je zasluga da se dolo do uvida
kako se ne moe ontologija odbaciti, na emu je insistirao Car-
nap, nego da je treba podrediti jeziku teorije, uiniti je ekono-
minom, zavisnom i relativnom u odnosu na teoriju u kojoj se
postavlja ontoloko pitanje "ta jest": jest sve ono to jezik te
teorije moe u kvantificiranoj formi govora oznaiti (imenovati)
ili opisati (predicirati emu). Carnap je namjeravao da ono "to
jest" ostavi izvan lingvistikog frameworka kao izvanjsko pitanje
162
o cjelini, pa prema tome metafiziko i besmisleno pitanje, ili
jedna ne-lingvistika stvar po sebi.
(Apsolutni empirizam). Ako se za Quine moe rei da je
svojim doktrinama neodreenosti prevoenja kritikih i ana-
litikih idioma, ili logikih i gramatikih kategorija i konstrukcija
jednog jezika u idiom identiteta i kvantifikacije drugog jezika, i
nedokuivosti referencije, nedokuivosti ekstenzije i intenzije,
drugim rijeima relativnosti i znaka i oznaenog, dosegao jedan
tip holistikog koncepta kojeg bi mogli imenovati relativnim
empirizmom zbog krajnje redukcije na psihogenezu i ontogenezu
znaka i oznaenog (stimuslus meaning), te zbog zadravanja poj-
ma referencije a time i ostalih ekstenzivnih termina kao vanih
za jednu teoriju, za Donalda Davidsona bi mogli rei da je do-
segao drugi tip holistikog koncepta filozofije logike: radikalni
empirizam koji potpuno izbacuje iz igre svaku ekstenziju i pro-
glaava referenciju irelevantnom za zadovoljavajuu teoriju isti-
ne prirodnih jezika, veui pri tome ovu iskljuivo za zado-
voljavajuu teoriju znaenja.
ta u odnosu na ontologiju znai ovaj stav? Da li je mogua
tvrdnja da Davidson na neki nain obnavlja Carnapovu tvrdnju
daje izbor jezika izbor svijeta? ini se daje Davidson filozofiju
uinio potpuno semantikom teorijom istine koja mora u svakom
sluaju prethoditi teoriji znaenja. Drugim rijeima, uvjeti istini-
tosti reenica jednog jezika ne zavise od znaenja rijei niti od
znaenja reenica tog jezika, nego prije svega od njihovih uvjeta
istinitosti koje ini struktura (logika i gramatika) samih re-
enica. U tom smislu ontologije uopte i nema u Davidsonovom
polju razmatranja, odnosno apsolutna empirijska teorija istine je
ravnoduna za ontoloki status ekstra-lingvistikih entiteta. Vra-
ajui u filozofsko istraivanje jezika ponovo znaenje, inzisti-
rajui na tome da je teorija istine za neki prirodni jezik upravo
teorija znaenja za taj jezik, a ova opet teorija razumijevanja ili
163
interpretacije, Davidson je ova istraivanja oslobodio lakoe for-
malizacije: sa znaenjem se u istraivanje vraaju svi dosta op-
skurni intenzionalni pojmovi, kao to su smisao (sense), kono-
tacija, prijevod, interpretacija, i si.
Radikalni empirizam, u ovom sluaju radikalni lingvistiki
empirizam, kao jedna vrsta "epistemolokog bihejviorizma"
(Rorty) u potrazi je za apsolutnom empirijskom teorijom istine,
takvom teorijom koja vie ne zavisi od referencije, tj. od bilo
koje vrste opisa svijeta, simbolike ili parohijalne, te trai da
jezik kao empirijski resurs govornog ponaanja sadri sam u sebi
sve uvjete istinitosti reenica koje upootrebljava. Drugim rije-
ima, jezik vie nije slika svijeta nego sam svijet na koji se svodi
pitanje evidencije kao zadovoljavajueg opisa rekurzivne (po-
novljene) semantike strukture. Za tu vrstu izvjesnosti vie nije
vano na ta se termini tog jezika ili same reenice tog jezika
odnose, jer je taj odnos kroz upotrebu jezika ili izgovaranje
reenica (the utterance ofsentences ) neupitan. Ontologija jednog
jezika ne samo da nije relativna od resursa (aparata individuacije
i objektivacije) jezika, nego uote vie nije vana niti kritina za
pojam evidencije kao rekurzije. Davidson je vie od svega radio
na primjeni Tarskijeve rekurzivne definicije ili sematikog kon-
cepta istine na prirodne jezike, svjestan svih ogranienja na koje
je ukazao sam Tarski (cf. Tarski, SLM, p. 164).
Donald Davidson se u svim svojim radovima orijentirao na
probleme filozofije jezika koje je postavio W. V. O. Ouine. Pri
tome Davidson kritiki odbacuje Quineovu argumentaciju za
odreenu ili djelominu vrstu relativiteta, odnosno vrstu rela-
tiviteta koja se moe izvesti iz tree dogme empirizma: dualizma
konceptualne sheme i sadraja/realiteta. Na temelju odbacivanja
ovog dualizma Davidson odbacuje Quineovu argumentaciju
ontolokom relativitetu, a zatim i njegovu doktrinu konceptu-
alnom relativitetu.
164
U Quineovoj argumentaciji za ontoloki relativitet odluu-
juu ulogu ima pojam referencije i stimulirajuih znaenja (ek-
stra-lingvistikih stimulacija), koje Davidson odbacuje tvrdei
da oni ne doprinose nita evidenciji. Jedino to moe dati zado-
voljavajuu empirijsku evidenciju jeste apsolutna (empirijska)
teorija istine koja pokazuje da je istina reenica apsolutno rela-
tivna ili odvisna od jezika i njegove semantike strukture, od
jezikog ponaanja uesnika komunikacije, od uvjeta istinitosti
koje reenicama zadaje njihova semantika struktura i od uvjeta
istinitosti koje uesnicima komunikacije zadaje njihova pros-
torno-vremenska egzistencija, te je kao takva, teorija istine pri-
mjenjiva na svaku moguu ontologiju.
Zadravanjem pojma referencije u filozofiji jezika i zadra-
vanje dualizma konceptualne sheme i realiteta, istina postaje
ovisna od konceptualne sheme ili od logikih kategorija i gra-
matikih konstrukcija, a relativnost prevoenja i interpretacije
upuuje da je mogue nai neki bolji (povlateni) opis svijeta
unutar neke bolje konceptualne sheme ili povlatene epistemolo-
gije. Davidson smatra da je potrebno odbaciti taj dualizam, a
prije svega je potrebno odbaciti pojam referencije iz empirijske
teorije jezika, i onda nainiti apsolutno primjenljivu empirijsku
(usmjerenu na semantiku prirodnih jezika) teoriju istine (jednu
vrstu Tarskijeve rekurzivne definicije ili Konvencije), primjen-
ljivu za svaku moguu ontologiju. Istina reenica je apsolutno
zavisna od jezika, od njegove semantike strukture, i nikakva
ontologija to ne moe dovesti u pitanje, pa ni ontologija gene-
ralnih termina.
Empirijska teorija apsolutne istine koju trai Davidson je
teorija koja istinu uzima kao svojstvo strukture ili kao sintaksiko
svojstvo jezika, jer je "prevoenje isto sintaksiki posao, a ne
semantiki" (cf. Davidson, IT&Ip. 221), a pitanje referencije ne
spada u sintaksu. Sagledavajui tzv. paradoks referencije koji
165
lei u injenici da poznati pristupi teoriji znaenja, prije svega
metod konstrukcije od jednostavnih elemenata ka stvaranju cje-
line (tzv. the building-block method) ne moe dati nelingvistiku
karakterizaciju referencije, a niti holistiki metod, koji polazi od
itavih reenica nije u stanju navesti znaenje pojedinih njenih
dijelova, Davidson se u tekstu Reality Without Reference odluio
za jednu vrstu holistikog pristupa koji dokazuje "da mi moramo
odbaciti pojam referencije kao temeljni za neku empirijsku teo-
riju jezika"
Zadatak jedne empirijske teorije istine, koju Davidson zove
jo i apsolutnom teorijom istine (cf. Davidson, IT&I, 219), ne
treba nam da za prirodni jezik kae ta je istina generalno, nego
da pokae kako istina svake reenice pojedinanog jezika zavisi
od njene strukture i konstituenata, a takva teorija nema onda
potrebe da objanjava ili analizira pojam referencije. Dilema, da
li nam treba koncept referencije ili ne, za utvrivanje istine jedne
individualne reenice na bazi njene semantike strukture, moe
se otkloniti, smatra Davidson, uvoenjem distinkcije izmeu
objanjenja unutar teorije (explanation within the theorv) i
objanjenja teorije (explanation of the theorv):
"Unutar teorije su uvjeti istine jedne reenice navedeni naba-
civanjem posrulirane strukture i semantikih pojmova kao to
su satisfakcija ili referencija. Meutim, kad se doe do inter-
pretiranja teorije kao jedne cjeline, onda je pojam istine, pri-
mjenjen na zatvorene reenice, ono to mora biti povezano
sa ljudskim ciljevima i aktivnostima."25
24 Cf. Davidson, D. (1984): Inquiries into Truth andlnterpretation. Clarendon
Press, Oxford., p. 221
25 Cf. Davidson, D. (1984): Inquiries into Truth andlnterpretation. Clarendon
Press, Oxford., p. 222
166
Zadatak jedne empirijske teorije istine nije u postuliranju
uvjeta istinitosti reenica jedne teorije sa unaprijed izabranog i
aksiomatski osiguranog mjesta, nego prikupljanje uvjeta istini-
tosti individualnih tipova upotrebe reenica u svim njihovim
jezikim igrama, u "povezivanju poznatih istinosnih uvjeta svake
reenice sa onim aspektima ("rijeima") reenice koji se ponovo
pojavljuju u drugim reenicama" (cf. Davidson, IT&M, p. 25).
U tom smislu to Davidsonova empirijska teorija istine nita ne
postulira, ni strukturu ni referenciju, sadri se tvrdnja Rortva da
ovaj pristup nije "ni reduktivan ni ekspanzivan"2 , nego nain
tretiranja jezika na nain uporeivanja kontinegntnih svojstava
prirodnog jezika, prije svega njegove upotrebe i rekurzivnih uloga
reenica u razliitim jezikim igrama i njihovog obnavljanja kao
jedne komplicirane strukture. U tome bi se moda sastojao
Davidsonov lingvistiki perspektivizam: znaenje jedne rijei za-
visi od svih njenih znaenja.
Onaj, dakle, ko se obavezuje jednoj empirijskoj strukturalnoj
teoriji istine ili jednoj empirijskoj teoriji znaenja, koja je ravno-
duna spram ontologije, vie se ne obavezuje prostorno-vremen-
skim entitetima ili referenciji: sve je sada u tome da iskazi jedne
teorije imaju strukturalnu sinonimiju. Teorija strukturalne sino-
nimije naziva se analitikom istinom ili logikom istinom ili
strukturalnom sinonimijom reenica. Reenice treba da nalikuju
svojim istinosnim uvjetima, odnosno svojoj ekstenziji ili svim
drugim reenicama koje imaju istu strukturu ili istu istinosnu
vrijednost jer su one uvjet njihove istinitosti. U tome se sastoji
onaj stupanj holizma kojem Davidson govori u tehtu "Truth
and Meaning".
26 Cf. Rorty, R. (1989): Contingency, irony, and solidarity. Cambridge Univ.
Press, Cambridge. p. 9
167
4. Konceptualni relativitet (Quine) i njegova
radikalizacija (Davidson)
Quineov konceptualni relativitet zaet je prije svega njego-
vom kritikom analitikih dihotomija koje su vladale podrujem
atomistikog koncepta filozofije logike. Kritiku podjele izmeu
analitikih i sintetikih istina, odnosno stavova koji su (logiki)
istiniti zbog znaenja rijei i onih koji su istiniti zbog egzistencije
entiteta na koje se odnose, kao i kritiku redukcionizma, izloio
je Quine u djelu Two Dogmas of Empiricism. Zahtjev koji je
nastao iz kritike centralnih dogmi (starog) empirizma Quine je
opisao kao naturaliziranje epistemologije iji je rezultat pre-
tvaranje epistemologije u psihologiju, ili jo bolje reeno u psi-
holingvistiku. U tom smislu su znaajni Quineovi radovi Natu-
ralized Epistemology i posebno The Roots of Reference.
No prije svega treba rei da je razloge konceptualnog rela-
tiviteta ili specifinosti referencijalnog idioma Quine pronaao,
s jedne strane, u nedokuivosti referencije (ekstenzije, oznae-
nog) ili u ostenzivnoj impotenciji kod distribuiranih termina (cf.
Quine, OR, p. 40), a s drage strane u nedokuivosti znaenja
(intenzije, oznake) koje je relativno od aparata individuacije ob-
jekt-jezika i meta-jezika.
"Naa individuacija termina razdjeljene referencije, u engle-
skom, povezana je sa gomilom meusobno povezanih la-
nova i konstrukcija: mnoinskih zavretaka, zamjenica, bro-
jeva, 'je' identiteta i njegovih adaptacija 'isti' i 'drugi'. To je
hrpa meusobno povezanih sredstava u kojoj kvantifikacija
postaje centralna kada je organizacija simbolike logike na-
metnuta."27
27 Cf. Quine, W. v. O. (1969): Ontological Relativity and Other Essays.
Columbia Univ. Press, New York., p. 32
168
Govorei o nedokuivosti znaenja kao plauzibilnom izboru
notacije Quine je konceptualni relativizam prikazao kao mogunost
alternativnog konstruktivizma, odnosno kao vjerovanje u postojanje
vie djelotvornih, mada razliitih sistema (analitikih hipoteza ili
hipoteza prevoenja) prevoenja objekt-teorije u background-teoriju,
ili razliitih stilova podeavanja referen-cije i znaenja, te
konsekventno tome zastupao postojanje razliitih modela odnosa
prema objektima, ukoliko svi modeli zadovoljavaju iste (logike)
zakone teorije (cf. Quine, OR, p. 42). Postoje, prema tome, razliiti
naini eksplikacije jednog svijeta diskursa i njegovih varijabli kao
alternativne konstrukcije unutar kojih se moe izvriti redukcija na
druge varijable.
"Izrazi se saznaju samo uz pomo njihovih zakona, zakona
teorije povezivanja, tako da bilo koje konstrukcije koje se
pokoravaju ovim zakonima - Godelovi brojevi, na primjer -
su ipsofacto prikladne kao objanjenja izraza. Brojevi se opet
saznaju jedino kroz njihove zakone, zakone aritmetike, tako
da bilo koje konstrukcije koje se pokoravaju ovim zakonima
- odreeni skupovi, na primjer - su prikladni kao objanjenja
brojeva. Skupovi se opet saznanju jedino kroz njihove zako-
ne, zakone teorije skupova."28
Oslanjajui se na relativnost u pogledu entiteta predikacije,
Quine je uz ideju neodredivosti prevoenja, nastalu na tezi
nedokuivosti referencije, napravio korak ka totalitetu saznanja
unutar kojeg postoje razliite vrste spoznaje izraene u razliitim
formama jezika, od (1) iskaza uvjerenja (belief sentences), kojima
obiluje svakodnevni govor, preko (2) iskaza motrenja (ob-servational
sentences) empirijske znanosti, do (3) simbolikih
28 Cf. Quine, W. v. O. (1969): Ontological Relativity and Other Essays.
Columbia Univ. Press, New York. p. 44
169
parafraza i kanonske notacije teorijskih sistema apliciranih u
egzaktnim znanostima, i (4) filozofskih stavova onome to jest, kao
razliiti stupnjevi istog totaliteta znanja, koji imaju svoju psiho- i
oto-genezu, od stimulirajuih ekstralingvistikih znaenja (stimulus
meaning) do apstrakcija teorijskih znanosti.
Quine je posmatrao jezik kao socijalnu i kulturnu injenicu (cf.
Quine, W&0, p. 1), i osim fizikalnog pojma kauzaliteta uveo, kao dio
holizma i pragmatizma, socijalni kauzalitet koji potpuno mjenja i
dovodi u pitanje verifikacioni kriterij istinitosti iskaza motrenja.
"Samo u povezanosti sa situacijom ima stav neku isti-nosnu
vrijednost".29 U pojmu situacije prikrivena je Quineova teorija
relativizmu konceptualne sheme u metafori centra i periferije, tome
kako empirijski input koji dolazi sa periferije jedne teorije
transformira sredite (analitiko, logiko) same teorije.
Davidson je i u ovom pitanju radikalizirao Quineovu kritiku
epistemolokih dogmi starog racionalizma, zalaui se sada za ruenje
i tree dogme: dihotomije izmeu konceptualne sheme i sadraja. U
tekstu On the Very Idea of a Conceptual Scheme Davidson odbacuje
ideju one vrste konceptualnog relativiteta koja se zasniva na
razlikovanju sheme i sadraja, preduvjeta miljenja i referiranja koji
bi bili dati subjektu intrinsiki (kako kae Putnam) ili mentalno u
nekoj pre-individuativnoj fazi istine i strukture, s one strane jezika i
miljenja, ili ideju postojanju inkomenzurabilnih i razliitih
konceptualnih shema kao razliitih evidencija i onda razliitih opisa
svijeta. Mi, jednostavno, smatra Davidson, nemamo racionalnog
naina da dadnemo solidno znaenje takvoj ideji konceptualnog
relativizma kakvu zagovara
29 Cf. Quine, W. v. O. (1976): Die JVurzeln der Referenz. Suhrkamp, Frank-
furt/M (Quine, The Roots of Reference. Open Court Publishing Co., La
Salle, Illinois. S. 94
170
Quine koja bi se temeljila na ideji razliitih konceptualnih shema i
razliitih idioma identiteta i kvantifikacije: mi ne moemo prosuditi da
li su vjerovanja drugoga radikalno razliita od naih. No to opet ne
znai da konceptalne sheme nisu relativne na jedan drugi nain, na
nain objektivnog relativiteta, koji nastaje zbog zavisnosti strukture
reenica od strukture jezika, a ne od razliitosti elemenata koje
posjeduju razliiti jezici ili koje upotrebljavaju razliiti govornici istog
jezika. Relativizam Quineovog tipa dolazi upravo od zadravanja
referencije, ili od, u krajnjem sluaju, razliitog psiholongvistikog i
ontogenetskog porijekla izraza i jezikog ponaanja, to vodi u
kulturni i civilizacijski relativitet. Davidson smatra da jedino to se
mora postulirati u govornoj situaciji jeste princip tolerancije (charity)
sa kojim treba ui u razgovor sa drugim, a to znai prihvatati njegova
uvjerenja kao istinita sve dok se njegovo ponaanje slae sa njima.
Davanjem maksimuma smisla rijeima drugog mi poveavamo
mogunosti sporazuma. To znai radikalno interpretirati drugog sa
maksimalnim pridavanjem smisla. U eseju The Radical
Interpretations Davidson je izloio princip tolerancije (charitv) ili
radikalne interpretacije koja postulira odnos ili dranje u
komunikaciji sa drugim: "smatrati daje reenica istinita" (holding
sentence to be true, cf. Davidson, IT&I, p. 135) sa kojim se treba
ulaziti u diskurs sa drugim, koje je kao uvjerenje primjenjivo na sve
reenice.
Mogunost jedne empirijske teorije istine i njene aplikacije
nalazi Davidson u Tarskijevoj Konvenciji ili u njegovoj se-
mantikoj karakterizaciji predikata "istinito" za formalizirane je-
30 Cf. Davidson, D: On the Very Idea ofa Conceptual Scheme In: Rajchman,
J. & West, C. (1985): Post-Analytic Philosophy. Columbia Univ. Press,
New York. p. 142
171
zike31, s tim to ovu metodu Davidson eli primjeniti na prirodne
jezike. Pri tome Davidson korigira ovaj postupak traei mogunost
da njegov princip interpretacije prethodi razumijevanju kao princip
istine.
"U Tarskijevom radu T-reenice se uzimaju kao istinite zato
to se desna strana bikondicionala uzima kao prijevod isti-
nosnih uvjeta reenice za koju su navedeni. Ali mi ne moemo
prihvatiti unaprijed da korektan prijevod moe biti shvaen
bez prethodnog zauzimanja stanovita radikalne interpreta-
cije; u empirijskoj aplikaciji mi moramo napustiti to pret-
postavljanje. Ono to ja predlaem je da treba promjeniti
pravac opravdavanja: uvrtavanjem prijevoda Tarski je bio
sposoban da definira istinu; ideja koja se predlae sada jeste
da treba uzeti istinu kao osnovni pojam i izvesti jedno obja-
njenje prevoenja ili interpretiranja. Oigledne su prednosti
sa stanovita radikalne interpretacije. Istina je pojedinano
svojstvo koje se pripisuje, ili se pogreno pripisuje, izgo-
varanjima, zato to svako izgovaranje ima svoju interpre-
taciju; i istinu je prikladnije povezati sa sasvim jednostavnim
dranjima govornika."32
Razlozi zbog kojih je Rorty oznaio Davidsonovu teoriju jezika,
teoriju istine i teoriju znaenja kao epistemoloki bihej-
-i
viorizam33 lee upravo u Davidsonovom pojmu
interpretacije
31
Tarski je cijelo jedno poglavlje svoga rada posvetio dokazivanju da se u
prirodnim jezicima ne moe izvriti karaktcrizacija istinosnog predikata
zbog univerzalnosti i bogatstva prirodnog jezika. Cf. Tarski, A. (1956):
32
Logic, Semantics, Metamathematics. Oxford Univ. Press, London, pp. 153-
165
13 Cf. Cf. Davidson, D. (1984): Inquiries into Tntth and Interpretation.
Clarendon Press, Oxford., p. 134
Cf. Rorty, R. (1990): Filozofija i ogledalo prirode. Veselin Maslea, Sara-
jevo. Str. 256 (R. Rorty: Philosophy and the Mirror oj Nature. Princeton
University Press, 1980.)
172
koji teoriju istine uzima kao teoriju razumijevanja znaenja is-
kaza drugog govornika primjenom principa irokogrudnosti ili
tolerancije koji pretpostavlja da govornik ima namjeru iskazati
istinitu reenicu.
Za Davidsonovo epistemoloko stanovite presudno je ipak
njegovo inzistiranje na tome da je teorija istine jednog prirodnog
jezika teorija znaenja za taj jezik, a teorija znaenja, onakvu
kakvu je on elio kao mehaniku proceduru, jeste Tarskijeva
teorija istine ili (T) konvencija. Teorija znaenja je za Davidsona
teorija razumijevanja jer se u razumijevanju jezika krije njegov
misterij: naa sposobnost da ograniene resurse jezika kombini-
ramo na neogranien nain i da razumijevamo upravo taj neo-
granieni broj reenica koje smo u stanju producirati. Kako je to
mogue? To za Davidsona znai prije svega da su znaenja
reenica ovisna od njihove strukture i od rijei koje su njihovi
dijelovi, a teorija znaenja samo treba "opisati kako su znaenja
reenica ovisna od znaenja rijei" (cf. Davidson, T&M ). Me-
utim, ono stoje bitno lei u injenici da iako znaenja reenica
zavise od znaenja rijei koje ulaze u njih, to ne znai da su
znaenja reenica izgraena od znaenja rijei. Ovu injenicu
eksplicira Davidson u prvom dijelu eseja Truth and Meaning.
Ovo implicira holistiko shvatanje jezikih znaenja: struktura
reenica zavisi od znaenja rijei koje sadri, ali ne moemo
znati znaenje nijednog dijela ove strukture ako ne razumijemo
znaenje svake reenice u kojoj se taj dio pojavljuje34. Ovu vrstu
razumijevanja prema Davidsonu moe osigurati jedino rekurziv-
na definicija, ili ponavljanje strukture reenice ime se struktura
multiplicira i njeni se dijelovi povezuju bikondicionalom ("ako i
samo ako"). Ovo je unutarnje koreliranje (intra-korelacija) kao
samo-osvjeivanje strukture samoj sebi (izraz "self-con-
34 Cf. Davidson, D. Truth and Meaning. In: Cf. Davidson, D. (1984): Inquiries
into Truth and Interpretation. Clarendon Press, Oxford p. 60
173
scious" u vezi sa ovom temom uvodi Richard L. Kirkham u knjizi
Theories of Truth. A Critical Introduction. MIT Press, London,
1997, p. 242) a to bi se moglo prihvatiti kao "samo-oznaavanje
oznaenog" (Aristoteles je govorio "o poopavanju opeg", vidi
I dio rada), gdje je oznaeno "znak" ili "ime reenice" (jednako
Tarski u Logic, Semantics, Metamatematics, posebno u tekstu
The Concept of Truth in Formalized Languages), ili lijeva strana
kao objekt-reenica (objekt-jezik), odnosno reenica oznaena
navodnim znacima, a desna strana bikondicionala ista ta reenica
bez navodnih znakova obogaena predikatom "istinit" koja u
stvari ini prevod imena reenice u metajeziku. To je formulacija
Tarskijeve teorije istine, odnosno generalna shema istinitih re-
enica ili Konvencija I:
(I) R je istinita ako i samo ako p.
U ovoj formulaciji ili konvenciji, kada se primjeni na pri-
rodne jezike, holistiki i strukturalistiki pristup znaenju dolaze
u poseban odnos.
"Davidsonovo aktualno shvatanje onoga to jedna teorija zna-
enja u njegovom stilu obezbjeuje s obzirom na znaenja
individualnih rijei ukljuuje delikatno balansiranje napetosti
semantikog holizma i semantikog kompozicionalizma. Ovo
zadnje stanovite smatra, grubo reeno, da je znaenje svake
reenice funkcija znaenja njenih dijelova. Semantiki holi-
zam, koji se uobiajeno smatra kao suprotstavljen seman-
tikom kompozicionalizmu, dri, sasvim grubo reeno, da
jedino cijele reenice imaju znaenja. Premda je Davidson
eksplicitno prihvatio semantiki holizam, njegovo shvataje je
u stvari jedan pokuaj da se pomire te dvije pozicije. Re-
enice, a ne rijei, su nezavisno znaenjske."35
35 Cf. Kirkham, R. L. (1997): Theories of Truth. A Critical Introduction. A
Bredford Book, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, Eng-
land., p. 242
174
Ovo balansiranje holistikog i kompozicijskog principa u
teoriji znaenja, pa onda i u teoriji istine, omoguava Davidsonu
da ustanovi kako znaenje reenica ne daju nikakvi aksiomi ili
definicije znaenja pojedinih rijei, nego da teoremi ili I-reenice
daju istinosne uvjete (znaenja) svih reenica koje imaju istu
(logiku) strukturu. Odgovarajui na primjedbe koje su stavili
Lemmon, Castaneda, Chisholm, Martin, Cargile i Hedman na
neke ideje iznesene u tretiranju logike forme reenica koje izra-
avaju radnje/injenja (The Logical Form ofAction Sentences)
Davidson je u tekstu Criticizm, Comment, and Defence nedvo-
smisleno izrazio jednu misao koja je razbacana po mnogim nje-
govim drugim spisima: misao mehanikom prevoenu objekt--
jezika u meta-jezik, ili otvorenih reenica u zatvorene, ili jednih
logikih struktura u njihove strukturalne dvojnike.
"Ja sanjam jednoj teoriji koja pravi prijelaz od ordinarnog
idioma ka kanonskoj notaciji isto mehaniki, i kanonskoj
notaciji dovoljno bogatoj da uhvati, na svoj dosadan i eks-
plicitan nain, svaku razliku i vezu pravovaljano uvaavajui
posao teorije znaenja."36
5. Pragmatiki koncept strogog holizma:
kontingencija (Rorty) i internalistiki koncept
pragmatizma (Putnam)
Zbog holistkog pristupa problemima drutva, svijeta i je-
zika, te zbog viestrukog nastavljanja na neke temeljne ideje
Quinea i Davidsona, smatramo da je opravdano u ovom dijelu
rada govoriti pragmatikom konceptu holizma Richarda
36 Cf. Davidson, D. (1980): Essays on Actions and Events. Clarendon Press.
Oxford. p. 123
175
Rortva, iz kojeg je izvedena teorija kontingenciji jezika, kontin-
genciji sopstva i kontingenciji drutva kao osnova za jednu "post-
metafiziku kulturu" koja je ujedno ili zbog toga postreligijska.
S druge strane, Richard Rorty je u vie navrata navodio slinost
svoje filozofske koncepcije sa onom koju zastupa Hilary Put-
nam37, premda je ovaj svrstan prije svega u nastavljae Chom-
skog zajedno sa Fodorom i drugim transformativnnim grama-
tiarima. Za Putnama je odluujua tematika filozofije jezika, no
filozofski je interesantnija ontoloka i epistemoloka pozicija do
koje je doao bavei se jezikom.
(Epistemoloki bihejviorizam). Na emu se temelji saznanje
da saznanje nema temelja! - moda bi trebalo zapoeti postav-
ljanjem jednog ovakvog pitanja Richardu Rortyu. Odgovor da,
u svakom sluaju, filozofija nije niti moe biti temelj saznanja
korespondirao bi onom zahtjevu koji ne eli priznavanje neke
trajne i permanentne prirode ljudskog duha koja bi odreivala
jedno trajno i permanentno ponaanje ljudskih bia u svim mo-
guim svjetovima (situacijama: lingvistikim, moralnim, episte-
molokim). Ponaanje od konteksta do konteksta, od sluaja do
sluaja ("Svijet je sve to je sluaj" Wittgenstein), od jednog
pragmatikog modela djelovanja do drugog, zahtijeva novi tip
racionaliteta: hermeneutiko prilagoavanje kontekstu ili situ-
aciji.
U svojoj knjizi Philosophy and the Mirror of Nature Rorty
nastupa kao predstavnik antifundamentalistikog pristupa zna-
37 Cf. Rorty, R. Solidarity or Objectivity?, In: Rajchman, J. & West, C. (1985):
Post-Analytic Philosophy. Columbia Univ. Press, New York. p. 7. gdje
Rorty kae da stanovite koje on zastupa u filozofiji i koje naziva "prag-
matizmom" je uglavnom, ali ne sasvim, isto kao ono koje Hilarv Putnam,
u svom nedavnom djelu Reason, Truth, and History zove "intemalistikom
koncepcijom filozofije".
176
nju: on proglaava da ne postoji nikakvo zajedniko tlo, ili nikakv
povlatena epistemologija38, te da hermeneutika, za koju se sada
zalae Rorty, nije nikakav legitimni nasljednik epistemologije,
nego prije svega "nada za postizanjem saglasnosti" (Ibid., 307).
Epistemoloki bihejviorizam ili hermeneutiki konsenzus za koji
se zalae Rorty jeste u sutini pragmatski pristup saznanju koji
odbacuje dogmu postizanju racionalne saglasnosti zbog posto-
janja zajednike osnove znanja, morala, miljenja i ponaanja,
drugim rijeima da ne postoji algoritam koji objektivno obja-
njava razliitost utemeljujuih modela i reprezentacije.
Kritiku Jednog (teorijskog i epistemolokog shvatanja, dru-
tvenog i politikog ponaanja, lingvistikog i konceptualnog ha-
bitusa,...) ili onoga stoje Putnam imenovao "a God's Eye point
of view" (cf. Putnam, RTH, p. xi) izvrio je Rorty u djelu Con-
tingency, Irony, and Solidarity u figuri ironijskog intelektualca
ili liberalnog ironiara koji ne vjeruje u postojanje jednog algo-
ritma za rjeavanje moralnih problema, i koji odbacuje teologiju
i metafiziku. Jedan od zadataka kojeg je sebi postavio Rorty u
svojoj filozofiji jeste da zastupa "mogunost jedne liberalne uto-
pije, jedne takve u kojoj je ironizam, u relevantnom smislu,
univerzalan" (cf. Ibid., xv). To znai za Rortya, prije svega,
dospjeti do svijesti da je svijet "out there", a da istina nije "out
there": istina ne moe biti nezavisna od ljudskog duha (jer re-
enice ne mogu tako postojati), a svijet, premda je "out there"
nije nezavisan od opisa svijeta (Putnam je jednom metaforom da
"duh i svijet stvaraju duh i svijet" izrekao ovu misao relevant-
38 Cf. Rorty, R. (1990): Filozofija i ogledalo prirode. Veselin Maslea, Sara-
jevo. Str. 307. (R. Rorty: Philosophy and the Mirror of Nature. Princeton
Universitv Press, 1980).
177
nosti opisa svijeta). Rorty zakljuuje da 'jedino opis svijeta moe
biti istinit ili laan" (cf. Ibid., p. 5). Ne postoji privilegirana
jezika igra ili privilegirani opis svijeta koji bi bili utemeljeni na
nekoj unutarnjoj ljudskoj prirodi. Za potvrdu ove teze, a prije
svega teze da su samo reenice istinite ili lane, navodi Rorty
Davidsonov pristup jeziku koji ukazuje na kontingenciju jezika
kojeg upotrebljavamo. Davidson je prvi, smatra Rorty, odbacio
ideju jeziku kao medijumu izraavanja neke ljudske prirode ili
mentalnih (unutarnjih) stanja koja se prezentiraju ili reprezenti-
raju u jeziku (Ibid., 10). Prema Rortyu, Davidsonovo shvatanje
jezika nije ni redukcionistiko ni ekspanzionistiko, i najvie je
slino Wittgensteinovom zbog tretiranja alternativnih vokabulara
kao alternativnih orua koje se svodi na pitanje slinosti ili ra-
zlika upotrebe rijei.
U eksplikaciji stanovita kontingenciji jezika Rorty slijedi
onu liniju miljenja koja je naturalizirala duh i jezik i dovela
pitanja jeziku u rezonaciju sa cjelinom kauzalnih pitanja, su-
protno pravcu koji inzistira na korespondenciji i ujednaavanju
zadatih struktura jezika, svijeta i duha. Sa Davidsonovom apso-
lutno empirijskom teorijom jezika postignut je moralni i intelek-
tualni napredak u tom smislu to se jezik ne posmatra kao orue
nekog nehumanog kreatora, nego kao evolutivna, na bioloku i
falibilnu matricu ovjeka oslonjena djelatnost: jezik se stvara a
ne nalazi gotov niti u duhu niti u svijetu. Napredovanje ka kontin-
genciji jezika je napredovanje ka kontingenciji jezikih igara:
same jezike igre su kontingentne i ne pruaju mogunost fik-
siranja znaenja i upotrebe jezikih izraza.
"Kada se pojam 'opis svijeta' pomakne sa nivoa reenica koje
usmjeravaju kriteriji u jezikim igrama na nivo jezikih igara
kao cjeline, igre koje mi ne izabiramo pozivanjem na kriterije,

