Moretti Franco Gradanin Izmedu Povijesti I Knjizevnosti PDF

Franco Moretti:
GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti

naslov izvornika
Franco Moretti
The Bourgeois. Between History and Literature
VERSO, 2013
Franco Moretti 2013
Multimedijalni institut
ISBN 978-953-7372-26-2
Kulturtreger
ISBN 978-953-55518-1-2
* knjiga je objavljena u suradnji s Kurzivom - platformom za pitanja kulture,

medija i drutva / kulturpunkt.hr
CIP zapis je dostupan u raunalnome katalogu

Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 000917075.
Zagreb, listopad 2015.
Tiskanje ove publikacije omogueno je temeljem financijske

potpore Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga drutva. Miljenja
izraena u ovoj publikaciji su miljenja autora i ne izraavaju
nuno stajalite Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga drutva.
Franco
Moretti
GRAANIN
izmeu
povijesti i
knjievnosti
prevela Iva Gjurkin

za Perryja Andersona i Paola Flores dArcaisa
Sadraj
Uvod

Pojmovi i proturjeja
1. JA SAM PRIPADNIK GRAANSKE KLASE 11
2. DISONANCE 14
3. BUROAZIJA, SREDNJA KLASA 16
4. IZMEU POVIJESTI I KNJIEVNOSTI 22
5. APSTRAKTAN JUNAK 24
6. PROZA I KLJUNE RIJEI: UVODNE NAPOMENE 26
7. GRAANIN JE IZGUBLJEN... 28
I
Radini gospodar
1. PUSTOLOVINA, PODUHVAT, FORTUNA 33
2. TO JE DOKAZ DA NISAM BIO LIJEN 37
3. KLJUNE RIJEI I: KORISNO 43
4. KLJUNE RIJEI II: UINKOVITOST 46
5. KLJUNE RIJEI III: UGODA 51
6. PROZA I: RITAM KONTINUITETA 57
7. PROZA II: PRONALI SMO PRODUKTIVNOST DUHA
64
II
Ozbiljno stoljee
1. KLJUNE RIJEI IV: OZBILJNO: SERIOUS 73
2. UMECI 80
3. RACIONALIZACIJA 85
4. PROZA III: NAELO STVARNOSTI 88
5. OPIS, KONZERVATIVIZAM, REALPOLITIK 93
6. PROZA IV: PREMJETANJE OBJEKTIVNOG U
SUBJEKTIVNO 98
III
Magla
1. OTVORENO, BESRAMNO I IZRAVNO 104
2. IZA KOPRENE 111
3. GOTIKI, UN DJ-L 115
4. GOSPODIN 118
5. KLJUNE RIJEI V: UTJECAJ 122
6. PROZA V: VIKTORIJANSKI PRIDJEVI 126
7. KLJUNE RIJEI VI: OZBILJAN: EARNEST 131
8. TKO NE VOLI ZNANJE? 135
9. PROZA VI: MAGLA 140
IV
Nacionalne malformacije: preobraaj u poluperiferiji
1. BALZAC, MACHADO I NOVAC 144
2. KLJUNE RIJEI VII: ROBA 148
3. USTRAJNOST STAROGA REIMA I: LUTKA 154
4. USTRAJNOST STAROGA REIMA II: TORQUEMADA
157
5. PA TO JE OBINA MATEMATIKA! 161
V
Ibsen i duh kapitalizma
1. SIVA ZONA 166
2. ZNAKOVI PROTIV ZNAKOVA 170
3. GRAANSKA PROZA, KAPITALISTIKA POEZIJA 175
Popis ilustracija 182

Indeks imena 185
Napomena o izvorima
Nekoliko rijei o izvorima koje sam esto koristio u ovoj knjizi. Korpus
Google Books zbirka je od nekoliko milijuna knjiga koju je vrlo lako
pretraivati. Baza podataka Chadwyck-Healey sadri 250 probranih
britanskih i irskih romana napisanih u razdoblju od 1782. do 1903.
Korpus Literary Laba sadri oko 3500 britanskih, irskih i amerikih
romana 19. stoljea.
Pored toga, esto se referiram na rjenike, citirajui ih u
navodnicima ili zagradama bez daljnjih objanjenja. To su: OED ili
Oxford English Dictionary, francuski rjenik autora Roberta i Littra,
njemaki Grimma i talijanski Battagliae.
GRAANIN
izmeu
povijesti i
knjievnosti
Uvod
Pojmovi i
proturjeja
JA SAM PRIPADNIK GRAANSKE KLASE
Buroazija*... Jo se donedavno ovaj pojam inio neophodnim za

drutvenu analizu; sada mogu proi godine a da ga nitko i ne spomene.
Iako je kapitalizam moniji no ikada, ini se da je njegovo ljudsko
utjelovljenje nestalo. Ja sam pripadnik graanske klase, osjeam se
tako i odgojen sam u skladu s graanskim miljenjima i idealima,
* Sredinji pojam Morettijeve knjige na engleskom glasi bourgeois. U

engleskom jeziku taj pojam ima iroko historijsko znaenje koje obuhvaa
srednjovjekovne burgere, buroaziju kao pripadnike treeg stalea,
srednju klasu izmeu aristokracije i radnike klase, frakcije graanske
klase u ranom kapitalizmu i naposljetku buroaziju kao dio razvijene
kapitalistike klasne formacije. U naem jeziku pojam graanin i pridjev
graanski obuhvaaju slian dijapazon znaenja, ali imaju i dodatno
znaenje politikog graanstva (franc. itoyenit) za koje nema mjesta u
Morettijevoj analizi. Istodobno, pojam buruj ueg je znaenja od njegove
engleske upotrebe, vezuje se uz kapitalistiku klasnu formaciju i pejorativno
je konotiran. Stoga izmeu preirokog pojma graanin i preuskog
pojma buruj prijevod uglavnom rabi pojmove graanin, graanski i
graanstvo, ali tamo gdje to historijski kontekst nalae pojmove burger,
buruj, buroazija i buroaski. Op.ur.
GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 11

napisao je Max Weber 1895.1 Tko bi danas mogao ponoviti ove rijei?
Graanska miljenja i ideali to je to uope?
Promjena ozraja zrcali se i u akademskome radu. Simmel
i Weber, Sombart i Schumpeter: svi su oni vidjeli kapitalizam i
graanstvo ekonomiju i antropologiju kao dvije strane istoga
novia. Ne znam ni za jednu ozbiljnu povijesnu interpretaciju ovog
naeg modernog svijeta, napisao je Immanuel Wallerstein prije etvrt
stoljea, u kojoj je ideja buroazije odsutna. Ima tome dobar razlog,
jer teko je ispriati priu bez glavnoga junaka.2 Pa ipak, danas se
ak i povjesniari koji najvie naglaavaju ulogu miljenja i ideala u
usponu kapitalizma - Meiksins Wood, de Vries, Appleby, Mokyr malo
ili nimalo ne zanimaju za figuru graanina. U Engleskoj je postojao
kapitalizam, pie Meiksins Wood u The Pristine Culture of Capitalism,
no nije ga u u ivot prizvala buroazija. U Francuskoj je postojala
(manje-vie) pobjedonosna buroazija, no njen je revolucionarni
projekt imao malo veze s kapitalizmom. Ili, konano: buruj i
kapitalist nisu pojmovi koje nuno valja poistovjeivati.3
Istina, ne valja ih nuno poistovjeivati; no nije o tome rije.
Problem poetka graanske klase i njenih svojstvenosti, pie
Weber u Protestantskoj etici, proces je usko povezan s poetkom
kapitalistikog organiziranja radne snage, ali nije sasvim ista stvar.4
Usko povezan, ali nije sasvim ista stvar to je ideja u pozadini
Graanina: gledanje na graanina i njegovu kulturu (jer veinu je
povijesti graanin bio on) kao na dijelove strukture moi s kojom oni
ipak nisu istovjetni. No govoriti o graaninu u jednini smo je po sebi
upitno. Visoka buroazija nije se mogla formalno odvojiti od onih njoj
inferiornih, pie Hobsbawm u The Age of Empire: njena struktura
1 Der Nationalstaat und die Volkswirtschaftspolitik, u Gesammelte politische

Schriften, Tbingen 1971, str. 20.
2 Immanuel Wallerstein, The Bourgeois(ie) as Concept and Reality, New Left
Review I/167 (JanuaryFebruary 1988), str. 98.
3 Ellen Meiksins Wood, The Pristine Culture of Capitalism: A Historical Essay
on Old Regimes and Modern States, London 1992, str. 3; drugi je odlomak iz
knjige The Origin of Capitalism: A Longer View, London 2002 (1999), str. 63.
4 Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, Misl, Zagreb 2006; naslov
izvornika: Die protestantische Ethik und der Geist des Kapitalismus, 1905;
prijevod s njemakog: Dragutin Hlad.
12 Franco Moretti
morala je biti otvorena novim lanovima takva je bila narav njena
postojanja.5 Ova propusnost, dodaje Perry Anderson,
razdvaja buroaziju od plemstva koje joj prethodi i radnike

klase koja je slijedi. Usprkos svim razlikama unutar svake od
ovih meusobno suprotstavljenih klasa, njihova je unutarnja
homogenost snanija: aristokracija je tipino definirana pravnim
statusom koji spaja civilne titule i pravne privilegije, dok je
radnika klasa masovno ograniena uvjetom fizikoga rada.
Buroazija kao drutvena grupa ne posjeduje unutarnje jedinstvo
koje bi se s time moglo usporediti.6
Propusne granice i slaba unutarnja kohezija: oduzimaju li ove

osobine valjanost samoj ideji buroazije kao klase? Za najveeg
ivueg povjesniara graanstva, Jrgena Kocku, to nije nuno tako
pod uvjetom da razlikujemo ono to bi se moglo nazvati jezgrom
ideje i njenu periferiju. Posljednje je doista iznimno raznoliko, kako
drutveno tako i povijesno; sve do kasnog 18. stoljea graanska se
periferija sastojala uglavnom od samozaposlenih malih poduzetnika
(obrtnika, trgovaca na malo, gostioniara i malih posjednika) rane
urbane Europe. Stotinu godina kasnije taj se sastav promijenio, te
su veinu inili srednji i nii zaposlenici u uredskim zanimanjima i
dravni slubenici.7 No u meuvremenu, tijekom 19. stoljea, diljem
zapadne Europe rairila se sinkretika slika imunog i obrazovanog
graanstva, sluei time kao gravitacijsko sredite klasi u cjelini i
osnaujui ona njegova obiljeja koja su ga odreivala kao moguu
vladajuu klasu. To usklaivanje pronalo je izraz u njemakom
pojmovnom paru imunog graanstva i obrazovanog graanstva
Besitz- i Bildungsbrgertum ili, prozainije, u britanskom poreznom
sustavu koji je prihode (od kapitala) i naknade (od profesionalnih
usluga) nepristrano svrstao u istu ladicu.8
5 Eric Hobsbawm, The Age of Empire: 18751914, New York 1989 (1987), str. 177.
6 Perry Anderson, The Notion of Bourgeois Revolution (1976), u English
Questions, London 1992, str. 122.
7 Jrgen Kocka, Middle Class and Authoritarian State: Toward a History of
the German Brgertum in the Nineteenth Century, u Industrial Culture and
Bourgeois Society. Business, Labor, and Bureaucracy in Modern Germany, New
York/Oxford 1999, str. 193.
8 Hobsbawm, The Age of Empire, str. 172.

Susret imovine i kulture: Kockin idealni tip ujedno je i moj, no
s jednom znaajnom razlikom. Kao povjesniar knjievnosti, ja u se
usredotoiti manje na stvarne odnose izmeu odreenih drutvenih
grupa bankara i dravnih slubenika, industrijalaca i lijenika,
itd. a vie na to kako se kulturne forme i nove klasne stvarnosti
meusobno uklapaju: kako, na primjer, rije kao to je ugoda
[comfort] ocrtava legitimnu graansku potronju; ili kako se tempo
pripovijedanja prilagoava novoj pravilnosti egzistencije. Graanin
prelomljen kroz prizmu knjievnosti: to je tema ove knjige.
DISONANCE
Graanska kultura. Jedna kultura? arena bunt rije koja bi prije

mogla posluiti za klasu koja mi se nalazi pod mikroskopom, pie
Peter Gay na kraju svog djela u pet svezaka naslovljenog The Bourgeois
Experience.9 Ekonomski oportunizam, religijski ciljevi, intelektualna
uvjerenja, natjecanje za status u drutvu, prava en to su postala
politika pitanja oko kojih se graanin sukobljavao s graaninom,
dodaje on u kasnijoj retrospektivi; ti su razdori toliko ozbiljni da je
lako posumnjati u to da je graanstvo entitet koji se uope moe
definirati.10 Za Gaya su sva ova upadljiva kolebanja11 rezultat
ubrzavanja drutvenih promjena u 19. stoljeu, te su tako tipina
za viktorijanski stadij graanske povijesti.12 No opreke graanske
kulture mogu se sagledati i mnogo ire. Aby Warburg je u svom eseju
o kapeli Sassetti u bazilici Svetog Trojstva u Firenci, koji se referira
na Machiavellijev portret Lorenza u Istorie Fiorentine usporedite
li njegovu lakou i teinu [la vita leggera e la grave], nai ete u njemu
dvije razliite osobnosti, naizgled nepomirljive [quasi con impossibile
congiunzione congiunte] primijetio da je
9 Peter Gay, The Bourgeois Experience: Victoria to Freud. V. Pleasure Wars, New
York 1999 (1998), str. 2378.
10 Peter Gay, Schnitzlers Century: The Making of Middle-Class Culture 18151914,
New York 2002, str. 5.
11 Peter Gay, The Bourgeois Experience: Victoria to Freud. I. Education of the
Senses, Oxford 1984, str. 26.
12 Ibid., od str. 45. nadalje.
14 Franco Moretti
graanin Firence u doba Medicija u sebi sjedinjavao nimalo slina
obiljeja idealista bili oni srednjevjekovno kranski, romantino
viteki ili klasino neoplatonistiki i svjetovnog, praktinog,
paganskog etruanskog trgovca. Jednostavno, ali skladno u svojoj
ivotnosti, ovo je zagonetno stvorenje svaki psihiki poriv radosno
prihvaalo kao proirenje svojega mentalnog horizonta kako bi ga
razvilo i iskoristilo za vlastiti uitak.13
Zagonetno stvorenje, idealistino i svjetovno. Piui o drugom zlatnom

dobu graanstva, na pola puta izmeu Medicija i viktorijanaca, Simon
Schama razmilja o osebujnom suivotu koji je
svjetovnim i crkvenim vladarima omoguio da ive s onime to

bi inae bio nepodnoljivo proturjean sustav vrijednosti, vjena
borba izmeu pohlepe i isposnitva... Nepopravljiva navika
preputanja svjetovnim uicima i poriv za smionim pothvatima,
oboje utkani u nizozemsko trino gospodarstvo, potakli su
slubene uvare stare ortodoksije na sva ona upozoravajua
pucketanja jezikom i ceremonijalne osude. Osebujan suivot
naizgled suprotnih sustava vrijednosti stvorio je prostor izmeu
svetog i profanog u kojemu su se mogli kretati kako su potreba ili
savjest nalagale, ne izlaui se pritom riziku brutalnoga izbora
izmeu siromatva i moralne propasti.14

Preputanje svjetovnim uicima i stara pravovjernost: Burger iz Delfta
Jana Steena koji nas promatra s naslovnice Schamine knjige (Slika
1): krupan ovjek koji sjedi odjeven u crninu, s jedne mu je strane ki
u srebru i zlatu, a s druge prosjakinja u izblijedjeloj odjei. Od Firence
do Amsterdama otvorena ivotnost lica iz bazilike Svetoga Trojstva
potamnjela je; burger je neveselo posjednut u svojoj stolici, kao da
13 The Art of Portraiture and the Florentine Bourgeoisie (1902), u Aby

Warburg, The Renewal of Pagan Antiquity, Los Angeles 1999, str. 1901, 218.
Slino spajanje suprotnosti nalazimo u njegovu eseju Flemish Art and the
Florentine Early Renaissance (1902) u kojemu opisuje portret donatora:
ruke su u poloaju samozaboravne molitve za nebesku zatitu; ali pogled
je usmjeren, bilo u sanjarenju ili panji, prema zemaljskim daljinama (str.
297).
14 Simon Schama, The Embarrassment of Riches, California 1988, str. 338, 371.

je klonuo duhom od moralnog razdora (ponovo Schama) koje mu
stvara tekoa u kojoj se nalazi: svojoj je keri prostorno blizu, no ne
gleda je; okrenut je prema prosjakinji, no ne obraa joj se; pogled mu je
ponikao. to mu je initi?
Machiavellijev nemogu spoj, Warburgovo zagonetno
stvorenje, Schamina vjena borba: u usporedbi s ovim ranijim
proturjejima graanske kulture, viktorijansko se doba ini onakvime
kakvo u stvarnosti i jest: vrijeme kompromisa prije nego kontrasta.
Kompromis, jasno, nije jednolinost, tako da viktorijance i dalje
moemo vidjeti kao pomalo arene; boje su, meutim, preostale iz
prolosti, one ve gube svoju ivost. Siva je, a ne bunt, zastava to se vije
ponad graanskoga stoljea.
BUROAZIJA, SREDNJA KLASA
Teko mi je shvatiti zato buroazija nije voljela da je se naziva tim

imenom, pie Groethuysen u svojoj izvrsnoj studiji Origines de lesprit
bourgeois en France: Kraljevi su bili nazivani kraljevima, sveenici
sveenicima, vitezovi vitezovima; no buruj voli ostati incognito.15
Garder lincognito; i tada neizbjeno pomislimo na sveprisutnu i
neuhvatljivu etiketu: srednja klasa. Svaki pojam uspostavlja odreen
horizont potencijalnog iskustva i zamislive teorije, pie Reinhart
Koselleck.16 Izabravi izraz srednja klasa umjesto buroazija,
engleski je jezik zasigurno stvorio vrlo osebujan horizont drutvene
percepcije. No zato? Graanin je nastao negdje u sredini, to je
istina on nije ni seljak ni kmet, no isto tako nije ni plemi, kao to
objanjava Wallerstein17 no ta je osrednjost upravo ono to graanin
eli nadii: roen u srednjem staleu rane moderne Engleske,
15 Bernard Groethuysen, Origines de lesprit bourgeois en France. I: LEglise et la

Bourgeoisie, Paris 1927, str. vii.
16 Reinhart Koselleck, Begriffsgeschichte and Social History, u njegovoj knjizi
Futures Past: On the Semantics of Historical Time, New York 2004 (1979), str.
86.
17 Wallerstein, Bourgeois(ie) as Concept and Reality, str. 91.2. Iza
Wallersteinove dvostruke negacije skriva se neto dalja povijest koju je
osvijetlio Emile Benveniste u svojoj knjizi Vocabulaire des institutions indo-
europennes, u poglavlju naslovljenom Poziv bez imena: trgovina. Ukratko,
16 Franco Moretti
Robinson Crusoe odbacuje nazor svoga oca koji smatra da je to
najbolji [stale] na svijetu i posveuje itav svoj ivot tome da ga
nadie. Zato onda izabrati odredite koje vraa ovaj stale svojim
poecima namjesto da prizna njegove uspjehe? to je dovedeno u
pitanje u tom izboru izmeu srednje klase i buroazije?
Slika 1. Jan Steen: Adolf en Catharina Croeser aan de Oude Delft (Delftski
burger s kerkom), 1655.

Izraz graanin/buruj prvi se put pojavio u Francuskoj u 11. stoljeu
kao burgeis, oznaavajui one stanovnike srednjevjekovnih gradova
(bourgs) koji su uivali pravo bivanja slobodnim i izuzetim iz feudalne
nadlenosti (Robert). Pravni je smisao izraza iz kojega je izrasla
tipino graanska ideja o slobodi kao slobodi od krajem 17. stoljea
spojen s ekonomskim znaenjem koje se odnosilo (s poznatim nizom
negacija) na nekoga tko ne pripada ni sveenstvu ni plemstvu, ne
radi svojim rukama i posjeduje nezavisna sredstva (ponovo Robert).
Otada nadalje, iako se kronologija i semantika razlikuju od zemlje
do zemlje,18 rije se pojavila u svim zapadnoeuropskim jezicima, od
talijanskog borghese do panjolskoga burgus, portugalskog burgus,
njemakog Brger i nizozemskog burger. U ovoj se grupi engleski
bourgeois istie kao jedini sluaj u kojemu rije, namjesto da bude
morfoloki asimilirana u nacionalni jezik, ostaje nepogreiva
posuenica iz francuskoga. I zaista, OED19 kao prvu definiciju
imenice bourgeois navodi (francuski) slobodni graanin; kao pridjev
definira se kao onaj koji se odnosi na francusku srednju klasu, koji
pripada srednjoj klasi, sve potvreno nizom citata koji se odnose na
Francusku, Italiju i Njemaku. Bourgeoise, imenica enskog roda, je
Francuskinja koja pripada srednjoj klasi, dok je bourgeoisie pri
emu prva tri navoda spominju Francusku, kontinentalnu Europu i
Njemaku u skladu s prethodnim definicijama, ukupnost slobodnih
Benveniste iznosi tezu da je trgovina jedan od najranijih oblika graanske

djelatnosti bila poziv koji, barem u poetku, nije bio ravan ni jednoj od
cijenjenih, tradicionalnih djelatnosti, zbog ega je posljedino mogla biti
definirana samo negativnim terminima kao to su grki askholia i latinski
negotium (nec-otium, ne-dokolica), opim pojmovima kao to su grki
pragma ili francuski affaires (tek puko poimenienje izraza faire), ili
pak engleskim pridjevom busy (iz kojega je proizala apstraktna imenica
business). Vidi Emile Benveniste, Indo-European Language and Society,
Miami 1973 (1969), str. 118.
18 Razvoj njemake rijei Brger posebno je dojmljiv: od (Stadt-)Brger
(graanin odreenoga grada) oko 1700., preko (Staats-)Brger (graanin)
oko 1800. do Brger (graanin, buruj) u smislu onoga koji nije proleter, oko
1900.. Vidi Koselleck, Begriffsgeschichte and Social History, str. 82.
19 OED kratica za Oxford English Dictionary. Ovdje su, kao i kasnije u tekstu,
umjesto koritenja definicija iz hrvatskoga rjenika definicije iz oxfordskoga
rjenika prevedene najvjernije mogue kao prvo, zato to se autor poziva
na upravo te definicije, te kao drugo, zato to se definicije u hrvatskome i
engleskome ponekad dosta razlikuju. Op. prev.
18 Franco Moretti
graana nekog francuskog grada; francuska srednja klasa; srednja
klasa drugih drava.
Bourgeois, rije oznaena kao ne-engleska. U bestseleru Dinahe
Craik John Halifax, Gentleman (1856) fiktivnoj biografiji tekstilnog
industrijalca rije se pojavljuje tek tri puta, uvijek u kurzivu
kako bi se istaklo da je stranoga podrijetla, i koristi se iskljuivo s
omalovaavanjem (Mislim na niu klasu, bourgeoisie) ili prijezirom
(to! Burgeois trgovac?). to se drugih romanopisaca Craikina
vremena tie, oni ute; u bazi podataka Chadwyck-Healey ijih 250
romana ini neto proirenu inaicu kanona 19. stoljea bourgeois se
u periodu izmeu 1850. i 1960. godine pojavljuje tono jednom, dok se
bogat pojavljuje 4600 puta, imuan 613, a uspjean 449 puta. Ako
pretragu proirimo na itavo stoljee ne obraajui pritom panju
toliko na uestalost pojavljivanja koliko na opseg znaenja rezultati
koje dobivamo analizom 3500 romana unutar korpusa projekta
Stanford Literary Lab su sljedei: pridjev bogat poblie oznaava
1060 imenica; imuan 215; uspjean 156; a bourgeois tek 8 imenica:
obitelj, lijenik, vrlina, dojam, prenemaganje, kazalite i, poneto
bizarno, obiteljski grb.20
emu to oklijevanje? Kocka pie da su se graani openito
udaljili od starih autoriteta, povlatenog nasljednog plemstva i

apsolutne monarhije... Iz ovog stava slijedi suprotnost: u onoj mjeri
u kojoj su ove linije sukoba nestale ili izblijedjele, u toj je mjeri bilo
kakva rasprava o graanstvu [Brgertum] koja bi ujedno mogla biti
razumljiva i formalno ograniena izgubila uporite u stvarnosti. To
objanjava internacionalne razlike: tamo gdje je tradicija plemstva
bila slaba ili je uope nije bilo (kao u vicarskoj ili u Sjedinjenim
Dravama), u dravama u kojima je rana defeudalizacija i
komercijalizacija poljoprivrede postepeno zamaglila razliku
izmeu plemstva i graanstva te grada i sela (kao u Engleskoj i
vicarskoj), nalazimo snane imbenike koji prijee formiranje
zasebnog graanstva [Brgertum] i govor o graanstvu.21
20 Rijei navedene u izvorniku su redom: bourgeois, rich, wealthy, prosperous;

potom family, doctor, virtues, air, virtue, affectation, playhouse, escutcheon. Op.
prev.
21 Kocka, Middle Class and Authoritarian State, str. 194.5.

Nepostojanje jasne linije sukoba u raspravi o graanstvu [Brgertum]:
to je ono to je engleski jezik uinilo tako ravnodunim prema
rijei bourgeois. Nasuprot tome, iza izraza srednja klasa rastao je
pritisak jednostavno zato to su mnogi promatrai rane industrijske
Britanije eljeli klasu u sredini. U djelu Essay on Government (1824)
James Mill pie kako su industrijski krajevi bili posebno nesretni
zbog gorkog nedostatka srednjih slojeva, jer tamonje se stanovnitvo
gotovo iskljuivo sastojalo od bogatih proizvoaa i siromanih
radnika.22 Bogati i siromani: Richard Parkinson u svom slavnom
opisu Manchestera koji su ponovili mnogi njegovi suvremenici,
primjeuje da na svijetu nema grada u kojemu postoji vea razlika
izmeu bogatih i siromanih, u kojemu je jaz izmeu njih toliko teko
premostiti.23 Kako je industrijski razvoj polarizirao englesko drutvo
itavo se drutvo mora podijeliti na dvije klase, na vlasnike posjeda i
radnike bez posjeda, kako je jasno napisano u Manifestu komunistike
partije24 potreba je za posredovanjem jaala, te se inilo kako samo
srednja klasa moe suosjeati s nevoljama sirotih radnika (ponovo
Mill), a da ih istovremeno usmjerava svojim savjetima i slui im
kao primjer kojem se mogu diviti.25 Oni su bili karika koja povezuje
gornje i donje slojeve drutva, dodao je Lord Brougham, koji ih je
u svome govoru o Zakonu o narodnom zastupanju naslovljenome
Inteligencija srednjih klasa [Intelligence of the Middle Classes] opisao
kao istinske riznice trijeznog, razumnog, inteligentnog i iskrenog
engleskog miljenja.26
22 James Mill, An Essay on Government, ur. Ernest Baker, Cambridge 1937

(1824), str. 73.
23 Richard Parkinson, On the Present Condition of the Labouring Poor in
Manchester; with Hints for Improving It, London/Manchester 1841, str. 12.
24 ini se da Moretti ovdje parafrazira; citat iz Manifesta koji je najblii
ovoj reenici glasi: Cijelo se drutvo sve vie i vie dijeli na dva velika
neprijateljska tabora, na dvije velike klase koje stoje neposredno jedna
naspram druge buroaziju i proleterijat. (Manifest komunistike partije, str.
368.) Op. prev.
25 Mill, Essay on Government, str. 73.
26 Henry Brougham, Opinions of Lord Brougham on Politics, Theology, Law,
Science, Education, Literature, &c. &c.: As Exhibited in His Parliamentary and
Legal Speeches, and Miscellaneous Writings, London 1837, str. 314.15.
20 Franco Moretti
Ako je ekonomija stvorila snanu povijesnu potrebu za srednjom
klasom, politika je tome dodala odluan taktiki preokret. ini se da se
u korpusu Google Books izrazi srednja klasa [middle class], srednje
klase [middle classes] i graanin/buruj [bourgeois] u razdoblju
izmeu 1800. i 1825. pojavljuju manje-vie jednako uestalo. Meutim,
u godinama koje neposredno prethode Zakonu o narodnom zastupanju
iz 1832. kada se odnos izmeu strukture drutva i politikog
zastupanja pomie prema sreditu javnoga ivota primjena pojmova
srednji stale i srednja klasa postaje dva do tri puta uestalija od
graanina/buruja. Moda je tome tako zato to je izraz srednja
klasa bio nain da se graanstvo otpie kao nezavisna grupa i da
ga se, povjerivi mu zadatak politike neutralizacije,27 gleda svisoka.
im je tako krteno i novo se ime ustalilo, slijedile su razne posljedice
(i preokreti): na primjer, iako su nazivi srednja klasa i graanin
oznaavali jednu te istu drutvenu stvarnost, ti su nazivi oko nje stvorili
sasvim razliite asocijacije: jednom kada je smjeteno u sredinu,
graanstvo je poelo ostavljati dojam grupe koja je i sma dijelom
podinjena i zbog ega je se ne moe drati odgovornom za stanje u
svijetu. Tako su nii, srednji i visoki slojevi drutva oblikovali
kontinuum unutar kojega je mobilnost bila daleko zamislivija nego
izmeu nesumjerljivih kategorija klasa poput seljaka, radnika,
buroazije ili plemstva. I tako se simbolini horizont stvoren pomou
srednje klase pokazao dugorono blagotvornim za englesku (i
ameriku) buroaziju: isti poetni poraz 1832. koji je nezavisno
zastupanje graana28 uinio nemoguim, kasnije ga je, promiui
27 U razdoblju od 1830. do 1832. vigovskim se zastupnicima inilo da je

stvaranje razdora izmeu srednje i radnike klase stvar od presudnog
znaaja, pie F. M. L. Thompson (The Rise of Respectable Society: A Social
History of Victorian Britain 18301900, Harvard 1988, str. 16.). Taj je razdor
pojaan obeanjem saveza izmeu srednjeg stalea i viih stalea: Od
sutinske je vanosti, izjavio je Lord Grey, da se srednji stale povee s
viim slojevima drutva. Drohr Wahrman, koji je dugaku raspravu o
srednjem staleu rekonstruirao iznimno otroumno, dotle istie kako je
Broughamova znamenita hvala istakla politiku odgovornost... prije negoli
nepopustljivost; odanost kruni, prije nego pravima naroda; vrijednost
kao grudobran protiv revolucije, a ne kao sredstvo zadiranja u slobodu
(Imagining the Middle Class: The Political Representation of Class in Britain, c.
17801840, Cambridge 1995, str. 308.9.).
28 Perry Anderson, The Figures of Descent (1987), u njegovu djelu English
Questions, London 1992, str. 145.

eufemistinu inaicu drutvene hijerarhije, zatitio od izravne kritike.
Groethuysen je bio u pravu: incognito pristup je upalio.
IZMEU POVIJESTI I KNJIEVNOSTI
Graanin izmeu povijesti i knjievnosti. U ovoj se knjizi, meutim,

ograniavam na tek pregrt moguih primjera. Poinjem s graaninom
prije njegova prise de pouvoir (Radini gospodar): dijalog izmeu
Defoea i Webera o ovjeku na pustome otoku, otrgnutome od ostatka
ovjeanstva; no to je ovjek koji poinje nazirati obrazac u vlastitoj
egzistenciji i pronalaziti rijei da ga izrazi. Otok je u Ozbiljnome
stoljeu postao napola kontinent: graani su se namnoili diljem
zapadne Europe i proirili svoj utjecaj u mnogim smjerovima. To
je najestetiniji trenutak ove povijesti: izumi naracije, stilistika
dosljednost, remek-djela velika djela graanske knjievnosti, ako
je takva ikada postojala. Magla, poglavlje o viktorijanskoj Britaniji,
pria drugaiju priu: nakon desetljea izvanrednih uspjeha graanin
vie ne moe biti samo on sam; sada je na dnevnome redu njegova
mo nad ostatkom drutva njegova hegemonija; i upravo se u
tom trenutku graanin odjednom poinje stidjeti sebe sama; zadobio
je mo, ali je zato izgubio jasnou vizije svoj stil. To je preokret
u knjizi, trenutak istine: pokazuje se da je buroazija daleko bolja
u pokazivanju autoriteta u ekonomskoj sferi nego u uspostavljanju
politike prisutnosti i oblikovanju ope kulture. Nakon toga sunce
poinje zalaziti nad graanskim stoljeem: u junim i istonim
krajevima Nacionalnih malformacija jedna velika figura za drugom
biva pregaena i ismijana zahvaljujui upornosti staroga poretka;
dok u isto vrijeme iz tragine niije zemlje (koja je svakako vie od
Norveke) Ibsenova ciklusa dolazi konana, radikalna samokritika
graanske egzistencije (Ibsen i duh kapitalizma).
Neka zasada ovaj sinopsis bude dovoljan; i dopustite mi da
dodam nekoliko rijei o tom odnosu izmeu prouavanja knjievnosti
i povijesti tout court. Kakva je to povijest kakav je to dokaz koji nude
knjievna djela? Oito, nikada izravan: Thornton, vlasnik predionice
pamuka u Sjeveru i jugu (1855) ili poduzetnik Wokulski u Lutki (1890)
ne dokazuju ama ba nita o graanstvu Manchestera ili Varave. Oni
22 Franco Moretti
pripadaju paralelnom povijesnom nizu vrsti kulturne dvostruke
spirale u kojoj su grevi kapitalistike modernizacije povezani i
preoblikovani kroz knjievnu formu. Svaka forma je razrjeenje
osnovne disonance postojanja, pie mladi Lukcs u Teoriji romana;29
ako je tome tako, tada je knjievnost onaj neobini univerzum u
kojemu su razrjeenja savreno ouvana ona su, sasvim jednostavno,
tekstovi koje i dalje itamo dok su disonance potiho nestale sa scene:
to su uspjenije nestale, to su se razrjeenja pokazala uspjenijima.
Ima neeg sablasnog u toj povijesti u kojoj pitanja nestaju, a
odgovori preivljavaju. No ako prihvatimo ideju o knjievnoj formi kao
o fosilnom ostatku onoga to je nekada bila ivua i problematina
sadanjost; i ako se vratimo u prolost, rekonstruirajui unatrag30 ne
bismo li razumjeli problem na koji je ona ponudila rjeenje. Uinimo li
to, tada formalna analiza moda otkljua ako ve ne uvijek u praksi,
tada u principu dimenziju prolosti koja bi inae ostala sakrivena.
U tome lei njen mogui doprinos znanju povijesti: razumijevajui
neprozirnost Ibsenovih nagovjetaja prolosti ili neizravnu semantiku
viktorijanskih pridjeva, ili ak (to na prvi pogled nije nimalo veseo
zadatak) ulogu glagolske imenice u Robinsonu Crusoeu, ulazimo u
kraljevstvo sjena, u kojemu prolost pronalazi svoj izgubljeni glas kako
bi nam se obratila.31
29 Georg Lukcs, Teorija romana, Veselin Maslea, Sarajevo 1968; naslov

izvornika: Die Theorie des Romans, 1916; prijevod s njemakog: dr. Kasim
Prohi. str. 44.
30 Moretti ovdje koristi izraz reverse engineering obratni inenjering. Op.
prev.
31 Estetski oblici kao strukturirani odgovori na drutvena proturjeja: s
obzirom na ovaj odnos izmeu knjievnosti i drutvene povijesti, pretpostavio
sam da e se esej Ozbiljno stoljee, iako je izvorno napisan za knjievnu
zbirku, glatko uklopiti u ovu knjigu (napokon, njegov je radni naslov bio O
graanskoj ozbiljnosti). No kada sam ponovo proitao esej, osjetio sam (i
pritom mislim, doslovno osjetio: iracionalno i neodoljivo) da moram izbaciti
dobar dio izvornoga teksta i preoblikovati ono to ostane. Uredivi tekst,
shvatio sam da se to veinom tie tri odjeljka sva tri izvorno naslovljena
Razdvajanje puteva koji su ocrtali iri morfiki prostor [morphospace]
unutar kojega su vrste graanske ozbiljnosti poprimile oblik. Drugim
rijeima, osjetio sam potrebu da uklonim spektar formalnih varijacija koje
su povijesno bile mogue. Ono to je preostalo rezultat je procesa odabira
koji se zbivao u 19. stoljeu. U knjizi o graanskoj kulturi to se ini kao
prihvatljiv izbor ali taj izbor naglaava razliku izmeu povijesti knjievnosti

APSTRAKTAN JUNAK
No ona nam govori iskljuivo putem medija forme. Prie i stilovi: tamo
ja nalazim graanina. Napose u stilovima to je prilino iznenaenje
kada se uzme u obzir koliko se esto narativi razmatraju kao temelj
drutvenog identiteta32 i koliko je esto graanstvo bilo poistovjeeno
s turbulencijama i promjenom od nekih slavnih prizora u
Fenomenologiji duha, do reenice sve to je vrsto i postojano pretvara
se u dim iz Komunistikog manifesta ili Schumpeterova stvaralakog
razaranja. Zbog svega toga oekivao sam da e graanska knjievnost
biti definirana novim i nepredvidljivim radnjama: skokovima u
nepoznato, kao to Elster opisuje kapitalistike inovacije.33 Umjesto
toga, kao to tvrdim u Ozbiljnome stoljeu, ini se da je u pitanju
suprotno: pravilnost je, a ne neravnotea, bila veliki pripovjedni izum
graanske Europe.34 Ono to je bilo vrsto postalo je jo vre.
Zato? Glavni je razlog vjerojatno u samome graaninu.
Tijekom 19. stoljea, jednom kada je stigma novopeenog bogataa
bila prevladana, oko ove se figure grupiralo nekoliko ponavljajuih
kao knjievne povijesti u kojoj je mnogobrojnost, pa ak i nasuminost,

formalnih mogunosti kljuan aspekt slike i povijesti knjievnosti kao
(dijela) drutvene povijesti: u kojoj je naglasak na povezanosti izmeu
odreene knjievne vrste [form] i njene uloge u drutvu [social function].
32 Nedavni primjer iz knjige o francuskoj buroaziji: Postuliram da samo
postojanje drutvenih skupina usprkos tome to su one utemeljene u
materijalnome svijetu oblikuje jezik, specifino narativ: da bi skupina
mogla preuzeti ulogu drutvenog i politikog aktera, ona prvo mora imati
priu ili prie o sebi. Sarah Maza, The Myth of the French Bourgeoisie: An
Essay on the Social Imaginary, 17501850, Cambridge, 2003, str. 6.
33 Schumpeter je hvalio kapitalizam ne zbog njegove uinkovitosti i
racionalnosti, ve zbog njegova dinamina karaktera. ... Umjesto da izbjegava
kreativne i nepredvidljive aspekte inovacije, on ih je uinio kamenom
temeljcem svoje teorije. Inovacija je u svojoj sutini fenomen neravnotee
skok u nepoznato. Jon Elster, Explaining Technical Change: A Case Study in
the Philosophy of Science, Cambridge 1983, str. 11, 112.
34 Slian se graanski otpor narativu pokazuje u studiji o realizmu
nizozemskog zlatnog doba Richarda Helgersona: to je vizualna kultura u
kojoj ene, djeca, sluge, seljaci, obrtnici i nametljivi prosci djeluju, dok
domaini iz viih stalea ... jesu, tako da ovi posljednji obino biraju biti
prikazani u nenarativnom anru portreta. Vidi Soldiers and Enigmatic
Girls: The Politics of Dutch Domestic Realism, 16501672, Representations
58 (1997), str. 55.
24 Franco Moretti
znaajki: prije svega, energija; suzdranost; intelektualna
jasnoa; potenje u poslu; snaan osjeaj svrhe. Sve su to redom
dobre znaajke, ali nedovoljno dobre da se usporede s tipom
junaka ratnikom, vitezom, osvajaem, pustolovom na kakve
se pripovjedaka tradicija zapadne kulture doslovno oslanjala
tisuljeima. Novana berza predstavlja tek slabu zamenu za
Svetoga Grala, pie Schumpeter s porugom; a poslovni ivot u
kancelarijama usred svih onih kolona ispisanih cifara osuen je na
to da bude u osnovi... neherojski.35 U tome je temeljni diskontinuitet
izmeu stare i nove vladajue klase: dok se aristokracija besramno
idealizirala kroz itavu zbirku neustraivih vitezova, graanstvo o
sebi nikada nije stvorilo slian mit. Graanska je civilizacija nagrizla
udesan mehanizam pustolovine a lieni pustolovine, likovi su
izgubili onaj peat jedinstvenosti koji dolazi iz susreta s nepoznatim.36
U usporedbi s vitezom, graanin se ini neodreenim i neuhvatljivim;
slinim bilo kojem drugom graaninu. Evo scene s poetka Sjevera i
juga u kojoj junakinja svojoj majci opisuje manesterskog industrijalca:
Oh! Ne znam ba kakav je, ree Margaret... Oko trideset godina.

Ima lice koje nije ni lijepo ni runo, nita posebno ne djeluje ba
gospodski, ali to se i ne moe oekivati. No, nije vulgaran niti
neuglaen, uzvrati njezin otac...37

Ne znam ba, oko, ni, niti, nita, ne ba... Margaretin sud, inae
prilino precizan, gubi se u spirali izbjegavanja. To je ta apstrakcija
graanskoga tipa: u svom krajnjem obliku on je tek personificirani
kapital, ili ak maina za proizvoenje vika vrednosti u viak
35 Jozef umpeter, Kapitalizam, socijalizam i demokratija, Kultura, Beograd

1960; izvornik: Joseph Schumpeter: Capitalism, Socialism and Democracy,
1952.; prijevod s engleskog: Vera Ili. str. 204., 191. Slino tome, Weber nas
podsjea da Carlyle definira Cromwellovo doba kao na posljednji heroizam
(Weber, Protestantska etika, str. 35.).
36 O odnosu izmeu mentaliteta pustolova i kapitalistikog duha, vidi Michael
Nerlich, The Ideology of Adventure: Studies in Modern Consciousness, 1100
1750, Minnesota 1987 (1977), kao i prva dva odlomka iduega poglavlja.
37 Elizabeth Gaskell, Sjever i jug, korpion, Zagreb, 2006; naslov izvornika:
North and South, 1855; prijevod s engleskog: Neboja Buanovac. str. 74-5.

kapitala, da citiramo nekoliko pasusa iz Kapitala.38 Zbog metodinog
potiskivanja svih putenih odlika kod Marxa, kao i kasnije kod
Webera, teko je zamisliti kako bi takav lik uope mogao biti u
sreditu zanimljive prie osim ako, naravno, pria ne govori upravo
o samoobuzdavanju, kao to je to sluaj u Mannovu prikazu konzula
Thomasa Buddenbrooka (koji je ostavio dubok dojam na samoga
Webera).39 Stvari su drugaije u ranijem razdoblju, ili na rubovima
kapitalistike Europe, gdje slabost kapitalistikog sustava doputa da
se osmisle snani likovi kao to su Robinson Crusoe, Gesualdo Motta
ili Stanislaw Wokulski. Tamo, meutim, gdje kapitalistike strukture
ovruju, sredite teksta umjesto individue zauzimaju narativni
i stilistiki mehanizmi. To je ujedno i drugi nain razumijevanja
strukture ove knjige: dva poglavlja o graanskim likovima i dva o
graanskome jeziku.
PROZA I KLJUNE RIJEI: UVODNE NAPOMENE
Kao to sam rekao neto ranije, pronaao sam graanina u stilovima

vie nego u priama a pod stilovima uglavnom mislim na dva
elementa: prozu i kljune rijei. Retorika proze izai e na vidjelo
postepeno, aspekt po aspekt (kontinuitet, preciznost, produktivnost,
neutralnost...), u prva dva poglavlja knjige u kojima ocrtavam
njen uspon kroz 18. i 19. stoljee. Graanska je proza bila veliko
postignue i vrlo naporno. To to u njenu univerzumu ne postoji
ideja nadahnua tog dara bogova pomou kojega se ideja i rezultati
magino sjedinjuju u jedinstvenome trenutku kreacije sugerira kako
je nemogue zamisliti medij proze, a da se pritom odmah ne pomisli
38 Karl Marx, Kapital - kritika politike ekonomije, u: Karl Marx i Friedrich

Engels: Dela XXI, Prosveta, Beograd 1974; naslov izvornika Das Kapital,
Kritik der politischen konomie, 1867, prijevod s njemakog: Moa Pijade, str.
525.
39 O Mannu i graanstvu, pored brojnih Lukcsevih eseja, pogledati Alberto
Asor Rosa: Thomas Mann o dellambiguit borghese, Contropiano 2: 68
i 3: 68. Ako je postojao odreeni trenutak u kojem sam pomislio kako bi
trebalo napisati knjigu o graaninu, bilo je to kada sam prije vie od etrdeset
godina itao Asorove eseje; knjigu sam zapoeo na prijelazu s 1999. na 2000.,
tijekom godine koju sam proveo na Wissenschaftskollegu u Berlinu.
26 Franco Moretti
na rad. Rad s rijeima, svakako, no takav da utjelovljuje neke od
najtipinijih odlika graanske djelatnosti. Ako Graanin ima glavnoga
junaka, tada je to upravo ta naporna [laborius] proza.
Proza koju sam upravo ocrtao idealan je tip, zapravo nikada
ostvarena u nekom konkretnom tekstu. Za razliku od kljunih rijei
to su stvarne rijei koje koriste stvarni pisci i samim tim ih se time
moe pratiti do ove ili one knjige iz koje su proizale. to se toga tie,
pojmovni je okvir jo prije nekoliko desetljea postavio Raymond
Williams u svojim knjigama Culture & Society i Keywords, kao i
Reinhart Koselleck u svome radu o Begriffsgeschichte. Za Kosellecka,
koji se usredotouje na politiki jezik moderne Europe, pojam
ne upuuje samo na odnose koje sakriva; on je takoer i njihov
imbenik;40 preciznije, to je imbenik koji uspostavlja napetost
izmeu jezika i stvarnosti i koji se esto svjesno koristi kao oruje.41
Iako ovaj pristup predstavlja izvrstan model za intelektualnu povijest,
vjerojatno je neprikladan za drutveno bie koje, kako to kae
Groethuysen, djeluje, ali ne govori mnogo;42 a kada i govori, umjesto
intelektualne jasnoe pojma radije bira svakodnevne rijei. Oruje
je tako svakako pogrean pojam za pragmatine i konstruktivne
kljune rijei kao to su koristan, uinkovitost, ozbiljan a da i
ne spominjemo izvrsne posrednike kao to su ugoda i utjecaj, koji
su mnogo blii Benvenisteovoj ideji jezika: Jezik je instrument za
ustrojavanje sveta i drutva43 nego Koselleckovoj napetosti. Mislim
da nije sluajnost to se ispostavilo da su mnoge moje kljune rijei
zapravo pridjevi: pridjevi su za kulturni semantiki sustav manje
sredinji nego imenice (a pogotovo pojmovi), nesistematini su i, zaista,
moe ih se prilagoavati. Ili, kako bi to prezrivo rekao Dundo Bumbo
[Humpty Dumpty], s pridjevima moe raditi to hoe.44
40 Koselleck, Begriffsgeschichte and Social History, str. 86.

41 Ibid., str. 78.
42 Groethuysen, Origines I, str. xi.
43 Emile Benveniste, Opaske o funkciji jezika u Frojdovom otkriu, str. 86.
u Emil Benvenist, Problemi opte lingvistike, Nolit, Beograd 1975; naslov
izvornika: Problmes de linguistique gnrale, 1966.; prijevod s francuskog:
Sreten Mari (kurziv je dodan).
44 Lewis Carroll, to je Alica otkrila iza zrcala, u Alica u zemlji udesa i iza
zrcala, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb 1985; naslov izvornika: Through the
Looking-Glass and what Alice found there, 1872; prijevod s engleskog: Antun
oljan. str. 193.

Proza i kljune rijei: dvije su to paralelne niti koje e izranjati
tijekom ove rasprave, ponekad kao odlomci, a ponekad kao reenice
ili pojedine rijei. Kroz njih e osebujnosti graanske kulture izroniti
iz implicitne, ili ak zakopane dimenzije jezika: mentalitet sainjen
od nesvjesnih gramatikih obrazaca i semantikih asocijacija prije
nego od jasnih i odreenih ideja. Budui da to nije bila izvorna zamisao
knjige, jo uvijek postoje trenuci u kojima sam zateen injenicom
da bi stranice o viktorijanskim pridjevima mogle biti konceptualno
sredite Graanina. No ako su ideje graanina primile i vie no
dovoljno panje, njegov mentalitet s izuzetkom nekoliko izoliranih
primjera, kao to je to Groethuysenova studija napisana prije gotovo
stotinu godina i dalje je gotovo neistraen; i tada minutiae jezika
otkrivaju tajne koje velike ideje esto prikrivaju: trenje izmeu
novih tenji i starih navika, lane poetke, oklijevanja, kompromise;
jednom rijeju, sporost kulturne povijesti. Za knjigu koja graansku
kulturu doivljava kao nedovren projekt, inilo se da je to ispravan
metodoloki izbor.
GRAANIN JE IZGUBLJEN...
14. travnja 1912. Benjamin Guggenheim, Solomonov mlai brat,

naao se na Titanicu. Kada je brod poeo tonuti, bio je meu onima
koji su pomagali enama i djeci da se ukrcaju u amce za spaavanje,
odupirui se mahnitosti, a ponekad i surovosti, drugih mukih
putnika. A kada su njegovom sluzi naredili da vesla jednim od amaca,
Guggenheim se oprostio s njime i zamolio ga da porui njegovoj eni
da ni jedna ena nee biti ostavljena na brodu zbog kukaviluka
Bena Guggenheima. I to je bilo to.45 Moda su njegove rijei bile neto
manje zvune, no to doista nije vano; postupio je ispravno usprkos
tome to je to bilo iznimno teko. Nije stoga udno to je istraiva koji
je radio na pripremi Cameronova Titanica iz 1997. prenio ovu anegdotu
scenaristima im ju je otkrio. Koja scena! No njegov je prijedlog
odluno odbijen: nerealistino. Bogati ne umiru za apstraktne principe
kao to su kukaviluk ili hrabrost. I doista, u filmu vidimo kako se
45 John H. Davis, The Guggenheims, 18481988: An American Epic, New York

1988, str. 221.
28 Franco Moretti
lik pomalo nalik na Guggenheima pokuava probiti na amac za
spaavanje pomou pitolja.
Graanin je izgubljen, pie Thomas Mann 1932. u svom eseju
naslovljenom Goethe kao predstavnik graanskoga doba a ove se
dvije crtice vezane uz Titanic (jedna na poetku, a druga na kraju 20.
stoljea) s njime slau. Izgubljen je ne zato to je kapitalizam izgubljen
upravo suprotno, jer kapitalizam je snaniji nego ikada (iako je
pritom, poput Golema, posveen uglavnom razaranju). Ono to je
nestalo je osjeaj graanske legitimnosti, ideja o vladajuoj klasi koja ne
samo da vlada, ve tu vlast i zasluuje. Upravo je to uvjerenje stajalo iza
Guggenheimovih rijei na Titanicu: presti (a time i vjerodostojnost)
njegove klase bio je doveden u pitanje (da iskoristimo jedan od
Gramscijevih odlomaka o pojmu hegemonije).46 Odrei se principa
znailo je izgubiti pravo na vlast.
Mo opravdana vrijednostima. No upravo kada je politika mo
buroazije dola na dnevni red,47 tri su neoekivana dogaaja, jedan za
drugim, promijenila sliku zauvijek. Prvo je dolo do politikog kolapsa.
Kako je belle poque privedena svome kriavom kraju, pomalo nalik
operetama u kojima se voljela zrcaliti, buroazija se pridruila staroj
eliti ne bi li zajedno s njome gurnula Europu u pokolj rata; kasnije je
pak stala tititi svoje klasne interese skrivajui se iza crnih i smeih
koulja, otvarajui put za jo teim pokoljima. Sa smru se starog
reima pokazalo da oni koji su ga smijenili nisu u stanju ponaati se
kao istinski vladajua klasa. Kada je Schumpeter 1942. s hladnim
prijezirom napisao da je buroaziji potreban gospodar,48 nije trebao
objanjavati na to misli.
Drugi preobraaj, po naravi gotovo suprotan, izaao je na
vidjelo nakon Drugog svjetskog rata sa sveopim uspostavljanjem
demokratskih reima. Povijesni pristanak koji je dobiven od masa
unutar modernih kapitalistikih drutvenih struktura, pie Perry
Anderson, osobit je po tome to mase
46 Antonio Gramsci, Quaderni del carcere, Torino 1975, str. 1519.

