kojoj je mogue govoriti tek nakon formiranja "primitivne pruge"

(14-15 dana nakon zaea). Da pobije Fordovo miljenje, on citira

J o h n a Finnisa koji za Forda kae da on biologiji "suprotstavlja
svoju filozofsku 'ontologiju'" (str. 81). Da Fordovo miljenje nije
osamljeni glas meu katolikim teolozima, potvruje i stav
poznatog amerikog teologa Richarda McCormicka koji "ostajui na
Fordovoj liniji... smatra da ljudski pre-embrij u preimplantacijskom
razdoblju nije individuum pa ni osoba" (str. 82). Zakljuak je jasan:
svi se katoliki mislioci ne slue istom ontologijom, a dosljedno
tome, ne dolaze do istih rezultata i zakljuaka, pa ni u pitanju
poetka ljudskog ivota.
I dok zahvaljujemo Tonu Matuliu to je "imao hrabrosti"
progovoriti i informirati nas o jednoj "dramatinoj" i "vruoj" temi, i
to n a jasan i odluan nain, ujedno ga potiemo da u svojem,
nadamo se, plodnom znanstvenom radu, obradi sve one teme i
probleme koji utjeu na nekoga da postane subjekt (autor-koautor)
objekta kojemu je posveen naslov njegove knjige.
Marinko Perkovi

MOLITVA IZ TAMNICE

"Kada pone upoznavati samoga sebe, ovjek otkriva kako

negira sama sebe": svoje navike, rijei i djela. Katkad se dogodi da
ovjek uspije promijeniti svoj ivot u potpunosti i krenuti posve
suprotnim smjerom od dosadanjega. U biti: zaprepaten je nad
ranama i razdorom u svojoj nutrini. Tako nekako razmilja Thomas
Merton, i to bismo - n a odreeni nain - mogli primijeniti i u
sluaju "Molitve iz tamnice", dobro znane pjesme Tina Ujevia.
Pokuat emo izrei nekoliko dojmova, misli, izriaja i opaanja.
Ovo s u dakle, osobni doivljaji, kao to je, uostalom, osobna i ova
molitva, pa makar bila i iz tamnice vlastitih promaaja i padova.
ovjek ostaje okovan u samome sebi, zaljubi se u svoju vlas
titu sliku, a sve u sebi pretvara u osjeaj samodopadnosti. To je, s
jedne strane, oiti bijeg od samoga sebe; s druge strane motrita, to
je i povaratak samome sebi, u svoje unutarnje proturjeje, koje
svaki vjek u sebi osjea kao svoje vlastito poprite izbora i
odluka, padova i dizanja...
Na oltar svoga savrenstva, za kojim neprestano ezne, Tin
stavlja sve ono to je veini ljudi dragocijeno: novac, imanje, kuu,
pa ak i vlastitu obitelj. Poput Baudelairea, on smatra da se diemo
upravo po svojemu padu (usp. Ispovijest^,
Zato je u Tinovoj poeziji s jedne strane svjetlo i smisao, a s
druge strane tama i snana patnja, koja ga povlai jo vie u