178
ideja da svijet odluuje koji opisi su istiniti ne moe vie imati
smisla."39
Rorty potpuno odbacuje bilo kakvu teoriju nekoj unutarnjoj
prirodi ljudskog duha ili uma iz koje se ustanovljavaju principi
istinitosti deriviranih saznanja svijetu, sopstvu i drutvu. U
odnos prema rjeavanju dileme solidarnost-objektivnost, prema
Rortvevom iskazu, treba ii "...s etnocentrizmom u jednoj ruci, i
sa pragmatizmom u drugoj ruci" Ono to je za pragma-tistu
elja da se bude objektivan, nije elja da se bude uvijek u pravu
(kao stoje Adorno spoitavao dijalektici) nego elja da se
postigne konsenzus ili intersubjektivni sporazum (cf. Ibid., p. 5)
(Internalistiki realizam). Hilarv Putnam je svoju poziciju
"unutarnjeg realizma" (the internal realism ) zasnovao na obja-
njenju jedne koncepcije istine koja treba objediniti i povezati
subjektivne i objektivne komponente naeg znanja aktualnom
svijetu ili svijetu mogueg iskustva i time za epistemologiju
osigurati ipak neku osnovu koja se ne bi mogla nekritiki od-
bacivati kao to to rade relativisti svih koncepcija, od Kuhna i
Feyerabenda do Rortva. Upravo je ovo zadravanje objektivne
komponente saznanja razlog zbog kojeg je Putnam odbio da
svoju poziciju identificira sa pozicijom relativista, naprimjer sa
Rortvevim pragmatikim ili strogim holizmom koji potpuno od-
bacuje objektivnost i centrira epistemologiju uz kontingenciju. U
tom pogledu Putnam vidi svoju poziciju slinu onoj koju je
izloio Kant i u kojoj je sproveo transcendentalnu analizu naeg
saznanja, a ne njegovu metafiziku analizu.
39 Cf. Rortv, R. (1989): Contingency, irony, and solidarity. Cambridge Univ.
Press, Cambridge., p. 5
40 Cf. Rortv, R. Solidarity or Objectivity?, In: Rajchman, J. & West, C.
(1985): Post-Analytic Philosophy. Columbia Univ. Press, New York. p. 12.
179
Putnam je najprije postavio distinkciju izmeu istine (truth)
i racionalnog prihvatanja (the rational acceptability), mada po-
stoji izmeu ova dva pojma izuzetno vrsta povezanost, jer kri-
terij koji odluuje tome ta su istinite ili neistinite injenice za
nas ("okretanje Zemlje" ili "mirovanje Zemlje", npr.) jeste upravo
racionalna prihvatljivost koja je ovisna od naeg sistema vri-
jednosti, nae konceptualne sheme, nae falibilne bilogije, naih
mogunosti upotrebe singularnih i generalnih termina, naeg
izbora opisa svijeta itd. Realizam Putnamove pozicije sastojao
bi se u tome to doputa da neka tvrdnja moe biti racionalno
prihvatljiva u jedno vrijeme i u jednoj konceptualnoj shemi i u
jednom sistemu vrijednosti i "za sebe istinita" (u sebi koherentan
skup stavova), mada ne i istinita (cf. Putnam, RTH, x), tj. in-
kompatibilna sa drugim sistemom vrijednosti ili sa samom so-
bom u drugo vrijeme. Ova diferencija je nastala prije svega na
Putnamovom uvjerenju da je mogu ne samo subjektivni rela-
tivizam (koji vodi kulturnom relativizmu), nego isto tako objek-
tivni relativizam koji je unutarnja realnost nae duhovne i teo-
rijske svijesti, naeg svijeta pojmova koji ine nau konceptualnu
shemu i konstelacija tih pojmova koje imaju razliite centre.
Drugo uvjerenje koje utemeljuje ovaj koncept jeste da racional-
nost nije odreena skupom nepromjenjivih kanona ili principa,
tj. da su "metodoloki principi povezani sa naim shvatanjem
svijeta, ukljuuju nae shvatanje samih sebe kao dijela svijeta, i
mijenjaju se sa vremenom" (cf. Putnam, RTH, x). U tome se
Putnam slae sa filozofima subjektivnosti, tj. sa onima koji za-
govaraju alternativne epistemologije (Feverabend) i inkomen-
zurabilne paradigme (Kuhn), koji dre da ne postoji fiksirani
ahistorijski organon koji odluuje tome ta treba smatrati ra-
cionalnim. No, s druge strane, Putnam ne eli iz te injenice
izvesti zakljuak da treba prihvatiti apsolutnu razliitost idioma
(npr. idioma identiteta i kvantifikacije na kojem Quine inzistira)

180
koja bi vodila kulturnom relativizmu (Quine, Rorty, francuski
strukturalisti,) i potpunom odbacivanju bilo kakvog utemeljenja
saznanja u neem objektivnom. Takve koncepte Putnam proglaava
alijeniranim, onim kojima treba suprostaviti nealijenirani koncept koji
dovodi u vezu racionalitet i vrijednosti (values). Reena jezikom
metafora ova koncepcija znai da "duh i svijet zajedno stvaraju duh i
svijet" (cf. Putnam, RTH, p. xi).
'"Unutarnji realizam' kojeg ja zastupam ima obadvije strane,
i pozitivnu i negativnu. Unutarnji realizam porie da postoji
neto takvo kao to su konceptualne sheme to nam slue tako
dobro - konceptulana shema common-sense objekata, sa nje-
nim nejasnim identitetom uvjeta i njihovih raspoloovih i
kontrafaktikih svojstava, ili znanstveno-filozofska shema
fundamentalnih partikula i njihovih "agregata"(to jeste, nji-
hovih mereolokih zbirova) - koja je "stvarno istinita". Svaka
od ovih shema sadri, u svojoj prezentnoj formi, dijeli koji
e je preokrenuti u to da postane "pogrena" u jednom ili
drugom smislu - djelie koji su tani ili pogreni zbog stan-
darda koji su svojstveni svakoj shemi, no pitanje koja je vrsta
"istinitosti" zaista "Istina" jeste pitanje koje unutarnji reali-
zam odbacuje."41
Putnam je u knjizi Reason, Truth, and History izvrio kritiku
mentalnog predstavljanja ili mentalne slike svijeta i korespondencije
koja poiva na odslikavanju logikih struktura svijeta i jezika na
jednom irem planu koji je ukljuio kritiku predstavljanja,
intenzionalnog odreivanja referencije, ideniteta i apri-orija mentalnih
opisa svijeta u nekoj semantiko-strukturalnoj (logiko-deskriptivnoj)
konstrukciji ili opisu koji ne referira na ekstra-mentalne objekte. Kao
prvo, misaone rijei i mentalne
41 Cf. Putnam, H. (1992): Realism with a Human Face. Harvard Univ. Press,
Cambridge, Massachusetts, and London, England., p. 96
181
rijei ne reprezentiraju intrinsiki ono na ta se odnose jer subjekt koji
ih ima i koji ih producira posmatra sebe samo kao "mozak u zdjeli",
koji ne moe ak niti sebe samog obuhvatiti izvana. Osnovni nain na
koji Putnam vri ovu kritiku reprezentacije kao nekog unutarnjeg tipa
odslikavanja sadri u sebi pretpostavku vlastitog odbacivanja ak kada
bi se takav tip predstavljanja proirio sa aktualnog na sve mogue
svijetove (meta-svijetove referencije): niti u jednom svijetu takvog
tipa referencije rijei ne mogu referirati na objekte ekstra-menatlnog
sadraja jer ne postoji kauzalna interakcija sa stvarima u terminima u
kojima one mogu biti opisane (cf. RTH, p. 17).
U kantijanskom stilu Putnam eli prije svega opisati nau
konceptualnu shemu (i po tome je blizak Strawsonovom naporu
izloenom u Individuals koji je takoer bio inspiriran Kantovom
kritikom uma), odnosno utvrditi koji su preduvjeti (precondi-tions)
miljenja, predstavljanja, i referiranja termina, a koji se ne nalaze u
nekoj formi apriornog rezoniranja, nego u sposobnostima prihvatanja
generalnih logikih konstrukcija, tj. u sposobnosti produciranja isto
teorijskih pretpostavki. U tom smislu vidi Hilarv Putnam svoju vezu
sa Kantovom transcendentalnom analizom jednog pojma -jer je to
analiza (u lingvistikom smislu oko kojeg se vode ovi Putnamovi
napori) preduvjeta referencije (thepreconditions of reference), i prema
tome, samog miljenja, budui se preduvjeti naeg miljenja
"izgrauju u samoj prirodi naeg duha" (Ibid, 16). Putnam odbacuje
ideju intencionalnosti izraza koja vodi ka utvrivanju znaenja rijei
kao nekom prethodnom povlatenom tipu mentalne reprezentacije.
Pojmovi, za Putnama, nisu mentalne prezentacije koje iznutra
reflektiraju na vanjske objekte, nego su "znaci koji se upotrebljavaju
na odreeni nain", a "znak odvojen od njegove upotrebe nije pojam"
(Ibid., 18).
182 183