47 Buroazija je bila prva klasa u povijesti koja je ostvarila ekonomsku premo
a da pritom nije imala politikih ambicija, pie Hannah Arendt i kao takva
ostvarila je politiku emancipaciju tijekom imperijalnog doba (1886.-
1914.). Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism, New York 1994 (1948),
str. 123.
48 Schumpeter, Kapitalizam, socijalizam i demokratija, str. 205.

vjeruju da je njihovo djelovanje samoodreenje unutar postojeeg
drutvenog poretka ... povjerenje u demokratsku jednakost svih
graana pred vlau nacije drugim rijeima, ideja o postojanju
vladajue klase vie ne postoji.49
Sakrivi se iza redova uniformi, europska se buroazija utekla

politikom mitu koji je od nje kao klase zahtijevao samoporicanje;
prikrivanje koje je zahvaljujui sveprisutnom diskursu srednje klase
bilo utoliko lake. Kao zavrni detalj: kada je kapitalizam donio
blagostanje u ivote radnikih masa Zapada, roba je postala novi
princip legitimnosti: sporazumi su se stali graditi na temelju stvari,
a ne ljudi a kamoli principa. Bilo je to praskozorje dananjeg doba:
trijumf kapitalizma i smrt graanske kulture.
***
Ovoj knjizi mnogo toga nedostaje. O nekima od tih stvari sam ve

raspravljao drugdje, te mi se nije inilo da tome imam to dodati:
sluaj je to s Balzacovim skorojeviima ili Dickensovom srednjom
klasom, koji su odigrali vanu ulogu u The Way of the World i Atlas
of the European Novel.50 Ameriki autori kasnog 19. stoljea Norris,
Howells, Dreiser opoj slici gotovo da nisu imali to pridonijeti;
pored toga, Graanin je pristran ogled, bez enciklopedijskih ambicija.
Ipak, postoji tema koju bih bio rado ukljuio da nije prijetila da se
pretvori u zasebnu knjigu a to je paralela izmeu viktorijanske
Engleske i Sjedinjenih Drava nakon 1945., ime bi se naglasila
paradoksalna injenica da su ove dvije hegemonijske kapitalistike
kulture jedine takve koje su dosad uope postojale poivale
uglavnom na protugraanskim vrijednostima.51 Mislim, dakako, na
49 The Antinomies of Antonio Gramsci, New Left Review I/100 (November

December 1976), str. 30.
50 Oba su naslova teoretska djela autora knjige, Franca Morettija. Op. prev.
51 Izraz hegemonija odnosi se na dvije povijesno i logiki razliite domene:
hegemonija u smislu prevlasti jedne kapitalistike drave nad drugim
kapitalistikim dravama, i ona koja se tie prevlasti jedne drutvene klase
nad drugima; ukratko, nacionalna i internacionalna hegemonija. Iako postoji
mnogo sluajeva u kojima je buroazija nekog naroda ostvarila prevlast
u vlastitoj dravi, dosad su Britanija i Sjedinjene Drave jedini sluajevi
30 Franco Moretti
sveprisutan religijski sentiment u javnome diskursu; na prisutnost
koja zapravo postaje sve snanija i koja predstavlja otar preokret u
odnosu na raniju tenju prema sekularizaciji. Slino vrijedi i za veliki
tehnoloki napredak devetnaestoga i kasnog dvadesetog stoljea:
industrijska i potom digitalna revolucija su, namjesto da potaknu
razvoj racionalistikog mentaliteta, proizvele mjeavinu znanstvene
nepismenosti i religijskog praznovjerja koje granie s nevjericom, i
koji su takoer sada izraeniji nego ranije. to se toga tie, dananje su
Sjedinjene Drave zaotrile sredinju tezu poglavlja o viktorijancima,
jer weberovska je raaranost [Entzauberung] poraena u samoj sri
kapitalistikog sustava i jo jednom zamijenjena sentimentalnim
mistificiranjem drutvenih odnosa. U oba je sluaja kljuan sastojak
bilo drastino podjetinjavanje nacionalne kulture: od pobone ideje
obiteljskog itanja koja je pokrenula udorednu anestetizaciju
viktorijanske knjievnosti, do sladunjave reprodukcije obitelj koja
se smjeka pred televizijskim ekranom koja je amariku zabavu
gurnula u duboki san. Paralele ovome postoje gotovo posvuda, od anti-
intelektualizma korisnoga znanja i politike obrazovanja poevi od
njene ovisnosti o sportu do sveprisutnosti rijei kao to su poten
(tada) i zabavan (sada) i njihova loe prikrivena prijezira prema
intelektualnoj i emocionalnoj ozbiljnosti.
Ameriki nain ivota kao viktorijanizam dananjice: usprkos
privlanosti ove ideje, bio sam suvie svjestan vlastitoga neznanja o
suvremenim temama da bih joj se doista posvetio. Iako ispravna, bila
je to teka odluka, jer podrazumijevala je priznanje da je Graanin
iskljuivo povijesna studija, nimalo vezana uz sadanjost. Profesori
povijesti, razmilja dr. Cornelius u Unordung und frhes Leid, ne
vole povijest zato to se dogaa, nego zato to se ve dogodila ... njihova
srca pripadaju u sebi dosljednoj, discipliniranoj, povijesnoj prolosti...
Prolost je uinjena besmrtnom; to e rei, ona je mrtva.52 Ja sam, kao
i Cornelius, profesor povijesti; no volio bih vjerovati da disciplinirana
beivotnost nije jedino za to u biti sposoban. U tom je smislu
internacionalne hegemonije. Pa ipak, moj se argument, u ovome odlomku i

u poglavlju naslovljenom Magla, tie specifinih vrijednosti koje veem uz
britansku i ameriku nacionalnu hegemoniju. Kako se te vrijednosti odnose
prema onima koje potiu internacionalnu hegemoniju doista je zanimljivo
pitanje ali njime se ovdje neu baviti.
52 Thomas Mann, Stories of Three Decades, New York 1936, str. 506.

posveivanje ove knjige Perryju Andersonu i Paolu Floresu dArcaisu
vie od znaka prijateljstva i mog divljenja prema njima ono izraava
nadu da u jednoga dana od njih nauiti kako da koristim mudrost
prolosti za kritiku sadanjosti. Ova knjiga nije opravdala tu nadu; no
idua bi mogla.
32 Franco Moretti
I
Radini
gospodar
PUSTOLOVINA, PODUHVAT, FORTUNA
Poetak je poznat: otac govori sinu da ne naputa srednji stale

koji nije izloen trudu i patnjama radnikoga dijela ovjeanstva,
niti sputan oholou, eljom za raskoi i zaviu gornjeg sloja ljudskog
drutva samo zato da bi postao jedan od onih koji odlaze u
tuinu za pustolovinama, u tenji da se izdignu i proslave neobinim
pothvatima.53 Pustolovina i pothvat zajedno. Jer pustolovina u
Robinsonu Crusoeu (1719) znai vie od neobinih, iznenaujuih
dogaaja iz naslova.54 Brodolom ... gusari ... nenastanjen otok ... velika
53 Daniel Defoe, Robinson Crusoe: integralna verzija, Zagreb, 2006 (1719),

Zagrebaka stvarnost, prijevod s engleskog: Ivana Beli, str. 8.
54 Pun naslov romana (pod kojim je prvi put i objavljen) glasi: The Life and
Strange Surprizing Adventures of Robinson Crusoe, Of York, Mariner: Who
lived Eight and Twenty Years, all alone in an un-inhabited Island on the Coast of
America, near the Mouth of the Great River of Oroonoque; Having been cast on
Shore by Shipwreck, wherein all the Men perished but himself. With An Account
how he was at last as strangely deliverd by Pyrates. Ili, u prijevodu: ivot i
udesne i iznenaujue pustolovine Robinsona Crusoea od Yorka, pomorca: koji je
dvadeset i osam godina ivio sam na nenaseljenu otoku pored obale Amerike, blizu
ua velike rijeke Orinoko; a nakon to se nasukao na obalu nakon brodoloma u

rijeka Orinoko ... Kada Robinson na svom drugom putovanju donosi
na brod neto robe [small adventure]55, taj pojam ne oznaava vrstu
dogaaja, ve oblik kapitala. U ranom modernom njemakom, pie
Michael Nerlich, pustolovina je bila dio uobiajene trgovake
terminologije, te je oznaavala osjeaj rizika (koji se takoer
nazivao angst).56 Tada je, da citiram studiju Bruna Kuske, dolo do
razlikovanja izmeu trgovine aventiure i prodaje poznatim kupcima.
Trgovina aventiure odnosila se na prilike kada bi se trgovac otputio sa
svojom robom ne znajui gdje e je prodati.
Pustolovina kao rizino ulaganje: Defoeov je roman
spomenik ovoj ideji, kao i njenoj povezanosti s dinaminom
tenjom kapitalizma... da nikada uistinu ne odrava status quo.57 No
kapitalizam je to posebne vrste, one koja privlai mladog Robinsona
Crusoea: kao i u sluaju Weberova kapitalistikog pustolova, ono
to mu privlai panju je djelovanje iracionalnog i spekulativnog
karaktera, ili usmjeren[o] na stjecanje silom.58 Oito je da je stjecanje
silom pria o otoku (kao i o robovlasnikoj plantai prije toga). to
se pak iracionalnosti tie, Robinsonovo esto vraanje na ludu i
nepromiljenu zamisao i spominjanje lude ljubavi prema skitanju59
sasvim su u skladu s Weberovom tipologijom. Prvi dio Robinsona
Crusoea tako je savrena ilustracija pustolovini sklonog mentaliteta
rane meunarodne trgovine i njenih rizika koji nisu [bili] samo
visoki, ve i nepredvidljivi, te samim time iza obzorja racionalnog
kapitalistikog poduhvata.60
Iza obzorja... Na svome je glasovitom predavanju u Biblioteci
Hertziani u Rimu 1928. Aby Warburg posvetio itav pano udljivoj
kojemu su stradali svi osim njega. S izvjetajem o tome kako su ga na koncu spasili
gusari. Op. prev.
55 Ibid, str. 21. Iako adventure obino znai pustolovina, u ovom sluaju small
adventure doista znai malo robe. Op. prev.
56 Nerlich, The Ideology of Adventure, str. 57.
57 Ian Watt, The Rise of the Novel: Studies in Defoe, Richardson and Fielding,
Berkeley, 1957, str. 65.
58 Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, str. 22.
59 Defoe, Robinson Crusoe, str. 20., 40.
60 Giovanni Arrighi, The Long Twentieth Century: Money, Power, and the Origins
of Our Times, London 1994, str. 122.
34 Franco Moretti
boici pomorske trgovine Fortuni ustvrdivi kako je ranorenesansni
humanizam konano prevladao drevno nepovjerenje u njenu
hirovitost. Iako je spomenuo preklapanje znaenja Fortune kao
sree, bogatstva i snanoga vjetra (talijanski fortunale), Warburg
je pokazao niz slika na kojima Fortuna postupno gubi svoja demonska
obiljeja. Pritom je nezaboravan grb Giovannija Rucellaija na kojemu
Fortuna stoji na palubi broda poput jarbola, u lijevoj ruci stee
deblenjau, a u desnoj donji dio napetoga jedra.61 Ova je slika, nastavio
je Warburg, bila Rucellaijev odgovor na njegovo vlastito temeljno
pitanje: Imaju li ljudski razum i praktina inteligencija bilo kakvu
mo nad udesima sudbine, nad Fortunom? U vrijeme sve veeg
ovladavanja morima odgovor je bio potvrdan: Fortuna je postala
mjerljiva i podreena zakonima, zbog ega se stari trgovac-pustolov
pretvorio u racionalnijeg trgovca-istraivaa.62 Istu je tezu nezavisno
istraila Margaret Cohen u The Novel and the Sea: ako mislimo o
Robinsonu kao vjetom navigatoru, pie ona, njegova pria prestaje
biti pouna prispodoba koja upozorava na rizine aktivnosti, te
namjesto toga postaje promiljanje o tome kako se baviti rizinim
aktivnostima s najboljim izgledima za uspjeh.63 Mladi Robinson
Crusoe nije vie iracionalno pred-moderan, ve je istinski poetak
dananjega svijeta.
Racionalizirana fortuna. Profinjena ideja ija primjena na
Robinsona, meutim, zanemaruje prevelik dio prie da bi doista bila
uvjerljiva. Oluje i gusari, kanibali i zarobljenitvo, brodolomi i bjeanja
61 Aby Warburg, Francesco Sassettis Last Injunctions to his Sons (1907), u

The Renewal of Pagan Antiquity, Los Angeles 1999, str. 458, 241. U rasporedu
smiljenom za potrebe predavanja i reproduciranome u Sieni 1998. na izlobi
Mnemosyne, ovo je bio pano broj 48.
62 Warburg ovdje aludira na Merchant Adventurers, najuspjeniju trgovaku
kompaniju rane moderne Engleske. Usprkos svome imenu, Merchant
Adventurers uope nisu bili pustolovi: zatieni kraljevskom poveljom,
monopolizirali su izvoz engleske vunene tkanine na podruje niskih zemalja
i Njemake (iako su s izbijanjem graanskog rata izgubili veinu svoje moi).
Nakon iskuavanja raznih trgovakih puteva i robe, Robinson na kraju
zarauje svoje bogatstvo na trgovini eerom proizvedenim u robovlasnikim
ekonomijama Atlantika. O povijesti ranih modernih trgovakih grupa vie
se moe nai u izvrsnoj knjizi Roberta Brennera, Merchants and Revolution:
Commercial Change, Political Conflict, and Londons Overseas Traders, 1550
1653, London 2003 (1993).
63 Margaret Cohen, The Novel and the Sea, Princeton 2010, str. 63.

u zadnji as sve su to epizode u kojima nema ni traga Cohenine
vjetine ili Warburgova ovladavanja morem. Jedna od prvih scena
u romanu, u kojoj su brodovi izloeni svakovrsnim opasnostima
i to bez ijednog itavog jarbola,64 zvui kao upadljiva suprotnost
Rucellaijevom grbu. to se pak tie Robinsonova uspjeha, sumnjiva
je svakako njegova modernost: iako u prii nema Fortunatusovih
maginih predmeta (koji je bio vodei prethodnik panteona modernih,
samostvorenih ljudi), nain na koji se Robinsonovo bogatstvo gomila u
njegovu odsustvu te kasnije biva vraeno stara vreica ispunjena sa
stotinu ezdeset portuglaskih moidora u zlatu, k tomu sedam lijepih
leopardovih koa ... pet sanduka izvrsnih slatkia i stotinu nekovanih
zlatnika ... tisuu i dvjesto sanduka eera, osam stotina smotaka
duhana i te ostatak mojih potraivanja u zlatu i dalje zvui kao da je
izilo iz bajke.65
Da budem jasan: Defoeov roman uistinu jest velik moderan mit
no on je velik usprkos pustolovinama, a ne zbog njih. Kada je William
Empson u Some Versions of Pastoral nemarno usporedio Robinsona
sa Sindbadom Moreplovcem, bio je sasvim u pravu;66 ako nita drugo,
Sindbadova elja da trgujem i stvorim za sebe ivot67 otvorenije je i
racionalnije trgovaka nego Robinsonova puka sklonost lutanju.
Slinost izmeu ove dvije prie, meutim, ne prestaje na moru nego na
kopnu. Na svakome od sedam putovanja bagdadski je trgovac nasukan
na zaaranome otoku udovita, zvijeri, zloudni majmuni, ubojiti
arobnjaci s kojega moe pobjei tek jo jednim skokom u nepoznato
(kao kada se vee uz pandu divovske ptice grabljivice). Drugim
rijeima, u priama o Sindbadu i morem i vrstim tlom [terra firma]
vlada pustolovina. Ali ne i u Robinsonu tamo na kopnu vlada rad.
64 Defoe, Robinson Crusoe, str. 15.

65 Ibid, str. 276., 278.
66 William Empson, Some Versions of Pastoral, New York 1974 (1935), str. 204.
67 The Arabian Nights: Tales of 1001 Nights, Harmondsworth 2010, vol. II, str.
464.
36 Franco Moretti
TO JE DOKAZ DA NISAM BIO LIJEN
No zato rad? U poetku je, naravno, to pitanje preivljavanja: situacija

u kojoj se ini da se zadae dana razotkrivaju same, logikom potrebe,
pred oima radnika.68 No ak i kada su mu budue potrebe osigurane
dok god budem ivio makar to bilo jo etrdeset godina,69 Robinson
uporno nastavlja raditi stranicu za stranicom. Njegov stvarni uzor,
Alexander Selkirk, proveo je (navodno) svoje etiri godine na Juan
Fernandezu kolebajui se izmeu bezvoljnosti, malaksalosti i
melankolije s jedne strane i uivanja u jednoj neprekidnoj Gozbi ...
jednakoj najputenijim Uicima70 s druge. Robinson niti jednom.
Izraunano je da se tijekom 18. stoljea broj radnih dana poveao s 250
na 300; na Robinsonovu otoku, gdje znaaj nedjelje nikada nije sasvim
jasan, ukupan je broj sasvim sigurno vei.71 Kada se, na vrhuncu svoje
gorljivosti Nemojte zaboraviti da sam sada imao dvije plantae, sa
spiljom u nekoliko odjeljaka, dvije njive, seosko imanje, ograene
prostore za koze, ivo skladite mesa, zimsku zalihu suhog groa72
Robinson okree itatelju i klie, to je dokaz da nisam bio lijen!,
moemo se samo sloiti. I potom ponoviti pitanje: zato zapravo toliko
radi?
Danas smo, openito gledano, jedva svjesni toga kakav
jedinstven i udan fenomen predstavlja gornji sloj koji radi, pie
Norbert Elias u Procesu civilizacije: Zato se podvrgava toj prisili
68 Stuart Sherman, Telling Time: Clocks, Diaries, and English Diurnal Forms,
16601785, Chicago 1996, str. 228. Sherman citira, s manjim promjenama,
rijei E. P. Thompsona u Time, Work-Discipline, and Industrial
Capitalism, Past & Present 38 (December 1967), str. 59.
70 Citiram Steeleov opis Selkirka u The Englishman 26 (3 December 1713); sada
u Rae Blanchard, ur., The Englishman: A Political Journal by Richard Steele,
Oxford 1955, str. 107.8.
71 Joyce Appleby, The Relentless Revolution: A History of Capitalism, New York
2010, str. 106. Prema drugim rekonstrukcijama (npr. Jan de Vries, The
Industrious Revolution: Consumer Behavior and the Household Economy, 1650
to the Present, Cambridge 2008, str. 87.8.), u 18. se stoljeu nije poveao broj
radnih dana, koji se do tog vremena ve bio popeo na tristo, ve broj radnih
sati. Vidjet emo, meutim, da je Robinson u tom pogledu bio daleko ispred
svoga vremena.
72 Defoe, Robinson Crusoe, str. 151., 152.

kad to od njega nitko pretpostavljen ne zahtijeva?73 Eliasovo uenje
dijeli Alexandre Kojve, koji u sreditu Hegelove Fenomenologije
duha prepoznaje paradoks graaninov problem prema kojemu
graanin radi za drugog (jer do rada dolazi samo zbog vanjske
prinude), no u isto vrijeme moe da radi jedino za samoga sebe (jer
vie nema gospodara).74 Radi za sebe kao da je netko drugi: tono tako
djeluje Robinson: jedan dio njega postaje tesar ili lonar ili pekar, te
provodi tjedne i tjedne trudei se da neto postigne; tada dolazi Crusoe
gospodar i ukazuje na nedostatnost rezultata. I onda se ciklus ponavlja
od poetka. A ponavlja se zato to je rad postao nov princip legitimiranja
drutvene moi. Kada Robinson na kraju romana otkriva da je
gospodar iznosa od preko 5000 funti sterlinga75 i jo kojeega, iza
njega je dvadeset i osam godina rada koje opravdavaju njegovo bogatstvo.
Realno, to dvoje nije povezano: on je bogat zbog iskoritavanja
bezimenih robova na brazilskim plantaama dok mu dvadeset i osam
godina neprestane muke nije donijelo ni funte. No svjedoili smo tome
da je radio kao niti jedan drugi lik u beletristici ta naravno da je
zasluio ono to posjeduje!76
Rije koja savreno opisuje Robinsonovo ponaanje je industry
[marljivost, radinost]. Prema OED-u, izvorno znaenje rijei, prvi put
zabiljeene u engleskome oko 1500., bilo je: obiljeje onoga koji je
inteligentan ili vjet; vjetina, domiljatost, spretnost, otroumnost.
Sredinom 16. stoljea pojavljuje se drugo znaenje marljivost ili
radinost, paljiva i stalna posveenost, napor, rad, koji se naskoro
73 Norbert Elias: O procesu civilizacije: sociogenetska i psihogenetska istraivanja,

Izdanja Antibarbarus, Zagreb 1996; naslov izvornika: ber den Proze der
Zivilisation, 1976; prijevod s njemakog: Silvija Bosner. str. 200.
74 Alexandre Kojve, Kako itati Hegela, Veselin Maslea, Sarajevo 1964; naslov
izvornika: Introduction la lecture de Hegel: leons sur la Phnomnologie de
lEsprit professes de 1933 1939 lcole des Hautes tudes; 1958; prijevod s
francuskog: dr. Anelko Habazin. str. 213.
76 Ono to posjeduje ukljuuje naravno i otok: Njegov ju je rad uzeo iz ruku
prirode, pie Locke o nekultiviranoj zemlji u poglavlju O vlasnitvu
u drugoj od svoje Dvije rasprave o vladi, gdje je bila zajednika i jednako
pripadala svoj njezinoj djeci, i time ju je prisvojio za sebe. Drugim rijeima,
samim time to je radio na otoku, Robinson ga je prisvojio za sebe. John
Locke, Dvije rasprave o vladi, Naklada Juri, Zagreb 2013; naslov izvornika:
Two Treatises of Government, 1960; prijevod s engleskog: Saa Novak. str. 19.
38 Franco Moretti
kristalizira u sustavan rad ili posao; stalno zaposlenje u nekom
korisnome poslu.77 Od vjetine i domiljatosti do sustavnog truda
tako industry doprinosi graanskoj kulturi: zamjenjujui domiljatost
napornim radom.78 Osim to je naporan, taj je rad i smiren, na isti
nain na koji je interes za Hirschmanna smirena strast: stalna,
metodina, kumulativna, a samim time i snanija od burnih (no
slabih) strasti stare aristokracije.79 Ovdje je nepovezanost izmeu dvije
vladajue klase oita: ako su se burne strasti te klase nalik ratnicima
zanosile arom kratkog dana bitke graanski je interes vrlina mirne
svakodnevice koja se ponavlja (i ponavlja i ponavlja i ponavlja): ulae
se manje energije, no tijekom mnogo vie vremena. Nekoliko sati
oko etiri sata predveer, pie uvijek skroman Robinson80 ali kroz
dvadeset i osam godina.
77 Zahvaljujem se Sue Laizik koja mi je ukazala na ove promjene znaenja.

Industry je, naravno, jedna od kljunih rijei u knjizi Culture and Society
Raymonda Williamsa. Meutim, do promjene znaenja koja je njemu
najzanimljivija injenice da industry postaje stvar po sebi institucija,
skup aktivnosti prije nego jednostavan ljudski atribut dolazi nakon
posljednje promjene znaenja opisane gore, a vjerojatno kao njegova
posljedica: industry prvo postaje obian apstraktan posao koji bilo tko moe
obavljati (za razliku od jedinstvenosti vjetine i domiljatosti); a potom se
apstrahira drugi put da bi postala stvar po sebi. Vidi Raymond Williams,
Culture & Society: 17801950, New York 1983 (1958), str. xiii, kao i navod
Industry u Keywords: A Vocabulary of Culture and Society, Oxford 1983
(1976) istoga autora.
78 Kao to razotkriva pridjev industrious [marljiv], naporan rad u engleskome
jeziku podrazumijeva odreenu etinost koja domiljatom radu
nedostaje. To objanjava zato je legendarna tvrtka Arthur Andersen
Accounting u devedesetim godinama 20. stoljea jo uvijek ukljuivala
naporan rad u svoju tablicu vrijednosti dok ga je domiljati dio iste
tvrtke (Anderson Counseling, gdje su se smiljali svakojaki financijski
zahvati (investment practices)) zamijenio potovanjem prema osobi, to je
neoliberalni novogovor za financijske bonuse. Na kraju je Counseling prisilio
Accounting da odobri manipulaciju vrijednou dionica (validating stock
value manipulation), to je tvtku dovelo do sramotne propasti. Vidi Susan E.
Squires, Cynthia J. Smith, Lorma McDougall i William R. Yeack, Inside
Arthur Andersen: Shifting Values, Unexpected Consequences, New York 2003,
str. 90.1.
79 Albert O. Hirschmann, The Passions and the Interests: Political Arguments for
Capitalism before its Triumph, Princeton, 1997 (1977), str. 656.
80 Defoe, Robinson Crusoe, str. 117. Tri sata lova svakog jutra, te ureivanje,
spremanje i kuhanje koje mu je oduzimalo veliki dio dana oito bi se
trebali zbrojiti s ona etiri sata naveer, to bi zajedno inilo satnicu daleko
veu od one veine radnika njegova vremena.

U prethodnom smo odjeljku razmotrili pustolovine kojima
zapoinje Robinson Crusoe; u ovome, njegovo ivotno djelo na otoku.
Slian napredak nalazimo i u Protestantskoj etici: povijest je to koja
zapoinje s kapitalistikim pustolovom, no u kojoj etika radinosti
konano donosi racionalno uravnoteenje iracionalna poriva.81 U
sluaju Defoea, prijelaz od prvoga k drugome posebno je upeatljiv zato
to uope nije planiran: na naslovnici su romana (Slika 2) Robinsonove
udesne i iznenaujue pustolovine spomenute na samome vrhu,
i to veim slovima oito predstavljene kao glavna atrakcija, dok je
njegov ivot na otoku samo jedna od brojnih epizoda.82 ini se da je
tijekom pisanja romana dolo je do nepredvienog, nekontroliranog
proirenja epizode na otoku, tako da se otresla svoje podreenosti
avanturi i postala novo sredite teksta. Kalvinist iz eneve bio je prvi
koji je uoio znaaj ovog naglog preokreta: Rousseauov Robinson,
oien od svih budalatina, zapoet e s brodolomom i biti ogranien
na godine provedene na otoku, tako da e se Emile, umjesto da trati
vrijeme na sanjarenje o pustolovinama, usredotoiti na Robinsonov
rad (Ono e hteti da zna sve to je korisno, i nee hteti da zna nita
drugo do to).83 to je, naravno, okrutno prema Emilu i svoj djeci
roenoj nakon njega, ali ispravno: jer Robinsonov naporan rad na
otoku doista je najvea novost u ovoj knjizi.
81 Ibid.
82 Ovo zapaanje dugujem Giuseppeu Sertoliju, I due Robinson, u Le
avventure di Robinson Crusoe, Torino 1998, str. xiv.
83 an ak Ruso, Emil ili o vaspitanju, Valjevo, Beograd 1989, ponovljeno
izdanje; naslov izvornika: Jean Jacques Rousseau, mile ou De lducation,
1762; prijevod s francuskog: Duan Tamindi. str. 198.
40 Franco Moretti
Slika 2. Naslovnica izdanja Robinsona Crusoea iz 1719.
Od kapitalistikog pustolova do radinog gospodara. No kako se

Robinson blii kraju, dogaa se drugi preokret: kanibali, oruani
sukob, pobunjenici, vukovi, medvjedi, bajoslovno bogatstvo... Zato?
Ako je poetinost pustolovine ve ublaena racionalnou, zato
obeati neke doista iznenaujue doivljaje i pustolovine u posljednjoj
reenici romana?84
84 Roman The Farther Adventures of Robinson Crusoe, pie Maximilian Novak,

objavljen je 20. kolovoza 1719., oko etiri mjeseca nakon objavljivanja
prvog romana iz ega moemo zakljuiti da je Defoe radio na nastavku
i prije nego to je prvi roman izaao iz tiska. Iz toga dalje slijedi da
posljednja reenica nije puki ukras, ve konkretan promidbeni potez. Vidi
Maximillian E. Novak, Daniel Defoe: Master of Fictions, Oxford 2001, str. 555.

Dosad sam naglasio suprotnost izmeu kulture pustolovine
i racionalne radne etike; doista nemam nikakvih sumnji da to dvoje
nije uskladivo te da je posljednje relativno nova pojava, specifina za
moderni europski kapitalizam. To, meutim, ne znai da moderni
kapitalizam moe biti sveden na radnu etiku, kao to je to Weber oito
htio uiniti. Iz istog razloga injenica da djelovanje iracionalnog
i spekulativnog karaktera, ili ono koje je usmjereno na stjecanje
silom vie nije tipino za moderni kapitalizam ne znai da takvo
djelovanje vie uope ne postoji. Raznolikost ne-ekonomskih praksi,
nasilnih i s esto nepredvidljivim posljedicama Marxova primitivna
akumulacija ili nedavna akumulacija izvlatenjem koju spominje
David Harvey oito je odigrala (i zapravo jo uvijek igra) vanu ulogu
u irenju kapitalizma. Ako je tome tako, tada je pustolovna pria, ako
je protumaimo iroko kao, na primjer, neto kasnije Conradovo
ispreplitanje metropolitanskih razmiljanja i kolonijalne romanse i
dalje savreno prikladan nain prikazivanja moderniteta.
To je, dakle, povijesni temelj za dva Robinsona i odgovarajui
diskontinuitet u strukturi Defoeova pripovijedanja: otok nam prua
prvi pogled na marljivog gospodara modernog doba, a more, Afrika,
Brazil, Petko i druge pustolovine daju glas starijem ali nikada
sasvim odbaenom obliku kapitalistike dominacije. Iz formalnog
je gledita ovaj suivot-bez-objedinjavanja dvaju suprotnih registara
toliko nenalik Conradovoj promiljenoj hijerarhiji, da ponovo
povuemo tu paralelu nedvojbeno mana romana. No isto je tako
nesumnjivo da nedosljednost nije samo pitanje forme: ona proizlazi iz
nerazrijeene dijalektike samoga graanina i njegovih dviju dua:85
nagovjetavajui, za razliku od Webera, da razuman graanin nikada
nee sasvim prerasti svoje iracionalne nagone niti e se odrei
grabeljivca koji je nekada bio. Zahvaljujui tome to je ne samo
poetak novoga doba, ve poetak u kojemu strukturalno proturjeje koje
nikada nee biti prevladano postaje vidljivo, Defoeova bezoblina pria
ostaje znaajan klasik graanske knjievnosti.
85 Metafora o dvije due nadahnuta slavnim monologom iz Fausta lajtmotiv

je Sombartove knjige o graanstvu: U grudima svakog pravog graanina
prebivaju dvije due: dua poduzetnika i dua uglednog ovjeka iz srednje
klase... duh poduzetnitva sinteza je pohlepe za zlatom, elje za pustolovinom
i ljubavi za istaivanjem... graanski duh se pak sastoji od proraunatosti,
opreza, razumnosti i ekonomije. Werner Sombart, The Quintessence of
Capitalism, London 1915 (1913), str. 202, 22.
42 Franco Moretti
KLJUNE RIJEI I: KORISNO
4. studenoga. Jutros sam sastavio raspored dana, odlaenja u lov,

spavanja i razonode. Naime svaki bih dan kad nije padala kia
izlazio s pukom na dva-tri sata, radio do jedanaest sati, zatim
ruao ono to imam. Od dvanaest do dva bih spavao, jer je vrijeme
bilo izrazito vrue, a uveer bih opet radio.86
Rad, puka, spavanje, razonoda. No kada Robinson zapravo stane

opisivati svoj dan, razonode nestaje a njegov ivot doslovno preslikava
Hegelov kratak opis Prosvjetiteljstva: jer ovdje, sve je korisno.87
Korisno [useful]: to je prva kljuna rije u ovoj knjizi. Kada se Robinson
nakon brodoloma vraa na palubu broda, ono to ponavlja gotovo
poput magine formule a to se odnosi na sve to pronalazi: stolarski
sanduk, koji mi je zaista bio korisna nagrada, nekoliko vrlo korisnih
stvari, kao i sve to bi mi moglo biti korisno88 zapravo postavlja
Robinsona u sredite svijeta (korisno meni ... meni ... meni ...). Korisno
je ovdje, kao i kod Lockea, kategorija koja ujedno uspostavlja privatno
vlasnitvo (korisno meni) i opravdava ga time to ga poistovjeuje s
radom (korisno meni). Ilustracije Tullija Pericolija (koje izgledaju kao
poremeene inaice tableauxa u Encyclopdie [Slika 3])89 zahvaaju u
sr ovoga svijeta u kojemu ni jedan predmet nije sam sebi svrha jer u
kraljevstvu korisnoga, nita nije samo sebi svrha ve uvijek i jedino
sredstvo kojim se postie neto drugo. Orue. A u svijetu orua moe se
initi samo jedno: raditi.90
Sve slui njemu. Sve je orue. A tada izranja trea dimenzija
korisnoga:

87 G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, Ljevak, Zagreb 2000; naslov izvornika:
Phnomenologie des Geistes, 1807; prijevod s njemakog: Milan Kangrga. str.
364.
88 Defoe, Robinson Crusoe, str. 52., 56., 59. Prvi citat iz prijevoda romana
doslovno glasi: koji mi je zaista bio neophodan, no ovdje je radi smisla
Morettijeva teksta promijenjen blie izvorniku (which was a very useful
prize to me). Op. prev.
89 Tullio Pericoli, Robinson Crusoe di Daniel Defoe, Milano, 2007.
90 U svijetu orua i ljudi smi postaju orua to jest, puki zupci u drutvenoj
podjeli rada. Tako se Robinson nikada ne prisjea pomoraca po imenu, ve
tek po ulozi koju obnaaju kao lanovi posade: mornar, tesar, topnik...

Konano, u elji da vidim opseg svog malog kraljevstva, odluih
krenuti na put. Opskrbio sam amac ivenim namirnicama.
Stavio sam u njega dvadesetak kruhova od jema (bolje rei
pogaa), zemljani lonac pun osuene rie kojom sad se dosta
hranio, boicu ruma, pola koze, baruta i same da jo koju ubijem
i dva velika straarska kaputa, koje sam naao u mornarskim
sanducima na brodu; jedan za leanje, a drugi za pokrivanje
nou.91
Slika 3. Tullio Pericoli: Robinson e glli attrezzi (Robinson i orue), ilustracija

u knjizi, 1984.
Ovdje, pored Robinsona koji je djelatno sredite prie (ja odluih...

ja sam opskrbio... ja sam naao... ja sam stavio...), i pored predmeta
koje treba za ekspediciju (zemljani lonac... barut i sama... dva velika
straarska kaputa), kaskada konstrukcija koje izraavaju namjeru da
91 Defoe: Robinson Crusoe, str. 137-8.
44 Franco Moretti
jo koju ubijem ... za leanje ... za pokrivanje zatvara trokut korisnoga.
Subjekt,92 objekt i glagol. Glagol koji je ponutrio lekciju orua i koji je
reproducira unutar sama Robinsonova djelovanja; unutar djelovanja
koje tipino slui postizanju nekog cilja:
Tako sam idui dan otiao do svoje seoske kuice, kako sam je
zvao, i odrezavi nekoliko manjih granica, vidio da e odlino
posluiti svrsi. Stoga sam drugi put doao sa sjekiricom da ih
nasijeem koliko mi je bilo potrebno, [to sam naskoro uspio, jer
bilo ih je dosta]. Kad sam ih nasjekao, ostavio sam ih u ograenom
prostoru da se osue, a kada su bile spremne za upotrebu odnio
sam ih u svoju spilju. Tu sam [tijekom idueg godinjeg doba]
poeo plesti, to sam bolje mogao, mnogobrojne koare, za noenje
zemlje i za ostale svrhe, i unato tome to nisu bile jako lijepe,
vrlo su dobro zadovoljavale moje potrebe. Poslije sam ih nastojao
uvijek imati dovoljno. Kad bi dotrajale, ispleo bih nove; posebno
sam izraivao jake, duboke koare koje sam koristio umjesto
vrea, za pohranu svoga ita, kad ga se s vremenom nakupi. Kad
sam prevladao ovu potekou i utroio mnogo vremena, pourih
pronai nain da zadovoljim dvije potrebe.93
Dva do tri glagola po reenici; kod nekog bi drugog pisca toliko

aktivnosti vodilo mahnitosti. Ovdje, meutim, sveprisutan leksik
teleologije (tako, svrsi, stoga, spremne, zadovoljavale, nastojao, da
zadovoljim...) ini vezivno tkivo koje stranicu ini dosljednom i
cjelovitom; glagoli dotle svrsishodno dijele Robinsonovo djelovanje na
zadatke koje valja izvriti u trenutku, izraene glavnim reenicama
(otiao sam, vidio sam, doao sam, ostavio sam), te one koje valja
izvriti u nekoj budunosti, izraene namjernim reenicama
92 Subjekt je u hrvatskome prijevodu, u duhu jezika, skriven. U engleskome

je dotle ja [I] uvijek izreeno a kako je ovdje to ja posebno vano za ono
to autor eli iskazati, u navodima koji ukazuju na subjekt (ja odluih... ja
sam opskrbio... ja sam naao... ja sam stavio...), citat je izmijenjen i subjekt
namjerno naglaen. Op. prev.
93 Defoe: Robinson Crusoe, str. 110. Dijelovi u zagradama nisu prisutni u
citiranom prijevodu, ve su dodani kako bi bili blii izvorniku, a radi
Morettijeve analize teksta. Op. prev.

(da nasijeem... da zadovoljim...);94 Nije to, naravno, neka daleka
budunost, jer u kulturi korisnoga sve valja biti nadohvat ruke,
gotovo kao produetak sadanjeg trenutka: idui dan; tijekom
idueg godinjeg doba; da ih nasijeem koliko mi je potrebno, to
sam naskoro uspio. Ovdje je sve meusobno povezano; ni jedan se
korak ne preskae (stoga sam drugi put doao sa sjekiricom da
ih nasijeem koliko mi je bilo potrebno) u ovim reenicama koje,
poput Hegelove prozne svijesti shvaaju svijet putem racionalnih
veza izmeu uzroka i posljedice, izmeu cilja i njemu odgovarajuih
sredstava.95 Pogotovo pomou sredstava i cilja: Zweckrationalitt, kao
to e ga nazvati Weber; um usmjeren i voen svrhom; u Horkheimera
je to instrumentalni um. Dva stoljea prije Webera Defoeove
stranice ilustriraju leksiko-gramatike poveznice koje predstavljaju
prvo utjelovljenje instrumentalnog uma: Zweckrationalitt kao jezina
praksa savreno artikuliran, iako u potpunosti neprimjetan daleko
prije nego to je pojam uope nastao. Prvi je to uvid u mentalitet
graanina, kao i u Defoeov znaajan doprinos tom mentalitetu: u prozu
kao stil korisnoga.
KLJUNE RIJEI II: UINKOVITOST
Stil korisnoga. Velik romanopisac kao to je Defoe svoj je posljednji,

najambiciozniji roman u potpunosti posvetio ovoj ideji. Emile e
htjeti znati sve to je korisno, napisao je Rousseau, i nita osim toga;
a Goethe se naalost doslovno drao ove klauzule. Od Korisnoga
putem Istine do Lijepoga, itamo na poetku romana Wanderjahre
(1829);96 romana u kojemu umjesto uobiajenoga vrta uitaka ili
modernoga parka nalazimo povrtnjake, velike gredice ljekovitoga
bilja i svega to na bilo koji nain moe biti korisno.97 Nestao je
94 U hrvatskom prijevodu tu ulogu imaju i glagolske imenice u konstrukcijama

koje izraavaju namjenu (za noenje, za pohranu). Op. prev.
95 Georg Wilhelm Fridrich Hegel, Estetika III, Kultura, Beograd 1970; naslov
izvornika: Vorlesungen ber die sthetik, 1823-1829; prijevod s njemakog: dr.
Nikola Popovi. str. 378.
96 Johann Wolfgang Goethe, Wilhelm Meisters Journeyman Years, or The
Renunciants, New York 1989 (1829), str. 138.
97 Ibid., str. 126.
46 Franco Moretti
sukob izmeu korisnoga i lijepoga koji je bio klju prethodnoga
romana o Wilhelmu Meisteru, Naukovanje Wilhelma Meistera (1796);
u Pedagokoj provinciji kakvu nalazimo u Wanderjahre sukob je
zamijenjen praktinom podreenou. Jedan od rijetkih umjetnika
u romanu, kipar, objanjava kako je, izabravi da bude koristan,98
sada u potpunosti zadovoljan time da izrauje anatomske modele, i
nita vie od toga. To to je umjetnost liena svoje nedavno postignute
beskorisnosti opetovano se predstavlja kao pohvalan napredak: ono
to je sol hrani, to su umjetnosti tehnikim znanostima. Od umjetnosti
elimo samo toliko koliko je nuno da nae zanatske vjetine budu u
granicama dobroga ukusa, pie Abb Wilhelmu;99 stroge umjetnosti
klesari, zidari, tesari, krovopokrivai, bravari dodaje drugi voa
Provincije, moraju sluiti kao primjer slobodnim umjetnostima i
teiti tome da ih nadmae.100 I tada, ako se ukae potreba, razotkriva
se kaznena, antiestetska strana Utopije: ako nigdje ne vidi kazaline
zgrade, obavjetava Wilhelma njegov vodi saeto, to je zato to smo
nali takve obmane krajnje opasnima te ih nikako nismo mogli
pomiriti s naom ozbiljnom svrhom. I tako je drama prognana iz
Provincije. I to je to.
Podnaslov Putovanja Wilhelma Meistera glasi Odricatelji,
ukazujui time na rtvu punine ljudskosti nametnutu modernom
podjelom rada. Trideset godina ranije, u Naukovanju, tema je bila
predstavljena kao bolno sakaenje graanskoga ivota;101 no u kasnijem
romanu ta bol nestaje. Dan specijalizacije je svanuo, govori Wilhelmu
jedan od njegovih starih suradnika; sretan je onaj koji to razumije i
u skladu se s time trsi.102 Dan je svanuo, a za njim slijedi fortuna.103
98 Ibid., str. 326.

99 Ibid., str. 266.
100 Ibid., str. 383.
101 Prisiljen izgraditi pojedine sposobnosti, da postane koristan, pie Wilhelm
u svom pismu Werneru, graanin je osuen na to da u njegovu biu nema
nikakva sklada, a ne bi ga ni smjelo biti, jer on, da sebe uini korisnim samo
u jednom pravcu, mora sve ostalo zanemariti. Johann Wolfgang Goethe,
Wilhelm Meister, Naprijed, Zagreb 1960; naslov izvornika: Wilhelm Meisters
Lehrjahre, 1796; prijevod s njemakog: Lela Kosti Flgel. Str 251.
102 Goethe, Wilhelm Meisters Journeyman Years, str. 118.
103 Rije upotrijebljena u izvorniku je fortune to se u hrvatskome prevodi
kao srea, obilje ili bogatstvo. Ista rije upotrijebljena je u prethodnoj reenici

Sretan je onaj kojemu poziv postane najdraa razonoda, klie seljak
koji je skupio zbirku poljoprivrednih alata, tako da nalazi uitak u
onome to mu poloaj odreuje kao dunost.104 Muzej alata u slavu
podjele rada. Sve djelovanje, sva umjetnost mogu se ostvariti tek
putem ogranienja. Valjano poznavanje jednog podruja donosi veu
dobrobit nego polovino poznavanje stotinu drugih, kae jedan od
Wilhelmovih sugovornika.105 Tamo gdje sam koristan, tamo mi je
domovina!106 dodaje drugi i nastavlja: Ako sada kaem, teimo tome
da na sve mogue naine budemo korisni sebi i drugima, to nije ni
doktrina ni savjet, ve maksima samoga ivota.
Savrena rije za Putovanja da je postojala u vrijeme kada je
Goethe pisao roman je uinkovitost [efficiency]. Tonije, rije je tada
postojala, no jo je uvijek znaila ono to je znaila stoljeima: djelatni
imbenik ili djelatni uzrok, kao to navodi OED:107 uinkovitost kao
uzrokovanje i nita vie. Meutim, sredinom 19. stoljea dolo je do
pomaka u definiciji rijei: snaga, sposobnost ili uspjeh u postizanju
eljenog rezultata; adekvatna mo, djelotvornost, efikasnost.108
Adekvatna mo: vie nije rije o pukoj sposobnosti da se neto uini, ve
o sposobnosti da se neto postigne bez gubitaka i na najekonominiji
nain. Ako je korisnost pretvorila svijet u zbirku alata, podjela rada
stupila je na scenu da prilagodi alat onome emu slui a rezultat je
uinkovitost. Ovo su tri uzastopna koraka u povijesti kapitalistike
racionalizacije.
u znaenju sree ili zadovoljstva. Odmah potom, meutim, govori se o

uinkovitosti, to u kontekstu kapitalima vodi postizanju obilja ili bogatstva
tako da na ovome mjestu rije fortuna, koja obuhvaa sva ova znaenja,
moda najbolje premouje tematski prijelaz. Op. prev.
104 Goethe, Wilhelm Meisters Journeyman Years, str. 190.
105 Ibid., str. 197.
106 Ibid., str. 365.
107 Rije koju Moretti koristi u izvorniku je efficiency, koja se prevodi na
hrvatski kao djelotvornost ili uinkovitost. Ja ovdje radije izabirem
uinkovitost, zato to je u prvome sluaju naglasak na povoljnome
djelovanju, a u drugome na plodu ili rezultatu to je blie duhu itavog
poglavlja. Op. prev.
108 Pomak se dogaa manje-vie istovremeno na nekoliko podruja; OED nudi
primjere iz prava (Whately, 181860), povijesti civilizacije (Buckle, 1858),
politike filozofije (Mill, 1859) i politike ekonomije (Fawcett, 1863).
48 Franco Moretti
Kapitalistike racionalizacije i europske kolonizacije. Ali
ti momci nisu bili naroito bitni, zapravo, kae Marlow nemarno o
Rimljanima u Britaniji; bili su osvajai, a za to vam treba samo gruba
sila.109 Gruba sila kao opreka onome to spaava britansku vlast
nad kolonijama, to je uinkovitost predanost uinkovitosti.110 Dva
spominjanja, u crescendu, u istoj reenici nakon ega rije nestaje
iz Srca tame. Zamjenjuje ju zapanjujue ne-uinkovit svijet u kojem
naputeni strojevi hraju i raspadaju se, radnici grabe vodu vjedrima
sa upljikavim dnom, ciglama nedostaje kljuan sastojak, a Marlowljev
vlastiti rad staje zbog nedostatka zakovica (usprkos tome to ih je
[bilo] na sanduke dolje na obali sanduci naslagani prepuni
pucaju!111). A razlog ovom rasipanju je jednostavan: ropstvo. Ropstvo
nikada nije promicalo ideju uinkovitosti, pie Roberto Schwarz
o brazilskim plantaama u Conradovo vrijeme, jer uvijek se moglo
osloniti na nasilje i vojnu disciplinu; stoga racionalno prouavanje
i neprestana modernizacija procesa proizvodnje doista nisu imali
nikakva smisla. U tim se sluajevima, kao i u Kongu Kompanije,
gruba sila Rimljana mogla pokazati izopaeno uinkovitijom i od
same uinkovitosti.
Srce tame je neobian eksperiment: poslati lucidnog
inenjera iz graanske klase da posvjedoi injenici da je jedan od
najprofitabilnijih poteza kapitalizma s kraja stoljea sama suprotnost
industrijskoj uinkovitosti: suprotno modernome, da jo jednom
citiramo Schwarza. Stjecanje silom preivjelo je bok uz bok s
modernom racionalnou, napisao sam nekoliko stranica ranije,
a Conradov je roman u kojem je etian graanin poslan da spasi
iracionalna pustolova savren primjer tog neuskladivog suivota.
Okruen gomilom s kojom nema nita zajedniko, Marlowljev je jedini
trenutak suuti potaknut anonimnim letkom koji je netko ostavio
na napuenoj stanici pored rijeke. Ove su skromne stranice sjale
svjetlou, pie on, zapaajui iskrenu obuzetost pravilnim nainom
obavljanja posla.112 Pravilan nain: radna etika usred kolonijalnog
109 Joseph Conrad, Srce tame, str. 14.

110 Ibid. Sever pojam efficiency prevodi kao djelotvornost. Dosljednosti radi,
meutim, ova je rije u ovome sluaju promijenjena u uinkovitost. (Vidi
fusnotu 53) Op. prev.
111 Joseph Conrad, Srce tame, str. 59.
112 Ibid., str. 83. Autor ne navodi stranicu s koje citira, no ovdje je svejedno,
dosljednosti radi, upotrijebljen Severov prijevod. Prijevod je minimalno

pljakanja. Svjetlost naspram tame iz naslova: religiozne
asocijacije, poput one poziva u Protestantskoj etici ili poetne
predanosti uinkovitosti koja ima svoj vlastiti weberovski odjek u
predanosti zadatku iz njegova predavanja Znanost kao poziv. Ali...
predanost uinkovitosti u Slobodnoj Dravi Kongo? Marlow nema
nita s pljakaima koji ga okruuju, rekao sam: nita, naime, osim
injenice da za njih radi. to je njegova predanost uinkovitosti vea, to
je njima pljakanje lake.
Stvaranje kulture rada bilo je, nedvojbeno, najvee simbolino
postignue graanstva kao stalea: korisnost, podjela rada, industry,
uinkovitost, poziv i ozbiljnost kojima se bavi idue poglavlje
sve to, i vie od toga, svjedoi kako se neto to je nekada bila krajnja
nuda ili okrutna dunost pretvorilo u neto od ogromne vanosti.
To to je Max Weber mogao upotrijebiti jedne te iste pojmove kako
bi opisao fiziki rad (u Protestantskoj etici) i vrhunsku znanost (u
Znanosti kao pozivu), jo je jedan, iako neizravan, pokazatelj
nove simboline vanosti graanskog rada. No kada se Marlowljeva
duboka predanost zadatku pretvori u sredstvo krvava potinjavanja
injenica toliko oita u Srcu tame da je gotovo nevidljiva temeljna
unutarnja opreka graanskog rada probija se na povrinu: ona ista
samoobuzetost koja je izvor njegove veliine nepoznata plemena to
se skrivaju na obali, tupavi i prestraeni ubojice na brodu, i Marlow,
nesvjestan svega, koji dri parobrod na svome kursu izvor je i njegove
pokornosti. Marlowljeva radna etika prisiljava ga da napravi svoj
posao dobro; u koju svrhu, to ga se nimalo ne tie. Kao i naonjaci
tako upeatljivo evocirani u Znanosti kao pozivu, legitimnost i
produktivnost modernoga rada nisu samo osnaeni svojim sljepilom za
ono to ih okruuje, ve i osnovani na tom sljepilu. To je uistinu, kako
Weber pie u Protestantskoj etici, ono tako iracionalno u takvoj vrsti
ivota, gdje ovjek postoji poradi svog posla, umjesto da je obratno,
i gdje je jedini rezultat neijeg neprestanog djelovanja iracionalan
osjeaj da je svoj poziv dobro obavio.113
prilagoen; Conrad koristi izraz humble pages, dok u Severovu prijevodu

nalazimo samo stranice.
113 Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, str. 57., 58. Rije
iracionalno proima Weberov opis etike kapitalizma. No za njega postoje
dvije vrste kapitalistike iracionalnosti koje stoje u opoziciji: ona pustolova
gdje su sredstva doista iracionalna, iako cilj (uivanje u dobiti) to nije i
50 Franco Moretti
Iracionalan nain ivota kojime dominira Zweckrationalitt.
No, kao to smo ve vidjeli, instrumentalni um takoer je i jedan
od temeljnih principa moderne proze. Na stranicama koje slijede,
posljedice ove povezanosti postat e oite.
KLJUNE RIJEI III: UGODA
Kranski asketizam, kako stoji u Protestantskoj etici,
isprva bjeei od svijeta u osamu, ve je iz samostana i kroz Crkvu

vladao svijetom kojeg se odrekao. Ali on je, u cijelosti, prirodno
spontani karakter svakodnevnog svjetovnog ivota ostavio
netaknutim. Sada je velikim koracima uao na trnicu ivota,
za sobom zalupio vrata samostana, i latio se upravo taj svjetovni
svakodnevni ivot proeti svojom metodinou, oblikovati ga u
racionalan ivot u svijetu, ali koji nije niti od ovoga, niti za ovaj
svijet.114
ivot u svijetu, ali koji nije niti od ovoga, niti za ovaj svijet. Ba kao i
Robinsonov ivot: na otoku, ali ne od otoka niti za otok. Pa opet
ne dobivamo dojam da on od svoje djelatnosti, kao to Weber pie o
kapitalistikoj etici, nita ne dobiva za sebe, osim iracionalnog osjeaja
da je svoj poziv dobro obavio.115 Roman je proet osjeajem potisnuta,
neuhvatljiva uitka to je vjerojatno jedan od razloga njegova uspjeha.
No u emu se to uiva?
Ranije sam citirao trenutak kada se Robinson obraa itatelju
to je dokaz da nisam bio lijen tonom osobe koja se opravdava pred
sucem. Tada, meutim, reenica skree u neoekivanom smjeru: da
nisam bio lijen i da nisam tedio truda kad je trebalo uiniti bilo to
potrebno za ugodan opstanak.116 Ugodan: to je klju. Ako je korisno
ona modernog kapitalista, gdje su, za razliku od prethodne vrste, sredstva u

potpunosti racionalizirana ali je rezultat ovjek postoji poradi svog posla,
umjesto da je obratno u potpunosti iracionalan. Tek se u posljednjem
sluaju razotkriva apsurd instrumentalnog uma.
114 Weber, Protestantska etika, str. 114.
115 Ibid., str. 57., 58.

pretvorilo otok u radionicu, ugoda u Robinsonovo postojanje vraa
element uitka. ak i Protestantska etika poprima vedriji karakter kada
se govori o ugodi:
Svjetovni protestantski asketizam djelovao je snano protiv

spontanog uivanja imovine: on je ograniavao potronju,
osobito luksuznih stvari. S druge strane, imunom ovjeku nisu
eljeli nametnuti trpljenje, nego da svoja sredstva rabi za nune
i praktine stvari. Ideja udobnosti [comfort] karakteristino
ograniava doseg etiki dopustivih trokova. Prirodno nije
nikakva sluajnost da se razvoj ivotnih navika sukladan toj
ideji mogao najranije i najjasnije primijetiti kod najdosljednijih
predstavnika tog itavog stajalita prema ivotu, kod kvekera.
Nasuprot blistavosti i razmetanju feudalnog sjaja koji, poivajui
na nezdravoj bazi, preferira prljavu eleganciju u odnosu na
nenapadnu jednostavnost, oni su kao ideal postavili istu i solidnu
ugodu [Bequemlichkeit] graanskog doma [brgerlichen]. 117
Graanski dom engleski graanski dom kao olienje ugode.

Tijekom 18. stoljea, pie Charles Moraz u Les bourgeois conquerants,
Engleska je uinila modernim jedan nov oblik sree onaj bivanja
kod kue: Englezi je zovu comfort [ugoda], a tako e je stati zvati i
ostatak svijeta.118 Nepotrebno je rei da na Robinsonovu otoku nema
doma srednje klase; no kada se odluuje dati u izradu najpotrebnijih
stvari, posebno stolice i stola, jer bez njih nisam bio u stanju uivati u
malobrojnim udobnostima koje sam si ovdje mogao priutiti119 ili kada
kasnije izjavljuje kako je moje prebivalite [postalo] ugodnije,120 oito
117 Weber, Protestantska etika, str. 125-6.

118 Charles Moraz, Les bourgeois conquerants, Paris 1957, str. 13. Do
viktorijanskog je doba veza izmeu doma i ugode postala toliko oita da Peter
Gay spominje sluaj engleskoga klijenta koji je sasvim ozbiljno rekao svome
arhitektu da eli dom u stilu koji je iskljuivo ugodan (Pleasure Wars, str.
222). To podsjea na gospodina Wilcoxa koji u Howards End govori Margaret
Schlegel dok joj pokazuje kuu: Ne mogu podnijeti ljude koji govore protiv
blagodati... Govorim o razumnim blagodatima, naravno. Edward Morgan
Forster, Howards end, Profil International, Zagreb 2006 (1910); prijevod s
engleskog: Marko Maras. str. 189.
119 Defoe, Robinson Crusoe, str. 68.-9.
120 Ibid., str. 214.
52 Franco Moretti
je da i on poistovjeuje ugodu s domom: stolica, stol, lula, biljenica,
suncobran!121
Comfort: ugoda, udobnost, komfor. Podrijetlo engleske
rijei je kasnolatinska sloenica cum + forte koja se prvi put
pojavljuje u engleskome u 13. stoljeu kako bi oznaila ono to snai;
ohrabrenje, utjeha, pomo, potpora (OED). Znaenje ostaje manje-
vie nepromijenjeno idua etiri stoljea: tjelesno osvjeenje, okrepa,
olakanje, pomo u potrebi, kod boli ili bolesti ... patnje ili alosti.
Krajem 17. stoljea, meutim, dolazi do korjenite promjene: comfort
vie nije neto to nas iz nelagode vraa u normalno stanje, ve
neto to poinje s normalnim stanjem i potom se gradi. Sada sasvim
nevezana uz bilo kakve nevolje, vlastita dobrobit postaje sama po sebi cilj:
ono to stvara ili to pomae stvaranju uitka i zadovoljstva (obino
se, kada je u mnoini, razlikuje od nude jedne strane, te od raskoi s
druge).122
Nuda s jedne stane, te rasko s druge. Uhvaena izmeu
dva tako snana pojma ta ideja je morala postati bojno polje. Uici
[comforts] ivota tako su raznoliki i mnogobrojni, itamo u udesnoj
Napomeni (L.) u The Fable of the Bees, da nitko ne zna rei to
ljudi pod time misle, osim to zna kakve ivote ive ... Sklon sam
vjerovati da, kada ljudi mole za kruh svagdanji, biskup na taj popis
zahtjeva dodaje neke koji crkvenjaku i ne padaju na pamet.123 U
ustima biskupa ugoda e prije biti preruena rasko; tako je svakako
razumije bezimeni junak s poetka Hodoasnikog postajanja koji
dobiva ime Kranin tako to se tih uitaka odrekao.124 No Benjamin
121 Ibid., str. 136.