216
 samoga sebe, u svoj nespokoj ili prokletstvo neprestanog nemira u
traganju za izgubljenim ciljem.
Njegova je poezija neprestani nemir u vapaju za osmiljenjem
nutarnje bijede, ali i bijede izvan njega sama, koju on motri kao
kaos iz kojega bi najradije pobjegao u krajolike gdje je vjeno
proljee, odmor i zdravlje bia. To je onaj nutarnji nemir, koji traga
za mirom due i spokojem tijela, vjeno suprotstavljenima (na
odreeni nain) u Tinovoj nutrini (usp. in sputanih ruku,
Riokosi mesija, Svakidanja jadikovka i dr.), to osobito dolazi do
izraaja u nekim proznim izriajima (npr. Ispovijesti, Amnezija...).
Ali, Molitva iz tamnice zapravo je lelek, krik, vapaj Beskraj
nom Bogu, koji je, ini se, daleko od osamljenosti i tamne vlanosti
tamnike sobe: zapravo je to krik iz tame, koja plai svojom odboj-
nou; to je pokuaj da se snanim rijeima opie vlastita slabost, a
u isto vrijeme sve ini "samo Bog da uje". Ne zadovoljava ga ak ni
to, nego hoe jo vie, savrenije, te trai objavu Boje milosti:
"I neka emer potone u dimu/ a plavi sanci u zelenoj travi,/ no
samo, Vinji, ivom pobratimu/ kandilo svoje milosti objavi/' To je
izraz enje za slobodom u sivom obzoru Tinovih misli i osjeaja. To
je Tinov izbor komunikacije sa svijetom koji ga okruuje, ali i s
onim svijetom uzavrele nutrine u kojoj susree svoju vlastitu utam-
nienost. Poziv je to na slobodu, osloboenog govora bez okusa
gorine i veriga, i osame svakodnevnih utamnienja.
Tin nudi rjeenje svojega utamnienja, koji je izraz vie
nutarnjeg nemira negoli pravog rjeenja:
"Ako li rtva mesa ili kosti,/ spasenje moe robova da kupi,/
gavranu dat u da se njome gosti,/ i gladnom crvu etvrt srca
skupi." On je spreman n a rtvu vlastita tijela, da bi ga zajedno s
duom oslobodio ove patnje.
A onda se Tin Hamletovski okree ponovno Bogu i zaklinje Ga
n a objavu pravog lica Pravde i Ljubavi. On, tragajui za Bogom, za
smislom patnje i bijede, napokon kao da pronalazi Njega i imenuje
Ga pravim, istinskim imenom:
"Pokai to je Vasiono Pravo/ I nemir znati, ili Ljubav moi,/ i
volja ii, ii tvrdoglavo/ pod egom sunca i svjeinom noi."
Dakle, nije Tin bez razloga imenovao Vasiono Pravo i Ljubav
pisao velikim slovima. J e li to izraz potovanja prema Pravdi i
Ljubavi kao pojmovima i stvarnostima za kojima ezne u svojoj
dui, ili je to ipak imenovanje onog Beskrajnog Boga, kojega moli
da ue u njegovu tamnicu?! Put koji je jedini mogu do ljudskog
srca jest upravo put Pravde i Ljubavi. Osobni Bog ulazi nutrinu,
zahvaa je i postie pravdu u nepravednom svijetu, unosi ljubav u
svijet u kojemu Tin vriti "mrnjom svetih hvalospjeva". Nije to
dakle, neka bezimena i bezosobna Ideja, nego ime Beskrajnog

217
 Boga, koji u svojoj objavi milosti "ivom pobratimu" "kandilo milosti
svoje" pali. U konanici, Tin hoe otkriti lice Boje Pravde; u svojoj
ojaenosti i nemoi svu mo Boje Ljubavi.
Da, pjesnik je svjestan "crne ljage" svojega vlastita utamni
enja. On se utjee Kristu kao Otkupitelju, koji daje istou, koja
m u je toliko potrebita dok lei na prljavu podu tamnice.
Trenutak radi kojega je spreman i na vlastitu rtvu jest
trenutak slobode, onog nutarnjeg osloboenja u kojemu moe
pavlovski govoriti: "blagosiljam te s ovim verigama."
Ono to na kraju molitvenog razgovora ostaje Tinu jest upravo
"osloboen govor" i lovor pobjede. Bolje reeno:
"Jer e u vrtu da pobjedni lovor
i njena mirta da upored cvjeta,
J e r e da slavi osloboen govor
Vjeitu mladost i nevinost svijeta."
To je edenska idealna slika svijeta, koja se u ivotnoj tami Tinu
ini kao jedini razlog padanja i dizanja na putovnju iz Tamnice u
slobodu otkupljenoga, dakle svetog govora, mladosti i djetinje
nevinosti pa i preko same mraene jame groba.
Sve prolazi, a ostaje vjeni nemir ljubavi, koja u svojoj moi
naem ivotnom putovanju daje zamah, snagu vjenosti, nepro-
laznost ideala i enje za idealnim svijetom prvotne nevinosti.
U meuvremenu je najvanije biti "ivi pobratim" - brat -
Vinjem Beskrajnom Bogu, koji uje vapaje i leleke, koji u sebi dri
i pokazuje nama "Vasiono Pravo"; poznaje i prepoznaje nemire
naih lutanja i snanom Ljubavlju vodi nas ponovno u san rajskog
Edena.
Molitva iz tamnice oito je slika jednog ivotnog stanja u kojem
Tin (iz iskustva vlastitih padova) eli ponovno dosegnuti Boga ili
Ga barem uti i vidjeti prisutna u vlastitoj borbi i utamnienoj
slabosti bia. Tin bi za to sve rtvovao osim Prava i Ljubavi, jer bi
onda morao, dosljedan sebi, rtvovati i Boga s kojim je, eto, i u
najtamnijim tamama svoje vlane tamnice mogao uspostaviti ko
munikaciju dostojnu ovjeka.
Rije je o onom transendentnom oknu kroz koje je Tin uvijek
motrio u svijet beskraja, i zvijezda, i visina, nedostupnih n a m a
pozemljarima. To je ONAJ TRANSCENDENTNI, u kojem Tin vidi
rjeenje svoga utamnienja i svih svojih nepostignutih enja i
snova. Ipak na kraju ostaje enja povratka (u nekom ciklikom
hodu povijesti) u iskon izgubljene nevinosti svojega valstitog Edena!

Matko Daja

218