Pojam referencije je kljuni kritiki pojam kojim Putnam ije naih vjerovanja izmeu sebe i sa naim iskustvima kako
pokazuje da slikovne teorije istine ili mentalne reprezentacije se takva iskustva predstavljaju u naem sistemu vjerovanja -
(korespondencije) sadre same u sebi svoju pretpostavku odbacivanja. a ne neka korespondencija sa, od uma nezavisnim ili od dis-
Svako postavljanje formalnih ogranienja i formalizacija koje bi kursa nezavisnim, 'stanjima stvari'" (cf. Ibid., p. 52).
htjele da fiksiraju referenciju singularnih termina, bila ta ogranienja
Prema tome, objekti na koje referiraju znaci naeg jezika ne
teorijske naravi i vezana za upotrebu kvantifikatora, ili operativne
postoje nezavisno od nae konceptualne sheme, a sami znaci nisu
prirode i vezana za primjenu supstitucija drugim izrazima, ne moe
nezavisni od toga ko ih i kako ih primjenjuje. U tom smislu se Putnam
uspjeti jer se tim "okonavanjem" (koje ionako nije mogue) ne
ograuje od subjektivnog relativizma tipa Feverabenda (uAnything
osigurava znanje tome na ta referiraju termini. Referencija
goes") to internalizam ne porie da postoje iskustveni inputi
individualnih termina ostaje neodreena ak i pod uslovom da se
(empirijski sadraj) naeg znanja, ali ti inputi nisu nezavisni od
aktualni svijet (referencije) proiri moguim svijetom (referencije).
njihovog opisa kojeg dajemo u naem vokabularu i od pojmova sa
Time deterministiko shvatanje da se referencija moe odrediti nekim
kojima raspolae naa konceptualna shema. Svaki iskustveni sadraj
intenzionalnim pojmom ne uspijeva.
(input) naeg znanja je konceptualno kontaminiran, a koherencija
Problem perspektive metafizikog realizma (koji zastupa
iskustvenih vjerovanja sa teorijskim vjerovanjima, kao i nae
mentalna predstavljanja), kojeg prema Putnamu u pogledu referencije
racionalno prihvatanje u dubokoj je vezi sa naom psihologijom,
dijeli Quine, Kripke42 (svojom teorijom vlastitim imenima kao
biologijom, kulturom koje odreuju vrstu nae objektivnosti ili
rigidnim designatorima koji zadravaju svoje znaenje u svim
objektivnosti za nas (Ibid., p. 55). Na ovom tragu je Putnam sproveo
moguim svjetovima) i drugi, lei u shvatanju da je svijet neki
diferenciju izmeu pojma istine i pojma racionalnog prihvatanja: istina
totalitet kojeg ine neke vrste objekata koji su neovisni od duha. Ovu
nije racionalno prihvatanje; racionalno prihvatanje je rastegljivu i
vrstu metafizike perspektive naziva Putnam "izvanjskom
ovisno od linosti i u tom smislu je stvar slaganja. Istina je idealizacija
perspektivom" (the externalist perspective ). Perspektiva koju Putnam
racionalnog prihvatanja, pa prema tome idealna forma koherencije.
zastupa i brani i koju naziva "unutarnjim realizmom" (the internal
Putnamu ne smeta teorija istine kao korespondencije nego
realism) karakterizira stanovite da da je pitanje tome ta su objekti
korespondecija koja se zasniva na mentalnom predstavljanju. Putnam
od kojih se svijet sastoji ima smisla samo unutar teorije ili opisa
smatra da inkompatibilne teorije nekada mogu izmeu sebe biti
svijeta, to onda implicira da ne postoji samo jedna istinita teorija ili
prevodive, to znai da mogu postojati (u sebi) koherentne, ali (izvana)
opis svijeta.
inkompatibilne konceptualne sheme "koje jednako dobro podeavaju
"'Istina' u jednom unutarnjem smislu jeste neka vrsta (ide- naa iskustvena vjerovanja" (Ibid., p. 73). Putnam smatra da ak i ako
alne) racionalne prihvatljivosti - neka vrsta idealne koheren- fiksiramo teoriju i fiksiramo objekte koji postoje, jo uvijek moe biti
------------------------- upotrebljeno beskonano mnogo naina da se naprave novi modeli
42 Cf. Kripke, S. A. (1980): Naming and Necessity. Basil Blackwell. Oxford. date teorije (Ibid., p. 74).
184
Racionalnost i racionalna prihvatljivost razlikuju se u tome to
racionalisti trae idelanu teoriju racionaliteta koja odluuje tome ta
se treba smatrati racionalno prihvatljivim uz pomo kriterijalnih
pojmova racionalnosti (verifikacije). Za svoju poziciju objektivnog
pluralizma (unutarnji realizam je u sutini upravo to) Putnam je
potraio argumentaciju u rehabilitiranju povezanosti injenica (facts)
i vrijednosti (values), tvrdei da ak i faktike tvrdnje pretpostavljaju
vrijednosti, kao to i znanost pretpostavlja jednu vrijednost -
vrijednost same istine. Tako je Putnam nau konceptualnu shemu,
odnosno preduvjete naeg miljenja i referiranja, odredio izborom
sistema vrijednosti -jer "izbor konceptualne sheme nuno reflektira
vrijednosne sudove, i izbor konceptualne sheme je ono na ta se
odnosi kognitivna racionalnost" (Ibid., 212).
Putnam u tekstu A Defense oflnternal Realism (cf. Putnam, RHF,
p. 40), branei svoju filozofsku poziciju unutranjeg realizma nasuprot
metafizikom realizmu i, 2, 3 (tri teze metafizikog realizma koje
odbacuje Putnam: 1. da se svijet sastoji od fiksiranog totaliteta
objekata koji su nezavisni od duha; 2. da postoji samo jedan istinit i
kompletan opis naina na koji svijet jest; 3. da istina ukljuuje neku
vrstu korespondencije) i idealizmu, i odgovarajui prije svega na
kritike koje su njegovim tezama iznesenim u Reason, Truth, and
History dali Hartrv Field i Gilbert Harman, eksplicira svoju vlastitu
filozofsku poziciju ("sliku"):
"Neka mi se dopusti da zakljuim tako to u rei neto vie
mojoj vlastitoj slici, jer ja zaista imam jednu sliku. Ne
smatram da je loe imati slike u filozofiji. Ono to je loe
jeste zaboraviti da su to slike i odnositi se prema njima kao
prema 'svijetu'. U mojoj slici objekti su nezavisni od teorije
u smislu da teorije sa inkompatibilnim ontologijama mogu
obadvije biti u pravu. Rei da su obadvije teorije u pravu ne
185
znai rei da postoje podruja 'tamo vani' kao entiteti sa
ekstenzijom i (jo dodatno) podruja u smislu logikih kon-
strukcija. To ne znai rei da postoji oboje, apsolutne pros-
torno-vremenske take i take koje su samo granice. To znai
rei da razliita pretstavljanja, razliiti jezici, razliite teorije
jesu jednako dobre u odreenim kontekstima. U tradiciji Ja-
mesa i Deweya to znai rei da sredstva koja su funkcionalno
ekvivalentna u kontekstu istraivanja za kojeg su doznaena,
jesu ekvivalentna u svakom pogledu onima koja imamo 'na
raspolaganju'"43
Zakljuak
Da ukratko sumiramo raspravu u ovom dijelu rada. Holistiki
koncept filozofije logike se pokazao kao filozofsko-znan-stveni
koncept koji ima svoju "manje holistiku" (Quine) i "vie holistiku"
(Davidson) fazu, koncept unutar kojeg se moe zagovarati relativni
empirizam i apsolutni empirizam, te koji raspolae takvim rasponom
ontolokih opredjeljenja od ontolokog relativizma (Quine) do
ontolokog neutralizma (Tarski), a u epistemolokom smislu od
povlatenih diskursa i povlatenih notacija jedne epistemoloke
ekonomije, do pragmatikog odbacivanja bilo koje utemeljivake
epistemologije ili do iskazivanja interesa za hermeneutiku metafiziku
ili intemalistiki realizam koji trai moratorij na Ontologiju i
Epistemologiju (Putnam).
Promjene kritikog i analitikog idioma, koji posreduje ovakve
transformacije, idu od scijentistikog i fizikalistikog, koji na kraju
krajeva ipak smatra da su bez obzira na svoju onto-
43 Cf. Putnam, H. (1992): Realism with a Human Face. Harvard Univ. Press,
Cambridge, Massachusetts, and London, England., p. 40
186
genezu i psihogenezu, a time i vezanost za jezik svakodnevnog
ivota, ipak najsigurnija ona znaenja rijei i reenica i itavih
teorija koja odreuje i producira znanost, a prije svega teorijska
fizika, do odbacivanja svakog znanstvenog diskursa, postavljanja
zahtjeva za znanstvenim anarhizmom i alternativnim metodama
saznanja, i sve do oduevljenja kontigentnim formama sazna-
vanja kontingentne stvarnosti i realnostu koju ine jezik, drutvo
i sopstvo.
Kako je prola logika u ovom relativizmu, internalizmu,
anarhizmu, inkomenzurabilnosti, neodreenosti i nedokuivosti
referencije ili pak znaenja? U svojoj povijesti logika je uvijek
bila stavljana u pitanje sjedne strane: ako je bila ugroena logika
opsega onda se razvijala logika sadraja, ako je bila ugroena
logika ekstenzije, razvijala se logika intenzije. Holistiku filo-
zofiju karakterizira ugroavanje logike u svim njenim moguno-
stima, ili u samim njenim osnovama. Jedino stoje ostalo donekle
poteeno ove i drugih vidova dekonstrukcije jeste zahtjev za
odgovarajuim opisom koji bi bio opis istine izveden na prag-
matiki, internalistiki, anarhiki, paradeigmatiki, ili falibilni
nain.
187
etvrti dio PRINCIP
LOGIKOG
1. Struktura konceptualne sheme
Probleme vezane za teorije koje se bave zadovoljavajuim
opisom konceptualne sheme izdvojili smo i dali im poseban dio
u knjizi. Zato smatramo da se tako razliite koncepcije, koje su
nastale unutar filozofije logike, mogu istraivati pod zajednikim
naslovom kao stoje ovaj koji smo uveli? Odgovor na ovo pitanje
slijedi dijelom ve iz naina na koji smo predstavili glavne to-
kove filozofskih miljenja koja su temeljena na korelaciji lo-
gikih, ontolokih i epistemolokih aspekata u zasnivanju i opisi-
vanju konceptualne sheme.
Iz naih dosadanjih istraivanja izdvojila su se tri pojma:
podmet (), injenica (fact), i promjenjiva (vari-
able). Ono to ove pojmove povezuje jeste da su izrazi za logiku,
ontoloku i lingvistiku openitost, koje svoje mjesto imaju u
strukturi iskaza i jednako tako u strukturi misli. Utvrdili smo da
se radi dinamikim (u logikom smislu) pojmovima, koji mogu
predstavljati vii stupanj logike openitosti i nii stupanj logike
openitosti, (matematiki iskazano od 1 + , + 1, do ), te
da u tom smislu njihovo mjesto u miljenju i jeziku nije fiksirano.
Vidjeli smo, osim toga, da su to pojmovi relacije, odnosno daje
njihova "logika openitost" relacione prirode ili da se njima
iskazuje stupanj ili rang relacija unutar jedne cjeline. Pitanje
strukture koju izgrauju takvi dijelovi misli i dijelovi jezika je,
188
ini se, takoer pitanje strukture relacija unutar miljenja i unutar
jezika. To znai da se miljenje i jezik mogu posmatrati kao polja
odnosa ili relacija koje ih ispunjavaju, s jedne strane, relacija
unutar konceptualnog sadraja, a sa druge strane, unutar gra-
matikog sadraja kojeg ine elementi jezika. Kako se ova dva
polja relacija odnose izmeu sebe i kako se odnose prema "re-
lacijama" izvan sebe? Odgovor na jedno takvo pitanje treba po-
kazati kako te strukture funkcioniraju i stvaraju ukupnu mreu
odnosa i relacija koja se moe nazvati pojmom svijeta u filozof-
skom smislu ili svijetom pojmova u znanstvenom smislu.
Vidjeli smo da se stanovita filozofije logike ovom pitanju
kreu od onih koja smatraju da postoji neto takvo kao to je
konceptualna shema (Strawson), kao permanentno i nepromje-
njivo jezgro ljudskog miljenja koje je ahistorijsko i koje trpi
samo promjenu svoga opisa1 zbog stalne promjene kritikog i
analitikog idioma u filozofiji. U sutini je to primjena kantijan-
ske analize ili kritike istog uma u istraivanjima filozofije jezika
i u lingvistici samoj kao zasnivanje jeziko-gramatikog apri-
orija2, koja otvara pitanja uloge transcendentalnog argumenta u
znanosti,3 odnosno, kako smatra Hilarv Putnam, potrebno je "is-
traivati preduvjete miljenja i referencije koji su dati u duhu i
od kojih nije neovisan na opis svijeta i nae shvatanje istine:
istina nije vrhovno naelo, sama istina dobija svoj ivot od naeg
kriterija racionalne prihvatljivosti."
1 Cf. Strawson, P. F. (1990): Individuals. An Essay in Descriptive Metaphys-
ics. Routledge, London and New York, p. 10
2 Cf. Apelt, K. O. (1980): Transformacija filozofije. Veselin Maslea, Sara-
jevo. Str. 71.
3 Cf. Bieri, P., Horstmann, R-P., Kruger, L. (ed.), (1979): Transcendental
Arguments and Science. D. Reidel Pub. Comp., Dordrecht-Boston-London.
4 Cf. Putnam, H. (1981): Reason, Truth, andHistory. Cambridge Univ. Press,
p. 130
189
U drugom pravcu su ila miljenja da postoji dualizam kon-
ceptualne sheme koji je posljedica generalne "epistemoloke bi-
furkacije",5 otkrivene najprije u istraivanjima principa matema-
tike, a koja se manifestira kao konceptualna i doktrinarna strana.
Konceptualna strana epistemologije je ila ka istraivanju zna-
enja pojmova (teorija pojmova ili znaenja), a doktrinarna se
bavila zadovoljavajuom (formalnom i materijalnom) definici-
jom istine ili karakterizacijom predikata "istinito". Razvoj filo-
zofskih istraivanja jedne i druge strane doveo je konceptualnu
stranu do otkria kontekstualne definicije (Bentham i Frege) i
vezanja teorije skupova za logiku (Cantor, Frege, Russell, Wit-
tgenstein, Carnap, Tarski), a razvoj konceptualne sheme u dok-
trinarnom pravcu do razliitih tipova racionalne rekonstrukcije,
od iskaza motrenja i jezika ulnih datosti, do rekurzivnih de-
finicija, tj. do shvatanja daje vanjski svijet jedna vrsta znakovne
konstrukcije. Quine je utvrdio daje ova generalna epistemoloka
bifurkacija na konceptualno i doktrinarno, tj. da je pitanje ta
znae iskazi i kako se zna neto njihovoj istinitosti, povezano
prije svega sa jezikom stvari ili sa iskazima motrenja koje su
zaliha ili skladite evidencije znanstvenih hipoteza (cf. Quine,
OR, p. 88). To znai da iskazi motrenja (observation sentences)
i jezik ulnih datosti uvjetuju jednako evidenciju znaenja rijei
i istine iskaza (stimulus meaning). U tom smislu Quine smatra
da "je iskaz motrenja kamen temeljac semantike" (Quine, OR,
p. 89), a oni su situirani na periferiji jednog znanstvenog korpusa
ili teorije, pri emu svaka promjena ekstralingvistikih stimu-
lacija producira promjene u centru konceptualne sheme. Quine
je, prije nego stoje napisao Philosophy of Logic, (1970) smatrao
da je "istina generalno zavisna od jezika i ekstra-lingvistikih
5 Cf. Cjuine, W. v. O. (1969): Ontological Relativitv and Other Essays.
Columbia Univ. Press, New York, p. 71
190
injenica" (FLPV, . 36), a tek u Philosophy of Logic iznosi miljenje
da je logika produkt dva faktora: istine i gramatike, te odbacuje
teoriju skupova kao upotrebljivu za logiku (cf. Quine, PhL, p. vii, 64).
Ovdje Quine ve odbacuje, u jednom smislu, problem referencije i
definira logiku istinu kao "iskaz ija je gramatika struktura takva da
su svi iskazi sa tom (logikom!) strukturom istiniti". 6 U ovom djelu
Quine se potpuno okree unutarnjoj strani konceptualne sheme, njenoj
strukturi tvrdei da je upravo logika struktura iskaza ono od ega
zavisi istinitost iskaza, a ne strukturalna deskripcija (notacija) logike
strukture. Ovdje Quine zamjenjuje kvantifikacionu interpretaciju
varijable sa supstitutivnom interpertacijom i iskazne funkcije sa
valjanom logikom shemom: iskaz je logiki istinit ako iz supstitucije
iskaza sa prostim dijelovima iskaza slijedi jedino istina (cf. PhL, 55).
ta supstitutivna interpretacija logike i logike istine donosi; zbog
ega Quine najednom odbacuje teoriju skupova, i zato predikat
istinito ne karakterizira vie na nain na koji to ini kvantifikaciona
interpretacija varijable ("biti, znai biti vrijednost varijable")?
"Evidentna filozofska prednost u pomaganju sa ovom supsti-
tutivnom definicijom, a ne sa otvorenom teorijom modela,
jeste da tedimo na ontologiji. Dovoljne su reenice, ak
reenice objekt-jezika, umjesto svijeta skupova koji se mogu
specificirati i koji se ne mogu specificirati... Na ovaj nain,
kada nastane prilika za reviziju teorija, mi smo u prilici da
izaberemo teorije iji su zahtjevi jednostavniji. Tako napre-
dujemo uvijek za korak kad god naemo mogunost smanji-
vanja ontolokih izdataka nekom pojedinanom sektoru."7
6 Cf. Quine, W. v. O. (1970): Philosophy of Logic. Prentice-Hall, New York,
p. 58.
7 Cf. Quine, W. v. O. (1970): Philosophy of Logic. Prcntice-Hall, New York,
p. 55.
191
Hao Wang je u studiji Beyond Analvtic Philosophy (1988),
imenovao Quineovu filozofsku poziciju "logikim negativiz-mom",8
zbog toga to se njegova najpoznatija djela bave iskljuivo
negativnim tezama (neodreenost prevoda, ontoloki re-lativitet,
nedokuivost referencije i znaenja), sve do potpune promjene stava
prema logici i konceptualnoj shemi promjenom odnosa prema teoriji
skupova i kvantifikacionoj interpretaciji varijable. Wang smatra daje
ovaj okret ka supstitutivnom strukturalizmu naputanje formalizma i
okret ka intuicionizmu do kojeg je dolo zbog okreta u psihogenetsku
i ontogenetsku interpretaciju znaenja i referencije.9
Trei pravac u definiranju konceptualne sheme pruili su Donald
Davidson i drugi koji su smatrali da je istina reenica apsolutno
zavisna od lingvistikih injenica, odnosno od strukture jezika i da je