122 Kao to je to est sluaj sa semantikim promjenama, staro i novo znaenje
opstaju istovremeno, ponekad ak i u istome tekstu: Defoe, primjerice,
comfort kao imenicu i kao glagol i dalje koristi u svom izvornom znaenju
(kao kada je Robinson nakon brodoloma stigao do kopna gdje sam se na
svoju veliku utjehu [comfort], uspentrao na stijene [str. 48.]), dok pridjev
i prilog imaju znaenje ugode na primjer, kada Robinson ustvrdi kako
postade... moje prebivalite ugodnije [comfortable] (str. 214.), ili kada
smireno kae nakon to je uspio napraviti suncobran: Tako sam ivio vrlo
udobno [comfortably] (str. 136.).
123 Bernard Mandeville, The Fable of the Bees, London 1980 (1714), str. 136.7.
124 to?! Da ostavimo sve prijatelje i sva zadovoljstva svijeta?. Da! Odgovori
Kranin (jer to bijae njegovo ime), Sve ega se time odriete nije vrijedno
usporedbe s najmanjim djeliem onoga u emu namjeravam uivati. John

Franklin, inae ozbiljan, oklijeva: Prijatelji i zemljaci, kae on za Poor
Richards Almanack 1756., godinje troite barem dvjesto tisua funti,
kau, na europsku, istonoindijsku i zapadnoindijsku robu: recimo da je
pola ove svote potroeno na ono to je zaista nuno tada drugu polovicu
moemo nazvati obiljem, ili u najmanju ruku, pogodnostima bez kojih
biste mogli ivjeti jednu kratku godinu.125 Razumno je traiti da se
netko odrekne udobnosti na jednu kratku godinu. Pogodnosti? Rijei
dolinost i pogodnost toliko su nedokuive, primjeuje neumoljivi
Mandeville da su sasvim beskorisne. OED dokazuje da je u pravu:
Pogodnost [convenience]: osobina bivanja prikladnim ili prilagoenim
kakvu djelovanju; materijalna dobra ili sredstva koja slue
postizanju vlastite ugode, lakoe djelovanja. Ako se ugoda pokazala
neuhvatljivom, pogodnost je jo daleko gora.126
Ratovi rijeima uvijek su zbunjujui. Proitajmo, dakle,
ponovo odlomak iz Robinsona Crusoea: Sada sam se dao na izradu
najpotrebnijih [necessary] stvari koje sam htio, posebno stolice i stola,
jer bez njih nisam bio u stanju uivati u malobrojnim udobnostima
[comforts] koje sam si ovdje mogao priutiti nisam mogao pisati ili
jesti, niti raditi s pravim zadovoljstvom [pleasure] mnoge druge stvari
bez stola.127 Od najpotrebnijeg do udobnosti i zadovoljstva, od
htio sam do uivati u etrdeset i sedam rijei: modulacija toliko
hitra da se ini da potvruje Mandevilleov sarkazam ili OED-ovu
suzdranu definiciju onoga to se razlikuje od nude s jedne strane, te
raskoi s druge. No ako razmotrimo Robinsonove stvarne udobnosti,
pojam gubi svoju tobonju zlatnu sredinu: pisanje, jedenje i mnoge
Bunyan, Hodoasniko postajanje: od ovog svijeta u onaj to dolazi, Paralele, Split

2006; naslov izvornika: Pilgrims Progress from This World to That Which Is to
Come, 1678; prijevod s engleskog Robert Mandi. str. 49.
125 Benjamin Franklin, Autobiography, Poor Richard, and Later Writings, New
York 1987, str. 545.
126 Zapravo postoji poprilino jasna razlika izmeu ideje ugode [comfort] i one
pogodnosti [convenience]: ugoda ukljuuje neku vrst uitka, a pogodnost ne.
(Naravno, i ovdje postoji odreena razlika izmeu znaenja u hrvatskome
i engleskome: u hrvatskome pogodnost iako je to vjerojatno najblii
prijevod rijei convenience moe ukljuivati i ugodu. U engleskome je dotle
naglasak na praktinosti; convenience je neto to olakava posao ili ivot
openito a to ne podrazumijeva nuno ugodu neto to je jednostavno
zgodno i to ne stvara probleme. Op. prev.)
127 Defoe, Robinson Crusoe, str. 68-9. Kurziv je dodan.
54 Franco Moretti
druge stvari koje radi sve su oito aktivnosti koje se priklanjaju
nunosti te nemaju nimalo veze s raskoi. Rasko je uvijek neto
to prelazi granice obinoga; ugoda to nikada ne ini. Odatle duboka
obinost njenih uitaka, toliko razliita od raskoi koja je esto
izopaeno kiena, groteskna, nepraktina ... do oaja, kao to to
zajedljivo opisuje Veblen u Teoriji dokoliarske klase.128 Manje jetko, ali
jednako otro, Braudel je otpisao rasko starog poretka [ancien rgime]
kao lanu zato to rasko ne prati uvijek ono to bismo mi nazvali
istinskom udobnosti. Grijanje je jo uvijek loe, prozraivanje vrijedno
podsmijeha.129
Ugoda u smislu svakodnevnih potreba uinjenih ugodnima.
Unutar ovog novog horizonta na povrinu se ponovo probija aspekt
izvornog znaenja rijei. Pomo, potpora, okrepa prilikom
potrebe, boli ili bolesti, bilo je nekadanje znaenje rijei. Stoljeima
kasnije se vratila potreba za olakanjem: ovaj put, meutim, nije to
potreba da se olaka bolest ve rad. Zanimljivo je koliko je modernih
udobnosti posveeno potrebi koja izravno proizlazi iz rada: odmoru.
(Prvi uitak koji je Robinson poelio jadan ovjek je stolica.)130 Ono
to unutar protestantske etike ugodu ini dopustivom upravo je njena
bliskost s radom; to jest dobrobit, ali takva kakva ne odvodi ovjeka
od njegova poziva jer je pritom dovoljno trezvena i skromna. Previe
skromna, obrecnuli bi se neki od novijih povjesniara kapitalizma;
suvie trezvena da bi igrala znaajnu ulogu u hitrim promjenama
moderne povijesti. Ugoda podrazumijeva elje koje mogu biti
128 Torsten Veblen, Teorija dokoliarske klase, Mediterran Publishing, Novi Sad
2008; naslov izvornika: Thorstein Veblen, The Theory of the Leisure Class: An
Economic Study of Institutions, 1899; prijevod s engleskog: Nikola Mii. str.
214.
129 Fernand Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do
XVIII. stoljea, 1. dio: Strukture svakidanjice, August Cesarec , Zagreb 1992;
naslov izvornika: Civilisation matrielle, conomie et capitalisme, XVe-XVIIIe
sicle, vol. 1: Les structures du quotidien, 1967; prijevod s francuskog: Dubravka
Celebrini, Mirna Cvitan, Ljerka Depolo, Ksenija Janin, Karmela Krajina,
Mirjana Obuljen, Vinja Ogrizovi. str. 330.
130 Ugoda ili udobnost, pie kardinal Newman, skrivaju se u stvarima kao to
su naslonja ili dobra vatra, jer one usprkos tome to je priroda osigurala
kako odmor tako i toplinu koju nude ivotinje rastjeruju hladnou i
ublaavaju umor. John Henry Newman, The Idea of a University, London
1907 (1852), str. 209.

ispunjene, pie Jan de Vries, te stoga imaju i implicitna ogranienja;
kako bismo objasnili otvorenost konzumeristike revolucije i
kasnijeg ekonomskog poleta, valja nam se okrenuti prevrtljivim
sanjarenjima elje131 ili pionirskom duhu mode132 koji su prvi
zapazili ekonomisti Defoeova narataja. 18. je stoljee, zakljuuje Neil
McKendrick milju koja ne ostavlja nimalo mjesta za ugodu, doba kada
je diktat potrebe jednom za svagda smijenjen diktatom mode.133
Dakle, moda namjesto ugode? S jedne strane, budui da su
oboje sudjelovali u oblikovanju moderne konzumeristike kulture,
alternativa ne dolazi u obzir. Tono je, meutim, da je svaka od njih
to uinila na drugaiji nain i sa suprotnim klasnim konotacijama.
Budui da je bila prisutna na dvoru i da je do dana dananjeg sauvala
ozraje oholosti, moda je privlana graanstvu koje eli nadmaiti sebe
sama i vie nalikovati nekadanjoj vladajuoj klasi. Ugoda dotle ostaje
prizemljena, prozaina; njena je estetika, ako uope postoji, suzdrana,
funkcionalna, prilagoena svakidanjici, pa ak i radu.134 To ugodu
ini manje zamjetljivom od mode, no zato je njoj daleko lake prodrijeti
kroz pukotine egzistencije. Ona ima dar za irenje koji dijeli s drugom
robom tipinom za 18. stoljee, a koja je i sama negdje izmeu nunog
i raskonog: kava i duhan, okolada i alkoholna pia. Na njemakome
se to zove Genussmittel: sredstvo za uivanje (a u ovome sredstvu
moemo nepogreivo uti odjek instrumentalnog uma). Kasnije e
ti proizvodi biti poznati i kao stimulansi, to predstavlja jo jedan
131 Jan de Vries, The Industrious Revolution, str. 21, 23. De Vries ovdje usvaja
sasvim nepovijesnu antitezu ugode i uitka o kojoj govori Tibor Scitovsky u
The Joyless Economy, Oxford 1976.
132 Joyce Oldham Appleby, Economic Thought and Ideology in Seventeenth-
Century England, Los Angeles 2004 (1978), str. 186., 191.
133 Neil McKendrick, Introduction u Neil McKendrick, John Brewer i J. H.
Plumb, The Birth of a Consumer Society: The Commercialization of Eighteenth-
Century England, Bloomington, 1982, str. 1.
134 To je zacijelo Schumpeter imao na umu kada je zamijetio da bi se evolucija
kapitalistikog ivota mogla ... lako, i moda na jo ubedljiviji nain, da se
opie ako posmatramo razvoj savremenog mukog odela. (Schumpeter:
Kapitalizam, socijalizam i demokratija, str. 189.) Muko odijelo, koje se
razvilo iz seljake nonje, koristi se i kao poslovno odijelo i kao generiki
znak elegancije. Njegova ga je povezanost s poslom, meutim, uinila
neprikladnim (ovdje se autor igra rijeima: suit [odijelo] i unsuitable
[neprikladan] Op. prev.) za sveanije prilike i mondene dogaaje.
56 Franco Moretti
zanimljiv semantiki izbor: maleni okovi koji dan i tjedan obiljeavaju
svojim uicima i vre iznimno praktinu funkciju vreg fiksiranja
pojedinca unutar drutva samim time to mu pruaju uitak.135
Doseg koji predstavlja Genussmittel, pie Wolfgang
Schivelbusch, zvui kao paradoks: prema njegovoj definiciji Arbeit-
im-Genuss rad pomijean s uitkom. Isti je to paradoks kao i onaj
ugode, i zbog istoga razloga: tijekom 17. i 18. stoljea nastala su dva
jednako utjecajna no sasvim suprotna sustava vrijednosti: asketski
imperativ moderne proizvodnje i, meu drutvenim skupinama
koje su se stale uzdizati, elja za uitkom. Ugoda i Genussmittel uspjeli
su postii kompromis izmeu ovih dviju suprotnih sila. Kompromis,
ali ne i istinsko razrjeenje: prvotni je kontrast bio suvie otar da
bi dolo do razrjeenja. Mandeville je tako bio u pravu to se tie
dvosmislenosti ugode; meutim ono to mu je promaklo je injenica
da je dvosmislenost sama bit ove rijei. Ponekad je to najvie to jezik
moe pruiti.
PROZA I: RITAM KONTINUITETA
Nekoliko stranica ranije napisao sam da namjerne reenice,

nagovjetavajui Robinsonovo djelovanje prije nego to do njega doe,
povezuju sadanjost i budunost inim ovo kako bih uinio to kroz
prizmu instrumentalnog uma. To nije ogranieno samo na ono to
Robinson planira uiniti. Evo ga odmah nakon brodoloma: najrazorniji
i najneoekivaniji trenutak itava njegova ivota. Pa ipak,
Preao sam, otprilike, osminu engleske milje od obale da vidim

mogu li nai svee vode za pie i naao je, na svoju veliku radost.
135 Wolfgang Schivelbusch, Tastes of Paradise: A Social History of Spices,

Stimulants, and Intoxicants, New York 1992 (1980), str. xiv. Oko 1700., kava,
eer i duhan prestali su biti egzotini proizvodi i postali su ljekovite tvari,
piu Maxine Berg i Helen Clifford. Nakon toga uslijedio je drugi preobraaj,
identian onome ugode iz ljekovitih tvari pretvaraju se u svakodnevne
uitke. Rad, duhan i ugoda stapaju se u odlomku u kojem Robinson izjavljuje
kako nikada nisam bio ponosniji na svoj rad ... nego kada sam uspio
napraviti lulu za duhan ... bio sam vrlo zadovoljan (Defoe, Robinson Crusoe,
str. 144.). Vidi Maxine Berg i Helen Clifford, ur, Consumers and Luxury:
Consumer Culture in Europe 16501850, Manchester 1999, str. 11.

Napivi se i stavivi malo duhana u usta da zatomim glad, zaputio
sam se prema drvu, uspeo i namjestio tako da ne padnem ako
zaspim. Odrezavi kratku batinu za obranu, zaspao sam.136
Odlazi vidjeti ima li vode za pie; potom vae duhan da zatomi

glad, smjeta se tako da ne padne i sijee si tap za obranu.
Kratkorona teleologija je posvuda, kao da mu je druga priroda. A tada,
pored ove gramatike namjernih konstrukcija koje tee budunosti,
pojavljuje se drugi izbor koji u vremenskom smislu tei u suprotnome
pravcu: glagolski prilog proli:137 napivi se ... stavivi ... odrezavi
oblik koji se u Robinsonu Crusoeu pojavljuje ee i koji je ovdje
znakovitiji no u drugim djelima.138 Evo nekoliko primjera iz romana:
136 Defoe, Robinson Crusoe, str. 49. U ovome su citatu, zbog poante na koju
autor dolazi u iduem odlomku, na tri mjesta promijenjeni glagolski oblici:
iz perfekta u glagolski prilog proli. Doslovan citat glasi ovako: Preao sam,
otprilike, osminu engleske milje od obale da vidim mogu li nai svee vode za
pie i naao je, na svoju veliku radost. Kad sam se napio i stavio malo duhana
u usta da zatomim glad, zaputio sam se prema drvu, uspeo i namjestio tako
da ne padnem ako zaspim. Odrezao sam kratku batinu za obranu i kako sam
bio mrtav umoran, vrsto zaspao. Op. prev.
137 Moretti zapravo govori o engleskom glagolskom obliku: past gerund ili gerund
u perfektu. U ovom konkretnom primjeru, od glagola drink, piti, gerund
glasi: drinking, a gerund u prolosti: having drunk. Posljednji se oblik moe
prevesti ili vremenskom reenicom, kao to je to uinila Ivana Beli u
citiranom prijevodu, ili glagolskim prilogom prolim. Ovdje su vremenske
reenice zamijenjene glagolskim prilogom prolim, zato to taj oblik, isto kao
i gerund u perfektu, oznaava prolu radnju koja se odvija prije neke druge
prole radnje te je stoga blie onome na to Moretti eli ukazati.
Za ilustraciju, ovdje je analizirani odlomak u izvorniku: about a furlong
from the shore, to see if I could find any fresh water to drink, which I did,
to my great joy; and having drank, and put a little tobacco in my mouth to
prevent hunger, I went to the tree, and getting up into it, endeavored to place
myself so as that if I should sleep I might not fall; and having cut me a short
stick, like a truncheon, for my defense, I took up my lodging. (Daniel Defoe,
Robinson Crusoe, Harmondsworth 1965 [1719], str. 63.). Op. prev.
138 U 3500 romana analiziranih u korpusu Literary Lab, gerund u perfektu
pojavljuje se 5 puta na 10000 rijei u razdoblju izmeu 1800. i 1840. Do 1860.
ovaj se oblik pojavljuje samo 3 puta i pri toj uestalosti ostaje sve do kraja
stoljea. U Robinsonu se dotle pojavljuje 9,3 puta na 10.000 rijei to je dva
do tri puta ee a ako uzmemo u ozbir injenicu da Defoe uz dva razliita
glavna glagola esto koristi samo jedan pomoni glagol (having drank, and
put, having mastered . . . and employed, itd.), moda i ee. Potrebno je,
meutim, napomenuti da je korpus knjiga koriten u Literary Lab ogranien
58 Franco Moretti
Uvrstivi jarbol i jedro, te isprobavi amac, uvjerio sam se da e
odlino ploviti.
Usidrivi amac, izaao sam s pukom na obalu...
...more se stialo, jer je tijekom noi vjetar bio oslabio, te sam se

otisnuo...
Prenijevi sve stvari na obalu i sklonivi ih, vratio sam se do

amca...139
Ovdje je posebno znaajna gramatika upotreba glagolskog priloga

prolog: injenica da se iz perspektive govornika Robinsonove radnje
ine sasvim zavrenima; tehniki bi izraz bio, svrenima. amac
je usidren jednom za svagda; njegove su stvari prenesene na obalu i
tamo e ostati. Prolost je oznaena, ograniena; vrijeme vie nije tijek;
ureeno je prema uzorku, te je time nad njime uspostavljena vlast.
No ista radnja koja je gramatiki svrena ostaje narativno otvorena:
Defoeove reenice obino uspjean svretak radnje (usidrivi amac)
pretvaraju u premisu za iduu radnju: uvjerio sam se da e odlino
ploviti ... izaao sam s pukom na obalu ... te sam se otisnuo. Tek tada
se, meutim, pokazuje Defoeov genij, jer druga radnja postaje premisa
za treu radnju:
na 19. stoljee, tako da se ovi rezultati ne mogu valjano primijeniti na roman

tiskan 1719.
139 Defoe, Robinson Crusoe, str. 137., 138., 139., 189. I ovdje su neki glagolski
oblici promijenjeni ponovo u glagolski prilog proli, s izuzetkom tree
reenice, u kojoj to nije mogue, pa je perfekt pretvoren u pluskvamperfekt
da bi se dobio vremenski slijed. Doslovan citat prijevoda glasi: Kad sam
uvrstio jarbol i jedro, te isprobao amac, uvjerio sam se da e odlino
ploviti... Kada sam usidrio amac izaao sam s pukom na obalu... ... more se
stialo, jer je tijekom noi vjetar oslabio, te sam se otisnuo... Kada sam prenio
sve stvari na obalu i sklonio ih, vratio sam se do amca... A izvornika:
Having fitted my mast and sail, and tried the boat, I found she would sail
very well . . . Having secured my boat, I took my gun and went on shore ... the
wind having abated overnight, the sea was calm, and I ventured ... Having
now brought all my things on shore and secured them, I went back to my
boat... (Defoe, Robinson Crusoe, 1965., str. 147., 148., 198. rijei su istaknute
naknadno).

Nahranivi ga, vezao sam ga kao i prije da ga povedem.
... smjestivi amac na sigurno, otiao [sam] na obalu da pogledam

gdje sam.
Prevladavi ovu potekou i utroivi mnogo vremena, pourio sam

pronai nain da zadovoljim dvije potrebe.140
Glagolski prilog proli; perfekt; konjunktiv: predivna trodijelna

reenica.141 Zweckrationalitt je nauio premaiti ciljeve koji su
nadohvat ruke i usredotoiti se na dui vremenski raspon. Glavna
reenica, u sredini, istie se zbog glagola koji oznaavaju djelovanje
(pourio sam ... otiao sam ... vezao sam ...) koji su jedini konjugirani u
svrenom glagolskom obliku. S lijeve strane, u prolosti, lei glagolski
prilog proli: oblik koji Robinsonovim radnjama pridaje viak
objektivnosti, gotovo ih smjetajui izvan njegove osobe; dovodi nas u
iskuenje da ga nazovemo objektificiranim radom. I napokon, s desna,
i u neodreenoj (iako nikada predalekoj) budunosti, lei namjerna
reenica, iji konjunktiv esto dvostruk, kao da se eli naglasiti
njegova otvorenost utjelovljuje pripovjedni potencijal onoga to se tek
treba dogoditi.
140 Defoe, Robinson Crusoe, str. 114., 142., 110. I ovdje je citat promijenjen zbog
vremenskog slijeda, te doslovno glasi ovako: Kad sam ga nahranio vezao
sam ga kao i prije kako bih ga poveo. ... smjestivi amac na sigurno, otiao
(sam) na obalu pogledati gdje sam. ... Kada sam prevladao ovu potekou i
utroio mnogo vremena, pourih pronai nain da zadovoljim dvije potrebe.
A izvornik: ...and having fed it, I tyd it as I did before, to lead it away ... and
having stowed my boat very safe, I went on shore to look about me ... Having
mastered this difficulty, and employed a world of time about it, I bestirred
myself to see, if possible, how to supply two wants. Op. prev.
141 Vremenski slijed o kojemu govori Moretti u engleskome je (kao to se vidi iz
prethodne fusnote): gerund u perfektu, perfekt, infinitiv. Ovdje je, kako bi se
zadrao isti vremenski slijed u duhu hrvatskog jezika, zamijenjen glagolskim
prilogom prolim, perfektom i konjunktivom. Naravno, konjunktiv zapravo
ne postoji u hrvatskome: rije je o konstrukciji da + prezent svrenog glagola.
S druge strane, inilo mi se da je vanije zadrati Morettijevu elegantnu
konstrukciju koja zahtijeva jednu glagolsku formu po vremenu koje opisuje
nego inzistirati na gramatikoj tonosti u glavnome tekstu i odatle
kompromis. Op. prev.
60 Franco Moretti
Prolost-sadanjost-budunost: ritam kontinuiteta, kako Northrop
Frye naziva svoje stranice o prozi u Anatomiji kritike. Gdje je,
zanimljivo, vrlo malo zapravo reeno o kontinuitetu, a puno o
otklonima od kontinuiteta: tu je ciceronska proza koja se temeljila
na uravnoteivanju koje je esto bila kvazimetrika ravnotea,
maniristika proza koja svoju gradnju ini pretjerano simetrinom,
duge reenice u kasnijim romanima Henryja Jamesa (ne linearan
proces misli, nego simultano razumijevanje), ili konano, klasian
stil koji stvara neutralizaciju linearnog kretanja.142 Zanimljivo je ovo
stalno skakanje s linearnog kontinuiteta na simetriju i simultanost.
Frye u tome nije sam. Lukcs kae u Teoriji romana:
Tada samo proza moe jednako snano obuhvatiti patnju i

osloboenje, borbu i pobjedu, put i zanos; samo njena gipkost i
neritmino vezivanje mogu s jednakom snagom prigrliti okove
i slobodu, datu teinu i izborenu lakou svijeta, koji je obasjan
imanentnim smislom sada otkrivenim.143
Ideja je kompleksna, ali jasna: otada je za Lukcsa svaka forma ...

razrjeenje osnovne disonance postojanja,144 a budui da osebujna
disonanca svijeta romana lei u tome to je on beskonano velik i ...
bogat ... darovima i opasnostima,145 romanu je potreban medij koji
je neritmian (kako bi se prilagodio heterogenosti svijeta), no u isto
vrijeme dovoljno strog da toj heterogenosti podari odreenu formu.
Taj je medij za Lukcsa proza. Ideja je jasna. No je li ovdje ideja glavna
stvar? Teorija romana nosi podnaslov Esej a za mladoga je Lukcsa
esej vrsta koja jo nije izgubila svoje neizdiferencirano jedinstvo sa
142 Northrop Frye, Anatomija kritike: etiri eseja, Golden marketing, Zagreb
2000; naslov izvornika: Anatomy of Criticism. Four Essays, 1957; prijevod s
engleskog: Giga Graan. str. 300.-305.
143 Lukcs, Teorija romana, str. 42. I ovdje je jedan dio reenice promijenjen, u
formi, ali ne i u smislu, poradi analize koja slijedi. Citat doslovno glasi: Tada
samo proza moe jednako snano obuhvatiti patnju i osloboenje, borbu i
pobjedu, put i zanos; samo njena gipkost i neritmino vezivanje izraavaju s
jednakom snagom okove i slobodu, datu teinu i izborenu lakou svijeta, koji
je obasjan imanentnim smislom sada otkrivenim. Op. prev.
144 Ibid., str. 44.
145 Ibid., str. 23.

naukom, etikom i umetnou.146 I umjetnou. Dopustite mi da stoga
citiram taj odlomak jo jednom:
Tada samo proza moe jednako snano obuhvatiti

patnju i osloboenje,
borbu i pobjedu,
put i zanos;
samo njena gipkost i neritmino vezivanje
mogu s jednakom snagom prigrliti
okove i slobodu,
datu teinu i izborenu lakou svijeta,
koji je obasjan imanentnim smislom sada otkrivenim.
Rijei su iste ali sada njihova simetrija postaje oita: jedna

uravnoteena antiteza za drugom (patnja i osloboenje, okovi i sloboda,
dana teina i izborena lakoa svijeta), sve zapeaene dvama glagolima
koji su sinonimi (obuhvatiti prigrliti) i zaokrueno istovjetnim
prilonim reenicama (jednako snano obuhvatiti s jednakom
snagom prigrliti). Ovdje se semantika i gramatika sukobljavaju: jedna
predstavlja nesklad proze kao neto povijesno neizbjeno, a druga je
zatvara u neoklasinu simetriju. Proza je uinjena besmrtnom u anti-
proznom stilu.147
Ova stranica nije, kao to emo vidjeti, Lukcseva posljednja
rije o prozi; no rasvjetljava, i to kontrastom, stil Robinsona Crusoea.
Slijed glagolskog priloga prolog, perfekta i konjunktiva utjelovljuje
ideju vremenitosti anizotropnu ideju: jer razliita je ovisno o smjeru
u kojem tee to iskljuuje simetriju, a time i stabilnost (i neku
vrstu ljepote) koja iz nje slijedi. Tekui stranicom slijeva nadesno
od sasvim zavrene prolosti, do sadanjosti koja se stabilizira pred
146 Georg Lucs, Dua i oblici, Nolit, Beograd 1973; naslov izvornika: Die Seele
und die Formen, 1908; prijevod s njemakog: Vera Stoji. str. 48.
147 Simetrija igra vanu ulogu u estetskoj misli Georga Simmela, koji je imao
velik utjecaj na mladoga Lukcsa. Temelj svakog estetkog postupka
nalazi se u simetriji, pie Simmel u Soziologische Aesthetik: da bismo
predmetima podarili smisao i sklad, prvo ih moramo oblikovati simetrino,
tako da uskladimo sve dijelove u cjelinu i organiziramo ih oko neke sredinje
toke. Vidi Georg Simmel, Soziologische Aesthetik, Die Zukunft, 1896;
citirano prema talijanskom prijevodu: Arte e civilt, Milano, 1976, str. 45.
62 Franco Moretti
naim oima, k poneto neodreenoj budunosti koja slijedi ova
proza ne predstavlja samo ritam kontinuiteta, ve i ireverzibilnosti.
Tempo moderniteta je mahnitost nestajanja, napisao je Hegel u
Fenomenologiji duha; Sve to je vrsto i ustaljeno pretvara se u dim,
ponavlja Komunistiki manifest. Defoeov ritam nije toliko grozniav,
ve je odmjeren, stalan; no u svom je kretanju naprijed bez obaziranja
jednako odluan. Kapitalistika akumulacija zahtijeva vjeno
obnavljanu aktivnost, pie Weber u Protestantskoj etici,148 a Defoeove
reenice u kojima je uspjeh prve radnje poetna toka za daljnje
djelovanje, za kojim pak slijedi jo djelovanja savreno utjelovljuju
ovu metodu koja neprestano obnavlja prethodna postignua time
to ih pretvara u nove poetke. To je gramatika proze koja je pro-vorsa,
orijentirana prema budunosti;149 gramatika rasta: Prevladavi ovu
potekou i utroivi mnogo vremena, pourio sam pronai nain na
zadovoljim dvije potrebe.150 Jedna je potekoa prevladana; sada dvije
nove ekaju da se na njih obrati panja. Napredak: kontinuirano
samoopravdavanje sadanjosti pomou budunosti koju si daje, a pred
prolou s kojom se usporeuje.151
Stil korisnoga. Proze. Kapitalistikog duha. Modernog
napretka. No je li to doista stil? Formalno jest: ima svoj jedinstveni
gramatiki slijed i razvedenu tematiku instrumentalnog djelovanja. Ali
estetski? To je sredinji problem prozne stilistike: oprezna odlunost u
stalnom kretanju naprijed, korak po korak, je... pa prozaina. Zasad,
dopustite mi da stanem na tome: prozni stil kao onaj koji je manje
obiljeen ljepotom a vie habitusom:
Trajne, prenosive sklonosti, strukturirane strukture

predisponirane da funkcioniraju kao strukturirajue strukture,
to jest kao prinicipi generiranja i strukturiranja praksi i predobi
koje su objektivno regulirane i objektivno regularne a da ni

149 Ideja proze kao prema budunosti orijentiranog diskursa [provorsa] koji
ne poznaje cikliko ponavljanje nala je svoju klasinu formulaciju u knjizi
Heinricha Lausberga, Elemente der literarischen Rhetorik, Mnchen 1967,
249.
151 Hans Blumenberg, The Legitimacy of the Modern Age, Cambridge, 1983 (1966
76), str. 32 (kurziv je dodan).

na koji nain nisu rezultat slijeenja pravila, koje su objektivno
prilagoene vlastitim svrhama a da ne predstavljaju svjesno ciljano
djelovanje prema tim svrhama ili vladanje postupcima kojima se
te svrhe postiu...152
Defoeove trodijelne reenice izvrstan su primjer onoga to Bourdieu

eli rei: strukturirane strukture koje su nastale bez ikakva plana,
sporim dodavanjem razliitih ali kompatibilnih elemenata; a koje,
jednom kada poprime puni oblik reguliraju bez da pritom svjesno
ciljano djeluju u tom smjeru itateljevu praksu i predoavanje
vremenitosti. Pojam reguliranja ovdje ima duboko produktivno
znaenje: on ne slui tome da druge oblike predoavanja vremenitosti
potisne kao ne-regularne, ve da poslui kao predloak koji je ujedno
gramatiki strog i dovoljno fleksibilan da se prilagodi razliitim
situacijama.153 Za razliku od stiha, koji je tisuljeima odreivan
obrazovnim praksama putem pamenja koje zahtijeva tono ponavljanje
dane strukture, proza trai subjektivnu re-produkciju struktura koje bi,
istina je, trebale biti sline, ali izriito ne-jednake izvornoj. Lukcs je za
to u Teoriji romana naao savrenu metaforu: produktivnost duha.
PROZA II: PRONALI SMO PRODUKTIVNOST DUHA
Nestrpljiv da sazna vie o svom malom kraljevstvu, Robinson

odluuje obii otok. Prvo ga zaustavljaju neke stijene, a potom ga
152 Pierre Bourdieu, Outline of a Theory of Practice, Cambridge 2012 (1972), str. 72.
153 Osim udvostruavanja jednog (ili vie) od triju dijelova reenine strukture,
u Robinsonu Crusoeu nalazimo nekoliko inaica iste temeljne strukture
reenice. Promjene ukljuuju odgaanje glavne reenice (Nakon mnogo
uloenog truda [having laboured, gerund u perfektu. Op. prev.] u traenje
gline, njeno iskopavanje, omekavanje, donoenje kui i rad s njome, jedno
dva mjeseca nisam uspio napraviti nita osim dvije ogromne, zemljane,
rune stvari (zovem ih tako jer ih se ne moe nazvati posudama). [str. 122.]),
ubacivanje jedne ili dvije reenice u sredinu glavne (Kad sam dopremio
[having got, gerund u perfektu. Op. prev.] drugi tovar na obalu, iako sam
morao otvoriti bave s barutom kako bih ga prenio malo po malo jer
bave bijahu velike i preteke poeo sam raditi ator od jedara i motki
koje sam u tu svrhu odsjekao. [str. 57.]), ili dodavanje razliitih sintaktikih
komplikacija (jer [brod] bijae vrsto nasjeo [having struck, gerund u
perfektu. Op. prev.] kad je udario u sprud, te smo zaista bili u uasnoj
situaciji i mogli smo razmiljati samo o tome da spasimo ivote. [str. 45.]).
64 Franco Moretti
stane ometati vjetar. Nakon tri dana ekanja ponovo se otiskuje na
opasan put, no sve polazi po zlu jer naao se u dubokoj vodi ... struji
... veslima nisam mogao uiniti nita do te mjere da osjea da e
zasigurno umrijeti. Sada uvidjeh, zakljuuje on, kako je Providnosti
Bojoj lako pogorati i najgori ovjekov poloaj.154
Boja providnost: alegorijski registar romana. No usporedba
s nezaobilaznim prethodnikom ovog romana, Hodoasnikim
postajanjem, otkriva koliko se toga promijenilo u neto manje od jednog
narataja. U Bunyana je alegorijski potencijal teksta sistematino i
eksplicitno aktiviran pomou marginalia koje su preoblikovale priu o
putovanju Kranina u jedan drugi tekst, u kojemu se skriva istinsko
znaenje knjige: na primjer, kada se Povodljivi ali na spor tempo
putovanja, Bunyanov addendumnije dovoljno biti povodljiv
pretvara epizodu u lekciju iz etike koja se moe apstrahirati iz
narativnog tijeka i sauvati zauvijek u gramatikoj sadanjosti. Pria
ima znaenje zato to ima dva znaenja, a drugo je ono koje je vano:
tako djeluje alegorija. S Robinsonom Crusoeom nije tako. Jedna od
najskromnijih rijei u engleskome jeziku stvari [things] pojasnit e
na to mislim. Stvari je trea najee koritena imenica u Bunyana
(odmah nakon put i ovjek), a u Defoea deseta (nakon imenice
vrijeme i potom itave skupine termina vezanih uz more i otok); na
prvi se pogled ini da upuuje na bliskost izmeu ova dva romana, kao
i na njihovu udaljenost od drugih romana.155 No ako obratimo panju
na konkordancije termina, slika se mijenja. Ovo je Bunyan:
Prezirati ne treba poredbi znakove [things]...
U obinom [base things] najavu boanskog On smjesti.
...znati i razotkriti mrane stvari grenicima.

155 Rije stvari se u Hodoasnikom postajanju pojavljuje 25 puta na 10.000
rijei, a u Robinsonu 12 puta. U kasnom 17. i ranom 18. stoljeu prosjena
uestalost iste rijei u korpusu Google Books je oko deset puta nia (izmeu
1,5 i 2,5 na svakih 10.000 rijei); u korpusu koritenom u Literary Lab ta
uestalost polagano raste: od 2 spominjanja oko 1780. do preko 5 spominjanja
u 1890-ima.

...ne treba teiti sadanjim dobrima [things that are now], ve ekati
ona to dolaze.
...jer su vidljive stvari prolazne, a nevidljive vjene.
to je vrednije uprezanja jezika i usta od nain na koji je Bog

postavio stvari?
...samo elim staviti stvari na njihovo pravo mjesto.
Stvari zagonetne, duboke i skrite.
Zato bi ... on ...ispunio um ispraznim stvarima?156
U ovim primjerima stvari nose razliita znaenja koja se ipak

djelomino preklapaju. Prvo je znaenje ope: rije stvari koristi
se kako bi se naznaila beznaajnost: Potom mu Kranin i Vjerni
ispriae kroz to su sve [all things] prolazili putem;157 samo elim
staviti stvari na njihovo pravo mjesto. Ona evocira svijet (jo jedna
vrlo esta imenica u Hodoasnikom postajanju), i potom ga odbacuje
kao neto nevano. Nakon toga druga skupina izraza obine stvari,
prazne stvari dodaje drugi semantiki sloj koji izraava etiki
prijezir prema tim nevanim stvarima svijeta. I napokon, nakon
beznaajnosti i nemoralnosti, dolazi tree utjelovljenje; stvari postaju
znakovi: poredbi znakove [things in parables] ili razotkriti mrane
stvari grenicima, ili one prekrasne stvari koje e Tuma savrena
li imena objasniti Kraninu tijekom stanke na putovanju.
Stvari koje se pretvaraju u znakove; koje to mogu uiniti s
lakoom zato to one u svom temelju nikada i nisu bile stvari. Bunyan
na tipino alegorian nain priziva svijet (stvari u prvom znaenju),
samo zato da bi porekao njegovu povrnost (drugo znaenje), i potom
ga sasvim transcendirao (tree znaenje). Rije je o sasvim loginoj
progresiji od ovog svijeta u onaj to dolazi, kao to kae pun naslov
Hodoasnikog postajanja gdje se doslovno znaenje rijei odnosi
prema alegorijskome kao tijelo prema dui; ono postoji samo zato da
156 Bunyan, Hodoasniko postajanje str. 43., 45., 64., 66., 104., 109., 144., 149.
157 Bunyan, Hodoasniko postajanje, str. 113.
66 Franco Moretti
bi bilo uniteno ba kao i na grad za koji Kranin objanjava na
samome poetku: sa sigurnou me obavijestie da e ... biti spaljen
nebeskom vatrom.158 Unitene, spaljene, proiene: to je sudbina
stvari u Hodoasnikom postajanju. A sada, Robinson Crusoe:
... jer su me mamile druge stvari kao prvo alati...
...uad, jedra i sline predmete [things] koji se mogu donijeti na

otok.
...s jo nekim stvarima koje su pripadale topniku, a posebno dvije-

tri eljezne poluge...
...jer nisam imao [stvari poput such things] savitljivog prua
...koliko sitnica [little things] treba napraviti da bi se proizveo kako

valja ovaj jedan proizvod kruh.
...nakon ... jedno dva mjeseca nisam uspio napraviti nita osim
dvije ogromne, zemljane, rune stvari (zovem ih tako jer ih se ne
moe nazvati posudama).159
Ovdje stvari nisu znakovi, kao to zasigurno nisu ni isprazne ni

obine; one su ono to Robinson eli, i to u dvostrukom smislu
nedostatka i elje. Napokon, jedna od najboljih epizoda ove knjige
opisuje spaavanje stvari s broda kako ne bi potonule na morsko dno
i bile zauvijek izgubljene. Znaenje je pojma jo uvijek neizbjeno
ope, no ovaj put njegova neodreenost potie proces specifikacije,
a ne bijega od svijeta: stvari trae svoje znaenje ne time to se
vertikalno uzdiu prema razini vjenosti, ve horizontalno tekui u
drugu reenicu u kojoj postaju konkretne (sitne, zemljane, rune),
ili se pretvaraju u alat, eljezne poluge, posude, savitljivo prue.
One odbijaju postati znakovima i ostaju tvrdoglavo materijalne ba
kao i moderan svijet u The Legitimacy of the Modern Age: svijet je to
koji vie nije odgovoran za spas ovjeka kao to je to bio Bunyanov,
158 Ibid., str. 47.

159 Defoe, Robinson Crusoe, str. 52., 55., 56., 75., 120., 122.

ve se natjee s tim spasom nudei postojanost i pouzdanost.160
Postojanost i pouzdanost: to je znaenje stvari u Defoea. To je uspon
doslovna miljenja za koje Peter Burke tvrdi da je zapoeo sredinom
17. stoljea.161 Paralelno tome, negdje iza 1660. u nizozemskom
slikarstvu dolazi do pomaka od alegorijskih sredstava prema
svijetu svakidanjeg ivota.162 Ono to se iri svijetom je odreena
injeninost, pie nimalo sentimentalan viktorijanac: okret uma
prema prozainome ... doslovnost, sklonost frazama kao to su, Takve
su injenice, to god mi o njima mislili ili htjeli misliti.163
Takve su injenice. Hegel kae o prozi: Iz tog razloga moemo
za prozno predstavljanje da postavimo uglavnom kao zakon, s jedne
strane, tanost, a s druge strane, jasnu odreenost i razgovetnu
razumljivost, dok su metafore i slike uopte uvek relativno nejasne i
netane.164 Vratimo se, dakle, odlomku spomenutome na poetku ovog
poglavlja i proitajmo ga u cijelosti:
Treeg dana ujutro more se stialo, jer je tijekom noi vjetar

oslabio, te sam se otisnuo na more. Ali neka ovo opet poslui
kao opomena svim prenaglim i neiskusnim brodarima; jer im
sam doao do rta, ni na punu duinu amca od obale, naoh se
u dubokoj vodi i to u struji jakoj poput one u dovodnom kanalu
mlina. Odvukla mi je amac takvom estinom da ga ni uz najvee
napore nisam mogao izvui iz struje. Nosila me sve dalje i dalje
od vrtloga koji mi je bio s lijeve strane. Ne bijae ni daka vjetra
da mi pomogne, a veslima nisam mogao nita uiniti. Poeo sam
se smatrati izgubljenim, jer je struja bila s obje strane otoka, a
znao sam da se na udaljenosti od nekoliko milja moraju sastati,
pa mi nee biti spasa. Nisam vidio naina da je izbjegnem; ekala
me propast, i to ne zbog mora, koje bijae prilino mirno, ve od
gladi. Naao sam, dodue, na obali veliku kornjau, koju sam jedva
mogao podii, i ubacio je u amac. Imao sam sa sobom i veliki up
160 Blumenberg, Legitimacy of the Modern Age, str. 47 (kurziv je dodan).

161 Peter Burke, Varieties of Cultural History, Cornell 1997, str. 180. Vidi i njegov
lanak, The Rise of Literal-Mindedness, Common Knowledge 2 (1993).
162 Schama, Embarrassment of Riches, str. 452.3.
163 Walter Bagehot, The English Constitution, Oxford 2001 (1867), str. 1735.
164 Hegel, Estetika III, str. 409.
68 Franco Moretti
svjee vode, to jest, jednu od mojih zemljanih posuda; ali to je sve
to kad ovjeka nosi struja na puinu oceana...165
Dan, jutro, vjetar koji slabi, smirujui time more. Napola alegorijsko
upozorenje brodarima nakon kojega se tonost vraa: rt, obala,
amac, dubina, struja, sve do straha od smrti na kraju (koji je istog
trena odreen: ne utapanjem, ve od gladi). Tada slijedi jo detalja:
da, umrijet e od gladi, ali on zapravo u amcu ima kornjau; veliku
kornjau, koju sam jedva mogao podii (ne: gotovo da je nije mogao
podii). Ima sa sobom i up vode: veliki up svjee vode iako to nije
zaista up, ve jedna od mojih zemljanih posuda ... Nepogreiva
odreenost. No emu ona slui? Alegorija je oduvijek imala jasno
znaenje: poantu. to je, meutim, s ovim detaljima? Ima ih previe
i na njima se previe ustraje da bi sluili pukom efektu realistinosti
beznaajni predmeti, suvine rijei koje e Barthes otkriti u
stilu realizma. Pa opet, to bismo trebali uiniti sa saznanjem da
se Robinson ujutro otisnuo na more, ili s time da je kornjaa toliko
velika? Takve su injenice. U redu. Ali to one znae?
to to znai stalni epitet, pita Emil Staiger u Temeljnim
pojmovima poetike ili tonije: koje je znaenje iza stalnog ponavljanja?
Koje je znaenje toga da je more uvijek boje tamnog vina, a Odisej
hirovit svakog dana svoga ivota? Ne; to navraanje jednakoga
upuuje na neto openitije i vanije: na to da vrsto opstoji
predmetnost i da, posljedino, ivot vie ne protjee nezadrivo.166
Individualnost danog epiteta manje je vana od vrstoe koju njegovo
vraanje daje epskome svijetu. Ista je logika primjenjiva na detalje
proze obiljeene doslovnou: njihov znaaj ne skriva se u njihovom
osebujnom sadraju, ve u neoekivanoj preciznosti koju podaju svijetu.
Detaljan opis vie nije rezerviran za iznimne predmete, kao to je
to bio u dugoj tradiciji ekfraze, ve postaje normalan nain vienja
stvari ovoga svijeta. Normalan i vrijedan po sebi. Ima li Robinson
up ili posudu doista nije vano; vano je da smo uli u stanje uma u
165 Defoe, Robinson Crusoe, str. 139. Posljednja reenica citata doslovno glasi:
Svjee vode sam imao u upu koji sam napravio..., no ovdje je promijenjena
blie izvorniku kako bi Morettijeva analiza imala smisla.
166 Emil Staiger: Temeljni pojmovi poetike, Ceres, Zagreb 1996; naslov izvornika:
Grundbegriffe der Poetik, 1946; prijevod s njemakog: Ante Stama. str. 88.-
89.

kojemu su detalji vani ak i onda kada zapravo nisu vani. Preciznost
poradi preciznosti.
To nepomueno obraanje panje na ono to jest ujedno je i
najprirodniji i najneprirodniji nain gledanja na svijet. Prirodan
je zato to se ini da ne zahtijeva matu, ve samo onu obinost
koja za Defoea predstavlja kako u stilu tako i u metodi adekvatnu
analogiju temi: iskrenosti.167 No isto je tako neprirodan, jer stranica
poput one koju smo proitali ima toliko fokusa lokalne preciznosti
da joj cjelokupno znaenje ubrzo postaje nejasno. Preciznost ima
svoju cijenu. esto sam u nastojanju da ih uinim jasnijima, teme
iznosio u toliko rijei da mi se sada ini da sam na mnogo mjesta bio
preopiran, pie veliki teoretiar injenica, Robert Boyle, o svom
nainu opisivanja eksperimenata. Pa ipak, dodaje on, izabrao sam
radije zanemariti upute retoriara nego izostaviti ono to sam smatrao
vanim za temu i time korisnim za vas, itatelju.168 Korisna opirnost:
mogla bi to biti formula Robinsona Crusoea.
Preciznost, meutim, ima svoju cijenu. Blumenberg i Lukcs
izrazili su je istom rijeju: totalitet.
Snaga je sustava u moderno doba bila u njegovoj orijeniranosti

prema kontinuiranom, gotovo svakodnevnom potvrivanju i
ivotno-svjetovnim uspjesima njegove metode ... njegova
slabost bila je njegova nesigurnost u to kakav bi uope totalitet
taj neumoran uspjeh mogao donijeti.169
167 Daniel Defoe, An Essay upon Honesty, u Serious Reflections during the Life
and Surprising Adventures of ROBINSON CRUSOE With his Vision of the
Angelic World, ur. George A. Aitken, London 1895, str. 23.
168 Robert Boyle, A Proemial Essay, wherein, with some Considerations
touching Experimental Essays in general, Is interwoven such an
Introduction to all those written by the Author, as is necessary to be perused
for the better understanding of them, u The Works of the Honourable Robert
Boyle, ur. Thomas Birch, 2. izdanje, London 1772, vol. I, str. 315, 305. U The
Function of Measurement in Modern Physical Science (1961) Thomas Kuhn
pie o tome kako nova eksperimentalna filozofija ustraje na tome da se svi
eksperimenti i promatranja prenesu detaljno i u cijelosti, te o injenici da su
ljudi kao to je Boyle ... prvi poeli biljeiti kvantitativne podatke, odgovarali
oni zakonima ili ne. Vidi Thomas S. Kuhn, The Essential Tension: Selected
Studies in Scientific Tradition and Change, Chicago, IL, 1977, str. 2223.
169 Blumenberg, Legitimacy of the Modern Age, str. 473.
70 Franco Moretti
Na svijet je postao beskonano velik i u svakom kutu bogatiji
darovima i opasnostima od svijeta Grka, ali to bogatstvo ukida
pozitivni smisao koji je nosio ivot: totalitet.170
Bogatstvo potire totalitet... Poanta one stranice iz Robinsona Crusoea

trebao bi biti iznenadan uas, jer Robinson se nije naao toliko blizu
smrti jo od brodoloma. No elementi su svijeta toliko raznoliki a
njihovo precizno navoenje toliko zahtjevno da se ope znaenje
epizode neprestano gubi i slabi: im se nae oekivanje usredotoi
na jednu stvar, u centrifugalnom viku materijala koji frustrira sve
sintetiare izranja druga kci bogati darovima i opasnostima. Da
ponovo citiram Lukcsa:
Pronali smo produktivnost duha: zato su arhetipovi za nas

nepovratno izgubili svoju predmetnu oevidnost i nae se miljenje
kree jednim beskrajnim putem nikada potpuno ostvarene
priblinosti. Pronali smo oblikovanje: zato svemu to nae ruke
umorno i zdvojno puste nedostaje svagda posljednje dovrenje
(Vollendung).171
Priblinost ... nikada ostvarena ... zdvojne ruke ... nedovrenost. Svijet
produktivnosti duha [Produktivitt des Geistes] ujedno je i svijet koji je
Bog napustio o kojemu se govori na drugom mjestu u Teoriji romana
(str. 64.). Preostaje nam da se zapitamo: to je ovdje prevladavajui
osjeaj: ponos zbog onoga to je postignuto ili melankolija zbog
onoga to je izgubljeno? Bi li moderna kultura trebala slaviti svoju
produktivnost ili oplakivati svoju priblinost?172 Isto je to pitanje
koje postavlja i Weberova raaranost (a u doba Teorije romana,
Lukcs i Weber bili su vrlo bliski). to u procesu raaravanja
170 Lukcs, Teorija romana, str. 23.

171 Ibid., str. 22.-23. U prijevodu se koristi izraz produktivitet, no ovdje je
zamijenjen rijeju produktivnost kako bi se bolje uklopio u ostatak teksta.
Op. prev.
172 Da budem jasan: u Teoriji romana rije produktivnost nema ono
kvantitativno, profitu okrenuto znaenje koje ima danas; ona oznaava
sposobnost da se, za razliku od pukog reproduciranja arhetipova,
proizvedu novi oblici. Danas bi tako vjerojatno bolji prijevod tog pojma bio
kreativnost.

[Entzauberung] ima vei znaaj: injenica da svatko moe, barem
teoretski, ovladati svim stvarima pomou izrauna173 ili to da nas
rezultati izrauna ne mogu vie nauiti nita o znaenju svijeta?174
to ima vei znaaj? Nemogue je odrediti, jer izraun
i znaenje su za Webera nesumjerljive vrijednosti, ba kao
i produktivnost i totalitet u Lukcsa. Ista je to temeljna
iracionalnost s kojom smo se susreli u graanskoj kulturi rada
nekoliko stranica ranije: to bolje proza nabraja konkretne detalje koji
obogauju nau percepciju svijeta to bolje ona obavlja svoj posao to
je razlog zbog kojega to ini neuhvatljiviji. Produktivnost, ili znaenje.
U stoljeu koje slijedi razvoj graanske knjievnosti podijeliti e se na
one koji su htjeli obaviti svoj posao to bolje, pod bilo koju cijenu i
na one koji su, suoeni s izborom izmeu produktivnosti i znaenja,
odluili izabrati znaenje.
173 Weber, Science as a Profession, str. 139. U Max Weber: Essays in Sociology,
ur. H. H. Gerth i C. Wright Mills, Oxford 1958.
174 Ibid., str. 142.
72 Franco Moretti
II
Ozbiljno
stoljee
KLJUNE RIJEI IV: OZBILJNO: SERIOUS
Svetlana Alpers prije nekoliko je godina u knjizi naslovljenoj The

Art of Describing primijetila da su slikari nizozemskog zlatnog
doba, time to su namjesto stvaranja imitacija znaajnih ljudskih
radnji odluili opisati vidljivi svijet, zauvijek promijenili europsku
umjetnost. Umjesto znaajnih scena sakralne i profane povijesti (kao
to je pokolj nevine djeice, tema koju Svetlana Alpers i sama esto
spominje), nalazimo mrtve prirode, krajolike, interijere, vedute grada,
portrete, karte... Ukratko: umjetnost opisivanja nasuprot narativnoj
umjetnosti.175
Elegantna je to teza. Meutim, u barem jednom sluaju u
djelima Johannesa Vermeera ini se da prava novina nije uklanjanje
narativa, ve otkrie nove dimenzije narativa. Uzmimo enu u plavom na
Slici 4. Kako je neobian oblik njena tijela. Je li moda trudna? I ije to
pismo ita s takvom panjom? Supruga koji je na dalekom putu, kako
to daje naslutiti karta na zidu? (No ako je suprug daleko...)
175 Svetlana Alpers, The Art of Describing: Dutch Art in the Seventeenth Century,
Chicago, 1983, str. xxv, xx.

Slika 4. Johannes Vermeer: Brieflezende vrouw in het blauw (ena u plavom
ita pismo), 1663.
Zatim, otvoren kovei u prednjem planu: je li u njemu bilo pismo?

I znai li to da je to staro pismo koje se ita ponovo, zato to novih
nema? (U Vermeera esto susreemo pisma koja uvijek daju naslutiti
priu: ono to se ita sada i ovdje napisano je negdje drugdje, ranije, a
o jo ranijim dogaajima: tri prostorno-vremenska sloja na nekoliko
centimetara platna). Pismo na Slici 5, koje je sluavka upravo dala
74 Franco Moretti
gospodarici: pogledajte im oi: briga, ironija, sumnja, sudionitvo;
gotovo da moete zamisliti sluavku kako postaje gospodarica svoje
gospodarice. I kako neobian, neizravan kadar: vrata, hodnik,
zaboravljena metla eka li netko odgovor vani na ulici? I kakav je to
osmijeh na licu djevojke na Slici 6? Koliko je vina popila iz vra koji je
na stolu (dobro pitanje, u nizozemskoj kulturi onoga vremena; i opet,
narativno?) Kakve joj je prie vojnik u prvom planu ispriao? Je li mu
povjerovala?
Slika 5. Johannes Vermeer: De liefdesbrief (Ljubavno pismo), 1669.

Sada u stati iako nevoljko, jer sve su te scene doista, s dunim
potovanjem Svetlani Alpers, znaajne ljudske radnje: scene iz
pria, iz narativa. Istina je da to nisu znaajni trenuci svjetske povijesti
[Weltgeschichte]; ali narativ kao to je mlada George Eliot znala i vie
nego dobro, ukljuujui njegove izvore u nizozemskom slikarstvu176
ne ine samo scene za pamenje. Roland Barthes je u Uvodu u
strukturalnu analizu pripovjednih tekstova naao pravi konceptualni
okvir za ovo pitanje tako to je podijelio pripovjedne epizode u dvije
iroke skupine osnovnih funkcija (ili jezgri) i katalizatora.
Terminologija se ovdje razlikuje. Chatman u Story and Discourse
koristi termine jezgre i sateliti; ja u koristiti termine prekretnica
i umeci, uglavnom zbog jednostavnosti. Terminologija, meutim, nije
vana samo su ideje vane. Kao to kae Barthes:
Da bi funkcija bila osnovna, dovoljno je da radnja na koju se ona

odnosi otvara alternativu vanu za nastavak prie. Izmeu dvije
osnovne funkcije uvijek je mogue rasporediti pomone biljeke,
koje se okupljaju oko jedne ili druge jezgre, ne mijenjajui njihovu
naizmjeninu prirodu. Ti katalizatori su funkcionalni, ali njihova
funkcionalnost je oslabljena, jednostrana, zalina.177
Osnovna je funkcija prekretnica u radnji; umeci su ono to se dogaa

izmeu dvije prekretnice. U romanu Ponos i predrasude (1813) Elizabeth
i Darcy susreu se u treem poglavlju; on se ponaa prezrivo, a ona
se gnua; to je prva radnja koja je vana za nastavak prie: ona
je predstavljena kao njegova suprotnost. Trideset i jedno poglavlje
176 Nalazim da su te vjerne slike monotona, jednostavna postojanja koje

je toliko ee bilo sudbina moje brae i sestara smrtnika nego to je to
rasko ili duboka bijeda, tragina patnja ili djela to mijenjaju svijet izvor
draesna sklada. Bez ustruavanja se okreem od anela na svojim oblacima,
od proroka i sibila i hrabrih ratnika, k starici to se saginje nad svojom
lonanicom ili jede svoju samotnu veeru ... k tom seoskom vjenanju to se
odrava izmeu etiri smea zida, gdje nespretni mladoenja otvara ples s
mladenkom visokih ramena i iroka lica dok ih promatraju prijatelji stari i
sredovjeni ...: George Eliot, Adam Bede, London 1994 (1859), str. 169.
177 Roland Barthes, Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova, u
Suvremena teorija pripovijedanja, Globus, Zagreb 1992, priredio Vladimir Biti;
naslov izvornika: Introduction lanalyse structurale des rcits, 1966; prijevod s
francuskog: Dubravka Celebrini. str. 57.
76 Franco Moretti
kasnije, Darcy prosi Elizabeth; to je druga prekretnica: alternativa
je otvorena. Nakon jo dvadeset i sedam poglavlja, Elizabeth ga
prihvaa: alternativa je zatvorena, a roman zavren. Tri prekretnice:
poetak, sredina i kraj. Vrlo geometrijski; vrlo nalik Jane Austen.
No naravno, izmeu ove tri scene Elizabeth i Darcy se susreu,
razgovaraju, sluaju i misle jedno o drugome, i premda takve epizode
nije lako kvantificirati, ini se da ih ima oko stotinu i deset. To su
umeci. Barthes je u pravu, oni ne donose mnogo; umeci obogauju i
nijansiraju razvoj radnje ne utjeui pritom na ono to se uspostavilo
u prekretnicama. Oni su doista suvie oslabljeni i zalini da bi to
uinili; sve to mogu ponuditi su ljudi koji razgovaraju, kartaju se,
eu, itaju pisma, sluaju glazbu, piju aj...
Slika 6. Johannes Vermeer: De soldaat en het lachende meisje, (Oficir s

nasmijanom djevojkom), 1657.

Pripovijedanje: ali pripovijedanje svakodnevice.178 To je tajna
umetaka. Pripovijedanje, jer te epizode uvijek sadre odreenu
dozu nesigurnosti (Kako e Elizabeth reagirati na Darcyjeve rijei?
Hoe li pristati na etnju s Gardinerima?) ali ta nesigurnost ostaje
sporadina i ograniena, bez dugotrajnih posljedica za nastavak
prie, kao to bi rekao Barthes. U tom smislu umeci imaju istu ulogu
kao i pravila ponaanja toliko draga romanopiscima 19. stoljea; oni
su mehanizam stvoren u svrhu odravanja narativnosti ivota pod
kontrolom; u svrhu stvaranja reda, stila. Ovdje je Vermeerov raskid
s takozvanim anrovskim slikarstvom doista kljuan; u njegovim se
scenama vie nitko ne smije najvie to moemo vidjeti je osmijeh, i
to ne ba esto. Njegovi likovi obino imaju usredotoen, staloen izraz
lica ene u plavom: ozbiljan. Ozbiljan, kao i u maginoj formuli koja
definira realizam Mimeze (ve je za Goncourtove, u uvodu Germinie
Lacerteux, roman bio la grande forme srieuse). Ozbiljan: suprotan
zabavnome ili ugodnome (OED); gegensatz von scherz und spasz
(Grimm); alieno da superficialit e frivolezze (Battaglia).
No to tono znai ozbiljno u knjievnosti? Imam samo jo
jedno pitanje, itamo na kraju drugog dijela Entretien sur le fils naturel
(1757), rasprave koja je uvela genre srieux u europsku knjievnost:
tie se anra vaega djela. Nije tragedija; nije komedija. No to je
onda, i koje bismo ime za nj trebali koristiti?179 Na prvim stranicama
treeg dijela Entretien, Diderot definira nov anr kao prijelazni
oblik izmeu dva krajnja anra, ili njihovu sredinu. Izvrsna je to
slutnja koja osuvremenjuje stoljeima staru povezanost izmeu stila i
178 Semantiko polje svakodnevice alltglich, everyday, quotidien, quotidiano

u 19. se stoljeu pomie, za razliku od starije, ivopisnije opozicije izmeu
svakodnevnog i svetog, k bezbojnome podruju uobiajenog, obinog,
ponovljivog i estog. Jedan od Auerbachovih ciljeva u Mimezi bio je
zabiljeiti upravo tu neuhvatljivu dimenziju ivota kao to razotkriva i
konceptualni lajtmotiv knjige, onaj ozbiljnog oponaanja svakodnevice
(die ernste Nachahmung des alltglichen). Iako naslov koji Auerbach na kraju
izabire stavlja imitaciju (mimezu) u prvi plan, istinska originalnost knjige
skriva se u druga dva pojma ozbiljnom i svakodnevnom koji su jo
istaknutiji u prvotnoj studiji ber die ernste Nachahmung des alltglichen
(u kojoj Auerbach razmatra pojmove dijalektiki i egzistencijalni kao
mogue alternative svakodnevnom). Vidi Travaux du sminaire de philologie
romane, Istanbul 1937, str. 2723.
179 Denis Diderot, Entretiens sur le fils naturel, u Oeuvres, Paris 1951, str. 1243ff.
78 Franco Moretti
drutvene klase; aristokratskim visinama tragine strasti i plebejskoj
dubini komedije srednji stale dodaje stil koji je i sam u sredini, koji
nije ni jedno ni drugo. Neutralno; proza Robinsona Crusoea.180 Pa opet,
Diderotov prijelazni oblik ne nalazi se jo na jednakoj udaljenosti
od dviju krajnosti: genre srieux prije se priklanja tragediji nego
komediji, dodaje,181 i doista, dok promatramo remek-djela graanske
ozbiljnosti kao to je Caillebotteov Place de lEurope (Slika 7), ne moe
nam se ne uiniti, kao to se to uinilo Baudelaireu, da svi mi slavimo
poneki pogreb.182 Ozbiljno moda nije isto to i tragino, istina, no ipak
upuuje na neto mrano, hladno, neprohodno, tiho i teko; neporeciv
odmak od karnevala radnike klase. Buroazija je na putu da
postane vladajua klasa ozbiljno.
180 Nije li zanimljivo, razmilja Dickens u pismu Walteru Savageu u lipnju 1956.,
da jedna od najpopularnijih knjiga na svijetu ne sadri nita to ovjeka
moe nasmijati ili rasplakati? Pa ipak mogu s pouzdanjem ustvrditi da vas
niti jedan odlomak Robinsona Crusoea nije ni nasmijao ni rasplakao.
181 Diderot, Entretiens sur le fils naturel, str. 1247.
182 Charles Baudelaire, O herojstvu savremenog ivota, u Slikarski saloni,
Narodna knjiga, Beograd 1979; naslov izvornika: De lhrosme de la vie
moderne, Salon de 1846.; prijevod s francuskog: Mila orevi. str. 188. U
Fortunata y Jacinta (1887), Prez Galds iznosi istu dijagnozu, ali u razliitom
raspoloenju: panjolsko si je drutvo stalo laskati umiljajui si da je
ozbiljno, naime, stalo se alobno odijevati: nae sretno carstvo ivih boja
blijedi ... Pod utjecajem smo sjeverne Europe, a taj prokleti Sjever namee
nam sivilo koje dobiva od neba boje dima... (Harmondsworth 1986, str. 26).

Slika 7. Gustave Caillebotte: Rue de Paris; temps de pluie (Pariska ulica,
kini dan), 1877.
UMECI
Goetheovo Naukovanje Wilhelma Meistera (1796); knjiga druga,

poglavlje dvanaesto. Draesna mlada glumica Philine koketira s
Wilhelmom na klupi ispred krme; ustaje, koraa prema hotelu i
okree se da ga jo jednom pogleda; trenutak kasnije, Wilhelm je
slijedi no na vratima hotela prolaz mu prijei Melina, voditeljica
glumake drube kojoj je odavno obeao zajam. Mislei samo o
Philine, Wilhelm uvjerava Melinu da e dobiti novac ve te veeri i
nastavlja dalje; no opet mu netko prijei put, sada Friedrich, koji ga
pozdravlja sa svojom svojstvenom toplinom... i uspinje se stepenicama
do Philine, pretjeui ga. Razoaran, Wilhelm odlazi u svoju sobu,
gdje nalazi Mignon; snuden je i otresit. Mignon je povrijeena, no
Wilhelm to uope ne zapaa. Ponovo izlazi; gostioniar razgovara sa
strancem koji ga pogledava ispod oka...
80 Franco Moretti
Hegelova proza svijeta, u kojoj pojedini ovjek mora sebe
mnogostruko pretvoriti u sredstvo za druge, sluiti njihovim
ogranienim svrhama pa druge, kako bi sluio vlastitim interesima,
takoer pretvara u puko sredstvo.183 Proza je to, meutim, u kojoj je
gorina razoaranja (Wilhelm, dvaput zadran na svome putu traenja
zadovoljstva) neobino izmijeana sa snanim osjeajem mogunosti.
Zajam koji je iznudila Melina pokrenut e kazalini dio romana u
kojemu je napisana nezaboravna rasprava o dramskoj umjetnosti;
strah od toga da izgubi Wilhelma samo e potpiriti Mignoninu strast
(i nekoliko stranica kasnije nadahnuti stihove pjesme Kennst du das
Land); stranac na vratima krme organizira Wilhemovu posjetu
dvorcu, gdje e ga susret s Jarnom dovesti do Udruenja tornja. Nita
se od toga u ovome umetku zapravo ne dogaa; to su samo mogunosti,
no one su dovoljne da ponovo probude svakodnevicu, uine je ivom
i otvorenom; i iako nee sva obeanja biti odrana (Bildungsroman
je izmeu ostalog, barem to se strukture tie, anr razoaranja),
osjeaj otvorenosti nikada nee biti sasvim izgubljen. To je nov, doista
svjetovan nain zamiljanja smisla ivota: raspren izmeu bezbrojnih
majunih dogaaja, neizvjestan, izmijean s ravnodunou ili sitnim
egoizmima svijeta: pa opet je uvijek uporno ovdje. Perspektiva je
to koju Goethe nikada nee glatko pomiriti s teleolokom stranom
Bildungsromana (prepunim znaenja koja se sva otkrivaju zajedno na
samome kraju). No prvi je korak uinjen.
Goethe oivljava svakodnevicu osjeajem mogunosti. Scott se
u svome romanu Waverley (1814) okree dnevnim ritualima prolosti:
pjevanju, lovu, hrani, zdravicama, plesu... Statine scene, ak i pomalo
dosadne; no Englez Waverly nije upoznat sa kotskim navikama,
tako da postavlja pogrena pitanja, pogreno razumije, vrijea:
ukratko, rutina je svakodnevice osvijetljena malenim pripovjednim
mrekanjima. Waverley ipak nije prepun umetaka kao Meister; ozraje
romana i dalje je napola gotiko, svjetska je povijest blizu, a prie o
ljubavi i smrti stvaraju svakojake melodramatine odjeke. No Scott
u melodrami uspijeva usporiti pripovijedanje, umnoiti trenutke
zastajanja; unutar njih on nalazi vremena da razvije analitiki
183 Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Predavanja iz estetike I, Demetra, Zagreb

2011; naslov izvornika: Vorlesungen ber die sthetik, 1823-1829; prijevod s
njemakog: Nadeda ainovi. str. 131.

stil koji zauzvrat stvara novi tip opisa, unutar kojeg je svijet vien iz
perspektive nepristranog suca.184 Ova je morfoloka kaskada od
umetaka prema analitikome stilu i potom prema opisu tipina za
knjievnu evoluciju; u svojoj interakciji s drugim dijelovima strukture,
ova nova tehnika promie itav val naprava (kako se govorilo za
industrijsku evoluciju). Narataj kasnije naprave su preoblikovale
krajolik.
Balzac, drugi dio Propalih iluzija (1839): Lucien de Rubempr
(napokon!) pie svoj prvi lanak lanak koji e predstavljati
revoluciju u novinarstvu koja e obiljeiti njegovo doba. Prilika
je to koju je ekao od svog dolaska u Pariz. No u ovu se euforinu
prekretnicu neprimjetno ugnijezdila jedna druga epizoda: novinama
nedostaje lanaka za pun broj, te se trai njih nekoliko, o bilo emu,
tek toliko da se popuni nekoliko stranica; Lucienov prijatelj posluno
sjeda i pie. Platonistika je to ideja umetka: rijei napisane tek toliko
da popune prostor, toka. Ali nekoliko je likova u romanu uvrijeeno
ovim drugim lankom likova koji e, pored dugog niza preokreta, na
kraju unititi Luciena. To je Balzacov leptirov efekt: bez obzira na
to koliko se uzroni dogaaj inio nevanim, samim time to je eko-
sustav velikoga grada toliko bogat poveznicama i varijablama, njegove
posljedice postaju strahovito preuveliane. Uvijek postoji neto izmeu
poetka i kraja neke radnje; neka trea osoba koja, kao u Hegelovoj
prozi svijeta, eli zadovoljiti vlastite interese i koja skree radnju
u neoekivanom smjeru. Tako i najbanalniji trenuci svakodnevice
postaju nalik poglavljima romana (to, kod Balzaca, nije uvijek dobro...)
Bildungsroman i slatko-gorka mjeavina razoaranja i
mogunosti; prie o udvaranju i potisnuta narativnost pravila
ponaanja; povijesni roman i neoekivani rituali prolosti; mnotvo
urbanih radnji i naglo ubrzanje tempa ivota. To je opetovano
buenje svakidanjice ranog 19. stoljea. No, narataj kasnije, dolazi
do preokreta koji se zrcali u sceni u kojoj Emma i Charles Bovary
veeraju moe li itko zamisliti savreniji umetak? i Auerbach kae:
U prizoru se ne dogaa nita posebno, ni malo prije njega se nije

dogodilo nita posebno. To je proizvoljan trenutak sata koji se
redovito ponavlja, kada mu i ena zajedno jedu. Ne svaaju se, ne
184 Walter Scott, The Heart of Mid-Lothian, Harmondsworth 1994 (1818), str. 9.
82 Franco Moretti
pojavljuje se nikakav konkretan sukob. ... Ne dogaa se nita, ali to
nita postalo je tmurno, prijetee neto.185
Zamorna svakodnevica. Zato to se Emma udala za prosjenoga

mukarca? Da i ne. Da, zato to je Charles svakako teret u njenu
ivotu. I ne, zato to Emma ak i kada je najdalje od njega to moe
biti tijekom njena dva preljuba, s Rodolpheom i potom s Leonom
nailazi na iste one otrcane fraze branoga ivota, iste sate koji se
redovito ponavljaju u kojima se ne dogaa nita od znaaja. Ovaj pad
pustolovine u banalnost jo je oitiji kada se usporedi s jo jednim
romanom o preljubu Fanny Ernesta Feydeaua iz 1858. koji je u
svoje vrijeme esto bio usporeivan s Gospoom Bovary, no koji je tom
romanu suta suprotnost: stalne oscilacije izmeu ekstaze i oaja,
sramotnih sumnji i nebeskog blaenstva, sve preneseno na nesmiljeno
hiperbolian nain. Sa svojim tekim, nezgrapnim reenicama (to
su stvari: Barthes), svojim tonom skladne sive (Pater), svojim
ternel imparfait (Proust), ovaj je roman beskrajno daleko od Gospoe
Bovary. Imparfait: glagolsko vrijeme koje ne obeava iznenaenja,
vrijeme ponavljanja, obinosti, pozadine ali pozadine koja je postala
znaajnija i od samog prednjeg plana.186 Nekoliko godina kasnije, u
Sentimentalnom odgoju, ak ni annus mirabilis 1848. ne moe poljuljati
185 Erich Auerbach, Mimeza: Prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj knjievnosti, Hena

Com, Zagreb 2004; naslov izvornika: Mimesis, Dargestellte Wirklichkeit in der
abendlndischen Literatur, 1953; prijevod s njemakog: Andy Jeli. str. 467. S
Flaubertom zapoinje i esej ber die ernste Nachahmung des Alltglichen
(1937) koji sam spomenuo ranije. Kada danas otvorimo Mimezu, prvi tekstovi
s kojima se susreemo su Odiseja i Biblija; idejno, meutim, knjiga zapoinje
s umecima iz Gospoe Bovary, koji su Auerbacha i doveli do ideje o ozbiljnoj
svakodnevici.
186 Flaubertovi romani, i openito pripovijedanje realizma i naturalizma,
obiljeeni su vrlo uoljivom uestalou imperfekta u pripovjednim
dijelovima ... znaaj pozadine raste, dok onaj prvog plana pada: tako zbori
Harald Weinrich u svojoj izvrsnoj studiji Tempus (1964, 2. izdanje, Stuttgart
1971 [1964], str. 97.9.). Neto kasnije dodaje da se glagolska vremena tipina
za pozadine, a tako i za umetke (u francuskome je to imparfait de rupture, u
engleskome vremena s nastavkom ing), poinju iriti oko 1850. (ibid., str.
141.2.). Ve prvi pogled na 3500 (engleskih) romana u korpusu Literary Lab
dokazuje Weinrichovu hipotezu: uestalost trajnog prolog vremena (past
progressive), koje se poetkom 19. stoljea pojavljivalo oko 6 puta na 10.000
rijei, do 1860. porasla je na 11, a do 1880. na 16.

univerzalnu inerciju: ono to je u romanu doista nezaboravno nije
neuvenost revolucije, ve kako se hitro iza nje voda ponovo slijee
i kako se hitro vraaju stare, sitne sebinosti i blijeda, besciljna
sanjarenja svakidanjice...
Pozadina koja pokorava prednji plan. Idue nas poglavlje
zatie u Britaniji, u malenome provincijskome gradiu kojim, ini se,
vlada drugi zakon termodinamike: neprimjetno hlaenje plemenite
gorljivosti, pie George Eliot, koja je dovela do toga da su se ljudi
ukalupili u prosjek i nestali u mnotvu.187 Na ovoj stranici ona
razmilja o mladome lijeniku koji joj je dao izvrsnu ideju da napie
priu o ivotu potpuno unitenome umecima: poputajui bijednim,
upravo bijednim zahtjevima okolnosti; takvo je propadanje mnogo
ee od propasti u otvorenoj sudbonosnoj borbi.188 Tuga; Lydgate ak
ni ne prodaje svoju duu on je gubi u labirintu malih dogaaja koje
uope ne prepoznaje kao dogaaje a oni odluuju o njegovu ivotu.189
Lydgate je, kada stie u grad, neobian mlad ovjek; nekoliko je godina
kasnije i on, kao i ostali, ukalupljen u prosjek. Nita se izvanredno
nije dogodilo, kao to bi rekao Auerbach; pa opet, sve to se dogodilo je
izvanredno.
Napokon, u prvoj godini novoga stoljea, graanski je ivot
destiliran u romanu Thomasa Manna Budenbrookovi: Thomasove
ironine i prezrive geste, trezvene rijei graana Lbecka, Tonyno
naivno uzbuenje, Hannova muna zadaa... Vraajui se na svakoj
stranici u skladu s tehnikom lajtmotiva, Mannovi umeci gube svaki
trag pripovjedne funkcije kako bi postali jednostavno stil. Ovdje, kao
i u Wagnera, sve propada i umire no rijei lajtmotiva ostaju, inei
Lbeck i njegove ljude nezaboravnima; ba kao i obiteljska knjiga
Buddenbrookovih u kojoj je ak i skromnim dogaajima dan pristojan
znaaj. Rijei su to koje divno sintetiziraju duboku ozbiljnost s kojom
187 George Eliot, Middlemarch, roman iz provincijskog ivota, Nova knjiga Rast,
Zagreb 2009; naslov izvornika: Middlemarch, A Study of Provincial Life, 1872;
prijevod s engleskog: Martina Lice. str. 160.
188 Ibid., str. 848.
189 Sredine i posredovanja ono to se u tekstu naziva medijima
(neprijateljski, sitniav, upleten, tmuran i zaguljiv) izmiu funkciji
uludog troenja vremena, ili barem funkciji katalizatora, te se zapravo
udaljavaju od kraja koji su trebali dosei (D. A. Miller, Narrative and Its
Discontents, Princeton 1981, str. 142).
84 Franco Moretti
je graansko stoljee gledalo na svoju egzistenciju i koje daju naslutiti
daljnja zrcaljenja.
RACIONALIZACIJA
Kakav nagao prijelaz. Oko 1800. umeci su jo uvijek rijetkost;

stotinu godina kasnije nalaze se posvuda (braa Goncourt, Zola,
Fontane, Maupassant, Gissing, James, Proust...). Mislili ste da itate
Middlemarch, ali ne, itali ste veliku zbirku umetaka to je, napokon,
jedini pripovjedni izum itavog stoljea. A ako se tako skromno
sredstvo rasprostranilo tako iroko i toliko brzo, u graanskoj je Europi
moralo postajati neto to je nestrpljivo oekivalo njegov dolazak. Ali
to? Jedan je itatelj napisao Thomasu Mannu: Neobina knjiga,
ovi Buddenbrookovi, toliko se malo toga deava da bi mi trebalo biti
dosadno ali nije. To jest neobino. Kako je svakidanjica mogla
postati tako zanimljiva?
Kako bismo pronali odgovor, valja nam se pozabaviti s malo
obrnutog inenjeringa; obrnutog, jer rjeenje nam je ve dano, tako
da se moramo vratiti unazad do problema: znamo kako su umeci
napravljeni, a sada nam valja razumjeti zato su napravljeni tako
kako su napravljeni. U tom procesu, horizont se mijenja. Ako smo
traili kako umetaka u slikama, romanima i teoriji pripovijedanja,
njihovo zato nai emo kako izvan knjievnosti tako i izvan
slikarstva, u kraljevstvu privatnog ivota graana. Jo emo jednom
zapoeti s nizozemskim zlatnim dobom, kada je privatna sfera koju
i danas nastanjujemo prvi put zadobila svoj oblik; kada su kue
postale udobnije ponovo ta rije a vrata i prozori se umnoili;
kada se namjena soba stala diferencirati, tako da je jedna od njih
specijalizirana za svakodnevni ivot: dnevna soba ili salon
u engleskome living ili drawing room (to je zapravo soba za
povlaenje, with-drawing room, objasnio je Peter Burke, u koju su se
gospodari povlaili od svojih slugu kako bi uivali u novini slobodnog
vremena).190 Vermeerova soba i ona u romanu: u Goethea, Austen,
190 Slobodno je vrijeme kljuan preduvjet punog sudjelovanja u vrijednostima

i praksama graanske kulture, pie Jrgen Kocka na stranicama koje bi
mogle opisivati i Vermeerov svijet: potreban je stalan prihod, i to oito vei

Balzaca, Eliot, Manna . . . Zatien, ali ipak otvoren prostor, spreman
da svakoga dana stvori novu priu.
No to je pria ispresijecana rastuom pravilnou privatnog
ivota. Vermeerovi likovi su isti, uredno odjeveni; oni su oprali
svoje zidove, svoje podove, svoje prozore; oni su nauili pisati i itati,
razumjeti karte, svirati lutnju i klavikord. Istina je da imaju puno
slobodnog vremena, no koriste ga toliko trezveno da se ini da na neki
nain i dalje rade: ivotom upravlja ono to se sistematski, redovno
ponavlja, pie mladi Lukcs iz razdoblja ogleda Brgerlichkeit und lart
pour lart,
to se obavezno vraa, to mora da bude uraeno bez obzira

na zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Drugim reima: vlast reda
nad raspoloenjem, trajnog nad trenutnim, spokojnog rada nad
genijalnou, koja se hrani uzbuenjima.191
Die Herrschaft der Ordnung ber die Stimmung. Weberovske sjene.

Upravo je Kockina sklonost redovnom radu i razumnom nainu
ivota, skrivenim ritmovima (Eviatar Zerubavel) onih redovito
ponavljanih radnji obroka, uredovnih sati, satova klavira, putovanja
na posao i s posla ono to unosi metodu u spontani karakter
svakodnevnog svjetovnog ivota.192 To su dobri, zdravi dobici koji
se, maleni ali redoviti, uzdiu iz radine posveenosti detalju a koje
Barrington Moore opisuje kada govori o viktorijanskoj Britaniji;193
kroenje sluaja (Ian Hacking) o kojoj govori statistika 19. stoljea,
ili nezaustavljivo irenje rijei (i djela) kao to su normalizirati,
standardizirati...194
od minimalnog ... supruga i majka, kao i djeca, moraju, barem do neke mjere,
biti osloboeni nunosti rada ... dosta prostora (sobe specijalizirane prema
namjeni, u stanu ili kui) i vremena za bavljenje kulturom i dokolicu (The
European Pattern and the German Case, u Jrgen Kocka i Allan Mitchell,
ur. Bourgeois Society in Nineteenth-Century Europe, Oxford 1993 [1988], str. 7).
191 Lukcs, Dua i oblici, str. 105.
193 Barrington Moore, Jr, Moral Aspects of Economic Growth, Cornell 1998, str.
39.
194 Prema OED-u, normalan, u smislu redovitog, uobiajenog, tipinog,
86 Franco Moretti
Zato, dakle, umeci u 19. stoljeu? Zato to nude vrstu
pripovjednog uitka koji je sukladan s novom pravilnou graanskoga
ivota. Oni su pripovijedanju ono to je ugoda tjelesnome uitku:
naslada srezana na mjeru dnevne radnje kao to je itanje romana.
Doista je dolo do velike promjene u nainu na koji vladajua klasa
provodi svoje vrijeme, pie Walter Bagehot: nekada su provodili
vrijeme ili u uzbudljivim aktivnostima ili u duboku snu. Feudalni se
barun bavio iskljuivo ratom i lovom a obje su vrlo ive aktivnosti i
onime to se nazivalo sramotnom lagodom. Moderan ivot oskudijeva
uzbuenjima, ali je zato prepun neprestana, tiha djelovanja.195
Prepun neprestana, tiha djelovanja: tako djeluju umeci. Ovdje
postoji duboka slinost s ritmom kontinuiteta koji nalazimo u
Defoeovim mikronarativnim sekvencijama. U oba sluaja ili, bolje
reeno, na oba kraja skale: u reenici u Robinsonu Crusoeu i u epizodi
u romanu 19. stoljea malene stvari postaju znaajne a da pritom
ne prestaju biti malene; one postaju pria a da pritom ne prestaju
biti svakodnevne. irenje umetaka pretvara roman u smirenu
strast, da ponovimo Hirschmannov sjajan oksimoron koji opisuje
interes za ekonomiju, ili vid Weberove racionalizacije: proces koji
zapoinje u ekonomiji i administraciji, ali koji se s vremenom iri u
sfere slobodnog vremena, privatnog ivota, osjeaja, estetike (to je
oito u posljednjem dijelu Weberove knjige Wirtschaft und Gesellschaft,
posveenom jeziku glazbe). Ili, napokon: umeci racionaliziraju
univerzum romana pretvarajui ga u svijet s malo iznenaenja, jo
manje pustolovina, i ba nimalo uda. Oni su velik pronalazak
graanstva ne zato to u roman unose trgovinu ili proizvodnju ili
druge graanske stvarnosti (to, usput, ne ine), ve zato to putem
umetaka logika racionalizacije proima sm ritam romana. Na vrhuncu
njihova utjecaja ak i kulturna industrija potpada pod njihovu aroliju:
Holmesova logika iz naslonjaa to krvavo umorstvo prevodi u
seriju predavanja; nevjerojatni univerzumi ije zakone detaljno
opisuje znanstvena fantastika; svjetski bestseler Put oko svijeta u
80 dana, posveen planetarnoj tonosti, sa svojim junakom koji ivi
obinog, konvencionalnog poinje se koristiti u engleskome jeziku u

kasnom 18. stoljeu, te postaje uobiajena rije oko 1840. Normalizirati i
standardizirati pojavljuju se neto kasnije, u drugoj polovici 19. stoljea.
195 Walter Bagehot, The English Constitution, Oxford 2001 (1867), str. 173.4.

prema rasporedu vlakova onako kako benediktinac ivi prema svome
asoslovu.196
Ali roman nije samo pria. Dogaaji i djela, vani ili ne,
preneseni su rijeima; one postaju jezik, stil. A to se dogaa na tom
planu?
PROZA III: NAELO STVARNOSTI
Middlemarch. Dorothea plae u svojoj sobi u Rimu; nezatiena, pie

Eliot, pred ovim neshvaljivim Rimom:
Ruevine i bazilike, palae i gorostasnici, smjeteni usred bijedne

sadanjosti, u kojoj se ini da je sve ivo i toplokrvno utonulo
duboko u izopaenost praznovjerja, lieno potovanja; nejasan
ali snaan titanski ivot, to se ukoio ili uznemirio na zidovima
i stropovima; dugi nizovi bijelih likova s mramornim oima, u
kojima se, takorei, odraava jednolino svjetlo nekog stranog
svijeta sve te beskrajne ruevine ljudskog astoljublja i osjetilnih
i duhovnih ideala, u neredu izmijeane sa ivim znakovima
zaborava i propadanja, sve ju je to najprije potreslo kao elektrini
udarac, a zatim se oborilo na nju onako bolno, kako je to uvijek
kod mnotva pobrkanih misli, koje koe bujicu emocija.197
Stotinu vieslonih rijei koje ine jednu jedinu divovsku temu

reenice; i majuna ona kao njen jedini subjekt. Nerazmjernost
izmeu Rima i Dorothee nije mogla biti izraena bolje zapravo, bez
preciznosti tako tipine za Eliotin prozni stil, ne bi uope mogla biti
izraena. Ruevine i bazilike smjetene su u sadanjosti, bijednoj
sadanjosti u koju je sve ivo (jo bolje: ivo i toplokrvno) utonulo (ne:
ini se da je utonulo) duboko u praznovjerje ija je izopaenost
liena potovanja. Svaka je rije promiljena, odmjerena,
196 Tonost je, naravno, jo jedna tipino graanska kljuna rije: nakon to
je stoljeima upuivala na pojmove kao to su preciznost, formalnost ili
strogost, u 19. je stoljeu, kada su tvornice i eljeznice svojim utvrenim
rasporedom nametnule novo znaenje, stala oznaavati tono pridravanje
dogovorenog vremena.
197 Eliot, Middlemarch, str. 214.
88 Franco Moretti
kvalificirana, poboljana. Nikada ranije nisam toliko udjela za tim
da saznam imena stvari, pie Eliot u svome dnevniku iz Ilfracombea
1856.: udnja je dio tenje koja sada u meni neprestano raste, tenje
da od svake nejasnoe i netonosti pobjegnem u svjetlo jasnih, ivih
ideja.198 Bijeg od nejasnoe i netonosti; drugi je to semantiki sloj
ozbiljnoga: ono to se, kao to kae Littr, sapplique fortement son
objet (i to nas navodi da se prisjetimo Vermeerove ene u plavom,
s usredotoenim licem mlade Mary Ann Evans).199 Ozbiljnost ima
jasno definiran cilj, pie Schlegel u Athenaeumu, zbog ega ne trpi
besposlenost ni samozavaravanje, ve neumorno ide prema svome
cilju sve dok ga ne dosegne.200 Osjeaj je to odgovornosti profesionalne
etike; poziv strunjaka koji kao Eliotin pripovjeda, taj strunjak
za jezik daje itava sebe u zadatak koji treba izvriti. A to, kao to
e objasniti Weber, nije samo izvanjska dunost: poziv modernoga
znanstvenika i umjetnika toliko je intimno isprepleten s
procesom strunog usavravanja da mu je lako uvjeriti se kako
sudbina njegove due ovisi o tome je li njegova pretpostavka, upravo
ta pretpostavka, tona.201 Sudbina njegove due! Moramo, neizbjeno,
pomisliti na mot juste i Thibaudetovu smirenu ocjenu Flaubertovog
stila: nije to slobodna, udesna darovitost, ve proizvod discipline koju
je postigao dosta kasno.202 (ega je Flaubert bio svjestan: ova knjiga,
napisao je Louisu Bouilhetu 5. listopada 1856., kada je vidio tiskanu
Madame Bovary daleko je vie dokaz strpljenja nego genija vie rada
nego talenta).
Rad vie nego talent. To je roman 19. stoljea. I ne samo roman.
Da odmah ponemo s idejom ... kako to ve ... nazivate, kae vrag u
Mannovom Doktoru Faustusu:
Ta ideja, dakle, stvar je od tri ili etiri takta, zar ne, i nita
vie. Sve drugo je razraivanje, sve je marljivo sjedenje nad
198 George Eliot, Ilfracombe, Recollections, June, 1856, u George Eliots Life: As
Related in Her Letters, New York 1903, str. 291.
199 Mary Ann Evans pravo je ime knjievnice George Eliot. Op. prev.
200 Friedrich Schlegel, Lucinde and the Fragments, Minneapolis, MN, 1971, str.
231.
201 Max Weber, Science as a Vocation, str. 135., 137.
202 Albert Thibaudet, Gustave Flaubert, Paris 1935 (1922), str. 204.

notnim papirom. Ili moda nije tako? Dobro, ali mi smo struni
poznavaoci literature te primjeujemo da ideja nije neto novo,
da dapae i odvie podsjea na neto to se javlja ve kod Rimski-
Korsakova i Brahmsa. I to da se uini s njome? Pa, jednostavno,
ideja se mijenja, preinauje. Ali preinaena prva ideja da li je to
jo uope ono to ti je najprije palo na pamet? Uzmi Beethovenove
biljenice sa skicama! Tu ne ostaje nikakva tematska koncepcija
onako kako ju je dao Bog. On je prekraja i k tome pripisuje:
Meilleur. Slabo povjerenje u boansko nadahnue i krto
strahopotovanje dolazi do izraaja u tom jo uvijek nimalo
zanosnom Meilleur!203
Meilleur. Eliot je zacijelo sama sebi esto aputala ovu rije. I tad
ponovo proitamo tu stranicu iz njezina velikog romana i pitamo se:
je li doista bilo vrijedno toga? a zatim se oborilo na nju onako bolno,
kako je to uvijek kod mnotva pobrkanih misli, koje koe bujicu
emocija: tko moe doista slijediti doista razumjeti ove reenice a da
se pritom ne izgubi u labirintu preciznosti? Sjetite se Defoea: u njega
je problem tonosti i jasnoe proze u tome to s porastom lokalne
preciznosti cjelokupno znaenje stranice postaje nejasno: mnogi jasni
detalji spajaju se u maglovitu cjelinu. Ovdje je problem radikaliziran:
Eliotina je sklonost analizi toliko snana da se ve i sami detalji staju
opirati razumijevanju. Pa ipak, ona nastavlja dodavati pridjeve,
participe, zavisne reenice, kvalifikacije. Zato? to je preciznost
uinilo toliko vanijom od znaenja?
Koliko prednosti prua trgovcu dvostruko knjigovodstvo!
itamo na slavnoj stranici prve knjige Meistera:
To je jedan od najljepih pronalazaka ljudskog duha, i svaki

dobar domain morao bi ga uvesti u svom gospodarstvu. Red i
jasnoa poveavaju elju za tednjom i stjecanjem. ovjek, koji
loe gospodari, osjea se vrlo dobro u mraku: on nerado zbraja
svote, koje duguje. Naprotiv, za jednog dobrog gazdu nema nita
203 Thomas Mann, Doktor Faustus: ivot njemakoga skladatelja Adriana

Leverkhna po prianju jednoga njegova prijatelja, Naprijed, Zagreb, Otokar
Kerovani, Rijeka 1976; naslov izvornika: Doktor Faustus: Das Leben des
deutschen Tonsetzers Adrian Leverkhn, erzhlt von einem Freunde, 1947;
prijevod s njemakog: Milivoj Mezuli. str. 241.-2.
90 Franco Moretti
ugodnije, nego da svaki dan sabire sumu svoje sve vee sree. ak
ni nezgoda, ako ga neugodno iznenadi, ne plai ga; jer on smjesta
zna, kakve steene probitke moe staviti na drugu stranu vage.204
Jedan od najljepih pronalazaka... Oito iz ekonomskih razloga, ali

isto tako, ili moda ak i vie, iz etikih: jer preciznost dvostrukog
knjigovodstva tjera nas da se suoimo s injenicama: svim
injenicama, ukljuujui one neugodne ili, bolje reeno, posebno s
neugodnima.205 Rezultat je neto to su mnogi vidjeli kao moralnu
lekciju znanosti: neto zrelije, hrabrije i spremnije da se suoi s
neuljepanom stvarnou, kako to kae Charles Taylor;206 zrelost
muevnog samoodricanja, oborenih pretpostavki i zamamnih, no
tvrdoglavo unitenih iluzija, dodaje Lorraine Daston.207 Princip
stvarnosti. Davidoff i Hall piu kako je srednja klasa, zbog svoje rastue
ovisnosti o tritu u ba svakom vidu ivota, morala nauiti drati
svoje prihode pod kontrolom. U tom se procesu pomoglo poslovnim
knjigama koje su nudili izdavai, a koje su pak ostavile svoj trag
na itavoj graanskoj egzistenciji. Primjer je Mary Young, koja je
izmeu 1818. i 1844. pored knjige kunih rauna imala i knjigu u
204 Goethe, Wilhelm Meister, str. 33.

205 To je upravo ono to Emma Bovary, zrcalna slika graanina 19. stoljea, nee
nikada nauiti jer tik prije svoje propasti Kadto je ... pokuavala svesti
raune, no pri tome otkrivae takve strahote da u njih nije mogla vjerovati.
Onda bi poela iznova, brzo se u tome izgubila, od svega dizala ruke i nije
vie o tome mislila. (Gustave Flaubert, Gospoa Bovary, Mozaik knjiga,
Zagreb 2006; naslov izvornika: Madame Bovary, 1856; prijevod s francuskog:
Divina Marion. str. 291.) U njenu bismo se obranu trebali sjetiti da su braa
Rothschild, neposredno prije no to su postali financijski mit 19. stoljea,
razmjenjivali pisma u panici oko kaotinog stanja svojih rauna U ime
Boje, ovako vane transakcije trebaju se izvoditi precizno! i pitali se jesu
li postali milijuneri ili su bakrotirali; ivimo poput pijanaca, zakljuio je
Mayer Amschel melankolino. Vidi Niall Ferguson, The House of Rothschild:
Moneys Prophets 17981848, Harmondsworth 1999, str. 1023.
206 Charles Taylor, A Secular Age, Cambridge, 2007, str. 365.
207 Lorraine Daston, The Moral Economy of Science, Osiris, 1995, str. 21.
Samoodricanje o kojem Daston govori doslovno je upisano u povijesni
razvoj dvostrukog knjigovodstva: od poetnog zapisa koji nalikuje
dnevnikome gdje su pojedinci koji vre transakciju jo uvijek ljudi od krvi
i mesa do postupnog brisanja svega konkrentog, ime se sve svodi na niz
apstraktnih koliina.

koju je biljeila dobitke i gubitke obiteljskog i drutvenog ivota
djeje bolesti i cijepljenja... darove i pisma primljena i poslana, veeri
provedene kod kue... posjete u koje su ili i goste koje su primili...208
Tree lice ozbiljnosti: ernste Lebensfhrung koja je za Manna
bila jedan od kamenova temeljaca graanskog ivota. Iza etike teine,
iza profesionalne koncentracije strunjaka, ozbiljnost ovdje izranja
kao vrsta sublimiranog komercijalnog potenja gotovo religiozno
potovanje prema injenicama obiteljske knjige Buddenbrookovih
proirenog na ivot u cjelini: pouzdanost, metoda, tonost, red i
jasnoa, realizam. Realizam, zaista, u smislu principa stvarnosti:
gdje prihvaanje stvarnosti postaje vie od nunosti koja je oduvijek
ovdje princip; vrijednost. Susprezanje trenutnih elja nije samo
potiskivanje: to je kultura. Scena iz Robinsona Crusoea, sa svojim
tipinim izmjenjivanjem elja (podebljano), potekoa (podcrtano) i
rjeenja (u kurzivu) jasno e ilustrirati na to mislim:
Prvi put kad sam izaao, odmah sam otkrio da na otoku ima koza,
to mi je priinilo veliko zadovoljstvo, no na moju nesreu bijahu
tako plaljive, prepredene i hitronoge da prii im bijae najtea
stvar na svijetu. Ali to me nije obeshrabrilo, jer nisam sumnjao da
u ponekad koju ubiti, to se uskoro i dogodilo. Kad sam donekle
otkrio kamo rado dolaze, zakljuio sam ovo: ako me vide u dolini, iako
su na stijenama, bjee u paninom strahu, ali ne obraaju panju
dok pasu u dolini, a ja sam na stijeni. Tako sam zakljuio da im je
ulo vida takvo da opaaju predmete koji su ispod njih, ali ne i one
iznad njih. ... Prvi put kad sam opalio na njih, ubio sam kozu kraj
koje je bio jari i sisao, to me jako raalostilo. Kad je majka pala,
jari je ostao kao ukopan kraj nje dok nisam doao i pokupio je. Ne
samo to, nego dok sam kozu nosio na ramenima, jari me pratio do
ograenog prostora. Spustio sam je, uzeo jaria u naruje i prenio
ga preko ograde od kolaca u nadi da u ga pripitomiti, ali on nije
htio jesti, pa sam ga zaklao i pojeo.209
208 Leonore Davidoff i Catherine Hall, Family Fortunes: Men and Women of the
English Middle Class, 17801850, London 1987, str. 384.
209 Defoe, Robinson Crusoe, str. 62.-63.
92 Franco Moretti
Sedam suprotnih veznika210 u tucet redaka. Volja; uporna,
nepopustljiva, nesalomljiva volja sredinja je britanska kvaliteta,
pie Revue des deux mondes 1858. u lanku razotkrivajua naslova
Du srieux et du romanesque dans la vie anglaise et amricaine; a
ova stranica koja vrvi suprotnim reenicama koje Robinsona ipak
ne spreavaju da postigne to eli i vie nego dovoljno dokazuju
poantu. Sve je preispitano sine ira et studio, kao u Tacitovoj maksimi
kojom je Weber volio saimati proces racionalizacije; svaki je problem
podijeljen na diskretne elemente (smjer kozina pogleda; Robinsonov
poloaj u krajoliku) i rijeen metodinom koordinacijom sredstava
i ciljeva. Analitika proza razotkriva svoje pragmatino podrijetlo,
na pola puta izmeu Baconove prirode (kojom se moe ovladati
samo tako da joj se pokori) i Weberove birokracije koja iskljuuje
ljubav, mrnju i sve sasvim osobne, iracionalne i emotivne elemente
koji izmiu izraunu. Flaubert: pisac za kojega je objektivna
impersonalnost Weberova birokrata to je blie savrenstvu, to je
vie dehumaniziran211 bila ivotni cilj.
to je savreniji, to je vie dehumaniziran. U praenju ove
ideje ima odreenog asketskog junatva neto slino onome to e
poetkom 20. stoljea donijeti kubizam, serijalna glazba ili Bauhaus.
No jedno je teiti dehumaniziranoj impersonalnosti u elitnom,
avangardnom laboratoriju koji nudi ekskluzivne faustovske nagrade
a neto sasvim drugo predstaviti takvu ideju kao opu sudbinu
drutva, kao to to ova knjievnost ini. U tom e sluaju oborena
pretpostavka koju pretpostavlja princip stvarnosti najvjerojatnije
donijeti osjeaj bolnog gubitka liena bilo kakve naknade. To je
paradoks buroaskog realizma: to su njegova estetska postignua
radikalnija i razumnija, to je svijet koji opisuje manje prikladan za
ivot. Moe li to doista biti temelj za iroku drutvenu hegemoniju?
OPIS, KONZERVATIVIZAM, REALPOLITIK
Objektivna impersonalnost: ovo je dobra sinteza analitikog stila

romana 19. stoljea. Objektivna, ali naravno, ne zato to je filter
210 U izvorniku je to sedam ali [but]. Op. prev.

211 Max Weber, Economy and Society, New York 1968 (1922), vol. III, str. 975.

prikazivanja postao magino proziran, ve zato to je subjektivnost
pisca prognana u pozadinu. Objektivnost raste zato to subjektivnost
opada. Objektivnost je potiskivanje nekog aspekta sebe, piu Daston i
Galison u Objectivity;212 a Hans Robert Jauss kae:
U 19. veku procvala istoriografija je sledila princip da istoriar

mora ugasiti sopstveno ja kako bi se istorija mogla priati sama.
Poetika to je u tome sadrana nije drugo do poetika istorijskog
romana koji je u to vreme osvajao vrhunac knjievnosti. Ono
to je A. Tierija, Barantesa i druge istoriare dvadesetih godina
toliko fasciniralo u Skotovim romanima [bilo je to to] pripoveda
istorijskog romana u potpunosti ostaje u pozadini.213
Pripovjeda u pozadini. Uzmimo Castle Rackrent (1800), (pseudo-)

roman Marie Edgeworth, spisateljice za ije je djelo Scott u svome
uvodu 1929. napisao da mu je posluilo kao model za vlastitu seriju
romana. U Castle Rackrent pripovjeda je stari irski factotum, Thady
Quirk, to spisateljici omoguuje da stvori most izmeu prolosti i
sadanjosti, izmeu ovdje njezina veinom engleskog itateljstva
i tamo njene irske prie. Napola oajan, napola dvolian, uvijek
gorljiv i ivahan, Thady romanu daje mnogo od njegova ugoaja ali
nipoto zato to mu doputa da ispria svoju priu. Ovdje je opis iz
Edgeworthina romana za kojim slijedi opis iz Kenilwortha (1821), gdje
prisustvo istog sredinjeg objekta (idovski zlikovac sa svim kliejima
koje ovakav lik automatski priziva) iskljuuje tematsko podrijetlo
stilistikih razlika:
Ja sam prvi vidio mladenku; jer kada su se vrata koije otvorila,

upravo kada je stala na stepenice, podigao sam fenjer do njezina
lica da je osvijetlim, na to je ona zatvorila oi, no ja sam je jasno
vidio itavu; i bijah sav zapanjen, jer pri toj je svjetlosti bila tek
neto bolja od crnkinje, a inilo se i da je obogaljena.214
212 Lorraine Daston i Peter Galison, Objectivity, New York 2007, str. 36.
213 Hans Robert Jauss, Estetika recepcije: Izbor studija, Nolit, Beograd 1978;
prijevod s njemakog: Drinka Gojkovi. str. 99.-100.
214 Maria Edgeworth, Castle Rackrent (1800), u Tales and Novels, New York
1967 (1893), vol. IV, str. 13.
94 Franco Moretti
Zvjezdoznanac bijae sitan ovjek, te se inilo da je dosta star, jer
brada mu bijae duga i bijela i sezala je preko crnoga kaputa sve do
svilena pojasa. Kosa mu bijae iste dostojanstvene boje; no obrve
mu bijahu jednako tamne i otre kao i prodorne crne oi nad koje
se nadvijahu, a ta je neobinost fizionomiji starca davala divlju i
jedinstvenu narav. Obrazi mu jo uvijek bijahu svjei i rumeni,
a spomenute su oi u pronicavosti, pa ak i u estini izraza,
podsjeale na takora.215
U Castle Rackrent Thady se fiziki namee u scenu (Ja sam prvi vidio...
podigao sam fenjer ... ja sam je jasno vidio) i projicira svoje emocije na
dogaaj (tek neto bolja od crnkinje ... i bijah sav zapanjen). ini se da je
svrha odlomka vie u tome da prenese njegove subjektivne reakcije
nego da uvede nov lik. Za razliku od toga, u Scotta je scena odreena
uglavnom tjelesnim detaljima: brada je opisana emotivno neutralnim
pridjevima; njena duina izmjerena je naspram obine odjee, ije su
nam boja i materijal opisani. Ponegdje jo uvijek zaiskri emocija (divlja
narav ... oi ... podsjeale na takora); no u Kenilworthu usprkos tome
to je Scottov zvjezdoznanac daleko zlokobniji nego Edgeworthina
mladenka kljuan je analitiki prikaz lika, a ne njegova emotivna
procjena. Ne intenzitet, nego preciznost. Jauss je, dakle, u pravu, jer
u Scotta se povjesniar liava svoje osobnosti, a povijest (ini se) pria
svoju vlastitu priu. No pria jo uvijek nije sasvim prisutna, jer
analitiko-impersonalni stil daleko je tipiniji za Scottove opise nego za
smo pripovijedanje. Iz toga proizlazi novo pitanje: to je opise uinilo
toliko zanimljivima publici 19. stoljea? Umeci su ve stali usporavati
ritam romana; je li jo jedno usporavanje doista bilo potrebno?
Odgovor emo, prije nego u Scotta, nai u Balzaca. Kod
Madame Vauquer, pie Auerbach, nije navedena nikakva razdioba
odjee i tijela, a ni granica izmeu fizikih znaajki i moralnog
znaenja; openito, Balzac
nije samo ljude iju je sudbinu ozbiljno pripovijedao stavio

u njihov tono odreeni povijesni i drutveni okvir, ve je taj
kontekst shvatio kao nuan: svaki ivotni prostor postaje mu
obiajno-ulnom atmosferom koja proima krajolik, stan,
215 Walter Scott, Kenilworth, Harmondsworth 1999 (1821), str. 185.

namjetaj, predmete, odjeu, tijelo, karakter, nain ophoenja,
shvaanja, djelatnosti i ljudske sudbine.216
Povezanost izmeu ljudi i stvari kao nunost: logika Balzacovih

opisa jednaka je onoj najmonije politike ideologije njegova vremena:
konzervativizma. Adam Mller smatra stvari produecima udova
ljudskoga tijela, pie Mannheim, zvuei pritom kao Auerbach kada
govori o Ocu Goriotu: stapanje osobe i stvari; konaan, ivotvoran,
reciproan odnos izmeu vlasnika i vlasnitva.217 Stapanje se gradi
na onom drugom kamenu temeljcu konzervativizma koji predstavlja
radikalnu podreenost sadanjosti prolosti: konzervativac vidi
[sadanjost] jednostavno kao posljednji stadij koji je prolost dosegla,218
pie Mannheim. Auerbach koristi gotovo iste rijei: Balzac sadanjost
shvaa kao povijest. Sadanjost se dogaa iz povijesti. Doista su njegovi
ljudi i atmosfere, koliko god bili sadanji, uvijek predstavljeni kao
pojave potekle iz povijesnih dogaanja i sila.219 Sadanjost postaje
sediment povijesti jednako u politikoj filozofiji kao i u knjievnom
prikazivanju; a prolost se pritom, namjesto da nestane, pretvara u
neto vidljivo, vrsto, konkretno da citiramo jo jednu od kljunih
rijei konzervativne misli i retorike realizma.
Opisi 19. stoljea postali su analitiki, neosobni, moda ak
i nepristrani, kako je to jednom izrazio Scott. No usprkos tome to
je ovaj ili onaj pojedini opis doista bio relativno neutralan, paralela
s konzervativizmom daje naslutiti da opis kao forma nije bio nimalo
neutralan: njegov uinak sluio je tome da sadanjost upie u prolost
toliko duboko da bilo to drugo postane jednostavno nezamislivo. Ova
216 Auerbach, Mimeza, str. 450., 452.

217 Karl Mannheim, Conservatism: A Contribution to the Sociology of Knowledge,
New York 1986 (1925), str. 89.90.
218 Mannheim, Conservatism, str. 97.
219 Auerbach, Mimeza, str. 459. Kao primjer lika koji se dogaa iz povijesti
donosimo portret iz Propalih iluzija: Jrme-Nicolas Schard nosio je ve
trideset godina glasoviti gradski trorogi eir, koji su u nekim pokrajinama jo
nosili gradski bubunjari. Njegov prsluk i hlae bili su od zelenkasta baruna.
Osim toga imao je neki stari smei kaput, arene pamune arape i cipele
sa srebrnim kopama. Ovo odijelo u kojem se u bogatom graaninu jo mogao
prepoznati radnik ... izraavalo je tako dobro njegov ivot te se inilo kao da se
ovaj ia rodio ve odjeven. (str. 14.; kurziv je dodan).
96 Franco Moretti
je ideja izraena novom rijeju: Realpolitik. Politika koja ne djeluje
unutar okvira neke neodreene budunosti, ve licem u lice s onime
to jest, napisao je Ludwig August von Rochau, koji je skovao termin
nekoliko godina nakon neuspjeha revolucije 1848. (manje-vie u
vrijeme kada se umjetniki ralisme pojavio u Francuskoj). Realismus
der Stabilitt, dodaje gorko anonimni liberalni promatra: realizam
stabilnosti i fait accompli.220 Balzac, naravno, ne odgovara sasvim
ovome opisu; dapae, njegov neukrotivi narativni tijek podsjea na
odlomak iz Komunistikog manifesta koji buroasku epohu opisuje
kao vjenu nesigurnost i kretanje.221 Ali pored Marxova Balzaca
tu je i Auerbachov, a ta neobina mjeavina kapitalistikog nemira i
konzervativne postojanosti daje naslutiti neto vano o romanima 19.
stoljea (i knjievnosti openito): oni prije svega slue tome da stvore
kompromis izmeu razliitih ideolokih sistema.222 U naem se sluaju
kompromis sastoji od uklapanja dvije velike ideologije Europe
19. stoljea na razliita mjesta u knjievnome tekstu: kapitalistika
racionalizacija reorganizirala je radnju romana odmjerenim tempom
umetaka a politiki je konzervativizam odredio deskriptivne pauze
u kojima su itatelji (i kritiari) sa sve veom panjom stali traiti
znaenje itave prie.
Graanska egzistencija i konzervativna uvjerenja su temelj
realistinoga romana, od Goethea do Austen, Scotta, Balzaca,
Flauberta, Manna (Thackeray, braa Goncourt, Fontane, James...).
Ovom je malenom udu ravnotee slobodni neupravni stil stavio toku
na i.
220 O von Rochau i Grundstze der Realpolitik vidi Otto Brunner, Werner Conze
i Reinhart Koselleck, ur., Geschichtliche Grundbegriffe, Stuttgart 1982, vol. IV,
od str. 359. nadalje. Ostali citati (anonimni) mogu se nai u Gerhard Plumpe,
ur., Theorie des brgerlichen Realismus, Stuttgart 1985, str. 45.
221 O ovome aspektu comdie humaine opirno sam pisao u The Way of the World:
The Bildungsroman in European Literature, London 1987.
222 Toward a Freudian Theory of Literature, Baltimore 1978 (1973) Francesca
Orlanda klasina je studija o knjievnosti kao postizanju kompromisa.