u tom smislu ravnoduna na koje se entitete odnose izrazi, pa je i
pojam referencije apsolutno nepotreban. Ovo shvatanje je nastalo na
odbacivanju tree dogme empirizma koje je sproveo Davidson 10,
odnosno odbacivanju dihotomije forme i sadraja, konceptualne
sheme i onoga to ona u iskustvu organizira. Umjesto razmatranja bilo
generalne bilo parcijalne konceptualne sheme potrebno je pronai
zadovoljavajuu formu razumjevanja ili zadovoljavajui princip
razumijevanja jezike komunikacije i beskonanog broja formi izraza.
Taj princip je Davidson predloio kao princip tolerancije ili princip
istine11 koji
8 Cf. Wang, H. (1988): Beyond Analytic Philosophy. MIT Press. Cambridge,
Massachusetts, London, England, p. 9
9 Cf. Wang, H. (1988): Beyond Analytic Philosophy. MIT Press. Cambridge,
Massachusetts, London, England, p. 149
10 Cf. Davidson, D. (1984): Inquiries into Truth andInterpretation. Clarendon
Press, Oxford.
11 Cf. Davidson, D. (1984): Inquiries into Truth and Interpretation. Clarendon
Press, Oxford, p. 134
192
je vrsta uvjerenja, tolerancije ili irokogrudnosti kojom se sva-
kom izgovaranju reenica drugog unaprijed priznaje intencija da
bude istinita. Time se radikalnom interpretacijom reenica dru-
gog postie ono to se ne moe postii radikalnim prevoenjem
kod Quinea.
U ovom dijelu rada mi neemo pledirati za jedan, drugi ili
trei opis konceptualne sheme, nego emo pokuati iznijeti vla-
stiti stav ovom pitanju, traei uporita naeg razumijevanja u
onim mislima za koje smatramo da mogu doprinijeti jednom
revizionarnom aspektu. U tom smislu mi se ovdje neemo baviti
onim ta limitira konceptualnu shemu, njen odnos prema jeziku
koji je dovodi u apsolutnu ili relativnu zavisnost, ili njen odnos
prema ekstralingvistikim injenicama, jer smatramo da to uk-
ljuuje niz duplikacija; tim se pristupom, kako kae Carnap,
dupliciraju ili entiteti ili termini. elimo govoriti unutarnjem
principu koji iznutra suava ili proiruje konceptualnu shemu,
postavlja je kao jednu trenutnu simulaciju ili logiki dobro ure-
enu formu lingvistikog i ekstralingvistikog plana, i transfor-
mira je na drugom nivou u sasvim drugu strukturu sa istim
sadrajem ili sa sasvim drugim sadrajem. Nae je pitanje pitanje
strukture konceptualne sheme, njeno funkcioniranje, njena kon-
strukcija i dekonstrukcija, formacija i transformacija, iji opis se
samo indirektno moe dovesti u vezu sa psiholokim terminima
"sticanje" i "promjena miljenja". Vodee pitanje je: na temelju
kojeg principa, jednog ili vie njih, je sve to mogue, ili koji
princip harmonizira sve simulacije u kojima se pojavljuje jedna
forma iskaza, kao ona koja moe biti racionalno prihvaena,
racionalno odbaena ili jednostavno zaboravljena (ne u psi-
holokom smislu) ili djelomino transformirana ili pak nepo-
novljiva?
193
Tarskijeva rekurzivna definicija ili Konvencija () kojom
se harmonizira lijeva i desna strana bikondicionala,12 Cantorova
dva principa produkcije (die Erzeugungsprincipie) i princip zaus-
tavljanja produkcije mnogostrukosti (die Beschrackungsprin-
zip)13, Strawsonovi kriteriji identifikacije i re-identifikacije par-
tikula14, Quineove pre-individuativne i individuativne faze go-
vora i referencije15 (miljenja takoer?), Fregeova teorija pos-
matranja imena kao stavova i stavova kao imena16, Russellova
teorja konanih opisa17 , Wittgensteinova teorija "jezikih igara"
koje su mnogostruke i nefiksirane (kontingentne), Davidsonov
princip tolerancije ili radikalna interpretacija koja postulira:
"smatrati da je reenica istinita" (holding sentence to be true)18 sa
kojim se treba ulaziti u razgovor sa drugim, - sve su to reference
za ovu temu koje se sabiru u pojmu variable (multiplicirane
logike openitosti) i matematikom pojmu sekvence koji
predstavlja izraz semantike multiplikacije. Predstaviti u jeziku
multipliciranu logiku openitost, odnosno iznai zado-
voljavajuu semantiku multipliciranu openitost ili zadovolja-
12 Cf. Tarski, A. (1956): Logic, Semantics, Metamathematics. Oxford Univ.
Press, London, p. 188
13 Cf. Cantor, G. (1962): Grundlagen einer allgemeinen Manningfaltigkeit-
slehre. In: G. Cantor, Gesammelte Abhandlungen mathematischen undphi-
losophischen Inhalts. Georg Olms, Hildesheim. S. 167.
14 Cf. Stravvson, P. F. (1990): Individuals. An Essay in Descriptive Metaphvs-
ics. Routledge, London and New York. p. 42.
15 Cf. Quine, W. v. O. (1969): Ontological Relativity and Other Essays.
Columbia Univ. Press, New York. p. 12
16 Cf. Frege, G. (1962): Uber Sinn und Bedeutung. In: G. Frege, Funktion,
Begriff, Bedeutung. Vandenhoeck & Ruprecht, Gottingen. S. 41.
17 Cf. Russell B. (1966): On Denoting. In: Logic and Knowledge. London.
18 Cf. Davidson, D. (1984): Inguiries into Truth and Interpretation. Clarendon
Press, Oxford. p. 134
194
vajuu kanonsku notaciju (re-deskripciju), bio je zadatak koji je
pratio sve koncepte filozofije logike.19
Kako stvar stoji sa konceptualnom shemom sa stanovita
ovih istraivanja koja su voena uglavnom pod zahtjevom izna-
laenja odgovarajue teorije istine kao odgovarajue notacije
znaenja, koja bi ustanovila ekonomiju miljenja a time i po-
vlatenu epistemologiju kao povlatenu vrstu diskursa, bilo je
odreivano iz pravca razliitih gledanja na znaenje, referenciju,
koherenciju, semantiku korespondenciju itd. No u epistemo-
lokom smislu promatrano bila je to potraga za jednim principom
iz kojeg bi se mogla izgraditi graevina svijeta misli i iz kojeg
bi se onda mogla opravdati (the justification) i sama procedura
te konstrukcije. Generalno gledano to je bila potraga za prin-
cipom konzistencije jedne ili svake mogue konstrukcije u kojoj
je trebala uestvovati logika forma i forma jezika kao jedin-
stvena forma dokaza. Mi ovaj princip sada elimo nazvati prin-
cipom logikog i njegovom karakterizacijom pokuati datu jedno
shvatanje kako se taj princip odnosi unutar konceptualne sheme.
Karakterizacija predikata "logino", koju je ovdje potrebno po-
duzeti, osim tvrdnje da se izvorno ovaj predikat odnosi na misli,
njihove dijelove i na cjelinu pojmovnog sadraja, ukljuuje u
sebi i rezonanciju prema karakterizaciji predikata "istinito" koji
19 Prof. Michael Dummett, koji je u novije vrijeme objavio niz knjiga i studija
filozofiji Gottloba Fregea, naroito naglaava da se u pokuaju pred-
stavljanja multiplicirane openitosti (multiple generalitv), tj. u pokuaju da
se iznae jedan mehanizam analize uz pomo kojeg e se moi dati opis
reenica koje sadre multipliciram! openitost, sastoji pionirski posao i
znaaj Fregeovog Begriffsschrifta. "Frege is able for the first time in historv
of logic to give an adequat aecount of the logic of statements involving
multiple generalitv, and to introduce variables for relations and funetions".
Cf. Dummett, M. (1981): FREGE. Philosophy ofLanguage. Second Edi-
tion. London, p. XXXVI.
195
se pripisuje iskazima. Takvu karakterizaciju je dao Frege u svom
istraivanju strukture misli (Gedankengefuge) i strukture iskaza
(Satzgefuge),20 dok su neki drugi, kao npr. Hilarv Putnam sma-
trali da je "relacija izmeu racionalne prihvatljivosti i istine re-
lacija dva razliita pojma: jedna tvrdnja moe biti racionalno
prihvatljiva ujedno vrijeme, a da ne bude istinita..."21
Mi smatramo daje za istraivanje konceptualne sheme va-
nije uiniti prethodnu karakterizaciju predikata "logino" nego
predikata "istinito" ili "injenica je" (' (') zato to je u sluaju
ova dva posljednja predikata njihova primjena na propozicije,
kao iskazane misli, na reenice kao izraze iskaza, i na izgovaranja
izraza iskaza samo udaljavala i smanjivala mogunost da se jasno
utvrdi emu se ti predikati pripisuju: (1) mislima koje se izra-
avaju, (2) iskazima misli kao materijalnim objektima, ili (3) go-
vornim situacijama izricanja misli. Predikat "logino" osim toga
ima iru upotrebu od dva druga predikata i u jednom smislu ih
obuhvata. Ontologija analitike filozofije, koja je prikovana za
istinosne vrijednosti jezikih izraza, ne moe se pomai iz istog
razloga iz kojeg se nije mogla pomai iz mree tautologija i
kontradikcija parmenidovska ontologija Sfairosa koja je tvrdila
da se nebitak ne moe ni misliti ni iskazati, sve dok je Platon
nije redefinirao sa stanovita ortologije i dok nije pronaeno
mjesto negacije u logikom prostoru.22 Svako redefiniranje on-
tologije nuno vodi kroz redefiniranje konceptualne sheme i izna-
laenje prostora za logike konstante i logike varijable na drugi
nain nego onaj koji nudi kanonska notacija, posebno zbog toga
20 Cf. Frege, G. (1966): Logische Untersuchungen. Vandenhoeck & Ruprecht.
Gottingen. S. 73
21 Cf. Putnam, H. (1981): Reason, Truth, andHistorj. Cambridge Univ. Press,
p. x.
22 Cf. Pelletier, F. J. (1990): Parmenides, Plato, and the Semantics ofNot-
Being. Univ. of Chicago Press. Chicago and London.
196
to postoje forme miljenja, kao vievrijednosne i devijantne
logike, u kojima se pokazuje da neki logiki zakoni, kao npr.
zakon iskljuenja treeg, ne vae.
Ovdje je moda i mjesto da se navedu razlozi za nae bav-
ljenje radije filozofijom logike a ne filozofijom jezika. Koncepti
koji su polazili od ideje da je jezik empirijska osnova istraivanja
logike strukture, da su u samoj jezikoj strukturi poloene lo-
gike strukture, te daje na taj nain struktura jezika (Satzgefiige)
identina strukturi misli (Gedankengefiige), i na kraju, da zajedno
odslikavaju, putem dvostruke prirode simbola kojoj je kao
dijabolikoj govorio Frege, logiku strukturu svijeta, propala je
zbog nemogunosti da se u jednom jeziku progovori njegovoj
fenomenalnoj (prostorno-vremenskoj) i strukturalnoj (idealnoj)
izgradnji. Paradoks kojeg je otkrio Russell u Fregeovoj teoriji
klasa, i nain kojim je bilo pokuano otklanjanje tog paradoksa
(teorija tipova), doveli su kasnije do razdvajanja objekt-jezika i
meta-jezika, do objekt-teorije i background-teorije. Sve dok Tar-
ski nije dao zadovoljavajuu, u formalnom i materijalnom smislu,
teoriju istine za formalizirane jezike, nije se pristupilo istrai-
vanju rekurzivnog karaktera formalizacija, pa onda ni rekurziv-
nom karakteru upotrebe prirodnog jezika. Filozofija koja je sma-
trala daje jezik apriorna struktura misli, uinila je ono aposteri-
orno apriornim.
Mi smatramo da niti struktura jezika, dakle struktura gra-
matikih konstrukcija, niti struktura misli, ili struktura logikih
kategorija, ne mogu mjenjati nita osim svog centra i svoje pe-
riferije promjenom svojih sekvenci i njihovih modela simulacije
(virtualnih klasa, kako ih je nazvao Quine) jedne dobro ureene
konstrukcije (misli, fraza, reenica, notacija), ili jednog mi-
23 Cf. Tarski, A. (1956): Logic, Semantics, Metamathematics. Oxford Univ.
Press, London, p. 198.
197
ljenja, koje se u jednom trenutku organizira kao dobro ureena
formula (iskaz, diskurs, ili obian razgovor), a u drugom raspada
na elemente koji moda vie nikad nee ponovno zajedno initi
istu formu; ta sve tome doprinosi, biloka, socijalna, psiholoka
ili povijesna struktura, ini drugi predmet istraivanja, kao i nain
na koji konceptualna shema mjenja navedene strukture, no to
nije samo promjena opisa svijeta nego trai upotrebu objektivnih
sredstava (intelektualnih, povijesnih, materijalnih, biolokih, i
socijalnih matrica kojima je govorio Dewey) u kojima se pre-
thodna konceptualna shema uvrstila, kao npr. u tehnici.
U razliitim kulturama razliiti jezici, u razliitim jezicima
razliite konceptualne sheme, u razliitim konceptualnim she-
mama razliiti kritiki i analitiki idiomi, u njima razliiti idiomi
identifikacije i kvantifikacije, zbog toga razliite oznake i zna-
enja, te na kraju razliite ontologije i oznaeno: to je stanovite
ontolokog, epistemolokog, kulturnog i konceptualnog relati-
viteta kojeg je zastupao Quine prije nego to je odbacio teoriju
skupova i kvantifikacijsku interpretaciju varijable (objektno ve-
zane varijable) i zamijenio je supstitutivnom interpretacijom ko-
jom se oznaava kraj shvatanju da "biti, znai biti vrijednost
varijable" (biti realna klasa ili biti realna relacija).
S druge strane Davidson smatra da takvu argumentaciju ili
takvu vrstu relativizma treba odbaciti u potpunosti. Ne postoji
takva koceptualna organizacija izvanjskog, vanlogikog i ekstra-
lingvistikog koja bi se odraavala na razliitost kvaliteta evi-
dencije. Ne postoje zato razliite i nesamjerljive konceptualne
sheme na koje se u svrhu sporazuma i odvijanja komunikacije
ne moe primijeniti princip tolerancije (charyty). Ono emu
Davidson nije govorio, a to bi se moglo izvesti iz njegovog
tretiranja jezika, jeste da jezik posjeduje takoer modele simu-
lacije svoje upotrebe (fraze, rekurzivni dijelovi reenica, ak i
198
rekurzivne situacije izgovaranja u kjima se upotrebljavaju) koje
mu osiguravaju njegovu rekurzivnu sposobnost. Izbor modela
simulacije u upotrebi (u kontekstu) je izbor strukture koju ispun-
javaju uesnici jedne komunikacije i koji se mogu naputati istog
asa kad se zasnuju: "htio sam rei to, ali sam rekao ovo", "htio
sam rei ovako, ali je ispalo tako", "mislio sam rei to, ali..."
Jezik simulira svoje modele upotrebe koji se nameu jedno-
stavnou, jednako kao to upotreba jednog modela trenutno
podeava znaenje i referenciju njegovih izraza.
Naa je namjera da u pogledu pitanja konceptualnoj shemi
pruimo argumentaciju za uspostavljanje opisa unutarnje struk-
ture konceptualne sheme, opisa njene unutarnje diferenciranosti,
njene strukture od koje zavisi struktura misli. Da li je struktura
konceptualne sheme rekurzivna, da li je sav mentalni i psihiki
sklop rekurzivan, tome treba tek prosuditi. Pitanje koje je
zbunjivalo Davidsonovu teoriju apsolutne empirijske istine je
pitanje proirivanju saznanja, iznicanju novih predikata u meta-
teoriji ili meta jeziku za iju karakterizaciju nema sredstava u
konanom vokabularu jednog prirodnog jezika. Na to pitanje
moe odgovoriti jedino generalna gramatika konstrukcija. Re-
kurzivna definicija na kojoj poiva Tarskijeva konvencija (T) u
sutini znai da se jedan iskaz istovremeno posmatra kao svoje
ime i kao svoj predikativni dio, to je ve Fregeovo dostignue.
Ali rekurzivnost moda ne proiruje saznanje nego ponovno pre-
poznaje jedno te isto, ili reeno Fregeovim izrazima, radi se
"Wiedererkennungsurteile" ("sudovi ponovnog prepoznavanja"
istinitosti ili lanosti, istinosne vrijednosti, predmeta, znaenja).
Istraivanje rekurzivnosti konceptualne sheme stoji pred upitom
transformaciji uvjerenja, promjeni miljenja, proirivanju sa-
znanja.
U ovom dijelu naa namjera je da pruimo vie argumen-
tacije za etvrtu hipotezu koja je navedena u Uvodu, naime da
199
se konceptualna shema kojom raspolaemo sastoji iz polivalent-
nih konceptualnih sekvenci i da se njihov odnos regulira pri-
mjenom ili funkcioniranjem principa logikog koji je razliit od
logikih principa. Ovaj dio spada u revizionarni dio filozofije
logike kojom smo se bavili do sada. Argumentacija se moe
potraiti od Herakleitesove enantiotropijske (unatrag okrenute)
harmonije, preko Putnamovog uenja lingvistikim stereotipo-
vima, transformativne gramatike koja razlikuje dubinsku i po-
vrinsku strukturu pri emu dubinska/logika generira povrinske
strukture, posebno Quinevih stavova stupnjevima pre-individu-
ativne lingvistike faze i openito govora i miljenja koje je
predmetno usmjereno, do Tarskijeve i Davidsonove emfaze
rekurzivnosti. Stabiliziranje znaenja i referencije ili njihovo har-
moniziranje je centralna zadaa funkcioniranja principa logi-
kog. Hao Wang je u novije vrijeme dao jedan vlastiti opis kojeg
je nazvao "fenomenografija" (phenomenography), i pod kojim
je podrazumjevao rekurzivnost same filozofije, meta-filozofiju.
Mi smo ve u Uvodu uvrstili u svoj hipotetiki okvir tvrdnju
da se logika struktura sastoji se od razliitih konceptualnih she-
ma (sekvenci). Oslanjajui se na istraivanja u filozofiji logike,
koja smo do sada naveli, na istraivanja u podruju filozofije
duha i artificijelnih oblika saznanja, smatramo da moemo razli-
kovati izmeu:
1) i'nira-konceptualne sekvence sheme / podeavanje smisla,
2) mier-konceptualne sekvence sheme / podeavanje znaenja,
3) erfra-konceptualne sekvence sheme / podeavanje oznaenog,
pri emu na razliitim nivoima konceptualnih shema vae ra-
zliiti kriteriji istinosne vrijednosti i razliite forme miljenja
koje su sastavljene od sekvenci.
24 Cf. Wang, H. (1988): Beyond Analytic Philosophy. MIT Press. Cambridge,
Massachusetts, London, England, p. 10, i itavo poglavlje 5.
200 201

Prvi nivo konceptualne sheme ili intra-konceptualna sekven- ili zakona koji djeluje u sukcesiji dijelova zavisi vrsta sekvence
ca, kao kriterij za utvrivanje istinosne vrijednosti ima jednu na intra-konceptualnom nivou.
vrstu ortonimije, a kao osnovnu formu struktuiranja ili pode- Na drugom nivou konceptualne sheme ili inter-konceptual-
avanja smisla multiplikaciju. Intra-konceptualni sadraj ili jedna noj sekvenci kao kriterij utvrivanja istinitosti stoji jedna vrsta
/neka, neodreena misao (a ne ova ili ona odreena misao) jeste ortologije, a kao forma miljenja ili forma odnosa misli prema
produkt svojih dijelova, jedna vrsta multiplikacije ili multiplici- logikom predmetu (misli ili sudu ili pojmovnom sadraju) for-
ranog pojma ili ak samo reduplikacije sadraja. Jednostavno, ma generalizacije. Generalizacija je drugi stav misli prema lo-
imamo neku misao iju istinosnu vrijednost ne znamo, tj. ne gikom predmetu. Pitanje je sada kako nastaje jedna forma ge-
znamo da li je istinita ili lana. Reeno Fregeovim izrazima mi neralizacije ? Popavanjem opeg, ili, uzimanjem onoga to je
imamo "eine Gedanke" odnosno "ein Urteif, ali tom sudu ili ope kao ope, ili, moglo bi se rei, tako to iz mnotva ureenih
toj misli tek trebamo prosuditi da li je istinita ili lana (moramo multiplikacija nastaje jedna generalizacija, odnosno primjenom
doi do stava koji je sud sa odreenom istinosnom vrijednosti). univerzalnog kvantifikatora na otvorenu reenicu sa jednom ili
Multiplikacija je prvi odnos miljenja prema logikom predmetu vie varijabli koje su uvijek znak openitosti sadraja kojeg za-
(misli, sudu). stupaju u otvorenoj reenici. Generalizacijom se poopava jedna
Kako nastaje jedna forma multiplikacije? Djelovanjem prin- intra-konceptualna sekvenca, u tom smislu to se pojam uzima u
cipa logikog koji se prvobitno javlja kao reduplikacija ili re- cijelom svom opsegu, ili to ortonimijska sukcesija prestaje da
kurzivna forma strukture pojma ili njegova dioba na dijelove koji vai kao relevantna za z'ner-konceptualnu sekvencu koja je sada
su jednaki po sadraju, ali ne i po formi ili opsegu (u smislu u drugi stupanj dobro ureenog odnosa izmeu pojmova, a ne
kojem se izraz "1 + " razlikuje od izraza " + 1"), ili kao suma unutar njega. Kriterij koji vri ovo podeavanje i kroz koji djeluje
istih dijelova u kojoj dijelovi vie nisu jednaki. Na primjer, ope- princip logikog jeste ortoloki kriterij, ispravnost povezivanja
nito kod adicije, kao to Cantor primjeuje, vai zakon asocijacije pojmova. Na ovom stupnju funkcioniranja konceptualne sheme
( + ( + ) = ( + ) + ), ali ne i zakon komutacije jer su izraz kroz strukturu inter-konceprualne sekvence vri se podeavanje
+ i izraz + razliiti, tako i kod multiplikacije vrijedi znaenja.
zakon asocijacije () = () , ali ne vrijedi zakon komutacije, Trei konceptualni nivo ili extra-konceptualna sekvenca kao
jer je izraz gdje je multiplikator, multiplikandus, razliit kriterij ispravnosti kroz koji djeluje princip logikog ima orto-
od izraza . Kada se pojam multiplicira pod dejstvom kriterija grafski kriterij ili kriterij oznaavanja kojim se vri razopavanje
ortonimije i postane jedna sekvenca onda se njegov logiki pro- opeg {jedan ovjek, neki ovjek, onaj ovjek, taj ovjek), a kao
stor iri za jo jedno mjesto i sekvenca predstavlja ve ureenu formu miljenja ili formu odnosa misli prema logikom predmetu
sukcesiju zbog koje sada isti konceptualni sadraj ima dvije ra- - individualizaciju. U extra-konceptualnoj sekvenci vri se po-
zliite forme ili dva razliita opsega. Zato se u sekvenci radi deavanje referencije. Kako nastaje jedna odreena forma indi-
podeavanju smisla? Smisao je, onako kako ga je ve jednom
Frege odredio,25 nain datosti jednog pojmovnog sadraja, od-
25 Cf. Frege, G. (1962): Uber Sinn und Bedeutiing. In: G. Frege. Funktion,
nosno nain na koji su poredani njegovi dijelovi. Od tog poretka Begrijf, Bedeutung. Vandenhoeck & Ruprecht, Gottingen. S. 41.
202
vidualizacije? Upojednaavanjem opeg, uzimanjem opeg u
njegovom pojedinanom ili ne-opem opsegu, ili primjenom eg-
zistencijalnog kvantifikatora na otvorenu reenicu, tj. reenicu
sa jednom ili vie varijabli. Varijabla u reenici je uvijek dokaz
openitosti sadraja kojeg izraava otvorena reenica, a egzis-
tencijalni kvantifikator uvijek je povezan sa singularitetom.
Prema tome, otvorene i zatvorene reenice su samo granini
sluajevi prevoenja ili interpretiranja logike openitosti iji
znak je uvijek varijabla u reenici. Jer, izmeu univerzalnog i
egzistencijalnog kvantifikatora stoji itava i velika skala indek-
sikalnih i deskriptivnih elemenata koji formatiziraju multipli-
kaciju u smjeru njenog poopavanja ili u smjeru njenog upo-
jednaavanja.
Diferencijacija u nivoima konceptualne sheme ili u sekven-
cama ini se jedino radi naeg naina shvatanja, ali sve sekvence
funkcioniraju sinhrono, interferiraju se i na razliite naine pro-
duciraju razliita znaenja.
Intra-konceptualna sekvenca (IKS) je korelacijska shema
svih naih misli koje nemaju odreenu istinosnu vrijednost. IKS
ima svoj vlastiti sadraj (intra-konceptualni sadraj) unutar kojeg
se uspostavlja identitet iz odnosa prema drugim sekvencama koje
imaju istu sukcesiju dijelova, to znai da ne postoji nikada jedan
pojam jednoj stvari, nego da su pojmovi logike tvorevine koje
idu uvijek u paru. Jedna misao nastaje tako to se jedan pojam
razdjeljuje u forme multiplikacije (beskonano mnotvo formi
multipkacije) i kada se, na taj nain, reduplicira misao biti
predmeta u kategorijama kvaliteta i kvantiteta. To su prve kate-
gorije ili kategorije koje potpuno odgovaraju formama multipli-
kacije.
Postoji jasna evidencija tome daje Aristoteles nedosljedno
ili nesistematski nabrajao kategorije do kojih je doao. Na nekim
mjestima Metafizike Aristoteles nabraja samo etiri kategorije,
203
na drugom mjestu samo sedam, u Ketegorijama deset i tako dalje.
Mogue je govoriti tome daje Aristoteles upravo imao nejasnu
slutnju razliitim nivoima pojmovne strukture i razliitim funk-
cijama kategorija (kategorije koje su forme multiplikacije, kate-
gorije koje su forme generalizacije i kategorije koje su forme
individualizacije).
2. Karakterizacija principa logikog
Karakterizacija principa logikog u potpunosti zavisi od ka-
rakterizacije konceptualne sheme, odnosno od karakterizacije
kriterija istinitosti kojim se unutar razliitih sekvenci u razliitim
konceptualnim shemama podeava znaenje i referencija izraza,
odnosno nivo openitosti gramatikih kategorija i logikih kate-
gorije. U tom smislu je princip logikog pojavljuje kao izdife-
rencirana kriteriologija podeavanja logikih i gramatikih struk-
tura na razliitim nivoima, jednom kao princip ortonimije, jed-
nom kao princip ortologije i jednom kao princip ortografije.
U Uvodu smo rekli i to da logika struktura ne moe biti u
koliziji sa semantikom i sintaksikom strukturom. Logika
struktura ne moe biti u koliziji sa semantikom i sintaksikom
strukturom jezika ija znaenja i referencije odreuje teorija is-
tine, odnosno ija je dubinska struktura ili sintaksa logika struk-
tura (Chomskv i generativne gramatike), a ije se referencije
podeavaju ili su relativne od ontologije koju usvaja data teorija
ili od vrste entiteta koje obuhvataju kvantifikatori te teorije.
A) Intra-konceptualna karakterizacija principa logikog. Na
nivou intra-konceptualne sheme, sekvence kao simulacije jedne
mogue logike forme, predstavljaju jednu formu multiplikacije
ili produkta kojeg ine dijelovi pojma kad se ovaj u sebi razdijeli,
i koji nisu vie istog smisla (istog naina datosti kojeg su imali
204
prvobitno) jer zauzimaju razliita mjesta, ime je nainjena jedna
intra-konceptualna sekvenca u koju se pojam ponovno pozicioni-
rao (prepoznao kao isti). Poticaj za ovu promjenu lei u principu
koji je producira, odnosno u principu imenovanja predmeta za
koje se moe uzeti iri ili skraeni jeziki stimulus (ova djelatnost
proima sve logike i sve jezike procese).26 Kriterij ortonimije
meutim zahtijeva da se podesi izraeno i izraz, ili kako se
kolokvijalnim jezikom kae, da se pronae "prava rije" za po-
jam koji se eli izraziti. Ovo "traenje rijei" ili naina pred-
stavljanja misaonog sadraja jednako pogaa i znanstvenu i ne-
znastvenu jeziku upotrebu, a samo pokazuje da ne postoje jed-
nom utvreni i skovani izrazi koji se nuno povezuju sa poj-
movima kao dijelovima misaonog sadraja. Ovdje su nastale
sekvence konceptualne sheme kategorije ili forme multiplikacije
koje izraavaju kvantitet i kvalitet relacije koja je u njima uspo-
stavljena i koja treba da se uspostavi i u izrazu, to znai da
gramatika struktura jednog izraza mora pratiti kvantitet i kva-
litet konceptualne sekvence, tj. ako je ona suena i znakovna
simulacija mora biti skraena i obratno, ako je ona proirena, i
izraz mora to da prati. injenica da je teko zadovoljiti ovaj
kriterij ili princip logikog koji producira kroz ortonimiju, svje-
doi W. Quine u svom eseju Speaking of Objects (cf. OR, pp. 1-
25), ija istraivanja smatramo relevantnim za argumentiranje
teza postavljenih u ovom dijelu naeg rada.
Meutim, djelujui kao kriterij ortonimije princip logikog
uspostavlja odnos izmeu jedne sekvence infra-konceptulane
26 Na ovoj djelatnosti uenja i primjene jezika, koja kao jezika igra sticanja,
usvajanja i produciranja opisa, podrazumjeva skraivanje ili proirivanje
opisa, izgradio je Wittgenstein svoju teoriju jezikih igara za koju su bitni
njihova mnogostrukost (di Mannigfaltikgeit) i sposbnost da budu transfor-
mirane. Cf. Wittgenstein, L. (1960): Philosophische Untersuchungen. In:
Ludwig Wittgenstein: Schriften. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main. S.
300.
205
sheme i svih exira-konceptualnih lingvistikih sekvenci koje su
date u vokabularu kojeg razumije jedna komunikaciona zajednica
koja se koristi istim jeziko-gramatikim idiomom ili logikim
stereotipom, nalazei u njoj ona svojstva predmeta koja moe da
izrazi svojim obiljejima ili kvantitativnim i kvalitativnim karak-
terima, tj. istog stupnja openitosti kojeg ima konceptualna se-
kvenca i poloaja kojeg u njoj zauzima. Tek kada doe do po-
deavanja ovih sekvenci, intra-konceptualne i extra-konceptulne
ili lingvistike (apstraktni singularni termin), slijedi iz multipli-
kacije jedna generalizacija ili jedna sekvenca srednje ili inter-
konceptualne (ortologijske) sheme, unutar koje princip logikog
djeluje kroz kriterij ortologije.
B) Inter-konceptualna karakterizacija principa logikog.
Nivo inter-konceptualne sheme je nivo povezivanja sekvenci do-
bij enih iz odnosa intra-konceptualnih (logikih) i extra-koncep-
tualnih (gramatikih) sekvenci. Ovo je odnos u kojem se gene-
ralizacija dobijena iz prethodnog stupnja ili ponovo generalizira
(dinamizira) ili se transformira u jednu statiku generalizaciju
koja postaje dio extra-konceptuale sheme, ili se univerzalnom
afirmacijom podie nivo openitosti sekvence i postaje dina-
mika generalizacija. Kategorije koje djeluju na ovom nivou su
logike i gramatike kategorije koje su forme relacije. Kriterij
kroz koji djeluje princip logikog jeste na ovom nivou ortologij-
ski.
C) Extra-konceptualna karakterizacija principa logikog.
Ovo je shema realiziranih statikih generalizacija kroz individu-
alnu upotrebu logiko-gramatikog stereotipa, ili onih kojima je
utvrena istinosna vrijednost njihovom prostorno-vremenskom
relacijom prema stvarima i strukturalnom relacijom prema intra-
i inter-konceptualnoj shemi: prema svom dubinskom i povrin-
skom porijeklu ili izvoru. Ova shema znai ima dvije strane.
Ortografija je kriterij kroz koji djeluje princip logikog na ovom
206
nivou tako to jedan logiki sterotip ispravno ili neispravno notira
ili simbolizira, traei za njega skraeni ili proireni (elementarni
ili kompleksni) simbol koji izraava poredak elemenata u se-
kvenci koju izraava.
Smatramo opravdanim govoriti ovdje razlikovanju vrste
genralizacije, i pravimo distinkciju izmeu statike generaliza-
cije i dinamike generalizacije. Statika generalizacija (materi-
jalna implikacija) je ona koju zadovoljava jedna istinosna vri-
jednost varijable, dinamika generalizacija (formalna implika-
cija) je multiplicirana logika openitost, tj generalizacija koju
zadovoljavaju sve njene istinosne vrijednosti. Statika generali-
zacija se moe objasniti i psiholokim idiomom (neko prihvata
da je jedna generalizacija istinita, ali ne i da je istinita druga
generalizacija koja ima isti stupanj openitosti) kao stoje Quine
u OR napravio distinkciju izmeu upotrebe rijei kao konkretnih
generalnih termina i apstraktnih singularnih termina (OR p. 38),
ili Aristoteles u "poopavanju opeg" i "razopavanju opeg".
To je smisao stava da se ne moe svaka generalizacija individu-
alizirati (razopiti ope), nego samo statika generalizacija.
ta je openito jedan konceptualni sadraj? U skladu sa
tradicijom koja vodi od Fregea mogli bi rei da je to misao
(Gedanke), odnosno sloena misao ili sud (Urteil), ili ono to su
engleski pisci podrazumjevali pod terminom "proposition" ili
ono to jedan izraz izraava. Jedan sud je, dakle, jedna misao ili
jedan mra-konceptualni sadraj. Mi ga moemo nazvati jednom
intra-logikom istinom, ali tom sadraju tek treba suditi ili
odrediti njegovu istinosnu vrijednost. Nas ne interesuje - kako
kae Frege - samo misao nego uvijek pitamo za njenu istinitost
ili istinosnu vrijednost. Trebamo uvijek praviti korak od intra-
logikih istina - ili od smisla (Sinn) u Fregeovoj terminologiji -
prema extra-logikim istinama (prema znaenju, Bedeutung,
207
istinosnoj vrijednosti, predmetu - prema Fregeu) preko inter-
logikih istina. Imamo dakle:
(1) intra-logiku "istinosnu" vrijednost (jednu sloenu misao
ili jedan sud), za koju jo nemamo utvrenu istinosnu vrijednost,
tj, ne znamo da li je istinita ili lana, nego samo kako su u
sekvenci rasporeeni njeni dijelovi, to je znak da na ovom nivou
kriterij ortonimije nije kriterij istinitosti, nego kriterij loginosti.
(2) inter-logiku istinosnu "vrijednost" (stav, prosuena mi-
sao, misao kojoj je odreena istinosna vrijednost), i koja pred-
stavlja nae "vlastito" miljenje ili koja je produkt naeg "vlasti-
tog" iskustva, i, kojoj je, na temelju utvrene loginosti (kore-
lacije sa extra-konceptualnom ili lingvistikom sekvencom) pri-
pisan i predikat "istinito" ili "lano".
(3) "extra-logiku" istinu, misao koja je istinita ne samo po
sebi nego je istinita ili neistinita za nas, zadobija ili ne zadobija
svoju istinitost u relaciji prema drugim iskazima, naim vlastitim
(u drugo vrijeme i na drugom mjestu) i iskazima drugih ljudi,
(ima dakle vrijednost javnog znaenja), koja pripada extra-kon-
ceptualnoj shemi u kojoj smo svi uesnici, shemi koja ini kon-
stelacije heteroglosse kroz svijet nauke, kulture, morala, filo-
zofije, umjetnosti, etike, egzaktnih znanosti, jezika, vokabulara
itd.
Prema tome: mi imamo ili stvaramo misli kojima ne znamo
istinosnu vrijednost sve dok ih ne dovedemo kroz forme gene-
ralizacija u vezu sa ve postojeim, svojim ili tuim, mislima.
Na drugom stupnju racionalizacije mi tim mislima odreujemo
istinosnu vrijednost pozivajui se na naa ranija znanja i iskustva
i na injenicu da posjeduju ispravnu korelaciju u gramatikim
simulacijama. Na kraju tako odreene stavove iskazujemo pred
drugima njihovim izgovaranjem i tako ih preputamo suenju
koje tek treba da im odredi istinosnu vrijednost.
208
Dok moemo rei da se u (1) i (2) radi djelovanju onog
logikog u sferi miljenja i u sferi jezika (ortonimija i ortologija),
ovdje (3) dolazi u prvi plan djelovanje onog logikog u sferi
realnosti (ortopraksija), tj. u sferi u kojoj je i jezik postao jedan
rod bia: i , kako kae Platon ili istina za strukciju nove odreene beskonane cjeline, i jednog principa
nas kao racionalno prihvatljiva misao (Putnam), odnosno jedan
logiko-gramatiki stereotip koji podljee standardizaciji
(odbacivanju ili uklapanju).
Tako se ono logiko izraava kroz meusobni odnos triju
sfera - podruja unutar kojih djeluje: u sferi miljenja (kon-
stelacije misli, relacija), u sferi jezika (konstelacije rijei, re-
enica, vokabulara, teorija) i u sferi realnosti (konstelacije stvari,
stanja stvari). Koja je sfera presudna za formiranje frameworka?
Princip logikog je razliit od logikih principa i on je princip
istinitosti za nas to ukazuje na to daje sfera realnosti presudna
za formiranje frameworka. Strawson je Individuals zapoeo sa
tom sferom, tj. sa sferom ontolokih pretpostavki. Jednim di-
jelom je Kantov kopernikanski obrat znaio okretanje poetka
filozofiranja prema epistemolokim pretpostavkama logike.
3. Princip logikog kao matrica identifikacije
logikih principa
principu logikog (ili teoriji istine) treba rei sljedee: kladan nain."28
vjerovatno je Georg Cantor bio prvi koji je opisao kako princip
logikog funkcionira na podruju nove logike ili logikog cal-
culusa, dajui u svojoj teoriji skupova, na temelju metode obo-
stranog jednoznanog preslikavanja, mogunost produkcije lo-
gike openitosti () i njene reprodukcije na viem nivou, ili
vioj potenciji, sve do potencije . No on je jednom principu,
209
kojeg mi imenujemo principom logikog, govorio kao tri, kao
dva principa dinamiziranja kojim se stvara jedna klasa i od
najveeg stupnja ove zapoinje stvaranje druge klase kao naj-
manje potencije druge klase, uz iju je pomo definirao kon-
koji odlae ili zadrava ili ograniava tu produkciju (das Hem-
tnungs - ili Beschrankungsprinzip). Bila su to tri principa koja
su se odnosila na formiranje i transformiranje beskonanih ure-
enih skupova (I - formiranje jednog beskonanog skupa prirod-
nih brojeva kao jednog konanog i odreenog odsjeka, II - for-
miranje drugog beskonanog skupa koji uzima prvi skup kao
svoj prvi lan i ija je on potencija, III - ograniavanje produci-
ranja na odsjeke).27
Carnap je u svom kratkom eseju Testability and Meaning
govorio principu empirizma (The Principle of Empiricism)
kojeg je zagovarao u gotovo svim svojim istraivanjima, tvrdei
da princip empirizma ne treba formulirati u formi tvrdnje - "sve
znanje je empirijsko" ili "sve sintetike reenice koje moemo
znati zasnovane su na (ili su u vezi sa) iskustvu" ili tome slino
- nego prije u formi ponude ili zahtijeva. "Kao empiristi mi
zahtijevamo da jezik znanosti bude ogranien na odreeni nain;
mi traimo da deskriptivni predikati a onda i sintetike reenice
ne mogu biti prihvaeni bez da imaju neku povezanost sa mo-
guim motrenjima, povezanost koja e ih karakterizirati na pri-
27 Cf. Cantor, G. (1962): Grundlagen einer allgemeinen Manningfaltigkeit-
slehre. In: G. Cantor, Gesammelte Abhandlungen mathematischen undphi-
losophischen Inhalts. Georg Olms, Hildesheim.
28 Cf. Carnap, R. Testability and Menaning. In: Classics ofAnalytic Philoso-
phy. Ed. By Robcrt R. Ammerman. (1965). McGraw-Hill Book Company.
USA., p. 188
210
Ono to je vano za nae shvatanje funkcioniranja principa
logikog je Quineov pojam virtualne klase kao simulacije lo-
gikih relacija izmeu logikih openitosti na bazi simuliranja
identiteta,29 kojim se iz logike iskljuuje izvorna (genuine) teorija
skupova (cf. Quine, PHL, 72), odnosno zamjenjuje se egzis-
tencija klasa i relacija njihovom apstrakcijom i subzistencijom
budui se klase i relacije ne uzimaju vie kao vrijednosti varijable
kvantifikacije (cf. Quine, Set Theory and Its Logic, p. 21, 28).
Ono stoje ponajvie uticalo na Quineovo promjenjeni stav prema
odnosu teorije skupova i logike jeste mogunost ontolokih ek-
scesa i semantikih paradoksa u koje zapada logika kada se bavi
entitetima kao to su svojstva stvari, brojevi, klase, relacije, i
kada od notacije trai da odgovori na ta njeni izrazi referiraju.
Zato se princip logikog razlikuje od logikih principa? Princip
logikog slui da se jedan novi logiki stereotip, odnosno jedna
nova teorija istine, i od nje zavisna teorija znaenja, moe
upotrebljavati/primjenjivati sa svojim ontolokim i epistemolo-
kim pretpostavkama.
Princip logikog slui da se stvori ili otkrije ili proizvede
novi logiki stereotip, jedna nova virtualna simulacija identiteta
unutar jedne sekvence koja ima smisao, znaenje i referenciju,
(npr. teorija istine kao dvostruke negacije, ili teorija istine kao
koherencije, ili teorija istine kao korespondencije u Davidsono-
vom smislu, ili teorija istine kao Konvencije u Tarskijevom
mislu, itd.), i da se njegova upotreba ogranii ili harmonizira sa
drugim logikim stereotipovima. Putnam je govorio lingvi-
stikim stereotipovima i lingvistikoj podjeli rada u Meaning of
Meaning, gdje je uveo svoju socio-lingvistiku hipotezu, za ra-
zliku od Quineove analitike hipoteze prevoenja kojom se har-
29 Quine, W. v. O. (1970): Philosophy of Logic. Prentice-Hall, New York. p.
71
211
moniziraju znaenja i referencije unutar jednog jezika i izmeu
dva razliita jezika. Putnamova hipoteza govori lingvistikoj
podjeli rada kojom se uspostavljaju standardi utvrivanja zna-
enja unutar jedne jezike komunikacije, (cf. Putnam, M&M, in:
Putnam: PP, p. 227), unutar koje postoji podjela rada izmeu
sociolingvista, koji trebaju odrediti ekstenziju izraza ili referen-
ciju, i psiholingvista koji trebaju odrediti intenziju ili individu-
alnu kompentenciju svakog govornika. Lingvistiki stereotipi su
upravo socialno definirana ekstenzija izraza ili standard koji
omoguava znanje referenciji izraza. U tom smislu su lin-
gvistiki stereotipi matrice identifikacije oznaenog ili "konven-
cionalne ideje" povezane sa rijeima kao npr. "tigar", "zlato" itd.
Postoji prema tome lingvistika obligacija uesnika komunika-
cije u priznavanju stereotipa ili standarda upotrebe rijei.
"Komunikacija podrazumijeva da ja imam stereotip tigra koji
ukljuuje pruge, i da ti ima stereotip tigra koji ukljuuje
pruge, i da ja znam da tvoj stereotip ukljuuje pruge, i da ti
zna da moj stereotip ukljuuje pruge, i da ti zna da ja
znam... (i tako, a la Grice, beskonano). Meutim to ne
podrazumjeva da je bilo koji partikularni stereotip korektan,
ili da veina naih stereotipa ostaje korektna vjeno. Lin-
gvistiko obavezivanje ne pretpostavlja da postoji neki indeks
univerzalnosti ili ak istine; prema tome mi moemo drati
da 'tigrovi imaju pruge' je dio znaenja izraza 'tigar' bez
zapadanja u zamku problema analitinosti".30
Mi sada elimo rei: princip logikog je matrica identifi-
kacije logikih principa. Kako princip logikog producira novi
logiki stereotip ili novu teoriju istine i novu teoriju znaenja,
odnosno jedan novi teorijski model (kako funkcionira kod Kanta
30 Cf. Putnam, H. (1975): Language and Reality. In: Philosophical Papers 2.
Cambridge Univ. Press. London, p. 256
212
uobrazilja?), ili ta pretpostavlja jedan logiki stereotip? Sada
moemo rei da je jedan logiki zakon jedan logiki stereotip
koji obavezuje sve imaoce konceptualne sheme u svim situaci-
jama upotrebe ili karakterizirani a predikata "logino", a da je
princip logikog postupak, koji omoguava otkrivanje svojih ste-
reotipa u kontekstima koji su ne-stereotipni, te kao takav princip
harmoniziranja konteksta sa stereotipom putem karaterizacije
predikata "logino" za sekvence konteksta koje imaju smisao,
znaenje i referenciju. Jedan od naina na koji reagira kontekst
je da se opire harmonizaciji i da je tek na nekom udaljenom
stupnju mogue otkriti stereotip (blok, kako se izraava Quine)
koji je njegova logika sekvenca. No, taj "udaljeni stupanj" iden-
tifikacije stereotipa moe biti drugi kontekst, a ne blok datog
konteksta. Identitet se mora identificirati kao identitet, i to je
sutina harmonizacije koja se zbiva kroz princip logikog. Kon-
tradikcija se mora identificirati kao kontradikcija. Ova se iden-
tifikacija logikog stereotipa dogaa u logikom prostoru koji je
kontekst za takvu identifikaciju. Logika se doista, kako kae
Wittgenstein, mora brinuti za samu sebe.
Logiku stimuliraju njene vlastite simulacije: logike istine
koje uvijek idu u paru; da bi neka misao bila logiki istinita ili
logiki lana potreba joj je uvijek druga misao. Reenice koje
su logiki istinite uvijek idu u paru i parnost je obiljeje L-istina.
Stoga je jedan logika istina jedna simulacija koju sainjavaju
dvije misli, od kojih je jedna uvjet istinitosti druge. Jedna od njih
uvijek stimulira drugu, pretpostavke stimuliraju konkluziju, ili
"ako "-simulacija stimulira "onda "-simulaciju. Samo u tome po-
stoji odnos dubinskih i povrinskih simulacija, u meusobnom
stimuliranju, u kojem "onda "-simulacija moe da stimulira
"ako "-simulaciju. Kao to se stvari vanjskog svijeta u jednoj
svojoj sekvenci prostorno-vremenskog frameworka moraju moi
identificirati, i kao to se moraju moi i re-identificirati kao iste
(identine) u drugoj sekvenci istog frameworka, jednako se tako