PROZA IV: PREMJETANJE OBJEKTIVNOG U
SUBJEKTIVNO
Zeitschrift fr romanische Philologie, 1887. Filolog Adolf Tobler u

jednom podugakom lanku o gramatici francuskog jezika usput je
napomenuo kako je upotreba imperfekta u upitnim reenicama esto
povezana s osebujnom mjeavinom upravnog i neupravnog govora,
koja pak izvlai glagolska vremena i zamjenice iz upravnog govora, a ton
i red reenice iz neupravnog.223 Ovaj Mischung jo nema svoj naziv, no
oito je da je u pitanju znaajan uvid: slobodni neupravni stil tlo je na
kojem se dva oblika govora sastaju. Ovdje je odlomak iz jednoga od
prvih romana u kojima se taj stil sistematino koristi:
Kosa joj je bila nakovrana, slukinju je pustila da ide i Emma

sjede da razmilja, sva utuena. Sve je to zaista bilo alosno! U to
se samo izvrgnulo ono to je prieljkivala! Ispalo je da ne moe
gore! A kakav tek udarac za Harriet! To je bilo ono najgore.224
Emma sjede da razmilja, sva utuena. Sve je to zaista bilo alosno! Ton
i red reenice u kurzivu tiu se Emmina upravnog govora. Emma sjede
da razmilja, sva utuena. Sve je to zaista bilo alosno! Vremena su
sama po sebi ona neupravnog govora. Neobino je kako se istovremeno
osjeamo Emmi bliima (zato to je filter pripovjedaeva glasa nestao)
i daljima, zato to je pripovjedna vremena objektiviziraju, otuujui
je tako od nje same. Ovdje je jo jedan primjer iz Ponosa i predrasuda,
konkretno iz scene u kojoj se mogunost braka izmeu Darcyja i
Elizabeth ini nepovratno izgubljenom:
Sad je poela uviati da je on ba onakav ovjek kakav bi joj,

zbog svog karaktera i sposobnosti, najvie odgovarao. Njegov um
i narav, iako razliiti od njezinih, slagali bi se sa svim njezinim
eljama. Taj bi brak bio koristan oboma; njezina prirodnost i
ivahnost razvedrile bi njegov duh i poboljale njegovo ponaanje;
223 Adolf Tobler, Vermischte Beitrge zur franzsischen Grammatik,

Zeitschrift fr romanische Philologie, 1887, str. 437.
224 Jane Austen, Emma, Targa, Zagreb 1997; naslov izvornika: Emma, 1815;
prijevod s engleskog: Vjera Balen-Heidl. str. 120.
98 Franco Moretti
a njegovo rasuivanje, obavijetenost i poznavanje svijeta koristili
bi njoj jo vie.225
Kao komentar tome navodim rijei kojima Roy Pascal objanjava

Ballyjev glasovit lanak o slobodnom neupravnom stilu: Za Ballyja
jednostavan neupravni stil tei izbrisati karakteristian osobni
idiom govornika; slobodni neupravni stil dotle zadrava neto od
tih elemenata oblik reenice, pitanja, uzvike, intonaciju, osobni
vokabular i subjektivnu perspektivu lika.226 Zadravanje subjektivne
perspektive umjesto njezina brisanja: Pascal ovdje raspravlja o
jeziku, no njegove bi rijei isto tako mogle opisivati proces moderne
socijalizacije gdje je energija pojedinca doista zadrana, te joj
je doputeno da se izrazi samo ako pritom ne predstavlja prijetnju
postojanosti drutvenih odnosa. Goethe i Austen, dva velika
pionira slobodnog neupravnog stila, nisu bez razloga veliki pisci
Bildungsromana: novo jezino sredstvo doputa protagonistima
odreenu koliinu emocionalne slobode, dok ih istovremeno
normalizira pomou elemenata nadosobnog idioma. Njegov
um i narav, iako razliiti od njezinih, slagali bi se sa svim njezinim
eljama... tko ovdje govori? Elizabeth? Austen?227 Moda to nije glas
ni jedne od njih, ve nekog treeg, nekoga tko je posrednik, gotovo
neutralan: pomalo apstraktan, iako socijaliziran glas ostvarenog
drutvenog ugovora.228
225 Jane Austen, Ponos i predrasude, Katarina Zrinska, Zagreb, 1997.; naslov
izvornika: Pride and Prejudice, 1813.; prijevod s engleskog: Tomislav Odlei.
str. 273.
226 Roy Pascal, The Dual Voice: Free Indirect Speech and Its Functioning in the
Nineteenth-century European Novel, Manchester 1977, str. 9.10.
227 U slobodnom neupravnom stilu, pie D. A. Miller, dva suprotna izraza
(onaj lika u prii i onaj naracije) stoje, takorekavi, onoliko blizu crti (kosoj
crti, ibi za kanjavanje) koliko je to uope mogue. Pripovijedanje se
pribliava psiholokoj i jezinoj stvarnosti lika koliko god moe a da se pritom
s njome ne poistovjeti, a lik preuzima na se zadau pripovijedanja koliko god
moe a da pritom ne postane autoritet (Jane Austen, or The Secret of Style,
Princeton 2003, str. 59.).
228 Lubomr Doleel pie: S razvojem se beletristike odnos izmeu [Diskursa i
Pripovjedaa i Diskursa i Lika] jako promijenio. U strukturalnom se smislu
ova promjena moe opisati kao proces neutralizacije (Narrative Modes in
Czech Literature, Toronto 1973, str. 18.19.). to se tie odnosa izmeu glasa
pripovjedaa i lika u slobodnom neupravnom stilu, Anne Waldron Neumann

Glas posrednika, gotovo neutralan. Gotovo. Jer, napokon,
svrha odlomka je da pokae kako Elizabeth konano vidi svoj ivot
poela je uviati oima pripovjedaa. Ona se promatra izvana, kao
da je trea osoba (tree lice: ovdje je gramatika doista poruka) i slae
se s Austen. Tolerantna je to tehnika, slobodni neupravni stil; no to
je tehnika socijalizacije, a ne individualnosti (barem ne oko 1800.).229
Elizabethina subjektivnost klanja se objektivnoj (to jest, drutveno
prihvatljivoj) inteligenciji svijeta: une vritable transposition de
lobjectif dans le subjectif , kako je to Bally dojmljivo izrazio prije
stotinu godina.230
Razmatrali smo poetke slobodnog neupravnog stila; sada
moemo iznijeti sasvim zreo primjer: Emmu Bovary pred ogledalom,
nakon svog prvog ina preljuba:
No, ugledavi se u zrcalu, zaudi se vlastitom licu. Nikada joj

oi nisu bile tako velike, tako crne niti su imale takvu dubinu.
Preobraavae je neka istananost koja joj bijae preplavila cijelo
bie.
Ponavljae u sebi: Imam ljubavnika! Ljubavnika! naslaujui
se tom milju kao predodbom o novoj mladosti koja ju je opet
zatekla. Napokon e, znai, upoznati one ljubavne radosti, onu
grozniavost sree u koju ve bijae izgubila svaku nadu. Stupae
u neto arobno, gdje e sve biti strast, ushit i zanos; okruivae
je modrikast beskraj, osjeajni joj vrhunci svjetlucahu u mislima,
svagdanji se ivot ukazivae tek u daljini, nisko dolje, u tmini, u
razmacima izmeu tih visova.231
dodaje kako bi se on mogao bolje opisati kao neutralan nego suosjeajan,

jer on ne slui tome da izrazi pripovjedaevu podrku, ve samo tome da
nagovijesti kako se ta dva glasa ne sukobljavaju (Characterization and
Comment in Pride and Prejudice: Free Indirect Discourse and Double-
Voiced Verbs of Speaking, Thinking, and Feeling, Style, Fall 1986, str. 390.).
Za vie informacija o slobodnom neupravnom stilu kao glasu tree osobe koja
stoji izmeu lika i naracije, te o neutralnim naglascima Austenina stila,
vidi Miller, Jane Austen, str. 5960, 100.
229 U 20. se stoljeu to mijenja; vidi moj prikaz u Graphs, Maps, Trees: Abstract
Models for Literary History, London 2005, str. 81.91.
230 Le style indirecte libre en franais moderne, Germanisch-Romanische
Monatschrift, 1912, str. 603.
231 Gustave Flaubert, Gospoa Bovary, Mozaik knjiga, Zagreb 2006; naslov
100 Franco Moretti

U veljai 1858., u svom obraanju sudu u Rouenu, tuitelj Ernest
Pinard sauvao je za ovaj odlomak daleko opasniji, daleko
nemoralniji od sama posrnua svoje najotrije rijei.232 Budui da se
te reenice izravno suprotstavljaju star[oj] konvencij[i] romana ve u
opisu nedvosmislen i zajemen moralni sud o prikazanim linostima
to ima smisla.233 No, nastavlja Pinard,
Ko u knjizi moe da osudi ovu enu? Niko. To je zakljuak. Nema

u knjizi lika koji bi je mogao osuditi. Ako u njoj naete neku
mudru linost, ako naete ma i jedan princip po kome se preljub
igoe, ja nisam u pravu.
Nije u pravu? Oito nije, jer stoljee kritike Flauberta smatra nevinim:
Gospoa Bovary logian je zakljuak sporoga procesa koji je europsku
knjievnost oslobodio od didaktine funkcije, zamijenivi sveznajueg
pripovjedaa velikom dozom slobodnog neupravnog stila.234 No
ako je povijesna putanja jasna, njeno znaenje to nije; tumaenja
su se okupila oko dvije neuskladive pozicije. Za Jaussa (i druge)
slobodni neupravni stil, zato to je uspio u tome da itatelja izbaci iz
samorazumljivosti njegovog moralnog suda i jedno unapred odlueno
pitanje javnog morala [razvitak preljuba] uini ponovo otvorenim
problemom, postavlja roman u opoziciju s prevladavajuom
kulturom.235 Iz ove je perspektive, kada je rije o tome to je dovedeno
izvornika: Madame Bovary, 1856; prijevod s francuskog: Divina Marion. str.

166.
232 Tako, poev od te prve greke, prvog pada, ona glorifikuje preljubu, njenu
poeziju, njenu slast. Eto, gospodo, to je ono to je za mene mnogo opasnije,
mnogo nemoralnije nego sam pad! (Jauss, Estetika recepcije, str. 85., fusnota
142.)
233 Jauss, Estetika recepcije, str. 86.
234 Kod Stendhala i Balzaca esto, gotovo stalno, saznajemo to pisac misli
o svojim likovima i dogaanjima, pie Auerbach u Mimezi. Oboje je
kod Flauberta gotovo potpuno odsutno. Njegovo miljenje o dogaajima i
likovima ostaje neizgovoreno ... ujemo kako pisac govori, no on ne izraava
miljenje i ne komentira. (str. 464.-465.)
235 Jauss, Estetika recepcije, str. 87. Jaussovu tezu ponavlja Dominick La Capra
(koji ushieno pie o Flaubertovu ideolokom zloinu: Madame Bovary
on Trial, Ithaca, 1982, str. 18), kao i neto umjerenija Dorrit Cohn (The
Distinction of Fiction, Baltimore 1999, od str. 170. nadalje).

u pitanje, Pinard bio u pravu: Flaubert je bio prijetnja uspostavljenom
redu. Sreom, Pinard je izgubio, a Flaubert dobio.
Drugo gledite izokree sliku. Daleko od toga da stvara
nesigurnost slobodni neupravni stil vrsta je stilistikog panoptikuma
u kojemu glas pripovjedaa glas gospodara iri svoj autoritet
time to kvalificira, porie, podrava i grupira sve druge glasove
kojima doputa da govore.236 Iz ovog drugog gledita Pinard i
Flaubert ne predstavljaju potiskivanje odnosno kritiku, ve prije
zastario i ravnoduan oblik drutvene kontrole naspram onog novog,
fleksibilnijeg i uinkovitijeg. Istina je da su tijekom sudskog procesa
protivnici, no negdje duboko ispod povrine oni su si daleko sliniji no
to bi to ikada bili spremni priznati; oni su, napokon, dvije inaice iste
stvari.
Openito se slaem s posljednjim gleditem no dodao
bih tome jednu kvalifikaciju. Reenice iz Gospoe Bovary koje su
toliko razbjesnile gospodina Pinarda... odakle one dolaze? Jesu li to
rijei pripovjedaa izgovorene kroz Emmina usta? Ne; one dolaze
iz sentimentalnih romana koje je Emma itala kao djevojka i koje
nikada nije zaboravila (odlomak se nastavlja: Sjeti se tada junakinja
iz knjiga koje bijae proitala...237) Uobiajene su, dio su kolektivnog
mita: znakovi drutvenog unutar nje same. Glas koji ujemo u Ponosu i
predrasudama moda i jest trei glas ostvarenog drutvenog ugovora,
kao to sam napisao ranije s Flaubertom, meutim, moemo
izostaviti moda, zato to je proces u njega zavren: lik i pripovjeda
izgubili su svoju razluivost, stopljeni su pomou sloenog diskursa
graanske doxe. Emotivni ton, leksik, oblik reenice svi elementi
na koje se oslanjamo kako bismo unutar slobodnog neupravnog
stila raspleli subjektivno od objektivnoga sada su stopljeni u zaista
objektivnu impersonalnost ide reue.
No ako je tako, tada je briga oko toga iji je glas gospodara
teksta suvina: Emmina je dua kvalificira, porie, podrava
i grupira u rukama doxe, a ne pripovjedaa. U sasvim
homogeniziranu drutvu kakvo je, prema Flaubertu, postalo ono
graanske Francuske, slobodni neupravni stil ne razotkriva mo
knjievnih tehnika, ve njihovu nemo: njegova ih objektivna
236 D. A. Miller, The Novel and the Police, Berkeley, 1988, str. 25
237 Flaubert, Gospoa Bovary, str. 167.
102 Franco Moretti

ozbiljnost paralizira, inei suprotnost nezamislivom; jednom kada
entropija zapone i glas se pripovjedaa stopi s onime likova (i kroz
njih, s graanskom doxom), povratka nema. Socijalizacija je bila i
suvie uspjena: od mnogih glasova drutvenog univerzuma preostao
je samo onaj prosjene intelektualne razine oko kojega osciliraju
pojedinane inteligencije graana.238 Nona je to mora slina onoj u
djelu Bouvard i Pcuchet: nemogunost razlikovanja romana o gluposti i
glupoga romana.
Ovo je prikladno gorak epilog ozbiljnoga stoljea europskog
romana: stil koji je graansku prozu neumornim radom doveo do
dotad neviene razine estetske objektivnosti i dosljednosti samo zato
da bi otkrio da vie ne zna to da misli o svome objektu. Savrena su
to djela, no nemaju raison detre: djela iji je, kao i u Protestantskoj etici,
jedini opipljiv i zagonetan rezultat iracionalan osjeaj da je [netko]
svoj poziv dobro obavio.239 I tako, iz sredita kapitalistike Europe
jedan daleko topliji, jednostavniji, i suvie ljudski stil upuuje svoj
izazov graanskoj ozbiljnosti.
238 Ren Descharmes, Autour de Bouvard et Pcuchet, Paris 1921, str. 65.

III
Magla
OTVORENO, BESRAMNO I IZRAVNO
Moderna je buroazija, pie u znamenitome hvalospjevu u

Komunistikom manifestu, stvorila sasvim drugaija uda nego to
su egipatske piramide, rimski vodovodi i gotske katedrale, ona je
izvela sasvim drugaije pohode. Ona je nagomilala stanovnitvo,
centralizirala sredstva za proizvodnju; itava stanovnitva su nikla iz
zemlje.240 Za Marxa i Engelsa revolucionarna uloga buroazije oito
se skriva u onome to je ova klasa uinila. Postoji, meutim, drugi,
opipljiviji razlog ovoj pohvali:
Gdje god da je dola na vlast, buroazija je razorila sve feudalne,

patrijarhalne i idiline odnose. Ona je nemilosrdno pokidala
arolike feudalne veze koje su ovjeka vezivale za njegovog
prirodnog pretpostavljenog, i nije ostavila izmeu ovjeka i
ovjeka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdunog
plaanja u gotovu. Ona je u ledenoj vodi sebinog izrauna
utopila svete drhtaje pobonog zanosa, vitekog oduevljenja,
malograanske osjeajnosti. Ona je lino dostojanstvo pretvorila
u prometnu vrijednost i na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih
i izvojevanih sloboda stavila jednu besavjesnu slobodu trgovine.
240 Manifest komunistike partije, str. 369., 370., 372.
104 Franco Moretti

Ona je, jednom rijei, na mjesto eksploatacije prikrivene vjerskim
i politikim iluzijama stavila otvorenu besramnu direktnu, surovu
eksploataciju.
Buroazija je sa svih dotada dostojanstvenih profesija, na koje
se gledalo sa strahopotovanjem, skinula svetaku aureolu.
Buroazija je sa porodinog odnosa zderala dirljivi sentimentalni
veo i svela ga na isto novani odnos. Ona rastvara sve vrste,
zarale odnose sa svima starinskim predodbama i shvaanjima
koji ih prate; svi novi odnosi zastare prije no to mogu da ovrsnu.
Sve to je vrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve to je sveto
oskvrnjuje se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni na svoj ivotni poloaj,
na svoje meusobne odnose pogledati trezvenim oima.241
U ovom su grozniavom odlomku isprepletena tri razliita semantika

polja. Prvo priziva razdoblje koje izravno prethodi usponu buroazije,
kada je narav drutvenih odnosa bila zakrivena mnogobrojnim
obmanama: to je svijet idile, vela, svetih drhtaja, oduevljenja,
svetog, zanosa, osjeajnosti i predodbi. Meutim, jednom kada
je zadobila prevlast o emu govori drugi odlomak nova je vladajua
klasa bez milosti rasprila ove sjene: razorila je idiline odnose,
pokidala, utopila, skinula, svela, rastvorila, oskvrnula.
Odatle, napokon, i dolazi novo znanje [episteme] buroaske epohe:
goli interes, ledeni izraun, trezvene oi, prisiljeni pogledati
meusobne odnose, otvorena, besramna, direktna eksploatacija.
Namjesto da skrije svoju vlast iza vojske simbolinih obmana,
buroazija je prisilila itavo drutvo da se suoi s istinom o sebi.
Drugim rijeima, to je prva realistina klasa u povijesti ovjeanstva.
Otvorena sebinost. Remek-djelo graanskog stoljea (Slika 8)
uzvraa pogled gledatelju, pie T. J. Clark, na nain koji ga prisiljava
da zamisli itavo tkanje ponuda, mjesta, plaanja, moi i statusa koje je
jo otvoreno za pregovore.242 Pregovori: savrena rije. Iako Olimpija
lei besposlena, kao da ne radi nita, ona zapravo radi: jer podigla
je glavu i okrenula se kako bi procijenila potencijalnu muteriju
gledatelja slike usredotoenim pogledom koji je teko izdrati.
241 Ibid., 369.

242 T. J. Clark, The Painting of Modern Life: Paris in the Art of Manet and His
Followers, London 1984, str. 133.

Otvoreno, besramno i izravno. Suprotnost tome je Ingresova Venera
Anodimena [Vnus Anadyomne] (1848, Slika 9), sa svojim pogledom
koji zapravo i nije pogled (ponovo Clark); Venera nas preutno navodi
da pomislimo kako akt ne sakriva nita jer ne postoji nita to se
moe sakriti.243 Upravo je tu filistejsku sentimentalnost takvih slika
Olimpija naumila razotkriti nedvojbeno, jer Manetova figura skriva
svoje genitalije rukom. Doista, realizam.
Slika 8. Edouard Manet: Olympia, 1863.
243 Rijei Camille Lemonnier citira Clark u The Painting of Modern Life, str.
129. Anoniman komentar uz Grku robinju [The Greek Slave] najpoznatiju
erotsku skulpturu 19. stoljea izraava istu ideju: ini mi se da je razlika
izmeu francuske i grke umjetnosti u sljedeem: Francuz zamilja da je
ena svukla odjeu kako bi je se promatralo; Grk prikazuje enu koja i ne
zna to je odjea, koja je naga, ali se pritom nimalo ne stidi. Vidi Alison
Smith, The Victorian Nude: Sexuality, Morality and Art, Manchester 1996, str.
84.
106 Franco Moretti

Slika 9. Jean Auguste Dominique Ingres: Venera Anadiomena (Venus
Anadyomne), 1848.
Manet je naslikao Olimpiju u Parizu 1863.; sedam godina kasnije

Millais je u Londonu izloio svoju inaicu modernoga akta: Lutajueg
viteza [The Knight Errant] (Slika 10). Stojei pored nage ene, vitez u
punome oklopu okree ogroman ma k tlu: potrebna je mata da se
zamisli ovaj prizor. Njegov vizir je podignut, ali oi su mu odvraene
od ene, kao da je izgubljen u mislima; osim toga, na neobian nain
ree ue kojim je vezana, jer gotovo da se skriva iza debela stabla.
ena se ini jednako udnom: ako Ingresova Venera nije gledala ni u
to posebno, Millaisova ena sasvim odvraa pogled; preciznije, ona
je prisiljena da skrene pogled, jer na originalnoj je slici, naime (to je
imalo smisla) ona bila okrenuta prema vitezu (Slika 11). Ali kritike
su bile hladne, bilo je aputanja o nemoralu, slika se nije prodala...

tako da je Millais izrezao njezin torzo i naslikao novi. (Nakon toga je
originalu poeljao kosu, spustio pogled, prekrio je bluzom i prodao je
kao protestantsku muenicu: Slika 12)
Slika 10. John Everett Millais: A Knight Errant (Lutajui vitez), 1870.
108 Franco Moretti

Slika 11. John Everett Millais: The Martyr of Solway (Solwayska muenica),
rendgenski snimak.

Slika 12. John Everett Millais: The Martyr of Solway (Solwayska muenica),
1871.
Isukan ma i eljezni kavez oklopa; enina raspletena, divlja kosa244

i odvraeno lice. Podvojenost. Millais eli naslikati nagu enu, ali se
ustruava. Stoga on narativizira njenu golotinju: ako je ena bez odjee,
to je zato to je bila upletena u priu o nasilju, otporu i zatoenitvu
- koje bi, da nije bilo viteza, zacijelo slijedilo silovanje i smrt. Krv na
otrici maa, le ovjeka na desnoj strani slike, figure koje bjee u
pozadini sve je to dio ove prie (kao i Millaisov sladunjavi naslov:
244 Kosa en na aktovima obino je neobino duga, kao da se time eli

nadoknaditi glatkoa genitalnog podruja.
110 Franco Moretti

Red lutajuih vitezova ustanovljen je kako bi titio udovice i siroad
i spaavao djeve u nevolji). On nije jedini koji ovako razmilja; mnogi
slavni viktorijanski aktovi Ettyjeva prototipska slika Britomart
Redeems Faire Amoret (1833), Powersova skulptura Greek Slave (1844),
Landseerova Lady Godivas Prayer (1865) i Poynterova Andromeda
(1869) prenose istu poruku: golotinja je rezultat prisile; to je ono to
divljaci, razbojnici i tirani rade enama. Kod Olimpije je seks dnevna
pojava, neto poput posla. Kod viktorijanskih je aktova kob, tama, mit,
smrt. Ono to je Manet prozaino razodjenuo jo je jednom zastrto
velom legende.
To je zagonetka viktorijanskoga doba: sasvim suprotno
odlomcima iz Komunistikog manifesta, industrijalizirani, urbani i
napredni kapitalizam ne rastvara zanos i sentimentalnost, ve im
vraa mo koju su imali ranije.
Zato?
IZA KOPRENE
Zato je uope viktorijansko doba nastalo? ini se da engleski akt nije

dovoljno znaajan podvig da bi odgovorio na tako veliko pitanje. Stoga:
And he, shall he,

Man, her last work, who seemd so fair,
Such splendid purpose in his eyes,
Who rolld the psalm to wintry skies,
Who built him fanes of fruitless prayer,
Who trusted God was love indeed
And love Creations final law
Tho Nature, red in tooth and claw
With ravine, shriekd against his creed
Who loved, who sufferd countless ills,
Who battled for the True, the Just,
Be blown about the desert dust,
Or seald within the iron hills?
(Tennyson, In Memoriam, odjeljak LVI)245
245 Budui da ne postoji prepjev ove poeme, donosimo samo prijevod znaenja

Nature, red in tooth and claw Priroda, pandi i zubiju grimiznih:
velianstvena slika koja se esto shvaa kao znak Darwinova utjecaja
na englesku poeziju usprkos tome to je In Memoriam (1850) poema
koja je napisana nekoliko godina prije Postanka vrsta. Meutim,
jednako oaravajua kao i sama slika su gramatika udesa koja
Tennyson koristi kako bi ublaio djelovanje slike: ona je ubaena kao
dopusna reenica (Tho Nature...) u upitnu reenicu koja se protee
kroz etiri stiha (shall he / . . . / be blown), a koja je podijeljena na
est razliitih odnosnih reenica (who seemd; who rolld; who built).
Minotaur u svome labirintu. Poetska inteligencija predvia izumiranje
ovjeanstva i zakapa ga unutar nedokuiva lingvistikog labirinta.
Ova je sintaktika sloenost naspram u eljezo odjevena istunca
daleko bolja od Millaisova viteza. elja koja se skriva ispod povrine
je, meutim, jednaka: poricanje. Uzeti istinu koja je nekako provirila i
staviti je u zagradu:
...Or seald within the iron hills?

No more? A monster then, a dream,
A discord. Dragons of the prime,
That tare each other in their slime,
Were mellow music matchd with him.
O life as futile, then, as frail!
O for thy voice to soothe and bless!
What hope of answer, or redress?
Behind the veil, behind the veil.246
Iza koprene. itajui knjigu o prirodoslovlju, Charlotte Bront je

izjavila: Ako je ovo Istina, neka se, doista, okrui tajnama i prekrije
stihova: A on, hoe li on, / ovjek, djelo joj posljednje, koji tako se divnim
injae, / Kom svrha se blistava ogleda u oima, / iji su psalmi zimsko nebo
potresli, / Koji si izgradi hramove jalove molitve, / Koji vjerovae da Bog
je ljubav / A ljubav Stvaranja zakon konani / Al Narav, pandi i zubiju
grimiznih / U grabei vrisnu protiv vjere njegove / Koji je volio i bezbrojna
zla pretrpio, / Koji se borio za Pravdu i Istinu, / Hoe li se pretvoriti u prah
pustinjski, / Il biti zatoen u eljeznim brdima? Op. prev.
246 ...Il biti zatoen u eljeznim brdima? / Ne vie? udovite, tada, ili san, /
Nesklad. Prvobitni zmajevi, / to u vlastitoj se sluzi prodiru, / U usporedbi
su s njime blaga glazba. / O, ivot je zaludan, krhak! / O, da tvoj me glas utjei
i blagoslovi! / Ima li nade u odgovor il pravdu? / Iza koprene, iza koprene.
112 Franco Moretti

koprenom. Charles Kingsley napisao je u pismu svojoj supruzi: Ne
umuj, no ako ba mora, tada ne umuj previe. uvaj se dovoenja
argumenata do njihovih loginih zakljuaka.247 Narataj kasnije,
malo toga se promijenilo: Ibsen razmatra zla za koja, naalost,
znamo da postoje, pie anonimni recenzent Nore ili Kue lutaka, ali
njihovo izvlaenje na svjetlo dana ne slui niemu.248 Zbog ega ovdje
valja aliti? Zbog injenice da odreena zla postoje, ili zbog toga to
smo natjerani da priznamo da postoje? Odgovor je, gotovo sigurno,
posljednje. Poricanje. I opet, nije rije samo o jednom osjetljivom
novinaru koji izraava svoje neslaganje. Unutarnja istina je zakrivena
nasreu, nasreu, klie Marlow u Srcu tame. Zakrivena? Kolonije
su istina metropole, pie Sartre o Fanonovim Prezrenima na svijetu, i
doista to Marlow dublje putuje u srce Konga, to se istina o Kurtzu
i kolonijalnom poduhvatu vie razotkriva. Bilo je kao da se neki veo
razderao. Vidio sam na tom licu od slonovae izraz tmurnog ponosa,
beutne sile, kukavike strave...249 Kao da se neki veo razderao:
Conrad u Srcu tame toliko esto naglaava kako je teko vidjeti250 da
bi ovo trebalo biti dugooekivano otkrivenje. Namjesto toga: Puhnuo
sam u svijeu i izaao iz kabine. udesan je taj povratak tami. Taj
podignuti veo, zakljuuje Marlow, bio je neto to nikad ranije nisam
vidio, a nadam se da nikada vie ni neu.251
247 Bront i Kingsley citirani su u Houghtonovoj knjizi Victorian Frame of Mind,

u kojoj se mnogo govori o viktorijanskoj taktici namjernog zanemarivanja
svega to je neugodno i pretvaranja da takvo to ne postoji. Vidi Walter E.
Houghton, The Victorian Frame of Mind 18301870, New Haven, 1963, str.
424., 128.9., 413.
248 Recenzija Kue lutaka, nepotpisana, objavljena u Between the Acts 15. lipnja
1889. sada u Michael Egan, ur., Ibsen: The Critical Heritage, London 1972,
str. 106.
249 Conrad, Srce tame, str. 75.-76., 152.-153.
250 Modalni glagol moi uz glagol vidjeti [could see] to oito upuuje na
nemogunost vienja, posebno u tami pojavljuje se u Srcu tame preko
trideset puta; ee nego u itavom tekstu Middlemarcha, koji je deset puta
dui. Conradove razraene i opirne poredbe poput koprenaste i sjajne
tkanine ... kao da sam na umornom hodoau meu natruhama nonih
mora ... poput tromog hruta koji pue ... poput tmurnog i ulatenog sarkofaga
samo jo vie naglaavaju temeljnu neprozirnost romana.
251 Conrad, Srce tame, str. 153., 152. Iako je rije o kratkome tekstu, Srce
tame predstavlja kompendij retorikih proturjeja. Na primjer, Kurtzovi
neizrecivi obredi (ovdje je pridjev istovremeno razotkrivaju i suzdran),

Sigurno je da poricanje nije britanska privilegija: Prez
Galds u Gospoi Perfecti s makastim sarkazmom opisuje utivu
sladunjavu snoljivost popustljivog stoljea, koje je izmislilo posebne
koprene rijei i djela da prikrije ono to bi obinim oima moglo biti
neugodno;252 dok se u jednom od Verdijevih velikih zborskih stavaka
itava postava udi razotkrivanju prostitucije olimpijanski moment,
ini se te strastveno zahtijeva da je se ponovo zataka.253 Meutim,
nimalo nalik bezvremenskoj talijanskoj operi ili nazadnoj provinciji
Galdsove Villahorrende, britanski kapitalizam sredine stoljea jest
spominju se unutar digresije koliko sam nevoljko uspio razabrati i

uokvireni su dvama ali koji na neki nain opravdavaju situaciju u inae
detaljnom Marlowljevom opisu Kurtzova dnevnika. Ba kao i Tennysonovo
usputno spominjanje pandi i zubiju, Marlowljeva digresija (gotovo da)
izgovara istinu, ali umanjuje pritom njenu vanost; jer ako je neto tek
spomenuto u sporednom dijelu prie, tada je jasno da to ne moe biti poanta
prie. Sline primjere nalazimo i u drugim Conradovim reenicama:
Zatim sam pomno preao dalekozorom od stupa do stupa, kae Marlow
dok se pribliava Kurtzovoj kui na rijeci, pa sam uvidio koliko sam u
krivu. Te okrugle kvrge nisu bile ukrasne ve simboline; bile su izraajne
i zbunjujue, frapantne i uznemirujue hrana za razmiljanje, a takoer
i za leinare, da ih je ijedan promatrao s neba; ali u svakom sluaju za one
mrave koji su bili dovoljno poduzetni da se uspnu na stup. Ostavljale bi jo
snaniji dojam, te glave na kolcima, da im lica nisu bila okrenuta prema
kui. (str. 127.) Ukrasne... simboline... izraajne... zbunjujue... frapantne...
uznemirujue... hrana za razmiljanje. Sedam potanko navedenih tema za
meditaciju, ija je jedina svrha, meutim, u tome da odgode razotkrivanje
istine. Kada se leinari i pojave, negativna pretpostavka (da ih je ijedan
promatrao s neba) istog nam trena otkriva da nisu stvarni; isto vrijedi i za
mrave, koji su ogranieni svojom poduzetnou. Mnogo je lingvistikog
vrljanja oko tih glava na kolcima; a da im lica nisu bila okrenuta prema
kui vrhunac je tog vrljanja kao da ono to je doista vano nije sama
injenica da postoje neke glave na kolcima, ve to kamo su okrenute.
Zakljuak je tako: da, reeno nam je da su lubanje tamo: ali isto nam se tako
s njih neprestano skree panja.
252 Benito Prez Galds, Gospoa Perfecta, Alfa, Zagreb 2013; naslov izvornika:
Doa Perfecta, 1876; prijevod sa panjolskog: eljka Lovreni. str. 27.
253 U drugom inu Traviate, nakon to je doveo u pitanje Violettin identitet
(Questa donna conoscete?), Alfredo joj pod noge baca vreu s novcem
(A testimon vi chiamo / Che qui pagata io lho!), otkrivajui tako da se iza
kurtizane skriva prostitutka. Njegov in, meutim, izaziva ope ogorenje
Dov mio figlio? Io piu nol vedo; Di sprezzo degno se stesso rende;
Alfredo, Alfredo, di questo core zbog kojega scena zavrava jo dubljim
sakrivanjem istine.
114 Franco Moretti

pripremio tlo za buroaski realizam kakav je zamiljen u Manifestu; i
doista, Tennyson jest vidio Prirodu, pandi i zubiju grimiznih, kao to
je Conrad vidio smanjene lubanje imperijalizma. Vidjeli su i potom
ugasili svijeu. Ovo samonametnuto sljepilo temelj je viktorijanskoga
doba.
GOTIKI, UN DJ-L
Sredinom 19. stoljea pojavljuje se anr romana koji je iz oitih razloga

svojstven engleskoj knjievnosti: takozvani industrijski roman ili
roman stanja-u-Engleskoj, koji se prvenstveno bavi sukobom izmeu
gazde i radnika. Mnogi od ovih romana, meutim, nalaze prostora za
jedan drugi tip sukoba, onaj izmeu narataja iste graanske obitelji.
Praktini se Gradgrind u Tekim vremenima (1854) osjea izdanim
kada otkriva da njegova djeca vole odlaziti u cirkus (mogao sam ih
isto tako zatei kako itaju poeziju); u Sjeveru i jugu (1855) stara se
gospoa Thornton buni protiv klasika (Klasici mogu posluiti ljudima
koji besciljno provode ivote na ladanju ili na uilitima [str. 128.]),
ali ih njen sin, vlasnik predionice pamuka, prvo prouava, a potom
se eni kerkom svoga uitelja. U Craikinom romanu John Halifax,
Gentleman (1856), mladi industrijalac Halifax gorko se sukobljava sa
svojim mentorom Fletcherom koji odbija zaboraviti na profit u doba
teke gladi. Detalji se razlikuju, no uzorak ostaje dosljedan: u sukobu
dva narataja uvijek se uspostavlja da je onaj stariji vie buroaski od
mlaega. Stariji je narataj stroi, uih gledita i motiviran zaradom
no isto je tako neovisan, beskompromisan i netrpeljiv prema
predindustrijskim vrijednostima, suvie ponosan da bi bio gospodin,
kao to je reeno za Cobdena. Ovdje je, meutim, neovisnost opisana
kao osamljenost: gospoa Thornton je postala udovicom, ba kao i
Fletcher, Gradgrind, Dombey (u Dombey i sin [1848]) i Millbank (u
Disraelijevom Coningsbyju [1844]); svi oni nose oiljak sakaenja koji
nikada nije sasvim zacijelio. To pak zauzvrat proganja ivote njihove
djece: u Dombey i sin maleni Paul umire zbog nedostatka ivotne
snage; Fletcherov je sin invalid koji mrzi oevu tavionicu i ija je
jedina srea to to mu je gospodin Halifax uitelj; Millbankova sina
od sigurne smrti spaava mladi Lord Coningsby, dok Gradgrindova

ki jedva izmie preljubu, a sin mu postaje lopov i praktiki ubojica.
S izuzetkom grke tragedije, ne pada mi napamet ni jedan drugi anr
u kojem su dva narataja vezana tako tekom kletvom. Pouka prie
je jasna: postoji samo jedan graanski narataj a on sada nestaje,
izopaen i izdan od vlastitih potomaka. Njegov je trenutak proao.
Graanin-buruj je nestao u trenutku trijumfa kapitalizma.
Nije to samo fiktivni coup de thtre. Jedan je od paradoksa kulturne
povijesti, pie Igor Webb u svojoj studiji o bradfordskoj burzi vune,
to to je izmeu 1850. i ranih 1870-ih, kada je britanska arhitektura
stala sluiti industrijom kapitalizmu, prevladavajui stil bila gotika.254
Pravi paradoks: industrijska arhitektura koja imitira srednji vijek.
Objanjenje je, meutim, jednostavno: bradfordski industrijalci
osjeali su se drutveno inferiornima i politiki nelegitimnima, tako
da je zgrada burze u gotikom stilu posluila kao maska aristokratske
nostalgije za prolou. To to je srednja klasa u 1850-ima prihvatila
gotiki stil, dodaje Martin Wiener, predstavlja prekretnicu:
vrhunac nove kulture koja je izrasla na industrijskoj revoluciji te
poetak poputanja njenih predstavnika kulturnoj hegemoniji stare
aristokracije.255 Iako predani stvaralakom razaranju ekonomske
sfere, Arno Mayer zakljuuje da su pripadnici novog narataja,
kada su uli u sferu kulture, postali poletni prvaci tradicionalne
arhitekture, kiparstva i slikarstva, zavivi i sebe i svoje podvige u plat
povijesti.256
Svijet koji se modernizira zavijen u plat povijesti. Dvije
godine nakon Zakona o narodnom zastupanju iz 1832. nestrpljenje je
Zeitgeista spalilo Westminstersku palau do temelja, kao da je time
zatraeno raskidanje spona s prolou. Nakon toga zapoinje gotika
obnova: najvanija javna zgrada jedine industrijske zemlje na svijetu
zamiljena je kao hibrid katedrale i dvora.257 I tako dalje, sve do kraja
stoljea: nakon 240 metara dugog proelja Westminsterske palae
254 Igor Webb, The Bradford Wool Exchange: Industrial Capitalism and the
Popularity of the Gothic, Victorian Studies, Autumn 1976, str. 45.
255 Martin J. Wiener, English Culture and the Decline of the Industrial Spirit, 1850
1980, Cambridge 1981, str. 64.
256 Arno Mayer, The Persistence of the Old Regime: Europe to the Great War, New
York 1981, str. 4., 191.2.
257 Kenneth Clark, The Gothic Revival: An Essay in the History of Taste,
Harmondsworth 1962 (1928), str. 93.
116 Franco Moretti

(unutranjost da ni ne spominjemo), ista je kiasta fantazija prekrila
eljezniki kolodvor St. Pancras (zapadni dio njemake katedrale
spojen s nekoliko nizozemskih vijenica opet Kenneth Clark), te 50
metara visok ciborij Albert Memoriala kojega alegorijske grupe kipova
koji predstavljaju manufakturu i inenjere dijele s etiri temeljne i tri
teoloke vrline. Apsurdno.
Apsurdno. Pa opet, doba tornjeva i tabernakula istom je bio i
vrhunac viktorijanske stabilnosti vrijeme koje je nazvano i dobom
ravnotee [Age of Equipoise],258 kada je tranquillit interna, koju je
Gramsci smatrao tipinom za europski kolonijalizam, dosegla svoj
vrhunac.259 Anderson, Wiener i drugi smatraju da do kulturnog i
moralnog pada buroazije dolazi sredinom 19. stoljea, piu John
Seed i Janet Wolff u The Culture of Capital. Oni se s time ne slau,
te smatraju da je to isto tako i doba propasti artizma i stvaranja
radnike klase ... Sluajnost je to koja daje naslutiti da je u ovaj
preustroj drutvenih klasa sredinom stoljea bilo upleteno vie od
drskosti srednje klase.260 Imaju pravo ali isto tako imaju pravo i
Anderson i Wiener: sredinom je stoljea doista postojala prijetnja
vrijednostima; isto je tako dolo i do hegemonijskog restrukturiranja
klasnih odnosa. To je dvoje razliito, ali uskladivo. Suoen sa
zahtjevom za opravdanje, piu Luc Boltanski i Eve Chiapello,
razvijajui uvid Louisa Dumonta, kapitalizam koristi ve postojee
stvari (un dj-l) ija je legitimnost zajamena, te ih spaja s potrebama
kapitalistike akumulacije.261 Oni ovdje ne govore o viktorijanskome
dobu, ali opisuju isti proces: sredinom je stoljea kapitalizam postao
suvie snaan da bi ostao iskljuiva briga onih koji su u njega bili
izravno ukljueni; morao je imati smisla svima, i u tom je pogledu
doista bio suoen sa zahtjevom za opravdanje. Graanstvo je,
meutim, imalo premalo kulturne teine da taj zahtjev ispuni. Umjesto
toga, mobilizacijom feudalno-kranskog dj-l uspostavljena je
258 W. L. Burn, The Age of Equipoise: A Study of the Mid-Victorian Generation,

New York 1964.
259 Gramsci, Quaderni del carcere, vol. III, str. 1577.
260 John Seed i Janet Wolff, Introduction, u Janet Wolff i John Seed, ur.,
The Culture of Capital: Art, Power, and the Nineteenth-Century Middle Class,
Manchester 1988, str 5.
261 Luc Boltanski i Eve Chiapello, The New Spirit of Capitalism, London 2005
(1999), str. 20.

zajednika simbolika viih klasa, to je pak otealo svaki pokuaj
dovoenja u pitanje njihove moi. To je tajna viktorijanske hegemonije:
oslabljen buroaski identitet i jaa drutvena kontrola.
GOSPODIN
Gotika kao dj-l koje zavija moderni kapitalizam u plat povijesti.

Jasno je to to znai u arhitekturi: sagradite eljezniki kolodvor i
prekrijte ga transeptom. Ali to to znai u knjievnosti? Najblie
objanjenju mogla bi biti ova stranica o Voama industrije iz Past and
Present:
Svijet rada, ba kao ni svijet borbe, ne moe se voditi bez

plemenita vitetva rada ... Junake vojske ratnika i radnika, ba
kao i sve prije njih, morat ete uiniti odano vaima; njima se mora
vladati i bit e vladano, njima mora biti sustavno osiguran njihov
poten udio u osvajanju koje za vas sprovode; - one moraju biti s
vama povezane kao prava braa i sinovi, sponama drugaijima i
dubljima od onih pukih nadnica!262
Biti industrijalac nije dovoljno da se osigura suglasnost engleskih

radnika i da ih se uini odano vaima. Na scenu moraju stupiti
vojske ratnika, kao i udio u osvajanju i vitetvo... Kako bi
uspostavili svoju hegemoniju, novi voe moraju potraiti dj-l
legitimaciju ratnike aristokracije. Ali protiv ega se to bore?
Voe industrije istinski su borci, odsad nadalje prepoznatljivi

kao jedini pravi: borci protiv kaosa, nude, vragova i jtuna...
Bog zna da e zadatak biti teak. Teak? Da, bit e teak. Vi
raskoliste planine popola i uiniste tvrdo eljezo podatnime poput
kita: umski divovi i movarni jtuni nose vam snoplje zlatna
ita; Aegir, morski div, podmee svoja lea ne bi li vam posluila
kao cesta, a vi jurite na konjima ognjenima i vjetrovitima. Od
vas jaega nema. Thor riobradi, s oima poput plavih sunaca,
sa srcem radosnim i maljem gromovitim, on i vi ste prevladali.
262 Thomas Carlyle, Past and Present, Oxford 1960 (1843), str. 278.80.
118 Franco Moretti

Od vas jaega nema, vi sinovi ledena Sjevera, daleka Istoka vi
to koraate ovamo iz daleke, surove divljine Istoka od sive zore
vremena!263
Aegir, morski div? Movarni jtuni to nose snoplje ita? Je li to

isti pisac od kojega je Marx posudio ledenu metaforu gotovinskog
odnosa, odnosa izmeu ovjeka i ovjeka temeljenog na plaanju u
gotovini? Kao simptom toga to se moe dogoditi ako se od prolosti
previe trai, najsuvremeniji Carlylovi odlomci njegovo obraanje
novoj vladajuoj klasi postaju arhaino zastranjivanje u kojemu Thor
riobradi, srca radosna, namjesto da voe industrije uini legitimnima,
ini neprepoznatljivima. U svakom sluaju, u srednjostrujakoj
viktorijanskoj knjievnosti nije dolo do gotike obnove, a graanin
19. stoljea doivio je neto skromniju promjenu: vie nije kapetan a
kamoli vitez ve tek gospodin.
Bestseler Dinah Craik, John Halifax, Gentleman, objavljen
1856., za vrijeme vrhunca popularnosti industrijskog romana,
zapoinje sa scenom u kojoj Fletcher, kveker i vlasnik tavionice koe,
etrnaestogodinjem Halifaxu nudi posao i tako ga spaava od gladi.
Oduvijek duboko zahvalan svome dobroinitelju, Halifax se tijekom
gladi 1800. u Fletcherovo ime sukobljava s mjesnim radnicima, koji
su, doznavi da Fletcher ima obilje ita, opsjeli kuu. Budui da je
Fletcher kveker, on odbija pozvati vojsku u pomo. Tada Halifax
stupa na scenu i istie radnicima da je kazna za spaljivanje gospodske
kue vjeanje;264 potom zvuno napinje okida svoga pitolja265 (koji
kasnije opali u zrak266). Ovdje je Halifax jo uvijek samo raunovoa,
no on ve govori kao pravi kapitalist: to je njegovo ito, a ne vae. Ne
smije li ovjek initi s onime to posjeduje kako god eli?267 I toka.
Vratimo se nekoliko desetljea unazad. Ako pogledamo
djelovanje mase [crowd] u 18. stoljeu, pie E. P. Thompson, jasno
je da zamisao prema kojoj bi cijene, u doba oskudice, trebale biti
regulirane nije bila samo duboko uvjerenje mukaraca i ena iz
263 Ibid., str. 278., 282.3.

264 Dinah Mulock Craik, John Halifax, Gentleman, Buffalo, 2005 (1843), str. 116.
265 Ibid., str. 121.
266 Ibid., str. 395.
267 Ibid., str. 118.

iroke mase, ve da ju je isto tako podravala zajednica u irem
smislu.268 Meutim, zadnji ustanak stoljea, ukljuujui onaj opisan u
Halifaxu,
dovodi nas na sasvim novo povijesno podruje. Oblici djelovanja

koje smo dosad prouavali ovisili su o odreenom skupu
drutvenih odnosa, odreenoj ravnotei izmeu paternalistikog
autoriteta i mase. Ta je ravnotea poremeena u ratovima zbog dva
razloga. Prvi je snano protivljenje plemstva jakobinstvu, koje je
stvorilo strah od bilo kakvog oblika samostalnog djelovanja puka...
Drugi je to to su sredinji i mnogi lokalni autoriteti smatrali da
trijumf nove ideologije politike ekonomije opravdava represiju.269
Trijumf politike ekonomije: bilo je to njegovo ito, a ne njihovo. Ali

Halifax ne staje ovdje. Nakon to je pomou prijetnje nasiljem potvrdio
apsolutno pravo na privatno, on skree u sasvim drugom smjeru;
kako se pobuna stiava, on gladnim radnicima otvara Fletcherovu
kuhinju (iako im pritom odbija posluiti pivo). Kasnije daje utoite
tkalcima koje je Lord Luxmore protjerao i nastavlja im isplaivati pune
dnevnice usprkos tekoj ekonomskoj situaciji (iako je stari fatalni krik
Dolje strojevi! i opet zaustavljen gazdinim strogim pogledom270).
To to pobuna zavrava tako da poraeni radnici kliu ivio Abel
Fletcher! ivjeli kvekeri!271 je, naravno, smijeno; no to je hiperbolian
odgovor na savreno razumno pitanje koje glasi: s obzirom na
konfliktnu narav industrijskog drutva, to industrijalci moraju uiniti
da bi osigurali pristanak svojih radnika?
Halifaxov je odgovor jasan: da ste doli k Fletcheru i rekli,
Gospodaru, vremena su teka, ne moemo ivjeti od nadnica, on
bi vam vjerojatno dao hranu koju ste pokuali ukrasti,272 kae on
tijekom pobune; a kasnije pita grupu nezaposlenih radnika: Zato ne
268 E. P. Thompson, The Moral Economy of the English Crowd in the

Eighteenth Century, Past and Present 50 (February 1971), str. 78., 112.
269 Ibid., str. 129.
270 Craik, John Halifax, Gentleman, str. 338.
271 Ibid., str. 122.
272 Ibid., str. 120.1.
120 Franco Moretti

biste doli u moju kuu i otvoreno zamolili za veeru i pola krune?273
Doite k Fletcheru, doite u moju kuu: kako znakovita izjava. Radnik
kao prosjak koji kuca na vrata gospodske kue i ite, ne ak ni posao,
ve hranu i milodare. No upravo su to trenuci u kojima Halifax ima
snanu kontrolu nad radnicima vie hegemonijalnu, da se tako
izrazim. Recimo da vam dam neto hrane, kae on u kljunome
trenutku, biste li me kasnije sasluali?;274 a potom, gledajui uokolo
s osmijehom: Dobro, ljudi, jeste li se najeli? O, da! uskliknu svi. A
jedan doda Hvala Bogu!275
Kako industrijalci mogu osigurati suglasnost svojih radnika?
Odgovor romana, u skladu s dj-l Boltanskog i Chiapella,
objanjava Halifaxovo obuzdavanje radnika time to je on prihvatio
predkapitalistike vrijednosti; konkretno, patrijarhalnu ideju
odnosa izmeu gospodara i sluge kojoj je kapitalizam 19. stoljea,
prepoznajui je kao ve postojei i istovremeno najprilagodljivi
ideoloki temelj za opravdavanje nejednakosti ugovora o radu i nadnici,
udahnuo nov ivot.276 Gospodar i sluga: tako poinje preobraaj
pristrana graanina u hegemonijalnog gospodina. Paternalizam
gospodara koji obeaje svojim radnicima da e im ivote dovesti u red
Dobro, ljudi, jeste li se najeli? u zamjenu za njihovu miroljubivu
poslunost. Ali ovo se razlikuje od Thompsonove moralne ekonomije:
posljednju je prihvaao dobar dio vladajue klase, te je ak ponegdje
preivjela i u slubenim dokumentima; iako je polagano propadala,
moralna je ekonomija bila oblik javne politike. Craikin je paternalizam
dotle sasvim etian izbor (to pokazuje redovito spominjanje
dobrote u onovremenim recenzijama); Halifax se ponaa tako
kako se ponaa zato to je gospodin; kranin; evangelik. Oito je
da je to za spisateljicu vaan izbor no isto je tako problematian.
Vaan, zato to dok besramno preslikava kransku etiku preko
figure industrijalca, Halifax u mozaik viktorijanske kulture uvodi
kljuan sastojak sastojak s kojim emo se ponovo susresti neto
kasnije u ovome poglavlju. Meutim, to je Halifaxovo ponaanje
vie vrijedno potovanja, to je on manje tipian predstavnik vladajue
273 Ibid., str. 395.

274 Ibid., str. 119.
275 Ibid., str. 120.
276 Wood, The Pristine Culture of Capitalism, str. 138.9.

klase; kao to to, doista, dokazuju njegovi brojni sukobi s drugim
pripadnicima viih klasa u romanu. Ako je etika ve morala biti
dio drutvene hegemonije, tada je valjalo nai fleksibilnije rjeenje
od ovog besprijekornog junaka. I tako je iste godine kada je izaao i
Halifax jedan drugi industrijski roman pomaknuo sredite problema s
moralne istoe pojedinih likova na osebujnu narav njihova odnosa.
KLJUNE RIJEI V: UTJEcaJ
Ne postoji grad na svijetu, pie Canon Parkinson u The Present

Condition of the Labouring Poor in Manchester,
u kojemu je razlika izmeu bogatih i siromanih toliko velika, a

prepreka meu njima toliko nepremostiva. Razdvojenost razliitih
klasa i posljedino nepoznavanje navika i uvjeta onih drugih ovdje
su daleko razvijeniji nego u bilo kojoj od starijih zemalja Europe
ili u poljoprivrednim dijelovima naeg vlastitog kraljevstva.
Izmeu metra predioniara i njegova radnika daleko je manje
osobne komunikacije, nego izmeu vojvode od Wellingtona i
najskromnijeg radnika na njegovu imanju.277
Osobna komunikacija. Najponosniji i najnezavisniji ovjek,

kae Margaret Hale, junakinja Sjevera i juga, vlasniku predionice
Thorntonu, zavisi o onima oko sebe i njihovom neprimjetnom
utjecaju na njegovu osobnost.278 Catherine Gallagher u svojoj studiji
romana izdvojila je upravo ovaj citat kako bi razmotrila utjecaj kao
simbolino teite romana.279 Utjecaj [influence] je doista zanimljiva
rije; podrijetlo joj nalazimo u astrologiji, gdje je oznaavala mo
zvijezda nad dogaajima u ivotima ljudi. U kasnom 18. stoljeu
rije poprima openitije znaenje: svojstvo postizanja rezultata
nezapazivim ili nezapaenim sredstvima, bez koritenja fizike sile
277 Parkinson, On the Present Condition of the Labouring Poor in Manchester; with
Hints for Improving it, str. 12.13.
278 Gaskell, Sjever i jug, str. 138.
279 Catherine Gallagher, The Industrial Reformation of English Fiction: Social
Discourse and Narrative Form 18321867, Chicago 1988, str. 168.
122 Franco Moretti

ili slubenog autoriteta (OED). Odsustvo sile ili slubenog autoriteta
ono je to razlikuje utjecaj od moi, koja se odlikuje objema ovim
karakteristikama. Utjecaj stoga moemo usporediti s gramscijevskom
hegemonijom, jer to je oblik vlasti u kojemu neopaziva i nevidljiva
sredstva molekularni prijelaz koji se spominje u zapisu o
hegemoniji i demokraciji u Quaderni del carcere280 igraju doista
kljunu ulogu.
Utjecaj kao (aspekt) hegemonije. No to konkretno znae izrazi
kao to su neopaziva sredstva ili molekularni prijelaz na mjestu
kao to je Manchester? Asa Briggs pie kako bi u selu ili manjem
gradu utjecaj mogao ovisiti o osobnim kontaktima ili o ustanovljenoj
moi religije; no kako su gradovi rasli i kako je prostorna odvojenost
izmeu srednje i radnike klase [postajala] sve izraenija, uinkovitost
se utjecaja znatno smanjila.281 Grad kao to je Manchester ima svoje
novine, koje pak mogu proizvesti (Briggsova metafora) svakakva
miljenja; no u usporedbi sa snagom osobnog kontakta, miljenja
ostaju povrna i nestabilna.282 I tako u pokuaju da ponovo kreira
prostor za ovaj utjecaj Sjever i jug izokree ovu povijesnu sklonost:
roman zapoinje nizom epizoda u kojima su u prvom planu razna
miljenja industrija i poljoprivreda; klasina kultura i korisno
znanje; gazde i radnici za koja se ispostavlja da sama po sebi ne
mogu sprijeiti drutvenu krizu. Potom se, nakon zapanjujue scene u
kojoj inae miran lik trga novine zubima,283 vraa prijanjoj strategiji
osobnog poznanstva kao jedinome rjeenju industrijskog problema.
Da budemo precizni, poznanstvo je zapravo trokut: odnos izmeu
280 Antonio Gramsci, Prison Notebooks, ur. Joseph A. Buttigieg, New York 2007,
vol. III, str. 345.
281 Asa Briggs, Victorian Cities, Berkeley, 1993 (1968), str. 635.
282 Kada u The Natural History of the Newspaper opisuje transformaciju
Sjedinjenih Amerikih Drava iz seljake nacije u naciju stanovnika
gradova, Robert Park zastupa slino miljenje: novine ne mogu za zajednicu
od milijun stanovnika uiniti ono to je selo inilo za svoju zajednicu
spontano, putem ogovaranja i osobnog kontakta. Robert E. Park, Ernest W.
Burgess i Roderick D. McKenzie, The City, Chicago 1925, str. 83.84.
283 A tada mi je [tvoj otac] ... pruio zlobne novine, koje su naeg Fredericka
nazvale izdajnikom najgore vrste i nezahvalnom sramotom svoje profesije.
Oh! Ne mogu ti ispriati kakve su sve rune rijei koristili. Uzela sam novine
im sam ih proitala i pokidala ih u komadie oh, Margaret, vjerujem da
sam ih raskomadala zubima. (Gaskell, Sjever i jug, str. 122.)

industrijalca Thorntona i Margaret Hale (obrazovana graanka
koja u romanu slui kao posrednik); izmeu Margaret i (biveg) lana
sindikata Higginsa; i konano to obnavlja Parkinsonovu osobnu
komunikaciju izmeu vlasnika predionice i njegovih radnika
izmeu Thorntona i Higginsa. Nikakva institucija, ma koliko mudra
bila, ne moe pribliiti jednu klasu drugoj onako kako bi se trebale
pribliiti, izjavljuje Thornton pri kraju romana, ako rad te institucije
ne dovodi pripadnike pojedinih klasa u izravan osobni kontakt. Takav
odnos je sama bit ivota.284 I vi smatrate da bi to moglo sprijeiti
trajkove? pita njegov sugovornik bez okolianja. ovjek skloniji
nadi mogao bi [to] zamisliti, odgovara Thornton, ali ja nisam sklon
nadi. Moja najvia oekivanja ne idu dalje od ovoga to bi sprijeilo
da trajkovi postanu ogoreni, otrovni izvori mrnje kakvi su bili do
sada.285 Sprijeilo da postanu ogoreni, otrovni izvori mrnje... Ovako
pripovjeda opisuje novo stanje stvari:
Iz toga je izrastao taj odnos koji bi, iako nije mogao sprijeiti
sve budue sukobe u djelovanju i razmiljanju, ipak mogao
omoguiti i gazdi i radniku da promotre jedan drugoga s mnogo
vie suosjeanja, i ponaaju se jedan prema drugome strpljivije i
ljubaznije.286
284 Gaskell, Sjever i jug, str. 470. Rije odnos, semantiki vezana uz utjecaj,
jo je jedna kljuna rije romana Sjever i jug. Zapravo, kada uzmemo u obzir
da je gotovo polovica njenih pojavljivanja u tekstu grupirana u posljednjih 5%
knjige, drugim rijeima, oko poboljanog odnosa izmeu Thorntona i radnika
to je kljuna rije zakljuka knjige. Parkinson u svome pamfletu koristi
obje rijei i utjecaj i odnos gotovo kao da nagovijetava Gaskelline
formulacije u romanu: Neka postane ... PRAVILO, i to takvo od kojega
neemo zastraniti, da gazda, ili neki osobni pomonik jednako obrazovan i
utjecajan kao i sam gazda, osobno upozna svakog radnika kojeg zapoljava
... udesno je koliko mukarci lake prihvaaju jedan drugoga nakon to se
osobno upoznaju (str. 16.).
285 Ibid, str. 470.
286 Ibid., str. 458. Kondicional ne postoji u citiranom prijevodu, koji doslovno
glasi: Iz toga je izrastao taj odnos koji je, iako nije mogao sprijeiti sve
budue sukobe u djelovanju i razmiljanju, ipak omoguio i gazdi i radniku
da promotre jedan drugoga s mnogo vie suosjeanja, i ponaaju se jedan
prema drugome strpljivije i ljubaznije. Ovdje je promjena dodana kako
bi tekst blii engleskome izvorniku i kako bi, u skladu s time, Morettijeva
analiza imala smisla. Op. prev.
124 Franco Moretti

Iako nije mogao... ipak... s mnogo vie suosjeanja... strpljivije... Nije
nimalo lako ustvrditi to je to to utjecaj i odnos zapravo ine.
Gazda i radnik i dalje su gazda i radnik, tako da je njihov budui
sukob i dalje vrlo mogu; jedinu razliku ine dopusni veznik i prilone
oznake ipak, s mnogo vie suosjeanja, strpljivije i ljubaznije
koje preko grublje stvarnosti drutvenih odnosa nanose patinu
kreposti. Tako je Raymond Williams bio u pravu kada je Gaskellin
epilog proglasio nevanim i rekao da predstavlja ono to danas
zovemo poboljanjem meuljudskih odnosa u privredi;287 no ako
je to tono, tada valja zamijetiti koliko je ovo ideoloko rjeenje loe.
Kako unakaen niz glagola: perfekt (iz toga je izrastao) negacija
glagola u perfektu kojemu je prirodan modalni glagol (iako nije
mogao sprijeiti) kondicional koji izraava dvostruko oklijevanje
(bi ipak mogao omoguiti). Dosegli smo ideoloku poantu romana
a reenica se ne moe odluiti izmeu stvarnosti i puke mogunosti.
Kad se susreo licem u lice, oi u oi s jednim pojedincem iz masa koje
su ga okruivale, glasi jo jedan odlomak o moi utjecaja, (obratite
panju) izvan uloge gazde i radnika, obojica su poeli shvaati da
svi u sebi imamo ljudsko srce.288 Ovdje je, ako je to uope mogue,
jezik jo iskrivljeniji: reenica poinje u treem licu jednine (Kad
se susreo licem u lice, oi u oi s jednim pojedincem iz masa koje su
ga okruivale); prijelaz na drugo lice mnoine imperativa (obratite
panju) kojim se oito i nespretno obraa itatelju; a potom tree
lice mnoine (obojica su poeli shvaati); i kraj koji preobraava
Wordsworthova usamljena seoskog prosjaka u kolektiv industrijske
Engleske (svi). Rijei jednostavno odbijaju suraivati s Gaskellinom
politikom: ako prethodna reenica nije mogla izabrati izmeu stvarnog
i mogueg, ovoj je nemogue odrediti subjekt; ton joj se nepredvidljivo
mijenja, skaui izmeu izjave, zapovijedi i sentimentalnosti.
Imaginarno rjeenje stvarnih proturjeja, glasi Althusserova
znamenita formula za ideologiju; no ti su nespretni, neskladni odlomci
sve samo ne rjeenje. Pa ipak je Sjever i jug vjerojatno najinteligentniji
od industrijskih romana, a utjecaj je doista njegovo teite. To to
287 Williams, Culture & Society, str. 92.

288 Gaskell, Sjever i jug, str. 457. Tekst u zagradi (obratite panju) i opet je
dodan naknadno kako bi bio blii izvorniku, u kojemu doista pie: (take
notice). Op. prev.

se istom tom teitu nije uspjelo dati razumljivo znaenje odraz je
irega problema, onoga poimanja kako bi to intelektualna i moralna
hegemonija da se posluim jo jednim od Gramscijevih izraza289
uope mogla nastati u novome industrijskome drutvu. U iduem
emo odjeljku smanjiti koliinu analize i potraiti neopaziva sredstva
njena irenja na zaista molekularnoj razini.
PROZA V : VIKTORIJANSKI PRIDJEVI
Za knjigu tako morbidno usredotoenu na praktinost, bestseler

Samuela Smilesa Self-Help (1859) neobino je opsjednut pridjevima.
Neuspjeh je, itamo u uvodu, najbolja disciplina istinskog radnika,
jer ona ga potie da ponovo prione poslu, ovaj put dajui najbolje od
sebe290 Ponekad se ini da Smiles nije mogao ni pomisliti na imenicu,
a da je istom poblie ne odredi kakvim pridjevom: strpljiva namjera,
odluno djelovanje, nepokolebljiva estitost, vrsta reputacija, marljive
ruke, energini radnici, snaan, praktian mukarac, neumorno
ustrajanje, muevno englesko vjebanje, ljubazna prinuda...
Isprva mi se inilo da je ovo neka Smilesova opsesija. Kasnije
sam, meutim, stao viati vojske pridjeva u svakom viktorijanskom
tekstu koji sam itao. Jesam li naletio na stilsku tajnu toga vremena?
Program za gramatiku analizu u korpusu Stanford Literary Lab
analizirao je 3500 romana i pruio sljedei odgovor: Ne. Viktorijanci
su koristili pridjeve jednako kao i svi drugi pisci 19. stoljea; uestalost
je uporabe tijekom stotinu godina blago padala i rasla, varirajui
izmeu 5,7% i 6,3% (iako u Smilesa uestalost jest via, preko 7%).
Meutim, usprkos tome to se ispostavilo da je kvantitativna hipoteza
pogrena, stalo se pojavljivati neto drugo, i to na semantikoj razini. U
Smilesovoj su se prozi stale formirati skupine izraza: ustrajna osobna
posveenost, energini radnici i trudbeniki napor, na primjer,
podsjeaju na teak fiziki rad: ustrajan, energian, trudbeniki. Na
suprotnome kraju spektra polje se etike materijalizira u izrazima kao
to su srani duh, uzoran karakter, muevno englesko vjebanje i
ljubazna prinuda. Meutim, tip pridjeva koji su Self-Help uinili tako
289 Gramsci, Quaderni, 201011.

290 Samuel Smiles, Self-Help, Oxford 2008 (1859), str. 4.
126 Franco Moretti

svojstvenim negdje je na sredini izmeu ova dva tipa: nepobjediva
odlunost, marljive ruke, snaan, praktian mukarac... Na to
se ovi pridjevi odnose: na rad ili na etos? Vjerojatno na oboje kao da
ne postoji prava razlika izmeu fizikog i moralnog. Zapravo, to se
ova srednja skupina pridjeva dulje promatra, to prijanja klasifikacija
postaje nejasnija: je li ustrajna osobna posveenost praktina ili
moralna osobina? I nije li to muevno englesko vjebanje imalo
iznimno praktine posljedice?
to se to zbivalo s pridjevima u Self-Help? Vratimo se stoljee
unazad i razmotrimo pojam snaan ili jak [strong] u Robinsonu
Crusoeu. U tom romanu nalazimo pregrt izraza kao to su snane
misli ili jako privlaenje, no rije se veinom vee uz sasvim
konkretne stvari kao to su splav, struja, ograda, udovi, brana,
kolac, stabljika, koara, ograda ili momak. Stoljee i pol
kasnije, u Sjeveru i jugu romanu o ljudima i strojevima u kojemu
fizika snaga puno znai obrazac se izokree: nalazimo tek nekoliko
izraza kao to su visoke, krupne grae ili snanih ruku, i nekoliko
desetaka konstrukcija kao to su snana volja, elja, iskuenje, ponos,
napor, prigovor, osjeaj, privrenost, istina, rijei ili intelektualni ukus.
U Self-Help pridjev snaan najee se vee uz volju, nakon ega
slijede domiljatost, domoljublje, nagon, osobine plemia, mudrost i
ukus. Uzmimo jo jedan pridjev: teak [heavy]. U Robinsonu, osim
nekoliko sluajeva teka srca, teke su bave, drva, teret, stvari, brus,
granje, tuak, amac, medvjed i slino. U Halifaxu nalazimo teak
izgled, brige, uzdahe, breme, pisma, vijesti, nesree a mnogi se od
ovih izraza ponavljaju nekoliko puta. U Sjeveru i jugu nalazimo teak
pritisak, bol, suze, ivot, zanos i agoniju; u Our Mutual Friend teko je
mrgoenje, pogledi, nerazumljivo neto, uzdasi, optube, razoaranja,
zamjeranja i misli. I napokon, uzmimo pridjev mraan ili taman
[dark]. U Robinsonu ta rije oznaava iskljuivo odsustvo svjetlosti. U
Sjeveru i jugu imamo mraan izgled, tamne predjele srca, najtamniji,
sveti dio njenog srca, tamne oblake preko lica, ljutnju, sate i tamnu
mreu njegove trenutne situacije. U Our Mutual Friend, mrane su
duboke, tajnovite zavjere, panja, san, spoj, mrgoenje, gospodar,
predvorje ovoga svijeta, osmijeh, posao, pogled, oblak sumnje, dua,
izraz, motiv, lice, razmjena i strana prie. U Middlemarchu mraan je
srednji vijek, doba, podruje patologije, tiina, vremena, predznaci, te
zakuci pamenja.

Mogli bi se navesti i drugi primjeri (tvrd, svje, otar, slab,
suh...), no poruka je jasna: u viktorijansko se doba velika grupa
pridjeva koji su dotad sluili za opisivanje fizikalnih osobina poela
koristiti kako bi se opisala emocionalna, etika, intelektualna ili ak
metafizika stanja.291 U tom su procesu ovi pridjevi postali metaforiki,
zbog ega su stekli emotivnu kvalitetu koja je toj stilskoj figuri
svojstvena: ako se pridjevi snaan i mraan upotrijebe uz imenice
ograda ili peina, tada upuuju na vrstou i odsustvo svjetlosti;
ako se upotrijebe uz imenice kao to su volja ili mrgoenje,
tada izraavaju pozitivan ili negativan sud napola etian, a napola
sentimentalan imenice uz koju stoje. Njihovo se znaenje mijenja,
a s njime se, to je jo vanije, mijenja i njihova priroda: oni vie ne
slue tome da pridonesu knjievnoj tonosti, jasnoj odreenosti i
razgovijetnoj razumljivosti Hegelove proze,292 ve da prenesu maleni
vrijednosni sud.293 Drugim rijeima, oni vie ne slue opisu, ve
procjeni.
Vrijednosni sudovi, dakle; no vrlo osebujne vrste. Ryan
Heuser i Long Le-Khac u jednoj nedavnoj studiji grafiki su prikazali
uestalost semantikih polja apstraktnih vrijednosti, drutvenih
291 Samo bi se opsenim prouavanjem engleskih pridjeva (kakvo je ovdje

nemogue) mogao utvrditi toan opseg i kronologija ovog semantikog
pomaka; sve to osobno mogu rei je da se dosad nisam susreo ni sa im
slinim ovom sluaju viktorijanskih pridjeva ni u kvaliteti niti u kvantiteti.
292 Hegel, Estetika III, str. 380.
293 Smilesova sklonost tome da pridjeve radije koristi kao atribute nego kao
predikate jedan je od imbenika ove transformacije. Kao to je istaknuo
Dwight Bolinger, kada je i jedna i druga upotreba jednako mogua, atribut
upuuje na stalnu i kljunu karakteristiku (ovo je plovna rijeka), a uloga
predikata opisuje prolazno stanje (ova je rijeka danas plovna). Bolinger
dalje primjeuje da brojni pridjevi u spoju s agentivnim imenicama (pjeva,
radnik, laljivac, gubitnik i sl.) u ulozi predikata imaju doslovno znaenje
(borac je bio ist; daktilograf je bio alostan), a u ulozi atributa preneseno
vrijednosno znaenje (ist borac; alostan daktilograf). Iako ovi nalazi
nisu jednaki mojima i ne odnose se samo na viktorijansko doba, oni su
ipak dovoljno slini da potaknu daljnja istraivanja. Vidi Dwight Bolinger,
Adjectives in English: Attribution and Predication, Lingua, 1967, str. 3.4.,
28.9. Leo Spitzer je u svome eseju The Rcit de Thramne in Racines
Phdre (1948) ve zapazio, iako usput, da pridjev koji stoji ispred imenice
ne opisuje fizike karakteristike, ve iz sukoba izvlai moralne implikacije.
Vidi Leo Spitzer, Essays on Seventeenth-Century French Literature, ur. David
Bellos, Cambridge 2009, str. 232.
128 Franco Moretti

ogranienja, moralne prosudbe i sentimenta u engleskim
romanima 19. stoljea.294 Kada su prvi put iznijeli svoje nalaze, bio
sam sumnjiav: da se sentiment i moralna prosudba u viktorijanskom
romanu koriste manje? Nemogue. No njihovi su dokazi bili
neprijeporni. Tada je njihov drugi nalaz razjasnio zagonetku: meu
semantikim poljima ija je uestalost porasla nala se grupa pridjeva
ija se upotreba gotovo utrostruila tijekom dotinoga stoljea, a koja
se gotovo beziznimno poklapala s grupom pridjeva koju sam upravo
opisao tvrd, grub, ravan, zaokruen, ist, otar (i koja je razotkrila, u
neobjavljenom grafikonu kolokacija za pridjev otar, iste metaforike
asocijacije: otre oi, glas, pogled, bol...)
Vrijednosni sudovi, kako daje naslutiti studija Heusera i Le-
Khaca, imali su vie od nekoliko oblika u beletristici 19. stoljea.
Upotreba prvog tipa rijei, u kojih je sud oit a leksikon otvoreno
bremenit vrijednostima (sramota, vrlina, princip, njean,
moralan, nevrijedan), neupitno pada tijekom stoljea. No u
meuvremenu, s usponom viktorijanskih pridjeva, postaje mogu
drugi tip suda: sveproimajui (jer pridjevi su gotovo posvuda) i daleko
manje izravan: jer pridjevi zapravo ne sude to je eksplicitan i
diskurzivan in govora ve predstavljaju danu osobinu kao da pripada
samome predmetu. to, jasno, znai da su dvostruko neizravni kada sud
poprima oblik metafore, unutar koje se injenina izjava i emotivna
reakcija isprepliu toliko tijesno da ih je nemogue rasplesti.
Pokuat u, to je jasnije mogue, opisati tip suda izraenog
viktorijanskim pridjevima. Kada Gaskell u Sjeveru i jugu pie da se
izraz na njezinom licu, koji je uvijek bio mrk, produbi ... u mranu
srdbu, ili kada Smiles u Self-Help govori o Wellingtonovoj snanoj
razboritosti, ne postoji donositelj suda izreenog u tekstu. Zbog toga
se dobiva dojam da sm svijet proglaava svoj vlastiti znaaj. Nadalje,
rijei kojima je izreen odreen sud u naem sluaju, produbljen,
mrk, snaan posjeduju tek ogranien vrijednosni znaaj: one
s potovanjem upuuju na negativno odnosno pozitivno miljenje
o izrazu lica gospoe Thornton i o Wellingtonovoj razboritosti, ali
pritom ostaju daleko od izraza kao to su nevrijedan i moralan,
294 Quantitative History of 2,958 Nineteenth-Century British Novels: The

Semantic Cohort Method, Literary Lab Pamphlet 4, dostupno na litlab.
stanford.edu.

a kamoli sramota ili vrlina. Viktorijanski pridjevi slikaju finim,
nepretencioznim potezima to si, kada se uzme u obzir koliko se
esto koriste, mogu i priutiti potezima koji se neprimjetno gomilaju
sve dok ne postanu mentalitet ija se temeljna tvrdnja ne moe
odrediti. Tipino je za ovaj mentalitet da se moralne vrijednosti ne
istiu kao takve (kao to je to bilo uobiajeno u sudovima ranog 19.
stoljea), ve ostaju nerazmrsivo povezane s emocijama. Uzmimo za
primjer pridjev mraan koji opisuje gospou Thornton u Sjeveru i
jugu: ova nam rije priziva osjeaj povrijeenih principa, ukoenosti,
te ak i neto runoe i napokon, osjeaj prijetee eksplozije. Ovaj
opis ima objektivnu stranu (koja opisuje emotivno stanje gospoe
Thornton) i subjektivnu stranu (koja prenosi osjeaje pripovjedaa).
Hijerarhija ovih razliitih imbenika, meutim, ostaje nedefinirana,
kao i granica izmeu objektivnog i subjektivnog. Rije je o etiko-
emotivnoj mjeavini koja predstavlja pravo znaenje viktorijanskih
pridjeva.
Viktorijanski pridjevi: manje etike jasnoe, ali zato vie
emotivne snage; manje preciznosti, ali vie znaenja. Najosobitiju
znaajku modernih dua, modernih knjiga, pie Nietzsche u Uz
genealogiju morala, nai emo u izmoraliziranom nainu govora
kojim je malo-pomalo ukaljano sve moderno suenje o ljudima i
stvarima.295 Ukaljano... moda je to malko preotar izraz. No taj
izmoraliziran nain govora svakako je svojstven viktorijanskome
dobu. Izmoraliziran, prije nego moralan: jer poanta nije toliko
u sadraju etikog kodeksa (nimalo iznenaujua mjeavina
protestantizma, imaginarija starog poretka [ancien rgime] i radne
etike), koliko u njegovoj dotad nevienoj sveprisutnosti: u injenici da
u viktorijanskome svijetu sve ima nekakav moralni znaaj. Moda
ne velik ali uvijek prisutan. Upravo je ta inkrustacija vrijednosnih
sudova u injenice ono to viktorijanske pridjeve ini izvrsnim
primjerom za tu kulturu u cjelini.
Pored toga, oni su izvrstan primjer jedne od velikih prekretnica
u povijesti moderne proze. Dotad se graanska proza, a putem niza
malih i velikih izbora gramatikom nepovratnosti, odbacivanjem
295 Friedrich Nietzsche, Uz genealogiju morala, AGM, Zagreb 2004; Zur

Genealogie der Moral: Eine Streitschrift, 1887; prijevod s njemakog: Mario
Kopi. str. 159.
130 Franco Moretti

alegorijskih znaenja, rjeitom potragom za tonou, oborenim
pretpostavkama naela stvarnosti, analitikim potovanjem prema
detaljima i strogom objektivnou slobodnog neupravnog stila -
razvijala u opem smjeru weberovske raaranosti. Zapanjujui je to
napredak u preciznosti, raznolikosti i dosljednosti ali ipak napredak
koji nas ne moe nauiti nita o znaenju svijeta.296 E sad; znaenje
je bit viktorijanskih pridjeva. Kao to sam upravo napisao, u njihovu
svijetu sve to postoji ima neko moralno znaenje, a naglasak pritom
stoji na neko i na moralno. No naglasak se lako moe premjestiti:
kada je rije o viktorijanskim pridjevima, sve to postoji ima neko
moralno znaenje. Moda e nam ideja o onome to postoji biti
pomalo maglovita ali emo sigurno znati kakav je osjeaj s time se
susresti. Poelo je ponovo o-aravanje svijeta, i to na molekularnoj
razini.
to je preciznost uinilo vanijom od znaenja, pitao sam u
Ozbiljnome stoljeu. Ovdje bismo trebali izokrenuti pitanje: to
je znaenje uinilo vanijim od preciznosti? I to se zbiva kada se to
jednom dogodi?
KLJUNE RIJEI VI: OZBILJAN: EARNEST
Pridjevi kao neprimjetni nositelji viktorijanskih vrijednosti. Meutim,

jedan od njih nije bio nimalo neprimjetan. Dr. Arnoldu i njegovim
oboavateljima, pisalo je u recenziji Rugbyjeva romana Tom Browns
Schooldays (1857) u Edinburgh Reviewu 1858., dugujemo zamjenu
rijei serious rijeju earnest. Zamjena je malo preteak izraz
za ono to se doista dogodilo ali ostaje injenica da se udaljenost
izmeu dviju rijei sredinom stoljea znatno smanjila.297 Oito je da
296 Weber, Science as a Profession, str. 142.

297 U korpusu Google Books rije serious gotovo je dvostruko ea nego earnest
sve do 1840., kada se dva izraza pribliavaju, te se svaki od njih pojavljuje oko
etiri ili pet puta na 100.000 rijei. Iza 1870. znaenje se ovih rijei ponovo
udaljava (sve dok konano, krajem 20. stoljea, serious ne postaje deset puta
ei izraz nego earnest). U 250 romana baze podataka Chadwyck-Healey
razlika izmeu ove dvije rijei potpuno nestaje u razdoblju izmeu 1820. i
1845., a isto vrijedi (iako narataj kasnije, u razdoblju od 1840. do 1860.) i za
vei korpus Literary Laba.

su viktorijanci u rijei earnest nali neto to su smatrali vanim, a
to je rijei serious nedostajalo. Ali to? Muhamed je bio jedan od
onih koji stvari mogu uzimati samo ozbiljno, pie Carlyle u O herojima,
oboavanju heroja i herojskom u povijesti: jedan od onih koje je sama
priroda odredila da budu iskreni298 Iskrenost; to je klju. Naravno,
serious ne podrazumijeva nuno iskrenost jer usredotoenost na
stvarne posljedice vlastita djelovanja Schlegelov jasno definiran cilj
kojemu se neumorno tei iskrenost ini nevanom. S druge strane,
za onoga koji je earnest objektivni rezultati djelovanja manje su vani
od naina na koji je neto uinjeno; djelovanje isto tako nije sasvim
prikladna rije, jer ako je ozbiljnost [seriousness] doista usmjerena
na djelovanje i privremena (jer netko postaje ozbiljan zato da bi neto
uinio) earnest upuuje na neto trajniju kvalitetu: na ono to netko
jest, a ne na ono to u odreenom trenutku ini. Carlyleov Muhamed
uvijek je ozbiljan [in earnest].
Ta su dva pojma gotovo sinonimi, no jedan od njih sadri
moralnu sastavnicu, a drugi ne. Prisiljeni da dijele isti uzak
semantiki prostor, earnest i serious naglasili su meusobne
razlike, uspostavljajui tako antitezu koja, koliko znam, postoji samo u
engleskome.299 Posljedica toga je da je pridjev serious izgubio svoju
298 Thomas Carlyle, O herojima, oboavanju heroja i herojskom u povijesti, Politika

kultura, Zagreb 2004; naslov izvornika: On Heroes, Hero-Worship, and The
Heroic in History, 1841; prijevod s engleskog: Mirjana Pai Jurini. str. 50.
299 U romanu John Halifax, Gentleman dva se izraza koriste otprilike jednako
esto to nam prua priliku da promotrimo njihovu semantiku oprenost:
rijei earnest/ness/ly [ozbiljan/no/st, iskren/o/st] spajaju etiku, emocije,
iskrenost i strast (Njena iskrena [earnest] ljubaznost, njena djelatna dobrota
to bi istog trena pohitala da razotkrije to je istinito i ispravno, dirnula je
srca ena... [str. 307.]; No, osim za posao, pokazivao je iskreno i ozbiljno
[earnest] zanimanje i za vie ciljeve ... za djecu koja su radila u tvornici ...
ukidanje ropstva... [str. 470.]), dok se skupina serious/ness/ly [ozbiljan/
no/st] povezuje s boli, bijesom i opasnou: Zatekao sam Johna i njegovu
suprugu u ozbiljnu [serious], ak bolnu razgovoru, pie pripovjeda dok oni
razmatraju je li mogue da je jedna od ena meu gostima koje su pozvali
u kuu preljubnica (str. 281.); kasnije, kada se Halifaxov sin zaljubi u ki
biveg jakobinca, gospodin je Halifax, govorei dubokim glasom kao i uvijek
kada bi ga neto ozbiljno [serious] naljutilo, poloio teku ruku na mladievo
rame ... majka u strahu poleti meu njih (str. 401.-2.) Istu razliku nalazimo
i u Sjeveru i jugu: earnest se vee uz estoke, prostodune emocije
(bistrim, duboko usaenim, iskrenim [earnest] oima; (str. 92.) njegovim
otvorenim [earnest], ali blagim rijeima (str. 160.); iskren [earnest] pogled
132 Franco Moretti

neutralnost i postao lo.300 No ako je rije serious i bila prognana u
neku vrst lingvistikog istilita, objektivna ozbiljnost [seriousness]
modernog ivota pouzdanost, potovanje prema injenicama,
profesionalnost, jasnoa, tonost ostali su jednako zahtjevni kao
to su oduvijek i bili. Upravo se u toj zahtjevnosti realizira maleno
semantiko udo rijei earnest: ona uva temeljnu tonalnost
graanske egzistencije, posebno u pridjevskoj konstrukciji in earnest
[ozbiljan, iskren],301 no k tome joj pridaje sentimentalno-etiki znaaj. Ista
je to pretjerana semantika odlunost kao i u drugih viktorijanskih
pridjeva ali primijenjena na sredinji aspekt modernoga drutva. Nije
ni udo da je earnest postao ibolet viktorijanske Britanije.
Viktorijanska Britanija... Openito gledano, ovaj je pojam
proao kroz dvije glavne faze od kojih je svaka trajala oko pola stoljea.
Prva se ticala da ponovo citiram Nietzscheovu divnu pogrdu
izmoralizirane laljivosti viktorijanaca; druga se ticala struktura
moi njihova drutva. Dvije knjige Stevena Marcusa mogu posluiti
kao putokazi za ova dva interpretativna okvira: The Other Victorians
(1966) iznosi uvjeljivu, gorljivu osudu viktorijanske dvolinosti; Engels,
Manchester, and the Working Class (1974) postavlja novu paradigmu
unutar koje kategorija viktorijanstva gubi svoju bjelodanost. Sam
pojam viktorijanski toliko istaknut poetkom stoljea, to je oito
u naslovima kao to su Eminent Victorians, The Victorian Frame of
Mind, Victorian Cities, Victorian People, te doista, The Other Victorians
biva u naslovu za naslovom zamijenjen pojmovima klasa, policija,
politika tijela, industrijska revolucija, politika povijest ili
pun ljubavi (str. 338.), dok se serious vee uz sve nepoeljno i strano:
tjeskobu, pogreke, ivanost, strah, okrivljavanje, bolest, optube, ozlijede...
Ovo je tono: u hrvatskome se obje rijei mogu prvenstveno prevesti samo s
ozbiljan to, naravno, komplicira prijevod. Budui da sve ostale nijanse
znaenja Moretti opisuje u samome tekstu, svaka je daljnja analiza izlina.
Op. prev.
300 Negativne asocijacije koje budi pojam ozbiljan [serious] do dana su
dananjeg ive u amerikom engleskom: posljednjih se godina ta rije
pojavila u Bushovu Govoru o stanju nacije vezana uz teroristike prijetnje;
ozbiljan problem povezan je s amerikom ovisnou o nafti; a u Obaminu
Govoru o stanju nacije spominju se ozbiljna vremena i banke koje imaju
ozbiljne probleme.
301 In earnest je konstrukcija koja se u hrvatskome razliito prevodi: ponekad
kao pridjev, ponekad kao prilog, ovisno o smislu reenice.

ekonomija tijela. Viktorijanstvo nije sasvim nestalo kao pojam, ali je
svakako izgubilo svoju konceptualnu vrijednost tako da je preivjelo
kao puka kronoloka etiketa za kapitalizam sredine stoljea ili mo
openito.
Ukoliko se govorom o viktorijanskome dobu moe ne govoriti
o kapitalizmu, posao obavljen u posljednjih etrdeset godina za mene
ima smisla. Pa ipak je jasno da ovo poglavlje slui tome da istakne
kako, kada je rije o kritikoj analizi moi, koncept viktorijanstva i
dalje moe mnogo ponuditi. Meutim, kao prvo bismo trebali izluiti
viktorijanstvo iz tijeka britanske povijesti i smjestiti ga u komparativni
kontekst graanske Europe 19. stoljea. To ne znai da se pojam mora
uvesti u druge drave, kao to je to uinio Peter Gay u The Bourgeois
Experience, ime je kao sumnjiv rezultat dobio viktorijansku (polu-)
Europu. to se mene tie, viktorijanstvo ostaje neopozivo britanska
osobina ali u tom smislu to je to specifian britanski odgovor na
zajedniku europsku problematiku. Nacionalna je osebujnost ouvana,
no samo kao jedan od moguih rezultata povijesne matrice zbog
ega viktorijanstvo postaje tema za komparatiste jednako kao i za
viktorijaniste.
Osebujnost je, naravno, bila u nadmoi Britanije u okviru
kapitalizma 19. stoljea, to je viktorijanstvo uinilo prvim sluajem
kulturne hegemonije u modernoj povijesti. Za svakog ovjeka
postoji trenutak, govori Mariamne u Hebbelovoj velikoj tragediji,
Kada mu onaj koji zvijezdu mu vodi / Doputa da sm preuzme
uzde. I tek to je strano / to ovjek ne zna koji je to trenutak... Za
buroaziju je taj kritian trenutak osvanuo sredinom 19. stoljea u
Britaniji, a tada nainjeni odabiri imali su jedinstvenu sposobnost da
potkopaju kako realistian (Marx) tako i raaran (Weber) prikaz
moderniteta. Sjetite se stilistikih sredstava o kojima se govorilo u
ovome poglavlju: narativna motivacija seksualne elje; sintaktiko
ograivanje nezgodnih istina; kienje sadanje moi povijesnim
pravom; etiko preraivanje drutvenih odnosa; metaforiki veo kojim
pridjevi zakrivaju stvarnost: toliko naina da se moderan svijet uini
smislenim (ili, u ovome sluaju, ne-besmislenim). Smisao postaje
vaniji od preciznosti daleko vaniji. Ako je rani graanin bio,
priblino govorei, ovjek od znanja, viktorijanska mjeavina poricanja
i sentimentalnosti pretvorila ga je u bie koje se boji znanja i mrzi ga.
To bie sada moramo upoznati.
134 Franco Moretti

TKO NE VOLI ZNANJE?
Tom Browns Schooldays: roman koji je u Edinburgh Reviewu izabran

zbog razmatranja pojma earnest. Da mu kaem... da ga aljemo u
kolu kako bi stekao znanje? pita se vlastelin Brown kada njegov sin
Tom treba poi za Rugby. No da, ali ne ide on zato u kolu, ispravlja
se potom: jer nije rije o esticama u grkome jeziku ili arhainim
slovima; umjesto toga, kada bi barem postao sran, istinoljubiv
Englez koji rado pomae drugima, gospodin i kranin, to je sve to
elim.302 Sran, iskren, gospodin i kranin; tome slui Rugby. A
ravnatelj kole (pravi ravnatelj, ne onaj iz romana) s time se slae:
ovdje oekujemo, kae on starijim djeacima kojima je volio dijeliti
zaduenja, kao prvo, religijska i moralna naela; drugo, gospodsko
ponaanje; tree, intelektualnu sposobnost. Tree, intelektualnu
sposobnost. Radije bih da mi sin misli kako se Sunce okree oko
Zemlje, kae on kada mu smotrenost poputa, nego da mu [prirodne
znanosti] postanu najvanija stvar na svijetu.303
Sunce da se okree oko Zemlje. kolarac Tom Brown pametniji
je od toga; pa ipak, kada ga se na kraju romana pita to eli ponijeti
sa sobom iz Rugbyja, on shvaa da ne zna. Potom kae: elim biti
najbolji u kriketu i nogometu i svim drugim sportovima... i ugoditi
doktoru; i elim ponijeti sa sobom tono toliko znanja grkog i
latinskog da mogu pristojno zavriti Oxford.304 Sportovi; potom
odobravanje doktora; i na kraju, kao najmanje vano, tono toliko
znanja da se provue kroz idui period povrnog obrazovanja.
Vlastelin, doktor i djeak u barem se jednom potpuno slau: znanje
je na samome dnu hijerarhije obrazovanja. Prva je to nit u tkanju
viktorijanskog anti-intelektualizma, temeljenog na vojno-kranskom
svjetonazoru stare elite kojemu je sredinom stoljea u najprestinijim
kolama (i kasnije, putem graenja karijera unutar Carstva) udahnut
302 Thomas Hughes, Tom Browns Schooldays, Oxford 1997 (1857), str. 73.4.
303 Arnoldove rijei citirane su u knjizi Lyttona Stracheya Eminent Victorians,
Oxford 2003 (1918), str. 149., 153. Asa Briggs citira jo jednu nezaboravnu
izreku: puka intelektualna otrina liena, kao to to esto biva, svega
potpunog, velikog i dobrog, daleko je gora od najgoreg idiotizma, te gotovo
da mi nalikuje duhu samoga Mefista. Victorian People: A Reassessment of
Persons and Themes, Chicago 1975 (1955), str. 144.
304 Hughes, Tom Browns Schooldays, str. 313.

nov ivot. No nije to jedina sila koja pokree stvari u tom smjeru.
Kako je divno vidjeti... debelokona, naizgled tupa, moda nadurena,
gotovo glupa Praktinog ovjeka, pie Carlyle u Past and Present,
nasuprot vedra, vjeta Teoretiara;305 naravno da nije prolo dugo
prije nego to je Praktian ovjek posramio svog vjetog suparnika.306
Genijalnost nije nuna, dodaje Smiles u poglavlju naslovljenom
Posveenost i ustrajnost;307 to se tie kola, akademija i fakulteta,
oni su isto precijenjeni; daleko je bolja ivotna kola koju nam pruaju
nai domovi, ulice, trgovine, radionice, tkalaki stanovi i plugovi,
raunovodstveni uredi i manufakture.308
Radionice i tkalaki stanovi umjesto kola i akademija.
Industrijska revolucija malo toga duguje znanstvenoj teoriji,
napominje Houghton a kao posljedica toga, uspjeh rane
tehnologije, namjesto da potakne znanstveno istraivanje,
potvrdio je antiintelektualizam priroen poslovnome umu.309
Antiintelektualizam je antisemitizam poslovnog ovjeka, ponavlja
Richard Hofstadter, koji je slijedio njegovu razvojnu putanju od
viktorijanske Britanije do poslijeratnih Sjedinjenih Drava.310 To,
meutim, vie nije veseo barbarizam vlastelina Browna s njegovim
grkim esticama i arhainim slovima; industrijskome je drutvu
znanje potrebno ali doista mu je potrebno tek onoliko koliko je korisno.
I opet ta rije: bojni pokli viktorijanskoga doba koji se razlijee od
Drutva za irenje korisnoga znanja (Society for the Diffusion of
Useful Knowledge) do rijei industrijalca u Sjeveru i jugu (svaki ovjek
koji zna itati i pisati ravan je meni po koliini korisnoga znanja),311
Newmanove knjige Idea of a University (duhovna je kultura svakako
305 Carlyle, Past and Present, str. 164.

306 Od svih naroda na svijetu, pie Carlyle drugdje, Englezi su najgluplji u
govoru i najmudriji u djelovanju ... ako je biti spor kako u svom nestrpljenju
nazivamo glupost cijena stabilne ravnotee naspram nestabilne, hoemo li
se doista buniti protiv toga to je netko malko spor? (str. 165.-168.).
307 Smiles, Self-Help, str. 90.
308 Ibid., str. 20.1.
309 Houghton, Victorian Frame of Mind, str. 113.-14.
310 Richard Hofstadter, Anti-Intellectualism in American Life, New York 1963,
str. 4.
311 Gaskell, Sjever i jug, str. 97.
136 Franco Moretti

korisna),312 Bagehotova podmukla osvrtanja na Scotta ni jedan
ovjek nije imao korisniji um313 i brojnih drugih. Slijedei znanje
poput sjene, korisno ga pretvara u orue: znanje vie nije samo
sebi svrha, ve je pomou pridjeva usmjereno prema predodreenoj
funkciji i ogranienom horizontu. Korisno znanje ili znanje lieno
slobode.
To bi bilo na prozainome i popularnome kraju
viktorijanskoga spektra. Evo Tennysona:
Who loves not Knowledge? Who shall rail

Against her beauty? May she mix
With men and prosper! Who shall fix
Her pillars? Let her work prevail.314
Tko ne voli Znanje? Naravno. Ali...
But on her forehead sits a fire:

She sets her forward countenance
And leaps into the future chance,
Submitting all things to desire.
Half-grown as yet, a child, and vain
She cannot fight the fear of death.
What is she, cut from love and faith,
But some wild Pallas from the brain
Of Demons? Fiery-hot to burst
All barriers in her onward race
For power. Let her know her place;
She is the second, not the first.315
312 Newman, Idea of a University, str. 166.

313 Walter Bagehot, The Waverley Novels (1858), u Literary Studies, London
1891, vol. II, str. 172.
314 Tennyson, In Memoriam, CXIV. Priblian prijevod glasi: Tko ne voli
Znanje? Tko e ustati / Protiv ljepote njegove? Neka unie / U ljude i cvate!
Tko e popraviti / Stupove njegove? Neka rad njegov prevlada. Op. prev.
315 Ibid. Priblian prijevod glasi: Tko ne voli Znanje. Naravno. Ali... / Ali na
njegovu elu blista vatra: / Ono, naravi drske, otvorene, / Skae na svaku
priliku to se otvara / Sve eljama svojim podreuje. / Jo napola dijete,
oholo, / Sa strahom se od smrti ne zna boriti. / Od ljubavi i vjere odvojeno, to

Znanje s velikim Z. No ako je odvojeno od ljubavi i vjere
ako je lieno, kao to bi rekao ravnatelj Thomas Arnold, onoga
to je veliko i dobro tada ono postaje napola dijete i divlje,
a mozak (Demona: Arnoldov duh Mefista) najednom se slae
s oholou. U pjesmi u kojoj je opkoraenje relativno rijetko, tri
uzastopna ponavljanja ovog stilskog postupka316 toliko se upliu u nae
razumijevanje sintakse da aristokratski podsmijeh neka naui gdje
joj je mjesto odaje uzdah metrikog olakanja. Nakon toga slijedi,
naravno, ono je tek drugo, a ne prvo. Mala razlika? Nije nimalo
svejedno stavimo li Istinu na prvo mjesto ili na drugo, glasi epigraf
knjige Johna Morleyja On Compromise (1874). Prvo mjesto predstavlja
autonomiju; drugo podinjenost:
...She is the second, not the first.

A higher hand must make her mild,
If all be not in vain; and guide
Her footsteps, moving side by side
With wisdom, like the younger child:
For she is earthly of the mind,
But Wisdom heavenly of the soul.317

Higher hand - via sila. Jadno znanje; kada ga ne prisiljavamo da bude
korisno, mora biti dobro. Jedina mu je utjeha u tome to je ljepoti
jo gore nego njemu. U 20.000 rijei poeme In Memoriam ljepota se
spominje dvaput. Jednom u odlomku koji smo upravo naveli, gdje je
kao atribut uz znanje (Who shall rail / Against her beauty?) i sama
vezana nebeskom mudrou; i drugi put ovdje:
je / Do Palada neka divlja to iz mozga / Demona iskoi? U aru da porui /

Sve prepreke u utrci za mo. / Neka naui gdje joj je mjesto; / Jer ono je tek
drugo, a ne prvo. Op. prev.
316 From the brain / Of Demons; to burst / All barriers; onward race / For
power. Jo tri opkoraenja odmah nakon: Who loves not Knowledge:
rail / Against, mix / With men, and fix / Her pillars ovdje dovode do
metriko-sintaktike nestabilnosti.
317 Tennyson, In Memoriam, CXIII. Priblian prijevod glasi: ...Ono je tek
drugo, a ne prvo. / Via ga sila mora ublaiti, / Da sve ne bude uzalud; i voditi
mora / Njegove korake, naine mu proeti / Mudrou, kao da pouava dijete:
/ Jer ona uma je prizemna, / Al nebeski je duh Mudrosti. Op. prev.
138 Franco Moretti

My own dim life should teach me this,
That life shall live for evermore,
Else earth is darkness at the core,
And dust and ashes all that is;
This round of green, this orb of flame,
Fantastic beauty; such as lurks
In some wild Poet, when he works
Without a conscience or an aim.318

Fantastic beauty - fantastina ljepota. Za Tennysona, meutim,
ovaj pridjev ne prenosi ushit kao to ga prenosi danas; vie je nalik
izmiljenoj vjeri [fantastical faith] Neupuenog u Hodoasnikome
postajanju: nosi znaenje iluzornog, prolaznog, opasnog: neega to
vreba vreba! u nekom razuzdanom pjesniku (kao wild Pallas
u odjeljku CXIV) koji djeluje bez savjesti. Taj pjesnik vjerojatno
je protagonist idue strofe koju je Tennyson, kako tvrdi njegov sin,
napisao nadahnut uzvikom Umjetnost radi Umjetnosti:
Art for Arts sake! Hail, truest Lord of Hell!

Hail Genius, Master of the Moral Will!
The filthiest of all paintings painted well
Is mightier than the purer painted ill!319
1850-te su godine u kojima Cvjetovi zla i Gospoa Bovary najavljuju

postanak autonomnog knjievnog polja u kojemu tekst moe biti
lijep ne samo usprkos aspektima u kojima nije dobar, ve upravo zbog
tih aspekata;320 tako da je istina da je i najprljavija slika naslikana
dobro doista daleko monija od one iste naslikane loe. I tako se opet
318 Ibid., XXXIV. Priblian prijevod glasi: Moj bi me vlastiti tmurni ivot trebao
pouiti, / Da ivot e zanavijek ivjeti, / Jer u suprotnome zemlja nije nita
drugo do tama, / A sve to postoji tek prah i pepeo; / Ovaj krug zelenila,
ova kugla ognjena, / Fantastina ljepota; takva kakva vreba / U nekom
razuzdanom Pjesniku koji djeluje / Bez cilja ili savjesti. Op. prev.
319 Hallam Tennyson, Alfred Lord Tennyson: A Memoir by his Son, New York
1897, str. 92. Priblian prijevod stihova glasi: Umjetnost radi umjetnosti!
ivio, istinski Gospodaru Pakla! / ivio, Geniju, Gospodaru Moralne Volje! /
Najprljavija od svih slika naslikana dobro / Monija je od one iste naslikane
loe! Op. prev.
320 Max Weber, Science as a Profession, str. 147.

vraamo Olimpiji i Vitezu lutalici. A ono to je tono za umjetnost,
nastavlja Weber, tono je i za znanost, jer u znanosti neto moe biti
istinito iako nije ni lijepo ni sveto ni dobro.321 Istinito, iako nije ni lijepo
ni sveto ni dobro: upravo je ovo radikalno razdvajanje intelektualnih
sfera ono to definira novinu graanske kulture daleko vie od bilo
kojeg specifinog sadraja i zbog ega Znanost kao poziv predstavlja
veliki manifest te kulture. Znanost i umjetnost ne trebaju biti ni
korisne ni mudre; one samo trebaju slijediti svoju unutarnju logiku.
Autonomija. No viktorijanski je manifest napisan upravo kao protest
protiv autonomije.
PROZA VI: MAGLA
Dosada sam ustrajao ponajvie na ljepoti, pie Matthew Arnold na

poetku drugog odjeljka Culture and Anarchy (1869).322 Je li doista?
Istina je da se ljepota ponavlja 17 puta na tek desetak stranica; s druge
strane, savrenstvo se ponavlja 105 puta, a kultura 152. Jo je
znaajnije da Arnoldovoj ljepoti nikada nije doputeno da bude samo
ljepota; svaki put kada se spominje prati je etika dopuna: boanska
ljepota, mudrost i ljepota, ljepota i vrijednost ljudske naravi, ideja
ljepote i ljudske naravi, u svakom pogledu jednako savrene (dvaput),
ideja ljepote, sklada i cjelokupna ljudskog savrenstva (isto tako dvaput),
te jo sedam manjih varijacija na ljepotu i ljupkost.
Ljepota izmoralizirana. In Memoriam. No ima toga jo.
Dosad sam ustrajao ponajvie na ljepoti, ili ljupkosti, nastavlja
Arnold: ljepota, to jest ljupkost. Ljupkost? ...ponajvie na ljepoti, ili
ljupkosti, kao znaaju savrenstva... Ljepota ili ljupkost, ljupkost ili
savrenstvo. Kineske kutijice; unutar kutijica uinivi ljupkost
i svjetlost osobinama savrenstva, kultura postaje duhom slina
poeziji323 unutar kutijica poput religije tog drugog nastojanja za
savrenstvom324 sve dok ne dosegnemo Kutijicu svih Kutijica: zato
to, poput religije tog drugog nastojanja za savrenstvom svjedoi o
321 Ibid., str. 148.

322 Matthew Arnold, Culture and Anarchy, Cambridge 2002 (1869), str. 81.
323 Ibid., str. 67.
324 Ibid., str. 78.
140 Franco Moretti

tome da onaj koji djeluje u ime ljupkosti i svjetlosti, djeluje zato da bi
razum i volja Boja prevladali.325
Magla.
Maglovitost je majka mudrosti, pie Morley sarkastino u
On Compromise (1874);326 pritom vjerojatno nije mislio na Arnolda,
no mogao je: ljepota, ljupkost, svjetlost, savrenstvo, poezija, religija,
razum, volja Boja... to je to? Jesu li Arnoldove ideje toliko nove
da mogu biti izreene samo putem neizravne aproksimacije? Ne;
one uope nisu nove, niti su tip pojma kao to su dijete, gomila
ili crveno u kojih je odreena koliina nedoreenosti uvjet
znaenja.327 Njihova propusnost prije je nain dokazivanja temeljnog
i nepromjenjivog jedinstva kulture. Ono to je lijepo mora isto tako biti
i dobro i sveto i istinito. Poetak gotike obnove, pie Kenneth Clark,
bila je odluka da se iz rasprava u novom Parlamentu izuzmu tehniki
nazivi i da se dopusti da umjesto njih zavladaju jednostavne ljudske
vrijednosti.328 Jednostavne ljudske vrijednosti: ljudi koji su doista
razumjeli i cijenili kulturu, pie Arnold, naporno su radili kako
bi znanje ogolili od svega grubog, surovog, napornog, apstraktnog,
profesionalnog i ekskluzivnog; kako bi ga humanizirali i uinili
djelotvornim izvan klike kultiviranih i uenih.329 To je lakoa,
otmjenost i svestranost onih liberalno obrazovanih o kojoj Newman
govori u Idea of a University;330 to je Ruskinov kriarski pohod protiv
mehanike preciznosti; ili pak Arnoldov poticajan nastup u
razgovoru, kao njihova najkarakteristinija osobina.331 A rezultat
svega toga?
325 Ibid.
326 John Morley, On Compromise, Hesperides 2006, str. 39.
327 Odreeni pojmovi nerjeivo su nedoreeni, pie Michael Dummet; ne
zato to ih ne bismo mogli pojasniti kada bismo htjeli ve zato to bismo,
kada bismo ih pojasnili, unitili njihovu bit. Michael Dummett, Wangs
Paradox, u Rosanna Keefe i Peter Smith, ur., Vagueness: A Reader,
Cambridge, 1966, str. 109.
328 Clark, Gothic Revival, str. 102.
329 Arnold, Culture and Anarchy, str. 79.
330 Newman, Idea of a University, str. 166.
331 Stefan Collini, Introduction u Culture and Anarchy, Cambridge 2002, str.
xi.

Rezultat nam govori da kultura ne smije biti profesija. To je
izvor magle koja proima svaku stranicu Culture and Anarchy: lakoa i
otmjenost diletanta koji lebdi meu istinskim ljudskim vrijednostima
i koji se nikada ne sputa k onim mehanikim definicijama koje
bi bez sumnje ponudio profesionalac. To ne znai da je Arnoldova
maglovitost nepobjediva. Na primjer, kako bismo shvatili to on
podrazumijeva pod kulturom, trebamo samo zaboraviti bljutave
formule po kojima je poznat najbolje od onoga to je smiljeno ili
znano: magla i umjesto toga potraiti konkordancije tog pojma. A
iz opozicije kulture i anarhije materijalizira se druga suprotnost, ona
unutar koje kultura tei k ideji Drave, a anarhija k radnikoj klasi.332 I
tako se magla moe rastjerati, a poruka koju skriva odgonetnuti. No to
ako je magla sama poruka? Dror Wahrman:
Izmeu polova (radikalno) nepodijeljene ukljuivosti i otre

(konzervativne) iskljuivosti stajao je idiom srednje klase.
Sposobnost njegovih zagovornika da hodaju po otrici maa...
utemeljena je na injenici da je u okvirima drutvenog znaenja
jezik srednje klase inherentno maglovit. Malo ga se njegovih
zagovornika potrudilo definirati ili odrediti mu referente.333
Inherentno maglovit. Kategorija srednje klase bila je inherentno

maglovita u odnosu na drutvene strukture, dodaje drugdje, a ta
je nejasnoa esto sluila onima koji su se njome koristili.334 Ova je
neobavezna srodnost izmeu retorike nedoreenosti i pojma koji je
332 Kultura sugerira ideju Drave, pie Arnold u drugome poglavlju: u svojoj
obinosti ne nalazimo temelj za vrstu dravnu mo ali kultura nam
daje naslutiti da takav temelj postoji u onom najboljem u nama (Culture
and Anarchy, str. 99.). U zakljuku pak pie: Tako je u naim oima sam
okvir i izvanjski red Drave, bez obzira na to tko Dravom rukovodi, svet;
a najodluniji neprijatelj anarhije je kultura, zato to nas kultura ui da za
dravu njegujemo velike nade i planove (str. 181.). to se anarhije tie, u
sluajevima u kojima se pojam odnosi na prepoznatljive drutvene pojave,
rije je o grubijanima iz Hyde Parka radnikog porijekla. (str. 89.). Arnold je
posebno bestidan kada priznaje da je raditi po svome bilo zgodno dotle dok
su samo barbari i filistri radili po svome, ali postaje nezgodno i pridonosi
stvaranju anarhije sada kada po svome radi i iri puk (str. 120.)
333 Wahrman, Imagining the Middle Class, str. 55.-56.
334 Ibid., str. 8., 16.
142 Franco Moretti

protjerao graanina iz engleskoga jezika doista savrena. Bilo da je
rije o gotikim tornjevima ili kranskome gospodinu, Tennysonovim
zavisnim reenicama ili Conradovim digresijama, Carlyleovim
kapetanima, moralizirajuim pridjevima koje su svi koristili ili gorljivo
promicanoj ozbiljnosti, taj je semantiki izbor bio in simbolike
kamuflae. Ono to doputa ovim sablastima da preive i na svjetlosti
dana je nedoreenost; magla koja je okonala nepogreivu jasnou
proze, a s njome i velik intelektualni ulog graanske knjievnosti.335
335 W. D. Rubinstein ije je ranije djelo Men of Property i dalje jedna od

temeljnih studija o visokoj klasi viktorijanskog doba u Capitalism, Culture
and Decline in Britain 17501990 tvrdi upravo suprotno: Tijekom 19. su
stoljea, pie on, jezik i proza obrazovanih Engleza oito postali daleko
jasniji, uvjerljiviji i jezgrovitiji, a sve kako bi razvili onu otmjenost i preciznost
koju danas veemo uz najbolju englesku prozu [i uz] onaj precizan, jasno
definiran i dobro opisan nain rada (mode) koji asocira na racionalnost i
modernitet (Capitalism, Culture and Decline in Britain 17501990, London/
New York 1993, str. 87.). Dva izvatka koje Rubinstein koristi jedan iz
Orwellova djela Politics and the English Language, i drugi, pomalo bizarno,
iz Nockove knjige Historic Railway Disasters doista su jasni i uvjerljivi. No
mogu li ta dva primjera doista posluiti kao uzorak za dva stoljea engleske
proze? Orwell se zacijelo s time ne bi sloio pogotovo zato to ba u eseju
koji Rubinstein citira on naglaava da je ono to obiljeava modernu
englesku prozu mjeavina nedoreenosti i iste nesposobnosti. Vidi
Politics and the English Language (1946), u George Orwell, Collected Essays,
Journalism, and Letters, ur. Sonia Orwell i Ian Angus, Harmondsworth 1972,
vol. IV, str. 158.9.