213
ono logiko mora moi identificirati u jednom logiko-grama-
tikom izrazu (reenici, kontekstu, teoriji) i re-identificirati u
drugoj povezanosti sa gramatikim kategorijam u jednom izrazu,
reenici, kontekstu ili teoriji. To je karakteristika rekurzivnosti
miljenja do koje nas je dovela karakterizacij a principa logikog,
jer je on princip po kojem misao identificira svoje dijelove kao
povezane logikim principima. Nema logike istine dok se misao
ne razdjeli u sebi na sekvencu koju ine dijelovi "ako..." i
"onda..." na razliitim pozicijama sekvence.
Quine je govorio logici virtualnih klasa kao simulacijama
identiteta (PhL, 71) i simulacijama relacija koje postoje u njima
na temelju identiteta. Govorio je i tome da logika ubire istinu
sa stabla gramatike, odnosno da logika trasira istinosne uvjete
kroz gramatike konstrukcije(PhL, 35). Mi elimo sada rei da
su gramatike konstrukcije simulacije logikih konstrukcija.
Samo zato to je forma suda simulacija jedne forme jed-
noznanosti mogua je harmonizacija koju vri princip logikog;
samo zato to su sekvence forme simulacije mogue je da ono
logiko nema privilegovano mjesto u sudu, odnosno mogue je
da generalni termin zauzima mjesto subjekta, a da se singularnom
terminu ne moe utvrditi referencija.
Teorija istine i teorija znaenja su dva oblika u kojima se
manifestira logiki stereotip. Ta dva oblika ili dvije vrste lo-
gikog stereotipa generira filozofska insinuacija ontolokih i epi-
stemolokih pretpostavki, drugim rijeima filozofija koja ga u
sebe ukljuuje. To znai da filozofija insinuira ontoloke i epi-
stemoloke pretpostavke koje ine okvir i jeziku i logikim prin-
cipima i unutar kojeg se otvara logiki prostor: irina logikog
prostora u jednoj filozofiji zavisi od mogunosti funkcioniranja
logikih principa. Tim logikim prostorom vlada jedan logiki
stereotip, tj. jedna odreena teorija istine ijedna odreena teorija
znaenja na njoj zasnovana.
214
Zakljuak
Iz razmatranja u dijelu IV, u kojem se raspravlja struktura
konceptualne sheme i njeno funkcioniranje kroz razliite sekven-
ce konceptualizacije (multiplikaciju, generalizaciju i individuali-
zaciju) na temelju razliitih kriterija (ortonimije, ortologije, or-
tografije), koje namee princip logikog kojim se sekvence har-
moniziraju i postaju sposobne da budu predstavljene u jednoj
jeziko-gramatikoj konstrukciji, ili u jednoj "dobro ureenoj
formi" (simulaciji) smisla, znaenja i referencije, vidljivo je da
se princip logikog, ili ovo harmoniziranje, provodi izmeu du-
binskih i povrinskih struktura, odnosno semantikih i sintak-
sikih struktura iskaza ime se otklanja mogunost da logike i
gramatike strukture budu u koliziji.
Mi smo se zalagali za to da karakerizacija predikata "lo-
gino" prethodi karakterizaciji predikata "istinito", jer smatramo
da logika struktura sa svojim sekvencama i razliitim kriterijima
zadovoljavanja logike openitosti nije potpuno identina dije-
lovima reenica, ili da logika struktura i jezika struktura nisu
jednake, ali da su obje podvrgnute principu logikog koji ih
harmonizira na planu znaenja i referencije. Logiki zakoni i
gramatiki zakoni, formativna i transformativna pravila, kao sta-
tike generalizacije logikih i gramatikih relacija, trpe jo na-
knadno dinamiku generalizaciju ili identifikaciju uslova svoje
loginosti i svoje istinitost. Dinamika generalizacija, koju vri
princip logikog kao princip identifikacije vrijednosti (argumen-
ta) logike ili iskazne funkcije, ili kao matrica identifikacije
logikih principa, podeava nivoe openitosti koje u svojim vari-
jablama sadre jezik, miljenje i stvarnost. Ona se ne moe ozna-
iti nekom apriornom verifikacijom, nego radije kontekstualnom
ili ak inter-kontekstualnom verifikacijom smisla i znaenja.
215
ZAKLJUNA RIJE
U ovom radu mi smo, gledano iz aspekta problema kojim
smo se bavili, preli jedan kratak put na kojem smo pratili for-
miranje zahtjeva za rjeavanjem ontolokih i epistemolokih pi-
tanja njihovim reduciranjem na logiko-semantiki problem jed-
noznanosti, tj. na mogunost da se ono to je mnogo (mnogo-
struko i mnogoznano), a u ontolokom smislu jedno, shvati,
argumentira, i predstavi u jednom sistemu iskaza kao jedno-
znano, i u epistemolokom smislu jednostruko (apriorno ili apo-
steriorno, analitiko ili sintetiko), odnosno u logikom smislu
kao logiki predmet i kao logiki prostor, ili kao pojam sa svojim
sadrajem i opsegom kojem se moe odrediti stupanj openitosti
univerzalnom ili egzistencijalnom kvantifikacijom.
Jednoznanost se je pokazala kao ideal, kako ontoloke lo-
gike tako i simbolike logike, jednom iskazan kod Aristotelesa
u stavu , drugi put kod Fregea u
zahtjevu da znanstveno spoznavanje istine mora stalno praviti
korak od smisla izraza ka njihovom znaenju ili njihovoj istino-
snoj vrijednosti. Holizam i pragmatizam su preokrenuli ideal:
put je vodio od razbijanja onog jednoznanog u mnogostruke
modele jednoznanosti, u modele teorije koji zadovoljavaju on-
toloki i konceptualni relativitet, pa sve do pragmatikog pot-
punog odbacivanja bilo kojeg utemeljujueg modela znanja i
spoznaje (Rorty). Time je istaknut novi ideal: ideal mnogozna-
nosti i mnogostrukosti, njegovog shvatanja, shvatanja onog to
216
je Mnogo, mnogostruko u njegovom ulnom, prostorno-vremen-
ski distribuiranom pojavljivanju i mnogoznano u njegovom je-
zikom transformiranju, odnosno mnogostruko u ulnom i teo-
rijskom statusu.
Zbog logike i povodom logike ontologija i epistemologija
su podvrgnute i bile podvrgavane znaajnim transformacijama:
formalna semantika je postala ontologija savremene analitike
filozofije (cf. Tugendhat, Uvod u jezikoanalitiku filozofiju), a
epistemologija je razvila falibilne koncepte saznanja kao uk-
lopive u teorije zavisne od izbora polja, izbora objekata, i izbora
jezika.
Filozofija logike od Aristotelesa do Davidsona bavila se,
generalno gledano, jednim pitanjem: kako ono mnogo (mnogos-
truko, ulno, mnogoznano) shvatiti prema pojmu, a s druge
strane kako ono jedno (bitak, logiki predmet, relaciju) shvatiti
u njegovoj ulnosti ili njegovom izrazu. Ovu opreku izmeu
(shvatiti neto prema pojmu ili odrediti mu ili bar inspiriran holizmom. Nastojali smo pronai zadovolja-
logiki status) i (shvatiti ono logiko u vajuu argumentaciju u djelima deskriptivnih i revizionarnih filo-
njegovoj ulnoj pojavi ili onom logikom odrediti predmetni
status) postavio je Aristoteles ne samo u svojoj metafizici ili
prvoj filozofiji nego i u fizici i u logici. Od tada je ovaj zadatak
bio centralni za svaku metafiziku, fiziku i matematiku koja je
traila da se ljubav spram mudrosti transformira u znanost. Bio
je to zahtjev da se pojam formira i da se transformira salva
veritate i salva congruentia. Pri tome se pokazalo da ono logiko
ima svoj ontoloki, epistemoloki i jeziko-gramatiki status koji zbog istinitosti drugih hipoteza u zajednikom hipotetikom
se u jednoj filozofiji preferira u skladu sa izabranim ili vla-
dajuim kritikim i analitikim idiomom: od hipostaziranja onog
logikog i njegovog postavljanja u jedan svijet iznad ulnosti
(Platon i Frege), do naturaliziran] a onog logikog analogno vr-
stama i rodovima fizikog svijeta (Aristoteles). Zbog toga smo
mi u hipotetiki okvir svojih razmatranja unijeli tvrdnju da ono
217
logiko nema privilegirani (fiksirani ili konano odreeni, fi-
nitni) status niti u relitetu, niti u spoznaji, niti u jeziku, nego da
zavisi od pitanja koja se povodom njega samog formuliraju u
jednom odreenom kritikom i analitikom idiomu.
Stravvson je u svom djelu Individuals tvrdio da postoji ra-
zlika izmeu deskriptivne i revizionarne metafizike, pri emu se
prva trudi da to bolje opie konceptualnu shemu, a druga da
opise revidira i ponudi bolji. Osnova te podjele je postojanje
nepromjenjenog i vjenog sredita problema koji su povezani sa
pitanjem statusu onog logikog i stalne izmjene kritikog i
analitikog idioma.
U historijskom smislu ovaj put je dug i nezavren i mi smo
ga se drali samo formalno, nastojei da glavne pravce razvoja
filozofije logike sagledamo u njihovom problematskom jedinstvu
i problematskoj povezanosti. Na poetku rada postavili smo hipo-
tetiki okvir kao framework za koji se pokazalo da je holistiki
zofa logike. Misli koje smo izrekli principu logikog i plu-
ralizmu konceptualne sheme spadaju u revizionarni dio promi-
ljanja onog centralnog i nepromjenljivog dijela filozofije logike
koji je problemski. Hipoteze na kojima poiva ovaj (revizionarni)
dio rada ne mogu se argumentirati pozivom na neku knjigu ili
sistem, u onom smislu u kojem Kant pod kritikom istog uma
nije mislio na kritiku knjiga i sistema, nego imaju svoju istinitost
okviru ovog rada.
Ono to smo ovim istraivanjima eljeli pokazati jeste da je
logika bitno pripadna u filozofiju ne zato stoje produkt sistemske
filozofije i zavisna od stila insinuiranja/uvoenja gotovih on-
tolokih i epistemolokih pretpostavki u njene osnove, nego zato
to povodom (formalne) logike nastaju ontoloki i epistemoloki
218
problemi koji pokreu transformiranje formalno-logikih stan-
darda i filozofskih pretpostavki, jedan dakle proces koji logiku
ini rezonantnom ostalim filozofskim disciplinama. Logika se
treba brinuti samoj sebi - kako to misli Wittgenstein u Trac-
tatusu - ali ona u toj "samo-zabrinutosti" poveava krug pitanja
koji se oko nje i zbog nje javljaju i postavljaju i uestvuje u
njihovom razrjeavanju.
U ovom radu mi smo postavili probleme filozofije logike u
nadreenu mapu (framework) "jedno-mnogo" kao zajedniki
okvir istraivanja strukture stvarnosti, strukture misli i strukture
jezika (jednostruko-mnogostruko, jednoznano-mnogoznano) i
u njoj otkrivali rezonantnostproblema ontologije, epistemologije
i logike. U ontolokom smislu mi smo ovaj problem koncipirali
kao problem relacije bitka i njegovih trpnosti (jeziko-logikih);
u epistemolokom smislu ovaj problem se javio kao problem
izvora i primjene, strukture i upotrebe konceptualne sheme; u
logikom kao formiranje i transformiranje logikih formi u sim-
bolikom ili znakovnom pismu salva veritate ed salva congruen-
tia. U tom smislu moemo rei da smo imali mogunost da
filozofiju logike posmatramo ili kao rezultantu dvije kompo-
nente: ontologije i epistemologije, ili kao podruje istraivanja
koje producira ontoloke i epistemoloke zahtjeve. Mi smo se u
blagoj formi opredjelili za ovu drugu mogunost, jer nismo e-
ljeli iskljuiti onu prvu koja se uostalom pokazala ivom u dje-
lima Kanta, Hegela i Husserla.
Namjera ovog rada nije bila da nivelira razliku izmeu dva
osnovna tipa logike, logike supstancije i logike funkcije, kojima
je kao suprotstavi]enim govorio Casirrer (cf. Suhstazbegriff'und
Funktionsbegrifj), niti da previdi razliku izmeu pitanja bitku
kao ontolokog pitanja i pitanja egzistenciji jezikih univer-
zalija ili predmeta jedne formalne ili semantike ontologije. To-
kom rada nama se nametnula misao da govoriti o filozofiji logike
219
znai govoriti ontolokim i epistemolokim pretpostavkama
filozofije koja nastaje iz tog govora logici (kao to je Russell
na jednoj logikoj teoriji zasnovao filozofiju logikog atomi-
zma), a da, s druge strane, govoriti logici filozofije znai go-
voriti ontolokim i epistemolokim pretpostavkama logike. To
je bio smisao navedenog stava u Uvodu da e se u ovom radu
filozofija pojaviti u horizontu logike i logika u horizontu filo-
zofije. Naravno, jednom znanstvenom ekstremizmu, ontolokom
ili logikom ili lingvistikom, ova teza nee odgovarati, ali neka
se onda pokua prevazii Platonovo pitanje iz Kratylosa: ta je
blie istini, rijei ili stvari? ili: Zato se sve rijei odnose na neto
(), a ne na nita? Pokazalo se da pragmatizam sa svojim kon-
ceptom etnocentrizma, utopizma i neznanstvenog fikcionizma,
ironijske intelektualnosti, kontingencije jezika, sopstva i drutva,
nije u stanju prezreti pojam istine bar ne u onoj formi u kojoj se
ona stvara a ne otkriva, i motivira stvaralatvo u literaturi, filmu,
novinskim izvjetajima, novelama; u komediji i tragediji u kojoj
uestvuju i rijei i stvari.
Iz onoga to je reeno u prvom dijelu ontolokoj logici,
ili onoj logici koja je pojam istine orijentirala na pojam bitka,
tako stoje ontologizirala pojam (Platon), odnosno naturalizirala
pojam (Aristoteles), proizilazi da je unutar prve filozofije ta i
takva logika, orijentirajui svoj pojam istine na ontoloki pri-
marno, bitak, osigurala ontoloke i epistemoloke pretpostavke
prvoj filozofiji time to je u logosu apofantikosu, kao kvantifi-
ciranoj formi govora, podesila predikaciju, odnosno referenciju
singularnih i generalnih izraza prve filozofije, tako da su njeni
iskazi bili mogua i neproturjena korelacija hipotetikih (ana-
litikih ili empirikih) stavova i njihovih konsekvenci.
Vidjeli smo kako je kod Aristotelesa u prvoj filozofiji ono
logiko ukljueno u stupce suprotnosti ili trpnosti, odnosno kako
je ukljueno u lanac uzroka kao ono srednje u silogizmu kojim
220
se podeava ispravnost logikih relacija u sudu. Nadalje vidjeli
smo kako se kvantifikacijom tog logikog odreuje njegov on-
toloki status, kao najvieg u rodu i kao najnieg u rodu i vrstama
koje rod obuhvata, tj. kao prve supstancije koja ima maksimum
ontoloke openitosti i minimum logike openitosti, odnosno
kao drugih supstancija (rodova i vrsta) koje imaju maksimum
logike openitosti i minimum ontoloke openitosti. Podeava-
nje mjesta logikog u njegovom ontolokom statusu koji se ovdje
vri "poopavanjem opeg" i "razopavanjem opeg", tj. univer-
zalnom afirmacijom i negacijom, znai podeavanje smisla, zna-
enja i referencije koje princip logikog sprovodi kroz jeziko--
gramatiku strukturu.
Zbog toga (zbog bitne pripadnosti "formalne" logike u prvu
filozofiju) je prva filozofija bila mogua, a ne apsolutno izvjesna
(tautoloka) ili apsolutno nemogua (kontradiktorna), insinuacija
ontolokih i epistemolokih pretpostavki u podruje fizike i as-
tronomije, etike i politike, koja je vaila ujedno doba kao meta-
fizika tog doba, dakle: kao istinita i racionalno prihvatljiva mu-
drost ().
Iz razmatranja provedenih atomistikom konceptu filo-
zofije logike jasno je daje teorija logikom atomizmu, zaeta
najprije kod matematiara Fregea, Russella i Wittgensteina, kao
jedna, u pogledu jasne teorije smisla i znaenja ili teorije istine
jo ne sasvim zavrena teorija, uspjela da u dva pravca producira
ontoloke i epistemoloke pretpostavke, na temelju kojih se za-
snovala filozofija logikog pozitivizma ili logikog empirizma,
a na drugoj strani, i gotovo uporedo, filozofija ordinarnog jezika.
Kako je bilo mogue da jedna logika doktrina poslui kao temelj
tako razliitim filozofskim orijentacijama i tako razliitim kri-
tikim i analitikim idiomima? Na koju vrstu entiteta je orijen-
tirala svoj pojam istinitosti, ili koju vrstu teorije istine je zasno-
vala, unutar kojeg frameworka je osiguravala referenciju termina
221
jezika filozofije u koji je pripadala? Logiki atomizam je ute-
meljen na teoriji skupovima ili na matematikom idiomu, od-
nosno na idiomu sintakse artificijelnog jezika ili logikog calcu-
lusa jezika koji se orijentira na entitete kao to su klase i svojstva,
te relacije unutar i izmeu klasa i svojstava. On uzima klase i
svojstva kao entitete na koje referiraju singularni i generalni
termini jezika te teorije, a kao hipotetike pretpostavke uzima, u
prvoj fazi analitike apriorne stavove, a u drugoj fazi empirijske
stavove ili iskaze motrenja, tj. u prvoj fazi idealni logiki jezik,
a u drugoj fazi jezik stvari i potom semantiku prirodnih jezika.
Simbolika logika je jednako bitno pripadala logikoj sintaksi ili
jeziku znanosti kao i formalnoj semantici ili semantikoj ontolo-
giji filozofije jezika (ak filozofija ordinarnog jezika nije nikada
napustila upotrebu simbolike notacije).
Postmetaflzika filozofija je ponajprije u Quineovom eseju
Two Dogmas ofEmpiricism iz 1951 odbacila temelje lingvistike
teorije istine, analitinost i redukcionizam na jezik stvari ili neki
opservacijski jezik ulnim datostima, odbacujui istovremeno
dihotomiju analitiko-sintetiko i proglaavajui besmislenom
razlikovanje lingvistike i faktike komponente u istini nekog
pojedinanog iskaza, i unijela holistiko stanovite ontolokim
i epistemolokim pretpostavkama: pitanje istinitosti jednog is-
kaza ne moe se rijeiti bez pitanja istinitosti svih iskaza koji
imaju istu (logiku) strukturu, odnosno ono se rjeava kao pitanje
prevoenja ili parafraziranj a jednog skupa meusobno povezanih
iskaza ili jedne teorije u jezik neke druge teorije. Za Quinea ne
postoji kanonska notacija niti odgovarajua simplifikacija (para-
fraza) koja bi mogla do kraja izbaciti iz upotrebe sve generalne
termine ili nereferentne termine, te je stoga ontoloko pitanje ili
pitanje vrsti entiteta na koje referiraju jeziki izrazi samo pi-
tanje stupnja: fiziki objekti, na kojima poiva mit episte-
molokom prvenstvu znanstvene (laboratorijske) spoznaje, i Ho-
222
merovi besmrtni olimpski bogovi razlikuju se u stupnju a ne u
vrsti: u holistikom i pragmatikom smislu oni su podjednako
kulturne injenice (Cf. Quine, FLPV).
U dijelovima I-III data je argumentacije za hipotezu da lo-
gika ne moe biti u koliziji sa ontolokim i epistemolokim pret-
postavkama filozofije sa ijim kritikim i analitikim idiomom
korelira. Naim odreenjem filozofije (Uvod), te ontolokih i
epistemolokih pretpostavki, postiglo se da filozofija posjeduje
vlastiti kritiki i analitiki idiom koji se mijenja i relativan je od
vremena, prostora, jezika i konceptualne sheme koju koristimo,
a da logika trajno producira ontoloke i epistemoloke pretpo-
stavke za jednu moguu insinuaciju. Logika nije identina kri-
tikom i analitikom idiomu filozofije u koju spada, i nije rela-
tivna, partikularna i parcijalna na nain na koji je konceptualna
shema, iji stavovi predstavljaju (lingvistike) transformacije
elementarnih stavova u kompleksne i kompleksnih stavova u
elementarne na osnovu formativnih (logikih) pravila.
Ono logiko (das Logische) ne moe imati privilegirano/izu-
zetno mjesto u logikom prostoru, niti privilegiranu/izuzetnu ka-
tegoriju u jeziku; drugim rijeima, ono logiko nema nikakvu
privilegiranu misaonu, jeziku ili zbiljsku formu, jer ne postoje
prestabilirani entiteti, niti povlatena singularna ili generalna
predikacija.
Nema privilegirane ontologije niti privilegirane epistemolo-
gije, niti privilegiranih (singularnih ili generalnih) jezikih izra-
za, ve postoji samo podeavanje smisla, znaenja, i oznaenog
u okviru jedne teorije istine (princip logikog) koja harmonizira
njene hipotetike stavove sa njihovim konsekvencama. To har-
moniziranje se zbiva kroz jezik, kroz produciranje jezikih struk-
tura: logikih, semantikih i sintaksikih. Logike strukture se
pri tom podeavanju ili harmoniziranju javljaju kao semantike
223
i sintaksike kategorije, kao dubinska struktura. Tu dubinsku
strukturu mi nazivamo principom logikog ili principom identi-
fikacije koji je raliit od logikih principa miljenja ije se dje-
lovanje unutar jednog skupa iskaza mora i samo identificirati.
Naroito je Davidson u novije vrijeme istakao zahtjev da se
znaenje i referencija moraju rjeavati samo unutar teorije istine.
Centralni pojam filozofije logike XX stoljea, oko kojeg se
sabiraju sve njene koncepcije i ije shvatanje i definiranje odre-
uje vrstu mogue insinuacije, a koji se moe uporediti sa Aris-
totelesovim konceptom onoga to je on imenovao sa -
, ili sa pojmom injenice (fact) u analitikoj filozofiji,
koji ima svoju ontoloku, logiku, i jeziko-gramatiku upotrebu,
jeste, u svakom sluaju pojam promjenljive (variable). Filozofija
logike, u svim svojim fazama naroito se trudila da ovaj pojam
formulira i da ga eksplicira, odnosno da iznae neku vrstu kanon-
ske notacije za predstavljanje onog logikog.
Ovaj pojam i njegova upotreba povezan je sa centralnim
logikim postupkom ili centralnom logikom i matematikom
metodom supstitucije i integracije dijelova jednog subjekt-predi-
katskog iskaza, a kao problem predstavljanja multiplicirane lo-
gike openitosti pojavio se u formama sistema ili teorije koju
sainjava jedan niz takvih iskaza koji sadre varijablu i koji imaju
istu istinosnu vrijednost.
Logika struktura ne moe biti u koliziji sa semantikom i
sintaksikom strukturom jezika ija znaenja i referencije odre-
uje teorija istine, odnosno ija je dubinska struktura ili sintaksa
logika struktura, a ije se referencije podeavaju ili su relativne
od ontologije koju usvaja data teorija ili od vrste entiteta koje
obuhvataju kvantifikatori te teorije. Mi smo se u radu zalagali
za to da karakerizacija logikog predikata prethodi karakterizaciji
istinosnog predikata, jer smatramo da logika struktura sa svojim
224
sekvencama i razliitim kriterijima zadovoljavanja logike ope-
nitosti nije potpuno identina dijelovima iskaza, ili da logika
struktura i jezika struktura nisu jednake, ali da su obje pod-
vrgnute principu logikog koji ih harmonizira na planu znaenja
i referencije. Logiki zakoni i gramatiki zakoni kao statike
generalizacije logikih i gramatikih relacija trpe jo naknadno
dinamiku generalizaciju ili identifikaciju uvjeta svoje loginosti
i svoje istinitost, budui da je princip logikog matrica identifi-
kacije logikih principa, u emu se sastoji rekurzivna sposobnost
konceptualne sheme voene principom logikog kroz tri sekven-
ce. Dinamika generalizacija ili princip logikog kao princip
identifikacije vrijednosti (argumenta) logike ili iskazne funkcije
podeava nivoe openitosti koje u svojim varijablama sadre
jezik i miljenje. Ona se ne moe oznaiti nekom apriornom
verifikacijom, nego radije kontekstualnom ili ak inter-konteks-
tualnom verifikacijom smisla i znaenja.
Mi smo u ovom radu pokuali dati nacrt za jednu filozofiju
logike koji se temelji na uvjerenju da se logika, ontologija i
epistemologija proimaju/koreliraju sa jezikom i kroz jezik kao
medij u kojem se podeavaju znaenja izraza i entiteti na koje
se odnose rijei i reenice, i to prinudom principa logikog koji
nezavisno od vrste entiteta (fiziki objekti, dogaaji, djelovanja,
klase, svojstva, brojevi,...) i nezavisno od prirode hipotetikih
stavova (analitiki ili logiki, empirijski ili sintetiki) harmoni-
zira njihovu istinosnu vrijednost u istinosnu vrijednost konse-
kvenci. U toj i takvoj filozofiji logike za koju smo se opredjelili
princip logikog je zauzeo mjesto teorije istine.
Iz razmatranja u dijelu IV, u kojem se raspravlja strukturi
konceptualne sheme i njenom funkcioniranju kroz razliite se-
kvence konceptualizacije (multiplikaciju, generalizaciju i indi-
vidualizaciju), na temelju razliitih kriterija (ortonimije, ortolo-
gije, ortografije), koje namee princip logikog i kojim se se-
225
kvence harmoniziraju i postaju sposobne da budu predstavljene
u jednoj jezikogramatikoj konstrukciji, vidljivo je da se, princip
logikog ili ovo harmoniziranje provodi izmeu dubinskih i po-
vrinskih struktura, odnosno semantikih i sintaksikih struktura
iskaza, ime se otklanja mogunost da logike i gramatike struk-
ture budu u koliziji.
U irem smislu princip logikog je princip ontoloke, kon-
ceptualne i jezike (kulturne i civilizacijske) tolerancije (Carnap
je prvi u sintaksu uveo princip tolerancije) koji doputa razliite
stilove podeavanja referencijalne ili supstitucionalne kvantifi-
kacije unutar svakodnevnog diskursa. Tolerancija, bilo koje vrste
da je, ima svoje konsekvence koje joj daju njenu istinosnu vri-
jednost, odreuju je kao smislenu ili besmislenu, jednako kao
to princip logikog, ili princip harmoniziranja logikih principa
kojima podljeu alternativni modeli eksplikacije aparata indi-
viduacije i objektivacije, svaki put iznova reidentificira smisle-
nost i znaenjskost ili pak samo moda reeninost reenica
(iskaza). Bilo koja vrsta skepticizma ili relativiteta mora biti u
najmanju ruku konzistentna sa pravilima koja postavlja za svoju
eksplikaciju. U tom smislu je jedan teorijski model jedna mo-
gua, a ne apsolutna i univerzalna, insinuacija (nain ili stil -
kako kae Strawson - uvoenja u teoriju, ili diskurs) ontolokih
i epistemolokih pretpostavki, ili, ako se hoe, nain predstav-
ljanja multiplicirane logike openitosti u prostorno-vremen-
skom i jezikogramatikom frameworku.
Mi smo u Uvodu rada rekli da e se u ovim istraivanjima
logika pojaviti u horizontu filozofije i filozofija u horizontu lo-
gike. Rezultat istraivanja filozofije logike jeste da ono logiko
nema privilegiranu topiku, pa prema tome da nema niti privile-
girane ontologije kojoj se jedan diskurs nuno mora obavezivati,
niti povlatene epistemologije ili pravca u kojem se nuno mora
orijentirati koncept istine. Rezultat istraivanja logike filozofije
 227
226