IV
Nacionalne
malformacije:
preobraaj u
poluperiferiji
BALZAC, MACHADO I NOVAC
Glavni junak Propalih iluzija, Lucien de Rubempr, nedugo nakon

dolaska u Pariz daje rukopis svog prvog romana knjiaru Doguereauu
u nadi da e mu se dopasti te da e ga objaviti. Zapanjen nadarenou
mladoga pisca, Doguereau mu odluuje ponuditi tisuu franaka; pri
dolasku na Lucienovu adresu, meutim, mijenja miljenje: Mladi,
koji stanuje ovdje, govori sam sebi, ima skromne zahtjeve ... mogu
mu dati samo osam stotina franaka.336 Potom saznaje od gazdarice
da Lucien ivi na etvrtom katu, u samome potkrovlju: esto franaka.
336 Honor de Balzac, Propale iluzije, Otokar Kerovani, Rijeka 1960; naslov
izvornika: Illusions perdues, 1837; prijevod s francuskog: Dane Smiiklas
Rudolf Maixner. str. 220.
144 Franco Moretti

Pokucavi na vrata, otvara se oajno prazna soba u kojoj se vidi
samo alica mlijeka i hljepi kruha. Ovako je, gospodine, ivio Jean-
Jacques, klie Doguereau; u ovakvim stanovima sja vatra genija i
stvaraju se dobra djela. I tako mu nudi etiristo franaka.
Neto se slino dogaa pola stoljea kasnije u Machadovu
romanu Posmrtni zapisi Brsa Cubasa (1881). Na putu iz Coimbre u
Lisabon, magarac na kojemu Brs jae zbaci ga iz sedla; noga mu
zapinje u stremen, a magarac stane trati to bi zavrilo loe
lom lubanje, unutranje ozljede ili izljev krvi da nije bilo gonia
magaraca koji je uspio zaustaviti ivotinju, iako s tekom mukom, a
bilo je bogme i prilino opasno. U prvi mah Brs mu odluuje dati tri
od pet zlatnika koje ima u novaniku; no dok se odmara, pokuavajui
se pribrati, poinje se pitati da to nije malo previe, moda bi dostajala
dva zlatnika. Nekoliko trenutaka kasnije, I jedan bi bio dovoljan da
skoi kao lud od veselja. Na kraju Brs goniu magaraca daje jedan
srebrni cruzado; a kad nastavlja putovanje i dalje ga neto mui,
jer, Dobro sam mu platio, moda ak i previe. Posegnem rukom u
dep od prsluka ... i napipam nekoliko bakrenih novia: eto, mogao
sam mu to dati umjesto novca u srebru. Napokon, razmilja on, ne
pokazuje li smo prisustvo gonia magaraca da je bio samo sredstvo
u rukama Providnosti te da je u inu spaavanja bilo najmanje
njegove zasluge? Sad sam se ve ljutio, pripovijeda Brs, spoitavao
sam sebi da sam rasipan... I (zato da krijem?) osjeao sam grinju
savjesti.337
Dvije epizode o tome kako platiti neiji rad to je manje
mogue ali s vrlo razliitim razmiljanjem u pozadini. Doguereau
koji je, kao knjievni lik, gotovo personificirani kapital ne
uplie u situaciju svoje osjeaje; on promatra ulicu, zgradu, sobu, i
iz toga izvlai objektivan zakljuak o Lucienovoj trinoj vrijednosti.
Ako netko ivi u potkrovlju na kruhu i mlijeku, cijena mu pada. Za
razliku od toga, Brsovo predomiljanje ne sadri nita objektivno,
ve tek onu podreenost graanske stvarnosti osobnoj samovolji338
337 Machado de Assis, Posmrtni zapisi Brasa Cubasa, Mladinska knjiga Zagreb,
Zagreb 1992; naslov izvornika: Memrias Pstumas de Brs Cubas, 1881;
prijevod s portuglaskog: Josip Tabak. str. 62.-64.
338 Roberto Schwarz, The Poor Old Woman and Her Portraitist, u Misplaced
Ideas, London 1992, str. 94.

koju je Roberto Schwarz izdvojio kao sredinju karakteristiku
Machadovih djela: pobjeda hira339 potpuno liena stalnosti svrhe.340
Hir; capricho; iz talijanskog capra, koza, zbog njena nepredvidiva
kretanja i s infantilnim konotacijama koje pojam nikada nije sasvim
izgubio. U Machadovih vjeno nezrelih junaka malene stvari postaju
prenapuhane, a one vane postaju beznaajne: lik u njegovu romanu
Quincas Borba (1891) odlazi gledati vjeanje iz ista hira, da ubije
vrijeme; Bento, protagonist Dom Casmurra (1899), ljut je na prijatelja
koji mu je pokvario popodnevno sanjarenje time to je umro. Da je
Manduca ekao jo nekoliko sati da umre, nikakav dosadan glas ne
bi bio doao da prekine melodije moje due. Zbog ega je umro tono
pred pola sata? Svaki je sat prikladan za smrt.341
Tamo gdje nita vie nema svoju pravu mjeru cvate
nesrazmjeran (Sianne Ngai) osjeaj ljutnje.342 U trideset i prvom
poglavlju Brsa Cubasa, u Brsovu sobu ulijee crni leptir i slijee
na sliku; u nehajnosti i u nainu kako je stao micati krilima bilo je
neto podrugljivo, i to me razdraivalo.343 Nekoliko minuta kasnije
Brs se nervozno trgnuo; on grabi runik i udara leptira. Kako bi ga
ubio? Ne zapravo iako je, ako runikom udarite leptira, to vjerojatna
posljedica. Brs, meutim, ne misli o posljedicama. Pa ipak, kao to se
moglo i oekivati, leptir preivi, a Brs ima vremena da mu se leptir
smili jer Machadovi likovi uvijek se kaju i prepustiti se toplom
osjeaju opratanja samome sebi. Ali ne; leptir ipak ugiba, nakon ega
slijedi drugi val ljutnje, za kojime pak dolazi drugo opratanje: To me
oneraspoloi, izazove mi u dui neugodno uvstvo. Tako, a tko mu je
kriv to nije barem plav? rekoh u sebi. Ta misao jedna od najdubljih
koja je ikada bila izreena otkad leptiri postoje malko me utjeila i
opravdala u vlastitim oima.344
339 Roberto Schwarz, A Master on the Periphery of Capitalism, Durham, 2001

(1990), str. 33.
340 Roberto Schwarz, Complex, Modern, National, and Negative, u Misplaced
Ideas, str. 89.
341 Machado de Assis, Dom Casmurro, Zora, Zagreb, 1956.; naslov izvornika:
Dom Casmurro, 1899.; prijevod s portugalskog: Ante Cettineo. str. 143.
342 Sianne Ngai, Ugly Feelings, Cambridge, 2005, str. 175.
343 Machado de Assis, Posmrtni zapisi Brasa Cubasa, str. 80.
344 Ibid.
146 Franco Moretti

Crni leptir poglavlje je dugo oko osamsto rijei; poglavlje o
goniu magaraca devetsto; ono o Manducinoj smrti u Dom Casmurru,
sedamsto. To je utjecaj hira na tempo pripovijedanja: lieno je
stalnosti svrhe, da ponovimo Schwarzove rijei. Radnja razbijena
na roj malenih poglavlja u Brsu Cubasu njih stotinu i ezdeset, u
Dom Casmurru sto etrdeset i osam; u romanu Quincas Borba dvjesto i
jedno. Tema se otvara, razvija, preuveliava i naputa u svega stranicu
ili dvije. Na kraju epizode, hir se osvre na ono to se dogodilo i slijee
ramenima: moglo je biti drugaije. Trebalo je biti drugaije. Zato nije
bio plav? Zato umrijeti pola sata prerano? Ovo je frontalni napad
na graanski princip stvarnosti napad koji dosee svoj vrhunac u
Bentovoj udesnoj inaici dvostrukog knjigovodstva: savreno tona
bilanca u kojoj je vjerovnik Bog:
Jo sam odmalena bio navikao traiti od neba njegove usluge,

molitvama koje bih izmolio, ako bi se one ispunile. Izrekoh prve,
druge bijahu odgoene, i u onoj mjeri u kojoj su se nagomilavale
padale su u zaborav. Tako sam stigao do brojeva dvadeset,
trideset, pedeset. Uao sam u stotine, a sada u tisue. ... bio [sam]
preoptereen neispunjenim zavjetima. Posljednji je bio od dvjesta
oenaa i dvjesta zdravomarija, ako ne bi zakiilo na nekom
sutonu na etnji do Svete Tereze. Nije zakiilo, ali ja nisam izmolio
molitava.345
Optereen neispunjenim obeanjima. Kada joj umire sin prvoroenac,

Bentova se majka zarie da e njen idui sin, ako preivi, postati
sveenik. Djeak se raa iv i zdrav; sada je vrijeme da isplati
dug346 ali ona to vie ne eli. Nakon mnogih nonih premiljanja
obiteljski prijatelj nalazi savreno rjeenje: budui da je obeala dati
Bogu jednog sveenika, ona e mu sveenika i priskrbiti ali to nee
biti Bento. Ona moe vrlo lako posvojiti jedno siroe, zarediti ga o
svome troku, objanjava on, te zapaa da je s ekonomskog gledita
stvar bila laka... jedno siroe ne bi trebalo velikih udobnosti.347
U daleko tmurnijoj i grotesknijoj sceni Preza Galdsa, bezduni
345 Machado de Assis, Dom Casmurro, str. 41.

346 Ibid., str. 79.
347 Ibid., str. 161.-162.

lihvar Torquemada, suoen s neminovnom smru svoga sina, grabi
aku kovanica sa stola i tri u no u oajnoj potrazi za prosjacima.
Kasnije, kada mu se pribliava vlastita smrt, on ustro pita obiteljskog
kapelana: to moram uiniti kako bih bio spaen? Objasnite hitro
i jasno kako je to uobiajeno u poslu.348 Slijedi duga borba izmeu
lihvara i ispovjednika koja podsjea na scene samrtnih postelja
srednjovjekovnog kranstva,349 sve dok nas Torquemadin posljednji
dah Konverzija! ne ostavi sve u sumnji: je li mislio na svoju duu
ili na novac koji moe zaraditi na dravnome dugu?
Religijski principi izmijeani s financijskim strategijama.
Pribliavamo se granicama sustava modernoga svijeta, a ovo je
neobino objedinjenje stare metafizike i novih novanih odnosa
simptom onih nacionalnih malformacija koje je stvorio, da
jo jednom citiramo Schwarza, groteskan i katastrofalan mar
kapitala.350 Naravno da e meu priama nastalima u Madridu i u
malom Sicilijanskom gradiu, u Poljskoj ili Rusiji, biti razlike; ali
borbeni suivot kapitalizma i staroga reima, kao i barem privremen
trijumf posljednjega, zajedniki je svim ovim zemljama, zbog ega se
meu njima razvila snana obiteljska slinost. Ovo je poglavlje kronika
graanskih poraza.
KLJUNE RIJEI VII: ROBA
Glavni junak moga idueg romana, pie Verga u predgovoru knjige I

Malavoglia (1881), bit e tipo borghese to je u to vrijeme na Siciliji
bila nova drutvena kategorija. I doista, kada se na poetku romana
Metar Don Gesualdo (1889) glavni junak po prvi puta drui s gradskom
elitom na zabavi na koju je pozvan, stvarno se ini da pripada novoj
vrsti ljudi: zavidni i pakosni, mjesni se plemii skupljaju oko njega
i ispituju ga, hinei zabrinutost, o njegovu prvu veliku zajmu; a on
odgovara, tranquillamente tiho, mirno nisam sklapao oka
348 Benito Prez Galds, Torquemada, New York 1986 (188996), str. 534.
349 Vidi Jacques LeGoff, Your Money or Your Life: Economy and Religion in the
Middle Ages, New York 1990 (1986), passim.
350 Roberto Schwarz, Who Can Tell Me That This Character Is Not Brazil?, u
Misplaced Ideas, str. 103.
148 Franco Moretti

nou.351 Nije sklapao oka: emocija je snana, no jednako je snana i
Gesualdova prisebnost. ini se da svi ostali bezglavo jure, prodirani
sitnim pohlepama i skrivenim seksualnim eljama, ili pak pukom
glau; Gesualdo pak bijae ozbiljan, podnimljen, bez rijei.352 Isto
vidimo nekoliko poglavlja kasnije na godinjoj drabi gradske zemlje:
Tri unce i petnaest!... Prvi!... drugi put!... etiri unce! odvrati
don Gesualdo hladno.353 Uglednici vrite, rade scene, prijete i psuju;
Gesualdo ostaje sjediti, tih i pristojan, i nastavi i dalje mirno da
rauna, podloivi otvorenu lisnicu koja mu je leala na koljenima. A
onda podie glavu i odsijee mirnim glasom....354
Graanin na Siciliji. U zemljama u kojima je razvoj kasnio,
pie Jrgen Kocka, isprekidan je prijelaz iz predindustrijskog u
industrijsko doba, tako da su rani poduzetnici tamo daleko vie
homines novi nego u zemljama u kojima je industrijalizacija nastupila
rano.355 to je istina: Gesualdo je homo novus na nain koji je engleskoj
knjievnosti nezamisliv; jer Dickensov Bounderby tvrdi da to jest, ali
nije, a Craikin Halifax je, iako siromaan, sin gospodina. Problem
je, meutim, u tome to ni jedan novi ovjek ne moe jednostavno biti
nov: stari mu se svijet opire i kvari mu planove na svakome koraku
a u Gesualdovom je sluaju taj pritisak upisan u samome naslovu
romana: Mastro-Don Gesualdo. Mastro [metar] rije je kojom su na
Siciliji u 19. stoljeu zvali obrtnika, ili ak radnika kao to je zidar
to Gesualdo u poetku i jest. Meutim, mastro-don pri emu je
don (to bi se moglo prevesti kao gospodin) poasna titula koja se
upotrebljavala za staru vladajuu klasu. Verga je svome prevoditelju
351 Giovanni Verga, Metar don Gesualdo & novele, Naprijed, Zagreb 1961; naslov
izvornika: Mastro-don Gesualdo, 1889; prijevod s talijanskog: Ivo Frange. str.
42.
352 Verga, Metar don Gesualdo, str. 49.
353 Ibid., str. 117.
354 Ibid. U elji da svome graanskom junaku podari pravi karakter Verga je
nekoliko puta prepravljao roman. U pretposljednoj verziji, na primjer, kada
su ga pitali o njegovim buduim ulaganjima, Gesualdo je pokazao zlovolju
seljaka u ruhu plemia i odgovorio s podsmijehom koji je razotkrio njegove
otre, blistave zube (Mastro-Don Gesualdo, verzija iz 1888., Torino 1993,
str. 503); godinu dana kasnije, u zavrnoj verziji, sve to nestaje, a Gesualdo
odgovara jednostavnim: Svak ini koliko moe... (str. 43.)
355 Jrgen Kocka, Entrepreneurship in a Latecomer Country, u Industrial
Culture and Bourgeois Society, str. 71.

na francuski napisao: Za glavnog biste junaka trebali zadrati
titulu mastro-don, zato to ona saima sarkastian nadimak kojim
zlobna javnost naziva radnika koji se obogatio.356 Operaio arricchito:
sm Verga postavlja radnika kao Gesualdovu bit, dok je njegovo
bogatstvo tek kontingentna osobina; i doista, iako se Gesualdo uzdie
visoko iznad radnika kakav je prvotno bio, kentaurski nadimak
ostaje do samoga kraja. Na trenutke se moe uiniti da e se situacija
promijeniti,357 ali promjena iz mastro u don nikada nije konana,
jer poasna mu se titula porie svaki put kada mu netko posebno
zamjera njegovo bogatstvo, ili, to je posebno okrutno, na samrti. ini
se da nikada nije ni napustio zabavu s kojom pria poinje, gdje mu se
gradski uglednici, kada govore s njime licem u lice, oprezno obraaju s
don Gesualdo, a im mu okrenu lea vraaju se prezrivome mastro-
don.358
Mastro i don: dvije titule ancien rgimea. A to je s izrazom
graanin? Na poetku romana Gesualdo dolazi provjeriti je li posao
na gnjeilu za masline obavljen dobro; budui da pada kia, radnici su
pod krovom i igraju se plojkama. Nakon kie uvreda Lijepo!... To mi
se svia!... Samo se zabavljajte!... Plaa i onako tee!...359 Gesualdo se
pridruuje radnicima i zauzima najopasniju poziciju, onu ispod rvnja
koji treba podii:
Dajte mi polugu! Ja se ne bojim!... Dok mi naklapamo, vrijeme

prolazi! Dan isto prolazi, zar ne?... Kao da sam pokrao svoje
novce! Deder, s onu stranu!... Ne brinite se za mene, ja imam tvrdu
tikvu!... Ho-ruk!... Isuse!... Marijo!... Jo malo!... Pazite! pazite!...
356 Giovanni Verga, Lettere al suo traduttore, ur. F. Chiappelli, Firenze 1954, str.
139.
357 Na zabavi, na primjer, nakon to ga sluga najavi s Metar don Gesualdo,
domaica se odmah uplie: Stoko! Prava si ivotinja! Don Gesualdo Motta,
tako treba kazati, ivotinjo! (str. 30.). Zbog koritenja krsnoga imena, kojim
se obino obraalo radnicima, seljacima i slugama, preobraaj iz mastro-don
Gesualdo u don Gesualdo Motta ini se jo znaajnijim.
358 Pripovjeda isto tako tijekom itavog romana koristi mastro-don
iako Vergino stalno koritenje slobodnog neupravnog stila samu ideju
pripovjedaa kao nekoga iji je glas razliit od onoga likova dovodi u
pitanje.
150 Franco Moretti

Ah, Marijano! sto mu vragova, ubit e me!... Ho-ruk!... Marijo!...
uvaj tijelo!... Ho-ruk!... to radi, ivotinjo, na toj strani?... Ho-
ruk!... tu smo!... Na je!... jo!... s te strane!... Ne bojte se, nee grom
u koprivu... nuda... hajde, hajde!... nuda tjera vuka... jo!... de!...
vuka iz ume!360
U ovoj se udesnoj teksturi zadihanih uzvika Gesualdo koji govori

kao jedan od radnika (tu smo!... Na je!), ili se utjee zajednikom
religijskom (Isuse!... Marijo!), ili poslovinom (nuda tjera vuka iz
ume) supstratu, izmjenjuje s neosporivim, zloudnim gospodarom
(Marijano! sto mu vragova, ubit e me!... to radi, ivotinjo?). Tertium
se ovoga tipo borghese ozbiljan, tih, nepokolebljiv, smiren raspao
na dvije starije kategorije; iracionalan impuls razbio je njegovu tihu
apstrakciju na komadie. Imate toliko novaca a dajete vragu duu!,361
vie njegov poznanik, kanonik Lupi, i on je u pravu; to to Gesualdo
riskira ivot ispod mlinskoga kamena (i kasnije ponovo, u bujici koja
je upravo odnijela most) neobjanjivo je. Ali on u tome nije sam; tu je
jo jedan od radnika-poduzetnika sa polu-periferije, Ilja Artamonov
Maksima Gorkog. Nakon proslave blagdana sa svojim radnicima,
Artamonov im pomae da iskrcaju veliki kotao s barke na obalu;
kotao zapinje u pijesku i, ba kao i Gesualdo, Artamonov ga stane
dizati vlastitim rukama. No Artamonov nema sree kao Gesualdo: od
napora mu puca ila i on umire.362 I tako se moramo pitati: emu ove
scene gotovo mitske brutalnosti, sizifovske borbe protiv sile tee? ak
ni Robinson na svojemu otoku nije uinio nita slino. Zato Gesualdo
riskira vlastiti ivot?
Zato to ga uasava pomisao da bi njegovo bogatstvo moglo
nestati: strah je to koji ga ne naputa ak ni u jednom jedinom doista
mirnom trenutku itava romana, takozvanoj idili Canzirie. Na ovome
malenom imanju nedaleko izvan grada Gesualdu se Srce irilo.
Navirale su mu tolike ugodne uspomene.363 Ugodne? Roman ne govori
360 Ibid., str. 54.

361 Ibid., str. 56.
362 Maksim Gorki, Artamonovi, u Artamonovi; Gradi Okurov, Prosvjeta, Zagreb
1967; naslov izvornika: , 1927; prijevod s ruskog: Iso
Velikanovi. str. 65.-66.

o ugodnome. Dosta je on kamenja prenio na leima prije nego to je
sagradio taj tagalj! nastavlja tekst; I dosta je dana proveo bez kruha:
Uvijek u pokretu, uvijek umoran, uvijek na nogama, ovamo-

onamo, po vjetru, po suncu, po kii; glava oteala od misli, srce
nabreklo od nemira, kosti prebijene od umora; spavao je po dva
sata, kad bi dospio, kako bi dospio, u uglu staje, iza sjenice, na
gumnu, s kamenjem pod leima; pojeo bi komad crna, tvrda
kruha, kako bi se zatekao, na samaru, jaui mazgu, u hladu
masline, du kakva jarka, u movari, obavijen oblakom komaraca.
Bez praznika, bez nedjelje, bez vesela smijeha, svi su od njega
neto htjeli, njegovo vrijeme, njegov rad ili njegov novac ... Nije bilo
u mjestu ovjeka koji mu nije bio neprijatelj ili opasan saveznik
koji ulijeva strah. Morao je uvijek kriti groznicu dobitka, udarac
loe vijesti, sreu zadovoljstva; i imati uvijek zatvoreno lice, budno
oko, ozbiljna usta!364
Umoran, uvijek na nogama, vjetar, kia, teka glava, nemir, prebijen,

strah, tvrdi crni kruh, malarija, komarci, neprijatelji... A emu? Za
la robu. Lawrence je to obino prevodio kao imanje [property], to
je najbolje to se ta rije moe prevesti na engleski.365 Ali roba rije
koja proganja Vergin roman, u kojemu se ponavlja preko stotinu puta
ima emotivno znaenje koje imanje nikada nee imati. Tko e
moi zatititi njegovo imanje kad on umre, razmilja Gesualdo kako
mu se pribliava smrt: Jao, jadno imanje.366 Jadno imanje? Zvui
gotovo groteskno to ne vrijedi za izraz povera roba, jer roba nije
apstraktan pojam; on oznaava zemlju, zgrade, ivotinje, polja, drvee
za siromane, objekte njihove svakodnevice. Roba se moe vidjeti,
opipati, omirisati; ona je tjelesna, esto i iva. Star je to pojam koji
spaja novoga ovjeka i ponosnu plemkinju Rubieru;367 ali roba je starija
364 Ibid., str. 64.-65.

365 Property je rije kojom se la roba prevodi i u novijem prijevodu Giovannija
Cecchettija (Berkeley, 1979).
367 Kada je rije o robi, Rubiera i Gesualdo gotovo su identini: njegovo Ubio
sam se radei... Ubio sam se stjeui imetak... (str. 131.) odjekuje u njezinu:
Nisu se [moji preci] ubijali od posla zato da njihov imetak svri u ovim ili
onim rukama... (str. 28.)
152 Franco Moretti

ak i od sicilijanske latifundije; njen je etimon germanski Raub: plijen
(iz iste rijei dolazi i talijanski rubare, krasti). Sjetiti se jo i Raubtiere
plavih zvijeri Nietscheove Genealogije moda znai uitati previe
u jednu rije, ali u njoj ipak nalazimo tragove onog kapitala s kojeg
kaplje krv i prljavtina Marxove prvobitne akumulacije kapitala.
Robu kroz roman slijedi vitalnost grabeljivca, od Rubiere koja se
pripija uz svoj imetak kao otriga368 do Gesualda koji se oblizuje kao
da ve uiva u dobru zalogaju, pohlepan na imetak.369 Ovo je vie od
stapanja osobe i stvari na koje su Auerbacha podsjetili Balzacovi
velianstveni opisi; roba nije druga koa, kao to je to odjea Madame
Vauquer; to je krv koju Gesualdo vidi kako tee ovom vodom
nakon to se srui most. Roba je ivot; to je onaj viak energije koji je
u ovome ili onome obliku potreban za kapitalistiki uzlet periferije.
Roba je ivot i stoga i smrt. I odatle dolazi iracionalan, preplavljujui
strah od njena gubitka. Razbojnik! Izrod! vie Rubiera, paralizirana
u svom krevetu, svome raskalaenom sinu. Ne! ne dam ja da mi drugi
poderu moj imetak!... Umirui Gesualdo htio je u svom oaju da
njegov imetak ode zajedno s njim,370 disperata come lui. A kada je
Mazzaru, glavnome junaku kratke prie Imanje (La roba), reeno
da je vrijeme da ostavlja svoj imutak i da se pozabavi svojom duom,
izletio je u dvorite kao lud, zateturao i ubijajui tapom svoje patke
i svoje tuke, poeo vikati: O blago moje [Roba mia, roba mia], poi sa
mnom!371
Roba nije apstraktno vlasnitvo, niti je Gesualdo
personificirani kapital koji je graanskog junaka uinio tako teko
zamislivim. Oboje su konkretni i ivi, i zato su i toliko upeatljivi i
ranjivi. Nakon to Gesualdo umre a njegov gentilissimo zet, Vojvoda
od Leyra, stavlja njegovu robu u dep, ini se da se vode staroga reima
zauvijek prelijevaju iznad Vergina tipo borghese.

369 Ibid., str. 194.
370 Ibid., str. 181., 288.
371 Giovanni Verga, Imanje, u Metar don Gesualdo & novele, Naprijed, Zagreb
1961, str. 498.

USTRAJNOST STAROGA REIMA I: LUTKA
Glavnoga junaka Prusova romana Lutka (1890), Stanisawa

Wokulskog, u prvome poglavlju vidimo kroz oi anonimnih posjetitelja
varavskoga restorana. Po tome to predstavljaju nepouzdan hor,
oni nalikuju Verginim uglednicima na zabavi i naglas se pitaju o
neuvenoj novini ovoga ovjeka koji je, imajui u rukama siguran
komad kruha, napustio Poljsku sa svim novcem koji je imao i poao
u turski rat, da stekne imetak: prohtjelo mu se milijuna.372 I milijune
je i zaradio, kao to sm pripovijeda Ignacu Rzeckom, svome plahome
zastupniku i povremenom pripovjedau Lutke, izmeu tanadi, noa
i tifusa.373 Wokulski je, meutim, vie od kapitalistikog pustolova;
kao mladi, dok je radio kao konobar, uspio se upisati na sveuilite,
gdje je studirao poljski i europsku knjievnost; kasnije odlazi u Pariz
gdje se budi njegovo zanimanje za modernu tehnologiju. On nije samo
imuan graanin, ve i obrazovan graanin. No on je i vie od toga:
1863. Wokulski sudjeluje u ustanku protiv ruske okupacije Poljske,
nakon ega biva poslan u Sibir. Sve u svemu, sasvim je mogue da je
Wokulski najzaokrueniji lik graanina uope napisan u beletristici
19. stoljea: financijski je sposoban, obdaren intelektualnom
znatieljom i politiki odvaan. Ali, naravno, i on ima manu: oaranost
mladom groficom Izabelom Lecki. Osjeao je, kako u njegovom
realnom mozgu poinje da nie neto kao praznovjerje,374 komentira
pripovjeda kada Wokulski poinje shvaati svakakve sluajne
dogaaje kao znakove Izabelinih osjeaja prema njemu. U meni se
nalaze dva ovjeka, razmilja Wokulski: jedan je posve razborit, a
drugi luak375 a kako se roman razvija, luak odnosi pobjedu.
On odnosi pobjedu zato to je ludilo endemska bolest europske
poluperiferije na prijelazu stoljea: od Mazzarva pokolja ivotinja
u pripovijetki La roba do ludosti kupovanja Rosalje Bringas u
Galdsovoj La de Bringas (1884) ili ratobornog milosra Guillermine
Pacheco u Fortunata y Jacinta (1887). Torquemada dvaput gubi
372 Boleslaw Prus, Lutka, I svezak, Matica hrvatska, Zagreb 1946; naslov
izvornika: Lalka, 1890; prijevod s poljskog: Julije Benei. str. 6.-8.
373 Ibid., str. 37.
374 Ibid., str. 239.
375 Ibid., str. 388.
154 Franco Moretti

razum, na poetku i na kraju sage; Machadov Quincas Borba ostavlja
oporuku u kojoj zahtijeva da se prema njegovu psu ponaa kao
prema ljudskome biu; napuljska freska Matilde Serao, Il paese
di cuccagna (1890), kaleidoskop je praznovjerja vezanih uz lutriju;
dok u Dostojevskog ima previe neuravnoteenih likova da bi ih se
spominjalo poimence. U poluperiferiji je ludilo endemska bolest
zato to u tim drutvima uhvaenima ni tamo ni ovdje, na koja se
ekonomski valovi to nastaju u kapitalistikim sreditima obruavaju
s neshvatljivim i pretjeranim nasiljem, iracionalno ponaanje postaje
vrsta refleksa refleksa koji reproducira tijek svijeta na razini
pojedinana postojanja. No ak je i tako sluaj Wokulskog jedinstven.
Poslovni ovjek, a zaljubljen! pie Fredric Jameson, saimajui
svoju nevjericu u uskliniku;376 i to zaljubljen u nekoga tko nije vie
od razmaena djeteta. Ona [je] postala neka mistina toka u kojoj se
usredotouju sve njegove uspomene, elje i nade, arite, bez kojega
ivot ne bi imao stila, pa ni smisla,377 razmilja Wokulski u vanome
poglavlju naslovljenom Meditacije; itatelji Lutke mogu samo zuriti u
ove rijei s nevjericom. Isabella, mistina toka? Ta to jest ludilo.
Odgovor jo jednom nalazimo unutar konteksta Europe toga
doba. U vrijeme zbivanja Lutke, pie Kocka, vii srednji sloj drutva
pribliio se aristokraciji putem brakova i drugih oblika mijeanja.378
I Gesualdo i Torquemada prienili su se u stare aristokratske obitelji;
za njih su to odlini poslovni potezi, i to u oba sluaja ostvareni putem
posrednika (u Gesualdu je to Lupi, a u Torquemadi Donoso), kao da se
time htjela naglasiti temeljno drutvena narav njihova enidbenog
izbora. No ako Verga i Galds koriste hipergamiju kako bi pokazali
popustljivost stare elite graanskome bogatstvu, u Prusa ta epizoda,
naprotiv, naglaava krutost prepreka izmeu klasa. Da je zaradio
bogatstvo i zaljubio se u plemkinju u Parizu, razmilja Wokulski,
ne bi se susreo s toliko prepreka;379 u Varavi je, meutim, moda
dovoljno blizu zapadnoj Europi da zamisli njenu aristokratsku
romantiku, ali zapravo je predaleko da je zaista i ostvari. Wokulski je
376 Fredric Jameson, A Businessman in Love, u Franco Moretti, ur., The Novel,
vol. II: Forms and Themes, Princeton, 2006.
377 Prus, Lutka, I svezak, str. 93.
378 Kocka, Industrial Culture and Bourgeois Society, str. 247.
379 Ibid., str. 385.

nalik mutaciji koju odbacuje njen vlastiti eko-sistem; udno stvorenje
koje e na kraju protraiti svoju mo i vlastiti ivot na uzaludnu
borbu s okolinom u koju se ne uklapam... I u tome mu je trenutku po
prvi put sinulo da se ne bi trebao vratiti u Poljsku.380
Ne vratiti se u Poljsku. Time to smo iz dalekih zemalja
donijeli na nain ivota, nae institucije i nae vienje svijeta, pie
Srgio Buarque o jo jednom modernitetu periferije, postali smo
prognanici u vlastitoj zemlji.381 Sve to znam ne potjee odavde,
ponavlja Wokulski.382 Odahnuo je tek u Sibiru, itamo na poetku
knjige:383 u stvarnome progonstvu. im se vraa u Poljsku odlazi u
rat. Ubrzo nakon rata odlazi u Pariz; a potom, nakon kratka vremena
provedena u Varavi, sasvim nestaje (prema glasinama koje krue,
on je u Moskvi, Odesi, Indiji, Kini, Japanu, Americi...). Prognanik u
vlastitoj zemlji. Jo se jednom potajno vraa, posljednji put, kako bi se
raznio ispod Izabeline ladanjske vile. Umro je zatrpan ruevinama
feudalizma, lakonski komentira njegov prijatelj.384
Graanin kao prognanik. I zaista, kada Wokulski odluuje
prodati posao do posljednjeg novia, prodaje ga arhetipskim
prognanicima: idovima jedinima koji su isto tako prezren[i] i tako
povrijeen[i], kao i ti...,385 kako to predstavlja njegov prijatelj Szuman, i
sm idov. Wokulski je toga svjestan: U cijeloj zemlji nije bilo nikoga,
tko bi mogao dalje razvijati njegove ideje, nikoga, osim idova.386 Kada
uzmemo u obzir ulogu koju su idovi igrali u novanom gospodarstvu
Istone Europe, ova epizoda svjedoi o Prusovoj povijesnoj tonosti.387
380 Ibid., str. 386.

381 Buarqueov Razes do Brasil citira Roberto Schwarz u Misplaced Ideas:
Literature and Society in Late Nineteenth-Century Brazil (1973), sada u
njegovom djelu Misplaced Ideas, str. 20.
382 Boleslaw Prus, Lutka, II svezak, Matica hrvatska, Zagreb 1946; naslov
izvornika: Lalka, 1890; prijevod s poljskog: Julije Benei. str. 69.
383 Prus, Lutka, I dio, str. 92.
384 Prus, Lutka, II dio, str. 427.
385 Ibid., str 343.
386 Ibid., str 353.
387 Krajem stoljea, pie Kocka, na podruju Poljske, eke i Slovake,
Maarske i Rusije vlasnici su kapitala, poduzetnici i rukovoditelji, veinom
bili strane nacionalnosti: esto Nijemci i neasimilirani idovi. Jrgen
Kocka, The European Pattern and the German Case, u Kocka i Mitchell,
156 Franco Moretti

No to nije sve. Nitko osim idova, doista. No citat se nastavlja: ...
osim idova koji su istupali sa svojom arogancijom, lukavou,
bezobzirnou svoje kaste....388 Zbog toga je, zakljuuje Wokulski,
osjetio toliku odvratnost prema trgovini, zajednicama i svakom
dobitku, da se sam sebi zaudio.389 itav se ivot Wokulskog vrtio oko
trgovine, trgovanja i zarade; a sada se pretvaraju u uas, zato to mu
Szlangbaum i drugi idovi ba kao i kvekerski vlasnik predionice
Fletcher u Halifaxu ili openito drugi industrijalci prve generacije
u engleskome romanu bez ublaavanja pokazuju to su zapravo
trgovina, trgovanje i zarada. Zato to mu, drugim rijeima, razotkrivaju
istinu o graaninu. Ili, preciznije: istinu kako je vidi Izabela Lecki. U
konanome inu predaje starome reimu, Wokulski vidi Szlangbauma
tono onako kako ga vidi Izabela. Njegov je antisemitizam zapravo
graanin koji se okree protiv samoga sebe.
Zapoeo sam ovo poglavlje portretom Wokulskog kao znaajnog
lika graanina u knjievnosti; zavravam ga s jo jednom studijom
o proturjeju sa samim sobom, proturjeju jednako razornome kao
to je i Vergin spoj titula mastro i don. Stari svijet u ivote ovih novih
ljudi donosi nesklad, a njihove smrti ini okrutnima: Gesualdo, kojega
njegovi podrugljivi podinjeni dre zarobljenog u vojvodskoj palai;
Wokulski, zatrpan ruevinama feudalizma. U iduem emo se
odjeljku susresti s drugim varijacijama na istu temu.
ustrajnost STAROGA REIMA II: TORQUEMADA
Meu napuenim freskama panjolske 19. stoljea Preza Galdsa,

tetralogija Torquemada (188996) istie se svojim nepokolebljivim
fokusom na sredinji lik: lihvara i sirotinjskog veleposjednika
Torquemadu, kojega pratimo od njegovih mutnih transakcija u
plebejskome Madridu do financijskog trijumfa i veza s plemstvom
koje mu omoguuju da ostvari blisku suradnju sa samom dravom.
No kako se on uspinje, tako osjeaj otuenosti raste. Torquemada je,
naime, bio obeao svome prijatelju Doa Lupi (jo jednome lihvaru),
ur., Bourgeois Society in Nineteenth-Century Europe, str. 21.

388 Prus, Lutka, II dio, str. 353.
389 Ibid.

koji je tada bio na samrti, da e se oeniti jednom od sestara iz
osiromaene plemike obitelji Aguila; no umjesto toga on zavrava
pod izmom svoje ogorice Cruz, koja ga s vremenom prisiljava da
se oeni markizom koja posjeduje ne samo palau, ve i galeriju
slika. Ustrajnost staroga reima: energian samostvoreni ovjek
koji se pribliava staroj vladajuoj klasi umjesto da ospori njezino
prvenstvo.390 Osim toga, to pribliavanje nije otmjena simbioza o
kojoj govore James, Schnitzler ili Proust; onako kako Gesualdove
ispucale ruke odaju zidara koji se skriva iza titule don, tako drevna
plebejska glad nagoni Torquemadu da prodre tek nekoliko sati
prije vjenanja tanjur sirova luka koji se slabo slagao s otmjenim
rijeima aristokratskog dogaaja.391 Na kraju romana jo jedan obrok
njegov posljednji pokuaj da se vrati svojim korijenima: dajte mi
tanjur variva od graha, tako mi svega, jer vrijeme je da ovjek bude
od naroda, da se vrati narodu, prirodi, da tako kaem!392 dovodi do
tekog proljeva i beskonane agonije.
Ali Torquemada nije tek puka tjelesna prisutnost. Vi ste
olienje pretjerivanja, govori on Cruz dok ona otvara ampanjac za
markizu; a budui da se ja hvalim injenicom da sam olienje zlatne
sredine, ja sve stavljam na svoje pravo mjesto i od ovog povijesnog
trenutka poriem vae argumente.393 Torquemadu nezaboravnim ini
njegov jezik, daleko vie nego njegovo tijelo. To je neobino zato to su
likovi upleteni u mutne poslove - Gobseck, Merdle, Bulstrode, Werle...
obino toliko utljivi da to granii s tajnovitou. Torquemada nije
tome ni slian:
Ja perem ruke: ja se hvalim time to se pokoravam onima

koji vladaju i to ne krim zakone. Ja jednako potujem i Grke
i Trojance i ne prepirem se oko obola. Zato to sam praktian
ovjek, ja uzmiem od sistematinog protivljenja oporbe i ne
bavim se makijavelizmima, kakvi god oni bili. Ja sam zagonetno
svojeglav...394
390 Mayer, The Persistence of the Old Regime, str. 208.

391 Prez Galds, Torquemada, str. 352.
392 Ibid., str. 515.
393 Ibid., str. 226. U ovome su navodu sve rijei istaknute kurzivom istaknute i u
izvorniku.
394 Ibid., str. 385.
158 Franco Moretti

Nespretna zadiranja u klasike (Grke i Trojance, makijavelizmi);
mrtve metafore (ja perem ruke, ja se hvalim); dosadni truizmi (od
ovog povijesnog trenutka). Novac je Don Franciscu omoguio da ga
se u drutvu uje zbog ega sada on govori napadnim glasom395 i,
kao i njegov predak Monsieur Jourdain, eli raisonner des choses
parmi les honntes gens. I tako on neizbjeno postaje predmet poruge.
Poruga je oruje koje se esto koristi u sukobu izmeu klasa, iznimno
djelotvorno u tome da bogatim graanima pokae gdje im je mjesto.396
U Torquemadinu sluaju poruga se usredotouje na vrlo specifian
jezini tik:
Moja namjera, pazite! bila je da vam dam upozorenje... Ja sam

obazriv ovjek i umijem razluivati. Vjerujte mi, pogodilo me kada
sam postao svjestan, nakon to sam otiao, svoje pogreke, svojeg
zaprepatenja.
Don Francisco odgovara u isprekidanim, uurbanim reenicama,

ne rekavi pritom nita konkretno, ve tek toliko da je njegovao
uvjerenje da... i da se oitovao Seor Donosu potaknut suuti...
ne, potaknut najplemenitijim porivom (dosad smo ve suvie
plemeniti za rijei); da je njegova elja da gospoicama Aquila
bude prihvatljiv premaila svako promiljanje...
Moram vam oitovati nekoliko loe sroenih oitovanja koja e,

iako stilski bijedna i u knjievnom smislu gruba, biti iskren izraaj
zahvalna srca... Obratimo vie panje djelima nego rijeima;
radimo, radimo puno i govorimo malo. Radimo uvijek, u skladu
s naim potrebama i vrijednom pratnjom svih elemenata koji
nas prate. I tako, oitovavi se ovako, to se, vjerujem, od moje
prisutnosti na ovome otmjenome mjestu i zahtijevalo, davi sve ove
izjave...397
395 Ibid., str. 9.

396 Francesco Fiorentino, Il ridicolo nel teatro di Molire, Torino 1997, str. 67., 80.-
81.
397 Prez Galds, Torquemada, str. 96., 131.-132., 380., 383.-384.

Namjera, upozorenje, razluivanje, zaprepatenje, oporba, uvjerenje,
oitovanje, promiljanje, izraaj, izjava... Torquemada je, kao i leptir
plamenom, hipnotiziran poimenienjem: onom vrstom rijei koja
djela i procese koje inae izraavaju glagoli pretvara u imenice
koje predstavljaju apstraktne objekte [i] poopene procese.398 Zbog
ove je semantike osobitosti poimenienje esto u znanstvenoj prozi
gdje su apstraktni objekti i poopeni procesi vani i, suprotno
tome, vrlo rijetko u govornome jeziku koji se obino fokusira na ono
konkretno i jedinstveno. No ako je tome tako, zato Torquemada koristi
poimeniene rijei im otvori usta?
to je tono bio graanin u Francuskoj u 17. stoljeu?
pita se Erich Auerbach. Kada je rije o mjestu koje zauzima u
drutvu, graanin, naravno, moe biti mnogo toga lijenik, trgovac,
odvjetnik, prodava, asnik itd. No to god da jest, najvea simbolina
vrijednost toga doba - honntet: ideal univerzalnosti kojemu je
gornji sloj graanstva stao teiti prisilila ga je da zanemari
vlastitu ekonomsku egzistenciju, jer samo je onaj koji je oien
od svih svojstvenih osobina moe zavrijediti.399 Dvjesto godina
kasnije Torquemadina poimenienja odgovaraju na slian drutveni
imperativ: Torquemada pokuava iz svog jezika izbrisati paklenog
blagajnika400 uzdiui sve to moe na razinu bestjelesne apstrakcije.
Pokuava, i naravno, ne uspijeva. To je ona istroenost protagonizma
koju je Fredric Jameson zamijetio u ciklusu o Torquemadi: isti
ovjek koji je usprkos tome to je tehniki sporedan lik bio tajni
protagonist drugih Galdsovih romana, postaje ploan sporedni
lik u knjigama u kojima je naslovni protagonist.401 Neobian je to
obrat, istina. to se pak drugih formalnih paradoksa s kojima smo se
susreli tie, Torquemadina istroenost nije samo pitanje forme, ve
je posljedica objektivne dijalektike lihvara u modernome drutvu: on je
energian i pronicav dokle god ivi u sjeni kao nametniki i zlokobni
dvojnik modernog bankarstva tehniki sporedan lik. No onoga
trenutka kad biva prisiljen pokazati svoje lice javnosti, pakleni se
398 Douglas Biber, Susan Conrad i Randi Reppen, Corpus Linguistics:

Investigating Language Structure and Use, Cambridge 1998, od str. 61. dalje.
399 Erich Auerbach, La cour et la ville (1951), u Scenes from the Drama of
European Literature, Minneapolis, 1984, str. 152., 172., 168., 165.
400 Prez Galds, Torquemada, str. 3.
401 Fredric Jameson, The Antinomies of Realism, London, 2013.
160 Franco Moretti

blagajnik pretvara u izgubljeno klepetalo. To je va tajni junak, ini se
da Galds poruuje panjolskoj buroaziji i to je njegova praznina,
koja se otkriva kada pokuava govoriti jezikom univerzalnosti. U
Torquemadinim je premiljanjima i zaprepatenosti s porugom
zakopana hegemonijska ambicija itave jedne klase.

PA TO JE OBINA MATEMATIKA!
Kada bismo traili lik koji utjelovljuje besprijekornu graansku narav,

izvrstan bi primjer bio mladi rukovoditelj Stolz to na njemakome
znai ponos iz jednoga od velikih ruskih romana 19. stoljea. Iako
neprestano u kretanju, u savreno djelotvorna Stolza nema izlinih
kretnji. Kada ga njegov prijatelj iz djetinjstva, izluen njegovom
aktivnou, prekida s krotkom primjedbom: Jednom e i prestati
da radi, Stolz odgovara jednostavno: Nikad neu prestati. Zato?
(A kasnije dodaje rijeima vrijednima Fausta: Ah, da je poivjeti
kojih dvjesta, trista godina! Koliki bi se poslovi mogli posvravati!)
Po ocu Nijemac zbog ega se njegova ruska majka plemkinja boji
da e postati Brger Stolz je iva poveznica s dinamikom zapadne
Europe, s ijim kompanijama neprestano trguje. Na pola romana on
putuje u Pariz, prethodno natjeravi svog prijatelja da mu obea kako
e mu se uskoro pridruiti, a sve ne bi li zajedno zapoeli novi ivot. Za
graanina Istone Europe to je dobar ivot: Stolz je aktivan, smiren,
inteligentan; kupuje prelijepo imanje, eni se enom koju voli, sretan
je... Od autora romana dobiva sve to je mogao poeljeti osim onog
najvanijeg: on nije protagonist romana.402
On nije protagonist jer je Gonarov opinjen divovskim,
udesnim Oblomovom. Pa ipak, to to Stolzova tipina graanska
narav tako jasno nije tema romana govori o veem problemu. Ruska
knjievnost nije ravnoduna prema novoj moi novca; u Zloinu i
kazni imati novca je u Petrogradu (barem) jednako vano kao i u
Dickensovu Londonu ili Zolinu Parizu. U ovom je sluaju, meutim, to
tono na vrlo specifian nain: bilo da je rije o pohlepi stare lihvarice
Aljone Ivanovne, nemilosrdne bujice rijei koju student izgovara
402 Ivan Aleksandrovi Gonarov, Oblomov, Naprijed, Zagreb 1960; naslov

izvornika: , 1857; prijevod s ruskog: Iso Velikanovi. str. 170., 191.,
411., 163., 218., 515.

o njenu umorstvu, pijanome prosjaenju Marmeladova, Sonjinoj
preutnoj prostituciji, njenom odrazu u Dunjinim zarukama (prodat
e se radi dragog, oboavanog ovjeka ... prodat e se radi brata, radi
majke. Sve e prodati!) ili predava svjetske povijesti koji krivotvori
listie za lutriju403 u ovim primjerima, i mnogim drugima, sve to
novac moe uiniti je stvoriti hiperbolino izoblienje modernog
ekonomskog ponaanja. Na zapadu novac tei pojednostaviti stvari;
ovdje ih usloava. Novca je premalo a ivot je preskup. Umjesto niskih
i stabilnih kamatnih stopa zapadne Europe, ono to nalazimo u
Dostojevskog, iz stranice u stranicu, Aljonin je apat Raskoljnikovu:
Izvolite, dragoviu: kako je deset kopjejaka mjeseno na rubalj, za
rubalj i pol vam doe petnaest kopjejaka, za mjesec dana unaprijed,
molim lijepo.404
Deset posto na mjesec. Pod tako nepodnoljivim pritiskom
nacionalne malformacije postaju neizbjene. Uzmimo utilitarizam.
1825. godine anonimni je autor lanka u Westminster Review izjavio, u
trijeznoj i svrhovitoj tuzi, kako bi mu bilo neizmjerno drago kada bi
mu se objasnilo kako univerzalno bavljenje knjievnou i pjesnitvom,
pjesnitvom i knjievnou doprinosi tkanju pamuka.405 Filistejski je
to ultimatum koji narataj kasnije nalazi svoj gotovo doslovan odjek
u Turgenjevljevu romanu Oevi i djeca (1862), kada Bazarov izjavljuje,
olako i sa svojstvenom bezobzirnou: dobar kemiar korisniji je
dvadeset puta od svakog pjesnika.406 Koristan. Ali za Bazarova to
vie nije konkretna, praktina kljuna rije kakva je u Robinsonu i u
viktorijanaca: to je sila promjene ili ak unitenja. Mi djelujemo u
ime onoga to drimo da je korisno, dodaje on u kasnijoj sceni kako bi
objasnio logiku nihilizma: U dananje je vrijeme najkorisnije negirati
pa zato negiramo.407
403 Fjodor Mihajlovi Dostojevski, Zloin i kazna, kolska knjiga, Zagreb 2003;
naslov izvornika: , 1866; prijevod s ruskog:
Zlatko Crnkovi. str. 93., 94.-95., 25.-40., 33., 66., 205.
404 Dostojevski, Zloin i kazna, str. 20.-21.
405 Present System of Education, Westminster Review, JulyOctober 1825, str.
166.
406 Ivan Sergejevi Turgenjev, Oevi i djeca, Europapress holding, Zagreb; New
media, Milano 2010; naslov izvornika: , 1862; prijevod s ruskog:
Zlatko Crnkovi. str. 29.
407 Turgenjev, Oevi i djeca, str. 54.
162 Franco Moretti

Korisnost kao temelj nihilizma. Westminster Review bio bi
zaprepaten. A Bazarov je bio tek poetak:
... pazi: na jednoj strani glupa, blesava, beznaajna, pakosna,

bolesna babetina koja nikom nije potrebna nego, naprotiv, svima
nanosi tetu ... Na drugoj strani mlade, svjee snage to uludo
propadaju bez potpore, i to na tisue njih, na sve strane! ... Za jedan
ivot, tisue ivota spasenih od gnjilea i raspadanja. Jedna smrt u
zamjenu za stotinu ivota pa to je obina matematika!408
Pa to je obina matematika! Benthamov izraun sree koji

vodi umorstvu. Povucite samo konzekvencije iz onoga to ste
pripovijedali, komentira Raskoljnikov nakon to je tupavi zapadnjak
Luin iznio svoj hvalospjev napretku vie, da tako kaem, kritike,
vie poslovnosti pa e proizii da se smiju klati ljudi.409 Od kritike
i uinkovitosti do ubijanja ljudi. Pogreno postavljene ideje: na Rusiju
Fjodora Mihajlovia Dostojevskog Schwarzova je odlina metafora
o neskladu izmeu zapadnoga modela i brazilske stvarnosti jo
primjenjivija nego na original. U Machada raskol izmeu dvoga ostaje
uglavnom bezopasan: mnogo rjeite neodgovornosti, ali malo ozbiljnih
posljedica. U Rusiji, meutim, radikalna, proleterizirana inteligencija
zapadne modele shvaa suvie ozbiljno i doista ih dovodi do njihova
konana zakljuka:
Roman Jakobson tvrdi da je ruska rije za svakodnevicu byt

kulturno neprevodiva na zapadne jezike; prema Jakobsonu, samo
su se Rusi od europskih nacija kadri boriti s tvravamabyta i
opojmiti radikalnu drugost svakodnevice.410
Svakodnevica. Za Auerbacha to je bio vrst, neupitan temelj realizma

19. stoljea. Ovdje je to tvrava koju valja osvojiti. Dostojevski je voleo
re naglo [vdrug], pie Viktor klovski; re o iskidanosti ivota. O
408 Dostojevski, Zloin i kazna, str. 94.-95.

409 Ibid., str. 206., 201., 206.
410 Svetlana Boym, Mitologija svakodnevnoga ivota u Rusiji, u Kolo, br. 3.,
2006; link: http://haw.nsk.hr/arhiva/vol3/36/21193/www.matica.hr/kolo/
kolo2006_3.nsf/AllWebDocs/boym.html

njegovim nepravilnim stepenicima.411 Poetika Dostojevskog zahtijeva
stvaranje iznimnih situacija kako bi se izazvale i ispitale filozofske
ideje, dodaje Bahtin: trenuci krize, preokreti i katastrofe [u kojima] se
vie nita ne moe oekivati, gdje je, ako sudimo prema normalnome
tijeku ivota, sve neprikladno, neskladno i nedozvoljeno.412 Odbojnost
je to prema kompromisu toliko tipina za likove Dostojevskog;413
nedostatak neutralnog podruja u ruskoj kulturi koji su otkrili
Lotman i Uspenski u svojoj studiji o dualistikim kulturnim
modelima;414 ekstremne oscilacije o kojima govori dio Mimeze koji se
bavi ruskim romanom.415 Najradikalnija je to od svih nacionalnih
malformacija s kojom smo se dosad na ovim stranicama susreli:
jezovita radikalizacija zapadnjake ideje koja oslobaa njihov kreativni
potencijal. To je Bazarovljeva njemaka znanost koja nihilizam ini
toliko osupnjujue nemilosrdnim; to je engleska aritmetika koja stvara
najzagonetnije znaajan zloin u modernoj knjievnosti. Nalik je to
ekstremnome eksperimentu koji se odvija pred naim oima, u kojemu
411 Viktor klovski, Energija zablude: strani esej, Prosveta, Beograd 1985; naslov
izvornika: ; prijevod s ruskog: aneta uki. str. 281.
412 Mikhail Bakhtin, Problems of Dostoevskys Poetics, Minneapolis, MN, 1984
(192963), str. 114., 149., 146.
413 O da si studen ili vru!, govori sveta luda Tihon u Bjesovima, citirajui
Apokalipsu Svetog Ivana: Tako, budui mlak, i nijesi ni studen ni vru,
izbljuvat u te iz usta Svojijeh. Fjodor Mihajlovi Dostojevski, Bjesovi, u
Bjesovi II; Iz Pieva dnevnika, Znanje, Zagreb, 1978.; naslov izvornika:
, 1872.; prijevod s ruskog: Zlatko Crnkovi. str. 14.
414 Na katolikom kranskom Zapadu, piu oni, ivot poslije smrti podijeljen
je na tri podruja: raj, istilite i pakao. Slino tome, smatra se da se ivot na
zemlji odvija kroz tri tipa ponaanja: greno, sveto i neutralno... irok pojas
neutralnog ponaanja i ... neutralne drutvene institucije... Ova neutralna
sfera postaje strukturalna priuva iz koje se razvijaju sistemi sutranjice.
Rusko je kranstvo, nastavljaju Lotman i Uspenski, dotle obiljeeno
izrazitim dualizmom koji ne ostavlja prostora za neutralno podruje i iz
ega neizbjeno slijedi da ponaanje u ovome ivotu moe bili ili greno ili
sveto. Jurij M. Lotman i Boris A. Uspenski, The Role of Dual Models in the
Dynamics of Russian Culture (Up to the End of the Eighteenth Century), u
Ann Shukman, ur., The Semiotics of Russian Culture, Ann Arbor, 1984, str. 4.
415 Jaki ivotni, moralni ili duhovni potres odmah ih uzbuni u dubinama
instinkta, pa iz jednakomjernog i mirnog, ponekad gotovo vegetativnog
ivota, zapadaju u najstranije ekscese, na praktinom i na duhovnom planu.
I izboj klatna njihova bia, postupaka, misli i osjeaja ini se mnogo veim
nego u ostatku Europe. Auerbach, Mimeza, str. 498.
164 Franco Moretti

se graanske vrijednosti izvlae to je vie mogue iz njihova izvorna
konteksta kako bi se uhvatila ta jedinstvena mjeavina velianstvenosti
i katastrofe. U godinama koje slijede, Ibsenov je realistiki ciklus
sproveo upravo suprotan eksperiment i doao do istih zakljuaka.