pokazuje meutim suprotno: da jedan odreeni kritiki i analitiki LITERATURA

idiom uvijek privilegira ono logiko u njegovom ontolokom,
epistemolokom ili jeziko-gramatikom statusu i na taj nain
insinuira ontoloke i epistemoloke pretpostavke u same osnove
logike.

Ammerman, R. R. (1965): Classics ofAnalytic Philosophy. McGraw-

Hill. USA.
Apelt, K. O. (1980): Transformacija filozofije. Veselin Maslea, Sara-
jevo.
Appleton, R. B. (1922): The Elements of Greek Philosophy. Methuen
& Co. LTD. London.
Ayer, A. J. (1990): Filozofija u dvadesetom vijeku. Svjetlost. Sarajevo.
Aristotelis Opera, (1960): ed. Academia Regia Borussica, Volumen
Primum, Berolini. Ex Recensione Immanuelis Bekkeri. Editio Al-
tera.
Aristotelis Metaphvsica I-II, (1978). In. Griechiesch-deutsch. In
ubersetzung von Hermann Bonitz. Neu Bearbeitete mit Einleitung
und Kommentar von Hoerst Seidel. FMV, Hamburg.
Aristotelis fragmenta selecta, (1960). Recognovit, brevique adnota-
tione instrucsit W. D. Ross, Oxford.
Aristotelis Phvsica, (1960). Recognovit, brevique adnotatione instruc-
sit W. D. Ross. Oxford.
Aristotelis Organon, I-II. (1948). Ubersetzt und erleutert von Eugen
Rolfes. Felix Meiner Verlag, Leipzig.
Austin, J. L. (1962): How to do things with Words. Clarendon Press,
Oxford.
Bergman, G. (1954): TheMetaphysics ofLogical Positivism. Logmans,
Green & Co., London.
Bergman, G. (1964): Logic andReality. The Univ. of Wisconsin Press,
Madison.
228
Bieri, P., Horstmann, R-P., Kruger, L. (ed.), (1979): Transcendental
Arguments and Science. D. Reidel Pub. Comp., Dordrecht-Bos-
ton-London.
Bochenski, J. M. (1950): Die zeitgenossischen Denkmethoden. Lehnen
Verlag.
Bochenski, J. M. (1978): Formale Logik. K. Alber, Freiburg, Mnchen.
Brcker, W. (1935): Aristoteles. Frankfurt am Mein.
Burkhard, H. (1980): Logik un Semiotik in die Philosophie von Leib-
niz. Erlangen.
Cantor, G. (1962): Gesammelte Abhandlungen mathematischen und
philosophischen Inhalts. Georg Olms, Hildesheim.
Cantor, G. (1962): Grundlagen einer allgemeinen Manningfaltigkeit-
slehre. U: G. Cantor, Gesammelte Abhandlungen mathematischen
und philosophischen Inhalts. Georg Olms, Hildesheim.
Carnap, R. (1956): Meaning and Necessity. The Univ. of Chicago
Press, Chicago. Carnap, R. (1937): The Logical Syntax of
Language. Harcourt, Brace,
New York.
Carnap, R. (1956a): Empiricism, semantics, and ontology. U: R. Car-
nap, Meaning and Necessity, 2d ed., The Univ. of Chicago Press,
Chicago.
Carnap, R. (1928): Der logische Aufbau der Welt. Berlin.
Carnap, R. (1965): Testability and Meaning. In: Classics of Analytic
Philosophy, ed. By Robert R Ammerman, McGraw-Hill Company,
USA.
Cassirer, E. (1923): Substanzbegriff und Funktionsbegriff. Verlag von
Bruno Cassirer. Berlin.
Church, A. (1956): Introduction to Mathematical Logic. Princeton
Univ. Press, Princeton.
Davidson, D. (1984): Inquiries into Truth and Interpretation. Claren-
don Press, Oxford.
Davidson, D. (1984): Essays on Actions and Events. Clarendon Press,
Oxford.
229
Davis, J. W., Hockney, D. J., Wilson, W. K. (ed.) (1969): Philosophi-
cal Logic. D. Reidel Publ. Company, Dordrecht.
Devitt, M. & Sterelny, K. (1995): Language and Reality. An Intro-
duction to the Philosophy of Language. A Bradford Book, The
MIT Press, Cambridge, Massachusetts.
Dewey, J. (1962): Logika. Teorija istraivanja. Nolit. Beograd.
Diels-Kranz, (1974): Fragmente der Vorsokratiker, I-III. Weidman.
Dummett, M. (1981): Frege. Philosophy of Language. Second Edition.
Duckworth, London.
Dummett, M. (1988): Ursprnge der analytischen Philosophic
Suhrkamp, Frankfurt am Main.
Eley, L. (1985): Philosophie der Logik. Wissenschaftliche Buchgesell-
schaft, Darmstadt.
Feyerabend, P., (1958): Protiv metode. Veselin Maslea, Sarajevo. (P.
Feyerabend: Against Method)
Filipovi, . (1987): Filozofija jezika I. Svjetlost, Sarajevo. Finch, H.
L. R. (1971): Wittgenstein - The Early Philosophy. An Exposition of
the "Tractatus". Humanities Press. New York.
Frege, G. (1964): Begriffsschrift und andere Aufstze. 2. Auflage,
Georg Olms, Hildesheim.
Frege, G. (1962): ber Sinn und Bedeutung. In: G. Frege, Funktion,
Begriff, Bedeutung. Vandenhoeck & Ruprecht, Gottingen.
Frege, G. (1962): Funktion und Begriff. In: G. Frege, Funktion, Begriff,
Bedeutung. Vandenhoeck & Ruprecht, Gottingen.
Frege, G. (1988): Die Grundlagen der Arithmetik. Eine logisch mathe-
matische Untersuchung ber den Begriff der Zahl. Velix Meiner,
Hamburg.
Frege, G. (1966): Logische Untersuchungen. Vandenhoeck & Ru-
precht. Gttingen.
Gadamer, H. G. (1978): Istina i metoda. Veselin Maslea, Sarajevo
(. G. Gadamer: Wahrheit und Methode. Tbingen 1972).
Gadamer, H. G. ed. (1968): Um die Begiffswelt der Vorsokratiker.
Wissensvhaftliche Buchgesellschaft. Darmstadt.
230
Graham, W. D. (1990): Aristotle's Two Systemms. Clarendon Press.
Oxford.
Haack, S. (1978): Philosophy of Logics. Cambridge Univ. Press, Cam-
bridge.
Hintikka, J. ed. (1975): Rudolf Carnap, Logical Empiricist. D. Reidel
Publ. Co. Dordrecht-Boston.
Hookway, C. (1988): Quine. Language, Experience and Reality. Polity
Press, Cambridge.
Husserl, E. (1974): Formale und Transzendentale Logik. In: Edmund
Husserl: Husserliana. Gesammelte Werke, Band XVII)
Kirkham, R. L. (1997): Theories of Truth. A Critical Introduction. A
Bredford Book, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, Lon-
don, England.
Klein, F. (1979): Vorlesungen ber Entwicklung der Mathematik im
19. Jahrhundert. Verlag von Julius Springer, Berlin.
Klemke, E. D. (1970): Essays on Bertrand Russell. Univ. of Illinois
Press. Chicago.
Kneale, W. & M. (1971): Development of Logic. Clarendon Press,
Oxford.
Kornblith, H. (ed.), (1994): Naturalizing Epistemology. A Bradford
Book, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, Eng-
land.
Kripke, S. A. (1980): Naming and Necessity. Basil Blackwell. Oxford.
Lothar, E. (1985): "Philosophie der Logik". Wiss. Buchgesellschaft.
Darmstadt.
Meinwald, C. C. (1991): Plato's Parmenides. Oxford Univ. Press.
Neale, S. (1990): Descriptions. A Bradford Book. The MIT Press,
Cambridge, Massachusets, London, England.
Pelletier, F. J. (1990): Parmenides, Plato, and the Semantics of Not-
Being. Univ. of Chicago Press. Chicago and London.
Platonis Dialogi. Secundum Thrasylli Tetralogias. Recognovit
Martinus Wohlrab. Vol. I. Lipsiae in aedibus B. G. Teubneri.
MCMII.
231
Porphyrii Isagoge et in Aristotelis Categorias Commentarium. Con-
silio et Auctoritate Academiae litterarum regia Borussicae. Ed.
Adolfus Busse. Berolini MDCCCLXXXVII.
Popper, K. R. (1971): Conjectures and Refutations. The Growth of
Scientific Knowledge. Routledge, London.
Putnam, H. (1992): Realism with a Human Face. Harvard Univ. Press,
Cambridge, Massachusetts, and London, England.
Putnam, H. (1994): Words and Life. Harvard Univ. Press, Cambridge,
Massachusetts, London, England.
Putnam, H. (1981): Reason, Truth, and History. Cambridge Univ.
Press
Putnam, H. (1996): Representation and Reality. A Bradford Book, The
MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, England.
Putnam, H. (1975): Language and Reality. Philosophical Papers 2.
Cambridge Univ. Press. London.
Quine, H. (1992): Pursuit of Truth. Revised Edition. Harvard Univer-
sity Press, Cambridge, Massachusetts, London, England.
Quine, W. V. (1995): Selected Logic Papers. Harvard University Press.
Cambridge, Massachusetts, London, England.
Quine, W. v. O. (1969): Ontological Relativity and Other Essays.
Columbia Univ. Press, New York.
Quine, W. v. O. (1961a): From a Logical Point of View. U: W. v. O.
Quine, From a logical Point of View, Harper, New York.
Quine, W. v. O. (1961b): Reference and Modality. U: W. v. O. Quine,
From a Logical Point of View, Harper, New York.
Quine, W. v. O. (1960): Word and Object. . . . Press, Cambridge,
Massachusetts.
Quine, W. v. O. (1970): Philosophy of Logic. Prentice-Hall, New York.
Quine, W. v. O. (1976): Die Wurzeln der Referenz. Suhrkamp, Frank-
furt/M (Quine, The Roots of Reference. Open Court Publishing
Co., La Salle, Illinois).
Quine, W. v. O. (1962): Methods of Logic. Routledge & Kegan Paul,
London.
232
Quine, W. v. O. (1995): From Stimulus to Science. Harvard Univ.
Press. Cambridge, Massachusetts, London, England. Quine, W.
v. O. (1994): The Ways of Paradox and Other Essays.
Harvar Univ. Press. Cambridge, Massachusetts, London, England.
Quine, W. v. O. (1963): Set Theory and Its Logic. Harvard Univ. Press.
Rajchman, J. & West, C. (1985): Post-Analytic Philosophy. Columbia
Univ. Press, New York.
Romanos, G. D. (1986): Quine and Analytic Philosophy. . . . Press,
Cambridge, Massachusetts London.
Rorty, R. (1989): Contingency, irony, and solidarity. Cambridge Univ.
Press, Cambridge.
Rorty, R. (1990): Filozofija i ogledalo prirode. Veselin Maslea, Sara-
jevo (R. Rorty: Philosophy and the Mirror of Nature. Princeton
University Press, 1980).
Rudenbusch, G. (1985): Plato on Sense and Reference. Mind. Vol.
XCIV. No. 376.
Russell, B. (1918): Phylosophy of Logical Atomism. G. Allen & Unwin,
London (slov. prev.: Filozofija loginega atomizma. CZ, Ljublja-
na, 1979).
Russell, B. (1951): The Principles of Mathematics. George Allen &
Unwin LTD. London.
Russell B. (1966): On Denoting. In: Logic and Knowledge. London.
Russell B. (1961): An Inquiry into Meaning and Truth. London.
Scholz, . (1961): Mathesis Universalis. Abhandlungen zur Philoso-
phie als strenger Wissenschaft. Benno Schwabe & Co. Basel/-
Stuttgart.
Searle, J. R. (ed.) (1971): The Philosophy of Language. Oxford Univ.
Press, Oxford.
Skirbekk, G. (ed.)(1977): Wahrheitstheorien. Eine Auswahl aus Disku-
ssionen ber Wahrheit im 20. Jahrhundert. Suhrkamp, Frank-
furt/M.
Stegmller, W. (1969): Metaphysik. Skepsis. Wissenschaft. Springer
Verlag, Berlin / Heidelberg / New York.
233
Strawson, P. F. (1990): Individuais. An Essay in Descriptive Meta-
physics. Routledge, London and New York.
Strawson, P. F. (ed.) (1967): Philosophical Logic. Oxford Univ. Press,
Oxford.
Strawson, P. F.: On Referring. In: Klemke, E. D. (1970): Essays on
Bertrand Russell. Univ. of Illinois Press. Chicago.
Tarski, A. (1956): Logic, Semantics, Metamathematics. Oxford Univ.
Press, London.
Tugendhat, E., (1958): TINOS. Eine Untersuchung zu Struk-
tur und Ursprung aristotelischer Grundbegriffe. Verlag Karl Al-
ber, Freiburg / Mnchen.
Ule, A. (1981): Filozofski problemi sodobne logike. CZ, Ljubljana.
Wang, . (1988): Beyond Analytic Philosophy. MIT Press. Cambridge,
Massachusetts, London, England.
Wang, H. (1995): Reflections on Kurt Gdel. MIT Press. London.
Windelband, W. (1912): Geschichte der antiken Philosophic Mnchen.
Wittgenstein, L. (1960): Tractatus logico-philosophicus. In: Ludwig
Wittgenstein: Schriften. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main.
Wittgenstein, L. (1960): Philosophische Untersuchungen. In: Ludwig
Wittgenstein: Schriften. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main.
Wittgenstein, L. (1960): Das Blaue Buch. In: Ludwig Wittgenstein:
Schriften 5. Suhrkamp Verlag. Frankfurt am Main.
Wittgenstein, L. (1984): Philosophische Gramatik. Suhrkamp Verlag,
Frankfurt am Main.
Wittgenstein, L. (1964): Philosophische Bemerkungen. Schriften 2.
Suhrkamp. Frankfurt/M.
Wood & Bernasconi ed., (1985): Derrida and Differance, Warwick:
Parousia Press, p. 1 -5 ("Letter to a Japanese Friend" 10 July 1983).
Wright, C. (1992): Truth and Objectivity. Harvard Univ. Press. Cam-
bridge, Massachusetts, London, England.
 PHILOSOPHY OF LOGIC