V
Ibsen i duh
kapitalizma
SIVA ZONA
Prije svega, drutveni univerzum Ibsenova ciklusa: brodograditelji,

industrijalci, ulagai, trgovci, bankari, graevinski poduzetnici,
rukovodioci, suci, upravitelji, odvjetnici, lijenici, ravnatelji, profesori,
inenjeri, sveenici, novinari, fotografi, dizajneri, raunovoe,
inovnici, tampari... Ni jedan se drugi pisac nije toliko predano
usredotoio na svijet buroazije kao Ibsen. Mann ali u Manna postoji
stalna dijalektika graanina i umjetnika (Thomas i Hanno, Lbeck i
Krger, Zeitblom i Leverkhn), to u Ibsena nije sluaj. Jedan jedini
veliki umjetnik kojega nalazimo u Ibsena kipar Rubek u Kad se
mi mrtvi probudimo (1899), koji mora neprestano stvarati, sve dok ne
umre i koji voli biti gospodar svog materijala graanin je kao i svi
ostali Ibsenovi likovi.416
Drutveni povjesniari ponekad sumnjaju u to da bankar i
fotograf, ili brodograditelj i sveenik, pripadaju istoj drutvenoj klasi.
416 Henrik Ibsen, Kad se mi mrtvi probudimo, Adami, Drutvo hrvatskih

knjievnika, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka 2001; naslov izvornika: Nr vi
dde vaagner, 1899; prijevod s norvekog: Ivo Slavni. str. 52., 26.
166 Franco Moretti

U Ibsena je tako; ili, oni ako nita drugo dijele isti prostor i govore istim
jezikom. Ovdje ne postoji kamuflaa srednje klase kakvu nalazimo
u Engleskoj; ova klasa ne nalazi se u sredini drutva; nad njom se
ne nadvijaju oni vieg drutvenog statusa, niti je ona nevina i bez
utjecaja na tijek svijeta; ovo je vladajua klasa, a svijet je takav kakav
jest jer su ga oni takvim uinili. Upravo je zato Ibsen epilog ove knjige:
njegove su drame, da upotrijebimo jednu od njegovih metafora, veliko
podmirivanje rauna graanskoga stoljea. On je jedini pisac koji
gleda buroaziji u oi i pita ju: I? to si ti donijela svijetu?
Ovome u se pitanju, naravno, vratiti. Zasad mi dopustite
da kaem koliko je neobino imati pred sobom tako iroku fresku
buroazije a da pritom, ako se izuzme nekoliko kunih slugu, na njoj
nema radnika. Stupovi drutva (1877), prva drama ciklusa, jedini je
izuzetak ovome pravilu; ona zapoinje sukobom izmeu voe sindikata
i upravitelja brodogradilita oko vanosti sigurnosti naspram zarade;
usprkos tome to ta tema nikada nije u sreditu radnje, ona se ipak
protee kroz itavo djelo i odluujua je za kraj drame. Poslije toga,
meutim, sukob izmeu kapitala i rada nestaje iz Ibsenova svijeta
iako u njemu zapravo nita ne nestaje: Sablasti (1881) su savren
Ibsenov naslov zato to mnogi njegovi likovi jesu sablasti: sporedan
lik iz jedne drame vraa se kao glavni junak u drugoj, ili obratno; na
kraju jedne drame ena naputa svoj dom, a u drugoj ostaje do samoga
kraja... Kao da Ibsen sprovodi pokus koji traje dvadeset godina: tu
i tamo promijeni varijablu da vidi to e se promijeniti u sistemu.
U pokusu, meutim, nema radnika usprkos tome to u to vrijeme
sindikati, socijalistike stranke i anarhizam mijenjaju lice europske
politike.
Nema radnika zato to je sukob koji je Ibsenu zanimljiv unutar
same buroazije kao klase. etiri djela to jasno potvruju: Stupovi
drutva; Divlja patka (1884); Graditelj Solness (1882) i John Gabriel
Borkman (1896). etiri drame kojima prethode slini dogaaji, u kojima
se dva poslovna partnera i/ili prijatelja uputaju u oajniki sukob,
koji pak dovodi do financijske propasti i tjelesnog osakaenja jednoga
od njih. Ovdje je konkurencija unutar buroazije borba na ivot i smrt,
tako da lako postaje nemilosrdna. Meutim to je iznimno vano
usprkos tome to je nemilosrdna, nepravedna, dvosmislena i mutna,
iznimno je vano da je ta borba zapravo rijetko nezakonita. Ponekad i

jest, kao to je to sluaj s krivotvorinama u Nori ili Kui lutaka (1879)
ili zagaenjem vode u Neprijatelju naroda (1882), ili pak s nekim
Borkmanovim financijskim potezima. Ali Ibsenova se zlodjela u
pravilu odvijaju u neuhvatljivoj sivoj zoni ija narav nikada nije sasvim
jasna.
Budui da je ova siva zona sjajan Ibsenov uvid u graanski
ivot, dopustite mi da iznesem nekoliko primjera. U Stupovima drutva
prouje se da je poinjena kraa u Bernickovoj tvrtki; Bernick zna
da su glasine lane, ali isto tako zna da e ga spasiti od bankrota, te
im stoga, iako e time unititi prijateljevu reputaciju, doputa da se
ire; kasnije koristi svoj politiki utjecaj kako bi, jedva unutar zakona,
zatitio svoja ulaganja koja su isto tako jedva unutar zakona. U
Sablastima sveenik Manders uvjerava gospou Alving da ne osigura
sirotite kako ljudi ne bi pomislili da ni vi ni ja nemamo pravog
povjerenja u viu volju.417 No, budui da je boja providnost takva
kakva jest, sirotite izgara vjerojatno, iako ne i sigurno, zbog palea
i sve biva izgubljeno. Mogue je da je Werle postavio zamku za svog
partnera u dogaajima koji prethode radnji Divlje patke; govori se o
neistom poslu izmeu Solnessa i njegova partnera koji je sklopljen
prije poetka radnje Graditelja Solnessa; kako je tu i dimnjak koji
bi trebalo popraviti, kua izgara u poaru ali, kae strunjak iz
osiguravajueg drutva, poar je izbio iz drugih razloga...
Eto, takva je siva zona: nepovjerljivost, nevjera, kleveta, nemar,
poluistine... Koliko znam, ne postoji opi izraz za ovakve radnje to
me, budui da sam se oslanjao na kljune rijei kao indicije graanskih
vrijednosti, isprva razoaralo. No u sivoj zoni imamo stvar bez rijei.
I doista, imamo stvar; jedan od naina na koji se kapital razvija je
irenje u druge sfere ivota ili ak stvaranje novih sfera, kao to je
to u paralelnome svijetu financija u kojima su zakoni neizbjeno
nesavreni a ponaanje lako moe postati dvojbeno. Dvojbeno: ne
nezakonito, ali ne ni sasvim ispravno. Sjetimo se samo kakva je bila
situacija prije nekoliko godina (ili danas, kad smo kod toga): jesu li
apsurdni omjeri rizika i dobitka u svijetu bankarstva nezakoniti? Ne.
Jesu li u bilo kojem smislu rijei ispravni? Isto tako ne. Sjetimo se
417 Henrik Ibsen: Sablasti, u Drame I, Veselin Maslea, Sarajevo 1986; naslov
izvornika: Gengangere, 1881; prijevod s norvekog: Zeina Mehmedbai. str.
188.
168 Franco Moretti

Enrona: u mjesecima koji su prethodili bankrotu, Kenneth Lay prodao
je dionice po strahovito previsokoj cijeni, kao to je to i sam dobro
znao; u krivinoj parnici vlada nije podigla optunicu; u graanskoj
parnici jest, zato to je tamo standard dokaza nii.418 Isti in jest i nije
dospio na sud: u svojoj igri svjetlosti i sjene ovo je gotovo barok ali
isto je tako i savren primjer toga kako i sam zakon priznaje postojanje
sive zone. ovjek uini neto zato to norma to izriito ne brani; ali
on i dalje osjea da neto nije u redu, a strah od toga da e biti pozvan
na odgovornost navodi ga na beskrajna zatakavanja. Sivo na sivom:
sumnjiv in zamaskiran dvojbenostima. Prvotno kazneno ponaanje
moe biti poneto neodredivo, rekao je tuitelj prije nekoliko godina,
ali opstruirajue ponaanje je jasno.419 O prvome se potezu moda
nikada nee moi donijeti odluujui zakljuak; ali ono to slijedi ono
to Ibsen naziva laju to je jasno.
Prvotni potez moe biti dvosmislen. Tako u sivoj zoni sve
poinje: neplanirana prilika ukazuje se sama od sebe: sluajan poar;
partner iznenada izbaen iz slike; anonimna glasina; izgubljeni
dokumenti suparnika nenadano naeni na krivome mjestu u krivo
vrijeme. Sluajnosti. Ali sluajnosti se dogaaju toliko esto i imaju
tako dugorone posljedice da postaju skriveni temelji postojanja. I
koliko god neponovljiv prvotni dogaaj bio, la izdrava godinama,
ili ak desetljeima; postaje ivot. Vjerojatno zato ovdje nema
kljune rijei: isto onako kako su neke banke prevelike da bi propale,
tako je siva zona suvie sveproimajua da bi bila priznata. Najvie
to moemo dobiti je kaskada metafora magla financijalizacije,
mutni podaci, nevidljiva investicijska trita, bankarstvo u sjeni
koje ponavljaju sivilo a da ga pritom ne objanjavaju. Razlog tom
polovinom sljepilu je neugodna sjena koju siva zona baca na ono to
graanstvo vidi kao opravdanje svog postojanja: potenje. Potenje
[honesty] je graanstvu ono to je ast [honour] bila plemstvu; u
engleskome se prva rije ak i izvodi iz druge a postoji i povijesni trait
dunion izmeu ove dvije rijei i djevianstva [female chastity] (koje je
ujedno i ast i iskrenost) toliko vanog za graansku dramu 18. stoljea.
418 Vidi Kurt Eichenwald, Ex-Chief of Enron Pleads Not Guilty to 11 Felony
Counts, New York Times, 9 July 2004.
419 Jonathan Glater, On Wall Street Today, a Break from the Past, New York
Times, 4 May 2004.

Graanstvo se od drugih klasa razlikuje po iskrenosti: zlata vrijedna
rije trgovca; transparentnost (mogu pokazati svoje knjige bilo kome);
moralnost (Mannov bankrot kao sramota, neast gora od smrti). est
stotina ekstravagantnih stranica Evena McCloskeyja o graanskim
vrlinama u djelu istoga naslova Bourgeois Virtues koje graanstvu
pripisuju sranost, umjerenost, promiljenost, pravednost, povjerenje,
nadu, ljubav... ak je i ovdje sr argumenta vezana uz potenje.
Teoretski, potenje je istinska graanska vrlina zato to tako savreno
odgovara kapitalizmu: trgovina zahtijeva povjerenje, to iskrenost
omoguuje, a trite nagrauje. Iskrenost djeluje. Kad inimo zlo,
ide nam loe gubimo novac zakljuuje McCloskey, a kad inimo
dobro, ide nam dobro.
Kad inimo zlo ide nam loe... To nije tono niti u Ibsenovu
teatru niti izvan njega. Ovdje njegov suvremenik, njemaki bankar,
opisuje neodgonetljive makinacije financijskog kapitala:
Bankarskim je krugovima vladao i vladat e zapanjujui, vrlo

fleksibilan moral. Odreene vrste manipulacije, na koje ni jedan
dobar Brger s imalo savjesti nikada ne bi pristao ove osobe
pozdravljaju kao pametne kao dokaz domiljatosti. Proturjeje
izmeu ove dvije vrste morala sasvim je nepomirljivo.420
Makinacije, manipulacija, s nimalo savjesti, fleksibilan moral... Siva

zona. Unutar nje je nepomirljivo proturjeje izmeu dvije vrste
morala to su rijei koje gotovo doslovno ponavljaju Hegelovu ideju
tragedije. Ibsen je, meutim, dramatiar. Je li to ono to ga vue sivoj
zoni? Dramatski potencijal sukoba izmeu potenog Brgera i ulagaa-
spletkara?
ZNAKOVI PROTIV ZNAKOVA
Zavjesa se die i otkriva svijet u koji se moemo pouzdati: sobe pune

naslonjaa, polica za knjige, klavira, sofa, stolova, kamina; ljudi se
420 Ove rijei citira Richard Tilly u Moral Standards and Business Behaviour
in Nineteenth-Century Germany and Britain, u Kocka i Mitchell, Bourgeois
Society in Nineteenth-Century Europe, str. 190.-191.
170 Franco Moretti

kreu smireno i paljivo, govorei tihim glasovima.... Solidan. Stara je
to graanska vrijednost: sidro kojim se obuzdava hirovitost Fortune,
toliko nestabilne ponad svoga kola i svojih valova, vezanih oiju i halja
to vijore na vjetru... Pogledajte obale sagraene u Ibsenovo doba:
stupovi, urne, balkoni, kugle i kipovi. Gravitacija. Potom se dogaaji
pokreu i najednom vie nema djelatnosti koja je stabilna i sigurna; ne
postoje rijei koje ne zvue uplje. Ljudi su zabrinuti. Bolesni. Umiru.
Prva je to opa kriza europskog kapitalizma: duga kriza 1873.-1896.,
koju Ibsenovih dvanaest drama prati gotovo godinu za godinom.
Kriza razotkriva rtve graanskoga drutva: I vinti, poraene.
To je ujedno i naziv koji je Verga, godinu dana nakon to su napisani
Stupovi drutva, odluio dati ciklusu romana koji je namjeravao
napisati, a kojega je Mastro-don Gesualdo bio drugi (i, kako se
ispostavilo, posljednji) dio. Krogstad u Kui lutaka; stari Ekdal i njegov
sin u Divljoj patki; Brovik i njegov sin u Graditelju Solnessu; Foldal
i njegova ki, ali isto tako i Borkman i njegov sin u Jonu Gabrielu
Borkmanu. Ekdal i sin, Brovik i sin... U ovih etvrt stoljea naturalizma
propast tee iz narataja u narataj poput sifilisa. Za Ibsenove
poraene nema iskupljenja: oni su, istina, rtve kapitalizma, ali te su
rtve buroaske rtve, nainjeni od iste gline kao i njihovi potlaitelji.
Jednom kada sukob prestaje, rtva se zapoljava kod ovjeka koji ju
je unitio i biva pretvorena u grotesknog harlekina: dijelom je parazit,
dijelom radnik, intimus, laskavac... Zato ste nas stavili u ovu kutijicu
u kojoj su svi u krivu? pitala je jednom studentica kada smo se bavili
Divljom patkom. Imala je pravo, jer ovdje se ne moe disati.
Ne, nepomirljivo proturjeje izmeu potenog i prijetvornog
graanina nije ono na to Ibsen eli ukazati. Istina je da je prije
dogaaja mnogih njegovih drama netko doista poinio prijevaru, ali
suparnik je u tim sluajevima uglavnom vie glup nego poten a,
na kraju krajeva, vie niti je poten niti je suparnik. Jedini pravi
sukob izmeu dobrog Brgera i pokvarenog ulagaa nalazimo u
Neprijatelju naroda jedinoj Ibsenovoj drami prosjene kvalitete (koju
su viktorijanci oboavali). Openito, meutim, ienje graanstva
od prljavtine nije Ibsenova, ve Shawova zamisao. Vivie Warren, koja
naputa svoju majku, svog momka, svoj novac, sve, i kao to pie u
posljednjim didaskalijama prione svom snagom na posao. Kada
Nora odlazi na kraju Kue lutaka, ona ne ide na neki pristojan uredski
posao, ve odlazi u no.

to Ibsena vue sivoj zoni? Nije to sukob izmeu dobrog i
loeg graanina. To isto tako nije ni zanimanje za rtve. Moda za
pobjednike? Uzmimo starog Werlea u Divljoj patki. On u strukturi
drame zauzima istu poziciju kao i Klaudije u Hamletu ili Philip u Don
Carlosu: on nije glavni junak drame (to je njegov sin Gregers ba kao
to su to i Hamlet i Carlos) no on je najmoniji lik. On kontrolira sve
ene na pozornici; on kupuje suuesnitvo, ili ak privrenost; a sve to
ini bez podizanja glasa, gotovo smjerno. Ali u njegovoj prolosti neto
nije kako valja. Mnogo godina ranije, nakon to je snimio sumnjivu
kartu terena,421 njegov je poslovni partner Ekdal preduzimao
nezakonitu sjeu na tuem tlu i vlasnitvu.422 Ekdal je uniten;
Werle je preivio, a potom procvao. Kao i obino, poetni je potez
dvosmislen: je li sjea doista rezultat nesposobnosti? Je li to prijevara?
Je li Ekdal radio sam? Je li Werle bio toga svjestan ili je moda ak
postavio zamku423 za Ekdala, kao to to Gregers sluti? U drami to nije
razjanjeno. Ali injenica je da je [Ekdal] osuen, a ja osloboen, kae
Werle.424 To znam, odgovara njegov sin, U nedostatku dokaza. A
Werle e na to: Oslobaajua presuda je oslobaajua presuda.
Mitologija o aroganciji tautologije kod Rolanda Barthesa
glasi: Racine je Racine. Ovo se stilsko sredstvo opire miljenju,
pie on, poput vlasnika psa to povlai uzicu. Povlaenje je uzice
421 Kao to mi je objasnila Sarah Allison, ova je sumnjiva karta vrlo sivo
podruje: rije uefterrettelig se u Brynildsenovu Norsk-Engelsk Ordbog
(Kristiania 1917) navodi kao pogrena, neispravna, a u prijevodu drame
Michaela Meyera iz 1980. za izdavaku kuu Methuen prevedena je kao
varljiva; kao netona u prijevodu Christophera Hamptona (London 1980);
prijevarna u prijevodu Douniaje B. Christiani (London 1980); strahovito
pogrena u prijevodu Briana Johnstona (Lyme, 1996); i lana u prijevodu
Stephena Mulrinea (London 2006). Etimologija rijei uefterrettelig
nijeni prefiks u + efter (poslije) + rettel (ispravan) + pridjevski
sufiks ig ukazuje na nekoga ili neto u iju se tonost ne moe pouzdati.
ini se da su najbolji (djelomini) ekvivalenti ove rijei: koji dovodi u
zabludu, nepouzdan, nevjerodostojan jer u norvekoj rijei objektivna
nevjerodostojnost niti implicira niti iskljuuje subjektivnu namjeru pruanja
pogrenih informacija.
422 Henrik Ibsen: Divlja patka, u Drame I, Veselin Maslea, Sarajevo 1986; naslov
izvornika: Vildanden, 1884; prijevod s norvekog: Zeina Mehmedbai. str.
249.
423 Ibsen: Divlja patka, str. 287.
424 Ibsen: Divlja patka, str. 249.
172 Franco Moretti

svakako u Werleovom stilu, no ovdje nije rije o tome; oslobaajua
presuda je oslobaajua presuda, to jest: ishod suenja je in zakona
a zakonitost nije etika pravda koju Gregers zahtijeva: to je formalan,
a ne konkretan pojam. Werle prihvaa nepodudarnost ovih dviju
sfera, ba kao i Ibsen: kao to smo vidjeli, u veini je njegovih drama
mjeavina nemorala i zakonitosti preduvjet graanskoga uspjeha.
Drugi pisci reagiraju drugaije. Uzmimo remek-djelo graanske
Britanije. U romanu Middlemarch bankar Bulstrode zapoinje svoju
karijeru tako to majci i djetetu na prijevaru otima naslijee. Bankar
i to bankar koji je k tome predani kranin u sivoj zoni: velianstvena
je to pobjeda graanske dvosmislenosti, dodatno naglaena Eliotinom
upotrebom slobodnog neupravnog stila zbog ega je gotovo nemogue
pronai stajalite iz kojega bismo mogli kritizirati Bulstrodea:
Zarauje se na zalutalim duama ali kako odrediti granicu

gdje to u ljudskom poslovanju poinje? Nije li ak i to put kojim
Bog eli spaavati svoje izabranike? Tko bi uloio novac i poloaj
bolje nego to ih je on mislio uloiti? Tko bi ga mogao nadmaiti u
samoprijegornom i revnosnom sluenju stvari Bojoj?425
Da je Eliot stala ovdje, bila bi to doista velianstvena pobjeda

dvosmislenosti. Ali nije. Sitan je prevarant Raffles upoznat s ovom
starom priom, tako da ova utjelovljena prolost,426 kako to Eliot
udesno ibsenovski oblikuje, putem niza sluajnosti dostie kako
Bulstrodea tako i dijete. Raffles dolazi u Bulstrodeovu kuu kako
bi ga ucijenio, no razbolijeva se; Bulstrode poziva lijenika, prima
njegove upute i slijedi ih; kasnije, meutim, doputa domaici da ih
zanemari. Nije to bio njegov prijedlog on to samo doputa i Raffles
umire. Bilo je nemogue dokazati da je [Bulstrode] uinio ita to
bi pospjeilo smrt onog ovjeka427 kae pripovjeda. Nemogue
dokazati: u nedostatku dokaza. Ali nama nije potreban dokaz: mi
smo vidjeli Bulstrodea kako utke pristaje na ubojstvo. Sivo je postalo
crno; nepotenje je dovelo do prisilnog prolijevanja krvi. Prisilnog:
jer ovaj je niz dogaaja toliko nevjerojatan da je teko vjerovati da ga
425 Eliot, Middlemarch, str. 670., 673.

426 Eliot, Middlemarch, str. 571.
427 Ibid., str. 777.

je doista napisala spisateljica s tolikim intelektualnim potovanjem
prema uzronosti kao to je Eliot.
Ali ipak ga je napisala; a kada veliki romanopisac proturjei
vlastitim principima obino je u pitanju neto vano. Vjerojatno
ovo: ideja da je nepravda zatiena oklopom zakonitosti Bulstrode,
kriv, bogat i neokaljan svojim prethodnim djelovanjem za Eliot je
predstavljala suvie mraan pogled na drutvo u kojem je ivjela. Ali
pazite, tako kapitalizam djeluje: izvlatenje i osvajanje opisano kao
poboljanje i civilizacija (Tko bi uloio novac i poloaj bolje...).
Nekad silnik, danas pravednik.428 Ali viktorijanska kultura ak
ni na svome vrhuncu: jedna od rijetkih engleskih knjiga napisanih
za odrasle, kao to je Woolf napisala za Middlemarch ne moe
prihvatiti ideju svijeta kojim vlada savreno zakonita nepravda.
Proturjeje je nepodnoljivo: ili zakonitost mora postati pravedna, ili
nepravda mora postati zloin. Kako bilo, oblik i sadraj moraju se
uskladiti. Ako kapitalizam ne moe uvijek biti moralno ispravan, treba
barem biti uvijek moralno jasan.
Za Ibsena nije tako. U Stupovima drutva postoji naznaka neeg
slinog, kada Bernick doputa da se njegova utjelovljena prolost
ukrca na brod za koji Bernick zna da e potonuti ba kao i u sluaju
Bulstrodea i domaice. Ali Ibsen mijenja kraj drame i nikada vie
i ne pokuava nita slino. On je u stanju promatrati graansku
dvosmislenost bez potrebe da je mijenja; znakovi protiv znakova, kao
to kau u eni s mora (1888): moralni znakovi govore jedno, a znakovi
zakona drugo.
Znakovi protiv znakova. No budui da izmeu Ibsenovih
rtava i njihovih potlaitelja nema pravog sukoba, ovo protiv ne
predstavlja opoziciju u uobiajenom dramatskom smislu. Prije je rije
o paradoksu: zakonit/nepravda; nepoten/zakonitost: pridjev kripi u
dodiru s imenicom poput krede po kolskoj ploi. Nelagoda je strana,
ali zapravo nema djelovanja. Prethodno sam se pitao to to Ibsena
vue sivoj zoni. Ovo: siva zona u potpunosti razotkriva nerazrijeenu
disonancu unutar graanskoga ivota. Ne sukob disonancu. Prodornu,
uznemirujuu disonancu Hedda i njeni pitolji upravo zato to ne
postoji alternativa. U Divljoj patki, pie veliki teoretiar disonance, ne
dolazi do razrjeenja proturjeja graanskoga morala, ve se samo
428 U izvorniku poslovica glasi: Past might, becomes present right. Op. prev.
174 Franco Moretti

jasno pokazuje njegova nerazrjeiva priroda.429 Odatle klaustrofobija
koju nalazimo u Ibsenovim djelima: kutija u kojoj su svi u krivu;
paraliza, da upotrijebimo metaforu mladoga Joycea, koji je bio
jedan od velikih Ibsenovih oboavatelja. Isti je to zatvor kao i u
drugih zakletih neprijatelja poretka nastalog iza 1848: Baudelairea,
Flauberta, Maneta, Machada, Mahlera. Sve to oni ine je kritiziranje
graanskoga ivota; sve to vide je graanski ivot. Hypocrite lecteur
mon semblablemon frre!
GRAANSKA PROZA, KAPITALISTIKA POEZIJA
Dosad sam govorio o tome to Ibsenovi likovi rade u njegovim

dramama. Sada u se pozabaviti s onome to govore i, konkretno,
s time kako koriste metafore. (Napokon, prvih pet naslova iz ovoga
ciklusa Stupovi drutva, Lutkina kua, Sablasti, Narodni neprijatelj i
Divlja patka zapravo su metafore.) Uzmimo Stupove drutva. Stupovi
su, naravno, Bernick i njegovi suradnici: izrabljivai koje metafora, u
semantikome saltu tipinome za ideologiju, pretvara u dobroinitelje.
Tada izranja drugo znaenje: stup je onaj (lani) moralni ugled430 koji
je Bernicka u prolosti spasio od propasti, a koji mu je sada ponovo
potreban kako bi zatitio svoja ulaganja. U posljednjim se reenicama
drame, meutim, dogaa jo jedan obrat: Ovih sam dana i to nauio,
kae Bernick: vi ene, vi ste stupovi drutva. A Lona na to kae:
Svae moj istina i slobodoljubivost one su stupovi drutva!.431
Jedna rije i etiri razliita znaenja. U ovome je sluaju
metafora fleksibilna: nalik je od ranije postojeem semantikom
sedimentu koji likovi mogu oblikovati prema svojim razliitim
svrhama. Drugdje je to prijetei znak svijeta koji odbija umrijeti:
429 Theodor W. Adorno, Problems of Moral Philosophy, Palo Alto, 2001 (1963), str.
161.
430 Henrik Ibsen, Stupovi drutva, Gradsko dramsko kazalite Gavella, Zagreb
2005; naslov izvornika: Samfundets sttter, 1893; prijevod s norvekog: Anka
Katui Balen, str. 70.
431 Ibid., str. 110.

Znate, Manderse, ja gotovo vjerujem da smo mi svi sablasti. Ne
kree se u nama samo ono to smo naslijedili od oca i majke. To
su i svi mogui stari i mrtvi nazori, svakakva stara vjerovanja i
tako dalje. To ne ivi u nama, ali nam lei u krvi i ne moemo ga se
osloboditi. Samo ako uzmem novine u ruke i itam ih, ini mi se
kao da se sablasti unjaju izmeu redova. Mora da svuda po zemlji
ive sablasti.432
Lei nam u krvi i ne moemo ga se osloboditi. Jedan od Ibsenovih

likova, meutim, moe:
Naa kua bila je samo kua u kojoj se djeca igraju. Lutkice.

Kod kue je otac postupao sa mnom kao s malom lutkom, a ti
ovdje postupa sa mnom kao s velikom lutkom. A djeca su opet
bila moje lutke. Uivala sam kad se igra sa mnom kao to djeca
uivaju kad se ja igram s njima. To je bio na brak, Torvalde.433
Samo kua u kojoj se igraju djeca: za Noru je to otkrie. No ono to

metaforu ini doista nezaboravnom je to to je ona okida za jedan
sasvim drugaiji stil. Zar ne primjeuje, pita ona nakon to se
presvukla iz svog kostima za tarantelu u svoju svakodnevnu odjeu, da
nas dvoje ... prvi put ozbiljno razgovaramo?434 Ozbiljno; ta fantastina
graanska rije; ozbiljno kao, u ovoj gorkoj sceni, ono lieno veselja,
ali isto tako trijezno, usredotoeno, precizno. Ozbiljna Nora idole
etikoga diskursa (dunost, povjerenje, srea, brak) mjeri prema
stvarnome ponaanju. Godinama je ekala da metafora postane istina:
udo (ili, kako je jo prevedeno, ono udesno) a sada je svijet,
u liku njena supruga, prisiljava da postane realistina.435 Ovo je
obraun, Torvalde. Kako to misli, pita on; ne razumijem te, to je to,
kako to misli, to to govori... Naravno, on razumije to ona eli rei:
rije je samo o tome da po njemu jezik nikada ne bi trebao biti tako
ozbiljan. Nikada ne bi smio biti proza.
432 Ibsen, Sablasti, u Drame I, str. 206.

433 Henrik Ibsen, Nora (Kua lutaka), kolska knjiga, Zagreb 1985; naslov
izvornika: Et Dukkehjem, 1879; prijevod s norvekog: dr. Nikola Batui. str.
78.
434 Ibsen, Nora (Kua lutaka), str. 77.
435 Ibid.
176 Franco Moretti

Dosad su itatelji ove knjige zacijelo razumjeli da je njen jedini
pravi junak proza. Nije to trebala biti do toga je jednostavno dolo u
pokuaju da se ispravno prikau postignua graanske kulture. Proza
kao prvi i pravi graanski stil, u najirem moguem smislu. Nije to
samo nain opisivanja svijeta, ve nain bivanja u svijetu. Proza je prije
svega analiza; Hegelova jasna odreenost i razgovijetna razumljivost
ili Weberova jasnoa. Proza ne kao nadahnue taj apsurdno
neopravdan dar bogova ve proza kao rad: teak, neodluan (Vidi,
Torvalde, nije dobro na to odgovarati), nikada savren. I proza kao
racionalna rasprava: Norine emocije ovrene mislima. Ibsenova je to
ideja slobode: stil koji razumije zablude metafora i ostavlja ih za sobom.
ena koja razumije mukarca i ostavlja ga za sobom.
Norino rasprivanje lai na kraju Kue lutaka jedna je od
velikih knjievnih scena graanske kulture: jednako je vrijedna kao i
Kantove rijei o Prosvjetiteljstvu ili Millove o slobodi. Kako je znaajno
to je trenutak tako kratak. Od drame Divlja patka nadalje metafora je
sve vie i vie to je takozvani simbolizam kasnih Ibsenovih djela
do te mjere da proza njegove rane faze postaje nezamisliva. Ovaj put
metafore nisu samo mrtve doktrine prolosti ili iluzije neiskusne
mlade djevojke, ve kreacije samog graanskog djelovanja. Dva vrlo
slina citata, jedan Bernicka a drugi Borkmana dva financijska
poduzetnika od kojih je jedan na poetku ciklusa, a drugi na kraju
pojasnit e na to mislim. Ovo je Bernick koji objanjava to e
eljeznica uiniti za napredak ekonomije:
Kakva e to biti poluga za nae drutvo! Pomislite samo kolike

e nam goleme umske povrine postati dostupne, sjetite se
bogatih rudita koja emo moi iskoritavati! Pomislite samo na
rijeku bezbrojnih vodopada. Koje bi se tu sve djelatnosti mogle
pokrenuti!436
Bernick je ovdje uzbuen: reenice su kratke, uskline, zapoinju s

onim pomislite! (kakva e to biti poluga, pomislite na goleme umske
povrine) koje pokuava zgrabiti panju sluatelja, dok mnoine
(povrine, rudita, vodopadi, mogunosti) uveliavaju rezultat pred
naim oima. Ovo je strastven odlomak ali u temelju deskriptivan.
436 Henrik Ibsen, Stupovi drutva, str. 25.

A ovdje je Borkman:
Vidi li one planinske lance tamo... tamo je moje duboko,

neizmjerno, neiscrpno carstvo! Taj dah je moj zrak ivota.
Taj dah mi je pozdrav od podanikih duhova. Ja nasluujem
okovane milione; osjeam ile ruda koje pruaju svoje izvijene,
granate, zavodljive ruke prema meni. Vidio sami ih pred sobom
kao oivjele sjenke u onoj noi kad sam stajao dolje u trezoru
banke sa svjetiljkom u ruci. Tad je trebalo da vas oslobodim. I
pokuao sam. Ali nisam mogao. Blago je opet potonulo u dubine.
(Ispruenih ruku) Ali doapnuu vam ovdje, u tiini noi. Ja vas
volim, vas to prividno leite u tamnim dubinama! Volim vas,
vi dragocjenosti to udite za ivotom sa svom vaom sjajnom
pratnjom moi i gospodstva. Volim vas, volim, volim!437
Bernickov je svijet svijet uma, rudnika i vodopada; Borkmanov je

svijet svijet sablasti i sjena ljubavi. Dematerijalizirani kapitalizam:
naslage rude postale su carstvo, dah, ivot, smrt, pratnja, roenje,
gospodstvo... Proza je pretrpana stilskim figurama. Metafore a ovo je
najdui niz metafora u itavome ciklusu vie ne tumae svijet; one ga
briu i stvaraju nanovo, poput vatre u noi koja pokazuje put graditelju
Solnessu. Stvaralako razaranje: siva je zona postala zavodljiva.
Za poduzetnika je, pie Sombart, tipian pjesniki dar dar za
metafore kojim u matu sluatelja priziva oaravajue slike zlatnih
kraljevstava... on sam dotle sanja san o uspjehu svoga poduhvata,
dajui se u to sa svom strau koju posjeduje.438
Sanja san... Sni nisu lai - ali isto tako nisu ni istina.
Spekulacija, pie jedan od povjesniara spekulacije, zadrava neto
od svog izvornog filozofskog znaenja; naime, to je razmiljanje ili
437 Henrik Ibsen: John Gabriel Borkman, u Drame, Veselin Maslea, Sarajevo
1986 (1896); prijevod s norvekog: Zeina Mehmedbai. str. 217.
438 Sombart, The Quintessence of Capitalism, str. 91.-92. Nemogue je ne
zamijetiti erotian prizvuk Sombartovih rijei; nije on nizato u Faustu,
Goetheovu najdestruktivnijem i najkreativnijem zavodniku, vidio
klasinog poduzetnika. I u Ibsena metaforina vizija poduzetnika ima
odreenu erotinu kvalitetu, ba kao i Solnessov histerino krepostan preljub
s Hildom ili Borkmanova potisnuta ljubav za sestru svoje supruge.
178 Franco Moretti

teoretiziranje bez vrste injenine osnove.439 Borkman govori istim
prorokim stilom kakav je tipian za ravnatelja britanske South
Sea Company (jedan od prvih mjehura440 modernog kapitalizma);441
velianstvena je to i slijepa vizija umirueg Fausta; vjera u to da
zlatno doba nije iza, ve ispred ovjeanstva koju je Gerschenkron
vidio kao snaan lijek potreban za ekonomski uzlet:
Moe li vidjeti kako se uspinje dim iz velikih parobroda, tamo

u fjordu? Ja ga vidim! A dolje na rijeci - uj! Fabrike rade! Moje
fabrike! Sve one koje sam ja htio da podignem! Sluaj kako rade!
To je nona smjena. Danju i nou tako rade.442
Vizionar, despot, destruktivan, autodestruktivan: to je Ibsenov

poduzetnik. Borkman se, kao i Alberich u Prstenu Nibelunga, odrie
ljubavi zbog zlata; biva zatoen; potom sam sebe zatvara u kuu na
jo osam godina; i napokon, u zanosu svoje vizije, odlazi u snijeg i
led i sigurnu smrt. Zato je Ibsenu poduzetnik toliko vaan: on na
scenu svijeta vraa oholost, a time i tragediju. On je moderni tiranin:
1620. naslov Jona Gabriela Borkmana bio bi Tragedija jednog bankara.
Solnessova je vrtoglavica savren simbol ovog stanja stvari: oajniki
pokuaj tijela da se zatiti od sulude smionosti koja se zahtijeva od
osnivaa kraljevstava. Ali duh je i suvie snaan: jer on e se doista
popeti na krov kue koju je upravo sagradio, izazvati Boga uj me,
Svemogui ... od sada nadalje gradit u samo ono to je najljepe na
svijetu443 mahnuti svjetini ispod sebe... i pasti. A ovaj je jezovit in
439 Edward Chancellor, Devil Take the Hindmost: A History of Financial

Speculation, New York 1999, str. xii.
440 Junomorska kompanija - South Sea Company osnovana je 1711. kao
dionika kompanija u zajednikom dravnom i privatnom vlasnitvu.
Ime duguje tome to joj je dan monopol na trgovinu s Junom Amerikom.
Kompanija nikada nije ostvarila znaajan profit, ali je nakratko uspjela
podii vrijednost svojih dionica daleko iznad njihove stvarne vrijednosti i
gotovo odmah nakon toga, 1720., propala. Ovaj je sluaj postao poznat kao
South Sea Bubble. Op. prev.
441 Chancellor, Devil Take the Hindmost: A History of Financial Speculation, str.
74.
442 Ibsen: John Gabriel Borkman, str. 216.
443 Ibsen, Complete Major Prose Plays, str. 856.

samortvovanja prikladan uvod u moje posljednje pitanje: Kakva
je Ibsenova presuda europskoj buroaziji? to je ova klasa donijela
svijetu?
Odgovor emo pronai u razdoblju irem od onog izmeu
1880-ih i 1890-ih; u razdoblju u sreditu kojega je velika industrijska
revolucija 19. stoljea. Prije toga, ono to graanin eli je da ga se ostavi
na miru, kao to je to u slavnome odgovoru Friedrichu Velikom; ili, u
najboljem sluaju, da bude priznat i prihvaen. On je, doista, i suvie
skroman u svojim ambicijama; suvie ogranien, kao to je to otac
Robinsona Crusoea ili Wilhelma Meistera. Njegova je tenja ugoda:
taj gotovo medicinski pojam koji stoji na pola puta izmeu rada i
odmora: uitak kao puka dobrobit. Uhvaen u neprestani sukob protiv
hirova Fortune, ovaj je rani graanin uredan, oprezan i ima gotovo
religiozno potovanje prema injenicama prvih Buddenbrookovih. On
je ovjek od ideala. On je proza kapitalistike povijesti.
Poslije industrijalizacije, iako se to dogodilo sporije nego to
smo navikli misliti jer kronoloki gledano, sve Ibsenove drame
potpadaju pod ustrajnost staroga reima Arna Mayera buroazija
je postala vladajua klasa; i to klasa s neizmjernim mogunostima
industrije na svome raspolaganju. Realistinog je graanina prognao
stvaralaki razaratelj; analitiku su prozu prognale metafore koje
mijenjaju svijet. Drama bolje od romana opisuje ovaj novi stadij u
kojemu se vremenska os premjeta s trijezna biljeenja prolosti
dvostruko knjigovodstvo Robinsona i Meistera na odvano oblikovanje
budunosti tipino za dramski dijalog. U Faustu, u Prstenu Nibelunga,
u kasnim Ibsenovim dramama, likovi spekuliraju, zadirui mislima
duboko u ono to dolazi. Mata detalje ini siunima; mogunost
stvarnost ini beznaajnom. To je poezija kapitalistikog razvoja.
Poezija mogueg. Ranije sam rekao da je velika graanska
vrlina potenje. Ali potenje je retrospektiva: poteni ste ako u
prolosti niste uinili nita loe. Ne moete biti poteni u budunosti
a budunost je vrijeme poduzetnika. to je to poteno predvianje
cijene nafte, ili bilo ega drugoga, pet godina u budunost? Ne moete
biti poteni ak i da to elite, jer potenje zahtijeva vrste dokaze kakve
spekulaciji ak i u najneutralnijem smislu rijei nedostaju. Na
primjer, u skandalu koji je izbio oko tvrke Enron, znaajan korak
prema velikoj prijevari uinjen je usvajanjem takozvanog mark-to-
market accounting, knjienja zarade koja tek predstoji u budunosti
180 Franco Moretti

(ponekad, godinama u budunosti). Na dan kada je Securities and
Exchange Commission odobrila ovu spekulaciju vrijednou
imovine, Jeff Skilling je u ured donio ampanjac: s raunovodstvom
kao profesionalnom skepsom, kako je glasila klasina definicija
to prilino podsjea na poetiku realizma bilo je gotovo. Sada je
raunovodstvo postalo vizija. Nije to bio posao bila je to misija...
Radili smo Boji posao,444 rekao je Skilling nakon to je podignuta
optunica. To je Borkman koji vie ne vidi razliku izmeu nagaanja,
elje, sna, halucinacije i jednostavne i jasne prijevare.
to je buroazija donijela svijetu? Suludo ravanje na
daleko racionalnije i daleko i-racionalnije vladanje drutvom. Dva
idealna tipa jedan prije i jedan poslije industrijalizacije uinjena
su nezaboravnim zahvaljujui Weberu i Schumpeteru. Dolazei
iz zemlje u koju je kapitalizam stigao kasno i naiao na malo
prepreka, Ibsen je imao priliku i genij da same nekoliko stoljea
povijesti u samo dvadeset godina. Prve drame nastanjuje realistian
graanin: Lona, Nora, moda Regina u Sablastima. Realist je ena:
za to vrijeme neobian izbor (Srce tame: udno je koliko su ene u
raskoraku s istinom). To je isto tako i radikalan izbor, u duhu Millove
Podreenosti ena. Ali isto je tako i duboko pesimistian to se tie
opsega graanskog realizma: zamisliv unutar privatne sfere kao
otapalo nuklearne obitelji i njezinih lai ali ne i u drutvu openito.
Norina proza na kraju Kue lutaka ponavlja rijei Wollstonecraft,
Fuller, Martineau:445 ali njihovi su javni argumenti sada zakljuani
u dnevnu sobu (u slavnoj Bergmanovoj reiji to je spavaa soba). Koji
paradoks: drama koja okira javnu sferu Europe, ali koja zapravo
ne vjeruje u javnu sferu. A onda, kada jednom doe do stvaralakog
razaranja, nema vie Nora koje bi se suprotstavile Borkmanovim i
Solnessovim razornim metaforama. Zapravo je suprotno: Hilda u
svome graditelju446 potie suicidalne halucinacije. to je realizam
neophodniji, to postaje nezamisliviji.
444 Bethany McLean i Peter Elkind, The Smartest Guys in the Room: The Amazing
Rise and Scandalous Fall of Enron, London 2003, str. xxv.
445 Joan Templeton identificirala je izvore Norina govora; vidi Alisa Solomon,
Re-Dressing the Canon: Essays on Theater and Gender, London/New York, str.
50.
446 Ibsen, Complete Major Prose Plays, str. 29.

Sjetite se onog njemakog bankara s njegovim nepomirljivim
proturjejima izmeu dobrog Brgera i beskrupuloznog ulagaa.
Ibsenu je, naravno, razlika izmeu njih bila jasna; pored toga, on je bio
dramski pisac koji je svoja djela htio utemeljiti na objektivnom sukobu.
Zato ne upotrijebiti to proturjeje koje postoji unutar graanstva? To
bi imalo daleko vie smisla; imalo bi daleko vie smisla za Ibsena da
bude Shaw umjesto da bude Ibsen. Ali on je uinio ono to je uinio
zato to, usprkos tome to razlika izmeu ova dva graanska lika
moda i jest nepomirljiva, ona zapravo nije proturjeje: dobri Brger
nikada nee imati snage da se suprotstavi stvaralakom razaratelju
i njegovoj volji. Prepoznavanje nemoi graanskog realizma pred
kapitalistikom megalomanijom: to je Ibsenova trajna lekcija za svijet
dananjice.
Popis
ilustracija
Slika 1. Jan Steen: Adolf en Catharina Croeser aan de Oude Delft

(Delftski burger s kerkom), 1655.
Slika 2. Naslovnica izdanja Robinsona Crusoea iz 1719.
Slika 3. Tullio Pericoli: Robinson e glli attrezzi (Robinson i orue)
ilustracija u knjizi, 1984.
Slika 4. Johannes Vermeer: Brieflezende vrouw in het blauw (ena u
plavom ita pismo), 1663.
Slika 5. Johannes Vermeer: De liefdesbrief (Ljubavno pismo), 1669.
Slika 6. Johannes Vermeer: De soldaat en het lachende meisje, (Oficir s
nasmijanom djevojkom), 1657.
Slika 7. Gustave Caillebotte: Rue de Paris; temps de pluie (Pariska
ulica, kini dan), 1877.
Slika 8. Edouard Manet: Olympia, 1863.
Slika 9. Jean Auguste Dominique Ingres: Venera Anadiomena (Venus
Anadyomne), 1848.
Slika 10. John Everett Millais: A Knight Errant (Lutajui vitez), 1870.
Slika 11. John Everett Millais: The Martyr of Solway (Solwayska
muenica), rendgenski snimak.
Slika 12. John Everett Millais: The Martyr of Solway (Solwayska
muenica), 1871.
183
Indeks imena
(masno otisnuti brojevi stranica odnose se na ilustracije)
Adorno, Theodor W. 175f Baudelaire, Charles 79, 175

Aitken, George A. 70f Bellos, David 128f
Allison, Sarah 172f Bentham, Jeremy 163
Alpers, Svetlana 73, 76 Benveniste, Emile 16f, 18f, 27
Althusser, Louis 125 Berg, Maxine 57f
Anderson Counseling 39f Biber, Douglas 160f
Anderson, Perry 13, 21f, 29, 32, Blanchard, Rae 37f
117 Blumenberg, Hans 63f, 68f, 70
Angus, Ian 143f Bolinger, Dwight 128f
Appleby, Joyce 12, 37f, 56f Boltanski, Luc 117, 121
Arendt, Hannah 47f Bourdieu, Pierre 64
Arnold, Matthew 140-142 Boyle, Robert 70
Arnold, Thomas 131, 135f, 138 Boym, Svetlana 163f
Arrighi, Giovanni 34f Braudel, Fernand 55
Asor Rosa, Alberto 26f Brenner, Robert 35f
Auerbach, Erich 78f, 82-84, 95- Briggs, Asa 123, 135f
97, 101f, 153, 160, 163-164 Bront, Charlotte 112-113
Austen, Jane 77, 85, 97-100 Brougham, Henry 20-21
Brunner, Otto 97f
Bacon, Francis 93 Buarque, Sergio 156
Bagehot, Walter 68f, 87, 137 Bunyan, John 54f, 65-67
Bahtin, Mihail Mihailovi 164 Burgess, Ernest W. 123f
Bally, Charles 99-100 Burke, Peter 68, 85
Balzac, Honore de 30, 82, 86, 95- Burn, W. L. 117f
97, 101, 144f, 153 Bush, George 133f
Barthes, Roland 69, 76-78, 83,
172
185
Caillebotte, Gustave 79, 80 Edgeworth, Maria 94-95
Carlyle, Thomas 25f, 118f, 132, Egan, Michael 113f
136, 143 Eichenwald, Kurt 169f
Carroll, Lewis 27f Elias, Norbert 37-38
Chadwyck-Healey baza podataka Eliot, George 76, 84, 88-90, 173-
19, 131f 174
Chancellor, Edward 179f Elkind, Peter 181f
Chiapello, Eve 117, 121, 150f Elster, Jon 24
Clark, Kenneth 116-117, 141 Empson, William 36
Clark, T.J. 105-106 Engels, Friedrich 104
Clifford, Helen 57f Enron 169, 180-181
Cohen, Margaret 35-36 Etty, William 111
Cohn, Dorrit 101f
Collini, Stefan 141f Fanon, Frantz 113
Conrad, Joseph 42, 49-50, 113- Feydeau, Ernest-Aime 83
115, 143 Fiorentino, Francesco 159f
Conrad, Susan 160 Flaubert, Gustave 83f, 89, 91f, 93,
Conze, Werner 97f 97, 100-102, 175
Craik, Dinah 19, 115, 119-121, 149 Flores dArcais, Paolo 32
Forster, E. M. 52f
Darwin, Charles 112 Fortunatus 36
Daston, Lorraine 91, 94 Franklin, Benjamin 54
Davidoff, Leonore 91-92 Frye, Northrop 61
Davis, John H. 28f Fuller, Margaret 181
de Vries, Jan 12, 37f, 56
Defoe, Daniel 22, 33-34, 36-46, Gallagher, Catherine 122
51-60, 63-70, 87, 90, 92f Gaskell, Elizabeth 25f, 122-125,
Descharmes, Rene 103f 129, 136f
Dickens, Charles 30, 79f, 149, 161 Gay, Peter 14, 52f, 134
Diderot, Denis 78-79 Gerth, H. H. 72f
Disraeli, Benjamin 115 Glater, Jonathan 169f
Doleel, Lubomir 99f Goethe, Johann Wolfgang 29, 46-
Dostojevski, Fjodor Mihajlovi 48, 80-81, 85, 91f, 97, 99, 178f
155, 162-164 Gonarov, Ivan Aleksandrovi
Dummett, Michael 141f 161
Dumont, Louis 117 Goncourt (braa) 78, 85, 97
Google Books 21, 65f, 131f
Gorki, Maksim 151f
186
Gramsci, Antonio 29-30, 117, 123, Koselleck, Reinhart 16, 18f, 27,
126 97f
Groethuysen, Bernard 16, 22, Kuhn, Thomas 70f
27-28 Kuske, Bruno 34
Guggenheim, Benjamin 28-29
La Capra, Dominick 101f
Hacking, Ian 86 Laizik, Sue 39f
Hall, Catherine 91-92 Landseer, Edwin Henry 111
Harvey, David 42 Lausberg, Heinrich 63f
Hebbel, Christian Friedrich 134 Lawrence, D. H. 152
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich Lay, Kenneth 169
38, 43, 46, 63, 68, 81-82, 128, LeGoff, Jacques 148f
170, 177 Le-Khac, Long 128-129
Helgerson, Richard 34f Lemonnier, Camille 106f
Heuser, Ryan 128-129 Literary Lab 19, 58f, 65f, 83f, 126,
Hirschmann, Albert O. 39, 87 131f
Hobsbawm, Eric 12-13 Locke, John 38f, 42
Hofstadter, Richard 136 Lord Grey 21f
Horkheimer, Max 46 Lotman, Jurij M. 164
Houghton, Walter E. 113f, 136 Lukcs, Georg 23, 26f, 61-62, 64,
Hughes, Thomas 135f 70-72, 86
Ibsen, Henrik 22-23, 113, 165-182 Machado de Assis, Joaquim

Ingres, Jean Auguste Dominique Maria 145-147, 155
106-107, 107 Machiavelli, Niccolo 14, 16
Mahler, Gustav 175
Jakobson, Roman 163 Mandeville, Bernard 53-54, 57
James, Henry 61, 85, 97, 158 Manet, Edouard 106-107, 106,
Jameson, Fredric 155, 160 111, 175
Jauss, Hans Robert 94-95, 101 Mann, Thomas 26, 29, 31f, 84-86,
Joyce, James 175 89-90, 92, 97, 166, 170
Mannheim, Karl 96
Kant, Immanuel 177 Marcus, Steven 133
Keefe, Rosanna 141f Martineau, Harriet 181
Kingsley, Charles 113 Marx, Karl 26, 42, 97, 104, 119,
Kocka, Jrgen 13f, 19, 85f, 86f, 134, 153
149, 155-156, 170f Mayer, Arno 91f, 116, 158f, 180
Kojve, Alexandre 38 Maza, Sarah 24f
187
McCloskey, Evan 170 Pinard, Ernest 101-102
McDougall, Lorma 39f Plumpe, Gerhard 97f
McKendrick, Neil 56 Powers, Hiram 111
McKenzie, Roderick D. 123f Poynter, Edward 111
McLean, Bethany 181f Proust, Marcel 83, 85, 158
Meiksins Wood, Ellen 12 Prus, Boleslaw 154-157
Mill, James 20
Mill, John Stuart 108f, 177, 181 Reppen, Randi 160f
Millais, John Everett 107-108, Rothschild (braa) 91f
108, 109, 110, 110, 112 Rousseau, Jean-Jacques 40, 46
Miller, D. A. 84f, 99f, 100f, 102f Rubinstein, W. D. 143f
Mitchell, Allan 86f, 156f, 170f Rucellai, Giovanni 35-36
Moore, Barrington 86 Ruskin, John 141
Moraz, Charles 52
Moretti, Franco 20f, 23f, 30f, 43f, Sartre, Jean-Paul 113
45f, 48f, 58f, 60f, 69f, 124f, Savage Landor, Walter 79f
133f, 155f Schama, Simon 15-16, 68f
Morley, John 138, 141 Schivelbusch, Wolfgang 57
Mller, Adam 96 Schlegel, Karl Wilhelm Friedrich
52f, 89, 132
Nerlich, Michael 25f, 34 Schnitzler, Arthur 158
Newman, John Henry 55, 136- Schumpeter, Joseph 12, 24-25,
137, 141 29, 56f, 181
Ngai, Sianne 146 Schwarz, Roberto 49, 145-148,
Nietzsche, Friedrich 130, 133 156f, 163
Nock, O. S. 143f Scitovsky, Tibor 56f
Novak, Maximillian 41f Scott, Walter 81-82, 94-97, 137
Securities and Exchange
Orwell, George 143f Commission 181
Orwell, Sonia 143f Seed, John 117
Selkirk, Alexander 37
Park, Robert E. 123f Serao, Matilde 155
Parkinson, Richard 20, 122, 124 Sertoli, Giuseppe 40f
Pascal, Roy 99 Shaw, George B. 171, 182
Pater, Walter 83 Sherman, Stuart 37f
Prez Galds, Benito 79f, 114, Shukman, Ann 164f
147-148, 157-161 Simmel, Georg 12, 62f
Pericoli, Tullio 43, 44 Skilling, Jeff 181
188
Smiles, Samuel 126, 128-129, 136 Uspenski, Boris A. 164
Smith, Alison 106f
Smith, Cynthia J. 39f Veblen, Thorstein 55
Smith, Peter 141f Verdi, Giuseppe 114
Society for the Diffusion of Useful Verga, Giovanni 148-155, 171
Knowledge 136 Vermeer, Johannes 73-74, 74, 75,
Solomon, Alisa 181f 77, 78, 85-86, 89
Sombart, Werner 12, 42f, 178 von Rochau, Ludwig August 97
Spitzer, Leo 128f
Squires, Susan E. 39f Wahrmann, Dror 21f, 142
Staiger, Emil 69 Waldron Neumann, Anne 99f
Stanford Literary Lab. vidi Wallerstein, Immanuel 12, 16
Literary Lab Warburg, Aby 14-16, 34-36
Steele, Richard 37f Watt, Ian 34f
Steen, Jan 15, 17 Webb, Igor 116
Strachey, Lytton 135f Weber, Max 12, 22, 25-26, 34, 42,
46, 50-52, 63, 71-72, 86-87, 89,
klovski, Viktor 163-164 93, 103f, 134, 139-140, 177, 181
Weinrich, Harald 83f
Taylor, Charles 91 Wiener, Martin J. 116-117
Templeton, Joan 181f Williams, Raymond 27, 39f, 125
Tennyson, Alfred 111-112, 114-115, Wolff, Janet 117
137-139, 143 Wollstonecraft, Mary 181
Tennyson, Hallam 139f Woolf, Virginia 174
Thibaudet, Albert 89 Wright Mills, C. 72f
Thompson, E. P. 37f, 119-121
Thompson, F. M. L. 21f Yeack, William R. 39f
Tilly, Richard 170f
Tobler, Adolf 98 Zerubavel, Eviatar 86
Turgenjev, Ivan Sergejevi 162f
189
autor: Franco Moretti
naslov: Graanin - izmeu povijesti i knjievnosti
izdavai: Multimedijalni institut

Preradovieva 18
HR-10000 Zagreb
telefon: +385 [0]1 48 56 400
fax: +385 [0]1 48 55 729
e-mail: mi2@mi2.hr
url: http://www.mi2.hr
Kulturtreger
Martieva 14d
HR-10000 Zagreb
telefon: +385 [0]1 4616 124
fax: +385 [0]1 4616 123
e-mail: info@booksa.hr
url: http://www.booksa.hr
biblioteka: PAST:FORWARD
urednici: Tomislav Medak & Petar Milat
prijevod: Iva Gjurkin

redaktura: Toni Valenti
lektura: Igor Markovi, Tomislav Medak, Toni Valenti
oblikovanje: Ruta
Ilustracija na koricama prema slici
Bonvivan Miroslav Kraljevi, 1912.
pisma: Eames Century Modern [house industries]
papir: Munken Print, 90 gr.
tisak: Tiskara Zelina d.d.
naklada: 500
Zagreb, listopad 2015.
* knjiga je objavljena u suradnji s Kurzivom

- platformom za pitanja kulture, medija i drutva /
kulturpunkt.hr

Moretti Franco Gradanin Izmedu Povijesti I Knjizevnosti PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Moretti Franco Gradanin Izmedu Povijesti I Knjizevnosti PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Franco Moretti:

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti

Franco Moretti 2013

* knjiga je objavljena u suradnji s Kurzivom - platformom za pitanja kulture,

CIP zapis je dostupan u raunalnome katalogu

Zagreb, listopad 2015.

Tiskanje ove publikacije omogueno je temeljem financijske

prevela Iva Gjurkin

Popis ilustracija 182

JA SAM PRIPADNIK GRAANSKE KLASE

Buroazija*... Jo se donedavno ovaj pojam inio neophodnim za

* Sredinji pojam Morettijeve knjige na engleskom glasi bourgeois. U

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 11

1 Der Nationalstaat und die Volkswirtschaftspolitik, u Gesammelte politische

razdvaja buroaziju od plemstva koje joj prethodi i radnike

Propusne granice i slaba unutarnja kohezija: oduzimaju li ove

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 13

Graanska kultura. Jedna kultura? arena bunt rije koja bi prije

Zagonetno stvorenje, idealistino i svjetovno. Piui o drugom zlatnom

svjetovnim i crkvenim vladarima omoguio da ive s onime to

13 The Art of Portraiture and the Florentine Bourgeoisie (1902), u Aby

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 15

BUROAZIJA, SREDNJA KLASA

Teko mi je shvatiti zato buroazija nije voljela da je se naziva tim

15 Bernard Groethuysen, Origines de lesprit bourgeois en France. I: LEglise et la

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 17

Benveniste iznosi tezu da je trgovina jedan od najranijih oblika graanske

udaljili od starih autoriteta, povlatenog nasljednog plemstva i

20 Rijei navedene u izvorniku su redom: bourgeois, rich, wealthy, prosperous;

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 19

22 James Mill, An Essay on Government, ur. Ernest Baker, Cambridge 1937

27 U razdoblju od 1830. do 1832. vigovskim se zastupnicima inilo da je

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 21

IZMEU POVIJESTI I KNJIEVNOSTI

Graanin izmeu povijesti i knjievnosti. U ovoj se knjizi, meutim,

29 Georg Lukcs, Teorija romana, Veselin Maslea, Sarajevo 1968; naslov

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 23

kao knjievne povijesti u kojoj je mnogobrojnost, pa ak i nasuminost,

Oh! Ne znam ba kakav je, ree Margaret... Oko trideset godina.

35 Jozef umpeter, Kapitalizam, socijalizam i demokratija, Kultura, Beograd

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 25

PROZA I KLJUNE RIJEI: UVODNE NAPOMENE

Kao to sam rekao neto ranije, pronaao sam graanina u stilovima

38 Karl Marx, Kapital - kritika politike ekonomije, u: Karl Marx i Friedrich

40 Koselleck, Begriffsgeschichte and Social History, str. 86.

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 27

14. travnja 1912. Benjamin Guggenheim, Solomonov mlai brat,

45 John H. Davis, The Guggenheims, 18481988: An American Epic, New York

46 Antonio Gramsci, Quaderni del carcere, Torino 1975, str. 1519.

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 29

Sakrivi se iza redova uniformi, europska se buroazija utekla

Ovoj knjizi mnogo toga nedostaje. O nekima od tih stvari sam ve

49 The Antinomies of Antonio Gramsci, New Left Review I/100 (November

internacionalne hegemonije. Pa ipak, moj se argument, u ovome odlomku i

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 31

PUSTOLOVINA, PODUHVAT, FORTUNA

Poetak je poznat: otac govori sinu da ne naputa srednji stale

53 Daniel Defoe, Robinson Crusoe: integralna verzija, Zagreb, 2006 (1719),

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 33

61 Aby Warburg, Francesco Sassettis Last Injunctions to his Sons (1907), u

GRAANIN izmeu povijesti i knjievnosti 35

64 Defoe, Robinson Crusoe, str. 15.

No zato rad? U poetku je, naravno, to pitanje preivljavanja: situacija