In this book, I am concerned with ontological and epistemo-logical

suppositions of logic, respectively with philosophical questions raised by formal
or symbolical logic when it reflect about its grounds and its relation to reality and
language.
The hypothetical framework which I constructed is holistically inspired and
contain the following four theses:
(a) that logic cannot be in collision with the ontological and epistemological
suppositions of philosophy with which analytical and critical idiom stand in
correlation;
() that the logical can not have any kind of privileged topic in the logical
space or any kind of privileged category in the language; in other words, the
logical can not have any privileged kind of form of thought, of language, or of
reality because such entities that are privileged nor singular and general kind of
predication that are privileged, do not exist.
() that the logical structure can not be in the collision with the semantical
and syntactical structure of language whose meanings and references are defined
by the theory of truth, i.e. whose deep structure or syntax is the logical structure
and whose references are fitting or are relative to the ontology of theory or
relative to the kind of entity over range of the apparatus of quantification of
theory.
() that the conceptual scheme is functioning on the three levels that
compound its wira-conceptual, zer-conceptual, and extra-conceptual sequences
whose harmonization was produced by the principle of the logical with fitting to
the syntactical and semantical structure of sentences.
236
I have been searching for the argumentation for those hypothesis
in the three concepts of the philosophy of logic, (1) ontological
concept or metaphysical one formulated by Plato's ontologization of
the logical (hypostatization of ideas), and by Aristotle's naturalization
of the logical; (2) atomical concept or analytical one formulated by
Gottlob Frege, Bertrand Russell, Ludwig Wittgenstein, Rudolf
Carnap; (3) holistic concept or pragmatical one developed by Willard
van Orman Quine, Hilary Putnam, and Richard Rorty.
I suggest that there are three central concepts which comprise in
theirself the problems of the philosophy of logic: the concept of
in the metaphysical theory of logic, the concept of fact in grounds for some possible philosophy like one of logical atomism.
the atomistical theory of logic, and the concept of variable in the
holistic theory.
The way of the formulation accepted by different concept of
philosophy of logic for treatment of ontological, epistemological, and
grammatical status mentioned concepts is relative to the critical and
analytical idiom of philosophy insinuated in the theoretical
framework or discourse. That is a reason why I define the philosophy
as possible, and not as necessary (absolutely certain/tautological or
absolute uncerten/contradictical) way of insinuation of ontological
and epistemological suppositions of logic.
By the ontological suppositions of the logic I understand the
orientation of the principle of the logical on the kind of entity that can
be referred by the singular (names) and general (predicates) terms and
the whole sentences of an language - an natural or artificial one - in
the framework of quantificational form of an theory whose derived
sentences are true consequences of hypothetical (analytical or
empirical) statements that are (formal) ontological, logical, and
temporal prior and that can be - without danger to the truth -
translated, reformulated or paraphrased in the sentences into another
theory and same theory interpreted in the language of some other
theory keeping the meaning and reference.
Under the epistemological suppositions of the logic I understand
the question of the origin and application of the true-values of the
consequences of a theory, i.e. the question are the conse-
237
quences of theory true by ontological or by logical priority of hy-
pothesis produced by our conceptual scheme or by its recursive
application at the hypothetical (empirical or analytical) sentences. In
the other words, are true-values of consequences of a theory relative
to their origin or to their application ?
When I discuss about ontological and epistemological suppo-
sitions of the logic I always mean the logic as the object of inves-
tigation and not as the insinuation of an disposed object of the logic
by the philosophical system. In the other words, the logic itself
produced the epistemological and ontological suppositions as the
As the main consequences of investigation in the parts I, II, and
III, which contain the argumentation for the truth of theses (a) and ()
I find as follows:
1. - that the formulation of different concepts of the philosophy
of logic happened in the relation to the central philosophical themes
connected with the problems of explicating "one-many" relation, in
the respect to the kind of ideal produced by a critical and analytical
idiom belonging was defined by the ontological way (directed by
relation between of Being-concept and its passion), or by
mathematical way (directed by relation between parts of function as
the relation between variables and constants), or pragmatical one
(directed by relation of theory and its models of paraphrasing).
2. - the ontological logic (the logic which the concept of truth is
directed by the concept of the being) provide the ontological and
epistemological consequences for the first philosophy by means of
fitting of the predication for the first philosophy within
as quantificational form of discourse, or by the fitting of
the references of the singular and general terms of the first philosophy
so that its statements were became possible and uncon-fradictory
correlation the hypothetical sentences and its consequences.
The inquiries showed how the concept of and the
procedure of quantification of the (the statement
that has some meaning, , but nothing true or
238 239

falls, neither being nor not being, or neither something general nor This concept is still appearing in the Wittgenstein's theory of "lan-
particular) transformed it in the (the statement guage games" as an activity that penetrates whole language like
which has defined meaning and which is necessarily true or falls, that contraction or expansion of expressions in the process of naming and
means: something general or something individual). The proof of that description.
is possibility of the subject-object conversion, a possibility which was 5. - that which was named as transformation of the metaphysical
given by Aristoteles in Topica, B.5. 101 b 5: the being () in the and transcendental philosophy and signed as "Linguistics Turn" was
role of the subject of the statement has the possibility to converse compound by one whole series of the turns: (i) the turn which was
with or with the essential predicates of subject. For this going from the simple operationality with the signs of numbers to
reason the logical does not have privileged or fixed topic in field of investigations of the principles of mathematics and the concepts of
ontological logic, but its topic derives from the , in the number; (ii) the ontological turn from the ontology of impressions to
proof and through proof. In this way the logic trough syllogism the ontology of sets theory; (iii) the syntactical turn from the
release the first substance her ontological priority by giving it a investigations of the meaning of the words to the investigations of the
medium place ( ) or the place of the cause () within its relations between words and the formal characteristics of the
forms or the forms of knowledge. language; (iv) the semantycal turn which was going to the
3. - from the considerations about atomistic concept of phi- investigations of the relations of the signs to the extra-linguistical
losophy of logic is shown how the theory of the logical atomism, facts; (v) the pragmatical turn as the investigation of the sign relations
started by the mathematicians like Frege, Russell, and Wittgenstein, to the people or to the contexts of discourse.
to succeed in producing the ontological and epistemological suppo- 6. - that all aspects of transformation of philosophy into phi-
sitions in two directions: for the philosophy of the logical positivism losophy of language were intervening by the different critical and
and for ordinary language philosophy. The logical atomism was based analytical idioms, as the first mathematical idiom (the mathematical
on the mathematical idiom, i. e. on the syntax idiom or on the idiom one-signedniss or integration, and mathematical many-signedniss or
of the logical calculus of the language oriented at the set concept, distribution), as the second the grammatical idiom (grammatical
class concept, the relation between the elements of the sets like integrations and distributions), and third the behavioral idiom (the
relation between properties. Taking the properties like entity that are language-uses idiom or the utterances of sentences as speech-inte-
referred by singular and general terms of language of a theory, and as gration in the context of space-time relation).
hypothetical suppositions is oriented at the analytical suppositions (a 7. - the transformation of ontological and epistemological
first stage of the logical atomism) or at the empirical or at the suppositions happened by the intervention of one certain idiom and
observational sentences (a second stage of the logical atomism). had different directions, (a) as the ontologizing of the truth-values as
4. - symbolic logic was whole time oriented at one vague the eternal and true meaning of the words and the sentences, (b) as the
concept, i.e. at the concept of the fact under which was assumed first ontologizing states of affairs (Wittgenstein), accepting the sets,
of all the logical relation which expression are symbols - simple classes, and properties like objects on which signs refer; (c) as
(logical sentences) and complex (logical functions). The concept of ontologizing languages contexts or theories of the models (Tarski).
fact has possibility of being intensive as well as extensive to represent 8. - in these transformations of philosophy, the epistemological
the logical generality of different levels (or multiply generality). suppositions served for justification of judgments and in analytical
and apriory mathematical truths like essential parts of arithmeti-
240
zation and axiomatization the object languages and identification of
the logical and mathematical statements, and coherention of analytical
and logical truth (L-truth), their equivalention (L-equivalention),
correlation of the object languages and meta languages through their
formal structure.
9. - the holistic concept of philosophy of logic has it selfless
holistic" (Quine) and "one more holistic" (Davidson) stage, i.e. within
that concept it is possible to represent the relative empiricism and
absolute empiricism. The holistic philosophy provides such extensive
approach to the ontological turn like ontological relativism or
ontological neutralism. Regarding epistemological suppositions,
holistic philosophy comprises such different views, like logical
negativism and epistemological optimism.
The changes of critical and analytical idiom producing such
transformation goes from (1) scientistic and physicalistic holding that
science is the only one that gives true meanings of words and
sentences, (2) refusing each scientistic discourse, demanding scien-
tistic anarchism and alternative methods of knowledge and (3) en-
thusiasm with contingental forms knowledge of contingental reality
and reality which contend language, society, and selfhood.
What happened with logic in this relativism, internalism, anar-
chism, incomnesurability, indeterminacy, and inscrutability of ref-
erence or meaning? In its own history logic was always attacked from
the one side: if logic of extension was in danger the logic of content
was developing, if logic of extension was attacked the logic of
intension has been developing. But holistic philosophy is char-
acterized by attacking of logic in all its possibilities, or in its own
roots. The only thing that remain spared of this one or the other
aspects of deconstruction is the principle of logical or principle of
minimum or maximum tolerance of heterological world descriptions
produced by pragmatic, or intrernalistic, or anarchistic, or paradig-
matic, or fallible and deviant idioms of identity and quantification.
Referring to the consideration in IV part which is discussing
conceptual scheme of structure and its functioning through various
sequences of conceptualization (multiplication, generalization, indi-
241
vidualization) based on various criterion (orthonimy, orthology, or-
thography) which was imposed by the principle of the logical and
with which are sequences harmonized and therefore become able to be
represented in one linguistico/grammatical construction (simulation,
), resulted with argumentation of hypothesis () and
():
10. - that the principle of the logical or the harmonization that it
provides between different sequences of conceptual scheme or inside
its logical matrices, on the one side, and between deep and surface
structures, on the other, i.e. semantical and syntactical structure
statements which deny possibility that logical and grammatical
structure come into collision.
11. - that the principle of the logical is different from the logical
principles because it is ideal logical matrices for the identification of
logical principles; one possibility that characterizes human thinking
(reflection) as recursive.
In the Introduction to this book, I explain that logic is going to
appeared in horizons of philosophy as well as philosophy in horizon
of logic. Philosophy of logic shows that the logical has no privileged
or fixed topic neither in knowledge nor in language or reality and
consequently has no privileged ontology or epistemology. On the
contrary the logic of philosophy shows that the critical and analytical
idiom always privileged the logical in its ontological, epistemological,
or linguistico-gramatical status and in that way insinuate ontological
and epistemological suppositions in logical grounds. In my
interpretation, the philosophy of logic can be based only on statement
that logic itself produced epistemological and ontological aspects of
the theoretical knowledge and represented only possible insinuation or
possible style and way of introducing of expressions in discourse.
 243

SKRAENICE

Aristoteles
Aristotelis Metaphysica I-II, griechiesch-deutsch. In bersetzung
von Hermann Bonitz. FMV, Hamburg 1978.
. In: Aristotelis Opera. Ed. Academia Regia
Borussica. Volumen Primum. Berolini. Ex Recensione Im-
manuelis Bekkeri. Editio Altera (1960)

Piaton
Kr. , , . In: Piatonis
Dialogi. Secundum Thrasylli Tetralogias. Recog-novit
Martinus Wohlrab. Vol. I. Lipsiae in aedibus B. G. Teubneri.
MCMII.
Soph. , , . Ibid.
Th. , , . Ibid.

Camap
LSL The Logical Syntax of Language. Harcourt, Brace, New York
1937.
LAW Der logische Aufbau der Welt. Berlin 1928.
M&N Meaning and Necessity. The Univ. of Chicago Press, Chicago
1956.
T&M Testability and Meaning. In: Classics of Analytic Philosophy,
ed. by Robert R. Ammerman, Mc Graw-Hill Company, USA
1965.

Davidson
IT&I Inquiries into Truth & Interpretation. Clarendon Press, Oxford
1984.
244 245

EA&E Essays of Actions & Events. Clarendon Press, Oxford 1984.
T&M Truth and Meaning. In: IT&I. pp.
SNL Semantics for Natural Languages. In: IT&I. pp.
Frege
Bs Begriffsschrift und andere Aufstze. Georg Olms, Hildesheim 1964.
Gl Die Grundlagen der Arithmetik. Velix Meiner, Hamburg 1988.
SuB ber Sinn und Bedeutung. In: Frege: Funktion, Begriff, Bedeutung.
Vandenhoeck & Ruprecht, Gttingen 1962.
FuB Funktion und Begriff. In: G. Frege: Funktion, Begriff Bedeutung.
Vandenhoeck & Ruprecht, Gttingen 1962.
Putnam
RT&H Reason, Truth, and History. Cambridge Univ. Press. London 1981.
PhP Philosophical Papers 2. Cambridge Univ. Press. London 1975.
MM The Meaning of Meaning . In: PhP
W&L Words & Life. Harvard Univ. Press. London 1994.
RHF Realism with Human Face. Harvard Univ. Press. London 1992.
Quine
FLPV From a Logical Point of View. Harper, New York 1961. OR
Ontological Relativity and Others Essays. Columbia Univ.
Press, New York 1969. W&O Word and Object. MIT Press,
Cambridge, Massachusetts
1960. WR Die Wurzeln der Referenz. Suhrkamp, Frankfurt/M
1976. ML The Methods of Logic. Routledge & Kegan Paul, London
1962. PL Philosophy of Logic. Prentice-Hall, New York
1970.
WP The Ways of Paradox and Other Essays. Harvard Univ. Press 1994.
Russell
PM The Principles of Mathematics. G. Allen & Unwin. London
1951. IM&T An Inquiry into Meaning and Truth. London 1961
PLA Philosophy of Logical Atomism. G. Allen & Unwin, London.
OD On Denoting. In: Logic and Knowledge. London. 1966
Strawson
Ind. Individuals. An Essay in Descriptive Metaphysics. Rout-ledge,
London and New York 1990.
OR On Reffering. In: Klemke, E. D.: Essays on Bertrand Russell. Univ.
of Illinois Press. Chicago. 1970
Tarski
LMS Logic, Metamatematics, and Semantics. Hackett Publishing
Company. Second edition, second printing 1990.
Wittgenstein
TLPH Tractatus logico-philosophicus. In: Ludwig Wittgenstein: Schriften.
Suhrkamp Verlag, Frankfurt/M. 1960.
BIB Das Blaue Buch. In: Ludwig Wittgenstein: Schriften 5. Suhrkamp
Verlag, Frankfurt/M. 1960.
PhB Philosophische Bemerkungen: Schriften 2. Suhrkamp Verlag,
Frankfurt/M. 1964.
PhU Philosophische Untersuchungen. In: Ludwig Wittgenstein: Schriften.
Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main. (1960):
PhG Philosophische Grammatik. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main.
1984.
 SADRAJ
Predgovor.............................................................................. 7
Uvod .................................................................................... 11
Prvi dio: Metafiziki koncept filozofije logike ............................
1. Kosmologika versus kosmogeneza ...............................
2. Metafizika versus filozofija prirode ............................
3. Ontologiziranje logikog
/Platonova filozofija logike/ .........................................
4. Naturaliziranje logikog
/Aristotelesova filozofija logike/ ..................................
Zakljuak......................................................................
Drugi dio: Atomistiki koncept filozofije logike ......................... 81
1. Atomizam versus esencijalizam .................................. 81
2. Idealni (logiki) Calculus ............................................ 88
3. Filozofska logika/Filozofija ordinarnog jezika/ .... .... 126
Zakljuak ................................................................... 137
Trei dio: Holistiki koncept filozofije logike .......................... 141
1. Holizam versus atomizam .......................................... 141
2. Background holizma
(fizikalizam, empirizam, pragmatizam) ................... 147
3. Ontoloki relativitet (Quine)
i njegova radikalizacija (Davidson) .......................... 152
4. Konceptualni relativitet (Quine) i njegova
radikalizacija(Davidson) ............................................ 167
5. Pragmatiki koncept strogog holizma: kontingencija (Rorty)
i internalistiki koncept pragmatizma (Putnam) .... 174
31 Zakljuak ................................................................... 185
31
44
etvrti dio: Princip logikog ...................................................... 187
53 1. Struktura konceptualne sheme .................................. 187
2. Karaktenzacija principa logikog ................................ 203
65 3. Princip logikog kao matrica identifikacije
78 logikih principa ........................................................ 208
Zakljuak .................................................................... 214
Zakljuna rije ............................................................................. 215
Literatura ...................................................................................... 227
Summary: Philosophy of Logic ................................................... 235
Skraenice ..................................................................................... 243
12
konstruirati, ili da je mogue beskonano konstruirati cjeline iz
konanih odsjeaka beskonanih nizova elemenata, raunajui
sa nizovima kao sa prebrojivim skupovima, i tako utemeljiti
jedno filozofsko-matematiko povjerenje u proirivanje saznanja
nezavisno od iskustva; Feverabendov znanstveno-anarhistiki
manifest znaio je da je sve mogue rekonstruirati, dovesti u
pitanje znanstvenu, na logici i aksiomatici utemeljenu spoznaju,
alternativnim metodama saznanja.2
U ovom radu filozofija e se nai u horizontu logike i logika
e se nai u horizontu filozofije, u skladu sa holistikim shvata-
njem ontologije, logike i epistemologije kao rezonantnih po-
druja istraivanja, te kao empirijskih i teorijskih polja podea-
vanja smisla, znaenja i referencije, to znai sa rezonantnim
predmetom i metodom istraivanja. Rezonancija3 ne mijenja gra-
nice znanstvenih podruja ako se zasniva na karakterizaciji poj-
mova na koje su ona orijentirana u jednoj (problematski) nadre-
enoj ili zajednikoj sferi koju ini filozofija. Time elimo rei
da se ne mogu svi problemi ontologije reducirati na probleme
logike i epistemologije, i obratno, ali smatramo da problemi
logike produciraju probleme ontologije, epistemologije i logike.
"Jedna filozofija - kako kae Hans Burkhard - ne mora zapoeti
2 Cf. Feverabcn, P. (1979): Protiv metode. Vcselin Maslea, Sarajevo., str.
72.
3 Ovdje se moe umjesto rezonancije govoriti korelaciji, beskonanoj
korelaciji reenica koje su istinite zbog njihove logiko-gramatike struk-
ture, zbog rasporeda njihovih dijelova, zbog svega onoga to je Davidson
mislio pod apsolutnom (empirijskom) teorijom istine. No, s druge strane,
mi ovdje rezonanciju podruja i predmeta istraivanja i metoda kojima se
odnosimo prema predmetu i podruju moemo posmatrati kao razliite
procese karakteriziranja predikata "logino" i predikata "istinito", jer se
ve u povijesti filozofije pokazalo da postoji mogunost ortologijc lanog
govora, odnosno mogunost sofistikih argumentacija.
13
sa logikom, no ona, ipak, mora jednom bilo kada usvojiti logiku
i biti s njom kompatibilna".4 Logika, ontologija i epistemologija
su na istom brodu - reeno metaforom holistike filozofije - ili,
filozofija je taj brod koji se treba izgraditi na otvorenom moru
od ova tri elementa.
"Pojavljivati se u horizontu filozofije" ovdje za logiku ne znai
gubljenje njene autonomnosti prihvatanjem u svoje osnove insinuiranih
ontolokih i epistemolokih pretpostavki. S druge strane, svaka
filozofija se mora pojaviti u horizontu logike, i to je injenica koja bi
se, prema Deweyu, trebala jednom razmotriti.5 injenica koju je
primjetio Dewey, da se svaka filozofija mora pojaviti u horizontu
logike, odnosno odgovoriti zahtjevima koje pred nju postavlja logika,
ne moe utemeljiti imunitet logike od njenog pojavljivanja u horizontu
filozofije, a to opet znai: logika, iako se mora brinuti samoj sebi -
kako to navodi Wittgenstein u Tractatusit (u Philosophische
Grammatik . * Wittgenstein tvrdi da se i jezik mora brinuti samom
sebi) - ne
4 Cf. Burkhard, H. (1980): Logik und Semiotik in die Philosophie von Leibniz.
Erlangen. S. 15
5 Cf. Dewey, J. (1962): Logika. Teorija istraivanja. Nolit, Beograd., str. 60.
gdje se kae: "U svakom sluaju, bar to se tie glavnog predmeta logike,
logika je jedna grana filozofije, tako da su razliita gledita njenom
predmetu izrazi razliitih optih filozofskih postavki, dok se logiki zak-
ljuci sa svoje strane koriste za podravanje filozofskih shvatanjakoja slue
kao njena osnova. Sama injenica da filozofiranje mora zadovoljavati lo-
gike zahtjeve ima u sebi neega to bi moralo, u najmanju ruku, probuditi
radoznalost, i pojmljivo je da ta okolnost nepovoljno pogaa autonomnost
logike teorije. Ve na prvi pogled se vidi da nije na svom mjestu da logiku
teoriju opredjeljuju filozofski realizam ili idealizam, racionalizam ili em-
pirizam, dualizam ili monizam, atomistika ili organska metafizika. ak i
onda kada pisci logike ne iskazuju otvoreno svoje filozofske naklonosti,
tana analiza otkriva takvu vezu. U nekim, pak, sluajevima pozajmljena
shvatanja iz ovog ili onog filozofskog sistema se stvarno polau u osnove
logike, pa ak i matematike."
44
i njegovih znaenja u simbolima vatre, vode, zraka, zemlje, nji-
hovog zdruivanja i suprotstavljanja, koje je trebalo samo is-
pravno () postaviti ili unijeti u simbolike forme koje su
zadate.
Znanost je, meutim, zahtijevala da se te suprotnosti spo-
znaju i iskau ne vie kroz simbole, nego kroz pojmove ili
. Logika konstitucija pojma svijeta ide drugim putem
i trai prethodnu izgradnju svijeta pojmova iz kojih se tek moe
on dohvatiti i spoznati. Logika konstrukcija iz svijeta pojmova
podrazumijeva i , te afirmaciju i negaciju, a
to znai da se vie ne moe govoriti identitetu bitka i miljenja,
kao stoje govorio Parmenides, te daje potreban novi kritiki i
analitiki idiom, novi tip logosa koji ima "dubinu" i "irinu",
logiki prostor sastavljen od rodova, vrsta, i negacije. Tek je ovo
unoenje mjere u mjereno, biti u bia, otvorilo mogunost pro-
mjene pravca harmoniziranja i upravljanja spoznaje: od unatrag
okrenute harmonije obrat je vodio prema unaprijed postavljenom
principu spoznaje, ili uzimanju u obzir onog to se ve unaprijed
zna u svakoj znanosti.
2. Metafizika versus filozofija prirode
Pod "metafizikim konceptom filozofije logike" ovdje se
misli na "staru ontoloku logiku"12, odnosno na logiku koja je
orijentirana na bitak: u ontolokom smislu kao prvo bivstvujue
ili podmet trpnosti; u logikom smislu kao srednji termin ili
uzrok istinitosti silogizma, u jeziko-gramatikom smislu kao
12 Cf. Apelt, K. O. (1980): Transformacija filozofije. Veselin Maslea, Sara-
jevo. Str. 143.
45
podmet priroka. Za razliku od theogeneze, koja je predstavljala
sebi pojam uzroka u formi mitsko-poetskih slika suprotstavljenih
kao smrtna () i besmrtna () bia, filozofija
prirode je istraivala uzrok () svega ( ) traei ga u
jednoj permanentnoj tvari (), a kriterij istinitosti spoznaje
( ) u mogunosti generiranja tog jednog,
permanentnog simbola sa svim njegovim pretvorbama u prostoru
i vremenu. Kosmologika (versus pan-geneza) se javlja kao
pokuaj harmoniziranja relacije Jedno-Mnogo sredstvima
logiciranja, nasuprot njegovom mitskom generiranju iz simbola
"puno-prazno", "ivo-neivo". Kosmo-logika, koja se odvojila
od "najdubljih mitologema i theologema Orijenta nastanku
svijeta",14 pojavila se najprije pod imenom fiziologike ili uenja
prirodi ( ), koje je prema Aristotelesovoj ocjeni (M
992 blO) u potpunosti propalo, upravo, zbog orijentacije na
(jedan ili vei broj) tvarni uzrok: takvom orijentacijom oni (oi
) nikako nisu mogli dokazati Jedno, ve uvijek samo
Mnogo.
U prethodnim razmatranjima mi smo tek pristupili otkri-
vanju ortologijskih elemenata u ranom grkom miljenju. Pri
tome se jasno pokazalo da u napetosti filozofskog uenja logosu
i logistike kao naina otkrivanja "unatrag okrenute harmonije"
kosmosa, te kao temeljne forme saznanja, prisutne i nosee u
kanonu saznanja antikog ovjeka, stoji zahtjev da se jasno utvrdi
kriterij istinitosti saznanja uope. Logistika, kao metodski ili
ortologijski pristup logosu svijeta, nastala na principu da se isto
15 Cf. Appleton, R. B. (1922): The Elements of Greek Philosophy. Methuen
& Co. Ltd. London, p. 12
16 Cf. Jaeger, Werner: Die Theology der Milesischen Naturphilosophen. In:
Gadamcr, H-G. hrsg (1968): Um die Begriffswelt der Vorsokratiker. Wis-
senschaftliche Buchgeselschafz. Darmstadt. S. 48.